Fra Matija DivkovicNauk krstjanski, 1611.

//1611-20111611-2011//

Dodatak.indd 1 23.12.2010 19:38:04

U svojoj Povijesti hrvatske knjievnosti do preporoda Mihovil Kombol kae vrlo razlono (na 226. stranici): Sav bi taj rad po svojem duhu najbolje pristajao u nau knjievnost etrnaestog i petnaestog stoljea, ali je Divkovi umio te stare legende ponova oivjeti svojim svjeim i vjetim nainom prianja, a osobito svojim lijepom jezikom. Ova Kombolova misao i ocjena zasluuje da se razmotri u okviru svake od etiri zbirke Divkovievih radova, sa knjievnog kao i lingvistikog, paleografskog, ikonografskog kao i kulturno-isto-rijskog gledita. Moe se ak ustvrditi da je Divkovievo djelo jednako zanimljivo i znaajno na svim tim poljima izuavanja: i odvojeno i skupno, imanentno kao i komparativno, unutar Bosne, u meukonfesional-nom i meunacionalnom okviru zbog moguih analogija u vremenu, kao i izvan nje, u odnosu na druga po-druja naega jezika, spisa i djela na naem kao i na drugim jezicima, latinskom i talijanskom prvenstveno, kao i u pogledu pisma i njegova naziva, osobenosti i rasprostiranja. Sve do paleografske mu osebujnosti ono je nezamjenjljivo i jedinstveno, jer se u svakom tom odnosu javlja temeljnom odredbom. Ali to djelo je za Bosnu (i Hercegovinu), povrh svega i od zasebna znaaja, u Bosni koja je nesumnjivo jedinstveno stjecite paleografskih znamenitosti od glagoljice i irilice, odnosno bosanice, i latinice do arapskog i hebrejskog sistema slova i govornih znakova. A u vremenu Divkovievu, to jest, u prvoj polovini XVII vijeka, Bosna je bila pravo odredite ovog prostora, kojemu su svaka od prisutnih struktura davale odreeno, meusobno komplementarno, obiljeje.

Midhat BEGI, Ma ja Divkovi djelo i vrijeme (na primjeru udesa), u: Herta KUNA (ur.), Zbornik radova o Ma ji Divkoviu, Ins tut za jezik i knjievnost u Sarajevu, Sarajevo 1982, 16.

Dodatak.indd 2 23.12.2010 19:38:15

sijeanj 2011. | S |33

Nauk krstjanski, 1611.

Cetiristota obljetnica prve tiskane knjige na narodnom jeziku autora rodom iz Bosne i Hercegovine zacijelo je dogaaj od ne male vanosti za bh. kulturnu po-vijest, imamo li u vidu znaenje i ulogu knjige za opi ra-zvitak drutva. Fra Matija Divkovi je objavljivanjem Nauka krstjanskog 1611. oznaio poetak povijesti tiskane knjige u BiH, stoljee i pol nakon izuma tiskarskog stroja. Od epohal-nog otkria tiska, s pominim lijevanim slovima, Johanna Gu-tenberga (o. 13971468) u Mainzu, u Njemakoj, sredinom XV. stoljea po nekima najznaajnijeg dogaaja drugog tisuljea poslije Krista i tiskanja prve Biblije od 42 retka (1455), estetski najblistavijeg izdanja ranog tiskarstva, pro-lo je vie od pet i pol stoljea. Samo pedeset godina nakon otkria tiskarskog stroja, u Europi je ve bilo otisnuto osam milijuna primjeraka knjiga. Sve one tiskane dakle do 1500. god. nose naziv inkunabule ili prvotisci. Rauna se da ih je sauvano oko 450.000 primjeraka (35.000 izdanja) tiskanih u vie od 1.100 tiskara. Inkunabule su danas najdragocjenije i najbolje uvano blago svjetskih biblioteka.

U Europi je tiskanje knjiga u vrijeme renesanse rezulti-ralo dubokim drutvenim promjenama. Znatno ire otvoren pristup informacijama i idejama probijao je dravne granice, zahvaao mase u vrijeme reformacije i prijetio uruavanjem etablirane moi politikih i vjerskih elita. Porast pismenosti, zahvaljujui irenju tiskane knjige, ruio je monopol vieg, aristokratskog, sloja na izobrazbu i odgoj i osnaivao pra-vo na sve utjecajniju rije jaajueg srednjega sloja. Rastua kulturna samosvijest diljem Kontinenta ogledala se takoer i u potiskivanju latinskog u korist pukih jezika. irenje ti-ska pospjeivalo je normiranje i standardizaciju jezika i vo-dilo razvitku nacionalnih jezika. Sve to oblikuje novi nain miljenja u renesansi, koje se, na osnovi steenog i primije-njenog znanja, postavlja nasuprot tradicionalnom srednjo-vjekovnom miljenju u slikama i metaforama. Herbert Mar-shall McLuhan (1911-1980), kanadski znanstvenik i fi lozof, profesor engleske knjievnosti i teoretiar komunikacija, koji je svojim ukupnim djelom postavio temelj teoriji medija sa sredinjom tezom medij je poruka, te koji je formulirao pojam globalno selo govori da je otkrie tiska vodilo ra-zaranju usmene plemenske organizacije i preusmjerenju k totalnoj dominaciji vizualnog.

Rukopisne knjige, koje su do otkria tiska, kao prave dra-gocjenosti, bile privilegij samo uskog aristokratskog kruga ljudi, odjednom su, zahvaljujui tiskarskoj tehnologiji, po-stale pristupane irim slojevima puanstva. Takva demo-kratizacija knjige stvorila je preduvjete za brzo irenje zna-nja, prijelaz od usmene kulture prema kulturi pisane rijei. U godini smrti Johanna Gutenberga (1468) zacrtan je cilj da se sve znanje antike pohrani u tiskanoj formi, koji je do 1530. i ostvaren. Veliki umovi toga vremena duboko su osje-tili znaenje tiska kako za ovjeka pojedinca tako i za dru-tvo. Reformator Martin Luther (1483-1546) u njemu je vidio providonosno otkrie i gledao ga je kao zadnji i najvei dar Boji nakon kojeg veeg nema. Njegov je prijevod Biblije na njemaki jezik jo za njegova ivota prodan u milijun pri-mjeraka. Engleski dravnik i fi lozof Francis Bacon 1620. je pisao da je tisak stvarima svuda u svijetu dao novo lice.

Uistinu, jedva se moe do kraja dokuiti kakav je obrat izvrilo otkrie tiskarskog stroja otvorivi pristup knjizi i znanju irokim slojevima ljudi, te koliki je utjecaj tisak izvrio na daljnji razvitak Europe i cijeloga svijeta. Njime je, naime, zapoela civilizacija knjige odnosno Gutenber-gova galaksija, kako ju je nazvao Marshall McLuhan 1962. godine. McLuhan je pod tim pojmom razumijevao svijet bitno obiljeen knjigom kao osnovnim medijem: Tisak je teio da pretvori jezik iz sredstva percepcije u prenosivu poruku. On nije samo tehnologija ve je, sam po sebi, pri-rodno blago ili sirovina, poput pamuka, drveta ili radija: i kao svaka sirovina, on ne uobliava samo osjetilne razmje-re pojedinca nego i oblike zajednike meuzavisnosti (M. McLuhan, Gutenbergova galaksija. Nastajanje tipografskog oveka, Beograd 1973). Tako je zapoelo vrijeme knjige na europskom Zapadu.

**

*

Bosna i Hum su u drugoj polovici XV. stoljea dospje-li pod sustav osmanske vlasti. Izmeu kr anskog Zapada i Osmanskoga Carstva etabliralo se stanje trajnog neprijateljstva uzrokovano osvajakim tenjama Osmanlija. Tehnika i druga otkria sa Zapada, poput ti-skarstva, nisu mogla probiti barijere u islamskom svijetu,

Marko Karama

Fra Matija Divkovi u Gutenbergovoj galaksiji

e ri stoljea prve skane knjige u Bosni i Hercegovini na narodnom jeziku (1611-2011)

Dodatak.indd 3 23.12.2010 19:38:28

4| S |sijeanj 2011.4

Fra

Mat

ija D

ivko

vic

jer su, izmeu ostalog, dolazila od nevjernika. Ve od XV. stoljea islamski se pravnici bore protiv uvoenja tiskar-skoga stroja, jer da osim Kurana ne treba drugih knjiga. U uporabu stroj ulazi tri stoljea kasnije. Tako imamo pa-radoks da je Kuran prvi put tiskan na Zapadu, u Veneciji 1537. god., a u islamskom svijetu tek 1828. u Teheranu i to ne pokretnim slovima, nego tehnikom litografi je. Dan Diner, profesor na Sveuilitu u Leipzigu i Hebrejskom sveuilitu u Jeruzalemu, tu je temu opirno opservirao u svojoj knjizi Versiegelte Zeit. ber den Stillstand in der isla-mischen Welt (Berlin 2007) u kojoj govori o razlozima op-eg zaostajanja islamskog svijeta. Jedan od vrlo vanih raz-loga, smatra Diner, jest upravo kasno uvoenje tiskarskog stroja, zbog tvrde dogme da pored Kurana ne treba drugih knjiga. Trista godina je trebalo proi da se tisak usvoji kao civilizacijska steevina. Istina, on spominje pokuaj sultana Ahmeda III. u Osmanskom Carstvu koji je osnovao tiskaru za muslimane 1727. godine. Ali kako se u njoj nita sakral-nog nije smjelo tiskati, ona je bila ograniena na gramatike i tehnike udbenike. Dodamo li tomu injenicu da je ta tehnologija dola s kr anskog Zapada a sve to je dolazi-lo s te strane unaprijed je odbacivano nije udno da je 20 godina kasnije, 1747, nakon otisnutih 17 naslova, tiskara u Carigradu zatvorena. Snano opiranje vjerskih autoriteta primjeni tako vanog otkria imalo je nesagledive poslje-dice, uzrokovavi veliki defi cit znanja koji u islamskom svi-jetu traje do dana dananjega.

Takvo razumijevanje novovjekih povijesnih tokova s brojnim otkriima od civilizacijske vanosti vladalo je, da-kle, i unutar Osmanskoga Carstva, to znai i u njegovim rubnim pokrajinama u dananjoj Bosni i Hercegovini, gdje je tek 1866. godine osnovana prva tiskara, i to u Sara-jevu. Idejom o osnutku tiskare prvi se u BiH, dva desetljea ranije 1847. i 1850. god. zanosio fra Ivan Frano Juki, ali u tome nije uspio!

