FAKTOR X Intervju sa Dominikom Batista Razgovor vodile: Maja Ivanič, Tanja Barle Sa slovenskog prevela: Vesna Holzner

fotografija portreta/ foto Damjan Jermančič Dominiku poznajemo već pola života. Na ljubljanskom Arhitektonskom fakultetu je u doba našeg zajedničkog studija bila upadljiva zbog svoje žive boje kose, koju je često mijenjala, svojih ekstravagantno unikatnih, do detalja usklađenih modnim kombinacija i nakita – zapravo električnih vodovima ovijenih oko vrata… Rafinirane transformacije…. Takva je i Dominikina arhitektura – unikatna, istraživačka, inventivna, samosvojna u izrazu i precizna u detalju. Kompleksna. Arhitektura, koja obznanjuje, da je promišljeni rezultat konteksta, naručiteljevih želja i kreativnosti arhitekta. Batistine kuće, ambijenti i elementi – oprema, odjeća, nakit, arhitektonski dekor…smioni stambeni eksperimenti, nadilaze granice i otvaraju nove mentalne horizonte. Iznenađuju uvijek iznova.

1 Arhitektura na neki način zrcali svog stvaraoca. Tvoj modus vivendi nije posve uobičajen – ne čitaš novine, ne pratiš dnevna politička zbivanja, ali zato mnogo putuješ u pustinje, plešeš i nastupaš, kuhaš…, svakodnevno pogledaš po jedan film, brineš o životinjama, uzgajaš začine i obrezuješ drveće… sve to možemo očitati u tvom stvaralaštvu… Prije izvjesnog vremena svjesno sam prestala čitati novine i pratiti dnevna politička zbivanja. Smetao mi je taj déjà-vu moment. Ničeg novog, ničeg zaista velikog. Kao da je milenijski polet zastao. Imala sam običaj za doručkom prelistati novine. Na brzinu, odzada prema naprijed, samo teme koje su me zanimale. Desetak minuta za novine, odabrani članak pročitala bih kad je bilo za to vremena. S vremenom sam utvrdila, da za doručkom listam novine već trideset minuta. Da dijagonalno pregledavam prosječne i beznačajne stvari koje nisu sa mnom ni u kakvoj vezi. Pa kako po vlastitom iskustvu znam, da su dnevne vijesti samo polu istinite, napravila sam stanku. Ne znam do kada će trajati. Apstraktna sam osoba, kojoj je potreban pogled odmaknut od svakodnevnice, prosječnosti, bagatele…. Priroda i njeni patenti kao i ples me naprotiv beskrajno nadahnjuju. 2 Predstavlja li putovanje u veličanstvenu prazninu pustinje izvjesno putovanje u samu sebe? Nakon što sam proživjela svoj prvi mjesec u Sahari, mi je po povratku Europa po prvi puta djelovala ružno. Iako svi «znamo» kako je lijepa. 9.400 km² Sahare istražujemo planski, ta čuda prirode razgledavamo putujući svake godine po novim pistama. Svake godine traju pripreme za nove podvige po nekoliko mjeseci, sastavlja se ekipa, opremaju automobili, mi putnici se pripremamo. Putovanja u klasične pustinje, afričke ili arapske, predstavljaju svojevrsno čišćenje moždanih vijuga. Alžirska Sahara, januar 2010, http://www.tom-cruiser.net/ foto Dominika Batista 3 U usporedbi s arapskom i afričkom čine ti se europska kultura i arhitektura barbarskima. Oduševljava li te i plemenski način života? Zašto? Prije svega u usporedbi s indijskom. Europska kultura i arhitektura su se stoljećima kolonijalno izrabljivački napajale u Africi i Indiji. Uopće nije moguće uspoređivati Europu sa velikim arhitektonskim biserima, načinom života i nacionalnom grandioznošću Indije. Vjerojatno leži uzrok i u klimatskim prilikama, dnevnoj količini sunca. Europa je sumračna, cinična. A što se tiče plemenskog načina života, rekla bih, da je u smislu danas nevjerojatno

