II.

Ljudi u Parizu hodaju mnogo brže nego u Guilvinecu, Joss je to već odavno ustvrdio. Svakog jutra, pješaci su brzinom od tri čvora prolazili avenijom Maine. Tog ponedjeljka, Joss gotovo da je dosegnuo tri i pol

čvora, nastojeći nadoknaditi zaostatak od dvadeset minuta. Zbog taloga kave koji se cijeli prosuo po kuhinjskom podu.

To ga nije začudilo. Joss je već odavno shvatio da stvari imaju svoj tajni i opasni život. Osim možda nekih nadvodnih komada koji ga nikada nisu napadali, prema sjećanju bretonskog mornara, svijet stvari posve očito je imao energiju koja je u potpunosti bila usredotočena na to da čovjeka izbezumi. I najmanja pogreška pri rukovanju, ponudivši dotičnoj stvari nenadanu slobodu, ma koliko sitna bila, započela bi niz ulančanih nevolja koje bi mogle preći cijelu ljestvicu, od nepogodnosti do tragedije. Čep koji ispadne iz ruke predstavlja osnovni model, u umanjenom obliku. Naime, ispušteni čep neće se otkotrljati čovjeku pod noge, nikako. Zavući će se iza peći, zlobnik, poput pauka u potrazi za onim nepristupačnim, dovodeći svog progonitelja, čovjeka, u niz različitih iskušenja, kao što su pomicanje peći, puknuće kabla, ispadanje alata, plamen. Jutrošnji slučaj izazvao je složeniji niz, započet bezazlenom pogreškom u bacanju, koja je dovela do klimanja koša za smeće, njegova bočnog rušenja i prosipanja taloga kave po podu. Tako stvari, potaknute duhom osvete što se opravdano crpi iz njihova ropskog položaja, u kratkim, ali intenzivnim trenucima uspijevaju čovjeka podvrgnuti svojoj sablasnoj moći, navesti ga da se savija i puže poput psa, ne štedeći pritom ni žene ni djecu. Ne, Joss ni za što na svijetu ne bi ukazao povjerenje stvarima, jednako kao što ne bi ukazao povjerenje ljudima ili moru. One prve oduzimaju vam razum, drugi dušu, a treće život.

Kao prekaljeni borac, Joss nije bježao od sudbine te je poput psa pokupio kavu, mrvicu po mrvicu. Obavio je to bez prigovora, kao pokoru, a svijet stvari vratio se u red. Taj jutarnji incident nije na prvi pogled bio ništa, ništa doli zanemariva nezgoda, ali za Jossa koji se u tome nije varao, bijaše to jasan podsjetnik da se rat između ljudi i stvari nastavlja i da u toj borbi čovjek nije uvijek bio pobjednik, daleko od toga.

Podsjetnik na tragedije, na brodove slomljenih jedara, na raščetvorene koćarice i na njegov brod, Nordijski vjetar, koji se potopio 23. kolovoza u Irskom moru, u tri sata ujutro, s osam članova posade. No samo Bog zna je li Joss poštivao histerične zahtjeve svoje koćarice, i samo Bog zna jesu li čovjek i brod bili pomirljivi jedan prema drugome. Sve do te proklete olujne noći kad je, nakon što mu je krv navrla, šakom udario po oplati. Nordijski vjetar, koji je već gotovo spavao na desnom boku, naglo se počeo puniti vodom odostraga. Potopljenog motora, koćarica je plutala u noći, a ljudi su bez prestanka izbacivali vodu, da bi je na kraju u zoru uspjeli zaustaviti na hridi. Bilo je to prije četrnaest godina, dva su čovjeka preminula. Četrnaest godina otkako je Joss udarcima napao brodara Nordijskog vjetra. Četrnaest godina otkako je Joss napustio luku Guilvinec, nakon što je odgulio devet mjeseci zbog premlaćivanja i pokušaja ubojstva, četrnaest godina otkako mu je gotovo cijeli život protekao tim morskim putem.

Joss je silazio ulicom Gaite, stisnutih zuba, potiskujući gnjev što se u njemu vraćao svaki put kad bi Nordijski vjetar, izgubljen na moru, ponovno izbio na hridi njegovih misli. Zapravo, on nije bjesnio na Nordijski vjetar. Ta dobra stara koćarica samo je reagirala na udarac, škripeći oplatama nagrizenim godinama. Bio je posve uvjeren da brod te noći nije dobro odmjerio domet kratke pobune, nesvjestan svoje dobi, svoje oronulosti i snage valova. Koćarica zasigurno nije priželjkivala smrt dvojice mornara i sada je, ležeći poput kakvog glupana na dnu Irskog mora, žalila zbog toga. Joss mu je dosta često upućivao riječi utjehe i oprosta te mu se činilo da brod, poput njega, sada uspijeva usnuti, da si je stvorio novi život, ondje dolje, poput njega ovdje, u Parizu.

S druge strane, o oprostu za brodara nije moglo biti ni govora.

-Dajte, Joss Le Guern, govorio je tapkajući ga po leđima, možete tu krntiju natjerati da vuče još deset godina. To ja prava junačina, a vi ste mu gospodar.

-Nordijski vjetar je postao opasan, uporno je ponavljao Joss. Probušen je, a oplata mu se savija. Daske na dnu su istrošene. Ne mogu odgovarati za njega ako dođe do nekog velikog udara mora. A čamac za spašavanje više ne odgovara standardima.

-Dobro poznajem svoje brodove, kapetane Le Guern, odgovorio mu je brodar neumoljivo. Ako se bojite Nordijskog vjetra, imam deset ljudi koji su odmah spremni zamijeniti vas.- Ljudi koji se ne boje i koji ne kukaju nad sigurnosnim standardima poput birokrata.

- Ali ja imam sedam mornara na brodu. Brodar je približio svoje lice, masno, prijeteće.

- Ako ste namjeravali, Joss Le Guern, otići plakati u lučku kapetaniju, možete biti sigurni da ćete se naći na podu prije nego što se stignete okrenuti. Od Bresta do Saint-Nazairea više nećete naći nikoga tko bi vas se usudio ukrcati. Savjetujem vam, dakle, da dobro razmislite, kapetane.

Da, Joss je još uvijek žalio što nije dotukao tog tipa, sutradan nakon brodoloma, umjesto što se zadovoljio time da mu slomi ruku i skrši prsnu kost. Ali članovi posade povukli su ga nazad, trebalo ih je četvero za to. Nemoj prokockati život uludo, Joss, kazali su. Zaustavili su ga, spriječili. Da ne ubije brodara i sve njegove sluge, koji su ga izbrisali s popisa čim je izašao iz zatvora. Joss je u svim barovima urlao kako debele guzice iz lučke kapetanije uzimaju novac od provizije, tako da se mogao pozdraviti s trgovačkom mornaricom. Nakon što je izbačen iz svih luka, Joss je jednoga utorka ujutro uskočio u vlak Quimper-Pariz da bi, poput toliko Bretonaca prije njega, izašao na peronu kolodvora Montparnasse, ostavivši iza sebe odbjeglu ženu i devet tipova koje je trebalo ubiti.

Gledajući na raskrižje Edgar-Quinet, Joss je nostalgičnu mržnju pospremio u skrivene kutke svoga duha i požurio nadoknaditi zakašnjenje. Cijeli taj slučaj s talogom kave, ratovima između stvari i ratovima između ljudi oduzeo mu je u najmanju ruku četvrt sata. A točnost je bila ključni element u njegovu poslu i bilo mu je važno da prvo izdanje govornih vijesti počne u osam sati i trideset minuta, drugo u dvanaest sati i trideset pet minuta, a večernje u osamnaest sati i deset minuta. Bili su to trenuci kad je bilo najviše posjetitelja, a slušatelji su u ovom gradu bili u velikoj žurbi, tako da nisu mogli otrpjeti ni najmanje zakašnjenje.

Joss je uzeo kutiju sa stabla gdje ju je objesio tijekom noći, s pomoću čvora od dvostrukog užeta, i odvagnuo je. Nije bila jako teška jutros, moći će dosta brzo probrati pošiljke. Kratko se nasmiješio noseći kutiju prema priručnom skladištu koje mu je Damask posudio. Još je bilo dobrih ljudi na zemlji, tipova poput Damaska koji su mu ostavljali ključ i dio stola, ne bojeći se da će mu orobiti blagajnu. Damask, riječ je o imenu. Na trgu je držao dućan Roller-Rider i dopuštao mu je da svoje vijesti pripremi sklonivši se od kiše. Roller-Rider, riječ je o imenu.

Joss je otvorio veliku drvenu kutiju koju je u tren oka napravio vlastitim rukama i koju je krstio imenom Nordijski vjetar II., u znak sjećanja na dragog pokojnika. Zasigurno nije bila neka počast za veliku koćaricu koja je ribarila na pučini, da je naslijedi sandučić za pisma u Parizu, ali ta kutija nije bila bilo kakva kutija. Bila je to genijalna kutija, osmišljena genijalnom idejom, začetom prije sedam godina, koja je Jossu omogućila da se na veličanstven način vrati nakon tri godine rada u tvornici konzervi, šest mjeseci u tvornici konca i dvije godine nezaposlenosti. Genijalna ideja pala mu je na pamet jedne noći u prosincu dok je, slomljeno držeći u ruci čašicu u nekom kafiću na Montparnasseu, tri četvrtine ispunjenom usamljenim Bretoncima,

slušao ono beskonačno ponavljanje sjećanja na rodni kraj. Neki je tip govorio o Pont-l'Abbe i tako je iz Jossove glave izašao prapradjed Le Guern, rođen u Locmariji 1832., nalaktio se na šank i pozdravio ga. Zdravo, kazao je Joss.- Sjećaš li me se?, upitao je starac.- Da, da, promrmljao je Joss. Nisam bio roden kad si ti umro i nisam plakao.- No reci mi, sine, možeš li malo prestati govoriti, sad kad sam te došao posjetiti. Koliko ti je godina?- Pedeset.- Život te nije mazio. Izgledaš starije.- Nisu mi potrebne tvoje primjedbe i nisam te ja pozvao. I ti si bio ružan.- Shvati to malo drukčije, mali moj. Znaš kako je kad se naljutim.- Da, svi su to znali. Osobito tvoja žena, koju si mlatio cijeli život.- Dobro, kazao je starac uz grimasu, to treba smjestiti u ono doba. Tako je vrijeme nalagalo.- Kakvo vrijeme, ti si tako htio. Ti si joj izbio oko.- Reci mi, zar ćemo nakon dva stoljeća još govoriti o tom oku?- Da, primjera radi.- A ti bi mi, Joss, trebao poslužiti kao primjer? Joss koji je udarcima nogom skoro umlatio čovjeka na molu u Guilvinecu? Ili se varam?- Kao prvo, nije se radilo o ženi, kao drugo, nije to bio nikakav čovjek, nego pohlepnik za novcem kojeg nije bilo briga što će drugi krepati kako bi on mogao pokupiti lovu.- Da, znam. U pravu si. To nije sve, mali, zašto si me pozvao?- Rekao sam ti, nisam te pozvao.- Pravi si magarac. Imaš sreće što si naslijedio moje oči jer bih ti inače zalijepio jednu. Shvati da sam tu zato jer si me pozvao, tako je i nikako drukčije. Uostalom, ovo nije bar u koji običavam dolaziti, ne volim glazbu.- Dobro, kazao je Joss pobijeđeno. Da ti platim piće?- Ako uspiješ podignuti ruku. Dopusti da ti kažem, već si popio svoju dozu.- Ne brini se za to, stari.Predak je slegnuo ramenima. Vidio je on već svakakvih i neće se ovaj mali šmrkavac s njim igrati. Jedan Le Guern koji je imao stila, taj Joss, to se nije moglo poreći.- Dakle, nastavio je starac ispijajući svoje piće, nemaš ni žene ni love?- U sve se miješaš, odgovorio je Joss. Svojedobno nisi bio tako zajedljiv, prema onome kako se priča.- Tako je kad si utvara. Kad umreš, znaš stvari koje prije nisi znao.- Bez šala, kazao je Joss pružajući slabašnu ruku prema konobaru.- Što se žena tiče, nisi me trebao zvati, tu baš nisam na svom terenu.- Nisam ni mislio.- Ali što se posla tiče, nema tu velike mudrosti. Trebaš samo oponašati obitelj. Ti nisi imao što tražiti u proizvodnji konca, to je bilo pogrešno. A osim toga, znaš, ne treba se obazirati na stvari. Hajde još užad, ali kalemi, niti, a o čepovima da ne govorim, bolje je otploviti.- Znam, kazao je Joss.- Treba uzeti u obzir svoje naslijede. Oponašaj obitelj.- Više ne mogu biti mornar, kazao je Joss nervirajući se, to mi je zabranjeno.- Tko ti govori o mornarima? U životu ne postoje samo ribe, za ime Boga, samo bi nam to falilo. Zar sam ja bio mornar?Joss je ispraznio čašu i usredotočio se na pitanje.

- Ne, kazao je nakon nekoliko trenutaka. Ti si bio glasnik. Od Concarneaua do Quimpera, bio si onaj koji obznanjuje vijesti.- Da, mali moj, i ponosan sam na to. Bio sam telal, glasnik. Nije bilo boljega od mene na južnoj obali. Svakog Božjeg dana, telal je ulazio u novo selo i izvikivao novosti. I mogu ti reći da je bilo ljudi koji su me čekali od zore. Imao sam trideset sedam sela na svom području, to baš nije malo, zar ne? To je mnogo ljudi, zar ne? Ljudi koji su živjeli u svijetu, i to zahvaljujući čemu? Zahvaljujući novostima. A zahvaljujući komu? Meni, telalu, najboljem sakupljaču vijesti u Finistereu. Moj se glas čuo od crkve do praonice i znao sam sve riječi. Svi su dizali glavu da me čuju. Moj glas je donosio svijet, život, a to je bilo nešto drugo, ne riba, možeš mi vjerovati.- Da, kazao je Joss potegnuvši izravno iz boce koja je stajala na šanku.- Drugo Carstvo sam ja pokrivao. Odlazio sam po novosti čak u Nantes i donosio sam ih na konju, svježe poput morskih mijena. Treću Republiku sam ja izvikivao na svim žalima, trebao si vidjeti tu graju. A o lokalnim poslovima da ti ne pričam: vjenčanja, umrli, svađe, nađeni predmeti, izgubljena djeca, starudije koje treba popraviti, sve sam to ja prenosio. Iz sela u selo, davali su mi vijesti koje treba pročitati. Izjava ljubavi djevojke iz Penmarcha momku iz Sainte-Marine, još se toga sjećam. Vražji skandal nakon kojeg je uslijedilo ubojstvo.

- Mogao si se suzdržati.- Ali plaćali su me da čitam, samo sam radio svoj posao. Kad ne bih pročitao, to bi

značilo da potkradam svoje klijente, a među Le Guernima možda ima grubijana, ali nema lopova. Mene se nisu ticale njihove drame, ljubavi i ljubomore mornara i ribara. Imao sam dovoljno briga baveći se svojom obitelji. Jednom na mjesec, dolazio bih u selo vidjeti klince, otići na misu i malo popiti.

Joss je uzdahnuo u čašu.-I ostaviti pare, zaključio je predak odlučnim glasom. Žena i osam klinaca, to je

prilično. Ali vjeruj mi, s telalom im nikada nije manjkalo.- Pljusaka?- Love, glupane.- Zar su tako dobro plaćali?-Koliko god si htio. Ako postoji nešto na svijetu što nikada neće presahnuti, to su

novosti, ako postoji žeđ koja se nikada neće utažiti, to je ljudska znatiželja. Kad si glasnik, dojiš cijelo čovječanstvo. Siguran si da ti nikada neće uzmanjkati ni mlijeka ni usta. Ali, sine moj, kad toliko piješ, nikada ne bi mogao postati glasnik. To je posao koji traži bistru glavu.

-Ne bih te želio rastužiti, pretku, kazao je Joss vrteći glavom, ali telal je posao koji više ne postoji. Više nećeš naći nikoga tko razumije tu riječ. Obućar, to može, ali telal, toga nema ni u rječniku. Ne znam jesi li i dalje informiran otkako si umro, ali ovdje su se stvari dosta promijenile. Nikome ne treba vikati u uho na crkvenom trgu, budući da svi imaju novine, radio i televiziju. A ako se priključiš na mrežu u Loctudyju, znaš je li netko pišao u Bombayu. Onda možeš zamisliti.

- Ti zbilja misliš da sam ja stara budala?- Samo te informiram, ništa više. Sada je došao red na mene.-Olabavi malo, jadni moj Joss. Nisi baš shvatio ono što sam ti govorio.- Joss je podigao prazan pogled prema silueti svoga prapradjeda koji je silazio s

barske stolice sa stanovitim dostojanstvom. Telal bijaše velik u svoje doba. Istina je da je nalikovao na tog grubijana.

-Glasnik, kazao je predak snažno, udarivši rukom po šanku, to je život. I nemoj mi govoriti da više nitko ne zna što ta riječ znači ni da telala nema u rječniku, jer to bi značilo da su se Le Guernovi izrodili i više ne zaslužuju da obznanjuju. Život!

- Jadna stara budala, promrmljao je Joss gledajući ga kako odlazi. Jadni stari brbljavac.

Odložio je čašu na šank i zavikao u njegovom smjeru:-U svakom slučaju, ja te nisam pozvao!-U redu je sada, kazao mu je konobar, primajući ga pod ruku. Budite razumni, jer

smetate ljudima.-Briga me za ljude!, vikao je Joss držeći se za šank.Joss se prisjećao da su ga iz bara Artimon izbacila dva tipa koja su bila manja od

njega i da je stotinjak metara posrtao po pločniku. Probudio se nakon devet sati u predvorju neke zgrade, na udaljenosti od dobrih desetak postaja podzemne željeznice od bara. Oko podne, dovukao se do svoje sobe, objema rukama držeći čelo, te je opet spavao do sutradan u šest sati. Bolno otvorivši oči, upro je pogled u prljavi strop svoga stana i kazao samome sebi, tvrdoglavo:

- Jadna stara budala.Dakle, nakon sedam godina i nekoliko mjeseci napornog brušenja - pronaći ton,

naštimati glas, odabrati mjesto, osmisliti rubrike, privući publiku, odrediti cijene - Joss se prihvatio starinske profesije glasnika. Telala. Sa svojom je kutijom lutao po raznim točkama u krugu od sedamsto metara oko kolodvora Montparnasse, od kojeg se nije volio udaljavati, za svaki slučaj, govorio je, da bi se na kraju, prije dvije godine, smjestio na raskrižju Edgar-Quinet-Delambre. Tamo je privlačio posjetitelje tržnice, stanovnike, hvatao je uredske zaposlenike koji su se miješali s diskretnim mušterijama iz ulice Gaite, a u prolazu je grabio dio bujice što je tekla kroz kolodvor Montparnasse. Male kompaktne skupine stiskale su se oko njega i slušale kako izvikuje novosti, zasigurno manje brojne od onih što su se gurale oko prapradjeda Le Guerna, ali treba računati da je Joss služio svakodnevno, i to tri puta na dan.

On je, s druge strane, u svojoj kutiji skupljao doista znatnu količinu poruka, u prosjeku šezdesetak na dan - i to mnogo više ujutro nego uvečer, jer je noć bila pogodna za tajne pologe - a svaka od njih nalazila se u zapečaćenoj koverti, uz kovanicu od pet franaka. Pet franaka da možete čuti svoju misao, svoj oglas, svoju potragu puštenu u vjetar Pariza, to nije bilo tako skupo. Joss je na početku pokušao s minimalnim iznosom od jednog franka, ali ljudi nisu voljeli da se njihove rečenice rasprodaju za kovanicu od jednog franka. To je umanjivalo vrijednost njihova prinosa. Iznos od pet franaka je dakle odgovarao i davateljima i primatelju, a Joss je inkasirao neto devet tisuća franaka na mjesec, uključujući nedjelje.

Stari je telal bio u pravu: materijala nikada nije nedostajalo i Joss se s njim morao složiti, jedne pijane večeri u baru Artimon. „Ljudi imaju hrpu stvari koje žele reći, točno sam te upozorio", kazao je predak, vrlo zadovoljan što vidi da je mali preuzeo posao. „Poput hrpa starih madraca ispunjenih zvukovima. Hrpe stvari koje treba reći i stvari koje ne treba reći. Ti samo skupljaš ono što ti se preda i pružaš usluge čovječanstvu. Ti si filtar koji pročišćuje. Ali pazi, sine, tu nema odmora. Stružući po dnu, ispumpat ćeš čistu vodu, ali ćeš ispumpati i govna. Čuvaj svoja muda, u čovjekovoj glavi nisu samo lijepe stvari."

Točno je vidio, taj predak. U dnu kutije, bilo je izrecivog i onog što nije izrecivo. „Neizrecivo", ispravio ga je učeni starac koji je vodio neku vrst hotela pored Damaskova dućana. Otvarajući poruke, Joss je zapravo formirao dvije hrpe, hrpu izrecivog i hrpu neizrecivog. Općenito, izrecivo je izlazilo prirodnim putem, odnosno kroz usta ljudi, u uobičajenim potocima ili glasnim bujicama, što je čovjeku

omogućavalo da ne eksplodira pod pritiskom nagomilanih riječi. Naime, za razliku od madraca ispunjenih zvukovima, čovjek je svakog dana spremao nove riječi, čime je pitanje pražnjenja postalo od vitalne važnosti. Trivijalni dio tog izrecivog stizao je do kutije, za rubrike Prodaja, Kupnja, Izgubljeno-nađeno, Ljubav, Razno i Tehnički oglasi, s tim da je ove posljednje Joss brojčano ograničavao i naplaćivao šest franaka, kao naknadu za gnjavažu koju bi mu prouzročili pri čitanju.

Ali ono što je glasnik posebno otkrio, bijaše nezamisliv obujam neizrecivog. Nezamisliv, jer u madracima ispunjenim zvukovima nije bio predviden nikakav otvor za ispuštanje verbalne materije. Bilo zato što ona premašuje dopuštene granice nasilja ili odvažnosti, bilo zato što se, nasuprot tome, ne može podići na onaj stupanj zanimanja koji bi opravdao njezino postojanje. Ove pretjerane ili bijedne riječi bijahu dakle natjerane na egzistenciju zatvorenika, svedene na sitnice, živeći u sjeni, sramu i tišini. Međutim, a to je glasnik dobro shvatio u sedam godina skupljanja, te riječi nisu zbog toga umirale. Gomilale su se, penjale su se jedne na druge, ljuteći se dok je protjecao njihov život krtice, sudjelujući bijesno u iscrpljujućem prometu neodređenih i potvrđenih riječi. Otvorivši kutiju tankim prorezom dvanaest centimetara dužine, Glasnik je napravio otvor kroz koji su zatočenici bježali poput skakavaca. Nije bilo jutra da iz dna kutije nije crpio ono neizrecivo, huškanja, uvrede, beznađe, svađe, prokazivanja, prijetnje, ludosti. Neizrecivo gdjekad tako nedorečeno, tako beskrajno glupo da bi s mukom pročitao rečenicu do kraja. Gdjekad toliko zamršeno da se smisao negdje izgubio. Gdjekad toliko ljepljivo da bi vam list ispao iz ruku. A gdjekad s toliko mržnje, toliko destruktivno da bi ga glasnik eliminirao.

Glasnik je, naime, birao.Iako čovjek od dužnosti i svjestan da iz ništavila odvlači najmučnije otpatke ljudske

misli, da nastavlja spasiteljski posao koji je obavljao njegov predak, glasnik je sebi dao za pravo da isključi ono što nije moglo prijeći preko njegovih usana. Nepročitane poruke ostajale su zajedno s kovanicom od pet franaka, jer, kao što je predak utvrdio, medu Le Guernovima nema lopova. Pri svakom izvikivanju, Joss je tako prostirao dnevne otpatke na sanduk koji mu je služio kao podij. Uvijek ih je bilo. Sve što bi moglo značiti napad na žene i sve što je tjeralo u pakao crnce, Arape, žute i pederske glave bilo je gurnuto medu otpatke. Joss je instinktivno shvaćao da se isto tako mogao roditi kao žena, crnac ili peder i da cenzura koju je provodio nije značila veličinu duše nego je jednostavno bila odraz preživljavanja.

Jednom na godinu, u praznom razdoblju od 11. do 16. kolovoza, Joss je kutiju stavljao na suhi vez da je popravi, ulašti, oboji, u svijetloplavu iznad crte klizanja, tamnoplavu ispod, da Nordijski vjetar II. napiše velikim crnim slovima na prednjoj strani, Radno vrijeme s lijeve strane, a Cjenik i Ostale uvjete s tim u vezi s desne strane. Te je riječi čuo mnogo puta tijekom svog uhićenja i osude te ih je spremio u sjećanje. Joss je smatrao da „uvjeti s tim u vezi" daju važnost izvikivanju, iako je učeni hotelijer imao primjedbe na to. Tip o kojem zapravo nije znao što bi mislio, taj Herve Decambrais. Aristokrat, bez ikakve sumnje, vrlo otmjenog stila, ali toliko upropašten da je morao davati u podnajam četiri sobe na prvom katu i svoj mali dohodak uvećati prodajom čipkastih podmetača i dijeljenjem psiholoških savjeta, uz naplatu. On je živio stiješnjen u dvjema sobama u prizemlju, okružen hrpama knjiga koje su gutale sav prostor. Iako je Herve Decambrais na taj način progutao na tisuće riječi, Joss se nije bojao da će ga one ugušiti, jer je aristokrat mnogo pričao. Gutao je i izbacivao cijeli dan, kao prava crpka, sa složenim dijelovima, ne uvijek razumljivim. Ni Damask nije sve hvatao, to je u neku ruku bilo umirujuće, ali Damask nije baš bio bistar.

Izručivši sadržaj kutije na stol, počevši dijeliti izrecivo od neizrecivog, Joss je zaustavio ruku na širokoj i debeloj omotnici, prljavo bijele boje. Prvi se put zapitao nije

li učeni aristokrat autor onih luksuznih poruka - dvadeset franaka u omotnici — koje je primao posljednja tri tjedna, najneugodnijih poruka što ih je čitao u ovih sedam godina. Joss je poderao omotnicu, a predak mu se nadvio iza leđa. „Čuvaj svoja muda, Joss, u čovjekovoj glavi nisu samo lijepe stvari."

- Ne gnjavi, kazao je Joss.Raširio je list papira i glasno pročitao:

-

- „A onda, kad su zmije, šišmiši, jazavci i sve životinje koje žive u dubinama podzemnih tunela počele masovno izlaziti u polja i napuštati svoja prirodna staništa; kad su biljke s plodovima i mahunarke počele trunuti i puniti se crvima (...) "Joss je okrenuo papir, tražeći nastavak, ali tekst je ondje završavao. Zatresao je glavom. Istresao je mnogo zastrašujućih riječi, ali taj je tip rušio sve rekorde.- Pokvaren, promrmljao je. Bogat i pokvaren.Odložio je papir i brzo izvadio ostale omotnice.

III.

Herve Decambrais stajao je ispred svog ulaza nekoliko minuta prije početka izvikivanja u osam sati i trideset minuta. Naslonio se na okvir vrata i čekao dolazak Bretonca. Njegovi odnosi s mornarom-ribarom bijahu opterećeni tišinom i neprijateljstvom. Decambrais nije uspijevao otkriti njihovo podrijetlo ni uzroke. Bio je sklon prebaciti odgovornost na tog grubijana, odvaljenog od stijene, vjerojatno nasilnog, koji je poremetio suptilni tijek njegova života kad je prije dvije godine došao sa svojim sandukom, sa svojom smiješnom kutijom i uzvicima kojima je tri puta na dan izručivao tonu bijednih govana na javnom mjestu. U početku mu nije pridavao pozornost, uvjeren da tip neće izdržati ni tjedan dana. No njegov je posao izvikivanja očito funkcionirao i Bretonac je skupio klijentelu, stvarajući da tako kažemo hrpu smeća svakoga dana, pravo zagađenje.

Ni za što na svijetu Decambrais ne bi propustio sudjelovanje u tom zagađivanju i ni za što na svijetu ne bi se s njim složio. On bi dakle svakoga jutra zauzeo mjesto, s knjigom u ruci, i pognutih očiju slušao izvikivanje, okrećući stranice, ali ne pročitavši ni retka od svoga štiva. Između dviju rubrika, Joss Le Guern bi ga katkada na brzinu pogledao. Decambrais nije volio taj kratki pogled plavoga oka. Činilo mu se da se glasnik želi uvjeriti u njegovu prisutnost, da si umišlja kako ga je upecao, poput neke ribe. Bretonac, naime, nije činio ništa drugo nego je na grad primijenio svoja gruba ribarska razmišljanja, skupljajući u svojoj mreži gomilu prolaznika poput jata bakalara, kao pravi profesionalni ribolovac. Prolaznici, ribe, sve je to isto u njegovoj okrugloj glavi, a dokaz tome je što je od vađenja njihove utrobe načinio posao.

Ali Decambrais se ulovio, a on je bio suviše dobar poznavatelj ljudske duše da to zanemari. Samo ga je knjiga koju je držao u ruci i dalje razlikovala od ostalih slušatelja na trgu. Ne bi li bilo poštenije odložiti tu prokletu knjigu i tri puta na dan suočiti se s položajem ribe? Odnosno pobijeđenog, učenog čovjeka ponesenog glupavim krikom ulice?

Joss Le Guern tog je jutra malo kasnio, što je bilo krajnje neuobičajeno, a krajičkom spuštenog oka Decambrais ga je ugledao kako u žurbi dolazi i praznu kutiju vješto vezuje za stablo platane, tu kutiju kričavo plave boje pretenciozno nazvanu Nordijski vjetar II. Decambrais se zapitao je li mornar čitav u glavi. Volio bi znati je li na isti način krstio cijelu svoju imovinu, imaju li stolci i stolovi imena. Zatim je gledao Jossa

kako svojim radničkim rukama okreće teški podij, kako ga pričvršćuje na pločnik, lako kao da je ptica, kako se podiže na njega energičnim pokretom nogu, kao da se penje na brod, kako iz vjetrovke vadi papire. Tridesetak ljudi je strpljivo čekalo, a medu njima i Lizbeth, uvijek na svom mjestu, s rukama na bokovima.

Lizbeth je kod njega unajmila sobu broj 3, kao stan, pomažući mu da se u njegovom tajnom pansionu sve bez problema odvija. Njezina je pomoć bila odlučujuća, jasna, nezamjenjiva. Decambrais je živio znajući da će mu jednoga dana neki tip oduzeti njegovu čarobnu Lizbeth. To će se dogoditi, nužno. Krupna, visoka i crna, Lizbeth se izdaleka vidjela. Nije bilo moguće sakriti je od očiju svijeta. Tim više što Lizbeth nije bila suzdržanog karaktera, govorila je glasno i velikodušno bi obznanila svoje mišljenje o svemu. A najgore od svega bilo je to što je Lizbethin osmijeh, srećom ne suviše čest, izazivao neodoljivu želju da joj se bacite u naručje, da se zalijepite za njezine goleme grudi i ondje ostanete cijeli život. Imala je trideset dvije godine i jednoga dana on će je izgubiti. Trenutno, Lizbeth je napadala glasnika.

- Kasniš s otvaranjem, Joss, govorila je isturenog tijela, glave podignute prema njemu.

-Znam, Lizbeth, odgovorio je glasnik, zadihan. To je zbog taloga kave.Lizbeth, s dvanaest godina odvedena iz crnačkog geta u Detroitu, gurnuta je u bordel čim je stigla u francuski glavni grad gdje je četrnaest godina učila jezik na pločniku ulice Gaite. Sve dok, zbog svoje korpulentnosti, nije izbačena iz svih peep-showova u četvrti. Deset je dana spavala na klupi na trgu kad je Decambrais odlučio potražiti je, jedne hladne kišne noći. Od četiri sobe koje je iznajmljivao na katu svoje stare kuće, jedna bijaše slobodna. Predložio joj je da je uzme. Lizbeth je prihvatila, razodjenula se čim je ušla i legla na tepih, s rukama ispod potiljka, pogleda uprtog u strop, čekajući da se stari naplati. „To je nesporazum", mrmljao je Decambrais pružajući joj odjeću. „Nemam vam čime drugo platiti", odgovorila je Lizbeth odijevajući se, prekriženih nogu. „Više ne mogu, nastavio je Decambrais, pogleda uprtog u tepih, ne mogu izaći na kraj s čišćenjem, večerama stanara, kupnjom, posluživanjem. Pomognite mi i dat ću vani sobu." Lizbeth se nasmiješila, ali se Decambrais nije bacio na njezine grudi. Smatrao se starim i mislio je da se ta žena treba odmoriti. I.izbeth se doista odmorila: šest godina otkako je tu, nije imala nijednu ljubav. Lizbeth se oporavljala, a on se molio da to još malo potraje.

Izvikivanje je počelo i oglasi su se nizali jedan za drugim. Decambrais je shvatio da je propustio početak, Bretonac je već bio na oglasu broj 5. Postojao je sustav. Trebali ste zapamtiti broj koji vas zanima i obratiti se glasniku „za dodatne pojedinosti s tim u vezi". Decambrais se pitao odakle je samo izvukao taj žandarski izraz.

-Pet, vikao je Joss. Prodajem leglo mačića bijelih i crvenkastih, tri mužjaka, dvije ženke. Šest: Mole se oni što cijele noći divljački sviraju na bubnjevima ispred broja 36, da prestanu. Ima ljudi koji spavaju. Sedam: Obavljam sve stolarske poslove, restauriranje antiknog namještaja, rezultat zajamčen, prijevoz od kuće i do kuće. Osam: Neka Plinara i Elektra idu k vragu. Devet: Tipovi iz deratizacije su očajni. Ostao je isti broj žohara kao prije, a otmu vam šesto franaka. Deset: Volim te, Helene. Čekam te večeras kod „Rasplesanog mačka". Potpis Bernard. Jedanaest: Opet smo imali loše ljeto, a sad je već rujan. Dvanaest: Mjesnom mesaru: jučerašnje meso bilo je pokvareno, i to već treći put u ovom tjednu. Trinaest: Jean-Christophe, vrati se. Četrnaest: Murjaci jednako degenerici, jednako gadovi. Petnaest: Prodajem jabuke i kruške iz vrta, ukusne, sočne.

Decambrais je pogledom dao znak Lizbeth, koja je u svoj notes zapisala broj 15. Otkako je glasnik izvikivao, moglo se jeftino naći odličnih proizvoda, što se pokazalo

spasonosno za pripremanje večera za goste. Umetnuo je prazan papir medu stranice knjige i čekao, s olovkom u ruci. Unazad nekoliko tjedana, možda tri, glasnik je izgovarao neobične tekstove koji kao da ga nisu zanimali ništa više od prodaje jabuka i automobila. Te neuobičajene poruke, profinjene, apsurdne ili prijeteće, sada su se redovito pojavljivale u jutarnjem izdanju. Preksinoć je Decambrais odlučio da će ih početi diskretno bilježiti. Olovka, duljine četiri centimetra, cijela je ležala na njegovu dlanu.

Glasnik je započeo s vremenskom prognozom. Svoja je predviđanja govorio nakon što bi s podija proučio stanje neba, dignuta nosa, a nakon toga prešao bi na pomorsku prognozu vremena, što je bilo posve beskorisno svima koji bi se skupili oko njega. Ali nitko, čak ni Lizbeth, nije se usudio kazati mu kako bi mogao ukinuti tu rubriku. Slušali su ga, kao u crkvi.

-Turobno rujansko vrijeme, objašnjavao je Glasnik, lica okrenutog prema nebu, razvedravanje ne treba očekivati prije šesnaest sati, kratko poboljšanje navečer, ako želite izaći, možete, ali uzmite ipak vestu, jer uz razvedravanje ide hladan vjetar. Pomorska prognoza, Atlantik, opće stanje danas i razvoj situacije: anticiklona 1030 na jugozapadu Irske s jačanjem na La Manche. Sektor rt Finistere, istočni i sjeveroistočni 5 do 6 na sjeveru, 6 do 7 na jugu. More mjestimično jako valovito, vjetar zapadni i sjeverozapadni.

Decambrais je znao da za pomorsku prognozu treba vremena. Okrenuo je list i ponovno pročitao dva oglasa koja je zabilježio prethodnih dana:

Pješice s mojim malim slugom (kojeg se ne usuđujem ostaviti kod kuće, jer s mojom ženom uvijek dangubi) kako bih se ispričao što nisam bio na večeri kod gde (...) koja je, dobro to vidim, uvrijeđena jer joj nisam omogućio da povoljno obavi kupnju za svoju veliku proslavu u čast imenovanja njezina muža na mjesto lektora, ali to mi je svejedno.

Decambrais je nabrao obrve, ponovno prebirući po sjećanju. Bijaše uvjeren da je taj tekst citat i da ga je negdje pročitao, nekoć, jednom u životu. Gdje? Kada? Prešao je na sljedeću poruku, s jučerašnjim datumom:

Takvi su znakovi izvanredno bogatstvo malih životinja, koje nastaju iz truleži, poput buha, muha, žaba, krastača, crva, štakora i slično, koje svjedoče o velikoj pokvarenosti, i u zraku, i u vlažnoj zemlji.

Mornar bijaše došao do kraja rečenice, naglasivši ,,u vlažnoj zemlji". Decambrais je taj izvadak pripisao tekstu iz 17. stoljeća, ali nije bio siguran.

Citat nekog luđaka, manijaka najvjerojatnije. Ili pak nekog cjepidlake. Ili nekog nesposobnjakovića koji je nastojao postati moćan tako što će kap po kap ulijevati nešto nerazumljivo, uživajući u tome da se uzdiže iznad vulgarnosti, gurajući čovjeka s ulice u njegovu prljavu nekulturu. Zasigurno je bio prisutan ondje, pomiješavši se s malom skupinom, kako bi se zabavljao gledajući tupe izraze što su ih izazivale mudre poruke koje je glasnik s mukom čitao.

Decambrais je olovkom lupkao po papiru. Čak i pod takvim kutom, osobnost i namjera autora ostali su mu nejasni. Tako da je i jučerašnji oglas broj 14, Serem se na vas, bando idiota, koji je čuo tisuću puta na sličan način, postao jasan u svom kratkotrajnom i prolaznom bijesu, dok se uvijena poruka cjepidlake i dalje nije mogla dešifrirati. Trebao je uvećati zbirku da bi shvatio, slušajući svakoga jutra. Možda je autor samo to i tražio: da svakoga dana ostane otvorenih usta.

Pomorska prognoza je završila, nerazumljiva, a glasnik je nastavio sa svojom litanijom, lijepim glasom koji se čuo do kraja raskrižja. Upravo je završavao s rubrikom Sedam dana u svijetu, u kojoj je na svoj način prežvakavao međunarodne vijesti. Decambrais je uhvatio zadnje rečenice: U Kini se nitko ne smije i ondje se svi prave da

nije ništa, i dalje batine. U Africi ne ide baš sjajno, danas kao ni jučer. Nema opasnosti da će se stvari sutra srediti, budući da nitko ne miče dupe zbog njih. Sada se vratio na oglas broj 16, vezano uz prodaju električnog flipera iz 1965., urešenog golim ženskim grudima, u savršenom stanju. Stišćući olovku, Decambrais je čekao, gotovo napeto. I oglas je stigao, jasno uočljiv u mješavini Volim te, prodajem, serem se na vas i kupujem. Decambrais je pomislio da ribar oklijeva pola sekunde prije nego što će početi. Zapitao se nije li i sam Bretonac pronašao uljeza.

-Devetnaest, objavio je Joss. A onda, kad su zmije, šišmiši, jazavci i sve životinje koje žive u dubinama podzemnih tunela počele masovno izlaziti u polja...

Decambrais je brzo švrljao po papiru. Stalno te priče o životinjicama, te stare priče o gadostima životinjica. Opet je pročitao cijeli tekst, zamišljeno, dok je mornar završavao izvikivanje tradicionalnom Stranicom iz povijesti Francuske za sve, koja se sustavno svodila na pripovijest o starom brodolomu. Vjerojatno je taj Le Guern jednom doživio brodolom. I vjerojatno se brod zvao Nordijski vjetar. I sigurno je tada Bretončeva glava bila pod vodom, kao čamac. Taj je čovjek zdravog i odlučnog izgleda bio zapravo trknut, držeći se svojih opsesija kao pojasa za spašavanje. Jednako kao on, dakle, koji nije izgledao ni zdravo ni odlučno.

-Grad Combrai, objavio je Joss, 15. rujna 1883. Francuski parobrod, 1400 tona. Ide iz Dunkerquea za Lorient, natovaren željezničkim tračnicama. Dospijeva do Basse Gouac'ha. Eksplozija u kotlovnici, jedan putnik je mrtav. Svih 21 članova posade spašeno.

Joss Le Guern nije trebao načiniti nikakav znak da raspusti vjernike. Svi su znali da je pripovijest o brodolomu označila kraj izvikivanja. Ta je pripovijest bila toliko očekivana, da su neki čak stekli naviku kladiti se oko ishoda drame. Računi su se svodili u kafiću preko puta ili u uredu, ovisno o tome jeste li se kladili na „svi spašeni", „svi izgubljeni" ili pola- pola. Jossu se baš nije sviđalo to zgrtanje novca na tragediji, ali je isto tako znao da se život ponovno rada iz ruševina i da je dobro dok je tako.

Skočio je sa svog podija, pogledom se susreo s Decambraisom, koji je spremao svoju knjigu. Kao da Joss nije znao da je slušao izvikivanje. Stari licemjer, stari gnjavator koji nije želio priznati da ga sirotibretonski ribar spašava od dosade. Kad bi samo znao, Decambrais, što je pronašao u jutrošnjoj pošiljci. Herve Decambrais sam plete čipkaste podmetače, Herve Decambrais je peder. Joss je, nakon malog iskušenja, poruku odložio na stranu. Bilo ih je već dvoje, možda troje s Lizbeth, koji su znali da se Decembrais potajice bavi pletenjem čipki. U nekom smislu, zbog te mu je novosti čovjek postao manje antipatičan. Možda zato jer je godinama gledao svoga oca kako navečer satima krpa mreže.Joss je pokupio ostatke, natovario sanduk na leda, a Damask mu je pomogao da ga stavi u skladište. Kava bijaše topla, dvije šalice pripremljene, kao svakoga jutra poslije izvikivanja.- Nisam ništa shvatio o 19, kazao je Damask sjedajući na visoki ta- bure. Priča o zmijama. Rečenica čak nije ni završena.Damask bijaše mladi tip, snažan, Ijepuškast, srčan, ali ne baš bistar. U očima mu je stalno bila prisutna neka obamrlost, koja mu je pogled činila praznim. Previše nježnosti ili previše gluposti, Joss se nikako nije mogao odlučiti. Damaskov se pogled nikada nije zadržavao na nekoj određenoj točki, čak ni kad bi razgovarao s vama. Plutao je neprimjetno, obložen poput omaglice, neuhvatljiv.- Pokvarenjak, komentirao je Joss. Ne trudi se.- Ne trudim se, kazao je Damask.- Nego reci, jesi li slušao moju prognozu?

