30
Michel Foucault Povijest seksualnosti I: Volja za znanjem Mehanizmi seksualnosti (2): Metoda Prema tome: oblikovati stanoviti tip znanja o seksu, ne u smislu represije ili zakona, već u smislu moći. No riječ “moć” može dovesti do više nesporazuma. Nesporazuma koji se tiču njezina identiteta, njezinog oblika, njezina jedinstva. Pod moći ne mislim na “moć” kao skup institucija i aparata koji jamče potčinjenost građana u određenoj državi. Pod moći ne razumijem ni način potčinjavanja koji bi, za razliku od nasilja, imao oblik pravila. Napokon, ne pomišljam ni na opći sistem vladavine što je neki element ili grupa provode nad drugima i čije bi djelovanje, uzastopnim širenjem, zahvaćalo cijelo društveno tijelo. Analiza u smislu moći ne smije kao početne danosti postulirati suverenitet države, oblik zakona ili globalno jedinstvo vladavine; one su prije samo njezini konačni oblici. Čini mi se da pod moći ponajprije valja razumjeti mnoštvo odnosa snaga koji su imanentni području u kojem se očituju i tvore njegovu organizaciju; igru koja ih putem neprestanih borbi i sučeljavanja preobražava, jača, obrće; oslonce što ih ti odnosi snaga nalaze jedni u drugima tako da stvaraju lanac ili sistem ili pak raskorake, proturječja koja ih međusobno razdvajaju; napokon strategije u kojima oni postaju djelatni, a čiji se opći obrazac ili institucionalna kristalizacija utjelovljuju u državnim aparatima, u formuliranju zakona, u društvenoj hegemoniji. Uvjet mogućnosti moći, u svakom slučaju stajalište koje omogućuje razumijevanje njene provedbe, sve do njezinih “najperifernijih” učinaka, i koje omogućuje upotrebu njezinih mehanizama kao obrasca za razumijevanje društvenog polja ne treba tražiti u prvotnom postojanju neke središnje 1

Foucault - Povijest Seksualnosti

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Foucault - Povijest Seksualnosti, Odlomak

Citation preview

Page 1: Foucault - Povijest Seksualnosti

Michel FoucaultPovijest seksualnosti I: Volja za znanjem

Mehanizmi seksualnosti (2): Metoda

Prema tome: oblikovati stanoviti tip znanja o seksu, ne u smislu represije ili zakona, već u smislu moći. No riječ “moć” može dovesti do više nesporazuma. Nesporazuma koji se tiču njezina identiteta, njezinog oblika, njezina jedinstva. Pod moći ne mislim na “moć” kao skup institucija i aparata koji jamče potčinjenost građana u određenoj državi. Pod moći ne razumijem ni način potčinjavanja koji bi, za razliku od nasilja, imao oblik pravila. Napokon, ne pomišljam ni na opći sistem vladavine što je neki element ili grupa provode nad drugima i čije bi djelovanje, uzastopnim širenjem, zahvaćalo cijelo društveno tijelo. Analiza u smislu moći ne smije kao početne danosti postulirati suverenitet države, oblik zakona ili globalno jedinstvo vladavine; one su prije samo njezini konačni oblici. Čini mi se da pod moći ponajprije valja razumjeti mnoštvo odnosa snaga koji su imanentni području u kojem se očituju i tvore njegovu organizaciju; igru koja ih putem neprestanih borbi i sučeljavanja preobražava, jača, obrće; oslonce što ih ti odnosi snaga nalaze jedni u drugima tako da stvaraju lanac ili sistem ili pak raskorake, proturječja koja ih međusobno razdvajaju; napokon strategije u kojima oni postaju djelatni, a čiji se opći obrazac ili institucionalna kristalizacija utjelovljuju u državnim aparatima, u formuliranju zakona, u društvenoj hegemoniji. Uvjet mogućnosti moći, u svakom slučaju stajalište koje omogućuje razumijevanje njene provedbe, sve do njezinih “najperifernijih” učinaka, i koje omogućuje upotrebu njezinih mehanizama kao obrasca za razumijevanje društvenog polja ne treba tražiti u prvotnom postojanju neke središnje točke, u nekom jedinstvenom žarištu suvereniteta iz kojeg bi zračili izvedeni i srodni oblici; taj uvjet je pokretno postolje odnosa snaga koje neprestano, svojom nejednakošću, dovode do stanja moći, no uvijek ograničenih i nepostojanih. Sveprisutnost moći; nipošto stoga što bi ona imala povlasticu da sve sabere pod svoje nepobitno jedinstvo, već stoga što se ona događa u svakom trenutku, na svakoj točki ili pak u svakom međuodnosu dviju točaka. Moć je posvuda; to ne znači da ona sve obuhvaća, već da odasvud dolazi. A “određena” moć, po onome što je u njoj trajno, repetitivno, inertno, samoreproduktivno samo je zbirna posljedica koja se ocrtava na osnovi svih tih nepostojanosti, splet koji se oslanja na svaku od njih i uzvratno ih nastoji učvrstiti. Valja nedvojbeno biti nominalist: moć nije institucija i nije struktura, ona nije stanovita sposobost kojom su neki obdareni; ona je naziv što se pridaje nekoj složenoj strategijskoj situaciji u danom društvu.

1

Page 2: Foucault - Povijest Seksualnosti

Treba li stoga preokrenuti formulu i reći da je politika rat što se vodi drugim sredstvima? Želimo li stalno održati stanovito odstojanje izmedu rata i politike možda bi trebalo prije istaknuti da se ta mnogovrsnost odnosa snaga može kodificirati – djelomično a nikad potpuno – bilo u obliku “rata” ili u obliku “politike”; to bi bile dvije različite, ali međusobno neizostavno isprepletene strategije za objedinjavanje tih neuravnoteženih, raznorodnih, nepostojanih i zategnutih odnosa snaga.

Slijedeći taj smjer, mogao bi se iznijeti stanovit broj stavova.– Da moć nije nešto što se stječe, otima ili dijeli, nešto što se čuva ili pušta da

pobjegne; moć se provodi polazeći od bezbroja točaka, i u igri nejednakih i pokretljivih odnosa.

– Da odnosi moći nisu izvanjski spram drugih tipova odnosa (ekonomskih procesa, spoznajnih odnosa, spolnih veza), već da su im imanentni; oni su neposredne posljedice podjela, nejednakosti i neravnoteža koje tu nastaju, a s druge strane unutrašnji uvjeti tih diferencijacija; odnosi moći nemaju položaj nadgradnje s jednostavnom ulogom zabrane ili obnovljenog dopuštenja; tamo gdje djeluju oni imaju izravno tvoračku ulogu.

– Da moć dolazi odozdo; to znači da u načelu odnosa moći i kao opća matrica ne postoji binarna i sveobuhvatna opreka između vlastodržaca i podvlaštenih, pri čemu bi se to dvojstvo protezalo od vrha do dna i na sve uže grupe, do najdubljih razina društvenog tijela. Radije valja pretpostaviti da brojni odnosi snaga što se oblikuju i djeluju u aparatima proizvodnje, obiteljima, malim skupinama, institucijama služe kao podloga zamašnim učincima rascjepa koji zahvaća cijelo društveno tijelo. Tako odnosi snaga oblikuju opći udarni pravac koji prolazi kroz lokalne sukobe i povezuje ih; s druge strane, naravno, ti odnosi u njima izazivaju podjele, svrstavanja, homogenizacije, uzastopne prilagodbe, konvergencije. Velike su vladavine hegemonijske tvorbe koje neprekidno podupire žestina tih sukoba.

– Da su odnosi moći istovremeno intencionalni i nesubjektivni. Ako su oni doista pojmljivi, onda to nije stoga što bi bili, u smislu uzročnosti, posljedicom neke druge instance koja bi ih “objašnjavala”, već stoga što su u cijelosti prožeti računom; nema moći koja se provodi bez niza težnji i ciljeva. No to ne znači da ona proizlazi iz izbora ili odluke nekog pojedinačnog subjekta; ne tražimo vrhovni štab koji upravlja njezinom racionalnošću. Ni kasta koja vlada, ni grupe koje kontroliraju državne aparate, ni oni koji donose najznačajnije ekonomske odluke ne upravljaju cijelom mrežom moći koja funkcionira u jednom društvu (i omogućuje mu da funkcionira). Racionalnost moći je racionalnost taktikâ, često posve izričitih na ograničenoj razini gdje se ustanovljuju – lokalni cinizam moći – koje, nadovezujući se jedna na drugu, prizivajući se i rasprostranjujući, nalazeći drugdje svoj oslonac i priliku, konačno ocrtavaju zajedničke mehanizme; logika je tu i dalje savršeno jasna, težnje odgonetljive. Pa ipak se dešava da više nema nikoga tko bi ih pojmio a da je još manje onih koji bi ih formulirali: implicitna značajka velikih, gotovo nijemih, anonimnih strategija, koje usklađuju govorljive taktike, čiji su “izumitelji” ili odgovorni često lišeni licemjerstva.