popularnog i dobro razumljivog argumentiranja, u najvećoj mjeri «eko». Pa i u emocionalnom smislu. Europska bračna zajednica predstavlja svojevrsni kavez. 4 Nakon diplome skupljala si iskustva u atelijeru Jurija Kobea. Na jednoj od njegovih izložbi kazala si u svojoj uvodnoj riječi, kako ti je Kobe na pitanje, kako nešto nacrtati, odgovorio: «Tako da bude lijepo». Čini se, da je ta rečenica označila tvoj rad. Tvoji dizajnerski i grafički proizvodi, modne kreacije i arhitektura posjeduju uvijek neku naročitu ljepotu. Što je za tebe lijepo – u arhitekturi kao i inače? Lijepo je nešto što čovjek u sebi ima ili nema. Ako ima, čini mi se neophodnim, da to dijeli sa svijetom oko sebe. Zapravo to čini nagonski sam od sebe. Brojim si u čast i sreću, da sam to neko vrijeme mogla dijeliti sa Jurijem Kobeom.

Natečaj za ureditev 'karantenskega otoka' Lazzaretto Vecchio v galerijski center, 1997

projekt_flet_20_dekoracija, 2005/foto miran Kambič 5 S iskustvima u projektiranju vratila si se na ljubljanski Arhitektonski fakultet, pa si kao asistentica prof. Miloša Florijančiča počela sa pedagoškim radom. Kakvo znanje mora profesor posredovati studentima? Najvažnije je da profesor zna dati poticaje, koji će studente obodriti, šokirati, zaiskriti, tako da sami počnu tragati za znanjem, da počnu istraživati, a profesor ih pri tome svojim iskustvom

usmjerava. Ako toga nema, čini mi se, da je svako prenošenje znanja status quo, nema napretka. 6 2001. si na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani branila svoj doktorski rad. Alternativni pristupi arhitektonskom oblikovanju i planiranju. U to doba računalo još nije bilo samo po sebi razumljivo oruđe arhitekta, stoga je bila ideja 3D kompjutorskog projektiranja prilično revolucionarna. Mnogi od članova žirija nisu ni razumjeli o čemu zapravo govoriš. Danas nam je virtualni svijet bliži. Kako arhitektura na njega reagira – ne samo parametrička arhitektura? Sjećam se da sam za najavu doktorata nalijepila na FA male plakate, lijepe, transparentne, obojene, ali u par dana su svi bili «pokradeni», nisu potrajali do dana D. Da, 2001. sam za doktorsku disertaciju pripremila putovanje u arhitektonski virtualni svijet u 3D tehnici. Svaki je učesnik dobio 3D naočale, bilo je ozvučenja, filmova, avatara. Velika je dvorana bila dupkom puna. Za ljubljanski Arhitektonski fakultet prilično revolucionarno. Kada sam nakon doktorata htjela na fakultetu osnovati neku vrstu laboratorija, odnosno predmet koji bi se bavio takvim 3D projektiranjem, nisam naišla na oduševljenje, kamo tek na potporu. Na posljednjem Venecijanskom bijenalu bili smo svjedoci dvaju sličnih prezentacija: Kazuyo Sejima i australski paviljon. Devet godina kasnije….

Infodomus, studija multifunkcionalnega prostora, za delo, bivanje, rekreacjio, leto 2000

7 Je li binarno komuniciranje sa računalima uopće primjereni način stvaralačkog arhitektonskog razmišljanja? Ima li računalo svoj kreativni moment ili je tek oruđe? Poput olovke i papira tokom proteklih stoljeća. Moraš naučiti olovku dobro, pravilno zašiljiti. Odabrati pravu tvrdoću grafita. Selekcionirati kvalitetu boje. Treba znati rukovati šablonama, krivuljarima, ravnalima. Odabrati pravu vrstu celuloze i format. Računalo je samo druga vrsta svih tih alata za potrebe dolazećih stoljeća. Predlažem što skorije osvajanje! Netko može biti kreativan sa komadićem bijelog papira, drugi to ne može biti ni uz najbogatiju kutiju bojica. Kreativni moment? To je kao i sa lijepim, ili to imaš ili nemaš. 8 Izgleda, da smo mi arhitekti uporabom računala izgubili dva najvažnija osjećaja za oblikovanje prostora – osjećaj za mjerilo i osjećaj za treću dimenziju… Da, vrlo zanimljivo. Što su raskošnija sredstva oblikovanja i projektiranja to su siromašniji arhitektura i prostor. Je li riječ o nesposobnosti svladavanja alata? Ili je to možda izvjesno siromaštvo i ograničenost bogatog zapadnog svijeta – potpuno iskorištavanje svakog

kvadratnog metra, «potpuna» štedljivost u klimatskom smislu? Mislim da su to dva prava aduta u procesu potpunog osiromašenja okoliša i prostora.

