Fra Bonaventura Duda

FR

A B

ON

AVE

NTU

RA

D

UD

A

Čov

jek

želja

PO

SE

BA

N P

RIL

OG

U P

RIG

OD

I 60 G

OD

INA

SVE

ĆE

NIŠ

TVA

(1950. -

2010.)

FRA BONAVENTURA DUDA2

ne/ na djelu (je), na nedjelu (je)/jedna velika, na-

kazna laž«, Duda očituje svoje golemo domolju-

blje nadahnutim stihovima, propovijedajući istinu

i ljubav, podižući glas protiv mržnje, laži i des-

trukcije. U bibliofilskom izdanju, na pozadini

Plamenog zida Željka Lapuha, fra Bonaventura

progovara o ljubavi prema ranjenoj domovini ri-

ječima »Kadli će opet Noina korablja/počinut

negdje na brdima Ararata/ili u nizinama – ovdje,

u nas?« (Čeka duša moja, 1991). Pjesmu završava

referencom na Matoševe proročanske stihove

koji su i danas podjednako aktualni, baš kao i

1991. ili u vrijeme kada su bili napisani.

Uzimajući u obzir sva njegova djela, rad kao teo-

loga, bibličara, liturgičara, pjesnika, pisca, poli-

glota i skladatelja, nedvojbeno je riječ o nemjer-

ljivom doprinosu ne samo na znanstvenom i teo-

loškom području, nego i u promicanju hrvatske

kulture u cjelini. Sve te duhovne i ljudske vrline

kojima su brojni prijatelji, suradnici i vjernici

svjedočili tijekom 60 godina njegova misništva

fra Bonaventura nosi skromno, nepretenciozno,

kao nešto samo po sebi razumljivo. Nije na meni

nekoga za života proglašavati svecem, ali se ne

mogu oteti snažnom osjećaju da sam, upoznavši

fra Bonaventuru Dudu, upoznao svetog čovjeka.

mr. sc. Božo Biškupić, ministar kulture

Sveti Franjo, minijatura iz Beramskogglagoljskog časoslova, 15. stoljeće

U službič ov j e k a

Sradošću sam se odazvao pozivu da na-

pišem nekoliko riječi uz 60. obljetnicu

misništva fra Bonaventure Dude, svjestan

da ih upućujem čovjeku koji se može s

ponosom i zadovoljstvom osvrnuti na sve ono

što je do sada uradio i ostvario u svom katehet-

skom i pastoralnom poslanju, znanstvenom ra-

du, ali i na sve ono što je ostavio hrvatskoj kul-

turi.

Mislio sam da će to biti jednostavna zadaća jer

je fra Bonaventura svojim teološkim, ali i

društvenim djelovanjem tako snažno obilježio

naše živote da je postao njihov neraskidiv dio.

Međutim, suočio sam se sa svom slojevitošću

Dudine osobnosti i bogatstvom njegova životopi-

sa, brojnim ulogama koje je tijekom vremena

obnašao podjednako kompetentno, odgovorno i

predano, što ga čini jedinstvenim spojem nespo-

jivoga.

Kada bih ga morao opisati samo jednom riječju,

bez razmišljanja bih rekao dobar ili čovjek ili je-

dnostavno dobar čovjek. No ima li nešto ljepše

od te jednostavne sintagme – dobar čovjek? Nije

li želja svakoga od nas da budemo dobri ljudi i

humanisti? Svi to želimo, no rijetki to i ostvare.

S fra Bonaventurom povezuje me dugogodišnji

prijateljski odnos obilježen poštovanjem i

uvažavanjem, tijekom kojega sam ga imao čast

upoznati u različitim, mahom sudbinskim okol-

nostima. Sustavnu analizu Dudina golemoga

znanstvenog opusa, brojnih teoloških rasprava,

članaka o crkvenoj i aktualnoj društvenoj zbilji,

minucioznoga redakcijskog rada na prijevodima

biblijskih spisa prepustit ću stručnjacima, a osvr-

nut ću se samo na ono što me se osobno dojmi-

lo.

Uz neprijepornu znanstvenu akribiju, fra Bona-

ventura uvijek nastoji u svetim spisima, ma koli-

ko hermetični oni bili, pronaći suvremene refe-

rence i univerzalne vrijednosti, da bi ih u maniri

vrsnoga prevoditelja preveo na jednostavan, svi-

ma razumljiv jezik i tako nam pomogao da ugra-

dimo temeljna načela vjere i etičnosti u naše

svakodnevno ravnanje.

Duda je posvetio godine znanstvenoga rada

proučavanju načela homilije i njezinih temeljnih

zadaća u naviještanju, tumačenju i produbljiva-

nju kršćanskih, moralnih i ljudskih vrednota.

Dudina znanstvena zaokupljenost na gotovo je

simboličan način praćena nemjerljivim Božjim

darom rođena govornika i propovjednika, koji je

uspio ostvariti svoje apostolsko i katehetsko pos-

lanje propovijedajući univerzalne ljudske vrijed-

nosti što afirmiraju čovjeka kao duhovno biće

bez obzira na njegova konkretna vjerska uvje-

renja ili pripadnost određenim ideologijama i

svjetonazorima.

Fra Bonaventurine čuvene propovijedi na Opa-

tovini godinama su bile prava intelektualna pos-

lastica, društveni i moralni korektiv, izazov i po-

lazište za promišljanje neuralgičnih točaka su-

vremene zbilje i nedavne prošlosti, ali i riječ ut-

jehe, poruka ljubavi i vjere u spasenje, duboko

proživljeni zagovor.

Intenzivniju profesionalnu suradnju s fra Bona-

venturom započeo sam u ratnom vihoru 1991.

godine kada smo se našli združeni u jednom za-

jedničkom projektu.

Nas nekolicina – pokretani snažnom željom da u

sudbonosnim trenutcima ratne 1991. skrenemo

pozornost svjetske javnosti na nepravedno napa-

dnutu Hrvatsku kojoj se odricalo prirodno pravo

na slobodu i samoopredjeljenje – osmislili smo i

tiskali grafičko-književnu mapu Help Croatia s

prigodnim tekstovima ponajboljih hrvatskih i

stranih autora popraćenih grafikama poznatih li-

kovnih umjetnika.

Kao što je cijeli svoj život kao svećenik i

dušobrižnik nenametljivo, skromno i samozataj-

no skrbio o čovjeku i njegovim svekolikim po-

trebama, u ta teška vremena, kada je »na našim

granicama/ i u samom srcu Lijepe naše domovi-

Biti mi daj

Oduvijek sam volio mjesečinu.

U njoj se sve stvari čine

u isto vrijeme da jesu

i kao da nisu.

I sebi sam tako izgledam:

da jesam

i kao da nisam.

I kad mislim da jesam,

skoro da želim da nisam.

Jer - jao! - ja koji jesam

više sam onaj koji nisam.

I moglo bi biti da Bogu dođem

kao da jesam,

a on će mi reći da nisam.

A tada -

bolje bi bilo

da nije me bilo.

A kada mislim da nisam,

bude mi žao,

jer volim da jesam.

O kako je dobro: biti!

To možda i ne znam pravo,

već samo slutim

kako je dobro: Biti!

Jer -

i ovo malo što jesam

dok nisam,

kako je lijepo biti.

O Ti koji jesi

i nikad nisi!

O daj mi, Dobri,

biti mi daj!

Da jesam i samo jesam!

Vječno i zauvijek jesam - u Tebi!

O ti koji jesi:

biti mi daj!

fra Bonaventura Duda

pisano na Sveti Četvrtak,

dan svećeničke solidarnosti 1963.

3

Čovjek želja

Tko sam ja? Znate, kada tumačim mladim teolo-

zima misterij Boga, nekako, čini mi se, najlakše

se prikuče stvari kad ih iznenadim s nekoliko

prethodnih pitanja. »Evo vam pet minuta,

zašutjet ćemo, napišite mi kratko i brzo tko ste vi.«

Čudno se zagledaju, pa jasno, tko će u pet minuta na-

pisati tko je on, koje ga želje pokreću...! »Hoćete li pet

sati?« Očito, stvar ne postaje lakša. Čovjek je sam sebi

misterij. K tome, kako je velika razlika između biti i

znati, pa između biti i reći. Ja jesam čitav, sa svim svo-

jim željama, idealima, sa svim svojim – rekao bi Tin –

»mojstvom«; i donekle se takvim znadem; ali to izreći –

nije li to dar samo nekih? Ipak, počet ću se gonetati,

da Vam reknem nešto o sebi. Prije svega osjećam da se

dugujem mnogim ljudima. Pobožno bih to rekao: na

put moga života Bog je poslao mnoge ljude koji su mi

život učinili ljepšim, koji su me uvjetovali dobrim, bar

boljim... Pa, prije svega, od najranijeg djetinjstva – a u

školu sam krenuo sa pet i pol godina – imao sam izvr-

snih učitelja, profesora, magistara (redovničkih odgoji-

telja).

Mogao bih – kao iz mozaika – izvaditi mnoge pločice,

okašca, koje prepoznajem da su njihove, utjecaj baš to-

ga i toga, čak te i te ličnosti. ...A zanosio sam se mno-

gim; i na kraju zadesilo me da se posvetim Bibliji, iz-

bližega Novom zavjetu, još posebnije sv. Pavlu.

No, pitate zašto toliko ističem da sam najprije fratar.

Pa češće kažem: znate, to sam jedino platio samim so-

bom.

Fratarstvo smatram oblikom svoga kršćanstva. Istina, i

profesorujem kao kršćanin, bar bih to želio. Ali to je

nadošlo poslije. Uostalom, ako hoćete znati, na fratar-

stvo sam baš nabasao po čistoj Božjoj dobroti. Jednog

mi se dana to svidjelo kao moj osobni oblik egzistenci-

je. I to je bilo vrlo rano, u jedanaestoj godini. I danas

rado sjednem, na Trsatu, pod kesten – nažalost tu je sa-

da neka ružna garaža – gdje su se dva stara fratra (Le-

onard Novaković i Anaklet Zadravec) posavjetovali o

meni. Činilo im se da bi od mene moglo nešto biti... A

što sam više rastao, to sam više iskusio da to treba iz-

boriti i, kako rekoh, platiti sobom. Zapravo, kupio sam

samoga sebe. Nadam se da ću takav potrajati, da će me

drugi izdržati, a i podržati... »Ne ja, nego milost Božja

u meni«, rekao bi sv. Pavao.

Nikada nisam naumljivao studirati Bibliju. Uostalom,

ta specijalizacija i počinje na kraju mnogih studija. U

moje vrijeme govorilo se o tom kao o nečem nedos-

tižnom. Treba znati jezike... Poslaše me na franjevačko

sveučilište u Rim da doktoriram iz teologije. Obranio

sam disertaciju o Ivanu Stojkoviću Dubrovčaninu

(+1443) i njegovoj nauci o Crkvi na baselskom koncilu.

Neke sretne okolnosti potakle su moje prijatelje, stari-

je, da me nagovore neka sada upišem daljnji studij na

Papinskom biblijskom institutu. I, rekao bi jedan moj

pokojni profesor: »Išlo je!«

Oko god. 1965. sa svih su se strana u nas čuli glasovi –

uvijek se sjećam tih čudesnih »glasova« o životu Ivane

Arške! – koji su govorili o potrebi Biblije. I sam sam

osjećao potrebu novog prijevoda, ali ni najmanje da bih

ja u njemu sudjelovao. I tu sam se našao odjednom u

poslu. Naprosto, valjalo je prihvatiti se. U ono vrijeme

rekao je Tomislav Ladan u jednom važnom razgovoru:

»Ima trenutaka i prilika kada se ne pita jesmo li spo-

sobni, nego moramo li. A onda treba pregnuti da

načinimo kako valja.« Tako je nekako bilo onomadne i

s našom biblijskom ekipom.

A sada? Toliko bih toga još želio. No sjećam se iz prvih

godina studija, u onoj maloj hrvatskoj enciklopediji

pročitao sam neku indijsku mudrost: »Ne ori preširoka

polja da ti ne bi malaksala snaga!« A opet, uvijek sam

volio danielske duše što ih je anđeo Gabriel nazvao,

kao ono Daniela: »... jer si čovjek želja« ... Vir deside-

riorum – Čovjek želja, uvijek mi se sviđao taj izraz.

Bonaventura Duda je tako sam ocrtao jedan dio svoga

životnog puta u razgovoru s Draganom Kalajdžićem u

knjizi Jesmo li sami na putu (Kršćanska sadašnjost, Za-

greb, 1980., 86-88).

Serafin Schön, Mistična večera Sveteobitelji, detalj, 1640. godina, Franjevačkisamostan na Trsatu

(nastavak na 4. i 5. stranici)


DIJETE RIJEKE I KRČANIN

Duda se rodio u Rijeci 14. siječnja 1924., ali se rado diči

svojim krčkim zavičajem. Sa pet i pol godina upisan je u

osnovnu školu u selu Krasu (1929.–1933.). Nakon dva ra-

zreda građanske škole na Sušaku, trsatski ga franjevci šalju

u Franjevački kolegij u Varaždinu gdje pohađa Franje-

vačku klasičnu gimnaziju (1935.–1944.). Nakon VI. razreda

stupa u franjevački red 14. kolovoza 1941. Postao je član

svjetskoga franjevačkog bratstva u kojem nosi ime fra Bo-

naventura, a otada mu je domovina Hrvatska franjevačka

provincija sv. Ćirila i Metoda u kojoj ima častan dom go-

tovo već sedam desetljeća. Kršten je kao Roko i to mu je

ime ostalo drago. Maturirao je u lipnju 1944., a ujesen se

upisuje na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu

(1944.–1950.). Za svećenika je zaređen 15. siječnja 1950.

Dakle, ovih dana zaokružit će šest desetljeća svoje

svećeničke službe. Ona je bitno opečatila njegov život,

premda se nakon odsluženoga vojnog roka vratio u školske

klupe i u prosincu 1952. postigao znanstveni naslov magis-

tra znanosti, tada nazivan u crkvenom školstvu licencijat iz

teologije. Od jeseni 1954. do lipnja 1957. nalazi se na po-

stdiplomskom studiju u Rimu, najprije na franjevačkom

sveučilištu Antonianumu (1954.–1955.) gdje je doktorirao

iz teologije, a potom na Papinskom biblijskom institutu

(1955.-1957.) gdje je postigao biblijski licencijat.

KBF DRUGI DOM

Duda je volio svoje profesore, školske i visokoškolske usta-

nove svoga naukovanja. Sam je životno vezan uz Katolički

bogoslovni fakultet zagrebačkoga sveučilišta jer od jeseni

1957. do umirovljenja 1993. ujesen predaje na njemu, naj-

prije kao asistent, potom kao docent od 1964. te od 1969.

kao redovni profesor i pročelnik katedre Novoga zavjeta.

To mu je drugi dom, a ne samo radno mjesto, voli ga svom

dušom. Jedno je vrijeme predavao i na Filozofsko-teo-

loškom učilištu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i

Metoda (1960.–1977.) kao i na više fakultetskih instituta.

Uz biblijske predmete, uvod i egzegezu Novoga zavjeta,

biblijske jezike i arheologiju, preuzimao je po potrebi i

mnoge druge predmete, osobito za vrijeme Drugoga vati-

kanskog koncila kada je zamjenjivao kolegu prof. Tomisla-

va Šagi-Bunića. Predavao je i uvod u filozofiju, filozofiju

religije, franjevačku povijest, misiologiju, kristologiju i sa-

kramentologiju s mariologijom, eshatologiju te kroz više

godina uvod u misterij Krista i duhovno bogoslovlje. Taj se

profesionalni raspon odrazuje i u širokoj lepezi njegovih

studijskih interesa, kako to pokazuju i njegovi tiskani spi-

si.

O šezdesetgodišnjici života – zalaganjem franjevačkoga

subrata i fakultetskoga kolege pok. dr. Jerka Fućaka –

posvećen mu je poseban broj Bogoslovske smotre (1985.,

1-2). Tu je franjevac dr. Ivan Damiš popisao njegovu

dotadanju bibliografiju. Spominjem i svoj prikaz uz nje-

govo ime u Hrvatskome biografskom leksikonu (Za-

greb, 1993., 3, 650-651) kao i pogovor »Životno djelo

fra Bonaventure Dude« u njegovoj knjizi U svjetlu Božje

riječi (Zagreb, 2000., str. 557-562) iz kojega crpim mno-

go u ovom prikazu. Tako je došlo vrijeme da i drugi o

njemu pišu prosuđujući njegovu nastavnu i znanstvenu

djelatnost, i to uvijek s istim zaključkom da je Bonaven-

tura Duda čovjek širokoga spektra znanstvenoga djelo-

vanja, ali se je osobito profilirao kao hrvatski biblijski

prevoditelj. Počeo je s evanđeoskom harmonijom. Prire-

dio ju je prema talijanskom djelu isusovca Pietra Vanet-

tija // Vangelo (Venecija, 1958.), pod naslovom

Evanđelje – Život i nauk Isusa Krista Spasitelja svijeta ri-

ječima četvorice evanđelista (Zagreb, 1962.), s novim hr-

vatskim prijevodom Evanđelja. Bila je to u ono vrijeme

doista »lasta koja navješćuje proljeće«, među prvim

knjigama vjerskoga sadržaja tiskana u Vjesnikovoj tiska-

ri u Zagrebu.

U ŠKOLI I SLUŽBI KONCILA

Još dok je Duda radio na novom prijevodu Evanđelja, svi-

jetom je odjeknula 25. siječnja 1959. najava koncila. Naja-

vio ga je papa Ivan XXIII. koga su nazvali »Ivan Dobri«. S

franjevcem Zorislavom Lajošem (+ 1972.), prvotnim inici-

jatorom, Duda ujesen 1962. sudjeluje u pokretanju Glasa

Koncila koji će već od sljedeće godine, u novoj redakciji,

postati jedna od temeljnih ustanova naše Crkve za

proširenje prostora njezine prisutnosti u ondašnjem komu-

nističkom režimu.

Duda je deset godina kasnije opisao početke Glasa Konci-

la kojega ne bi bilo da nije bilo samoga Koncila, a on se ni-

je ticao samo biskupa koji su se spremali na put u Rim, jer

je koncil opći sabor Crkve i tiče se svih u Crkvi. Za dese-

togodišnjicu Glasa Koncila Duda je zapisao: »... U osobi-

tim razgovorima između kolege i subrata fra Zorislava La-

joša, Tomislava Šagi-Bunića i mene zaiskrila je odjednom

misao o nekom biltenu. Zapravo, samu ideju rodio je Zo-

rislav. A Šagi-Bunić, sam zauzet pripravama na put u Rim,

kao i uvijek, podgrijavao je zamisao da iskre ne utrnu, da

se oganj ne ugasi. Ja sam pak igrao ulogu 'diabolusa rotae',

što zbori onu iz Izreke (22,13): »Lav je vani, nasred trga,

poginuo bih.« I tako sam izazivao uvjerenja što sve više uv-

jeravahu uvjeravatelje. Zorislav pak, vječni Josip Sanjar,

sve je više imao viđenja ostvarenja.

Šagi-Bunić se je također 2. listopada spremio poći u Rim

kao teolog nadbiskupa Franje Šepera. Došao se prije pod-

ne oprostiti na Kaptol. Opet smo razgovarali, po stoti put,

»o nečem što bi trebalo«, hoćemo li, nećemo li, može li se,

kako, otkuda. Otpratio sam ga do crkvice sv. Martina u

Vlaškoj ulici. Uvijek se sjećam tog mjesta. Rukujemo se, a

on ... prostrijeli onu svoju ondašnju: »Mislite na sud Božji,

ako ništa ne poduzmete, kad vam je Bog dao ideja...«. Zo-

rislav i ja pohitjesmo dru Stjepanu Bakšiću koji je preuzeo

upravu nadbiskupije kao nadbiskupov vikar. Rekli smo mu

svoju ideju i plan. On ga je prihvatio. Duda dalje piše: »Zo-

rislav je imenovan glavnim urednikom... Odmah smo naslo-

vili list. Za to sam »zaslužan« ja. Bio sam skrupulozan. Zvat

ćemo ga Glas s koncila. Samo koncil, mišljah, može izdavati

Glas koncila, a mi samo »s« koncila. U prvom tiskanom

broju poslije godinu dana taj je famozni »s« iščeznuo.«

Prije nego što će vlak krenuti onoga 2. listopada navečer,

prof. Bakšić je saopćio svoju nakanu o biltenu nadbiskupu

Šeperu. Jedna široka gesta, prirođena velikodušnicima,

značila je odobrenje, potporu: »stojim iza toga«. Dva dana

kasnije izašao je prvi broj u 12.000 ciklostilom otisnutih

primjeraka. Rodio se Glas Koncila. Duda je bio član ured-

ništva, a njegov trag u biltenu je prepoznatljiv u brojnim vi-

jestima i komentarima koje je zbog poznavanja stranih jezi-

ka samo on bio u stanju prirediti brzo i jasno.

ŠIRENJE KONCILSKE MISLI

Događaj Drugoga vatikanskog koncila (1962.–1965.) ubr-

zo će duboko zahvatiti uži krug mlađih profesora Kato-

ličkoga bogoslovnog fakulteta, koji su uživali potporu i

zaštitu starijih, te drugih naših teoloških učilišta kao i širi

krug većinom mlađih svećenika i redovnika te zauzetijih

katoličkih svjetovnjaka. Bonaventura Duda je među nji-

ma od početka među najaktivnijima. Koncilsko je

opečatilo i oplodilo i njegova fakultetska predavanja i sve

daljnje njegovo djelovanje. Osim profesorskih aktivnosti,

njihova je koncilska ekipa – predvođena nezaboravnim

hrvatskim teologom i koncilskim trudbenikom blagopo-

kojnim profesorom Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem –

od onih prvih koncilskih godina i poslije obilazila Hrvat-

skom. Nastupali su na mnogim i službenim biskupijskim i

spontanim dekanatskim svećeničkim sastancima te na ra-

zličitim tribinama, šireći koncilsku misao i otpočetu sve-

koliku crkvenu obnovu, što je uvelike pridonijelo da se

Drugi vatikanski koncil što svestranije udomaći u Hrvat-

skoj.

Tome je uvelike pridonijela i posve nova struktura, od jese-

ni 1960., najprije tzv. Svećenički tečaj, a potom Teološko-

pastoralni tjedan koji je ubrzo prerastao u najveći godišnji

skup katoličkoga svećenstva u ondašnjoj Jugoslaviji, i sve

do danas u Hrvatskoj. Bila je to zapravo trajno djelatna

»koncilska tribina« Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u

Zagrebu na kojoj su sudjelovali, uz druge, većinom profeso-

ri svih naših teoloških učilišta. Dobar dio objelodanjenih

Dudinih studija u oba njegova zbornika odrazuje njegovu

značajnu prisutnost na tim Tjednima. Napominjem da su se

iz strukture tih Tjedana tijekom vremena, s porastom osvo-

jena prostora u komunizmu, razvili mnogi drugi srodni

tečajevi i tjedni po drugim učilištima i biskupijama te re-

dovničkim zajednicama. O tridesetoj obljetnici svršetka

Koncila – kao sudionik i svjedok pokoncilskog događanja u

nas – Duda je za Crkvu u svijetu napisao duži, iako djelo-

mičan, prikaz Prihvat Koncila u Hrvatskoj što će poslije biti

izdano i u knjizi Koncil u Hrvatskoj (Split, 1996., 29-77).

NA ČELU

ŠTABA PROVIDNOSTI BOŽJE

Uskoro se je, gotovo iznenada, pokazala mogućnost izdanja

dugo željkovane Biblije, i Duda – i kao autor sadržajnog

projekta i kao član uredništva s Jurom Kaštelanom – sudje-

luje u ostvarenju, kako on voli reći, Zagrebačke Biblije,

1968. u izdanju Stvarnosti; poslije ju je otkupila Kršćanska

sadašnjost te je dosada izišla u petnaest izdanja. Uz Josipa

Tabaka, mnogostrukoga jezičnoga lektora Biblije, glavni su

redakcijski posao izveli Bonaventura Duda i njegov mlađi

franjevački subrat, također bibličar, spomenuti dr. Jerko

Fućak. I njemu je, posmrtno, posvećen poseban broj Bogo-

slovske smotre (1994., 1-4). Sročen prikaz toga velikoga bi-

blijskoga pothvata, jedinstvenog u Istočnoj Europi pod ko-

munizmom, napisala je Katica Knezović u Obnovljenom

životu (1998., 1, 107-130 i 2, 279-296) pod naslovom Zagre-

bačka Biblija 1968.-1998. Generalni jezični lektor Josip Ta-

bak razotkriva Dudinu ulogu u ostvarenju tog pothvata. U

razgovoru za novine (Start, br. 520, od 24. XII. 1988.) govo-

ri o tom poslu: »Zaista je novi hrvatski prijevod Biblije

nešto jedincato: tu su, pokraj svećenika-biblicista, ne samo

laici, ljudi izvan Crkve, nego i sami komunisti. Izvanredan

primjer ekumenizma. I gle čuda (Duda bi to rekao

drukčije): trojica komunista – trojica najboljih prevodilaca

biblijskih tekstova - Grčić, Kaštelan, Milićević... Četvorica

su ljudi tvorili ''Štab Providnosti Božje'': dr. Jure Kaštelan,

književnik; dr. Bonaventura Duda, bibličar; Josip Tabak,

književnik i književni prevodilac; dr. Jerko Fućak, bibličar...

Bonaventura Duda i Jerko Fućak su glavni, i njihova je zas-

luga, kao i izdavačeva, što je Biblija uopće ugledala svje-

tlo... To su ljudi koji su na svojoj grbači iznijeli golem po-

sao, odvaljen u ciglih petnaest mjeseci. Duda kaže: 'Bila je

to Providnost, milost Božja'.«

No nije rad na Bibliji stao 1968. s tiskanjem njezinoga no-

vog prijevoda. U punom jeku pokoncilske liturgijske obno-

ve tadanja Biskupska konferencija Jugoslavije povjerava

Dudi izradu biblijskoga dijela Hrvatskoga lekcionara u dese-

tak svezaka. I taj su posao izveli u najtješnjoj suradnji Duda

5Č O V J E K Ž E LJ A

i Fućak. Za potrebe lekcionara nanovo su preveli Novi zav-

jet u izdanju Kršćanske sadašnjosti (Zagreb, 1972. i na-

dalje) te izvršili lekcionarsku redakciju Ps a l t i r a Zagrebačke

Biblije. I njihovu se radu ima zahvaliti što je nova liturgija

mogla i u Hrvatskoj početi s adventom 1969. Obojica su

sudjelovala i u prijevodu Rimskoga misala i Časoslova u ko-

ji je također ušao njihov Novi zavjet i redigirani Ps a l t i r . Du-

da je k tome preveo 80-ak novih časoslovnih himana. Pos-

lije su se obojica zauzela i za prijevod Ekumenskoga Novo-

ga zavjeta (Zagreb, 1972.) te za ostvarenje tzv. Jeruzalemske

Biblije (1994.), u čemu je osobit udio pok. Jerka Fućaka.

DJELOVANJE

U NELAKO VRIJEME

Zaslugom dominikanca prof. dr. Marijana Biskupa i akade-

mika dr. Franje Šanjeka izdat će Kršćanska sadašnjost Stoj-

kovićev Tractatus de Ecclesia (1983.), a Dudu će vratiti u

mladenačke dane kad je 1958. objavio svoju disertaciju Joan-

nis Stojković de Ragusio, O.P. (fI444) doctrina de cognoscibi-

litate Ecclesiae, i izazvati da studijski predstavi raspravu,

»Stojkovićevo značenje i u povijesti biblijske hermeneutike s

njegovih Šesnaest pravila tumačenja Svetoga pisma« (zbor-

nik Misao i djelo Ivana Stojkovića, Zagreb, 1986., str. 235-

253). Duda tu ponovno »osvaja« Stojkovićevo autorstvo tim

pravilima. Naime, čak ih je poznati medievalist F. Stegmuller

objelodanio kao Regulae sacrae theologiae – prema upsal-

skom kodeksu C 195-i pripisao ih prvom rektoru upsalskoga

sveučilišta Ericu Olai. A zapravo je to doslovan prijepis Stoj-

kovićevih pravila, prema vrlo rasprostranjenim rukopisima

njegova govora na Bazelskom koncilu De communione sub

utraque specie. Ne navodeći druge, veće ili manje Dudine

povijesne studije i članke za povijest hrvatske teologije, upo-

zoravam još na opsežno djelo kojemu je on suautor: Celina

Sersale-Bonaventura Duda, Padre Alessio Benigar -Un' au-

tobiografia postuma (Rim, 1933., str. 1-618). Djelo otima za-

boravu zaslužnoga zagrebačkoga franjevca Aleksu Benigara

(1983.-1988.), teologa, misionara i pastoralnoga djelatnika u

Zagrebu, u Kini (1929.-1954.) i u Rimu (1954.-1988.), prvo-

ga i još uvijek nepremašenoga biografa bl. Alojzija Stepinca.

Za knjigu o Benigaru i poslije nje Duda je arhivski uredio

veliku i mnogostruku njegovu neizdanu ostavštinu.

Dudin nastavnički rad i njegovo javno djelovanje spada u ne-

lako vrijeme, koje je dobrim dijelom ipak već za nama, ali se

naše vrijeme na to dobrano nadovezuje. Počeo je i najviše dje-

lovao u doba militantnoga ateizma pod zaštitom i pritiscima

državnoga komunizma u bivšoj Jugoslaviji. Crkva je u svemu

bila nemilo pritisnuta i stiješnjena, a time i Katolički bogos-

lovni fakultet u Zagrebu kao i sva druga naša teološka učilišta.

Dosta budi spomenuti da je prvih desetak i više godina toga

režima bilo gotovo nemoguće da se naši mladi teolozi usa-

vršavaju u Rimu ili na drugim europskim sveučilištima. Nije

također ono najmanje, što je bila posve onemogućena, ne sa-

mo ekonomski nego i poštanski, svaka komunikacija s plod-

nim suvremenim teološkim stvaralaštvom koje je u Europi

buknulo poslije II. svjetskog rata, a neposredno prije Drugoga

vatikanskog koncila. S druge strane, upravo se u to vrijeme

počeo događati isti Koncil sa svim svojim obnovnim odredni-

cama i u teologiji i u cjelokupnom crkvenom životu. Trebalo je

imati vrlo razvijene antene da u tom događanju, u stiješnjenim

domovinskim prilikama, ne ostanemo po strani. U tom sklopu

treba ocjenjivati rad i zalaganje cijele ekipe naših pokoncil-

skih teologa, među koje svakako spada i Bonaventura Duda.

NAVJESTITELJSKA ZADAĆA

TEOLOGIJE

Uz Dudine spomenute životne pothvate, on je bio i ostao

neumoran pastoralni djelatnik – kao pisac, publicist, konfe-

ransijer, propovjednik i voditelj duhovnih vježbi, a među pr-

vim svećenicima će se pojaviti i na televizijskom ekranu. Ka-

da je Kršćanska sadašnjost, to znači nezaboravni prof. dr. Jo-

sip Turčinović, pokrenula ujesen 1984. liturgijsko-pastoralni

Listić s ciljem podizanja razine našeg homiletskog umijeća,

pod urednikovanjem franjevca dr. Mirka Mataušića, Duda je

kroz tri godine pisao komentare nedjeljnih i blagdanskih bi-

blijskih čitanja. Poslije ih je izdao kao trilogiju za Godinu

ABC: Sijač je Sin Čovječji (1989.), Sjeme je Riječ Božja (1987.)

te U plemenitu srcu (1990.). I inače je Duda – u više rasprava i

u svojim predavanjima te u homiletskim priručnicima – zao-

kupljen navjestiteljskom zadaćom teologije. O tom svjedoče

već najraniji njegovi napisi Biblija i liturgija (1962.), Biblija i

liturgija u propovijedanju (1963.) te Biblijski temelji katehizaci-

je (1963.) i Biblijske vrijednosti u našim katekizmima (1975.).

Trebalo bi progovoriti i o njegovom, takoreći, internom do-

prinosu za pokoncilsku obnovu našega redovništva. Tek na-

pominjem da su mu 1966. hrvatski franjevački provincijali, a

s njima i slovenski, povjerili redakciju prijedloga franjevaca s

područja Jugoslavije za obnovu franjevačkoga zakonodav-

stva. Tako je nastala Propositio pro accommodata renovatione

Ordinis (1966.), izdana ciklostilom. Iz toga je ozračja izašla i

Dudina mala, ali značajna knjižica Ima li naše redovništvo bu-

dućnost (1971.) i Moj sveti Franjo (1990.). O sedamstotoj

obljetnici Marijina svetišta na Trsatu teološki je odčitao

značenje toga svetišta u knjizi Nazaretska poruka Marijina Tr-

sata (1991.). Desetljeće kasnije je tiskana njegova mariološka

knjiga Mali darovi Isusovoj i našoj majci (Zagreb, 2001.).

Duda je sudjelovao na više ekumenskih simpozija triju ta-

danjih jugoslavenskih bogoslovnih fakulteta (Ljubljana-Za-

greb-Beograd), i predavanjima, a osobito u podržavanju is-

tinskoga ekumenskoga ozračja. Potvrdio se i u dijalogu Cr-

kve i svijeta s više intervjua koji su s njim vodili znatiželjnici

iz različitih krugova i novina. Prvi je takav razgovor s Dra-

ganom Kalajdžićem Jesmo li sami na putu izdala Kršćanska

sadašnjost (Zagreb, 1980.), a dvije knjige razgovora su

izašle u izdanju zagrebačke »Teovizije«: Ljudskost Božića

(1995.) i Krist i naši svagdani (1996.). Odraz te osjetljivosti

za dijalog Crkve i svijeta predstavlja i njegova knjiga eseja

Rukovet domovinskih tema u izdanju Kršćanske sadašnjos-

ti.