- Jesam.- Jesi li čuo da je ljeto završilo? Ne vjeruješ da će ti nužno postati hladno?Damask je nosio kratke hlačice i platneni prsluk na golo tijelo.- U redu, kazao je gledajući se. Shvaćam.- Čemu služi to tvoje pokazivanje mišića?Damask je jednim gutljajem ispio kavu.- Ovo nije dućan s čipkama, odgovorio je. Ovo je Roll-Rider. Prodajem daske, boardove, role, surfove i terenska vozila. To je dobra reklama za dućan, dodao je pritisnuvši kažiprstom svoje tijelo.- Zašto spominješ čipku?, upitao je Joss, odjednom postavši nepovjerljiv.- Jer je Decambrais prodaje. A on je tako star i tako mršav.- Ti znaš gdje nabavlja te svoje podmetače?- Znam, kod veletrgovca iz Rouena. Decembrais nije neki tupan. Besplatno me podučio.- Ti si otišao do njega?- Pa što onda? „Savjetnik za životna pitanja", to piše na njegovoj posjetnici, zar ne? Nema ništa sramotno u tome da se o stvarima razgovara, Joss.- Napisao je također: „40 franaka pola sata. Svakih započetih četvrt sata se plaća." Skupo za podvalu, Damask. Sto taj stari zna o stvarima u životu? Nije nikada ni plovio.- Nije to podvala, Joss. Želiš dokaz? „Ne pokazuješ tijelo radi dućana, Damask, nego radi sebe", kazao je. „Obuci se i pokušaj imati povjerenja, to ti je prijateljski savjet. Bit ćeš jednako lijep, ali ćeš izgledati manje glupo." Što na to kažeš, Joss?- Treba priznati da je mudro, priznao je Joss. Pa zašto se ne obučeš?- Jer činim što mi se sviđa. Samo, Lizbeth se boji da ću umrijeti, a Marie-Belle također. Za pet dana, vratit će mi se polet i odjenut ću se.- Dobro, kazao je Joss. Naime, vrijeme se gadno kvari sa zapada.- Decambrais?- Što, Decambrais?- Ne podnosiš ga?- Pazi, Damask. Decambrais je taj koji mene ne podnosi.- Šteta, kazao je Damask spremajući šalice. Jer čini se da se jedna od njegovih soba oslobodila. To bi bilo dobro za tebe. Na dva koraka od posla, na toplom, opran i nahranjen svake večeri.- Sranje, kazao je Joss.- Kao što kažeš. Ali sobu ne možeš uzeti. Budući da ga ne podnosiš.- Ne, kazao je Joss. Ne mogu je uzeti.- To je glupo.- Jako glupo.- Osim toga, tu je Lizbeth. Sto predstavlja veliku prednost.- Golemu prednost.- Kao što kažeš. Ali ne možeš je unajmiti. Budući da ga ne podnosiš. - Pazi, Damask. On je taj koji mene ne podnosi.- To se svodi na isto, kad je riječ o sobi. Ne možeš.- Ne mogu.- Ponekad se stvari loše slože. Siguran si da ne možeš?Joss je stisnuo čeljust.- Siguran, Damask. Ne treba na to trošiti riječi.Joss je izašao iz dućana i otišao u kafić preko puta, Viking. Nije da su se Normanđani i Bretonci ikada slagali, svojim su se brodovima sudarali na graničnim morima, ali Joss je također znao da se zbog neke sitnice mogao roditi na sjevernoj strani zemlje. Gazda

Bertin, krupan čovjek riđe kose, visokih jagodica i svijetlih očiju, posluživao je jabukovaču jedinstvenu na svijetu, koja vam je davala vječnu mladost, udarajući vas dobro po utrobi, umjesto da vas pošalje direktno u grob. To znači da su jabuke dolazile s njegova imanja i da su ondje bikovi ugibali kao stogodišnjaci, još uvijek živahni. Dakle, jabuke, zamisli.- Nešto nije u redu jutros?, uznemirio se Bertin, poslužujući mu jabukovaču.- Nije ništa. Samo katkad se stvari loše poslože, kazao je Joss. Misliš li da me Decambrais ne podnosi?- Ne, kazao je Bertin, obdaren svojim normandijskim oprezom. Mislim da te smatra grubijanom.- Koja je razlika?- Recimo da se to može srediti, s vremenom.- S vremenom, samo vam je to u ustima, vama Normandanima. Jedna riječ svakih pet godina, uz mnogo sreće. Da su svi kao vi, civilizacija ne bi napredovala.- Možda bi bolje napredovala.- S vremenom! Ali koliko vremena, Bertin? To je pitanje.- Ništa naročito. Desetak godina.- Onda je stvar propala.- Je li hitno? Htio si se s njim savjetovati?- Htio sam sobu kod njega.- Bilo bi dobro da se pokreneš, mislim da već ima jedan zahtjev. Mrgodi se jer tip juri za Lizbeth.- Zašto da se pokrenem, Bertin? Stari pozer drži me za grubijana.- Moraš ga razumjeti, Joss. On nikada nije plovio. Uostalom, zar nisi grubijan?- Nikada nisam tvrdio suprotno.- Vidiš. Decambrais je znalac. Reci mi, Joss, jesi li shvatio svoj oglas broj 19?-Ne.- Ja mislim da je specijalan, jednako specijalan kao oni prošlih dana.- Vrlo specijalan. Ne volim takve oglase.- Zašto ih onda čitaš?- Jer su plaćeni, i to dobro plaćeni. A među Le Guernovima možda ima grubijana, ali nema lopova.

IV.

-Pitam se, kazao je komesar Adamsberg, budući da sam murjak, nisam li doista postao murjak?

- Već ste to rekli, primijetio je Danglard koji se spremao na sređivanje svog metalnog ormara.

Danglard je imao namjeru krenuti od jasne osnove, kao što je objasnio. Adamsberg, koji nije imao nikakvu namjeru, poslagao je dosjee na stolce oko svoga stola.

- Što o tome mislite?- Da bi nakon dvadeset pet godina posla to možda bilo dobro.Adamsberg je gurnuo ruke u džepove i naslonio se o svježe oličeni zid, promatrajući

neodređenim pogledom prostor na koji je nogom stupio prije manje od mjesec dana. Nove prostorije, nova imenovanja, Kriminalistička brigada policijske prefekture u Parizu, jedinica za ubojstva, prijamna postaja trinaestog arondismana. Svršeno je s provalama, napornim krađama, utvrđivanjem činjenica, nenaoružanim tipovima, odvažnostima, neodvažnostima, i s kilogramima papira s tim u vezi. „S tim u vezi", čuo je to dvaput u posljednje vrijeme. Budući da je murjak.

Nije da ga kilogrami papira ,,s tim u vezi" neće pratiti i ovdje, jednako kao drugdje. Ali i ovdje, jednako kao drugdje, pronaći će tipove koji vole papire. Još kao vrlo mlad, kad je napuštao Pirineje, otkrio je da takvi tipovi postoje te je prema njima osjećao veliko poštovanje, malo tuge i beskrajnu zahvalnost. On je najviše volio hodati, smišljati i djelovati, a znao je da su brojni kolege prema njemu osjećali malo poštovanja i mnogo tuge. „Papir, jednoga mu je dana objasnio neki rječiti tip, redakcija, zapisnik, u ishodištu je svake ideje. Bez papira nema ideje. Riječ podiže ideju kao što humus podiže grašak. Čin bez papira, to je još jedan grašak koji umire u svijetu."

Dobro, morao je dakle dovesti do smrti kamione graška otkako je postao murjak. Ali često je osjećao kako mu nakon šetnji dolaze zanimljive misli. Misli koje su bez sumnje više nalikovale paketima algi nego grašku, ali bilje ostaje bilje, a ideja ostaje ideja, i jednom kad ste je iznijeli, nitko vas ne pita jeste li je ubrali u obrađenom polju ili pokupili u nekoj kaljuži. Nakon što smo to utvrdili, bilo je nedvojbeno da je njegov pomoćnik Danglard koji je volio papir u svim oblicima, od onih najuznositijih do onih najskromnijih - u svežnjevima, u knjigama, u svicima, u listovima, od prvotiska do rola — tip koji će vam nabaviti kvalitetan grašak. Danglard je bio usredotočen tip koji je mislio ne hodajući, tjeskoban tip mekanog tijela koji je pisao pijući i koji je, kao jedinu pomoć svojoj nepomičnosti, svome pivu, svojoj izgriženoj olovci i svojoj pomalo umornoj znatiželji, proizvodio ideje posve drukčijeg tipa.

Cesto su se znali sukobiti oko toga, jer je Danglard smatrao da se jedino može uvažiti ideja proistekla iz promišljenog rezoniranja, dok je svaki oblik neodređene intuicije sumnjiv, a Adamsberg nije ni do čega držao niti je pokušavao jedne odijeliti od drugih. Kad je prebačen u Kriminalističku brigadu, Adamsberg se izborio da sa sobom povede postojan i precizan duh poručnika Danglarda, promaknutog u kapetana.

Na tom novom mjestu, Danglardova razmišljanja jednako kao ni Adamsbergova lutanja neće više skakati od razbijenog izloga do krađe torbice. Usredotočit će se na samo jedan cilj: krvne zločine. Nema više ni onog malog izloga da vas odvoji od košmara ubijenog čovječanstva. Nema više ni one torbice s ključevima, adresarom i ljubavnim pismima koja vas pušta da udahnete živahan zrak sitnog zločina i da mladu ženu otpratite do vrata, s čistom maramicom.

Ne. Krvni zločini. Odjel za ubojstva.Ta oštra definicija njihovog novog pravca djelovanja ranjavala je poput britvice.

Vrlo dobro, upravo je to htio, ostavljajući iza sebe nekih tridesetak kriminalističkih

slučajeva razriješenih uz snažnu pomoć sanjarenja, šetnji i podizanja algi. Smjestili su ga tu, na liniju s ubojicama, na putu užasa, gdje se protivno svim očekivanjima pokazao vraški dobar — „vraški" bijaše izraz koji je izabrao Danglard, vodeći računa o nepraktičnosti Adamsbergovih mentalnih putova.

Tu, obojica na istoj liniji, s dvadeset šest pomoćnika.-Pitam se, nastavio je Adamsberg prelazeći polako rukom po vlažnim zidovima,

može li nam se dogoditi ista stvar kao na stijenama uz morsku obalu.-Drugim riječima?, upitao je Danglard s trunkom nestrpljivosti.Adamsberg je uvijek govorio polagano, uzimajući si dovoljno vremena da izgovori i

ono važno i ono beznačajno, gdjekad gubeći cilj po putu, a Danglard je s mukom trpio takvo njegovo postupanje.

-Da, te stijene, recimo da nisu iz jednog komada. Recimo da su od tvrdog vapnenca i od mekanog vapnenca.- Mekani vapnenac u geologiji ne postoji.- Briga nas, Danglard. Ima mekanih krajeva i tvrdih krajeva, kao u svakom obliku života, kao u meni samom i kao u vama. To su te stijene. Kako ih more udara, mlati, mekani krajevi počinju se rastapati.- „Rastapati" nije prava riječ.- Briga nas, Danglard. Ti krajevi odlaze. Tvrdi dijelovi postaju izbočeni. A što više vrijeme prolazi, to more više udara, a slabost se rasipa pod vjetrovima. Na kraju svog ljudskog života, stijena je tek krunište, zubi, čeljust od vapnenca spremna na ugriz. Umjesto mekoće, eto udubina, praznina, odsutnosti.- I što onda?, kazao je Danglard.- Onda se pitam ne trpe li murjaci, i mnogi drugi ljudi izloženi lomovima u životu, istu takvu eroziju. Nestanak nježnih dijelova, otpor žilavih dijelova, neosjetljivost, otvrdnuće. U stvari, pravi gubitak.- Pitate se jeste li stupili na put vapnenačke čeljusti?- Da. Ne postajem li murjak.Danglard je na trenutak razmišljao o tom pitanju.- Što se tiče vaše osobne stijene, mislim da se erozija ne ponaša normalno. Recimo da je kod vas tvrdo mekano, a mekano tvrdo. Prema tome, rezultat je posve drukčiji.- Što se time mijenja?- Sve. Otpor mekanih dijelova, to je svijet okrenut naopako.Danglard je promotrio svoj vlastiti slučaj, umetnuvši svežanj listovau jedan od obustavljenih predmeta.- A što bi se dogodilo, nastavio je, kad bi neka stijena u potpunosti bila sastavljena od mekanog vapnenca? I da je to murjak?- Na kraju bi dosegnuo veličinu kugle, a onda bi nestao tjelesno i imovinski.- Doista ohrabrujuće.- Ali ne mislim da takve stijene mogu postojati slobodno u prirodi. Osobito ne murjaci.- Treba se nadati da je tako, kazao je Danglard.

Mlada je žena oklijevala pred vratima policijske postaje. Napokon, nije pisalo „Komesarijat", nego „Policijska prefektura — Kriminalistička brigada", lakiranim slovima na sjajnoj ploči obješenoj o okvir vrata. Bila je to jedina čista stvar na tom mjestu. Zgrada je bila stara i crna, a prozori prljavi. Četiri su radnika bila zaposlena oko prozora, bušeći kamen uz paklensku buku, da postave rešetke. Maryse je zaključila da jc riječ o murji, bez obzira je li to Komesarijat ili Prefektura, i da su ovi mnogo bliži od onih na aveniji. Zakoračila je prema vratima, zatim je ponovno zastala. Paul ju je upozorio, svi će joj se murjaci smijati. Ali nije bila mirna, zbog djece. Što ju je koštalo ući? Pet minuta? Koliko će joj trebati da sve kaže i da se spasi.- Svi murjaci će ti se smijati, jadna moja Maryse. Ako je to ono što želiš, požuri.Neki je tip izašao kroz kolni ulaz, prošao pored nje, a onda se vratio. Vrtjela je kopču na torbici.- Nešto nije u redu?, upitao je.Bijaše to malen, tamnokos čovjek, nemarno odjeven, nepočešljan, s rukavima crne jakne podignutima na golim podlakticama. Zasigurno netko tko je, kao ona, trebao ispričati neke neugodne stvari. Ali on je već bio gotov.-Jesu li ljubazni, ondje unutra?, odvratila je protupitanjem Maryse.Tamnokosi je tip slegnuo ramenima.- Ovisi o dečkima.- Slušaju li vas?, pitala je Maryse preciznije.- Ovisi o tome što im govorite.- Moj nećak misli da će mi se smijati.Tip je nagnuo glavu u stranu i pažljivo je pogledao.- O čemu je riječ?- O mom stanu, prošle noći. Ljutim se zbog djece. Ako je neki luđak sinoć ušao, tko mi jamči da se neće vratiti? Ili nešto drugo.Maryse je grizla usne, a čelo joj se malo zacrvenjelo.- Ovdje, kazao je blago muškarac pokazujući na oronulu zgradu, ovo je Kriminalistička brigada. Za ubojstva, znate. Kad nekoga ubiju.- Ah, kazala je Maryse uzrujano.- Pođite u postaju na aveniji. U podne je već mirnije, imat će vremena da vas saslušaju.- Ah, ne, kazala je Maryse vrteći glavom, moram biti u uredu u dva sata, gazda je neumoljiv oko kašnjenja. Zar ovi ne bi mogli obavijestiti svoje kolege na aveniji? Hoću reći, ipak je to ista banda, svi ti policajci?- Ne baš, odgovorio je tip. Što se događa? Provala?- Ah, ne.- Nasilje?- Ah, ne.- Ipak recite, bit će lakše. Moći ćemo vas uputiti.- Naravno, kazala je Maryse paničareći pomalo.Tip je strpljivo pričekao, oslonjen o haubu nekog automobilu, da se Maryse usredotoči.- To je crna slika, objasnila je. Ili bolje, trinaest slika, na svim vratima zgrade. Plaše me. Uvijek sam sama s djecom, razumijete.- Slike?- Ah, ne. Četvorke. Brojke četiri. Velike crne četvorke, pomalo starinske. Pitala sam se nije li to neka banda, ili nešto takvo. Policija to možda zna, možda će razumjeti. Ali možda neće. Paul je kazao, ako hoćeš da te ismijavaju, samo idi.Tip se uspravio, stavio joj je ruku na rame.- Dođite, kazao joj je. Zabilježit ćemo sve to i više se nećete imati čega bojati.

- Ali, kazala je Maryse, zar ne bi bilo bolje naći nekog murjaka?Čovjek ju je na trenutak pogledao, pomalo iznenađen.- Ja sam murjak, odgovorio je. Glavni komesar Jean-Baptiste Adamsberg.- Ah, kazala je Maryse, zbunjena. Ispričavam se.- Nema problema. Sto ste mislili, tko sam?- Više vam se ne usuđujem reći.Adamsberg ju je proveo kroz prostorije Kriminalističke brigade.- Trebate pomoć, komesare?, upitao ga je u prolazu poručnik s podočnjacima, spremajući se otići na ručak.Adamsberg je ženu blago gurnuo u svoj ured i pogledao muškarca, trudeći se da ga negdje smjesti. Još nije poznavao sve pomoćnike koje su dodijelili njegovoj jedinici i bilo mu je doista teško sjetiti se njihovih imena. Članovima ekipe nije dugo trebalo da primijete taj problem te su se sustavno predstavljali na početku svakog razgovora. Da li ironično ili da mu iskreno pomognu, Adamsberg još nije bio posve siguran, a zapravo ga i nije bilo briga.- Poručnik Noel, kazao je muškarac. Da vam pomognem?- Mlada žena, na rubu živaca, ništa više. Loša šala u njezinoj zgradi ili jednostavno neki grafiti. Treba joj samo malo podrške.- Nismo mi socijalna služba, kazao je Noel, ozbiljnim pokretom zakopčavši jaknu.- A zašto ne, poručniče...- Noel, nadopunio ga je muškarac.- Noel, ponovio je Adamsberg, pokušavajući upamtiti njegovo lice.Četvrtasto lice, bijela put, plava, na četku ošišana kosa i dobro uočljive uši, jednako Noel. Umor, nadmenost, moguća okrutnost, jednako Noel. Uši, okrutnost, Noel.- O tome ćemo kasnije razgovarati, poručniče Noel, kazao je Adamsberg, žuri joj se.- Ako treba pomoći gospodi, umiješao se jedan Adamsbergu također nepoznati pripadnik brigade, javljam se kao dragovoljac. Imam sav potreban alat, dodao je smješkajući se, s rukama zataknutim o pojas na hlačama.Adamsberg se polako okrenuo.- Narednik Favre, izgovorio je muškarac.- Ovdje ćete doći do nekih otkrića koja će vas začuditi, naredniče Favre, kazao je Adamsberg mirnim glasom. Ovdje žene nisu krug s rupom u sredini, a ako vas je ta novost zapanjila, ne ustručavajte se, pokušajte saznati nešto više. Dolje ćete otkriti noge, stopala, a gore trup, glavu. Pokušajte to zamisliti, Favre, ako imate s čime.Adamsberg se zaputio prema svom uredu, trudeći se da zapamti na- rednikovo lice. Puni obrazi, veliki nos, guste obrve, glupa glava jednako Favre. Nos, obrve, žene, Favre.- Ispričajte mi, kazao je naslonivši se o zid u uredu, stojeći nasuprot mladoj ženi koja je sjela na rub stolca. Imate djecu, sami ste, gdje stanujete?Adamsberg je švrljao odgovore u notes, ime, adresu, da umiri Maryse.- Te su četvorke nacrtane po vratima, je li tako? U jednoj noći?- Ah, da. Jučer ujutro bilo ih je na svim vratima. Ovako velike četvorke, dodala je raširivši ruke na oko šezdeset centimetara.- Bez potpisa? Bez parafa?- Ah, da. Ispod su tri slova, sitnije nacrtana. CTL. Ne, CLT.Adamsberg je zabilježio. CLT.- Također crna?- Tako je.- Ništa drugo? Ništa na fasadi? Na stubištu?

- Samo na vratima. Crnom bojom.- Je li brojka deformirana? Kao sigla?- Ah, da. Mogu vam nacrtati, nisam nevješta.Adamsberg joj je pružio svoj blok i Maryse je počela crtati veliku, zatvorenu četvorku, tiskarskom tipografijom, punih crta, s krakom precrtanim poput malteškog križa, s dvije poprečne crte.- Evo, kazala je Maryse.- Nacrtali ste je naopako, blago je kazao Adamsberg, uzimajući notes.- Zato jer je naopako. Naopako je, s nogom prema dolje i s dvije poprečne crte na kraku. Je li vam to poznato? Je li to neki znak provalnika? CLT? Ili tako nešto?- Provalnici obilježavaju vrata što je moguće diskretnije. Čegs se bojite?

-Priče o Ali Babi, mislim. Ubojica koji je sva vrata obilježavao velikim križem.- U toj je priči obilježavao samo jedna. Ali Babina je žena označavala ostala vrata

da ga zavede, ako se ne varam.- Istina, kazala je Maryse, umirena.-To je neki grafit, kazao je Adamsberg vodeći je do vrata. Klinci iz okolice,

pretpostavljam.- Nikada nisam vidjela takvu četvorku u našoj četvrti, kazala je Maryse tihim

glasom. I nikada nisam vidjela grafite na vratima stanova. Grafiti se rade da bi ih svi vidjeli, zar ne?

- Nema pravila. Operite vrata i zaboravite na to.Nakon što je Maryse otišla, Adamsberg je istrgnuo listove iz bloka, zgužvao ih i

bacio u koš. Zatim je ponovno zauzeo početni položaj stojeći uza zid, razmišljajući o načinu kako da glavu oslobodi od tipova poput onog Favrea. Neugodno, vrlo duboka mana u formiranju, subjekt jedva svjestan. Nije bilo druge nego nadati se da cijela jedinica za ubojstva nije poput njega. Tim više što su medu njima bile samo četiri žene.

Kao svaki put kad bi stao razmišljati, Adamsberg je brzo dizao rampu i dolazio do praznine koja je bila vrlo blizu sanjivosti. Iz nje je izašao laganim skokom, nakon deset minuta, u ladicama je potražio popis svojih dvadeset sedam pomoćnika te je pokušao zapamtiti njihova imena, izgovarajući ih na glas, osim Danglardova. Zatim je sa strane zabilježio uši, okrutnost, Noel i nos, obrve, žene, Favre.

Opet je izašao da popije onu kavu koju ga je susret s Maryse spriječio da popije. Još im nisu dodijelili aparat za kavu ni distributera za hranu, ljudi su se tukli da nadu tri stolca i papira, električari su upravo instalirali kablove za računala, rešetke na prozorima tek su se počele postavljati. Nema rešetaka, pa dakle nema ni zločina. Ubojice će se suzdržati do dovršetka radova. U međuvremenu može sanjati vani i na pločniku pomagati mladim ženama na rubu živaca. Može misliti na Camille, također, koju nije vidio već više od dva mjeseca. Ako se ne vara, trebala bi se vratiti sutra ili prekosutra, više se nije sjećao datuma.

V.

U utorak ujutro, Joss je s mnogo opreza pristupio talogu kave, izbjegavajući bilo kakav nagli pokret. Loše je spavao, zasigurno zbog one sobe za iznajmljivanje koja je plesala pred njegovim očima, nedostupna.

Teško je sjeo za stol na kojem su bili šalica, kruh i kobasica, neprijateljski proučavajući petnaest četvornih metara u kojima je stanovao, napukle zidove, madrac na podu, zahod na stubištu. Naravno da si je s devet tisuća franaka mogao priuštiti nešto bolje, ali gotovo polovica je svaki mjesec odlazila u Guilvinec, njegovoj majci. Ne možeš biti na toplom ako znaš da ti je majci hladno, takav je život, tako jednostavan i tako složen. Joss je znao da onaj učeni čovjek ne traži mnogo za sobu, jer se nalazi u sklopu njegovog stana i jer se plaća ispod stola. Osim toga, valjalo je priznati neke stvari, Decambrais nije spadao u eksploatatore koji će vam oderati kožu za četrdeset kubnih metara u Parizu. Lizbeth je čak besplatno stanovala, u zamjenu za kupnju, večere i održavanje zajedničke kupaonice. Decambrais se brinuo o ostalome, usisavao je i brisao prašinu u zajedničkim prostorijama, postavljao stol za doručak. Valjalo je priznati da s njegovih sedamdeset godina, tom učenom čovjeku ništa nije bilo teško.

Joss je polako žvakao namočeni kruh, jednim uhom slušajući prigušeni radio, da ne propusti pomorsku prognozu koju je svakog jutra bilježio. To je, kod učenog čovjeka, imalo sve prednosti. S jedne strane, bilo je na korak od kolodvora Montparnasse, za svaki slučaj. Nadalje, bilo je prostrano, s radijatorima, krevetima na noge, hrastovim parketima i starim tepisima s resama. U prvo vrijeme nakon što je doselila, Lizbeth je dane provodila stojeći bosih nogu na toplim tepisima, iz užitka. Postojala je večera, naravno. Joss je samo znao ispeći brancina na roštilju, otvarati kamenice i uživati u školjkama. Tako da je svake večeri jeo konzerve. Napokon, tu je bila Lizbeth, koja je spavala u susjednoj sobi. Ne, ne bi on nikada dirnuo Lizbeth, nikada ne bi na nju stavio svoje hrapave ruke, dvadeset pet godina starije od njezinih. Decambraisu je i to valjalo priznati, uvijek ju je poštivao.Lizbeth mu je ispričala stravičnu priču, prve večeri kad je legla na tepih. Dakle, aristokrat nije ni trepnuo. Kapa dolje. To znači biti pošten. A ondje gdje je aristokrat bio pošten, Joss bi bio jednako tako pošten. Među Le Guernima možda ima grubijana, ali nema lopova.

A upravo ga je to boljelo. Decambrais ga je smatrao grubijanom i nikada mu ne bi ustupio sobu, bilo je beskorisno o tome sanjati. I o Lizbeth i o večeri i o radijatorima.

I dalje je o tome mislio dok je praznio sanduk, sat vremena kasnije. Odmah je pokupio debelu omotnicu boje bjelokosti i otvorio je jednim pokretom kažiprsta. Trideset franaka. Tarife su se povećavale same od sebe. Bacio je pogled na tekst, ne trudeći se da ga pročita do kraja. Nerazumljive brbljarije tog luđaka počele su ga umarati. Onda je automatski odvojio izgovorivo od neizgovorivog. Na drugu hrpu, stavio je sljedeću poruku: „Decambrais je peder, sam plete čipku." Ista stvar kao jučer, ali u drugom smjeru. Nije baš inventivan, taj tip. Brzo ćemo se početi vrtjeti u krug. U trenutku dok je Joss stavljao oglas na stranu, njegova je ruka počela oklijevati, duže nego sinoć. Iznajmi mi sobu ili ću sve reći u izvikivanju. Ucjena, ni više ni manje.

U osam sati i dvadeset osam minuta, Joss je bio za pultom, posve spreman. Svi su bili na svojim mjestima, poput plesača u koreografiji, uhodanoj nakon više od dvije tisuće predstava: Decambrais ispred svojih vrata, pogleda uprtog u knjigu, Lizbeth u maloj gomili, desno, Bertin, lijevo, iza zastora Vikinga, obojanog u crveno i bijelo, Damask iza njegovih leđa, oslonjen na izlog Roll-Ridera, nedaleko od Decambraisove stanarke, soba broj četiri, gotovo skrivene iza stabla, i na kraju poznate glave strastvenih poklonika raspoređenih u krug, gdje je svatko nekom vrstom atavizma pronašao isto mjesto kao sinoć.

Joss je počeo s izvikivanjem. .- Jedan: Tražim recept za kolač, ali da kandirano voće ne padne na dno. Dva:

Ničemu ne služi što zatvaraš vrata da sakriješ svoje prljavšti- ne, Bog koji je na nebu će ti suditi, tebi i tvojoj kurvi. Tri: Helene, zašto nisi došla? Oprosti mi za sve što sam ti učinio. Potpis Bernard. Četiri: Šest kugli za boćanje izgubljeno u parku. Pet: Prodajem ZR7750, 8500 kilometara, crveni, s alarmom, vjetrobranom, štitnicima, 3000 franaka.

Nepoznata ruka podigla se iz gomile, pokazavši zanimanje za oglas. Joss je morao prekinuti.

-Malo kasnije, u Vikingu, kazao je pomalo grubo.Ruka se spustila, posramljeno, jednako brzo kao što se podigla.- Šest, nastavio je Joss. Ne bavim se mesom. Sedam: Tražim otvoreni kamion za

pizze, dozvola VL, peć za 6 pizza. Osam: Mladi koji bubnjaju, sljedeći put zvat ću policiju. Devet...

Nestrpljiv da čuje oglas luđaka, Decambrais više nije s punom pozornošću slušao dnevne oglase. Lizbeth je zapisala prodaju provansalskih trava, polako smo došli do pomorske prognoze. Decambrais se pripremao, okrećući vrh olovke u ruci.- ... 7 do 8 u postupnom smanjenju na 5 do 6, onda poslijepodne u zapadnom dijelu 3

do 5. More jako, kiša i pljuskovi u slabljenju.Joss je stigao do oglasa broj 16, a Decambrais ga je od prve riječi prepoznao.-Nakon čega sam tri točkice išao rijekom, iskrcao sam se na drugom kraju grada, a

kad je pala noć, uspio sam ući u ženinu kuću tri točkice i ondje sam bio u njezinom društvu, iako uz tisuću teškoća, ali ipak sam na kraju utažio želju za njom. Zadovoljen s te strane, otišao sam pješice.

Uslijedila je zbunjujuća tišina, koju je Joss brzo prekinuo, nanizavši nekoliko razumljivijih poruka prije nego što će započeti svoju Stranicu povijesti. Decambrais je napravio grimasu. Nije imao vremena sve zabilježiti, jer je tekst bio suviše dug. Naćulio je uši da čuje sudbinu Ljudskih prava, francuskog broda od 74 tone, 14. siječnja 1797., na povratku s neuspješnog napada na Irsku, s 1350 ljudi.

- ... Lovila su ga dva engleska broda, Neumorni i Amazona: nakon cjelonoćne borbe, potopljen je uz obalu Cantea.

Joss je ugurao papire u vjetrovku.-Ah, Joss!, viknuo je neki glas. Koliko ih je spašeno?Joss je skočio s pulta.-Ne možemo sve znati, kazao je nekako svečano.Prije nego što će spremiti stvari kod Damaska, pogled mu se susreo s

Decambraisovim. Trebao je učinit tri koraka prema njemu, ali je odlučio to odgoditi do podnevnog izvikivanja. Kad popije jabukovaču, dobit će malo hrabrosti.

U dvanaest sati i četrdeset pet, Decambrais je, uz kraćenja, grozničavo zapisao sljedeći oglas:

Dvanaest: Suci će donijeti uredbe kojih se treba pridržavati i objefit će ih na uglovima ulica i na trgovima, kako bi svi za njih znali. Tri točkice. Dat će ubiti pse, mačke; golubove, zečeve, piliće i koke. Pofebnu će pozornost usmjeriti na to da kuće i ulice budu čifie, da se očifte gradski i prigradski kanali, otvori puni gnoja, smrdljive vode, tri točkice; ili barem da se ofuše.

Joss je već otišao kod Vikinga na ručak kad mu je Decambrais odlučio pristupiti. Gurnuo je vrata bara, a Bertin mu je poslužio pivo, koje je stavio na podmetač za čaše od crvenog kartona, ukrašen s dva zlatna lava iz Normandije, posebno proizveden za ovaj lokal. Kako bi najavio ručak, gazda je šakom udario po širokoj bakrenoj ploči

obješenoj iznad šanka. Svakog dana, za obrok u podne i navečer, Bertin je udarao u gong, što je dovodilo do strašne buke koja bi sve golubove s trga nagnala na masovno uzlijetanje, a u brzom križanju ptica i ljudi, sve gladne dovodila u Viking. Tim je pokretom Bertin sve učinkovito podsjećao da je oglašeno vrijeme za klopu, istodobno odajući počast svojim opasnim korijenima, koje nitko nije smio zanemariti. Bertin je po majci bio iz Toutina, čime je, uz pomoć etimologije, uspostavljena izravna veza s Thorom, skandinavskim bogom gromovnikom. Iako su neki smatrali da je takvo tumačenje smiono, a Decambrais je bio jedan od njih, nitko se nije usudio srušiti Bertinovo rodoslovno stablo i tim činom uništiti snove čovjeka koji je već trideset godina prao čaše na tlu Pariza.Te su male ekscentričnosti proširile ugled Vikinga daleko izvan njegova kruga i lokal je stalno bio pun.Decambrais je, držeći pivo visoko u ruci, otišao do stola za kojim je sjedio Joss.- Mogu li s vama kratko razgovarati?, upitao je ne sjedajući.Joss je podigao svoje male plave oči, ništa ne odgovorivši, žvačući meso. Tko je progovorio? Bertin? Damask? Hoće li ga Decambrais otpraviti od sobe za iznajmljivanje, iz čistog užitka da mu pokaže kako njegova prisutnost kao grubijana nije poželjna u hotelu s tepisima? Ako ga Decambrais misli vrijeđati, izvadit će mu sve smeće. Rukom mu je dao znak da sjedne.- Oglas broj 12, započeo je Decambrais.- Znam, kazao je Joss iznenađen, specijalan je.Dakle, Bretonac je vidio. To će mu olakšati zadatak.- Ima nekoliko sličnih, kazao je Decambrais.- Da, u posljednja tri tjedna.- Pitam se jeste li ih sačuvali.Joss je pomazao umak kruhom, pojeo ga i prekrižio ruke.- Zašto?, upitao je.- Volio bih ponovno ih pročitati. Ako hoćete, dodao je kad je vidio tvrdi izraz lica Bretonca, otkupit ću ih od vas. Sve koje imate i koji će doći.- Znači, to niste bili vi?- Ja?- Niste ih vi stavili u kutiju. Pitao sam se. To je moglo bili u vašem stilu, te starinske rečenice u kojima se ništa ne razumije. Ali ako ih želite otkupiti od mene, znači da nisu vaše. Logično razmišljam.- Koliko?- Nemam ih sve. Samo pet posljednjih.- Koliko?- Pročitani oglas, kazao je Joss pokazujući na svoj tanjur, to je kao oglodana janjeća kost: više nema nikakvu vrijednost. Ja ne prodajem. Među Le Guernima možda ima grubijana, ali nismo lopovi.Joss mu je uputio pogled pun razumijevanja.- Onda?, opet je upitao Decambrais.Joss je oklijevao. Može li se razumno pregovarati o sobi u zamjenu za pet listova papira bez glave i repa.- Izgleda da je jedna vaša soba slobodna?, promrmljao je.Decambraisovo se lice ukočilo.- Već ima zainteresiranih, odgovorio je vrlo tiho. Ti ljudi imaju prednost pred vama.- U redu, kazao je Joss. Upakirajte svoju reklamu. Herve Decambrais ne želi da neki grubijan gazi po njegovim tepisima. Ovako je jasnije, zar ne? Treba ili napisati ta pisma

da biste ušli unutra, ili treba biti Lizbeth, a mislim da trenutačno nisam sposoban ni za jedno ni za drugo.Joss je ispio čašu vina i snažno je spustio na stol. Zatim je slegnuo ramenima i odjednom se smirio. Bilo je još takvih, kod Le Guernovih.- Dobro je, kazao je ponovno si natočivši. Držite si tu svoju sobu. Napokon, mogu shvatiti. Nas dvojica nismo od iste vrste, a osim toga, dosta mi je svega. Sto se može? Možete dobiti te papire, ako vas toliko zanimaju. Dođite večeras kod Damaska, prije izvikivanja u šest sati i deset minuta.Decambrais je u dogovoreno vrijeme došao u Roll-Rider. Damask bijaše zauzet pripremanjem rola za nekog mladog kupca, a njegova mu je sestra iza blagajne dala znak da priđe.- Gospodine Decambrais, kazala je tihim glasom, kad biste mu rekli da odjene pulover. Prehladit će se, bronhije mu baš nisu u najboljem stanju. Znam da imate utjecaja na njega, automatski.- Već sam mu o tome govorio, Marie-Belle. Nikako ne može shvatiti.- Znam, kazala je mlada žena grizući usnicu. Ali kad biste opet pokušali.- Razgovarat ću s njim čim budem u prilici, obećavam vam. Je li mornar tu?- U skladištu je, kazala je Marie-Belle pokazujući mu na vrata.Decambrais se sagnuo ispod kotača obješenih bicikala, provukao seizmeđu redova dasaka i ušao u radionicu za popravak, od poda do stropa ispunjenu rolama svih vrsta, dok je jedan njezin kraj zauzeo Joss sa svojim sandukom.- Stavio sam vam to na rub stola, kazao je Joss ne okrećući glavu.Decambrais je uzeo listove i na brzinu ih pregledao.- A evo i ovog večerašnjeg, dodao je Joss. Pretpremijera. Luđak je počeo forsirati, sada ih dobivam tri na dan.Decambrais je odvio papir i pročitao:- Ponajprije da se izbjegne zaraza koja dolazi iz zemlje, treba održavati čistima ulice i kuće, plijeveći i štiteći od zaraze kako ljude tako i oftale životinje, obraćajući osobitu pozornost na ribarnice, mefrice i trgovine s tripicama, gdje se obično stvara gomila izmeta koji se kvari.- Ne znam kakvo je meso u tim mefnicama, kazao je Joss, i dalje nagnut nad svojim hrpama.- Meso je meso, ako mogu reći.- Znate, dakle Decambrais, doista želim ostati ljubazan, ali miješajte se u ono što vas se tiče. Naime, mi Le Guernovi znamo čitati. Nicolas Le Guern bio je glasnik još u doba Drugog Carstva. Nećete me vi učiti razlici između mefnice i mesnice, za ime Boga.- Le Guern, to su kopije starih tekstova, iz 17. stoljeća. Tip ih doslovno prepisuje, posebnim slovima. U ono doba, slovo S se pisalo gotovo jednako kao F. Tako se u podnevnom oglasu nije radilo o objefit ni o čifie ili pofebnu. A još manje da se ofuše.- Što, slova S?, kazao je Joss ustajući i povisivši glas.- Slova S, Le Guern. Objesit, čiste, posebnu, osuše. Stara slova S u obliku slova F. Pogledajte i sami, nemaju posve isti oblik, ako ih pobliže proučimo.Joss mu je oteo papir iz ruku i počeo proučavati slova.- Dobro, kazao je zlovoljno, prihvaćam. I što onda?- Lakše vam je za čitanje, ništa više. Nisam vas želio uvrijediti.- Sad je gotovo. Uzmite svoje proklete papire i brišite. Jer čitanje je ipak moj posao. Ja se u vaše poslove ne miješam.- Što želite reći?

- Želim reći da znam dosta toga o vama, sa svim onim optužbama što se povlače, kazao je Joss, pokazujući na gomilu neizrecivog. Kao što me neku večer podsjetio moj prapradjed Le Guern, u čovjekovoj glavi nije samo ljepota. Srećom da odvajam žito od kukolja.Decambrais je problijedio i potražio tronožac da sjedne.- Dragi Bože, ne trebate se zbog toga uznemirivati.- Le Guern, imate li još uvijek te optužbe?- Da, stavljam ih sa strane. Zanimaju vas?Joss je prelistao hrpu neobjavljenog i pružio mu dvije poruke.- Napokon, uvijek je korisno znati tko vam je neprijatelj« kazao je.Obaviješten čovjek je u boljoj poziciji.Joss je gledao Decambraisa kako razmata listove. Ruke su mu drhtale, a on je prvi put osjetio neku zabrinutost prema tom učenom starcu.- Nemojte se čuditi, sve je to smeće. Da samo znate što ja sve pročitam. Govno treba pustiti da oteče u rijeci.Decambrais je pročitao dva lista i odložio ih na koljena, slabašno se smješkajući. Jossu se učinilo da mu se vratio dah. Čega li se uplašio taj aristokrat?- Nema ništa loše u pletenju čipke, uporan je bio Joss. Moj je otac krpao mreže. To je isto, samo veće, zar ne?- Tako je, kazao je Decambrais vraćajući mu poruke. Ali bilo bi bolje da se to ne pročuje. Ljudi su ograničeni.- Vrlo ograničeni, kazao je Joss nastavljajući s poslom.- Majka me naučila tom zanatu. Zašto te oglase niste pročitali na izvikivanju?- Jer ne volim glupane, kazao je Joss.- Ali ne volite ni mene, Le Guern.- Ne. Ali ne volim glupane.Decambrais je ustao i udaljio se. U trenutku dok je prelazio preko praga niskih vrata, okrenuo se.- Soba je vaša, Le Guern, kazao je.

VI.

Dok je ulazio u Brigadu, oko trinaest sati, Adamsbergu se obratio nepoznati poručnik.

-Poručnik Maurel, komesare, predstavio se. Neka mlada žena čeka vas u uredu. Željela je samo vas. Stanovita Maryse Petit. Ondje je već dvadeset minuta. Bio sam slobodan i zatvorio sam vrata, jer joj je Favre želio podizati moral.

Adamsberg je nabrao obrve. Žena od jučer, priča s grafitima. Dragi Bože, pretjerano ju je umirio. Ako se svaki dan bude dolazila ispovijedati, stvari će se jako zakomplicirati.

- Učinio sam neku glupost, komesare?, upitao je Maurel.- Ne, Maurel. Ja sam pogriješio.Maurel. Visok, mršav, taman, bubuljičav, s lalokama, osjetljiv. Bubuljičav, s

lalokama, osjetljiv, jednako Maurel.Adamsberg je ušao u ured sa stanovitim oprezom te je sjeo za stol, kimajući glavom.-Ah, komesare, jako mi je žao što vam opet smetam, započela je Maryse.- Trenutak, kazao je Adamsberg vadeći list papira iz ladice i uronivši u njega, s

olovkom u ruci.Podla lukavština murjaka ili šefa tvrtke, kojom se koriste da stvore jaz i svom

sugovorniku daju do znanja kako je razmjerno beznačajan. Adamsberg se ljutio sam na sebe što je koristi. Vjeruje kako je miljama daleko od jednog poručnika Noela koji odrješito zakopčava svoju jaknu, a onda samog sebe zateče kako čini nešto još gore. Maryse je odmah zašutjela i pognula glavu. Adamsberg je iz toga pročitao da je otrpjela mnoga gazdinska zadirkivanja. Bila je dosta zgodna, a dok se ovako nagnula, ispod bluze su joj se nazirale grudi. Vjeruje kako je miljama daleko od narednika Favrea, ali ako se ukaže prilika, i on upada u istu mužjačku zamku. Na svom je popisu Adamsberg polako zabilježio: bubuljičav, laloke, osjetljiv, Maurel.- Da?, kazao je podigavši glavu. Još uvijek se bojite? Sjećate se, Maryse, mi se ovdje bavimo ubojstvima. Ako ste suviše uzrujani, možda bi vam korisniji bio liječnik umjesto murjaka?- Ah, možda.- Dobro, kazao je Adamsberg ustajući. Prestanite se mučiti, grafiti nikada nisu nikoga pojeli.Širom je otvorio vrata i nasmiješio joj se, kako bi je potaknuo da ode.- Ali, kazala je Maryse, nisam vam rekla za druge zgrade.- Kakve druge zgrade?- Dvije zgrade na drugom kraju Pariza, u osamnaestom arondismanu.- I što s tim?- Crne četvorke. Bile su na svim vratima, i to otprije tjedan dana, mnogo prije moje zgrade, zapravo.Adamsberg je na trenutak zastao, onda je polako zatvorio vrata i mladoj ženi pokazao na stolac.- Komesare, upitala je stidljivo Maryse, nakon što je ponovno sjela, grafiti se ponajprije crtaju u svojim četvrtima, zar ne? Hoću reći, kao na nekom dobro ograđenom području? Ne obilježavaju jednu zgradu, a onda neku na drugom kraju grada, zar ne?- Osim ako ne stanuju na oba kraja Pariza.- Ah, da. Ali općenito, bande su kvartovske, zar ne?

Adamsberg je šutio, a onda je izvadio notes.- Kako ste to saznali?- Vodila sam sina kod logopeda, ima disleksiju. Dok traje terapija, uvijek ga čekam dolje u kafiću. Listala sam kvartovske novine, znate, novosti iz arondismana, a zatim politika. Bio je cijeli stupac o tome, na zgradi u ulici Poulet i na zgradi u ulici Caulaincourt, na svim vratima bile su četvorke.Maryse je neko vrijeme zastala.- Izrezak sam tekst i donijela vam ga, kazala je gurnuvši papir na stol. Kako biste vidjeli da ne izmišljam. Hoću reći da se ne želim praviti važna ili tako nešto.Dok je Adamsberg na brzinu čitao članak, mlada je žena ustala u namjeri da ode. Adamsberg je bacio pogled na prazni koš za smeće.- Trenutak, kazao je. Ponovit ćemo sve iz početka. Vaše ime, adresu, crtež četvorke i sve ostalo.- Ali jučer sam vam kazala, odgovorila je Maryse, malo uvrijeđena.- Bolje da sve ponovimo. Iz opreza, shvaćate.- Pa dobro, rekla je Maryse i opet sjela, poslušno.Nakon što je Maryse otišla, Adamsberg je krenuo u šetnju, Jedan sat bez micanja na stolcu za njega je predstavljao maksimalno vrijeme sjedenja. Večere u restoranu, filmske predstave, koncerti, duge večeri u dubokim naslonjačima, započete s iskrenim užitkom, završavale su nekom vrstom fizičke patnje. Potisnuta želja da izađe i hoda, ili barem da ustane, navodila ga je da odustane od razgovora, glazbe, filma. Taj je hendikep imao svoje prednosti. Omogućavao mu je da shvati ono što drugi nazivaju grozničavošću, nestrpljivošću, odnosno osjećajem hitnosti, a to su stanja koja su mu izmicala u svim ostalim životnim okolnostima.

Jednom kad bi ustao ili počeo hodati, ta bi nestrpljivost nestala jednako kao što je došla, a Adamsberg bi se vratio u svoj prirodni ritam, polagani, mirni, ustaljeni. Vratio se u Brigadu bez nekog posebnog razmišljanja, ali s osjećajem da te četvorke nisu ni grafiti ni mladenačka šala, pa čak ni osvetnička farsa. Nejasna nelagoda u tom nizu brojki, pritajena mučnina.

Kad je stigao u Brigadu, također je znao da ne bi bilo poželjno o tome govoriti Danglardu. Danglard je mrzio kad je opširno obrazlagao neutemeljene percepcije, koje su po njegovom mišljenju bile izvor svih policijskih pogrešaka. U najboljem slučaju, nazivao je to gubljenjem vremena. Adamsberg mu je uzalud objašnjavao da gubljenje vremena nikada nije izgubljeno vrijeme, Danglard je odlučno ustrajao u odbijanju tog sustava nedozvoljenih misli, bez racionalne povezanosti. Adamsbergov je problem bio u tome što drugi sustav nije poznavao i što se čak nije ni radilo u sustavu, ni o uvjerenju, pa ni o običnom hiru. Bila je to sklonost, jedina koju je posjedovao.

Danglard bijaše u svom uredu, pogleda otežalog od solidnog ručka, provjeravao je računalnu mrežu koju su upravo spojili.

-Ne mogu uključiti pohranu otisaka iz Prefekture, progunđao je u prolazu Adamsbergu. Što oni misle, k vragu? Zastoj? Jesmo li priključeni ili nismo priključeni?

-Sve će doći, kazao je Adamsberg, smireno, tim mirnije jer se želio što manje miješati u računala.

Njegova neupućenost barem nije smetala kapetanu Danglardu koji je vješto baratao bazama podataka i izmjeničnim nizovima. Zapisati, razvrstati, obraditi najopširnije predmete, sve je to odgovaralo širini njegova organiziranog duha.

- Ima neka poruka na vašem stolu, kazao je ne podigavši pogled. Kći kraljice Mathilde. Vratila se s puta.

Danglard je Camille uvijek zvao isključivo „kći kraljice Mathilde", otkako mu je prije mnogo vremena ta Mathilde prouzročila veliki estetski i emocionalni šok.

