SVEUĈILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET U RIJECI

FINANCIJSKI UČINCI GLOBALIZACIJE TE NJENE

PREDNOSTI I NEDOSTATCI

Diplomski rad

Student: Dino Palĉić

Mentor: dr.sc. Dragoljub Stojanov

Kolegij: MeĊunarodne financije

U Rijeci,rujan 2013.

1

SADRŽAJ

1. UVOD ....................................................................................................................... 2

1.1. Problem, predmet i objekt istraţivanja .............................................................. 2

1.2. Svrha i ciljevi istraţivanja .................................................................................. 3

1.3. Metodologija rada .............................................................................................. 3

1.4. Struktura rada ..................................................................................................... 3

2. TEORIJSKO OBRAZLOŢENJE POJMA GLOBALIZACIJE ................................ 5

2.1. Pojam i definicija globalizacije .......................................................................... 5

2.2. Povijesni pregled razvoja globalizacije ............................................................. 7

2.3. Uzroci globalizacije ......................................................................................... 14

3. INSTITUCIJE KOJE UPRAVLJAJU GLOBALIZACIJOM ................................. 16

3.1. MeĊunarodni monetarni fond .......................................................................... 16

3.2. Svjetska banka ................................................................................................. 20

3.3. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) ......................................................... 21

4. FINANCIJSKI UĈINCI GLOBALIZACIJE .......................................................... 26

4.1. Financijska globalizacija .................................................................................. 28

4.2. Globalna financijska kriza ................................................................................... 30

4.3. Promjene u strukturi bankarskog sustava diljem svijeta ..................................... 33

4.4. Reforme meĊunarodnog financijskog sustava .................................................... 35

5. PREDNOSTI I NEDOSTATCI GLOBALIZACIJE .............................................. 38

5.1. Prednosti globalizacije ..................................................................................... 38

ZAKLJUĈAK ................................................................................................................. 42

LITERATURA ............................................................................................................... 45

2

1. UVOD

U uvodu imamo kratak pregled općih obiljeţja koja se promatraju kroz pet meĊusobno

povezanih dijelova : 1) Problem,predmet i objekt istraživanja 2) Svrha i ciljevi

istraživanja 3) Metodologija rada 4) Struktura rada

U ovom radu govori se o razvoju procesa globalizacije,samom znaĉenju pojma,o

pozitivnim i negativnim utjecajima globalizacije kao i o njenim financijskim uĉincima.

Velika je nada globalizacije da će povećati ţivotni standard širom svijeta : siromašnim

zemljama dati pristup inozemnim trţištima kako bi mogle prodavati svoja dobra,

dopustiti ulazak stranim ulaganjima koja će proizvoditi nove proizvode po niţim

cijenama , te otvoriti granice tako da ljudi mogu putovati u inozemstvo da se obrazuju,

rade i šalju kući zarade kako bi pomogli svojim obiteljima i financirali nova poduzeća.

Globalizacija ima potencijal da donese golemu korist ljudima i u zemljama u razvoju i

razvijenom svijetu. Globalizacija (ukinuće prepreka slobodnoj trgovini i bolja

povezanost nacionalnih gospodarstava) moţe donijeti svima na svijetu dobro i

omogućiti im da se obogate , a posebno moţe pomoći siromašnima. No, za to treba iz

temelja preispitati naĉine provedbe globalizacije, ukljuĉujući : meĊunarodne trgovaĉke

sporazume , te politiku koja se nameće zemljama u razvoju.

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Problem istraţivanja je teškoća definiranja globalizacije, te nepoznavanje utjecaja

globalizacijskog procesa na financije.

Predmet i objekt istraţivanja ovog rada je istraţiti financijske uĉinke globalizacije, te

koji su pozitivni a koji negativni uĉinci. Koliko god globalizacija ima pozitivnih

uĉinaka, mišljenje je da ima i puno negativnih uĉinaka upravo zbog lošeg voĊenja i ljudi

i drţava koje su se više orijentirale na uspjeh bogatijih zemalja, a zanemarivale

siromašnije drţave. To je u konaĉnici dovelo do sve veće razlike izmeĊu bogatih i

siromašnih.

3

1.2. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha istraţivanja je otrkiti meĊusobni odnos globalizacije i financija, te koje su

prednosti i nedostatci globalizacije.

Cilj istraţivanja je ustanoviti kakvi su uĉinci globalizacije na financijski sustav te kako

se mogu ispraviti negativne komponente globalizacije.

1.3. Metodologija rada

Postoji niz znanstvenih metoda pomoću kojih se formuliraju problemi istraţivanja,

analiziraju ĉinjenice i predlaţu rješenja. U obradi teme ovog diplomskog rada korištene

su sljedeće znanstvene metode: induktivna metoda, deduktivna metoda, metoda analize i

sinteze, metoda deskripcije, metoda kompilacije. Rad je utemeljen na literaturi domaćih

i inozemnih autora na podruĉju financijskih znanosti.

1.4. Struktura rada

Diplomski rad je sistematiziran u pet meĊusobno povezanih dijelova.

U prvom dijelu, Uvodu, postavljen je predmet istraţivanja, utvrĊeni su svrha i ciljevi

istraţivanja, predstavljena je metodologija rada te struktura rada.

Drugi dio s naslovom Teorijsko obrazloženje pojma globalizacije govori se o pojmu

globalizacije, povijesnom pregledu te uzrocima koji su doveli do globalizacije.

U trećem dijelu s naslovom Institucije koje upravljaju globalizacijom spominju se

MeĊunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija te

njihove znaĉajke i djelovanje.

4

Financijski učinci globalizacije naziv je ĉetvrtog dijela u kojem se opisuje financijska

globalizacija, globalna financijska kriza, promjene u strukturi bankarskog sustava te

neki prijedlozi reformi koje bi trebalo provoditi da bi globalizacija imala što više

pozitivnih aspekata.

U petom dijelu s naslovom Prednosti i nedostatci globalizacije govori se o dobrim

stranama globalizacije, ali i o lošim.

U posljednjem dijelu, Zaključku, dana je sinteza cijelog rada i navedene su spoznaje

znanstveno – istraţivaĉkog rada.

5

2. TEORIJSKO OBRAZLOŽENJE POJMA GLOBALIZACIJE

U ovom poglavlju govorit ćemo o pojmu globalizacije, njenim obiljeţjima, povijesnom

razvoju globalizacije te kako se ona odvijala, te zbog ĉega je globalizacija uopće

nastala.

2.1. Pojam i definicija globalizacije

Pojam globalizacije danas se ne moţe izbjeći, bez obzira o kojem se aspektu našeg

ţivota radilo. Kako je naš ţivot na razliĉite naĉine izloţen globalnim utjecajima, osobito

putem medija i gospodarstva, ne ĉudi da o ovoj temi mnogi iznose svoja mišljenja –

jedni je bezrezervno brane kao neminovan proces, dok je drugi nemilosrdno napadaju. I

jedni i drugi smatraju da imaju neosporne argumente za svoj stav.

Da bi se globalizacijske procese moglo bolje razumjeti, potrebno ih je razmotriti ne

samo u njihovom ekonomskom, nego i u povijesnom i filozofskom kontekstu. Tada će

se moći shvatiti ne samo uzroci ovih procesa, nego i njihov utjecaj na budućnost.

Od mnogih definicija globalizacije odabrat ćemo onu koju daje (globalna) internetska

enciklopedija – Wikipedija:1

Globalizacija je proces uklanjanja prepreka prometu roba, kapitala, ljudi i ideja u

današnjem svijetu, te ideologija koja taj proces prati.

Globalizacija je prvenstveno ekonomski i ekonomijom potaknut proces. Zasniva se na

doktrini slobodnog trţišta kao jedinom mehanizmu koji upravlja gospodarstvom, ali i

ljudskim društvom u cjelini. Svi socijalni odnosi svedeni su na proizvodnju, razmjenu,

trgovinu i potrošnju dobara. Nametanje te doktrine cijelom svijetu, kako bi se on

pretvorio u jedno otvoreno trţište, bez ograniĉenja, bit je procesa globalizacije kakvu

danas poznajemo.

1 http://hr.wikipedia.org/wiki/Globalizacija

6

Protivnici globalizacije zamjeraju joj da sveukupni društveni ţivot svodi na gole trţišne

odnose, te govore o mentalitetu homo oeconomicusa kojemu je materijalna dobit

osnovna motivacija, a potrošnja jedini ţivotni cilj. Ova materijalistiĉka ideologija

potrošaĉku potrebu uzdiţe na mjesto glavnog pokretaĉa razvoja.

Pobornici globalizacije istiĉu prednosti globalne komunikacije poput mogućnosti

upoznavanja i zbliţavanja pripadnika razliĉitih naroda koji su prostorno i kulturno

udaljeni jedni od drugih, što bi moglo ĉiniti temelj miroljubivom suţivotu kroz

razvijanje svijesti o razliĉitosti. Ona takoĊer omogućuje da se najveći umovi širom

svijeta ujedine u naporima za dobrobit ljudskog roda.

Kritiĉari globalizacije uzvraćaju da su pozitivne strane samo usputna posljedica ovih

procesa, a nikako njihova namjera.

Globalizacija je proces kojim se u današnjem svijetu postupno ukidaju ograniĉenja

protoka roba, usluga, ljudi i ideja meĊu razliĉitim drţavama i dijelovima svijeta,

odnosno ideologija koja za cilj ima njegovo opravdanje

Od sredine 1980-tih termin globalizacija postaje jedan od najcitiranijih pojmova u

Social Science Citation Indexu - indeksu citata u društvenim znanostima. No, bez obzira

na to, postoje autori koji negiraju globalizaciju, odnosno referiraju je kao "mit". Kao

argumente navode ograniĉenost globalizacijskih procesa na razvijene zemlje uz

marginalizaciju trećeg svijeta, zatim kako su "istinske transnacionalne kompanije

razmjerno rijetke", te ograniĉenost trţišta zbog dominantnosti i mogućnosti intervencije

zemalja trijade - Europe, Sjeverne Amerike, i Japana. Ovdje proizlazi jedan vaţan

nedostatak: nepostojanje općeprihvaćene definicije globalizacije.

Naime, kako bismo govorili o globalizaciji, mora postojati kakav-takav konsenzus oko

toga što pod globalizacijom doista i mislimo. Brojni autori uopće nisu definirali ovaj

pojam. Ako globalizaciju oznaĉimo kao proces (oko ĉega se većina teoretiĉara slaţe),

utoliko njihova teza o nepostojanju globalizacije ne stoji (zato što – budući je proces –

ima svoj tijek koji vodi k globalnoj integraciji, a to što je sveopća integriranost danas

još daleko, ne znaĉi da globalizacija sama po sebi ne postoji). No, pošto velik broj

7

autora piše o globalizaciji, ali ne naglašavajući što pod tim pojmom konkretno

podrazumijevaju, potrebno je izbjeći ovaj problem i definirati je, premda će zbog

sveopćeg neslaganja mišljenja ta definicija biti sadrţana u nekoliko uglavnom

deskriptivnih reĉenica.

Globalizacija je, u ekonomskom smislu, proces kojim se smanjuju ili potpuno ukidaju

prepreke u meĊunarodnoj ekonomskoj razmjeni, i povećava ekonomska integracija

meĊu zemljama.

Globalizacija je širenje granica koje omogućuje slobodno kretanje ljudi, roba,

informacija, normi i institucija, uz djelovanje integrativnih snaga.

Ekonomska globalizacija oznaĉava u prvom redu stvaranje i utvrĊivanje pravila

jedinstvenog svjetskog trţišta. Protivnici sa druge strane tvrde da velike multinacionalne

korporacije koriste već zaraĊeni kapital da onemoguće stvaranje konkurenata sa kojima

bi morali dijeliti trţište.

Globalizacija oznaĉava proširivanje i produbljivanje socijalnih odnosa i institucija kroz

prostor i vrijeme, i to kada na svakodnevne aktivnosti pojaĉano utjeĉu dogaĊaji s druge

strane globusa, te kada djelovanje i odluke lokalnih grupa ili zajednica imaju znaĉajni

globalni odjek.