BiH usprkos svemu tome nije ni u ranom razdoblju osmanske vlasti sasvim ostala izvan dometa Gutenber-gove galaksije. Zahvaljujui ponajprije franjevcima. Prvi uvoznici i konzumenti tiskanih knjiga u BiH, sudei po sauvanim najstarijim knjigama inkunabulama, bili su upravo bosanski franjevci. U BiH se nalazi sauvano 55 izdanja inkunabula (59 primjeraka), od toga ih je 46 u fra-njevakim samostanima: u Kraljevoj Sutjesci 31, u Fojnici 13, te po jedna u Kreevu i Visokom, dok Narodna i uni-verzitetska biblioteka u Sarajevu uva 4, a Zemaljski muzej BiH 2 inkunabule. Najstarija je u Kr. Sutjesci iz 1474. god. Moemo sa sigurno u pretpostaviti da ih je u posjedu franjevaca bilo mnogo vie, ali su iezle kako u vrijeme progona franjevaca i ruenja samostana u Srebrenici, Olo-vu, Gradovrhu, Tuzli, Visokom, Rami tako i prilikom poar starih samostana u Sutjesci (1658), Fojnici (1664) i Kreevu (1765) kada je izgorjelo ukupno blago zajedno s fondom inkunabula i drugih starih knjiga. Nesumnjivo je da bi u povoljnijim okolnostima njihov broj bio daleko vei. To je vidljivo na primjeru Hrvatske gdje je sauva-no 1.157 inkunabula (1.500 primjeraka), najvie u knji-nicama franjevaca, kao i dominikanaca. Ali zato posve je neznatan broj njih u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, koje su bile pod viestoljetnom osmanskom teokratskom vla-davinom. Uzmemo li u obzir injenicu da danas tri stara bosanska franjevaka samostana uvaju ponajvie knjiga iz XVI. i XVII. st., onda opravdano zakljuujemo da su fra-

njevci bili najvei uvoznici tiskane knjige, odnosno da su prvi uli u sferu Gutenbergove galaksije.

Kako u BiH nije bilo tiskare, putovi su vodili preko mora u Italiju. Njih su trasirali franjevci Bosne Srebrene, a prvi je bio fra Matija Divkovi. Njega je uskoro slijedio niz drugih franjevakih pisaca, sve s prostora pod osmanskom vla-u. Nakon osmanskog osvajanja Bosne (1463), franjevci se prilagoavaju novim uvjetima pod vla u monog nekr-anskog osvajaa, koji je kr ane, istina, iz pragmatinih razloga tolerirao, ali ih je drao u poloaju drugorazred-nih graana. Tijekom XVI. i XVII. stoljea, u vrijeme fra Matije Divkovia, franjevci pastoralno djeluju na irokom prostoru pod turskom vla u, kamo su ukljuene Dalma-cija, Lika, Slavonija, Ugarska do Budima, a na istoku Tran-silvanija i Bugarska. Kroz to se vrijeme franjevci uglavnom koluju na Zapadu gdje se susreu s novim idejama, nabav-ljaju knjige, umjetnike slike, kipove, liturgijske predmete i donose ih u bosanske samostane, ime omoguuju blagi protok zapadne kulture. O tome danas svjedoe knjinice i riznice samostana u Fojnici, Kr. Sutjesci i Kreevu.

**

*

Prva knjiga tiskana na narodnom, hrvatskom/bosan-skom, jeziku vezana je dakle uz bogoljubnog bo-goslovca fra Matiju Divkovia, rodonaelnika knji-evne rijei na bosansko-hercegovakom prostoru, koji je dao prvine bosanske knjievnosti (Kreimir Georgijevi, 1969) kao utemeljitelj ne samo bosanske franjevake, nego i cjelokupne knjievnosti Bosne i Hercegovine na narodnom jeziku (Anto S. Kovai, 1991). Istina, jedan drugi franjevac, po roenju Bosanac iz Srebrenice, fra Juraj Dragii (oko 1445-1520), ugledni humanist, fi lozof i teo-log, pobjegavi pred Turcima ivio je i djelovao uglavnom u Italiji, objavio je znatno ranije nekoliko djela ali na latin-skom jeziku.

O ivotu fra Matije Divkovia gotovo i nema podataka. O njemu je, nakon to ga je kratko kao pisca spomenuo fra Filip Lastri (1700-1783) u svom djelu Epitome vetustatum Bosnensis provinciae (1776), prvi opirnije pisao fra Ivan Frano Juki u prvom svesku Bosanskoga prijatelja (1850), u kojem je, uz nekoliko biografskih podataka, predstavio i njegova djela. Paradoksalno je da su Divkovieva djela do-ivjela veliku popularnost, a o njegovu ivotu jedva da ima ikakvih vijesti. Tek na osnovi kratkih zabiljeki u njegovim knjigama, gdje daje poneku informaciju o samome sebi, mogue je u najkraim potezima skicirati njegov ivotni put. Rodio se u Jelakama, izmeu Varea i Olova, 1563. godine, a preminuo je u samostanu u Olovu 21. kolovo-za 1631, kako stoji u sutjekom nekrologiju. Do godine roenja dolo se izraunom na osnovi njegova zapisa na poetnoj stranici njegove knjige Sto udesa, gdje kae da je iz Jelaaka i budui od etrdeset i est godita ovo poe pisati na iljadu i esat i deveto godite po porodu Gospod-njemu mjeseca svibnja na dvadeset i tri u subotu. Dakle 1609. imao je 46 godina. Osnovnu izobrazbu Divkovi je vjerojatno stekao u samostanu u Olovu, a studij fi lozofi -je i teologije zavrio u Italiji. Zbog njegovih djela objav-ljenih poetkom XVII. stoljea uglavnom smo ga navikli tretirati kao franjevca toga stoljea. Ali ne treba zanemariti ni injenicu da je Divkovi gotovo etiri desetljea ivio u XVI. stoljeu, da se kroz to vrijeme obrazovao i, u stvari,

Dodatak.indd 4 23.12.2010 19:38:36

sijeanj 2011. | S |55

Nauk krstjanski, 1611.

kao pisac formirao, premda o tom periodu njegova ivota nema nikakvih podataka.

Poznato je da je kao kapelan slubovao u Sarajevu i da je tamo 1609. dovrio svoje djelo Nauk krstjanski za na-rod slovinski (tzv. veliki Nauk), oko 300 listova opsega. To razaznajemo iz njegove zabiljeke u knjizi: Izpisa budu-i kapelanom u Sarajevu na iljadu i esat i deveto godite po poroenju Isukrstovu. Potom je zapoeo i s pisanjem Sto udesa aliti zlamenja blaene i slavne Bogorodice divice Marije, i oba je djela, zajedno uvezana, tiskao u Veneciji 1611. godine. Sudei po posvetama ispisanim na naslovni-cama knjiga, u tiskarskim trokovima su ga, po svoj prilici, potpomogli ugledni sarajevski graani kojima je posvetio

svoje knjige. Tako je veliki Nauk posvetio plemenitomu i visokomu g/ospodi/nu, g/ospodi/nu Antunu Gargureviu, Bonjaninu iz Sarajeva, i Paviji sinu njegovu, a Sto udesa g/ospodi/nu Ivanu Nikole Matiaevia, Bonjaninu iz Sarajeva.

U Kreevu je 1612. godine zapoeo pisati svoje propo-vjedniko djelo Razlike besjede Divkovia svrhu evanelja nedjeljinijeh priko svega godita, a zavrio ga je u Olovu 1614. Godine 1616. tiskao je Nauk krstjanski s mnoziemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (tzv. mali Nauk, nazvan zbog manjeg formata iako je opseniji od velikog Nauka) kao i svoje djelo Besjede.

Oba njegova djela, i veliki i mali Nauk, po svome sadraju su katehetska, zamiljena kao pouno tivo koje bi koristilo i duobrinicima i puku. U velikom Nauku (1611) Divkovi opirno razmatra najprije to ima ovjek initi da se moe zvati pravi krstjanin imenom i djelom i kako imamo naslie-

dovati Isukrsta, a potom o molitvama (Oena, Vjerovanje, Zdravomarija), sakramentima, Bojim i crk venim zapovije-dima U podnaslovu djela on istie da se u Nauku nalaze mnoge stvari lijepe i korisne svakom krstjaninu koji hoe poznati pravu vjeru i zakon Isukrstov.

Mali Nauk, osim to ima sve znaajke katekizma, donosi i tekstove koji izlaze iz okvira tipino katekizamskog sadra-ja. U njemu je, naime, i zbirka razliitih knjievnih tekstova, kao na primjer: Veri Abramovi, Pla blaene divice Marije, Veri prilike Isukrstove, Prigovaranje meju kriem i Gospom divicom Marijom, pjesme, brojne molitve, litanije Stoga s pravom to Divkovievo djelo moemo oznaiti kao en-ciklopediju duhovnog tiva u prozi i stihu (A. S. Kovai, 1991). O njegovoj irokoj popularnosti svjedoi velik broj iz-danja kroz vie od 120 godina najmanje 25 od prvog pa do zadnjeg njegova poznatog izdanja iz 1738. godine. Pojedini su dijelovi i izdvojeno tiskani: ivot svete Katarine (1709), Pla blaene divice Marije (1786), ali i neki drugi.

Kako za veliki tako i za mali Nauk krstjanski, koje iz diakog [latinskog] jezika ispisa, privede i sloi u jezik slovinski, Divkovi je prevodio, preraivao ili kompili-rao razliite katekizme, prije svega katekizme panjolskog isusovca Jacoba Ledesme (1516-1575) Dottrina cristiana breve per insegnare in pochi giorni (1571) i talijanskog isu-sovca Roberta Bellarmina (1542-1621) Dichiarazione pi copiosa della dottrina cristiana (1598). Za veliki Nauk nisu razjanjeni svi izvori, Divkovi ih u stvari uope ne spomi-nje. Vjerojatno je koristio vie katekizama, meu kojima je, sudei po rasporedu teksta u drugom dijelu, i Ledesmov katekizam. Za mali Nauk Divkovi izrijekom navodi izvore na poetnoj stranici knjige, kad kae da ga od Ledezmova i Belarminova Nauka u jedno stisnu i sloi. Mogue je da je Divkovi za svoj mali Nauk koristio hrvatski prijevod Ledesmina katekizma, koji je tiskan kao latinino anonim-no izdanje u Veneciji 1578. godine.

Izuzevi Vere svete Katarine svi drugi umetnuti literarni tekstovi preuzeti su iz hrvatske knjievne batine iz Dalma-cije i Dubrovnika. Njih je Divkovi redigirao i poneto u lek-sici i stihu mijenjao, imajui u vidu svoje itatelje. Veri Abra-movi su proizali iz preradbe drame Posvetilite Abramovo dubrovakog pisca Mavra Vetranovia (1482-1576), koje je Divkovi preradio i prilagodio svojoj pukoj pastvi. On je svojim djelom, kao i kasniji franjevaki pisci, prenosio du-brovako knjievno nasljee i jezini izraz na iroki prostor Bosne Srebrene od jadranske obale do rijeke Drave. Time je dao poetni impuls standardizaciji franjevake knjievnosti, oko ega su se, kasnije, franjevaki pisci uvelike trudili.