Obožavao ju je poput ikone, a velik dio tog divljenja proširio se i na njezinu kćer Camille. Danglard je smatrao da Adamsberg nije bio ni izdaleka dovoljno susretljiv i pažljiv prema Camille koliko je trebao biti. Adamsberg je to vrlo jasno osjećao u gunđanju ili nijemom neodobravanju svog pomoćnika koji se, međutim, kao pravi džentlmen, trudio ne miješati u stvari koje ga se ne tiču. Upravo mu je u tom trenutku Danglard bez riječi predbacivao što već više od dva mjeseca nije imao novosti o Camille. A nadasve što ga je sreo u naručju neke djevojke, jedne večeri prije otprilike tjedan dana. Dva su se muškarca pozdravila bez riječi.Adamsberg je stao iza leđa svog pomoćnika i na trenutak gledao crte koje prolaze ekranom.- Znate, Danglarde, ima neki tip koji se zabavlja crtajući crnom bojom izokrenutu brojku četiri po vratima stanova. Zapravo, u trima zgradama. Jednoj u trinaestom arondismanu i dvjema u osamnaestom. Pitam se ne bih li trebao skoknuti do tamo.Danglard je ostao s prstima iznad tipkovnice.- Kada?, upitao je.- Pa sada. Nakon što obavijestim fotografa.- A zbog čega?- Pa zato da ih fotografiramo, prije nego što ih ljudi obrišu. Ako to već nisu učinili.- Ali zbog čega?, ponovio je Danglard.- Ne sviđaju mi se te četvorke. Uopće.Dobro. Ono najteže je rekao. Danglard se užasavao rečenica poput „ne sviđa mi se ovo" ili „ne sviđa mi se ono". Murjaku se nema što sviđati ili ne sviđati. Treba samo kopati i kopajući razmišljati. Adamsberg je ušao u ured i našao poruku koju mu je ostavila Camille. Može doći do njega večeras, ako je slobodan. Ako nije slobodan, može li joj to javiti? Adamsberg je zatresao glavom. Da, naravno da je slobodan.Odjednom zadovoljan, uzeo je telefonsku slušalicu i nazvao fotografa. Danglard je upao u prostoriju, zabrinut i mrzovoljan.- Danglarde, kako izgleda fotograf?, upitao je Adamsberg. I kako se zove?- Predstavili su vam cijelu ekipu prije tri tjedna, kazao je Danglard, i stisnuli ste ruku svim prisutnim muškarcima i ženama. S fotografom ste čak i razgovarali.- Moguće je Danglarde, čak vrlo vjerojatno. Ali to nije odgovor na moje pitanje. Kako izgleda i kako se zove?- Daniel Barteneau.- Barteneau, Barteneau, nije baš jednostavno. Izgled?- Onako mršav, živahan, nasmiješen, sav u pokretu.- Razlikovna obilježja?- Vrlo guste crvene pjege, gotovo crvena kosa.- To je dobro, jako dobro, kazao je Adamsberg vadeći popis iz ladice.Nagnuo se nad stol i zapisao: mršav, crven, fotograf...- Kako ste rekli da se zove?- Barteneau, odsječno će Danglard. Daniel Barteneau.- Hvala, kazao je Adamsberg upotpunjujući svoj podsjetnik. Jeste li primijetili da ima jedan veliki glupan u skupini? Kažem jedan, ali možda ih je i više.- Favre, Jean-Louis.- Tako je. Što ćemo s njim?Danglard je raširio ruke.- To je pitanje koje se postavlja na svjetskoj razini, kazao je. Popravit ćemo ga?- Za to će nam trebati pedeset godina, stari moj.- A što ćete s tim četvorkama?- Ah, odgovorio je Adamsberg.

Otvorio je notes na stranici s Marysinim crtežom.- Ovako izgledaju.Danglard je bacio pogled na crtež i vratio mu ga.- Je li se dogodio neki zločin? Nasilje?- Samo potezi kistom. Što nas košta pogledati? Sve dok ovdje ne bude rešetaka, svi se slučajevi usmjeravaju u sjedište policije na Quai des Orfevres.- To nije razlog da radimo nešto bez veze. Ima posla da se sve dovede u red.- To nije bez veze, Danglarde, mogu vam to jamčiti.- Grafiti.- Otkada se grafitima obilježavaju vrata na stanovima? Na tri mjesta u Parizu?- Zabavljači? Umjetnici?Adamsberg je polako zavrtio glavom.- Ne, Danglarde, nema tu ničeg umjetničkog. Nego je to jedno veliko sranje.Danglard je slegnuo ramenima.- Znam, stari, kazao je Adamsberg izlazeći iz ureda. Znam.Fotograf je stigao u hodnik i probijao se kroz žbuku. Adamsberg mujc stisnuo ruku. Ime koje mu je Danglard ponovio posve je zaboravio. Najbolje bi bilo da podsjetnik stavi u notes, na dohvat ruke. Već sutra će se pobrinuti oko toga, jer večeras će biti s Camille, a Camille je bila ispred Bretoncaua ili kako god se zvao. Danglard mu je brzo pritekao u pomoć.- Dobar dan, Bartoneau, kazao je.- Dobar dan, Bartoneau, ponovio je Adamsberg uputivši svom pomoćniku pogled pun zahvalnosti. Idemo. Avenija Italije. Sve je čisto, umjetničke fotografije.Krajem oka, Adamsberg je vidio Danglarda kako odijeva jaknu i pažljivo je ravna po ramenima, da dobro legne.- Idem s vama, promrmljao je.

VII.

Joss je u žurbi sišao niz ulicu Gaite, tri i pol čvora. Od sinoć se pitao je li dobro čuo učenog starca kako izgovara rečenicu: „Soba je vaša, Le Guern." Naravno da ga je čuo, no je li to doista značilo ono što je Joss mislio da znači? Je li to zbilja značilo da mu Decambrais iznajmljuje sobu? S tepihom, Lizbeth, večerom? Njemu, grubijanu iz Guilvineca? Naravno, to je značilo upravo to. Što drugo? Ali nakon što je to jučer rekao, nije li se Decambrais probudio zgrožen i odlučan na povlačenje? Neće li doći do njega nakon izvikivanja i obavijestiti ga da mu je jako žao, ali da je soba iznajmljena, jer je riječ o prednosti?

Da, to će se dogoditi, i to odmah. Ta stara kukavica, taj stari pozer osjetio je olakšanje kad je shvatio da Joss neće na javnom mjestu govoriti o pletenju čipke. Te mu je, u neobuzdanom oduševljenju, dao sobu. A sada je uzima nazad. Eto takav je Decambrais. Dosadnjaković i gad, tako je oduvijek mislio o njemu.

Bijesan, Joss je uzeo sanduk i bezobzirno ga ispraznio na stol Roll- Ridera. A da je bila neka nova poruka protiv učenog čovjeka, bilo je lako moguće da bi je jutros pročitao. O gadu, o velikom gadu. Nestrpljivo je preletio preko oglasa, ali nije našao ništa takvoga. No, s druge strane, debela koverta boje bjelokosti bila je tu, s trideset franaka.

-Taj me dugo vremena neće pustiti na miru, promrmljao je Joss šireći list papira.Istodobno, to nije bilo nešto loše. Tip mu je sam nosio gotovo sto franaka na dan,

samo on. Joss se usredotočio na čitanje.Videbis animalia generata ex corruptione multiplicari in terra ut vermes, rana set

muscas; et si sit a causa subterranea videbis reptilia habitantia in cabernis exire ad superficiem terrae et dimittere ova sua et aliquando mori. Et si est a causa celesti, similiter volatilia.

-Sranje, kazao je Joss. To je talijanski.Prva stvar koju je Joss učinio kad se popeo na podij u osam sati i dvadeset osam

minuta bilo je da se uvjeri nalazi li se Decambrais pored vrata. To je bilo prvi put u dvije godine da ga je s nestrpljenjem očekivao. Da, bio je tamo, besprijekorno odjeven u sivo odijelo, pokretom ruke prelazio je preko sijede kose, otvarajući knjigu u kožnom uvezu. Joss mu je uputio prijekoran pogled i svojim snažnim glasom najavio oglas broj jedan.Učinilo mu se da je izvikivao brže nego obično, žureći se da sazna kako će Decambrais povući svoju riječ. Gotovo je sklepao završnu Stranicu povijesti Francuske za sve, i dalje se ljuteći na učenog starca.- Francuski parobrod, završio je naprasno, 3000 tona, udara o stijene Penmarcha zatim skreće do Torche gdje se potopio. Posada izgubljena.Kad je izvikivanje završilo, Joss je samoga sebe prisilio da mirno odnese blagajnu do Damaskova dućana, koji je upravo podizao svoj željezni zaslon. Dvojica muškaraca su se rukovala. Damaskova je ruka bila posve hladna. I morala je biti kad je i dalje bio u prsluku, po ovakvom vremenu. Navući će nešto, izazvat će kakvo zlo.- Decambrais te večeras u 20 sati čeka u Vikingu, kazao je Damask postavljajući šalice za kavu.- Zar ne može sam prenijeti poruku?- Ima sastanke cijeli dan.- Možda, ali nisam ja tu da slušam. Nije on zakon, ako je aristokrat.

- Zašto govoriš „aristokrat"?, upitao je Damask, iznenađeno.- Ah, Damask, probudi se. Nije li Decambrais katkada pravi aristokrat?- Nemam pojma. Nikada se nisam to zapitao. U svakom slučaju, stalno je bez love.- Aristokrat bez love, to zbilja postoji. To je čak ono najbolje što možeš kad si aristokrat.- Tako dakle, kazao je Damask. Nisam znao.Damask je poslužio toplu kavu, praveći se da ne primjećuje prigovaranje Bretonca.- Taj ćeš pulover staviti danas ili sutra?, upitao je Joss pomalo zlovoljno. Ne vjeruješ da se tvoja sestra jako brine zbog tebe?- Uskoro, Joss, uskoro.- Ne želim ti prigovarati, ali zašto ne opereš kosu?Damask ga je začuđeno pogledao i na leda odmaknuo svoju dugu i tamnu kovrčavu kosu.- Moja je majka govorila da je muškarčeva kosa cijeli njegov kapital, ustvrdio je Joss. Za tebe se ne bi moglo reći da ga oplođuješ.- Je li prljava?, upitao je mladi čovjek, uzrujan.- Malo, da. Ne prigovaram ti. To je za tvoje dobro, Damask. Imaš lijepu kosu, moraš se malo njome pozabavili. Zar ti sestra to nikada nije rekla?- Naravno, ali uvijek zaboravim.Damask je primio vrh pramena kose i počeo ga proučavati.- U pravu si, Joss, odmah ću to učiniti. Možeš li mi pripaziti na dućan? Marie-Belle neće doći prije deset.Damask je naglo izašao, a Joss ga je gledao kako prelazi trgom i juri u smjeru ljekarne. Uzdahnuo je. Siroti Damask. Suviše je ljubazan, taj tip, ali nije baš razuman, pa uzgaja runo na leđima. Suprotno od aristokrata, koji sve ima u glavi, ali ništa u srcu. Život baš nije uravnotežen.Bertinov gromoviti udarac gonga odjeknuo je navečer u osam i petnaest. Dani su se neobično skratili, trg je već bio u sjeni, a golubovi su spavali. Joss se nevoljko vukao do Vikinga. Ugledao je Decambraisa za stolom u kutu, s kravatom i u tamnom odijelu, s bijelom košuljom izlizanog ovratnika, ispred dva vrča crnog vina. Čitao je i bio je jedini od svih posjetitelja koji je to činio. Imao je cijeli dan da pripremi govor i Joss je očekivao da će biti dobro upakiran. Ali trebalo je mnogo više da se zavara jednog Le Guerna. Bile su mu poznate sve smicalice.Joss je teško sjeo, bez pozdrava, a Decambrais je odmah natočio vino u čaše.- Hvala što ste došli, Le Guern, ne bih to volio ostaviti za sutra.Joss je samo kimnuo glavom i potegnuo iz čaše.- Jesu li kod vas?, upitao je Decambrais.- Što to?- Današnji oglasi, specijalni oglasi.- Ne vučem sve sa sobom. Kod Damaska su.- Sjećate li ih se?Joss se počešao po obrazu.- Opet je bio onaj tip što priča o svom životu, bez glave i repa, kao obično, kazao je. A onda jedan drugi na talijanskom, od jutros.- To je latinski, Le Guern.Joss je na trenutak zašutio.- Pa dobro, ne volim baš previše sve to. Čitati stvari koje ne razumijem, to nije pošten posao. Što hoće taj tip? Gnjaviti cijeli svijet?- To je lako moguće. Recite, bi li vam bilo jako teško otići po njih?Joss je ispraznio čašu i ustao. Stvari se nisu odvijale na očekivani način.

Bio je uzrujan, kao one noći na moru kad se na brodu sve ispremiješalo i kad nije mogao vladati situacijom. Vjerovali su da valovi dolaze zdesna, a u zoru bijahu ravno ispred, na sjeveru. Bili su na rubu katastrofe.

Na brzinu je otišao i vratio se, pitajući se nije li Decambrais bio na lijevoj strani kad je mislio da je na desnoj, te je tri omotnice boje bjelokosti stavio na stol. Bertin je upravo donio toplo jelo, normandijske odreske s krumpirima, i treći vrč. Joss je navalio ne čekajući, dok je Decambrais tiho čitao podnevni oglas.

-„ Otišao sam jutros u ured, iako me kažiprst lijeve ruke jako bolio, zbog uganuća koje mi se dogodilo jučer dok sam se borio sa ženom koju sam jučer spomenuo. (...) Moja žena je otišla u javno kupalište (...) da se okupa nakon što je tako dugo ostala kod kuče u prašini. Smatra kako je odlučila da če odsada biti vrlo čista. Koliko če to potrajati, mogu bez problema dokučiti." Poznat mi je ovaj tekst, kazao je vraćajući ga u omotnicu, ali sjećam ga se samo u magli. Ili sam previše toga pročitao, ili me sjećanje izdaje.

-Katkada je sekstant taj koji izdaje.Decambrais je ponovno napunio čaše i prešao na sljedeći oglas.- „ Terrae putrefactae signa sunt animalium ex putredine nascentium multiplicatio,

ut sunt mures, ranae terrestres (...), serpentes ac vermes, (...) praesertim si minime in illis locis nasci consuevere." Mogu li ih uzeti?, upitao je.

-Ako vam to nešto znači.-Za sada ništa. Ali otkrit ću, Le Guern, otkrit ću. Tip se igra mačke i miša, ali

jednoga dana neka će me riječ navesti na pravi trag, uvjeren sam u to.-Da otkrijete što?-Da saznam što želi.Joss je slegnuo ramenima.-Vi sa svojim temperamentom nikada ne biste mogli biti glasnik. Jer ako se

zaustavljate na svemu što čitate, to je kraj svega. Više ne možete izvikivati, ugušite se. Glasnik mora biti iznad svega. Vidio sam već toliko luđaka koji su prodefilirali ispred mog sanduka. Ali nikada nisam vidio nekoga tko plaća više od propisane tarife. Niti nekoga tko govori latinski, ili starinsko slovo S piše u obliku slova F. Čemu to služi, pitam se.

-Da i dalje bude skriven. S jedne strane, nije on taj koji govori, jer citira tekstove. Vidite li kakvo je to lukavstvo? On se nije uvalio. A s druge strane, bira stare tekstove koji imaju smisla samo za njega. Skriva se.

-Znate, kazao je Joss vrteći nožem, nemam ništa protiv starine. Čak sam izvikivao stranicu iz povijesti Francuske, to ste primijetili? To je još od škole. Volio sam povijest. Nisam baš slušao, ali sam jc volio.

Joss je završio s jelom, a Decambrais je naručio čctvrii vrč vina. Joss je bacio pogled na njega. Mogao je dobro potegnuti, taj aristokrat, ne računajući što je sve stavio u sebe dok ga je čekao- On sam uspijevao je pratiti taj ritam, ali je osjećao kako mu stvari sve više izmiču kontroli. Pozorno je pogledao Decambraisa koji baš i nije izgledao posve stabilno,kad se sve uzme u obzir. Sigurno je pio da se ohrabri govoriti o sobi. Joss je također uzmicao. Sve dok govore o tricama i kučinama, ne razgovaraju o hotelu, a to je u svakom slučaju dobro.- Zapravo sam volio profu, dometnuo je Joss. Da je govorio kineski, sviđalo bi mi se. Kad su me vratili iz doma, samo sam za njim žalio. Nisu baš bili zabavni u Treguieru.- Što ste vi radili u Treguieru? Mislio sam da ste iz Guilvineca.- Zapravo ništa. Bio sam u domu da mi poprave karakter. Koristili su šamare ni za što. Nakon dvije godine vratili su me u Guilvinec, jer sam loše utjecao na druge.- Poznajem Treguier, kazao je Decambrais usput, puneči čašu.

Joss ga je sumnjičavo pogledao.- Znate li gdje je ulica Liberte?-Da.- Tamo se nalazio dom za dječake.-Da.- Odmah poslije crkve Saint-Roch.-Da.- Reći ćete „da" na sve što kažem?Decambrais je slegnuo ramenima, teških vjeđa. Joss je zatresao glavom.- Napili ste se, Decambrais, kazao je. Ne možete više izdržati.- Napio sam se, ali poznajem Treguier. Jedno ne isključuje drugo.Decambrais je ispio čašu i dao znak Jossu da je ponovno napuni.- To su šale, kazao je Joss povlačeći se. Sale da me pridobijete. Ako mislite da sam tako glup te ću popustiti pod izlikom da je neki momak prošao kroz Bretanju, jako se varate. Ja nisam domoljub, ja sam mornar. Poznajem Bretonce koji su jednaki kreteni kao drugi.- Ja također.- To govorite zbog mene?Decambrais je lagano zatresao glavom, a onda je uslijedila dugotrajna tišina.- A je li istina da poznajete Treguier?, opet je počeo Joss, s upornošću ivojstvenom onima koji su previše popili.Decambrais je potvrdno kimnuo i ispraznio svoju čašu.- E pa ja ga ne poznajem baš previše, kazao je Joss, naglo se rastuživši. Upravitelj doma, otac Kermarec, potrudio se da me svake nedjelje zadrži. Mislim da sam grad vidio samo preko prozorskog stakla i priča mojih drugova. Nezahvalno je sjećanje, jer sjećam se imena tog gada, ali ne i imena profesora povijesti, koji me jedini branio.- Ducouedic.Joss je polako digao glavu.- Kako?, upitao je.- Ducouedic, ponovio je Decambrais. Ime vašeg profesora povijesti. Joss je stisnuo oči i nagnuo se iznad stola.- Ducouedic, potvrdio je. Yann Ducouedic. Recite mi, Decambrais, vi me špijunirate? Što želite od mene? Vi ste neki murjak? Je li tako, Decambrais, vi ste murjak? Poruke, to je varka, soba, to je varka! Sve što želite je navući me kao murjak!- Bojite li se murje, Le Guern?- Što vas se tiče?- Vaša stvar. Ali ja nisam murjak.- Ma baš. Kako to da poznajete mog Ducouedica?- To je moj otac.Joss se okamenio, držeći laktove na stolu, s isturenom gubicom, pijan i nesiguran.- To je šala, promrmljao je nakon nekoliko trenutaka. Decambrais je rastvorio lijevu stranu sakoa i pomalo nespretnimpokretima gurnuo ruku u unutarnji džep. Izvadio je novčanik i iz njega osobnu iskaznicu koju je pružio Bretoncu. Joss ju je dugo proučavao, prelazeći prstom preko imena, fotografije, mjesta rođenja. Herve Ducouedic, rođen u Treguieru, sedamdeset godina.Kad je podigao glavu, Decambrais je stavio kažiprst na usta. Tišina. Joss je nekoliko puta kimnuo glavom. Kakva zbrka. No u Vikingu je vladala takva graja da se moglo slobodno govoriti bez ikakve opasnosti.- Zašto onda... „Decembrais"?, promrmljao je.

- Glupost.Dakle, kapa dolje. Kapa dolje, aristokrate. To mu je trebalo priznati. Joss nije prestajao razmišljati.- Onda, nastavio je, jeste li aristokrat ili niste?- Aristokrat?, upitao je Decambrais spremajući iskaznicu. Znate, Le Guern, da sam aristokrat, vjerojatno ne bih trošio oči pletući čipke.- Ali aristokrat bez love?, bio je uporan Joss.- Čak ni to. Samo bez love. Samo Bretonac.Joss se naslonio na stolac, zbunjen, kao kad vas neki hir ili san odjednom napuste, bez upozorenja.- Pazite, Le Guern, kazao je Decambrais. Nikome ni riječi.- Lizbeth?- Ni Lizbeth to ne zna. Nitko to ne treba znati.- Zašto ste to onda meni kazali?- Povjerenje za povjerenje, objasnio je Decambrais ispijajući čašu. Poštenom čovjeku, pošten čovjek i pol. Ako ste zbog toga promijenili mišljenje u vezi sobe, kažite to otvoreno. Mogu shvatiti.Joss je naglo ustao.- I dalje je želite unajmiti?, upitao je Decambrais. Jer imam drugih ponuda.- Uzimam je, kazao je odmah Joss.- Onda, vidimo se sutra, kazao je Decambrais ustajući, i hvala za poruke.Joss ga je uhvatio za rukav.- Decambrais, kakve su to poruke?- Podzemne, smrdljive. Opasne također, siguran sam u to. Čim mi se upali lampica, reći ću vam.- Svjetionik, kazao je Joss pomalo sanjalački, kad se vidi svjetionik.- Točno.

VIII.

Dobar dio četvorki već je bio izbrisan s vrata stanova u trima obilježenim zgradama, osobito u osamnaestom arondismanu gdje su se, prema riječima nekih stanara, dogadaji zbili još prije osam ili deset dana. No slikarije su bile kvalitetne te su na drvenim plohama ostali dobro vidljivi crni tragovi. S druge strane, u Marysinoj zgradi bilo je mnogo nedirnutih primjeraka četvorki koje je Adamsberg dao fotografirati prije nego što ih unište. Napravljene su ručno, jedna po jedna, a ne serijski, prema kalupu. No sve su imale ista obilježja: visoke oko sedamdeset centimetara, s potezom širine dobrih tri centimetra, sve su bile okrenute naopako, s nogom prema dolje i s dvjema poprečnim crtama na kraku.

- Dobro napravljeno, zar ne?, kazao je Danglardu koji je ostao nijem za vrijeme cijele ekspedicije. Čovjek je vješt. Radi ih u jednom potezu, bez prekidanja. Kao neko kinesko slovo.

-Nedvojbeno, kazao je Danglard sjedajući u automobil, desno od komesara. Grafika je elegantna, brza. Ima dobru ruku.

Fotograf je gurnuo materijal otraga i Adamsberg je polako krenuo.-Jesu li vam hitne te slike?, upitao je Barteneau.-Nimalo, odgovorio je Adamsberg. Dat ćete mi ih kad budete mogli.- Za dva dana, predložio je fotograf. Danas moram napraviti gomilu toga za Quai

des Orfevres.-Dobro da ste spomenuli sjedište policije, ne trebate im o ovome govoriti. Neka to

ostane naša mala šetnja.-Ako ima tako dobru ruku, nastavio je Danglard, možda je doista slikar.-To nisu radovi, ne vjerujem.- Ali cjelina ih može pretvoriti o djelo. Zamislite da tip počne obrađivati na stotine

zgrada, na kraju će početi o njemu govoriti. Razmjeri pojave, umjetničko uzimanje talaca kolektiviteta, ono što zovemo „intervencijom". Za šest mjeseci znat ćemo autorovo ime.

-Da, kazao je Adamsberg, možda ste u pravu.-To je to sigurno, umiješao se fotograf.

Njegovo se prezime naglo vratilo u Adamsbergovo sjećanje: Brateneau. Ne. Barteneau. Mršav, crven, fotograf, jednako Barteneau. Vrlo dobro. Što se imena tiče, tu nema pomoći, nitko ne bi smio očekivati nemoguće.- Bio je kod nas u Nanteuilu neki tip, nastavio je Barteneau, koji je u rasponu od tjedan dana stotinjak javnih kanti za smeće obojio u crveno s crnim točkama. Izgledalo je kao da se na grad spustilo jato divovskih bubamara i da se svaka od njih uhvatila za kantu kao za neku golemu granu. A nakon mjesec dana, tip je dobio posao na najvećoj lokalnoj radio postaji. Danas vedri i oblači u općinskoj kulturi.Adamsberg je šutke vozio, vukući se bez nervoze kroz prometni čep u osamnaest sati. Polako su stizali prema Brigadi.- Ima nešto što ne štima, kazao je zaustavivši se pred crvenim svjetlom na semaforu.- Vidio sam, odmah je uzvratio Danglard.- Što?, upitao je Barteneau.- Tip nije oslikao vrata svih stanova, odgovorio je Adamsberg. Oslikao je sve, osim jednih. I to u svim trima zgradama. Položaj pošteđenih vrata nije uvijek isti. Na šestom

katu lijevo, u Marysinoj zgradi, na trećem katu desno u ulici Poulet, na četvrtom katu lijevo u ulici Caulaincourt. To se baš ne uklapa dobro u „intervenciju".Danglard je grizao usnice, s kraja na kraj.- Upravo mrvica neravnoteže čini da djelo bude djelo, a ne dekor, objasnio je. Umjetnik nudi razmišljanje, a ne oslikani papir. To je dio koji nedostaje, rupa u bravi, nedovršenost, uvođenje slučajnosti.- Lažna slučajnost, potvrdio je Adamsberg.- Umjetnik sam mora proizvoditi slučajnost.- Nije to umjetnik, kazao je Adamsberg tihim glasom.Parkirao je ispred Brigade, podigao je ručnu.- Vrlo dobro, prihvatio je Danglard. Nego tko?Adamsberg se usredotočio, ruku položenih na volan, pogleda uprtog negdje u daljinu.- Ako biste mogli izbjeći da mi odgovorite „ne znam", zamolio je Danglard.Adamsberg se nasmiješio.- U takvim okolnostima, bolje je da šutim, kazao je.Adamsberg se vratio kući odlučna koraka, kako bi bio slguran da neće propustiti Camillin dolazak. Istuširao se i zavalio u naslonjač u namjeri da sanja barem pola sata, jer Camille je uglavnom bila točna.Jedina misao koja mu je pala na pamet je da se osjeća gol ispod odjeće, kao što se vrlo često događalo kad je ne bi odavno vidio. Gol ispod odjeće, prirodno stanje svakoga od nas. Takva vrst logične konstatacije Adamsberga nije uznemirivala. Činjenica je ostala: kad je čekao Camille, bio je gol ispod odjeće, dok na poslu to nije bio. Razlika je bila posve jasna, bila ona logična ili ne.

IX.

Između tri izvikivanja u četvrtak, Joss je uz pomoć malih kolica koja je posudio od Damaska, u nekoliko vožnji tamo-ovamo preselio stvari, u nekoj vrsti tjeskobne nestrpljivosti. Damask mu je pomogao u posljednjoj turi kad je kroz šest katova trebalo spustiti krupne komade namještaja. To se svodilo na nekoliko stvari: sanduk presvučen crnom tkaninom, s bakrenom kopčom, veliko ogledalo, na čijoj je obojanoj strani bio jedrenjak s tri jedra u pristaništu, teški naslonjač s reljefnim skulpturama koje je prapradjed svojim krupnim rukama izradio za kratkotrajnih boravaka u obitelji.

Noć je proveo podgrijavajući nove strahove. Decambrais — odnosno Herve Ducouedic, jučer je rekao previše, ohrabren s nekih šest vrčeva crnog vina. Joss se uplašio da se ne probudi u panici i da mu prva pomisao bude da ga pošalje na drugi kraj svijeta. No ništa se takvog nije dogodilo, a Decambrais je dostojanstveno otrpio si-tuaciju, naslonjen na vrata već u osam sati i trideset minuta, držeći knjigu u ruci. Ako je za nečim žalio, a vjerojatno jest, odnosno ako se ježio pri pomisli da je svoju tajnu predao u hrapave ruke nepoznatog čovjeka, k tomu grubijana, to se na njemu nije moglo vidjeti. A ako mu je glava bila teška, a zasigurno jest, jednako kao Jossova, ni to nije pokazivao, lice mu je bilo jednako usredotočeno nakon što su prošla dva dnevna oglasa, koja je već nazivao „specijalkama".

Joss mu ih je oba donio te večeri, nakon što je dovršio selidbu. Kad je ostao sam u novoj sobi, prvo što je učinio bilo je da skine cipele i čarape i da bos stane na tepih, raširenih nogu, opuštenih ruku, zatvorenih očiju. Taj je trenutak odabrao Nicolas Le Guern, rođen u Locmariji 1832., da sjedne na široki krevet s drvenim postoljem i da ga pozdravi. Zdravo, kazao je Joss.

-Dobro odigrano, sine, kazao je stari nalaktivši se na perinu.-Zar ne?, kazao je Joss malo otvorivši oči.- Ovdje ti je bolje nego ondje. Rekao sam ti da se s poslom glasnika možeš visoko

popeti.-To mi govoriš već sedam godina. Jesi li zato došao?-Ti oglasi, kazao je polako predak češkajući se po loše obrijanom licu, „specijalke"

kako ih zoveš, oni koje predaješ aristokratu, dakle, da sam ja na tvom mjestu, ja bih malo olabavio s tim. To je neko zlo.

-To je plaćeno, stari, i to dobro plaćeno, kazao je Joss ponovno obuvajući cipele.Stari je slegnuo ramenima.- Da sam na tvom mjestu, ja bih malo olabavio.- Što to znači?- To znači ono što znači, Joss.Ne znajući za posjet Nicolasa Le Guerna na prvom katu njegove vlastite kuće,

Decambrais je radio u svom skučenom uredu u prizemlju. Ovaj put učinilo mu se da je jedna od današnjih „specijalki" nešto otkrila, vrlo malo, ali možda od presudne važnosti.

Tekst koji je Joss izvikivao ujutro predstavljao je anegdotalan niz nečega što je nazivao „pričom bez glave i bez repa". Točno, pomislio je Decambrais, doista se radilo o izvacima iz knjige koji su izvađeni iz sredine, zanemarujući njezin početak. Zbog čega? Decambrais je redovito ponavljao te ulomke, u nadi da će poznate i neshvatljive rečenice na kraju otkriti ime svoga tvorca.

U crkvi sa ženom, koja ondje nije bila već mjesec ili dva. (...) Pitam se nije li to zahvaljujući zečjoj šapi čija je uloga da me čuva od vjetrova, ali otkako je nosim, nisam imao grčeve.

Decambrais je uz uzdah odložio papir i uzeo drugi, onaj s otponcem:Et de eis quae significant illud, est ut videas mures et animalia quae habitant sub

terra fugere ad sup erficiem terrae et pati sedar, id est, commoveri hinc inde sicut animalia ebria.

Primijetio je kratak prijevod ispod, s upitnikom u sredini: I medu tim stvarima koje su mu znak, je to da vidiš štakore i životinje koje žive ispod zemlje kako bježe na površinu i pate (?), odnosno idu iz tog mjesta poput pijanih životinja.Već je sat vremena uporno razmišljao o tom „sedar", što nije latinska riječ. Bio je uvjeren da nije riječ o pogrešci u prijepisu, jer je taj pedant bio toliko metodičan da je točkicama označavao sve rezove koje si je dopustio načiniti u izvornim tekstovima. Ako je pedant napisao „sedar", znači da je taj „sedar" zasigurno postojao usred teksta na savr- šenom kasnom latinskom. Popevši se na staru drvenu klupicu da dođe do rječnika, Decambrais je odjednom zastao.

Arapski. Riječ arapskog podrijetla.Kao u vrućici vratio se za stol, s rukama položenim na tekst, kao da se želi osigurati

da neće odletjeti. Arapski, latinski, mješavina. Decambrais je na brzinu pregledao ostale oglase u kojima se spominjao bijeg životinja na površinu zemlje, uključujući prvi latinski tekst koji je Joss sinoć pročitao, a koji je počinjao gotovo istovjetno: Vidjet ćeš.

Vidjet ćeš životinje nastale kvarenjem kako se množe ispod zemlje, poput crva, žaba krastača i muha, a ako je uzrok tome podzemni, vidjet ćeš gmazove koji stanuju u dubinama kako izlaze na površinu zemlje i napuštaju svoja jaja i katkada umiru. A ako je uzrok u zraku, isto će biti s pticama.

Tekstovi koji su se ponavljali jedan za drugim, katkad doslovno. Različiti autori ponavljaju istu ideju, sve do 17. stoljeća, ideju koja se prenosi s naraštaja na naraštaj. Poput redovnika koji stoljećima ponavljaju dekrete Auctoritasa. Dakle, društvo. Elitističko, obrazovano. Ali nisu to redovnici, ne. Tu nema ničeg vjerskog.

Oslonivši čelo na ruku, Decambrais je i dalje razmišljao kad je Lizbethin poziv odjeknuo cijelom kućom, pozivajući za stol, poput neke pjesme.

Silazeći u blagovaonicu, Joss je otkrio da su svi stanari hotela Decambrais već za stolom, na uobičajen način, vadeći ubruse iz drvenih prstena, od kojih je svaki bio obilježen posebnim znakom. Oklijevao je da li da odmah večeras sjedne za stol - večera u polupansionu nije bila obvezna, a sinoć su već primijetili da ga nema - obuzet ne-običnom nelagodom. Joss je navikao živjeti sam, jesti sam, spavati sam i govoriti sam, osim ako je ponekad išao večerati kod Bertina. U trinaest godina svog pariškog života imao je tri prijateljice, u kratkim razdobljima, ali nikad se nije usudio odvesti ih u svoju sobu i ponuditi im da legnu na madrac na podu. Kuće tih žena, iako skromne, uvijek su bile prihvatljivije od njegova trošnog utočišta.

Joss je učinio napor da se oslobodi te budalaštine koja se izgleda vratila iz davnih vremena njegove mladosti, agresivna i neprirodna. Lizbeth mu se nasmiješila i pružila mu prsten za ubrus. Kad bi se Lizbeth tako široko nasmijala, uvijek bi osjetio naglu želju da se baci na nju, poput utopljenika koji se u noći hvata za stijenu. Prekrasnu stijenu, okruglu, glatku i tamnu, kojoj se duguje vječna zahvalnost.To ga je čudilo. Takvu sentimentalnu silinu osjećao je samo prema Lizbeth, i to kad se smijala. Zbunjenim mrmljanjem stanari su poželjeli dobrodošlicu Jossu, koji je sjeo desno od Decambraisa. Lizbeth je predsjedala na drugom kraju stola, aktivno poslužujući. Bijahu tu još dva stanara hotela, soba broj jedan, Castillon, umirovljeni kovač koji je prvu polovicu života proveo kao opsjenar, radeći u svim kabaretima u Europi, i soba broj četiri, Evelyne Curie, sitna žena koja nije imala ni trideset godina, povučena, blagog i starinskog lica, nagnuta nad tanjurom. Lizbeth je upozorila Jossa čim je stigao u hotel.

-Pazi, mornaru, održala mu je prodiku, diskretno ga odvukavši u kupaonicu, da ne bi bilo zabune. S Castillonom možeš igrati otvoreno, on je junačina i sebe smatra dobrim za zafrkanciju, iako se to baš ne vidi, ali barem nećeš imati problema s njim. Nemoj se brinuti ako ti za vrijeme večere nestane ura, to je jače od njega, pri desertu će ti je sigurno vratiti. Tijekom tjedna imamo kompot ili svježe sezonsko voće, a nedjeljom kolač od krupice. Ovdje nema plastike u kuhinji, možeš jesti zatvorenih očiju. Ali pazi na malu. Ovdje je osamnaest mjeseci, na sigurnom. Zbrisala je iz bračne zajednice, nakon osam godina mučenja. Osam godina, možeš li to zamisliti? Čini se da ga je voljela. Na kraju je ipak razum prevladao i jedne lijepe večeri došla je tu. Ali pazi, mornaru. Njezin je čovjek traži po cijelom gradu da joj odere kožu i vrati je doma. To naravno nije spojivo jedno s drugim, ali kod takvih tipova je tako, nemaju oni trideset šest komandi. Spreman ju je zatući, da ne bi bila s drugim, poznato ti je to, doživio si već takve stvari. Dakle, ime Evelyne Curie ti je nepoznato, nikad nisi čuo za nju. Ovdje je zovemo Eva, to je neobvezujuće. Jesi shvatio, mornaru? Ponašaj se obzirno prema njoj. Ona ne govori mnogo, često poskakuje, zacrveni se, kao da se stalno boji. Malo-pomalo oporavlja se, ali trebat će vremena. Što se mene tiče, dovoljno me poznaješ, dobra sam, ali više ne podnosim šale na račun onih stvari. To je sve. Dođi za stol, već je vrijeme, i bolje da unaprijed znaš, dvije boce i gotovo, jer Decambrais je sklon piću, pa ga moram kočiti. Onaj tko želi još, neka ide kod Vikinga. Doručak je od sedam do osam, to svima odgovara osim kovaču koji ustaje kasno, ima nas raznih. Sve sam ti rekla, makni se, pripremit ću ti tvoj prsten. Imam jedan s piletom i jedan s čamcem. Koji ti je draži?

-Kakav prsten?, upitao je Joss.-Za ubrus. Rublje se pere svakog tjedna, bijelo petkom, šareno utorkom. Ako ne

želiš da ti se rublje pere zajedno s kovačevim, praonica ti je na sto metara odavde. Ako želiš glačanje, morat ćeš tododatno platiti Marie-Belle, koja dolazi prati stakla. Dakle, jesi li se odlučio za prsten?- Pile, odlučno je odgovorio Joss.- Muškarci, uzdahnula je Lizbeth nasmiješivši se, uvijek se moraju praviti važni.Juha, teleće pečenje, sir i kuhane kruške. Castillon je pričao sam za sebe, Joss je bio oprezan, kao da pristupa nekom novom moru. Mala Eva jela je tiho i samo je jednom podigla glavu da Lizbeth zamoli kruha. Lizbeth joj se nasmiješila, a Joss je imao neobičan dojam da je Eva poželjela baciti joj se u naručje. Ukoliko to ipak nije bio on.Decambrais praktički nije progovorio tijekom večere. Lizbeth je šapnula Jossu, koji joj je pomogao kod raspremanja: „Kad je ovakav, to znači da radi dok jede." Doista, Decambrais je ustao od stola čim je progutao kruške, ispričavši se svima prije nego što se vratio u radnu sobu.Prosvjetljenje je došlo ujutro, čim je došao k svijesti. Ime mu se našlo na usnicama i prije nego što je otvorio oči, kao da je ta riječ cijelu noć čekala da se spavač probudi, žudeći da se pojavi. Decambrais je čuo samog sebe kako tihim glasom izgovara: Avicena.Ustao je ponavljajući ga nekoliko puta, bojeći se da ne nestane zajedno s omaglicom sna. Da bi bio sigurniji, zapisao ga je na papir. Avicena. Zatim je zabilježio sa strane: Liber canonis. Medicinski kanon.Avicena. Veliki Avicena, perzijski liječnik i filozof, na samom početku 11. stoljeća, tisuću puta prepisivan od Istoka do Zapada. Latinska verzija, s arapskim izrazima. Sad je imao trag.Nasmiješen, Decambrais je čekao da sretne Bretonca na stubama. Uhvatio ga je u prolazu.- Jeste dobro spavali, Le Guern?

Joss je jasno vidio da se nešto dogodilo. Blijedo i mršavo Decambra- isovo lice, koje je obično malo podsjećalo na leš, oživjelo je kao da ga je obasjalo sunce. Umjesto svog pomalo ciničnog osmijeha, pomalo pozerskog, kakav je obično namještao, Decambrais je jednostavno blistao.- Imam ga, Le Guern, imam ga.- Koga?- Našeg pedanta! Imam ga, za ime Boga. Sačuvajte mi današnje „specijalke", jurim u knjižnicu.- Dolje, u radnu sobu?- Ne, Le Guern. Nemam sve knjige.- Ah, tako, kazao je Joss, iznenađen.

S ogrtačem preko ramena i blokom stisnutim među nogama, De- cambrais je zabilježio jutarnju „specijalku":

Nakon nepravilnosti u svojstvima godišnjih doba, kao kad je zima topla, umjesto da bude hladna; ljeto hladno, umjesto da bude toplo, isto tako proljeće i jesen, jer ta velika nejednakost pokazuje loš ustroj, i zvijezda i zraka (...).

Gurnuo je list u ubrus, a zatim pričekao nekoliko minuta da počne dnevna vreva. U pet minuta do devet, ugurao se u podzemnu željeznicu.

X.

Tog četvrtka Adamsberg je stigao u Brigadu poslije Danglarda, što je bila tako rijetka pojava da mu je pomoćnik uputio dug pogled. Komesar je imao izgužvane crte lica osobe koja je spavala svega nekoliko sati, između pet i osam. Odmah je izašao popiti kavu u obližnji bar.

Camille, zaključio je Danglard. Camille se sinoć vratila. Danglard je polako upalio računalo. On je spavao sam, kao obično. Ružan kakav je bio, lica bez neke čvrstine i tijela koje se spuštalo prema dolje poput voštanice što se topi, mogao je smatrati velikim uspjehom ako bi jednom u dvije godine uspio doći do žene. Kao uvijek, Danglard se od zlovolje otrgnuo idući ravno prema pivima, dok su mu pred očima, poput neke kratkotrajne svjetlosti, prolazila lica njegovih petero klinaca. Peto čak i nije bilo njegovo, sa svojim svijetloplavim očima, ali žena mu ih je sve prijateljski ostavila i otišla. Otada je već prošlo mnogo vremena, osam godina i trideset sedam dana, a slika Marie, s leđa, kako u zelenom kostimu polako ide hodnikom, otvarajući vrata i zatvarajući ih za sobom, bila mu je urezana u mozgu pune dvije godine, sa šest tisuća petsto piva. Slika djece, dva blizanca, dvije blizanke i mali s plavim očima, postala je tako njegova fiksna ideja, njegovo utočište, njegov spas. Proveo je na tisuće sati pasirajući mrkve sve sitnije i sitnije, perući sve bjelje i bjelje, savršeno pripremajući školske torbe, ručno glačajući, brišući slivnike do potpune čistoće. Onda se taj apsolutizam polako ublažio i došao do stanja, ako ne normalnog, a onda barem prihvatljivog, i do potrošnje piva koja je pala na manje od tisuću četiristo na godinu, istina uz potporu bijelog vina u teškim danima. Ostala je njegova svjetlosna veza s petero djece, a to mu, govorio je samom sebi u nekim crnim jutrima, nitko neće moći uzeti. Uostalom, nitko nije ni imao namjeru.

Očekivao je, čak pokušavao, da neka žena ostane kod njega i postupi obrnuto od Marie, odnosno da otvori vrata, s lica, i polako priđe hodnikom u žutom kostimu, prema njemu, ali uzaludan trud. Boravci žena odreda su bili kratki, a odnosi površni. Nije se nadao ženi poput Camille, ne, njezin je izduženi profil bio tako čist i nježan da bi se

zapitao treba li ga naslikati ili poljubiti. Ne, nije on tražio zvijezdu s neba. Samo ženu, običnu ženu, čak i ako je klizila prema dolje poput njega, ništa ne smeta.

Danglard je ugledao Adamsberga kako se vraća, a zatim ulazi u svoj ured, zatvorivši bešumno vrata. Iako ni on nije bio lijep, dobio je zvijezdu s neba. Odnosno da, bio je lijep, iako nijedna njegova crta uzeta posebno nije mogla logički pridonijeti takvom rezultatu. Nije bilo pravilnosti, nije bilo sklada i nije bilo ničeg upečatljivog. Vladao je posvemašnji učinak nereda, ali taj je nered proizvodio zavodljiv kaos, gdjekad raskošan kad bi se pokretao. Danglard je taj dar sudbine oduvijek smatrao nepravednim. Njegovo je lice također bilo slučajna cjelina kao Adamsbergovo, ali bilanca mu je bila slabašna. Dok je Adamsberg, bez početnog aduta, odigrao pobjedničku igru.

Budući da je navikao čitati i razmišljati od najranije dobi, Danglard nije bio ljubomoran. I zato što je imao svoju sliku. I zato što je, unatoč gotovo kroničnoj razdražljivosti, volio tog tipa, pa čak i njegovu gubicu, njegov veliki nos i čudan osmijeh. Kad mu je predložio da dođe s njim ovdje u Brigadu, ni trenutka se nije premišljao. Adamsbergov nemar, zasigurno zato jer je predstavljao kompenzaciju za tjeskobnu i katkad rigidnu pretjeranu aktivnost njegova vlastitog duha, postao mu je gotovo nužan, jednako kao relaksirajuća limenka piva.

Danglard je pogledao u zatvorena vrata. Adamsberg će se pozabaviti četvorkama, na ovaj ili onaj način, ne želeći oneraspoložiti svog pomoćnika. Odgurnuo je tipkovnicu i naslonio se na stolac, pomalo zabrinut. Još se sinoć počeo pitati nije li krenuo krivim putem. Naime, te okrenute četvorke on je već negdje vidio. Sjetio se toga u krevetu, prije nego što je zaspao, sam. Bilo je to davno, možda kad je bio mladić, prije nego što je postao murjak, i to izvan Pariza. Budući da je Danglard vrlo malo putovao u životu, mogao je pokušati pronaći trag u svom sjećanju, iako nije ostalo ništa osim dojma, tri četvrtine izbrisanog.Adamsberg je zatvorio vrata da može nazvati nekih četrdesetak komesarijata u Parizu a da pritom ne osjeti opravdano nerviranje svog pomoćnika. Danglard je smatrao da je riječ o umjetničkoj intervenciji, ali on nije bio tog mišljenja. Odatle pa do istraživanja po svim arondismanima u Parizu bio je velik korak, beskoristan i nelogičan korak za koji se Adamsberg odlučio da će ga učiniti sam. Jutros još nije bio siguran hoće li to učiniti. Za doručkom je ponovno listao notes i gledao te četvorke, kao što se priprema zadnja igra, ispričavajući se Camille. Čak ju je upitao što ona o tome misli. Zgodno je, kazala je, ali Camille nije vidjela ništa kad bi se tek probudila i nije pravila razliku između poštanskih maraka i pobožnih sličica. Dokaz tome je da nije trebala reći „zgodno je", nego „grozno je". On je blago odgovorio: „Ne, Camille, nije baš zgodno." Upravo se u tom trenutku, pri toj rečenici, pri toj negaciji, odlučio.