Globalizacija nije samo fenomen ili prolazni trend. Ona je internacionalni sustav koji

natkriljuje i oblikuje unutarnju i vanjsku politiku gotovo svake zemlje.

2.2. Povijesni pregled razvoja globalizacije

Rijeĉ globalizacija prvi put se pojavila u Websterovom rjeĉniku American English iz

1961. godine, a termini 'globalno' i 'globalizam' javili su se tek 1940-tih godina.

Globalizacija je došla u tri velika vala. Prva je faza trajala od 1870. do 1914. god. Tada

je u cijelom svijetu prihod po glavi stanovnika rastao brzo, ali ne dovoljno brzo da

sprijeĉi porast broja siromašnih. Drugi val trajao je od 1950. do 1980. i omogućio

8

bogatim zemljama da se ĉvrsto poveţu, ali su zato zemlje u razvoju ostale ovisne o

elementarnim potrepštinama. Sadašnji val globalizacije poĉeo je otprilike 1980. god.

Procesi prije 1914. godine teško bi se mogli (u današnjem smislu rijeĉi) nazvati

globalizacijom, iz razloga što veći dijelovi svijeta nisu sudjelovali u tom procesu, i

stoga što su troškovi transakcija, transporta i komunikacija bili još uvijek visoki da bi se

razliĉita trţišta integrirala. MeĊunarodno financijsko trţište nije bilo razvijeno niti po

prometu, niti po oblicima financijskih instrumenata.

Iako pojam globalizacije doţivljavamo vrlo modernim, poĉeci globalizacije seţu u 19.

stoljeće, a sama ideologija na kojoj poĉiva potjeĉe iz 20. stoljeća. Ekonomska i

sociološka teorija ovog procesa pojavila se u Velikoj Britaniji.

Zbog svog poloţaja kolonijalnog gospodara, Velika Britanija je meĊu prvima poĉela

koristiti prednosti masovnog trgovanja preko svojih granica i dostupnosti jeftinih

resursa iz svojih kolonija. Bila je vodeća i u nametanju teorijske osnove ovog

sustava,doktrine nevidljive ruke2

trţišta, kao savršenog regulatornog mehanizma

izmeĊu ponude i potraţnje, ako ga se ne ometa drţavnim intervencijama. Prema toj

teoriji, koja je postala prava dogma njenih zagovornika, ponuda i potraţnja su

dugoroĉno gledano uvijek u ravnoteţi.

Iako zagovornici trţišne liberalizacije danas inzistiraju na deregulaciji3 kako bi trţište

slobodno funkcioniralo, povijest nam govori da je uspostava slobodnog trţišta u

Engleskoj bila planski i reguliran proces, te je omogućena iskljuĉivo donošenjem

brojnih zakona i pod ĉvrstim pokroviteljstvom drţave. Uspostava slobodnog trţišta bila

je projekt, a ne prirodan proces razvoja gospodarstva.

Adam Smith je smatrao kako će razvoj trţišta nuţno dovesti do toga da će porast

bogatstva u višim slojevima postupno dovesti i do povećanja standarda onih koji za njih

rade. Ipak, stvarnost prvog stoljeća trţišnog gospodarstva nije mu dala za pravo. U

tadašnjoj Engleskoj posljedice su nastupile vrlo brzo. Idealno slobodno trţište

funkcioniralo je od 1870. pa sve do Velike krize 1929. godine. Kupovina i prodaja rada

2 prema toj teoriji ponuda i potražnja su dugoročno gledano uvijek u ravnoteži

3 Deregulacija je proces povlačenja države iz regulacije gospodarskih pitanja

9

kao robe izazvala je migracije seljaka u gradove, a bez ikakve zaštite od strane drţave

većina gradskog stanovništva svedena je na izgladnjelu gomilu stisnutu u tijesnim

sobiĉcima bez elementarnih higijenskih uvjeta. Podaci pokazuju da se tijekom druge

polovice 19. stoljeća, zbog loših uvjeta ţivota, skratio ţivotni vijek stanovnika Velike

Britanije.

Tek su David Ricardo, još jedan od klasiĉnih ekonomista i zagovornika slobodnog

trţišta, i Thomas Malthus pokazali da proizvodnja moţe nadmašiti potrošnju, jer zbog

niskih primanja većina stanovništva ne moţe pratiti sve veću proizvodnju.

S druge strane, prednosti svoje rane industrijalizacije i razvoja trţišta Velika Britanija je

iskoristila kako bi tijekom 19. stoljeća postala vodeća svjetska gospodarska sila.

Svoju je trgovinu proširila na sve kontinente te je polovica svjetske trgovine bila u

njenim rukama. Tako je globalizacija na svom poĉetku prvenstveno bila trgovinska, dok

je proizvodnja ostala na Otoku.

Iako su i druge europske drţave razvijale trţišno gospodarstvo, napuštajući starije

doktrine, nigdje se osim u Velikoj Britaniji, a kasnije i u SAD-u, nije pojavilo trţište

prepušteno samo sebi, odnosno deregulirano ili slobodno trţište. Naime, druge su

drţave zadrţale u svojim rukama mehanizme odluĉivanja o meĊunarodnoj trgovini i

tokovima kapitala. Tako su jedino Velika Britanija i SAD postale trţišna društva, dok su

ostale drţave razvijale trţišno gospodarstvo. Iako time njihov ekonomski razvoj nije bio

toliko dinamiĉan kao engleski ili ameriĉki, nije bio niti toliko poguban po socijalnu

sigurnost stanovništva. Globalizacijski su procesi tijekom prvih godina 20. stoljeća

toliko uznapredovali da su konaĉno izazvali protureakciju – jedna za drugom drţave su

poĉele uvoditi visoke zaštitne carine i ograniĉavati ulazak stranog kapitala, te su tako

ušle u svojevrstan trgovinski rat. Politiĉke su napetosti narasle do te mjere da su 1914.

godine kulminirale Prvim svjetskim ratom, kada je sva meĊunarodna trgovina zamrla. U

meĊuratnom razdoblju globalna trgovina nije dosegla prijašnji obujam, već je

gospodarstvo većine zemalja, iscrpljeno ratom i nestabilnošću svjetskog trţišta, ušlo u

10

Veliku ekonomsku krizu. Poĉele su se razvijati izolacionistiĉke i totalitarne ideologije

(fašizam, nacizam). Već 1939. godine svijet je ušao u novi rat.4

Završetkom Drugog svjetskog rata 1945. godine, zapadne su drţave prihvatile novu i

humaniju koncepciju kapitalizma, zasnovanu na teoriji J.M. Keynesa i Beveridgea, koja

je dovela do neviĊenog prosperiteta kroz ideju socijalne drţave . Jedan od najvaţnijih

sastanaka za ustroj svijeta nakon rata, odrţao se 1944. godine u Breton Woodsu u SAD-

u. Na tom su sastanku savezniĉki predsjednici i ministri financija odredili nov sustav

pravila i institucija kojim bi se sprijeĉilo trgovinsko ratovanje, te su slijedom toga tada

osnovani MeĊunarodni monetarni fond (MMF) i MeĊunarodna banka za obnovu i

razvoj (danas dio Svjetske banke).

Socijalna drţava 50-tih, 60-tih i 70-tih godina nametnula je nuţna ograniĉenja trţištu u

vidu bolje raspodjele prihoda, koji su usmjeravani u razne fondove javne potrošnje kao

što su školstvo, zdravstvo, mirovinsko osiguranje, potpora za nezaposlene i sliĉno.

Ona je donijela stvarno blagostanje graĊanima zapadnog svijeta, ali su socijalna davanja

i porezna opterećenja premašila stvarne mogućnosti drţave. Osim toga kod jednog

dijela graĊana pojavila se pasivnost jer se moglo pristojno ţivjeti i bez rada, od

socijalne pomoći,. Takva situacija traţila je odreĊene reforme, no rješenje koje su 80-tih

ponudili neoliberalni ekonomisti bilo je najgore i najokrutnije.

Sredinom 80-tih godina u Velikoj Britaniji i SAD-u na scenu stupaju konzervativne

snage na ĉelu s Margaret Thatcher i Ronaldom Reaganom. Njihovo je polazište bila ona

stara i kroz tragediju svjetskih ratova nadiĊena ideologija, ideologija potpuno

slobodnog, dereguliranog trţišta. Najznaĉajniji zastupnik ovog novog liberalizma bio je

vrlo utjecajni ekonomist Milton Friedman sa Sveuĉilišta u Chicagu. Opet je zaţivjela

ideologija viktorijanske Engleske – da je pojedinac iskljuĉivo odgovoran za svoje

blagostanje te da mu zajednica ništa ne duguje, kao ni on njoj. Tijekom 90-tih, nakon

pada Berlinskog zida, raspada SSSR-a i propasti socijalistiĉkog sustava, kapitalizam

postaje općeprihvaćena norma, a moderna globalizacija dobiva svoj novi zamah. Sve do

4 http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=1661

11

danas ovaj proces napreduje s novim vrstama liberalizacije, od kojih je posljednja, i po

struĉnjacima najopasnija, liberalizacija trţišta kapitala koju su omogućile nove

informacijske i komunikacijske tehnologije.5

Istinska opasnost globalizacije slobodnog trţišta nalazi se u njegovoj nestabilnosti i

pokretljivosti. Nove tehnologije omogućuju brzo ulaganje kapitala u neku drţavu, ali i

njegovo povlaĉenje istom brzinom, kako bi se plasirao na neko unosnije trţište na

nekom drugom kraju svijeta ostavljajući pritom poduzeća i cijele drţave pred slomom

zbog naglog gubitka kapitala.

Posljednje desetljeće prošlog i poĉetak novog tisućljeća donijeli su i prvu znaĉajniju

reakciju na trţišnu globalizaciju u vidu još uvijek nemoćnih, ali sve brojnijih

antiglobalistiĉkih pokreta.

Upravo zahvaljujući njima, svijet je saznao za ropski djeĉji rad u zemljama Azije,

Afrike i Juţne Amerike i za uţasne radne uvjete u proizvodnim pogonima trećeg svijeta,

a sve zato da bi proizvoĊaĉi poznatih svjetskih marki mogli ostvarivati svoje enormne

profite.

Postaje sve jasnije da je slobodno trţište samo jedna teorija koja se ne moţe primijeniti

na cijeli svijet. Slobodno trţište u osnovi funkcionira samo u razvijenim

anglosaksonskim zemljama, dok ostatak svijeta posustaje u jednoj vrsti novog

kolonijalizma sa sve manjim izgledima da stekne slobodu od ove nove forme ropstva.

Razvijene gospodarske sile putem MMF-a i Svjetske banke postiţu ukidanje prepreka

svom poslovanju u nerazvijenim drţavama, ali zadrţavaju mjere zaštite svojih

gospodarstava (carine, poticaje i sliĉno), koje onemogućavaju siromašnima izvoz

njihovih dobara. Proizvodi siromašnih nisu konkurentni jer nemaju jednake uvjete

proizvodnje, niti razvijene institucije koje bi im za to bile potrebne. Uz to, globalne

korporacije su u posljednjih nekoliko godina višestruko srušile cijene osnovnih izvoznih

proizvoda nerazvijenih, kao što su kava, banane ili šećer, što oteţava ĉak i osnovnu

prehranu stanovništva, a da o školstvu i zdravstvu i ne govorimo.

5 http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=1661

12

Nerazvijene drţave su izuzetno zaduţene, a od meĊunarodnih kredita korist najĉešće

imaju samo njihove korumpirane oligarhije. Moć je samo na jednoj strani, i u sadašnjim

uvjetima globalizacija bogate ĉini još bogatijima, a siromašne još siromašnijima. Ironija

je da unatoĉ meĊunarodnoj pomoći broj gladnih i onih koji umiru od gladi sve više

raste.

