Finansijski mgmt 29/30

8/2/2019 Finansijski mgmt 29/30

http://slidepdf.com/reader/full/finansijski-mgmt-2930 1/31

1. Značaj finansijskog menadžmenta i ciljevi preduzeća2. Agencijski problem i agencijski trošak 3. Poslovna okolina4. Finansijska okolina5. Alokacija sredstava na temelju očekivanog prinosa

6. Koncepti procjene vrijednosti7. Dužnički vrijednosni papiri8. Vlasnički vrijednosni papiri9. Modeli vrednovanja obveznica10. Prinos do dospijeća (Yield to maturity)11. Modeli vrednovanja dionica (modeli diskontovanih dividendi -DDM i

višefaznog rasta dividendi)12. Rizik i prinos vrijednosnog papira13. Rizik i prinos u kontekstu portfolija vrijednosnih papira14. Capital Asset Pricing Model (CAPM)15. Markowitzeva vs. Sharpova diverzifikacija

16. Security Market Line (SML)17. Stavovi investitora prema riziku18. Pokazatelji profitabilnosti19. Pokazatelji likvidnosti i zaduženosti20. Pokazatelji aktivnosti21. Pokazatelji iz bilansa uspjeha i bilansa stanja22. Likvidnost i soleventnost firme23. Izvedenice24. Strategije s opcijama25. Upravljanje obrtnim kapitalom (pojam i problemi)26. Finansiranje tekuće imovine

27. Upravljanje gotovinom28. Upravljanje utrživim vrijednosnim papirima29. Upravljanje potraživanjima od kupaca30. Upravljanje zalihama



1.ZNAČAJ FINANSIJSKOG MENADŽMENTAFinansijski menadžment brine o sticanju, finansiranju i upravljanju imovinom.Odluka oinvestiranju započinje određivanjem ukupnog iznosa imovine koji je potrebanza poslovanje preduzeća. Finansijski menadžer određuje iznos koji se treba pojavitiiznaddvostruke crte na lijevoj strani bilansa stanja – odnosno veličinu preduzeća. Čak i

kada je ta večina poznata potrebno je odlučiti o sastavu imovine.Isto tako se druga stranainvesticija tj dezinvestiranje, ne smije zanemariti. Imovina koja seviše ne može ekonomskiopravdati, mora se smanjiti, eliminirati ili zamijeniti.Druga važnaodluka u preduzeću je odluka o finansiranju. Ovdje se finansijski menadžer brine osastavljanju desne strane bilansa stanja i njenoj strukturi. Osim toga politikadividendi semora promatrati kao sastavni dio odluke o finansiranju preduzeća. Odnosisplate dividendiodređuje iznos dobiti koji preduzeće može zadržati. Zadržavanje većeg iznosa tekuće dobitiu preduzeću znači da će manje novca biti raspoloživo za tekuće isplate dividendi.Vrijednost isplaćenih dividendi dioničarima mora biti u ravnoteži sa oportunitetnimtroškom zadržavanih dobitaka, koji se takođe mogu koristiti kao sredstvo finansiranja. Kadse jednom donese odluka o strukturi finansiranja, finansijski menadžer još uvijek mora

pronaći način kako pribaviti ta sredstva.Odluka o upravljanju imovinom je treća važnaodluka u preduzeću. Jednom kad je imovina stečena i kad je osigurano prikladnofinansiranje, tom se imovinom i dalje mora efikasno upravljati. Finansijski menadžer jeopterećen različitim stupnjevima poslovne odgovornostinad postojećom imovinom. Teodgovornosti zahtijevaju da se finansijski menadžer više brine o tekućoj nego o fiksnojimovini

2. AGENCIJSKI PROBLEM I AGENCIJSKI TROŠAK Odavno je potvrđeno da u savremenoj korporaciji odvajanje vlasništva od kontrole rezultiramogućim sukobom između vlasnika I menadžera. To se posebno odnosi na ciljevemenadžmenta što se mogu razlikovati od onih koje imaju dioničari u preduzeću. U velikim preduzećima mogu postojati mnogobrojni dioničari, tako da oni sami ne mogu stvaratisvoje ciljeve, a još manje kontrolirati. Zbog toga odvajanje vlasništva od menadžmentastvara situaciju u kojoj menadžment može najbolje djelovati u vlastitom interesu umjesto uinteresu dioničara.Menadžere možemo zamisliti kao agente vlasnika, na koje su vlasnici prenijeli pravodonošenja odluka. Teoretski je predpostavljeno I u praksi potvrđeno da će menadžeridonositi optimalne odluke samo ako su I motivirani (ukoliko imaju opcije na dionice, bonuse I privilegije poput automobile kompanije te skupo uređeni uredi) I ako ih senadzire. Sam nadzor se provodi obvezivanjem agenta, kontroliranjem privilegijamenadžmenta, revizijom finansijskih izvještaja I ograničavanjem menadžerskih odluka,međutim u posljednje vrijeme, primarni nadzor ne vrše vlasnici nego to obavlja tržište radamenadžera. Dakle ukoliko na tržištu rada menadžera, vlada konkurencja, ono će samodisciplinirati menadžere.Velike nesuglasice se javljaju I kod izbora samog cilja preduzeća. Da li je on u oblikumaksimiziranja profita, što se se postiže pored ostalog I emitovanjem dionica ulaganjemu trezorske zapise te sl. Ili bi on bio u obliku stvaranja vrijednosti odnosno zarada podionici. Iako se u ovom drugom ne sagledava rok niti trajanje očekivanog prinosa, što suzapravo glavne karakteristike cilja. Drugi nedostatak ovog cilja jeste rizik koji se nerazmatra, a koji se ogleda u investicijskim projektima zbog kojih bi očekivana zarada po



dionici bila rizičnija. Kao posljednji nedostatak ovog cilja jeste taj što ne uzima u obzir učinak politike dividendi na tržišnu cijenu dionice. Upravo zbog ovih razloga, ovaj cilj nemora biti isti kao I cilj maksimizacije tržišne cijene dionice, koja predstavlja osnovnu procjenu vrijednosti određenog preduzeća.Ona uzima u obzir sadašnju I očekivanu buduću zaradu po dionici, vremenski razmak,

trajanje I rizik tih zarada, dividendnu politiku te ostale čimbenike koji su relevantni zatržišnu cijenu dionice. Ona kao takva pokazuje koliko zapravo menadžment radi u koristsvojih dioničara.

3. POSLOVNA OKOLINA

Preduzeće u vlasništvu pojedinca - vlasnik ima pravo na svu imovinu i osobno jeodgovoran za sve dugove preduzeća. Vlasnik ne plaća odvojene poreze na dohodak,ondodaje profit ili oduzima gubitak iz poslovanja kad određuje osobni poreznidohodak. jednostavnost osnivanja ovog preduzeća je njegova najveća prednost. Osnovni mu jenedostatak što je vlasnik osobno odgovoran za sve obaveze preduzeća. drugi je

problemovog preduzeća povećanje kapitala. Budući da su uspjeh i život preduzeća vezaniza samo jednu osobu ono nije tako atraktivno za vjerovnike. Treći nedostatak je teža provedba prenosa vlasništva.Ortakluk - u ortakluku se također ne plačaju porezi na dobit, pojedini partneri svojdiodobiti ili gubitka iz poslovanja uključuje u svoj oporezivi dohodak. U općemortakluku,svi partneri imaju neograničenu odgovornost, snose zajedničku odgovornost za o bavze ortakluka. Ugovorom o ortakluku određuju se prava svakog partnera, raspodjela profita,ulog svakog partnera itd. Pravno ortakluk se raspada ako jedan od partnera umre ilise povuče, a ortakluk se najčešće koristi kod uslužnih djelatnosti. Partneri saograničenomodgovornosti ulažu kapital, te imaju ograničenu odgovornost i prema iznosuuloženogkapitala ne mogu izgubiti više nego što su uložili. Partneri sa ograničenomodgovornošćumogu biti samo investitori koji sudjeluju u raspodjeli gubitka ili profita(koristi se često kodfinansiranja građevinskih projekata).Korporacija - je zakonski stvoren Umjetni Subjekt, koji može posjedovati imovinu i

stvaratiobaveze. Glavno je svojstvo ovog oblika poslovne organizacije pravna odvojenostk orporacije od njezinih vlasnika. Vlasnička je odgovornost ograničena ulozima.Samovlasništvo se dokazuje dionicama, a dionice se veoma lako prenose. Besmrtnostkompanije – korporacija može egzistirat čak i ako vlasnici umru ili prodaju svoj udio (štonije slučajkod preduzeća u vlasništvu pojedinca i ortakluku). Nedostatak korporacije seodnosi naPorez. Korporacijski profiti su podložni dvostrukom oporezivanju.

4. FINANSIJSKA OKOLINASva preduzeća posluju unutar finansijskog sistema koji se sastoji od mnoštva institucijaitržišta. Finansijsko tržište jesu sve institucije i postupci koji povezuju kupce i prodavcefinansijskih instrumenata. Svrha finansijskih tržišta je efikasna alokacija štednjekrajnjim korisnicima.

Finansijska tržišta mogu se podijeliti na• Tržište Novca i• Tržište Kapitala



Tržište novca se odnosi na kupovinu i prodaju kratkoročnih korporacijskih ivladinihdužničkih vrijednosnih papira. Tržište kapitala se bavi relativno dugoročnimdužničkim ivlasničkim obveznicama i dionicama. Unutar tržišta novca i kapitala postoje primarno isekundarno finansijsko tržište. Primarno finansijsko tržište je tržište na kojem se

prvi putkupuju i prodaju novi vrijednosni papiri, tj tržište novih emisija. Sekundarnofinansijskotržište je tržište postoječih a ne novi vrijednosnih papira.Tok sredstava odštediša ka investitorima u realnu imovinu može biti direktan, a ako postoje finansijski posrednici taj tok može biti i indirektan.

Finansijski Posrednici - su finansijske institucije koje primaju novac od štediša i tasredstvakoriste za odobravanje zajmova i druge finansijske investicije u njihovo ime.Finansijskihinstitucije su Komercijalne Banke, Štedne Institucije, Osiguravajuća Društva,PenzijskiFondovi, Finansijske Institucije i Uzajamni Fondovi.