Vraćajući se zborniku U svjetlu Božje riječi posve je očito da

Dudu, osim biblijskog polja, u sklopu cjelokupnoga koncilskog

magisterija osobito zaokuplja pojam i zadaća pokoncilske teo-

logije jer upravo od nje – kako je očito iz koncilskog dekreta

Optatam totius – Koncil očekuje i zahtijeva utemeljenje i obra-

zloženje sveopće koncilske obnove. Stoga se Duda već u prvim

pokoncilskim godinama i unaprijed posvećuje pitanju tzv. uvo-

da u teologiju, to jest kako nastaviti cjelokupni studij teologije

na »Kristov misterij«. Stoga, uz ostalo, sudjeluje i opširno refe-

rira na dva temeljna po-koncilska teološka simpozija o obnovi

teologije – u Santo Domingu (1965.) i u Rimu (1966.).

MNOGOSTRUKA ZNANSTVENA

ZAINTERESIRANOST

Egzistencijalna Dudina služba Crkvi razvila je i njegov dar za

glazbu. Još kao učenik Franjevačke klasične gimnazije mo-

gao je realizirati svoju ljubav prema glazbi i glazbeno znanje

sviranjem na orguljama; omogućio mu je to veliki glazbenik

Kamilo Kolb. Sviranjem orgulja služio je slaviteljima Kristo-

va otajstva, željan služiti Kristu i onima koji su se sabrali da

Njega slave. Tu njegovu, javnosti gotovo nepoznatu službu -

jer su orgulje visoko na koru crkve - daleko više razotkriva

njegova knjiga Svijeta razveselitelj. Hrvatski Božić (Kršćanska

sadašnjost, 3. izdanje, Zagreb 1990.), a glazbeno je izriču i

njegove skladbe; one su izraz njegove glazbene nadarenosti i

želje da razveseljuje ljude i »Svijeta razveselitelja«.

Davno je nastupilo vrijeme da Duda zaokruži svoje djelovanje

i skupi svoje rasute radove. Tematika studija i članaka sabranih

u dva već spomenuta zbornika Koncilske teme (1995.) i U svje-

tlu Božje riječi (2001.) – vrlo je raznolika. Ti zbornici su, u izbo-

ru, skupljeni njegovi radovi tješnje naslonjeni na misao i djelo

Drugoga vatikanskog koncila. No u njima Duda pruža javnosti

izbor drugih svojih biblijskih i teoloških studija i članaka s više

područja svoje profesorske i pastoralne djelatnosti. Tako on

potvrđuje svoju mnogostruku znanstvenu zainteresiranost, a

prije svega spremnost i sposobnost odgovarati na potrebe po-

koncilskog vremena kada se u našoj Crkvi zahtijevala teološka

riječ ne samo visoko stručna i profesorska nego i publicistička

da se Koncil presadi u Hrvatsku. U tim zbornicima skupljeni

su njegovi radovi, premda biblijskoga i teološkoga sadržaja,

jasno naslonjeni na misao i djelo Drugoga vatikanskog konci-

la. K tome otkrivaju da je njihov autor predan i pastoralnoj

službi, prije svega izgradnji pokoncilske Crkve u nas.

»MAGISTERIUM« SMJERODAVAN

ZA »MINISTERIUM«

Nema sumnje da je glavni Dudin doprinos u svemu tome sama

Zagrebačka Biblija 1968. sa svom njegovom prethodnom i sus-

ljednom njegovom biblijskom zauzetošću kao profesora, pisca,

predavača i propovjednika. Sve to otkriva da je Dudino znanje

enciklopedijsko, a zanimanje za biblijske i teološke teme sves-

trano. Ipak, nije on bibličar i teolog u maniri kabinetskog rad-

nika. Za njega je – kako i naslovljuje dvije biblijsko-teološke

rasprave – prvotna, štoviše životna, zadaća »djelo blagovjes-

ništva« jer ga u tom utvrđuje uvjerenje da je »apostolsko djelo

bogoslužje«. On je djelatnik na širokom polju razotkrivanja sa-

me Crkve i njezine poruke u koncilskom i pokoncilskom vre-

menu. Posve je predan poslanju Crkve u tom osobitom razdo-

blju u nas i ne bira zadatke po svojim sklonostima već po njiho-

voj važnosti. Osjetljiv je za »znakove vremena« i spreman je na

koncilijantnu suradnju sa svima kojima je na srcu dobro ljudi.

Usprkos sve raznolikosti tematike i načina obrade, ipak se

naziru temeljne oznake Dudine teološke osjetljivosti. To je

uvijek »magisterium« – bilo koncilski bilo papinski – koji je

smjerodavan za »ministerium«. Unutar toga lako će se zapa-

ziti i njegova marijanska i opća devocionalna nota, tipična za

franjevačku teološku školu, koja dolazi do izražaja osobito u

knjizi Svijeta razveselitelj (1980.) koja je posvećena teologiji i

vjerničkom vrednovanju hrvatskih božićnih pjesama. Uvijek

uz prvoga, Tomislava Janka Šagi-Bunića, s kojim je od mla-

denaštva zajedno stasao, Duda pomno prati diskusiju koja se

u Crkvi vodi oko teologije i službe teologa za pouspješenje

Koncila i zadaća Crkve naspram suvremenog svijeta.

Duda je vjeran »sluga Božje riječi«, izvorni teološki mislilac,

pažljiv istražitelj teološke prošlosti, budan motritelj teo-

loške sadašnjosti da bi i sam bio njezin graditelj. Usmenom

riječju ugradio se je i znatno odredio egzistencijalnu pojavu

naše Crkve. Sveukupnošću pak svoje pisane riječi pružio je

budućim pokoljenjima nezaobilazan polog teološkog raz-

mišljanja koji obvezuje na poštovanje, ali i na nastavljanje.

Štoviše, taj polog ima vrijednost usmjerenja jer ga čini pre-

poznatljivim kao mislioca kojega je formirao Drugi vatikan-

ski koncil i kojem se je on zauzvrat posve stavio u službu.

Duda je bio je i ostao "čovjek želja". Mnoge je želje ostva-

rio, svoje i tuđe. Mnogi ga upoznaše, a nebrojeni su oni ko-

ji su se sreli s njegovim djelima. O kad bi ih ti različiti sus-

reti doveli do istog zaključka: »čovjek želja« je nužno čov-

jek koji je impresioniran potrebama vremena i na njih od-

govara pretvarajući želje u djela. Za Dudinu 86. godinu

života i 60. obljetnicu misništva smije se tako reći.

dr. fra Emanuel Hoško


Dušom mi

rado

prostruje

stihovi:

"Ima mjesta

tajnih u

nama - Što

će živjeti

ubuduće...

Treba ih

dobro skriti

- kvas

onoga što

će biti."

(Sabrana

djela, XV,

224) Po

Tinu, i ja

sam

budućnik!

B onaventuraDu d a

Radostan sam da je naš brat fra

Bonaventura Duda doživio di-

jamantni jubilej, 60. obljetnicu

svećeništva, jer je riječ o ugled-

nom i zaslužnom članu našega franje-

vačkog bratstva i naše Provincije. Sigur-

no je fra Bonaventura Duda i najpre-

poznatljiviji franjevac u Hrvatskoj, čov-

jek izuzetnih darova i izuzetne marlji-

vosti – franjevac svim srcem, zaljublje-

nik u sv. Franju i franjevaštvo, zanosni

propovjednik Evanđelja.

U našemu franjevačkom bratstvu na

Kaptolu on je istina najstariji, a možda

još uvijek i najbolji sin sv. Franje. Uz

njega se nitko ne osjeća malen, zapos-

tavljen, mimoiđen. To je razumljivo jer

je on uvijek manji brat i svima nama

daje pravo da budemo od njega i veći i

važniji. Uz brata Bonaventuru i po nje-

mu i mi franjevci Hrvatske franjevačke

provincije sv. Ćirila i Metoda smo pos-

tali malo bolji i više smo sinovi sv. Fra-

nje nego što bismo bili bez njega. Smi-

jem reći i to da hrvatski franjevci pos-

ljednjih pola stoljeća nose više ili manje

prepoznatljiv pečat njegova franje-

vaštva.

Ono što moja braća i ja svakodnevno

doživljavamo je da je Bonaventura prije

svega pravi sin sv. Franje pa je nama

mlađima učitelj realnoga, trajnoga i

vjernoga franjevaštva. Njegove visoke

godine nisu ga udaljile od ljudi jer im

on ne želi biti učitelj, a najmanje im

želi nametati vlastite stavove. On je

čovjek koji se divi Bogu i Božjim djeli-

ma u ljudima, pa je drag čovjek koji je

ušao u mnoga srca a to je znak da onaj

koji želi biti blizu Bogu, taj je blizu i

čovjeku.

Životno geslo našega fra Bonaventure –

koje stoji i na mladomisničkoj spomen-

sličici je: »Isuse, dobroto beskrajna!«.

Tim riječima fra Bonaventura ispovije-

da da je Isus Krist zacrtao njegov život-

ni put i Isusu Kristu pripisuje svaki svoj

životni korak i svako svoje životno dje-

lo, a osobito ona djela koja mi zajedno

s njim smatramo pothvatima na dobro

naše domovinske Crkve. To su nastanak

Glasa Koncila, priređivanje Biblije i

širenje misli Drugoga vatikanskog sabo-

ra. Ta i mnoga druga djela fra Bona-

ventura ne smatra svojima i ne misli da

su plod njegove darovitosti i rada, već

ih pripisuje Bogu iz čijih ruku je primio

život, sve svoje darove i sve izazove na

stvaralačka djela.

Zato, »Isuse, dobroto beskrajna«, hvala

Ti što si našemu franjevačkom bratstvu

podario takvoga čovjeka i takvoga brata

fra Bonaventuru.

fra Željko Že l ez n j a k ,provincijalni ministar

Č ov j e ki z u ze t n i h

d a rova

Najstariji prikaz sv. Franje na sjeveru Hrvatske, (početak 14. st.), zidna slika u sakristiji zagrebačke katedrale

HRVATSKA

FRANJEVAČKA

PROVINCIJA

SV. ĆIRILA

I METODA


Evanđelje za život -život za Evanđelje

Sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa

Krista nije napisano iz nekih umjetničkih

pobuda. Ono nije neki filozofski spis ni

zbirka moralnih pouka, premda se može

reći da je Sveto Evanđelje i pjesničko djelo, i filo-

zofski spis, i zbirka moralnih pouka. Ali, ono nije

napisano da uživamo čitajući ga, da se samo

oduševimo za idealan život koji je u njemu ocrtan

ili da priznamo ljepotu i uzvišenost njegova nazo-

ra na svijet i sveopće zbivanje. Ne, sveto

Evanđelje nije zato napisano. Ono je pisano krvlju

neokaljanoga Jaganjca Krista, napisano je zato da

bude oživotvoreno, napisano je samo radi života.

Napisano je, to još jednom treba istaknuti, ne da

ga s divljenjem čitamo, nego da ga teškom mukom

provodimo u život.

Taj smisao Evanđelja otkrio je svijetu – u doba ko-

je je zaboravilo Evanđelje – Svetac iz Asiza koga

stari pisci rado zovu: »Vir Dei beatus Franciscus«.

On sam piše: »Nitko me nije uputio što da činim,

nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti

prema svetom Evanđelju. I ja sam to u malo riječi

i jednostavno dao napisati, i Gospodin Papa mi je

potvrdio.« On je tako proniknuo temeljnu

evanđeosku nakanu – promijeniti život ljudi – da

osniva Red kome će pravilo i zakon biti oživotvo-

renje Evanđelja. »Pravilo i život manje braće jest

ovo: opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isu-

sa Krista.« Tako počinje najkraće redovničko pra-

vilo. Ali svetome Franji to nije bilo dosta. Još jed-

nom je htio braći na srce staviti Evanđelje i zato

završava svoje Pravilo: »...da uvijek... opslužujemo

sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista na

koje smo se čvrsto obvezali.« Ima li jednostavnijih

riječi o najuzvišenijem pravilu života!

Naše je dakle pravilo: da riječ svetoga Evanđelja u

našem životu postane čin. To je prvi dio franje-

vačkoga poziva.

Život po Evanđelju traži život za Evanđelje. Stoga

nitko ne može biti kršćanin, a ne apostol. I što je

netko više kršćanin, to je više apostol. A tako se

može reći i o franjevcu. I što tko dublje shvaća sve-

to Evanđelje, to je njemu veća želja da i druge

upozna s Evanđeljem. I zato naslućujemo onaj žar

kojim je sveti Franjo obilazio sela i gradove propo-

vijedajući na trgovima i na raskršćima kroz Italiju i

Francusku. Shvaćamo što ga je tjeralo preko mora,

u središte Islama: služba Evanđelju. I zato možemo

shvatiti kako su mogle djelovati riječi koje su izvi-

rale iz srca koje je kucalo, koje je gorjelo za

Evanđelje. Ako još dodamo da je njegova riječ od-

govarala njegovu životu, a njegov život Evanđelju –

ta, onda je njegova riječ bila ponovljeno Evanđelje.

Zato i kaže sveti Bonaventura o njemu: »...Jesus

Christus, cuius praedicationis repetitor fuit pater nos-

ter Franciscus.« (Itinerarium, Prologus, n.l). Stoga

je jasno da se snazi njegove propovijedi nije mogao

nitko oduprijeti.

To je slika aktivnoga života franjevca. Taj život nije

normiran nikakvim pisanim pravilom, on jednostav-

no nužno proizlazi iz pisanoga pravila koje je pisano

za »pasivni« život. Ili bolje rečeno: vanjski život i rad

franjevaca rezultira iz njegova nutarnjeg života. Koli-

ko više živi po Evanđelju, toliko više živi za

Evanđelje.

Naš dakle poziv nije da oživotvorimo Evanđelje

samo u svome životu nego da oživotvorimo

Evanđelje i u svijetu. To je poziv franjevaštva.

Kad je dakle Evanđelje pisano radi života, doista

nema veće službe Bogu i čovječanstvu od službe

Evanđelju, od života za Evanđelje. Ali, kao što ima

ljudi koji su pola života udesili po nauci evanđeos-

koj, a drugu polovicu života udešavaju po načelima

svijeta (kušaju živjeti dvostrukim životom!), tako

ima ljudi koji samo polovicu života daju za

Evanđelje. Ostalo pridrže sebi da poklone prijatelji-

ma ovoga svijeta. I vječno osjećaju da imaju samo

polovicu svoga života - ali ne onu koju su za se za-

držali, nego onu koju su dali Evanđelju. Tko dakle

želi imati čitav svoj život, neka ga svega dade za

Evanđelje!

Neka dakle kvasac svetoga Evanđelja ukisne sve

tijesto, sav naš život: da sav naš život bude po

Evanđelju i da se sav istroši za Evanđelje!

To je konačna misao svetoga Franje.

To je potpuni smisao franjevaštva.

Život po Evanđelju i za Evanđelje!

Bonaventura Duda, Moj sveti Franjo, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 9.-10.

Giotto di Bondone, Sveti Franjo podupire Crkvu, detalj freske, Assisi, oko 1295.-1300.

Hvaljen budi, Gospodine moj,

sa svim stvorenjima svojim,

napose s bratom gospodinom Suncem.

Od njega nam dolazi dan,

i svojim nas zrakama grije.

Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,

slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja

(...)


po sestri i majci nam Zemlji.

Ona nas hrani i nosi,

slatke nam plodove, cvijeće šareno

i bilje donosi.


po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje

i podnose rado bijede života.

Blaženi koji sve podnose s mirom,

jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.


po sestri nam tjelesnoj Smrti

kojoj nijedan smrtnik umaći neće.

Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu.

A blaženi

koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,

jer druga im smrt nauditi neće.

Bonaventura Duda, Ja Bogu povjerih svoj štap: moje mi-

rogojske šetnje, Teovizija, Zagreb, 1999., str. 49.

Pjesma stvorovaSveti Franjo Asiški, XIII. stoljeće


Prva lekcijaoca Dude

Pro-fessor, con-fessor,svjedok, priznavatelj...

Dah suvremenostii teološke svježine

Za Bonaventuru Dudu čuo sam u vrijeme bogoslov-

nih studija u Pazinu početkom šezdesetih godina

prošloga stoljeća kada su se počeli održavati Teo-

loško-pastoralni tjedni u Zagrebu. Naš duhovnik Ivan Je-

lovac imao je već tada magnetofon i snimio je govore na

Tjednu. Dudine smo nastupe mi bogoslovi posebno rado

preslušavali, prepisivali i o njima govorili. Bio je to dah

suvremenosti i teološke svježine jer smo se mi u Pazinu

služili pretežno prijeratnim udžbenicima, domaćim i stra-

nim. U raspravama nadobudnih bogoslova bilo je dovolj-

no da neko mišljenje prevlada ako se moglo potvrditi ci-

tatom iz Dudina govora ili pisanja.

Poslije završetka studija na Visokoj teološkoj školi u Pazi-

nu poslan sam u Zagreb da položim razlike koje su se

tražile za stupanj licencijata. Ondje sam slušao predmete

koje je Duda predavao, pa i one koji su mi već bili priz-

nati. Iz Pazina sam došao s dosta dobrim poznavanjem

sadržaja Biblije, na što je Duda nadogradio svoje

oduševljenje Božjom riječi. I on je primijetio moje zani-

manje pa me nije na ispitima ni ispitivao, nego mi je sa-

mo upisao ocjenu jer sam već na predavanjima »razvese-

lio njegovu dušu«. Kad je čuo da me poglavari šalju na

studije crkvene povijesti u Rim, rekao mi je kako je šteta

što ne idem na studij Svetoga pisma. Znao je on ohrabriti

studente svojim komplimentima. Možda je i to rekao u

tom smislu, ali svakako su mi njegova predavanja i ta nje-

gova riječ pomogli da još više zavolim Bibliju.

Duda se pokazao uvijek kao vrstan stručnjak i govornik.

Uz to je imao izrazito pjesničku notu pa je svoja mišljenja

znao iznositi u razumljivim i privlačnim slikama. Jednos-

tavno, imao je dar prenijeti na drugoga ljubav prema ono-

me što je on zavolio i tumačio – prema Svetome pismu.

mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski

Fra Bonaventuru Dudu upoznao sam 1969. godine ka-

da je dolazio iz Zagreba na našu Visoku bogoslovnu

školu predavati Novi zavjet. Sjećam se kako je odmah

na početku predavanja otvorio 15. poglavlje Lukina

evanđelja, u kojem se nalazi prekrasna priča o ocu i dvojici

sinova, o mlađemu koji je napustio očev dom i o starijem

koji je ostao u njemu, ali srcem je bio daleko od oca i nje-

gova shvaćanja. Pater Duda je najprije pročitao tu prispo-

dobu, zatim je rekao da svaki od nas treba otkriti glavni lik

u njoj te je zatim izišao iz predavaonice. Kad se nakon ne-

kog vremena vratio natrag, trebali smo mu odgovoriti na

pitanje koje nam je zadao. Svi smo iz katekizma znali da je

to prispodoba o Izgubljenom i nađenom sinu. Ali profesor

nas je iznenadio rekavši da u toj priči nije u prvom planu

izgubljeni i nađeni sin, nego milosrdni otac. Drugim ri-

ječima, prije nego što govori o grijehu i obraćenju sina,

prispodoba govori o milosrđu oca, tj. o Božjem milosrđu

prema čovjeku grešniku. Od tada pa do danas, svaki put

kada čitam i meditiram tu prispodobu, obvezno se sjećam

te davne lekcije oca Dude, koji nas je tada tvrdnjom da je

u Lukinoj priči glavni otac, tj. Bog, a ne sin, tj. čovjek, sve

veoma iznenadio i zatekao. Puno sam o toj prispodobi za

vrijeme daljnjeg studija i kasnije čitao i slušao te sam s vre-

menom otkrio njezinu slojevitost i višeznačajnost, ali ništa

mi se nije tako duboko usjeklo u pamćenje kao ta prva lek-

cija oca Dude.

Što sam ga više poznavao, bilo kroz osobne susrete, bilo

kroz njegova predavanja i propovijedi, bilo čitanjem njego-

vih tekstova, sve sam dublje otkrivao da je on čovjek s po-

sebnom karizmom. Sve čega se je laćao odisalo je tim po-

sebnim darom koji mu je Bog dao s njegovom naravi, a on

oplemenio i izbrusio u školi sv. Franje. Katkad mi se činilo

da bi otac Duda bio franjevac i kad to ne bi bio. Rijetko se

može naći čovjeka koji je tako duboko prožet franjevačkim

duhom, kao što je on. Zato za mene pomisao na franjevca

odmah asocira fra Bonaventuru Dudu. Neka je Bogu hvala

za dar tako divnog čovjeka, iz čije svake geste progovara

evanđelje na način kako ga je živio sv. Franjo! Hvala Bogu

i hvala ocu Bonaventuri, i neka ga među nama mnoga ljeta!

mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup

Profesor Bonaventura Duda iznimna je osoba

goleme vrijednosti za naš suvremeni crkveni,

kulturni i nacionalni identitet. Ono što bih po-

sebno želio istaknuti jest da je pater Duda za mene

eminentno profesor, i to profesor u smislu ne samo

predavalačkoga višegodišnjeg rada na Katoličkom

bogoslovnom fakultetu, nego i u smislu koji zadaje

sama riječ pro-fessor, odnosno con-fessor, a što

znači: onaj koji javno obznanjuje, odnosno svjedok,

priznavatelj ili ispovjedalac. Njegove riječi uvijek je

pratilo svjedočanstvo o vlastitom iskustvu. Njegovo

pak naučavanje doista je uvijek bilo i jest javno ob-

znanjivanje vjere u Isusa Krista i njezinih dubina, ka-

ko teoloških tako i – usuđujem se reći – mističnih.

Mistici su posebni Božji obdarenici, a obdareni su

blizinom Božjom koju osobno duboko doživljavaju,

ali ako ju mogu komunicirati i drugima, tada je to još

jedan dar važan i za druge, za zajednicu, kako Crkvu

tako i društvo u kojemu žive i djeluju. Pater Duda

upravo je takav mistik koji sam iskusuje Božju blizinu

na posebno intiman i dubok način, ali koji je također

obdaren sposobnošću da to prenosi i drugima.

Sjećam se kako sam pohrlio slušati profesora Dudu

već na prvoj godini studija, premda taj kolegij nije

bio obvezatan za tu godinu. U predavaonicu se nije

moglo uvijek ni ući, toliko je bila puna. A kad je pro-

govorio, znao se toliko približiti slušačima da su

reakcije bile često veoma intenzivne. Ne jednom me

je duboko nasmijao, ali kada sam poslije predavanja

razmislio o tome što je pater Duda htio poručiti

onim čime me nasmijao, bio sam često tronut do su-

za. Kao da sam se zatekao da se smijem zapravo sam

sebi i da su te kritike upućene u prvom redu upravo

na moju vlastitu adresu.

U svjetlu rečenoga ne mogu ne istaknuti Dudin rad na

Bibliji, njegov osjećaj za Riječ Božju. On je – poput

proroka ili starozavjetnog psalmista – doista »kušao«

Božju Riječ, njome se hranio, njome se naslađivao.

Poznavao je površnom oku skrivene nijanse izvornog

značenja pojedinih biblijskih riječi i poruka te nas, stu-

dente, uvodio u to razumijevanje. Njegov je život obi-

lježen upravo proučavanjem Svetoga pisma, kojemu je

posvetio svoje najbolje sile, i to kako prevođenjem tako

i naučavanjem. Njegov se širok znanstveni i pastoralni

rad i nastojanja ne mogu razumjeti bez Biblije. Možda

to najbolje ilustrira s koliko je entuzijazma sudjelovao

u prijevodu Biblije na hrvatski jezik, kojem je projektu

– zajedno s književnikom Jurom Kaštelanom – bio ure-

dnik. Ta, kako je on voli zvati, Zagrebačka Biblija iz

1968. izvršila je golem utjecaj na duhovnost, crkveni

život, liturgiju, ali i na hrvatsku književnost i ukupnu

našu kulturu. Stoga značenje toga izdanja cjelovite hr-

vatske Biblije nadilazi crkvene okvire jer je ona postala

općehrvatska kulturna baština par exellence.

Pater Duda je za mene još nešto, tihi pratilac i po-

dupiratelj svih malenih i siromašnih, onaj koji se zna

iskreno radovati uspjesima drugih, onaj koji svojom

vedrinom i zauzetošću uvijek potiče na vedrinu, op-

timizam i budi u ljudima nadu. Profesor – ili kako

ga većina voli zvati – pater Duda za mene je jednom

riječju: kršćanin. Sjećam se da je tako on volio nazi-

vati profesora Šagi-Bunića, pozdravljajući ga: »Kako

si, kršćanine?«, a sad bih ja volio tako nazvati njega

jer je on to u svojem znanstvenom, kulturnom, re-

dovničkom, vjerničkom i ljudskom liku doista utjelo-

vio. Zahvalna srca želim mu svako dobro od Boga!

mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup


Novo liceCrk ve

Kolika li programa! Kojih li nada!

Kojih obećanja!

Na početku svih svojih zborovanja

i zasjedanja Crkva od pradavnine

moli zazivni vapaj: »Pošalji Duha svojega...

i obnovit ćeš lice zemlje!«

U svojim je počecima, kako veli Pismo, ze-

mlja bila »sama pustoš i praznina«.

Snažnim zahvatom Duha Božjega postade

kolijevkom života, bujanja i punine.

Gdje god je na djelu Duh, ondje klija, ras-

te, buja, cvate, rodi i plodi – život.

A Duh je Božji na poseban način na djelu

u svetom saborovanju Božje Crkve. Nismo

li čitali svečani »komunike«, saborsko

priopćenje prvog onog sabora u Jeruzale-

mu, negdje oko 50. godine naše – tj. Kris-

tove – ere? Koje li apostolske smionosti!

»Odlučili smo Duh Sveti i mi« (Djela

15,28)!

Stoga je i veliki saborski papa Ivan Dobri,

ostavljajući svoje djelo u nasljedstvo Papi

Pavlu VI., često govorio o »novim Duhovi-

ma«, o novom stoljeću, o novom licu Crkve

Kristove.

Novo lice Crkve – u svoj njezinoj zemljo-

pisnoj, nacionalnoj i rasnoj rasprostranje-

nosti kojom grli cio svijet!

Novo lice Crkve – u sve dubljem ostvariva-

nju sakramentalnog zajedništva s Bogom

Trojedinim, izvorom mladosti, života, puni-

ne, neumrlosti, neuvele djelatnosti!

Novo lice Crkve – u novom utvrđenju pa-

pinske službe koja je u svojoj biti, prema

prastarom naslovu, služba očinstva prema

cijelom svijetu!

Novo lice Crkve – u obnovljenoj formulaci-

ji biskupske službe, kako uči već pra-

mučenik Ignacije, prema kojoj je biskup u

svojoj biskupiji a tijelo biskupa u crkvenoj

pokrajini, »predsjedatelj zajednice ljubavi«!

Novo lice Crkve – u njezinim svećenicima i

redovnicima koji, prema riječi Pija XII.,

imaju biti sjaj Crkve Kristove!

Novo lice Crkve... I ti, svaki pojedini

kršćanine, pozvan si da sudjeluješ u sabor-

skoj obnovi Crkve! Možda si se do sada os-

jećao kao periferijski član, u kutu Božje

obitelji. Svima je nama Krist Učitelj i Gos-

podin rekao riječi: »Neka svijetli vaše svje-

tlo pred ljudima da... slave Oca vašega koji

je na nebesima« (Mt 5,16).

Ti si također pozvan da u Kristu »ukorijenjen

i utemeljen« (Ef 3,18), s Kristom što intimni-

je, trajnije i intenzivnije sakramentalno sjedi-

njen, sve više nosiš na sebi lice Kristovo u

osobnom, obiteljskom i društvenom životu.

Ne traži se od tebe neko zastavičarsko

kršćanstvo. Bučni propagatori nisu poželjni u

našoj religiji. Ona pozna samo apostole. A u

apostolatu napose vrijedi život Kristu odan.

Život propovijeda više nego riječi.

Suvremena duhovna književnost voli riječ »ir-

radiare« – ižarivati – odražavati, odsjajivati.

Preduvjet je da si kroz sakramentalni suživot s

Kristom u životnom odnosu s Kristom svje-

tlom i ognjem. Tada će i po tebi u tvojoj obi-

telji, u tvom djelokrugu Krist uvijek unositi

sve više istine i ljubavi, dobrote i mira, životne

radosti i zalaganja. I po tebi će sve više i više

postati lijepo – novo lice Crkve. Jer, to je za-

kon što nam je svima zapisao Pavao: »da se

mi svi, lica razotkrivena, odražavajući Kristo-

vu slavu – ljepotu njegova lica – sve jasnije i

jasnije preobražavamo u njezinu sliku pod ut-

jecajem Gospodina Duha« (2 Kor 3,18).

Tome smjera naš sveti Sabor.

Bonaventura Duda, Koncilske teme, Kršćan-

ska sadašnjost, Zagreb, 1992., str. 34.-35.

Uvodnik prvog tiskanog broja»Glasa Koncila«

Je li Koncilp rove d e n ?

Iu nas i u svijetu Koncil još nije

proveden, on se provodi.

U neku ruku, to je pitanje: Je li

Koncil proveden? - može se i dru-

gačije izraziti. Da li se Koncil dogo-

dio? Jest, ukoliko je to posve

određeno događanje u četiri koncilska

razdoblja od 1962. do 1965. godine.

Koncil je želio Crkvi dublje posvijestiti

nju samu i njezinu misiju u svijetu.

Stoga se ne pita samo koliko su pro-

vedeni koncilski dekreti, niti koliko je

već asimiliran, posvojen koncilski

nauk. On je uvelike, bar ako gledamo

na vrhu, utjecao na novi Ko d e k s i još

očitije na novi Katekizam Katoličke cr-

kve. On pomalo, sve više, utječe na

naše propovijedanje, na naš vjerski

nauk. No Koncil je želio uzbuditi nove

osjetljivosti, nova usmjerenja, i to iz-

nutra i izvana, to jest za unutarnje cr-

kveno događanje i za suodnose Crkve

i svijeta. Tu Koncil nipošto nije prove-

den, on se – više ili manje, u jačem ili

oslabljenom ritmu – provodi.

Bonaventura Duda, Krist i naši svag-

dani : razgovori s Bonaventurom Du-

dom, priredio Stjepan Lice (za Glas

Ko n c i l a razgovarao Ivan Miklenić),

Teovizija, Zagreb, 1996., str. 143.-144.

Šime Vulas, Raspelo


Zač je košnijipapa fali važućdoktorat Roka

zo Krasi?

Ojednome od najznameniti-

jih franjevaca i svećenika

hrvatske Katoličke crkve

odavno se mnogo toga zna.

Ali za neke, čak i bitne »pojedinosti«

iz njegova životnoga vijeka zna veo-

ma malen broj ljudi. Navedimo ba-

rem neke od njih.

1. »Slučajno« je 1924. rođen u (ta-

dašnjoj) Rijeci, talijanaško-talijanskoj

tobožnjoj »državi«, koja je upravo te

godine pripala fašističkoj Kraljevini

Italiji.

2. Ali smatra se čvrstim, hrvatskim

Bodulom iz čokavskoga sela Kras u

Dobrinjštini na otoku Krku.

3. Djetinjstvo je proveo i osnovnu

školu polazio u tome selu svojih pre-

daka.

4. Smatra se: predci su iz istočne Ita-

lije došli na o. Krk, ali vjerojatno su

Poljaci, i čvrsto su se srodili s krčkim,

glagoljaškim Hrvatima.

5. Za sada mi je poznato: jedini je

Hrvat o čijoj je knjizi/doktoratu,

obranjenome na papinskom

sveučilištu Antonianum u Rimu, oc-

jenu 1960. objavio budući Sveti Otac.

6. Pri tome je budući Sveti Otac do-

nekle pogriješio.

7. No ocjenitelj tada još nije bio Sve-

ti Otac, pa se našalimo – još nije bio

»nepogrešiv«.

8. Ali u cjelini – u ocjeni objavljenoj u

Münchenu, taj tadašnji njemački

sveučilišni profesor dr. sc. Joseph Rat-

zinger ipak autoru odaje priznanje.

9. O toj zanimljivosti držao sam pre-

davanje i 2007. objavio opsežan čla-

nak u dva broja zagrebačkoga tjedni-

ka Glas Koncila.

10. Taj nekadašnji njemački

sveučilišni profesor – sadašnji je pa-

pa Benedikt XVI.

Eto, samo nekoliko, gotovo nepozna-

tih pojedinosti većini ljudi, čak i

poštovateljima znamenitoga i zas-

lužnoga hrvatskoga intelektualca, fra-

tra i svećenika, sjajnoga bibličara i

propovjednika, dvostrukoga magistra

znanosti, doktora znanosti, emeritu-

sa, sveučilišnoga profesora i dekana

fakulteta, autora niza knjiga, raspra-

va, članaka, urednika, prevoditelja,

itd.