Negativnih posljedica globalizacije nisu pošteĊeni ni graĊani razvijenih zemalja – raste

socijalno raslojavanje, razlike u prihodima veće su nego ikad, nezaposlenost,

neobrazovanost i loša zdravstvena zaštita prijete sve većem dijelu stanovništva SAD-a,

Velike Britanije, a i drugih zemalja Europske unije. Radnicima prijete masovni otkazi

jer u globalnoj ekonomiji velike korporacije svoju proizvodnju sele u nerazvijenije

zemlje koje im mogu ponuditi puno povoljnije uvjete poslovanja i mnogo jeftiniju radnu

snagu.

Zemlje u tranziciji, koje prelaze s planskog na trţišno gospodarstvo, u posebno su

teškom poloţaju, jer moraju slušati diktate meĊunarodnih institucija koji su nerijetko na

štetu njihovih graĊana.

13

Izvor: Filipić i Reić, 2000, str. 114

Tablica 1. Prikazuje znaĉajke gospodarske globalizacije kroz posljednjih 50 godina. Za

razdoblje do 60-ih godina 20. Stoljeća uoĉava se protekcionizam karakteriziran

proizvodnjom i ulaganjem preteţito na domaćem trţištu. Kapital je iskljuĉivo trgovaĉki,

a institucije tog perioda su institucije drţave i nacionalne kompanije. Za 70-e

karakteristiĉna je internacionalizacija . Proizvodnja se otvara prema vanjskim trţištima.

Kljuĉni sektori su proizvodnja i usluge, a kapital je industrijski. To je razdoblje pojave

multinacionalnih kompanija i daljnjeg utjecaja drţavnih institucija. Od 80-ih pa nadalje

proizvodnja i ulaganja ne ovise o granicama nacionalnih ekonomija i moţemo govoriti

o globalizaciji. Kljuĉni sektor odvijanja gospodarskih procesa je financijski. Ovo

razdoblje karakterizirano je širenjem multinacionalnih kompanija i pojavom

transnacionalnih organizacija.

14

2.3. Uzroci globalizacije

Teško je izdvojiti sve moguće uzroke koji su doveli do globalizacije. U odnosu na to

kakvo se razumijevanje globalizacije zastupa, spominju se razliĉiti uzroci nastanka

globalizacije. Najĉešće spominjani uzroci koji naravno nisu jedini su:6

1. Razvoj tehnologije

2. Brzina i troškovi transporta

3. Kraj Hladnog rata

4. Globalni problemi (klima,migracija)

5. Liberalizacija

1. Tehnološka revolucija, a pogotovo napredak u podruĉju razmjene informacija i u

podruĉju komunikacija (Internet) bez sumnje su odigrale i igraju jednu od najznaĉajnijih

uloga u nastanku i razvoju globalizacije. Internet s više aspekata predstavlja oznaku

globalizacije. Bez ove tehnologije bile bi nezamislive mnoge znaĉajke i aktivnosti

globaliziranog društva – globaliziranje financijskog trţišta , prebacivanje globalnih

suma novca s jedne strane globusa na drugu, što se odvija u vremenskim intervalima

djelića jedne sekunde, organizacije transnacionalne proizvodnje i još mnogo toga.

2. Nevjerojatan porast trgovine kao bitan element ekonomske globalizacije ima za

posljedicu smanjenje troškova transporta i njegovo ubrzanje. Ovo posebno vrijedi za

usluţni sektor : proizvodi kao što software i baze podataka šalju se u vremenu

mjerenom sekundama s jednog na drugi kraj svijeta.

3. Kraj Hladnog rata ĉesto se spominje kao jedan od uzroka globalizacije. Za trajanja

hladnoratovske podjele svijeta na Istok – Zapad , bilo je i manje suradnje izmeĊu

drţava. Padom ove granice kontakt i suradnja meĊu drţavama su se intenvizirali. Bivše

drţave istoĉnog bloka otvorile su se i izašle na svjetsko trţište. Sve više drţava se

6 www.dadalos.org

15

odluĉuje za demokraciju i trţišnu ekonomiju, što onda predstavlja vodeće principe

njihova daljnjeg razvoja.

4. Globalni problemi koji se više ne mogu rješavati na pojedinaĉnoj razini drţava i

regija odigrali su vaţnu ulogu u razvoju svijesti. Globalni problemi, kao što su oštećeni

ozonski omotaĉ , kisele kiše ili izumiranje pojedinih ţivotinjskih i biljnih vrsta te

kvaliteta ljudskog ţivota zahtijevaju globalnu politiku i globalnu svijest. Osim svjetskih

drţava , ovim pitanjima bave se meĊunarodne organizacije poput Green Peacea7 ili

Amnesty Internationala8 , te druge organizacije koje djeluju na globalnoj razini. To su

takoĊer pokazatelji nastanka jednog jedinstvenog svjetskog društva.

5. Kritiĉari globalizacije ukazuju na to da globalizacija više nije prisilni proces, već da

su njeni procesi nastali kao posljedica politike dereguliranja pod vodstvom SAD-a

nakon Drugog svjetskog rata. Liberalizacija svjetske trgovine u okvirima GATT-a9,

odnosno WTO-a10

rezultirala je ovakvim razvojem.

Okruţenje u kojem se svako poduzeće nalazi sve se ĉešće mijenja. Najveći uzrok

dinamiĉnih promjena je globalizacija i zbog toga poduzeća trebaju biti fleksibilna kako

bi se što brţe i bolje prilagodile novonastalim situacijama. Brza reakcija sa adekvatnim

rješenjima preduvjet je za uspješno poslovanje.

7 Ekološka organizacija koja se bori protiv zagađivanja Zemlje i zemljine atmosfere

8 Neovisna, nevladina i neprofitna organizacija koja poduzima akcije u cilju zaštite i promicanja ljudskih

prava 9 General Agreement on Tariffs and Trade

10 World trade organization

16

3. INSTITUCIJE KOJE UPRAVLJAJU GLOBALIZACIJOM

Globalne tvrtke se pojavljuju kao bitan ĉimbenik svjetskih gospodarskih procesa te ako

gotovo najvaţniji nositelji procesa globalizacije, i upravo na njihovom poslovanju

moţemo vidjeti snagu globalne integriranosti. One su nositelji globalizacije jer otvaraju

podruţnice, prodavaonice i tvornice na bilo kojem djelići globusa ako tako odluĉe,

najĉešće nesputane administrativnim drţavnim granicama.

3 bitne meĊunarodne institucije su : MeĊunarodni monetarni fond, Svjetska banka i

Svjetska trgovinska organizacija.

3.1. MeĎunarodni monetarni fond

MMF je utemeljen na vjerovanju da je potrebno kolektivno djelovanje na globalnoj

razini kako bi se postigla ekonomska stabilnost. MMF je javna institucija uspostavljena

novcem poreznih obveznika iz cijeloga svijeta.

MMF sluţbeno poĉinje djelovati u prosincu 1945. godine sa svrhom oporavka

meĊunarodne ekonomije. Ciljevi MMF-a i da su isti kao i u osnutku ove institucije.

MMF je središnja institucija meĊunarodnog monetarnog sistema , to jest sistema

meĊunarodnog plaćanja i meĊunarodnih valutnih teĉajeva koji omogućuje poslovanje

meĊu razliĉitim zemljama. MMF se brine za globalni prosperitet tako što se zalaţe za

uravnoteţen razvoj i širenje svjetske trgovine, stabilnost teĉajeva, sprjeĉavanje

natjecateljskih devalvacija meĊu drţavama i pomaţe u ostvarenju platnobilanĉne

ravnoteţe. MMF radi na tome da globalizacija svima bude od koristi tako što pomaţe

jaĉanje meĊunarodnog financijskog sistema , potpomaţe napredak te promovira valjane

ekonomske politike u svim zemljama ĉlanicama. Razvoj svjetske ekonomije od 1945.

Donio je sa sobom nove izazove, ĉemu se prilagodio i MMF kako bi mogao nastaviti

uĉinkovito sluţiti svojim ciljevima. Od 1990-ih , prisutni su i ogromni ekonomski

izazovi povezani s globalizacijom – rastuća meĊunarodna integracija trţišta i

17

ekonomija. Ove promjene stvorile su potrebu za brigom oko financijsko-trţišnih

previranja, za pomoći zemljama u tranziciji s planskog na trţišno gospodarstvo i proboj

u ekonomiju globalnog trţišta kao i promociju ekonomskog rasta i smanjenja

siromaštva u najsiromašnijim zemljama koje se teško nose s globalizacijom.11

MMF ima vaţnu ulogu u meĊunarodnoj pomoći. Fond bi trebao prouĉiti

makroekonomsko stanje u svakoj zemlji koja prima pomoć i osigurati da zemlja ţivi u

skladu sa svojim mogućnostima. Ako ne ţivi tako , sigurno će biti problema.

Kratkoroĉno, zemlja moţe ţivjeti i iznad svojih mogućnosti pozajmljujući novac , ali

kad tad raĉuni se izravnaju i tad poĉinje kriza. MMF osobito mnogo pozornosti pridaje

inflaciji. Zemlje u kojima vlade troše više nego što uberu od poreza i strane pomoći

ĉesto se suoĉavaju s inflacijom, osobito ako manjak novca financiraju tiskanjem novca.

Dakako ,dobra makroekonomska politika, osim inflacije, ima i druge pokazatelje.

Pojam makro odnosi se na sveukupno ponašanje , na ukupnu razinu rasta,

nezaposlenosti i inflacije. Zemlja moţe imati nisku inflaciju ali istodobno ne ostvarivati

nikakav rast i imati visoku stopu nezaposlenosti. Većina ekonomista smatrala bi da

takva zemlja ima katastrofalnu makroekonomsku situaciju. Za većinu ekonomista

inflacija nije cilj sam po sebi, nego sredstvo njegova ostvarivanja : budući da pretjerano

visoka inflacija ĉesto uzrokuje nizak rast , a on visoku nezaposlenost, inflacija se ne

odobrava. Ali ĉini se da MMF ĉesto ne razlikuje sredstvo i cilj, i tako zanemaruje ono

što je zapravo vaţno. Ako zemlja ne ispuni odreĊene minimalne standarde, MMF

prekida svoju pomoć. A kad se to dogodi, obiĉno isto uĉine i drugi donatori. Iz

razumljivih razloga Svjetska banka i MMF ne pozajmljuju novac zemljama koje nemaju

dobar makroekonomski okvir. Ako zemlje imaju golem deficit i rastuću inflaciju,

postoji opasnost da se novac neće dobro potrošiti. Vlade koje ne uspijevaju upravljati

svojim ukupnim gospodarstvom obiĉno loše upravljaju i stranom pomoći12

Istovremeno s MMF-om osnovana je i MeĊunarodna banka za obnovu i razvoj , kasnije

preimenovana u Svjetsku banku. MMF i Svjetska banka su dvije odvoje institucije , ali

njihovo djelovanje i rad se meĊusobno isprepliću i nadopunjavaju. MMF je usmjeren na

makroekonomske aktivnosti i ciljeve te na djelovanje u makroekonomskom i

11

http://www.imf.org/external/index.htm 12

Joseph Stiglitz,Globalizacija i dvojbe koje izaziva,Zagreb 2004.,str. 47-48

18

financijskom podruĉju, dok se Svjetska banka uglavnom brine za dugoroĉni razvoj i

smanjenje siromaštva.

Keynes i MMF : Keynesa je zabrinjavala mogućnost da trţišta stvaraju stalnu

nezaposlenost. Pokazao je zašto je potrebno globalno kolektivno djelovanje, budući da

se uĉinci mjera poduzetih u jednoj zemlji osjećaju i u drugim zemljama. Ono što je

jednoj zemlji uvoz, drugoj je izvoz. Smanjenje uvoza u jednoj zemlji , neovisno o tome

zbog ĉega se to dogaĊa , šteti gospodarstvima drugih zemalja. Keynesa je zabrinjavalo

to da u sluĉaju ozbiljnoga pada monetarna politika ne bi bila uĉinkovita , te da neke

zemlje ne bi moţda mogle pozajmiti dovoljno novca za financiranje povećanih izdataka

ili za naknadu smanjivanja poreza koje je potrebno kako bi se potaknulo gospodarstvo.