Pomalo usporen zbog prekratkog sna, tijela obavijenog blaženom lijenošću, okrenuo je prvi broj s popisa.

Oko pet sati dovršio je s nazivanjem, a prije toga je samo jednom bio u šetnji, u vrijeme ručka. Camille ga je nazvala na mobitel dok je žvakao sendvič na klupi u parku.

Ne zato da bi mu tihim glasom govorila o prethodnoj noći, ne, to nije bio njezin stil. Camille je birala riječi s mnogo obzira, prepuštajući svome tijelu brigu oko izražavanja, pa tko shvati i što shvati, to se nikada nije moglo točno znati.

U svoj je notes napisao žena, inteligencija, želja, jednako Camille. Zaustavio se i ponovno pročitao taj redak. Važne riječi i ništavne riječi. Ali postavljene uz Camille, uzdizale su se, kao da su posve očite. Gotovo ih je mogao vidjeti kako stvaraju kugle na površini papira. Dobro. Jednako Camille. Bilo bi suviše odvažno za njega napisati riječ ljubav. Olovka je oblikovala ,,lj", a onda je ostala nepomična kod ,,u", suviše uznemirena da nastavi. Ta ga je suzdržanost dugo vremena draškala sve dok, svojom upornošću, nije došao do sredine, kako je mislio. Volio je ljubav. Nije volio stvari do kojih ljubav vodi. Naime, ljubav vodi do nekih stvari, jer je prava utopija moći živjeti

(.8

isključivo u krevetu, makar samo dva dana. Cijeli niz stvari, koji započinje s nekoliko zamisli u zraku i završava čvrstim zatvaranjem u kolibu iz koje ljubav više nikada ne bi smjela pobjeći. Krenuvši žestoko poput plamene buktinje između dvaju vrata i pod otvorenim nebom, svoju trku završava između četiri zida na podu, uz ognjište. A za tipa poput Adamsberga, taj niz stvari pokazuje se kao nepodnošljiva klopka. On bježi od signalnih sjena, shvaćajući ih mnogo prije, sposobnošću anticipacije koja je svojstvena ranjenoj lovini koja naslućuje približavanje progonitelja. U tom bijegu, gdjekad je sumnjičio Camille da ga vodi svojom glavom. Camille i njezino cikličko nestajanje, njezina oprezna sentimentalnost, njezine čizme uvijek spremne za odlazak. Ali Camille je igrala svoju podzemnu igru, s manje vještine i s više dobrohotnosti. Kod nje je bilo teško uhvatiti i onaj vodeći instinkt koji ju je gurao prema slobodi, zbog kojeg nije uzimala dovoljno vremena da dobro razmisli. A Adamsberg je morao priznati da nije volio razmišljati o Camille. Znao je započeti, a onda bi zaboravio nastaviti, jer bi ga prizvale neke druge misli, jer bi ga jedna ideja vodila drugoj, sve dok se ne bi oblikovao mozaik slika koji je kod njega predstavljao uvod u nastanak praznine.

Držeći i dalje na koljenima otvoren notes, završio je sa zapisivanjem rečenice, stavljajući točku nakon lj, uz buku bušilica koje su se borile s kamenom na prozorima. Camille ga dakle nije nazvala da jedno drugome čestitaju, nego jednostavno da mu kaže nešto o onim četvorkama koje joj je jutros pokazao. Adamsberg je ustao i preskočivši usput nekoliko hrpa kamenja, stigao do Danglarda.- Je li pronađena ona kartoteka?, upitao je da pokaže zanimanje. Danglard je klimnuo glavom i prstom pokazao na ekran na kojemsu velikom brzinom prolazili otisci palca, uvećani poput nekih slika galaksije.Adamsberg je obišao oko stola i stao nasuprot Danglardu.- Kad biste morali navesti broj, što biste rekli, koliko je zgrada u Parizu obilježeno brojem četiri?- Tri, odgovorio je Danglard. Adamsberg je raširio prste na rukama.- Tri plus devet, ukupno dvanaest. A imajući na umu da će nešto slično murji prijaviti tek mali broj ljudi, samo oni nemirni, besposleni i opsjednuti, što ipak nije tako malo, možemo računati da su umjetnici već intervenirali u barem tridesetak zgrada.- Uvijek iste četvorke? Istog oblika, iste boje?- Iste.- Uvijek su jedna vrata pošteđena?- To moramo sami provjeriti.- Imate li namjeru to učiniti?- Imam, da.Danglard je stavio ruke na bokove.- Već sam vidio tu četvorku, kazao je.- Camille također. Danglard je podigao obrve.- Na stranici knjige koja je bila otvorena na stolu, kazao je Adamsberg. Kod prijateljičinog prijatelja.- Knjige o čemu?- Camille ne zna. Pretpostavlja da je riječ o knjizi iz povijesti jer je tip o kojem je riječ po danu spremačica, a navečer medievalist.- Zar ne bi normalno trebalo biti obrnuto?- Normalno u odnosu na što?Danglard je zgrabio bocu piva koja se vukla na stolu i otpio gutljaj.- A vi, gdje ste je vi vidjeli?, upitao je Adamsberg.- Ne sjećam se više. Bilo je to negdje drugdje i bilo je to davno.- Ako te četvorke već postoje tu i tamo, onda nije riječ o kreaciji.

(.8

- Ne, priznao je Danglard.- Intervencija pretpostavlja kreaciju, zar ne?- U načelu.- Što ćemo onda s vašom umjetničkom intervencijom? Danglard je napućio usne.- Uklonit ćemo je.- Čime ćemo je zamijeniti?- S tipom o kojemu ne znamo ništa.Adamsberg je ne pazeći napravio nekoliko koraka posred hrpa kamenja, isprljavši svoje stare cipele.- Mislio sam da su nas premjestili, primijetio je Danglard. Premjestili u Kriminalističku brigadu, jedinica za ubojstva.- Sjećam se, kazao je Adamsberg.- Je li počinjen zločin u tih devet zgrada? -Ne.- Nasilje? Prijetnje? Zastrašivanje?- Ne, dobro znate da nije.- Zašto onda o tome razgovaramo?- Jer postoje indicije za nasilje, Danglard.- U četvorkama?- Da. To je tiha ofenziva. I opasna. Adamsberg je pogledao na sat.- Imam vremena odvesti...Izvadio je notes i odmah ga ponovno zatvorio.- Odvesti Barteneaua da posjeti neke od tih zgrada.Dok je Adamsberg otišao po jaknu koju je sklupčanu ostavio na stolcu, Danglard je odjenuo svoju, popravljajući joj rubove. U nedostatku prirodne ljepote, Danglard je sve stavljao na sekundarni adut elegancije.

XI.

Decambrais se vratio dosta kasno te je imao tek toliko vremena da prije večere pokupi specijalni večernji oglas što mu ga je Joss stavio na stranu.(...) kada se pojave gljive otrovnice, kada se polja i šume prekriju paučinom, kada stoka oboli ili čak umire na paši, jednako kao divlje zvijeri u šumama, kada kruh brzo postaje pljesniv; kada na snijegu možemo vidjeti tek izašle muhe, crve ili komarce (...)Presavio ga je dok je Lizbeth hitala po kući pozivajući stanare za stol. Decambrais, manje blistavog lica nego jutros, brzo je stavio ruku na Jossovo rame.- Moramo razgovarati, kazao je. Večeras, u Vikingu. Radije bih da nas ne čuju.- Dobar ulov?, upitao je Joss.- Dobar, ali smrtonosan. Komad je prevelik za nas.Joss je izgledao kao da dvoji.- Da, Le Guern. Riječ jednog Bretonca.Za večerom je Joss uspio izmamiti osmijeh na Evinom pognutom licu, zahvaljujući tome što je ispričao dijelom izmišljenu obiteljsku anegdotu, a to ga je ispunilo stanovitim ponosom. Pomogao je Lizbeth u raspremanju stola, djelomice iz navike, djelomice da iskoristi njezinu blizinu. Pripremao se otići do Vikinga kad ju je ugledao kako izlazi iz sobe u večernjoj odjeći, sjajnoj crnoj haljini koja je lijepo pristajala njezinom krupnom tijelu. Odjurila je na brzinu, uputivši mu osmijeh, a Jossa je u trbuhu nešto stisnulo.U pretoplom i zadimljenom Vikingu, Decambrais je sjedio za zadnjim stolom u kutu i čekao ga, zabrinut, ispred dviju jabukovača.- Lizbeth je otišla svečano odjevena čim je oprala sude, objavio je Joss sjedajući.- Da, kazao je Decambrais ne pokazavši nikakvo iznenađenje.- Negdje su je pozvali?- Svake večeri, osim utorkom i nedjeljom, Lizbeth izlazi u večernjoj opravi.- Vida li se s nekim?, upitao je Joss, uznemiren.Decambrais je zavrtio glavom.- Pjeva.Joss je nabrao obrve.- Pjeva, ponovio je Decambrais, nastupa. U kabaretu. Lizbeth ima glas od kojeg zastaje dah.- Otkad, za ime Boga?- Otkad je došla ovdje i otkako sam je poučio solfeggiu. Svake večeri do kraja ispuni dvoranu u Saint-Ambroise. Jednoga dana, Le Guern, vidjet ćete njezino ime na plakatu. Lizbeth Glaston. Gdjegod tada budete, nemojte to zaboraviti.- Bilo bi čudno da zaboravim, Decambrais. Može li se otići u taj kabaret? Mogu li je čuti?- Damask je ondje svake večeri.- Damask? Damask Viguier?- Koji drugi? Nije vam to rekao?- Svakog jutra zajedno pijemo kavu, a nikad mi nije rekao ni riječi o tome.- Jasno, zaljubljen je. To nije nešto što treba dijeliti.- Sranje, Damask. Ali Damask ima trideset godina.- Lizbeth također. To što je Lizbeth debela, ne znači da nema trideset godina.Joss je pustio da mu misli lutaju oko moguće veze Damask-Liz- beth.- Mislite li da bi moglo biti nešto od toga?, upitao je. Budući da ste stručnjak za takve stvari u životu?

Decambrais je zadobio sumnjičav izraz.- Mužjačka fiziologija već odavno ne zanima Lizbeth.- Damask je pristojan.- To nije dovoljno.- Sto Lizbeth očekuje od muškaraca?- Ne puno.Decambrais je ispio gutljaj jabukovače.- Nismo ovdje da razgovaramo o ljubavi, Le Guern,- Znam. Krupni komad koji ste ulovili.Decambraisovo lice se smrknulo.- Zar je tako strašno?, upitao je Joss.- Bojim se.Decambrais je pogledom prešao preko susjednih stolova i kao da ga je umirila buka koja je vladala u Vikingu, gora nego što bi je podizalo barbarsko pleme na vikinškom jedrenjaku.- Otkrio sam jednog od autora, kazao je. Riječ je o perzijskom liječniku iz 11. stoljeća, Aviceni.- Dobro, kazao je Joss, kojega su Avicenine stvari zanimale mnogo manje od Lizbethinih stvari.- Otkrio sam ulomak u njegovom Liberu canonisu.- Dobro, ponovio je Joss. Recite, Decambrais, bili ste profa, poput vašeg oca?- Kako znate?- Tako, kazao je Joss pucketajući prstima. I ja znam neke stvari u životu.- Možda vas gnjavi ovo što vam pričam, Le Guern, ali bit će vam zanimljivo ako me poslušate do kraja.- Dobro, ponovio je Joss, koji je odjednom osjetio kao da se vratio u vrijeme predavanja starog Ducouedica, u domu.- Drugi autori samo su kopirali Avicenu. Uvijek je riječ o istoj temi. Oblijeću oko nje, ne izgovarajući joj ime, ne dirajući je, poput lešinara koji se kružno približavaju lešini.- Oko čega?, upitao je Joss, koji se bio malo pogubio.- Oko teme, Le Guern, upravo sam vam rekao. Oko jedinstvenog predmeta svih specijalnih oglasa. Oko onoga što ti oglasi objavljuju.- A što objavljuju?U tom trenutku Bertin je stavio dvije jabukovače na stol, a Decambrais je pričekao da se Normandanin udalji kako bi nastavio.- Kugu, kazao je spuštajući glas.- Kakvu kugu?- Kugu.- Nekadašnju strašnu bolest?- Upravo to.Joss je neko vrijeme šutio. Je li taj učeni čovjek mogao govoriti gluposti? Je li se možda zabavljao ismijavajući ga? Joss nije bio u stanju provjeriti sve te priče o kanonima i Decambrais ga je mogao šetati kako je htio. Kao oprezan mornar, proučio je lice starog erudita, koje nikako nije odavalo zafrkanciju.- Ne mislite me valjda vući za nos, Decambrais?- Zašto bih to činio?- Da se igrate tipa koji zna sve i tipa koji ne zna ništa. Igre pametnog i glupog, obrazovanog i neobrazovanog, učenog i neukog. Jer te se igre mogu i ja igrati, mogu vas odvući na pučinu, bez pojasa za spašavanje.

- Le Guern, naprasni ste.- Da, priznao je Joss.- Pretpostavljam da ste već razbili njušku mnogima u ovoj zemlji.- I na ovom moru.- Nikada se nisam igrao igre pametnog i glupog. Što to pokazuje?- Moć.Decambrais se nasmiješio i slegnuo ramenima.- Možemo li nastaviti?, upitao je.- Ako želite. Ali što se to sve mene tiče, zapravo? Tri mjeseca sam čitao oglase tipa koji je prepisivao Bibliju. Bilo je plaćeno, ja sam čitao. Što se to mene tiče?- Ti vam oglasi pripadaju, u moralnom smislu. Ako sutra odem do murje, ipak bih vas volio upozoriti. Također, volio bih da pođete sa mnom.Joss je ispio jabukovaču u jednom gutljaju.- Murja? Izgubili ste kompas, Decambrais! Što murja ima s tim? Ipak nije riječ o općoj opasnosti.- Što vi znate o tome?Joss se suzdržao da ne izgovori riječi koje su mu bile na vrhu usana, zbog sobe. Trebalo je sačuvati sobu.- Dobro me slušajte, Decambrais, nastavio je došavši k sebi, imamo tipa koji se, po vašem mišljenju, zabavlja prepisujući stare tekstove o kugi. Luđak, opsjednut tip. Kad bismo morali razgovarati s murjom svaki put kad neki luđak otvori usta, ne bi nam ostalo vremena ni da pijemo.- Kao prvo, kazao je Decambrais ispivši do pola jabukovaču, on ne ostaje na tome da ih prepisuje, on vam ih daje da ih izvikujete. Izražava se na javnom mjestu, anonimno. Kao drugo, približava se. On je na početku tekstova. Još nije došao do odlomaka koji sadrže riječi „kuga", „zlo", „smrtnost". Vuče se po uvodu, ali napreduje. Shvaćate li, Le Guern? Napreduje. To je ono što je opasno. Napreduje. Prema čemu?- Pa prema kraju teksta. To je barem logično. Nisam vidio nikoga tko počinje knjigu od kraja.- Nekoliko knjiga. A znate li što je na kraju?- Ali nisam ih pročitao, te proklete knjige!- Deseci milijuna mrtvih. Eto što je na kraju.- Vi mislite da će taj luđak pobiti pola Francuske?- Nisam to rekao. Kažem da napreduje prema smrtnom razvoju, kažem da gmiže. To nije kao da nam čila Tisuću i jednu noć.- Napreduje, to vi kažete. Ja bih prije rekao da tapka u mjestu. Već nas mjesec dana gnjavi s tim svojim pričama o životinjicama, u ovom i u onom obliku. Ako to zovete napredovanjem.- Siguran sam u to. Sjećate li se onih drugih oglasa, onih što bez glave i bez repa pričaju o životu čovjeka?- Točno, to nema nikakve veze. To je neki tip koji jede, ševi, spava, to je sve što ima za reći.- Taj tip je Samuel Pepys.- Ne poznajem ga.- Predstavit ću vam ga: on je Englez, građanin plemić koji je živio u 17. stoljeću, u Londonu. Usput govoreći, radio je u Pomorskoj upravi.- Neka velika faca u kapetaniji?- Ne baš, ali nije važno. Važno je to da je Pepys pisao intimni dnevnik devet godina, od 1660. do 1669. Godina koju je naš luđak stavio u vaš sanduk je godina velike

kuge u Londonu, 1665-, sedamdeset tisuća mrtvih. Shvaćate li? Dan za danom, specijalni oglasi približavaju se datumu njezine eksplozije. Sada smo mu posve blizu. To ja zovem napredovanjem.Joss je prvi put osjetio uznemirenost. Imalo je smisla to što govori učeni Decambrais. Trebalo bi upozoriti murju.- Valjat će se od smijeha, murjaci, kad im kažemo da se neki luđak zabavlja objavljujući smrt na javnom mjestu. Onda će se već nekako snaći. Meni će savjest biti čista.- Ipak će se valjati od smijeha.- Naravno. Zato nećemo otići kod bilo kojeg policajca. Poznajem jednoga koji se ne smije na isti način kao ostali i ne za iste stvari. Do njega ćemo otići.- Do njega ćete vi otići, ako želite. Naime, začudilo bi me da moje svjedočenje prihvate kao posvećeni kruh. Znate, Decambrais, ja nisam baš nevinašce.- Ni ja.Joss je gledao u Decambraisa ništa ne govoreći. Dakle, kapa dolje. Kapa dolje, aristokrate. Ne samo da je stari učeni tip bio Bretonac sa sjeverne obale, nego je imao i dosje. Sigurno zbog toga ima lažno ime.- Koliko mjeseci?, upitao je jednostavno Joss, ne baveći se razlozima, kao pravi morski džentlmen.- Šest, kazao je Decambrais.- Devet, odgovorio je Joss- Izdržanih?- Izdržanih.- Takoder.Jednako. Nakon ove izmjene priznanja, dva su muškarca ostala u ozbiljnoj tišini.- Vrlo dobro, kazao je napokon Decambrais. Hoćete li sa mnom?Joss je iskrivio usta, ne baš uvjeren.- To su samo riječi. Riječi. One nikada nisu nikoga ubile. To bi se znalo.- Ali to se zna, Le Guern. Naprotiv, riječi su uvijek ubijale.- Otkada?- Otkada je netko viknuo „ubij ga!", a gomila ga je zgrabila. Oduvijek.- Vrlo dobro, kazao je Joss, pobijeđen. A ako ostanem bez posla?- Dajte, Le Guern, valjda se ne bojite murje?Pogođen, Joss se uspravio.- Zaboga, ne, Decambrais, kod Le Guernovih možda ima grubijana, ali nikada se nismo bojali murje.- Onda dobro.

XII.

- Kojeg ćemo to murjaka posjetiti?, upitao je Joss penjući se bulevarom Arago, oko deset sati ujutro.- Čovjeka s kojim sam se dvaput sreo za vrijeme mog...- Izdržavanja kazne, nadopunio ga je Joss.- Tako je.- Dvaput, to nije dovoljno da steknete pravo mišljenje o čovjeku.- Ali je dovoljno za prvi dojam, a on je bio pozitivan. U početku sam mislio da je okrivljenik, što je dosta dobar znak. Zasigurno će nam posvetiti nekoliko minuta. U najgorem slučaju, naš će posjet shvatiti rutinski i zaboravit će na njega. U najboljem slučaju, dovoljno će ga zainteresirati da se obavijesti o nekim detaljima.- S tim u vezi.- S tim u vezi.- Zašto bi ga to zanimalo?- Voli glupe i nezanimljive priče. Barem mu je to predbacio nadređeni u trenutku kad sam ga prvi put sreo.- Idemo posjetiti nekog crva s dna ljestvice?- To bi vam smetalo, kapetane?- Kazao sam vam Decambrais, briga me za tu priču.- Nije on neki crv. On je sada glavni komesar, vodi jedan odjel Kriminalističke policije. Jedinicu za ubojstva.- Ubojstva? Bit će doista zadovoljan kad vidi naše stare papire.- Tko zna?- A u ime čega je taj glupan postao glavni?- Taj glupan je genijalac, kako sam čuo. Kažem glupan, mogao bih također reći neopisiv tip.- Nećemo cjepidlačiti oko riječi.- Volim cjepidlačiti.- Primijetio sam.Decambrais se zaustavio pred visokim ulaznim vratima.- Stigli smo, kazao je.Joss je pogledom preletio preko fasade.- Trebalo bi ozbiljno obnoviti ovu rugobu.Decambrais se naslonio na fasadu, prekriženih ruku,- Dakle?, upitao je Joss. Hoćemo li spustiti ruke?- Imamo sastanak za šest minuta. Važna je točnost. On je sigurno zauzet tip.Joss se naslonio na fasadu pored njega i stao čekati.Neki je čovjek prošao pored njih, pogleda uperenog u pod, ruku uvučenih u džepove, te je bez žurbe prošao kroz ulazna vrata, ne gledajući dvojicu muškaraca oslonjenih o zid.- Mislim da je to on, prošaptao je Decambrais.- Mali crni? Šalite se. Stara siva majica, zgužvana jakna, čak mu ni kosa nije podšišana, rekao bih - prodavač cvijeća na rivi u Narbonneu. Ne tvrdim ja ništa, ali da je komesar, oprostite.- Kažem vam da je to on, bio je uporan Decambrais. Poznajem njegov korak. Posrče.

Decambrais je pogledao na sat, a kad je isteklo šest minuta odvukao je Jossa u zgradu u kojoj su se odvijali radovi.- Sjećam vas se, Ducouedic, kazao je Adamsberg uvodeći dvojicu posjetitelja u svoj ured. Zapravo ne, pregledao sam vaš dosje nakon što ste nazvali, a onda sam vas se sjetio. Malo smo popričali nas dvojica, ništa osobito u ono doba. Mislim da sam vam savjetovao da napustite posao.- To sam i učinio, kazao je Decambrais podižući glas, zbog buke što su je podizale bušilice za kamen, koje Adamsberg kao da nije ni primjećivao.- Jeste li što našli nakon izlaska iz zatvora?- Postao sam savjetnik, kazao je Decambrais, prešutjevši sobe koje je davao u podnajam, kao i čipku.- Porezni?- Za životna pitanja.- Ah, da, kazao je Adamsberg, zaneseno. Zašto ne. Imate li klijenata?- Ne mogu se požaliti.- Što vam ljudi pripovijedaju?Joss se počeo pitati nije li se Decambrais prevario u adresi i dogada li se da taj murjak radi svoj posao, s vremena na vrijeme. Na njegovu stolu nije bilo računala, nego gomile razbacanih papira, isto tako na stolcima i po podu, prekrivenom bilješkama i crtežima. Komesar je i dalje stajao, oslonjen o bijeli zid, s rukama čvrsto uz tijelo, gledajući Decambraisa odozgo, pognute glave. Joss je pomislio da njegove oči imaju boju i konzistenciju onih tamnih, skliskih algi koje se oviju oko puževa, morskih trava, onako blage, ali i neodređene, onako svijetle alibez sjaja. bez čvrstine. Okrugli mjehuri tih algi nazivali su se plovci, aJon je pomislio kako je to u potpunosti odgovaralo komesarovim očima. Ti su plovci bili okruženi gustim i zamršenim obrvama koje su im bile kao neki stjenoviti zaklon. Kukasti nos i oštre crte unosile su malo čvrstine u sve to.- Ali ljudi najviše dolaze zbog ljubavnih problema, nastavio je Decambrais, bilo zbog previše bilo zbog premalo ljubavi, ili zato jer je uopće nemaju, ili nemaju onakvu kakvu žele ili zato što više ne posežu za tim, zbog svih onih...- Stvari, prekinuo ga je Adamsberg.- Stvari, potvrdio je Decambrais.- Vidite, Ducouedic, kazao je Adamsberg odlijepivši se od zida i odmjereno hodajući po sobi, ovo je specijalizirana brigada, za ubojstva. Nadalje, ako vaša nekadašnja priča ima nastavak, ako vas uznemiruju na ovaj ili onaj način, ja ne...- Ne, prekinuo ga je Decambrais. Nije riječ o meni. Ali nije riječ ni o zločinu. Barem ne za sada.- Prijetnje?- Možda. Anonimni oglasi, objave smrti.Joss je laktove položio na bedra, zabavljajući se. Neće se lako izvući, sa svojim bojaznima o smrti, taj učeni tip.- Koji ciljaju izravno na neku osobu?, upitao je Adamsberg.- Ne. Oglasi o općem uništenju, o katastrofi.- Dobro, kazao je Adamsberg nastavljajući hodati gore-dolje. Propovjednik trećeg tisućljeća? Koji objavljuje što? Apokalipsu?- Kugu.- Vidi, vidi, kazao je Adamsberg zastavši. To malo mijenja na stvari. A kako vam je objavljuje? Preko pošte? Preko telefona?

- Preko gospodina, kazao je Decambrais pokazujući na Jossa pomalo svečanim pokretom. Gospodin Le Guern je profesionalni glasnik, kao što je bio i njegov prapradjed. Izvikuje kvartovske novosti na raskrižju Edgar-Quinet-Delambre. Sam će vam to bolje objasniti.Adamsberg se okrenuo prema Jossu, pomalo umorna izgleda.- Ukratko, kazao je Joss, ljudi koji imaju nešto za reći ostavljaju mi poruke, a ja ih čitam. Nije to neka vradžbina. Treba imati dobar glas i biti redovit.- I onda?, upitao je Adamsberg.- Svakoga dana, a sada dva-tri puta na dan, nastavio je Decambrais, gospodin Le Guern nalazi te male tekstove koji najavljuju kugu. Svaki oglas približava nas njezinom izbijanju.- Dobro, kazao je Adamsberg, povlačeći prema sebi registar i kratkim pokretom ruke naznačujući da se razgovor bliži kraju. Otkada?- Od sedamnaestoga kolovoza, bio je precizan Joss.Adamsberg je povukao ruku i brzo podigao pogled prema Bretoncu.- Jeste li sigurni?, upitao je.A Joss je uvidio da se prevario. Ne oko datuma prve „specijalke", ne, nego oko komesarovih očiju. U vodenastom pogledu algi upalila se jasna svjetlost, poput minijaturnog plamena, probijajući plovak. Palio se i gasio, poput svjetionika.- Sedamnaestoga kolovoza ujutro, ponovio je Joss. Odmah nakon razdoblja suše.Adamsberg je odložio registar i opet počeo hodati. Sedamnaestog kolovoza je u Parizu, u ulici Chaillol, prva zgrada obilježena četvorkama. Barem prva za koju se zna. Druga zgrada, dva dana kasnije, na Montmartreu.- A sljedeća poruka?, upitao je Adamsberg.- Dva dana kasnije, devetnaestoga, odgovorio je Joss, a onda dvadesetdrugoga. Potom su oglasi postali učestaliji. Gotovo svakog dana, počevši od dvadesetčetvrtoga, a ubrzo zatim nekoliko puta na dan.- Mogu li ih vidjeti?Decambrais mu je pružio posljednje sačuvane listove, a Adamsberg ih je na brzinu preletio.- Ne shvaćam, kazao je, što vas navodi na pomisao o kugi.- Otkrio sam odakle su odlomci, objasnio je Decambrais. To su citati izvučeni iz starih spisa o kugi, kakvih je bilo na stotine tijekom stoljeća. Pisac poruka stigao je do njihovih prvih znakova. Ubrzo će doći do samog središta teme. Posve smo blizu tome. U posljednjem odlomku, od jutros, kazao je Decambrais pokazujući na jedan list, tekst se prekida točno prije riječi „kuga".Adamsberg je pogledao oglas od toga dana:(...) mnogi se pomiču poput sjena na zidu, vidimo tamnu paru kako se diže s tla poput magle, (...) kada kod ljudi primječujemo veliki nedostatak povjerenja, ljubomoru, mržnju i anarhiju (...)- Iskreno, kazao je Decambrais, vjerujem da ćemo sutra doći do toga. Odnosno noćas, kad je riječ o našem čovjeku. Zbog Dnevnika onog Engleza.-Komadi života u neredu?-U redu su oni. Datiraju iz 1665., godine velike kuge u Londonu.

A u narednim danima, Samuel Pepys ugledat će prvi leš. Sutra, mislim. Sutra.Adamsberg je gurnuo papire na stol i uzdahnuo.- A mi, što ćemo mi vidjeti, po vašem mišljenju?- Nemam pojma.- Zasigurno ništa, kazao je Adamsberg. Riječ je samo o nelagodi, zar ne?- Točno.- Ali fantomskoj.- Znam. Posljednja kuga u Francuskoj ugasila se 1722. u Marseilleu. To je već stvar legende.Adamsberg je prstima prošao kroz kosu, možda da se malo počešlja, pomislio je Joss, zatim je skupio papire i vratio ih Decambraisu.- Hvala, kazao je.- Mogu li ih nastaviti čitati?, upitao je Joss.- Svakako, nemojte prekidati. I dođite mi ispričati što se bude događalo.- A što ako se ništa ne bude događalo?, upitao je Joss.- Rijetko se događa da netko započne s nečim tako dobro organiziranim i nepriličnim, a da to ne završi nekom konkretnom manifestacijom, makar malom. Zanimalo bi me da saznam što će taj tip u nastavku izmisliti.Adamsberg je otpratio dvojicu muškaraca do izlaza i polaganim korakom vratio se u ured. Ova je priča bila više nego neugodna. Bila je odvratna. Što se tiče njezina odnosa s četvorkama, on je bio ništavan, osim poklapanja datuma. Bio je međutim sklon slijediti isti način razmišljanja kao Ducouedic. Sutra će onaj Englez, onaj Pepys, susresti svoju prvu žrtvu kuge u Londonu, u osvit katastrofe. Ne sjedajući, Adamsberg je brzo otvorio notes i pronašao telefonski broj medievalista koji mu je dala Camille, onog tipa kod kojeg je vidjela obrnute četvorke. Pogledao je na tek obješenu zidnu uru koja je pokazivala jedanaest sati i pet minuta. Ako je tip bio spremačica, bilo je malo izgleda da će ga naći kod kuće. Odgovorio mu je muški glas, dosta mlad i užurban.- Marc Vandoosler?, upitao je.- Nema ga. On je u rezervnoj skupini, na poslovima čišćenja-glačanja. Mogu mu ostaviti poruku, ako želite.- Hvala, kazao je Adamsberg, pomalo iznenađen.Čuo je kako odlaže slušalicu, traži komad papira i olovku.- Evo me, nastavio je glas. S kim imam čast?- Glavni komesar Jean-Baptiste Adamsberg. Kriminalistička brigada.- Sranje, kazao je glas, odjednom ozbiljan. Marc je u nevolji?- Nije. Camille Forestier mi je dala njegov broj.- Ah, Camille, kazao je jednostavno glas, dajući „Camille" takvu intonaciju da je Adamsberg, koji inače nije bio ljubomoran čovjek, osjetio kratkotrajan udarac ili, bolje, iznenađenje. Oko Camille su postojali vrlo prostrani i vrlo napučeni svjetovi o kojima on nije znao ništa, iz ravnodušnosti. Kad bi slučajno otkrio neki njihov dio, uvijek bi bio začuđen, kao da je nabasao na nepoznati kontinent. Tko je rekao da Camille nije vladala na mnogim teritorijima?- Riječ je o jednom crtežu, nastavio je Adamsberg, o vrlo zagonetnoj grafici. Camille kaže da je vidjela jednu reprodukciju kod Marca Vandooslera, u nekoj njegovoj knjizi.- Lako moguće, kazao je glas. Ali sigurno ne baš mladu.- Molim?- Marca zanima samo srednji vijek, kazao je glas s prikrivenim prijezirom. Jedva vrhovima prstiju dotakne 16. stoljeće. Pretpostavljam da to nije vaše područje djelovanja u kriminalističkoj policiji?

- Nikad se ne zna.- Dobro, kazao je glas. Kakva je poruka?- Ako je vašem prijatelju poznato značenje crteža, to bi nam moglo biti od koristi. Imate li faks?- Da, na istom broju.- Odlično. Poslat ću vam skicu i ako Vandoosler ima kakvu informaciju, neka bude ljubazan i pošalje mi je.- Vrlo dobro, kazao je glas. Zapisano.- Vi ste gospodin ..., kazao je Adamsberg u trenutku kad je ovaj htio spustiti slušalicu.- Devernois, Lucien Devernois.- Žuri mi se. Zapravo, vrlo je hitno.- Možete računati na moju revnost, komesare.Devernois je poklopio. Zbunjen, Adamsberg je odložio slušalicu. Sve što se moglo reći je da tog Devernoisa, oholu ništariju, murja nije mogla zbuniti. Možda je vojnik.Do podne i trideset minuta Adamsberg je stajao nepomično naslonjen o zid, promatrajući svoj beživotni faks. Onda je užurbano izašao potražiti nešto za jelo. Bilo što, slučajno, u ulicama koje je malo-pomalo otkrivao oko Brigade. Sendvič, rajčice, kruh, voće, kolač. Ovisno o raspoloženju, ovisno o dućanima, unatoč zdravom razumu. Odlučno je išao ulicama, s rajčicom u jednoj i pecivom s orasima u drugoj ruci. Došao je u iskušenje da dan provede vani i da se vrati tek sutra. Ali Vandoosler će možda ručati kod kuće. A u tom je slučaju imao izgleda dobiti odgovor i završiti s tim krivonogim utvarama. U petnaest sati ušao je u ured, bacio jaknu na stolac i okrenuo se prema uređaju. Čekao ga je list papira koji je pao na pod.

Gospodine,

Obrnuta četvorka koju ste mi poslali točna je reprodukcija brojke koja se nekoć stavljala na vrata ili prozore u vrijeme kuge, u nekim oblastima. Vjeruje se da potječe iz antike, ali ju je preuzela kršćanska kultura, koja je u tome prepoznala znak križa, nacrtan bez podizanja ruke. Ta se brojka rabi u trgovini, a to je i tiskarska brojka također, no najviše je poznata kao talisman protiv kuge. Ucrtana na vratima stana, služila je kao zaštita od pošasti.

Nadam se, gospodine komesare, da ove informacije daju odgovor na vaša pitanja.

S poštovanjem,

Mare Vandoosler

Adamsberg se oslonio na stol, pognute glave, s faksom u ruci. Obrnuta četvorka, talisman protiv kuge. Tridesetak već obilježenih zgrada u gradu, poruke ubačene u glasnikov sanduk. Sutra će Englez iz 1665. pronaći prvi leš. Nabranih obrva, Adamsberg je otišao u Danglardov ured, rušeći žbuku koja mu je bila na putu.

- Danglarde, vaš interventni umjetnik upravo se igra kretena.Adamsberg je stavio faks na stol i Danglard ga je pozorno pročitao.

Onda ponovno.- Da, kazao je. Sada se sjećam moje četvorke. Na željeznom balkonu trgovačkog

suda u Nancyju. Dvostruka četvorka, od kojih jedna obrnuta.

-Što ćemo s vašim umjetnikom, Danglard?-Već sam rekao. Udaljit ćemo ga.- Što još?- Zamijenit ćemo ga. Vizionarom koji se boji kuge kao kuge i koji zaštićuje kuće

svojih sugrađana.- On je se ne boji. On je predviđa, on je priprema. Korak po korak. Donosi rješenje.

Sutra može planuti, ili noćas.Danglard je navikao gledati Adamsbergovo lice koje je moglo postati užareno iz

gotovo bezbojnog stanja, ugaslo poput pepela. Svjetlost bi se tada širila ispod tamne kože, tehničkim postupkom koji je ostao tajanstven. U tim intenzivnim trenucima, Danglard je znao da sva osporavanja i sumnjičavosti, najčvršća logička razmišljanja nestaju poput pare na žeravici. Tako da ih je radije štedio za mlaka vremena. Istodobno, Danglard je u tim trenucima doticao i vlastite paradokse: Adamsbergova iracionalna uvjerenja uzdrmala bi njegovu sigurnost, a to privremeno odustajanje od zdravog razuma donosilo mu je neobičnu opuštenost. Nije se mogao spriječiti da sluša, gotovo pasivno, lebdeći na oblaku ideja za koje nije bio odgovoran. Adamsbergov način govora, koji je strpljivost koristio u nekim drugim trenucima, pomagao je tako putovanju svojim polaganim ritmom, svojom prigušenom i blagom zvučnošću, svojim ponavljanjima i vijuganjima. Napokon, iskustvo mu je i prečesto pokazalo da bi Adamsberg, krenuvši od zbrkanog nadahnuća, pogodio u samu srž istine.

Zato je Danglard bez protivljenja uzeo jaknu, a Adamsberg ga je odvukao na ulicu kako bi mu ispričao priču o starom Ducouedicu.

Dva su muškarca prije šest sati stigla do trga Edgar-Quinet, spremna za posljednje večernje izvikivanje. Adamsberg je najprije odmjerio raskrižje, uočivši njegova obilježja, udišući njegov zrak, ugledavši Ducouedicovu kuću, plavi sanduk stavljen na platanu, sportski dućan gdje je vidio Le Guerna uronjenog u papire i restoran Viking, koji je Danglard odmah primijetio i u koji je odlučio ući i više ne izlaziti. Adamsberg mu je pokucao na staklo, dajući znak da je Le Guern stigao. Slušanje njegovog izvikivanja neće mu ništa značiti, znao je to. Ali Adamsberg je želio stajati najbliže točki odakle su izlazili oglasi.

Bretončev glas ga je iznenadio, moćan, melodičan, kao da se bez napora širi s jednog na drugi kraj trga. Taj je glas, razmišljao je, zasigurno uvelike pridonio čvrstom okupljanju ljudi oko njega.

- Jedan, počeo je Joss, kojem nije promakla Adamsbergova prisutnost. Prodajem opremu za pčelarstvo s dva roja. Dva: Klorofil se sam proizvodi i stabla se time ne hvale. To je samo jedan primjer za hvalisavce.

Adamsberg bijaše začuđen. Nije shvatio ovaj drugi oglas, ali ozbiljna publika nije izgledala zbunjeno i čekala je nastavak. Moć navike, zasigurno. Kao u svakoj stvari, uvježbanost je sigurno bila neophodna za dobro slušanje.

- Tri, nastavio je Joss, neumoran. Dobro došla, sestrinska dušo, ako je moguće privlačna, ako ne, nema veze. Četiri: Helene, još uvijek te čekam. Neću više podići ruku na tebe, očajni Bernard. Pet: Neka se gad od djeteta koje mi je razbilo zvonce pripremi na neugodno iznenađenje. Šest: 750 FZX 92, 39.000 km, nove kočnice i gume, potpuno obnovljen. Sedam: Što smo mi, što smo mi zapravo? Osam: Obavljam sitne krojačke poslove. Devet: Ako jednoga dana budemo morali živjeti na Marsu, ići ćete bez mene. Deset: Prodajem pet košara francuskog graška. Jedanaest: Klonirati ljudsko biće? Mislim da na Zemlji ima dosta kretena. Dvanaest...

Adamsberg se polako uljuljkao u glasnikovu litaniju promatrajući malu skupinu, one koji su nešto zapisivali na komadiću papira, one koji su gledali glasnika ne mičući se, s torbom što im visi na rukama, kao da se odmaraju nakon radnog dana u uredu. Le

Guern je prešao na prognozu vremena za sutra, nakon što je na brzinu pogledao nebo, i na pomorsku prognozu, zapadni vjetar će navečer ojačati 3 do 5, što je čini se sve zadovoljilo. Onda se nastavilo nizanje oglasa, praktično i metafizički, a Adamsberg se probudio kad je vidio Ducouedica kako ustaje nakon oglasa broj šesnaest.

-Sedamnaest, nastavio je glasnik. Taje pošast dakle prisutna i postoji negdje, a to je postojanje učinak stvaranja, jer se ne čini ništa novo, i ništa ne postoji što nije stvoreno.

Glasnik je bacio brzi pogled prema njemu, naznačujući time da prelazimo na „specijalku", te je pročitao broj osamnaest: Opasno je pustiti bršljan da se penje po zajedničkim zidovima. Adamsberg je poslušao do kraja, uključujući i neočekivanu pripovijest o plovidbi Louise Jenny, francuskog parobroda od 546 tona, natovarenog vinom, likerima, suhim voćem i konzervama, koji se okrenuo oko Basse aux Herbes i nasukao na Pen Bras, izgubivši cijelu posadu osim brodskog psa. Taj je posljednji oglas bio popraćen tihim izrazima zadovoljstva ili žaljenja i djelomičnim odlaskom u pravcu Vikinga. Glasnik je već skočio na zemlju i jednom rukom podigao podij, budući da je večernje izdanje upravo završilo. Adamsberg, prilično dekoncentriran, okrenuo se prema Danglardu da vidi njegovo mišljenje, ali Danglard je najvjerojatnije već otišao dovršiti započeto piće. Adamsberg ga je pronašao naslonjenog o šank u Vikingu, mirna izraza.

-Izvrsna jabukovača, prokomentirao je Danglard prstom pokazujući na čašu. Jedna od najboljih koje sam kušao.

Netko je potapšao Adamsberga po ramenu. Ducouedic mu je dao znak da pode za njim do zadnjeg stola.- Kad ste već ovdje, kazao je, bolje da znate da ovdje nitko ne zna moje prave ime, osim glasnika. Shvaćate me? Ovdje sam Decambrais.- Sekundu, kazao je Adamsberg zapisujući ime u svoj notes.Kuga, Ducouedic, sijeda kosa, Decambrais.- Vidio sam da zapisujete nešto za vrijeme izvikivanja, kazao je Adamsberg spremajući notes u džep.- Oglas broj deset. Uzet ću grašak. Ovdje se mogu naći dobri proizvodi, po dobroj cijeni. Što se „specijalke" tiče...- „Specijalke"?- Oglasa luđaka. Prvi put se pojavio i sam naziv kuge, iako prikriven: „pošast". To je jedan od njezinih naziva, a ima ih još mnogo. Crna smrt, zaraza, bolest s oteklinama, zlo... Ljudi su nastojali izbjeći njezino pravo ime, toliko ih je bilo strah. Tip nastavlja s približavanjem. Gotovo da ju je imenovao, dolazi do kraja.Mlada, sitna plavuša, kose svezane na potiljku, približila se Decambraisu i stidljivo ga dirnula po ruci.- Marie-Belle?, upitao je.Djevojka se istegnula na prste i poljubila ga u obraz.- Hvala, kazala je smješkajući se. Znala sam da ćete uspjeti.- Nije to ništa, Marie-Belle, kazao je Decambrais također se smješkajući.Mlada ga je žena pokretom ruke pozdravila i odjurila u zagrljaj nekogkrupnog crnog tipa, kose duge do ramena.- Baš slatko, kazao je Adamsberg. Što ste joj to učinili?- Nagovorio sam njezina brata da odjene pulover i vjerujte mi, to nije bilo uopće jednostavno. Sljedeća etapa je jakna u studenom. Radim na tome.Adamsberg se nije ni potrudio shvatiti, osjetivši da tu ulazimo u kvar- tovske rukavce koji ga nisu nimalo zanimali.

- Još nešto, kazao je Decambrais. Primijetili su vas. Već su neki ljudi na trgu znali da ste murjak. Kako su u tome uspjeli, dodao je odmjerivši ga od glave do pete kratkim pogledom, ne mogu to objasniti.- Glasnik?- Možda.- Nema veze. Možda je to čak dobro.- Ono je vaš pomoćnik?, upitao je Decambrais pokazujući bradom na Danglarda.- Kapetan Danglard.- Bertin, krupni Normandanin koji drži bar, upravo mu objašnjava kako njegova posebna kućna jabukovača ima svojstva pomlađivanja. S obzirom na ritam kojim je vaš kapetan ispija, za četvrt sata pomladit će se petnaest godina. Samo vas upozoravam na činjenice, da vas upozorim. Iz iskustva znam da je riječ o izvanserijskoj jabukovači, ali koja vas čini nedjelotvornim cijelog sljedećeg jutra, blago rečeno.- Danglard je često nedjelotvoran cijelo jutro.- Ah, dobro. Ipak, treba znati da je riječ o doista posebnom alkoholu. Ne samo da će biti nedjelotvoran, nego će biti zaglupljen, zavaljen poput puža u vlastitoj sluzi. Začuđujuća mutacija.- Je li bolno?- Ne, to je kao na praznicima.Decambrais je pozdravio i izašao, smatrajući kako je bolje da se s murjakom ne rukuje pred svima. Adamsberg je nastavio promatrati Danglarda kako nestaje u vremenu, ali ga je oko osam sati silom posjeo za stol da pojede nešto konkretno.- Zbog čega?, zanimalo je ponositog i mutnog Danglarda.- Da imate što povraćati noćas. Inače bi vas bolio želudac.- Jako dobra ideja, kazao je Danglard. Pojedimo nešto.

XIII.

Adamsberg je uzeo taksi da Danglarda odveze od Vikinga do kuće, a onda njega do Camillinih prozora. S pločnika je mogao vidjeti osvijetljena stakla njezina studija koji se nalazio u potkrovlju. Naslonivši se na haubu nekog automobila, nekoliko minuta promatrao je tu svjetlost, umornih kapaka. Ovaj će se apsurdni radni dan rastopiti u Camillinom tijelu, a od utvare kuge ubrzo će ostati tek ostaci, velovi i prozirnost.