Projekt za hišo Triangel, render in tloris, Podutik, Ljubljana 2007 9 Paradoksalno je, da je usprkos dostignućima suvremene tehnologije i novih materijala suvremena arhitektura dosadna, neinventivna. Primjerice čitav Santiago di Compostela izgrađen od istog materijala, kamena, a ipak oduševljava svojom raznolikošću, ambijentalnošću. Suvremena arhitektura više ne stvara ambijente, već se posvećuje oblikovanju. Pomoću plastike, purpena, silikona…dobili smo banalne arhitektonske detalje… Je li prevelika tehnološka ponuda na tržištu prouzročila suton arhitektonskih vještina i znanja? Čini se, da prevelik izbor sredstava, tehnologija i materijala za oblikovanje i projektiranje guši kreativnost. Zna se, da su najljepše stvari obuhvaćene u jednom. Iz tog razloga mogu također biti tako kompleksne. Tehnološka ponuda predstavlja pravo zagađivanje okoliša. Toliko štete, koliko proizlazi iz proizvodnje ne-ekoloških građevnih elemenata, neće se nikada poništiti tzv. ekološkim zahvatima, kao što su pasivne kuće i slične zablude. Kuća mora biti aktivna! Šteta je nastala već u startu. Predlažem Europskoj zajednici, da dekretom ukine plastične prozore, te još koješta drugog nepotrebnog… U najvećoj mjeri ekološki bilo bi masovno preseljenje u tople krajeve. Banalnost je postala izvorna. Sve se lijepi, ništa se više ne šarafi. Zimi se više kod kuće ne oblači pulover, radije se postavlja 40 cm izolacije. Radije se ima kontrolirano zračenje nego da se otvori prozor. Draže je srednjevjekovno okance od lijepog panoramskog prozora s pogledom u prirodu. Sve u ime EKOlogije, EKOnomije. Užas! 10 Kad smo nedavno razgledavali izložbu nagrađenih projekata na slovenskim arhitektonskim natječajima, utvrdile smo razočarano, da je većina pobjedničkih rješenja vrlo prosječna. Da

se samo kod vrlo rijetkih slovenskih arhitekata i investitora zamjećuje želja za inventivnošću, smjelošću. Prostor se rješava vrlo parcijalno, bez dugotrajnih i kompleksnih vizija. Arhitekti često slijepo slijede uske natječajne propozicije. Komisije mogu uvjeriti već lijepi renderi… Kao da je inventivnost strana podalpskoj dolini. Pogledajmo samo kako smo ostvarili svoju državu. Umjesto, da gradimo na posebnosti koju imaju dva milijuna ljudi sa svojim jezikom, na 20. 273 km², priklonili smo se standardnom predlošku države, inače primjerenom državama sa mnogo većim kritičnim masama. Tako se je postavio temelj prosječnosti svega – nacionalnog mentaliteta, nacionalnih projekata, nacionalne svijesti… Prihvatili smo uzorke, koji nisu primjereni Sloveniji, to će nas još dugo paralizirati. Sve zbog toga, jer nije bilo i nema pravih ideja, ni lidera s vizijama. Nemamo smjelih lidera. Nikakve originalnosti nema u konceptu države – pomislite samo na naše državne simbole! I sve tako po ljestvici nadolje. Slovenac ne otvara lokal sa žlikrofima ili poticama, već špageteriju ili piceriju. Pa tako i u arhitekturi. Postali smo država Spara i Hofera. Nažalost suviše su rijetki Franci Bučari, Tarasi Kermauneri, Alme Karlin ili Marije Terezije. Prosvijetljeni apsolutizam, to je što bi Sloveniji trebalo!