Ĉak i da je zemlja naizgled bila kreditno sposobna , moţda ne bi mogla doći do novca.

Kod MMF-ovih ekonomista se javlja problem deficita trgovaĉke bilance. Njih veoma

zabrinjava deficit platne bilance i govore da su takvi deficiti siguran znak da je na

pomolu problem. Ako vlada ima fiskalni višak, onda deficit platne bilance nastaje zbog

privatnih ulaganja koja nadmašuju privatnu štednju. Nepovrediv zakon meĊunarodnog

raĉunovodstva kaţe da zbroj svih manjka na svijetu mora odgovarati zbroju svih

viškova. Znaĉi, ako neke zemlje inzistiraju na pozitivnoj trgovaĉkoj bilanci, onda neke

druge zemlje moraju imati manjak. Ne mogu se samo osuditi zemlje koje imaju

trgovaĉki deficit, nego i zemlje koje ostvaruju višak.

Veliki Trgovaĉki deficiti mogu biti problem jer upozoravaju na to da zemlja mora stalno

pozajmljivati novac. Takve zemlje više troše na kupnju strane robe nego što dobiva za

prodaju svojih proizvoda. Zemlje koje pozajmljuju novac sami snose posljedice ako

odobre loš zajam. Zajmoprimac u sluĉaju nepovrata moţe otići u steĉaj, a zemlje imaju

zakone prema kojima se steĉajevi provode.

Tako bi trţišno gospodarstvo trebalo funkcionirati, ali u brojnim sluĉajevima MMF-ovi

su programi ĉesto dali vlastita financijska sredstva da bi spasili zajmodavce sa zapada. I

tada su zajmodavci imali manje motivacije da provjere hoće li zajmoprimci moći vratiti

zajmove. Tu se dogaĊa da osiguranje smanjuje motivaciju da se ĉuvate i ponašate

razborito. Ako ste zajmodavac manje ćete provjeravati molbe za zajam kada znate da će

vas netko izvući ako zajmovi ne budu vraćeni.

19

Što se tiĉe zajmova MMF uvijek jednostrane pregovore iako oni tvrde da nije tako. Sva

moć je u njihovim rukama zbog toga što mnoge zemlje koje traţe pomoć oĉajniĉki

trebaju sredstva. Tu imamo primjer Juţne Koreje 1997. godine koji su znali da će

politika koju njihovoj zemlji nameće MMF biti katastrofalna. To je bilo zbog toga jer su

se korejski duţnosnici bojali suprotstaviti zbog toga da im MMF ne bi uskratio svoja

sredstva. Zato Koreja nije imala izbora. Ĉak i neizravna kritika MMF-ova programa

moţe imati katastrofalan uĉinak. Kad bi MMF objavio da su pregovori prekinuti ili

odgoĊeni bio bi to vrlo negativan znak za trţišta. To bi izazvalo više kamatne stope, a u

najgorem sluĉaju bi se potpuno povukla privatna sredstva.13

Zbog svega ovog duţnosnici bi se slagali s preporukama MMF-a, ali u dosta sluĉajeva

to ne bi znaĉilo da su se s njima uistinu slagali.

U dosta sluĉajeva MMF je imao pogreške. MMF bi se trebao savjetovati sa širokim

krugom ljudi unutar zemlje dok radi svoje procjene i oblikuje program. Ljudi koji ţive u

zemlji vjerojatno bolje poznaju njezino gospodarstvo nego zaposlenici MMF-a. U

sluĉaju MMF-a u nekim situacijama strogi vremenski rokovi pomogli su da se nametne

odreĊena brzina promjena. Ali se dogaĊalo da postavljeni uvjeti ne osiguraju ni da se

novac dobro upotrijebi niti da se politika promišljeno, duboko i dugoroĉno promijeni.

Katkad je uvjetovanost bila i kontraproduktivna zbog toga što odluke nisu bile

primjerene pojedinoj zemlji ili zbog toga što je naĉin na koji su one nametnute izazvao

negativno raspoloţenje prema reformskom procesu. U nekim sluĉajevima zemljama je

bilo kao i prije, znaĉi ostalo bi isto siromaštvo , ali s još većim dugovima i još

bogatijom vladajućom elitom.

13

Joseph Stiglitz,Globalizacija i dvojbe koje izaziva,Zagreb 2004.,str. 63

20

3.2. Svjetska banka

Istovremeno s MMF-om osnovana je i MeĊunarodna banka za obnovu i razvoj, kasnije

preimenovana u Svjetsku banku. Osnovana je kako bi promovirala dugoroĉni

ekonomski razvoj kroz financiranje infrastrukturnih projekata - npr. gradnja cesta i

opskrba vodom. MMF i Svjetska banka su dvije odvojene institucije, ali njihovo

djelovanje i rad se meĊusobno isprepliću i nadopunjavaju. MMF je usmjeren na

makroekonomske aktivnosti i ciljeve te na djelovanje u makroekonomskom i

financijskom podruĉju, dok se Svjetska banka brine uglavnom za dugoroĉni razvoj i

smanjenje siromaštva. Svjetska banka zaduţena je i za posudbu novĉanih sredstava za

financiranje infrastrukturnih projekata, obnovu odreĊenih podruĉja ekonomije i

strukturnu prilagodbu tranzicijskih i zemalja u razvoju, te za razvoj ekonomskih ciljeva.

MMF je zaduţen za financiranje ne samo odreĊenih podruĉja ili projekata nego za opću

podršku nekoj zemlji kako bi ona odrţala ravnoteţu platne bilance i meĊunarodnih.

U 1970 -im paţnja je usmjerena na financiranje investicija kojima bi se pomogle

specifiĉne socijalne skupine koje ţive u siromaštvu, s ciljem stimuliranja ekonomskog

rasta. U ostvarivanju ovog cilja, Svjetska banka je odbila teoriju trickle down razvoja.14

U 1980.-ima uzroĉna veza izmeĊu siromaštva i rasta se ponovno preokrenula iz temelja:

liberalne politike kojima je cilj proširivanje uloge trţišta su prihvaćene za ublaţavanje

siromaštva. Teoretske potpore tom pristupu su takoĊer proizvele mnoga sporna stajališta

o rastu i razvoju odreĊenih zemalja, koje su pridonijele s malo dokaza napretku prema

liberalnim politikama.

14

prema njoj rast ekonomskog sustava podrazumijeva, ali ne zahtjeva, porast dohotka najsiromašnijih članova društva.

21

3.3. Svjetska trgovinska organizacija (WTO)

WTO je poĉela s radom u sijeĉnju 1995. godine. Na sluţbenoj Internet stranici WTO-a

stoji da je WTO jedina globalna meĊunarodna organizacija koja se bavi pravilima

trgovine meĊu drţavama, kako bi pomogla proizvoĊaĉima roba i usluga, izvoznicima i

uvoznicima u voĊenju njihovih poslova. Jednostavno reĉeno, WTO se bavi pravilima

trgovine meĊu nacijama na globalnoj i poluglobalnoj razini. To je organizacija za

liberalizaciju trgovine, ali isto tako i forum gdje vlade pregovaraju o sporazumima i

postavljaju pravne okvire. WTO djeluje kroz sistem trgovinskih pravila.15

Za vrijeme konferencije u Bretton-Woodsu , osnivanja Svjetske banke i MMF-a,

postojala je takoĊer ideja da se zbog carinskih ratova iz Velike svjetske krize, koji su

donijeli velike gubitke, osnuje organizacija koja bi regulirala meĊunarodnu razmjenu.

Na Havanskoj konferenciji (studeni 1947. – oţujak 1948.) o trgovini i zaposlenosti,

SAD su predlagale da se osnuje MeĊunarodna trgovinska organizacija (ITO). U tom

smislu usvojena je Havanska povelja – dokument kojim su se regulirala meĊunarodna

trgovinska pitanja te pitanja kao što su podizanje ţivotnog standarda , stabilnost

proizvodnje i zaposlenosti, poticanja razvoja nerazvijenih i unapreĊenje i proširenje

meĊunarodne trgovine. Na osnovi multilateralizma i nediskriminacije. No, ITO ipak

nije osnovan jer je došlo do krize ratifikacije Havanske povelje – SAD nisu ratificirale

ovaj sporazum. Ali, Havanska povelja imala je veliki utjecaj na GATT – opći sporazum

o carinama i trgovini. GATT je donesen u Ţenevi, gdje su usporedo s konferencijom u

Havani voĊeni pregovori o sniţenju carina. GATT je ispoĉetka bio zamišljen samo kao

privremeno rješenje, no kako Havanska povelja na kraju nije ratificirana, tako ju je

GATT zamijenio, stupio na snagu 1948. godine i ostao aktualan sve do osnivanja

Svjetske trgovinske organizacije. GATT predstavlja skup pravila prema kojima zemlje

potpisnice trebaju voditi svoju vanjskotrgovinsku politiku.

15

http://www.wto.org/

22

On predstavlja i forum za usklaĊivanje nesuglasica o vanjskotrgovinskoj politici

pojedinih zemalja ĉlanica. GATT zastupa tri osnovna principa oko kojih su se sloţile

zemlje potpisnice;16

1. Princip nediskriminacije ili princip najpovlaštenije nacije - ako jedna zemlja odobri

bilo kakve povlastice na uvoz iz druge zemlje, duţna je te povlastice primijeniti na uvoz

iz svih ostalih zemalja potpisnica GATT-a

2. Princip zaštite domaće privrede carinama – ostala ograniĉenja trebaju se ukinuti.

Izuzetak su poljoprivredni proizvodi, a dopušteno je uvoĊenje koliĉinskih ograniĉenja i

radi oĉuvanja stanja u bilanci plaćanja

3. Princip daljnjeg smanjivanja carina multilateralnim pregovorima –zahtijeva da se

razliĉite carinske tarife zemalja ĉlanica zateĉene prigodom njihova pristupanja GATT-u

usklaĊuju i smanjuju daljnjim multilateralnim pregovorima.

Iako se prvenstveno zalaţe za liberalizaciju trgovine, kako se navodi na sluţbenoj

stranici, WTO u nekim sluĉajevima podrţava primjenu ograniĉenja – kako bi se zaštitili

potrošaĉi ili sprijeĉilo širenje bolesti.

Osovinu WTO-a ĉine dogovori koje je potpisala većina svjetskih trgovinskih zemalja.

Ovi dokumenti predstavljaju zakonsku osnovu i pravila za meĊunarodno poslovanje. To

su uglavnom ugovori koji obvezuju vlade na voĊenje trgovinskih politika unutar

dogovorenih okvira. Iako su dogovoreni i potpisani od strane vlada, cilj im je pomoći

proizvoĊaĉima dobara i usluga, kao i izvoznicima i uvoznicima u voĊenju poslova, dok

istovremeno dopuštaju vladama da se brinu o socijalnim i pitanjima okoliša. Svrha

sistema je osigurati slobodan tijek trgovine u što većoj mjeri – sve dok nema neţeljenih

posljedica. To uglavnom znaĉi uklanjanje prepreka, ali i upoznavanje pojedinaca,

kompanija i vlada s trgovinskim pravilima koja vrijede u svijetu, kao i pruţanje

sigurnosti i zaštite od iznenadnih promjena politika. Drugim rijeĉima, ova pravila su

javna i predvidiva.

16

http://www.cpi.hr/download/links/hr/10877.pdf str.35

23

Kao rezultat nesmetane, slobodne i predvidive trgovine navodi se sigurnost – jer

potrošaĉi i proizvoĊaĉi mogu raĉunati na sigurne zalihe i veći izbor, a proizvoĊaĉi i i

izvoznici mogu raĉunati na otvorenost stranih trţišta.

Osim toga, posljedica nesmetane i slobodne trgovine je i Prosperitetniji, mirniji i

pouzdaniji ekonomski svijet. jer su svi dogovori rezultat meĊusobnog sporazuma.

TakoĊer navodi se i kako ukidanjem ili smanjivanjem barijera, WTO sistem uklanja i

druge prepreke meĊu ljudima i narodima.