2

Page 3: Foucault - Povijest Seksualnosti

– Da tamo gdje postoji moć postoji i otpor, te da taj otpor ipak, ili bolje rečeno samim tim, nikada nije u izvanjskom položaju spram odnosa moći. Treba li reći da smo neminovno “unutar” moći, da je ne možemo “izbjeći”, da u odnosu na nju nema apsolutne izvanjskosti jer bismo neizostavno potpali pod zakon? Ili pak, budući da je povijest lukavstvo uma, da je moć lukavstvo povijesti – lukavstvo koje uvijek dobiva? To bi značilo ne poznavati strogo relacijski karakter odnosa moći. Oni mogu postojati samo u funkciji mnoštva točaka otpora: u odnosima moći one igraju ulogu protivnika, mete, oslonca, proboja u neki zahvat. Te su točke otpora prisutne posvuda u mreži moći. U odnosu na moć ne postoji dakle jedno mjesto velikog Odbijanja – duša pobune, žarište svih buna, čisti zakon revolucionarnosti – vec razni otpori različitih vrsta: mogući, nužni, nevjerojatni, spontani, divlji, usamljeni, usklađeni, podmukli, nasilni, nepomirljivi, spremni na pogodbu, koristoljubivi, žrtveni. Oni, po definiciji, mogu postojati samo u strategijskom polju odnosa moći. No to ne znači da im nisu protuudarac, dubinska oznaka koja u odnosu na bitnu vladavinu tvori jedno, u krajnjoj liniji, uvijek pasivno naličje, osuđeno na stalni poraz. Otpori ne proizlaze iz nekih heterogenih načela no oni ipak nisu mamac ili nužno iznevjereno obećanje. Oni su drugi član u odnosima moći; u njih su upisani kao nesvodiva sučeljena strana. I oni su, dakle, raspoređeni na nepravilan način: točke, čvorovi, žarišta otpora rasuti su u prostoru i vremenu s više ili manje gustoće, uobličujući katkad grupe i pojedince na konačan način, raspaljujući neke točke tijela, neke životne trenutke, neke tipove ponašanja. Veliki, korjeniti lomovi, binarne i zamašne podjele? Katkad. No najčešće su posrijedi nepostojane i prolazne točke otpora koje u društvo unose rascjepe što se pomiču razbijajući jedinstva i potičući pregrupiranja, zasijecajući i u same pojedince, odrezujući ih i preoblikujući, iscrtavajući u njima, u njihovim tijelima i duši, neumanjive predjele. Upravo kao što mreža odnosa moći na koncu oblikuje gusto tkanje koje prožima aparate i institucije, a da se baš u njima ne smjesti, tako i rojenje točaka otpora prožima društvenu stratifikaciju i pojedinačne članove. Upravo strategijsko kodiranje tih točaka otpora nedvojbeno omogućuje revoluciju; donekle isto kao što država počiva na institucionalnoj integraciji odnosa moći.

Na tom polju odnosa snaga valja oprobati analizu mehanizama moći. Tako će se izbjeći sistem suveren–zakon koji je tako dugo opčinjavao političku misao. I ako je istina da je Machiavelli bio jedan od rijetkih – i u tome se bez sumnje sastojala sablazan njegova “cinizma” – koji su moć Vladara promišljali u smislu odnosa snaga, onda možda valja krenuti korak naprijed, lišiti se osobe Vladara i mehanizme moći odgonetati iz imanentne strategije odnosa snaga.

Vratimo li se seksu i diskursima istine koji su ga preuzeli, pitanje koje valja razriješiti ne smije dakle glasiti: uz državnu strukturu takvu kakva jest, kako je i zašto neophodno da moć ustanovi znanje o seksu? To pitanje neće glasiti ni ovako: kojoj je cjelovitoj vladavini služila briga što se od 18. stoljeća poklanja proizvođenju istinitih diskursa o seksu? Neće glasiti ni ovako: koji je zakon istodobno upravljao pravilnošću seksualnog ponašanja i sukladnošću onoga što se o njemu govori? Nego ovako: koji su

3

Page 4: Foucault - Povijest Seksualnosti

najneposredniji, najodređeniji odnosi moći na djelu u takvom tipu diskursa o seksu, u takvom tipu iznuđivanja istine koji se javlja povijesno i na određenim mjestima (oko dječjeg tijela, u povodu seksualnosti žene, u praksi ograničavanja rađanja, itd.)? Kako oni omogućuju te vrste diskursa i, obrnuto, kako im ti diskursi služe kao oslonac? Kako se igra tih odnosa moći preoblikuje samim njihovim očitovanjem – pojačavanjem jednih i slabljenjem drugih članova, djelovanjem otpora, protuopsadama, tako da nije jednom za svagda došlo do ustaljenog tipa potčinjavanja? Kako se ti odnosi moći međusobno povezuju prema logici jedne globalne strategije koja se retrospektivno počinje vladati kao jedinstvena i voluntaristička politika seksa? Uglavnom: umjesto da se sva beskrajno mala nasilja nad seksom, sva uzburkana pažnja koja mu se poklanja, i svi zastori kojima se zaklanja njegova moguća spoznaja pripisuju jedinstvenom obliku velike Moći, riječ je o tome da preobilno proizvođenje diskursa o seksu valja uroniti u polje mnogovrsnih i nestalnih odnosa moći.

To dovodi do prethodnog postavljanja četiriju pravila. No to nipošto nisu imperativi metode; u najboljem slučaju to su upute za razboritost.

1. Pravilo imanencije. – Ne smatrati da postoji neko područje seksualnosti koje izravno proizlazi iz znanstvene spoznaje, nepristrane i slobodne, ali nad kojom su zahtjevi moći – ekonomski ili ideološki – uspostavili mehanizme zabrane. Ako se seksualnost konstituirala kao područje koje valja spoznati, to se dogodilo polazeći od odnosa moći koji su je uspostavili kao mogući predmet. I obrnuto, ako ju je moć mogla uzeti kao metu, to je stoga što su je tehnike znanja, postupci diskursa bili kadri osvojiti. Između tehnika znanja i strategija moći nema nikakve izvanjskosti, iako one imaju svoju specifičnu ulogu i međusobno se nadovezuju na osnovi vlastitih razlika. Valja dakle poći od onoga što bi se moglo nazvati “lokalnim žarištima” moći-znanja: primjerice, odnosa što se zameću između pokajnika i ispovjednika, ili vjernika i dušobrižnika; tu i pod znamenom puti koju valja ukrotiti, različiti oblici diskursa – samoispitivanje, saslušanja, priznanja, tumačenja, razgovori – u svojevrsnom neprekidnom prolaženju prenose oblike potčinjavanja i obrasce spoznaje. Isto je tako od nadziranog dječjeg tijela, okruženog u kolijevci, krevetu ili sobi pravim kolom roditelja, dojilja, sluškinja, odgojitelja, liječnika, koji svi pozorno iščekuju i najmanje očitovanje njegova spola, stvoreno, pogotovo od 18. stoljeća, još jedno “lokalno žarište” moći-znanja.

2. Pravilo neprekidnih mijena. – Ne tražiti tko u poretku seksualnosti ima moć (muškarci, odrasli, roditelji, liječnici) a tko je nje lišen (žene, mladi, djeca, bolesnici...), ni tko ima pravo na znanje, a tko se silom drži u neznanju. Već umjesto toga tragati za shemom mijena što ih samim svojim djelovanjem uključuju odnosi snaga. “Razdioba moći”, “prisvajanje znanja” uvijek predstavljaju samo trenutačne presjeke procesa ili istovremenog rasta obaju članova. Odnosi moć-znanje nisu gotovi oblici razdiobe, oni su “matrica preobrazbi”. Skup što su ga oko djeteta i njegova spola sačinili otac, majka, odgojitelj, liječnik bio je izvrgnut neprestanim preinakama, stalnim pomacima, a jedan od njihovih najspektakularnijih rezultata bio je neobični obrat: dok se dječja seksualnost

4

Page 5: Foucault - Povijest Seksualnosti

u početku problematizirala u izravnom odnosu između liječnika i roditelja, dotle je seksualnost odraslih konačno dovedena u pitanje tek u odnosu psihijatra prema djetetu.

3. Pravilo dvostruke uvjetovanosti. – Nijedno “lokalno žariste”, nijedna “shema preobrazbe” ne može funkcionirati ako se na kraju, nizom uzastopnih veza, ne uvrsti u cjelovitu strategiju. I obrnuto, nijedna strategija ne može osigurati globalne učinke ne osloni li se na izričite i čvrste odnose koji nisu vid njene primjene ni njena posljedica, već joj služe kao podloga i uporište. Od jednih i drugih nema diskontinuiteta kao što bi ga inače bilo da je riječ o dvjema različitim razinama (jednoj mikroskopskoj i drugoj makroskopskoj). No nema ni homogenosti (kao da je jedno tek uvećana projekcija ili minijaturizacija drugog); umjesto toga valja imati na umu dvostruku uvjetovanost – uvjetovanost neke strategije specifičnošću mogućih taktika i uvjetovanost taktika strategijskim omotom koji ih čini djelatnim. Tako otac u obitelji nije “predstavnik” suverena ili države; a potonji nipošto nisu projekcije oca na drugoj razini. Obitelj ne reproducira društvo, a društvo, sa svoje strane, ne oponaša obitelj. No obiteljski je pogon, onim što je u njemu zasebno i heteromorfno, mogao poslužiti kao podloga velikim “manevrima” maltuzijanske kontrole rađanja, populacionističkih poticaja, medikalizacije seksa i psihijatrizacije njegovih negenitalnih oblika.