A on je – fra Bonaventura Duda iz

bodulsko-krčkoga čokavskoga i gla-

goljaškoga Krasa.

akademik Petar Strčić

(istešo zo Krasi)

Franjevački samostan u Varaždinu

Rođen sam u Rijeci u siječnju 1924. g. i to

je imalo vrlo značajno mjesto u tadanjoj

mojoj povijesti. No, prvo sam djetinjstvo

proveo u svome zavičaju, u selu Krasu na

otoku Krku. Imam osjećaj da smo mi, mali Krasa-

ni, u to vrijeme živjeli na način kako se živjelo neg-

dje krajem osamnaestoga ili u devetnaestome sto-

ljeću... Selo je bilo puno djece, u donjem nas je se-

lu bilo dvadesetak, a u pučkoj školi i do šezdese-

tak...

Idući u crkvu na zaziv Duha Svetoga, negdje počet-

kom rujna 1929. g., kada smo došli do križanja –

jedna cesta vodi u crkvu, a druga malo gore, u ško-

lu – rekao sam mami: »Ja se gren zapisat.« A ona

meni u pola šale: »Idi, idi, i onako si sav za školu.«

Još se i danas sjećam te škole, kao kad sam je prvi

put vidio: svijet malih đačića i učenika iz opetovni-

ce, a meni priđe jedna starija i reče:

– »Roko, a čo ćeš ti ovdi?«

– »San prišal zapisat se.«

– »Ma, još si mali.«

A učiteljica, tek izišla iz preparandije, dodala je:

– »Baš ih imamo mnogo.«

Ja sam ustrajao, a ona je rekla neka pričekam tje-

dan-dva. I tada je našla jednoga od sedam godina,

ali koji je teže shvaćao. U zamjenu je uzela mene.

Kada sam završio četvrti razred, baš su se svi moji ne-

kako skupili kod kuće, inače su se svi – nakon naših

roditelja – raštrkali po svijetu da zasluže za život...

– »A čo ćemo s Rokom?«

Teta Kate živjela je u Rijeci, udata za pogranično-

ga milicajca, rodom s Korzike... Stradao je u vrije-

me rata. Ona me uzela k sebi, a iz Rijeke me upi-

sala na Sušak u građansku školu. Znala je za privi-

legij malih Hrvata koji su rođeni na Rijeci. Jugos-

lavenski konzulat u Rijeci pomagao je siromašniju

djecu koja su se upisala u školu na Sušaku...

SESTRA DANILA

Učenici naše građanske škole išli su svake nedjelje

u devet sati na misu (Milosrdnim sestrama svetoga

Križa na Sušaku u Rijeci)... Ja, »stari« ministrant,

ubrzo sam zaželio postati ministrantom časnih ses-

tara. I jednoga dana, u adventu 1933. g., oko četiri

popodne, uputih se k časnim sestrama, rekao bih

kao samostalan molitelj. Upravo se sakristanka,

zvala se sestra Danila, uputila iz samostana noseći

južinu u konvikt, gdje je imao svoju sobu njihov ve-

lečasni...

Pristupim k njoj, mali čovječuljak.

– »Što bi ti, mali?«

– »Htio bih biti vaš ministrant.«

– »Imamo ih dosta, ne trebamo više« – odgovori

ona nehajno.

Ja sam se pristojno oprostio i udaljio. Ali drugoga

jutra, a bila je baš prosinačka zima, naslikam se u

crkvi, kod donjih vrata, malo prije sedam sati, kada

počinje misa. Počesto je iz sakristije provirivala s.

Danila, gledajući ne dolazi li koji ministrant, inače

će ona – po ondašnjim propisima – iz daljega mi-

nistrirati. No sedam je otkucalo, a nikoga nema.

Opazila je već prije mene i rukom me pozvala. Od-

ministrirao sam tu misu i htio poći kući, a ona me

zaustavi u susjednoj sobici kraj oltara. I tu je počela

moja povijest u sklopu samostana sestara sv. Križa.

Inače, o toj divnoj sestri Danili napisao sam mali,

ali proćućeni napis prije više od trideset godina,

točnije u »Effati«, 1971., br. 9/10, koji i danas pot-

pisujem. Susret s njom povezao me polako s cije-

lim samostanom... Ona mi je postala i neke vrste

učiteljicom. Imala je doista dar da to bude nenasil-

no i ustrajno. Njihov latinski »Mali oficij Blažene

Djevice Marije« postao je i moj molitvenik. Neke

sam psalme znao napamet. Nisam razumio, ali sam

molio. A veliki oltar u crkvi, za velike blagdane,

bio je prava izložba cvijeća. U sredini na stupu ve-

liko Srce Isusovo, a uokolo dosta prostora za tride-

set, što većih što manjih vaza. Sjećam se da sam je-

dnom, kada je sestra Danila bila bolesna, pod nje-

zinim ravnanjem uresio oltar, s vrha do dna. Oboje

smo, dok smo radili, bili obuzeti religioznim čuv-

stvima i poslije uživali u oltaru i kod svete mise. A

uređenje božićnih jaslica i njihovo »čuvanje«,

stražarenje pred jaslicama itd., sve je to bilo vrhu-

nac moga religioznog doživljavanja.

Bilo je, mislim, šesnaestak časnih sestara, svaka sa

svojim poslom, a sve zajedno – kor. Kako su samo

molile za svoj sveti oficij! Najmilija mi je bila kuha-

rica, sestra Adela. Tu milinu nisam iskorišćivao, na-

prosto sam je osjećao. Onako sabrana, marljiva,

gotovo sama, nerijetko uz pomoć drugih, svakim je

danom i blagdanom kuhala za pedesetak ljudi, za

časne sestre u njihovu refektoriju, za konviktice u

Crkva sv. Antuna Padovanskog, Kras, Dobrinjština

Sestra Danila

Crkva Gospe Trsatske

Fra Leonardo Novaković


Uspomene o životnom raskršću

Od Isusa

Krista

vrijednost i

povijest ima

svaki čovjek.

B onaventuraDu d a

njihovu, a posebno za velečasnog i – za mene.

...

Sve je bilo jednostavno, a sve jedno bolje od dru-

goga. Osobito je na me djelovalo kad sam je, svaki

dan, gledao kako na oratoru, sama, naknadno, mo-

li svoj oficij. Poslije sam je katkada posjetio u koje-

mu mjestu gdje je služila. Uvijek ista, smirena, sa-

brana, snažna – i u težačkim poslovima na župnim

uredima.

Samo usput ovdje spominjem, kada sam povremeno

kao svećenik dolazio u Đakovo, na groblju sam la-

ko znao naći i njezin grob i grobove svih mojih ses-

tara sa Sušaka: sestra »oberica« Gvalberta, s. Dani-

la, s. Adela, s. Nivarda, s. Simona, s. Ljudmila...

SUŠAČKA ISTINA

Sestra Ljudmila bila je malo starija časna sestra. Nje

se osobito sjećam iz uredništva »Istine«. Ona je, ka-

da bi »Istina« bila tiskana, sve ostalo oko nje

uređivala. No, o »Istini« trebam tek progovoriti.

Sušak je u ono vrijeme bio, doduše, gradić, s lijeve

obale Rječine, ali je zbog svoga zemljopisnog i poli-

tičkog položaja postajao sve uzavreliji grad. Sve se

življe osjećalo rvanje između stare vjere i sve većega,

bar praktičnoga bezvjerja, između hrvatstva i jugosla-

venstva, s jakim, iako neprimjetnim miješanjem ma-

sonstva. A vlč. Blažina bio je po prirodi izvrstan novi-

nar i upravo tih godina pokrenuo je tjednik »Istinu«.

Ja sam se osjećao njenim prvim oduševljenim ras-

pačavateljem. Jedva bih dočekao u nedjelju kraj sve-

te mise i odletio bih pred crkvena vrata, izvikujući:

»Istina, Istina!« S početka sam, u subotu predvečer,

obletio i sušački hotel »Kontinental« i druge važnije

lokale, dok me jedne večeri nije zaustavio direktor

škole, g. Petrović – on je bio s »one druge strane« – i

rekao da to više ne smijem činiti i da mu se prekosu-

tra javim u školi. Dvadeset i pet po turu, za »Istinu«!

...

Sestra Danila ostat će u mome sjećanju kao majka mo-

ga franjevačkoga i svećeničkoga poziva. U to ulaze i

drugi ljudi, najprije moja teta Marija, a onda s Trsata o.

Leonardo Novaković koji je tada bio gvardijan, a prije

toga sedamnaest godina magistar novaka. I kad bih

htio kazati tko je najzaslužniji, doista, rekao bih sve

troje njih, ali i još mnogo drugih ljudi. Dakako, prije

svih i poslije svih milost Božja koja se i njima služila...

IDEM U VARAŽDIN

I nakon prvoga razreda građanske škole, na počet-

ku praznika, pošao sam na Trsat da razgovaram s

gvardijanom, ali ga nisam našao. I tako je stvar

zaspala. No, nakon drugoga razreda, već sam bio

ozbiljniji dječak. Našao sam gvardijana.

– »Što bi ti, mali?«

– »Ja bih želio biti kod vas kuhar.«

A on će, za me iznenada:

– »A ne bi li ti prije u školu?«

Škola, škola! Bit će da je vidio moje široko nasmi-

jano lice.

– »Poslat ću te u Varaždin!«

Prvi put čuo sam ime toga grada, i on me svega os-

vojio. Mislim da sam dolje ne pretrčao, nego prele-

tio i svima, nadasve sestri Danili, veselo klicao:

»Idem u Varždin!« To je doista bio dan veselja i za

me i za sve oko mene. No, trebalo je polagati pri-

jemni ispit, a vrijeme mu je prošlo. Tražili su iz Be-

ograda dopuštenje da polažem prije početka škol-

ske godine. O. gvardijan bio je poznat i mnogim

političkim ljudima Sušaka, sve je išlo lakše. Doveo

me i u gimnaziju, što je značilo da sam njihov kan-

didat. Išlo mi je sve, osim matematike. U tome

sam uvijek bio slabiji, iako sam u gimnaziji imao

pet. Ovdje nisam znao napisati neki visoki broj s

više ništica, npr. 20.030, napisao sam 2030. No

prošao sam.

I sada se, u svim mojim mislima i očekivanjima,

pomalja taj drugi grad, gore na sjeveru – Va r a ždin.

Onamo me moj o. gvardijan upisao u Franjevački

kolegij, sa stotinu i pedeset konviktoraca koji su

ondje pohađali Franjevačku klasičnu gimnaziju s

pravom javnosti. Javili su mu broj 36 koji je trebalo

upisati na moje rublje. A ja još ništa nisam imao.

...

Fra Marijan je marljivo, šivaćim strojem, upisivao

taj čarobni moj broj koji me pratio sve do ulaska u

novicijat 1941. g. A nadasve cijeli je sestarski samos-

tan živnuo i sudjelovao u mom preseljenju od čas-

nih sestara k franjevcima na Trsat i odavle u Va-

raždin. Najsretnija je bila sestra Danila, ali pri tom

uvijek tiha i sabrana.

Da, nju je čekalo i ono posljednje, trebalo je dobiti

sporazum tete Marije. Ona ju je već bila upoznala kao

ozbiljnu ženu, uvijek malo zabrinutu za budućnost

svetišta, a s druge je strane bio, sav zaplakan, o.

Anaklet. Pratio sam sve obrede i riječi što ih je

o. gvardijan upućivao novacima. Već sam tada

proživljavao i svoje, još daleko, oblačenje, 1941.

godine. A navečer bila je kod časnih sestara li-

jepa večera, »grenadirmarš«. Zatim sam odzvo-

nio »Angelus«, i to gore u tornju. Sa svima sam

se rukovao, a koja časna je i zaplakala. Moj je

gvardijan došao s kočijom i odvezao me na ko-

lodvor. Uza me je bila moja teta. Tu me prepo-

ručio glavnome kondukteru, da me ujutro u

Zagrebu probudi i prevede u varaždinski vlak.

I tako je započelo treće razdoblje moga života,

varaždinsko, jednako intenzivno kao dva rani-

ja. U Varaždin sam došao sam, dok su druge

đake dopratili njihovi, ali sam bio za sebe od-

govoran. A sestra Danila me pratila dalje, više

molitvom nego riječima.

Bonaventura Duda, Uz sestre sv. Križa na

Sušaku prije sedam desetljeća: uspomene o život-

nom raskršću, Stoljetnica života i rada Milosrd-

nih sestara svetoga Križa na Sušaku (uredili Es-

tera Radičević, Emanuel Hoško), Samostan

Milosrdnih sestara sv. Križa, Adamić, Đakovo

- Rijeka, 2005., str. 213.-225.

maloga Roka. Bio sam za nju još premalen, a

opet – bio sam i njezin. Dopratio sam je do časnih

sestara i tu je bilo ono zadnje savjetovanje, na ho-

dniku između crkve i samostana. Bio sam prisu-

tan i sve živo, a šutljivo popratio. Teta Marija se,

onako malo ozbiljno, opirala da sam još premlad i

hoću li ja izdržati itd. Sestra Danila ju je uvjerava-

la da sam ja već dosta narastao, a uostalom o.

gvardijan me još i nije preporučio za samostan,

nego me šalje na daljnji odgoj i gimnazijsko obra-

zovanje. Doista, moram to spomenuti: kada sam

bio u trećem razredu gimnazije, on je jednom

došao u Varaždin i pratio me u franjevački samo-

stan da mu pokažem kako već sviram na orgulja-

ma. Kod kazališta on se zaustavi:

– »Roko, znaš, mi bismo voljeli da budeš fra-

njevac, ali o tome ti razmišljaj i odluči. Naj-

važnije je da budeš dobar čovjek.«

Dakako, i razgovor tete Marije i sestre Danile

završio je:

– »Neka ide, u ime Božje!«

Ja sam već bio sav u Varaždinu.

Posljednji dan na Sušaku bio je 5. rujna 1935. g.

Na Trsatu su ujutro bili obučeni novaci, među

njima fra Tomislav Tomiša i fra Leonardo Ka-

merlato. I ja sam prisustvovao, skutren u kutu

Fra Ambroz Testen, Pijetao u zoru, lavirani tuš, 1980.


Ne n a d m a šiv prijevodNovoga zavjeta

Čovjek od Riječi

Bonaventuru Dudu poznajem još od svojih

studentskih dana. Na Katoličkom bogoslov-

nom fakultetu u Zagrebu predavao mi je Bi-

blijsku arheologiju, u prvoj godini. Zapamtio sam

ga kao konciznog, pedantnog i razumljivog preda-

vača. Nakon druge godine svojeg studija na Fakul-

tetu nastavio sam studirati filozofiju, teologiju i bi-

blijski institut na Papinskom sveučilištu u Rimu.

Tako, na žalost, nisam imao prilike slušati Dudina

predavanja iz biblijskih znanosti na našem Kato-

ličkom bogoslovnom fakultetu.

Kao studenta pri završetku studija na Papinskom

biblijskom institutu Duda me zaposlio u priprema-

nju hrvatskoga prijevoda Biblije (izdavač Stvarno-

st). Dao mi je zadaću da pregledam hrvatski prije-

vod biblijskih knjiga Jeremije, Tužaljki i Ezekiela,

u odnosu na točnost hebrejskom izvorniku. To je

bila moja prva suradnja s Bonaventurom. Godine

1968. bio je objavljen hrvatski prijevod Biblije, taj

dragulj hrvatskoga biblijskog prevodilaštva. Bio je

to epohalni doprinos hrvatskoj religioznoj kulturi.

Kad sam se 1968. godine vratio iz Rima i zaposlio

na Katoličkom bogoslovnom fakultetu kao profe-

sor biblijskih znanosti, tijesno sam surađivao s Bo-

naventurom, jer je on s Jerkom Fućakom preda-

vao egzegezu Novoga zavjeta, a ja s prof. Celesti-

nom Tomićem egzegezu Staroga zavjeta. Imao

sam vrlo kolegijalnu i vrlo srdačnu suradnju s Bo-

naventurom.

Osobitu suradnju razvio sam s Bonaventurom u iz-

davačkoj kući Kršćanska sadašnjost, u kojoj smo

od godine 1969. zajedno s Josipom Turčinovićem,

Tomislavom Šagi-Bunićem, Vjekoslavom Bajsićem

stvarali biblijske projekte.

Bonaventura je bio vrlo zauzet za Sveto pismo i

aktivno sudjelovao na izdavanju biblijskih izdanja i

izdanja biblijske pomoćne literature kao i liturgij-

skih knjiga. Njegova je zasluga bila što je savjeti-

ma pomogao Turčinoviću da je već 1974. godine

Kršćanska sadašnjost od izdavačke kuće Stvarnost

otkupila autorska prava.

Godine 1969. Turčinović mi je povjerio izdavanje

niza Riječ, u kojem smo objavljivali knjige s biblij-

skom porukom (posljednja knjiga, Komentar Mate-

jeva evanđelja, 259 stranica, objavljena ove godine,

pedeset i prva je knjiga u tom nizu). Uz svoj vrlo

naporan rad, zajedno s Fućakom, oko prijevoda

Novoga zavjeta na hrvatski jezik, Bonaventura je

našao vremena za svoju izobilnu suradnju u biblij-

skom časopisu Vrijeme i Riječ te u pripremanju iz-

danja drugih biblijskih knjiga i katehetskih izda-

nja. Njegov prijevod Novoga zavjeta na hrvatski

jezik remek djelo je hrvatskoga prevodilaštva s

grčkoga jezika. Taj je prijevod po svojoj točnosti,

ljepoti hrvatskoga jezika i po čitkosti nenadmašiv.

Uspio je biblijski jezik pohrvatiti kao malo koji

drugi prevodilac.

Veliku je ulogu Bonaventura imao i u restruktura-

lizaciji Kršćanske sadašnjosti u Teološko društvo

'Kršćanska sadašnjost' 1978. godine, iz privatnog

poduzeća u javno poduzeće, izjednačeno sa svim

građanskim i društvenim poduzećima u bivšoj

državi. Bonaventura je bio pouzdana vaga u onim

teškim trenutcima kad su nas napadali neki crkve-

ni ljudi, oni koji se nisu razumjeli u gospodarstvo

nego su vodili neku svoju, nama neshvatljivu poli-

tičku igru. Bonaventura nam je bio dobar savjet-

nik u tome da se ni sa kim ne upuštamo u pravda-

nje i opravdavanje, jer će povijest pokazati da smo

imali pravo. Kao što se to kasnije i dokazalo.

Bonaventura je izvanredan čovjek. Kao kolega on

je srdačan, vazda nasmijan, susretljiv i spreman

za razgovor. Savjete je davao ne samo na po-

dručju znanstvenoga rada nama mlađim kolega-

ma, nego i na životnom, egzistencijalnom po-

dručju. Razumio je ljudske slabosti i nikada niko-

ga od svoje braće nije osuđivao za neke negativne

postupke. U tome je bio istinski sljedbenik sv.

Franje Asiškoga, svojega životnog ogledala. Osim

u Isusu Kristu, i u njemu se on ogledavao kao

čovjek, kao franjevac i kao svećenik. Svoju

duhovnost crpio je iz Biblije, iz toga nepresušnog

vrela kršćanske misli. Iz Biblije je crpio i misli za

svoje nagovore, propovijedi, homilije i duhovne

nagovore pa je slovio kao obljubljeni voditelj

duhovnih vježbi svećenicima, redovnicima i re-

dovnicama. I na tom području Duda ima izvanre-

dno velikih zasluga.

prof. dr. sc. Adalbert Rebić

Profesora Bonaventuru Dudu upoznao sam u

Rimu. Ali ne osobno. Evo kako. Na Papin-

skom biblijskom institutu u Rimu polažem

ispit Doxa et eikon apud Paulum (latinski) pred

profesorom Karlom Prümmom. Nakon ispita pita

me, sijedi profesor, odakle sam. Kad odgovorih:

»Iz Hrvatske, iz Zagreba«, on će: »Odande je Bo-

naventura Duda, moj nekoć slušač: Uomo amabi-

le«. Zapamtio sam riječ. »Uomo amabile«: znači

ljubazan čovjek, ali i ljubak čovjek. Čovjek koji vo-

li i koga se voli. To me podsjetilo na onoga polet-

nog mladića iz Evanđelja, oduševljena Isusom. Za

njega bilježi evanđelist: »Isus ga je zavolio«. Isus

je i Roka Dudu mladića zavolio. Za razliku od

onoga mladića iz Evanđelja, koji se snuždio i Isusa

nije slijedio, Roko Duda je za Isusom pošao s fra-

njevačkim imenom Bonaventura. »Verus Israelita

in quo non est dolus«.

Ubrzo sam se uvjerio o istinitosti riječi profe-

sora Prümma o Bonaventuri Dudi: uomo ama-

bile. Kad je naime 1963. iznenada preminuo

professor Stjepan Bakšić, kojega sam trebao

naslijediti na dogmatskoj katedri (tada nije bi-

lo probadanja bodovanjima, koja su se uvri-

ježila poslije na sveučilištima, već je nosilac

Katedre spremao suradnika/nasljednika), bio

bih se trebao smjesta vratiti u Zagreb, ne za-

vršivši studij na Papinskome biblijskom institu-

tu u Rimu. No profesor Duda je godinu dana

predavao Bakšićeve predmete da bih ja spokoj-

no završio studij s licencijatom/magisterijem

Biblijskih znanosti. Na tomu mu i sada izričem

zahvalu.

Bonaventura Duda se raduje uspjehu drugoga.

Uspjeh bližnjega doživljava kao svoj osobni us-

pjeh. Očito razumije riječi Svetoga pisma: »Ljubi

bližnjega svoga kao samoga sebe« ne samo način-

ski, već i bivstveno: ljubi, naime, bližnjega kao

proširenje, produljenje samoga sebe«.

Zvjezdani trenutak za bibličara Dudu bio je u

mraku mračnoga sustava, u noći tamne moći, po-

ziv 1967. da skupa s Jurom Kaštelanom, kao glav-

ni urednik, u suradnji s bibličarima i književnicima

prevede Bibliju na hrvatski. Pozvao me na surad-

nju. Bio sam biblijski suradnik za Starozavjetne

knjige: Ruta, Ezra, Tobija, Judita, Estera. Zagre-

bačka Biblija je čudo. Bonaventura Duda je duša

Zagrebačke Biblije.

Duda je čovjek od riječi. Kad se za nekoga kaže

da je čovjek od riječi misli se na ćudorednu vrlinu.

Duda je čovjek od riječi i u tom smislu. Ali ne sa-

mo u ćudorednom, već i u bivstvenom smislu. On

je čovjek od Riječi, velikim slovom, Riječi koja je

tijelom postala i »ušatorila se« (izraz je Dudin)

među nama, on je čovjek od riječi Isusove: »Ne

živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što

izlazi iz Božjih usta«. Profesor Duda je živio i živi

od Božje riječi kao od kruha, kruha nasušnoga.

prof. dr. sc. Ivan Golub


O Zagrebačkoj Bibliji

Već pomalo mitska 1968. godina pamtit će

se u hrvatskoj povijesti i po tome što je u

Zagrebu svjetlo dana tada ugledao nov

prijevod Biblije. Europa je, podsjetimo se,

bila uzbibana mladenačkim buntom. Ima nešto

mladenačko i u toj Zagrebačkoj Bibliji. O zahtjev-

nosti i težini posla kakav je nov prijevod Biblije go-

vori ponajviše činjenica da je Biblija zapravo cijela

mala knjižica od 73 raznorazna djela, koja su nas-

tajala stoljećima prije Krista, a samo manjim dije-

lom i prvih desetljeća nakon Kristova Uzašašća.

Na prijevodu Biblije obično rade velike ekipe

stručnjaka i to u duljem vremenskom roku, čak u

zemljama koje se mogu pohvaliti višestoljetnom

nesputanom tradicijom i kulturom. U Zagrebu je

posao oko tadašnjeg izdanja Biblije zgotovljen za

nešto više od jedne kalendarske godine.

Glavni predvodnik razmjerno malog broja sudio-

nika te neponovljive i nezaboravne duhovne pus-

tolovine bio je franjevac s Kaptola, pater Bona-

ventura Duda, profesor biblijskih znanosti i

kršćanske duhovnosti.

U ne baš lakim vremenima Bonaventura Duda

je vodio poveliku momčad suradnika koji su

1968. godine stvorili Zagrebačku Bibliju, knjigu

nad knjigama, dragocjen zalog za budućnost.

ONI IZ S T VA R N O S T I

I MI IZ N E S T VA R N O S T I

Pater Duda, vjerujem da ćete se složiti kako ide-

ja o novom prijevodu Biblije nipošto nije plošna,

jednostrana ni jednoslojna. Molim Vas da po-

kušate otpretati barem neke od važnijih datuma

u nastanku Zagrebačke Biblije?

– Ta Biblija ima nekoliko važnih datuma, ona ima

svoju čvrstu kronologiju. Prva vijest da Stvarnost,

čiji je direktor tada bio poznati zagrebački novinar

Ivo Košutić, ima nakanu izdati Bibliju došla je na

Bogoslovni fakultet u došašću, dakle, u prosincu

1966. godine. Vijest je donio tadanji urednik Glasni -

ka sv. Antuna (poslije Ve r i t a s a ), vrlo prodoran fra-

njevac, konventualac, moj kolega sa studija pater

Ivon Ćuk. Umro je, nažalost, prerano, 1985. godine.

On je, radi jeftinijega tiska, tada svoj časopis (mje-

sečnik) tiskao u Osijeku, a tamo je i Stvarnost tiska-

la svoje knjige. Premda još neslužbeno, on im je od-

mah rekao: »Čujete, jeste li se savjetovali s kato-

ličkim krugovima? Ne bude li tekst odgovarao Cr-

kvi, bit ćete osuđeni na propast, nećete imati kupa-

ca.« Na to je direktor Stvarnosti Ivo Košutić njemu

iznio: »Mi smo odlučili tiskati Bibliju; koji god nam

tekst date, mi ćemo ga tiskati. Ne dobijem li drugog

teksta, tiskat ćemo onaj Vuk-Dančićev.« Moram od-

mah reći da je to bio silno smion, iako smišljen gest

Stvarnosti. U jednom daljnjem razgovoru upitao

sam: »Gospodine Košutiću, kako ste došli na tu

ideju?« Odgovorio je: »Znate što, imam određen

broj radnika; da im dadnem kruha, spreman sam

tiskati i molitvenike.« Volim da je to rečeno.

U kolegijalnom razgovoru na Katoličkom bogos-

lovnom fakultetu inicijativa Stvarnosti ocijenjena

je kao jedinstvena prilika. U to doba, prije svega,

potreba za Biblijom osjećala se i na svjetovnom i

na crkvenom području, ali se znalo da je to ogro-

man ulog, pa se realno na nju nije ni mislilo. Mi

smo mislili da treba sve učiniti da taj, kako ga Bi-

blija zove – kairos – sretan trenutak, ne propadne.

ODOBRENJE NADBISKUPA

ŠEPERA

Slijedi potom drugi vrlo važan datum: na Tri

kralja, 6. siječnja 1967. godine ja sam tadanjem

nadbiskupu dr. Franji Šeperu podnio svoj iz-

vještaj od pet-šest stranica, gdje sam mu otprili-

ke iznio ovu misao: Sovićev prijevod Staroga

zavjeta, budući da je naišao na vrlo oštru kritiku

prof. Stjepana Ivšića u Hrvatskom jeziku 1939.

godine, ne može biti – talis qualis, takav kakav

jest – tiskan, jer će se odmah zalediti u podru-

mu, ali držim da je to vrlo valjan početni tekst za

doradu. Bibličara ima premalo, a niti se ističu je-

zikom. Tada sam biskupu izložio svoju temeljnu

misao: u izdavanje Biblije, prvenstveno sam mis-

lio na doradu Sovićeva Staroga zavjeta, ne može

se ući bez književnika, otvara se mogućnost da

se oko te Biblije zaposle književnici.

Moram reći da je zagrebački nadbiskup izvanre-

dno brzo stvar procijenio i pokazao svestrano ra-

zumijevanje. Bez tako pametnog crkvenoga gla-

vara te Biblije ne bi bilo. On je osim toga bio i

vlasnik Sovićeva rukopisa, po oporuci, prema to-

me on ga je i ustupio Stvarnosti, uz stanovite uv-

jete, na deset godina. U isto vrijeme on je a prio-

ri odobrio zajednički rad bibličara i književnika.

Sljedeći je prijeloman datum bio 17. siječnja

1967. godine. Bio je sastanak kod Stvarnosti, u

najužem sastavu: Ivo Košutić, Jure Kaštelan,

Ivon Ćuk i ja. Bio je još prisutan i glavni urednik

Stvarnosti Miro Rajković. No ovdje moram spo-

menuti da je Zagrebačka Biblija stasala u višem-

jesečnim, ako i ne višegodišnjim razgovorima na

vrhu tzv. drvenog nebodera na Iblerovu trgu 7.

Još i danas s velikim simpatijama upirem pogled

na tu zgradu, misleći na staru latinsku: Habent

su a fata libelli! Tu su, u ugodnom susjedstvu, go-

tovo dvadeset godina stanovali Ivo Košutić i Ju-

re Kaštelan, dakle jedan veliki praktičar - izda-

vač i jedan poznati fantast - pjesnik.

Vjerujem da su u dugim razgovorima odvagnuli i

problematične mogućnosti, s obzirom na

društveni sektor ili – zašto da ne kažemo?– na

ideološke suzdržljivosti. Jednom, kada smo u

Božjakovini već slavili izlazak Biblije, spome-

nuh da smo se mi klerikalci konzultirali s našim

kardinalom (Šeperom), a Košutić šaljivo napo-

menu: »I mi smo pitali svoje kardinale!« Odno-

silo se to, čini mi se, na dr. Vladimira Bakarića.

Dakle 17. siječnja 1967. godine našli smo se pr-

vi put zajedno, oči u oči, oni iz Stvarnosti i mi –

iz nestvarnosti. I mogu reći da smo otprve

počeli vjerovati jedni drugima. Oni su osobito

bili zapanjeni mojom ponudom da u posao s bi-

bličarima uđu književnici – al pari, svaki na svo-

joj razini. To je u onom trenutku izdavalaštva, u

komunističkoj državi, bilo osobito plauzibilno.

Ima li Vaša osobna zamisao o prevođenju Bi-

blije nekih prepoznatljivih korijena?

– Dok sam bio na studiju u Rimu, kao jedan od

prvih studenata iz Hrvatske s putovnicom

(1954. - 57.), za vrijeme objeda pripovijedao mi je

moj sustolnik, kolega iz Mletaka, da je u Italiji

netom izašlo izvanredno Evanđelje koje su pre-

veli znalci grčkoga i talijanskoga jezika; i to ne cr-

kveni ljudi, štoviše različitih uvjerenja i opred-

jeljenja. Predgovor tom Evanđelju napisao je gla-

soviti literat iz crkvenih krugova - don Giuseppe

de Luca. Vidite, to je bilo ono malo sjeme, koje je

u Zagrebu odjednom urodilo tako snažnom i

sretnom inicijativom.

Desetak godina nakon tog Rima nalazite se

pred životnom zadaćom: okupiti suradnike,

prevoditelje, lektore, korektore, redaktore; do-

govoriti učinkovitu i nadasve hitru metodolo-

giju rada...

– Dopustite mi naprije da budem skromniji. Preu-

veličavate moju ulogu. Ja sam ipak u toj Bibliji je-

dan inter pares. Ipak neki su modaliteti toga pro-

jekta uistinu moji. Prije svega želim istaknuti da

sam smatrao prijevod Staroga zavjeta Antuna So-

vića izvrsnim polazištem. No, gotovo providenci-

jalno, u proljeće 1966. godine upoznao sam u

New Yorku hercegovačkog franjevca, župnika hr-

vatske župe – Silvija Grubišića. On je Bibliju pre-

vodio, rekao bih, kao pravi amater, ali visokoga

stila. Dakle, on nije profesionalni bibličar, ali je

tada već preveo Pe t o k n j i žje. Meni se to Pe t o k n j i žje

svidjelo i zbog jedrine jezika i zbog toga što je, kao

takav, doprinos dodiru hrvatske Biblije s angloa-

meričkim govornim i biblijsko-teološkim po-

dručjem. Odmah sam predložio da preuzmemo

njegov prijevod Petoknjižja, u daljnoj obradi Lju-

devita Rupčića.

(nastavak na 15. stranici)

fra Bonaventura Duda i fra Jerko Fućak

Jure Kaštelan

Josip Tabak

Biblija se

dade svesti

na tri riječi,

njezin je

sadržaj,

često volim

reći: Bog –

čovjek –

svemir, u

uzajamnim

suodnosima.

B onaventuraDu d a


Prijatelj iz biblijskih vremena AMATERI VISOKOG STILA

Već u prvom razgovoru rekao sam nadbiskupu

Šeperu da imamo već gotov prijevod Novoga zavje-

ta, što će uvelike olakšati posao. Upravo je u Sara-

jevu izašlo drugo izdanje Novoga zavjeta Ljudevita

Rupčića, hercegovačkog franjevca, tada profesora

na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Tekst je u svo-

joj genezi povezan s drugim hercegovačkim franjev-

cem, Gracijanom Raspudićem, koji se potvrdio i

kao književnik, a živio je tada u političkoj emigraciji

u Sjevernoj Americi. I još nešto! Tih je godina u

Matici hrvatskoj upravo izašla Pjesma nad pjesma-

ma u izvrsnom prijevodu Nikole Milićevića. Tako su

se već pomaljali obrisi našega Staroga zavjeta, u

glavnini ipak naslanjajući se na Antuna Sovića, s di-

jelovima Silvija Grubišića i Nikole Milićevića.