Djelatnosti WTO-a su sljedeće:17

- nadzor trgovinskih ugovora

- forum za trgovinske pregovore

- postavljanje trgovinskih okvira

- procjena nacionalnih trgovinskih politika

- pomoć zemljama u razvoju u pitanjima trgovinske politike kroz tehniĉku pomoć i

programe

- suradnja s drugim meĊunarodnim organizacijama

Ciljevi WTO-a:18

- postavljanje i odrţavanje funkcionalnog i trajnog multilateralnog trgovinskog sustava

- smanjenje carina i drugih prepreka trgovini

- uklanjanje diskriminacije u meĊunarodnim trgovinskim odnosima

- integracija zemalja u razvoju u svjetski multilateralni trgovinski sustav

17

http://www.cpi.hr/download/links/hr/10877.pdf str.37 18

http://www.cpi.hr/download/links/hr/10877.pdf str.37

24

- povećanje ţivotnog standarda

- ostvarenje pune zaposlenosti

- gospodarski rast

- povećanje trgovine roba i usluga

- zaštita okoliša, itd

Ekonomski efekti uĉlanjenja u WTO: 19

EFEKT NA POTROŠNJU

- zbog liberalizacije uvoza i povećane konkurencije dolazi do pada cijena na domaćem

trţištu

- efekt supstitucije – ako postoji ista kvaliteta robe, kupuje se ona ĉija je cijena niţa;

povećava se cjenovna i necjenovna konkurentnost

- efekt dohotka - povećanje realnog dohotka potrošaĉa; uz isti nominalni dohodak,

potrošaĉ moţe kupiti veću koliĉinu roba i usluga koje su sada jeftinije, ali i veću

koliĉinu roba i usluga ĉija se cijena nije mijenjala

- povećanje zadovoljstva potrošaĉa znak je porasta njegova blagostanja

EFEKT NA PROIZVODNJU

- prije ulaska u WTO, domaći su proizvoĊaĉi bili zaštićeni carinama i necarinskim

preprekama koje su povećavale cijenu uvozne robe na domaćem trţištu (podrţavala se i

neefikasna domaća proizvodnja)

19

http://www.cpi.hr/download/links/hr/10877.pdf str.38

25

- carinska zaštita djeluje u smjeru povećanja efikasnosti domaćeg proizvoĊaĉa, ali na

strani stranog ponuĊaĉa djeluje tako da povećava proizvodnost kako bi se što više snizili

troškovi da bi izvozna roba, kad se na nju primijeni carina, bila konkurentna

- dolaskom strane konkurencije, domaći proizvoĊaĉi koji su neefikasni (koji se

odrţavaju samo zahvaljujući zaštititi od konkurencije) ispast će iz trţišne utakmice ili će

morati optimizirati proizvodnju (smanjivati broj zaposlenih i plaće)

- optimalna kombinacija proizvodnje ostvaruje se u svjetskim, a ne u lokalnim okvirima

- domaći proizvoĊaĉi koji su izvozili i prije ulaska u WTO, povećavaju svoju

konkurentnost, jer im je sada omogućen liberalniji pristup na trţišta ostalih zemalja

ĉlanica WTO-a

26

4. FINANCIJSKI UČINCI GLOBALIZACIJE

Proces internacionalizacije i globalizacije ekonomskih odnosa zapoĉeo je nastankom i

razvojem svjetskog trţišta proizvoda, a nastavljen sve većom mobilnošću kapitala i

radne snage u meĊunarodnim razmjerima. U 20. st. je izvoz kapitala, naroĉito u obliku

direktnih investicija sve više dobivao na znaĉenju. U 1960-tim godinama zapoĉeo je

proces integracije svjetskih financijskih trţišta nastankom i razvojem eurodolarskog

trţišta, tj. rastom depozita denominiranih u SAD dolare, a poloţenih u banke izvan

SAD-a.

Razvoj eurotrţišta odvijao se u uvjetima Bretton-Woodskog meĊunarodnog monetarnog

sustava zasnovanog na zlatno-dolarskom standardu, kada je voĊena politika fiksnih

teĉajeva sa povremenim prilagoĊavanjem. Za odrţavanje fiksnog teĉaja prema dolaru i

voĊenje autonomne monetarne i fiskalne politike, zemlje su provodile kontrolu uvoza i

izvoza kapitala. Prema tome, globalizacija se u financijskoj sferi odvijala preko politike

fiksnog teĉaja, koja je zahtijevala nacionalnu kontrolu meĊunarodnog kretanja kapitala.

U tim uvjetima odvijala se globalizacija u realnoj ekonomskoj sferi preko GATT-a, što

se oĉitovalo u znatnijoj liberalizaciji meĊunarodne robne razmjene izmeĊu zemalja

ĉlanica GATT-a. Liberalizacija se odnosila na smanjenje carinskih stopa, kvota,

subvencija, i drugih ograniĉenja trgovine robama.

U vrijeme Bretton-Woodskog sustava pojedine su drţave imale visoki stupanj

autonomije u voĊenju gospodarske politike, tako da su (meĊu ostalim) mogle raznim

instrumentima ograniĉavati meĊunarodno kretanje roba i kapitala radi ostvarenja

vlastitih razvojnih i drugih ciljeva. Takva je politika imala za posljedicu formiranje

meĊunarodno nekonkurentnih gospodarskih struktura, što je stvaralo neravnoteţe u

bilancama plaćanja i povećavalo zaduţenost nerazvijenih zemalja.

Izbijanjem duţniĉke krize bile su smanjene mogućnosti za većinu zemalja u razvoju da

pristupe svjetskom trţištu kapitala, te dolazi do relativnog pada direktnih investicija u

zemlje u razvoju kao posljedica duţniĉke krize.

Krizom Bretton-Woodskog sustava u 1970-tim godinama prešlo se na politiku

fluktuirajućih teĉajeva radi odrţavanja unutarnje i vanjske ravnoteţe.

27

Za osiguranje dodatne likvidnosti MMF je kreirao SDR20

kao novi rezervni medij i

nadopunu deviznih rezervi zemalja ĉlanica MMF-a.

Nakon napuštanja sustava fiksnih teĉajeva 1971. god. SAD i još nekoliko drugih

najrazvijenijih zemalja nisu više imali potrebu kontrolirati kretanje kapitala, tako da je

zapoĉeo proces liberalizacije kapitalnih transakcija izmeĊu najrazvijenijih zemalja, ĉime

zapoĉinje proces globalizacije u suvremenom smislu rijeĉi.

Krajem 1980-tih godina većina najrazvijenijih zemalja (SAD, Kanada, Njemaĉka,

Velika Britanija, Švicarska, Nizozemska, Japan, Hong Kong i Singapur) je liberalizirala

i otvorila trţište kapitala. Francuska i Italija su zadrţale kontrolu kretanja kapitala, dok

je Belgija imala dualne teĉajeve, posebno za tekuće i za kapitalne transakcije.

Ovaj proces liberalizacije kretanja kapitala je nastavljen deregulacijom - uklanjanjem

ograniĉenja, ali do jaĉe integracije meĊunarodnih financijskih trţišta dolazi i zbog

razvoja novih financijskih instrumenata i napretka u razvoju informatiĉke i

komunikacijske tehnologije.

Tendencije jaĉe liberalizacije kretanja kapitala u posljednjih dvadesetak godina

podrţavaju i promoviraju Svjetska banka i MMF svojim koordiniranim politikama

strukturnog prilagoĊavanja, te WTO intenzivirajući slobodno trţište implementacijom

sporazuma Urugvajske runde pregovora (na kojima je dogovoreno globalno smanjenje

carinskih stopa za oko 40%).

Problem radikalne liberalizacije je u tome što su njeni troškovi neravnomjerno

rasporeĊeni, te stoga lako izazivaju organizirani otpor. Ĉileanski je sluĉaj dobar primjer:

stopa siromaštva je narasla sa 17 % u 1970. god. na 38 % u 1986., a u 1983. godini

stopa je nezaposlenosti dosegla trećinu radne snage.

20

Specijalna prava vučenja

28

4.1. Financijska globalizacija

Financijsku globalizaciju treba sagledati kao vaţan segment, ali ipak samo segment

cjelokupnog procesa globalizacije. Po svojoj prirodi, zbog vaţnosti monetarne politike i

novca za svaku zemlju, financijska je globalizacija u komparaciji sa ostalim oblicima

globalizacije "najosjetljivija".

Financijska je globalizacija preduvjet trgovinske globalizacije što zbog opasnosti od

nuţnosti napuštanja monetarne suverenosti prema uvjetima financijske globalizacije

usporava dinamiku cjelokupnosti procesa globalizacije. Odnos Engleske prema

Europskoj monetarnoj uniji o opreznosti u napuštanju ĉvrste i stabilne valute, odricanja

monetarne suverenosti i zamjena dobrostojeće nacionalne valute govori tome u prilog.

Razvoj tehnologije, posebice internet bankarstva i brokerskih usluga doveo je do

drastiĉnih promjena u imovinskim strukturama banaka i pojavi novih financijskih

divova. Pojava financijskih konsolidacija pred središnje banke postavlja pitanje

monopoliziranja nacionalnih bankarskih sustava i njegove moguće posljedice. O snazi

novih financijskih konsolidacija ponajbolje govori podatak da je u razdoblju od 1985 -

1998. obim meĊunarodnih kreditnih transakcija povećan pet puta i danas iznosi oko 6

trilijuna dolara.

Nakon odreĊenog usporavanja svjetskih financijskih trţišta upravo zbog ĉinjenice da su

banke tijekom 2000. bile uglavnom orijentirane na globalizaciju, fuziju, restrukturiranje

i prijelaz na On line bankarstvo, tijekom 2001. godine rast na financijskim trţištima se

stabilizirao. Procesi spajanja i fuzija nastavljeni su i u 2001. godini što pokazuju i

podaci o ukupnoj imovini koju su u 2001. posjedovale 25 najvećih banaka u svijetu. U

istoj je godini realizirana još jedna velika fuzija gdje su Fuji Bank, Dai-Ichi, Kangyo

Bank i Industrial Bank of Japan osnovale Mizuho Financial Group

U svjetlu procesa financijske globalizacije u svijetu dva su pitanja koja se sama od sebe

nameću: ima li financijska globalizacija za posljedicu stvaranje monopola i neefikasnost

u bankarskom sustavu i mogu li se pojedini suvereni monetarni sustavi oduprijeti

29

procesima financijske globalizacije? Postojeći trendovi u hrvatskom gospodarstvu u

zadnjih deset godina upućuju na to da se preko privatizacije bankarskog sustava moţe

ostvariti monopol ne samo u bankarskom već i realnom sektoru dok brzina ulaska

stranih banaka na hrvatsko financijsko trţište govori o dinamiĉnosti procesa financijske

globalizacije i mogućnosti njegova usporavanja.

Udio konsolidirane imovine najvećih banaka u svijetu u GDP-u 13 najrazvijenijih

zemalja svijeta konstantno raste gdje imovina Top 50 banaka u svijetu ĉini 70% GDP-a

zemalja G13 dok je isti udio u 1980. godini iznosio "tek" 40%. Ako se gleda imovina

Top 20 banaka u svijetu tada je udio imovine u 1998. iznosio 40% a u 1980. tek 20%.

Tablica 2.

Udio imovine svjetskih najvećih banaka u GDP-u21

G1322

(u %)

Izvor :International Financial Statistics, CD-ROM, March 2000.

Treba napomenuti da je proces financijske globalizacije tek dio ukupnog procesa

globalizacije. Globalizacija financijskih trţišta usko je vezana uz globalizaciju na

trţištima dobara i usluga. Cilj svakog procesa globalizacije je integracija trţišta. Gleda li

Hrvatska blagonaklono na procese financijske globalizacije? Hrvatska teţi Europskoj

uniji što i po svojoj prirodi jest vid globalizacije pa će se prema tome biti teško

oduprijeti i samoj financijskoj globalizaciji.