4. Pravilo taktičke polivalentnosti diskursa. – Ono sto se izriče o seksu ne treba analizirati kao puku površinu na kojoj se projiciraju ti mehanizmi moći. Moć i znanje artikuliraju se upravo u diskursu. I upravo stoga diskurs valja pojmiti kao niz diskontinuiranih segmenata čija taktička funkcija nije ni jednoobrazna ni stalna. Točnije, ne treba zamišljati svijet diskursa podijeljen između prihvaćenog i isključenog diskursa već kao mnoštvo diskurzivnih elemenata koji mogu djelovati u različitim strategijama. Valja iznova uspostaviti tu razdiobu, s njezinim izrečenim i skrivenim sadržajima, dopuštenim i zabranjenim iskazima, s njezinim pretpostavljenim varijantama i različitim učincima ovisno o onome tko govori, njezinom pozicijom moći, institucionalnim kontekstom u koji je moć smještena, s pomacima koje ona sadrži i s ponovnim korištenjem istovjetnih obrazaca za različite predmete. Diskursi, kao ni šutnja, nisu jednom za svagda podređeni moći ili protiv nje upravljeni. Valja dopustiti složenu i nestalnu igru gdje diskurs može istodobno biti sredstvom i posljedicom moći, ali i zaprekom, kamenom spoticanja, točkom otpora i polazištem za neku oprečnu strategiju. Diskurs prenosi i proizvodi moć; on ju jača ali i potkopava, izlaže, čini krhkom i omogućuje da joj se postavljaju zapreke. Moć isto tako nalazi utočište u šutnji i tajni, te u njima ukotvljuje svoje zabrane; no one razlabavljuju ovakve moći i pripremaju više ili manje nedorečenu toleranciju. Uzmimo, primjerice, povijest onoga što se izrijekom smatralo velikim grijehom protiv prirode. Krajnja uzdržanost tekstova o sodomiji – toj tako mutnoj kategoriji – gotovo sveopće prečućivanje svega u vezi s njom dugo je omogućavalo dvojako funkcioniranje: s jedne strane krajnja strogost (kazna spaljivanjem primjenjivana još u 18. stoljeću, a da se do sredine stoljeća nije uspjelo ispostaviti nikakvo osporavanje), a s druge strane zaista vrlo široka tolerancija (o kojoj posredno zaključujemo po malom broju sudskih osuda, a neposrednije je

5

Page 6: Foucault - Povijest Seksualnosti

zapažamo u nekim svjedočanstvima o društvima muškaraca koja su mogla postojati u vojsci ili na dvoru). A kada se u 19. stoljeću u psihijatriji, sudskoj praksi, pa i književnosti pojavio niz diskursa o vrstama i podvrstama homoseksualnosti, nastranosti, pederastije, “duševnog hermafroditizma”, to je svakako omogućilo vrlo snažno ubrzanje društvene kontrole u tom području “izopačenosti”; no to je omogućilo i oblikovanje “povratnog” diskursa: homoseksualnost je počela govoriti o sebi, zahtijevati svoju legitimnost ili svoju “prirodnost”, i to često onim rječnikom i kategorijama koje su je diskvalificirale. Ne postoji, s jedne strane, diskurs moći i, sučelice njemu, drugi diskurs koji mu se suprotstavlja. Diskursi su taktički elementi ili blokovi u polju odnosa snaga; unutar jedne te iste strategije može ih biti različitih, pa čak i protuslovnih; oni, naprotiv, mogu kružiti između protuslovnih strategija a da ne mijenjaju oblik. Diskurse o seksu ne treba prije svega pitati iz koje implicitne teorije proizlaze ni koje koju ideologiju – vladajuću ili podređenu – predstavljaju, već ih treba propitivati na dvjema razinama njihove taktičke tvorbenosti (koje povratne posljedice moći i znanja one osiguravaju) i njihove strategijske integracije (koji stjecaj okolnosti i koji odnos snaga iziskuje njihovu nužnu upotrebu u ovom ili onom slučaju različitih sučeljavanja do kojih dolazi). Ukratko, valja se usmjeriti prema poimanju moći koje povlasticu zakona zamjenjuje stajalištem objektivnosti, povlasticu zabrane stajalištem taktičke djelotvornosti, povlasticu suvereniteta analizom širokog i promjenljivog polja odnosa snaga gdje se odvijaju opće, no nikad posve postojane posljedice vladavine. Strategijski model prije negoli model prava. I to nipošto zbog spekulativnog izbora ili teorijske naklonosti već stoga – i to je jedna od temeljnih značajki zapadnih društava – što su odnosi snaga koji su dugo nalazili svoj izraz u ratu, u svim vrstama ratova, malo po malo doista prešli u poredak političke moći.

6

Page 7: Foucault - Povijest Seksualnosti

Pravo na smrt i moć nad životom

Jedna od karakterističnih povlastica suverene moći dugo je bilo pravo na život i smrt. Ono je nedvojbeno formalno izvedeno iz starog patria potestas koje je ocu rimske obitelji davalo pravo da “raspolaže” životom svoje djece i životom robova; on im ga je “davao”, on im ga je mogao uskratiti. Pravo na život i smrt, kako se iskazuje kod klasičnih teoretičara, već je po obliku znatno ublaženo. Od vladara do njegovih podanika, nitko više ne zamišlja da se to pravo provodi apsolutno i bezuvjetno, već samo u slučajevima kad je samo postojanje vladara izloženo pogibelji: neka vrsta prava na pogovor. Ako ga ugrožavaju vanjski neprijatelji koji ga žele srušiti ili osporiti njegova prava? On tada može opravdano stupiti u rat i od svojih podanika zatražiti da sudjeluju u obrani države; bez “nakane da ih izravno usmrti”, dopušteno mu je da “izloži pogibelji njihov život”; u tom slučaju on nad njima provodi “posredno” pravo na život i smrt.1 No ako se netko od njih digne protiv njega i povredi njegove zakone, tada on nad njegovim životom može provesti izravnu moć: u svojstvu kazne ubit će ga. Tako shvaćeno pravo na život i smrt nije više apsolutna povlastica: ono je uvjetovano obranom suverena i njegovim vlastitim opstankom. Treba li ga, poput Hobbesa, shvatiti kao prenošenje na vladara onog prava koje svatko ima u prirodnom stanju, prava da obrani svoj život po cijenu smrti drugih? Ili pak u tome valja vidjeti osobito pravo koje se javlja s nastankom novog pravnog bića kakvo je suveren?2 U svakom slučaju, pravo na život i smrt, u tom modernom, relativnom i ograničenom obliku, kao u starom i apsolutnom obliku, jest nesimetrično pravo. Svoje pravo nad životom suveren tu provodi samo tako što koristi ili obuzdava svoje pravo da ubije, svoju moć nad životom on pokazuje samo smrću koju je u stanju zahtijevati. Pravo koje se iskazuje kao “pravo na život i smrt” jest ustvari pravo dosuđivanja smrti ili ostavljanja na životu. Konačno, ono se simbolizira mačem. A možda taj pravni oblik valja povezati s povijesnim tipom društva u kojem se moć uglavnom provodila kao instanca predujmljivanja, mehanizam oduzimanja, pravo na prisvajanje dijela bogatstava, podanicima nametnuta otimačina proizvoda, dobara, usluga, rada i krvi. Tu je moć ponajprije značila pravo na uzimanje: stvari, vremena, tijela i konačno života; krajnja je točka dosegnuta u prigrabljivanju toga prava da bi ga se ukinulo.

Zapad je, dakle, od klasičnog doba dozivio vrlo duboku preobrazbu tih mehanizama moći. “Predujam” tendencijski više nije njihov najvažniji oblik, već samo jedan od činitelja koji imaju funkciju poticanja, jačanja, kontrole, nadzora, uvećavanja i organizacije snaga koje moć potčinjava: moć koja je više usmjerena na to da proizvodi snage, da ih uvećava, da ih uređuje nego što je zaokupljena time da ih osujećuje, nagoni

1 S. Pufendorf, Le Droit de la nature (franc. prijevod iz 1734.), str. 445.2 “Kao što neko složeno tijelo može imati svojstva koja se ne nalaze ni u jednom jednostavnom, od mješavine sačinjenom tijelu tako i neko moralno tijelo, zahvaljujući samom jedinstvu osoba koje ga tvore može imati stanovita prava kojima nijedan pojedinac nije formalno raspolagao i čije provođenje pripada vođama.” Pufendorf, loc. cit., str. 452

7

Page 8: Foucault - Povijest Seksualnosti

na popuštanje ili uništava. Stoga će se pravo na smrt nastojati premjestiti ili se barem osloniti na zahtjeve moći koja ravna životom, te se podrediti onome što ti zahtjevi iziskuju. Smrt koja se temeljila na pravu suverena da se brani ili na njegovu zahtjevu da ga se brani očitovat će se kao puko naličje prava što ga ima društveno tijelo kako bi osiguralo, održalo ili razvilo svoj život. Ratovi ipak nisu bili tako krvavi kao u 19. stoljeću i nikada do sada, vodeći računa o svim razlikama, režimi nisu izvrgavali svoje pučanstvo sličnim holokaustima. No ta zastrašujuća moć nad smrću – a to je možda ono što joj djelomično daje snagu i cinizam kojim je tako daleko odmakla svoje granice – sada se ispostavlja kao dopuna moći koja se pozitivno provodi nad životom, koja se upinje da njime upravlja, da mu diže cijenu, da ga umnožava, da ga posve određeno kontrolira i u cijelosti regulira. Ratovi se više ne vode u ime vladara kojeg treba braniti; oni se vode u ime opstanka sviju. Cijeli se narodi pokreću na međusobno ubijanje u ime potrebe da prežive. Pokolji su postali od životne vaznosti. To što su toliki režimi mogli voditi toliko ratova, odvodeći u smrt toliko ljudi, kao da je svojevrsno upravljanje životom i opstankom, tijelom i rasom. A okretom koji dopušta da se zatvori krug, što je više tehnologija ratovanja skretala ratove prema sveopćem razaranju, to se više odluka o započinjanju i okončavanju ratova ravna prema golom opstanku. Atomska je situacija danas dosegla krajnju točku tog procesa: moć da se jedno stanovništvo izloži općoj smrti jest naličje moći da se drugom stanovništvu jamči očuvanje njegova opstanka. Načelo: moći ubiti da bi se moglo živjeti, koje je podupiralo borbenu taktiku, postalo je međudržavnim strategijskim načelom. No opstanak o kojem je riječ nije više pravni – opstanak suvereniteta, već biološki – opstanak pučanstva. Ako je genocid doista san modernih vlasti, to nije stoga što se danas vratilo staro pravo na ubijanje; to je stoga što se moć postavlja i provodi na razini života, vrste, rase i zamašnih fenomena populacije.