Depozitne institucije – komercijalne banke najvažniji su izvor sredstava za preduzeća u

cijelini. Banke od pojedinaca, kompanija i vlada primaju depozite, te za uzvrat odobravajuzajmove.

Osiguravajuća društva - bave se prikupljanjem periodičnih uplata od onih kojeosiguravaju u zamjenu za osiguranje isplataako nastanu slučajevi obično sa neželjenim posljedicama.

Ostali finansijski posrednici – penzioni fondovi i ostali mirovinski fondovi primajudoprinose od zaposlenih i poslodavaca.Te doprinose fondovi investiraju, te umirovljenimradnicima periodično isplačujukumulativne iznose ili anuitete. Određene finansijskeinstitucije obavljaju potrebnu brokersku funkciju. Kada brokeri spoje strane koje trebajustedstva sa onima koje imajuštednju, oni djeluju kao agenti ili posednici. InvesticijskiBankari su posrednici koji suuključeni u prodaju korporacijskih dionica i obveznica. To jefinansijska institucija kojakupuje po fiksnoj cijeni na fiksni datum nove vrijednosne papireza daljnju prodaju.Hipotekarni bankari su finansijske institucije koje kupuju hipoteke prvenstveno za daljnu prodaju. Kupovine i prodaje finansijske aktive obavljaju se nasekundarnom tržištu.Transakcije na tom tržištu ne povečavaju ukupan iznos finansijskeaktive u prometu, ali povečavaju likvidnost aktive i poboljšavaju kvalitet primarnog tržišta.

5. ALOKACIJA SREDSTAVA I OČEKIVANI PRINOSAlokacija sredstava u ekonomiji primarno se radi na osnovu cijene izražene u očekivanom prinosu ekonomske jedinice koje trebaju sredstva moraju ponuditi višu cijenu od ostalih da bi ih dobile. Iako na process alokacije utiče racioniranje kapitala, vladine restrikcije, iinstitucionalna ograničenja, očekivani prinos čini primarni mehanizam kojim se ponudaipotražnja za određenim finansijskim instrumentom dovode u ravnotežu na finansijskimtržištima. Ako se rizik smatra konstantnim, ekonomske jedinice koje su voljne platitinajviši očekivani prinos, one su koje imaju pravo upotrijebiti sredstva. Ako se ljudi ponašaju racionalno ekonomske jedinice koje nude najviše cijene imat će i najboljeinvesticijske mogućnosti iz čega proizilazi da će se štednja alocirati na najboljimogući način. Proces kojim se alocira štednja neprovodi se samo na osnovi očekivanog



prinosa, već i na osnovi rizika. Tržišno uvjetovana zamjena između rizika i prinosa – većirizik VP, veći očekivani prinos mora se ponuditi investitoru. Ako bi svi VP imali potpuno jednake karakteristike rizika, osiguravali bi jednake očekivane prinose ako sutržišta u ravnoteži. Razlike u riziku nenaplate, utrživosti, dospijeća, oporezivosti iopcijskim svojstvima utiču na prinos jednog VP u odnosu na drugi u odr. Vremenskom

trenutku. Fluktuacije u pritiscima ponude i potražnje na finan. tržištima, kaoi promjeneu inflatornim očekivanjima pomažu u objašnjenju varijabilnosti uprinosima tokomvremena.

6. KONCEPTI PROCJENE VRIJEDNOSTI DDPostoji nekoliko formi (vrsta) procjene vrijednosti imovine firme I to na osnovu:

1.knjigovodstvene vrijednosti2.fer/tržišne vrijednosti (broj dionica u prometu x cijena dionice)3.ekonomske stvarne vrijednosti4.reproduktivne vrijednosti5.likvidacijske vrijednosti going concern model (firma posluje beskonačnom vremenu) Svi ovi oblici mogu seiskazati kroz 3 osnovna metoda vrednovanja firme:

1.knjigovodstveni metod2.tržišni metod3.diskontni metod

Likvidacijska vrijednost je iznos novca koji bi se mogao dobiti kada bi sekada bi seimovina ili dio imovine prodala izvan poslovne organizacije. Ta jevrijednost izrazitooprečna vrijednosti kod neograničenog vremenskogposlovanja preduzeća, što predstavljaiznos za koji bi se preduzeća mogloprodati sve dok posluje kontinuirano. Te su dvijevrijednosti vrlo rijetko jednake, ponekad je kompanija stvarno vrijednija mrtva nego živa.

Knjigovodstvena vrijednost imovine jeste računovodstvena vrijednostimovine – trošak imovine umanjen za akumuliranu amortizaciju.Knjigovodstvena vrijednost preduzeća jednaka je dolarskoj razlici između ukupne imovine preduzeća i njegovih obaveza i prioritetnih dionica koje senalaze u bilansu stanja.Pošto se knjigovodstvena vrijednosttemelji na historiskim vrijednostima onamože imati vrlo malo veze sa tržišnom vrijednošćuimovine ili preduzeća.Tržišna vrijednost imovine je tržišna cijena po kojoj se trguje imovinom naotvorenomtržištu.Stvarna vrijednost VP je njegova ekonomska vrijednost. Alternativne metode procjene projekta i izbora koje se upotrebljavajukod ocjene isplativosti ulaganja su:

1.razdoblje povrata – metoda dodavanja za ocjenjivanje toka vrij.projekta2.interna stopa prinosa3.neto sadašnja vrijednost4.indeks profitabilnosti



Diskontirani tok novca (DCF) je metoda procjene i izbora inv. projektakoja diskontiratokove novca uzimajući u obzir vremensku vrijednost novca. Razdoblje povrata (PBP) predstavlja broj godina potrebana za povrat početnog izdatka novca na projekat. Iako tamjera osigurava grubu naznakulikvidnosti projekta, ona je slaba mjera profitabilnosti jer:

1.zanemaruje tokove novca koji se pojavljuju nakon isteka PBP2.zanemaruje vremensku vrij. novca3.ima grubi kriterij prohvaćanja, odn. subjektivno određenu tačku odbacivanja Ako jeizračunato PBP < od maksimalno prihvatljivog PBP => prijedlog se prihvaća, a ako jeobrnuto => ne prihvaća se.

Glavni nedostatak metode PBP je to što ne razmatra tokove novca koji se javljaju nakonisteka razdoblja povrata i što zanemaruje vremensku vrijednost novca

7. DUŽNIČKI VRIJEDONOSNI PAPIRIDužnički vrijednosni papiri tržišta kapitala su dugoročni kreditni izvor finansiranja i

generalno imaju unaprijed utvrđenu dinamiku novčanih tokova. Dužnički instrumentiobično obećavaju periodičnu isplatu kupona (prinosa) i jednokratnu isplatu glavnice(nominalne ili par vrijednosti) o dospijeću instrumenta, mada postoje i drugačiji obrasciisplate prinosa. Zbog ove karakteristike, u literaturi se obično nazivajuinstrumentima sa fiksnim prihodom (engl. fixed income securities).Njihovom emisijom se uspostavlja kreditni odnos izme|u investitora(povjerioca) i emitenta (dužnika). Osnovni dužnički instrument jeobveznica.Postoje tri osnovna načina da se klasificiraju obveznice:

• s obzirom na mjesto emitovanja,• s obzirom na emitenta i

• s obzirom na obećani prinos obveznice.S obzirom na mjesto emisije, razlikuju se:

• domaće obveznice,• strane obveznice i• euroobveznice.

Domaće obveznice su emitovane u zemlji rezidenta i u lokalnoj valuti.Strane obveznice emituju nerezidenti u lokalnoj valuti. Strane obvezniceemitovane u SAD-u se zovu yankee obveznice, u Japanu samuraiobveznice, a u Velikoj Britaniji bulldog obveznice.

Na tržištu euroobveznica obično nema registra, pa se vlasništvodokazuje posjedovanjemvrijednosnog papira (engl. security ceritificate). Euroobveznica je običnoneosiguraninstrument, plaćanje kupona se vrši jednom godišnje.U ulozi emitenta obveznica mogu se javiti:

• vlade država i državne agencije,• vlade pokrajina i lokalne vlade (opšine),



• kompanije i nadnacionalne institucije poput Svjetske banke. Jedna od opasnosti kojoj se izlažu investitori koji kupuju obveznice je daemitent neće moći izvršiti preuzetu obavezu isplate prinosa poobveznici. Naravno da kreditni rizik (engl. default risk ) nije isti kod svihgrupa emitenata. Vlade, koje imaju moć da prikupljaju poreze i da

emituju novac, se smatraju emitentima najnižeg rizika, pa čak ibezrizičnim unutar same države, dok korporativne obveznice nose većirizik, ovisno o kreditnom rejtingu kompanije emitenta. Tržišta kapitala supokazala veliku inovativnost kod kreiranja novih oblika obveznica. Tako obveznice sa fiksnim prinosom mogu biti :

• obične obveznice (engl. straights),• obveznice sa klauzulom opoziva ili otkupa prije dospijeća (engl.

callable – kada pravo opoziva zadržava emitent i engl. puttable –kada pravo podnošenja na prijevremeni otkup zadržava kupac) i

• konvertibilne obveznice (engl. convertible). Ostale vrste obveznicasu obveznice sa varijabilnim prinosom (npr. Dohodovne ili

prinosne obveznice – engl. revenue bond), obveznice bez kupona iindeksne obveznice.