21

Gross domestic product 22

13 najrazvijenijih zemalja

30

4.2. Globalna financijska kriza

Svijet još nema predodţbu kako će izgledati financijski sustav sutrašnjice. Oĉigledno,

dubina i dinamika krize mnogo su ozbiljnije nego što se procjenjivalo. Zato će trebati

mnogo energiĉnijih i bolnijih rezova da se stavi pod kontrolu, a posebno da bi se

umanjili negativni uĉinci na realni sektor. Ipak, te se uĉinke neće moći izbjeći i

posljedice krize bit će teške. Svjetska ekonomija prolazi kroz najteţu financijsku krizu u

posljednjih 80 godina. Kriza je najprije zahvatila znatan segment ameriĉkoga

financijskog sustava – kreditiranje nekretnina, a postupno se širila na bankarski sustav,

osiguranje, fondove, burze. Iz ameriĉkih financija kriza se proširila na europske

financije, bankarstvo,burze. Kriza se poĉela reflektirati i na realni sektor. Stopa rasta

svjetskog BDP-a ozbiljno se usporava, padaju cijene nekretnina, neki industrijski

sektori poĉinju trpjeti velike gubitke. Dosta znakova upozorava da se globalno

gospodarstvo kreće prema ozbiljnoj recesiji. U pokušaju da sprijeĉe širenje krize vlade i

središnje banke glavnih zemalja poduzele su energiĉne mjere upumpavajući svjeţi

kapital u bankarski sektor. Osim toga, nekoliko velikih bankarskih imena u SAD-u i

Velikoj Britaniji više ne postoje. Uz to, ameriĉka Vlada praktiĉno preuzima neke banke,

a isti scenarij slijede i neke EU zemlje. U javnosti je vrlo rašireno stajalište da su

financijsku krizu izazvali loši hipotekarni krediti u Sjedinjenim Drţavama. Na trţištu

nekretnina u SAD-u formirao se veliki balon, koji se poĉeo ispumpavati i to je

pokrenulo krizni scenarij. Ali to nije primarni uzrok krize. Svjedoci smo prije svega

sistemske, rekli bismo konstrukcijske krize svjetskoga financijskog sustava. Utoliko je

ona teţa i drugaĉija od dosadašnjih. Temelji aktualnoga financijskog sustava postavljeni

su u Bretton Woodsu, sredinom prošlog stoljeća. Kao stoţer sustava utemeljen je

ameriĉki dolar, na koji su fiksirane glavne valute, a on je vezan uz zlato. Tako

konstruirano sidro funkcioniralo je sve do ukidanja konvertibilnosti dolara na poĉetku

sedamdesetih godina. Suspenzijom konvertibilnosti prekinuta je, makar i simboliĉna,

31

veza izmeĊu realne i financijske ekonomije. Odatle ekonomija simbola, odnosno

financijski sektor poĉinje nekontrolirano bujati.23

Transformira se tradicionalno konzervativno bankarstvo, raĊaju se nove institucije,

kreiraju se novi financijski proizvodi, tzv. financijske inovacije, opcije, derivati i drugi.

Zahvaljujući svemu tome, financijski sektor razvija se neovisno i neusporedivo brţe od

realne ekonomije.

Poticaj bujanju financija svakako je davala i prevladavajuća trţišna doktrina da je

financijsko trţište samoregulirajući mehanizam i da ne moţe otići u ekstreme. Rast

financijskog sektora i njegovu globalizaciju omogućila je dinamiĉna deregulacija,

razvoj ‘tvrdih’ tehnologija – informatike i telekomunikacija, kao i razvoj ‘mekih’

tehnologija – sve brojnijih financijskih inovacija. Financijsko trţište postalo je globalno,

razvili su se gigantski financijski subjekti, banke i ostali koji su postali ‘preveliki da bi

propali’ (to big to fail). Usporedno s rastom financijskog trţišta razvijali su se i sustavi

nadzora i regulacije, ali oni su u većoj mjeri ostali nacionalnog karaktera. Mnogi

inovativni financijski proizvodi, posebno u sektoru investicijskog bankarstva,

funkcionirali su izvan sustava nadzora. Dominantan novĉani medij za razvoj

financijskog sektora bio je ameriĉki dolar. Zahvaljujući poziciji svjetske rezervne

valute, dolar je omogućavao SAD-u da prima a ne daje, da kreditira a ne odriĉe se.

Koristeći dominantnu poziciju dolara SAD je financirao svoju ekspanziju, ukljuĉujući i

ratove. Ameriĉki budţetski deficit je nakon Reaganove, ali i Bushove administracije

dosegnuo gigantske razmjere. Uz to, ameriĉki FED24

je vodio politiku niske kamatne

stope. Manipuliranjem primarnom kamatom odrţavala se prividna ravnoteţa i

izbjegavale su su krize, koje su se razvijale devedesetih godina. Ameriĉka prime rate

sniţena je sa 6,5 na 3,5 posto u roku od svega nekoliko mjeseci nakon 2000. godine, a

poslije napada na tornjeve u New Yorku na samo jedan posto godišnje. Naredna 33

mjeseca FED je odrţavao negativnu realnu kamatnu stopu. Na tim temeljima

ekspandiralo je kreditiranje. Novac je bio jeftin i dostupan. Posljedice ekspanzije

23

http://www.effect.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=104:primorac&catid=46:ekonomija&Itemid=101 24

Federal Reserve District ili Sustav federalnih rezervi

32

kumulirale su se na trţištu nekretnina. Na tom segmentu balon se najbrţe razvijao, ali

poĉeo je i pucati. Mehanizam nastanka financijskog balona bio je vrlo jednostavan:

banke su masovno odobravale kredite bez solidne procjene rizika i bez odgovarajućih

kolaterala. Najĉešće je bila dovoljna procjena da će cijene nekretnina dalje rasti. Kredite

za kuće dobivale su i osobe bez zaposlenja, kao i one koje stvarno nisu bile u

mogućnosti otplaćivati rate. U ekspanziji kreditiranja i ljudska je pohlepa igrala veliku

ulogu. Banke su zaraĊivale goleme profite, a njihove uprave visoke bonuse.

Stanovništvo je jednostavno dolazilo do kredita, a poslovna javnost bila je zadovoljna

rastom cijena bankarskih dionica i uloga u fondove. Financijsko trţište njihalo se u

zanosnom ritmu, sliĉno lakom pijanstvu, za koje vrijedi stara izreka: Ĉovjek se sve bolje

osjeća, a organizam propada. Vesela glazba svirala je sve do prvih vidljivijih znakova

krize: 6. kolovoza 2007. bankrotirala je American Home Morgage kao prva ţrtva

ameriĉkog trţišta nekretnina; 9. kolovoza BNP Paris je suspendirao svoja tri

investicijska fonda vrijedna dvije milijarde eura radi toga jer je njihovo trţište 'nestalo';

Europska središnja banka upumpala je prvih 95 milijardi eura u bankarski sustav, a

sliĉno su postupili FED i Japanska središnja banka. Negativni slijed nastavljen je: 10.

kolovoza, 13. kolovoza, 16. Kolovoza. I dalje redom sve do Bear Stearnsa, Lehman

Brothersa, AIG-a i drugih posrnuća. A odatle do širenja krize na Europu i cijeli svijet

nije bilo daleko. Osnovni financijski instrument pomoću kojega je financijsko trţište

nekontrolirano raslo bili su financijski derivati. Korištenjem tih inovativnih proizvoda

ameriĉke banke su 'prepakirale' loše hipotekarne kredite, osigurale prvoklasne kreditne

rejtinge i preprodale ih investitorima u Europi. Trţište derivata glavni je segment

globalnoga financijskog balona. Prema procjenama BIS-a, vrijednost vaţećih ugovora iz

te oblasti na kraju 2007. iznosi 600 bilijuna dolara, što je 11 puta više od vrijednosti

svjetske proizvodnje. Prije desetak godina vrijednost toga financijskog segmenta

iznosila je 'samo' 75 bilijuna dolara. Najbrţe rastući financijski derivat, poznat kao

CDS25

koji je omogućio osiguravanje nekretninskih kreditnih proizvoda, narastao je na

55 bilijuna dolara, što je više od vrijednosti ukupnog ameriĉkoga stambenog fonda.

Gore smo dijelom objasnili korijene i mehanizme financijske krize. Ona iskazuje i

druge osobine, koje nisu bile karakteristiĉne za prijašnje pojave. Sadašnja je kriza

mnogo kompleksnija, ne samo zbog dubine i rasprostranjenosti nego i zbog sloţenosti 25

Credit Default Swaps

33

meĊunarodnih ekonomskih odnosa, posebice pozicije Kine i Indije kao nastupajućih

svjetskih ekonomskih kolosa. Aktualnu krizu prati još jedna specifiĉnost, a to je

odluĉnost vlada i središnjih banaka ugroţenih zemalja da ovladaju negativnim

procesima. Premda su reakcije vlada u ranim fazama krize bile priliĉno mlake, one u

posljednje vrijeme ispoljavaju visoku odluĉnost. Osigurava se likvidnost bankarskog

sektora, preuzimaju se neke banke, zaoštrava se regulativa. Na te su mjere burze

poĉetno pozitivno reagirale, ali i dalje vlada velika neizvjesnost. Oĉigledno je da je

dubina i dinamika krize mnogo ozbiljnija nego što se procjenjivalo. Zato će trebati

mnogo energiĉnijih i bolnijih rezova da se stavi pod kontrolu, a posebno da se umanje

negativni efekti na realni sektor.

Ipak, te efekte neće biti moguće izbjeći i posljedice krize bit će teške. Kao što je reĉeno

u uvodu, ovo je kriza sistema. Kako god se okonĉala, ostavit će duboke posljedice na

strukturu svjetskoga financijskog sustava. Mnogo toga u financijama, organizaciji

financijskih institucija, njihovoj ulozi i funkcioniranju, financijskim proizvodima,

metodama regulacije i nadzora temeljito će se promijeniti. Malo ljudi ima predodţbu

kako će izgledati financijski sustav sutrašnjice. Ipak, jedno je sigurno: nakon krize

ulazimo u razdoblje kada će ekonomska uloga drţave biti mnogo izraţenija. Razdoblje

trţišnog fundamentalizma, kao vladajućeg naĉela u posljednjih dvadesetak godina, bit

će potisnuto. Hoće li to znaĉiti i kraj dolarskoga novĉanog standarda i formiranje posve

nove financijske paradigme ostaje da se vidi.

4.3. Promjene u strukturi bankarskog sustava diljem svijeta

Promjene u bankarskim sustavima gotovo svih zemalja svijeta danas su oĉigledne i po

svojoj se prirodi razlikuju jedino o kakvim se gospodarskim sustavima radi. Primjerice,

bankarski se sustav SAD-a radikalno mijenja gdje su na djelu širenje većih banaka u

gotovo svim drţavama SAD-a kroz mreţu podruţnica. Pojava tzv. nacionalnih banaka

koje su nastale kao rezultat procesa financijske konsolidacije ukazuju na to da su i veliki

bankarski sustavi poput onog u SAD-u skloni pojavi i širenju procesa financijske

34

globalizacije (konsolidacije). Zagovornici financijske globalizacije polaze od postavki

da se kroz procese bankarskih "spajanja - merging" izgraĊuje moderan i stabilan

bankarski sustav koji će biti efikasan i sposoban se oduprijeti eventualnim epizodama

stagnacije i recesije i mogućim krizama u bankarskom sustavu. Protivnici financijske

globalizacije govore o neselektivnoj politici velikih banaka gdje se banke uglavnom

okreću prema financiranju stanovništva zanemarujući regionalni karakter banaka i

multiplikativne efekte kreditiranja gospodarstva. Monetarni struĉnjaci u SAD-u nisu

previše zabrinuti buduće da njihove Mega-banke još uvijek ostavljaju dovoljno prostora

bankarskoj konkurenciji i gdje one u ukupnoj aktivi bankarskog sustava uĉestvuju sa

udjelom manjim od 50%. O dobrim rezultatima financijske konsolidacije zagovornici

vole govoriti kroz brojke i imena zemalja koje su najjaĉe ukljuĉene u te procese a ĉiji su

gospodarski sustavi meĊu najrazvijenijima u svijetu. I dok se veliki deĉki "europske,

japanske i ameriĉke banke" bore za dominaciju na svjetskom financijskom trţištu,

tranzicijske su zemlje još uvijek zaokupljene posljedicama procesa tranzicije i pitanjem

gospodarskog rasta. Sve su tranzicijske zemlje kao "spasitelja" prihvatile model

pridruţivanja i ukljuĉivanja u EU nadajući se da će na taj naĉin moći ostvariti potrebne

stope gospodarskog rasta i uţivati u blagodatima trţišta poput razvijenih trţišnih

zemalja. Paralelno sa reformama u realnom sektoru, posebice javnom sektoru, bankarski

su sustavi zemalja tranzicije svjedoci izgradnje jednog potpuno novog financijskog

sustava u samoj Europi i pokušavaju se tome prilagoditi kako najbolje umiju. Uspješnije

meĊu tranzicijskim zemljama poput Ĉeške i Slovenije lakše se prilagoĊavaju novoj

arhitekturi europskog financijskog sustava budno nadzirući procese bankarskog spajanja

(ţenidbi) izmeĊu stranih i domaćih drţavnih ili sada privatiziranih banaka nastojeći

"priĉu" o novom financijskom sustavu u Europi prilagoditi svojim potrebama ubrzanog

gospodarskog rasta.