Mogao bih, na drugoj razini, uzeti primjer smrtne kazne. Ona je, uz rat, dugo bila drugi oblik prava mača; sačinjavala je odgovor vladara onome koji napada njegovu volju, njegov zakon, njegovu osobu. Oni koji umiru na gubilištu postaju sve rjeđi, za razliku od onih koji umiru u ratovima. No iz istih su razloga jedni postali brojni, a drugi malobrojni. Otkad je moć preuzela funkciju upravljanja nad životom primjenu smrtne kazne nije više otežavalo rađanje čovjekoljublja, već su je otežavali sam smisao moći i logika njezine provedbe. Kako moć prilikom pogubljenja može očitovati svoje najviše prerogative ako se njezina glavna uloga sastoji u tome da osigurava, podržava, pojačava, umnožava život i da ga dovodi u red? Za takvu je moć izvršenje smrtne kazne u isti mah ograničenje, bruka i protuslovlje. Odatle činjenica da ju se moglo zadržati jedino pozivanjem manje na veličinu samog zločina a više na monstruoznost zločinca, njegovu nepopravljivost, te na spašavanje društva. One koji su za druge neka vrsta biološke opasnosti opravdano se ubija.

Moglo bi se reći da je staro pravo dosuđivanja smrti ili ostavljanja na životu nadomjestila moć dosuđivanja života ili tjeranja na smrt. Tako se možda objašnjava ona diskvaliflkacija smrti koju označava odnedavna zastarjelost rituala što su je pratili. Trud što se ulaže kako bi se izbjegla smrt manje je povezana s novom tjeskobom koja bi je

8

Page 9: Foucault - Povijest Seksualnosti

činila nepodnošljivom za naša društva nego s činjenicom da je postupci moći neprestano zaobilaze. S prelaskom iz ovog svijeta u onaj smrt je značila smjenu zemaljskog suvereniteta drugim, znatno moćnijim; sjaj što ju je okruživao potjecao je iz političke ceremonije. Sada moć uspostavlja svoj utjecaj nad životom i cijelim njegovim tokom; smrt je njena granica, moment koji joj izmiče; ona postaje najtajnijim, “najprivatnijim” momentom postojanja. Ne treba se čuditi da je samoubojstvo – nekoć zločin jer je značilo zloupotrebu prava na smrt koje je mogao koristiti jedino ovostrani ili onostrani suveren – u toku 19. stoljeća postalo jednim od prvih ponašanja koje će ući u sociološku analizu; ono je dovelo do toga da se na granicama i u međuprostorima moći što se provodi nad životom pojavi individualno i privatno pravo na umiranje. Ta tvrdokorna nakana da se umre, tako čudna a ipak tako ispravna, tako postojana u svojim manifestacijama, te stoga tako teško objašnjiva pojedinačnim osobnostima ili slučajnostima, bila je jedna od prvih začudnosti onoga društva u kojem je politička moć upravo preuzela zadaću da upravlja životom.

Konkretno, ta se moć nad životom od 18. stoljeća razvijala u dva glavna oblika. Oni nisu međusobno protuslovni, prije bi se reklo da tvore dva pola razvoja povezana cijelim snopom posrednih veza. Da bi se oblikovao, jedan se od polova, prvi, po svemu sudeći morao usredotočiti na tijelo kao stroj; njegovo uvježbavanje, podizanje njegovih sposobnosti, izvlačenje njegovih snaga, paralelni rast njegove korisnosti i njegove poslušnosti, njegovo objedinjavanje s djelotvornim i ekonomičnim sistemima kontrole, sve je to bilo osigurano procedurama moći koje karakteriziraju discipliniranje: anatomo-politiku ljudskog tijela. Drugi, koji se oblikovao nešto kasnije, oko sredine 18. stoljeća, usredotočen je na tijelo-vrstu, na tijelo prožeto mehanikom života koje služi kao oslonac biološkim procesima: razmnožavanju, rađanju i smrtnosti, razini zdravlja, trajanju života, dugovječnosti, sa svim uvjetima koji ih dovode do promjena; preuzimanje brige nad njima provodi se cijelim nizom intervencija i regulativnih kontrola: bio-politika pučanstva. Disciplina tijela i regulacija pučanstva tvore dva pola oko kojih se razvila organizacija moći nad životom. Uspostavljanje, tokom klasičnog doba, te velike tehnologije s dvostrukim licem – anatomskim i biološkim, individualizirajućim i uposebljujućim, okrenutim performansama tijela i zagledanim prema procesima života – karakterizira moć kojoj od sada možda više nije najvažnija funkcija da ubija, već da s kraja na kraj zahvati život.

Negdašnja moć nad smrću u kojoj se simbolizirala moć vladara sada je brižljivo zastrta administracijom tijela i proračunatim upravljanjem životom. Ubrzani razvoj različitih disciplina tokom klasičnog doba – škole, koledži, vojarne, radionice; pojava problema nataliteta, dugovječnosti, javnog zdravlja, stanovanja, migracija u području političke prakse i ekonomskih promatranja; dakle, eksplozija različitih i brojnih tehnika kako bi se postiglo potčinjavanje tijela i kontrola pučanstva. Tako se otvara era “bio-moći”. Dva smjera u kojima se ona razvija u 18. su stoljeću još posve razdvojena. Uz disciplinu su institucije poput vojske i škole; tu su razmišljanja o taktici, obuci, odgoju, poretku društva; ona se kreću od izričito vojnih analiza Maršala od Saxa do političkih

9

Page 10: Foucault - Povijest Seksualnosti

sanjarija Guiberta ili Servana. Uz regulaciju pučanstva stoji demografija, to jest procjena odnosa izmedu izvora i pučanstva, stoji pregled bogatstava i njihova obrtanja, života i njihova vjerojatnog trajanja; tu su Quesnay, Moheau, Süssmilch. Filozofîja “Ideologa” kao teorija ideje, znaka, pojedinačne geneze osjeta, ali i društvenog sklopa interesa, ideologija kao nauk o učenju, ali i o ugovoru i pravilnom oblikovanju društvenog tijela, nedvojbeno tvori apstraktni diskurs o kojem su se nastojale uskladiti te dvije tehnike moći kako bi se od njih napravila opća teorija. Ustvari, njihova se artikulacija neće obaviti na razini spekulativnog diskursa, već u obliku konkretnih tvorbi koje će stvoriti veliku tehnologiju moći u 18. stoljeću: mehanizam seksualnosti bit će jedan od njih i to jedan od najvažnijih.

Ta je bio-moć nedvojbeno bila neophodnim elementom razvoja kapitalizma: potonji je bio zajamčen samo po cijenu kontroliranog uvođenja tijela u aparat proizvodnje i prilagodbom fenomena pučanstva ekonomskim procesima. No ona je zahtijevala i više od toga; bio joj je potreban rast jednih i drugih, njihovo jačanje jednako kao i njihova upotrebljivost i pokornost. Bile su joj potrebne metode sposobne da uvećaju snage, sposobnosti, život općenito, a da pritom ne otežaju njihovo potčinjavanje. Ako je razvoj velikih aparata države kao institucija moći osigurao održanje odnosa proizvodnje, onda su začeci anatomo- i bio-politike, izumljeni u 18. stoljeću kao tehnike moći prisutne na svim razinama društvenog tijela i korištene od vrlo različitih institucija (obitelji kao i vojske, škole ili policije, individualne medicine ili upravljanja zajednicama) djelovali na razini ekonomskih procesa i njihova odvijanja, na razini snaga koje su tu na djelu i podupiru ih. Oni su djelovali i kao činioci socijalne segregacije i hijerarhizacije, utječući na pripadne snage jednih i drugih, jamčeći odnose dominacije i učinke prevlasti. Usklađivanje gomilanja ljudi s gomilanjem kapitala i artikulacija rasta ljudskih skupina prema ekspanziji proizvodnih snaga i diferencijalnoj raspodjeli profita djelomično su omogućeni provođenjem bio-moći, s njezinim mnogovrsnim oblicima i postupcima. Zaposjedanje živog tijela, njegovo vrednovanje i distributivno upravljanje njegovim snagama bili su u tom trenutku neophodni.