Digitalni spomenik Srečku Kosovelu, maketa in gradbišče v Tivoliju vrnjeno v točko nič, 2004/foto studio db 11 Treba li arhitektura svoj apstraktni moment? Pogledamo li na primjer Ravnikarove natječajne prezentacije, vidjeti ćemo da su crteži vrlo apstraktni. Riješeni su samo osnovni koncepti, prostorne ideje. Ravnikar si je uvijek ostavljao dovoljno prostora za daljnja promišljanja. Danas su natječajna rješenja već potpuno dogotovljena. Nedostaje taj moment apstrakcije – u rješenju i u crtežu, koji omogućava (arhitektu i naručitelju) da «sanjaju» dalje…Ne bismo li morali rendere, koji su zapravo zavodljivi, jer konačno rješenje nikad neće biti takvo, zabraniti u fazi natječajnih rješenja? Ravnikarov arhitektonski crtež je posjedovao tu posebnost, da su se mreže i pomoćne linije vukle po listu u «beskonačnost». Tako je nastala apstraktna mreža, koja je autora inspirirala svojom grafičkom pojavnošću i zakonitostima. Tako sam se i sama na to naučila kod profesora Miloša Bonče i Miloša Florijančiča. Pripadam generaciji, koja je cijelu diplomu nacrtala na pauspapiru. Tako se je vidjelo tko ima kontrolu u smislu glava-ruka, odnosno tko je vješt raditi rukom. Tko zna kako rukom povlačiti liniju. Tko zna razmišljati na apstraktni način. Tehnika renderiranja je samo jedan od alata, koji može biti dobro ili loše korišten. Loši

projektant - loši render. Dobro projektiranje je nalik na dobar film, koji nudi kraj s više opcija. Klonimo se rendera, koji oponašaju osiromašenu sliku stvarnosti. To je kraj snova!

Edvard Ravnikar, skica za Espoo City Center, Finland

12 U svojoj se arhitekturi najviše baviš obiteljskim kućama. Svaka je unikatna, prilagođena kontekstu i stambenim predodžbama naručitelja. Svaka predstavlja multi-ambijentalni doživljaj. U njima uvijek pronalaziš nove, suvremene koncepte stanovanja koje nudiš vlasniku. Kakvo je, odnosno kakvo bi moralo biti suvremeno stanovanje? Kako se to mora odražavati u prostornom konceptu kuće? Kako reagiraju naručitelji na tvoje prijedloge, naime često okrećeš njihove perspektive i očekivanja za 180°? Kada sam osnovala svoj mikrostudio bile su realizacije većinom upravo s područja individualnih kuća. Mada se u studiju bavimo raznorodnim projektima, od urbanističkih koncepata do spomenika, od lustera do državnih simbola. Ako me tema zanima, ocijenim li kako je značajna za grad, za državu, prihvaćam je se. Svakom projektu prilazimo na jedinstveni način, za svaki se projekt izrađuje posebno istraživanje. Nikada copy-paste. Uvijek novi koncepti, izrađeni po mjeri investitora, po mjeri lokacije – mikro ambijenta kojem će izgrađeni objekti pripadati… Suvremeno stanovanje bi moralo biti oslobađajuće, neobuzdano, svijetlo, povezano s prirodom. Jednostavni koncepti, što manje balasta. Što više prijelaznih prostora, međuprostora, natkrivenih prostora između vanjskog i unutrašnjeg. U našem studiju projekti počinju tako, da naručitelji kažu svoje želje, a ja kažem kako i na koji način će njihove želje biti ostvarene. Prihvate li naručitelji to, ako imaju povjerenja i ako izdrže do kraja «obrazovnog procesa», odnosno do kraja izgradnje, ugodno su iznenađeni

Hiša Atrij_A,, Ljubljana, 2005/ foto Miran Kambič 13 Marcel Breuer je kazao, da stanovanje ne smije imati posebnog stila, već ostavljati dojam vlasnikova karaktera. Arhitekt ostvaruje tek polovinu stanovanja, a vlasnik drugu polovinu. Je li tako i u slučaju tvojih kuća? Čini se da je kod tvojih kuća riječ o uzajamnom odnosu – kuća se prilagođuje vlasniku, a istovremeno od njega zahtijeva, da se i on njoj prilagodi. Kako li je samo bio u pravu! Samo tako nastaju jednokratni i originalni ambijenti, naime čovjek je unikum. Ako su ljudi zaista spremni na takvo arhitektonsko istraživanje – rezultati su fascinantni. Prvo što hoću od naručitelja je da napiše kakve su njegove želje u pogledu idealnog stanovanja, bez obzira na njemu već poznatu lokaciju bude li gradio kuću, bez obzira ne njegov stan bude li ga obnavljao. Mora napisati svoje filozofsko unutarnje uvjerenje u odnosu na svakodnevnicu, kako želi jesti, kako spavati, kako raditi, kako se odmarati, bez prostornih ili vremenskih ograničenja. Za naručitelja je to izvanredno težak korak, ali kad to

uradi imamo zeleno svijetlo za zajedničku suradnju. Taj sadržaj onda ja prevodim i oblikujem u arhitekturu u određenom mikro prostoru. Bez toga nema dobrog projekta.