Popeo se sedam katova i ušao ne podižući buku. Camille je, dok sklada, ostavljala vrata poluotvorenima, da ne mora prekidati usred mjere. Sjedeći uz sintesajzer, sa slušalicama na ušima i rukama na klavijaturi, Camille mu se nasmiješila i pokretom glave dala do znanja da nije gotova. Adamsberg je ostao stajati, slušajući note koje su se probijale iz slušalica, i čekao. Mlada je žena radila još nekih desetak minuta, a zatim je skinula slušalice i ugasila glazbalo.

- Avanturistički film?, upitao je Adamsberg.-Znanstvena fantastika, odgovorila je Camille ustajući. Serijal. Imam naručenih šest

epizoda.Camille se približila Adamsbergu i stavila mu ruku na rame.-Tip koji se pojavio na Zemlji bez upozorenja, objasnila je, obdaren paranormalnim

sposobnostima, s namjerom da sve poubija, ne znamo čak ni zašto. To pitanje kao da nikoga ne brine. Zelja za ubijanjem više ne traži neko podrobnije objašnjenje od želje za pićem. Želi ubijati, to je sve, to je polazna točka. Tip se izdvaja po tome što ne diše.

-Ni ja, kazao je Adamsberg. Znanstvena fantastika. Ja sam tek na početku prve epizode i ništa ne razumijem. Tip se pojavio na Zemlji s namjerom da sve poubija. Paranormalni znak: govori latinski.

Usred noći Adamsberg je otvorio oči, nakon Camillinog laganog pokreta. Zaspala je s glavom na njegovu trbuhu, a on ju je obujmio s obje ruke i noge. To ga je pomalo draškalo. Blago se pomaknuo, da joj da prostora.

XIV.

Nakon što je pala noć, muškarac je zašao u kratku aleju koja je vodila do ruševne kuće. Napamet je znao iskopane podne reljefe i izbrušena stara drvena vrata na koja je pokucao pet puta.- Ti si?- Ja sam, Mane. Otvori.Debela i visoka starica ga je uz električnu svjetiljku odvela do kuhinje-dnevnog boravka. U malom ulaznom hodniku nije bilo struje. Nebrojeno je puta predlagao staroj Mane da obnovi kuću i poboljša njezinu udobnost, no ona je uporno odbijala njegove prijedloge.- Kasnije, Arnaude, govorila je. Kad to bude tvoj novac. Briga me za tvoju čuvenu udobnost.Zatim bi mu pokazivala noge u teškim crnim mokasinama.- Znaš li kad su mi kupili prvi par cipela? S četiri godine. Do četvrte godine sam hodala bosonoga.- Znam, Mane, govorio je muškarac. Ali krovište propada i moglo bi pasti na tavan. Ne bih htio da jednog dana moraš kroz to prolaziti.- Bolje se ti brini za sebe.

Muškarac je sjeo na kauč s cvjetnim uzorkom, a Mane je donijela kuhano vino i tanjur s kolačima.- Prije sam ti mogla raditi male kolače od kožice s mlijeka, kazala je Mane stavljajući tanjur pred njega. Ali više se ne može naći mlijeka koje stvara kožicu. Gotovo je s tim, gotovo. Možeš ga ostaviti deset dana na otvorenom zraku, odmah će se pokvariti, ali neće napraviti ni malo kožice. To više nije mlijeko, to je voda. Moram koristiti vrhnje umjesto mlijeka. Moram, Arnaude.- Znam, Mane, kazao je Arnaud puneći čaše, koje su kod starice bile dosta velike.- To im mijenja okus?- Ne, jednako su dobri, uvjeravam te. Ne trebaš se brinuti oko tih kolačića.- U pravu si, dosta je bilo gluposti. Gdje si stigla?- Spremno je.Grubi osmijeh raširio je Maneino lice.- Koliko vrata?- Dvjesto pedeset tri. Radim sve brže i brže. Jako lijepo, znaš, jako fino.Staričin osmijeh još se više razvukao, nešto blaži.- Silno si nadaren, moj Arnaude, i svoju ćeš nadarenost obnoviti, kunem ti se na Evanđelje.Aranaud se također nasmijao i stavio glavu na staričine goleme, obješene grudi. Mirisala je na parfem i maslinovo ulje- Svu, mali moj Arnaude, ponovila je, milujući ga po kosi. Krepat će svi do zadnjega, posve sami.- Svi, kazao je Arnaud, čvrsto joj stisnuvši ruku.Starica je poskočila.- Imaš li prsten, Arnaude? Svoj prsten?- Ne brini se, odgovorio je ispravivši se, samo sam promijenio ruku.- Pokaži da vidim.Arnaud joj je pružio desnu ruku, urešenu prstenom na srednjaku. Ona je kažiprstom ogrebla mali dijamant koji se sjajio na njezinom dlanu. Onda mu ga je skinula i stavila na lijevu ruku.- Ostavi ga na lijevoj ruci, naredila je, i nikada ga ne skidaj.- Dobro. Ne ljuti se.- Na lijevoj, Arnaude. Na prstenjaku.-Da.- Čekali smo, čekali smo godinama. A večeras smo stigli. Zahvaljujem Gospodinu što mi je dao da živim za ovu noć. A ako je On to učinio, znači da je On to htio. Htio je da budem tu, da ti možeš dovršiti.- Istina je, Mane.- Pijmo, Arnaude, u tvoje zdravlje.Starica je podigla čašu i kucnula se s Arnaudom. Ispili su nekoliko gutljaja u tišini, i dalje se kucajući.- Dosta je bilo gluposti, kazala je Mane. Je li sve spremno? Znaš li šifru, kat? Koliko ih ima unutra?- Živi sam.- Dođi, dat ću ti materijal, ne treba previše čekati. Izgladnjela sam ih četrdeset osam sati, bacit će se na njega poput sifilisa na niže svećenstvo. Stavi rukavice.Arnaud ju je slijedio do stubišta koje je vodilo na tavan.- Pazi da ne razbiješ njušku, Mane.- Ne brini se. Radim to dvaput na dan.Mane se bez muke popela na tavan, gdje se čulo oštro skvičanje.

- Smirite se, maleni, naredila je. Posvijetli mi, Arnaude, tamo lijevo.

Arnaud je usmjerio svjetiljku prema prostranom kavezu u kojem se tiskalo dvadesetak štakora.- Pogledaj onoga što umire u kutu. Imat ću nove najkasnije do sutra.- Jesi li sigurna da su zaraženi?- Napunjeni do kraja. Nećeš valjda sumnjati u moju stručnost? U trenutku velike večeri?- Naravno da neću. Ali više bih volio da mi ih staviš deset umjesto pet. Bili bismo sigurniji.- Stavit ću ti petnaest ako hoćeš. Tako ćeš moći u miru spavati.Starica se nagnula i uzela malu platnenu vreću koja je ležala na podu,pored kaveza.- Crknuo od kuge prekjučer, kazala je tresući vreću Arnaudu ispred nosa. Istrijebit ćemo mu buhe, pa u auto. Posvijetli mi.Arnaud je u kuhinji gledao što Mane radi na mrtvom štakoru.- Moraš paziti na sebe. Što ako te ubodu?- Ja se ničega ne bojim, kažem ti, grmjela je Mane. I premazana sam uljem od glave do pete. Jesi li sada miran?Nakon deset minuta, bacila je životinju u koš i Arnaudu pružila veliku omotnicu.- Dvadeset dvije buhe, kazala je, vidiš da imaš dovoljno.Pažljivo je gurnuo omotnicu u unutarnji džep svoje jakne.- Idem ja, Mane.- Otvori je odjednom, brzo, i gurni je ispod vrata. I otvori je bez straha. Ti si gospodar.Starica ga je nakratko čvrsto zagrlila.- Dosta je bilo gluposti, kazala je. Sada je na tebi red, Gospodin te čuva i ne obaziri se na murju.

XV.

Adamsberg je stigao u Brigadu oko devet sati ujutro. Subota bijaše prazan dan, sa smanjenim brojem ljudi, a buka bušilica je nestala. Dan- glarda nije bilo, zasigurno je plaćao visoku cijenu za kuru pomlađivanja provedenu u Vikingu. On je pak od sinoć sačuvao u sjećanju samo onaj osobit osjećaj noći provedenih s Camille, slabost u bedrenim i leđnim mišićima koja ga je pratila sve do dva sata, poput prigušene jeke što se (klonila u njegovom tijelu. A onda će nestati.

Jutro je proveo ponovno nazivajući redom sve komesarijate u arondismanima. Nije bilo ničega, nikakve sumnjive smrti u zgradama obilježenima s četvorkama. S druge strane, zaprimljene su tri nove prijave zbog crtanja u prvom, šesnaestom i sedamnaestom arondismanu. Opet četvorke, opet potpis sa tri slova, CLT. Krug je završio nazvavši Breuila, u sjedištu policije, na Quai des Orfeveres.

Breuil bijaše ugodan i kompliciran tip, ironični estet i nadareni kuhar, ali te ga kvalitete nisu navodile da prebrzo prosuđuje ljude. U sjedištu policije, gdje je Adamsbergovo imenovanje na čelo jedinice za ubojstva izazvalo vidljive potrese, s obzirom na njegov nemar, odijevanje i zagonetne profesionalne uspjehe, Breuil bijaše jedan od rijetkih koji je Adamsberga uzimao onakvog kakav je i nikada nije došao u iskušenje da ga pokuša normalizirati. Njegova je tolerantnost bila tim dragocjenija s obzirom na činjenicu da je zauzimao utjecajno mjesto u Prefekturi.

-U slučaju da se u nekoj od tih zgrada dogodi neki problem, objasnio je Adamsberg, budi ljubazan i obavijesti me. Već se nekoliko dana time bavim.

-Hoćeš reći, da ti malo pomognem?-Tako je.-Možeš računati na mene, kazao je Breuil. Ipak, da sam na tvom mjestu, ne bih se

suviše brinuo. Tipovi koji se naknadno aktiviraju, poput tvog nedjeljnog slikara, uglavnom su bez ikakve moći.

-Ipak se brinem. I nadzirem ga.- Jesu li završili s postavljanjem rešetki kod tebe?

- Još dva prozora.- Dođi jednom na večeru k meni. Pjena od šparoga s krasuljicom, iznenadit ćeš se. Čak i ti.Adamsberg je uz osmijeh spustio slušalicu i otišao na ručak, držeći ruke u , džepovima. Hodao je gotovo tri sata pod prilično sivim rujanskim nebom, a u Brigadu se vratio sredinom poslijepodneva.Nepoznati policijski djelatnik ustao je čim se približio.- Narednik Lamarre, odmah je izjavio, vrteći gumb na jakni, pogleda uprtog ravno u zid. Poziv za vas u trinaest sati i četrdeset jednu minutu. Stanoviti Decambrais Herve molio je da ga nazovete na ovaj broj, završio je pružajući mu bilješku.Adamsberg je proučavao Lamarrea, pokušavajući uhvatiti njegov pogled. Nesretni gumb pao je na pod, ali muškarac je ostao stajati, s rukama uz tijelo. Nešto ga je u njegovom visokom tijelu, svijedoj kosi i plavom pogledu podsjećalo na gazdu Vikinga.- Jeste li iz Normandije, Lamarre?, upitao ga je Adamsberg.- Tako je, komesare. Rođen u Granvilleu.- Došli ste iz žandarmerije?- Tako je, komesare. Prošao sam tečaj da se prebacim u glavni grad.- Možete podići gumb, predložio mu je Adamsberg, i možete sjesti.Lamarre ga je poslušao.- I možete me pokušati pogledati. U oči.Neka panika zgrčila mu je lice, a pogled mu je uporno ostao usmjeren prema zidu.

- Zbog posla, objasnio je Adamsberg. Učinite taj napor.Muškarac je polako okrenuo lice.- Dobro je, zaustavio ga je Adamsberg. Ne mičite se. Gledajte me u oči. Ovdje ste medu murjacima. Jedinica za ubojstva zahtijeva više diskrecije, prirodnosti i ljudskosti nego bilo koja druga. Morat ćete se ubaciti, sakriti, ispitivati, pratiti, a da vas ne primijete, steći povjerenje, brisati suze također. Ovakvog kakvi ste sada, primijetit će vas na sto milja, krutog poput goveda na pašnjaku. Morat ćete se opustiti, a to se ne postiže u jednom danu. Prva vježba: gledajte druge.- Dobro, komesare.- U oči, ne u čelo.- Da, komesare.Adamsberg je otvorio notes i odmah zapisao: Viking, gumb, ravno u zid, jednako Lamarre.Decambrais je podigao slušalicu čim je telefon zazvonio.- Moram vas upozoriti, komesare, da je naš čovjek upravo prešao granicu.- To znači?- Najbolje da vam pročitam specijalni jutarnji i podnevni oglas. Slušate me?- Slušam.- Prvi je nastavak Dnevnika onog Engleza.- Sepys.- Pepys, komesare. Danas sam, bez svoje volje, vidio dvije-tri kuće s crvenim križem na vratima i natpisom „Bože, smiluj nam se". Tužan prizor, prvi takve vrste koji vidim, koliko se mogu sjetiti.- To se ne slaže.- U najmanju ruku. Crveni križ označavao je vrata zaraženih kuća kako bi ih prolaznici mogli zaobići. Pepys je dakle ugledao prve okužene. Bolest je u stvarnosti već odavno tinjala u predgrađima, ali Pepys, zaštićen u bogatom središtu, još nije bio obaviješten o tome.- A druga poruka?, prekinuo ga je Adamsberg.- Još gora. Pročitat ću vam je.- Polako, zamolio je Adamsberg.- Sedamnaestoga kolovoza, lažne glasine prethode bolesti, mnogi drhte, ali dobar dio ipak se nada, slušajući čuvenog liječnika kakav je Rainssant. Uzaludan trud: četrnaestoga rujna, kuga je ušla u grad. Najprije je pogodila četvrt Rousseau gdje mrtva tijela poput udaraca pokazuju njezinu prisutnost. Budući da nemate tekst pred očima, napominjem vam da je na mnogim mjestima išaran trima točkicama. Tip je pravi manijak, ne može odrezati dio izvorne rečenice, a da to ne naznači. Osim toga, „sedamnaesti kolovoz", „četrnaesti rujan" i „četvrt Rousseau" natipkani su drukčijim slovima. Zasigurno je promijenio prave datume i mjesto iz teksta te svoje ispravke ističe promjenom slova. To je moje mišljenje.- A danas je četrnaesti rujan, zar ne?, upitao je Adamsberg koji nikada nije bio posve siguran u datum.- Točno. A to znači da nam, posve iskreno, luđak objavljuje da je kuga danas ušla u Pariz i da je nekoga ubila.- U ulici Jean-Jacques Rousseau.- Mislite li da je mjesto označeno?- Imam jednu zgradu obilježenu četvorkom u toj ulici.- Kakvom četvorkom?

Adamsberg je smatrao kako je Decambrais dovoljno uvučen u slučaj da ga informira o drugom dijelu aktivnosti njegova oglašivača. U prolazu je primijetio da, iako je bio obrazovan, Decambrais izgleda kao da ništa ne zna o značenju četvorki, jednako kao ni obrazovani Danglard. Talisman dakle nije bio dovoljno poznat, a tip koji ga je koristio morao je biti jako potkovan.- U svakom slučaju, zaključio je Adamsberg, slučaj možete nastaviti pratiti bez mene, u dokumentarnom smislu, za vaša životna pitanja. Bit će to lijep primjerak u vašoj zbirci, za vas jednako kao za glasnikove anale. No što se tiče opasnosti od zločina, mislim da ga možemo zaboraviti. Tip je uzeo neki drugi smjer, čisto simbolički, kao što bi kazao moj pomoćnik. Naime, noćas se nije dogodilo ništa u ulici Jean-Jacques Rousseau, kao ni u drugim obilježenim zgradama. S druge strane, naš čovjek nastavlja slikati. To će trajati koliko će trajati.

- Tim bolje, kazao je Decambrais nakon tišine. Dopustite mi da vam kažem kako mi je bilo zadovoljstvo bolje vas upoznati i ne zamjerite što sam potrošio vaše vrijeme.

- Naprotiv. Izgubljeno vrijeme ima svoju vrijednost.Adamsberg je spustio slušalicu i odlučio da je njegova radna subota

gotova. Medu tekućim poslovima nije bilo ničega što ne bi moglo pričekati do ponedjeljka. Prije nego što će izaći iz ureda, pogledao je u notes, kako bi žandara iz Granvillea mogao pozdraviti po imenu.

Na ulici je sunce ponovno prodiralo kroz rijetke oblake, a grad je opet dobio onaj pomalo tromi, ljetni izgled. Skinuo je jaknu, prebacio je preko ramena i polako krenuo prema rijeci. Činilo mu se kao da su Parižani zaboravili da imaju rijeku. Koliko god prljava bila, Seine je za njega predstavljala jedno od utočišta, sa svojim teškim tokom, mirisom mokrog rublja i glasanjem ptica.

Uputivši se uličicama mirno prema njoj, rekao je samom sebi da je bilo dobro što je Danglard mamurluk od jabukovače proveo kod kuće. Bilo mu je draže zaključiti slučaj četvorki bez svjedoka. Danglard je bio u pravu. Interventni umjetnik ili manijak simbolist, luđak s četvorkama slobodno je okretao kola u svijetu koji s njim nije imao veze. Adamsberg je izgubio, nije ga bilo briga i tako je bilo bolje. Nije uvlačio ponos u taj sukob sa svojim pomoćnikom, ali bilo je bolje da napusti slučaj u samoći. U ponedjeljak će mu kazati da se prevario i da će četvorke ući u rang anegdota poput divovskih bubamara u Nanteuilu. Od koga je čuo tu priču? Od fotografa, riđeg tipa s pjegama. A kako se zvao? Nije se mogao sjetiti.

XVI.

U ponedjeljak je Adamsberg objavio Danglardu završetak slučaja sa četvorkama. Kao čovjek sa stilom, Danglard si nije dopustio nikakav komentar i ostao je na odobravanju.

U utorak u četrnaest sati i petnaest minuta, poziv iz komesarijata prvog arondismana obavijestio ga je o otkriću trupla u ulici Jean-Jacques Rousseau, na broju 117.

Adamsberg je spustio slušalicu krajnje sporo, kao što to činimo usred noći kad ne želimo nikoga probuditi. Ali bilo je usred dana. I nije nastojao sačuvati san drugih, nego sebe uspavati, bez buke uroniti u zaborav. Poznati su mu bili trenuci kad ga je vlastita narav uznemirivala do te mjere da se molio da jednoga dana nađe neko utočište od tuposti i nemoći u kojem bi se sklupčao i nikada više ne bi iz njega izašao. Trenuci u kojima je bio u pravu suprotno svakom razumu, nisu spadali u one najbolje. Uhvatili bi ga nakratko, kao da bi odjednom osjetio kako ga pritišće teret opasnog dara što mu ga je pri rođenju dala zla vila koja je, ponad njegove kolijevke, izgovorila ove riječi: „Budući da me niste pozvali na krštenje — što ne bi bilo ništa čudno, s obzirom na to da su njegovi roditelji, siromašni poput Joba, sami proslavili njegovo rođenje u dubinama Pirineja, omotavši ga u topao pokrivač - budući da me niste pozvali na krštenje, darujem ovo dijete da predosjeti sranje, ondje gdje ga drugi još nisu vidjeli." Ili nešto slično, s ljepšim riječima, jer zla vila nije bila nepismena ni prosta osoba, ni u kom slučaju.

Ti trenuci nelagode kratko su trajali. S jedne strane zato jer Adamsberg nije imao nikakvu namjeru sklupčati se, budući da je imao potrebu hodati pola dana, a drugu polovicu stajati, a s druge strane, zato jer je vjerovao da nema nikakvog dara. Ono što je predosjetio kad su se pojavile četvorke nije, napokon, bilo ništa drugo nego logika, iako ta logika nije bila onako čitljiva kao Danglardova, iako nije bio u stanju predstaviti njezine neopipljive kotačiće. Ono što mu se činilo očitim jest to da su četvorke od početka zamišljene kao prijetnja, tako jasno kao da je njihov autor na vratima napisao: „Ovdje sam. Pogledajte me i čuvajte se." Očito je da se ta prijetnja povećala i postala prava opasnost kad su mu Decambrais i Le Guern došli reći kako objavitelj kuge počinjepustošiti. Očito je da je čovjek uživao u tragediji koju je sam pripremio. Očito je da na tom putu neće stati, očito je da ta smrt najavljena s toliko melodramatske preciznosti donosi leš. Logično, toliko logično da se Decambrais uplašio jednako kao on.Autorova čudovišna inscenacija, njegovo pretjerano fraziranje, čak ni njegova složenost, nisu dirnuli Adamsberga. Gotovo da je bilo nečeg klasičnog i egzemplarnog u toj neobičnosti, u tom rijetkom tipu ubojice kojeg je opsjedala monumentalna i podrugljiva oholost, koji je samog sebe uzdigao na pijedestal, po mjeri svog ponižavanja i ambicije. Još je mračnije i čak nerazumljivije bilo to pribjegavanje nekadašnjoj figuri kuge.Komesar iz prvog arondismana bio je jasan: prema prvim obavijestima što su ih dali djelatnici koji su otkrili tijelo, leš je bio crn.- Idemo, Danglarde, kazao je Adamsberg prolazeći pored ureda svog pomoćnika. Okupite hitno ekipu, imamo truplo. Patolog i forenzičari su već na putu.U takvim je trenucima Adamsberg znao biti razmjerno brz i Danglard je požurio okupiti ljude i slijediti ga, a da nije dobio ni riječi objašnjenja.Komesar je pustio dva poručnika i narednika da se smjeste otraga u automobilu, dok je Danglarda povukao za rukav.- Sekundu, Danglarde. Nema potrebe tipove prije vremena uznemirivati.- Justin, Voisenet i Kernorkian, kazao je Danglard.

- Stvar je sazrela. Truplo je u ulici Jean-Jacques Rousseau. Vrata na zgradi nedavno su obilježena obrnutim četvorkama.- Sranje, kazao je Danglard.- Riječ je o muškarcu od tridesetak godina, bijelcu.- Zašto kažete „bijelcu"?- Jer mu je tijelo crno. Koža mu je crna, pocrnjela. Jezik također.Danglard je nabrao čelo.- Kuga, kazao je. „Crna smrt".- Tako je. Ali ne vjerujem da je čovjek umro od kuge.- Zašto ste tako sigurni?Adamsberg je slegnuo ramenima.- Ne znam. Pretjerano. U Francuskoj već odavno nema kuge.- Uvijek je se može ucijepiti.- Ali treba je nabaviti.- To je lako moguće. Istraživački instituti prepuni su jersinija, u Parizu i tko zna gdje sve ne. U tim tajnim kutovima, borba se nastavlja.Vješt i upućen tip mogao bi se njima poslužiti.- Što su to jersinije?- To im je zajednički naziv. Ime, prezime: Yersinia pestis. Svojstvo: bacil kuge. Profesija: historial killer. Broj žrtava: nekoliko desetaka milijuna. Pokretač: kažnjavanje.- Kažnjavanje, promrmljao je Adamsberg. Jeste li sigurni u to?- Tisuću godina, nitko nije posumnjao u to da je kugu na zemlju poslao Bog osobno, kao kaznu za naše grijehe.- Reći ću vam nešto, ne bih volio sresti Boga na ulici usred noći. Je li istina to što govorite, Danglarde?- Istina. Ona je Božja pošast. Zamislite tipa koji se klati s tim u džepu, to doista može dovesti do eksplozije.- A ako nije tako, Danglarde, ako nas samo žele uvjeriti da se neki tip klati s Božjom pošasti u džepu, to je katastrofalno. Čim se za to čuje, proširit će se poput vatre u preriji. Postoji opasnost od kolektivne psihoze, velike poput planine.Adamsberg je iz automobila nazvao Brigadu.- Kriminalistička brigada, poručnik Noel, kazao je bezbojni glas.- Noele, uzmite nekoga sa sobom, nekog diskretnog, ili bolje ne, uzmite onu ženu, onu crnku, pomalo suzdržanu...- Poručnicu Helene Froissy, komesare?- Tako je, i otiđite do raskrižja Edgar-Quinet-Delambre. Provjerite, iz daljine, je li stanoviti Decambrais kod kuće, na uglu ulice Gaite i ostanite tamo do večernjeg izvikivanja.- Izvikivanja?- Shvatit ćete kad ga vidite. Neki se tip popne na sanduk, oko šest sati i nešto. Ostanite ondje sve dok vas ne pozovu i dobro otvorite oči na sve strane. Na publiku oko glasnika osobito. Javit ću vam se.Petorica muškaraca popela su se na peti kat gdje ih je čekao komesar iz prvog arondismana. Vrata na svim katovima bila su očišćena, ali bez problema su se mogli vidjeti široki crni tragovi preostali od nedavnog slikanja.- Komesar Devillard, šapnuo je Danglard Adamsbergu netom prije nego što je stigao do zadnjeg kata.- Hvala, kazao je Adamsberg.

- Čini se da preuzimate slučaj, Adamsberg?, upitao je Devillard pružajući mu ruku. Upravo sam razgovarao sa sjedištem policije.- Da, kazao je Adamsberg. Pratio sam taj slučaj i prije nego što je nastao.- Savršeno, rekao je Devillard koji je izgledao slomljeno. Imam gomilu video materijala, ozbiljnog, i tridesetak provaljenih rupa na mom području. Imam više nego što bih trebao za ovaj tjedan. Vi dakle znate tko je taj tip?- Ne znam ja ništa, Devillarde.Istodobno, Adamsberg je odgurnuo vrata stana da ih pogleda s druge strane. Bila su čista, bez i najmanjeg traga boje.- Rene Laurion, neoženjen, kazao je Devillard gledajući u svoje bilješke, trideset dvije godine, mehaničar. Čist, bez dosjea. Spremačica je pronašla tijelo, dolazi jednom na tjedan, utorkom ujutro.- Nije imala sreće, kazao je Adamsberg.- Ne. Doživjela je nervni šok, kći je došla po nju.Devillard mu je predao svoje bilješke, a Adamsberg mu je pokretom zahvalio. Približio se tijelu, a skupina forenzičara se odmakla pustivši ga da gleda. Čovjek bijaše gol, okrenut na leđa, prekriženih ruku, a koža mu je bila crna poput čađi na desetak velikih mrlja, na bedrima, na trbuhu, ruci, licu. Jezik mu je bio izvučen iz usta, također crn. Adamsberg je kleknuo.- Namješteno je, znači?, upitao je patologa.- Nemojte me pitati, komesare, odgovorio je liječnik suho. Još nisam pregledao tijelo, ali tip je mrtav, zaista mrtav već satima. Zadavljen, prema onome što vidimo na vratu, ispod crnog sloja.- Da, kazao je Adamsberg blago, nisam to htio reći.Pokupio je malo crnog praha koji se prosuo po podu, protrljao ga medu prstima i obrisao se o hlače.- Ugljen, promrmljao je. Tipa su uvaljali u ugljen.- Tako izgleda, kazao je jedan od forenzičara.Adamsberg je bacio pogled oko sebe.- Gdje mu je odjeća?, upitao je.- Uredno složena, u sobi, odgovorio je Devillard. Cipele su složene ispod stolca.- Ništa nije razbijeno? Nije bilo provale?- Ne. Ili je Laurion otvorio ubojici ili je tip nježno obio bravu. Mislim da se trebamo okrenuti ovom drugom rješenju. Ako je tako, to će nam olakšati stvari.- Stručnjak, znači?- Točno. Vješto obijanje brava ne uči se u školi. Tip je sigurno duže vrijeme gulio, što mu je omogućilo da to nauči. U tom slučaju, imamo njegov dosje. Ako je ostavio i najmanji otisak, odmah ćete ga zgrabiti. To je ono što vam mogu poželjeti, Adamsberg.

Tri su forenzičara počela raditi u tišini, jedan na truplu, drugi na bravi, a treći na dijelovima namještaja. Adamsberg je polako obišao prostoriju, onda je otišao u kupaonicu, kuhinju, sobu, malu i urednu. Navukao je rukavice i automatski otvorio vrata ormara, noćni stolić, ladice komode, pisaći stol i vitrinu. Na kuhinjskom stolu, jedinom mjestu gdje je vladao stanoviti nered, zaustavio se na velikoj omotnici boje bje-lokosti, stavljenoj poprijeko na hrpu pisama i novina. Bila je otvorena naglim pokretom. Dugo ju je gledao, ne dirajući je, čekajući da mu se slika vrati u sjećanje. Nije bila daleko, radilo se o jednoj ili dvije minute. Koliko je god Adamsbergovo sjećanje bilo nesposobno ispravno zabilježiti vlastita imena jednako kao i titule, značajke, ortografiju, sintaksu i sve što se vezivalo uz pisanje, toliko je bilo premoćno na području slika. Adamsberg je bio vizualno osobito nadaren, hvatajući cjelokupnost životnih prizora, od svjetlosti oblaka pa sve do gumba koji nedostaje na manžeti na Devillardovu rukavu.

Slika se pojavila, vrlo jasna. Decambrais u Brigadi, sjedi nasuprot njemu, iz svežnja „specijalki" vadi debelu omotnicu boje bjelokosti, većeg formata od uobičajenog, podstavljenu tankim svijetlosivim papirom. Bila je to ista omotnica koju je imao pred očima, na hrpi novina. Dao je znak fotografu koji je napravio nekoliko snimaka dok je Adamsberg listao notes, tražeći njegovo ime.

-Hvala, Barteneau, kazao je.Uzeo je omotnicu i otvorio je. Bila je prazna. Preletio je preko gomile neotvorene

pošte i provjerio svaku omotnicu, sve su bile prstom otvorene i u svima se nalazio njihov sadržaj. U košu su, medu otpacima koji su bili stari najmanje tri dana, bile dvije otvorene omotnice i nekoliko zgužvanih listova papira, ali nijedan po svom formatu nije odgovarao omotnici od bjelokosti. Ustao je i stavio rukavice pod vodu, zamišljen. Zašto je taj čovjek sačuvao praznu omotnicu? I zašto je nije otvorio prstima, na brzinu, kao sve ostale?

Vratio se u glavnu prostoriju gdje su forenzičari završili s poslom.-Mogu li ići, komesare?, upitao je patolog, oklijevajući između De- villarda i

Adamsberga.-Idite, odgovorio je Devillard.Adamsberg je spremio omotnicu u plastičnu košuljicu i predao je jednom od

poručnika.- Ovo mora ići u labos s ostalim, kazao je. S posebnom napomenom, hitno.Napustio je zgradu sat vremena kasnije, zajedno s truplom, ostavljajući dvojicu

djelatnika da ispitaju stanare.

XVII.

U sedamnaest sati, dvadeset tri djelatnika Brigade okupila su se oko Adamsberga, sjedeći na stolcima koji bijahu poslagani između građevinskog materijala. Nedostajali su samo Noel i Froissy, koji su nadzirali trg Edgar-Quinet, te dva djelatnika na službi u ulici Jean-Jacques Rousseau.

Adamsberg je, stojeći, pokušavao zakvačiti veliki plan Pariza na svježe oličen zid. U tišini, provjeravajući popis koji je držao u ruci, velikim pribadačama s crvenom glavom obilježavao je četrnaest već otkrivenih zgrada obilježenih četvorkama, a sa zelenom petnaestu u kojoj se dogodilo ubojstvo.

-Sedamnaestog kolovoza, kazao je Adamsberg, neki se tip pojavio na Zemlji u namjeri da ondje ubija ljude. Nazovimo ga CLT. CLT ne hvata nasumce za vrat prvoga koji stigne. On najprije prolazi kroz pripremnu fazu koja mu oduzima gotovo mjesec dana, a i ona se zasigurno pripremala dugo unaprijed. Istodobno se baca na dvije fronte. Prva fronta: odabire zgrade u Parizu, u koje noću odlazi slikati crne brojke na ulaznim vratima.

Adamsberg je upalio projektor i na bijelom zidu pojavila se slika velike četvorke, okrenute naopako.

- To je vrlo specifična četvorka, zrcalno bočno obrnuta, s proširenom nogom i s krakom precrtanim s dvije poprečne crte. Sve te posebnosti nalaze se na svim crtežima. Dolje desno dodaje tri velika slova: CLT. Za razliku od četvorki, slova su jednostavna, bez kićenja. Taj motiv stavlja na sva vrata zgrade, osim jednih. Odabir pošteđenih vrata je slučajan. Kriteriji za odabir zgrada također izgledaju proizvoljni. Smještene su u jedanaest različitih arondismana, na velikim avenijama ili u povučenim ulicama. Brojevi zgrada variraju, parni ili neparni, a same zgrade su raznih stilova i iz raznih razdoblja, ruševne ili otmjene. Pomislili bismo da je CLT crtanjem obuhvatio vrlo široku lepezu. Kao da je time želio pokazati da svakoga može dohvatiti, da mu nitko ne može pobjeći.

- A stanari?, upitao je jedan od poručnika.- Kasnije, rekao je Adamsberg. Značenje obrnute četvorke otkriveno jc na vrlo izvjestan način: riječ je o brojci koja se nekoć koristila kao talisman za zaštitu od napadaja kuge.- Kakve kuge?, upitao je neki glas.Adamsberg je s lakoćom prepoznao narednikove obrve.- Kuge, Favre, nema ih trideset šest. Danglarde, molim vas, podsjetite nas u tri rečenice.- Kuga je na Zapad stigla 1347., kazao je Danglard. U pet godina, poharala je Europu od Napulja do Moskve, izazvavši smrt trideset milijuna ljudi. Ta stravična epizoda ljudske povijesti naziva se Crna smrt. To odredenje je važno znati zbog istrage. Došla je iz...- Tri rečenice, Danglarde, prekinuo ga je Adamsberg.- Zatim se periodički javljala, gotovo svakih deset godina, pustošeći cijela područja, konačno popustivši tek u 18. stoljeću. Nisam spomenuo ni kasni srednji vijek, ni suvremeno doba, ni Orijent.- Odlično, nemojte više ništa spominjati. To je dovoljno da shvatimo o čemu govorimo. O povijesnoj kugi, onoj koja ubija jednog od petoro ljudi u deset dana.Nakon te objave, uslijedio je opći žamor. Adamsberg, s rukama u džepovima, glave pognute prema podu, čekao je da se reakcije smire.

- Je li muškarac u ulici Jean-Jacques Rousseau umro od kuge?, upitao je neki uplašeni glas.- Sada dolazimo na to. Druga fronta: također sedamnaestog kolovoza, CLT kreće s prvim oglasom na javnom trgu. Cilja na raskrižje Edgar-Quinet-Delambre gdje neki tip, sa stanovitim uspjehom, ponovno otkriva profesiju javnog glasnika.Neka se ruka podigla na desnoj strani.- Od čega se ona sastoji?- Tip na stablu ostavlja sanduk u koji ljudi cijeloga dana i noći mogu stavljati poruke koje će on pročitati, pretpostavljam u zamjenu za neku naknadu. Tri puta na dan, glasnik prazni sanduk i izvikuje.- To je krajnje glupo, kazao je neki glas.- Možda, ali funkcionira, kazao je Adamsberg. Nije ništa gluplje prodavati riječi nego prodavati cvijeće.- Ili biti murjak, kazao je glas slijeva.Adamsberg je primijetio časnika koji je to rekao, neki mali tip sijede kose, gotovo ćelav, sav nasmiješen.- Ili biti murjak, potvrdio je Adamsberg. CLT-ove poruke su širokoj publici, i općenito javnosti, nerazumljive. Riječ je o kratkim izvacima iz starih knjiga, napisanima na francuskom ili čak na latinskom, stavljenima u sanduk u velikoj omotnici boje bjelokosti. Tekstovi su tiskani na pisaču. Tip na trgu, dobro upoznat sa starim knjigama, dovoljno se uznemirio kad ih je pokušao shvatiti.

-Kako se zove? Što je po zanimanju?, upitao je poručnik, s otvorenim blokom za bilješke na koljenima.

Adamsberg je na trenutak oklijevao.-Decambrais, kazao je. Umirovljenik i savjetnik za životna pitanja.- Zar su svi ludi na tom trgu?, upitao je jedan drugi.-Moguće, kazao je Adamsberg. Ali to je optički efekt. Dok gledamo iz daljine, sve

uvijek izgleda svršeno u redu. Čim se dovoljno približimo i damo si vremena da promatramo pojedinosti, primjećujemo da su svi više ili manje ludi, na tom trgu, na nekom drugom trgu, drugdje i u ovoj Brigadi.

-Ne slažem se, prosvjedovao je Favre, povišena tona. Treba doista biti bolestan da počnete izvikivati gluposti na nekom trgu. Neka tip ode i ispali metak, to će mu pročistiti moždane vijuge. U ulici Gaite platiš tristo franaka i odmah se olakšaš.

Neki su se nasmijali. Adamsberg je mirnim pogledom prešao preko skupine, a smijeh se gasio kako je koga pogledao. Zaustavio se na naredniku.

-Govorio sam, Favre, da ima luđaka u ovoj Brigadi.-Recite onda, komesare, počeo je Favre odjednom ustavši, rumenih obraza.-Začepite, naglo je odbrusio Adamsberg.Šokiran, Favre je odjednom sjeo, kao gromom pogođen. Adamsberg je u tišini

pričekao da prođe nekoliko trenutaka, prekriženih ruku.-Jednom sam vas već zamolio da promislite, Favre, kazao je od- mjerenije. Molim

vas to još jednom. Zasigurno imate mozak, upotrijebite ga. Ako ne uspijete, vaše ćete prizemnosti izgovarati daleko od mene i ove Brigade.

Adamsberg je zatim zaboravio na Favrea, promotrio je plan Pariza i nastavio.-Taj Decambrais je uspio otkriti smisao poruka koje je CLT predao. Sve su izvučene

iz starih spisa o kugi ili iz jednog dnevnika koji je opisuje. Tijekom mjesec dana, CLT se držao opisivanja znakova koji najavljuju bolest. Zatim je pojačao i objavio dolazak kuge u grad, prošle subote, u „četvrti Rousseau". Tri dana kasnije, a to je danas, otkrivamo prvo truplo u zgradi obilježenoj četvorkama. Žrtva je mladi mehaničar,

neoženjen, uredan, bez dosjea. Tijelo je golo, a koža trupla prekrivena je crnim mrljama.

-Crna smrt, kazao je glas, onaj što se nedavno bio uznemirio zbog pogibije.

Adamsberg je uočio stidljivog mladića, još okruglih crta lica, zelenih očiju, vrlo velikih. Pored njega je ustala neka žena, krupnog, nezadovoljnog lica.

-Komesare, kazala je, kuga je strašno zarazna bolest. Ništa ne dokazuje da taj čovjek nije umro od kuge. A vi ste na lice mjesta odveli četiri djelatnika, ne čekajući ni izvješće patologa.

Adamsberg je naslonio bradu na šaku, zamišljen. Ovaj izvanredni informativni sastanak poprimao je obrise inicijalnog uspostavljanja kontakta, uz povremene sukobe i eksperimentalne provokacije.

-Kuga se, kazao je Adamsberg, ne prenosi dodirom. To je bolest glodavaca, posebice štakora, a na čovjeka se prenosi ubodom zaraženih buha.

Adamsberg je svoje novo znanje izvukao iz rječnika kojeg je prelistao tog istog dana.

-Kad sam odveo onu četvoricu ljudi, nastavio je, već je bilo sigurno da žrtva nije umrla od kuge.

- Zašto?, upitala je žena.Danglard je priskočio u pomoć komesaru.-Oglas o dolasku kuge glasnik je objavio u subotu, kazao je. Laurion je umro u noći

od ponedjeljka na utorak, tri dana kasnije. Treba znati da, nakon cijepljenja bacilom, treba proći najmanje pet dana prije smrti od kuge, osim u iznimnim slučajevima. Bilo je dakle isključeno da se nalazimo pred pravim slučajem kuge.

- Zašto ne? Mogao ga je cijepiti prije toga.- Ne. CLT je manijak. A manijaci ne varaju. Ako je objavio u subotu, onda je

cijepio u subotu.- Možda, kazala je žena i sjela, donekle umirena.-Mehaničar je zadavljen, nastavio je Adamsberg. Njegovo je tijelo zatim pocrnjeno

drvenim ugljenom, zasigurno radi podsjećanja na simptome i ime bolesti. CLT dakle ne posjeduje bacil. To nije neki obrazovani laborant koji šeće sa špricom u torbi. On postupa simbolički. Ali očito je da u to vjeruje, i to vrlo snažno. Na vratima žrtvina stana nije bilo četvorke. Podsjećam vas da te četvorke nisu prijetnja, nego zaštita. Da-kle, izložen je samo onaj čija vrata su nezaštićena. CLT bira svoju žrtvu unaprijed, a ostale stanare zgrade zaštićuje crtežima. Ta briga oko poštede ostalih pokazuje kako je CLT uvjeren da širi pravu zaraznu kugu. On dakle ne udara na slijepo: ubija jednog i pobrine se da sačuva ostale, one koji, po njegovom mišljenju, nisu zaslužili pošast.

- Vjeruje da donosi kugu, iako davi?, upitao je čovjek zdesna. Ako je sposoban samog sebe do te mjere zavesti, imamo posla s pravim shizofre- nikom, zar ne?

-Ne mora biti, kazao je Adamsberg. CLT djeluje u imaginarnom svijetu koji mu se čini postojanim. To nije takva rijetkost: mnogi ljudi misle da možemo čitati budućnost iz igraćih karata ili iz taloga kave. Tamo, negdje drugdje, u drugoj ulici ili u ovoj Brigadi. U čemu je razlika? Gomile nekih drugih ljudi vješaju Majku Božju iznad kreveta, uvjereni da će ih kipić napravljen ljudskom rukom i kupljen za šezdeset devet franaka stvarno zaštititi. Govore s kipićem, pričaju mu zgode. U čemu je razlika? Granica između ideje realnog i realnog, poručniče, samo je stvar točke gledanja, osobe, kulture.

-Ali, prekinuo ga je časnik sijede kose, imali li još osoba koje su meta? Jesu li svi oni čija vrata su ostala nedirnuta podložni istom usudu kao Laurion?

-Bojim se da je tako. Večeras će biti pojačana zaštita ispred četrnaest nezaštićenih vrata u obilježenim zgradama. Ali nisu nam poznate sve obilježene zgrade, nego samo one za koje smo zaprimili pritužbe. Zasigurno ih ima još dvadesetak u Parizu, možda i više.

- Zašto ne uputimo apel?, upitala je žena. Da upozorimo ljude?

- To je pitanje. Apel bi mogao izazvati opću paniku.- Trebalo bi samo govoriti o četvorkama, predložio je muškarac sijede kose. Nema

potreba iznositi dodatne obavijesti.- To će se na ovaj ili onaj način pročuti, odgovorio je Adamsberg. A ako se ne

pročuje, CLT će se pobrinuti da otvori vrata straha. To čini od početka. Ako je odabrao glasnika, znači da si ne može priuštiti nešto bolje. Njegove bi izvještačene poruke bile bačene u koš čim bi stigle u neke novine. Imao je dakle skromne početke. Ako večeras budemo medijima govorili o njemu, otvorit ćemo mu kraljevski put. Ali u svakom slučaju, to je samo pitanje dana. Otvorit će ga sam. Ako nastavi, ako opet ubije, ako proširi svoju crnu smrt, nećemo se moći oduprijeti općoj psihozi.

- Što ste odlučili, komesare?, upitao je Favre tihim glasom.-Spasiti živote. Izdat ćemo priopćenje u kojem od stanara obilježenih zgrada tražimo

da se jave policiji.Opće mrmljanje značilo je jednodušno slaganje djelatnika Brigade. Adamsberg je

osjetio umor od pretjeranog bavljenja murjačkim poslom večeras. Volio bi da je mogao jednostavno reći „na posao, neka se svatko sam snađe". Umjesto toga, morao je izložiti činjenice, posložiti pitanja, usmjeriti istragu, odrediti zadatke. U stanovitom redu i sa stanovitim autoritetom. Ugledao je na trenutak sebe, kako kao dijete trči po planinskim stazama, posve gol na suncu, te se zapitao što on ovdje radi, dajući lckcijc dvadeset trojici odraslih ljudi koji su ga pogledom pratili, poput njihala na uri.

- Da, sjećao se što ovdje radi. Postoji neki tip koji davi druge, a on ga traži. Njegov je posao bio spriječiti tipove da ubijaju.

- Primarni ciljevi, ponovio je ukratko Adamsberg ustajući: prvo, zaštita potencijalnih žrtava; drugo, profiliranje žrtava i traženje svih mogućih veza između njih, obitelj, dobne skupine, spol, socijalne i profesionalne kategorije i sve ostalo; treće, nadziranje trga Edgar-Quinet; četvrto, a to se samo po sebi podrazumijeva, potraga za ubojicom.

Adamsberg je dvaput polako prošao gore-dolje po dvorani, prije nego što je nastavio.

-Što znamo o njemu? Možda je riječ o ženi, ne možemo otkloniti tu mogućnost. Sklon sam vjerovati da je muškarac. Ta literarna parada, ta razmetljivost koja podsjeća na muški ponos, želja za pojavljivanjem, potreba za demonstracijom sile. Ako se davljenje potvrdi, možemo biti gotovo sigurni da je muškarac. Vrlo kultiviran, čak krajnje kultiviran, obrazovan čovjek. Dobrostojeći, jer posjeduje računalo i pisač. Sklonost prema luksuzu, možda. Omotnice koje upotrebljava su izvan standarda i skupe. Nadaren je za crtanje, čist je, pedantan. Opsesivan, posve sigurno. Dakle plašljiv i praznovjeran. Napokon, možda je bivši zatvorenik. Ako labos potvrdi da je brava obijena, treba kopati na toj strani. Provjeriti sve zatvorenike čiji su inicijali CLT, ako je riječ o njegovom potpisu. Ukratko, ne znamo ništa.