35

4.4. Reforme meĎunarodnog financijskog sustava

Prema mišljenju Josepha Stiglitza neke od glavnih reformi koje treba provesti su:26

Prihvaćanje opasnosti od liberalizacije trţišta kapitala i ĉinjenice da tokovi

kratkoroĉnog kapitala uzrokuju goleme troškove koje ne snose samo oni izravno

ukljuĉeni u transakciju (vjerovnici i duţnici). Gdje god postoje tako veliki vanjski

troškovi, intervencije su poţeljne, ukljuĉujući i intervencije koje se provode putem

bankarskog i poreznog sustava. Umjesto da se opiru takvim intervencijama,

meĊunarodne financijske institucije trebale bi usmjeravati njihovo djelovanje.

- Reforma steĉaja i aranţmana mirovanja. Kad privatni duţnici ne mogu vratiti

zajmove, domaće ili strane, potrebno je otvoriti steĉaj, a ne spašavati vjerovnike

uz pomoć MMF-ovih paketa. Potrebno je provesti reformu steĉajnog postupka

kako bi se priznala posebna priroda steĉajeva koje su izazvali makroekonomski

poremećaji. Prednost ovakve reforme je da će vjerovnici izbjegavati

nepromišljene zajmove koji su u prošlosti bili uobiĉajeni.

- Manje spašavanja tvrtki i banaka. Ako se steĉajni postupci i aranţmani

mirovanja budu više primjenjivali, bit će manje potrebe za velikim paketima za

spašavanje koji su se toliko mnogo puta pokazali neuspješnima, budući da je

novac otišao na povrat većeg dijela duga zapadnim vjerovnicima nego što bi ga

inaĉe bili dobili, ili na odrţavanje teĉaja na precijenjenoj razini tijekom duljeg

razdoblja nego što bi ga inaĉe bilo moguće (ĉime se omogućilo bogatašima u

zemlji da više novca iznesu iz zemlje po povoljnijim uvjetima , a zemlja je

ostajala s još većim dugovima). Takva spašavanja nisu dala rezultate, a uz to su

povećala problem, umanjujući motivaciju za briţljivo odobravanje zajmova i

osiguranje pokrića za teĉajne rizike.

26

Joseph Stiglitz,Globalizacija i dvojbe koje izaziva,Zagreb 2004.,str. 261-262

36

- Poboljšanje bankarske regulative i u razvijenim i u manje razvijenim zemljama.

Slaba regulacija banaka u razvijenim zemljama moţe utjecati na to da se

pogrešno odobre zajmovi, a time se nestabilnost proširuje.

- Poboljšano upravljanje rizicima. Danas se zemlje u cijelome svijetu suoĉavaju s

golemim rizikom zbog promjenjivosti teĉajnih stopa. Struĉnjaci se kolebaju u

svezi s teĉajnim sustavom za koji se zauzimaju. Poticali su Argentinu da svoju

valutu veţe za dolar. Nakon istoĉnoazijske krize tvrdili su da zemlje trebaju

imati slobodno fluktuirajući ili ĉvrsto vezani teĉaj. Zemlje u razvoju moraju

nauĉiti upravljati rizicima i to vjerojatno kupnjom osiguranja od fluktuacija na

meĊunarodnom trţištu kapitala. Naţalost, danas se moţe kupiti samo osiguranje

od kratkoroĉnih fluktuacija. Razvijene zemlje mogu mnogo bolje upravljati tim

rizicima nego manje razvijene zemlje, i trebale bi pomoći da se razviju takva

osiguravateljska trţišta. Zato bi razvijene zemlje i meĊunarodne financijske

institucije trebale dati zajmove zemljama u razvoju u takvom obliku koji bi

ublaţio rizike, tako da vjerovnici preuzmu rizik od velikih fluktuacija stvarne

kamate.

- Poboljšanje odgovora na krizna stanja. Tijekom krize od 1997. Do 1998. godine

vidjeli smo da je mehanizam odgovora na krizu zakazao. Pruţena pomoć bila je

slabo osmišljena i loše provedena. Programi nisu uzeli u obzir manjak

sigurnosnih mehanizama ni to da je odrţavanje kreditnih tokova od presudne

vaţnosti, a ni to da će pad trgovine izmeĊu dviju zemalja proširiti krizu. Odluke

su se temeljile na lošim prognozama, ali ni na ignoriranju ĉinjenice da je lakše

uništiti tvrtke nego ih ponovno stvoriti, te da se šteta uzrokovana visokim

kamatnim stopama neće moći nadoknaditi kad se kamatne stope snize. Potrebno

je ponovno uspostaviti ravnoteţu : potrebe radnika i malih poduzetnika treba

uskladiti s potrebama vjerovnika; posljedice ekonomske politike koja dovodi do

bijega domaćeg kapitala treba uskladiti sa, ĉini se, pretjeranom pozornošću koja

se trenutaĉno pridaje stranim ulagaĉima. Odgovor na buduće financijske krize

treba uzeti u obzir socijalni i politiĉki kontekst. Osim razornih posljedica nemira

37

koji se javljaju kad se krizom loše upravlja, socijalna i politiĉka previranja neće

privući kapital u zemlju i ni jedna vlada, osim onih najrepresivnijih , neće moći

nadzirati takva previranja, osobito u uvjetima u kojima je politika koja ih je

izazvala nametnuta izvana.27

27

Joseph Stiglitz,Globalizacija i dvojbe koje izaziva,Zagreb 2004.,str.263-265

38

5. PREDNOSTI I NEDOSTATCI GLOBALIZACIJE

Globalizacija sama po sebi nije ni dobra ni loša. Ona ima moć donijeti mnoga dobra , a

u zemljama istoĉne Azije , koje su prihvatile globalizaciju pod vlastitim uvjetima i

brzinom koja je njima odgovarala , ostvarena je golema dobrobit, unatoĉ zastoju

prouzroĉenom krizom 1997. godine. Ali u najvećem dijelu svijeta takvi se rezultati nisu

ostvarili. Za mnoge ljude globalizacija se više moţe opisati kao potpuna katastrofa. Ako

dobrobit koju donosi globalizacija nije onolika koliku su najavljivali njezini

zagovornici, cijena plaćena za globalizaciju još je veća budući da je okoliš uništen,

politiĉki proces korumpiran, a brze promjene zemljama nisu dale dovoljno vremena da

se kulturološki prilagode.

To se moţe promijeniti kada se njome bude odgovarajuće i pravedno upravljalo tako da

sve zemlje sudjeluju u oblikovanju odluka koje na njih utjeĉu. Tada će biti moguće

stvoriti novo globalno gospodarstvo u kojem će rast biti lakše odrţiv, manje nepostojan

i u kojem će se plodovi toga rasta ravnomjernije dijeliti.28

5.1. Prednosti globalizacije

- Otvaranje prema meĊunarodnoj trgovini omogućilo je mnogim zemljama znatno

brţi rast nego što bi ga inaĉe imale

- Zbog globalizacije u mnogim se krajevima ţivi bolje nego prije i ţivotni je

standard viši. Loše plaćena radna mjesta u Nikeu ljudi na zapadu moţda

smatraju iskorištavanjem, ali za mnoge stanovnike zemalja u razvoju rad u

tvornici je mnogo bolji od ostanka na imanju i rada na riţinim poljima.

- Globalizacija je smanjila osjećaj izoliranosti u većini zemalja u razvoju

28

Joseph Stiglitz,Globalizacija i dvojbe koje izaziva,Zagreb 2004.,str. 23

39

- Nove strane tvrtke mogu nanijeti štetu zaštićenim drţavnim poduzećima ali

mogu i potaknuti uvoĊenje novih tehnologija, pristup novim trţištima i stvaranje

novih industrija.29

Jeftiniji i širi pristup potrošnim dobrima, sirovinama, novim tehnologijama, kapitalu i

znanju omogućava pristup idejama i inovacijama na razliĉitim podruĉjima : to moţe biti

novi proizvod, dizajn, investicijski projekt, tehnologija, naĉini menadţmenta, ĉak i nove

institucije ili model društva. To je samo potencijalna prednost, proizašla iz povećanja

izbora koji je uzrokovao globalizacijski proces na globalnoj razini.

Globalizacija je omogućila bolje zdravstvo i aktivno svjetsko graĊansko društvo koje se

bori za veći stupanj demokracije i više socijalne pravde.

Uloga stranih ulaganja je kljuĉan dio nove globalizacije. Privatizacija, liberalizacija, i

makrostabilnost trebali bi stvoriti ozraĉje koja će privući ulaganja, ukljuĉujući i ona iz

inozemstva. Ta ulaganja dovode do rasta strane tvrtke, donose u novu drţavu nova

tehniĉka znanja i pristup stranim trţištima, pa se tako otvaraju i nova radna mjesta.

Izravna strana ulaganja odigrala su veliku ulogu u mnogim uspješnim priĉama o razvoju

kao što su Singapur, Malezija, Kina.

I kriza iz 1998. godine donijela je neke pozitivne posljedice. Devalvacija rublja

potaknula je rast i to ne toliko izvoza, koliko zamjene za uvoz. Devalvacija, uz malo

sreće u obliku velikog porasta cijene nafte krajem 90-ih godina pridonijeli su oporavku.

Kretanje kapitala uslijed naglog otjecanja novca, kao posljedicu, za sobom je ostavilo

slomljene valute i oslabljene bankarske sustave. Cijena globalizacije, naroĉito zbog

negativnih uĉinaka, visoko je plaćena, što se ogleda u ĉinjenici da je okoliš uništen,

politiĉki procesi korumpirani, a brze promjene u zemljama nisu pogodovale

kulturološkoj prilagodbi. Iako problemi nisu novi, ipak je sve silovitija reakcija diljem

svijeta na politiĉke osluke koji upravljaju globalizacijom.

29

Joseph Stiglitz,Globalizacija i dvojbe koje izaziva,Zagreb 2004.,str. 24-25

40

- Globalizacija promiĉe materijalne vrijednosti nad drugim vrijednostima, kao što

su briga za okoliš ili za sam ţivot.

- Naĉin na koji se upravlja globalizacijom oduzeo je zemljama u razvoju mnogo

od njihove suverenosti i njihove sposobnosti da same donose odluke u kljuĉnim

podruĉjima koje utjeĉu na boljitak njihovih graĊana. U tom smislu, ona

potkopava demokraciju.