Treba još spomenuti jedno ime, a to je zagrebački

franjevac Filibert Gas. On mi je bio odgojitelj i pro-

fesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždi-

nu, a poznavao sam ga i cijenio kao čovjeka s mno-

go poetskoga i književnoga ukusa. Bio je, kao i

Grubišić, amater, ali visokoga stila.

Još dok sam studirao na Papinskom biblijskom insti-

tutu mislio sam ga nagovoriti da prevede Ps a l t i r. U to

je doba izašao glasoviti Psalterium Pianum, što ga na

nalog Pija XII. prevedoše profesori Papinskoga biblij-

skog instituta u Rimu. Taj se prijevod za novu časos-

lovnu uporabu smatrao tada najvećim dometom ka-

toličkoga biblijskog prevodilaštva psalama. Na taj se

Pijev Pslatir nadovezuje Gassov prijevod psalama. On

će proći, možda više od svih biblijskih knjiga, najširu

daljnju obradu, u kojoj su sudjelovali jezikoslovci i

književnici (Kaštelan, Grčić, Mrkonjić) i bibličari

(Duda, Fućak). Usput rečeno, i za njemačko govorno

područje sličan prijevod psalama priredio je glasoviti

Romano Guardini, polazeći od toga Pijeva Ps a l t i r a .

Eto tako smo dobili materijalne obrise Staroga zav-

jeta u našoj budućoj Bibliji. Ipak glavno je polazište

bio Sovićev prijevod Staroga zavjeta (1928. - 32.).

Tako smo dobili temeljne obrise. No ipak je to bilo

glavno: kako svladati Sovićevu baštinu?

Prijedlog je brzo iskrsnuo: svi će književnici dobiti So-

vićev tekst u prijepisu. Oni će taj tekst obraditi s

književnoga stajališta, ali s time da ćemo birati književ -

nike koji se mogu služiti Biblijama bar na dva jezika, da

ih ti prijevodi čuvaju da u svojoj jezičnoj i općoj književ -

noj obradbi ne dirnu u ono što se zove materijalna istina

ili, kako bi rekao sv. Jeronim – veritas hebraica.

I sada je trebalo stvoriti, da tako kažem – prevodi-

lački štab poslenika. Riječ štab preuzimam od Josi-

pa Tabaka, koji je o dvadesetoj obljetnici Zagre-

bačke Biblije u Startu (24. prosinca 1988.) dao svoj

intervju pod naslovom Štab providnosti Božje.

KAŠTELAN JAMČIO

KNJIŽEVNU VALJANOST

Tu se ponovno vraćamo na važno ime naše Biblije,

a to je Jure Kaštelan. Nakon onoga prvog sastanka

kod Stvarnosti imao sam dva-tri vrlo važna susreta s

njim u drvenom neboderu. Vrlo brzo smo se spora-

zumjeli oko temeljnih kriterija za buduće suradni-

ke. On je odmah predložio dvoje: prvo - da u ekipu

suradnika svakako treba birati ne samo renomirane

književnike, nego baš naprotiv – najmlađe. Po svoj

prilici i stoga što će biti slobodniji od eventualnih

ideoloških ili režimskih suzdržaja.

Želio je da se svakako zaposle i književnici katoličke

orijentacije, makar su tada bili društveno ignorirani

ili zaposleni izvan struke. Tako su od najmlađih, ali

kao valjani književnici, vrlo brzo imenovani Zvoni-

mir Mrkonjić i Marko Grčić. Obojica su se odmah

iskazala kao valjani poslenici te su, nakon prvih pot-

vrda, mogli preuzeti vrlo važne daljnje angažmane:

Mrkonjiću smo mogli povjeriti dvije najteže biblijske

knjige – Joba i Izajiju, a Grčić se potvrdio u prijevo-

du malih proroka. Doskora će Grčić pruzeti jednu

od vrlo teških obveza generalnog lektora Josipa Ta-

baka, koji ga je ocijenio kao svoga valjana dvojnika.

Od katoličkih smo suradnika izabrali svakako Niko-

lu Šopa, Tona Smerdela i Olinka Delorka, a ja sam

dodao dva vrsna gimnazijska profesora (gimnazijska

jer se kao katolički izvrsnici nisu mogli afirmirati na

višoj razini) - prof. Stjepana Hosua i dr. Antu Seku-

lića. Još trebam spomenuti Branka Brusara i Božu

Rukolju kojega je i Kaštelan izrijekom spominjao u

našim razgovorima.

Bilo bi zanimljivo čuti i druge pojedinosti o Kašte-

lanovu udjelu u nastanku Biblije.

– Svakako je ime Jure Kaštelana u neku ruku oz-

načavalo svojevrstan protektorat nad cijelom eki-

pom. Ne mislim ovaj čas prvenstveno ideološki. Nje-

govo časno osvojeno pjesničko i književno ime

jamčilo je Bibliji književnu valjanost, što je uostalom

suvremeni zahtjev istinskog biblijskog prevodilaštva.

K tome, on je živo sudjelovao u konačnoj redakciji

(nastavak s 13. stranice)

U Bonaventurinim utihama

Uočima većine naših katoličkih vjernika Bona-

ventura Duda uzoran je svećenik, za obrazova-

nije on je bibličar i profesor grčkoga jezika te,

uz to, cijenjeni teolog i glazbenik, a nas nekolicinu, još

preživjelih iz onih biblijskih vremena šezdesetih, on po-

vezuje s jednim od najdramatičnijih razdoblja u povijes-

ti bivše Jugoslavije, kad se razbuktala, na raznim stra-

nama, ozbiljna politička kriza koja će, što tada nismo ni

slutili, dugoročno uroditi nesagledivim posljedicama.

Godine 1966. pao je Aleksandar Ranković, svemoćni šef

policije i simbol već istrošenog centralizma; 1967. done-

sena je poznata Deklaracija, dokument koji je, prividno

baveći se položajem hrvatskoga jezika u saveznim usta-

novama, dubinski postavio problem Hrvatske u okviru

federacije, što je izazvalo nezapamćene reakcije vlasti;

1968., godinu izlaska Zagrebačke Biblije, obilježila je

brutalna intervencija sila Varšavskoga ugovora na ta-

dašnju Čehoslovačku. Kad danas bacimo pogled unatrag,

ne možemo se oteti iskušenju da i svoj tadašnji pothvat

ne smjestimo u isti burni kontekst.

Činjenica je, međutim, da smo mi – na neki čudesan

način boraveći u mirnom oku vihora – neusporedivo više

bili usredotočeni na svoj pionirski posao nego na vanjske

prilike. Središte, srce, cijeloga projekta bila je soba, s

prostranim stolom pretrpanim biblijskim izdanjima i spe-

cijalističkim leksikonima, u kojoj su sjedila dva redovni-

ka, Bonaventura Duda i Jerko Fućak, i gdje se danomice

radilo na pristiglim prijevodima biblijskih knjiga ili se

raspravljalo o problemima povezanim s njima. Kad se

pogleda impresum Zagrebačke Biblije, vidjet će se da on

obuhvaća golem broj ljudi, od specijalista do kniževnika,

veoma različitih po svojim svjetonazorima, ali na tajan-

stven način ujedinjenih radi postizanja velikoga cilja.

Osnovni obrisi predodžbe o Bonaventuri Dudi što sam ih

– zahvaljujući predsjedniku Zvonimiru Mrkonjiću, koji

me, zapravo, preporučio voditeljima projekta – stekao pri-

je četrdesetak godina zapravo se do danas nisu promijeni-

li: doživio sam ga ne samo kao službenika Crkve nego kao

integrirana, cjelovita, čovjeka, neobične ne samo intelek-

tualne nego i emocionalne zrelosti, sposobna surađivati s

drugima, i komunicirati s njima, čak i onda kad nisu dijelili

ista uvjerenja. Svi smo, u njegovoj nazočnosti, snažno os-

jećali da je on vrlo pobožan čovjek, ali u njemu nije bilo

ništa pobožnjačko, nametljivo i isključivo: koliko je god,

što je opće poznato, kao svećenik, i jednostavnom poja-

vom i kao propovjednik, djelovao izravno, na neke je dru-

ge, čak i udaljene od Crkve, indirektno utjecao možda još i

dublje. U njegovu se primjeru, još jedanput, pokazalo da

je lakše druge za ono u što vjeruješ pridobiti time što i sam

vjeruješ nego najistančanijom teološkom argumentacijom,

kojom je, uostalom, kad je trebalo, i te kako vladao. Mis-

lim da je, zahvaljujući svojoj delikatnoj naravi i visokoj

unutarnjoj izgrađenosti, bio doista sposoban na okupu

Moje druženje s fra Bonaventurom Dudom za-

počelo je sa Zagrebačkom Biblijom, tim veli-

kim projektom koji ne prestaje ni danas intri-

girati svojim nadahnućem. Za nepunu godinu dana

sročen je novi prijevod Biblije, u koju svrhu okupljen

je velik broj suradnika od kojih smo Marko Grčić i ja

bili najmlađi. To je bilo, usuđujem se reći, svojevrsno

kulturološko i književno čudo ravno onim najvećim

slične naravi u hrvatskoj kulturi. Dakako, duša toga

projekta bio je Bonaventura, od prve zamisli do ko-

načnog proizvoda. To konkretno znači mnogo toga.

Najvažniji Bonaventurin za me smjerokaz bila je upu-

ta da Bibliju ne treba prevesti nego prereći služeći se

u tu svrhu drugim prijevodima, ali više od svega vlasti-

tim jezičnim nadahnućem. Svrha toga nije bilo ništa

manje nego stvaranje novog izvornika. To je znači i

pozivanje na mnoge koji su prenosili riječ Biblije iz je-

dnog jezika u drugi – ne isključujući ni starog Da-

ničića – i koji su, mijenjajući je u skladu s posebnosti-

ma tih jezika, pazili da ne iskrive njezinu poruku, bri-

nući se da joj identitet – njezino sveto – ostane nepro-

mijenjen. U izrazu prericanje istaknuta je plodna ulo-

ga riječi izgovorene od čovjeka čovjeku u često ravno-

dušnom i neoljuđenom prostoru.

Tijekom četrdeset godina Bonaventura i ja, svatko na

svojoj ledini, više smo se voljeli i poštovali nego što smo

se viđali, ali su nas naši povremeni doticaji i kratka

viđenja potvrđivali našim, ako mi je dopušteno reći, uza-

jamnim simpatijama. Od nekoliko rijetkih pisama koje

smo izmijenili, ono posljednje koje mi je uputio bio je

odgovor na moj do danas još neobjavljeni članak Nevolje

s Biblijom koji sam mu poslao na čitanje. U njemu se ja-

dam na neke bibličare koji žele prevesti ponovo Bibliju

bez »usiljenih aorista i imperfekata«. Bonaventura mi

daje podršku u namjeri da taj svoj polemički članak ob-

javim: »Učinite kako Vam se svidi, no Vaša bi kritika – i

ovako kratka – kraj Vaše reputacije vrlo mnogo značila.

Osim toga, Vi te autor najljepših dijelova naše Biblije:

Psalmi, Izaija, Job...«

Bonaventura je bio i ostao najveći znalac komunikaci-

je Riječi i sretni smo mi kojima ju je on u bilo kojoj

formi mogao proslijediti. Tu sreću sam osobito sam

mogao osjetiti na nekim propovijedima gdje je on

odustajao od glasnoće i retorske nadmoći nad

slušateljstvom te kao da je namjerice govorio suges-

tivno tiho, i kao sam sebi, tek da bi bolje mogao os-

luškivati svoju riječ u odjeku slušateljstva. Tema jedne

od tih propovijedi bila je oprost. Razvijajući temu Bo-

naventura se u propovijedi gdjekad služio citatima iz

otvorenih knjiga koje je držao pred sobom. Ne sjećam

se Bonaventurinih teza glede oprosta, ali ona je bila

sadržana u jednom mjestu iz Borgesa. Riječ je bila o

tome kako je Kain na drugom svijetu sreo Abela i

upitao ga može li mu oprostiti. »Ne sjećam se što ti

imam oprostiti«, odgovorio mu je Abel. Ja se pak

sjećam da sam čuvši to bio kao oboren nekim rados-

nim čudom. Je li Bonaventura time ciljao i na Božju

zaboravljivost kao izraz njegove dobrote? Teško mi je

reći. Ako bi to bilo tako, ona bi bila nešto posve

oprečno svim našim zaboravljivostima, pa i mojoj

vlastitoj, zasnovanoj uvelike na propustima, koliko

god ljudski oni bili.

Zvonimir Mrkonjić

držati veoma raznovrsne ljude koje bi, možda, osoba s

drugačijim značajkama brzo razjurila.

Mnogo godina poslije, na pogrebu svojem sudrugu u

biblistici i prisnom prijatelju fra Jerku Fućaku na za-

grebačkom Mirogoju, obratio mi se sav shrvan: Dragi

moj Marko, možda se više nikad neće okupiti onakva

biblijska ekipa, u kojoj je bio i pokojni Jerko. Svi smo,

radeći na Bibliji, bili na svoj način, početnici i učili

smo u hodu. Samo nam je godina dana bila na raspo-

laganju da dovršimo golemi posao, kojega se, premda

je daleko od toga da bude savršen, ni danas barem ne

stidimo. Kako drukčije da to protumačimo nego time

da je nad nama bdio Duh Sveti?

I sam sam, što god to značilo, danas spreman prihva-

titi kao istinitu tu Dudinu napomenu.

Marko Grčić

Naslovnica Zagrebačke Biblije, likovna oprema BorisDogan, Zagreb, 1968.


našega Psaltira koji je, mogu s uvidom reći, najsa-

vršeniji iskaz naše biblijske prevodilačke ekipe.

MODEL ZASTUPLJENOSTI

SVIH REGIJA

U impresumu Zagrebačke Biblije čitav je niz ime-

na, što me podsjeća na drevni prijevod Sedamdese-

torice, glasovite Septuaginte. Recite nam nekoliko

riječi o onima bez kojih bi Zagrebačka Biblija osta-

la jedva zamisliv pothvat.

– Prije svega moram odmah spomenuti jednoga

osobito važnoga, možda ipak najvažnijega, a to je

Josip Tabak. U impresumu se njegovo ime spominje

dva puta: na vrhu je s Jerkom Fućakom urednik ove

Biblije, a pri dnu se njemu pripisuje generalna lek-

tura i stilizacija s uvidom u hebrejski izvornik. No o

njemu ćemo još progovoriti.

Koliko god nisu svi koji su spomenuti u impresumu

podjednako sudjelovali – ni kolikoćom ni kakvoćom –

smatram da je ova Biblija djelo svih nas. Svaki je pri-

donio ono što se kaže zajedničkom suodgovornošću

njezinu nastanku. Volio bih ipak upozoriti na jednu

činjenicu. Ova naša Zagrebačka Biblija pamtit će se i

kao model zastupljenosti svih hrvatskih regija, u Hr-

vatskoj i izvan nje. Prije svega spomenuo sam već ne-

ka imena hrvatskog iseljeništva – Silvije Grubišić i

Gracijan Raspudić. Eto, u samom vrhu stoje: Dalma-

tinac iz Poljica (Kaštelan), Sarajlija (Tabak) i dva Pri-

morca – Duda (Rijeka) i Fućak (Pašac - Grobnik).

Pobrojimo još pažljivije i eto nam sjeverne Dalmacije

ili Hrvatskog primorja – Duda, Fućak, Ante Kresina

(Žminj); zatim slijede Dalmatinci: Nikola Milićević

(Poljica), Zvonimir Mrkonjić (Splićanin), Marko

Grčić (Sinjanin), Celestin Tomić ( Vi šanin). Slijede

Hercegovci: Ljudevit Rupčić, Silvije Grubišić, Ras-

pudić, zatim Bošnjaci (Tomislav Ladan, Zlatko Gor-

jan). Prelazimo u Slavoniju (Košutić, Stjepan Hosu),

zatim u kajkavske krajeve - Branko Brusar (Va -

raždin), Adalbert Rebić (Hrvatsko zagorje), Ivan Go-

lub (Podravina) i napokon Ante Sekulić iz Bačke.

Spomenuli ste i Tomislava Ladana; kolik i kakav

je njegov doprinos Zagrebačkoj Bibliji?

– Tomislav Ladan već je onda, 1967. godine, bio ime.

Ipak on je u našu ekipu ušao, rekao bih, prijateljski. U

onim prvim tjednima, dok smo se mi s klerikalne stra-

ne opipavali s onom drugom, pozvali smo Ladna u naš

samostan na Kaptolu. Služio je vojsku s našim subra-

tom dr. Kornelijem Šojatom. Iako je tada još bio mla-

di Ladan (velim kao što se kaže mladi Toma), dao nam

je izvrsnih poticaja. Ostavio je na me dojam čovjeka

koji brzo shvaća i brzo prihvaća, sudovi su mu britiki,

ali redovito točni. Sjećam se da je u tom prvom razgo-

voru rekao. »Morate se boriti za pet minuta prisutno-

sti na televiziji.« Upitah jesmo li za to sposobni. Odgo-

vori: »Ima trenutaka u povijesti kada se ne pita jesmo

li sposobni, nego moramo li!« To mi je postala lozinka

u ovom posve nenadanom biblijskom pothvatu.

A onda još nešto o Ladanu: smatrali smo da će mu

najbolje odgovarati tzv. mudrosne knjige Svetoga pis-

ma, tj. poslovične knjige. Taj je posao Ladan odlično

odvalio. Vrijedilo bi objelodaniti njegov izravan po-

sao na Sovićevu predlošku, crljenice sasvim izna-

kažuju Sovićevu rečenicu, dočaravajući izvorni biblij-

ski tekst. Možda će se o tome u budućnosti provesti

još točnije prouke, valjalo bi.

Nad nama su, kao Damoklov mač, prijetili rokovi.

Stvarnost je ušla u salto mortale, s najavom Biblije u

roku od jedne godine. Iako smo mi nastojali odgoditi

sve postavljene rokove, nismo mogli ostati bešćutni na

izdavačeva zapomaganja. Na jednom sastanku Ladan

je riješio i to pitanje: »Umnožimo suradnike, a brzo će

se pokazati koji su pravi poslenici. Neposlenici će ot-

past, a poslenici će preuzeti neizvršene poslove.« To je

bilo providnosno. I još nešto. Kada smo raspravljali

kako ugovoriti rokove s prevodiocima, odnosno

obrađivačima Sovićeva teksta, on je zastupao kratke

rokove. »Znate«, rekao je, »mi se književnici moramo

prostituirati u novinama.« Mislio je na efemerne član-

ke, da bi se nešto zaradilo. »Ugovarajte kratkoročno«,

rekao je, »s dvostrukim učinkom: velikim će imenima

to biti ispod časti i tako ćete se ih riješiti, a drugima,

ako na vrijeme ne ispune rokove, možete produljiti, a i

potražiti bolje poslenike.« To je uvelike spasilo Stvar-

nost, istina na račun Josipa Tabaka i najuže biblijske

redakcije, jer se odjednom na njihovu stolu našlo od-

već posla. No i tome se našlo lijeka.

Svi evanđelisti,

svi spisi

Novoga

zavjeta, sva

kršćanska

mnogooblična

tradicija treba

da dosegne i

dirne ovaj

naraštaj

Kristovih

vjernika i

bogotražitelja.

B onaventuraDu d a

Biblija je nadas-

ve knjiga o

Bogu, osob-

nom Bogu...No Bi-

blija je sveta i po

svom drugom članu,

po čovjeku. Ona iz-

diže ideal svetoga

čovjeka. Prije svega,

po Bibliji, čovjek je

čovjeku svetinja.

Bog je onomadne

postavio Kajinu, na-

kon umorstva brata

Abela, neizbježivo

pitanje: Gdje ti je

Abel, brat tvoj? I Kaj-

in, kao svaki kom-

pleksiran čovjek,

svojim odgovorom

već pokazuje kako je

dobro razumio Boga:

Zar sam ja čuvar

brata svojega? Da,

čovjek je svaki čuvar

brata svojega. Čov-

jek je čovjeku sveti-

nja. Tako barem tre-

ba da bude.«

Bonaventura Duda,

Krist i naši svagdani :

razgovori s Bonaven-

turom Dudom, prire-

dio Stjepan Lice (za

Slobodnu Dalmaciju

razgovarao Ivica

Mlivončić), Teovizi-

ja, Zagreb, 1996.,

str. 96.

Vasko Lipovac, Adam i Eva, obojeno drvo, 1993.

(nastavak na 17. stranici)


Radost kojaz a h t i j e va

Bitan utjecaj na moj ži vo t

Spomenik Zagrebačkoj Bibliji

Nakon stoljeća ostvarivanja više hrvatskih pri-

jevoda Biblije izvan domovine svidje se Pro-

vidnosti u došašću 1966. odaslati namisao o

utjelovljenju Riječi Božje u hrvatskom slovu, a

rođenje joj bi u Zagrebu 13. rujna 1968. godine.

Kao nekoć u biblijska vremena, tako je i u ondašnoj

Hrvatskoj trebalo smionosti da se sretno slučene okol-

nosti – taj kairos – ne propuste. Povijest se katkad voli

našaliti: s jedne strane socijalistički izdavač pred ban-

krotom pa spreman tiskati i Bibliju samo da se spasi, a

s druge strane nasušna potreba za svetopisamskom ri-

ječju i mnogostruka nemoć bibličara i crkvenoga vod-

stva da je cjelovitu i samostalno ostvare u nenaklonu

društvenu sustavu.

Na prvi nagovještaj o mogućem praskozorju na biblij-

skome horizontu u mladu, sluhom i posluhom obdare-

nu, bibličaru o. Bonaventuri zatitrao je jedinstveni vox

temporis. Valjda i stoga što se bio netom okušao u pre-

takanju slova i duha novozavjetne riječi iz njezine iz-

vornosti u hrvatsko suglasje. Pronicavim je duhom pro-

niknuo u nutarnju povezanost nekih ključnih činjenica,

odsudnih za mogući pothvat bez kojih Zagrebačke Bi-

blije, kako je voli zvati, ne bi bilo – ni tad, ni takve.

Cijeli snop slučajnosti u koje je Netko »umiješao

svoje prste« providonosno je pripravio put, a surad-

nja književnika i bibličara neupitno je bila odraz

duha Drugoga vatikanskoga koncila. Upravo je to –

uz niz drugih mudrih i smionih odluka – omogućilo

da se u kratku, za takve pothvate prekratku, roku

dobije hrvatski prijevod Božje riječi iz njezinih iz-

vornika.

I dvadeseto izdanje Zagrebačke Biblije o njezinoj 40.

obljetnici ukazalo je iznova na veličajnost gradnje u ko-

ju se svaki od šačice marnih poslenika ugradio svojim

jedinstvenim i dragocjenim prilogom. A fra Bonaven-

turi, jednom od njezinih ugaonih kamena, u kojem su

se sretno sastali, kako sam voli reći, »Božji dar i ljudski

mar«, bilo je dano i potonje višestruko ugrađivanje u

svekoliku liturgijsku obnovu Crkve u Hrvata sijući sje-

me riječi Božje, svjestan da je Sijač Sin čovječji i da ri-

ječ urodi samo u dobru srcu. Neka mu Onaj kojem je

povjerio svoj štap bude vječna nagrada za sav odaziv na

jedincati poziv.

Katica Knezović

Željko Lapuh - fra Bonaventura Duda, Čeka duša moja, grafika Željka Lapuha, bakropis; Help Croatia,g ra f i č k o - k n j i ževna mapa, Zbirka Biškupić, 1991.

Uz proslavu dijamantne mise fra Bonaventure Du-

de, pred franjevačkim samostanom u Zagrebu na

Kaptolu otkriva se spomen Zagrebačkoj Bibliji.

Riječ je o onoj Bibliji na čijem su tekstu radili brojni hr-

vatski bibličari, književnici i jezikoslovci.

Ideja za spomenik nazvan Zagrebačka Biblija oslanja se na

činjenicu da je taj prijevod doveo biblijski tekst u mnoge

domove hrvatskoga naroda, pa stoga želi prikazati Božju

riječ prisutnu na ulicama grada, baš kao što i starozavjetna

poosobljena mudrost »uza cestu, na raskršćima stoji, kod

izlaza iz grada, kraj ulaznih vrata, ona glasno viče: »Vama,

o ljudi propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljud-

skim« (Izr 8,2-4). Biblija je prikazana kao otvorena knjiga,

ponuđena prolaznicima na pločniku, a na njezinoj stranici

nalazi se redak prijevoda iz 1968., i to iz Psalma 119: »Tvo-

ja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi«

(r. 105). Kad govori o radu na prevođenju Zagrebačke Bi-

blije, fra Bonaventura kaže da je upravo Psaltir »najsa-

vršeniji iskaz naše biblijske prevodilačke ekipe«. Izabrani

redak želi podsjetiti prolaznika koji korača pločnikom, da

je ovdje, na ulici, i u svakom trenutku njegova života, Božja

riječ njegov putokaz i njegova svjetlost.

dr. fra Darko Tepert

Ja sam u

svojih 30

godina u

školi uvijek

govorio:

»Slušajte, ja

vam ne

donosim

konačne,

zadnje

rezultate

znanosti,

više vas

upućujem

u metodu

kako ćete

ih sami

dočekati i

prisvojiti«

B onaventuraDu d a

Dva su glavna vida pod kojima je susret s fra Bona-

venturom odigrao bitan utjecaj na moj život, i to

dok ga još i nisam osobno poznavao. Prvi se susret

dogodio putem Svetoga pisma. Fra Bonaventurin osjećaj

za kairos, za pravi trenutak, bio je presudan u nastanku

Zagrebačke Biblije na čijem su prijevodu prije više od pe-

deset godina radili brojni hrvatski bibličari, književnici i

jezikoslovci. Zahvaljujući njima Božja riječ postala je

doista prisutna u domovima mnogih ljudi. Premda u svoj-

im srednjoškolskim danima još nisam obraćao pozornost

na urednike i ostale koji su radili na tome izdanju, plod

njihova rada omogućio je da do mene dođe Božji poticaj.

Dok sam čitao snažne izričaje Božje riječi pretočene u li-

jepi hrvatski jezik, u meni je rasla vjera i želja za

krštenjem. Tako mogu reći da je u moju kršćansku vjeru

ugrađen rad brojnih ljudi, a među prvima od njih zasigur-

no je fra Bonaventura. Njegovim radom Božja riječ poka-

zala mi je svoju silu te su se i na meni ostvarile riječi što

ih je fra Bonaventura napisao u svome Podnesku kard.

Šeperu od 6. siječnja 1967., rekavši da prevođenju Sveto-

ga psima pristupa »dajući od svojega 'malo' da Bog učini

po svojoj milosti ono što se njemu svidi.«

Istovremeno, tragajući za Bogom, tragao sam i za život-

nim usmjerenjem. Studirajući u Zagrebu, često sam obi-

lazio katoličke knjižare, a jednom mi je za oko zapela

knjiga naslovljena Moj sveti Franjo. Napisao ju je fra Bo-

naventura Duda, a u predgovoru kaže: »Na ovim strani-

cama ipak želim iznijeti ovaj ili onaj 'svoj' pogled na

Franju: zapisujem ono što me u njegovu neusporedivu

liku ili u franjevačkoj baštini osobito dira i oduševljava.«

Upravo taj njegov osobni odnos prema Franji i franje-

vaštvu, njegov doživljaj franjevaštva bio mi je poticaj da

i sam krenem putem franjevaštva i počnem tražiti 'svo-

ga' svetoga Franju. Knjiga je objavljena 1990. godine, a

ja sam se već sljedeće godine našao u franjevačkom sa-

mostanu.

Tako je fra Bonaventura svojom gorljivošću za Boga i

za franjevaštvo bio i na početku mojega poziva. Kad

sam kasnije, kao bogoslov, došao u zagrebački samos-

tan, fra Bonaventura i dalje je ostao svjedok. Božja ri-

ječ nije kod njega, kao bibličara, bila samo predmet

izučavanja, nego je bila i stalan izvor života i djelova-

nja. Posebno ovdje želim istaknuti njegove propovijedi

koje nisu prestale poticati tolike ljude. Primljena Riječ

kod njega je uvijek i Riječ lomljena s drugima. Kad

sam u Jeruzalemu, na poslijediplomskom studiju,

izučavao Sveto pismo, upravo mi je takav lik bibličara

bio pred očima.

Konačno, reći nešto o fra Bonaventuri, a ne reći nešto o

Božiću, nije moguće. Gledam ga kako se svake godine

raduje rođenju Željkovanoga. Nije to nikad samo po-

vršna radost, nego radost koja zahtijeva. Stoga Bona-

ventura sâm kaže: »Postajmo sve više i više ljudi Božića,

svećenici Božića. I blagdanom i svagdanom, i na Božić i

o Božiću, preko Velikog petka i Uskrsa, sve do naše

eshatologije, dok ne preminemo u milosti Božjoj, u ko-

joj smo sve više i više rasli i u kojoj ćemo zauvijek

počivati« (B. Duda, Pabirci iz kršćanske duhovnosti, Za-

greb 2008.).

dr. fra Darko Tepert


Očito, s

Kristom se

na zemlju

položilo

nešto što

joj dosada

nije uspjelo:

nositi

Logos koji

je jedno od

Božjih

imena, a

ima i drugih

sinonima –

Ljubav,

Pravednost...

Mislimo li

sve to kad

kažemo

Bog?

B onaventuraDu d a

TABAK JEDINI SLUTIO

ŠTO NAS SVE ČEKA

Neusiljeno dosljedni franjevačkom poimanju sa-

mozatajnosti, uporno odbijate vodeću ulogu, u

neku ruku ravnatelja zbora, kormilara. Puštam

dakle po strani taj dio Vašega posla. Odredite

napokon točan djelatni suodnos Duda – Tabak...

– Josip Tabak... ja ga prije nisam poznavao. Od

prvih je dana u osvitu naše Biblije bio ime nade.

Ako se on s nama prihvati posla, onda možemo

biti sigurni. Sigurni u dvomu: da će nam jezik biti

pravilan i čist i da će nam prijevod, kraj tolikih

prevodilaca, biti – koliko bude najviše moguće –

ujednačen. Postoji u našem biblijskom arhivu više

od stotinu pisama kojima Tabak, obraćajući se

najužoj biblijskoj redakciji, popraćuje svaki svoj

lektorirani arak, svaku pojedinu partiju tog poza-

mašnog rukopisa koji, kako je predan u tisak, iz-

naša do pet tisuća kartica.

U toj Tabakovoj ostavštini koja je – za me – pre-

dragocjena, nalazi se vrlo značajno prvo Tabako-

vo pismo Juri Kaštelanu (16. veljače 1967. godi-

ne), gdje se Tabak ograđuje od toga posla: da su

rokovi apsolutno prekratki, stoga neprihvatljiivi;

da se on takvim poslom nije bavio te ne želi ući u

posao kao krojač prije Uskrsa, (kada svi naručuju

nova odijela), kako veli Cervantes; nadalje: on

smatra da je to po prirodi posao svećeničkih kru-

gova, koji će to dobro obaviti itd. Ipak u pismu

iznosi vrlo važna načela kako bi tome poslu tre-

balo pristupiti i po čemu bi takav posao mogao

biti i poželjan.

I nije se olako Tabak dao na posao. I ja sam jed-

noga dana, negdje početkom ožujka, hodočastio

tražeći Čakovečku ulicu na Trešnjevci. Bio sam

uistinu mali brat sv. Franje, ali pun vjere u ljude.

Poznavao sam ga tek iz njegovih skandinavskih

prijevoda, Ljudi na Borgu, što li?... Išao sam pun

strahopoštovanja, kao nekom žrecu i odjednom

sam se našao pred čovjekom dobre ćudi, čak raz-

govorljivim, ali ipak eremitom, pustinjakom koji

je kadar i 14 sati dnevno raditi, a onaj posao koji

radi, onaj jezik s kojega prevodi – zna, drugo sve

pušta po strani.

On je inače čovjek koji izbjegava mnoge susrete,

ne želi se rastresati, ali u prvom smo susretu pro-

našli zajednički jezik, prepoznali smo se, i do da-

nas – smijem reći – to se naše biblijsko prijatelj-

stvo nije pomutilo. Naprotiv, znamo da nas je Bog

spojio u posao, na koji nijedan od nas dvojice nije

nikad u životu mislio. Još su možda prisniji postali

i prijatelji poslenici Jerko Fućak i Josip Tabak, ko-

ji je, međutim istom krajem svibnja potpisao ugo-

vor o suradnji. Jedini je slutio što nas sve čeka!

On se o svom radu izrazio u spomenutom inter-

vjuu o dvadesetoj obljetnici Zagrebačke Biblije.

No on više hvali nas bibličare, a ja bih – s punim

pravom – sve te pohvale i te kako uzvratio njemu

samome. On se potvrdio kao mnogostruki nenad-

mašiv poslenik, i to na svim razinama, upravo pre-

ma načelima koje je iznio u pismu od 16. veljače

1967. godine. On se sav uložio, i to s uvidom u he-

brejski izvornik, da se prijevod, koliko je to bilo

moguće u danim okolnostima, ostvari uz novi pra-

vopis, što savršeniju jezičnu čistoću, gramtičku

pravilnost, sintaksu – čistu kao suza, izražajnu

sažetost i gipkost te blagu i nenametljivu patinu

starine, svojstvenu Bibliji kao svetoj knjizi.