Sto udesa Divkovi je u cijelosti preuzeo iz knjige Ser-mones discipuli de tempore et de sanctis cum Promptuario exemplorum et de miraculis B. M. Virginis (1584) od nje-makog dominikanca Johannesa Herolta (1468), kojeg poznajemo prije svega kao homiletikog pisca. Tiskani pri-mjerci Heroltova djela nalazili su se u dalmatinskim samo-stanima, to ukazuje da su ih franjevaki propovjednici ko-ristili na izvornom latinskom jeziku. Skraeno je nazivano Discipulus (Divkovi veli: Diipuo). Heroltovo djelo je bilo izvor hrvatskim glagoljskim Discipulima iz XVI. stoljea, tako da je teko razluiti kada je Divkovi izravno koristio Herolta, a kada je pripovijesti o Marijinim udesima preu-zimao iz hrvatske glagoljske knjievnosti.

etvrto Divkovievo djelo Razlike besjede Divkovia svrhu evanelja nedjeljinijeh priko svega godita jest po

Divkovi je kao kapelan slubovao u Sarajevu i ondje je 1609. dovrio svoje djelo Nauk krstjanski za narod slovinski

(tzv. veliki Nauk). To razaznajemo iz njegove zabiljeke u knjizi: Izpisa budui kapelanom u Sarajevu na iljadu i esat i deveto godite

po poroenju Isukrstovu. Potom je zapoeo i s pisanjem Sto udesa aliti zlamenja blaene

i slavne Bogorodice divice Marije, i oba je djela, zajedno uvezana, tiskao u Veneciji

1611. godine. Sudei po posvetama ispisanim na naslovnicama knjiga, u

tiskarskim trokovima su ga, po svoj prilici, potpomogli ugledni sarajevski graani

kojima je posvetio svoje knjige

Dodatak.indd 5 23.12.2010 19:38:43

6| S |sijeanj 2011.6

Fra

Mat

ija D

ivko

vic

svome sadraju homiletiko, namijenjeno nedjeljnim pro-povjednicima i njihovim sluateljima. U njemu je ukupno 66 propovijedi. Zapoeo ga je pisati u Kreevu 1612, do-vrio u Olovu 1614, a tiskao u Veneciji 1616. godine. Ono je najopsenije autorovo djelo i uglavnom je nastalo na temelju djela spomenutog J. Herolta, Sermones discipuli de tempore et de sanctis, zatim francuskog dominikanca Pepina, Sermones dominicales totius anni, te jo nekih au-tora (Busti, Ferreri, Heisterbach). Divkovi je i ovdje pri pisanju koristio takoer i glagoljsku i dubrovaku nabo-nu knjievnost. Dok je u Sto udesa sadrano vrlo mnogo jednostavnih pripovijesti i primjera, u Besjedama ih je manje s obzirom na homiletsku specifi nost tog spisatelj-skog anra. Autor u Besjedama tumai ulomak nedjelj-nog evanelja zapoinjui kratkim citatom iz proitanog ulomka, a potom navodi misli crk venih otaca i nauitelja, te teolokih i fi lozofskih pisaca. Time je sluatelje stavljao pred zahtjevniji zadatak, pogotovu imamo li u vidu da su mu propovijedi bile i opsene. Sluanje i razumijevanje su olakavali primjeri (prilike) u propovijedima, ali takve su propovijedi bile neto rjee.

Nakon brojnih izdanja u XVII. i XVIII. stoljeu, uslije-dio je zastoj vie od dva stoljea prije nego su se Divkovi-evi tekstovi iznova, u novije vrijeme, poeli objavljivati. Tako su njegovi izabrani tekstovi nali svoje mjesto u edi-ciji Pet stoljea hrvatske knjievnosti (1972), zatim u bosan-sko-hercegovakim knjievnim hrestomatijama (1974), u izborima franjevake knjievnosti (1982, 1994), te u najno-vijoj ediciji Hrvatska knjievnost u BiH u 100 knjiga (2005), a objavljen je i jedan izbor iskljuivo Divkovievih tekstova (2000). U ovaj niz ide i reprint-izdanje Nauka krstjanskoga tiskanog u povodu drugog pohoda pape Ivana Pavla II. Bo-sni i Hercegovini (2003).

Divkovia se u literaturi esto stavljalo u kontekst protu-reformacije i katolike obnove pa ga se oznaavalo i kao protureformacijskog pisca. injenica je da Lutherova re-formacija (prva polovica XVI. stoljea) i uope protestanti-zam nisu imali odjeka na prostoru Bosne Srebrene te stoga Divkovi nije imao razloga da u svojim djelima na bilo koji nain ugradi takve nakane, budui da su njegovi ciljevi bili sasvim drukiji: pouka katolikoga puka i pripomo fra-njevcima u njihovu pastoralnom radu. Opi crk veni kon-cil odran u Tridentu, danas Trento u Italiji (1545-1563), kao odgovor Katolike crk ve na protestantsku reformaciju, zavrio je u godini Divkovieva roenja 1563. On, dakle, jest ivio i djelovao u postreformacijskom i posttridentin-skom razdoblju Katolike crk ve, koje se u historiografi ji naziva vremenom katolike protureformacije i obnove, a to napose vrijedi za XVII. stoljee. Meutim, Divkovi je u svemu tome zapravo samo vremenski prisutan. Teme koje on obrauje po svome su duhu i sadraju dobrim dijelom srednjovjekovne, kakvi su, uostalom, i njegovi izvori, ali s jednim naglaenim ciljem da katolicima objasni i priblii kr anski nauk po kojem bi trebali ivjeti u svojoj svakod-nevici. Sve je bilo podreeno tome.

Svoja djela Divkovi je objavio na bosanici ili bosanici (zapadnoj irilici). Zbog toga je, nakon to je zavrio ru-kopis za veliki Nauk i Sto udesa, osobno otiao u Veneci-ju kako bi nadzirao izlijevanje bosaninih slova u tiskari i uope kontrolirao poslove oko tiskanja. To je bilo od ne-male potrebe i vanosti, jer, kako Divkovi svjedoi, tiskari nisu poznavali niti jedne rijei njegova jezika. Teko su se

snalazili kod izlijevanja slova jer ih nisu mogli lako razliko-vati. Bio je to teak zadatak kako za venecijanskoga tiskara Petra Bertana tako i za autora Divkovia. Sam Divkovi u posveti velikog Nauka pie, budui da nije bilo bosaninih slova, ja mojiemi rukami uinih svekoliko iznova i iz te-melja svakolika slova. Iako se bosanica vremenom samo-stalno razvijala, ipak je u tome Divkovi odigrao kljunu ulogu, jer se pokazao kao samostalan i originalan refor-mator zapadne irilice (Dalibor Brozovi, 1982). On je

svojim grafi jskim postupcima ne samo anticipirao kasnija rjeenja nego je i poslije pozitivno djelovao na hrvatsku la-tinicu, samo u obratnom smjeru: neutraliziranje madar-skih i talijanskih uzora u relativno integriranoj hrvatskoj latinici izvan kajkavskog podruja izvreno je zapravo u franjevakoj pismenoj praksi i izdanjima (Isti). Po tome je on pretea kasnijih jezinih reformatora XIX. stoljea. Za bosanicu ili zapadnu irilicu odluio se jer je ona imala ve dugu tradiciju u Bosni. Njome su se sluili franjevci u samostanima, bila je poznata u obinom puku, njome su komunicirali trgovci, obrtnici i dr. Kako je bosanica bila

injenica da je Divkovievo vrijeme Bosna Srebrena pokrivala irok prostor, ukljuivi

Dalmaciju, Liku i Slavoniju, Divkovievo djelo uvelike je utjecalo, uz onaj primarni cilj vjerski odgoj katolikoga puka takoer i na oblikovanje hrvatskog jezinog standarda, jer se italo na cijelom tom prostoru. Najprije

je svojim jezikom utjecao na franjevake pisce te su tako zajedniki utirali put

standardizaciji jezika na tokavskoj osnovi, ali i na pisce izvan Bosne i Hercegovine,

te su se tako odlike jednoga knjievnoga jezika nastalog na bosanskom tlu prenijele na

iroko hrvatsko podruje i izravno utjecale na procese formiranja knjievnoga jezika na tokavskoj osnovici (Darija Gabri-Bagari).

Upravo zbog svoje iroke popularnosti starija franjevaka knjievnost je, po sudu povjesniara knjievnosti i jezika, odigrala presudnu ulogu u oblikovanju openitoga

hrvatskog knjievnog izraza (Rafo Bogii)

Dodatak.indd 6 23.12.2010 19:38:49

sijeanj 2011. | S |77

Nauk krstjanski, 1611.

dijelom rairena ne samo na prostoru Bosne i Hercegovi-ne nego i u dalmatinskom priobalju i Dubrovniku, Div-kovieva odluka za to pismo je razumljiva jer se za knjigu pisanu tim pismom otvarao vei itateljski prostor u irem vjernikom puku to je bila njegova prvotna nakana. Niz franjevakih pisaca koji su uslijedili nakon Divkovia, tije-kom XVII. stoljea, takoer je pisao bosanicom (Matije-vi, Papi, Posilovi, Margiti).