- A kuga? Zašto kuga?- Kad to budemo shvatili, imat ćemo ga.Skupina se razdvojila, stružući stolcima.- Podijelite uloge, Danglarde, idem prošetati dvadeset minuta.- Da pripremim priopćenje?- Molim vas. Vi ćete to učiniti bolje nego ja.Proglas je objavljen u večernjim dnevnicima na svim televizijskim kanalima. U

njemu se, suhoparnim riječima Adriena Danglarda, od svih stanovnika stanova i kuća kojima su vrata obilježena četvorkama traži da se u najkraćem roku jave najbližem komesarijatu. Navedeni razlog: potraga za organiziranom bandom.

Od osam i trideset, telefoni u Brigadi počeli su bez prekida zvoniti. Trećina ekipe ostala je na licu mjesta, Danglard i Kernorkian otišli su po hranu i piće koje su ostavili

na stolu kod električara. U devet sati i trideset, zabilježeno je još četrnaest obilježenih zgrada, što je ukupno predstavljalo dvadeset devet, a Adamsberg ih je označio novim crvenim točkama na planu grada. Napravljen je popis, numeriran po kronološkom redu pojavljivanja četvorki. Stanari dvadeset osam stanova s neobilježenim vratima sada su bili popisani, a na prvi pogled izgledali su nepovezano: brojne obitelji, samci, žene, muškarci, mladi, ljudi srednje dobi, starci, sve dobne skupine, oba spola, različite profesije i izmiješane socijalne kategorije. Kad je prošlo jedanaest sati, Danglard je došao Adamsberga obavijestiti kako su po dva policajca na straži na svakom ugroženom katu, u svim obilježenim zgradama.

Adamsberg je otpustio djelatnike koji su ostali prekovremeno, postavio je noćnu ekipu te uzeo službeni automobil da obiđe trg Edgar-Qu- inet. Dva su policajca došla zamijeniti prethodni par, ćelavi muškarac i krupna žena, ona koja ga je gotovo napala usred sastanka. Primijetio ih je na klupi, neupadljive, kako hine da razgovaraju, ali pazeći na sanduk koji se nalazio na udaljenosti od petnaest metara. Došao ih je diskretno pozdraviti.

- Pazite na format omotnice, kazao je. Uz malo sreće i uz ovu svjetiljku, možda će biti vidljiva.

-Nećemo se nikome obratiti?, upitala je žena.-Samo promatrajte. Ako vam se neki tip učini sumnjiv, neupadljivo ga slijedite. Dva

se fotografa nalaze na stepenicama u zgradi. Snimit će sve koji se približe sanduku.-U koliko sati nam dolazi zamjena?, upitala je žena zijevajući.-U tri sata ujutro.Adamsberg je ušao u Viking i ugledao Decambraisa kako sjedi za stolom u kutu,

okružen s glasnikom i još petero ljudi. Njegov je dolazak doveo do prekida razgovora, poput orkestra u raspadu. Shvatio je da svi za stolom znaju da je murjak. Decambrais se odlučio za izravan pristup.

-Komesar Jean-Baptiste Adamsberg, kazao je. Komesare, upoznajte Lizbeth Glaston, pjevačicu, Damaska Viguiera iz Roll-Ridera, njegovu sestru Marie-Belle, Castillona, umirovljenog kovača, i Evu, našu ma- donu. Jossa Le Guerna već poznajete. Hoćete li popiti s nama jednu jabukovaču?

Adamsberg je odbio.-Možemo li razgovarati, Decmabraise?Lizbeth je komesara bez oklijevanja zgrabila za rukav, malo ga povlačeći.

Adamsberg je prepoznao onu posebnu ležernost, ortačku, kao da su svoje gaće trošili na istim klupama u komesarijatu, onu bezosjećajnu lakoću prostitutki prema murjacima, koju su stekle u bezbrojnim kontrolnim racijama.

-Recite mi, komesare, kazala je promatrajući njegovu odjeću, večeras zabušavate? To vam je noćno prerušavanje?

-Ne, to je moja svakodnevna odjeća.- Ne muljajte. Policija mora biti neupadljiva.- Odijelo ne čini čovjeka, Lizbeth, kazao je Decambrais.- Katkada da, odgovorila je Lizbeth. Onaj čovjek tamo je neupadljiv, tip koji ne izaziva čuđenje. Nije li tako, komesare?- Čuđenje kod koga?- Kod žena, predložio je Damask smiješeći se. Ipak treba znati začuditi žene.- Ti baš nisi lukav, Damask, kazala je Lizbeth okrenuvši se prema njemu, a mladi je muškarac pocrvenio do čela. Žene baš ne čeznu da budu začuđene.- Tako dakle, kazao je Damask nabravši obrve. A za čime one čeznu, Lizbeth?

- Ni za čim, odgovorila je Lizbeth, spustivši svoju krupnu crnu ruku na stol. Više ni za čim ne čeznu. Nije li tako, Eva? Ni za ljubavlju, ni za nježnošću, a jedva i za košaricom graška. Vidiš kako je to. Izračunaj malo.Eva nije ništa odgovorila, a Damask se smrknuo, okrećući čašu u ruci.- Nisi u pravu, kazala je Marie-Belle drhtavim glasom. Svi čeznu za ljubavlju, automatski. Što drugo imamo?- Grašak, upravo sam ti rekla.- Govoriš gluposti, Lizbeth, odgovorila je Marie-Belle prekriživši ruke, na rubu suza. Ne trebaš zbog svog iskustva obeshrabrivati druge.- Stekni iskustvo, janje moje, kazala je Lizbeth. Ja te ne sprečavam.Odjednom, Lizbeth je prasnula u smijeh, Damaska poljubila u čelo iprotrljala glavu Marie-Belle.- Smiješak, janje moje, kazala je. I nemoj vjerovati svemu što kaže debela Lizbeth. Gnjavi cijeli svijet, debela Lizbeth, sa svojim bogatim iskustvom. U pravu si što se braniš. To je dobro. Ali nemoj pretjerivati s iskustvom, ako želiš profesionalni savjet.Adamsberg je odvukao Decambraisa u stranu.- Oprostite mi, kazao je Decambrais, ali moram pratiti razgovore. Ja ću sutra davati savjete, shvaćate li. Moram biti u toku.- Zaljubljen je, zar ne?, upitao je Adamsberg donekle zainteresiranim tonom, za tipa koji igra lutriju.- Damask?- Da. U pjevačicu?- Pogodak. Što ste me trebali, komesare?- Počelo je, Decambraise, kazao je Adamsberg spuštajući glas. Potpuno crno truplo, u ulici Jean-Jacques Rousseau. Jutroa su ga pronašli.- Crno?- Zadavljen, gol i uvaljan u ugljen.Decambrais je stisnuo šaku.- Znao sam, kazao je.-Da.- Vrata nisu bila obilježena?-Ne.- Naredili ste da paze na ostala?- Na ostalih dvadeset osam.- Oprostite. Ne sumnjam u to da znate raditi svoj posao.- Trebaju mi „specijalke", Decambraise, sve koje imate, zajedno s omotnicama, ako ih još imate.- Pođite za mnom.Dva su muškarca prešla preko trga i Decambrais je odveo Adamsberga do svog nakrcanog ureda. Sklonio je hrpu knjiga da Adamsberg može sjesti.- Evo, kazao je Decambrais, pružajući mu hrpu papira i omotnica. Što se otisaka tiče, jasno vam je da su uništeni. Le Guern je dosta rukovao njima, a onda i ja. Ja vam svoje otiske ne moram dati, imate ih u središnjoj kartoteci.- Trebat će mi Le Guernovi.- Također su u kartoteci. Le Guern je gulio prije četrnaest godina, bila je to velika strka u Guilvinecu, koliko znam. Vidite, mi smo spretni ljudi, olakšavamo vam posao. Nema potrebe tražiti kad smo već u vašem računalu.- Recite, Decambraise, zar su svi na ovom trgu gulili?

- Ima nekih mjesta na kojima struji takav zrak. Pročitat ću vam specijalni oglas od nedjelje. Bio je samo jedan: Večeras, vrativši se radi večere, saznao sam da se kuga pojavila u gradu. Tri točkice. U radnoj sobi dovršavam pisma, zabrinut hoću li uspjeti dovesti poslove i bogatstvo u red, u slučaju da me Bog poželi pozvati k sebi. Neka bude volja njegova!- Nastavak Englezova Dnevnika?, upitao je Adamsberg.- Točno.- Sepys.- Pepys.- A jučer?- Jučer ništa.- Vidi, kazao je Adamsberg. Usporava.- Ne vjerujem. Evo jutrošnjeg: Ta je pošast uvijek spremna daje Bog po svom nalogu pošalje i da krene kad se njemu svidi. Ovaj tekst ponajprije pokazuje da nije položio oružje. Upamtite ovo ,,i dalje spremna" i „kad se njemu svidi". On najavljuje. On prkosi.- Hini nadmoć, kazao je Adamsberg.- Dakle, infantilnost.- Ništa se ne može izvući, kazao je Adamsberg vrteći glavom. Nije idiot. Sa svim tim napaljenim murjacima, neće nam naznačiti mjesto. Trebaju mu slobodne ruke. Imenovao je „četvrt Rousseau" kako bi bio siguran da će se uspostaviti veza između prvog zločina i najavljene kuge. Vjerojatno će od sada biti suzdržaniji. Obavještavajte me, Decambraise, o svakom oglasu.Adamsberg je otišao s paketom poruka pod rukom.

XVIII.

Sutradan, oko dva sata, računalo je izbacilo ime.- Jednoga imam, kazao je Danglard dosta glasno, ispruživši ruku prema kolegama.Desetak djelatnika okupilo se oko njega, pogleda uprtog u ekran računala. Danglard

je od jutra tražio CLT-a u kartoteci, dok su ostali nastavili prikupljati informacije o dvadeset osam ugroženih stanova, uzaludno tražeći neku zajedničku točku. Prvi rezultati iz labosa stigli su jutros: brava je obijena profesionalno. U stanu nije bilo drugih otisaka osim žrtvinih i od spremačice. Drveni ugljen upotrijebljen da truplo pocrni potječe od stabla jabuke, a ne iz vreća koje se prodaju u trgovini, napunjenih mješavinom raznog šumskog drveća. Što se tiče omotnice boje bjelokosti, može je se kupiti u svakoj bolje opskrbljenoj papirnici, po cijeni od tri franka i dvadeset za komad. Otvorena je glatkom oštricom. Sadržavala je samo prah od papira i malog mrtvog insekta. Jesu li životinjicu odnijeli entomologu? Adamsberg je nabrao obrve, a onda odobrio.

- Christian Laurent Taveniot, pročitao je Danglard, primaknuvši se ekranu. Trideset četiri godine, roden u Villeneuve-les-Ormesu. Prije dvanaest godina je zbog pokušaja ubojstva bio u zatvoru Perigueux. Gulio je osamnaest mjeseci i još dva mjeseca zbog napada na čuvara.

Danglard je pustio da dosje teče po ekranu i svi su istezali vratove da vide CLT-ov lik, njegovo izduženo lice s niskim čelom, debeli nos, primaknute oči. Danglard je na brzinu pročitao nastavak dosjea.

-Godinu dana nakon izlaska iz zatvora nezaposlen, onda noćni čuvar u skladištu automobila. Stanuje u Levalloisu, oženjen, dvoje djece.

Danglard je Adamsbergu uputio upitan pogled.-Obrazovanje?, upitao je Adamsberg sumnjičavo.Danglard je kliknuo na tipkovnicu.- Počeo je raditi kao šegrt u dobi od trinaest godina. Nije uspio završiti za limara-

krovopokrivača. Napušta posao, živi od klađenja na utakmice i preuređivanja motocikla koje ilegalno preprodaje. Sve do gužve kad je skoro ubio jednog svog klijenta, bacivši motocikl ravno u njega, ako se tako može reći. A onda, zatvor.

- Roditelji?- Majka, zaposlena u tvornici kartona u Perigueuxu.- Braća, sestre?- Stariji brat, noćni čuvar u Levalloisu. Preko njega je našao posao.- To mu ne ostavlja mnogo vremena za učenje. Ne shvaćam kako je Christian Laurent Taveniot našao vremena i sredstava da nauči latinski.- Samouk?, predložio je neki glas.- Ne vidim zašto bi tip koji svoj bijes posve jednostavno prazni bacajući motocikle počeo učiti starofrancuski. Morao se mnogo promijeniti u deset godina.- Onda?, upitao je Danglard razočarano.- Neka dvojica odu provjeriti. Ali ne vjerujem u to.Danglard je stavio računalo u mirovanje i otišao za Adamsbergom u njegov ured.- U nevolji sam, objavio je.- Što se događa?- Imam buhe.Adamsberg je bio iznenađen. Bilo je to prvi put da mu Danglard, kao suzdržan i oprezan čovjek, govori o problemu s kućnom higijenom.- Pospite prah po cijelom stanu, stari moj. Izađite na dva sata, vratite se i prozračite, to uglavnom uspijeva.Danglard je zatresao glavom.- To su buhe iz Laurionova stana, objasnio je.- Tko je Laurion?, upitao je Adamsberg smješkajući se. Neki dobavljač?- Sranje, Rene Laurion, onaj mrtvac od jučer.- Oprostite, kazao je Adamsberg. Njegovo mi je ime promaklo.- Pa upamtite ga, dragi Bože. Dobio sam buhe kod Lauriona. Počelo me svrbjeti navečer u Brigadi.- A što da ja s tim radim, k vragu, Danglarde? Tip nije bio tako uredan kao što se činilo. Ili ih je pokupio u radionici. Što ja tu mogu?- Dragi Bože, kazao je Danglard, nervirajući se. Sami ste kazali ekipi, i to još jučer: kuga se prenosi ubodom buha.- Ah, kazao je Adamsberg, počevši pratiti svog pomoćnika. Slušam vas, Danglard.- Jutros vam treba malo više vremena.- Malo sam spavao. Jeste li sigurni da je riječ o buhama?- Znam razliku između uboda buhe i uboda komarca. Ubola me u prepone i ispod pazuha, ubodi su veliki poput nokta. Otkrio sam to tek jutros, nisam imao vremena pregledati djecu.Adamsberg je shvatio da je Danglard ovaj put doista uznemiren.- Pa čega se bojite, stari moj? Što se događa?- Laurion je umro od kuge, a ja sam pokupio buhe kod njega. Imam dvadeset četiri sata da nešto napravim, jer u protivnom će možda biti prekasno. Isto je i s djecom.- Dragi Bože, zar ste nasjeli na štos? Zar se ne sjećate da je Laurion umro zadavljen, simulacijom kuge?Adamsberg je otišao zatvoriti vrata te je dovukao stolac do svog pomoćnika.- Sjećam se, kazao je Danglard. Ali u svojoj ludosti sa simbolima, CLT je otišao tako daleko s detaljima da je ostavio buhe u stanu. To ne može biti slučajnost. U njegovoj opakoj glavi, to su buhe koje prenose kugu. I ništa, baš ništa me ne može uvjeriti da one doista nisu zaražene.- Da je tako, zašto bi se trudio zadaviti Lauriona?- Jer želi sam usmrtiti. Nisam ja neka kukavica, komesare. Ali nije mi baš smiješno što su me ubole buhe koje je ostavio čovjek opsjednut kugom.

- Tko je jučer bio s vama?- Justin, Voisenet i Kernorkian. Vi. Patolog. Devillard i ljudi iz prvog arondismana.- Još ih imate?, upitao je Adamsberg stavljajući ruku na telefon.- Koga?- Te vaše buhe.- Sigurno. Osim ako već nisu počele lutati po Brigadi.Adamsberg je podigao slušalicu i okrenuo broj laboratorija u Prefekturi.- Adamsberg, kazao je. Sjećate li se insekta kojeg ste pronašli u dnu prazne omotnice? Da, točno. Hitno aktivirajte entomologa. Pa tim gore, kažite mu da muhe ostavi za kasnije. Hitno je, stari moj, riječ je o slučaju kuge. Da, požurite se, i kažite mu da ću mu ih poslati još živih. Neka poduzme mjere opreza i neka šuti o svemu.- Što se vas tiče, Danglarde, kazao je kad je spustio slušalicu, po- pnite se u kupaonicu i stavite svu odjeću u plastičnu vreću. Odnijet ćemo je na analizu.- Pa kako ću? Zar ću šetati gol cijeli dan?- Kupit ću vam nekoliko stvari, kazao je Adamsberg ustajući. Nema smisla da ostavljate životinjice po cijelom gradu.Danglard je bio suviše uznemiren zbog uboda buha da bi se brinuo oko odjeće koju će mu Adamsberg donijeti. Zebnja mu je obuzela misli.- Požurite, Danglarde. Poslat ću dezinfekciju k vama i ovamo u Brigadu. I upozorit ću Devillarda.Prije nego što je otišao u kupnju odjeće, Adamsberg je nazvao povjesniča- ra-spremačicu, Marca Vandooslera. Srećom, upravo je bio pri kasnom ručku kod kuće.- Sjećate li se slučaja sa četvorkama zbog kojeg sam vas zvao?, upitao je Adamsberg.- Da, odgovorio je Vandoosler. Poslije sam čuo priopćenje u dvadeset sati, a jutros sam pročitao novine. Kažu da je neki tip pronađen mrtav, a novinar tvrdi da je pri nošenju leša jedna ruka provirila ispod pokrova, ruka s crnim mrljama.- Sranje, kazao je Adamsberg.- Je li tijelo bilo crno, komesare?- Razumijete li se u slučajeve kuge?, upitao je Adamsberg ne odgovorivši. Ili samo u brojke?- Ja sam medievalist, objasnio je Vandoosler. Dobro se razumijem u kugu,da.- Ima li ih mnogo koji se u nju razumiju?- Kugologa? Recimo da ih danas ima petero. Ne govorim o biolozima. Imam dvojicu kolega na jugu, koji se time bave više u medicinskom smislu, još jednog u Bordeauxu, koji se više bavi insektima, i povjesničara koji se bavi demografijom, na sveučilištu u Clermontu.- A vi? Cime se vi bavite?- Bavim se nezaposlenošću.Petero, kazao je u sebi Adamsberg, to baš nije mnogo za cijelu zemlju. Do sada je Mare Vandoosler bio jedini koji je bio upoznat sa značenjem četvorki. Povjesničar, literat, kugolog i zasigurno latinist, vrijedilo bi ga malo ispitati.- Recite mi, Vandooslere, koliko vremena po vašem mišljenju traje bolest? Ugrubo?- Prosječno tri do pet dana inkubacije, ali katkada jedan ili dva, i pet do sedam dana potvrđene kuge. Ugrubo.- Može li se liječiti?- Ako je dijagnosticiramo na samom početku simptoma.- Mislim da ćete mi trebati. Možete li me primiti?

- Gdje?, upitao je Vandoosler nepovjerljivo.- Kod vas?- Dogovoreno, odgovorio je Vandoosler nakon vidnog oklijevanja.Tip je bio nepovjerljiv. No mnogi su tipovi nepovjerljivi spram ideje da im se neki murjak pojavi pred vratima, zapravo gotovo svi. Vandooslera to nije odmah pretvorilo u onog CLT-a.- Za dva sata, predložio je Adamsberg.Spustio je slušalicu i otišao na veliki prostor trga Italije. Procijenio je da Danglard nosi broj 48 ili 50, jer je petnaest centimetara viši od njega i trideset kilograma teži. Trebao je nečim umiriti trbuh. Na brzinu je odabrao par čarapa, traperice i veliku crnu majicu, jer bijela boja ga čini debljim, čuo ga je kako to kaže, pruge također. Nije morao kupo-vati jaknu, bilo je toplo, a Danglardu je uvijek bilo vruće, zbog piva.Danglard ga je čekao u kupaonici, umotan u ručnik. Adamsberg mu je pružio novu odjeću.- Poslat ću vreću s odjećom u labos, kazao je podižući veliku vreću za smeće u koju je Danglard stavio svoju odjeću. Bez panike, Danglarde. Pred vama su dva dana inkubacije, nema žurbe. Imamo dovoljno vremena da dobijemo rezultate pretraga. Naš će problem hitno obraditi.- Hvala, promrmljao je Danglard vadeći majicu i traperice iz vrećica. Dragi Bože, zar da to odjenem?- Vidjet ćete, kapetane, savršeno će vam pristajati.- Izgledat ću glupo.- Zar ja izgledam glupo?Danglard nije odgovorio, nego je pogledao što ima u dnu vrećice.- Niste mi kupili gaće.- Zaboravio sam, Danglard, ništa strašno. Pijte manje piva do večeras.- Praktično.-Jeste li upozorili kolege? Da provjere djecu?- Naravno.- Pokažite mi ubode.Danglard je podigao ruku i Adamsberg je izbrojao tri velika uboda ispod pazuha.- Nema sumnje, priznao je. To su buhe.- Zar se ne bojite da ćete ih pokupiti?, upitao je Danglard gledajući ga kako okreće vreću na sve strane da je zaveže.- Ne, Danglarde. Ne bojim se baš često. Pričekat ću svoju smrt da se uplašim, to će mi manje upropastiti život. Iskreno govoreći, jedini put kad sam se doista uplašio u životu, bilo je kad sam se spustio s ledenjaka, posve sam, gotovo okomito. Ono što me uplašilo, osim neizbježnog pada, bile su proklete divokoze koje su me sa strane gledale i kao da su svojim krupnim tamnim očima govorile: „Jadni glupane. Nećeš uspjeti." Jako poštujem što kažu divokoze sa svojim očima, ali to ću vam ispričati jednom drugom zgodom, Danglard, kad budete manje napeti,- Molim vas, kazao je Danglard.- Idem posjetiti onog povjesničara-spremačicu-kugologa, Marca Vandooslera, u ulici Chasle, nedaleko odavde. Pogledajte imate li što o njemu i sve pozive iz labosa prebacite mi na mobitel.

XIX.

U ulici Chasle, Adamsberg se našao pred oronulom kućom, visokom i uskom, začudo sačuvanom u samom srcu Pariza, odvojenom od ulice neobrađenim vrtom i visokim travama kroz koje je prošao s određenim zadovoljstvom. Vrata mu je otvorio stari, nasmiješeni, ironični čovjek koji je izgledao kao da nije završio sa životnim užicima. U ruci je držao drvenu žlicu te mu je njezinim vrhom pokazao put koji treba slijediti.

- Sjednite u blagovaonicu, kazao je.Adamsberg je ušao u veliku prostoriju otvorenu s tri visoka prozora u obliku luka,

namještenu dugačkim drvenim stolom, za kojim je neki tip s kravatom, kružnim i profesionalnim pokretima, radio nešto s papirom i voskom.

-Lucien Devernois, predstavio se tip, odloživši papir, čvrstog stiska ruke i jasnog govora. Mare će biti spreman za minutu.

- Oprostite na neredu, kazao je stari, ovo je vrijeme kada Lucien lasti stol. Tu ne možemo ništa, takav je naputak.

Adamsberg je sjeo na drvenu klupu, suzdržavši se svakog komentara, a stari je službeno sjeo nasuprot njemu, izgledajući kao netko tko će uživati u izvrsno odabranom trenutku.

-Dakle, Adamsberg, napao je stari klikćući, više ne prepoznajemo starce? Više ne pozdravljamo? Više ništa ne poštujemo, kao obično?

Zbunjen, Adamsberg je promotrio starca vrlo pažljivo, dozivajući slike koje su mu se izgubile iz sjećanja. To ne bi trebalo biti nešto od jučer, sigurno ne. Trebat će mu najmanje deset minuta da se sjeti. Tip s voskom, Devernois, usporio je pokrete i redom gledao dvojicu muškaraca.

- Vidim da se nismo promijenili, nastavio je stari otvoreno se smješkajući. To vas nije spriječilo da napredujete s najniže stolice. Treba priznati da ste odnijeli velike pobjede, Adamsberg. Slučaj Carreron, slučaj Somme, oslobađanje Valandryja, čuveni viteški trofeji. Da ne govorimo o nedavnim podvizima, slučaj Nermord, ubojstvo u Mercantouru, slučaj Vinteuil. Čestitke, komesare. Pomno sam pratio vašu karijeru, kao što vidite.

- Zbog čega?, upitao je Adamsberg uzmičući.- Jer sam se pitao hoće li vas pustiti da živite ili da umrete. S tim vašimizgledom divlje krasuljice koja je narasla na pustoj livadi, suviše mirni i suviše ravnodušni, svima ste smetali, Adamsberg. Vjerujem da ste to znali bolje od mene. U policijskoj hijerarhiji, vi ste se poput bilijarske kugle skrivali po odjelima. Nekontrolirano i nekontroliran. Uvukli ste se, i tim bolje. Ja nisam imao tu sreću. Uhvatili su me i premjestili.

- Armand Vandoosler, prošaptao je Adamsberg gledajući kako se ispod starčevih crta pojavljuje energično lice, dvadeset tri godine mladi komesar, zajedljiv, egocentričan, koji uživa u životu.- Sjetili ste se.- U Heraultu, nastavio je Adamsberg.- Da. Nestala djevojka. Dobro ste se namučili oko tog slučaja. Tipa smo zaustavili u luci u Nici.- I večerali smo ispod arkada.- Hobotnicu.

- Hobotnicu.- Natočit ću nam po čašu vina, odlučio je Vandoosler ustajući. To se mora zaliti.- Marc je vaš sin?, upitao je Adamsberg prihvaćajući čašu vina.- Moj nećak i kumče. Primio me kod sebe jer je dobar momak. Morate znati, Adamsberg, da sam ostao jednako usran kao što ste vi ostali spretni. Čak usraniji. A vi, čak spretniji?- Ne znam.- U ono doba već je bila gomila stvari za koje niste znali i to nije izgledalo kao da vas brine. Sto ste došli pronaći u ovoj kući, a što već ne znate?- Ubojicu.- Kakve to veze ima s mojim nećakom?- Kuga.Vandoosler Stariji pognuo je glavu. Uzeo je dršku metle i dvaput udario njome po stropu, na dijelu koji je već bio dosta udubljen od udaraca.- Ovdje nas je četvero, objasnio je Vandoosler Stariji, nagurani smo jedan iznad drugog. Jedan udarac za Svetog Mateja, dva udarca za Svetog Marka, tri udarca za Svetog Luku, ovdje prisutnog sa svojim voskom, i četiri udarca za mene. Sedam udaraca, kotrljanje svih evanđelista.Vandoosler je bacio pogled na Adamsberga, odloživši metlu.- Vi se ne mijenjate, je li?, kazao je. Ništa vas ne može zapanjiti? ,Adamsberg se nasmijao, ništa ne odgovarajući, kad je Mare ušao ublagovaonicu. Obišao je stol, komesaru stisnuo ruku i bacio prijekoran pogled na strica.- Vidim da si stao na čelo operacije, kazao je.- Dirnut sam, Mare. Jeli smo zajedno hobotnice prije dvadeset tri godine.Adamsberg je promatrao kugologa, Vandooslera Mlađeg. Mršav, živčan, guste crne kose, s nečim indijanskim u crtama lica. Bio je odjeven u tamno, od glave do pete, osim malo svjetlucavog pojasa, dok je na rukama nosio srebrne prstene. Adamsberg je primijetio da na nogama ima teške crne čizme s kopčama, dosta slične onima koje je nosila Camille.- Ako želite da razgovaramo na samo, kazao je Adamsbergu, bojim se da ćemo morati izaći odavde.- Bit će u redu ovako, odgovorio je Adamsberg.- Imate neki problem s kugom, komesare?- Točnije, problem s poznavateljem kuge.- Onim koji crta četvorke?-Da.- Ima neke veze s ubojstvom od jučer?- Po vašem mišljenju?- Po mom mišljenju, da.- Zbog čega?- Zbog crne kože. Ali četvorka bi trebala štititi od kuge, a ne donositije.- Dakle?- Dakle, pretpostavljam da vaša žrtva nije bila zaštićena.- Točno. Vjerujete li u moć te brojke?-Ne.Adamsberg je uhvatio Vandooslerov pogled. Izgledao je iskren i pomalo uvrijeđen.- Jednako kao što ne vjerujem u amajlije, prstene, tirkize, smaragde, rubine ni u stotine talismana koji su izmišljeni za zaštitu od nje. Mnogo skuplji od jednostavne četvorke, razumije se.

- Nosili su se prsteni?- Kad je bilo sredstava za njih. Bogati su malo umirali od kuge, zaštićeni, iako to nisu znali, u solidnim kućama u kojima nije bilo štakora. Narod je bio pogođen. Tako se sve više vjerovalo u moć dragog kamenja: siromasi nisu nosili rubine, a umirali su. Nec plus ultra bio je dijamant, kao najbolja zaštita: „Dijamant koji se nosi na lijevoj ruci može spriječiti nastanak bilo čega." Tako su kao zalog ljubavi bogati ljudi stekli naviku darivati dijamant svojim zaručnicama, da ih zaštiti od pošasti. Običaj je ostao, ali više nitko ne zna zbog čega, jednako kao što se nitko ne sjeća značenja broja četiri.- Ubojica se sjeća. Gdje li ga je pronašao?- U knjigama, kazao je Mare Vandoosler uz nestrpljiv pokret. Ako mi izložite problem, komesare, možda vam mogu pomoći.- Moram vas najprije pitati gdje ste bili u ponedjeljak navečer, oko dva sata noću?- To je vrijeme ubojstva?- Otprilike.Patolog je vrijeme smrti odredio oko jedan sat i trideset minuta, ali Adamsberg je više volio ostaviti prostora. Vandoosler je svoju gustu kosu gurnuo iza ušiju.- Zašto ja?, upitao je.- Žao mi je Vandooslere. Malo ljudi zna za značenje četvorki, vrlo malo ljudi.- To je logično, Marc, umiješao se Vandoosler Stariji. To mu je posao.Marc je učinio nervozan pokret. Zatim je ustao, zgrabio metlu i jednom udario.- Silazak Svetog Mateja, objasnio je Stariji.Čekali su u tišini koju je prekidao jedino Lucien perući sude, potpuno nezainteresiran za razgovor.Minutu kasnije, ušao je vrlo krupan plavi tip, širok kao vrata, odjeven samo u velike platnene hlače koje su u struku bile stegnute uzicom.- Netko me zvao?, upitao je dubokim glasom.- Mathias, kazao je Mare, što sam radio u ponedjeljak u dva sata noću? Važno je, svi smo prestali disati.Mathias se nekoliko trenutaka koncentrirao, nabirući svoje svijetle obrve.- Vratio si se kasno s rubljem za glačanje, oko deset sati. Lucien ti je poslužio jelo, a zatim je otišao u svoju sobu, s Elodie.- Emilie, ispravio ga je Lucien okrenuvši se. Ipak je strašno što ne možete zapamtiti nečije ime.- Odigrali smo dvije partije karata s kumom, nastavio je Mathias, stavio je u džep tristo dvadeset franaka, a onda je otišao na spavanje. Ti si se bacio na glačanje rublja gospode Boulain, a zatim gospode Druyet. U jedan sat noću, dok si spremao dasku, sjetio si se da sutradan moraš isporučiti dva para plahti. Pomogao sam ti i zajedno smo ih izglačali na stolu. Uzeo sam staro glačalo. Završili smo u dva sata i trideset i napravili smo dva odvojena paketa. Kad smo išli spavati, sreli smo kuma koji je silazio na mokrenje.Mathias je podignuo glavu.

- Bavi se prethistorijom, objasnio je Lucien stojeći pored sudopera.

- Vrlo je precizan, možete mu vjerovati.- Mogu li ići?, upitao je Mathias. Upravo radim rekonstrukciju.- Da, kazao je Mare. Hvala ti.- Rekonstrukciju?, upitao je Adamsberg.-Skuplja prethistorijski kremen iz spilja, objasnio je Marc Vandoosler.

Adamsberg je kimnuo glavom, ne shvaćajući. Ono što je, međutim, shvaćao jest to da s nekoliko pitanja neće razumjeti kako funkcionira ova kuća, kao ni njezini stanovnici. To bi zasigurno zahtijevalo puno upoznavanje, a to nije bio njegov posao.

-Mathias bi, naravno, mogao lagati, kazao je Marc Vandoosler. Ali ako želite, pitajte nas odvojeno o boji plahta. Nije mogao pomaknuti datume. Tog sam jutra uzeo rublje kod gospođe Toussaint, avenija Choisy, broj 22, možete provjeriti. Oprao sam ga i osušio tijekom dana, a navečer smo ga izglačali. Odnio sam ga sutradan. Dvije plahte svijetlo plave boje sa školjkama, a druge dvije tamno ružičaste, s druge strane sive.

Adamsberg je kimnuo glavom. Savršen kućanski alibi. Taj se tip dobro razumio u rublje.

- Dobro rečeno, kazao je. Ukratko ću vam izložiti stvari.Budući da je Adamsberg polako govorio, ipak mu je trebalo dvadeset pet minuta da

izloži slučaj sa četvorkama, glasnikom i sinoćnjim ubojstvom. Dva su Vandooslera pozorno slušala. Marc je često kimao glavom, kao da potvrđuje tijek priče.

-Sijač kuge, zaključio je, to je ono što imate na vratu. Istodobno i zaštitnika. Dakle, tipa koji vjeruje da je gospodar u toj priči. To je već viđeno, ali kao prvo, izmišljeno ih je na tisuće.

- Što to znači?, upitao je Adamsberg otvarajući notes.- Pri svakom napadu kuge, objasnio je Marc, užas je bio toliki da su ljudi, osim Boga, kometa i zračnih infekcija koje se nisu mogle očistiti, tražili odgovorne na zemlji koje treba kazniti. Tražili su sijače kuge. Optuživali su pojedince da šire pošast pomoću masti, ulja i raznih pripravaka koje su stavljali na zvonca, brave, rampe, fasade. Siromah koji bi se neoprezno uvukao u neku kuću, mogao je tisuću puta stradati. Objesili su gomilu tipova. Nazivali su ih sijačima, podmazivačima, toviteljima, nikada se, u cijeloj ljudskoj povijesti, ne pitajući zašto bi netko to činio. Ovdje imate posla sa sijačem, nema nikakve sumnje. Ali on ne sije slobodno na vjetru, zar ne? Napada jednog i zaštićuje ostale. On je Bog, on manipulira Božjom pošasti. Budući da je Bog, odabire one koje će pozvati k sebi.- Tražili smo neku vezu između onih koji su obuhvaćeni. Ništa, za sada.- Ako postoji sijač, postoji i prijenosnik. Čime se poslužio? Jeste li pronašli tragove masti na nedirnutim vratima? Na bravama?- Nismo to ni tražili. Čemu prijenosnik, budući da davi?- Pretpostavljam da se, u svojoj logici, on ne osjeća kao ubojica. Da je htio sam ubijati, ne bi mu trebala cijela ta priča s kugom. Služi se posrednim zlom koje stavlja između sebe i onih koje ubija. Kuga je ta koja ubija, a ne on.- Zato piše oglase.- Da. Kugu dovodi na pozornicu, pokazujući je i određujući je kao jedinu odgovornu za ono što će se dogoditi. A za to mu je potreban prijenosnik, očito.- Buhe, kazao je Adamsberg. Mog su pomoćnika jučer kod žrtve napale buhe.- Dragi Bože, buhe? Ima buha kod preminulog?Marc je naglo ustao, stisnuvši šake u džepovima hlača.- Kakve buhe?, upitao je nervozno. Mačje buhe?- Ne znam. Poslao sam odjeću u labos.- Ako je riječ o mačjim ili psećim buhama, ne treba se ničega bojati, kazao je Mare hodajući gore-dolje duž stola. One su bezopasne. Ali ako je riječ o buhama štakora, ako je tip doista zarazio buhe štakora i ako ih pušta u prirodu, k vragu, to je katastrofa.- Zar su doista opasne?Marc je pogledao Adamsberga kao da ga pita što misli o polarnim medvjedima.- Nazvat ću labos, kazao je Adamsberg.

Pomaknuo se da telefonira, a Marc je dao znak Lucienu da smanji buku dok slaže tanjure.- Da, tako je, govorio je Adamsberg. Jeste li završili? Koji ste naziv rekli? Slovo po slovo, za ime Boga.Adamsberg je u notes napisao N, onda O, ali je dalje imao poteškoća u praćenju. Mare mu je uzeo olovku iz ruke i dovršio započeti naziv: Nosopsyllus fasciatus. Zatim je dodao upitnik. Adamsberg je potvrdio.- U redu je, zapisao sam naziv, kazao je entomologu.Marc je u nastavku napisao: prijenosnici bacila?- Odnesite ih bakteriologu, dodao je Adamsberg. Tražimo bacil kuge. Kažite im da udvostruče napore, jedan čovjek jc već uhođen. I nemojte da vam nestanu u labosu, molim vas. Da, na isti broj. Cijelu noć.Adamsberg je spremio mobitel u unutarnji džep.- Bile su dvije buhe u odjeći mog pomoćnika. To nisu bile ljudske buhe. Bile su to...- Nosopsyllus fasciatus, buhe štakora, kazao je Marc.- U omotnici koju sam uzeo kod pokojnika, bila je još jedna, crknuta. Iste vrste.- To je način na koji ih uvodi.- Da, kazao je Adamsberg koji je također počeo hodati. Otvori omotnicu i pusti buhe u stan. Ali ne vjerujem da su te proklete buhe zaražene. Mislim da se još uvijek nalazimo na području simbola.- Ipak, otišao je sa simbolima tako daleko da je pustio buhe štakora. Nije ih baš lako nabaviti.- Mislim da hini, i zbog toga sam ubija. Zna da njegove buhe ne mogu ubiti.- To baš nije sigurno. Bilo bi dobro da pokupite sve buhe koje su kod Lauriona.- A kako da to izvedem?- Najjednostavnije je ući u stan s jednim ili dva zamorca koje ćete pustiti pet minuta po stanu. Navući će na sebe sve što je živo. Brzo ih stavite u vreću i odnesite u laboratorij. Odmah zatim obavite dezinfekciju stana. Ne ostavljajte zamorce predugo. Nakon što ubodu, te buhe vole otići. Morate ih uhvatiti dok jedu.- Dobro, kazao je Adamsberg, zapisujući postupak. Hvala vam na pomoći, Vandooslere.- Još dvije stvari, kazao je Marc otprativši ga do vrata. Znajte da vaš sijač kuge nije baš tako dobar kugolog. Njegovo je obrazovanje ograničeno.- Pogriješio je?-Da.- U čemu?- Ugljen, „crna smrt". To je slika, zamjena riječi. Pestis atra značilo je „strašna smrt", a ne „crna smrt". Kužna tijela nikada nisu bila crna. Nekoliko plavkastih mrlja tu i tamo, to još može. To je kasniji mit, opća narodna pogreška. Svi u to vjeruju, ali je pogrešno. Kad je vaš tip pougljenio tijelo, prevario se. Čak je počinio golemu omašku.- Ah, uzdahnuo je Adamsberg.- Sačuvajte hladnu glavu, komesare, kazao je Lucien izlazeći iz sobe. Marc je sitničav, poput svih medievalista. Gubi se u detaljima, a prolazi pored onog bitnog.- A to je?- Pa nasilje, komesare. Čovjekovo nasilje.Marc se nasmiješio i pomaknuo da Lucien može izaći.- Čime se vaš prijatelj bavi?, upitao je Adamsberg.

- Njegov glavni posao je iritirati ljude, ali to se ne plaća. Tu djelatnost obavlja besplatno. Kao drugi izbor, bavi se suvremenom poviješću, on je stručnjak za Prvi svjetski rat. Imamo velikih sukoba oko razdoblja.- Ah, tako. A koju ste mi drugu stvar željeli reći?- Doista tražite tipa čiji inicijali su CLT?- To je ozbiljan trag.- Pustite to. CLT je kratica za čuveni medikament od tri pridjeva, vrlo jednostavno.- Molim?- Gotovo svi tekstovi o kugi navode ga kao najbolji savjet: Cito, longe fugeas et tarde redeas. Što znači: Bježi brzo, dugo i vrati se kasno. Drugim riječima, budi što brži i otiđi na drugo područje. To je čuveni „lijek od tri pridjeva": „brzo, daleko, zadugo". Na latinskom „cito, longe, tarde". CLT.- Možete li mi to zapisati?, upitao je Adamsberg pružajući mu svoj notes.Marc je načrčkao nekoliko redaka.- „CLT" je savjet što ga vaš ubojica daje ljudima, istodobno ih zaštićujući četvorkama, kazao je Mare vraćajući mu notes.- Puno više su mi se sviđali inicijali, kazao je Adamsberg.- Razumijem. Biste li me mogli obavještavati? Vezano uz buhe?- Zar vas istraga toliko zanima?- Nije o tome riječ, kazao je Marc nasmiješivši se. Ali možda na sebi imate Nosopsylluse. A u tom slučaju, možda ih i ja imam. Ostali također.- Shvaćam.- To je još jedno sredstvo protiv kuge. Uhvati ih brzo i dobro se operi. BDO.Adamsberg je na izlazu sreo plavog diva te ga je zaustavio da mu postavi samo jedno pitanje.- Jedan par je bio bež, odgovorio je Mathias, siv s druge strane, a drugi je par bio plav, sa školjkama Svetog Jakova.Adamsberg je napustio kuću u ulici Chasle idući preko neobrađenog vrta, pomalo u čudu. Na svijetu su postojali ljudi koji su znali gomilu zaprepašćujućih stvari. Koji su, s jedne strane, učili u školi i koji su kasnije nastavili pohranjivati znanja u golemim količinama. Znanja iz nekog drugog svijeta. Ljudi koji su život provodili baveći se sijanjem, mazanjem, latinskim buhama i medikamentima. A bilo je posve izvjesno da je ovo bio tek sitni fragment golemih količina nakrcanih u glavi Marca Vandooslera. Količine mu nisu ništa pomagale da se snađe u životu. Ali danas će sve to ipak pomoći, životno.

XX.

U Brigadu su stigli novi faksovi iz labosa, što je Adamsberg brzo saznao: u „specijalkama" nije bilo nikakvih otisaka, osim glasnikovih i Decambraisovih, koji su pronađeni na svima njima.- Iznenadilo bi me da je sijač ostavljao otiske prstiju na porukama, kazao je Adamsberg.- Zašto kupuje ovakve omotnice?, upitao je Danglard.- To je pitanje obreda. U njegovim očima, svaki taj akt je dragocjen. Neće ih predstaviti u običnoj omotnici. Želi ih umetnuti u skupocjene komade, jer su to visoko profinjeni akti. Nisu to jadni akti prvog prolaznika, vas ili mene, Danglarde. Ne možete zamisliti velikog kuhara kako vam savršenu kremu poslužuje u plastičnim čašama. E pa to je isto. Omotnica je na visini čina: pomno odabrana.- Le Guernovi i Ducouedicovi otisci, kazao je Danglard odloživši faks. Obojica su gulili.- Da. Ali kratkotrajno. Devet i šest mjeseci.- Sto ostavlja dovoljno vremena da stvorite korisne veze, kazao je Danglard žestoko se počešavši ispod ruke. Iskustvo u obijanju brava može se steći nakon zatvora. Kakva je bila optužba?- Za Le Guerna, napad i pokušaj ubojstva.- Dobro, kazao je Danglard zviždeći, to je već nešto. Zašto nije više dobio?- Olakotne okolnosti: brodograditelj kojeg je napao dopustio je da mu brod istrune i na kraju je počeo propuštati. Dva su mornara preminula od utapanja. Le Guern je izašao iz spasilačkog helikoptera, lud od boli, i bacio se na njega.- Je li brodograditelj kažnjen?- Ne. Ni on ni tipovi iz kapetanije koji su ga pokrivali, jer su bili potkupljeni, prema tadašnjem svjedočenju Jossa Le Guerna. Dali su riječ i uništili su ga u svim lukama Bretanje. Le Guern nije više mogao dobiti zapovjedništvo. Prije trinaest godina, iskrcao se na tlo Montparnassea.- Ima ozbiljnih razloga da bude protiv cijele zemlje, ne mislite li tako?- Da, osim toga je naprasit i zlopamtilo. No čini se da Rene Laurion nikada nije stupio nogom u kapetaniju.- Možda bira zamjenske žrtve. To se već događalo. Le Guernu je ipak najlakše slati poruke samome sebi, zar ne? Osim toga, otkako pazimo na trg, a Le Guern je bio prvi o tome obaviješten, više nema „specijalki".- Nije on jedini znao da su murjaci ondje. U Vikingu, u devet navečer, svi su to već znali.- Ako ubojica nije iz četvrti, kako je za to saznao?- Nakon što je ubio, naravno da je pomislio kako su murjaci na oprezu. Primijetio ih je kako motre s klupe.- Na kraju ispada da nadziremo bez nekog učinka.- Nadziremo zbog načela. I zbog drugog.- Decambrais-Ducouedic, zašto je on gulio?- Zbog pokušaja silovanja maloljetnice u ustanovi gdje je predavao. Sav se onodobni tisak sručio na njega. S pedeset dvije godine, jedva je izbjegao linč na ulici. Trebala mu je policijska zaštita do sudskog procesa.- Slučaj Ducouedic, sjećam se. Djevojčica napadnuta u zahodu. Nitko ne bi pomislio, zar ne? Kad ga čovjek pogleda?