Obveznica je dugoročni instrument duga čije je konačno dospijeće obično 10 ili višegodina. Osnovni pojmovi koji se vežu za obveznicu: nominalna vrijednost – vrijednostnavedena naobveznici, kuponska kamatna stopa, dospijeće – vrijeme kad je kompanijaobavezna platiti vlasniku obveznice nominalnu (par) vrijednost obveznice.Trezorska nota i obveznica (engl. treasury note, treasury bond) sudužnički instrumentitržišta kapitala koje emituje ministarstvo finansija (trezora) jednedržave. Jedna od osnovnih razlika između nota i obveznica je u tome daobveznica može biti opozvana od

strane emitenta (obično u zadnjih pet godina do dospijeća), a nota nemože. Opcija opoziva znači da vlada može zatražiti od vlasnikaobveznice da proda obveznicu prije njenog dospijeća natrag vladi pounaprijed određenoj cijeni. Iz tog razloga obveznice sa opcijom opozivamoraju ponuditi investitorima veći prinos kao kompenzaciju za ovuopasnost. Generalno, trezorski instrumenti tržišta kapitala nemajukreditni rizik, jer za njih garantuje sama država pa se razlike uočekivanim prinosima pripisuju različitom dospijeću, različitom stepenulikvidnosti instrumenta na sekundarnom tržištu.Instrumenti državnih agencija su drugi nivo nerizičnih dužničkihinstrumenata iza kojih u drugoj liniji (iza samih emitenata) stoji država,

ali bez eksplicitne garancije kao kod trezorskih dužničkih instrumenata.Instrumenti državnih agencija se koriste u svrhu finansiranja određenihsektora ekonomije specifično.Opštinske obveznice su dužnički instrumenti tržišta kapitala kojeemituju jedinice lokalne samouprave kao što su općine i gradovi, s timda, šire gledano, iste karakteristike imaju i obveznice čiji su emitentiaerodromi i sl. Osnovna razlika u odnosu na instrumente državnihagencija je u tome da postoji određena izloženost kreditnom riziku, kao i



to da su kuponi po ovim vrijednosnim papirima često izuzeti od plaćanjaporeza, što sa ciljem izjednačavanja prinosa uvjetuje niže kuponskestope u odnosu na druge obveznice istog rizika.Korporativne obveznice omogućuju privatnim kompanijama daposuđuju direktno od investicijske javnosti. Osiguravaju periodično

kupone i isplatu same glavnice o dospijeću. Osnovna razlika u odnosu nadržavne obveznice je u postojanju kreditnog rizika, ovisno o rejtingusame kompanije/emitenta. Korporativne obveznice mogu biti osiguranekolateralom koji investitora štiti od rizika gubitka i garantuje isplatukupona i glavnice, te neosigurane (zadužnice -engl. debentures) kadanema kolaterala.U slučaju stečaja, vlasnik zadužnice postaje obični povjerilac kompanije. Iako su obvezniceneosigurane, vlasnici zadužnica imaju određenu zaštitu na temelju ograničenja iz ugovora povjerenja, posebno od bilo kakvih stavki negativnog-obećanja, koje kompaniju sprečavajuda založi bilo šta od svoje imovine (koja već nije založena) drugim povjeriocima.Dohodovna obveznica je obveznica za koju isplata kamate ovisi o zaradi kompanije.

Može postojati kumulativna mogućnost, kad se za određenu godinu neisplaćene kamateakumuliraju. Ali, kumulativna je obaveza obično ograničena na ne više od tri godine.Dohodovna obveznica je seniornija od obične i prioritetne dionice. Isplaćene kamate semoguodbiti od poreza.Hipotekarne obveznice su obveznice osigurane hipotekom na vlasništvo (nekretnine)izdavatelja. Ako kompanija ne poštuje bilo koji uvjet iz ugovora povjerenja, izvršitelj,umjesto vlasnika obveznica, ima moć provođenja prisilne naplate tj preuzmanja nekretnineinjene prodaje. Prihodi od prodaje se koriste za isplatu vlasnika obveznica.

8. VLASNIČKI VRIJEDONOSNI PAPIRI

Pod vlasničkim vrijednosnim papirima tržišta kapitala podrazumijevajuse trajni izvori finansiranja eksternog karaktera koji investitoru, osimvlasničkih, donose i imovinska prava, upravljačka prava, te pravo prečekupnje. Emisija vlasničkih vrijednosnih papira je karakteristika isključivokompanija, jer država, općine, gradovi, vladine agencije i dr. ne moguemitovati vlasničke instrumente finansiranja.Obična dionica predstavlja osnovni vlasnički vrijednosni papir kojiikorporira prava glasa na godišnjoj skupštini dioničara, pravo nadividendu, pravo uvid u isprave I dokumentaciju emitenta i pravu prečekupnje kod novih emisija običnih dionica. Dok je isplata prinosa naobveznicu investitorima zakonska obaveza kompanije, isplata dividende

dioničarima to nije, pa se stoga dionice nazivaju još i instrumentima savarijabilnim prihodima. Obična dionica poput prioritetne dionice nemarok dospijeća. Nominalna vrijednost jedne dionice je jednostavno zapisani broj u ugovoru oosnivanju. Razlika između emitirane cijene I nominalne ili utvrđene cijene odražava se kao premija na uplaćeni kapital. Knjigovodstvena vrijednost po komadu obične dionice jedioničarska glavnica odnosno ukupna imovina minus obaveze i prioritetne dionice podjeljeno s brojem dionica u opticaju. Tržišnavrijednost dionice je tekuća cijena po kojoj



se dionice drže, ona je funkcija tekućih iočekivanih budućih dividendi kompanije,i predviđenog rizika za dionicu.Prioritetna dionica je hibridni način finansiranja, koji ima karakteristike ivlasničkog i dužničkog vrijednosnog papira. Obećava isplatu fiksnogprinosa, dividendi svake godine, pa je u ovom segmentu najbliža

obveznici bez dospijeća. Prioritetne dionice obećavaju dividendu, alidividenda ne mora biti isplaćena ako kompanija nema uvjeta za njenuisplatu. Umjesto toga, prioritetne dionice su obično kumulativne, te seneisplaćene dividende kumuliraju. U slučaju likvidacije ili stečaja, potraživanja preferencijalnih dioničara na imovinudolaze nakon potraživanja povjerioca, ali prije potraživanja običnih dioničara. Iako prioritet na dionica nosi određenu dividendu, stvarno je plaćanje dividende diskreciono pravo prije nego fiksna obaveza kompanije. Osim većspomenutih kumulativnih prioritetnih dionica, postoje i participativneprioritetne dionice koje, osim fiksne dividende, inkorporiraju pravo naučešće u raspodjeli dobiti u određenom procentu. Prioritetne dionicemogu, dalje, biti sa klauzulom opoziva i to od strane kompanije

emitenta, pa se zovu opozivim prioritetnim dionicama. Mogu bitikonvertibilne, i to u obične dionice po tačno određenom omjerukonverzije. U novije vrijeme javljaju se prioritetne dionice čija sedividenda vezuje za tekuću kamatnu stopu. Ipak najčešća vrstaprioritetnih dionica su, kumulativne, neparticipativne i neopoziveprioritetne dionice. Jedinstvena karakteristika običnih i prioritetnihdionica je da njihovi vlasnici imaju limitirane obaveze u odnosu naobaveze kompanije. Naime, ako kompanija ode pod stečaj, vlasnikobične i prioritetne dionice može izgubiti najviše ono što je inicijalnouložio, bez obzira na veličinu obaveza kompanije.

9. VREDNOVANJE OBVEZNICAIako sve obveznice imaju određene zajedničke karakteristike, ipakpostoje i značajne razlike među njima. Razlike u dogovorenoj proviziji uslučaju opoziva, te razlike u kreditnoj snazi emitenata dovode do glavnihrazlika u rizičnosti, cijenama I očekivanim prinosima. Nominalnavrijednost obveznice je njena par vrijednost, odnosno vrijednost koju seemitent obavezuje isplatiti investitoru o dospijeću vrijednosnog papira.Obveznice gotovo uvijek imaju naznačeno vrijeme dospijeća, anominalna vrijednost se generalno uzima da je 1.000 novčanih jedinica,

iako bi se mogla koristiti i bilo kojadruga vrijednost. Vrednovanje obveznica se vrši jednostavnim metodomdiskontovanja očekivanih novčanih tokova od obveznice po diskontnojstopi. Očekivani novčani tokovi su determinisani obrascima otplate kojisu definisani u momentu emisije za svaku seriju. Diskontna stopa kaodruga determinanta cijene, pored novčanih tokova, je rezultantastrukture rizika serije obveznica. Ako je n broj godina do dospijećaobveznice, NV nominalna vrijednost obveznice, C godišnji kupon, k d



zahtijevana stopa prinosa investitora ili diskontna stopa, slijedećaformula u svojoj rudimentarnoj formi, ili nešto modificirana, može namposlužiti za vrednovanje, izračunavanje sadašnje vrijednosti:

Kuponska kamatna stopa navedena je na obveznici, i to je iznos godišnje plačene kamate podjeljen nominalnom vrijednošću obveznice. U procjeni vrijednosti obveznice najvažnije je diskontovanje, te novčani tokovi koje bi imatelj vrijednosnice dobio tijekom životainstrumenta.Sadašnja vrijednost obveznice koja daje vječnu rentu (nikad ne dospijeva) jednaka jekapitaliziranoj vrijednosti beskonačnog toka isplate kamata.Kod Obveznica bez Kupona nema periodičnih isplata kamata, već se oneprodaju uz velikidiskont od svoje nominalne vrijednosti. Kupac takve obveznice ostvaruje prihod koji sesastoji od postepenog povećanja vrijednosti obveznice u odnosu na njenu početnu kupovnucijenu koja je niža od nominalne, sve dok se ne otkupi po nominalnoj vrijednosti na dandospijeća. Vječna renta je obični anuitet čije isplate ili primitci nikad ne prestaju.Određivanje sadašnje vrijednosti ove posebne vrste anuiteta, nalazi svoju primjenu kod procjene vrijednosti beskonačne obveznice.

10. PRINOS DO DOSPIJEĆA (Yield to maturity)Tržišna stopa prinosa na obveznicu se češće naziva dobitak na obveznicu do dospijeća.YTM je očekivana stopa prinosa na obveznicu ako je kupljena po tekućoj tržišnoj cijeni iako seodrži do dospijeća, takođe je poznata i kao

interna stopa rentabilnosti obveznice.Matematički,to je diskontna kamatna stopa kojaizjednačava sadašnju vrijednost svih očekivanihisplatakamata i isplate glavnice na dan dospijećas tekućom tržišnom cijenom obveznice.

11. MODELI VREDNOVANJE DIONICA (modeli diskontovanih dividendi -DDM ivišefaznog rasta dividendi)

Modeli diskontovanih dividendi (engl. dividend discount models -DDM) su bazni modeli za vrednovanje dionica, a predstavljeni su

osnovnim modelom i modelom konstantnog rasta dividendi. Tekućacijena obične dionice kod ovihmodela je jednaka zbirusadašnjih vrijednosti očekivanihnovčanih tokova od dividendi.Osnovni model diskontovanihdividendi je elementarni model



vrednovanja običnih dionica, a ovaj pristup je sličan i drugim modelimadiskontovanih dividendi.