Poznato je koliko je puta postavljeno pitanje o ulozi što ju je na početku nastanka kapitalizma mogao imati asketski moral. No ono što se u nekim zemljama Zapada dogodilo u 18. stoljeću i što je bilo povezano s razvojem kapitalizma drugačija je i možda opsežnija pojava nego taj novi moral koji je izgleda obezvređivao tijelo; bilo je to ništa manje do ulazak života u povijest – hoću reći ulazak fenomena svojstvenih životu ljudske vrste u poredak znanja i moći – u područje političkih tehnika. Nije riječ o tvrdnji da se baš u tom trenutku dogodio prvi doticaj života i povijesti. Naprotiv, pritisak biološkog na povijest ostao je tisućljećima izuzetno snažan; epidemija i glad sačinjavale su dva velika dramatična oblika tog odnosa koji je tako ostao pod znakom smrti. Svojevrsnim kružnim procesom ekonomski, a pogotovo poljoprivredni razvoj u 18. stoljeću, te uvećavanje produktivnosti i izvora koje je bilo brže od demografskog rasta kojemu je išlo naruku omogućili su izvjesno ublažavanje tih dubokih prijetnji: doba kada su naveliko harali glad i kuga okončano je – izuzme li se nekoliko ponovnih

10

Page 11: Foucault - Povijest Seksualnosti

slučajeva – prije francuske revolucije; smrt prestaje izravno uznemiravati život. Tom ublažavanju istodobno pridonose razvoj spoznaja o životu, poboljšavanje poljoprivrednih tehnika, opažanja i mjere upravljene na čovjekov život i opstanak: relativno ovladavanje životom uklonilo je neke neminovnosti smrti. U tako dosegnutom prostoru igre, organizirajući ga i proširujući, postupci moći i znanja uzimaju u obzir životne procese, te ih nastoje kontrolirati i izmijeniti. Zapadni čovjek malo po malo uči što znači biti živa vrsta u živom svijetu, imati tijelo, uvjete postojanja, životne vjerojatnosti, individualno i kolektivno zdravlje, snage koje se mogu mijenjati i prostor u kojem se mogu optimalno raspodijeliti. Nedvojbeno se po prvi put u povijesti biološko ogleda u političkom; činjenica života nije više nedostupni temeljac koji izbija tek s vremena na vrijeme, u slučaju smrti i njene kobi; ona djelomično prelazi u područje kontrole znanja i intervencije moći. Ova više neće imati posla samo sa podanicima prava koji su na kraju krajeva plijen smrti, već sa živim bićima, pa će se njezin mogući utjecaj na njih morati postaviti na razinu života samog. Preuzimanje brige za život više nego prijetnja umorstvom jest ono što moći daje pristup do tijela. Ako se pritisci koji dovode do međuprožimanja životnog kretanja i povijesnih procesa mogu nazvati “bio-poviješću”, tada bi izrazom “bio-politika” valjalo označiti ono što život i njegove mehanizme uvodi u područje eksplicitnih računa, a moć-znanje uzima kao činitelja preobrazbe ljudskog života. To nipošto na znači da je život posve integriran u tehnike koje njime vladaju i upravljaju; on im neprestano izmiče. Izvan zapadnog svijeta glad postoji u značajnijim razmjerima nego ikada; a biološki rizici kojima je vrsta izložena možda su veći, u svakom slučaju teži, nego prije nastanka mikrobiologije. No ono što bi se moglo nazvati “pragom biološke modernosti” jednog društva događa se u trenutku kad vrsta kao ulog ulazi u vlastite političke strategije. Čovjek je tisućljećima ostao onim što je bio za Aristotela: životinja koja živi i koja je pored toga sposobna za političko bivstvovanje; moderni je čovjek takva životinja u politici kojoj je njezin život živog bića doveden u pitanje.

Ta je preobrazba imala znatne posljedice. Ovdje je nepotrebno inzistirati na raskidu što se stoga dogodio u ustrojstvu znanstvenog diskursa i na načinu kojim je dvostruka problematika života i čovjeka počela prožimati i preraspodjeljivati poredak klasičnog epistemè. Ako je postavljeno pitanje čovjeka – u njegovoj posebnosti živog bića i njegovoj posebnosti spram drugih živih bića – razlog tomu valja tražiti u novom načinu odnosa povijesti i života: u tom dvojakom položaju života zbog kojeg je život istodobno izvan povijesti, kao njegova biološka okolina, i unutar ljudske povijesnosti, prožete njegovim tehnikama znanja i moći. Nepotrebno je inzistirati i na bujanju političkih tehnologija koje će odatle početi zahvaćati tijela, zdravlje, načine prehrane i stanovanja, uvjete života, cjelokupni prostor postojanja.

Druga konzekvencija tog razvoja bio-moći jest rastuće značenje što ga dobija djelovanje norme nauštrb pravnog sistema zakona. Nema zakona a da nije naoružan, a njegovo je pravo oružje smrt; onima koji ga krše on odgovara, makar u smislu krajnjeg sredstva, te apsolutne prijetnje. Zakon se uvijek poziva na mač. Ali moći u kojoj je

11

Page 12: Foucault - Povijest Seksualnosti

zadaća preuzimanje brige o životu bit će potrebni trajni, regulativni i korektivni mehanizmi. Više nije riječ o tome da se djelovanje smrti uvodi u polje suvereniteta, već o tome da se život rasporedi u područja vrijednosti i korisnosti. Takva moć više mora kvalificirati, mjeriti, procjenjivati, hijerarhizirati negoli se očitovati u svom ubojitom sjaju. Ona ne mora podvlačiti crtu koja neprijatelje vladara razdvaja od poslušnih podanika; ona izvodi razdiobe oko norme. Ne želim reći da zakon nestaje ili da su institucije pravde na putu iščeznuća, već da zakon uvijek funkcionira ponajviše kao norma i da se pravna institucija sve više sjedinjuje s kontinuumom aparata (medicinskih, administrativnih, itd.) čije su funkcije uglavnom regulativne. Normalizatorsko je društvo povijesna posljedica tehnologije moći usredotočene na život. U odnosu na društva kakva poznajemo do 18. stoljeća ušli smo u fazu regresije pravnog; ustavi napisani u cijelom svijetu od francuske revolucije, sastavljeni i prerađeni zakonici, cijela trajna i bučna zakonodavna djelatnost ne bi smjela zavarati: to su oblici koji bitno normalizatorsku moć čine prihvatljivom.

A snage koje se odupiru toj, u 19. stoljeću još novoj moći, oslanjaju se baš na ono što je ona zahvatila – to jest na život i čovjeka kao živo biće. Velike bitke koje od prošlog stoljeća dovode u pitanje opći sistem moći ne vode se u ime povratka starim pravima ili u funkciji stoljetnog sna o vremenskim ciklusima i zlatnom dobu. Više se ne očekuje car siromaha, ni kraljevstvo posljednjih dana, niti pak obnova prastarih pravica; ono što se zahtijeva i što se uzima kao cilj jest život, shvaćen kao temeljna potreba, konkretna čovjekova bit, ispunjenje njegovih mogućnosti, punina mogućeg. Nije važno je li riječ o utopiji ili ne; život kao politički predmet na neki je način pojmljen doslovno i okrenut protiv sistema koji ga je počeo kontrolirati. Stoga je život znatno više od prava postao ulogom političkih borbi, iako se potonje iskazuju kroz stavove prava. “Pravo” na život, tijelo, zdravlje, sreću, zadovoljenje potreba, “pravo” da s onu stranu svih tlačenja i “otuđenja” dopreš do onoga što jesi i svega onoga što možeš biti, to za klasični juridički sistem tako nepojmljivo “pravo” bilo je politička replika na sve te nove procedure moći koje ni same nisu proizašle iz tradicionalnog prava suvereniteta.

* * *

Na toj je osnovi moguće shvatiti značenje seksa kao političkog uloga. To naime znači da je on uzglobljen između dviju osi duž kojih se razvila sva politička tehnologija života. S jedne strane on proizlazi iz discipline tijela: obučavanja, uvećavanja i rasporeda snaga, prilagodbe i ekonomije energija. S druge strane po svim globalnim učincima on proizlazi iz regulacije pučanstva. Istodobno se očituje na dvjema razinama: daje povoda beskrajnom nadziranju, kontroli svakog trenutka, krajnje pomnim prostornim uređenjima, beskonačnim liječničkim i psihološkim ispitivanjima, cijeloj jednoj mikro-moći nad tijelom no daje priliku i opsežnim mjerama, statističkim procjenama, intervencijama što su upravljene na cijelo društveno tijelo ili cijele društvene grupe. Seks je istodobno pristup životu tijela i životu vrste. On služi kao

12

Page 13: Foucault - Povijest Seksualnosti

matrica discipliniranja i kao načelo regulacije. Stoga se u 19. stoljeću seksualnost i pretražuje do najsitnijih pojedinosti u životu ljudi; za njom se traga u ponašanjima, hvata ju se u snovima, na nju se sumnja i kod najblažeg ludila, nju se slijedi sve do najranijeg djetinjstva, ona postaje šifrom individualnosti, istodobno onim što dopušta njenu analizu i onim što omogućuje njeno susprezanje. No također uočavamo kako ona postaje temom političkih operacija, ekonomskih intervencija (putem poticanja na rađanje ili njegova kočenja), ideoloških kampanja moralizacije ili podizanja odgovornosti: ona se vrednuje kao pokazatelj snage jednog društva, koji ukazuje kako na njegovu političku energiju tako i na njegovu biološku krepkost. S kraja na kraj te tehnologije seksa stupnjevito se prostire cio niz različitih taktika koje, u promjenljivim razmjerima, spajaju cilj discipliniranja tijela i cilj reguliranja pučanstva.