SUBRAT JERKO FUĆAK

Više je razloga da o subratu i svojoj desnoj ruci

Jerku Fućaku govorite u završnici...

– Jerko je bio velik radnik, njegov je radni dan obuh-

vaćao tri radna razdoblja – dopodne, popodne, na-

večer. Obojicu nas je taj posao zatekao, rekao bih,

kao u ono vrijeme proroka Habakuka: nosio je ručak

svojim nadničarima, a anđeo ga je uhvatio za kiku i

prenio u Babilon da prognanicima posluži taj obrok.

Prvi je Jerkov udio bio da pohrvati tisuće biblijskih

imena, osobnih, zemljopisnih, etničkih itd. Dota-

dašnja je biblijska nomenkaltura slijedila uglavnom

latinsku Vulgatu. Već je naš Škarić, u prošlom sto-

ljeću, osjetio da treba poći putem hebrejskog izvor-

nika. On je prevodio, kako tada bijaše zakon, iz Vul-

gate, ali s uvidom u matične knjige. Jerko je dobio

golem posao, a trebalo ga je obaviti u najkraćem ro-

ku da prevodioci, tj. obrađivači Sovićeva teksta, ima-

ju pri ruci nov rječnik biblijskih imena.

Potom sam ja obolio, shrvao me tolik posao, više

strah pred rokovima. Tada je on preuzeo sav posao,

ne samo biblijske redakcije tekstova nego i cijelu

skalu međuljudskih odnosa u toj tako sretno ot-

početoj, ali podosta razrožnoj ekipi. Poslije je i on

morao pauzirati zbog operacije. Ipak, smijem ustvr-

diti da je ona posljednja biblijska redakcija cijeloga

rukopisa – uvijek u najtješnjoj suradnji s Josipom Ta-

bakom – naš posao.

Srećom smo Fućak i ja iz

istoga kraja, suživotno

franjevci, pa smo mogli

ostvariti sretnu životnu

simbiozu za takav poth-

vat. Druga takva, vrlo

slična simbioza dogodila

se između njega, odnos-

no nas, i Josipa Tabaka.

To je bila glavna sreća

naše Biblije.

Nipošto nisam pretjerao

kad sam pred Jerkovim

odrom iskazao istinu:

»Kada smo svi mi drugi,

radeći na Bibliji, digli ru-

ke s posla na toj i toj stra-

nici, na toj i toj glavi, na

toj i toj knjizi – Jerko je

još uvijek čitao i pročita-

vao, listao i prelistavao –

sada po rukopisu, sada

po hebrejskom i grčkom

tekstu, sada po rječnici-

ma, komentarima, prije-

vodima. Uvijek nepod-

mitljiv u jednome: težio

je tečnosti prijevoda i na-

dasve točnosti.« Neka to

bude dovoljno u čast bi-

bličaru Jerku Fućaku!

PRVA BIBLIJA

TISKANA U

ZAGREBU

Biste li nam ipak kaza-

li zašto tako rado rabi-

te izričaj Zagrebačka

Biblija?

– Ona se u početku pot-

vrdila kao Biblija Stvar-

nosti, po izdavačkoj kući

koja je, zapravo, najzas-

lužnija za njezin posta-

nak. Istina, u prvom iz-

danju je djelomično u

tom sudjelovao i HKD

sv. Ćirila i Metoda (ne-

koć sv. Jeronima). Svakako neospornu zaslugu u

svemu tomu ima tadanji direktor Stvarnosti, za-

grebački novinar Ivo Košutić, koji u posljednje

vrijeme objavljuje povijest hrvatskog domobran-

stva. No kako je to naša prva hrvatska Biblija tis-

kana u Zagrebu, volim je zvati Zagrebačka Biblija

(nekako prema njezinu francuskom uzoru Bible

de Jerusalem). Treba se sjetiti da je povijest hrvat-

skih Biblija, bilo djelomičnih, bilo cjelovitih, vrlo

značajna. Bernardinov je lekcionar tiskan u Mle-

cima (1495.), Katančićevo Sveto pismo u Budimu

(1831.), Škarićevo u Beču (1859. - 61.), Šarićevo u

Sarajevu (1942.), dok napokon, evo, i naše zagre-

bačke Biblije.

Ona je zagrebačka i po svojim suradnicima, ko-

liko god potječu iz svega našeg hrvatskog pros-

transtva, te odražava – kako voli reći Tomislav

Ladan – koine hrvatskoga književnoga jezika.

Možda sam propustio pitati Vas o nečemu što

je neizostavno vrijedno spomena?

– Da, ne bih smio prešutjeti još jedno ime – Bo-

ris Dogan. Njemu je Stvarnost, kao jednom od

naših najboljih likovnjaka, povjerila likovnu

opremu Biblije. On je to izveo i krajnje jedno-

stavno i krajnje originalno. Ukrasio je pročelje

Biblije samim njezinim imenom. Ko kliktaj pr-

vih raznositelja, kao nekoć onaj drevni poklič:

Naša štampa gori gre, tako djeluje onih stotinu i

četrdeset: Biblija, Biblija, Biblija... na koricama

te knjige nad knjigama iz godine 1968. Osobito

su lijepi primjerci bibliofilskog izdanja, od kojih

je prvi darovan papi Pavlu VI.

Zašto ste o Bibliji do sada tako rijetko govori-

li?

– Doista u javnosti sam o Zagrebačkoj Bibliji

progovorio tek nedavno, i to nakon duga nago-

varanja, na Sveučilišnoj tribini 1. prosinca 1993.

godine. Znate, prije svega, i u ono je doba to bio

vrlo smion, čak i presmion pothvat Stvarnosti – i

ekonomski i ideološki. S druge strane, svi mi koji

smo u tomu sudjelovali imali smo dubok osjećaj

relativnosti svoga posla, koji je uostalom i vre-

menski bio tako nemilo uvjetovan. Čekali smo

neka se Biblija sama potvrdi. Štoviše, postojao je

u neku ruku prešutan dogovor da se o Bibliji ne

govori u vjerskom tisku (istina – to je tada bio

tek Glas Koncila), neka slobodnije progovori

svjetovni tisak. I tako se Biblija tiskala u Vjesni-

kovoj tiskari, njegova su izdanja donijela i prve

najave i prve vrlo dobrohotne reakcije. U Glasu

Koncila naći ćete tek dva intervjua sa mnom i s

Ivom Košutićem. I mogu reći da je prihvat Bibli-

je – na svim razinama – bio izvanredan.

Izbjegavao sam poslije svaki razgovor o njoj, neka

ostane, rekao bih, anonimna, ili bolje – svih nas, i

poslenika i čitatelja – naša Septuaginta, kako voli

reći Marko Grčić. Vrlo je zanimljivo primijetiti

da je nadbiskup Šeper pristao da na Bibliji ne piše

uobičajeni Imprimatur; to je, zapravo, jedino što

je kuća tražila, radi tada mogućih kompliciranja

od strane režima. No, nadbiskup je rekao: »Lako

nama ako Biblija izađe... « Svi su biskupijski Vjes-

nici donijeli popratnu izjavu svoga ordinarija da

je ta Biblija izašla s crkvenim odobrenjem.

I tu bih, radi cjelovitosti, spomenuo još dvojicu

djelatnika, to je moj kolega s fakulteta franje-

vac konventualac dr. Celestin Tomić i profesor

riječke teologije, nekoć moj student, nezabo-

ravni pokojni dr. Ante Kresina. Njima sam do-

dijelio da budu crkveni cenzori cijeloga teksta,

tj. da jamče za dogmatsku čistoću prijevoda. To

je bila moja velika sigurnost, odmah u početku,

kada se još nije moglo predvidjeti kako će sve

to dobro krenuti. No njih su dvojica izvršila

svoj posao unoseći u sam prijevod i izvrsnih po-

boljšanja.

Kako Vi ocjenjujete suradnju bibličara i

književnika?

– Mislim da je ona nešto najljepše u ovoj Bibliji,

ali i u cijelom crkvenom životu nakon II. vatikan-

skog koncila. K tome, vjerujem da će to ostati

kao model za budućnost. A što je značila za sve

nas koje je Bog tako čudesno spojio, možda je

nabolje iskazao Zvonimir Mrkonjić, ono u Startu

za Božić 1988. – radili smo svi s osjećajem sveto-

ga užasa. Mislim da smo svi zajedno, i bibličari i

književnici, ostvarili temeljni ideal biblijskog pri-

jevoda, što ga je isticao i sv. Jeronim, a na nj se

poziva i naš fra Petar Matija Katančić – to je mo-

destia, skromnost. Bijasmo skromni mi bibličari

jer nismo htjeli bez književnika, bijahu skromni

književnici jer su prihvatili nas bibličare.

Bonaventura Duda, Krist i naši svagdani : razgo-

vori s Bonaventurom Dudom, priredio Stjepan

Lice (za Hrvatski rukopis razgovarao Tvrtko

Klarić), Teovizija, Zagreb, 1996., str. 103.-119.

(nastavak s 15. stranice)

Marijan Trepše, G olgota, akvarel, 1920.


Vodio nas je u srž p ro b l e m a

Nikada nisam čuo da netko zlo govori o o.

Bonaventuri Dudi. A bio je vrlo prisutan i

određeno zauzet u našem crkvenom živo-

tu u dugim godinama velikih snalaženja. Nikad

nije pokušao biti čovjek kompromisa, a svi smo

uvijek vjerovali u njegovu dobronamjernost i vr-

hunsku stručnost. Nije ga bilo moguće omalo-

važavati i zanemarivati, bilo je sasvim jasno što

misli – i kamo pripada – a ipak ga je bilo nemo-

guće doživjeti kao protivnika. To je jedinstvena

evanđeoska karizma franjevca Dude. U cjelini hr-

vatskoga franjevaštva on je po tome možda naj-

sličniji sv. Franji. I kad je šutio iz njega je prosi-

javala evanđeoska dobrota – bez imalo namješte-

ne uslužnosti.

Kad je, osobito u sporovima oko Teološkoga

društva Kršćanska sadašnjost, dolazilo i do bolnih

nesporazuma, znao sam da Dudi mogu o svemu

govoriti bez taktičnog okolišanja, da će on ra-

zumjeti o čemu je riječ i da će reći što misli bez

skanjivanja i bez vrijeđanja ili pritisaka za

ovakvo ili onakvo svrstavanje.

Takav je i kad govori i kad piše – i kad pjeva i

kad svira. Nikad u njemu napora da se svidi su-

govorniku, nikad nelagode zbog svoga ili

tuđega drukčijeg mišljenja. Ali to nisu bili kom-

promisi koji izbjegavaju sukobe, već pružena

ruka sporazumijevanja. I redovito smo nastojali

shvatiti njegov stav i brzo priznati da ima pravo

– makar ga ne mogli u cjelini prihvatiti. Tu je

bilo važno da njegov makar vrlo kritički i znat-

no drukčiji stav nije bio osobno stajalište koje

nas čini protivnicima ili pristašama, nego uvid u

stvarno stanje koje može biti i vrlo bolno, ali ne

doživljavano neprijateljskim. I nikad se u tome

nisi osjećao poražen, već prosvijetljen.

Kad god sam s njim – u razgovoru ili čitanjem

njegovih tekstova – pristupao Svetome pismu

nikad se nije nametala potreba zauzimanja

ljevijeg ili desnijeg stava. Vodio nas je u srž

problema i rješenje je bilo dobro za Crkvu, za

veću odanost i veće povjerenje prema Pismu.

Uvijek sam ga tako doživljavao. Blizak i is-

kren, bez kompromisa, jednostavan bez poje-

dnostavljivanja. I u mnogim pitanjima u našoj

sredini on je uvijek bio nezaobilazan. Bez

preuveličavanja treba priznati da je fra Bona-

ventura Božji dar našoj Crkvi u ovom vreme-

nu za sigurno prepoznavanje jasnoga pravov-

jerja, za čvrstu ukorijenjenost u svu baštinu i

vedru i hrabru i mirnu otvorenost prema sve

evanđeoskijoj i sve humanijoj budućnosti.

don Živko Kustić

Suosjećanje sbosanskim

f ra n j e vc i m a

Upovremenim susretima s fra Bonaventurom,

koji su, istina, bili dosta rijetki, svaki sam put

vidio vedro, raspoloženo, blago nasmiješeno

lice. Redovito bi, kao prvo, pitao: »Kako je i što ima

novoga i dobroga u Bosni Srebrenoj?« Zatim bi me

upitao što ja radim, čime se bavim, i sl. te se raspiti-

vao za pojedine bosanske franjevce s kojima se bolje

poznavao ili bio više nečim vezan. To fra Bonaven-

turino zanimanje za aktualne prilike u provinciji

Bosni Srebrenoj, kojoj ja pripadam, osobito kad su

se u njoj javljali određeni unutarnji problemi te s

tim vezano njegovo radovanje uspjesima, a suos-

jećanje s bosanskim franjevcima u nevoljama koje bi

ih pogodile, nije me ostavljalo ravnodušnim.

Nadalje, iz poznanstva s fra Bonaventurom izdvojio

bih zapažanje o njegovoj ljubavi, brizi i gledanju na

dobrobit vlastite Provincije te o njegovoj crkvenosti.

Kada sam kao generalni pohoditelj sredinom 70-ih

godina minuloga stoljeća obilazio Provinciju sveto-

ga Ćirila i Metoda, vidio sam kako fra Bonaventu-

ra nije zadovoljan načinom na koji skupina mlade

subraće shvaća i provodi reforme Drugoga vatikan-

skog sabora i teško mu je padalo njihovo napušta-

nje Reda i Provincije. Založio se, zajedno s nekom

drugom uglednijom i utjecajnijom subraćom, da se

stanje u Provinciji smiri, da u njoj ojača i njome

ovlada pravi redovnički i franjevački duh, što je

urodilo plodom i dovelo do porasta zvanja i po-

većanja broja redovničkih i svećeničkih kandidata.

Fra Bonaventura je bio član TDKS-a, a to Teološko

društvo je mnogima, osobito nekima unutar crkve-

ne hijerarhije, bilo podozrivo kako zbog mogućeg

širenja modernističke teologije tako i zbog bojazni

omalovažavanja i osporavanja crkvene vlasti. Ta

podozrivost i bojazan su se, međutim, pokazale po-

sve neutemeljenima, svakako zahvaljujući odlučno-

sti i neupitnoj pravovjernosti i crkvenosti trolista

koji je stajao na čelu TDKS-a, a to su bili profesori

Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu dr.

Tomislav Šagi-Bunić, dr. Vjekoslav Bajsić i dr. Jo-

sip Turčinović. Njima uz bok je stajao i prof. dr.

Bonaventura Duda, koji je na mnogim skupovima i

u raspravljanju o naravi, svrsi i djelovanju TDKS-a

igrao umirujuću i usmjeravajuću ulogu. Njegovo

mišljenje i prijedlozi o jačanju i širenju aktivnosti

TDKS-a, osobito o izdavanju i širenju vjerskoga tis-

ka, znanstvenog i popularnog, te o odnosima s cr-

kvenom hijerarhijom i izvješćivanju te hijerarhije,

od Svete Stolice pa naniže, o ciljevima i djelovanju

TDKS-a, uvažavali su se i donosili zdrave plodove.

Ovdje sam nasumce naveo neke od svojih spozna-

ja i neka zapažanja o dragom subratu fra Bona-

venturi, sa željom da to makar malo pridonese os-

vjetljavanju njegova ljudskoga, redovničko-franje-

vačkoga i svećeničkoga lika i djelovanja.

fra Velimir Blažević, Banja Luka

Drugima koristiti

Bog, posve i

sasvim

Onostrani,

kako se to

veli. Bar

nakon

Utjelovljenja,

on je relativno

Imanentni.Ta

želi se zvati

Emanuel!

B onaventuraDu d a

Drago mi što mogu u povodu 60.

obljetnice svećeništva dr. fra Bona-

venture Dude izraziti svoju čestitku

s kratkim osvrtom o njegovoj osobi i teo-

loškom djelu.

Činim to ponajprije iz zahvalnosti jer sam

iz osobnog susreta s njim i čitanja njegovih

inspirativnih govornih i pisanih riječi i tek-

stova prihvaćao uvjerenje i nadahnuće za

vlastito opredjeljenje u životu i djelovanju.

Znam, također, da je to bio i za mnoge

druge koji su ga susreli u životu, ne samo

među klerikalnim osobama nego jednako i

među laicima, onima u crkvi i izvan nje, jer

je sam bio čovjek nadahnuća koji druge

oduševljava za više duhovne istine i vred-

note. U tom smislu može se s pravom reći

da je bio čovjek franjevačkoga duha i vizije

koji je djelovao onako kako je Franjo

Asiški govorio: ne treba samo sebi živjeti

nego i drugima koristiti.

Bio je takav i kao biblijski teolog, Božju riječ

nije samo suhoparno tumačio i predavao, na

katedri bogoslovnoga fakulteta, na propovje-

daonici u crkvi i na duhovnim vježbama, ne-

go je ta riječ u njegovim ustima bila puna

života, duhom nabijena i vesela poruka, po-

zitivna energija za sebe i drugoga. Usudio

bih se čak kazati da je on biblijskim riječima

davao uvijek i nešto novo i tako ih obogaćivao i

nadopunjavao onime što je nedostajalo, u onom

istom smislu u kojem Pavao govori o potrebi

nadopunjavanja Isusovih patnji našim patnjama

na putu prema konačnoj proslavi u Bogu.

Na taj način je svojim životom i govorom svje-

dočio i stvarao zapravo svoje novo – peto

evanđelje, življeno i napisano njegovim djelom i

riječima. U tom smislu se mogu razumjeti, uz

profesorski rad, mnoge nove inicijative koje je

pokretao u svom životu, sam ili zajedno s drugi-

ma, kao što je pokretanje novina Glas Koncila na

početku Drugoga vatikanskog sabora u samosta-

nu franjevaca na Kaptolu u Zagrebu, više pri-

ređivanja prijevoda Svetoga pisma na hrvatski je-

zik, uspostava i izdavačka djelatnost Kršćanske

sadašnjosti, ekumenski i dijaloški rad s drugim

kršćanima i vjernicima drugih religija i protivnih

svjetonazora te brojne skrivene inicijative u fra-

njevačkoj zajednici i u Crkvi kod Hrvata i u svije-

tu, među kojima je pokazivao posebnu brigu i

ljubav prema katolicima, Hrvatima i drugima, u

Bosni i Hercegovini.

Zato, zajedno s mnogim drugima u duhu zah-

valnosti pridružujem se iskreno čestitkama pri-

godom ovoga jubileja našem zaslužnom i pošto-

vanom nestoru fra Bonaventuri Dudi.

fra Luka Markešić, Sarajevo

Marija Bistrica, Križni put, na blagdan Velike Gospe, 2008. godine

Mislim da naš

kršćanski Bog

- nadam se

da će me

ljudi pravo

shvatiti - nije

apsolutno

transcendentan


Ne, u

kršćanstvu

svijet nije

zanijekan -

bar to nije

naprosto

istina -

svijet je

vrednovan.

B onaventuraDu d a

Tajnovito imeMi r j a m

Mar ijinas ve t i šta

Isusova majka Marija zvala se hebrejski Mir-

jam (odatle naša Mirjana). U Isusovo doba

govorilo se u Palestini aramejski. Stoga se u

Evanđeljima Marija zove Mariam. Prvotni su se

vokali malo izmijenili.

Bibličari su uvijek htjeli odgonetati značenje ime-

na Marijina. A to je baš jedno od najzagonetnijih

u Svetom pismu. Možda i stoga što, kako ćemo

vidjeti, potječe zapravo iz Egipta.

Imenom Marija pozabavio se u prošlom stoljeću

učenjak Bardenhewer. On je ispitao sedamdese-

tak poznatijih stručnih tumačenja. Spominjemo

samo vjerojatnija. To ovisi o tome iz kojega se je-

zika značenje tumači: iz hebrejskog, egipatskog ili

sirijskog. I onda, iz kojega se korijena vuče ime.

Stari su Mariju nazivali Zvijezda mora. Postoji

drevni himan: Zdravo, Zvijezdo mora!. Tu je došlo

do male zabune u latinskom. Najprije je bilo

»maris stilla = kapljica mora«. To se pročitalo

kao stella = zvijezda. A naziv »kapljica mora«

ima uporište u hebrejskom meir jam. Meir je zvi-

jezda, a jam je more.

Drugi izvode ime Marija iz naoko vrlo čudnoga

hebrejskoga glagola marah = pobuniti se. Zani-

mljiv je pokušaj onih koji u pomoć zovu i pridjev

meri (spojeno s -jah) = ugojen, gojazan. Na isto-

ku je gojaznost bila znak blagostanja i sastavni

dio ženske ljepote. Ima ih koji povezuju to ime s

glagolom ra'ah = vidjeti, od kojeg je izvedena he-

brejska imenica 'or = svjetlo, koje se spominje

kao prvo Božje stvorenje na početku Biblije. Par-

ticip glagola svijetliti, zapravo vidjeti, dao bi u he-

brejskom ime Mirjam.

Stari rabini, tumačeći ime prve Mirjam u Bibliji,

a bijaše to sestra Mojsijeva, izvlačili su to ime iz

korijena mar = gorak. Mojsijeva sestra dobila je

to ime u Egiptu zbog gorke sudbine koju je tada

patio njezin narod pod faraonovim progon-

stvom.

I baš to možda upućuje na pravi korijen imena

Marijina. Prva Mirjam u Bibliji (i jedina u Sta-

rom zavjetu) jest upravo Mojsijeva sestra Marija.

Spominje se prvi put u Knjizi Izlaska (20, 15 -

20). Ona predvodi zbor pjevačica što povedoše

pjesmu pobjede nakon prijelaza Crvenoga mora.

Stoga poznati pisac hebrejskoga biblijskog rječni-

ka isusovac P. Zorell zastupa mišljenje da je kori-

jen Marijina imena s konsonantima mrj ili mrjt

što staroegipatski znači: voljen ili voljena. To su

ponajviše »bogonosna« imena: »Voljeni do boga

Ra« ili »Voljeni od boga Ptah«. Hebreji nadje-

nuše bogonosno ime sa skraćenicom -jam (od -

jah): Mir-jam = Voljena od Jahve.

U Isusovo vrijeme, rekosmo, staro se hebrejsko

ime Mirjam aramejski čitalo Mariam, kako piše u

Evanđeljima. U to vrijeme to je ime zvučalo u

novom značenju. Mar aramejski znači Gospodin.

To je poznato iz starokršćankoga vapaja »Mara-

na-tha = Gospodine naš, dođi!«. Stoga i sv. Jero-

nim veli: »Marija sirski znači Gospođa«.

Tako bi se ime Marijino hrvatski dalo izraziti s

više naših imena: Zvjezdana, Bojana, Lijepa,

Svjetlana, Pelina, Draga ili Mila (Bogumila) i

Vi šeslava.«

Bonaventura Duda, Mali darovi Isusovoj i našoj

majci, Teovizija, Zagreb, 2003., str. 33.

Štujući Mariju

Usvjetlu blagdana Velike Gospe naziremo i

svoju veliku budućnost, ali u isto vrijeme

na nov način odvagujemo koliko je za tu

budućnost važan i sudbonosan ovaj naš sadašnji i

svagdašnji »tijek zemaljskoga života«. Štujući

Mariju, osobito njezinu konačnu proslavu, to jest

njezino »uznesenje«, kršćanski je narod duboko

pronicao tajanstvenu vezu između dubine Mariji-

ne boli pod križem svog Sina – »Stala Majka pod

Raspelom« – i visine njezine uskrsne proslave.

Tako i blagdan Velike Gospe, i to ponajpače, spa-

da u velike kršćanske postaje na kojima se os-

mišljava problem ljudske patnje – i pojedinačne i

udružene – kao supatnje s Kristom. S njime »su-

raspeti«, voli reći sv. Pavao, bit ćemo s njime i

»suproslavljeni«.

Naša Marijina svetišta sva nastadoše i

ukorijeniše se na našem tlu više-ma-

nje u ugroženoj egzistenciji naroda.

Dosta je uspinjati se Trsatskim stubama,

koje podiže za Marijine putnike branitelj

Klisa Petar Kružić. Dosta se uspinjati i u

duši slušati Vladimira Nazora:

Daj da pod stubam' tvoje kuće svete

Zaplačem jednom kao ludo d'jete!

Jer tad će istom meni u polaku

Hodu što vodi gore u visinu,

Bol jedna sahnut pri svakom koraku,

Cv'jet jedan niknut na svakom skalinu.

Ta vjera nadahnjuje nadu, a nada je upo-

rište postojanosti i izdržljivosti.

I što više razmišljam o našim Marijinim

prošteništima, sve me više osvaja – kao neka

njihova duša – naziv glavnog proštenja na

Mariji Bistrici: Božje lice. Izričaj vrijedi zlata

i genija hrvatskoga jezika.

Onomadne, u predvečerje velikog dana

Međunarodnog marijanskog kongresa na

Veliku Gospu 1971., sa žrtvišta se pružao

neopisiv pogled na kalvarijski proplanak.

Kao da si negdje na gori blaženstva gdje

Isus izriče svoju Besjedu na gori. Jedan mi

prijatelj pristupi i reče: »Gledaj to Božje li-

ce našeg naroda!« Nije li i Dante opisao

Hrvata kao proštenjara, romara – u potrazi

za Božjim licem? Tu – kroz pobožnost i za-

jedničarenje, kroz Božju i ljudsku riječ,

kroz sakramente i bogoljubno čovjekolju-

blje, kroz sakramente i dobrotvornost –

stoljećima se obnavlja Božje lice u nama.

Pro št e n j a r s t vo

Proštenjarstvo je, dakle, oblik intenzivnije

eklezijalnosti, crkvenosti – pogotovo kad se

kao takvo njeguje i unapređuje. I to, i u

svom ostvarivanju (priprava, putovanje k sve-

tištu, povratak) i u svom središnjem slavlju

proštenjarstvo se predstavlja kao svestran eklezi-

jalni događaj koji omogućuje i doživljaj koncen-

trirane religioznosti: kao oblik svjedočenja vjere

i proglašavanja čudesnih djela Božjih (»magnalia

Dei – veličja Božja«) zbog uslišanja – kao poticaj

na skupnu i pojedinačnu molitvu – kao susretište

Božjega naroda iz različitih krajeva, župa i bis-

kupija – kao zborište liturgijskog zajedništva u

sakramentalnim slavljima pomirenja i euharistije

– kao prilika usrdnije dobrotvornosti – kao vrst

odmora i počinka od sivila svagdašnjice.

Bonaventura Duda, Rukovet domovinskih tema,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., str. 93.,

28., 167.

Trsat se ne može odjednom reći. Ali nekad je dovo-

ljno reći samo Trsat i Gospa Trsatska - time je sve

rečeno. Mnogo se toga u mome životu ovilo oko

Majke Milosti, Gospe Trsatske. Sjećam se svih pro-

povijedi na Trsatu, svih Marijinih svetišta u kojima

sam propovijedao, a propovijedao sam u gotovo

svima hrvatskima. To mi je najveći dar - to da mogu

propovijedati u Marijinim svetištima. A uvijek pro-

povijedam: da slavimo Boga svojim životom.

Mirjana Grce, Trsat je moj drugi dom,

razgovor s dr. fra Bonaventurom Dudom, Novi

list, 14. kolovoza 2007., Rijeka, str 6.-7.

Majka Božja, Gospa Trsatska, središnji dio poliptiha, prva polovina 14. st., Trsat, Rijeka


Prorok blage riječi

Posebne porcije filolozima

Po s l i j e d o k t o r s k itečaj o skromnosti

i ljepoti vjere

Kako da kao luteranski intelektualac napišem i

obrazložim na manje od tridesetak redaka svoju

zahvalnost i svoje poštovanje prema rimokato-

ličkom redovniku, franjevcu, ocu Bonaventuri? Pokušat

ću to uraditi prisjećajući se triju susreta s njime.

Prvi: Pred tridesetak godina, priprave za Prvu pričest u

mladoj franjevačkoj župi Siget. Otac Bonaventura govori

roditeljima otprilike ovo: »Svi očekujete da će djeca, pri-

mivši Prvu sv. pričest, postati boljima. Dogodi li se to,

zahvalite Bogu.« Pa, nakon kraće stanke, brižno: »Ako

baš i ne postanu bolja, hvalite Boga jer su mogla postati

lošijima.« Opet stanka, te: »Ako slučajno budu zločestija,

zahvalite Bogu što nisu postala još gora.« Širom mi se ot-

vorio pogled na tipično franjevački dobrohotni optimizam.

Drugi: Supruga mi je otišla na operaciju oka, pa joj je

dioptrija skinuta s -27 na »samo« -4 i doslovce je opet

progledala. Kada se pohvalila ocu Bonaventuri, on će: »To

je Božje čudo.« A na obrazloženje da ju je operirao jedan

od naših najvrsnijih oftalmologa, dodao je spokojno: »I to

je Božje čudo!« Doista, Laudate e benedicete mi' Signore

et rengratiate e serviateli cum grande humilitate, pjevao

je još prije gotovo osam stoljeća sv. otac Franjo.

Treći: Jedne osunčane jeseni vodimo supruga i ja oca Bo-

naventuru na Ptujsku Goru u posjet njegovu prijatelju iz

studentskih dana, danas već pokojnom minoritu ocu Maksu

Klajnšku. Vremena imamo dovoljno i biramo mirne ceste,

kroz Klanjec, Zelenjak, a otac Bonaventura samo uzdiše:

»Oh, Bože, kako je to krasno.« Ni nakon prelaska granice

nije posustao: »Bože, kako si to lijepo uredio.« (čujete li

Franju: Laudato si', mi' Signore, per sora nostra matre ter-

ra?). Zabavljala me tada franjevačka jednostavnost, no da-

nas, kada se pod stare dane skićem Lijepom Našom, otme

se i meni čuđenje: »Bože, kako je lijepa naša domovina.« I

odmah se sjetim vožnje s ocem Bonaventurom.

Osjećam ponekad kao da sam kod svojega starijega kole-

ge, profesora dr. sc. Bonaventure Dude, pohađao poslije-

doktorski tečaj o bogatstvu skromnosti i o ljepoti vjere.

Bože, hvala Ti na tome...

dr. sc. Vitomir Belaj, prof. emer.Miroslav Kraljević, Bogorodica s anđelima, ulje na platnu, 1912.

Hebrejska riječ nabi na grčki jezik prevedena je ri-

ječju profetes, a ta je riječ, a ne latinska vates, ušla

u latinsku Bibliju, Jeronimovu Vulgatu. Sveta

Braća, Ćiril i Metod, riječ profetes preveli su kao prorok

te je ta riječ ostala i u našoj sadašnjoj Bibliji. Riječ prorok

označava onoga koji predskazuje budućnost, proriče bu-

duća zbivanja. Ali hebrejski izraz ne upućuje na čovjeka

koji bi predskazivao buduća zbivanja. On je Božji čovjek,

poslan svome narodu da ga upućuje i opominje na ispra-

van put, sada i ovdje. Prorok je ukorijenjen u svoje vrije-

me, jednako udaljen od neizvjesne budućnosti kao i nepo-

pravljive prošlosti. Prorokovo je bilo živjeti i djelovati sa

svojim narodom s kojim kroz vrijeme, pogodno i nepogo-

dno – za rad ni jedno vrijeme, naime, nije nepogodno -

kao što ni za obraćenje života ni jedno vrijeme nije prošlo.

Njegovo vrijeme kao i poziv je trajno, potire pojam vre-

mena – prošlog, sadašnjeg i budućeg.

Proroku je od Boga dana snaga riječi. On zna reći i go-

voriti, i prereći istine da ih svako srce može razumjeti.

Zna i pjevati i sastavljati napjeve. Ima dar govora, ali

još više – žar iskaza. Njegove riječi ne samo da otkriva-

ju put Istine nego i vode cilju: Istini, Pravdi, Dobroti.

Istina ima isti korijen kao i riječ biti. Istina je upravo

ono što jest.

Prorokova je zadaća dovesti slušatelje u pravu, jedinu,

svakodnevnu stvarnost, to jest na vrelo spoznaje sa-

dašnjega trenutka.

Iz vremena prvoga susreta s patrom Bonaventurom Du-

dom, davne, 1959., u božićnim konferencijama za stu-

dente, u Svetoj Obitelji, u zagrebačkom Trnju, propov-

jednik je govorio o Presvetom Trojstvu. Kako jednostav-

no, duboko i poticajno za naš (moj) život. Otkrivao

nam je tajnu Božjega života kao nešto najdublje, naj-

skrovitije, ali ono se duboko tiče nas, našega života i

djelovanja.

Ono što je skriveno umu mislilaca, otkrivano je nama

vjernicima. Onako kao je Isus govorio: Ono što je skri-

veno mudrima i oholima, otkrit će se malenima i poniz-

nima. Istina je uvijek ponizna. Ona kuca na srce, ne na

vrata razuma, jer srce, metaforički, ali i stvarno,

održava tijelo, duh i dušu.

Čovjek poslanja, karizme, prepoznatljiv je svojim živo-

tom, djelovanjem i posebice govorom. Naš narod za

takve kaže: Bog mu je dao! I nastavlja: Takav čovjek je

Bogu odgovorio, odazvao se, kao stari biblijski proroci.