Projekt poslovni prostor 9002, 2009/ foto studio db

Poslovno uradna krajina Umar, velika sejna dvorana, 2009/foto Damjan Švarc 14 Arhitekturi, ambijentima i elementima koje oblikuješ uvijek daješ imena…kuća obješenog drveća, sjedeći prostor, elektro pupa, stup knjiga… Zašto? Dobivaju li nazivanjem svoj karakter pa postaju stvarni u glavi naručitelja? Nomen est…, no ostavimo latinski! Nazivanje stvari je isto tako važno kao nazivanje ljudi. Nazivanjem razlikujemo, razdvajamo jedno od drugoga. Parola, slogan, kako hoćeš, je od nužne potrebe kako bi se stvari osmislile na pravi način. To im daje svojstveni karakter … Budući da se kroz projekte uvijek prisjećam i iznalazim nešto novog je to potrebno i imenovati, tako izmišljam novi izraz za tu novu stvar. Imam bujnu maštu. Sjećam se nekih naziva iz zadnjih projekata… multistup knjiga, škola dvaju leptira, majlis sofa, pokrajina

radnih vjetrenjača, sakriveni ulaz, unutarnja šuma, meka stijena, uredsko poslovni krajolik, spavaći otok, stvaralački sag, veliki prostorni prozor, elektronakit…

Dvobivalnica med gradnjo, Senično, Slovenija 2006 / foto studio db 15

U kući d1 u Pasjoj dolini koristila si kućne instalacije kao vidljivi unutarnji dekor prostora. Ima li arhitektura svoj nakit? Kad sam išla na svoje prvo samostalno gradilište bila sam beskrajno začuđena vidjevši koliko se lijepih građevnih i instalacijskih elemenata krije ispod betona, estriha… Najviše su mi se usjekle u sjećanje ploče podnog grijanja, koje su kuću tokom nekoliko tjedana učinile posve narančastom, kako je samo lijep bio uzorak plastičnih cijevi u tim sistemskim pločama. Odmah sam odlučila, da će dio toga ostati vidljivim u podnom izložbenom prozoru. Tako smo to i učinili. Kasnije su na red došli majstori sa električnim instalacijskim vodovima i opet smo kao zidni dekor ispod stakla ostavili narančasti snop električnih cijevi. Pa onda do sve više sofisticiranih detalja – vidljivih električnih vodova za svjetiljke, aluminijskim cijevima smo im dodali podjednakost i sjaj, tako je nastao elektronakit.

Elektropupa, svetilo, 2006/foto Bogdan Zupan

MA 19_mladostniški apartma_elektronakit, Brdo, Ljubljana, 2002/foto Miran Kambič

16 Značajan dio tvoje arhitekture i ambijenata je zelenje… Tako sam odgojena. Kod kuće smo imali jedan od najljepših vrtova. Sa svim mogućim – drvećem, također egzotičnim, grmljem, povijušama, cvijećem… Također autohtona priroda mi je vrlo bliska. Kao dijete sam čitava popodneva provodila u vikendici u šumi… Što je kuća bez drveća? Ništa. U kulturnijim vremenima nije bilo zamka bez parka, nije bilo dvorca bez vrtova. Danas pak posadimo čempres u betonski lonac, upravo na mjestu gdje bi mogli posaditi drvo. Tako se radi u gradu i tako rade vlasnici kuća. Ljubljana bi mogla riješiti sve prometne nevolje kad bi se odlučila za koncept PPD (©parkiraj pod drvetom). Kad bi na mjestima svih željeznih zubi, dakle stupića za sprečavanje parkiranja, zasadila drvorede i ostavila međuprostore za potrebe parkiranja. Za to ima više nego li dovoljno cestovnog prostora. Takvim korisnim suženjima ulica pridonijelo bi se i ograničenju brzine. Zelenilo je od esencijalnog značenja za dobrobit grada, pogledajte samo Barcelonu. Neka Ljubljana ne bude zubata, neka Ljubljana postane grad ulica s drvoredima. Žaloste me i cvjetni nasadi na glavnim prometnim križanjima. Tako neukusno i ponižavajuće za te vrste cvijeća, tamo im zaista nije mjesto. Posve neprikladno i k tome još i neekonomično! Slovenski gradovi bi mogli drastično poboljšati ambijente u zonama sa stambenim kućama kad bi se oslobodili drvenih, metalnih, betonskih, plastičnih ograda i nadomjestili ih živicama, grmljem i drvećem. Drvo i grm! Drvo i grm!