Odatle važnost četiriju velikih udarnih pravaca kojima je unatrag dvjesto godina napredovala politika seksa. Svaki je od njih predstavljao način da se disciplinirajuće tehnike udruže s regulativnim postupcima. Prva su dva našla oslonac u zahtjevima regulacije – na tematici vrste, potomstva, kolektivnog zdravlja – da bi učinak postigli na razini discipline. Seksualizacija djeteta provedena je u obliku kampanje za zdravlje rase (preuranjena je seksualnost od 18. do kraja 19. stoljeća prikazivana istodobno kao epidemijska prijetnja koja može ugroziti ne samo buduće zdravlje odraslih ljudi već i budućnost društva i cijele vrste), histerizacija žena koja je iziskivala podrobnu medikalizaciju njihova tijela i njihova seksa provedena je u ime njihove odgovornosti prema zdravlju vlastite djece, čvrstini obiteljske institucije i spašavanju društva. U pogledu kontrole rađanja i psihijatrizacije izopačenosti djelovao je drugi odnos: tu je intervencija bila regulativne naravi, ali se morala osloniti na zahtjev individualne discipline i obuke. Općenito uzevši, u spojnici “tijela” i “pučanstva” seks postaje središnjom metom moći koja se više organizira oko upravljanja životom nego oko prijetnje smrću.

Krv je dugo ostala značajnim elementom u mehanizmima moći, u njezinim manifestacijama i njezinim ritualima. U društvu u kojem prevladavaju sistemi združivanja, politički oblik suverena, diferencijacija u redove i kaste, vrijednost porijekla, u društvu u kojem glad, epidemije i nasilje čine smrt neumitnom, krv tvori jednu od bitnih vrednota. Njezina cijena istodobno proizlazi iz njezine instrumentalne uloge (moći proliti krv), njezina funkcioniranja u poretku znakova (imati određenu krv, biti iste krvi, odvažno ponuditi svoju krv), pa i njezine nepouzdanosti (lako se rasipa, podložna je presušivanju, olako se miješa, brzo se kvari). Društvo krvi – htjedoh reći “krvnosti”: ratnu čast i strah od gladi, trijumf smrti, suverena s mačem, dželate i mučenja moć iskazuje preko krvi; ona je stvarnost sa simboličkom funkcijom. Mi smo danas u društvu “seksa” ili, bolje rečeno, usmjerenog ka “seksualnosti”: mehanizmi moći obraćaju se tijelu, životu, onome od čega život buja, onome što jača vrstu, njezinu krepkost, njezinu sposobnost za vladavinu ili njezinu spremnost da bude iskorištena. Kad je riječ o zdravlju, potomstvu, rasi, budućnosti vrste, životnosti društvenog tijela, moć govori o seksualnosti i obraćajući se seksualnosti; ona nije žig ili simbol, ona je

13

Page 14: Foucault - Povijest Seksualnosti

predmet i meta. I ono što tvori njezinu važnost u manjoj je mjeri njezina rijetkost ili nepouzdanost, a više njezina nametljivost, njezina zavodljiva prisutnost, činjenica da ona posvuda u isti mah plamti i zastrašuje. Moć je ocrtava, potiče i koristi kao čulo umnožavanja koje uvijek valja držati pod kontrolom kako ne bi umaklo; ona je učinak osjetilne vrijednosti. Ne želim reći da zamjena krvi seksom sama po sebi sažima preobrazbe koje označuju prag naše modernosti. Ne pokušavam izraziti dušu dviju civilizacija ili organizacijsko načelo dvaju kulturnih oblika; tražim razloge zbog kojih se seksualnost, daleko od toga da bude ugušena, u suvremenom društvu naprotiv stalno potiče. Nove procedure moći ustanovljene tokom klasičnog doba i upotrijebljene u 19. stoljeću dovele su do prelaska naših društava iz simbolike krvi u analitiku seksualnosti. Kao što vidimo, ako postoji nešto što je uz zakon, smrt, prijestup, simboliku i suverenitet, onda je to krv; seksualnost pak stoji uz normu, znanje, život, smisao, discipliniranje i regulaciju.

Sade i prvi eugeničari suvremenici su tog prijelaza iz “krvnosti” u “seksualnost”. No dok prvi snovi o usavršavanju vrste cijeli problem krvi skreću prema izričito prinudnom upravljanju seksom (umijeću sklapanja uspješnih brakova, izazivanju željene plodnosti, osiguravanju zdravlja i dugovječnosti djece), dok nova ideja o rasi nastoji izbrisati aristokratske posebnosti krvi da bi zadržala samo kontroli podložno djelovanje seksa, dotle Sade podrobnu analizu seksa svraća na razdražene mehanizme stare moći i pod stari potpuno očuvani prestiž krvi; ona teče za vrijeme cijelog užitka – krv mučenja i apsolutne moći, kastinska krv koju se poštuje po sebi, a koju se ipak prelijeva u uzvišenim obredima oceubojstva i rodoskvrnuća, narodna krv koja se nemilice prosipa jer ona koja teče u njegovim žilama nije dostojna čak ni imena. Seks je u Sadea bez norme, bez unutarnjeg pravila koje bi se moglo formulirati iz njegove vlastite prirode; no on je podređen neograničenom zakonu moći koja sama poznaje jedino vlastitu prirodu; dogodi li mu se da sebi igrom nametne poredak danomice brižljivo discipliniranih postupaka, ta ga vježba dovodi dotle da još bude samo pukim ishodištem jedinstvenog i ogoljenog suvereniteta: neograničeno pravo svemoćne monstruoznosti. Krv je apsorbirala seks.

Ustvari, iako analitika seksualnosti i simbolika krvi u načelu potječu iz dvaju posve različitih režima moći, oni nisu jedan za drugim slijedili (kao ni same te moći) bez preplitanja, međudjelovanja i odjeka. Obuzetost krvlju i zakonom gotovo je dva stoljeća, na različite načine, zaokupljalo upravljanje seksualnošću. Značajne su dvije takve interferencije, jedna zbog svog povijesnog značenja, druga zbog teorijskih problema koje postavlja. Od druge polovine 19. stoljeća dogodilo se to da se od tematike krvi očekivalo da oživi i čvrstom povijesnom podlogom podupre tip političke moći koji se provodi preko mehanizama seksualnosti. Na tome se oblikuje rasizam (rasizam u modernom, državnom, biologističkom obliku): cijela jedna politika nasljednosti, obitelji, braka, odgoja, društvene hijerarhizacije, vlasništva i dugi niz stalnih intervencija na razini tijela, ponašanja, zdravlja, seksualnog života poprimili su tu svoju boju i svoje opravdanje mitološke brige za zaštitu čistoće krvi i postizanje

14

Page 15: Foucault - Povijest Seksualnosti

trijumfa rase. Nacizam je nedvojbeno bio najnaivnija i najpodlija kombinacija – jedno uzrokovano drugim – utvara o krvi i krajnosti disciplinirajuće moći. Uspostavljanje eugeničkog poretka društva, s njemu svojstvenim širenjem i jačanjem mikro-moći, pod zaklonom neograničenog podržavljenja bilo je popraćeno oniričkim zanosom superione krvi; on je istodobno uključivao sustavan genocid nad drugima i opasnost da se izloži potpunom žrtvovanju. A povijest je htjela da hitlerovska politika seksa ostane gnušanja vrijedna praksa, dok se mit krvi izvrgnuo u najveći pokolj kojeg se ljudi za sada mogu sjetiti.

Na krajnje suprotnoj strani, od tog istog kraja 19. stoljeća možemo slijediti teorijski napor da se tematika seksualnosti iznova uvrsti u sistem zakona, simboličkog poretka i suvereniteta. Psihoanalizi ili makar onome što je u njoj najkoherentnije – pripada politička čast da je stavila pod sumnju (i to od svog nastanka, to jest od svog raskida s neuropsihijatrijom izrođavanja) nepopravljivo bujajuće nakane mehanizama moći koji su težili kontroli i upravljanju svakodnevicom seksualnosti: odatle frojdovsko nastojanje (nesumnjivo kao reakcija na veliki uspon rasizma koji se dešava u to vrijeme) da se seksualnosti dade zakon kao načelo – zakon združivanja, zabranjenog srodstva, Oca-Vladara, ukratko da se oko želje sabere cijeli stari poredak moći. Toj činjenici psihoanaliza duguje to da je bila – uz neke iznimke i uglavnom – u teorijskoj i praktičkoj suprotnosti s fašizmom. No taj je položaj psihoanalize bio povezan sa sasvim odredenim povijesnim stjecajem okolnosti. I ništa ne bi moglo spriječiti da promišljanje poretka seksualnosti prema instanci zakona, smrti, krvi i suvereniteta – ma kakva bila pozivanja na Sadea i Bataillea, ma kakva bila jamstva “subverzije” koja se u njih traže – ne bude na koncu povijesna “retro-verzija”. Mehanizam seksualnosti valja misliti polazeći od njemu suvremenih tehnika moći.