Divkoviev jezik je u osnovi ona tokavska ijekavtina kojom su se sluili itelji srednje Bosne, na prostoru Olova, Sutjeske i Kreeva, uz primjese ikavice, ali ga je nadogradio i jezinim izrazom do kojeg je doao itajui dubrovaku i hrvatsku srednjovjekovnu glagoljsku knjievnost. Nazivao ga je naki, bosanski, slovinski, ime koje su koristili i ostali franjevaki pisci, uz jo i druge nazive: slavobosanski, ilirski / iliriki, hrvatski, dumanski. Divkoviev je knjievni jezik isti narodni govor u koji on integrira knjievno-jezine tradicije slavonske, dalmatinske i dubrovake (Ivan Lovre-novi, 1982). Za odjek dubrovake knjievnosti u Divkovi-evu djelu, kako u sadrajnom tako i u jezinom smislu, stanovitu je ulogu po svoj prilici imala i kolonija dubrova-kih trgovaca nastanjenih u Sarajevu u Latinskoj / Frana-koj mahali (Latinluku), na podruju od dananje Latinske uprije do umurije, gdje je i Divkovi neko vrijeme bora-vio kao kapelan i s njima kontaktirao. Da je postojala zapa-ena relacija Divkovia, kao i drugih bosanskih franjevaca, s dubrovakom knjievno u, svjedoe, uz ostalo, i knjige dubrovakih pisaca u samostanskim knjinicama.

injenica da je Divkovievo vrijeme Bosna Srebre-na pokrivala irok prostor, ukljuivi Dalmaciju, Liku i Slavoniju, Divkovievo djelo uvelike je utjecalo, uz onaj primarni cilj vjerski odgoj katolikoga puka takoer i na oblikovanje hrvatskog jezinog standarda, jer se italo na cijelom tom prostoru. Najprije je svojim jezikom utje-cao na franjevake pisce te su tako zajedniki utirali put standardizaciji jezika na tokavskoj osnovi, ali i na pisce izvan Bosne i Hercegovine, te su se tako odlike jednoga knjievnoga jezika nastalog na bosanskom tlu prenijele na iroko hrvatsko podruje i izravno utjecale na procese for-miranja knjievnoga jezika na tokavskoj osnovici (Darija Gabri-Bagari, 2000). Upravo zbog svoje iroke popular-nosti starija franjevaka knjievnost je, po sudu povjesni-ara knjievnosti i jezika, odigrala presudnu ulogu u obli-kovanju openitoga hrvatskog knjievnog izraza (Rafo Bogii, 1994), odnosno bila izuzetno vana za povijest hrvatskog jezika (Ivo Pranjkovi, 2000). K tome, franjevci Bosne Srebrene su, opredijelivi se za latinicu, odredili ne samo izbor hrvatskog knjievnog standarda nego i njego-vu pismenu normu (Ivo Banac, 1991). Iako franjevaka knjievnost nije bila urbana poput dubrovake niti njezi-ne visoke estetske razine, ona je ostvarila izuzetno snaan utjecaj, kako duhovni tako i kulturno-jezini, i u tome je njezino veliko znaenje.

Divkoviev je Nauk kao lektira bez sumnje zaivio u obinom vjernikom puku. O tome govore i njegova broj-na izdanja. U Dalmaciji je bio vrlo popularan te je poznat pod pukim imenom Fratarica. Takvu itateljsku popu-larnost, uostalom, slikovito potvruje i jedna zanimljiva zgoda koju je zabiljeio talijanski znanstvenik i putopisac Alberto Fortis (1741-1803) u svojoj knjizi Viaggio in Dal-mazia iz 1774. (hrv. prijevod: Put po Dalmaciji, Zagreb 1984). On je putovao po dalmatinskim krajevima, susretao

se s tamonjim iteljima i s njima razgovarao o svemu to se tie njihova naina ivljenja. Iz tih je razgovora zabilje-io mnoge pojedinosti. Fortis, naime, opisuje stanovnike dalmatinskog zalea, koje naziva Morlacima, a za koje kae da su bistra uma i nekog prirodno poduzetna duha, da udesno uspijevaju kao trgovci, a lako naue itati i pisati i raunati. U tom kontekstu on navodi i jednu zgodu u kojoj se spominje fra Matija Divkovi:

Pria se da su se u poetku ovoga stoljea morlaki pastiri mnogo bavili itanjem debele knjige o kr anskom, moralnom i povijesnom nauku to ju je sloio neki o. Div-kovi, a vie je puta tiskana u Mlecima njihovom irilicom bosanicom koja se djelomino razlikuje od ruskog pisma. Dogaalo se esto da bi upnik, poboniji nego ueni-ji, propovijedajui s oltara, nagrdio neku zgodu ili u njoj izmijenio sadraj; u takvim sluajevima iz sluateljstva se dizao glas nekoga od nazonih da rekne: Nije tako.

**

*

Iz svega reenog je razvidno da je Divkovi odigrao ne malu vjersku i prosvjetno-kulturnu ulogu u povijesti bosansko-hercegovakih katolika Hrvata. Svojim pio-nirskim pothvatom, tiskanjem prve knjige na narodnom / hrvatskom jeziku jednoga autora iz Bosne i Hercegovine, udario je temelje knjievnosti na ovim prostorima. Djela i njihov nastanak nesumnjivo je potrebno, kako bismo ih korektno shvatili, promatrati iz perspektive Divkovieva vremena.

Divkovi je, kako smo vidjeli, piui svoja djela koristio razliite knjike predloke. Sudei po tome, njima nedo-staje originalnosti, jer su nastala na temelju prevoenja, prerade i kompilacije razliitih predloaka. Meutim, u svemu tome ima neto to njegova djela ini posebnim, a ne samo prenesenim iz dijakog jezika ili preuzetim iz dubrovake ili glagoljske knjievnosti. Usporedbe s izvor-nikom pokazuju da je Divkovi prevodio i preraivao na njemu svojstven kreativan nain. On je prevoenju teksta pristupao slobodnije, negdje je poneto izostavljao to je smatrao da je njegovim itateljima i sluateljima od ma-nje vanosti, a negdje je dodavao kako bi sadraj uinio jasnijim i pristupanijim. Stoga se s pravom moe rei da je Divkoviev prevodilaki postupak posve stvaralaki (Ivanka Petrovi, 1982). U tom trajnom prilagoavanju vodio se potrebama svoga puka. Kroz prilagodbu on je prevedene tekstove htio uiniti pristupanim i u narodu djelotvornim. Znao je da njegova publika, s obzirom na geografi ju, kulturu, izobrazbu, obiaje, drutvene i politi-ke okolnosti, nije u jednakoj poziciji s itateljstvom i slu-ateljstvom u zapadnim kr anskim zemljama. Pismenost ovdanjih katolika bila je vrlo malena. Nije bilo organizi-ranog kolstva. Divkovi je, meutim, bio uvjeren da se u narodu i u takvim okolnostima moe djelovati pisanom rijei. Samo s tim uvjerenjem mogao je stvarati svoja djela i potom putovati u Veneciju da bi s tiskarom izlijevao i sla-gao slova za tisak. Divkovi ide, kako kae pjesnik Nikola Milievi (1922-1999), u Mletke po kii i nevremenu da za svoj nepismen i ubog narod tiska ono to je u tiini ispisao, jer vjeruje u mo svojih knjiga! Ta je Divkovieva iskrena vjera urodila plodovima s dalekosenim utjecajem na duhovnost, prosvjetu i kulturu bosansko-hercegovakih katolika Hrvata! I ne samo njih!

Dodatak.indd 7 23.12.2010 19:38:57

8| S |sijeanj 2011.8

Fra

Mat

ija D

ivko

vic

PRIJELAZ IZ SREDNJOVJEKOVLJA U NOVO DOBA. PRIJELAZ IZ SREDNJOVJEKOVLJA U NOVO DOBA. Tijekom 16. stoljea, u kojemu se rodio fra Matija Divkovi (1563-1631), Europa postupno naputa srednjovjekovnu znanstvenu, kulturoloku i politiku paradigmu. Gutenbergov (1397-1468) izum tiskarstva s pokretnim slovima otvorio je put razvoju modernoga tiskarstva. Tiskarstvo e tijekom 16. st. i kasni-je ubrzati protok novih ideja i time bitno utjecati na dru-tvene, religijske i politike procese.

Tiskana knjiga postaje pristupana sve veem broju ljudi i prvorazredni instrument ne samo u irenju novih znan-stvenih spoznaja (na pr. heliocentrinoga pogleda na svijet N. Kopernika, 1473-1543), nego i irenju kao i suzbijanju reformacije M. Luthera (1483-1546) i drugih reformatora te populariziranju modernoga shvaanja politike N. Machiavel-lija (1469-1527) i drugih modernih politikih teoretiara.

U tim europskim procesima od epohalnoga znaenja dijelovi Jugoistone Europe i Balkanski poluotok sudjeluju samo djelomino, jer su onda kao i danas bili europska pe-riferija. Karakter perifernosti ili rubnosti jo su vie poveala osmanlijska osvajanja koja su se tijekom 16. st. proirila na Dalmaci-ju, Liku, Posavlje i Podunavlje. Tek su porazom Osmanlija kod Siska 1593. za-ustavljena daljnja osmanlijska osvajanja a granica izmeu Osmanskoga Carstva i kr anskih susjeda Habsburkog Carstva i Venecije postala vr a. U isto vrijeme su reformacija i protureformacija radikalno promijenile konfesionalnu kartu Europe.

Kao posljedica osmanlijskih osvaja-nja na europskom Jugoistoku su nastupile radikalne promjene u sastavu puanstva osvojenih zemalja. Ratovi su izazvali inten-zivne migracije s istoka prema sjeveru i za-padu i time mijeanje doseljenoga preteno pravoslavnoga puanstva sa starosjedilakim katolikim puanstvom, to nije teklo bez meusobnih trvenja. Osim toga uspostava

osmanske vlasti donijela je sa sobom islamizaciju znatnoga dijela puanstva osobito u Albaniji i Bosni i Hercegovini.

Nakon to su reformacija i osmanlijska osvajanja du-hovno i politiki podijelili Europu sastao se Tridentinski sabor (1545-1563) da bilancira stanje stvari, prijee u pro-tunapad i zacrta putove obnove. Zahvaljujui toj inicijativi, uz ve postojee poticaje iz razdoblja humanizma i rene-sanse (15. st.), dolo je do procvata barokne arhitekture, likovne umjetnosti i knjievnosti te modernizacije obra-zovnih sustava u europskim zemljama.

Na katolikim odnosno hrvatskim prostorima koji su se tada nalazili pod osmanskom vla u provoenje tridentin-skih reformi bilo je podvrgnuto specifi nim ogranienjima. Budui da je islamsko-osmansko zakonodavstvo oteavalo obnovu crk venih zgrada, a izgradnju novih zabranjivalo, o procvatu arhitekture i baroknog javnoga izraavanja vje-re meu katolicima Bosne, Dalmacije, Hercegovine, Like i Slavonije nije moglo biti ni govora. Naprotiv, tada su

uknjieni veliki gubici koji e biti nadok-naeni tek u kasnijim stoljeima pod drukijim uvjetima.