Kamniti vrt z vodnim zrcalom Atrij_A, Ljubljana, 2011/ foto studio db

Strešna terasa z zidno skulpturo , Ljubljana, 2002/foto Miran Kambič 17 Većina tvojih arhitektonskih djela odnosi se na renoviranje, prerađivanje već postojećeg. Je li to slučajno ili je odraz tvoje teze, da u Sloveniji ima suviše izgrađenog i naročito malo kvalitetnog. Ubuduće bi se arhitekti u većoj mjeri morali usmjeriti na obnovu lošeg postojećeg stambenog fonda umjesto nesmiljenog nagrizanja najljepšeg što posjedujemo – prirode. Razvila si (objavila) pravila 9 točki kvalitetne obnove, zajednički smo radile na projektu PICO.NATURA.REGION… Najprije se je radilo o slučaju. Onda sam odjednom postala svjesna činjenice, da je traženje lijepih lokacija na kojima bi se izgradilo neku super arhitekturu, posve pogrešno. Važnije je lijepu lokaciju, prirodni krajolik čuvati, a graditi, stvarati na problematičnim, «ružnim», već izgrađenim lokacijama, pa te učiniti kvalitetnima, lijepima! Mijenjati ružno u lijepo! Tom se tezom na razini obiteljskih kuća bavi projekt PICO.NATURA.REGION…Riječ je o sveslovenskom projektu - regionalno tretiranoj obnovi postojećeg fonda od 431.884 individualnih kuća, slabe popraviti, zaustaviti nove zahvate u prirodni krajolik. Tim projektom smo htjeli i to još uvijek želimo osvijestiti javnost da prostor, bez obzira na vlasništvo, ne pripada pojedincu, pa stoga ne može u njega samovoljno zahvaćati. 18 Slovenija bi se morala koncentrirati na obnavljanje, a novogradnje, s obzirom na male i limitirane površine prirodnog krajolika, takoreći zabraniti. Paradoksalno je, da se kod nas renoviraju stvari, koje bi trebalo tek obnoviti, gotovo sve starije od 100 godina podliježe zaštiti spomenika, bez obzira na arhitektonsku, prostornu, likovnu ili stambenu kvalitetu… Već više puta sam napisala, da se je New York pred gotovo 80 godina odrekao najljepše Waldorf Astorie na svijetu, kako bi se mogao sagraditi Empire State Building. Ljubljana ne može žrtvovati za suvremene projekte na ključnim gradskim lokacijama dugogodišnje «geto» ruševine? Kazati ću još nešto o katastrofalnoj situaciji na jednom od najljepših dijelova Ljubljanske kotline, gdje sam i sama radila projekt. To je Črna vas na ljubljanskom Barju, gdje služba za zaštitu spomenika štiti tzv. Tomažovu kuću. To je prizemna drvena ruševina,

koju se jedva još može opaziti, naime priroda ju je već gotovo posve prerasla. Kada smo 2004. radili nacrt obiteljske kuće u blizini Plečnikove crkve na Barju, rečeno nam je da vodimo računa o oblikovnim karakteristikama Tomažove kuće. Mi smo radije tražili uzore kod Plečnika, nastao je veliki problem, naime da kuća ne odgovara oblikovnim smjernicama zaštite spomenika.