Model konstantnog rasta dividendi je najpopularnija varijacija DDM-a, a poznatiji je kao Gordonov model. Kreće se od pretpostavke da

investitor procjenjuje visinu dividendi zabeskonačan broj perioda u budućnosti. Da biovo bilo moguće, pretpostavlja se da ćebuduće dividende rasti po konstantnoj stopirasta g iz perioda u period, neograničeno

dugo. Kod ovog modela je esencijalno pitanje procjenezahtijevane stope prinosa k i stope rasta dividendi g, jer ćeod razlike u nazivniku zavisiti fer cijena dionice. Sve štouzrokuje smanjenje ove razlike vodit će rastu cijene, kao iobrnuto. Ako je stopa rasta dividendi nula, g = 0, tada izraz poprimaoblik:

Već je rečeno da kompanije koje ostvaruju iznadprosječne stope rastatokom određenog broja godina nisu pogodne za vrednovanje po DDM-ukonstantnog rasta koji se doima jednostavno, ali ipak vrijedi samo poduvjetom konstantnog rasta dividendi. Kako bi se omogućiloprevazilaženje ovakvih problema i bilo u stanju fer vrednovati praverastuće kompanije, u praksi dolazi do generalizacije DDM-a konstantnograsta kako bi se prilagodio rast koji se odvija u dvije, tri ili više faza, prirazličitim stopama. Kod modela dvofaznog rasta označimo prvu fazurasta sa ga tokom A godina, nakon koje se stopa rasta vraća naprosječnu dugoročno održivu stopu gn, koja traje neograničeno dugo.Cijena dionice čije dividende rastu u dvije faze je kako slijedi:

Pri čemu je13.RIZIK IPRINOS PORTFOLIJA

VRIJEDONOSNIH PAPIRAInvestitori vrlo rijetko ulažu cijelo svoje bogatstvo u samo jednu imovinu ili investiciju.Oniradije konstruiraju Portfolio (kombinacija dviju ili više vrijednosnica ili sredstava) iliSkupinvesticija. Očekivani prinos na portfolio je ponderisani prosjek očekivanih prinosanavrijednosnice koje čine portfolio. Ponderi su jednaki udjelu ukupnih sredstava uloženihusvaku vrijednosnicu (suma pondera mora biti 100%). Standardna devijacija nije ponderirani prosjek standardnih devijacija na pojedine vrijednosnice. Kovarijansa je

statistička mjerakoja pokazuje do kojeg se stupnja dvije varijable kreću zajedno. Pozitivnavrijednost značida se, u prosjeku, one kreču u istom smijeru. Koeficijent korelacije jestandardiziranastatistička mjera linearne veze između dviju varijabli.

14. CAPITAL ASSET PRICING MODEL (CAPM)Model procjene kapitalnih sredstava - CAPM, određuje odnos između očekivanog prinosaod rizičnog ulaganja i sistemskog rizika tog ulaganja u uslovima tržišne ravnoteže. CAPMdaje odgovor na pitanje veličine zahtijevanog prinosa na rizičnu imovinu.



Ovaj model pokušava izmjeriti ponašanje tržišta , jednostavan je te se može primjeniti nastvarni život.U takvim uslovima očekuje se od investicije da obezbijedi prinos koji je proporcionalan veličini sistemskog rizika.

Osnovna varijanta CAPM kreće od nekoliko pretpostavki sa ciljem

pojednostavljenja problema:1. Investitora je mnogo i njihova pojedinačna imovina je skromna upoređenju sa ukupnim bogatstvom. Investitori su price-takeri.2. Svi investitori posmatraju jedan isti period investiranja3. Investitori su ograničeni na onu imovinu kojom se javno trguje, poputdionica, obveznica, te imaju mogućnost nerizičnog posuđivanja iinvestiranja. Sva imovinakojom se javno ne trguje (ljudski kapital, privatna preduzeća i sl.) jeisključena.4. Nema transakcijskih troškova i nema poreza na prinose.5. Svi investitori koriste Markowitzev model portfolio selekcije.

Svi investitori analiziraju vrijednosne papire na isti način, pa za isti setcijena vrijedno snih papira i istu nerizičnu stopu prinosa svi investitoriimaju isti optimalan portfolio rizičnih vrijednosnih papira. Drugimriječma, njihova očekivanja su homogena. S obzirom da se smatra da jetržište u ravnoteži, neophodno je da sva imovina bude uključena u ovajportfolio u proporciji u kojoj učestvuje u ukupnoj tržišnoj kapitalizaciji.CAPM ukazuje na to da je adekvatna riziko premija na neku imovinuodređena kontribucijom te imovine riziku ukupnog portfolija investitora.

Temeljna jednačina CAPM-a je:

gdje je ßj nagibkarakterističnog pravca kojiopisuje odnos između dodatnih prinosa na projekat k i prinosa na tržišni portfelj.

Rp je zahtijevana stopa povrataRf je bezrizična stopa povrataβp je beta I mjeri sistemski rizik dionicaRm je očekivani povrat tržišnog portfolija

Izraz nam kaže da se u tržišnoj ravnoteži vrijednosni papir vrednuje takoda je njegova riziko premija proporcionalna riziko premiji tržišnogportfolija, i da je taj faktor proporcionalnosti, ustvari, beta vrijednosnogpapira, tj. mjera sistematskog rizika. Drugim riječima, očekivani prinosrizičnog vrijednosnog papira kompenzira samo sistematski dio rizika, jerse podrazumijeva da je nesistematski dio rizika izbjegnut efikasnomdiverzifikacijom imanentnom tržišnom portfoliju. Međutim sistemski rizik se



ne može izbjeći diverzifikacijom. Što je sistemski rizik VP veći , to će investitor očekivativeći prinos na VP

15. MARKOWITZEVA vs. SHARPOVA DIVERZIFIKACIJA

Sharpova diverzifikacija



Brojne studije su pokazaleda je velika početna koristdiverzifikacije, te da je90% od maksimalne koristiod diverzificiranja

postignuto kod portfolijakoja broje već od 12 do 18dionica. Istraživanjapokazuju da povećavanjembroja dionica u portfoliju,pa dodajući čak i nasumiceizabrane dionice, dolazi dosmanjenja standardnedevijacije portfolija.Okvirno govoreći, jednakoponderisan portfolio sa 30

ili više slučajno izabranihdionica će imati relativnomali nesistematski rizik.Njegov ukupni rizik će biti

samo malo veći nego tržišni rizik, te je ovakav portfolio dobrodiverzificiran. Slika ilustruje kako diverzifikacija rezultira smanjenjemspecifičnog rizika I uprosječenjem tržišnog rizika. Nivo sistematskogrizika moguće je dodatno reducirati jedino internacionalnomdiverzifikacijom. Rizik koji se zadržava i nakon ekstenzivne diverzifikacijese zove sistematski rizik, neizbježivi rizik, tj. rizik vezan za tržište ucjelini, kao što su npr. inflacija, promjene u poreznoj politici, ograničenja

kretanja kapitala, politički rizik i sl. Nasuprot tome, rizik koji se uspješnootklanja diverzifikacijom je nesistematski rizik, tj. izbježivi rizik, rizikvezan za konkretnu kompaniju, kao npr. štrajk, neprijateljskopreuzimanje, ostavka direktora i sl. Učinci diverzifikacije se dodatnopoboljšavaju međunarodnom diverzifikacijom jer su poslovni ciklusipojedinačnih zemalja rijetko savršeno pozitivno korelirani, a u nekimperiodima su i inverzni. Beta se posmatra kao standardizirana mjerasistematskog rizika, iz razloga što stavlja u odnos kovarijansu bilo kojegvrijednosnog papira u odnosu na tržišni portfolio sa varijansom tržišnogportfolija. Kao rezultat, β tržišnog portfolija iznosi 1. Stoga, ako nekivrijednosni papir ima β veću od 1, to znači da ima veći normaliziran

sistematski rizik nego što ga ima tržište, tj. kreće se više volatilno negocjelokupni tržišni portfolio. Takav vrijednosni papir opisujemo kaoagresivan. Ako je β nekog vrijednosnog papira manja od 1, tada kažemoda se radi o defanzivnom vrijednosnom papiru čiji su prinosi manjevolatilni nego tržište u cjelini.

Markowitzeva diverzifikacija



Općenito se može rećida je imovina koja sedrži u portfoliju manjerizilna od one koje sedržI izolovano. Pri

analizi rizičnostiportfolija potrebno jeodrediti osnovneparametre distribucijevjerovatnoće prinosaportfolija. To suočekivani prinos ivarijansa (standardnadevijacija) portfolija.Harry Markowitz,dobitnik Nobelove

nagrade, razvio jebazne konceptemoderne portfolio teorije. U svom djelu iz 1952. godine, "PortfolioSelection" razvio je proceduru odabira efikasnih portfolija, tj. portfolijakojadominiraju nad drugim mogućim portfolijima. Efikasnim smatramo onaportfolija koja za poznati prinos imaju najmanji rizik, odnosno onaportfolija koja za poznati rizik imaju najveći prinos. Set investicijskihprilika kod ulaganja u dvije dionice omeđen je sa tri prave linije, kojeprolaze tačkama A, B i C. Za sve vrijednosti koeficijenta korelacijeizmeđu -1 i 1, set investicijskih prilika je kriva koja se proteže unutar

prostora koji je omeđen pravim linijama koje korespondirajuvrijednostima koeficijenta korelacije, Ako ulažemo samo u dionicu A,tada naša investicija ima očekivani prinos 2% I standardnu devijaciju12%, a ako ulažemo samo u dionicu B, naš očekivani prinos iznosi 12%,uz standardnu devijaciju od 17%. Ako kombinujemo ova dva vrijednosnapapira, dobijamo neku od linija koja spaja tačke A i B, ovisno okoeficijentu korelacije između prinosa na dionicu A i dionicu B. Kada suprinosi dionice A i B perfektno pozitivno korelirani = 1, skup mogućihportfolija kod ulaganja u ove dvije dionice je prava linija između tačaka Ai B. Uvijek kada je koeficijent korelacije manji od +1, postoji neka koristod kreiranja portolija, tj. imamo učinak diverzifikacije, koji se ogleda u

zakrivljenosti linije seta mogućih portfolija, a ovaj efekat nazivamoMarkowitzevom diverzfikacijom. Rizik portfolija je tako sve manji što jekorelacijski koeficijent bliži -1. Skup mogućih portfolija kod ulaganja udionice A i B za slučaj perfektne negativne korelacije = −1, jepredstavljen linijama između tačaka A i C, te C I B. U ovom slučajuučinak diverzfikacije je maksimalan. Tačke C, D, E i F su donja granicaefikasne linije (efikasnog skupa, efikasnih portfolija). Diverzifikacija rizikase postiće uspješnim kombiniranjem vrijednosnih papira. Uspješno



kombiniranje vrijednosnih papira se postiće tako što se odabiruvrijednosni papiri koji su svaki sa svakim slabo korelirani, odnosno čiji seprinosi kreću inverzno.