Ipak se tridentinska obnova i tu do-godila na jednom drugom podruju naime na podruju jezine kulture, jer njegovanje jezika nije bilo ometano osmansko-islamskim propisima, kao to je to sluaj u suvremenim drutvi-ma i dravama gdje je jezik postao par excellence instrument ideologije i poli-tike. Tako je zahvaljujui razvoju mo-dernoga tiska na jednoj strani, a tri-dentinskoj obnovi na drugoj, dolo do tiskanja i raspaavanja tridentskih ka-tekizama i drugih bogoslunih knjiga meu hrvatskim katolikim pukom ne samo pod mletakom i habsbur-kom, nego i pod osmanskom vla-u. Time je zapoelo premreavanje

Sreko M. Daja

Divkovievo stoljee i kasnije hrvatske dileme

Hrvatske kulturne i poli ke dileme postaju to tetnije to due traju, posebno za bosansko-hercegovake Hrvate, koji su zbog poli kih pogreaka

i poli koga nesnalaenja nakon raspada Jugoslavije gurnu u dilemu da se opredjeljuju izmeu bosnocentrizma i kroatocentrizma

Dodatak.indd 8 23.12.2010 19:39:06

sijeanj 2011. | S |99

Nauk krstjanski, 1611.

hrvatskih dijalekata (akavskoga, kajkavskoga i tokavsko-ga) jednim zajednikim knjievnim jezikom koji e se u daljnjem tijeku razviti u hrvatski moderni jezini standard. Na prijelazu 16. u 17. st. odnosno u prvom razdoblju toga procesa istakao se kao jezikoslovac, prevoditelj, vjerski pi-sac, leksikograf i osobito kao sastavlja prve gramatike hr-vatskoga jezika isusovac Bartol Kai (1575-1650).

Franjevci Bosne Srebrene, koja se tada prostirala ne samo u BiH, nego i na izvanbosansko-hercegovakim hr-vatskim podrujima pod osmanskom vla u, ukljuili su se u ta kulturna i duhovna zbivanja kao pisci katekizama, lek-cionara i propovijedi. Prvi meu njima fra Matija Divkovi i njegov suvremenik fra Ivan Bandulavi (pol. 16. st. pol. 17. st.) odlikovali su se kao daroviti njegovatelji hrvatske jezine naracije Bandulavi u liturgijskim lekcionarima koje je dao tiskati latinikim pismom, a Divkovi u kate-kizmima i zbirkama propovijedi koje je pisao i objavljivao bosanikom irilicom. Za bosaniko pismo ili bosanicu Divkovi se odluio zato to je to pismo tada bilo raireno ne samo meu bh. pukom nego i u dijelovima Dalmacije, a bosanski franjevci su se njime sluili pri pisanju svojih tekstova na hrvatskom jeziku sve do poetka 19. st. Zbog toga je Divkovi osobno iao u Veneciju i dao salijevati po-sebna bosanika slova za tiskanje svojih djela. Pri tome mu je na ruku ila tridentinska reforma koja je gubitke nastale uspostavom protestantizma nastojala nadoknaditi misio-narskim djelovanjem meu istonim kr anima i u svezi s time tiskanjem crk venih knjiga irilinim pismom na crk-venom staroslavenskom jeziku.

Alfabetska dvojnost odnosno trojnost (glagoljica, za-padna irilica i latinica) na hrvatskim kulturnim pro-storima potrajat e sve do prvoga desetljea 19. st., kada bosaniko pismo izlazi iz uporabe. Dogodilo se to u raz-doblju Francuske revolucije i Napoleonovih ratova, kada su, uz ostalo, nestala i bosanika slova u venecijanskim tiskarama. Ubrzo nakon tih epohalnih zbivanja dolazi do kulturnoga i politikoga buenja slavenskih naroda i na-stanka modernih nacija meu Slavenima. U tome procesu konfesionalna paradigma poinje uzmicati pred nacional-nom paradigmom, u kojoj se kulturna i politika izoliranost meu razliitim konfesijama nastoji prevladati stvaranjem zajednikoga knjievnog jezika. Meu hrvatskom elitom Hrvatske, Dalmacije, Dubrovnika, Like, Bosne i Hercego-vine nastaje takozvani ilirski pokret, koji u svoj program upisuje obnovu vlastite kulture i stvaranje zajednikoga knjievnog jezika Junih Slavena s konanim ciljem kul-turne i politike emancipacije od tuinskih reima.

HRVATSKE MODERNE KULTURNE I POLITIKE DILEME. To je ujed-no trenutak kada zapoinju hrvatske moderne kulturne i politike dileme. Naime stoljea tuinskih vladavina su zbrisala srednjovjekovne politike granice i za sobom osta-vila duboke demografske i kulturoloke promjene. Zbog intenzivnih migracija i meusobnoga mijenja puanstva dolo je do velike jezine razumljivosti ali ne i do brisanja jezinih i drugih kulturnih razlika izmeu staroga i novoga puanstva, to e postati kamen spoticanja pri defi niranju i politikom oblikovanju nacionalnoga identiteta Srba, Hr-vata, Crnogoraca i bosanskih muslimana odnosno dana-njih Bonjaka.

U potrazi za rjeenjem toga problema, ije su izvori-te jezine slinosti i razlike, od pol. 19. st. pa do danas na

hrvatskoj strani se redaju razliiti koncepti i pokuaji me-usobnih pribliavanja i otklona koji su za sobom ostavili duboke oiljke i traume.

Grupa od osam intelektualaca (5 Hrvata, 2 Srbina i 1 Slovenac) svojim knjievnim dogovorom u Beu 1850. se izjasnila za stvaranje zajednikoga knjievnog jezika Hrvata, Slovenaca i Srba. Time je inaugurirano stoljee i pol serbokroatizma. Kao politiki pandan istodobno je inaugurirana ideologija jugoslavenstva, tj. projekt o stva-ranju zajednike drave Junih Slavena. Ve u svojim za-ecima su oba projekta serbokroatizam i jugoslavenstvo podijelili Hrvate na jugoslaviste odnosno serbokroatiste i kroatiste. Dok su serbokroatisti prihvatili naelo Vuka S. Karadia (1787-1864) Pii kako govori i otvorili vrata posrbljavanju hrvatskoga jezika, kroatisti su u tome nazre-li jednosmjernu ulicu, pa su Vukovu naelu suprotstavili

naelo Vjekoslava Babukia (1812-1875) Pii za oko, a govori za ui i borili se za normiranje hrvatskoga standard-nog jezika u skladu s ve postojeim hrvatskim jezinim tradicijama, u kojima je pregrada izmeu crk vene i druge knjievnosti dignuta ne kao kod Srba tek u vrijeme Vuka Karadia, nego davno prije najkasnije u Kaievo i Div-kovievo doba.

Ishod Prvoga svjetskoga rata (1914-1918) promijenio je politiku kartu Jugoistone Europe. Na junoslaven-skim prostorima stvorena je 1918. zajednika junosla-venska drava SHS (1929. preimenovana u Jugoslaviju) na unitaristikom shvaanju jugoslavenstva, u kojemu su srpska kultura i srpski jezik dobili dominantan poloaj.

Za bosaniko pismo ili bosanicu Divkovi se odluio zato to je to pismo tada bilo

raireno ne samo meu bh. pukom nego i u dijelovima Dalmacije, a bosanski franjevci su se njime sluili pri pisanju svojih tekstova na

hrvatskom jeziku sve do poetka 19. st. Zbog toga je Divkovi osobno iao

u Veneciju i dao salijevati posebna bosanika slova za tiskanje svojih djela. Pri tome mu je na ruku ila tridentinska

reforma koja je gubitke nastale uspostavom protestantizma nastojala nadoknaditi

misionarskim djelovanjem meu istonim kr anima i u svezi s time tiskanjem crk-

venih knjiga irilinim pismom na crk venom staroslavenskom jeziku

Dodatak.indd 9 23.12.2010 19:39:21

10| S |sijeanj 2011.10

Fra

Mat

ija D

ivko

vic

Unitarizam je zaotrio ne samo hrvatsko-srpske odnose, nego i produbio podjele meu Hrvatima meusobno na kroatiste i serbokroatiste.

Totalitarni pokreti 20. st. komunizam i faizam nadolili su svoje ulje u taj stoljetni sukob. Komunisti su svoju utopiju o besklasnom drutvu kao internacionalisti logino kalamili na irokogrudniji serbokroatizam i jugoslavizam, dok su se ekstremni kroatisti (ustae) tome suprotstavili velikohr-vatskom rasistiki natopljenom ideologijom o hrvatstvu do Drine ne vodei rauna o etnikim promjenama koje su za sobom ostavile stoljetne tuinske vladavine. U srazu izmeu komunista i faista u Drugom svjetskom ratu (1939-1945) izili su kao pobjednici komunisti. Oni su se okrutno obra-unali sa svim svojim politikim neprijateljima i protivni-cima te uutkali sve neistomiljenike. Pod parolom bratstva

i jedinstva promicali su serbokroatizam i jugoslavenstvo a pokuajima defi niranja zasebnih kulturnih i politikih inte-resa hrvatskoga naroda vjeali su zvono nacionalizma, faiz-ma i ustaije. Tako je to potrajalo do raspada komunistike odnosno Titove Jugoslavije. Titovu Jugoslaviju, za razliku od Kraljevine Jugoslavije koju su dokrajile Hitlerove trupe, nije nitko napao izvana, nego se raspala zbog svojih unutarnjih protuslovlja, neracionalnih oblika gospodarstva i nasilnih postupaka prema neistomiljenicima kojih je broj zbog toga iz dana u dan sve vie rastao.

Na ruevinama jugoslavenske drave bolno se raa nova politika arhitektura. Dok bonjaka i crnogorska strana uurbano rade na izgradnji vlastitoga standardnog jezika, hrvatsku stranu jo uvijek razdiru dileme izmeu kroatizma i serbokroatizmna, hrvatstva i jugoslavenstva. Hrvatski serbokroatisti i jugonostalgiari nalaze podr-ku meu onim meunarodnim slavistima koji iz navike ili radi starih jugoslavistikih prijateljstava ustrajavaju na serbokroatistikim pozicijama. Takvi stavovi ne zauu-ju, ima li se u vidu sustavno potiskivanje hrvatskoga jezi-ka u objema Jugoslavijama na jednoj strani, a na drugoj nerijetko smijene pokuaje oslobaanja od svih srbizama koji su se kroz itavo stoljee i pol uvukli u ui govorni-ka hrvatskoga jezika. Rjeenje je u umjerenoj i znanstveno

utemeljenoj desrbizaciji odnosno rekroatizaciji hrvatskoga jezika. Na tom poslu hrvatskim kroatistima su u najnovije vrijeme od velike pomoi i dvojica meunarodnih slavi-sta. Njihov interes za specifi no stanje hrvatskoga jezika naao je izraz u sustavno napisanim studijama o povijesti i sadanjem stanju hrvatskoga jezika nasuprot srpskome jeziku. Njemaki slavist Leopold Auburger (r. 1941) napi-sao je povijest hrvatskoga jezika od Kaieva i Divkovieva vremena pa do danas pod naslovom Hrvatski jezik i serbo-kroatizam (njemako izdanje 1999, hrvatsko aktualizirano izdanje 2009), a ruski slavist Artur Rafaelovi Bagdasarov (r. 1958) pozabavio se stanjem hrvatskoga jezika u drugoj polovici 20. st., dakle razdobljem u kojemu su jugoslaven-stvo i serbokroatizam poeli pucati po avovima da bi se konano raspali. Sinteza Bagdasarovljevih tekstova objav-ljena je prole, 2010. godine na hrvatskom jeziku pod na-slovom Hrvatski knjievni jezik i njegova norma, a obojici spomenutih znanstvenika dodijeljena je Nagrada INE za promicanje hrvatske kulture za godinu 2009.