Bog takvima – jer s Njim surađuju – daje dar govorenja

istine, dar pisanja, dar prepoznavanja da se pomogne

potrebnima i onima koji lutaju. Govor kršćanskih istina

može biti dar najljepšega (retoričkoga) iskaza, ali ako

nije dar otkrivanja čovjekove nutrine, tajni života, govor

je zaboravljen, lijep ali prazan, ne donosi ploda u poje-

dincu, zajednici, Crkvi. Zato one koje je Bog obdario

darom govora, dao im je i žar otkrivanja tajni, tajan-

stven i toliko potreban dar kršćanskoj zajednici.

Pater Bonaventura Duda u svojim propovijedima, nago-

vorima, kratkim i dužim tekstovima strasno otkriva isti-

ne koje su otajstva, jer neposredno ulaze u svako dobro-

dušno srce, potiču na dobra djela, na prijateljstvo među

ljudima. Tako djeluju i danas proroci među nama. S nji-

ma nije težak pogled u budućnost. Oni su vjesnici Nade,

jer su ispunjeni Vjerom i Ljubavlju.

akademik Josip Bratulić

Ekumenizam

se ne

sastoji

samo u

prevladavanju

razlika. On

ponajpače

teži k tom

da si

priopćujemo

sadržaje

vjere te se

njima

uzajamno

obogatimo

(UR 17).

B onaventuraDu d a

Usvojoj se Autobiografiji papa Ivan Pavao Drugi

sjeća svojega slavističkoga studija i kaže kako je

na nastavi iz staroslavenskoga jezika počeo razu-

mijevati odnos između riječi (ljudske) i Riječi (Božje). Te

se njegove izjave uvijek sjetim kada sretnem oca Bona-

venturu Dudu.

On već nekoliko desetljeća na različite načine tumači

Riječ Božju: životom, propovijedanjem, znanstvenim

proučavanjem Biblije. Kao jedan od najboljih bibličara

koje smo imali, pater Duda zna da »biblijski svijet ne

gleda u ljudskoj riječi samo prazan zvuk, puko sredstvo

ljudskog saobraćanja: riječ je izraz osobe, dionik je nje-

zina dinamizma...« (X. Léon – Dufour).

Kao filolog uvijek sam imao osjećaj da pater Duda, dije-

leći šakom i kapom dobrotu po svijetu, posebne porcije

udjeljuje nama filolozima. Razumio je »otprve« da je naš

posao puno složeniji od toga da predložimo da se piše

»strelica« ili »strjelica« i da su povijest i sadašnjost hrvat-

ske riječi povijest i sadašnjost našega naroda, izraz naših

međusobnih odnosa i našega odnosa prema dugima i

drukčijima te napokon prema Bogu.

Opraštao nam je kad nismo mudro ravnali svojim riječima

o hrvatskoj riječi i radovao se našim pravodobnim i djelot-

vornim tumačenjima. Surađivao je s nama na mnogo

načina: prevodeći Bibliju, čitajući naše tekstove i razgova-

rajući o njima, izgovarajući riječi ohrabrenja pri ženidbama

naše djece i riječi priznanja i nade u trenucima oproštaja s

uglednim filolozima. Ne znam ni jednoga hrvatskoga filo-

loga koji ga ne bi poštovao i volio i znam mnoge koji bi

ono što sam ja htio izreći izrekli potpunije i ljepše.

Bog mu dao zdravlja i mira!

akademik Stjepan Damjanović


Bo žić

Ako je ikoji događaj

raspjevao dušu vjer-

ničkoga naroda u Hr-

vatskoj, onda je to bez

sumnje Božić sa svim bo-

gatstvom svoga misterija...

Naše božićne pjesme uisti-

nu majstorski – tako nena-

metljivo i tako spontano –

pripovijedaju i propovijeda-

ju. I snažno se srca doimlju.

A najbolje se pjevaju »u

zboru veliku«, »u velikoj cr-

kvi« – kako bi rekao psa-

lam. Stoga su izvrstan izraz

zajedničarenja u radosti

vjere, u sreći nade i plame-

nu ljubavi...

I kako je većina njih danas

općenito onarođena – do-

bar dio već više od stoljeća

i pol – one pridonose

našem vjerničkom identite-

tu. Sve one više-manje ima-

ju čar starine. Pjevali smo

ih kad bijasmo djeca, mla-

di... u doba i nedoba... A

pjesma je, još više no sama

riječ, oblik intenzivne reli-

gioznosti i proživljena zaje-

dništva. One nas spajaju s

vjerom i riječju djedova. U

njima svi govorimo istim je-

zikom, vjerujemo istu vjeru,

pjevamo istu pjesmu, želi-

mo isti – bolji i Božji svijet.

I tako ove pjesme povezuju

i spajaju u jedan jedinstven

osjećaj i doživljaj vjere već

nekoliko pokoljenja. Stoga

se po njima stvara naš

identitet, na njima se pro-

vjeravamo.

....

U srcu kršćanstva stoji, da-

kle, božićni misterij u svoj

bogočovječnosti: na Božić

se na zemlji počela pisati

povijest Boga, da bi se na

nebu otpočela pisati povi-

jest svakoga čovjeka.

To nas uvodi u samu bit

kršćanstva, u samu srž

kršćanske vjere.

Kršćanstvo se hoće zbiti.

Želite lid o b ro

p ro s l a v i t iBo žić?

Nađite načina da bu-

dete nekome suput-

nikom i supatnikom

i, ako je moguće, razveseli-

teljem. Možda će to biti baš

i bespomoćnom šutnjom.

Ali ako mognete, pronađite

načina da to bude – a da ni-

kome ne smetate – djelom.

Bonaventura Duda, Svijeta

Razveselitelj : hrvatski

Božić, Kršćanska sa-

dašnjost, Zagreb, 1998.,

str. 7.-10., 33., 123.

Ivan Lovrenčić, iz Balada Petrice Kerempuha, crtež, Artresor naklada, Zagreb, 1996.

I najveće

filozofsko

doumljenje o

Bogu ne izriče

Boga koliko npr.

jedna kratka

riječ Biblije:

Emanuel...

Bonaventura Duda

Mali credo Put našego č ov j e č e n j a

Upjesmi »Radujte se, narodi« anđeo pastiri-

ma poručuje da je Isusovo rođenje radost

za sve narode. Kalcedonski koncil, koji je

godine 451. definirao Kristovo božanstvo, sa-

vršeno je iskazan u trećoj kitici pjesme »Svim na

zemlji mir, veselje«: »Sinka svoga, Boga moga, - S

Ocem , Duhom jednakoga, - Duhom Svetim

začetoga, - Od Djevice rođenoga.« Tu je zbijen ci-

jeli mali credo, i to u tako jednostavne stihove i

tako lijepu glazbu. Gotovo da nema polustiha u

našim božićnim pjesmama koji ne bio biblijski po-

zlaćen.

Bog dakle - ili točnije, Sin Božji - postade čov-

jekom. I njegovo je učovječenje postalo put

našeg očovječenja. Tako se i opet spaja

kršćanski nauk o Bogu (teologija) s kršćanskim nau-

kom o čovjeku (antropologija). Stoga je u kršćan-

stvu bogoljublje nerazdvojivo od čovjekoljublja.

Bonaventura Duda, Ljudskost Božića : božićni raz-

govori s fra Bonaventurom Dudom (razgovarao Vo-

jo Lukić), Teovizija, Zagreb, 1995., str. 26.


Pitat ćemo Dudu... on sigurno zna

Simenom patra Bonaventure Dude susrela

sam se prvi put daleke 1968. godine. Bilo je

to u prigodi izlaženja poznate Biblije

»Stvarnosti«. Kao apsolventica slavistike nastoja-

la sam pribaviti taj bibliofilski biser pa mi je

knjiga došla u ruke i prije nego se pojavila u

knjižarama. Dok se na tom projektu još radilo,

čuli smo na fakultetu da tu surađuju i neki naši

profesori. Naravno, zanimalo me koji su, pa

sam, dobivši Bibliju u ruke, prvo pogledala tko

su suradnici. I na pročelju prve stranice ugledah

ime svoga profesora Jure Kaštelana i dr. Bona-

venture Dude. Tada nisam o njemu ništa znala

niti sam ga poznavala ali dobro se sjećam da

sam shvatila da se radi o velikom stručnjaku i

znalcu kad je naveden kao glavni urednik uz

prof. Kaštelana.

Tek koju godinu kasnije, stupivši u Družbu Kćeri

Božje ljubavi, saznala sam o kome je zapravo ri-

ječ. O patru Dudi uvijek se govorilo s velikim

uvažavanjem i poštovanjem tako da sam ostala

vrlo začuđena njegovom jednostavnošću, nepos-

rednošću i srdačnošću kad sam ga susrela

»uživo«. Dolazio bi ponekad u našu zajednicu

u zagrebačkoj Novoj Vesi kao misnik i ispovje-

dnik. Za sve nas u zajednici bila je to velika

radost jer njegova uvijek dobra volja i nekon-

vencionalna veselost bile su upravo zarazne.

Obično je dostajalo tek nekoliko riječi, njego-

vih dosjetki i samo njemu svojstvenih kretnji i

naglasaka da nas sve oraspoloži. Mislim da

smo tih godina uz njegovu živu riječ naučili o

Svetome pismu više nego iz mnogih knjiga

kasnije. Barem za sebe to mogu ustvrditi.

U razdoblju od 1972. do 1979. bila sam zapos-

lena u izdavačkoj kući »Kršćanska sadašnjost«.

Tu sam imala brojne sretne prigode izbliza

upoznati p. Dudu kao suradnika na mnogim

izdanjima. Njegova stručnost i znanje bili su

nam neprocjenjivi. Dobro se sjećam kako smo

rješenja za razne probleme u tekstovima tražili

baš od njega. Već je poslovična bila rečenica:

»Pitat ćemo p. Dudu... on sigurno zna...«. Uvi-

jek smo osjećali neku sigurnost kad bi savjeto-

vao kakvo rješenje.

Svih tih godina, pa i kasnije, često sam se sus-

retala s p. Dudom, bilo u Glasu Koncila, bilo

na Katehetskom institutu, bilo na Duhovnom

stolu – gdje sam u pojedinim razdobljima radi-

la.

Kad sam otišla u Karmel u Brezovicu susreta-

nje se nije prekinulo. Pater Duda volio je do-

laziti u Brezovicu, i dolazio je relativno često;

nekad kao predavač, nekad kao slavitelj raznih

slavlja, nekad kao privatni hodočasnik. Uvijek

je isticao kako voli doći u Karmel. Kad god bi

došao uvijek nas je nečim obogatio i razveselio

i o čemu god da se radilo, doživljaj je uvijek

bio neponovljiv. To je mogao samo p. Duda.

Sretna sam i Bogu zahvalna što sam imala po-

vlasticu i milost velik dio svoga života biti u

neposrednom kontaktu s p. Dudom. Vjerujem

da je to priča koja još nema svoj završetak.

Nedavno, na jednom susretu u Karmelu u Ma-

riji Bistrici, pater je izjavio kako bi volio posje-

titi Brezovicu. Vjerujem da će nam svima taj

dar biti dan.

sestra Bonita Kovačić, karmelićanka

Jednostavnost – temelj svake veličine

Zanosan svjedok vjere

Ne pišem poemu, esej, mudru ras-

pravu. Od tisuća, pabirčim tek po-

neki doživljaj.

O dugogodišnjem kristalno iskrenom,

odanom i požrtvovnom Prijatelju o. Bona-

venturi bio bih kadar napisati knjigu. Gle-

dam ga kao vjerna redovnika zaljubljena u

Franju Asiškoga. Zato govori i piše: »Moj

sveti Franjo«. Bijasmo onog ledenog zim-

skog dana na Laverni. Led je pucao pod

nogama. Studeni ipak nisam osjetio. Na-

protiv, doživio sam žar srca Prijatelja Bo-

ne. Plamsao je molitvom i pjesmom svo-

me Franji. Njegovu nazočnost osjetismo

živo. Iako nevidljiv, bio je s nama.

Gledam u Boni radosna i oduševljena

svećenika, uz »dva stola« (rekao bi i o. Ki-

rigin). Njegov žar u slavljenju Euharistije

nije dostiživ. Mudrost, jednostavnost i ori-

ginalnost, spontanost i zanos, dubina i ne-

dužnost dječje duše kojom iznosi Božju ri-

ječ uvijek me grabiše. Pa kad bi dijelio mr-

vice ili pružao obilne zalogaje, kad bi po-

drhtavao zahvaćen Božjim Duhom ili

umoran od napora– uvijek bi zapalio, po-

digao, obradovao. Jedva sam čekao prigo-

du da ga opet čujem kako proročki, svojim

izrazom – ne isključivši simpatične neolo-

gizme – tumači i nedostiživom hermeneu-

tikom osvaja. U tome ga nitko ne dostiže.

Bog mu je dao talent i on ga dijeli s nama.

U mnogobrojnim njegovim pisanim djeli-

ma susrećem prvoklasna stručnjaka Sveto-

ga pisma. Ide svojim točnim putem do

»Vrata« – koja su Krist, i za nj pokreće srca

i pameti. Profesor istraživač, stalno traženi

predavač, desetljećima bogati, podiže,

oduševljava našega čovjeka. Tu su prijevodi

Biblije, liturgijska čitanja, Léon-Dufourov

»Rječnik Biblijske Teologije« (preveden na

15 jezika) – duhovni darovi učiteljima, stu-

dentima, katehetama, propovjednicima –

ništa bez Dude. Uvijek duboko human, za-

nosan svjedok vjere, drag i blizak svima.

Psiholozi kažu da od 150 poznatih možeš

imati tek jednog prijatelja. Duda ih je ste-

kao na stotine, ne fiktivnih ni formalnih.

Nikad se nije štedio. Uza sve poslove na

Fakultetu, uz pisanje i izdavanje brojnih

tekstova preuzeo je predavanja i na Odjelu

za kršćanski nazor pri FTI-u, suosmislio je

Permanentno obrazovanje za sestre s loka-

cijom kod ss. Svetoga Križa na Vrhovcu.

Vrhunac je pokretanje procesa svetim Slu-

ge Božjega o. Alekse Benigara, franjevca

iste Provincije – misionara u Kini. O njemu

napisa i kraći životopis (1995.), a obilno

pridonese golemoj Autobiografiji oca Alek-

se na kasnijem međunarodnom simpoziju

(22.-23. veljače 1996.) na Antonianumu.

U međuvremenu sam sudjelovao

proučivši sva Benigarova djela, od kojih

oko dvije tisuće stranica na latinskome

(Theologia spiritulis, Liturgica 2 vol.) te

odgovornima u Vikarijatu na Lateranu

predao »Iudicium super scriptis…«. Ra-

dio sam četiri godine i službeni proces je

mogao početi. A kad ga je potom u Late-

ranu svečano otvorio kard. Ruini, o. Bo-

naventura je pred svima, duboko ganut,

molio Šimunov himan: » Sad otpuštaš

slugu svoga, Gospodine…!«. Da oca Du-

de nije bilo, tog procesa ne bi bilo.

A ja Ti – oče Bono – kao najdubljem

duhovnom Prijatelju, čestitam Jubileje,

zahvalan za blizinu i radost kojom si se

radovao svakome mome uspjehu!

prof. dr. Ivan Fuček, S.I.,

teolog Unutarnjeg sudišta Svete Stolice Josip Vaništa, Op l a k i va n j e , studija prema Memlingu, (Sestri), 1984.

Upokušaju da nešto kažem o profesoru p. Dudi

osjećam se poput onoga tko stoji pred umjet-

ničkim djelom neprocjenjive vrijednosti. Divi mu

se, ali nedostaje mu riječi kojim bi izrazio barem nešto

od viđenog i doživljenog.

Iako nisam imala privilegij biti studentica profesora Du-

de, imala sam priliku više puta i u različitim prigodama

slušati njegov navještaj i tumačenje Božje Riječi. Posve-

tio je život Bibliji, ali ponajprije je živio i svjedočio Pis-

mo. Svojim životom najbolji je širitelj svega onog što Pis-

mo jest – živa Riječ koja privlači, obvezuje, oslobađa, da-

ruje život, nadu i u suzama radost. Uvijek ostajem zadi-

vljena kojom ushićenošću p. Duda naviješta i tumači Ri-

ječ.

Kada sam ga god slušala kao predavača, propovjednika,

gosta u medijima, doživljavala sam oživljavanje i utjelo-

vljenje Riječi. On je u cijelosti ostvario Augustinovo

načelo naviještanja: »Što god pripovijedaš, pripovijedaj

tako da onaj komu govoriš slušajući vjeruje, vjerujući se

nada, nadajući se ljubi« (Quidquid narras ita narra, ut

ille cui loqueris, audiendo credat, credendo speret, spe-

rando amet).

Pater Duda je istinsko zrcalo Franjine evanđeoske ra-

dosti i malenosti. Erudit, a tako jednostavan, spaja

znanje i malenost. On je primjer kako je jednostavno-

st najčvršći temelj svake istinske i nepatvorene ve-

ličine.

doc. dr. sestra Valentina Mandarić,

Družba Sestara franjevki od Bezgrješne, Šibenik

Vjera se u

svojoj

konačnici

negdje

nužno

obraća u

ljubav.

B onaventuraDu d a


Svako je zlo u

sebi

besmisleno,

ali nije onome

koji ga može

podnositi s

vjerom i svi

smo mi

teolozi onoliko

koliko iz

svjetla svoje

vjere

pokušavamo

razmotriti

tamu svoga

okoliša.

B onaventuraDu d a

Edo Murtić, Us k r s n u ć e , ulje, 1968.

Velik mementoZnate, Isus na križu za me je velik memento.

Tko ima pravo, totalitarizam ili demokraci-

ja...? Svakako ne anarhija. A niti totalitari-

zam, protivi se Božjem planu... konvivencije,

koegzistencije... Je li demokracija bez daljnje-

ga u pravu? Tu odlučuje pravo većine. No

»većina« je uvijek relativna datost. Većina tre-

ba da raste... što je više sačinjavaju odgovorni

pojedinci... Gomila... masa... zajednica... Isus

je korektiv i većine... Jednom je u tri sata po-

podne, jednoga Velikog petka, visio Jedan na

čijoj je strani bila i istina i pravda, a povrh gla-

ve mu je pisala njegova krivica – što se nije

htio odreći sebe... Što koristi da su sa Golgote

odlazili »bijući se u prsa«? Stoga nam još uvi-

jek stoje na raskršćima križevi, da se sjetimo

da li smo uz pravo ili krivo... uz većinu, ali ne

zato što je većina... Traže sa osobne odluke,

osobne odgovornosti... preispitivanje... nove

odluke... i nekada – ostati apsolutna manjina.

Bonaventura Duda, Dragan Kalajdžić, Jesmo

li sami na putu : razgovori, Kršćanska sa-

dašnjost, Zagreb, 1997., str. 122.

Kr ižKriž je, prije svega, vrlo često čovjek sam sebi.

Kao da nas je Bog tek napola stvorio. Svakome

je od nas poklonio nešto obrađene zemlje u na-

ma samima, a drugo je ostavio našoj marljivosti

da osvojimo i da se obradimo.

Križ su nam, nadalje, drugi ljudi. Imao je do-

nekle pravo Sartre kada je kazao: »Pakao – to

su drugi«. No ne zaboravimo, i mi smo, vrlo

često i ne znajući, križ drugima. Stoga se u

postajama križnoga puta nalazi i četvrta pos-

taja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ.

Ponijeti drugome njegov križ, ili barem nasto-

jati da nikome mi ne budemo križem, znak je

velike čovječnosti.

Bonaventura Duda, Razmišljanja uz evanđelja,

Teovizija, Zagreb, 1996., str. 39.

Us k r sUskrs je i prvi, i najstariji, i najveći blagdan

kršćanstva. Dosta budi spomenuti da se u liturgi-

ji svaka nedjelja slavi kao mali uskrs. Vrijedno je

znati da se ruski nedjelja naziva vaskrsenijem.

Temeljna intonacija uskrsnog slavlja, već od Pa-

vlovih tekstova pa kroz svu dugu predaju Crkve

ističe ovo: na Uskrs ne slavimo samo minuli, dav-

ni Kristov događaj nego – slavimo njega, Uskr-

sloga. Slavimo njegov iskorak iz vremena u novo

postojanje kojemu nema kraja. No još nešto, jed-

nako važno u uskrsnom blagdanovanju: slavimo i

svoj blagdan, blagdan nad blagdanima jer – Krist

je uskrsnuo kao »prvina usnulih« (1 Kor 15,20).

Štoviše, Kristov uskrs – u perspektivi konačne

budućnosti – dodiruje sve stvorenje (usp. Rim

8,19-23). U konačnoj obnovi, u slavi oslobođenih

sinova Božjih sudjelovat će sve stvorenje, novo

nebo i nova zemlja (Otk 21,1 i 2Pt 3,13). Stoga se

na Uskrs blagoslivljaju prvi plodovi prirode...

Bonaventura Duda, Sjeme je riječ Božja,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 87.

Kr ijesUskrs, čini mi se, dolazi od riječi krijes, a oz-

načuje sunce u najžarčem ljetnom suncostaju.

Stoga se o Ivanju pale krijesovi. Sjetimo se samo

temeljnoga čovjekova pradoživljaja u trenutku

kad iz kremena izbije prvu iskru te otkrije vatru.

Prefiks uz označuje kretanje uzgor, odozdol pre-

ma gore, dakle posvemašnju novost. Stoga, u

kajkavskom za Uskrs imamo Gori-stanje. »Isus

je gori stal - smrt je doli potepal.« A možda se u

toj riječi krije riječ krst, što u starijem hrvatskom

jeziku označuje i križ i krst ili krštenje. Doista,

naša formula krštenja glasi: »Ja te krstim u ime

Oca i Sina i Duha Svetoga.« No u evanđeljima

koja su izvorno napisana grčki tu stoji baptizo,

što znači »uranjam te u vodu«. I opet, čini mi se

da bi naše »ja te krstim« zapravo značilo »ja te

kristim« da u ime Oca i Sina i Duha Svetoga bu-

deš drugi Krist. To je naime po svetom Pavlu

značenje sakramenta krštenja.

Mate Maras, Život posvećen Riječi, (razgovor

s Bonaventurom Dudom), V ijenac, 5. lipnja

2008., Zagreb

Veliki petakJer, Veliki petak nije posljednji dan svijeta, ne-

go Uskrs. I zato grob nije bezdana provalija,

nego most. I smrt nije točka nego dvotočka.

Život vječni davni je san čovječanstva. Život

vječni jest Kristovo obećanje i Božje ostva-

renje.

A gradi se: u ljubavi založenima, i u radu

udruženim ljudskim životima.

Sada – danas – u ovome vremenu.

I tako Dan mrtvih postaje Danom života.

Bonaventura Duda, Ja Bogu povjerih svoj štap

: moje mirogojske šetnje, Teovizija, Zagreb,

1999., str. 14.

ZloKršćanin, dakle, ulazi u debatu o problemu

»Bog i zlo«, ali – nema gotovih rješenja, a na

kraju krajeva on pita što o tome misli Krist, koje

bi bilo Kristovo rješenje. Svakako, kojim god pu-

tem krenete – putem Biblije ili putem filozofije –

potrebno je razmišljati »opet i opet«, a ko-

načnog zadovoljavajućeg rješenja ipak – nema,

bar ne definitivnoga... Postoji samo put. I tu ću

se opet preteći: za vjernika to je – put Kristov.

Bonaventura Duda, Dragan Kalajdžić, Jes-

mo li sami na putu : razgovori, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 133.

Je li vaša dušaspokojna?

Hm... Uvijek iznova, znate, čitam Psalam 131,

koji ste spomenuli kao mogući proslov ovom

našem razgovoru.... Ne mogu se baš pohvaliti

da sam spokojan, dijelim nespokojstvo svih

ljudi kao svoje subraće. Ali kušam naći svoj

mir u Bogu i za onoliko spokojstva koliko mi

Bog daje, ja sam mu silno zahvalan.

Sp a s o n o s n otrpljenje

Isus na križu odgovor je svakom raspeću! On,

Spasitelj svijeta, koji je iz poraza prešao u

pobjedu, iz poniženja k uzvišenju, iz sramote

u slavu, iz smrti u život vječni, naučio nas je

da svako ljudsko trpljenje može postati spaso-

nosno trpljenje.

Bonaventura Duda, Krist i naši svagdani :

razgovori s Bonaventurom Dudom, priredio

Stjepan Lice (za Nedjeljnu Dalmaciju razgo-

varala Ksenija Erceg), Teovizija, Zagreb,

1996., str. 81., 76.


Ostaje

zauvijek riječ

ove Vječne

Riječi: »Što

god ste

učinili

jednomu od

najmanje

moje braće,

meni ste

učinili!«. Bog

dolazi uvijek

u ovu našu

štalu ljudske

povijesti

gdje god se

srca

otvaraju

dobroti,

ljubavi,

praštanju,

gdje se

počinje

svaki dan

iznova

neutrudivo

nastojanje

da rastemo

u ljubav.

B onaventuraDu d a

Ne prestajem od njega učiti

Životno djelo, posvema Bogu predanog čov-

jeka, franjevca, svećenika, propovjednika,

glazbenika, profesora, znanstvenika-bi-

bličara, teologa-promišljatelja uvijek žive Riječi

Božje kroz njegovih šezdeset godina svećeničko-

ga služenja iziskuje mnogostruko proučavanje.

Dobro je da ovom prilikom to čine njegovi

učenici i mladi kolege njegove teološke struke,

a nadamo se da će to, još i više, činiti generacije

teologa koji dolaze. Meni pak je, kao jednostav-

nom redovniku-svećeniku, moguće ovako kratko

iznijeti samo svoj osobni doživljaj o. Bonaventu-

re Dude. Slušao sam ga, čitao i duhovno pro-

matrao, učio i još ne prestajem od njega učiti.

Upoznao sam ga već 1950. godine, uz njegovu

mladu misu. O njemu sam i prije najviše slušao

od svoga brata Tomislava Šagi-Bunića, s kojim

ga je vezalo iskreno prijateljstvo još iz njihovih

gimnazijskih dana na Franjevačkoj klasičnoj gim-

naziji u Varaždinu. Tada se Roko Duda posebno

isticao sviranjem orgulja. O tome sam čuo i pos-

lije od više istaknutih osoba u Varaždinu, primje-

rice od poznatoga slikara prof. Pavla Vojkovića.

Kada sam ga osobno upoznao bio sam još gim-

nazijalac u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u

Zagrebu, zajedno sa, sada već pokojnim, fra dr.

Jerkom Fućakom. Pater Duda, kako smo ga

zvali, bio nam je uvijek uzor. Iz njega je žarila i

pjevala živa Riječ Božja.

Iskreno prijateljstvo i duboko duhovno-misao-

no suradništvo, koje ga je vezalo s mojim po-

kojnim bratom Tomislavom, protezalo se i na

sve nas kapucine. On je za sve nas, tada mla-

de, bio svjetlo na putu našega duhovnog sazri-

jevanja u redovničkom i svećeničkom zvanju.

On je na mojoj mladoj misi (1958.) održao

prekrasnu homiliju koja mi je ostala u sjećanju

do danas, sačuvao sam je u transkriptu, bila je

snimljena na tada još dosta kompliciranu ma-

gnetofonsku vrpcu, pa mi se, na žalost, nije

sačuvao i njegov tada još mladenački, živi

glas.

No često sam ga s posebno radosnom pozor-

nošću slušao kao propovjednika i kao preda-

vača na raznim tribinama i skupovima. Iz nje-

ga, iz njegova govora, uvijek je sjajilo ono

nešto Božje, neizrecivo. To je posebna unkcija

Duha koja se mora osjetiti, jednostavno se ne

da pretočiti u pisanu riječ. Gospodin ga je

svojim darovima za sve nas obdario. Ne znam

u nas još živa čovjeka koji bi znao s takvom

neposrednošću, s takvim izrazom iskrena pri-

jateljstva pristupati ljudima, kao pater Duda.

Iz njega uvijek sjaji ljubav Isusova srca.

Šezdeset godina njegova služenja u

svećeništvu u Crkvi za sav Božji narod doista

je odsjaj Kristova lika. Ova godina, koju po

odredbi pape Benedikta XVI. slavimo kao

Svećeničku godinu, potakla me da ponovno

uzmem u ruke Koncilske teme našega dragog

slavljenika, pisane u tijeku samog događanja

pokoncilske obnove, a poslije sabrane u knji-

gu (izd. KS, 1992.). Iz tih, od njega odabranih

i razrađenih koncilskih tema, zrači upravo

ono sveto, »neizrecivo«, a uvijek živo, što se

događa u Crkvi kao »Svjetlu naroda«, osobito

u liturgijskim činima, na što nas vodi upravo

svećeničko služenje koje je »ljubav Isusova

srca«, kako Papa citira svetoga Arškog župni-

ka.

Koncilska duhovnost, kako je obrađuje naš

slavljenik u tim odabranim temama, uvijek vo-

di u pastoralnu ljubav i potiče na one bitne

kreposti što ih Koncil određuje kao neophod-

ne u odgoju i izgrađivanju svećenika,

služiteljelja »in persona Christi« narodu oku-

pljenom vjerom u Krista: iskrenost, stalna bri-

ga za pravednost, uljudnost u ophođenju te

razboritost povezana s ljubaznošću (usp.

OT,11). Sve to tako jasno odsijeva s lika

našega dragog brata Bonaventure Dude da se

zorno obistinjuje: tko njega sluša, sluša Krista.

Neka mi bude dopušteno ovom prilikom na

poseban način istaknuti razlog zašto sam uz

veliko mnoštvo njegovih objavljenih radova

spomenuo baš Koncilske teme. Zato jer on,

još sada sve to živi, a ostaje gotovo jedini iz-

vorni svjedok onih, usudio bih se kazati, ve-

likih presudnih zbivanja nadahnutih Duhom

Svetim za naše vrijeme, što sada treba izno-

va promišljati i nastaviti kao novi stupanj

obnove započete Drugim vatikanskim konci-

lom. Bez zrele i nepristrane analize pri-

jeđenih, onih prvih, »zanosnih« vremena, i

zrelog prepoznavanja istine riječi i djela sku-

pine entuzijasta, usudio bih se reći blaženih

karizmatika, ne bi bilo do sada postignutih

plodova.

Još uvijek nismo dovoljno svjesni zasluga

ljudi koji su iznijeli u našim, tada ne baš la-

kim uvjetima obnovu Crkve i ad intra i ad

extra. Tu svakako u prvom redu valja ubroj-

iti ljude iz Kršćanske sadašnjosti, pa i one

velike, toliko puta lažno prikazivane i po-

grđivane osobe TDKS-a. Pater Duda ostaje

najvjerodostojniji svjedok požrtvovnosti, sve-

tosti života i još uvijek nedovoljno priznatih

djela i nastojanja osoba s kojima ga je veza-

lo suradništvo na izgaranju za slavu Božju,

pa i kad su bili osuđivani i pogrđivani. Osta-

jem mu za sve od srca zahvalan. Izričem

zahvalnost i uime Kršćanske sadašnjosti, kao

još aktivan predsjednik njezine Skupštine.

fra Bono Zvonimir Šagi

Dobri duh Fakultetai Kaptola

Prvi moj susret s velikim profeso-

rom franjevcem zbio se na KBF-u

za vrijeme predavanja u mojoj pr-

voj godini studija 1960. godine.

Obrađivao je s nama studentima Uvod

u filozofiju. Bio je iskričav, zanesen, po-

nesen, pjesnički i slikovit. Osobito se

sjećam ispita iz toga predmeta koji je

ujedno bio moj prvi ispit na teološkom

fakultetu. Zadao mi da govorim o Tomi

Akvinskom i tomistima. Rekao sam da

je velika razlika između Tomina nauka i

tomista nakon njega. Pater Duda me

zaustavio i rekao: »Dosta. Odlično. Kad

ste znali tako dobro distingvirati Tomu

od tomista očito ste izvrsno svladali gra-

divo«.

U drugoj godini studija predavao nam

je psalme. Obrađivali smo 51. psalam.

Pater Duda je donio na predavanje hr-

pu knjiga da ih je jedva nosio. Stavio ih

na katedru i rekao: »Sve sam ovo

proučio, da bih vam temeljito prikazao

sadržaj psalma 51«. Ja sam poluglasno

primijetio: »Kad ovoliko knjižurina tre-

ba samo za jedan psalam, što će biti kad

se dademo na proučavanje svih 150 psa-

lama«. Na to se on okrenuo k meni i

pred svih pedeset studenata ljutito re-

kao: »Evo, zbog ovoga bih odmah pres-

tao predavati«. Shvatio sam da me je

krivo razumio te sam dodao: »Ja sam

izrekao svoje divljenje pred bogatstvom

i ljepotom psalama, a ne strah od

mnoštva gradiva«. On se odmah okre-

nuo cijelom tečaju studenata i rekao:

»Oprostite, kolega je bio vrlo plemenit.

Ja sam ga krivo shvatio. Sad ću s još

više elana obrađivati s vama bogatstvo

psalama«.

Kad sam se vratio sa studija iz Rima i

postao profesorom na KBF-u susretali

smo se gotovo svaki dan. Bili su to krat-

ki susreti s izmjenom po koje riječi. On

je htio da razgovaramo poduže, ali je po

prirodi bio stalno u letu. Jednom mi

reče: »Lako prof. Šagi-Buniću, kad on

sjedne vidiš na njemu da je počela

vječnost. Kad ja sjednem već ustajem

jer uvijek nekamo želim ići«. Jednom,

dok je obnašao službu dekana Fakulte-

ta, ponešto ljutito je došao iz svog ure-

da u zbornicu i rekao mi: »Dosta mi to-

ga uredskog posla. Radije ću pisati svo-

je memoare nego trošiti vrijeme na do-

pise«. Obojica smo se slatko nasmijali.