16. SML – TRŽIŠNA LINIJA VP

Odnos očekivanog prinosa i bete grafički se predstavlja tržišnom linijomvrijednosnog papira (SML). Taj smjer odražava linearnu pozitivnu vezu između prinosa koji zahtijevaju investitori i sistemskog rizika. Očekivani prinos rizičnogvrijednosnog papira je određen nerizičnom stopom, r f , uvećanom zariziko premiju samog vrijednosnog papira. Riziko premija je određenasistematskimrizikomvrijednosnogpapira I vladajućomtržišnom rizikopremijom. U

tržišnoj ravnotežisvi vrijednosnipapiri moraju ležatina SML pravcu. Toznači da svivrijednosni papiritrebaju bitivrednovani nanačin daprocijenjene stopeprinosa, budu

konzistentne sanivoom sistematskog rizika. Razlika izme|u ove procijenjene stopeprinosa i fer stope prinosa se naziva alfom vrijednosnog papira.

Ako neka dionica, npr. dionica Y , leži iznad SML pravca, tj. ako je njenočekivani prinos veći od onog koji korespondira beti tog vrijednosnogpapira, tada kažemo da je ta dionica podcijenjena, a njena alfa imapozitivnu vrijednost. Potražnja za ovim dionicama bi porasla, što bidovelo do rasta njihovih cijena i pada očekivanih prinosa, sve dok sedionica ne vrati u ravnotežu (na SML pravac).Ako se dionica nalazi ispod SML pravca, npr. dionica X , tada kažemo da

je dionica precijenjena, a njena alfa je negativna. Ovakvu dionicuinvestitori izbjegavaju; njena cijena pada, a prinosi rastu sve douspostavljanja ponovne ravnoteže. U tržišnoj ravnoteži alfa vrijednosnogpapira je jednaka nuli.

17. STAVOVI INVESTITORA PREMA RIZIKU



Investitori vrlo rijetko ulažu cijelo svoje bogatstvo u samo jednuimovinu ili investiciju. Oniradije konstruiraju portfolio ili skup investicija(kombinacija 2 ili više VP ili sredstava).Stavovi prema riziku u zavisnosti od ekvivalenata sigurnosti (CE–gotovinski iznos koji bineko za sigurnost zahtijevao u odr. Vremenskom trenutku koji bi ga učinio indiferentnimizmeđu sigurnog iznosa I očekivanog iznosa uz rizik u istom vremenskom trenutku):

1.CE < očekivana vrijednost => neskolonost prema riziku2.CE = očekivana vrijednost => neutralnost prema riziku3.CE > očekivana vrijednost => sklonost prema riziku Nesklonost prema riziku– investitor za veći rizik zahtijeva i veći očekivani prinos.Smislenadiverzifikacija uključuje kombinaciju VP na takav način da sesmanji rizik. Smanjenjerizika postoji tako dugo dok kombionovani VP nisuu savršeno pozitivnoj korelaciji.

Ukupan rizik VP sastoji se iz:1.sistemskog i2. nesistemskog rizika

Sistemski rizik nastaje zbog rizičnih faktora koji utiču na cijelo tržište. To su rizici kojiutiču na sve vrijednosti i zbog toga se ne mogu diverzificirati.

Nesistemski rizik je onaj rizik koji je jedinstven za odr. kompaniju ili djelatnost. A zavisiod ekonomskih, političkih i ostalik faktora koji utiču na sve VP. On se može smanjiti iličak eliminisati diverzifikacijom koja je učunkovita. Cjelokupan rizik investiranja nije bitan,nitan je rizik dionice, tj.sistemski rizik koji se ne može izbjeći i za koji investitori moguočekivati naknadu, ali ne i neku dodatnu nagradu od strane tržišta.

18. POKAZATELJI PROFITABILNOSTI (ROA, ROE i ROI)

Postoje dvije vrste pokazatelja profitabilnosti, oni koji pokazuju profitabilnost u odnosu na prihode od prodaje I oni koji pokazuju profitabilnost u odnosu na investicije. Zajedno oni pokazuju ukupnu učinkovitost poslovanja preduzeća.

Profitabilnost u odnosu na prihod od prodaje

• Profitabilnost u odnosu na prihode od prodaje (ROA) nam govori kolika jedobit preduzeća u odnosu na prihode od prodaje, nakon što oduzmemo troškove proizvodnje dobara – marža bruto dobiti

Određenija mjera je mjera profitabilnosti prihoda od prodaje – marža neto dobiti, koja seračuna kao:



Ona nam pokazuje kolika je neto dobit po jednoj novčanoj jedinici prihoda od prodaje.

Posmatrajući ova dva iznosa zajedno, možemo dobiti bolji uvid u poslovanje preduzeća.

Profitabilnost u odnosu na investicije•

Prinos na ulaganje ( ROI ). Veća profitabilnost po novčanoj jedinici prihoda od prodaje uz nešto niži prinos naulaganje, potvrđuje da preduzeće koristiviše imovine za stvaranje jednenovčane jedinice prihoda od prodajenego tipično preduzeće iz te djelatnostiI obrnuto.

• Prinos na glavnicu ( ROE ) je pokazatelj koji stavlja u odnos neto dobit nakon poreza I glavnicu koju su dioničari uložili u preduzeće.

Ovaj nam pokazatelj govori o sposobnosti ostvarivanja zarade u odnosu naknjigovodstvenu vrijednost dioničkih ulaganja, te se često koristi u uspoređivanju dva iliviše preduzeća.

19. POKAZATELJI LIKVIDNOSTI, ZADUŽENOSTI ISOLVENTNOSTI

Odnosi iz BS su:1.likvidnost i2.poluga (zaduženost)

Odnosi likvidnosti mjere sposobnost preduzeća da podmiri kratkoročne obaveze. Oniupoređuju kratkoročne obaveze s kratkoročnim izvorima dostupnim za podmirivanje tihobaveza.Ti odnosi su:1.tekuć i odnos2.odnos kiselosti (brzi test)

Tekući odnos je tekuća imovina podijeljena tekućim obavezama:



Što je tekući odnos ↑ => preduzeće ima veću sposobnost platiti svoje obaveze. Taj se odnosmora posmatrati kao gruba mjera jer ne uzima u obzir likvidnost pojedinih komponentitekuće imovine.

Odnos kiselosti (brzi test) služi kao dodatak tekućem odnosu i predstavlja odnos:

Pokazuje sposobnost preduzeća da podmiri svoje obaveze svojom najlikvidnijomimovinom. Odnosi finan. poluge (zaduženosti) su:

Što je odnos duga i glavnice ↓ => veći je nivo finansiranja koji osiguravaju dioničar i veća je zaštita (garancija zaštite) u slučaju smanjenja vrijednosti imovine ili direktnih gubitaka.

Što je odnos duga i ukupne imovine ↑ => finan. Rizik ↑, i obrnuto.

Ukupna kapitalizacija = Ukupni dugoročni dug + Dionička premijaOdnosi zaduženosti pokazuju relativne odnose vjerovničkih i vlasničkih doprinosa kapitala.

20. POKAZATELJI AKTIVNOSTIPokazatelji aktivnosti također poznati i kao odnosi efikasnosti ili odnosi obrtaja, mjerekoliko je preduzeće efikasno u upotrebi svoje imovine.

Aktivnost potraživanja• Koeficijent obrtaja potraživanja (RT) pruža bolje razumijevanje kvalitete

potraživanja preduzeća, te koliko je preduzeće uspješno u njihovoj naplati.



Ovaj nam odnos govori koliko su puta u toku godine potraživanja od kupaca bila pretvorena u novac. Što je veći obrtaj, to je kraće vrijeme između standardne prodaje Inaplate. Potraživanja su likvidna samo do onog trenutka do kada mogu biti naplaćena urazumnom roku.

• Koeficijent obrtaja potraživanja u danima

(RTD) nam govori koliki je prosječan broj dananaplate nenaplaćenih potraživanja.

Kako se predugo prosječno razdoblje naplate smatralošim tako I vrlo kratko prosječnorazdoblje naplate može biti simptom vrlo restiktivne kreditne politike.

Aktivnosti plaćanja• Koeficijent obrtaja obaveza (PT)

Godišnje nabavke na kreditObaveze

• Koeficijent obrtaja obaveza u danima (PTD) predstavlja pokazatelj koji nam govori o prosječnom dospijeću obaveza preduzeća premadobavljačima.

Aktivnosti vezane za zalihe• Koeficijent obrtaja zaliha ( IT )nam pokazuje koliko je preduzeće efikasno u

upravljanju zalihama.

Trošak prodatih proizvoda Zalihe

Ovaj nam koeficijent govori koliko se puta tokom godine zalihe pretvore u potrživanja kroz prodaju. Što je obrtaj zaliha veći, to je upravljanje zalihama efikasnije I zalihe su likvidnije.Ponekad visok obrtaj zaliha ukazuje na postojanje neažurnosti u nabavkama I može biti

simptom pojave nedostatka zaliha. Relativno nizak obrtaj zaliha je vrlo često znak viškazaliha, sporog rješavanja zaliha Ili starih zaliha.