Hrvatske kulturne i politike dileme postaju to tetnije to due traju, posebno za bosansko-hercegovake Hrvate, koji su zbog politikih pogreaka i politikoga nesnalaenja nakon raspada Jugoslavije gurnuti u dilemu da se opredje-ljuju izmeu bosnocentrizma i kroatocentrizma. U potrazi za izlazom iz te dileme treba poi od injenice da se kulturni identitet i dravna pripadnost ne poklapaju, posebno u ze-mljama koje su tijekom svoje povijesti bile izloene razliitim kulturnim, politikim i religijskim utjecajima, kao to je slu-aj s BiH. Prema tome rjeenje za BiH ne lei u unitarizaciji, kako se to radilo u Jugoslaviji, ali ni u separatizmu kojemu daytonski dvoentitetski konstrukt BiH dri otvorena vrata. Jer jezina i kulturna pripadnost bh. Hrvata hrvatskom na-rodu nije tek produkt nacionalne propagande 19. st. nego plod stoljetnoga zajednikog jezinog i duhovnog razvoja s hrvatskim puanstvom dananje Republike Hrvatske, na to je u ovom tekstu ukazano na primjeru razvoja hrvatskoga jezinog standarda. S druge strane su egzistencijalni korijeni bh. Hrvata davno i duboko ukopani u bh. tlo, pa je nepri-mjereno govoriti o bh. Hrvatima kao hrvatskoj dijaspori ili pak kao o doljacima. BiH je domovina bh. Hrvata, prema kojoj oni trebaju njegovati lojalnost i u tekim vremenima, ali i ustrajavati na takvim politikim rjeenjima koja ih istin-ski ine ravnopravnim drugim nacionalnim grupama. Da-kako, ostvarenje ravnopravnosti meu razliitim nacional-nim grupama je mukotrpan posao u kojemu nisu iskljueni meusobni konfl ikti, kako to pokazuje tragina prolost i sadanjost. Suivot nije jednostavan ni u jednoj obitelji, a kamoli u jednoj dravi s puanstvom razliite nacionalnosti. O ponaanju meu pojedinim nacionalnostima u ratnim i mirnodopskim prilikama poznati francuski pisac Charles Louis Montesquieu (1689-1755) se izjasnio sa stajalita poli-tike mudrosti na sljedei nain:

U vrijeme mira bi pojedini narodi jedni drugima tre-bali initi dobro kolikogod je to mogue, a u vrijeme rata izbjegavati zlo opet kolikogod je to mogue ne nanosei na taj nain tetu vlastitim istinskim interesima.

Kolikogod su se revolucionarna zbivanja ogluila o ovo Montesquieuovo pravilo, ono nije izgubilo nita od svoje aktualnosti, posebno u dravama nastalim na razvalinama Jugoslavije, koje danas razdiru ne samo egoizam i zloba, nego i teke kulturoloke i politike zablude, a da i ne govo-rimo o zaboravu etinosti meusobnih odnosa.

Treba poi od injenice da se kulturni identitet i dravna pripadnost ne poklapaju, posebno u zemljama koje su tijekom svoje povijesti bile izloene razliitim kulturnim, politikim i religijskim utjecajima, kao to je sluaj s BiH. Prema tome rjeenje za

BiH ne lei u unitarizaciji, kako se to radilo u Jugoslaviji, ali ni u separatizmu kojemu

daytonski dvoentitetski konstrukt BiH dri otvorena vrata

Dodatak.indd 10 23.12.2010 19:39:29

sijeanj 2011. | S |1111

Nauk krstjanski, 1611.

U knjievnopovijesnoj i jezinoj znanosti o fra Ma-tiji DivkoviuDivkoviu (1563-1631), kao i o ostalim franjev-cima-piscima njegova i neto kasnijega vremena (Bandulavi, Matijevi, Posilovi, Papi, Margiti-Jajanin, Ani i drugi), pisalo se dosta i pisalo se u svatri kultur-na kruga koji se na toj temi knjievno i jezino preklapaju ili dodiruju (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija). No, pisalo se skoro iskljuivo unilateralno. I u nacionalnom, i u religijsko-kulturalnom, i u znanstveno-metodolokom smislu. Na manjkavost takvih pristupa, odnosno na potre-bu da se Divkoviu i fenomenu stare bosanske knjievnosti pristupi kompleksno, interdisciplinarno i iroko kontek-stualno, jer se tek tako moe doi do cjelovitije interpre-tacije i valorizacije ovoga kompleksa, kao i openito du-hovne, kulturne i politike situacije u Bosni toga vremena, upozorio je Sreko M. Daja u svojemu davnom a kapi-talnom eseju Duhovni, politiki i drutveni kontekst pisca Matije Divkovia*. No, kako sam autor napominje, taj esej bio je tek skica, a poslije njega nitko se nije poduhvatio prvorazrednoga zadatka da ovu inspirativnu skicu razvije u opsean i cjelovit znanstveni rad.

Nikada kao u dananjoj Bosni i Hercegovini, razdrtoj kulturno jo i vie nego politiki, nisu bili potrebniji oz-biljni kritiki i interdisciplinarni studiji vlastite prolosti, lieni nacionalno-religijske uskosti i mitomanije. Naa-lost, nikada nismo bili ni dalje od takvih studija, jer je sva institucionalna znanstveno-akademska infrastruktu-ra postavljena ba tako da reproducira tu uskost i takvu mitomaniju. Treba li uope naglaavati: u svatri nacio-nalna miljea, srpskom, hrvatskom i bonjakom sasvim jednako. U tako postavljenim znanstvenim okvirima Divkovi, njegovo Sedamnaesto stoljee, njegov bosanski povijesni, politiko-ideoloki i sociokulturni kontekst sa svim izukrtanim silnicama koje ga odreuju, ostaje za-tvoren, nedokuiv, neshvatljiv. Evo tih silnica u najogo-ljenijim crtama:

Osmansko Carstvo nakon epohe sultana Sulejmana i velikoga vezira Sokolovia jo je u cvatu ali i ve na po-etku sistemske i neizljeive krize. Prijelaz izmeu dva Divkovieva stoljea obiljeava tursko-austrijski dugi rat 1593-1606. Evropa pline u krvi vjersko-politikih ra-tova (1618-1648). U Bosni, nakon velikoga poraza turske vojske pod Siskom 1593, poinje proces korumpiranja dotadanjeg sistema vlasnitva nad zemljom i uruavanje ukupnih socijalno-ekonomskih odnosa pojavom nasljed-nih odak-timara i nastankom nasljednoga musliman-skog plemstva. Protureformacijska akcija katolike ob-nove i nastojanja Rima oko crk vene Unije, usmjerava se intenzivno (i) na zapadni Balkan. U skladu s tim jezik na-bonih knjiga postaje puki govor (po ugledu na uspjeh to su ga, koristei puki idiom, postigli antagonistiki reformatori), to, opet, rezultira irim standardizacijskim efektima (jezik bosanski kod Bartula Kaia, iezik slo-vinski kako se u Bosni govori kod Divkovia). Nastaje moderna geografsko-kulturno-politika defi nicija Ilirika (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Bosna i Hercegovina, katolike enklave diljem Balkana) kao zone jakoga in-teresa Katolike crk ve na Balkanu. Srpsko pravoslavlje institucionalno i teritorijalno jaa nakon ponovne uspo-stave Peke patrijarije u esnaestom vijeku. Pojaava se

Ivan Lovrenovi

Otac bosanske knjievnosti, prvi bosanski tipograf

I Divkovi i mnogi franjevci do danas bili su pred iskuenjem da odbace i svoj poziv i svoju Bosnu. Danas moda vie nego ikad, kada Bosna naim ljudima nikako da ponovo postane dragom domovinom, i kada svijetom vlada apsolutni

gospodar ideologija lake i povrne sree, koja je posve iskljuila i poni la smisao odricanja, vrijednost i sposobnost pregaranja

* Sreko M. Daja svoj rad prezentirao je 1981. godine na simpoziju u Sarajevu, koji je organiziran u povodu 350 godina od smrti fra Matije Divkovia. Pokrovitelj simpozija bila je Akademija nauka i umjetnosti BiH, organizator Institut za jezik i knjievnost u Sarajevu, a suorganizator revija za umjetnost, nauku i kulturu Odjek. Rad je objavljen u Zborniku radova o Matiji Divkoviu, Sarajevo 1982.

Dodatak.indd 11 23.12.2010 19:39:36

12| S |sijeanj 2011.12

Fra

Mat

ija D

ivko

vic

ideoloka napetost i iskljuivost u trokutu katolianstvo pravoslavlje islam/turska vlast. Pojaava se i napetost na relaciji domai franjevci rimski model etabliranog katolianstva (isusovci, sporenja izmeu njih i franjevaca u Beogradu, Srijemu, Slavoniji)...

Uza sve to, vano je imati na umu da je slika osmanske Bosne u Divkovievo vrijeme veoma razliita od one kasni-je, nakon provale Eugena Savojskoga 1697. te poslije pora-za Turaka u Bekom ratu 1683-1699. i povlaenja granica Carstva na Dinaru i na Savu, kada Bosna praktino postaje vojna krajina Osmanskoga Carstva prema Habzburzima i Evropi. U Divkovievo doba jo uvijek je rije o stabilnom i ureenom drutvu, u kojemu i nemuslimani, makar i kao graani drugoga reda, imaju mogunost napredovanja u poslovima, pa u gradovima postoji jak trgovako-poslovni katoliki sloj, franjevakih samostana i rezidencija u Bosni Srebrenoj ima preko dvadeset sa oko stotinu upa, a broj redovnika penje se na preko etiri stotine. Za predodbu o dubini i irini katastrofe poslije Eugena Savojskoga i Be-kog rata, dovoljno je rei da su tada u cijeloj Bosni i Her-cegovini ostala nerazruena samo tri samostana (Kreevo, Fojnica, Sutjeska), broj redovnika spao na tridesetak, a ka-toliko stanovnitvo preostalo uglavnom samo u selima, u malome broju i sasvim osiromaeno.

Vladajua percepcija cjeline osmanskoga razdoblja u Bosni i Hercegovini kod kr ana/hri ana i danas je isklju-ivo odreena slikom ovoga drugog, za njih mranog vre-mena, dok se kod muslimana svijetlim bojama prikazuje cijelo osmansko razdoblje. Ni jedna ni druga predodba ne odgovara povijesnoj stvarnosti, i jedna i druga rezultat su ideolokih konstrukcija a ne znanstvenokritikih interpre-tacija prolosti.