- Sjetite se njegove obrane, Danglarde. Tri učenika viših razreda bacila su se na djevojčicu od dvanaest godina, u vrijeme kad je kantina bila prazna. Ducouedic je čini se udario nasilnike, snažno, i zgrabio djevojčicu da je izvuče van. Djevojčica je bila polugola i vikala je po hodniku dok ju je držao u rukama. To su vidjela druga djeca. Trojica nasilnika iznijela su obrnutu verziju događaja: Ducouedic je silovao djevojčicu, oni su se umiješali, a Ducouedic ih je tada napao i izašao s malom, u namjeri da pobjegne. Ducouedic je pao. Njegova ga je prijateljica također ostavila na cjedilu, a kolege su se udaljile od njega. U sumnji. A sumnja stvara prazninu, Danglarde, sumnja ostaje. Zato se počeo zvati Decambrais. To je tip čiji je život završio sa pedeset dvije godine.- Koliko bi sada imali godina, ona trojica? Oko trideset dvije, trideset tri godine? Kao Laurion?- Laurion je pohađao školu u Perigueuxu. Ducouedic je predavao u Vannesu.- Mogao bi uzimati zamjenske žrtve.- Opet?- Pa što? Dobro poznajete starce koji mrze cijeli naraštaj.- I suviše dobro.- Treba kopati oko ta dva tipa. Decambrais je u savršenoj situaciji da može ostavljati poruke i u još boljoj da ih piše. Ipak jc on taj koji je uspio dokučiti njihov smisao. Na osnovi jedne arapske riječi koja ga je dovela izravno do Avicenina Libera canonist». Vrlo uvjerljivo, zar ne?- Moramo kopati, u svakom slučaju. Uvjeren sam du je ubojica prisutan pri izvikivanju. Odatle je krenuo, jer nije mogao birati sredstva, to je jasno. Ali i zato jer je poznavao sanduk izbliza, i to odavno. To izvikivanje koje se nama čini neprilično, njemu se naprotiv čini jasnim prijenosnikom novosti, kao i svima u četvrti. Siguran sam u to. I uvjeren sam da dolazi sebe slušati, siguran sam da je ondje pri izvikivanju.

- Nema razloga za to, primijetio je Danglard. To je opasno za njega.-Nema razloga, ali svejedno, Danglarde, ja mislim da je ondje, u masi. Zato nećemo

odustati od nadzora nad trgom.Adamsberg je izašao iz ureda i prešao preko središnje dvorane, da bi se smjestio

ispred plana Pariza. Djelatnici su ga pratili pogledom, ali Adamsberg je shvatio da su svi sa zanimanjem pratili ne njega, nego Danglarda, omotanog u veliku crnu majicu kratkih rukava. Visoko je podignuo desnu ruku i svi su se pogledi vratili k njemu.

-Napuštanje prostorija u osamnaest sati zbog dezinsekcije, kazao je. Kad se vratite kući, svi morate pod tuš, kosu također treba oprati, a svu odjeću, ističem svu, stavit ćete u perilicu, na temperaturu od 60 stupnjeva. Razlog: uklanjanje mogućih buha.

Došlo je do smješkanja i šaptanja.-To je službena naredba, kazao je Adamsberg, koja vrijedi za sve, a osobito za

trojicu koji su išli sa mnom kod Lauriona. Je li netko ovdje uboden od jučer?Jedna se ruka podigla, Kernorkianova, a ostali su ga sa znatiželjom pogledali.- Poručnik Kernorkian, kazao je.- Umirite se, poručniče, niste sami. Kapetana Danglarda također su ubole.- Šezdeset stupnjeva, košulja će biti uništena.-Ili to ili vatra, kazao je Adamsberg. Oni koji se namjeravaju izvući, izlažu se

mogućoj kugi. Kažem, mogućoj. Uvjeren sam da buhe koje je ubojica pustio kod Lauriona nisu zaražene i da predstavljaju samo simbol, kao sve ostalo. No ova je mjera unatoč svemu obvezna. Buhe ubadaju najviše noću te stoga izričito tražim od vas da taj postupak obavite čim se vratite kući. Nakon toga obavite dezinsekciju, u garderobi imate na raspolaganju potrebna sredstva. Noel i Voisenet, vi ćete sutra provjeriti alibije

četvorice znanstvenika, kazao je pružajući im dosje, sva su četvorica kugolozi, dakle sumnjivi. Vi, kazao je pokazujući na nasmiješenog muškarca sijede kose.

-Poručnik Mercadet, kazao je časnik na pola ustajući.-Mercadet, vi ćete provjeriti priču s plahtama kod gospođe Toussaint, na aveniji

Choisy.Adamsberg mu je pružio dosje koji je išao iz ruke u ruku, sve do Mercadeta. Onda je rukom pokazao na okruglo i uplašeno lice zelenih očiju i na krutog narednika iz Granvillea.- Narednik Lamarre, kazao je bivši žandar ustajući, vrlo uspravno.- Narednik Estalere, kazalo je okruglo lice.- Obići ćete dvadeset devet zgrada i ponovno provjeriti nedirnuta vrata. Cilj je pronaći neko ulje, mast, bilo kakvo sredstvo razmazano po bravi, zvoncu ili kvaki. Zaštitite se, stavite rukavice. Tko se nastavio baviti s tih dvadeset devet osoba?Podigle su se četiri ruke, Noel, Danglard, Justin i Froissy.- I kakav je rezultat? Je li njihov broj smanjen?- Nimalo, odgovorio je Justin. Uzorak je otporan na sve statističke metode.- Ispitivanja u ulici Jean-Jacques Rousseau?- Ništa. Nitko nije primijetio nepoznatu osobu u zgradi. A susjedi nisu ništa čuli.- Šifra?- Lagano. Ključne brojke su toliko izlizane da se više ne mogu pročitati. To daje sto dvadeset kombinacija koje se provjere u šest minuta.- Tko je preuzeo ispitivanje stanara preostalih dvadeset osam zgrada? Je li barem jedna osoba uočila slikara?Gruba žena krupnog lica odlučno je podigla ruku.- Poručnica Retancourt, kazala je. Nitko nije vidio slikara. Najvjerojatnije djeluje noću, a njegov kist ne podiže nikakvu buku. S obzirom na iskustvo, postupak mu ne oduzima više od pola sata.- Šifre?- Na mnogima su ostali tragovi smjese za modeliranje, komesare. Uzme njihov otisak i zabilježi kombinaciju.- Kakav lukavac, kazao je Justin.- To bi svatko mogao smisliti, kazao je Noel.Adamsberg je pogledao na zidni sat.- Za deset, kazao je. Odlazimo.Adamsberga je u tri sata ujutro probudio poziv iz biološkog laboratorija.- Nema bacila, objavio je umoran glas. Negativno. Ni u buhama na odjeći, ni u onima iz omotnice, niti u onih dvanaest primjeraka koje smo pokupili kod Lauriona. Nedirnute, čiste poput nove kovanice.Adamsberg je nakratko osjetio olakšanje.- Sve su buhe od štakora?

- Sve. Pet muških i deset ženskih.- Savršeno. Dobro ih čuvajte.- Uginule su, komesare.- Bez cvijeća i vijenaca. Držite ih zatvorene.Sjeo je na krevet, upalio svjetiljku i počešao se po kosi. Zatim je nazvao Danglarda i

Vandooslera i obavijestio ih o rezultatu. Onda je redom nazvao dvadeset šest brojeva ostalih djelatnika Brigade, a potom i patologa i Devillarda. Nitko od njih se nije požalio zbog buđenja usred noći. Gubio se među svim tim pomoćnicima, a njegov notes nije bio

ažuriran. Više nije imao vremena baviti se svojim podsjetnikom ni nazvati Camille da dogovore sastanak. Imao je dojam da mu sijač kuge jedva ostavlja vremena za spavanje.

U sedam i trideset, telefonski poziv uhvatio ga je nasred ulice, dok je bio na putu prema Brigadi, pješačeći od Maraisa.

-Komesare?, kazao je zadihani glas. Narednik Gardon, noćna ekipa. Dva tijela na pločniku, u dvanaestom arondismanu, jedno u ulici Rottembourg, a drugo nedaleko odatle, na bulevaru Soult. Leže goli na tlu, prekriveni drvenim ugljenom. Dva muškarca.

XXI.

U podne su dva trupla uklonjena i odvezena u mrtvačnicu te je na tim mjestima ponovno uspostavljen promet. Zbog njihove spektakularne izloženosti, više nije bilo nikakve nade da javnost neće saznati za crne leševe. Još večeras o njima će govoriti televizijski dnevnici, a već sutra će sve biti u novinama. Bilo je nemoguće sakriti identitet žrtava i odmah će se uspostaviti veza između njihovih stanova u ulici Poulet i na aveniji Tourville. Dvije zgrade obilježene četvorkama, osim dvaju vrata, upravo njihovih. Dva muškarca, u dobi od trideset jedne i trideset šest godina, jedan otac obitelji, drugi živi u vezi. Tri četvrtine djelatnika Brigade raspršilo se po glavnom gradu, jedni tražeći svjedoke na mjestima gdje su tijela ostavljena, drugi još jednom posjetivši dvije obilježene zgrade, ispitujući bližnje, u potrazi za bilo kakvom informacijom koja bi mogla otkriti vezu između tih mrtvaca i Renea Lauriona. Posljednja četvrtina bacila se na tipkovnice, pišući izvješća, bilježeći nove podatke.

Pognute glave, naslonjen o zid u svom uredu, nedaleko od prozora s kojeg je kroz nove rešetke mogao promatrati neprekidno kretanje života koji se odvijao na pločniku, Adamsberg je pokušavao povezati sada već jako tešku masu podataka vezanih uz ubojstva i ostale pojedinosti ,,s tim u vezi". Činilo mu se da je masa postala suviše opsežna za mozak samo jednog čovjeka, za njegov svakako, tako da više nije mogao obujmiti njezine obrise, počela ga je slamati. Između sadržaja „specijalki", sitnih afera s trga Edgar-Quinet, pravosudnih slučajeva Le Guerna i Ducoue- duca, rasporeda obilježenih zgrada, identiteta žrtava, njihovih susjeda, njihovih rođaka, između ugljena, buha, omotnica, laboratorijskih analiza, poziva liječnika, značajki ubojice, više nije uspijevao obuhvatiti sve otvorene tragove i počeo se gubiti. Prvi put je imao dojam da je Danglard sa svojim računalom u pravu, a ne on, s nosom na olujnom vjetru.

Dvije nove žrtve u jednoj noći, dva čovjeka jednim udarcem. Budući da su murjaci čuvali njihova vrata, ubojica ih je jednostavno izvukao van i ubio, zaobišavši prepreku na tako jednostavan način kao što su Nijemci zrakoplovom prešli nepremostivu liniju Maginot, budući da su Francuzi blokirali ceste. Dva narednika koja su bila na straži ispred stana preminulog u ulici Rottembourg, Jeana Viarda, vidjela su ga kako izlazi u dvadeset sati i trideset minuta. Tipa se ne može spriječiti ako ide na sastanak, nije li tako? Osobito s obzirom na to da Viard nije ni na sekundu bio impresioniran tim „glupostima s četvorkama", kako je objasnio. Drugi muškarac, Francois Clerc, napustio je stan u deset sati, da ode prošetati, kako je kazao. Sve ga je gušilo, ti murjaci iza vrata, bilo je toplo, htio je otići nešto popiti. Tipa se ne može spriječi ako želi otići nešto popiti, nije li tako? Dva su muškarca zadavljena, kao Laurion, u razmaku od oko sat vremena. Serijska ubojstva. Zatim su leševi prevezeni, sigurno zajedno, u automobilu u kojem su skinuti i posuti ugljenom. Na kraju ih je ubojica ostavio nasred ulice, u dvanaestom arondismanu, zajedno sa svim stvarima. Sijač nije riskirao da se izloži pogledima, jer ovaj put tijela nisu bila poput Krista položena na leda, s prekriženim rukama. Bila su samo bačena, na brzinu. Adamsberg je pretpostavljao da je potreba za brzinom sigurno smetala ubojici. Usred noći, nitko nije ništa primijetio. Sa svoja dva milijuna stanovnika, glavni grad može biti jednako pust kao planinsko selo, usred tjedna, u četiri sata ujutro. Bio to glavni grad ili ne, na bulevaru Soult spava se jednako kao na Pirinejima.

Jedina novost koja se mogla primijetiti bila je da je riječ o trojici muškaraca koji su prešli tridesetu. To se baš ne bi moglo smatrati nečim značajnim, kad je riječ o

zajedničkom nazivniku. Ostatak profila uopće se nije slagao. Jean Viard nije se u predgrađima mučio oko posla, kao prva žrtva. On je došao iz najboljih četvrti, postao inženjer informatike i oženio se odvjetnicom. Francis Clerc bio je skromnijeg podrijetla, krupan čovjek, širokih leda, dobavljač robe za veletrgovca vinom.

Ne pomaknuvši se od zida, Adamsberg je pozvao patologa, koji bijaše usred posla nad Viardovim tijelom. Dok su otišli po njega, pregledao je notes u potrazi za liječnikovim imenom. Romain.

-Romaine, Adamsberg ovdje. Oprostite što vam smetam. Možete li potvrditi da je riječ o davljenju?

- Nema nikakve sumnje. Ubojica upotrebljava čvrsto, zasigurno debelo plastično uže. Ima jedna dosta jasna udarna točka na potiljku. Moglo bi se raditi o nekoj vrsti kugličnog ovratnika. Ubojica mora samo stegnuti udesno, to ne zahtijeva previše snage. Uostalom, popravio je tehniku kad je krenuo u seriju ubojstava: dva su leša dobila snažnu dozu suzavca. Dok je on djelovao, ubojica im je već mogao staviti ovratnik. Tako da bude brzo i sigurno.

-Je li Laurion imao ubode po tijelu, ubode insekat«?-K vragu, nisam to napisao u izvješću. U prvom trenutku to mi se nije učinilo

važnim. Imao je prilično svježe ubode od buha na preponama. Viard ih također ima, na unutarnjoj strani desnog bedra i nešto starije na vratu. Još nisam imao vremena pregledati zadnjega.

-Mogu li buhe ubosti mrtvaca?- Ne, Adamsberg, ni u kom slučaju. Napuštaju ga još pri prvim znacima hlađenja.-Hvala, Romaine. Provjerite da nema bacila, kao kod Lauriona. Nikad se ne zna.Adamsberg je vratio mobitel u džep i prstima pritisnuo oči. Prevario se, dakle.

Ubojica nije donio omotnicu s buhama u istom trenutku kad je došao ubiti. Između uvođenja buha i ubojstva prošao je određeni rok, budući da su insekti imali vremena ubosti. Taj je rok bio čak dosta dug u Viardovu slučaju, jer je patolog otkrio da su ubodi već stari.

Vrtio se po prostoriji, ruku prekriženih na leđima. Sijač je dakle slijedio dovoljno lud postupak da je najprije svoju otpečaćenu omotnicu gurnuo ispod vrata budućih žrtava, da bi se nešto kasnije vratio, ovaj put obio bravu i zadavio žrtvu, noseći u džepu drveni ugljen. Djelovao je u dva navrata. Najprije buhe, onda ubojstvo. A paklensko postavljanje četvorki i pripremnih oglasa da ni ne spominjemo. Adamsberg je osjetio kao da u njemu raste neka nemoć. Tragovi su se miješali, nije znao kojim putem treba krenuti, taj obredni ubojica postao mu je stran i nerazumljiv. Naglo je okrenuo Camillin broj i pola sata kasnije ležao je na njenom krevetu, gol ispod odjeće, zatim gol bez odjeće. Camille je legla na njega, a on je zatvorio oči. Za minutu je zaboravio da je dvadeset sedam ljudi iz njegove brigade u ophodnji po ulicama i na pločnicima.

Dva i pol sata kasnije stigao je na trg Edgar-Quinet, ponovno pomiren sa sobom, omotan i gotovo zaštićen laganom opuštenošću u bedrima.

-Htio sam vas nazvati, komesare, kazao je Decambrais prišavši mu s praga svoje kuće. Jučer ga nije bilo, ali danas ima jedan.

-Nismo vidjeli nikoga da ga stavlja u sanduk, kazao je Adamsberg.-Stigao je poštom. Promijenio je metodu, više ne želi preuzeti rizik i sam doći. Šalje

poštom.-Na koju adresu?- Joss Le Guern, ovdje.-Zna glasnjkovo ime?-Mnogo ljudi ga zna.

Adamsberg je otišao s Decambraisom u njegovu jazbinu i otvorio veliku omotnicu.Odjednom se pročula glasina, koja je vrlo brzo potvrđena, da je istodobno u dvije

ulice u gradu izbila kuga. Govorilo se da su dvojica (...) nađena sa svim najjasnijim znakovima bolesti.

-Je li Le Guern izvikao oglas?-Da, u podne. Kazali ste da nastavi.- Tekstovi su izravniji sada kad je tip stupio u akciju. Kakav je bio učinak na

publiku?- Komešanje, upiti i mnogo rasprava u Vikingu. Mislim da je ondje bio jedan

novinar. Postavljao je gomilu pitanja Jossu i ostalima. Ne znam odakle se stvorio.- Iz glasina, Decambraise. Bilo je neminovno. Sa specijalnim oglasima posljednjih

dana, s priopćenjem u utorak navečer i mrtvacom ujutro, bilo je neizbježno da lavina krene. To se moralo dogoditi. Tisak je možda primio neku izjavu od samog sijača, kako bi pokrenuo tornado.

-To je doista moguće.- Jučer je poslano poštom, kazao je Adamsberg okrećući omotnicu, u prvom

arondismanu.-Dvije najavljene smrti, kazao je Decambrais.- Obavljeno, rekao je Adamsberg gledajući ga. Čut ćete to večeras na televiziji. Dva

čovjeka bačena na ulicu poput vreća, gola, obojena u crno.- Dvojica jednim udarcem, rekao je Decambrais bezvučnim glasom.Usta su mu se stisnula, stvarajući pravu kišu bora po njegovoj bijeloj puti.- Jesu li po vašem mišljenju, Decambraise, tijela umrlih od kuge crna?Decambrais je nabrao obrve.- Nisam stručnjak za to pitanje, komesare, a osobito ne za povijest medicine. Zato

mi je tako dugo trebalo da otkrijem „specijalke". Ali siguran sam da liječnici u ono vrijeme nisu nikada spominjali taj vid, tu boju. Ugljen, mrlje, ubode, otekline - da, ali to crnilo ne. To se u kolektivnu imaginaciju usadilo mnogo kasnije, semantičkim poma-kom, znate.

-Dobro.- To je nevažno, jer pogreška je ostala i kugu doista zovu crnom smrću. A te su

riječi zasigurno jako važne za ubojicu, jer su to izrazi koji siju strah. On želi impresionirati, pogoditi u glavu jakim idejama, bile one točne ili lažne. A crna smrt udara poput groma.

Adamsberg je sjeo u Viking, koji je bio dosta miran u to kasno poslijepodne, i od velikog Bertina naručio kavu. Kroz stakleni izlog imao je dosta širok pogled na cijeli trg. Danglard ga je nazvao četvrt sata kasnije.

- U Vikingu sam, kazao je Adamsberg.- Pazite na njihovu jabukovaču, kazao je Danglard. Vrlo je neobična. U jednom cugu ostat ćete bez ideja.- Nemam više ideja, Danglarde. Izgubljen sam. Mislim da me dotukao, dezorijentirao me. Mislim da me pobijedio.-Tko?- Sijač kuge. CLT. S tim u vezi, Danglarde, pustite inicijale.- Mog Christiana Laurenta Taveniota?- Pustite ga na miru, kazao je Adamsberg i otvorio notes na stranici koju je ispunio Vandoosler. Medikament s tri pridjeva.Adamsberg je očekivao neku reakciju svog pomoćnika, ali nije je bilo. Danglard je također bio umoran. Njegov bistri duh je negdje nestao.

- Cito, longe, tarde, pročitao je Adamsberg. K vragu sve.- Sranje, kazao je Danglard nakon jednog trenutka. Cito, longe fugeas et tarde redeas. Trebao sam se toga sjetiti.- Više nitko ne misli, pa čak ni vi. Potopio nas je.- Tko vas je uputio?- Mare Vandoosler.- Imam podatke o tom Vandoosleru.- I to sad pustite. On je izvan sumnje.- Znate li da mu je stric bio murjak kojeg su na kraju karijere smijenili?- Da. Jeo sam hobotnicu s tim tipom.- Tako dakle. Znate li da je njegov nećak, Marc, sudjelovao u nekim slučajevima?- Kriminalnim?- Da, ali kao pomoć u istrazi. Tip nije nimalo blesav.- Primijetio sam.- Zvao sam vas u vezi alibija četvorice kugologa. Sve štima, prsteni na ruci, besprijekorni obiteljski životi.- Nemamo sreće.- Ne. Više nam nitko nije ostao.- A ja više ništa ne vidim. Više ništa ne osjećam, stari moj.Danglard se . trebao veseliti zbog gašenja Adamsbergove intuicije.Otkrio je, međutim, da mu je žao zbog te propasti i želio ga je ohrabriti neka ustraje na tom putu koji inače uopće nije odobravao.- Ne, rekao je odlučno, sigurno nešto osjećate, barem nešto.

-Samo nešto, polako je priznao Adamsberg, nakon kratkotrajne tišine. Uvijek isto.- Recite što.Adamsberg je prešao pogledom preko trga. Počele su se stvarati male skupine, neki

drugi su pak izlazili iz bara, pripremajući se za Le Guerno- vo izvikivanje. Dolje, pored velike platane, primale su se oklade o posadi koja je izgubljena ili spašena na moru.

- Znam da je tu, kazao je.- Gdje to?- Na trgu. Tu je.Adamsberg više nije imao televizor te je stekao naviku da, u slučaju potrebe, ode sto

metara od svog stana u irski pub ispunjen glazbom i mirisom Guinnessa, gdje mu je Enid, konobarica koja ga je odavno poznavala, dopuštala da gleda program na malom televizoru, gurnutom u kut. Gurnuo je, dakle, vrata Crnih voda Dublina u pet minuta do osam i uvukao se iza šanka. Crne vode, upravo pod tim dojmom bio je još od jutra, u najmanju ruku. Dok mu je Enid pripremala golemi krumpir sa slaninom — gdje li su Irci nabavljali tako goleme krumpire, to je pitanje koje biste si mogli postaviti, ako imate vremena, odnosno ako vam sijač kuge nije zablokirao mozak — Adamsberg je tiho slušao vijesti. Bilo je gotovo onako katastrofično kao što je sumnjao.

Voditelj je objavio vijest o smrti trojice muškaraca u Parizu, koje su se dogodile u noći između ponedjeljka i utorka te u noći između srijede i četvrtka, u uznemirujućim okolnostima. Sve su žrtve stanovale u zgradama s nacrtanim četvorkama, koje su bile predmet posebnog priopćenja policijske prefekture preksinoć, u televizijskom dnevniku. Smisao tih brojki, o kojem se policija u tom trenutku nije željela izjasniti, sada je bio poznat zahvaljujući tome što je novinska agencija AFP primila autorovu kratku poruku. To anonimno priopćenje treba uzeti s najvećim oprezom jer ništa ne može potvrditi njegovu autentičnost. Njegov autor, međutim, tvrdi da su trojica muškaraca umrla od kuge i da on već odavno upozorava stanovništvo glavnoga grada na tu pošast, putem javnih oglasa koji se ponavljaju na raskrižju Edgar-Quinet-De- lambre. Priznanje je

zasigurno djelo poremećene osobe. Iako na tijelima preminulih ima nekoliko obilježja crne smrti, policijska prefektura uvjerava da su ti ljudi nesretne žrtve serijskog ubojice i da su preminuli od posljedica davljenja. Adamsberg je čuo da navode njegovo ime.Zatim su slijedile snimke obilježenih vrata, uz popratna objašnjenja, svjedočenja stanara, pogled na trg Edgar-Quinet, onda glavnog policijskog komesara Brezillona osobno, snimljenog u njegovom uredu na Quai des Orfevres, kako vrlo ozbiljno uvjerava da su policijske snage zaštitile sve osobe kojima taj bezumnik prijeti te da je glasina o kugi obična izmišljotina pojedinca za kojim se upravo traga, dok je do crnih mrlja koje su nađene na tijelima došlo trljanjem komadom drvenog ugljena. Umjesto da ostane na tim umirujućim tvrdnjama, dnevnik je nastavljen kratkim dokumentarcem kojim se podsjeća na crnu kugu u Francuskoj, potkrijepljenim vrlo okrutnim slikama i komentarima.

Adamsberg se vratio na mjesto, prilično satrt, i počeo, ne gledajući ga, jesti onaj monumentalni krumpir.

U Vikingu su pojačali ton na televizoru, a Bertin je pomaknuo vrijeme za toplo jelo i udaranje u gong. Joss, u središtu sveopćeg zanimanja, snalazio se kako umije pred navalom pitanja, uz besprijekornu pomoć Decambraisa koji je sačuvao savršeno hladnu glavu i Damaska koji je, iako zapravo nije znao kako bi mogao biti od koristi, osjećao da je upravo nastala napeta i složena situacija te se nije odvajao od Jossova lijevog boka. Marie-Belle bila je oblivena suzama, što je kod Damaska izazvalo paniku.

-Je li izbila kuga?, vikala je tijekom vijesti, sažimajući tako opću uzbunu koju se nitko nije usudio tako jednostavno izraziti.

- Zar nisi čula?, kazala je Lizbeth svojim snažnim glasom. Nisu umrli od kuge, ti tipovi, zadavljeni su. Zar nisi čula? Treba slušati, Marie-Belle.

- A tko nam kaže da nas ne mulja onaj glavešina iz prefekture?, upitao je čovjek za barom. Misliš da bi nam, ako je izbila kuga u gradu, to ljubazno rekli na vijestima, Lizbeth? Misliš da nam prenesu sve što znaju? Kao ono što stavljaju u kukuruz i u krave, misliš da nam pričaju o tome?

- A što mi radimo za to vrijeme?, kazao je netko drugi. Jedemo njihov kukuruz.- Ja ga više ne jedem, kazala je neka žena.-Nisi ga nikad ni jela, rekao je njezin muž, ne voliš ga.-Sa svim tim glupim pokusima, nastavio je glas za šankom, lako je moguće da su

opet izveli golemu obmanu i pustili bolest u prirodu. Vidiš, zelene alge, znaš li odakle dolaze zelene alge?

-Da, odgovorio je neki tip. A sada ih više ne možemo obuzdati. To je kao s kukuruzom i s kravama.

-Tri mrtva, shvaćaš li? A kako će to zaustaviti? Ne znaju ni sami, jamčim ti.-Misliš? - rekao je tip na kraju Sanka.

- Ali k vragu, viknula je Lizbeth pokušavajući nadmašiti glasnoću razgovora, tipovi su zadavljeni!- Zato jer nisu imali četvorke, kazao je neki tip podižući kažiprst. Nisu bili zaštićeni. Objasnili su to na televiziji, da ili ne? Nismo to sanjali, da ili ne?- Pa ako je tako, onda to nije nešto što se oslobodilo, nego tip to širi.- To je nešto što se oslobodilo, nastavio je čovjek uvjereno, a ima neki tip koji pokušava zaštititi ljude i upozoriti ih. Čini sve što može, taj tip.- Pa zašto je onda zaboravio na neke ljude? I zašto je ocrtao samo neke zgrade?- Pa nije on Bog. Nema stotinu ruku. Nacrtaj ih sam, te četvorke, kad toliko gnjaviš.- K vragu!, opet je viknula Lizbeth.

- Što se dogodilo?, upitao je stidljivo Damask, ali nitko nije obratio pozornost na njega.- Pusti to, Lizbeth, kazao je Decambrais primivši je za ruku. Uzrujali su se. Nadajmo se da će ih noć smiriti. Poslužit ćemo večeru. Pozvoni stanarima.Dok je Lizbeth skupljala svoje ovčice, Decambrais je nazvao Adamsberga, udaljivši se iz bara.- Komesare, ovdje postaje vruće. Ljudi počinju gubiti glavu.- I ovdje, kazao je Adamsberg, sjedeći za stolom u irskom baru. Tko sije gledanost, žanje paniku.- Što ćete učiniti?- Ponavljati i opet ponavljati da su trojica muškaraca ubijena. Sto govore oni oko vas?- Lizbeth je svašta doživjela, pa je ostala hladne glave. Le Guerna je zapravo baš briga za sve to, pokušava sačuvati posao i trebale bi se podići još mnoge oluje da njega uzdrmaju. Bertin mi izgleda dosta potreseno, Damask ništa ne shvaća, a Marie-Beile je živčana. Ostali se ponašaju očekivano, sve nam skrivaju, ništa nam ne govore, godišnja doba su se poremetila. Kao kad je zima topla, umjesto da bude hladna; ljeto hladno, umjesto da bude toplo, isto tako proljeće i jesen.- Ne tražite kruha nad pogačom, savjetniče.- Ni vi, komesare.- Više ni ne razlikujem kruh od pogače.- Kako to mislite riješiti?- Mislim ići na spavanje, Decambraise.

XXII.

Od osam sati u petak ujutro, komesar Adamsberg dobio je pojačanje od dvanaest ljudi u svojoj jedinici za ubojstva i hitno je postavljeno petnaestak dodatnih telefonskih linija kako bi pokušali odgovoriti na pozive što su ih Brigadi slale prenatrpane postaje iz arondismana. Nekoliko tisuća Parižana željelo je znati je li policija rekla istinu o tim smrtima, da ili ne, treba li poduzeti mjere opreza i što savjetuju. Prefektura je svim postajama izdala naredbu da provjere svaki poziv i da sve koji su se uspaničili pojedinačno obrade, jer će oni prvi napraviti veliko sranje.

Jutarnji tisak nije ništa učinio da ublaži rastuću uznemirenost. Adamsberg je raširio glavne novinske naslove na stol i prelazio s jednog na drugi. Novine su u glavnim crtama prenosile sadržaj sinoćnjeg televizijskog dnevnika, uz dodatak komentara i fotografija, a na mnogim naslovnicama bile su obrnute četvorke. Neke su događaje učinile još ozbiljnijima, dok su druge bile suzdržanije, pokušavajući ih umanjiti. Sve su se novine ipak potrudile opširno citirati riječi glavnog policijskog komesara Brezillona. I sve su prenijele tekst dvaju posljednjih „specijalki". Adamsberg ih je ponovno pročitao, pokušavajući se staviti u kožu nekoga tko ih prvi put čita, u ovakvom kontekstu, odnosno s tri crna leša u konačnici:

Ta je pošast uvijek spremna da je Bog po svom nalogu pošalje i da krene kad se njemu svidi.

Odjednom se pročula glasina, koja je vrlo brzo potvrđena, daje istodobno u dvije ulice u gradu izbila kuga. Govorilo se da su dvojica (...) nađena sa svim najjasnijim znakovima bolesti.

Bilo je u tih nekoliko redaka mnogo toga s čim se moglo zaraziti one najlakovjernije, oko osamnaest posto stanovništva, budući da ih se osamnaest posto bojalo dolaska 2000. godine. Adamsberg je bio iznenađen razmjerima koje je taj slučaj dobio u tisku, iznenađen je bio i brzinom kojom se vatru počela širiti, iako se toga bojao od prve najave smrti. Kuga, ta prevladana, prašnjava pošast, uništena u prošlosti, ponovno se rađala pod perom, s gotovo nedirnutom životnošću.

Adamsberg je bacio pogled na sat, pripremajući se da po nalogu glavne uprave u devet sati održi konferenciju za tisak. Adamsberg nije volio ni naloge ni konferencije za tisak, ali bio je svjestan činjenice da situacija to nalaže. Smiriti duhove, pokazati fotografije zadavljenih vratova, opovrgnuti glasine, to su bile upute. Patolog mu je došao u pomoć i, ukoliko ne bude novog ubojstva ili osobito zastrašujuće „specijalke", smatrao je da se situacija još uvijek može kontrolirati. Čuo je kako se iza vrata povećava skupina novinara i pojačava glasnoća razgovora.

U isto vrijeme, Joss je izgovorio pomorsku prognozu ispred očito veće skupine, te je započeo sa specijalnim dnevnim oglasom koji je stigao jutarnjom poštom. Komesar je bio jasan: nastavlja se s čitanjem, ne želimo odrezati jedinu nit koja nas vezuje uz sijača. U pomalo zaglušnoj tišini, Joss je najavio oglas broj dvadeset:

- Mali i jednostavni traktat o kugi. Sadrži njezin opis, simptome i posljedice, zajedno s postupkom i lijekovima koji su potrebni, kako za obranu tako za liječenje, tri točkice. Uvidjet će da gaje napala rečena kuga onaj tko ima kvrge na preponama, koje se općenito nazivaju oteklinama, tko pati od vrućice i vrtoglavice, duševnih boli i raznih vrsta ludila i tko primijeti mrlje koje se pojavljuju na koži, a općenito se nazivaju bilježi i većinom su plavkaste, modre ili crne boje, te se stalno proširuju. Onaj tko se želi zaštititi od napada infekcije, potrudit će se da na svoja vrata stavi talisman od križa s četiri vrha koji će vrlo sigurno ukloniti zarazu iz njegove kuće.

U trenutku kad je Joss s mukom dovršio taj dugi opis, Decambrais je uzeo telefon da ga bez odlaganja prenese Adamsbergu.

-Nalazimo se usred same stvari, objasnio je Decambrais. Tip je završio s premisama. Bolest opisuje kao da doista postoji u gradu. Mislim da je tekst s početka 17. stoljeća.

-Ponovno mi pročitajte kraj, molim vas, zamolio ga je Adamsberg. Polako.- Ima li nekoga kod vas? Čujem buku.-Šezdesetak novinara koji nestrpljivo čekaju. A kod vas?-Skupina je brojnija nego obično. Gotovo da ih je gomila, s hrpom novih lica.-Zapamtite ona stara. Pokušajte mi sastaviti popis stalnih posjetitelja, onoliko koliko

se sjećate, budite precizni koliko god možete.-Mijenjaju se ovisno o vremenu izvikivanja,

- Učinite sve što možete. Zamolite stanovnike trga da vam pomognu. Vlasnika bara, vlasnika dućana, njegovu sestru, pjevačicu, glasnika, sve koji nešto znaju.- Mislite li da je ovdje?- Vjerujem da jest. Odatle je krenuo, ondje ostaje. Svaki čovjek ima svoj kutak, Decambraise. Ponovno mi pročitajte kraj.- Onaj tko se želi zaštititi od napada infekcije, potrudit će se da na svoja vrata stavi talisman od križa s četiri vrha koji će vrlo sigurno ukloniti zarazu iz njegove kuće.- Poziv stanovnicima da sami nacrtaju četvorke na vrata. On će zavlačiti.- Točno. Kazao sam 17. stoljeće, ali imam dojam da po prvi put, zbog potrebe same stvari, imamo izmišljene fragmente. Stvaraju iluziju, ali mislim da su lažni. Ima nešto što ne štima sa stilom, na kraju.- Na primjer?- Taj „križ s četiri vrha". Nikada nisam naišao na tu formulaciju. Autor izričito želi opisati četvorku, da se nitko ne prevari, ali mislim da je taj ulomak sastavio od različitih dijelova.- Ako je ulomak poslan tisku istodobno kad i Le Guernu, mogli bi nas preteći, Decambraise.- Trenutak, Adamsberg, slušam o brodolomu.Dvije minute trajala je tišina, a onda se Decambrais vratio na telefon.- Onda?, upitao je Adamsberg.- Svi su spašeni, kazao je Decambrais. Na što ste se kladili?- Svi su spašeni.- Barem smo tu okladu danas dobili.U trenutku kad je Joss skočio sa svog sanduka da ode popiti kavu kod Damaska, Adamsberg je ušao u veliku dvoranu i penjao se na malo postolje koje mu je pripremio Danglard, s patologom pored sebe i spremnim projektorom. Pogledao je skupinu novinara s ispruženim mikrofonima i rekao:- Slušam vaša pitanja.Nakon sat i pol, konferencija za tisak je završila, a protekla je uglavnom dobro, budući da je Adamsberg, odgovarajući strpljivo točku po točku, uspio otkloniti sumnje koje su se nadvile nad tri crna mrtvaca. Usred konferencije, uhvatio je Danglardov pogled i po njegovom napetom izrazu shvatio da se nešto dogodilo. Redovi njegovih policajaca diskretno su se prorijedili. Čim je sastanak završio, Danglard je zatvorio vrata ureda iza njih dvojice.

- Truplo u ulici Suffren, objavio je, gurnuto ispod kamiona, s odjećom na hrpi. Otkriveno je tek kad je vozač krenuo, u devet i petnaest ujutro.- Sranje, kazao je Adamsberg i srušio se na stolac. Muškarac? U tridesetima?- Žena, mlada od trideset.- Jedina nit se prekinula. Je li stanovala u nekoj od onih prokletih zgrada?- Na broju 14 s popisa, u ulici Temple. Prije dva tjedna zgrada je pokrivena četvorkama, osim vrata žrtvina stana, na drugom katu desno.- Prve informacije?- Zove se Marianne Bardou. Živi sama, roditelji su joj u Correzeu, vikend-ljubavnik je u Mantesu, a ovaj drugi, za ostale dane u tjednu, je u Parizu. Bila je prodavačica u luksuznoj prodavaonici u ulici Bac. Zgodna žena, sportskog izgleda, upisana u nekoliko teretana.- Pretpostavljam da ondje nije sretala ni Lauriona, ni Viarda, ni Clerca?- Rekao bih vam to.- Je li izašla sinoć? Je li nešto rekla djelatniku na straži?- Ne znamo još. Voisenet i Estalere otišli su u njezin stan. Mordent i Retancourt su u aveniji Suffren, čekaju vas.- Više ne znam tko je tko, Danglarde.- To su vaši pomoćnici, muški i ženski.- Mlada žena? Zadavljena? Gola? Koža premazana crnilom?- Kao ostali.- Nije bilo silovanja?- Čini se da nije.- Avenija Suffren, dobro odabrano. Jedan od najpraznijih gradskih noćnih kutaka. Ima se vremena u miru istovariti četrdeset tijela. Zašto ispod kamiona, po vašem mišljenju?- Imao sam vremena o tome razmisliti. Sigurno ju je ostavio dosta rano u noći, ali nije želio da je otkriju prije zore. Možda zato da poštuje tradiciju prema kojoj su vozači u zoru dolazili pokupiti tijela bačena na ulicu, a možda zato da do otkrića dođe poslije izvikivanja. Je li izvikiva- nje najavilo ovu smrt?- Ne. Davalo je upute kako se zaštiti od pošasti. Pogodite kako.- Četvorkama?- Četvorkama. Četvorkama koje možete sami nacrtati kod kuće.

- Naš je sijač previše zaokupljen ubijanjem, je li tako? Više nema vremena slikati? To je sad prepustio drugima?

- Nije to, rekao je Adamsberg ustajući i odijevajući jaknu. Nego da nas zaguši. Zamislite da ga tek svaki deseti Parižanin posluša i zaštiti vrata četvorkama, više ne bismo mogli razlikovati autentične od spontanih. Lako ih je naslikati, novine su ih opsežno prenijele, treba ih samo pažljivo kopirati.

-Grafolog će nam brzo odvojiti prave od lažnih.Adamsberg je zatresao glavom.-Ne, Danglarde, ne bi to bilo brzo. Ne kad bismo se našli pred pet tisuća četvorki

koje je nacrtalo pet tisuća ruku. A zasigurno sam rekao jako umanjenu brojku. Gomila ljudi će ga poslušati. Koliko je osamnaest posto od dva milijuna?

- Tko su to, tih osamnaest posto?-Lakovjerni, uplašeni, praznovjerni. Oni koji se boje kraja, novih tisućljeća,

proročanstava i smaka svijeta. Barem oni koji to priznaju u ispitivanjima javnog mnijenja. Koliko je to, Danglard?

- Tristo šezdeset tisuća.

- Dobro, dakle, možemo očekivati takvu neku brojku. Ako se umiješa strah, bit će to jaka plima. A ako ne budemo mogli razlikovati prave četvorke, nećemo moći razlikovati ni prava neobilježena vrata. Više nećemo moći nikoga zaštititi. A sijač će moći šetati kako mu se svidi, bez policajaca koji ga čekaju na svakom katu. Moći će slikati usred dana, ne zamarajući se šiframa. Jer nećemo moći zaustaviti tisuće obuzetih ljudi da ne slikaju po svojim vratima. Shvaćate li, Danglarde, zašto on to čini? Manipulira javnošću, jer mu to odgovara, jer mu to treba, da se oslobodi murjaka. Bistar je on, Danglarde, bistar i pragmatičan.

-Bistar? Ništa ga ne sili da slika te proklete četvorke. Ništa ga ne sili da izdvaja žrtve. To je zamka koju si je sam postavio.

-To je točno. Ali on šalje selektivnu kugu, a ne opću. On bira žrtve i jako mu je stalo da zaštiti od zaraze one pored njih. To je također pragmatično i promišljeno.

-Promišljeno u njegovom poremećenom svijetu. Mogao je ubijati ne dovodeći na scenu tu prokletu vanvremensku kugu.

-On ne želi sam ubijati. Želi da ljudi budu ubijeni. Želi biti agens koji upravlja prokletstvom. To je za njega sigurno velika razlika. Ne osjeća se odgovornim.

-Zaboga, ali kuga! To je groteskno. Odakle taj tip dolazi? Iz kojeg svijeta? Iz kojeg groba?

-Kad to budemo shvatili, Danglarde, imat ćemo ga, kazao sam vam to. Da je groteskno, jest, gorteskno je. No nemojte podcijeniti staru kugu. Ona još uvijek ima snage i već je zainteresirala mnogo više ljudi nego što bi trebalo. Možda je groteskna, sa svojim dronjcima, ali nitko se ne smije. Groteskna, ali stravična.

Iz automobila koji je vozio prema aveniji Suffren, Adamsberg je nazvao entomologa i rekao mu da ode u ulicu Temple sa zamorcem, u stan nove žrtve. Pokupili su Nosopsylluse fasciatuse iz stanova Jeana Viarda i Francoisa Clerca, četrnaest kod jednog i devet kod drugog, plus nekoliko u paketima odjeće koje je sijač bacio pored njih. Sve su bile nezaražene. Sve su izašle iz velike omotnice boje bjelokosti otvorene potezom noža. Drugi je poziv uputio novinskoj agenciji AFP. Ako bilo tko primi takvu omotnicu, neka odmah stupi u vezu s murjacima. Neka omotnicu pokažu na podnevnom dnevniku.

Adamsberg je sa žaljenjem promatrao golo tijelo mlade žene, izobličeno od gušenja, gotovo u potpunosti prekriveno ugljenom i blatom s kamiona, dok je njezina odjeća oblikovala malu, dirljivu hrpu pored nje. Avenija je bila blokirana da se izbjegnu znatiželjnici, ali već su na stotine ljudi tuda prošle. Nije bilo načina da se informacija prikrije. Tužno je gurnuo ruke u džepove. Gubio je bistrinu uma, više nije uspijevao shvatiti, čuti, osjetiti tog ubojicu, dok je sijač s druge strane pokazivao savršenu učinkovitost, objavljujući oglase, vladajući tiskom i ubijajući žrtve gdje i kada je to htio, unatoč razmještaju policije koja ga je trebala opkoliti sa svih strana. Četvero mrtvih koje nije mogao spasiti, iako se njegov oprez probudio mnogo prije. Kada točno? Pri drugom posjetu Maryse, majke obitelji na rubu živaca. Jasno se mogao sjetiti trenutka kad su se kod njega pojavili prvi znaci uznemirenosti. No, s druge strane, nije znao kada je izgubio nit, u kojem je trenutku počeo lutati u magli, preplavljen činjenicama, nemoćan.

Gledao je mladu Marianne Bardou sve dok njezino tijelo nisu ukrcali u mrtvački furgon, dajući nekoliko kratkih zapovijedi, rastreseno slušajući izvješća policajaca koji su stizali iz ulice Temple. Mlada žena sinoć nije izlazila, nego se jednostavno nije vratila s posla. Poslao je dva poručnika kod njezina poslodavca, ne vjerujući, te se pješice zaputio u Brigadu. Dugo je hodao, mnogo više od jednog sata, pa skrenuo prema Montparnasseu. Da se barem može sjetiti kad se izgubio.

Popeo se ulicom Gaite i polako stigao do Vikinga. Naručio je sendvič i sjeo za stol koji je gledao na trg, stol za kojim nitko nije želio sjediti jer je trebalo paziti da ne udarite o pramac vikinškog jedrenjaka, obješenog o zid. Kad je pojeo četvrt inu sendviča, Bertin

131

je ustao i odjednom udario o bakrenu ploču iznad bara, prouzročivši pravu grmljavinu. Iznenađen, Adamsberg je vidio kako svi golubovi s trga bučno zamahuju krilima, dok je istodobno počela ulaziti gomila klijenata, medu kojima i Le Guern kojem je dao znak da priđe. Glasnik je sjeo nasuprot njemu, bez pitanja.- Obuzele su vas crne misli, komesare?, upitao je Joss.- Obuzelo me ništavilo, Le Guern, zar je tako očito?- Je. Izgubljen na moru?- Ni ja to ne bih znao bolje reći.- To mi se triput dogodilo, vrtjeli smo se poput bezumnika u magli, izbjegavajući jednu katastrofu, ali odmah zatim sudarajući se s drugom. Dvaput su se uređaji sami pokvarili. Ali treći put sam ja učinio pogrešku sa sekstantom, na kraju probdjevene noći. Obuzeo me umor i odmah je došlo do omaške. Neoprostivo.Adamsberg se uspravio, a Joss je vidio kako se u tim očima boje algi pali ista ona svjetlost koju je prvi put opazio u njegovom uredu.- Ponovite mi to, Le Guern. Točno mi ponovite.- Udar sekstanta?-Da.- Pa dobro, to je udar sekstanta. Kad se prevarite, velika omaška, neoprostiva greška.Adamsberg je buljio u jednu točku na stolu, usredotočen, nepomičan, ispruživši ruku, kao da želi ušutkati Glasnika. Joss se nije usudio dalje govoriti, pa je promatrao sendvič kako se smežurao među komesarovim prstima.- Znam, Le Guern, kazao je Adamsberg podigavši glavu. Znam kad sam prestao shvaćati, kad ga više nisam vidio.- Koga?- Sijača kuge. Više ga nisam vidio, izgubio sam kompas. Ali sada znam kada se to dogodilo.- To je važno?- Jednako važno kao kad biste mogli popraviti grešku sa sekstantom i vratiti se precizno na točku kad ste se izgubili.- Onda da, potvrdio je Joss, to je važno.- Moram ići, kazao je Adamsberg ostavljajući novac na stolu.- Pazite na jedrenjak, upozorio ga je Joss. Može vam razbiti lubanju.- Dovoljno sam malen. Je li jutros bilo specijalke?- Obavijestili bismo vas da je bilo.