• Koeficijent obrtaja zaliha u danima ( ITD )nam govori koliko je dana u prosjeku potrebnoda se zalihe pretvore u potraživanja premakupcima preko prodaje.



Koeficijent obrtaja ukupne imovine ( kapitala )

Ovaj nam koeficijent pokazuje relativnu efikasnost kojom preduzeće koristi svoju ukupnuimovinu za stvaranje prihoda.

21.POKAZATELJI IZ BILANSA USPJEHA I BILANSA STANJAFinansijska analiza uključuje upotrebu različitih finansijskih izvještaja.Bilans stanja je sažetak finansijskog stanja preduzeća na određeni datum, koji pokazuje da je ukupnaimovina=ukupnim obavezama + dioničarska glavnica. Bilans stanja se dijeli naaktivu i pasivu. Aktiva sadrži imovinu: stalna i tekuća sredstva. Novac i novčaniekvivalentinajlikvidniji su dijelovi imovine. Novčani ekvivalenti su vrlo likvidnikratkoročni utrživivrijednosni papiri koji se mogu odmah konvertovati u poznate novčaneiznose i kojima je u pravilu ostalo tri mjeseca do dana dospijeća ili manje. Potraživanja od

kupaca su polikvidnosti jedan korak iza novca, dok su zalihe dva koraka iza. Fiksnaimovina, dugoročneinvesticije i ostala dugoročna imovina su najmanje likvidni. U pasivi senalaze obaveze ikapital preduzeća. Obaveze se dijele na kratkoročne – moraju se platiti uroku jedne godine,i dugoročne – rokovi plaćanja su duži od jedne godine. Dioničkaglavnica – razlika između ukupne imovine I ukupnih obaveza. Alternativno,knjigovodstvena vrijednost običnih dionica kompanije (al pari) plus premija na uplaćenikapital i zadržana dobit. Zadržanudobit čine svi akumulirani profiti od osnivanjakompanije, a nakon odbitka dividendi, dakle,dobit koja je zadržana (ili reinvestirana) u preduzeće.Bilans uspjeha pokazuje prihode i rashode preduzeća tokom određenogvremena. Dok je bilans stanja slika finansijskog stanja preduzeća u određenomvremenskom trenutku, bilansuspjeha sažeto opisuje profitabilnost preduzeća tokomvremena. Kada od prihoda od prodaje oduzmemo troškove prodatih proizvoda dobijemo bruto dobit.Rashodi od prodaje, opći i administrativni rashodi kao i rashodi od kamata se prikazujuodvojeno od toškova prodatih proizvoda jer se oni posmatraju kao rashodi periodaa netroškovi proizvodnje. Kada od bruto dobiti oduzmemo rashode perioda dobijemo dobit prije oporezivanja. Nakon što tako izračunatu dobit umanjimo za porez, ostatak možemorasporediti na dividende ili na zadržanu dobit

22.LIKVIDNOST I SOLVENTNOST

1) Pokazatelji likvidnostiOdnosi likvidnosti upotrebljavaju se za mjerenje sposobnosti preduzeća da podmirisvojkratkoročne obaveze.Oni uspoređuju kratkoročne obaveze s kratkoročnim izvorimadostupnim za podmirenje tih obaveza.Pokazatelji likvidnosti obuhvataju:

• pokazatelje utemeljene na osnosu tekuće aktive i tekuće passivea)tekuća likvidnost b)radno raspoloživi capitalc)ubrzana likvidnost

• pokazatelje utemeljene na mogućnosti pretvaranja tekuće aktive u novac



a)broj obrta zaliha b)prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca

• Pokazatelji utemeljeni na odnosu tekuće aktive i tekuće pasive:

a)Tekuća likvidnost predstavlja odnos između tekuće aktive i tekuće pasivei pokazuje sposobnost preduzeća da pokrije svoje tekuće obaveze svojomtekućomimovinom. Poželjnim se smatra odnos tekućih sredstava prema tekućimobavezama 2:1-tzv. pravilo palca. Teoretski, što je veći tekući odnos, preduzeće imavećusposobnost platiti svoje obaveze.

b)Radno raspoloživi kapital je razlika između tekuće aktive i tekuće passive. Ukazuje na pozitivno, odnosno negativno prekoračenje tekuće aktive nad tekućom pasivom. Drugimriječima, daje informaciju o kapitalu koji stoji na raspolaganju za podmirenje tekućihobaveza i neočekivanih novčanih izdataka.

c)Ubrzana likvidnost jeste razlika između tekuće imovine i zaliha podijeljena tekućimobavezama. Pokazuje sposobnost preduzeća da podmiri svoje tekuće obaveze svojomnajlikvidnijom imovinom. Ovaj odnos daje bolju mjeru likvidnosti nego tekući odnos, sobzirom da su iz tekuće imovine isključene zalihe kao njennajmanje likvidan dio.Poželjnim se smatra odnos 1:1.

• Pokazatelji utemeljeni na mogućnosti pretvaranje tekuće aktive u novac:

a) Broj obrta zaliha - predstavlja odnos troškova za prodane zalihe i prosječnogstanjazaliha. Pokazuje koliko se puta prosječna vrijednost zaliha pretvori u potraživanja

odkupaca u toku jedne poslovne godine.

b) Prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca - predstavlja odnosizmeđu potraživanja od kupaca i ukupno naplaćenih potraživanja podjeljena sa 365. Dajeinformaciju kada će potraživanja od kupaca stvarno biti naplaćena.

2) Pokazatelji solventnostiLikvidnost i solventnost su ekonomske kategorije koje su međusobno usko povezane.Solventnost je sposobnost preduzeća da u roku podmiri svoje dugoročne obaveze. Udugom roku, preduzeća koja održavaju planiranu likvidnost ne bi trebala imati većih problema sa solventnošću. U kratkom roku, likvidnost i solventnost ne moraju biti

međusobno usklađene, jer nelikvidno preduzeće može biti u kratkom roku solventno, iobrnuto.Opšti obrazac za izržavanje stepena solventnosti preduzeća je slijedeći:

S ≥ O

gdje je: S = raspoloživa novčana sredstva na određeni dan (novčana sredstva na određenidan uvećana za sve novčane prilive tog dana O = ukupno dospjele obaveze tog dana. Polazećiod predhodnog obrasca moguće je definisati:



• Optimalnu solventnost- raspoloživa novčana sredstva kojima preduzećeuspjeva podmiriti svoje dospjele obaveze, uz ostatak rezerve solventnosti zaneočekivane obaveze

• Pretjeranu solventnost- raspoloživa novčana sredstva znatno premašuju

njegovedospjele obaveze, dakle ekonomičnost i rentabilnost preduzeća su narušeni.• Graničnu solventnost- rasploživa novčana sredstva su jednaka dospjelim

obavezama• Privremenu insolventnost- preduzeće nema dovoljno

raspoloživih novčanihsredstava da podmiri svoje dospjele obaveze• Trajnu insolventnost prduzeća- situacija u kojoj se nad preduzećem provodi

stečaj,odnosno likvidacija

23. IZVEDENICE

Jedan od najznačajnijih oblika razvoja na finansijskim tržištima u novije

vrijeme je razvoj tržišta izvedenica. Izvedenice su instrumenti čija jevrijednost izvedena iz vrijednosti druge (vezane) finansijske imovine(dionica, obveznica, valuta i sl.), nefinansijske imovine poput robe ilivrijednosti tržišnih indeksa. Iz ovog razloga se ovi instrumenti nazivaju još i derivatima (engl. derivative assets ili contingent claims).Najrasprostranjenije izvedenice su opcije i fjučersi.

Opcija (engl. option) je vrijednosni papir koji vlasniku daje pravo bilo dakupi (opcija kupovine, call opcija), bilo da proda (opcija prodaje, put opcija ) vezanu imovinu na tačno određeni dan u budućnosti (evropskaopcija) ili tokom određenog perioda (američka opcija) po tačno

određenoj cijeni – cijeni izvršenja ( strike price). Kupac opcije plaćaprodavcu opcijsku premiju (cijenu opcije), koja kupcu donosi pravo ali nei obavezu da podnese opciju na izvršenje, ovisno o kretanju cijenevezane imovine unutar ugovornog roka i/ili na dan samog isticanjaopcije. Opcijska premija koju plaća kupac prodavcu kod call opcije opadakako raste cijena izvršenja, jer je pravo da se nešto kupi po većoj cijeniizvršenja manje vrijedno. Obrnuto, cijena put opcije raste sa porastomcijene izvršenja, jer je pravo da se nešto proda po većoj cijeni viševrijedno.Forvard ugovor je ugovor između dvije strane koji definira uvjeterazmjene koja će se desiti između njih na neki dan u budućnosti. Ugovor

definira šta će se razmjenjivati, cijenu po kojoj će se vršiti razmjena idatum u budućnosti (ili listu datuma) kada će do razmjene doći. Drugimriječima, forvard ugovor leži u cijeni danas za neku razmjenu koja će sedesiti u budućnosti i generalno nema nikakvog plaćanja između dvijestrane do same isporuke. Forvard ugovori imaju prednost što su upotpunosti prilagođeni kako bi zadovoljili potrebe obje strane, kako popitanju veličine transakcije, tako i po pitanju datuma isporuke. Ipak,najveći nedostatak forvard ugovora je što ne mogu biti otkazani, osim uz



pristanak obje strane. Također, obaveza jedne strane ne možegeneralno biti prenesena na treću stranu. Ukratko, forvard ugovore nemožemo smatrati ni likvidnim niti utrživim tržišnim materijalom. Osimtoga, prisutna je izloženost kreditnom riziku, jer ne postoji nikakvagarancija da jedna strana neće zapasti u finansijske poteškoće i da će

biti u stanju izvršiti ugovor.Fjučers je također ugovor između dvije strane koji definira uvjeterazmjene koja će se desiti između njih na neki dan u budućnosti. Fjučersse ipak po mnogo čemu razlikuje od forvard ugovora i urađen je tako daotkloni brojne nedostatke forvarda. Fjučersi su standardizirani ugovori orazmjeni specifične robe u specifičnoj količini sa tačno određenomisporukom ili danom dospijeća. Pri tome, detalji ugovora se ne mogumijenjati i dogovarati između dvije strane, jer se radi o standardiziranomugovoru . Fjučersi eliminiraju probleme nelikvidnosti i izloženostkreditnom riziku koji su povezani sa forvardima jednostavno uvodećiklirinšku kuću koja garantira izvršenje svih ugovora intervenirajući u

svim transakcijama i postajući formalna druga strana svakog ugovora.Postojanje obaveze da kupi predmet ugovora od strane vlasnika dugepozicije je ono što fjučerse razlikuje od call opcija. Vlasnik call opcije imabolju poziciju od kupca fjučers ugovora . Opcija iziskuje troškove u viduopcijske premije, dok fjučers ugovori mogu biti sklopljeni i bez troškova.Kompanija također može emitovati izvedene vrijednosne papire, te ječesto I vrijednost same kompanije pod utjecajem transakcija vlasnikaovih instrumenata. Kompanije emituju prava (engl. rights) i varante(engl. warrants), koji vlasniku donose pravo da kupi obične dionice odkompanije po ugovorenoj cijeni unutar određenog vremenskog perioda,te konvertibilne vrijednosne papire (obveznice I preferencijalne dionice),

koje vlasniku donose pravo da izvrši konverziju obveznica ilipreferencijalnih dionica za obične dionice pod određenim uvjetima.