Njegova raspjevana pjesnička duša nije

se mogla priviknuti na činovnički posao

u dekanatu. Nedavno sam ga sreo na

ulici povijene ruke, koju je slomio. Čim

me ugledao već je izdaleka govorio:

»Nije to ništa, skoro je već zaraslo«. Bio

je nerazoriv optimist i vjeran sin siro-

maška Franje iz Asiza. Kad sam izabran

za rektora zagrebačkoga sveučilišta go-

dine 2001., nazvao me i odmah se is-

pričao: »Pa ja sam držao da se vi bavite

praktičnim radom u Crkvi, a ne znan-

stveno - teoretskim. Eto kako vas malo

poznajem, a stalno se vidimo. Česti-

tam«.

Pater Duda je bio jednostavno dobri

duh Fakulteta i Kaptola. Svi su o njemu

pričali, s njime se susretali, prepričavali

njegove propovijedi, sjećali se njegovih

mudrih izreka. Postao je besmrtan. Čes-

titam mu i zahvaljujem Bogu za njega

darovanog baš našoj generaciji.

prof. dr. sc. Tomislav IvančićCrkva i samostan sv. Franje Asiškoga, Kaptol, Zagreb


Religija

nastaje kada

se Bog i ja -

njegovim

Darom -

suodnosimo

kao dva

draga Ja - Ti.

...To je istom

bogomdano

otkriće, to je

bit Objave.

B onaventuraDu d a

U ovo vrijemeIako svako evanđelje u liturgiji počinje riječima

»u ono vrijeme«, uvijek je upravljeno svom da-

našnjem čitatelju. Ono što je Isus »u ono vrije-

me« govorio i rekao »svojim učenicima«, to on

– na otajstven način nazočan kad god se u bo-

goslužju čitaju i razmatraju evanđelja – danas

upravlja svom učeniku, svojim učenicima.

I što si ga življe predstavimo u njegovu on-

dašnjem okolišu, s mnogim pojedinostima (po-

vijesnim, geografskim, kulturološkim), to smo u

većoj mogućnosti da on progovori baš nama –

ovdje i danas.

Stoga u susretu s Isusovim evanđeljem kršćanin

doživljava njegovo obećanje kojim završava Ma-

tejevo evanđelje: »Ja sam s vama u sve dane do

svršetka svijeta« (Mt 28,20). Druženje s

evanđeljem nije tek druženje s njim samim. I ta-

ko je moguće da svaki njegov učenik – pogotovo

kada je riječ o dvojici, trojici, više njih koji se za-

jedno druže s evanđeljem – osjeti ono isto što su

osjetila ona dvojica učenika na putu u Emaus:

»Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem

govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« (Lk 24,32).

Izgarajući sebeSvijeća, dakle, svijetli i topli. Ali uz koju cijenu?

Izgarajući sebe.

I tako svijeća ostaje najjednostavniji i najrječitiji

simbol ljubavi. Nema ljubavi bez žrtve. Pomislite

samo na ljubav svoje majke. I teško ljubavi koja

neće žrtve, ali teško i žrtvi u kojoj nema ljubavi.

No ljubav ne pita za žrtvu jer – ljubi.

Tu negdje svjetluca i osmišljenje naših križeva.

Riječ bremenitaTemeljni vjernički stav glasi: u Bibliji nam je Božja

riječ dana kroz ljudsku riječ. A ljudska je riječ, po-

gotovo kad u sebi skriva Božju riječ, smislena, puna,

nerijetko krcata smislovima. U književnoj analizi

takve se riječi zovu pregnantne, upravo trudne, no-

seće. A. G. Matoš zove ih bremenitima. A u Miros-

lava Krleže čitamo: »Riječ je trudna žena...«. Ima

trava ili cvjetova što tek ako ih malo pod prstima

zgužvamo daju svoj miomiris. Tako i svaku pjes-

ničku riječ, a onda i biblijsku riječ treba ne samo

čuti, nego baš osluhnuti, osluškivati, razložiti, ra-

zumjeti – egzegirati.

...

Bog nas šalje jedne k drugima da jedni drugima,

i jedni s drugima, budemo blagovjesnici ljubavi,

istine, dobrote, pravednosti, sloge, praštanja.

Hoće li, dakle, u svijetu biti više ljubavi, dobro-

te, pravednosti, istine, sloge – taj posao ne smi-

jemo ostaviti tek drugima. Svi smo pozvani da

budemo apostoli ljudskih vrednota. Već smo i

samim tim na Božjem poslu.

Bonaventura Duda, Razmišljanja uz evanđelja,

Teovizija, Zagreb, 1996., str. 5., 6., 43., 52.

Mo l i t vaJa vam zapravo najčešće u tramvaju molim, jer

čujem da galame na vozača ili na prodavačicu

karata pa molim da u Zagrebu ne bude tako, da

ne bude divljih ljudi. Ili vidim ženu noseću pa joj

želim da sretno rodi dijete. Ja to redovito ne

formuliram, to su misli koje se u meni roje. Što-

više, ima ljudi koji možda nemaju svijesti da Bog

postoji, ali u jednom dijelu sebe izriču najbolji

dio sebe – i to je molitva.

S Krležom... prvi je dodir s Bogom Isus Krist. To je moj gla-

soviti razgovor s Krležom koji za mene vrijedi kao

jedan doktorat. Da imamo vremena, ispričao bih

vam cio put s njime od vrha Pantovčaka dolje. On

me u jednom trentuku zaustavi i kaže: Pa kako

možete vjerovati kraj tolikih metafizika? A ja nje-

mu: Gospodine akademiče, kad bih ja vjerovao na

temelju filozofije, možda bih i sam bio nevjernik.

Ne možeš vjerovati kako je on podbodeno reagirao:

Pa na temelju čega onda Vi vjerujete? A ja sam mu

spontano rekao, kako me nitko nikada nije naučio:

Meni je temeljno pitanje je li Isus Krist živio.

A Krleža krležijanski: Oho, to je neki novi man-

til! – biva da su u laboratoriju varanja duša

doktori teolozi sad naučili neku novu formulu.

To znači da Krleža u školi nikada o Isusu Kris-

tu nije pravo čuo. To je možda najveća moja

škola. Otada sav razgovor o vjeri svodim na

Isusa Krista.

Netko intimnijiNeće mi zamjeriti mladi ljudi ako im ponudim

iskustvo velikog tražitelja – i na mnogim kri-

vim putovima. Bio je to sam sv. Augustin, sve-

tac je počinjao biti tek poslije tridesete. U Is-

povijestima je opisao sve putove kojima je htio

pobjeći iz svoje pustinje. Pronašao je svoju in-

timnost tek kad je otkrio da je njemu samome

netko – Netko, kao još intimnija njegova inti-

most. To je iskazao briljantnim latinskim – još

nisam uspio pronaći pravi hrvatski prijevdod,

stavljam ga na javnu dražbu: Intimo meo inti-

mior. Postoji Netko intimniji meni samom ne-

go ja sam sebi. Kad njega nađem, više uopće

ne mogu biti sam. Pođite u potragu. Pomoći

će vam i A. B. Šimić svojim Nađenim Bogom.

Bonaventura Duda, Krist i naši svagdani : raz-

govori s Bonaventurom Dudom, priredio Stje-

pan Lice (za Glas Koncila razgovarao Mijo Ga-

brić; za Večernji list razgovarala Branka Vojno-

vić), Teovizija, Zagreb, 1996., str. 59., 64., 89.

Krivnje povijestiI sada zamislite kamo je dovelo to čisto farizej-

stvo: i Veliki svećenik i sve Veliko vijeće u ime

Pisma, u ime Boga živoga osuđuju Isusa, »Sina

Boga živoga« zato što se usudio – biti Sin.

To su one velike tragične krivnje naše povijes-

ti. Tolike! Neizbrisive! I uvijek takve da na

kraju krajeva od te »učiteljice života« nitko još

pravo nije ništa naučio. Ako je bilo moguće da

u ime Boga ubiju Sina...! Isus se konsolidirao

tako sa svima koje su u bilo koje vrijeme, u

ime bilo koga ili čega ubijali. I ne bismo li na-

pokon mi – na vrhuncima dosega ljudske raz-

vijenosti – zastali pred ubijanjima?

Homo faberČovjek nije biće koje »jest«, ono – postaje.

Tu je klica pravog evolucionističkog poima-

nja čovjeka, ako hoćete. On istom postaje, i

sam u sebi i – kao čovječanstvo. Put povijes-

ti čovječanstva imao bi biti put sve većeg

očovječenja. Biblija govori o grijehu iskon-

skom, govori o tragičnoj umiješanosti Zloga

u tu povijest. No govori i o novom angažma-

nu Božjem, ako tu smijemo govoriti u žargo-

nu.

Možemo postaviti pitanje, a zašto Bog baš tu ta-

ko radi? Pavao ima gotov odgovor, možda nas

neće zadovoljiti otprve, ali mislim da je umjes-

tan: »Zar će pitati glina lončara zašto ju je baš

tako izdjeljao...« Mistik će reći: »Ti znaš, to mi

dostaje...« No nije nas ostavio pred potpunom

»tajnom«, on nas obavješćuje zašto tako radi i –

da nas hoće suradnicima. To upravo, homo fa-

ber – čovjek stvaralac, ili, ako hoćete baš, »ko-

vač svoje sreće«, ali s Bogom i po Božju – to je

velika poruka Biblije za naše vrijeme. U tom

sklopu čovjekova sloboda, rast čovječanstva u

razumijevanju, umijeće u slobodi – progres na

svim linijama, i na području kruha i na području

duha, i na području »htjeti« i na području »um-

jeti«, a nadasve na području »biti«... tu smo na

terenu Biblije i na »biblijskoj ideologiji« kako da

se uredi čovjek i svijet po Božju, po Kristovu.

Sve je dar, pa onda i dužnost i – sve je mar, pa

onda i radost... Smijem li reći neka za sada bude

dosta?

Bonaventura Duda, Dragan Kalajdžić, Jesmo

li sami na putu : razgovori, Kršćanska sa-

dašnjost, Zagreb, 1997., str. 121., 123.-124.

Tin UjevićSvakako, Tin je bio pjesnik koji svoj talent ni-

je unovčio, iako je novaca uvijek bio potre-

ban. I njegova je pjesma – često najljepša – u

nekom razmjeru s njegovom boemom. Boe-

ma je, dakle, bila plaća čistom pjesništvu.

Stoga se smije govoriti o Tinovoj duhovnosti.

Time se ponovno vraćamo svijetlim stihovima

Tinove boeme, onima koji – rekao bih – nose

pečat Kristova blaženstva, onih koji su – usu-

dio bih se reći – uboštvom spasili duh i duhom

nadvladali uboštvo.

Očenašipjesnika

Dvojica nam naših najvećih pjesnika osta-

više svoj Očenaš: Vladimir Nazor pod

izričitim naslovom u finalu Četiri Arhanđela i

Tin Ujević u Molitvi za koru kruha i zdjelu

leće u zbirci Žedan kamen na studencu.

Možda ovamo treba uvrstiti i treći Očenaš,

Molitvu Maka Dizdara u Kamenom Spa-

vaču.

Tri Očenaša, tri velike pjesničke fizionomi-

je, tri osobita i nesvodiva pjesnička

doživljaja. Mak Dizdar sve je usredotočio

na Molitvu o kruhu – Inosušnom.

Nazorov Očenaš intencionalna je pjesnička

parafraza, usebna, ali i raspričana. Tin je na-

vlaš parcijalan, ne pjeva cjelinu, ali je to

snažniji.

Bonaventura Duda, Rukovet domovinskih

tema, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999.,

str. 46., 47.

Biblija Starog zavjeta, MR 156, 14. stoljeće, Zagreb,Metropolitanska knjižnica


Nemoj nikad zaboravitida smo povezani

On je u mnogočemu moj učitelj.

Njemu zahvaljujem za brojna na-

dahnuća u svojem svećeničkom i

franjevačkom životu. Gledao sam ga uvi-

jek s udivljenjem i na neki način u svojoj

mladosti i rastu htio sam biti kao on. A

jer smo u odnosu na većinu braće u pro-

vinciji koji su više iz sjevernih područja

naše domovine, jer smo nekako iz istog

podneblja, osjećao sam ga još više svojim.

U svom prvom koraku u redovništvo, na

putu iz Rijeke prema Cerniku kod Nove

Gradiške, presjedajući u Zagrebu imao

sam dosta vremena i proveo nekoliko sati

na Kaptolu u samostanu. To su bili nekako

uzbudljivi trenuci. Stojim pred časom kad

krećem u neki nov život, postat ću franje-

vac, odjenuti franjevačko odijelo. Želio

sam to. Otac Bonaventura me je zaskočio

u hodniku, povukao u svoju radnu sobu i

počeo već govoriti kako taj život nije samo

idila, lijepo odijelo (koje mi se sviđalo),

samo radosti druženja, već zahtjevan život

za Isusa, pun poteškoća, križeva i odrica-

nja. Nisam o tome razmišljao na taj način.

Gotovo sam odustao od toga puta. Ipak,

njegove su mi riječi bile uvijek duboko

prisutne i pomogle da jasnije krenem u

stvarni život služenja Crkvi.

Kad sam polazio u vojsku, u onu famoz-

nu JNA, gdje je još uvijek bilo puno prisi-

la i šikaniranja svih koji vjeruju, a osobito

onih koji idu u takve škole, nije mi bilo

svejedno. Jedna slika oca Bonaventure

me nekako pratila u tom ambijentu psov-

ke, prostačenja, ismijavanja vjere, i drugih

vojničkih nepogoda. Bilo je to prosvje-

tljenje. „Nemoj nikad zaboraviti da smo

povezani. Pogledaj navečer u zvijezde i

znaj, iste zvijezde su i nad Zagrebom, nad

dragim samostanom na Kaptolu, i tamo

su tvoja braća koja se uredno mole za

svoje koji su na odsluženju vojnog roka.“

Drag mi je bio njegov humor, vedro raspo-

loženje kojim je ispunjavao zajednicu u ko-

joj se nalazio. Najveći dio života bio je u

samostanu na Kaptolu, gdje je i danas. Bilo

je tu i šala, pa i na njegov račun. A o dra-

gim osobama se svašta domisli. Jedna od

najpoznatijih koja je kružila u krugovima

braće franjevaca bila je ova: Otac Bona-

ventura molio se na terasi samostana. Imao

je u ruci časoslov, naš crkveni molitvenik.

Dok je molio golub je prelijetao i onečistio

mu je časoslov. I tada je otac Bonaventura,

uronjen u molitvu, podigao oči prema nebu

i rekao: „Hvala ti, Bože, da krave ne lete!“

I danas mi puno znači kad skočim na

Kaptol i zavirim u njegovu sobu. Uvijek

osmijeh i radost: „Dođi, sjedni malo!“

On mi se je uvijek radovao. Život ima

smisla! Hvala ti, dragi Učitelju!

dr. fra Zvjezdan Linić

Vi ste svi braćaČovjek vjernik

i vjernička

zajednica

treba se

pravilno

usmjeriti ne

samo prema

čovjeku nego

i prema Bogu.

U Kristovoj se

perspektivi

horizontala i

vertikala

spajaju.

B onaventuraDu d a

Budimo ljudi savjesti

Papa Ivan Pavao II. i fra Bonaventura Duda, susret na Trsatu, 8. lipnja 2003.

Živjeti, surađivati i bratski se susretati s

dr. fra Bonaventurom Dudom, smatram

posebnim Božjim darom. Od prvih ma-

lih susreta do radnih, prijateljskih i bratskih,

osjetio sam da me prima kao brata i da sam

tim susretima obogaćen i usrećen.

U brojnim radnim sastancima u Kršćanskoj

sadašnjosti, posebno u poslovima oko prijevo-

da Misala i Časoslova, doživio sam koliko je

bio zauzet tim svetim poslovima, kako je svom

dušom čeznuo (usp. Lk 22, 15) da prijevod

bude obavljen što bolje (a on je i prevoditelj

Biblije) i da narod Božji dobije objavljenu

Božju riječ odjevenu u suvremeni hrvatski

izričaj, da bi je svatko mogao doživjeti kao ri-

ječ koja »prodire dotle da dijeli dušu i duh… i

prosuđuje nakane i misli srca« (Heb 4, 12).

Kad je ponekad bilo teško i kad se činilo da

su neki zamoreni, fra Bonaventura je uvijek

pronalazio vremena, ali još više strpljivosti ko-

ja je plod ljubavi, i sve usmjeravao prema ko-

načnom sretnom rješenju.

Na sjednicama Vijeća Hrvatskoga mario-

loškog instituta, osobito kad je trebalo pripre-

mati nastupe bilo na međunarodnim bilo do-

movinskim kongresima i simpozijima, fra Bo-

navantura je bio duša svega rada. Nadahnji-

vao je sve svojim biblijskim znanjem, predla-

gao brojne teme i nenametljivo poticao na us-

trajan rad. Bilo ga je divno doživjeti kako

oduševljeno govori u slavu Bogorodice Mari-

je, »fidelissimae Advocatae Croatiae«.

Uz brojne poslove i zaduženja bio je i vicepos-

tulator u službenom postupku za beatifikaciju

Sluge Božjega fra Vendelina Vošnjaka. Budući

da sam se i sam bavio hrvatskom hagiografi-

jom, divio sam se njegovu oduševljenju za naše

uzornike, a svaku njegovu riječ – bilo savjet,

bilo poticaj – doživljavao sam kao dragocjeni

dar.

Dok sam trebao pronalaziti voditelje duhovnih

vježba za braću svoje Provincije, zamolio sam ga

da prihvati taj sveti posao. Rado se je odazvao.

No kad mi je morao javiti malo prije nego su

duhovne vježbe trebale početi da ih mora otka-

zati zbog nepredviđene velike prepreke, bilo mi

je kao da me je udario grom iz vedra neba. U

bratskom razgovoru toplo sam ga molio da nas

ne napušta. Prihvatio je i došao, iako znam da

mu je bilo jako teško. I tim je činom pokazao

koliko cijeni duhovne vrijednosti. Kao mali brat

osjetio se dužnim braći u Svetištu Čudotvorne

Gospe Sinjske lomiti kruh riječi Božje… Po k a -

zao se ne samo kao biblijski nadahnuti znalac

teologije, nego još više – došao je k nama kao

svoj k svojima, kao brat braći. Takvoga smo ga

svi doživjeli.

Davno je sv. Jakov, apostol i prvi jeruzalemski

biskup, ustvrdio u svojoj Poslanici: »Svaki sa-

vršen dar odozgor je, silazi od Oca svjetlila...« (1,

17).

Zbilja je učeni profesor i skromni mali brat

fra Bonaventura mnogima, a svjedočim poseb-

no meni, neznatnomu fratru, »savršen dar od

Oca svjetlila«!

Deo Optimo Maximo od srca zahvaljujem za

taj velik i dragocjeni dar!

fra Hrvatin Gabrijel Jurišić

beatifikacija u Mariji Bistrici 3. listopada 1998.

godine nije završni čin, nego sada tek počinje

ono što se zove nasljedovanje svetih. Nijedan svetac nije

nečija kopija, nego je svojevrstan odraz Isusove svetosti.

Stoga nam se istom sada još jače nameće dužnost da

upoznamo Stepinčev život i njegov put svetosti, kako

bismo i mi – svaki u svojem životnom ambijentu – ostva-

rili odraz Isusove svetosti, koja je uvijek Božji dar i naš

ljudski mar.

Svaki je kršćanin, kako uči sv. Pavao, pozvan uložiti svoj

mar da po milosti Božjoj uzraste »do čovjeka savršena,

do mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4,13; usp. Rim

8,28-37). Na tom poslu uz nas je uvijek Duh Sveti, po

onoj molitvi: »Bože, koji svjetlošću Duha Svetoga pros-

vjetljuješ srca vjernika, daj nam u tom istom Duhu što je

pravo misliti i njegovoj se utjehi vazda radovati.«

...

... vjernost savjesti, sa svim što ta vjernost znači, postaje

od sada u vijeke nova i svježa poruka Alojzija Stepinca

svim njegovim štovateljima, cijeloj Crkvi, a nadasve svi-

ma nama Hrvatima katolicima: da budemo ljudi savjesti.

...

Beatifikacijom Alojzija Stepinca istom počinje pravo

očitovanje njegova nauka za našu suvremenost. Tu će

uvijek u prvom planu naše sveopće duhovne obnove os-

tati zadaćom Deset Božjih zapovijedi.

...

S prorokom Zaharijom, Stepinac nas uči: »Tko dira u

čovjeka, dira u zjenicu Božjega oka!«

Bonaventura Duda, Razmišljam o Alojziju Stepincu, Kršćan-

ska sadašnjost, Zagreb, 1998., str. 13.-14., 23., 30., 41.

...


Biće horizontaU gnijezdu pet ptića

Rekoše mi: »Daj Marijane reci

nešto o pateru Dudi.« A kako

reći nešto ukratko o p. Dudi?

O njemu bi se moglo danima

pričati. To je veliki i »mali« čovjek.

Izrastao sam u franjevačkoj sredini,

ipak, moj je doživljaj da sam u sus-

retu s p. Dudom susreo istinskog

Franjina sljedbenika.

P. Duda zna biti bliz svim ljudima.

Djeci, odraslima i starcima. U nje-

mu su prisutni svi staleži i sva doba.

I to je uvijek začuđivalo i divilo. On

je uvijek jednostavan i iskren. Kao

da stalno lebdi u zraku i prisutan je

u srcu. Nije mi trebalo puno vreme-

na za upoznavanje s p. Dudom. Od

prvog momenta sam bliz njemu i on

meni. I tako je do dana današnjega.

P. Duda je brat i prijatelj!

P. Bonaventura je Mali Franjo, mis-

tik, teolog, pjesnik, muzičar. Ovo

nije neko hvaljenje, nego talenti ko-

je mu je Bog dao. Mene se doima

da ih je svih deset aktivirao u korist

svima na zemlji i nebu. Potrebno ga

je samo slušati kad naglas meditira,

kad tumači teologiju, posebice bi-

blijsku, a pjesnik i muzičar je u

svim disciplinama.

Ostaje mi u sjećanju kad su za

prošlog sistema nastale izvjesne kri-

ze među teolozima, p. Duda je uvi-

jek bio svjetlo i podrška. Znao se

povući iz Teološkog društva, ali sa-

mo zato da bi mogao sve druge po-

državati. Tu se osjetila njegova mu-

drost i njegova ljubav.

U sjećanju mi je jedan događaj iz

studentskih dana.

Predavao mi je p. Bonaventura. Je-

dnom smo ja i još neki studenti

(fra Domagoj i drugi) probdjeli

noć, a ipak smo došli na predava-

nje kod p. Dude. Htjeli smo ga sva-

kako pratiti i u tom nastojanju,

zbog neprospavane noći, mi smo

skoro zaspali. Nama dvojici pri-

bližio se p. Duda i tiho nam zapje-

vao na uho da nas probudi. Kad

sam se probudio, vidim nasmijano

lice patera Dude. Takav je bio

doživljaj njegove ljubavi i razumije-

vanja. Više je to na mene djelovalo

nego li sva prigovaranja i opomene.

I svatko je od nas doživio lijepih tre-

nutaka. Dobri čovjek je vredniji ne-

go li svi argumenti. Duda je argu-

ment dobrote.

I danas kad susretnem starca p. Du-

du doživljavam ga življim i vitalnijim

od mene. On mi je dokaz da onaj

koji ima čist duh nikada ne stari i

nikada se ne otuđuje od ljudi. Duda

još lebdi u riječima i srcu. U njemu

se vidi spojeno nebo i zemlja. On je

po svojoj osobnosti, cijelim svojim

bićem, biće horizonta. Spoj neba i

zemlje.

prof. dr. sc. Marijan Jurčević,

dominikanac

Josip Vasilije Jordan, Ecce Homo, ulje na platnu, 1980.

Prvi osobni susret s fra Bonaventurom

darovan mi je prije nekih četvrt sto-

ljeća. Otada se češće i na različite

načine susrećemo: katkad zbog truda u

kojem obojica sudjelujemo, često kako

život priredi prigodu, uvijek srdačno, pa i

bratski.

Od prvoga susreta ne prestaje mi govoriti

riječju, šutnjom, gestom i suzom. Svojom

gorljivošću i zauzetošću i u običnom i u

izuzetnom ne prestaje me uvoditi u tajnu

života, u tajnu susreta s Bogom i ljudima.

Zahtjevan prema onima koje doživljava

bliskima, blag prema onima koji stoje po-

dalje, ne prestaje gajiti otmjenost duha i

otmjenost u odnosima.

Bez obzira na godine koje protječu, u nje-

mu je, uz duboku životnu mudrost i sućut-

nost, živ dječački duh, djetinje povjerenje

u Boga, začuđenost pred tajnom zla, zadi-

vljenost pred tajnom dobra. I u svemu ve-

drina. U svemu nada.

Bit će da mi je najviše rekao svojim ga-

nućima. Mogao bi tko pomisliti da ga je la-

ko ganuti. Upravo suprotno: on je samo u

svojoj tankoćutnosti postojano otvoren is-

tinskim razlozima za ganuće

Jednom zgodom dok smo obiteljski čekali

da mu čestitamo rođendan, naša je kći –

tada predškolske dobi – na list papira

spontano nacrtala stablo, na stablu gnijez-

do, u gnijezdu pet ptića kojima jedna pti-

ca donosi crvića u kljunu. I ne znajući,

ona je time izrazila odnos naše obitelji

prema fra Bonaventuri i njegov prema na-

ma.

Duboko ganut dobrotom Neba, ne presta-

jem zahvaljivati za dar njegove osobnosti i

njegova života.

MOŽETE LI

PROMIJENITI SVIJET?

Uvečer uoči Cvjetnice 1986. godine, nas

tridesetak sjedimo u prolaznoj dvorani uz

crkvu svetoga Franje na Kaptolu, iščeku-

jući oca Bonaventuru, koji nam je najavio

govoriti o miru. On ulazi i zaustavlja se

nasred dvorane, pred nama. Promatra nas.

Mi umah utihnusmo.

– Recite – započinje – vjerujete li da vi, ko-

liko vas je ovdje, možete promijeniti svijet?

Mi smo zatečeni. Zbunjeno se pogledava-

mo. Ne znamo na što smjera. Ne znamo

što bismo rekli. Svatko od nas očekuje da

će netko drugi progovoriti, ali nitko se ne

odlučuje. Otac Bonaventura neko vrijeme

strpljivo iščekuje naš odgovor. Potom mir-

nim glasom reče:

– Ako ne vjerujete da možete, pogriješio

sam što sam ovamo dolazio.

To reče i iziđe iz dvorane. Čim je izišao,

nakon kojeg trenutka zatečenosti, počesmo

se opravdavati jedni pred drugima zbog

čega smo šutjeli, što smo mislili, što očeki-

vali... Osjećali smo se silno nelagodno. Nis-

mo znali što započeti.

Uto se otac Bonaventura vrati u dvoranu.

– Ipak ću vam nešto govoriti – reče.

Govorio je kao i uvijek. Bilo je dragocjeno.

Kao i uvijek. No nisam zapamtio što je go-

vorio. Ovo jesam.

Stjepan Lice


Povucimo u

duhu crte

između svih

kutova

našeg

stana. Tu,

unutra, u

svom domu

budimo

mironosci

jedni

drugima.

Bibličar - umjetnik, teolog - umjetnik

Studiozni improvizator i nadahnuti pjesnik

Fra Bonaventuru upoznao sam još kao sred-

njoškolac za naših ljetnih susreta na Košlju-

nu, no pravo sam ga počeo upoznavati kas-

nih sedamdesetih kada je on bio na vrhu svoje in-

telektualne i znanstvene zgrade (spominjem samo

da je iza sebe imao grandiozno djelo Zagrebačke

Biblije i desetke znanstvenih članaka), a ja sam bio

pri kraju svoga teološkog studija. Predavao mi je

tada izabrani kolegij o tumačenju Biblije u liturgiji.

Očekivao sam da će, poput mnogih, i on predavanje

izvlačiti iz bogata iskustva. I bilo je tako, no ipak

posve jedinstveno. Za svako bi predavanje došao

oboružan velikim brojem knjiga i s mnoštvom bi-

lješki. Ta studioznost učinila mi se tada zapanju-

jućom jer su mu predavanja vrvjela od iskričavih

misli zaigranih na spontanom korištenju izvora i

priređenih materijala. Gdjekad bi se zanio do mjere

plača ili smijeha, gdjekad trezvenom misaonošću

upućivao u dublje i nedokučivije sfere – a uvijek je

u glasu, u konstrukciji i zvučnosti njegovih riječi ti-

trala očita ili prikrivena poetika.

Fra Bonaventura je prije svega pjesnik – i zato

mu je i teološka, posebice egzegetska, misao bila

tako snažna. Ušao je Bibliji pod skute na način

poetskog, pridodajući, dakako, ono znanstveno i

dubokoumno. Studirao je hrvatske pjesnike, po-

sebno je, mislim, volio Tina, a njegova se studioz-

nost i poetska darovitost osobito očitovala u

njegovu leksiku – i dok je govorio i kad je pi-

sao. Posebice je to došlo do izražaja u prijevo-

du Novoga zavjeta koji je sačinio s fratrom

sličnih mjera i vokacije Jerkom Fućakom.

Za ilustraciju spominjem samo zgodu s jednog ta-

dašnjeg predavanja i njegova zornog tumačenja

kako to Duh Gospodnji proniče i drži svemir.

Duhnuo je iz najdubljih dubina pluća:

hhhhhhhhhhh… tako da je gotovo ostao bez daha

i tada, kada smo već pomislili da će se udaviti,

izrekao onu biblijsku: Ako dah im oduzmeš, ugi-

baju… Te se pouke ne zaboravljaju. Gotovo svako

njegovo predavanje koje sam kasnije slušao bilo je

izraz prostudirane improvizacije. Pripremio je sve,

dobro se znanstveno opremio – i onda se puštao.

Takve nam je jednom održao i duhovne vježbe na

Košljunu. Sjećam se da sam tada bio uvjerenja ka-

ko slušam sveca. Sveca koji je volio pjesmu i smij-

eh i opušten razgovor, i trezveno umovanje…

Upravo sam tih godina (a još sam bio relativ-

no mlad svećenik) napisao svoj prvi Križni put.

Kad me je sreo, rekao mi je: »Znate, kad sam

pročitao Vaš Križni put, skoro sam iz tiska po-

vukao svoj!«. Naravno da ga nije povukao i

naravno da se moj Križni put nije mogao mje-

riti s njegovim – ali to je bio istinski on. Uvijek

spreman prepoznati nadahnuće, žar, posao i

pregalaštvo – to priznati, pohvaliti i potaknuti.

Od prvih godina našega poznanstva bilo je tu

nečega prešutnog, što se podrazumijeva i ne

kaže, a što se može sažeti u izraz – zavičajno

prepoznavanje. On nikad nije zaboravio da je

Bodul. Štoviše, otočanin u njemu s godinama je

postajao sve proćućeniji. Vraćao ga je krsnome

Roku, bojama Krasa i mirisima komina… O to-

me samo malen spomen. Kad su prije dvije godi-

ne Omišljani organizirano dolazili u Zagreb bio

sam zamoljen da ih provedem po katedrali i rek-

nem nekoliko riječi. Premda već u lijepim godi-

nama, i fra Bonaventura je bio tu… »Zalijepio«

se za mikrofon, glas mu je podrhtavao od

ushićena htijenja da pripada, da rekne više i da

uputi na dublje… Dok je govorio, iznosio podat-

ke, iz sjećanja vadio reminiscencije – u zraku se

osjećala ta ljubav prema svemu stvorenom (ta

bio je i ostao istinski fratar!), prema svome naro-

du i Crkvi, konačno prema svome otočnom čov-

jeku… U njemu nam je Bog darovao mudroga

čovjeka, istinskoga pjesnika, sjajnoga znanstveni-

ka, zaigranoga fratra i pravoga Bodula! Hvaljen

budi, Gospodine naš, za komad svetoga zanosa

što si ga prosuo u svoga Roka-Bonaventuru!

don Anton Šuljić

UčenikKa m i l a

Ko l b a

O. Bonaventura Duda djelovao je

kao orguljaš u Varaždinu od 1942.

do 1944. godine te u Zagrebu od

1945. do 1952., a i poslije 1957. godine.

Njegove skladbe nastajale su od 1944. do

1962. Nadahnute su tekstovima različitih

molitava i psalama i sve su namijenjene bo-

goslužju. Napisao je ukupno 16 skladbi i

misu koju je naslovio Gospodine, smiluj se.

Najsnažnijim svojim glazbenim djelom o.

Bonaventura smatra skladbu Christus vin-

cit – Krist vlada. O. Bonaventura ističe da

je to najdublje proživljena pjesma te pred-

stavlja njegovo veliko uzdanje u Božju pro-

vidnost. Nastala je kada su njegovi kolege

iz novicijata bili zaređeni za svećenika, a

on je morao još čekati. Bili su to strogi pro-

pisi koji nisu dopuštali svećenikovo

ređenje do 26. godine života.