Hiša H2L_hiša dveh lamel_poslovno bivalna enota, Ljubljansko barje, pgd načrt tlorisa pritličja in render, 2004 19 Je li Ljubljana u arhitektonskom smislu prijestolnica (zelenilo, promet, otpad, vizure, veličina, mjerilo…)? Treba biti svjestan, da je Ljubljana u prostornom razvoju stagnirala gotovo četvrt stoljeća. Prije posljednjeg izbora gradonačelnika bila je već tako bolesna i odrpana, da sam se i sama odlučila, 2006. da napišem članak Prijestolnica propada. Poticaj vladi, ministrima, predsjedniku države… Naš biro je obavio vlastito istraživanje na terenu, snimili smo stvarno stanje, napravljeni su fotografski dokazi 2005/2006. Konstatacije su dakako bile strahovite, što se je moglo vidjeti i pročitati 2007. u novinama Delo. I dakako podastrijeli smo naše vizije. Kada je izabrano aktualno gradsko vijeće, također smo im poslali članak. Odgovor nismo dobili. Nabrojiti ću tek neke od naših vizija za buduću prijestolnicu – potrebna je nova urbanistička ikona, novi La Défense na jedinstveni ljubljanski način, nužno je zgušnjavanje urbanog tkiva i nipošto širenje preko gradske obilaznice, treba redefinirati pojam centra Ljubljane u svijesti institucija i pojedinaca, odmah je nužno potrebno oživljavanje starih prostornih ikona cjelokupnog grada, odmah je potrebna uspostava privremene uporabe zapuštenih nekretnina u centru, rubove dvaju čuvenih zelenih klinova treba prekategorizirati u ljubljanski «Beverly Hills», Zaloška ulica bi morala biti najljepša gradska ulica uz vodu, prometno urbani ambijent treba rješavati kako regulacijom tako i alternativnim mikro-rješenjima (PPD, parkiraj pod drvetom), više nego potrebno je smjesta regrutirati znanja, volju, sredstva itd. A sada, tri godine kasnije, lijepo su vidljivi i hvalevrijedni znakovi kozmetičkih operacija u gradu, međutim Ljubljani je potrebna ozbiljna operacija srca – to je spuštanje željezničkih kolosijeka – u protivnom može pacijent u urbanističkom smislu umrijeti. Za taj veliki projekt za prijestolnicu mora partner biti i država.

Dominika Batista v svoji modni kombinaciji/ foto Damjan Jermančič

Dominika Batista, skica oblačila, 1995 20 «Collezioni» - zbirka modnih kreacija neizostavna je u tvojoj arhitektonskoj biblioteci. Kakva je povezanost mode i arhitekture? Kakva plesa i arhitekture? Nalaziš li u modi i plesu detalje, koje možeš prenijeti i uporabiti u arhitekturi? «Collezioni» i «Book» su katalozi svih značajnih godišnjih modnih revija visoke mode i prêt-à-porter. Predstavljaju uvid u kreativnost svih svjetskih modnih kreatora. Da, to često kupujem. A onda svakodnevno listam. Kao i u slučaju prirode, odrasla sam i sa znanjem o tome što je moda, što dobra tkanina. Tako je to bilo kod nas kod kuće. Dobre tkanine kupovale su se u inozemstvu. Baka je znala kako se šiva. U doba socijalizma sam stoga bila označena kao čudnovato dijete. Nikada nisam nosila traperice. Naprosto ih nisam imala. Moda i arhitektura su sestrične. Ples i arhitektura, bratić i sestrična. Ponegdje pravi, drugdje iz drugog koljena. Što se mene tiče, svaki je dan - dan za modni eksces. Kako kaže Virginia Woolf u Orlandu: «Oprave mijenjaju naš pogled na svijet i pogled svijeta na nas», i dalje «Oprava je simbol nečega skrivenog ispod nje»; 21 2010. su u Rimu otvorena dva muzeja suvremenih umjetnosti posve različitih koncepata, MAXXI (Zaha Hadid) i MACRO (Odile Decq). Je li za žene situacija na polju arhitektonskog stvaranja bolja nego nekada, kada je arhitektura bila prije svega muška domena? Misliš li da žene stvaraju «drugačiju» arhitekturu? Ne mogu ništa kazati o muzejima, nisam ih (još) vidjela uživo. Žene sigurno stvaraju više i veće projekte nego ranije. No tko stvara dobre, pionirske projekte je teško reći. Muški pol u ženama arhitektima ili ženski pol u arhitektima muškarcima. Tko će znati. Ali i kreativne žene i kreativni muškarci na polju arhitekture – ili imaju onaj faktor X, koji predstavlja višak, ili ne posjeduju taj faktor. Pokazati će vrijeme. Za mene taj faktor X posjeduje Jean Nouvel. Pred njim dugo nitko, iza njega dugo nitko.

Hiša 4002, hiša dveh obešenih dreves, rekonstrukcija obstoječe hiše Prelog 2007/foto Miran Kambič 22 Dominika, o čemu sanjaš? O takvoj slobodi, koja omogućuje da mogu dalje sanjati!