24. STRATEGIJE SA OPCIJAMA

Već smo rekli da opcija inkorporira pravo, ali ne i obavezu (za razliku odfjučersa). Kupac opcije ima pravo ali ne I obavezu da realizira posao izugovora. Uvijek kada se imalac opcije odluči da podnese opciju naizvršenje, prodavac opcije mora izvršiti svoje obaveze iz opcije. Opcijamože biti u novcu, izvan novca i pri novcu. Opcija je u novcu ako je spot cijena vezane imovine (SC) povoljna u

odnosu na cijenu izvršenja (CI ), tj. ako kupac opcije zarađuje njenimizvršenjem. Za call opciju to znači da trenutna tržišna cijena, SC vezaneimovine treba biti veća od CI, dok je put opcija u novcu onda kada jetrenutna tržišna cijena, SC< CI.Opcija je izvan novca ako je cijena vezane imovine nepovoljna uodnosu na cijenu izvršenja, tj. ako bi kupac opcije gubio izvršavanjemopcije. Call opcija je izvan novca onda kada je SC < CI, a put opcija ondakada je SC > CI.



Opcija je pri novcu ako je cijena vezane imovine jednaka cijeniizvršenja. I call i put opcija su pri novcu onda kada je SC = CI, tj. Ako jecijena izvršenja jednaka spot cijeni vezane imovine.Opcija je pokrivena kada njen sastavljač posjeduje vezanu imovinu zakoju je sastavio opciju, odnosno kada ima otvorenu korespondirajuću

poziciju suprotnu onoj zauzetoj u opciji prema vezanoj imovini. Put opcija je pokrivena kada sastavljač ima kratku poziciju u vezanoj imovini. Callopcija je pokrivena kada sastavljač ima vezanu imovinu u posjedu.Opcija je nepokrivena kada sastavljač opcije nema vezanu imovinu(call opcija) odnosno kada nema otvorenu korespondirajuću pozicijusuprotnu onoj zauzetoj u opciji prema vezanoj imovini ( put opcija).Nepokrivene opcije su rizičnije od pokrivenih. Opcijama se zauzimajuduga i kratka investicijska pozicija prema u njima vezanoj imovini.Kupovina call opcije na dionice se javlja kao alternativa kupovini dionicei njenom držanju zbog očekivanog rasta cijene dionice. Kupovina put opcije na dionice se javlja kao alternativna strategija kratkoj prodaji

dionice, tj. prodaji dionice koju nemamo, očekujući da će njena cijenapasti i da ćemo zaraditi tako što ćemo kasnije kupiti dionicu po nižojcijeni od cijene po kojoj smo je prodali.Analiza prelomnih tačaka je jedan od alata analize opcija i analizerazličitih strategija koje uključuju opcije. Prelomne tačke sukarakteristične tačke na grafikonima dobitka/gubitka investitora zarazličite moguće cijene vezane imovine.Prelomna tačka kupca call opcije je zbir cijene izvršenja i opcijskepremije plaćene za tu opciju po jedinici vezane imovine. Prelomna tačkakupca put opcije je razlika cijene izvršenja i opcijske premije plaćane zatu opciju po jedinici vezane imovine.

Prelomna tačka prodavca call opcije je zbir cijene izvršenja i opcijskepremije po jedinici vezane imovine. Prelomna tačka prodavca put opcije je razlika cijene izvršenja i opcijske premije po jedinici vezane imovine.

25. UPRAVLJANJE OBRTNIM KAPITALOM

Postoje dva pojma obrtnog kapitala:1. neto obrtni capital2.bruto obrtni capitalKada se koristi izraz obrtni kapital pod njim se opcenito podrazumjevaneto obrtni kapital, koji predstavlja novčanu razliku između tekuće imovine i tekućih

obaveza. On je jedan od pokazatelja razmjera do kojeg je tvrtka zaštićena od problemanelikvidnosti.Bruto obrtni capital -investicija tvrtke u tekuću imovinu ( u obliku gotovine, utrživihvrijednosnica, potraživanja i zaliha)

Problemi obrtnog kapitala



Optimalna količina ( ili razina) tekuće imovinePri određivanju odgovarajuće količine ili razine , tekuće imovine menadžment morarazmisliti o razmjeni između profitabilnosti i rizika. Proizvodnja je neprekidna u posmatranom periodu u kojem postoje neke odredjene proizvodne razine. Za svaku posebnu razinu preduzeće mora imati mnogobrojne razlicite razine tekuce imovine. Na pocetku postoje

odredjene 3 razlicite alternative o politici tekuce imovine. Sto je veca proizvodnja veća potreba za investiranjem u tekucu imovinu, kako bi se ta proizvodnja odrzala.

Medjutim taj odnos nije linearan: tekuca se imovina povecava opadajucom stopomuodnosu na proizvodnju. Potrebno je vece proporcionalno ulaganje u tekucu imovinu kadase proizvode samo nekoliko jedinica proizvoda nego kasnije kada preduzecemoze efikasnije koristiti svoju imovinu. Ako izjednačimo likvidnost sa „konzervativnošću“ politika A jenajkonzervativnija, jer kod svih razina proizvodnje politika A omogućuje većutekućuimovinu nego bilo koja druga politika. Što je veća razina tekuce imovine, veca jelikvidnost preduzeća, kad je sve ostalo jednako.Politika C je najmanje likvidna i može biti označenakao „ agresivna “.

Značaj politika obrtnog kapitala u odnosu na likvidnost :Visoko <--------------> Nisko

Likvidnost politika A politika B politika CProfitabilnost politika C politika B politika ARizik politika C politika B politika A

Kretanjem od politike A prema politici C rezultira drugim efektima osim povećane profitabilnosti. Smanjenje novca smanjuje sposobnost kompanije u ispunjavanjufinansijskih obaveza. Politika C je najrizičnija politika obrtnog kapitala.Ona je također politika koja naglašava profitabilnost nad likvidnošću.

Dva najosnovnija načela u finansijama :



1. Profitabilnost se mjenja obrnuto proporcionalno s likvidnošćuPovećana se likvidnostuglavnom postiže gubitkom dijela profitabilnosti.

2. Profitabilnost se kreće zajedno s rizikom( tj. Postoji proporcionalnost između rizika i prinosa).

U potrazi za većom profitabilnosti , moramo očekivati preuzimanje većih rizika26.FINANASIRANJE TEKUĆE IMOVINE

Način finansiranja imovine nekog preduzeća uključuje zamjenu rizika i profitabilnostiU pocetku predpostavljamo da preduzece ima utvrdjenu politiku prema kupnjama,radu, porezima, i ostalim troskovima.

1. Pristup zaštite – je metoda finansiranja kod koje za svaku pojedinu nektretninu postojiodgovarajući finansijski instrument s probližno istim datumom dospjeća. Kod pristupazaštite kratkoročne ili sezonske promjene u tekućoj imovini bile bi

finansiranekratkoročnim dugom , a stalne komponente tekuće imovine i sva fiksna imovina bili bifinansirani dugoročnim dugom ili dioničke uloge. Samo će se kratkorocne varijacijefinansirati kratkoročnim dugom. Ako je dugoročni dug upotrebljen za finansiranjekratkorocnih potreba, preduzece bi placalo kamate za sredstva ionda kad ih ne bitrebalakoristiti.

2 Kratkoročno nasuprot dugoročnom finansiranju - Iako je egzaktno zadovoljenjerasporeda dinamike buducih neto-priljeva gotovine ( cash flows) I rasporeda dinamikeotplate dugovanja prikladno uvjetima sigurnosti, ono obicno nije prikladno kad postojinesigurnost.- raspored je dinamike dospjeća dugovanja i vrlo je značajno uodređivanjuodnosa između rizika i profitabilnosti

Relativni rizici –što je kratkoročniji raspored dinamike dospjeća obaveza preduzećau podmirenju dugova veći je rizik da preduzeće neće moći podmirivati ni glavnicunitikamate.S druge strane , što je dugoročniji raspored dinamike dospjeća kompanijaimaviše vremena da otplati i glavnicu i kamate , tako da je manje rizično finansiranjetog preduzeća ako je sve ostalo jednako.Ukoliko preduzece uzme kratkorocnu posudbu radiizgradnje novog pogona, tokovigotovine od tog pogona nece biti dostatni da u kratkomroku otplate zajmove, i zbogtoga preduzece mora snositi rizik da zajmodavac nece obnovitizajam na dan dospijeca.Taj bi se rizik refinansiranja mogao smanjiti prvenstvenofinansiranjem pogona nadugorocnoj bazi. Ako bi se preduzece naslo u teskoj situacijizajmodavci mogu obnovu zajmova smatrati suvise rizicnom i zahtjevati hitnu naplatusvojih potrazivanja. Uskladu sa tom situacjom preduzece da bi otplatilo svoje obavezemoralo bi ili prodavatiimovinu da pribavi novac ili da proglasi stecaj.18

Proporcionalnost rizika i troškova- razlike u riziku između kratkoročnog idugoročnogfinansiranja moraju biti izjednačene s razlikama u troškovima kamata.Što jedugoročnijiraspored dinamike dospjeća dugovanja preduzeća vjerovatnije je da ćefinanisiranje biti skuplje. Imamo obrnuto proporcionalni odnos rizika I profitabilnosti.Kratkorocna dugovanja uglavnom nose veci rizik nego dugorocna dugovanja, ali i manji



trosak. Nagranicu sigurnosti koju je preduzece postavilo moze se misliti kao na razlikuizmedju ocekivanih neto tokova novca preduzeca i ugovorenih rata otplate duga i tagranicasigurnosti ovisi o orjentaciji menadzmenta nasuprot riziku. Odluke menadzmentaodredit ceonaj dio tekuce imovine koji ce biti finansiran kroz tekuce obaveze, te onaj kojice biti finansiran na dugorocnoj osnovi. Ova politika finansiranja preduzeća naziva se

„ konzervativna politika „ .Što je finansijska politika preduzeća konzervativnija trošak jeveći.Agresivna finansijska politika – je suprotna konzervativnoj finansijskoj politici.