Skladbe o. Bonaventure Dude ne

možemo promatrati tek kao izraz osebuj-

noga glazbenog stila ili kao djela poseb-

noga glazbenog izričaja. Svoje glazbeno

znanje stekao je samoobrazovanjem, od-

nosno uz pomoć svoga učitelja o. Kamila

Kolba, i to samo onda kada je bio u situa-

ciji da primi određenu pomoć. Radilo se o

učitelju i učeniku koji su vrlo rijetko bili u

neposrednom kontaktu. Razlog tome su

pravila franjevačkoga reda prema kojima

se svake tri godine odlučuje o mjestu

službovanja svih članova zajednice. Uz to,

o. Bonaventura Duda, iako je pokazivao

posebnu naklonost prema glazbi, nije bio

u mogućnosti, kao ni ostali orguljaši, po-

sebno se posvetiti tom studiju, jer je uvi-

jek imao i drugih zaduženja i službi. Ipak,

skladbe koje je napisao odišu čistom har-

monijom, jednostavnom melodijom, us-

taljenim ritmom i nadasve posebnim

poštovanjem prema tekstu. To su pjevane

molitve, skladbe koje u svojoj jednostav-

nosti odišu određenom milozvučnošću.

Bez ikakve dvojbe može se reći da je o.

Bonaventura Duda priložio svoj glazbeni

opus matici duhovne glazbe obogaćujući

je djelima pune iskrenosti, sklada i neu-

pitne vjere u Božju milost.

dr. sc. Marija Riman

Pogledajmo

još jednom:

sve te crte

slažu se u

križ, a križ

znači ljubav

uz žrtvu.

Često

ćemo moći

biti

mironosci

samo uz

požrtvovnu

ljubav. Na

to mislimo

kad si

čestitamo

Božić, kada

se

»mirbožamo«.

B onaventuraDu d a

Učenog i jednostavnog franjevca, fra Bo-

naventuru Dudu, vidim kao bibličara i

teologa posve neuobičajenih i visokih

crta. Jer, fra Bonaventura je bibličar - umjetnik,

teolog - umjetnik. Svakako jest bibličar – o

čemu fra Bonaventurini prijevodi Svetog pisma

(posebno u suradnji s dr. fra Jerkom Fućkom) i

stručni radovi – ali bibličar s biljegom umjetni-

ka. Svakako jest teolog – o čemu opet brojni

radovi s osloncem na biblijsku teologiju – ali

teolog s biljegom umjetnika.

I kao bibličar-umjetnik i kao teolog-umjetnik,

fra Bonavetura nosi parametre širokog spektra

znanja i kulture. Zato je mogao biti subesjedni-

kom ne samo teolozima, nego i literatima i lin-

gvistima, pjesnicima i likovnim umjetnicima (Ju-

ri Kaštelanu, Tomislavu Ladanu, Nikoli Šopu,

Ivi Dulčiću i brojnima drugima). Taj biljeg 'um-

jetnika', fra Bonaventuru čini teško označivim

(definiranim), jer umjetnost – kako je poznato –

nije moguće svesti u jednu čvrstu filozofsku defi-

niciju. Umjetnost je uvijek nešto više od onoga

što se o njoj rekne. Takav je i fra Bonaventura.

Urastao u Krista i njegovo Evanđelje, zaljubljen

u Crkvu kao nositeljicu Božje riječi kroz vreme-

na i prostore, rascvjetao se po sv. Franji i sv. Bo-

naventuri. Nošen, k tome, mislima Drugog vati-

kanskog sabora, rastao je i narastao u karizma-

tičnu i proročku-svjedočku osobu koja je Crkvi u

Hrvata i duhovnoj kulturi Hrvata bila i stalno

jest veliki umjetnički Božji dar. To je stoga što

fra Bonaventura radosno prenosi ono što njegov

sveti uzor, sv. Bonaventura, naziva 'ars aeterna' -

'vječna umjetnost' ili 'umjetnost Vječnoga'.

Činjenica – širem krugu manje poznata – da je

fra Bonaventura velike glazbene nadarenosti, da

je orguljaš i skladatelj, da posjeduje izrazit pjes-

nički senzibilitet, da je znalački prosuditelj likov-

nih umjetnosti, da je umjetnik jezika do sposob-

nosti stvaranja novih jezičnih riječi i sintagmi, u

osobi fra Bonaveture Dude odigrala je upravo is-

taknutu crtu umjetničke obojenosti svega što je

radio. Taj je dar iz njega izlazio u umješno preli-

jevanje znanja, ideja, boja i tonova iz jednog po-

dručja zanimanja u druga, nadilazeći nerijetko

širinu i uokvirenost uhodanih tokova. Sve se to

skladno slagalo u bogatoj osobi jednostavnog fra

Bonaventure nadasve u bavljenju Biblijom –

čemu treba dodati liturgiju Crkve, koja je u naj-

većem svojem postotku biblijska – jer je sve spo-

menute umjetničke silnice nalazio u Bibliji i u li-

turgiji Crkve.

Fra Bonaventura posjeduje rijetku sposobnost

da iz različitih pojedinosti stvara estetske cjeli-

ne pune istine, ljepote i dobrote, bile te cjeline

opsežne i duge, poput stručnih radova i

duhovnih spisa, bilo pak kada su te cjeline ma-

le, kratke, poput njegovih brojnih propovijedi i

popularnih predavanja.

Fra Bonaventura je u svemu tome i iznad svega

navjestitelj i svjedok, i to je, kako mislim, njegova

neprekinuta i najljepša crta. Dok ističem taj nje-

gov dinamični vjernički biljeg, možda bismo se

približili 'definiciji' te bogate osobe. Da, fra Bona-

ventura je u čitavom svojem poslanju – i kao teo-

log, i kao pisac, i kao profesor, i kao propovjed-

nik, i kao dionik u razgovorima s velikima i mali-

ma – navjestitelj svjedok. Kad to kažem, onda

želim istaknuti da nikad nije dijelio riječ od djela,

naučavanje od življenja, govor od ponašanja, i to

uvijek i u svemu: kao franjevac u krugu braće, kao

profesor u krugu studenata, kao bogoslužitelj ili

bogoslavitelj (liturg) u krugu vjerničkih zajednica,

kao aktivan sudionik u znanstvenim ili popular-

nim krugovima, kao sugovornik u razgovorima o

književnosti, napose o pjesništvu, kao ugodan su-

besjednik u razgovorima s medijskim djelatnici-

ma, ili – nerijetko – kao vedar fratar u susretanju

svih ljudi, doslovno svih: učenih i neukih, 'velikih' i

'malenih'. Svoja najljepša djela fra Bonaventura je

'ispisao' na pločice ljudskih duša, ljudskih srdaca.

On neće ostati toliko upamćen po debelim sve-

scima učenih djela koliko po 'upisanim' ri-

ječima u dušama ljudi. Evanđeosko-franjevačka

malenost bila mu je kao druga narav. Volio je

biti s ljudima, radovati se s radosnima, plakati

sa zaplakanima, učeno govoriti s učenima, jed-

nostavno govoriti s jednostavnima, u šali kazi-

vati duhovite zgode, te – s osobitim osjećajem

– radovati se dobru drugih, uspjehu drugih.

Ali, uz tu naglašenu želju zajedništvovanja s

ljudima, fra Bonaventura je čeznuo i za trenu-

cima osame, tišine, povučenosti, nutarnjeg

vrenja. Samozatajna i opora strana fra Bona-

venturina puta skrivala je časove dubinskog

proživljavanja tjeskobnih pitanja o vlastitu pu-

tu, o putu Crkve, društva, Domovine. Da, fra

Bonaventura je nerijetko – kao potrebu duše i

čitavog svojeg bića – živio oporu stranu života,

talionicu čišćenja, mnogima manje poznatu.

Fra Bonaventura kao proročki 'čovjek želja' u

svojem životu i poslanju, čini se, ima onaj cilj koji

je sv. Augustin izrazio u zadaći kršćanina:

»vježbati se u dobrim željama«. Iz takvih vježbi

izišlo je sve ono što je fra Bonaventura prenio ge-

neracijama franjevaca, studenata, vjernika i svih

ljudi dobre volje. Prispjevši u »dolinu godina«

(»la vallee des ages« - J. Green), fra Bonaventu-

ra svejedno djeluje proročki i svjedočki. Takva ga

želimo dugo. Duže od zemaljskog života.

dr. fra Bernardin Škunca


Ali ne smijemo

zaboraviti da

ima mnogo - i

previše - koje

je život smljeo

i melje. Oni s

gorkošću

slušaju naše

limunade o

Božiću. I za

njih je on i

Spasitelj i

Ozdravitelj i

Razveselitelj.

Ponajprije tako

da im je

Supatnik i

Suputnik. I

njihova molitva

šutnje, gorčine

- možda čak i

kletve - njemu

nije tuđa. I oni

su njegovi.

B onaventuraDu d a

Ushit Dulčićevim Kristom Kraljemonoga jutra, u Splitu, propitujem namjernike kako

ću do Gospe od Zdravlja. I nađem se pred njom.

Stupim unutra, i sa strahom i s čežnjom. I odjednom, os-

tadoh zapanjen, svega me opčarala Dulčićeva freska.

U njegovu Kristu prepoznah Krista svoje vjere, Krista

svoje duše i svoga srca. Reći ću odmah, Krista koga mi

je otkrila franjevačka, teološka škola, a poslije »naučih

takva Krista« (Ef 4,20) u sv. Pavla, osobito u dva njego-

va kristološka himna u poslanici Efežanima (Ef 1,3-14) i

Kološanima (Kol 1,12-20).

Stajao sam osupnut, zahvaćen, u času ushita i zrenja.

Možda ste zapazili da izbjegavam tu fresku okrstiti. Zo-

vu je »freskom Krista Kralja«, ja bih je prozvao malo

drukčije.

...

Poslije više godina, bilo je to 31. kolovoza 1987., zamo-

lio me naručitelj freske, ondašnji gvardijan franjevačkog

samostana u Splitu fra Stanko Romac, da unesem taj

doživljaj u Knjigu dojmova koju on s ljubavlju čuva. Moj

je tekst nedavno objavio Ivan Bošković u prikazu

Dulčićev Krist Kralj (Matica hrvatska, Split 1993.).

Pr e p i s u j e m :

Fresku sam doživljavao prvenstveno – teološki. Dakle,

Krist – Proslavitelj Očev, živi Slavaocu posred čovječan-

stva. Sve je u tim zanosnim rukama: na slavu Očevu

(usp. Ef 1, 6, 12, 14). I u tim nogama, poput žilavih ko-

rijena masline, uvriježenih u čovječanstvo. Izrastao iz

nas, a prerasta nas... Urastao u ovo naše, dalmatinsko

čovječanstvo da bude pred Ocem naš Zagovornik (Rim

8,23 i Heb 7,25).

Da, silno me se dojmio taj naš svijet iz kojega izras-

ta Krist. No ne kao gorostas koji pritišće, nego kao

Brat koji uzdiže. Svi se osjećamo u njemu uzdignu-

ti. Postavio nam je mjerom Sebe da uzrastemo »do

mjere rasta punine Kristove« (Ef 4,13). Zar to nije

izreako Dulčić – slučajno, naumice – kad je do ne-

ke mjere Kristove izdigao svetu braću i svete Hrva-

te? A onda, ta maslinova boja, tako tipična za ovaj

kraj, a tako – teološka. Doista, dušom mi se razlio

prisjećaj na Pavla: »Je li korijen svet, svete su i gra-

ne. Pa ako su neke grane odlomljene, a ti - divlja

maslina pricijepljena umjesto njih - postade zajed-

ničar korijena, sočnosti masline..., ne nosiš ti korije-

na nego korijen tebe...« (Rim 11,16 sl.). Kakva lije-

pa Maslina - Krist. Odjednom se gube »nerazmjeri«

ruku, nogu, čega li što majstoru prigovarahu kri-

tičari.

Koliko blagog nemira, pozivnog i ushitnog, unose

Evanđelisti. Zrakom odzvanja apokaliptičko Vječno

Evanđelje (Otk 14,6).

Bojim se Krista Michelangelova, volim Krista

Dulčićeva.

Onaj u Sikstini nadahnut je na Mt 25 ali samo napola,

prijetećim riječim: »Odlazite od mene, prokleti«

(Mt 25,41). Dulčićev izražava himan Kol 1,15-20 (usp.

Ef 1,3-14). Kao franjevcu, Dulčić mi je mnogo bliži i

draži i – potrebniji mi je.

Pitao sam jednom umjetnika (htio sam mu proniknuti

nadahnuće): »Meštre, što ste mislili kada ste slikali?«

Uvijek nesklon riječi, promrsi – tipično: »Padre, nisam

mislia, ja sam slika!« Da, zar treba uvijek pitati za ide-

ju? Pjesnik 'misli' zvukom stiha i slika glazbenim tonovi-

ma, slikar – kistom.

Ipak, ipak – uvijek sam se pitao – odakle tako savršen

preslik Skotova shvaćanja Krista? Mnogo je toga, vjeru-

jem, doteklo iz razgovora sa fra Stankom... No vjerujem

da je ovakva freska već i viša od svojih uvjetovanosti.

Uvijek joj se iznova divim.

I u njoj i kroz nju uživam u takvu Kristu...

Bonaventura Duda, Rukovet domovinskih tema, Kršćan-

ska sadašnjost, Zagreb, 1999., str. 59.-71.

Ivo Dulčić, Krist Kralj, freska u crkvi Gospe od Zdravlja, Split, 1959.

...


Dobitnikn a g ra d e

Annales Pilar

Na š život vezujeuz Evanđelje

»Slava

Božja je živi

čovjek!«

Volio je

ponavljati

sv. Irineja

papa

Pavao VI.

Slava

Isusova

60-godišnje sebedarje

Kako iz poznatoga iščitati ključno

Krasan, Krčan, kršćan!

Franjevački samostan i crkva sv. Antuna Pa-

dovanskog duhovno su središte našičkoga

kraja i odmorište za umornu dušu. U

ovom slavonskom krajoliku, u tišini srca i Božjoj

blizini, često se odmarao i Riječju života vječno-

ga nadahnjivao uzoriti franjevac, bibličar i skla-

datelj fra Bonaventura čije su pouke i note do-

taknule i otvorile mnoga srca. Bio nam je dra-

gocjen znanstveni suradnik u okviru obilježa v a-

nja 150. obljetnice rođenja našega slavnog su-

građanina izrazite franjevačke duhovnosti Isido-

ra Kršnjavoga – svestranoga graditelja hrvatsko-

ga kulturnog prostora. Sjećamo se dobro njego-

va nekrologa u spomen Kršnjavom, izgovorenog

jednostavnom i toplom riječju prilikom posjeta

Mirogoju 21. travnja 1995. Iste je godine u pre-

tisku romana Isidora Kršnjavoga Božji vitez (iz

1925. godine) fra Bonaventura objavio i nadah-

nuti pogovor Franjevačke uspomene na Isu

Kršnjavoga. Kao izvrsni poznavatelj Biblije fra

Bonaventura je više puta tijekom gotovo šest de-

setljeća svoga svećeništva u okviru biblijskih sati

i prigodnih propovijedi održanih u Našicama u

snazi Duha Svetoga nesebično i strpljivo obo-

gaćivao župljane našičkoga kraja otvarajući nam

oči i uši srca za Riječ Božju. U tome prepoznaje-

mo njegov značajan doprinos na promicanju mi-

ra i dobra u duhu franjevačke jednostavnosti,

poniznosti i skromnosti. O hvalevrijednom fra

Bonaventurinom skladateljskom opusu imali

smo prilike nešto više saznati još 2004. godine,

kada je tijekom spomenute manifestacije održan

cjelovečernji koncert djela franjevačkih autora u

našičkoj crkvi (K. Kolb, M. Grđan, B. Duda).

Ugodna su i sjećanja našičkih franjevaca na uzo-

ritoga učitelja mnogih naraštaja kaptolskih sje-

meništaraca. S radošću i nadom našički vjernici

svake godine očekuju njegov dolazak, pa kad na

stazama oko našega samostana opazimo u šetnji

njegov dragi lik s Biblijom u ruci, našičkom cr-

kvom sa zahvalnošću na kraju večernjice odjek-

ne fra Bonaventurina pjesma Anđele, čuvaru

moj... Zahvalni smo za njegovo 60-godišnje se-

bedarje Bogu na slavu i na radost narodu. Neka

ga Gospodin blagoslovi, vodi i čuva u sve dane!

Marija Pepelko i Silvija Lučevnjak,

Zavičajni muzej Našice

to je njegov

učenik.

Onoliko

koliko...

Toliko

vjeruje,

koliko

djeluje. Nije

to uvijek,

istina,

Od djetinjstva sam se, uz oca trećoredca,

osjećala u franjevačkoj crkvi sv. Franje

na Kaptolu kao doma, a dugogodišnje

stanovanje u Novome Zagrebu povezalo me s

franjevcima župe Sv. Križa. Oni su mi pružili

»logističku« podršku za rad na doktorskoj tezi

o baroknom zidnom slikarstvu Ivana Kr. Ran-

gera (1700. – 1753.). No dogodilo mi se naj-

gore što se može dogoditi povjesničarki likov-

nih umjetnosti: počela sam gubiti vid.

Moje malodušje otklanjali su franjevci koji

su me ponukali da sudjelujem u radu župe,

na znanstvenim skupovima, u njihovim

časopisima te, napose, u organizaciji velike

zagrebačke izložbe Mir i dobro.

Našim franjevcima, a posebno bibličaru Bo-

naventuri Dudi, dugujem i mnogo više.

S oduševljenjem sam pratila njegove propo-

vijedi, napose po izlasku dragocjenih knjiga

s nedjeljnim razmišljanjima za godine A, B

i C koje su mi otkrile kako treba iz vidljivo-

ga i poznatoga iščitavati ono nevidljivo, a

ključno. A to je moje zanimanje u umjetno-

sti prebacilo s artističkoga i estetskoga na

sadržajno. Ovaj nov pristup omogućio mi je

da sadržajnom analizom djela i njegovim

povezivanjem s biblijskim i patrističkim tek-

stovima prodrem u njihovu poruku, koja mi

se razotkrila kao pravi cilj umjetnika što

urešava crkveni prostor.

Prigodom jubileja Ivana Kr. Rangera orga-

nizirala sam u Lepoglavi tri izložbe o slika-

revu opusu sa snimcima mojega sina Janka

Belaja i s tri prikladne publikacije - studije

ne samo o stilskom razvoju Rangerovih svo-

dnih i zidnih slika, nego i o usloženoj likov-

noj teološkoj poruci koja se iščitava iz nje-

govih djela. Da sam na pravome putu pot-

vrdio mi je svojim nadahnutim recenzijama

i naš jubilarac dr. Bonaventura Duda, koje-

mu dugujem neizmjernu zahvalnost što se

još uvijek usuđujem misliti na Rangera, po-

gotovo nakon operacije u kojoj mi je vid

bar jednoga oka popravljen.

Marija Mirković, prof.

u izravnom

omjeru, ali

smo uvijek

iznova pred

izazovom

što ga je

Isus uputio

Petru:

»Petre,

ljubiš li me,

voliš li me?«

B onaventuraDu d a

Nakon dvadesetak godina (po)znanstva

i otkrivanja neiscrpnoga vrutka

duhovnosti zvane fra Bonaventura,

poznatijeg kao pater Duda, mogao bih kao i

svi drugi nabrajati brojne njegove atribucije:

vrsni teolog, profesor, propovjednik, spisatelj,

skladatelj itd., itd. No sve to još uvijek nije

dostatno da »pokrije« sve ono gdje je položio

neslomljive temelje i neizbrisive tragove svo-

ga svestranog djelovanja u Crkvi u Hrvata.

Nismo pozvani prosuđivati i procjenjivati, ali

zasigurno nećemo pogriješiti ako izreknemo

gotovo unisoni sud onih koji ga znaju ili, ba-

rem, prate njegov rad: pater Duda je u ovom

momentu – nakon što su ga napustili njegovi

dragi prijatelji fra Jerko Fućak, p. Šagi Bunić,

p. Celestin Tomić... – jedan od najčvršćih stu-

pova Katoličke crkve u Hrvata. Da, naš, Teo-

vizijin spisatelj i susjed, naš pater Duda.

A on svoje umirovljeničke dane živi poniz-

no, ponizno i ponizno. Al' istodobno svoj ci-

jeli život izražen u jednoj rečenici objavljuje

– Urbi et Orbi – ponosito, ponosito, ponosi-

to: Ja sam Krasan, Krčan, kršćan! Oliti:

Rođen sam i izrastao iz kamena žestaca,

među stoljetnim krasanskim maslinama, čes-

minama i trsju žlahtine, uz krasanski ružma-

rin, lovor i koromač. Rastao na predivnom

otoku Lijepe Naše. Duh svoj hranio Franji-

nim naukom u sjeni zvonika krasanske crkve

sv. Antona i na trsatskim visinama (po)nad

Kvarnera. Krasan, Krčan, Hrvat, kršćan!

I koliko god se ljudi divili njegovom velebnom

umu i duhovnosti, on doista nastoji biti što

manji i nezamjetniji. Franjevački ponizan. Na

sve pohvale reagirao bi komentarom: »Božji

dar i ljudski mar«. Skroman toliko da je sugo-

vorniku gotovo neugodno... Koliko puta je,

osobito zadnjih godina u zasluženom miru,

prigodom dnevnih kaptolskih šetnji k nama

navratio i ne prelazeći uredski prag već zau-

zeo obrambeni stav: »Ući ću samo ako me

nećete ništa pitati i ako od mene nećete ništa

tražiti«. I svaki put smo pošteno obećali, i

pošteno slagali. I svaki put tražili tekstove

za novu knjigu. Ista slika, ista scena, isti di-

jalog – svaki put.

Ovih dana smo često pratili i njegovu dječačku

uzbuđenost u očekivanju šezdesete obljetnice

svećeništva. Evo, sve do jučer je govorio da

će dijamantnu misu proslaviti ovdje, na zemlji

ili na nebu, svejedno gdje. Na zemlji… Na

ovoj zemlji, pater Duda. Znate da nam dugu-

jete tekstove o psalmima. A tek one drugie

manje dovršene! Još uvijek ne možete »ići«!

Svijetlite nam još dugo kao najizbrušeniji

dijamant.

Ivica Domaćinović

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar iz

Zagreba dodijelio je 9. prosinca 2004.

znanstvenu nagradu Annales Pilar prof.

dr. fra Bonaventuri Dudi, franjevcu Fra-

njevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Fra Bonaventura je katolički teolog, publi-

cist, prevoditelj, izvrstan poznavatelj Sve-

toga pisma, učitelj duhovnosti i molitve.

Pilarova nagrada dodijeljena mu je osobito

zato jer je s J. Kaštelanom glavni urednik

zagrebačkoga izdanja Biblije 1968. godine.

Za to biblijsko izdanje je s fra J. Fućakom

napravio cjelovitu lekturu biblijskoga tek-

sta. Također je, 1973. godine, zajedno s fra

J. Fućakom preveo Novi zavjet za potrebe

hrvatskoga lekcionara. Prof. dr. fra Bona-

ventura je pokretač i urednik biblioteke

Biblijski niz i jedan od prevoditelja Rim-

skoga misala 1969. godine i novoga Časos-

lova Božjega naroda 1972. godine. Kao

prevoditelj poštuje hrvatsku prevoditeljsku

tradiciju, njezine vremenske i regionalne

posebnosti.

Te o l o ške rasprave pisao je u duhu suvre-

mene pokoncilske teologije, slijedeći teo-

loško shvaćanje tematike, te je tako potvr-

dio poznavanje i poštovanje sustavne neo-

skolastičke teologije koje je prethodila

koncilskoj teologiji. U više rasprava prof.

dr. fra Bonaventura Duda pokazao je zao-

kupljenost navjestiteljskom zadaćom teo-

logije. Potaknut nastojanjem da Bibliju i

liturgiju pretoči u suvremenu katehizaciju,

surađivao je u izradi katekizma Snagom

Duha (Zagreb, 1977.), a priredio je i Kra-

tak pregled Katoličke crkve.

S posebnim zadovoljstvom također ističem

da je prof. dr. Bonaventura sudjelovao na

znanstvenim skupovima Instituta Pilar na-

dahnuto predajući teme s biblijskim poru-

kama.

prof. dr. Vlado Šakić

Trojica svećenika imaju veliko

značenje u mome životu.

Dr. Josip Turčinović sedamdesetih i

osamdesetih godina prošlog stoljeća uveo

me u svijet Evanđelja.

Pater Zvjezdan Linić otkrio mi je jednostav-

nost vjere i nazočnost Boga u svakom ljud-

skom biću, pa makar taj bio i zadrti ateist.

A pater Bonaventura Duda dao mi je

neizmjerno mnogo, ali to je teško opisati.

O njegovom golemom doprinosu izdava-

nju hrvatske Biblije i mnogo toga u kulturi

pisat će stručniji od mene, ali ono poseb-

no i jedinstveno što pater Duda nosi u svi-

jetu duhovnosti čini mi se neopisivim.

Zašto mi, slušajući riječi patera Dude os-

jećamo da kroz njega zaista govori Duh

Božji, teško je racionalno objasniti, pa i

nemoguće. I kako to on jednostavno i bez

imalo patetike dovede naš svakodnevni

život u vezu s Evanđeljem tako da sve po-

staje istinito i drukčije ne može biti.

A pater Duda će vam reći da tu nema njego-

ve zasluge, da on samo prenosi ono do čega

su došli umniji od njega, a teško je zamisliti

umnijeg i boljeg čovjeka od patera Dude.

Nakon njegovog propovijedanja od pet-

naestak minuta osjećate se kao da ste

pročitali debelu knjigu mudrosti.

E pa, neizmjerna hvala, pater Duda. Vas

upoznati i slušati velik je privilegij i životni

dobitak.

Krsto Papić


Čestitajmo si

Božić. No svaki

stisak ruke znači

preuzimanje

odgovornosti

jednih za druge.

Bonaventura Duda

Osjetite Božju blizinuSve t opr ijateljstvo

Prije 52 godine upoznala sam preko

svojega oca, franjevačkog

trećoredca i velikog prijatelja To-

mislava Janka Šagi Bunića, patera Bo-

naventuru. Poslije dvije godine prijatelj-

stva, pater Bonaventura vjenčao me s

Ivanom Fanukom.

I počelo je veliko prijateljstvo, krstio

nam je i sahranjivao djecu, svake godine

blagoslivljao obitelj i pomagao svojim

mudrim savjetima, a mene je posebno

nagovarao da pišem poeziju iako sam

rekla da baš i ne znam i ne mogu, a on

je na to rekao – molim, a sveta pos-

lušnost. I tako sam ja često puta pisala

iz svete poslušnosti.

To je jedno sveto prijateljstvo. Njego-

vim nagovorima mogu zahvaliti što je,

evo, netko vjerovao u to što radim.

VRATA ŠUME

o. Bonaventuri Dudi

Visokom rukom

Čuvar otvara vrata šume.

Stabla se podigla

ispred oluje,

ispred mraka.

Upalili se plamičci lišća.

Ushićen gledaš:

Iza svakog drveta

zovu te žarke oči.

Drage sjene stabala

dolaze ti ususret...

A Čuvar bdije:

nad krošnjama

i oblacima,

nad tajnama.

Smiruje strah,

gasi tamu -

a divlju Zvijer

kroti

blagim pogledom...

Uði u šumu -

vrata su otvorena!

Poleti s lišćem

kroz opojni miris bilja,

kroz zeleni vjetar -

u milinu

zvijezda i ptica.

Čuvar je u blizini,

prihvati se

za Njegovu nevidljivu ruku

dok pronosi

žarak Sunca

u malenoj svjetiljci...

Marija Barbarić Fanuko

Otkako sam prvi put, listajući

onako nasumce onih sedam

svezaka, pročitao legendu ko-

ju je napisao Jorge Luis Borghes, ne-

mam boljega odgovora od njegova.

Sastadoše se s onu stranu groba Kaj-

in i Abel. Kajin upita Abela:

- Jesi li mi oprostio?

- A što?

- Ubio sam te.

- Ne sjećam se više, ovdje smo opet

zajedno kao nekoć.

Na to će Kajin: Sada znam da si mi

uistinu oprostio, jer zaboraviti znači

oprostiti. I ja ću nastojati zaboraviti.

Abel reče polako: - Tako je. Dok tra-

je grizodušje, traje i grijeh.

Ima mnogo čudesnoga u tih nekoli-

ko redaka. Sve mi je jasnije da istin-

sko kajanje nije samoranjavalačko

optuživanje. Jedno je psihologija ka-

janja, a drugo teologija kajanja. Ka-

janje, teološki, znači prosudbu i

osudbu svoga zloga čina s nakanom

da to više ne činimo. A mnogi ljudi

misle da se bolje kaju što se više sa-

moranjavački optužuju. To još može

biti neurotičnost. Možda je doboro

podsjetiti na riječi sv. Pavla: Što je za

mnom, zaboravljam. K onome što je

preda mnom, trčim.

Bonaventura Duda, Krist i naši svag-

dani : razgovori s Bonaventurom Du-

dom, priredio Stjepan Lice (za Ve č e r -

nji list razgovarala Branka Vojnović),

Teovizija, Zagreb, 1996., str. 87.-88.

Što značio p ro s t i t i ?

Ru d o l fVa l d e c ,Mar ijaMa g d a l e n a ,reljef, kraj19. stoljeća

Rijetko u životu sretnete nekoga tko

je tako zaljubljen, predan, tako po-

slušan Bogu kao što je to fra Bona-

ventura Duda. Slušajući ga kad propovi-

jeda ili čitajući njegove knjige, a još više

boraveći u njegovoj blizini, gotovo opiplj-

ivo osjetite Božju blizinu. On ljubi Boga

tako potpuno i djetinje iskreno da je to

gotovo zarazno i prelazi na vas. Upozna-

jući ga, za mene je pater Duda postao

uzor kršćanskog, svećeničkog života, za-

pravo ako nije pretjerano reći - živi sve-

tac.

Zato sam taj svoj osobni doživljaj velikog

»manjeg« brata željela podijeliti s drugi-

ma.

Hvala Bogu, pater Duda je u svoj svojoj

poniznosti i skromnosti, na blagi nagovor

svoga provincijala pristao podijeliti sa

svima nama nešto zaista istinski iskreno,

lijepo, intimno svoj život.

I na tome mu veliko hvala. Jer, ne samo

da je oplemenio moje kolege, snimatelj-

sku ekipu , mene i sve koji su sudjelovali

na snimanju i montiranju dokumentarca

Manji brat - fra Bonaventura Duda, nego

i brojne gledatelje koji su mi se javljali

nakon što su pogledali film. Svi smo

nešto naučili. Svi smo postali bogatiji.

Danas, kad smo zaboravili davati bez uv-

jeta i interesa, život ovog meni tako dra-

gog fratra svjedoči i daje snage živjeti

Radosnu vijest.

Bila mi je čast i velika radost biti barem

nakratko u njegovoj blizini.

Ljiljana Bunjevac Filipović

BONAVENTURA DUDA, Čovjek želja

Prilog tiskan u petak, 8. prosinca 2010. godine

Zamisao, uređivanje priloga, izbor fotografija i ilustracija:

Bruno Lončarić

Grafička urednica: Anamarija Reljac

Izbor tekstova: Mirjana Grce

Stručni suradnik: dr. fra Emanuel Hoško

Fotografije: Petar Fabijan, Ivica Tomić, Marko Gracin, Ivan

Fabijan, Vladimir Ćikić, Lana Slivar Dominić, Foto arhiva

Franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu

Lektura i korektura: Jagoda Randić i Linda Lenac

Prijepis tekstova: Vitkorija Žgela i Marijana Dlačić

Fotografije i ilustracije obradile: Ingrid Golubić, Deniza Hrva-

tin, Dolores Ilić, Ana Kosta

Zahvala na suradnji: Branku Benčiću (Knjižnica Telogije u Ri-

jeci), Vereni Tibljaš, Franki Botić (Gradska knjižnica Rijeka),

Lei Lazzarich (Sveučilišna knjižnica Rijeka), Sunčani Mar-

tinčević (Knjižnica Salezijanske klasične gimnazije Rijeka),

Milici Đilas (MMSU Rijeka), Nikolini Vugrin Lončarić, fra

Serafinu Sabolu

IMP

RE

SS

UM

:P

OK

RO

VIT

ELJI:

Nakladnik: Novi list d.d. Rijeka

Direktorica: Nataša Mijačika

Glavni urednik: Ivica Đikić

Urednik posebnih priloga: Dragan Ogurlić


ČOVJEK ŽELJA

Čestitkapostoji i lijepa molitva koju

pripisuju sv. Franji Mironoscu.

Tom molitvom i željom - svima, svima i

svakomu - zaključujem svoju čestitku.

Neka nas Bog sve omirotvori da NJIME

OMIROTVORENI budemo jedni

drugima MIRONOSNI!

Neka nas Bog sve BLAGOSLOVI da

budemo jedni drugima BLAGOSLOVNI!

Gospode!

Učini me oruđem svoga mira!

Gdje je mržnja, da donosim ljubav.

Gdje je sumnja, da donosim vjeru.

Gdje je očaj, da donosim nadu.

Gdje je tama, da donosim svjetlost.

Gdje je žalost, da donosim radost.

I da ne tražim toliko da budem utješen,

nego da tješim;

niti da budem shvaćen,

nego da umijem shvatiti drugoga;

niti toliko da budem ljubljen,

nego da ljubim...

Bonaventura Duda, Ljudskost Božića :

božićni razgovori s fra Bonaventurom Dudom,

Teovizija, Zagreb, 1995., str. 108.

...

Documents

Fra Bonaventura Duda