**

*

Minulo je skoro pola vijeka, a i sad mogu prizvati neto od onoga uzbuenja kada mi je Divkoviev Nauk karstianski iz 1616. godine* pao na stol u studentskoj itaonici stare zagrebake Sveuiline knji-nice. Prastara knjiica mrkih korica, s izlizanim listovima istroenih rubova, a bosanska irilica na njima jasna i itka kao da je juer ispod tiskarske pree Kroz koliko li su se bosanskih kua prometnule, iz koliko vinih i nevinih ruku, iz narataja u narataj, u Sedamnaestom, u Osamna-

estom, u Devetnaestom stoljeu itane i listane, listane i itane, grubim prstima milovane i pobonim usnama cje-livane stranice ove knjiice, prije nego to se skrasila u de-pou Sveuiline na Marulievu trgu! I tada, kad nisam znao puno, i danas, kada znam mnogo vie, ali tek sad malo i ne-dovoljno, taj doivljaj stare nae knjige uvijek sadrava isti misterij i isti osjeaj neega ivog, neega to samo to nije progovorilo. Posebna, pak, bila je i ostala opinjenost

* To izdanje meu fratrima i u narodu popularno je nazivano Nauk mali, a prvi Divkoviev Nauk karstianski, onaj iz 1611, s kojim ove godine slavimo etiristotu godinjicu prve tampane knjige u Bosni na naemu govornom jeziku, zvan je Velikim jer je bio veega formata, ali manji po sadraju i broju stranica od Maloga. I inae, katekizmi i druge nabone knjige to su ih bosanski fratri, nakon Divkovieva prvijenca, sastavljali i tiskali u Sedamnaestom stoljeu i kasnije, bile su i po obliku i po formatu prilagoene svojoj praktinoj namjeni na jaku papiru, malene, vrsto ukoriene, da bi se mogle lake nositi i da bi izdrale dugu i estu upotrebu.

Minulo je skoro pola vijeka, a i sad mogu prizvati neto od onoga uzbuenja kada mi

je Divkoviev Nauk karstianski iz 1616. godine* pao na stol u studentskoj itaonici

stare zagrebake Sveuiline knjinice. Prastara knjiica mrkih korica, s izlizanim listovima istroenih rubova, a bosanska irilica na njima jasna i itka kao da je

juer ispod tiskarske pree Kroz koliko li su se bosanskih kua prometnule, iz

koliko vinih i nevinih ruku, iz narataja u narataj, u Sedamnaestom, u Osamnaestom,

u Devetnaestom stoljeu itane i listane, listane i itane, grubim prstima milovane i pobonim usnama cjelivane stranice ove knjiice, prije nego to se skrasila u depou

Sveuiline na Marulievu trgu! I tada, kad nisam znao puno, i danas, kada znam

mnogo vie, ali tek sad malo i nedovoljno, taj doivljaj stare nae knjige uvijek sadrava

isti misterij i isti osjeaj neega ivog, neega to samo to nije progovorilo.

Posebna, pak, bila je i ostala opinjenost savrenstvom tipogra je: majstorija istoga i elegantnog reza slova, idealno usklaeni elementi prijeloma stranice, te nadasve

likovno-gra ka ljepota forme i ritam slova fra Matijine bosanske irilice

Dodatak.indd 12 23.12.2010 19:39:43

sijeanj 2011. | S |1313

Nauk krstjanski, 1611.

savrenstvom tipografi je: majsto-rija istoga i elegantnog reza slova, idealno usklaeni elementi prije-loma stranice, te nadasve likovno-grafi ka ljepota forme i ritam slova fra Matijine bosanske irilice. Ve otprije bio sam savladao onih ne-koliko njezinih posebnosti, prisut-nih jo u srednjovjekovnoj bosan-skoj praksi, koje je Divkovi na-slijedio i funkcionalno prilagodio (specifi ni grafemi za slova A, , , , , oboreno , itd.), te sam, sjedei pod mjedenom lampom u Sveuilinoj, oaran otkrivao kako mi se lako i razgovijetno otvaraju Divkoviev tekst i jezik, s razdalji-ne od tri i po stoljea!

Ne zna se mnogo o ivotu fra Matije Divkovia, koji je po rijeima velikoga knjiev-nog znalca, profesora Midhata Begia, utemeljitelj kako bo-sanske franjevake, tako i, mo-derno reeno, cjelokupne knji-evnosti Bosne i Hercegovine. Tek nekoliko istrganih podataka o mjestu roenja (Jelake), smrti (samostan u Olovu), kolovanju u Italiji, slubovanju u Sarajevu i Kreevu Meu tim podacima svakako je najslikovitiji i naje e spominjan onaj, da je Divkovi sa svojim rukopisima putovao u Vene-ciju i u jednoj tamonjoj tampariji lijevao slova za svoje knjige. Bila je to tamparija Pietra Bertana, blizu crk ve Santa Maria Formosa, za koju se zna-lo da je jo krajem esnaestoga vijeka imala kutiju slova bosanske irilice, ali su u meuvremenu propala. Bila bi ve-lika stvar da se utvrdi je li propala i fra Matijina kutija, koju je kako itamo u biljeci na kraju Nauka karstianskoga iz 1616. godine Divkovi predao na uvanje bratovtini sv. Jurja i sv. Tripuna u Veneciji: Budui ia mnogo vremena stratio, i velik trud uinio izdielati za slo-vinski narod ovu tampu; zato elei, i hotiui, da ne pogine, ostavljam iu na postavu kumpanji, aliti brati Svetoga Iuria, koi su naega Iezika. Zato ako bi tko hotio to tampati u slovinski iezik oviemi slovi, naie slova, i lievke u Mnetcie u Svetomu Iuriu u reene bratie aliti kompanjie.

Podatak o Divkovievu putovanju u Veneciju radi tamparskoga posla uzeo je pjesnik i vrsni prevo-dilac Nikola Milievi za motiv svoje lijepe pjesme Fra Matija Divkovi 1611 (...Spustio se tiho iz mrane Bo-sne u nekom // nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom // ispisana papira u konatim bisagama...). I samoga me je taj motiv opsjedao jo od prvih dodira s Divkovievim knjigama. Obradio sam ga 1970. u kratkoj prii Iskue-nje fra Matije Divkovia u Mlecima, koju je objavio za-

grebaki Forum.* Zapravo, prislonio se tu jo jedan, jednako snaan motiv

koji je doao i u naslov prie: iskuenje kojemu nisu mogli ne biti izloeni brojni bosanski franjevci dolazei, kroza stolje-a, iz svoje bosanske muke u bogate gra-dove Italije na kole ili po drugim poslo-vima. Iskuenje da odbace i svoj poziv i svoju Bosnu, i potrae varljivu ali tako privlanu sreu i priliku u bljetavom svijetu kr anskoga Zapada. Varirao sam taj motiv i kasnije u prii o fra Anelu Zvizdoviu (Zvjezdani plat), a imao sam debeli fascikl nakupljene i sistematizirane grae za cijelu knjigu. Obuhvaala je generacije bosanskih fratara od Zvizdovia i Divkovia, do nekih naih suvremenika. Nije joj bilo sueno, propala je u ratu...

A tema iskuenja, kojemu su fra-njevci skoro bez izuzetka uspijevali odolijevati, ostala je trajno zanimlji-

va i vana. Danas moda vie nego ikad, kada Bosna naim ljudima nikako da ponovo postane dragom domovinom, i kada svijetom vlada apsolutni gospodar ideologija lake i povrne sree, koja je posve iskljuila i ponitila smisao odricanja, vrijednost i sposobnost pregaranja.

* Evo prilike da ispovjedim greku koju sam u toj prozi poinio. Tipini anakronizam: kada brod s mojim Divkoviem ulazi u mletako pristanite, ostaju mu s lijeva prebijela kupola Santa Maria della Salute i malo dalje, s desna, visok toranj San Giorgio Maggiore. San Giorgio Maggiore je u redu, jer je 1611. godine, kada Divkovi stie u Mletke, ve bio sagraen. No, Santa Maria della Salute, koju e na naim stranama kasnije genijalnim stihovima proslaviti srpski pjesnik Laza Kosti, tek se zapoela graditi 1631. u godini Divkovieve smrti.

U povodu 350 godina od smr fra Ma je Divkovia u Sarajevu je 1981. organiziran znanstveni skup. Pokrovitelj je bila Akademija nauka i umjetnos BiH, organizator Ins tut za jezik i knjievnost u Sarajevu, a suorganizator revija za umjetnost, nauku i kulturu Odjek. Radovi sa skupa objavljeni su u Zborniku u Sarajevu 1982. U njemu su svoje priloge objavili: Midhat Begi, Herta Kuna, Dalibor Brozovi, Milan Mogu, Eduard Hercigonja, Josip Vonina, Milivoje Minovi, Darija Gabri-Bagari, Mijo I. Brlek, Muhsin Rizvi, Anica Nazor, Ivanka Petrovi, Anto Kovai, Rafo Bogii, Franjo velec, Vano Tuevski, Vojislav Maksimovi, Nela Rubi-Kovaevi, Milan Bodiroga, Sreko M. Daja, Andrija Zirdum, Mato Daja, Vano Bokov, Lamija Hadiosmanovi i Vjekoslav Hunski

Dodatak.indd 13 23.12.2010 19:39:48

14| S |sijeanj 2011.14

Fra

Mat

ija D

ivko

vic

Za fra Matiju Divkovia (1563-1631) katkada kau da je pisac bez ivotopisa jer se o njegovu ivotu i dje-lovanju vrlo malo zna, a i to malo zna se uglavnom iz njegovih djela ili na osnovi jedne biljeke koju je o nje-mu zapisao Ivan fra Frano Juki. Zna se tako da je roen u Jelakama, da je bio kapelan u Sarajevu (gdje se susretao s dubrovakim trgovcima, to je imalo odjeka i u njegovim djelima jer je i preko njih bez sumnje dolazio u neposred-niji kontakt s dubrovakom knjievno u), da je djelovao jo i u Kreevu i u Olovu, gdje je i umro, da uz Stjepana Matijevia, Pavla Papia, Pavla Posilovia, Stjepana Margi-tia, Nikolu Lavanina i Bonu Benia, pripada pisaocima koji piu azbukom (kako biljei Juki). Sam sebe nazivao je bogoljubnim bogoslovcem.