Preduzećefinansira dio svoje stalne tekuće imovine kratkoročnim zaduživanjem.Kaorezultat onomora refinansirati taj dug po dospjeću , a to uključuje element rizika.Očekivanagranicasigurnosti vezana uz politiku preduzeća o mješavini kratkoročnog i dugoročnogfinansiranjamože biti pozitivna , negativna i nula.Nula bi bila u slučaju politike zaštite.Preduzece moze stvarati granicu sigurnosti povečavajući svojutekucu imovinu, stoga preduzece moze smanjiti rizik gotovinske nesolventnosti bilo produljujuci raspored dospijeca dugovanja, bilo ostavljajuci vece svote kratkorocne tekuceimovine. Odrzavanje politike kratkorocnogfinansiranja za potrebe kratkorocne ili

privremene imovine, te dugorocnog finansiranja za potrebe dugoročne ili stalne imovineugrozilo skupinu strategija umjerenog rizika- profitabilnosti sto smo nazivali pristupomzastite finansiranju.

27.UPRAVLJANJE GOTOVINOM

Tri su razloga za držanje gotovine:

• transakcijski motiv (da bi se ispunila plaćanja),• špekulativni motiv (da bi se iskoristile privremene mogućnosti zarade) i• motiv promišljenog opreza (da bi se ostvarila sigurnost kako bi se ispunile

neočekivane potrebe za gotovinom)Upravljanje gotovinom podrazumijeva efikasno prikupljanje, raspodjelu,te privremeno investiranje gotovine. Proračun gotovine služi kao temelj za prognoze ogotovini i za njenu kontrolu. Preduzeće će imati koristi od ubrzanog primanja gotovineiusporavanja isplate gotovine. Preduzeće želi ubrzati naplatu svojih potraživanja tako dašto prije može imati koristi od novca. Isto tako, preduzeće želi platiti svoje obaveze što jekasnije moguće, a da se održi kreditni položaj preduzeća sa dobavljačima, tako damožemaksimalno iskoristiti novac koji već ima. Brojne su metode oblikovane kako bi seubrzao proces naplate i provodi se na jedan od sljedećih načina: brza priprema i slanjeračuna,ubrzana plaćanja kupaca preduzeću, te skraćivanje vremena uplate. Da bi ubrzalonaplaćivanje preduzeće može koristiti kompjuterizovano izdavanje računa, prethodno

odobrena dugovanja, sistem zaključanog pretinca. Prethodno odobrena dugovanja podrazumijevaju zaključenje ugovora sa kupcem koji dopušta da se automatski odbijedugovanjesa njegovog računa na određeni datum, te prenesu sredstva sa kupčeve bankena banku preduzeća. Zaključani pretinac je pretinac koji preduzeće ima u banci za primanjenovčanih pošiljki kupaca. Koncentracija gotovine se provodi kako bi se poboljšalakontrola priliva i odliva gotovine, smanjila neaktivna stanja gotovine, i osiguralo efektivnijeinvestiranje. Usporavanje isplate gotovine se provodi kroz bankovno odugovlačenje,kontr olu isplata, udaljenu isplatu.



28. UPRAVLJANJE UTRŽIVIM VRIJEDNOSIM PAPIRIMAPreduzeća pokušavaju održavati neku ciljanu razinu gotovine kako bi zadovoljilasvoje potrebe za stanjima transakcija i/ili kompenzacija, ali nakon toga preduzeća običnoinvestiraju u kratkoročne utržive vrijednosne papire.

Portfolio vrijednosnih papira se dijeli na tri dijela:• utrživi vrijednosni papiri u službi rezervi,• vrijedonosni papiri koji se drže za podmirenje kontroliranih odljeva I• slobodni gotovinski dio koji se odnosi na dodatnu gotovinu koju je preduzeće

kratkoročno uložilo

Menadžer portfolia preduzeća mora znati da svaka potencijalna kupovinavrijednosnih papira utiče na određene ključne varijable. Među najvažnijim su sigurnost,

utrživost, prinos i dospijeće. Sigurnost se odnosi na vjerovatnoću povrata iste svote novcakoja je originalno bila investirana. Utrživost vrijednosnog papira vezana je uz vlasnikovusposobnost da je proda na sekundarnom tržištu tj pretvori u gotovinu u kratkom vremenu bez značajnih ustupaka ucijeni. Prinos ili povrat na vrijednosni papir je vezan za kamatui/ili aprecijaciju glavnice koju dajevrijednosni papir. Menadžer mora biti svjestan rizikakamatne stope tj varijabilnosti cijene vrijednosnog papira zbog promjene kamatne stope.Dospijeće se jednostavno odnosi na vrijeme trajanja vrijednosnog papira.

29. UPRAVLJANJE POTRAŽIVANJIMAUpravljanje potraživanjima obuhvata:1.politike davanja kredita i naplate

2. analiziranje kreditnog aplikanta

Kreditni standardi u osnovi se svode na period kreditiranja i popuste(bonuse koje midajemo našem dužniku). To je minimalni kvalitet kreditnekredibilnosti podnosioca zahtjevaza kredit koji je prihvatljiv od stranefirme.Slabljenje kreditnih standarda firme ima sljedeće troškove:

1.veći kreditni odjel2.dodatni službenički rad

3.obrađivanje dodatnih računa4.gubici od lošeg duga5.oportunitetni troškovi

Potraživanja su jedna od najlikvidnije imovine firme. Zato čine poželjno osiguranjekratkoročnog zajma sa stajališta zajmodavca. Osnovniproblem s tom vrstom osigurnja jesutrošak procesiranja zaloga, te rizikod prevare zbog mogućeg zajmoprimčevog zalaganjanepostojećih potraživanja. Kompanija može tražiti zajam na osnovi potraživanja biloodkomercijalne banke, bilo od finansijske kompanije. Firme će uglavnom prvo pokušati sa bankom, jer banke obično naplaćuju nižekamate nego finansijske kompanije. Priocjenjivanju zahtjeva za zajam, zajmodavac će analizirati kvalitetu potraživanja preduzećakako bi doznao koliko na osnovu njih može pozajmiti. Što je veća kvaliteta potraživanja



koje firma drži, to je viši postotak koji zajmodavac želi datina osnovi vrijednosti potraživanja. Zajam podržan potraživanjima možebiti na nenotifikacijskoj i notifikacijskojosnovi. Umjesto zalaganjapotraživanja, firma se može upustiti u naplatu potraživanja kako bi sedomogla gotovine. Dogovori o naplati potraživanja vode se na osnoviugovora izmeđufaktora i klijenta. Osnovni su izvori naplate potraživanjakomercijalne banke, zastupničke

podružnice bankarskih holdinga, te određeni starolinijski zastupnici.30. UPRAVLJANJE ZALIHAMAPreduzeća često klasificiraju artikle na zalihi u skupine tako daosiguraju najčešću provjerunajvažnijih artikala.

1.ABC metoda kontrole zaliha je metoda koja pobliže kontrolišeskuplje nego jeftinijezalihe. 2.Ekonomska količina narudžbe (EOQ) je količina zaliha nekogartikla koji treba naručitikako bi se minimizirao ukupni trošak zalihatokom planskog razdoblja preduzeća.

3.Optimalna količina narudžbe za odr. artikal iz zaliha je ona količina koja minimaliziraukupne troškove zaliha tokom planiranog razdoblja.Zavisi od prognoziranog korištenja odr.artikla, troškova nabavke itroškova držanja. Tr. nabavke uključuju: tr. ispostavljanjanarudžbe,primanja robe, provjeravanja narudžbe. Tr. držanja su: tr. skladištenja,rukovanja,osiguranja i zahtijevani prinos na investiciju u zalihe.

4.Razdoblje narudžbe se mora uzeti u obzir kod upravljanja zalihama.To je dužinavremena između izdavanja narudžbe za neki artikal izaprimanja tog artikla na zalihe. Tačkanarudžbe je nivo do kojegzalihe mogu pasti kako bi signalizirale da se treba dati novanarudžbaza popunjenje nekog artikla.

5.U uslovima nesigurnosti preduzeće obično mora osigurati sigurnosnu zalihu, zbog promjena u potražnji i razdoblja narudžbe.Količina sigurnosne zalihe zavisi od mnogo faktora:

• nesigurnosti potražnje↑ => sigurnosna zaliha ↑

• trošak nedostatka robe↑ => sigurnosna zaliha ↑

•

trošak držanja dodatnih zaliha

↑ => sigurnosna zaliha se težeodržava (↓)

6. Tačno na vrijeme (JIT) pristup je upravljanje zalihama po kome sezalihe stiču iubacuju u proizvodnju upravo u trenutku kada supotrebne. Cilj JIT pristupa je konstantno poboljšanje produktivnosti,kvalitteta proizvoda i proizvodne fleksibilnosti, a ne samosmanjenje zaliha.



Da bi djelovao JIT sistem potrebno je sljedeće:1.geografska koncentracija2.Pouzdani kvalitet3.mreža dobavljača na koju se može uticati4.kontrolisani transportni system

5.fleksibilnost proizvodnje6.male skupine proizvoda iz jednog ciklusa7.djelotvorno primanje i pospremanje robe8. jaka podrška menadžmenta

Documents

Finansijski mgmt 29/30