- Ekonomski sustav koji je nametnut zemljama u razvoju neprikladan je i ĉesto

uvelike štetan.30

- Sve veća razlika izmeĊu onih koji imaju i onih koji nemaju ostavlja sve više

ljudi u krajnjem siromaštvu, u uvjetima u kojima ţive s manje od jednog dolara

na dan. Dok ukupan svjetski dohodak konstantno raste, stvaran broj siromašnih

ljudi narastao je gotovo za 100 milijuna u posljednjem desetljeću 20-tog

stoljeća. Afrika ponire sve dublje i dublje u bijedu, budući da se dohodak

sniţava, a ţivotni standard pada. Kontinent teško uspijeva privući privatne

ulagaĉe, a bez tih ulaganja, zemlje ne mogu ostvariti odrţivi rast.

- Globalizacija i uvoĊenje trţišnog gospodarstva nisu izazvali obećane rezultate u

Rusiji i u većini ostalih zemalja koje su komunistiĉki sustav zamijenile trţišnim.

Umjesto napretka novi sustav im je donio siromaštvo.

- Zapad provodi globalizaciju osiguravajući svoj neravnomjerni udjel u dobrobiti

koju ona donosi, i to na štetu zemalja u razvoju

- Strana ulaganja imaju i velike negativne posljedice. Kad u drţavu ulaze strane

tvrtke, one znaju ĉesto uništiti lokalnu konkurenciju i uguše ambicije malih

poduzetnika koji su htjeli razviti domaću industriju. Primjer je ulazak Coca-Cole

i Pepsija kada su stradali mnogi proizvoĊaĉi bezalkoholnih pića. Primjer je i s

Wal Martom , koji kad doĊe u neku sredinu uništava lokalne proizvoĊaĉe, te

ĉesto lokalne tvrtke snaţno prosvjeduju pri ulasku Wal Marta jer se boje da će

trgovaĉki lanac zauzeti njihovo mjesto. U nedostatku snaţnih zakona o trţišnom

natjecanju, kada unište lokalnu konkurenciju,meĊunarodne tvrtke iskorištavaju

svoju monopolistiĉku moć i povećavaju cijene. Znaĉi korist od niskih cijena

30

Joseph Stiglitz, Uspjeh globalizacije; Novi koraci do pravednoga svijeta,Zagreb 2009,str. 31

41

potrošaĉima je bila kratkog vijeka. Lokalne tvrtke u ovom sluĉaju tvrde da bi se

mogle prilagoditi i odgovoriti na konkurenciju kad bi im se dalo vremena.

- Programi MMF-a za rješavanje krize ĉesto su bili staromodni te su ĉesto znali

prouzroĉiti još veću glad i nerede u mnogim zemljama. I kad bi uspjeli navući

neko razdoblje rasta, to bi bilo u korist bogatijih , dok bi siromašni još dublje

padali u siromaštvo.

- Pretvorbom komunizma u trţišno gospodarstvo toliko se loše upravljalo da je,

osim Kine,Vijetnama i nekolicine istoĉnoeuropskih zemalja, ona izazvala nagli

pad dohotka i sve veće siromaštvo. U bivšem Sovjetskom savezu t tranzicija s

komunizma na trţište donijela je umjesto oĉekivanog novog prosperiteta , pad

dohotka i ţivotnog standarda od ĉak 70 posto.

42

ZAKLJUČAK

Globalizacija je jedan od najpopularnijih termina današnjice, premda će Vam malo ljudi

reći što globalizacija zapravo znaĉi, ovaj je fenomen postao stvarnost koja dotiĉe naše

ţivote, uzrokujući ţustre debate oko toga koliko nam dobra ili zla donosi.

Pristaše globalizacije naglašavaju da je ona promovirala razmjenu informacija, dovela

do boljeg razumijevanja razliĉitih kultura i omogućila trijumf demokracije nad

autokracijom, te da je bujanje trgovine stvorilo veći izbor, veću potrošnju, rast ţivotnog

standarda, itd.

Javni, ĉesto nasilni protesti pokazuju i sve veće protivljenje ovom procesu; kritiĉari

tvrde da su se razvijeni okoristili na raĉun nerazvijenih. Ionako malen udio

najsiromašnijih ljudi svijeta u globalnom dohotku u proteklom je desetljeću pao sa

niskih 2,3 % na još niţih 1,4 %

Danas se globalizacija osporava diljem svijeta. Ljudi su njome nezadovoljni ali to nije

bez razloga. Ali globalizacija je pomogla stotinama milijuna ljudi da postignu viši

ţivotni standard , viši nego što su oni , a i većina ekonomista , smatrali zamislivim.

Globalizacija gospodarstva donijela je dobrobit zemljama koje su je iskoristile

prodrijevši na nova trţišta svojim izvozom i prihvativši strana ulaganja. Ali ipak,

najviše su profitirale zemlje koje su svoju sudbinu uzele u vlastite ruke i prepoznale

kakav utjecaj drţava moţe imati na razvoj , umjesto da se oslone na ideju da će se

trţište samo regulirati i samo riješiti probleme. Za milijune ljudi globalizacija nije

donijela nikakvu korist. Mnogima je nanijela i štetu, budući da su ostali bez posla i ţivot

im je postao nesigurniji. Vidjeli su da su demokratski sustavi u njihovim zemljama

pokopani, a njihova kultura narušena. Ako se globalizacija i dalje bude provodila kao i

u prošlosti, i ako ne budemo uĉili na pogreškama, globalizacija neće uspjeti promicati

razvoj , a uz to će se i dalje stvarati siromaštvo i nestabilnost. Bez reformi, negativne

posljedice , koje se osjećaju, dodatno će se povećati, a nezadovoljstvo globalizacijom će

narasti. Zemljama u razvoju potrebne su uĉinkovite vlade koje imaju snaţno i nezavisno

sudstvo, demokratsku odgovornost , otvorenost i transparentnost i koje nisu opterećene

43

korupcijom koja je ugušila uĉinkovitost javnog sektora i rast privatnog sektora. Zemlje

trebaju imati steĉajne zakone i regulatorni ustroj koji će biti prilagoĊen situaciji, a ne da

prihvaćaju matrice koje su razvijene zemlje napravile za sebe. Potrebna je politika koja

će omogućiti odrţiv, ravnopravan i demokratiĉan rast. Cilj bi trebao biti poboljšanje

ţivotnih uvjeta siromašnih, davanje jednakih mogućnosti svima da ostvare uspjeh i

zadovolje svoje zdravstvene i obrazovne potrebe. Takav cilj neće biti postignut ako

samo nekolicina ljudi bude nametala politiku koju pojedina zemlja mora slijediti.

Zemlje u razvoju moraju preuzeti svoju budućnost u vlastite ruke. Ne smiju samo stajati

po strani i ĉekati da netko upravlja njihovim drţavama.

Negativni efekti globalizacije: krajnje siromaštvo suprotstavljeno bogatstvu,

koncentracija ekonomske moći u uske zatvorene krugove, oskvrnuće prirode, nasilje,

tjeskoba i nesklad svima su pred oĉima, i potiĉu nas da ozbiljno promislimo o

ekonomskoj kulturi koja danas prevladava i uvjetuje izbor graĊana, naĉin poslovanja

poduzeća, administrativnu upravu i planiranje institucija.

Tranzicijske su zemlje danas suoĉene sa drastiĉnim povećanjem financijskih tokova koji

su primjerice 70-ih i 80-ih iznosile tek 10-20 milijardi dolara godišnje da bi danas

iznosili 120-280 milijardi dolara. Procesi financijske globalizacije koji se javljaju u tim

zemljama mogu kroz poboljšanje trţišne discipline i stabilnosti bankarskog sustava

doprinijeti stvaranje modernih i efikasnih financijskih sustava. Vaţnost banaka kao

financijskih posrednika u tranzicijskim zemljama u kojima ne postoje razvijena trţišta

kapitala banke stavlja u poloţaj glavnih "kontrolora" svih tokova štednje i investicija u

zemlji. Stabilnost i vjerodostojnost bankarskog sustava ovisi o uspješnosti samih banaka

u upravljanju kreditnim i depozitnim rizikom u uvjetima kada se potrebe i kupovna moć

njihovih klijenata neprestano mijenja kao što je to sluĉaj sa tranzicijskim zemljama.

Usprkos pozitivnim aspektima procesa globalizacije, monetarne se vlasti susreću sa

problemom koncentracije bankarskog trţišta u rukama nekoliko velikih banaka i to

stranih banaka. U takvim okolnostima, kada nekoliko velikih banaka kontroliraju veći

dio bankarskog trţišta (u Hrvatskoj 83%) moţe doći do pojave eksternalija gdje velike

banke svoju lošu kreditnu politiku mogu "zakrpati" povećanjem kamatnih marţi i

ograniĉenjem kredita. To bi za posljedicu imalo slabljenje financijskog sustava u cjelini

kroz smanjivanje monetarne baze i bijeg kapitala u inozemstvo što bi kroz usporavanje

44

gospodarske aktivnosti problem loših kreditnih odluka još više pogoršalo i dovelo do

urušavanja financijskog sustava a poznato je koliko poreznog novca košta saniranje

bankarskog sustava.

45

LITERATURA

KNJIGE:

1. JOSEPH STIGLITZ: Globalizacija i dvojbe koje izaziva, Algoritam,Zagreb,

2004.

2. JOSEPH STIGLITZ: Uspjeh globalizacije, Algoritam,Zagreb, 2009.

3. SAMUELSON, ROBERT J.: Deflation: The Global Economys Downside,

The Washington Post, 2002.

4. DRAGIĈEVIĆ A.: Ekonomski leksikon, Informator,Zagreb ,1991.

5. BECK U.: Što je globalizacija?, Vizura, Zagreb, 2003.

6. ŠUMAN Ţ.: Wto i Eu u procesu globalizacije:Odabrane teme, Mostar, 2005.

7. JOVANĈEVIĆ R.: Ekonomski uĉinci glonalizacije i Europska unija,

Mekron promet d.o.o. ,Zagreb, 2005.

8. ĈEĈUK A.: Financijska globalizacija, Grar form, Split, 2002.

9. STRAHINJA D.: MeĊunarodna ekonomija, Express digitalni tisak, Rijeka , 2001.

ČASOPISI :

11. LONĈAR J.: Globalizacija pojam,nastanak i trendovi razvojA

12. JURĈIĆ LJ.: Globalizacija, Ekonomist, Br. 9-10, 2000.

INTERNET STRANICE :

46

13. Nova akropola http://www.nova-

akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=1661 Pregledano 1.rujna 2013.

14. Dadalos http://www.dadalos.org/globalisierung_hr/grundkurs_3.htm

Pregledano 25. Kolovoza 2013

15. http://www.cpi.hr/download/links/hr/10877.pdf Pregledano 14.kolovoza 2013.

16. http://www.effect.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=104:pri

morac&catid=46:ekonomija&Itemid=101 Pregledano 5.rujna 2013

17. Financijski rizici globalizacije

http://www.staro.rifin.com/root/tekstovi/casopis_pdf/ek_ec_515.pdf Pregledano

6.rujna 2013

18. http://www.wto.org/ Pregledano 8.rujna 2013

19. Globalizacija http://bs.wikipedia.org/wiki/Globalizacija Pregledano 20.kolovoza

2013

POPIS TABLICA

TABLICA 1. Osnovne znaĉajke gospodarske globalizacije kroz povijest ............13

TABLICA 2. Udio imovine svjetskih najvećih banaka u GDP-u G13 (u %) ......29

47

IZJAVA

Kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom FINANCIJSKI UĈINCI

GLOBALIZACIJE TE NJENE PREDNOSTI I NEDOSTATCI izradio samostalno pod

voditeljstvom dr.sc. Dragoljuba Stojanova, a pri izradi diplomskog rada pomogao mi je

i asistent mag.oec. Pavle Jakovac. U radu sam primjenio metodologiju znanstveno-

istraţivaĉkog rada i koristio literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada. TuĊe

spoznaje, stavove, zakljuĉke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući

naveo u diplomskom radu na uobiĉajen, standardan naĉin citirao sam i povezao s

korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

TakoĊer, izjavljujem da sam suglasan s objavom diplomskog rada na sluţbenim

stranicama Fakulteta.

Student

Dino Palĉić

48