* * *

Netko će mi možda pripomenuti: to znači upasti više u ishitreni nego u radikalni historicizam; to znači u korist možda promjenljivih ali prolaznih, sporednih i uglavnom površinskih pojava izbjegavati čvrsto biološko postojanje seksualnih funkcija; to znači govoriti o seksualnosti kao da seksa i nema. I s pravom bi mi prigovorili: “Vi držite da potanko analizirate procese kojima su seksualizirana ženska tijela, život djece, obiteljski odnosi i cijela žiroka mreža društvenih odnosa. Vi želite opisati taj veliki uspon brige o seksu od 18. stoljeca i sve veću žestinu kojom smo posvuda sumnjali u seks. Prihvaćamo i pretpostavljamo da su mehanizmi moći doista više upotrebljavani za poticanje i ‘razdraživanje’ seksualnosti nego za njezino gušenje. No ipak ste ostali sasvim blizu onome od čega ste se htjeli razgraničiti. U biti vi pokazujete pojave širenja, ukotvljavanja, učvršćivanja seksualnosti, pokušavate ukazati na ono što bi se moglo nazvati organizacijom ‘erogenih zona’ u društvenom tijelu; moglo bi lako biti i da ste samo na stupanj difuznih procesa prenijeli mehanizme što ih je psihoanaliza točno označila na razini pojedinca. No vi izostavljate ono od čega je do te seksualizacije

15

Page 16: Foucault - Povijest Seksualnosti

moglo doći i što psihoanaliza ne zanemaruje – a to je seks. Prije Freuda seksualnost su nastojali što uže lokalizirati: u spol, u funkcije reprodukcije, u njezine neposredne anatomske točke; ograničavali su se na biološki minimum – organ, nagon, svrhu. Vi ste u simetričnom i obrnutom položaju. Ostaju vam samo učinci bez podloge, krošnje bez korijena, seksualnost bez seksa. Opet kastracija.”

Tu valja razlikovati dva pitanja. S jedne strane. Da li analiza seksualnosti kao “političkog dispozitiva” nužno uključuje izostavljanje tijela, anatomije, biološkog, funkcionalnog. Držim da se na to prvo pitanje može odgovoriti niječno. U svakom slučaju, cilj se ovog istraživanja sastoji u tome da pokaže kako se sredstva moći izravno nadovezuju na tijelo – na tijela, funkcije, fiziološke procese, osjete, užitke. Daleko od toga da tijelo mora biti prebrisano; riječ je o tome da se ono očituje u analizi u kojoj biološko i povijesno ne bi slijedili jedno iz drugog, kao u evolucionizmu negdašnjih sociologa, već bi se povezivali primjereno složenosti koja raste s razvojem modernih tehnologija moći čija je meta život. Ne, dakle, “povijest mentaliteta” koja bi tijela uzimala u obzir samo po načinu na koji ih opaža ili na koji im daje smisao i vrijednost, vec “povijest tijela” i načina na koji je u njih uloženo ono što je najmaterijalnije, najživotnije.

Drugo pitanje, različito od prvog; nije li ta materijalnost na koju se pozivamo zapravo materijalnost seksa i nije li paradoksalno praviti povijest seksualnosti na razini tijela, a da se tu uopće ne postavlja pitanje seksa? Zar se, na kraju krajeva, moć što se provodi preko seksualnosti ne obraća posebno tom elementu želje kakav je “seks” – seks općenito? No nije li seks u odnosu na moć “drugo”, a za seksualnost žarište oko kojeg ona raspoređuje svoje djelovanje? Upravo se ta ideja o seksu ne može prihvatiti bez ispitivanja. Je li “seks” u zbilji ono sidrište koje podupire manifestacije “seksualnosti” ili pak složena ideja, povijesno oblikovana unutar mehanizma seksualnosti? Moglo bi se u svakom slučaju pokazati kako se ideja o “seksu” oblikovala kroz različite strategije moći i koju je određenu ulogu u njima igrala.

Vidimo kako se s kraja na kraj velikih pravaca, duž kojih se mehanizam seksualnosti razvijao od 19. stoljeća, razrađuje ta ideja da postoji nešto drugo osim tijela, organa, somatskih mjesta, funkcija, anatomsko-psiholoških sistema, osjeta, užitaka; nešto drugo i nešto više, nešto što ima svoje unutarnje značajke i vlastite zakone: “seks”. Tako je u procesu histerizacije žene “seks” definiran na tri načina: kao ono što zajednički pripada muškarcu i ženi; kao ono što ponajprije pripada muškarcu i što, dakle, nedostaje ženi; ali i kao ono što samo po sebi tvori tijelo žene, podređujući ga u cijelosti funkcijama reprodukcije i neprestano ga remeteći djelovanjem te iste funkcije. Histerija je u toj strategiji protumačena kao igra seksa utoliko što je on “jedno” i “drugo”, cjelina i dio, načelo i manjak. U seksualizaciji djetinjstva priređuje se ideja o seksu koji je prisutan (kao anatomska činjenica) i odsutan (sa stajališta psihologije); prisutan promatra li se njegova aktivnost i manjkav obazremo li se na njegovu reproduktivnu svrhovitost; aktualan u svojim manifestacijama, ali skriven u svojim učincima koji će se, sa svojom patološkom težinom, pojaviti tek kasnije; ako je seks

16

Page 17: Foucault - Povijest Seksualnosti

djeteta još uvijek prisutan u odraslog, onda je to u obliku tajne uzročnosti koja nastoji poništiti seks odraslog (jedna od dogmi medicine 18. stoljeća sastojala se u pretpostavci da preuranjenost seksa kasnije dovodi do sterilnosti, impotencije, frigidnosti, nesposobnosti za doživljaj užitka, umrtvljivanja osjetilnosti); seksualiziranjem djetinjstva stvorena je ideja o seksu obilježena bitnom igrom prisutnosti i odsutnosti, skrivenog i bjelodanog. U psihijatrizaciji izopačenosti seks je sveden na biološke funkcije i anatomsko-psihološki aparat koji mu daje “smisao”, to jest njegovu svrhovitost. No sveden je i na nagon koji vlastitim razvojem i s obzirom na predmete uz koje se može vezati omogućuje pojavu izopačenih ponašanja i pojmljivost njihova nastajanja. Tako se “seks” definira isprepletenošću funkcije nagona, svrhovitosti i značenja i u tom obliku se, jasnije nego bilo gdje drugdje, očituje u uzor-perverziji, u onom “fetišizmu” koji je, barem od 1877. godine, poslužio kao nit vodilja analize svih drugih skretanja, jer je u njemu fiksacija nagona na predmet jasno očitana po obrascu povijesne primjerenosti i biološke nesukladnosti. Napokon, u socijalizaciji rodotvornih ponašanja “seks” je opisan kao nešto što je ukliješteno između zakona zbilje (čiji su najneposredniji i najgrublji oblik ekonomske potrebe) i ekonomije užitka koja tu zbilju uvijek pokušava zaobići ako je već ne poriče. Najglasovitija “utaja” – coitus interruptus – predstavlja točku na kojoj instanca zbiljnosti prisiljava na ekonomiju užitka i na kojoj se užitak još uspijeva objelodaniti usprkos zbiljom propisanoj ekonomiji. Kao čto vidimo, upravo mehanizam seksualnosti svojim različitim strategijama uspostavlja tu ideju o “seksu”; a ona omogućuje da se seks, u četiri velika oblika – histerija, onanija, fetišizam i prekinuti snošaj — pojavi kao nešto što je podređeno igri cjeline i dijela, načela i manjka, prisutnosti i odsutnosti, krajnosti i nedostatnosti, funkcije i nagona, svrhovitosti i smisla, zbiljnosti i užitka. Tako se malo po malo oblikovala okosnica opće teorije o seksu.

A ta tako nastala teorija odigrala je u mehanizmu seksualnosti stanovit broj funkcija koje su je učinile neophodnom. Tri su bile naročito značajne. Ponajprije je pojam “seksa” omogućio da se na osnovi umjetnog jedinstva iznova saberu anatomski elementi, biološke funkcije, ponašanja, osjećaji, užici, a omogućio je i da se to fiktivno jedinstvo pokrene kao uzročno načelo, sveprisutni smisao, tajna posvudašnjeg otkrivanja: seks je, dakle, mogao funkcionirati kao jedinstveni označitelj i kao univerzalno označeno. Osim toga, prikazujući se jedinstveno kao anatomija i kao manjak, kao funkcija i kao latencija, kao nagon i kao smisao, on je mogao označiti dodirnu crtu između znanja o ljudskoj seksualnosti i bioloških znanosti o reprodukciji. Tako je prvi, a da stvarno ništa nije preuzeo od drugih – osim nekoliko nesigurnih analogija i nekoliko presađenih pojmova – zbog povlastice blizine zadobio jamstvo kvaziznanstvenosti; no zbog iste su blizine neki sadržaji biologije i psihologije mogli poslužiti kao načelo normalnosti ljudske seksualnosti. Napokon, pojam seksa osigurao je jedan bitniji preokret – omogućio je da se predočavanje odnosa moći obrne u odnosu na seksualnost i da se ova pojavi ne u svojoj bitnoj pozitivnoj vezanosti za moć, već kao ukotvljena u specifičnu i nesvodivu instancu koju moć nastoji potčiniti koliko može;

17

Page 18: Foucault - Povijest Seksualnosti

tako ideja o “seksu” omogućuje da se izbjegne ono što od moći čini “moć”; ona omogućuje da se o njemu misli samo kao o zakonu i zabrani. Seks, ta instanca koja nas naizgled nadvisuje i ta tajna koja naizgled prethodi svemu što jesmo, ta stvar koja nas opčinjava snagom što je očituje i smislom što ga skriva, od koje tražimo da otkrije što smo, te da nam oslobodi ono što nas određuje, taj je seks nesumnjivo idealna stvar koju idealnom čini mehanizam seksualnosti i njegovo funkcioniranje. Ne treba zamišljati neku autonomnu instancu seksa koja bi usputno proizvodila višestruke učinke seksualnosti na cijeloj površini dodira i moći. Seks je, naprotiv, najspekulativniji, najidealniji, a i najunutarnjiji element u mehanizmu seksualnosti što ga moć organizira u svojim zahvatima nad tijelima, njihovom materijalnošću, njihovim snagama, njihovim energijama, njihovim osjetima, njihovim užicima.