Autor je djela Nauk krstjanski za narod slovinski, tzv. veliki nauk (1611), Sto udesa aliti zlamenja blaene i slave-ne Bogorodice i Divice Marije (1611), Besjede svrhu evane-lja nedjeljnijeh priko svega godita (1616) i Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi, tzv. mali nauk (1616). Sva je ta djela Divkovi tiskao u Veneciji slovima naega jezika ili srpskim slovima, tj. bosanicom (bosanicom ili tzv. hrvatskom odnosno zapadnom irilicom), i to tako da je sam nadgledao izlijevanje slova i poslove oko tiskanja jer tiskari, po njegovu vlasti-tom svjedoenju, nisu znali nijedne rijei hrvatskoga jezika. Za bosanicu se Divkovi odluio jer je u Bosni ve imala dugu tra-diciju i kao poslovno pismo, i kao pismo vrlo velikog broja steaka, i kao neke vrste slubeno pismo u pojedinim franjeva-kim samostanima, a bilo je poznato i Dal-maciji (posebno u Poljicama i na otoku Brau) te u Dubrovniku. Za bosanicu se Divkovi odluio bez sumnje i zato to je latinika grafi ja onoga vremena bila izrazito neureena i neprilagoena za pisanje na hrvatskome (slovinskome, ilirskome, bosanskome) jeziku.

Divkovieva su djela kompilacije onodobnih najpopularnijih djela za-

padnoeuropske kr anske knjievnosti pisane uglavnom latinskim jezikom, ali im je fra Matija davao vlastiti ton sukladno shvaanjima, potrebama i navikama puka za koji je pisao, a pisao je za puk franjevake provincije Bo-sne Srebrene, koja je u njegovo vrijeme obuhvaala Bosnu, Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Dalmaciju, Liku te krajeve oko Beograda i Smedereva, tj. sve one krajeve koji su bili pod turskom okupacijom. Taj Divkoviev vlastiti ton toliko je zanimljiv, originalan i vaan da je i na knjievnom i na jezinom planu neprocjenjiv i kad je rije o bosanskoher-cegovakoj i kad je rije uope o hrvatskoj kulturnoj po-vijesti. Ovdje u ukratko pokuati pokazati u emu se taj njegov vlastiti ton sastoji kad je rije o nekim Divkoviu posebno svojstvenim jezinim i stilskim postupcima.

Prije svega Divkovieva je reenica gotovo posve neo-visna o latinskoj originalnoj reenici i maksimalno je pri-lagoena pukom nainu pripovijedanja, reenici pukoga (narodnoga) pripovjedaa. Osim toga Divkovi oivljuje svoje pripovijedanje brojnim dijalozima koje uvodi kad god se za to prui prilika. To osobito vrijedi kad je u pitanju

pojedini primjer (exemplum), koji on naziva prilikom, osobito u djelu Sto udesa, npr. u opisu uda pod naslovom Gos-pa sauva djevojicu malahnu od vuka ili u izvanrednom mirakulu o Ivanu Damaanskom.

Druga je Divkovieva osobitost izravno obraanje itatelju (sluate-lju) vokativima, npr. o krstjani, bra-tjo, pridraga bratjo u Kristu, o krst-janine i krstjanko itd. Takvi vokativi ili tzv. obraanja vrlo esto imaju i formu deminutiva (umanjenica), npr. bratice, sinci moji, a i inae Divkovi upotrebljava velik broj umanjenica, npr. djetica, ditiak, tovarac, plavica, plaica, a i sam sebe naziva fratrikom.

ivosti Divkovieva pripovijedanja doprinosi i poraba velikoga broja aori-sta i imperfekta kao izrazito narativnih oblika, npr. Bjehu dva trgovca i ova

Ivo Pranjkovi

O jeziku i stilu fra Matije DivkoviaDivkovieva djela odigrala su nemjerljivu ulogu u procesima kons tuiranja i normiranja ponajprije hrvatskoga standardnoga jezika na (novo)tokavskoj

osnovici, ali i drugih standardnojezinih varijeteta utemeljenih na tokavskome narjeju (srpskoga, bosanskoga ili bonjakoga te crnogorskoga)

Dodatak.indd 14 23.12.2010 19:39:59

sijeanj 2011. | S |1515

Nauk krstjanski, 1611.

se dva ovjeka samo po imenu znadiahu, i oba se dva vele veoma meu sobom ljublja-hu. Posebno treba upozoriti na relativno estu porabu aorista nesvrenih glagola, npr. ondi svu no plaka ne zaspavi.

Specifi nom ritmu Divkovieva pri-povijedanja doprinose i neke osobitosti njegova reda rijei, posebice elementi tzv. biblijskog reda rijei, tj. pojava da pridjevi u slubi atributa stoje iza imenica, a ne ispred njih, npr. Gospode milostivi, poklisaru potovani, glasom ve-licijem zavapi itd.

Tipina je za Divkovia i poraba velikog broja tzv. kon-taktnih sinonima (tj. rijei istoga ili vrlo slinoga znaenja koje se navode jedna pored druge i na neki nain jedna drugu objanjavaju), npr. ite i prosi, biju se i hrvu, plodom i rodom, veselje i radost, skrovitijem i otajnijem nainom, lud i mahnit, zasramljenje i zastienje itd. Takva poraba ili toj slina poraba sinonima dolazi do izraaja i u prevoenju pojedinih naziva s latinskoga na bosanski, npr. Uinimo,

dakle, lemozinom aliti pravije rijeti bosan-ski podjeljenjem i z diotinom.

ivosti Divkovieva pripovijedanja do-prinosi i relativno esta poraba pukih fra-zeolokih (ustaljenih) izriaja, npr. zdrav, iv i itav ili z dobra na bolje.

Na leksikom planu za Divkovia su osobito karakteristine brojne rijei svoj-stvene primorskim krajevima (Dubrovniku i Dalmaciji), npr. diklica (=djevojka, dje-vojica), dreselje (=alost), frustati (=bie-vati), scijeniti (=smatrati), kateo (=utvrda, kastel), prea (=urba), jur ili jurve (=ve), pokle (=poto, nakon to), porat (=luka), mul (=aa) itd.

Susreemo dakako i odreen broj tur-cizama, i to uglavnom onih koji nisu dio

nadgradnje, nego pripadaju opem leksiku, tj. narodnim govorima, ukljuujui dakako ne samo narodne govore muslimana nego i katolika, npr. konija, arija, somun, so-bet, haramija, zanatija itd.

Na stilskom planu kod Divkovia posebno treba upo-zoriti na porabu pojedinih stilskih fi gura, posebice fi gura ponavljanja. Naje a je anafora (ponavljanja istih ili sli-nih jedinica na poetku reenica), npr. Idite dakle neka vas vee uvaju idite od svetijeh moijeh idite i dijelite se od blaene divice Marije idite dakle prokleti od neba itd., ali nije rijetka ni epifora (ponavljanje istih ili slinih jedinica na kraju reenica), npr. nemoi nae on odnese, i bolesti nae on odnese ili on je oalo en za nepravde nae / skru-en jest za zloe nae.

esta su takoer i retorika pitanja (tj. pitanja na koja se ne oekuje odgovor), npr. O grenie, to si otvardnuo, to si se okamenio, to si ostinuo te prilino forsirana poraba epiteta (tzv. ukrasnih pridjeva), esto i vie njih zaredom, npr. udne i vele strane stvari, vele veliki i nemilosardni neprijatelji, Isukrst na pridragi, prislatki i pridobrostivi spasitelj itd.

I napokon velikoj popularnosti cijeloga Divkovieva opusa doprinijela je i injenica da on iz djela koja prevodi i/ili prilagouje uglavnom isputa konkret-nija zemljopisna imena, imena osoba, zanemaruje nji-hovu nacionalnu pripadnost ili pripadnost pojedinome redu (dominikancima, cistercitima, kartuzijancima, franjevcima i sl.) te u maniri pukoga pripovjedaa jed-nostavno govori o tome kako je bio jedan ovjek vele plemenit ili jedan redovnik koji vazda govoraa alve Reina, jedna ena vele bogoljubna, ili jedna dumna u jednom manastijeru itd.

Jezine i stilske osobitosti Divkovievih djela o kojima je ovdje bilo rijei objanjavaju, bar donekle, silnu popu-larnost njegovih spisa ne samo u okvirima franjevake provincije Bosne Srebrene nego i na cijelom podruju koje su nastavali Hrvati, i katolici uope, sve od Dubrov-nika do Budima i od Splita do Sofi je. Ta je popularnost odigrala i nemjerljivu ulogu u procesima konstituiranja i normiranja ponajprije hrvatskoga standardnoga jezika na (novo)tokavskoj osnovici, ali i drugih standardnojezinih varijeteta utemeljenih na tokavskome narjeju (srpskoga, bosanskoga ili bonjakoga te crnogorskoga).

U sklopu edicije Hrvatska knjievnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga

u knjizi 6 (Hrvatska knjievnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljea) govori se

i o fra Ma ji Divkoviu i doneseni su, takoer, odlomci iz njegovih djela.

Knjigu je priredio Ivo Pranjkovi

Prije svega Divkovieva je reenica gotovo posve neovisna o latinskoj originalnoj reenici i maksimalno je prilagoena pukom nainu pripovijedanja, reenici pukoga (narodnoga) pripovjedaa. Osim toga Divkovi oivljuje svoje pripovijedanje brojnim dijalozima koje uvodi kad god se za to prui prilika. Druga je Divkovieva osobitost izravno obraanje

itatelju (sluatelju) vokativima, npr. o krstjani, bratjo, pridraga bratjo u Kristu, o

krstjanine i krstjanko itd. Takvi vokativi ili tzv. obraanja vrlo esto imaju i formu deminutiva (umanjenica), npr. bratice, sinci moji, a i inae Divkovi upotrebljava velik broj umanjenica,

npr. djetica, ditiak, tovarac, plavica, plaica, a i sam sebe naziva fratrikom

Dodatak.indd 15 23.12.2010 19:40:07

Fra Matija Divkovic 1611.

U splitskoj luci, pod udarima bure,

fra Matija, umoran, sjedi na bisagama

prepunim papira i eka brod za Mletke.

Tri dana je hodio iz Olova, na konju,

u drutvu trgovaca, po kii i nevremenu.

Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam,

promrzao i teak od misli i duga puta.

Zna da je upao iz opaka turskog zuluma

u mletaku podmuklost, ali ne mari nita.

to mu se moe desiti kad nosi sa sobom

Nauk krstjanski i Sto udesa koje sloina ureenje naega jezika slovinskoga?

Spustio se tiho iz mrane Bosne u nekom

nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom

ispisana papira u konatim bisagama.

On hoe da tiska te svoje knjige, tamo,

u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.

Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje

u mo svojih knjiga, zato putuje u Mletke.

(A mi, u pismeno doba, u mo kakvih knjiga

jo da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke

da krenemo na put, po kii i nevremenu?)

Nikola MILIEVI

Fra Matija Divkovic 1611.

Dodatak.indd 16 23.12.2010 19:40:15