Moglo bi se dodati da “seks” obavlja i drugu funkciju koja prožima i podupire prethodne. Ovoga puta to je više praktička nego teorijska uloga. Svatko ustvari mora proći kroz seks, tu imaginarnu točku ustanovljenu mehanizmom seksualnosti, da bi imao pristup vlastitoj pojmljivosti (jer seks je istovremeno skriveni element i tvoračko načelo smisla), cjelini svoga tijela (jer je seks njegov stvarni i ugroženi dio), svome identitetu (jer on snazi jednog poriva dodaje osobitost jedne povijesti). Zaokretom koji je bez sumnje neopazice započeo već odavno – još u doba kršćanskog pastorala puti – sada smo dospjeli dotle da svoju umnost propitujemo o onome što je toliko stoljeća smatrano ludilom, puninu našeg tijela o onome što je dugo bilo sramnim žigom i nečim poput rane, naš identitet o onome što se doživljavalo kao bezimena gusta tama. Odatle značenje što mu ga pridajemo, strahopoštovanje kojim ga okružujemo, brižnost kojom ga želimo spoznati. Odatle činjenica da je on, u razmjerima stoljeća, postao značajnijim od naše duše, gotovo značajnijim od našeg zivota; i odatle nam sve zagonetke svijeta izgledaju tako jednostavnima u usporedbi s tom, u svakom od nas malom tajnom, ali čija je nabijenost čini težom od svake druge. Faustovska pogodba, čiji je mehanizam seksualnosti u nas usadio iskušenje, od sada glasi: život u cijelosti zamijeniti za sam seks, za istinu o suverenosti seksa. Seks je vrijedan smrti. Upravo je u tom, ali kao što vidimo strogo povijesnom smislu, seks danas prožet nagonom smrti. Kad je Zapad, već poodavno, otkrio ljubav, on joj je pridao dostatnu cijenu da bi smrt učinio prihvatljivom; seks danas polaže puno pravo na istu, od svih drugih višu vrijednost. I dok mehanizam seksualnosti omogućuje tehnikama moći da zaposjednu život, dotle fiktivna točka seksa, koju je on sam označio, svakoga opčinjava toliko da prihvaća slušati grmljavinu smrti što izbija iz nje.

Stvarajući taj imaginarni element kakav je “seks”, mehanizam seksualnosti je potakao jedno od svojih najbitnijih unutarnjih načela funkcioniranja: želju za seksom – želju da ga se ima, želju da se do njega dopre, da ga se otkrije, oslobodi, da ga se artikulira u diskursu, iskaže u istini. On je sam “seks” oblikovao kao poželjan. I upravo nam ta poželjnost seksa nalazž da ga upoznamo, da objelodanimo njegov zakon i moć; ta nas poželjnost navodi na uvjerenje kako naspram svake moći potvrđujemo prava našeg seksa, iako nas ona ustvari veže za mehanizam seksualnosti koji nam je, kao

18

Page 19: Foucault - Povijest Seksualnosti

priviđenje za koje mislimo da se u njemu prepoznajemo, u dnu nas samih otkrio tamni sjaj seksa.

“Sve je seks”, kaže Kate u Pernatoj zmiji “sve je seks. Kako seks može biti lijep kad ga čovjek održava moćnim i svetim i kada ispunjava svijet. On je poput sunca koje nas obasjava, natapa svojom svjetlošću.”

Ne svoditi, dakle, povijest seksualnosti na instancu seksa, već pokazati kako je “seks” u povijesnoj ovisnosti o seksualnosti. Ne svrstavati seks uz zbilju a seksualnost uz zbrkane ideje i iluzije; seksualnost je vrlo stvaran povijesni lik i ona je potakla pojam seksa kao spekulativni element neophodan za svoje funkcioniranje. Ne misliti kako “da” seksu znači “ne” moći; naprotiv, slijedi se nit općeg mehanizma seksualnosti. Moramo se osloboditi upravo instance seksa želimo li, taktičkim obrtanjem različitih mehanizama seksualnosti, naspram zahvata moći istaknuti vrijednost tijela, užitaka znanja u njihovoj mnoštvenosti i mogućnosti otpora. Uporište protunapada na mehanizam seksualnosti ne smije biti seks-želja, već tijelo i užici.

* * *

“U prošlosti je bilo toliko djelovanja”, govorio je D. H. Lawrence, “osobito seksualnog djelovanja, toliko jednoličnog i zamornog ponavljanja bez ikakva usporednog razvoja u mišljenju i razumijevanju. Sada je naš posao da razumijemo seksualnost. Posve svjesno razumijevanje seksualnog nagona danas je važnije od seksualnog čina.”

Možda će se jednog dana ljudi začuditi. Teško će biti shvatiti da je jedna civilizacija, inače toliko predana razvoju golemih aparata proizvodnje i razaranja, imala vremena i beskonačnog strpljenja da se s toliko tjeskobnosti pita kako stoji stvar sa seksom; možda će se nasmijati kad se podsjete da su ti ljudi vjerovali da tu postoji istina bar toliko dragocjena koliko i ona koju su već tražili od zemlje, zvijezda i čistih oblika njihova mišljenja. Iznenadit će ih žestina koju smo hinili da iz mraka izvučemo seksualnost koju je sve – naši diskursi, navike, institucije, pravila, znanja – u punom sjaju proizvodilo i bučno odbacivalo. I pitat će se zašto smo toliko željeli ukloniti zakon šutnje o onome što nas je najglasnije zaokupljalo. Gledano unatrag, buka će možda izgledati neumjerenom, ali još će čudnijom izgledati naša tvrdoglavost da u njoj odgonetnemo samo odbijanje govora i naredbu da se šuti. Pitat će se što nas je moglo učiniti toliko uobraženima; istraživat će zašto smo si pripisali zaslugu da smo seksu, protivno cjelokupnom tisućgodišnjem moralu, prvi pripisali značenje koje smatramo njegovim i kako smo se mogli hvalisati da smo se napokon u 20. stoljeću otrgnuli od vremena duge i teške represije – vremena dugotrajnog, izvitoperenog kršćanskog asketizma što su ga gramzljivo i sitničavo koristili imperativi buržoaske ekonomije. I tamo gdje danas vidimo povijest jedne teško uklonjene cenzure, oni će prije razabrati stoljećima dugi uspon jednog složenog mehanizma da bi se govorilo o seksu, da bi mu se poklonila naša briga i naša pažnja, da bi nas se navelo na vjerovanje u suverenitet njegova zakona dok nas, ustvari, muče mehanizam moći i seksualnosti. Rugat će se

19

Page 20: Foucault - Povijest Seksualnosti

prigovoru zbog panseksualizma koji je jednoć bio upućen Freudu i psihoanalizi. No manje će izgledati slijepima oni koji su ga uputili nego oni koji su ga jednim pokretom ruke otklonili kao da on izražava samo bojazan stare sramežljivosti. Jer prvi su ipak bili samo iznenađeni procesom koji je odavno započeo, a oni nisu uočili da ih već sa svih strana okružuje; isključivo su opakom Freudovu geniju pripisivali ono što je izdaleka bilo pripremano; prevarili su se u pogledu datuma uspostavljanja općeg mehanizma seksualnosti u našem društvu. No drugi su pogriješili u pogledu naravi procesa: mislili su da je Freud, iznenadnim obratom, seksu napokon vratio ono što mu pripada, a što mu je tako dugo osporavano. Nisu uvidjeli da ga je dobri Freudov genije smjestio u jednu od odlučujućih točaka koje od 18. stoljeća označavaju strategiju znanja i moći i da je tako, sa zadivljujućom djelotvornošću, dostojnom najvećih duhova i upravljača klasične epohe, iznova proglasio vjekovnu zapovijed da seks valja spoznati i uvesti ga u diskurs. Često se spominju brojni postupci kojima nas je staro kršćanstvo navodno tjeralo da se gnušamo tijela; no pomislimo malo i na sva ona lukavstva kojima nas se stoljećima navodilo da volimo seks, kojima nam je njegova spoznaja učinjena poželjnom, a sve ono što se o njemu kaže dragocjenim; kojima nas se poticalo da razvijamo sve naše vještine kako bismo ga zatekli na djelu, te vezalo uz zadaću da iz njega izlučimo istinu; kojima nas se okrivljavalo da smo ga tako dugo zanemarivali. Upravo bi ta lukavstva danas zasluživala čuđenje. I moramo imati na umu da možda jednoga dana, u nekoj drukčijoj ekonomiji tijela i užitka, više neće biti jasno kako su nas lukavstva seksualnosti i moći koja podupire njezin mehanizam uspjela do te mjere podrediti toj strogoj monarhiji seksa te smo privrženi beskonačnoj zadaći da provaljujemo njegovu tajnu i od te sjenke iznuđujemo najistinitija priznanja.

Ironija tog mehanizma: on nas navodi na uvjerenje da se radi o našem oslobođenju.

Michel Foucault: Znanje i moć. Zagreb: Globus, 1994., preveo Rade Kalanj.

Izvornik: Histoire de la sexualité: La volonté de savoir, 1976.

20