-Idete potražiti vašu točku?, upitao je Joss u trenutku kad je Adamsberg otvorio vrata.

-Točno, kapetane.-Doista znate gdje je?Adamsberg je prstom pokazao na čelo i izašao.Bilo je to u trenutku omaške. Kad mu je Marc Vandoosler govorio o omašci. U tom

je času izgubio smjer. Adamsberg se hodajući pokušavao sjetiti Vandooslerove rečenice. Pustio je da mu se vrate slike, sve vrlo svježe, zajedno sa zvukom. Vandoosler stoji pred vratima sa svojim sjajnim pojasom i rukom koja maše po zraku, mršavom, ukrašenom srebrnim prstenom, trima srebrnim prstenima. Da, bila je riječ o ugljenu, o tome su govorili. Kad je vaš tip pougljenio tijelo, prevario se. Cakje počinio golemu omašku.

Adamsberg je udahnuo, olakšan. Sjeo je na prvu klupu koju je vidio, zabilježio primjedbu Marca Vandooslera u notes i dovršio sendvič. Ni sada nije znao kamo treba

ići, ali je barem pronašao točku. Točku kad je njegov sekstant odstupio. I znao je da počevši od tog trenutka, ima izgleda da se magla digne. Obuzeo ga je snažan osjećaj zahvalnosti prema mornaru Jossu Le Guernu.

Mirno se vratio u Brigadu, a pogled mu se svaki put kad bi prošao pored kioska zaustavljao na naslovnicama novina. Večeras, sutra, ako sijač pošalje novu poruku novinskoj agenciji AFP, svoj opasni Mali traktat o kugi, i kad se sazna za smrt četvrte žrtve, nikakva konferencija za tisak više neće moći zaustaviti širenje glasina. Sijač je sijao i obilno žeo.

Večeras, sutra.

XXIII.

- Ti si?- Ja sam, Mane. Otvori, kazao je čovjek nestrpljivo.Čim je ušao, bacio se starici u naručje i privio je uza se, okrećući je nježno na jednu i na drugu stranu.- Krenulo je, Mane, krenulo je!, kazao je.- Kao muhe, padaju kao muhe.- Pognu se i padnu, Mane. Sjećaš li se da su nekoć zaraženi, kao da su ludi, trgali odjeću sa sebe i trčali u rijeku da se ondje utope? Ili u zid, da se razbiju?- Dođi, Arnaude, kazala je starica vukući ga za ruku. Nećemo stajati tu u mraku.Mane je otišla do blagovaonice, vodena svjetlošću električne svjetiljke.- Sjedni, ispekla sam ti kolačiće. Znaš da se više ne može naći kožica od mlijeka, moram staviti vrhnje, primorana sam, Arnaude. Natoči si vino.- Nekoć su zaražene bacali preko prozora, toliko ih je bilo, pa ih se moglo naći na ulici, bačene poput starih madraca. Tužno je to, zar ne, Mane? Roditelji, braća, sestre.- Nisu to tvoja braća ni tvoje sestre. To su divlje zvijeri koje ne zaslužuju hodati po zemlji. Nakon toga, tek nakon toga, moći ćeš obnoviti snagu. Ili to ili ti. A sada si ti.Aranaud se nasmiješio.- Znaš da bi im se zavrtjelo i za nekoliko dana bi se srušili?- Bič Božji udario bi ih u njihovoj utrci. Još uvijek mogu trčati. Mislim da sada znaju.- Naravno da znaju, tresu se, Mane. Sad je njihov red, kazao je Arnaud ispraznivši čašu.- Dosta je bilo gluposti, došao si zbog materijala?- Treba mi mnogo toga. Došao je trenutak za putovanje, Mane, znaš, širim se.- Nije loš taj materijal, zar ne?Na tavanu se starica zaputila medu kaveze, usred kmečanja i grebanja.- Dobro, dobro, gunđala je, zar ne biste mogli prestati s tom vikom? Zar vas ne hrani dobro stara Mane?

Podigla je dobro zatvorenu malu vreću i pružila je Arnaudu.- Hajde, kazala je, ispričat ćeš mi novosti.Silazeći stubama ispred Mane i pazeći na staricu, Arnaud je rukom odmjeravao težinu mrtvog štakora, sav uzbuđen. Bila je prava stručnjakinja, ta Mane, najbolja. Bez nje se ne bi izvukao. On je bio gospodar, nema sumnje, razmišljao je okrećući prsten, i on je to mogao, ali bez nje, izgubio bi još deset godina života. A njemu je život bio potreban sada i odmah.

Arnaud je napustio staru kuću tijekom noći, s pet omotnica u džepovima, u kojima su se vrtjeli Nosopsyllusi fasciatusi, surle nabijene poput torpeda. Tiho je govorio samom sebi, penjući se u noći popločanom alejom. Surla, rilce, ubod. Arnaud je volio buhe i nije bilo nikoga, osim Mane, s kim je mogao do mile volje raspravljati o složenoj nutrini njihove anatomije, velike poput neba. Ali ne i mačje buhe, ni govora. Takve je nestručnjake u potpunosti prezirao, Mane također.

XXIV.

Te su subote svi djelatnici Brigade koji su mogli raditi prekovremeno bili zamoljeni da dodu pa je, osim troje ljudi s obiteljskim obvezama, Adamsbergova ekipa bila u punom sastavu, ojačana s još dvanaest policajaca. Adamsberg je stigao već u sedam sati i bez velikih očekivanja se upoznao s najnovijim laboratorijskim rezultatima, da bi se zatim bacio na hrpu novina koje su mu stavili na stol. Koliko je god bilo moguće, upotrebljavao je jednostavno riječ „stol", koja ga nije oduševljavala, ali ga ipak nije pritiskala kao ono „uredski". U „uredskom" je osjećao samo rešetke, ploče, vijke. U „stolu" je osjećao šum pijeska, oblina, bajki. Stol je plutao, uredski je padao.

Na tom je stolu nagomilao najnovije tehničke novotarije koje nisu donosile ništa. Marianne Bardou nije bila silovana, njezin je poslodavac tvrdio da se nalazila u skladištu jer je trebala izaći, ali nije objasnila gdje točno, poslodavac je imao dobar alibi, dva Mariannina ljubavnika također. Umrla je zadavljena oko deset sati navečer, a prije toga su je poprskali suzavcem, kao Viarda i Clerca. Potraga za bacilom, negativna. Na tijelu nije bilo uboda buha, kao ni kod Francoisa Clerca. Ali kod nje su skupili devet Nosopsyllusa fasciatusa, potraga za bacilom negativna. Upotrijebljeni drveni ugljen: stablo jabuke. Nema tragova masti, ulja ili neke druge tvari na vratima.

Bilo je sedam i trideset kad su četrdeset tri telefona Brigade počela zvoniti sa svih strana. Adamsberg je isključio svoju liniju i ostavio samo mobitel. Povukao je k sebi hrpu novina, ali naslovnice mu nisu govorile ništa dobra. Sinoć, nakon što je vijest o novoj „crnoj smrti" objavljena u večernjem dnevniku, upozorio je glavnog policijskog komesara Brezillo- na. Ako se sijač dosjeti i tisku počne upućivati korisne savjete o „sprječavanju i liječenju", više neće biti moguće zaštititi potencijalne žrtve.

-A omotnice?, odgovorio mu je Brezillon. Usredotočili smo se na tu točku.- Može. promijeniti omotnicu. Da ne spominjemo šaljivdžije ili osvetnike koji će ih

gurnuti pod brojna vrata.-A buhe?, upitao je glavni komesar. Zar će se sve ubodene osobe staviti pod zaštitu

policije?-Ne ubadaju sve po redu, odgovorio je Adamsberg. Clerc i Barou nisu ubodeni.

Postoji također opasnost da nam dođe na tisuće zaluđenih ljudi koje su ubole obične ljudske, mačje ili pseće buhe, a da ne vidimo prave mete.

- I da dođe do opće panike, dodao je Brezillon, namrgođen.- Tisak se umiješao, kazao mu je Adamsberg. Nećemo se izvući.- Izvucite se, odlučno mu je naložio Brezillon.Adamsberg je poklopio slušalicu, svjestan da je njegovo nedavno imenovanje u

Kriminalističku policiju predstavljalo krhku ravnotežu, koju je u svojim stručnim rukama držao sijač kuge. Izgubiti mjesto, otići negdje drugdje, gotovo da mu je bilo svejedno. Ali izgubiti nit, sada kad je pronašao točku nakon koje je došlo do zbrke, to ga je zabrinjavalo u najvećoj mogućoj mjeri.

Raširio je novine i morao je zatvoriti vrata da se izolira od pomiješane zvonjave telefona koja se čula sa svih strana, u velikoj dvorani, zaoku- pivši sve djelatnike Brigade.

Mali traktat sijača kuge bio je na svim naslovnicama, popraćen fotografijama najnovije žrtve, s uokvirenim napisima o crnoj kugi, s istaknutim naslovima čija je

namjera bila oživjeti strahove: Crna kuga ili serijski ubojica? Povratak Božje pošasti? Ubojstva ili zaraza? Četvrta sumnjiva smrt u Parizu.

I tako redom.Manje oprezni nego sinoć, neki novinski tekstovi počeli su podrivati ono što je već

nazvano „službenim stavom o davljenju". U gotovo svim izdanjima navodili su se elementi dokaza koje je sinoć iznio na tiskovnoj konferenciji, da bi ih odmah zatim doveli u sumnju i zaobišli. Ta crna boja leševa navodila je najumješnija pera na najveća odstupanja i na ponovno buđenje starih strahova, poput nekih Trnoružica koje su se probudile nakon tristogodišnjeg sna. To crnilo koje je, međutim, bilo tek golema omaška. Golema omaška koja je grad mogla sunovratiti u ponor ludila.

Adamsberg je pronašao škare i počeo rezati članak koji ga je najviše uznemirivao. Neki policajac, vjerojatno Justin, pokucao je i otvorio vrata.

-Komesare, kazao je zadihan, pobrojali smo golem broj četvorki na području trga Edgar-Quinet. Idu od Montpamassea pa sve do avenije Maine i bulevara Raspail. Čini se da je do sada obilježeno dvjesto do tristo zgrada, oko tisuću vrata. Favre i Estalere to ispituju. Estalere ne želi biti u timu s Favreom, kaže da mu ide na živce, što da radimo?- Zamijenite se, vi budite u timu s Favreom.- Ide mi na živce.- Narednice..., započeo je Adamsberg.- Poručnik Voisenet, ispravio ga je policajac.- Voisenete, više nemamo vremena baviti se Favreovim živcima, ni Estelereovim, ni vašim.- Svjestan sam toga, komesare. Vidjet ćemo kasnije što s tim.- Točno.- Nastavljamo s ophodnjama?- To je kao da žlicom vadimo more. Val dolazi. Pogledajte, rekao je pružajući mu novine. Sijačeve savjete svi su objavili na prvoj stranici: sami nacrtajte četvorke da izbjegnete zarazu.- Vidio sam, komesare. To je katastrofa. Nećemo se izvući iz toga. Osim onih dvadeset devet na početku, više nećemo znati koga treba štititi.- Ostalo ih je samo dvadeset pet, Voisenete. Ima li poziva radi omotnica?- Više od stotinu, samo ovdje. Ne uspijevamo sve pratiti.Adamsberg je uzdahnuo.- Recite ljudima da ih donesu u Brigadu. I provjerite te proklete omotnice. Možda će biti jedna autentična u cijeloj hrpi.- Nastavljamo li s ophodnjama?- Da. Pokušajte procijeniti razmjere pojave. Idite postupno.- Barem nije bilo ubojstva noćas, komesare. Svih dvadeset pet jutros je bilo živo i zdravo.- Znam, Voisenete.Adamsberg je na brzinu dovršio rezanje članka koji se, u cijeloj toj zbrci, razlikovao po ozbiljnom i potkrijepljenom sadržaju. Bio je to posljednji element koji je nedostajao da se zapali fitilj, kap ulja dolivena na tek zapaljenu vatru. Naslov bijaše zagonetan: Bolest broj 9.Bolest broj devetPolicijska prefektura, iz usta glavnog policijskog komesara Pierrea Brezillona, uvjerava nas da su četiri misteriozne smrti koje su se ovoga tjedna dogodile u Parizu djelo serijskog ubojice. Žrtve su navodno preminule od davljenja, a komesar Jean-Baptiste Adamsberg, zadužen za vođenje istrage, novinama je predočio vrlo uvjerljive

fotografije sa znakovima davljenja. Ali danas već svi znaju, preko anonimnog informatora, da se te smrti istodobno pripisuju počecima epidemije crne kuge, te strašne pošasti koja je nekoč opustošila svijet.

S obzirom na tu mogućnost, dopustili smo si da posumnjamo u nepogrešivo objašnjenje naših policijskih službi, tako što smo se vratili osamdeset godina unatrag. Pariz je svoju zadnju kugu izbrisao iz sjećanja. Međutim, posljednja epidemija koja je pogodila glavni grad seže u 1920. Krenuvši iz Kine 1894., treća pandemija kuge poharala je Indiju, prouzročivši ondje smrt dvanaest milijuna ljudi, i zahvatila zapadnu Europu u svim njezinim lukama, Lisabonu, Londonu, Portu, Hamburgu, Barceloni... i Parizu, preko broda koji je došao iz Le Havrea i svoje spremište ispraznio na obalama Levalloisa. Kao posvuda u Europi, bolest je srećom za nekoliko godina nestala. Ipak je zarazila devedeset šest ljudi, najviše u sjevernim i istočnim gradskim predgrađima, među siromašnim prnjarima, koji su stanovali u nezdravim kolibama. Zaraza se uvukla i intra muros, izazvavši smrt dvadesetak osoba u središtu grada.

No za vrijeme dok je vladala epidemija, francuska vlada čuvala ju je kao tajnu. Ugroženo stanovništvo je cijepljeno, ali tisak nije bio obaviješten o pravom razlogu iznimnih mjera. Služba za epidemije policijske prefekture, u nizu internih bilježaka, inzistirala je na nužnosti da se to zlo sakrije od stanovništva, zlo koje je oprezno nazvala „bolešću broj devet". Tako iz pera glavnog tajnika, 1920. čitamo: „Stanovit broj slučajeva bolesti broj devet zabilježen je u Saint-Ouenu, u Clichyju, u Levallois- Perretu te u devetnaestom i dvadesetom arondismanu. (...) Skrećem vam pozornost na strogo povjerljiv karakter ove bilješke i na nužnost da se ne sije panika medu stanovništvom." Curenje informacija omogućilo je dnevniku L'Humanite da u izdanju od 3. prosinca 1920. otkrije istinu: „Senat je svoje zimsko zasjedanje posvetio bolesti broj devet. Sto je to bolest broj devet? U tri sata i trideset minuta, preko gospodina Gaudina de Villainea, saznali smo da je riječ o kugi..."

Ne želeći predstavnike policije optužiti za lažiranje činjenica, ni danas kao ni jučer, u namjeri da nam prikriju stvarnost, ova mala bilješka iz povijesti građane će korisno podsjetiti da država ima svoje istine koje istina ne poznaje i da je u svim razdobljima vladala umijećem prikrivanja.

Zamišljen, Adamsberg je pustio da mu padne ruka, s opasnim novinskim tekstom medu prstima. Kuga u Parizu 1920. Prvi put je čuo nešto o tome. Okrenuo je Vandooslerov broj.

-Upravo sam pročitao novine, kazao je Mare Vandoosler, ne ostavljajući mu vremena da progovori. Idemo prema katastrofi.

- Idemo, potvrdio je Adamsberg. Ta kuga iz 1920. je li to istina ili laž?-Apsolutno istina. Devedeset šest slučajeva, od toga trideset četiri smrtonosna.

Siromasi s rubnih područja i nekoliko ljudi iz grada.

Posebice žestoko bilo je u Clichyju, cijele obitelji. Djeca su skupljala crknute štakore sa smetlišta.

- Zašto se to nije proširilo?- Cijepljenje i profilaksa. Ali najviše to što su štakori postali otporni. Bila je to agonija posljednje kuge u Europi. Još se pojavila 1945. u Ajacciju.- Šutnja policije, je li to istina? „Bolest broj devet", je li to istina?- Istina, komesare, žao mi je. Nemoguće je to poreći.Adamsberg je spustio slušalicu i počeo šetati po sobi. Ta je epidemijaiz 1920. odzvanjala u njegovoj glavi, kao kad fini mehanizam otvara neka tajna vrata. Ne samo da je pronašao svoju točku, nego mu se činilo da se može zaputiti i iza tih poluotvorenih vrata, prema mračnom, pomalo pljesnivom stubištu, ukratko, prema

stubištu Povijesti. Mobitel je zazvonio u njegovoj jakni i začuo je Brezillona koji je bio izvan sebe nakon što je pročitao jutarnje novine.- Kakav je to cirkus s policijskim tajnama?, vikao je glavni komesar. Kakav je to cirkus s kugom 1920.? Španjolska gripa, to da! To ćete trkom morati demantirati.- Nemoguće, gospodine glavni komesare. To je istina.- Vi mi se rugate, Adamsberg? Ili se želite vratiti svom alpskom penjanju?- Ni govora, gospodine glavni komesare. Bila je to kuga 1920., bilo je devedeset šest slučajeva, od čega trideset četiri sa smrtnim ishodom, a policija i vlada pokušali su tu činjenicu sakriti od stanovništva.- Stavite se u njihov položaj, Adamsberg!- U njemu sam, gospodine glavni komesaru.Nastupila je tišina, a onda je Brezillon snažno zalupio slušalicom.Justin ili Voisenet, ili obojica, gurnuli su vrata od ureda. Voisenet.- Stvar raste, komesare. Pozivi sa svih strana. Cijeli grad zna što se zbiva, ljudi se boje, vrata se prekrivaju četvorkama. Više ne znamo kamo se okrenuti.- Više se ne pokušavajte okrenuti. Prepustite se.- Ah, dobro, komesare.Mobitel je ponovno zazvonio i Adamsberg je ponovno zauzeo položaj uza zid. Ministar? Sudac? Kako je napetost kod drugih rasla, tako je njega obuzimao nehaj. Otkako je pronašao točku, sve je bilo lišeno napetosti.Bio je to Decambrais. On je bio prvi koji mu nije rekao da je jutros pročitao novine i da idemo prema katastrofi. Decambrais se i dalje oslanjao na „spceijalke" koje je primao prvi, prije nego što bi stigle u novinsku agenciju AFP. Sijač je namjerno ostavljao malu vremensku prednost glasniku, kao da mu je bilo stalo da zadrži privilegij koji je uživao u početku ili možda da mu zahvali što mu je bez protivljenja poslužio kao odskočna daska.

-Jutarnji specijalni oglas, kazao je Decambrais. Zaslužuje da se o njemu promisli. Dug je, imat ćete što pisati.

-Spreman sam.- „Prošlo je već sedamdeset godina, započeo je Decambrais, otkako su prestali

podnositi žestinu te strašne pošasti te su svoju trgovinu obavljali u posvemašnjoj slobodi, kad su, tri točkice, ugledali kako dolazi, tri točkice, brod natovaren pamukom i drugom robom. Tri točkice." Upozoravam vas na tri točkice, komesare, jer se nalaze u tekstu.

-Znam. Nastavite, polako.- „No sloboda koju su dali putnicima da ulaze u grad sa svojom prtljagom i njihovo

miješanje sa stanovništvom ubrzo su prouzročili pogubne učinke: naime, već su tri točkice gospoda tri točkice liječnici stigli u gradsku vijećnicu i obavijestili vijećnike da su ujutro tri točkice bili pozvani u posjet bolesniku po imenu Eissalene, mornaru, te im se učinilo da je zaražen."

-Je li to kraj?-Ne, ima još i zanimljiv epilog o duševnom stanju gradskih vijećnika, koji bi se

mogao svidjeti vašim pretpostavljenima.-Slušam vas.- „To je upozorenje izazvalo jezu kod vijećnika; i kao da su već predvidjeli nesreće i

opasnosti koje će morati podnositi, odjednom su zapali u malodušnost i time jasno pokazali kakva ih je bol obuzela. I doista, ne bi se trebalo iznenaditi što su strah i približavanje Kuge izazvali takvu jezu u njihovim glavama, budući da nam svete knjige

kazuju da je od tri pošasti koje je Bog nekoć poslao na svoj narod, kuga najozbiljnija i najstrašnija..."

-Ne znam je li glavnog policijskog komesara obuzela jeza, komentirao je Adamsberg. Prije će biti da će druge uhvatiti jeza zbog njega.

-Jasno mi je. Poznato mi je to od ranije. Netko mora pasti. Bojite li se za svoje mjesto?

-Obavijestit ću vas o tome. Što vam govori ovo izvikivanje?-Da će dugo trajati. Dugo, jer ima dva cilja: opravdati strah stanovništva,

potvrđujući strah kod onih koji vladaju, i najaviti da će biti još mrtvih. Precizno najaviti. Imam neku ideju o tom pitanju, Adamsberg, ali nisam posve siguran, moram to provjeriti. Nisam baš neki stručnjak.

- Ima li mnogo ljudi oko I.e Guerna?- Još više nego sinoć. Ne može se naći mjesto u vrijeme izvikivanja.-Le Guern bi trebao naplaćivati mjesta. Barem bi se nekome ovo isplatilo.- Pazite, komesare. Upozoravam vas na takvu vrst šala, ako se nađete licem u lice

s Bretoncem. Jer kod Le Guerna možda ima grubijana, ali nema lopova.- Je li to sigurno?-U svakom slučaju, tako misli njegov pokojni prapradjed. Posjećuje ga s vremena na

vrijeme. Nije to prava obitelj, ali dosta je redovit.- Decambraise, jeste li jutros nacrtali četvorku na svojim vratima?- Želite me uvrijediti? Ako ostane samo jedan koji će se držati uspravno protiv

smrtonosnih valova praznovjerja, onda ću to biti ja, Ducouedic, Bretončeva riječ. Ja i Le Guern. I Lizbeth. Ako nam se želite pridružiti, bit ćete dobrodošli u naš kvartet.

- Razmislit ću.-Kad kažem praznovjerje, mislim na lakovjernost, nastavio je De- cambrais

odvažno. Kad kažem lakovjernost, mislim na manipulaciju, a kad kažem manipulacija, mislim na pokoru. To je nevolja čovječanstva, koja je izazvala više smrti od svih kuga zajedno. Pokušajte uhvatiti tog sijača prije nego što vas maknu, komesare. Ne znam je li on svjestan svojih djela, ali počinio je značajnu pogrešku kad je narod Pariza nivelirao tako nisko, prema sebi.

Adamsberg je spustio slušalicu, nasmiješen i zamišljen. „Svjestan svojih djela". Decambrais bijaše stavio prst na nit koja ga je mučila od sinoć i koju je polako počeo odmatati. Držeći tekst „specijalke" pred sobom, nazvao je Vandooslera dok je Justin/Voisenet otvarao vrata njegova ureda i nijemim pokretom prsta pokazivao mu da su upravo dosegnuli brojku od sedamsto zgrada obilježenih četvorkama. Adamsberg je to pokretom obrva primio na znanje, procijenivši da će ovim ritmom do navečer dosegnuti nekoliko tisuća.

- Vandooslere? Adamsberg, opet. Pročitat ću vam jutrošnji specijalni oglas, imate li vremena? Oduzet ću vam samo trenutak.

- Recite.Marc je pažljivo slušao Adamsbergov glas koji je polako opisivao neposrednu

opasnost što se nadvila nad gradom, u osobi mladog Eissa- lenea.-Dakle?, upitao je Adamsberg dovršivši čitanje, kao da lista rječnik. Činilo mu se

nemogućim da mu Marc Vandoosler neće razotkriti tajnu nove poruke.-Marseille, kazao je Marc čvrstim glasom. Kuga dolazi u Marseille.

Adamsberg je očekivao neku diverziju sijača, budući da je tekst opisivao novo bujanje, ali ne i izlazak iz Pariza.- Jeste li sigurni u to, Vandooslere?

- Posve. Bio je to dolazak Grand Saint-Antoinea, 25. svibnja 1720. na otok s utvrdom Chateau d'If, broda koji je dolazio iz Sirije i s Cipra, natovaren zaraženim balama svile, s posadom koja je već bila desetkovana od bolesti. Imena liječnika koja nedostaju su Peissonel otac i sin, koji su podigli uzbunu. Tekst je čuven, epidemija također, bila je to nesreća koja je odnijela gotovo pola grada.- Taj mladić, Eissalene, kojeg su liječnici posjetili, znate li gdje su ga posjetili?- Na trgu Linche, danas je to trg Lenche, iza sjevernog pristaništa u Vieux-Portu. Prvotno žarište epidemije opustošilo je ulicu Escale. Danas ta ulica više ne postoji.- Postoji li mogućnost kakve pogreške?- Nikakva. To je Marseille. Mogu vam poslati kopiju izvornog teksta, ako želite potvrdu.- To neće biti potrebno, Vandooslere. Hvala vam.Adamsberg je izašao iz ureda, potresen. Otišao je do Danglarda koji je, zajedno s još tridesetak policajaca, pokušavao svladati telefonske pozive i procijeniti razmjere koje će prouzročiti uragan praznovjerja. U velikoj dvorani osjećao se miris piva i naročito znoja.- Uskoro, kazao mu je Danglard odlažući slušalicu i bilježeći neku brojku, više neće biti ni jedne kantice boje u cijelom gradu.Podigao je glavu prema Adamsbergu, vlažnog čela.- Marseille, kazao je Adamsberg stavljajući mu tekst specijalnog oglasa pred oči. Sijač je uzletio. Trebat će putovati, Danglarde.- Dragi Bože, kazao je Danglard preletjevši brzo preko teksta. Dolazak Grand Saint-Antoinea.- Poznat vam je taj ulomak?- Sjećam ga se, sada kad ste mi rekli. Ne znam bih li ga odmah otkrio.- Poznatiji je nego ostali?- Sigurno. Bila je to posljednja epidemija u Francuskoj, ali bila je stravična.- Nije bila posljednja, kazao je Adamsberg pružajući mu članak o „bolesti broj devet". Pročitajte to i shvatit ćete zašto ubuduće nećemo naći ni jednog Parižanina koji vjeruje u riječ nekog murjaka.Nakon što je pročitao članak, Danglard je zavrtio glavom.- Prava katastrofa, kazao je.

-Nemojte upotrebljavati tu riječ, Danglarde, preklinjem vas. Spojite me s kolegom u Marseilleu, odjel Vieux-Port.

-Odjel Vieux-Port, to je Massena, promrmljao je Danglard koji je poznavao glavne komesare i šefove u cijeloj zemlji, jednako kao i zapovjednike u arondismanima. Tip je ispravan, a ne divljak kao njegov prethodnik koji je na kraju degradiran zbog udaraca i povreda nanesenih s namjerom da Arapi pišaju krv. Massena ga je zamijenio, on je u redu.

- Tim bolje, kazao je Adamsberg, jer moramo stupiti u vezu.Adamsberg se u šest sati i pet minuta smjestio na trg Edgar-Quinet da posluša

večernje izvikivanje, koje nije donijelo ništa nova. Otkako je sijač bio primoran koristiti poštu da svoje poruke ubaci u sanduk, njegova je vremenska sloboda bila ograničena. Adamsberg je to znao te je ondje došao samo proučiti lica onih koji su se skupljali oko Le Guerna. Gomila je bila mnogo brojnija nego prethodnih dana i mnogi su istezali vratove da vide kako izgleda taj „glasnik" preko kojega je došlo do objave zaraze. Dva policajca koja su stalno nadzirala trg imala su kao dodatnu zadaću paziti na sigurnost Jossa Le Guerna, u slučaju da tijekom izvikivanja dode do nekog neprijateljskog pokreta.

Adamsberg se naslonio na stablo, dosta blizu podiju, a Decambrais mu je komentirao poznata lica. Već je napravio popis od nekih četrdesetak osoba koje je razdijelio u tri stupca, na uporne, vjerne i nestalne, uz tjelesni opis ,,s tim u vezi", kao što je govorio Le Guern. Crvenom bojom podcrtao je imena onih koji su stranicu francuske povijesti iskoristili za klađenje o ishodima brodoloma u Finistereu, plavom one brze koji su odlazili na posao čim bi izvikivanje završilo, žutom one koji se nisu žurili nego su ostajali i razgovarali na trgu ili u Vikingu, ljubičastom poznate ovisnike o vremenu trgovine. Bio je to čist i jasan posao. S papirom u ruci, Decambrais je komesaru diskretno prstom pokazivao odgovarajuća lica koja treba zapamtiti.

- Carmella, austrijski jedrenjak od 405 tona koji je otplovio istočno od Bordeauxa u pravcu Cardiffa, izgubio se na Gazck-ar-Vilersu. Posada od četrnaest ljudi, spašena, završio je Joss skočivši sa svog podija.

-Brzo pogledajte, kazao je Decambrais. Svi oni koji izgledaju zbunjeno, svi oni koji nabiru obrve, svi oni koji ništa ne razumiju, to su novi.

- Oni plavi, kazao je Adamsberg.-Točno. Svi oni koji raspravljaju, vrte glavom, gestikuliraju, to su oni redovni.

Decambrais je otišao od Adamsberga kako bi pomogao Lizbeth u čišćenju graška što su ga povoljno kupili, cijeli sanduk, a Adamsberg je ušao u Viking i, provukavši se ispod pramca jedrenjaka, zauzeo mjesto za stolom koji je već smatrao svojim. Oni koji su se kladili na brodolom skupili su se oko šanka, prebacujući bučno novac iz ruke u ruku. Bertin je imao popis oklada, kako ne bi bilo nikakve prevare. Zbog njegova božanskog podrijetla, smatralo se da je Bertin pouzdan čovjek, kojeg je nemoguće potkupiti.Adamsberg je naručio kavu i dugo gledao profil Marie-Belle koja je vrlo marljivo pisala pismo za obližnjim stolom. Ona je bila profinjena djevojka koja bi bila gotovo očaravajuća da su joj usnice bile jasnije. Poput svoga brata, i ona je imala gustu i kovrčavu kosu koja joj je padala na ramena, ali urednu i plavu. Nasmiješila mu se i vratila se svome poslu. Pored nje, mlada žena imenom Eva trudila se pomoći joj u nje-zinoj zadaći. Bila je manje lijepa, jer je zasigurno bila manje slobodna, glatkog i ozbiljnog lica, s ljubičastim kolutima ispod očiju, izgledala je onako kako je Adamsberg zamišljao junakinju iz 19. stoljeća, zatvorenu u provincijskoj kući, na rubu šume.-Je li ovako dobro? Misliš li da će shvatiti?, upitala je Marie-Belle.- Dobro je, odgovorila je Eva, ali malo je prekratko.- Da mu kažem kakvo je vrijeme?- Na primjer.Marie-Belle se vratila svome poslu, čvrsto držeći olovku medu prstima.- „Prehladio", kazala je Eva, a ne „preladio".- Jesi li sigurna?- Mislim da je tako. Pusti me da probam.Eva je načinila nekoliko pokušaja, a onda je nabrala obrve, neodlučna.- Sad više ne znam, bunim se.Marie-Beile je okrenula glavu prema Adamsbergu.- Komesare, upitala je pomalo stidljivo, kaže li se „prehladio" ili „preladio"?Bilo je to prvi put u životu da je Adamsberga netko pitao o pravopisnom pravilu, ali on nije bio u stanju ponuditi odgovor.- U rečenici „Damask se nije prehladio"?- Rečenica ne mijenja ništa na stvari, kazala je Eva tihim glasom i dalje nagnuta nad svojim pokušajima.Adamsberg je objasnio da se ne razumije u pravopis, no čini se da je Marie-Belle ta vijest iznenadila.

- Ali vi ste policajac, primijetila je.- Tako je, Marie-Belle.- Jurim, kazala je Eva dodirnuvši ruku Marie-Belle. Obećala sam Damasku da ću mu pomoći oko zaključenja blagajne. - Hvala, kazala je Marie-Belle, ljubazno od tebe što ćeš me zamijeniti. S ovim pismom koje trebam napisati, ne vidim kad ću biti slobodna.- Naprotiv, kazala je Eva, to me zabavlja.Ona je nečujno nestala, a Marie-Belle se odmah okrenula prema Adamsbergu.- Komesare, moram li mu govoriti o toj... o toj... pošasti? Ili trebam šutjeti što je više moguće?Adamsberg je polako zatresao glavom.- Nema nikakve pošasti.- Ali one četvorke? Crna tijela?Adamsberg je ponovio svoj pokret.- Ubojica, Marie-Belle, to je uvelike dovoljno. Ali nema kuge, nema ni sjene kuge.- Trebam li vam vjerovati?- Slijepo.Marie-Belle se ponovno nasmiješila i ovaj put se posve opustila.- Bojim se da je Eva zaljubljena u Damaska, kazala je naboravši čelo, kao da će Adamsberg, budući da je riješio problem s kugom, u nastavku razriješiti i sve ostale probleme u njezinu životu. Savjetnik kaže da je to dobro, da se život vraća, da ga treba pustiti. Ali ja se ovaj put ne slažem sa savjetnikom.- Zašto?, upitao je Adamsberg.- Zato što je Damask zaljubljen u debelu Lizbeth, eto zašto.- Ne sviđa vam se Lizbeth?Marie-Beile je iskrivila usta, ali se onda sabrala.- Dobra je ona, kazala je, ali diže veliku buku. Čak je se malo bojim. U svakom slučaju, u Lizbeth se ovdje ne smije dirati. Savjetnik kaže da je poput stabla koje pruža utočište stotinama ptica. U redu, ali to stablo para uši. Osim toga, Lizbeth svuda provodi svoj zakon. Svi se muškarci vrte oko nje. Automatski, s obzirom na njezino iskustvo.- Zar ste ljubomorni?, upitao je Adamsberg nasmiješivši se.- Savjetnik tvrdi da jesam, ali ja nisam toga svjesna. Izluđuje me to što se Damask svake večeri ondje zavuče. Treba priznati da automatski, kad slušate Lizbeth kako pjeva, padnete na njezin šarm. Damask je doista obuzet njome i ne vidi Evu, jer ona ne podiže buku. Naravno da je Eva dosadnija, ali automatski, s obzirom na njezino životno iskustvo.

Marie-Belle je bacila ispitivački pogled na Adamsberga da provjeri zna li nešto o Evi. Očito ne zna ništa.

-Muž ju je godinama tukao, objasnila je, nesposobna da se odupre iskušenju. Pobjegla je, no on je traži da je ubije, možete li to zamisliti? Kako to da policija ne ubije najprije njezina muža? Nitko ne smije znati Evino prezime, to je savjetnikova naredba i teško onomu tko se pokuša u to umiješati. On zna njezino prezime, ali on na to ima pravo, budući da je savjetnik.

Adamsberg se prepustio razgovoru, istodobno bacajući tu i tamo pogled na aktivnosti koje su još preostale na trgu. Le Guern je vješao sanduk na platanu za preko noći. Zvonjava telefona koja se činila kao da će ga pratiti i izvan Brigade, malo-pomalo se stišala. Sto je razgovor postajao običniji, to ga je više opuštao. Bilo mu je dosta intenzivnih razmišljanja.

-U redu, kazala je Marie-Belle okrenuvši se ravno prema njemu, to je dobro za Evu, jer nakon toga više nije mogla vidjeti muškarce ni nacrtane. To ju je probudilo. S

Damaskom polako uči da postoje i bolji muškarci od onog grubijana koji ju je mučio. A dobro je i zato jer život bez muškarca automatski ne vodi ničemu. Lizbeth ne vjeruje u to, ona kaže da je ljubav šala koja pokreće kolo. Kaže čak da je to glupost, zamislite samo.

- Ona je bila prostitutka?, upitao je Adamsberg.-Ma ne, odgovorila je Marie-Belle šokirana, zašto govorite takve stvari?Adamsberg je požalio što je to upitao. Prostodušnost Marie-Belle premašivala je

njegova predviđanja, a to je bilo još više opuštajuće.-To je vaš posao, ustvrdila je Marie-Belle, žalosnog izgleda. To vas sve deformira.- Bojim se da je tako.-A vi, vjerujete li vi u ljubav? Dopuštam si da zatražim mišljenja slijeva i zdesna, jer

ovdje je Lizbethino mišljenje neprikosnoveno.Kako je Adamsberg i dalje šutio, Marie-Beile je zavrtjela glavom.-Automatski, zaključila je, sa svim onim što vidite. Ali savjetnik je za ljubav, bila

ona glupost ili ne bila. Kaže da više vrijedi dobra glupost nego dosađivanje na svom stolcu. To je točno za Evu. Zivnula je otkako navečer zaključuje blagajnu s Damaskom. Samo, Damask voli Lizbeth.

-Da, kazao je Adamsberg, vidjevši bez nelagode da se vrte u krugu. Što se više budu vrtjeli, to će imati manje za reći, to će više zaboraviti sijača i stotine vrata što se, u tom istom trenutku, prekrivaju četvorkama.- A Lizbeth ne voli Damaska. Dakle Eva će biti na mukama, automatski, Damask će također biti na mukama, a za Lizbeth ne znam.Marie-Beile je razmišljala o nekoj drugoj kombinaciji, koja bi mogla svima odgovarati.- A vi, volite li vi koga?, upitao je Adamsberg.- Ja, odgovorila je Marie-Belle zacrvenjevši se i lupkajući prstom po pismu, sa svoja dva brata imam dovoljno muškaraca kojima se moram baviti.- Pišete svome bratu?- Onom mlađem. On živi u Romorantinu i drago mu je kad primi vijesti. Pišem mu svaki tjedan i telefoniram mu. Voljela bih da dođe u Pariz, ali on se boji Pariza. Damask i on nisu baš snalažljivi. Mali još manje. Moram mu govoriti sve što treba učiniti, čak i sa ženama. On je, međutim, zgodan dečko, posve plav. Ali ne, on čeka da ga ja gurnem, inače se ne bi ni pomaknuo. To znači da se moram njima baviti sve dok se ne ožene, automatski. Imat ću dosta posla, osobito ako Damask bude godinama uzalud čekao Lizbeth. A poslije, tko zna tko će brisati suze? Savjetnik kaže da se ne moram time baviti.- To je točno.- Ali on se bavi ljudima. Cijeli dan defiliraju po njegovom uredu i on doista zaradi svoj novac. Nisu to bezvrijedni savjeti. Ali kad je riječ o mojoj braći, ipak ih ne mogu pustiti samo tako.- To vas ne sprečava da nekoga volite.- Da, sprečava, odlučno je odgovorila Marie-Belle. A uz posao, u dućanu, ne susrećem baš mnogo ljudi, automatski. Na trgu nema nikoga tko bi mi se sviđao. Savjetnik mi kaže da odem pogledati malo dalje.Kad je ura u kafiću odzvonila sedam i trideset, Marie-Beile je poskočila. Na brzinu je presavila pismo, zalijepila marku na omotnicu i gurnula je u torbu.- Oprostite mi, komesare, moram bježati. Damask me čeka.Trkom je odjurila, a Bertin je došao pokupiti čaše.- Brbljava je, objasnio je, kao da želi ispričati Marie-Belle. Ne treba joj vjerovati ni sve što kaže o Lizbeth. Marie-Beile je ljubomorna, boji se da će joj oteti brata. To je ljudski. Lizbeth je žena iznad prosjeka, ne mogu je svi shvatiti. Ostajete li na večeri?

- Ne, odgovorio je Adamsberg ustajući. Imam posla.- Recite, komesare, upitao je Bertin prateći ga do vrata, treba li uzeti za ozbiljno te četvorke ili ne treba?- Čini se da ste Ihorov potomak?, upitao je Adamsberg okrenuvši se. Ili su to samo brbljarije koje sam čuo na trgu?

- Jesam, odgovorio je Bertin podigavši bradu. Po majčinoj strani.-Dobro onda, nemojte crtati te četvorke, Bertine, ako ne želite da vas vaši slavni

preci ne izbace nogom u dupe.Bertin je zatvorio vrata i dalje podignute brade, nenadano obuzet odlučnošću. Dok

je on živ, neće biti četvorki na vratima Vikinga.Pola sata kasnije, Lizbeth je okupila stanare na večeru. Decambrais je zamolio za

tišinu, udarajući nožem po čaši, iako je taj pokret smatrao donekle prostim, ali ponekad nužnim. Castillon je vrlo dobro razumio pozivanje na red i odmah se okrenuo.

-Nemam naviku svojim gostima - Decambrais je taj izraz više volio nego riječ stanari - nalagati kako da se ponašaju, jer oni su gazde u svojim sobama, započeo je. Ipak, s obzirom na vrlo posebne okolnosti u ovom trenutku, usrdno molim sve vas da ne podlegnete kolektivnoj zarazi i da se suzdržite od crtanja bilo kakvog talismana na vratima. Takvo što ne bi služilo na čast ovoj kući. Ipak, poštujući individualne slobode, ako netko od vas želi stati pod zaštitu broja četiri, neću se tome suprotstaviti. Ali bio bih mu zahvalan da ode stanovati negdje drugdje, dok bude trajalo ludilo u koje nas pokušava uvući taj sijač kuge. Nadam se da nitko od vas nema takve namjere.

Pogledom je obišao sve redom za šutljivim stolom. Decambrais je primijetio da Eva treperi, oklijevajući, da se Castillon razmetljivo smješka, iako pritom nije posve miran, da je Jossa baš briga i da je Lizbeth gotovo eksplodirala na samu pomisao da bi netko mogao staviti četvorku u njezinoj blizini.

-Dobro, rekao je Joss, koji je bio gladan. Odlučeno je.-Ipak, kazala je Eva, da niste pročitali sve te vražje poruke...- Ja se ne bojim vraga, mala moja Eva, odgovorio je Joss. Valova da, o tome mi

možete govoriti, toga me strah. Ali vraga, četvorke i svu tu zbrku, sve to možete staviti sebi u džep, s maramicom odozgo. Riječ Bretonca.

-Dogovoreno, kazao je Castillon, kojeg je Jossov govor razbudio.-Dogovoreno, ponovila je Eva tihim glasom.Lizbeth nije ništa dodala već je, izdašno, podijelila juhu.

XXV.

Adamsberg je računao na nedjelju i na manju količinu tiska, u nadi da će se požar malo smanjiti. Posljednja procjena od sinoć ga je razljutila, ali ne i iznenadila: četiri do pet tisuća zgrada u Parizu obilježeno je četvorkama. Međutim, s druge strane, nedjelja je Parižanima ostavljala dovoljno vremena da se bave svojim vratima te bi se brojka mogla dramatično povećati. Sve je, na kraju, ovisilo o vremenu. Ako 22. rujan bude lijep dan, otići će izvan grada i malo se udaljiti od te priče. Ako bude siv, moral će oslabiti, a požar će se proširiti.

Čim se probudio, ne ustajući iz kreveta, prvi pogled uputio je prema prozoru. Kišilo je. Adamsberg je rukama pokrio oči i čvrsto odlučio da neće nogom stupiti u Brigadu. Dežurna ekipa znat će ga pronaći ako je sijač noćas djelovao, unatoč pojačanom nadzoru nad prvotnih dvadeset pet zgrada.

Nakon što se istuširao, legao je posve odjeven na krevet i čekao, pogleda uprtog u strop, lutajući mislima. U devet i trideset je ustao i procijenio da je dan barem na jednoj fronti dobiven. Sijač nije nikoga ubio.

Kao što je sinoć dogovoreno, otišao se naći s psihijatrom Ferezom koji ga je čekao na dokovima otočića Saint-Louis, budući da se Adamsbergu nije sviđala ideja da bude zatvoren u njegovoj ordinaciji, stisnut na stolcu, nego ga je uspio nagovoriti da razgovaraju vani, gledajući u rijeku. Ferez nije običavao povinovati se svakojakim željicama svojih pacijenata, ali Adamsberg nije bio pacijent, a kolektivna emocija koju je proizveo čovjek s četvorkama zanimala ga je od samog početka.

Adamsberg je izdaleka primijetio Fereza, vrlo krupnog muškarca pognutog ispod širokog sivog kišobrana, visokog čela, četvrtastog lica, obrubljenog sijedom kosom koja se sjajila na kiši. Upoznali su se prije dvije godine na nekoj večeri, zaboravio je tko su bili ostali gosti. Taj čovjek koji je njegovao profinjenu flegmatičnost, mirnu sreću, diskretno udaljavanje od drugih koje je mogao pretvoriti u istinsku pozornost, ako biste to od njega zatražili, donekle je promijenio fiksne ideje koje je Adamsberg imao o njegovoj profesiji. Stekao je naviku da se s Ferezom savjetuje kad bi mu se intuicija o funkcioniranju druge osobe našla pred ograničenjima njegova medicinskog znanja.

Adamsberg, koji nije imao kišobran, stigao je na sastanak posve mokar. Ferez je o ubojici i njegovoj opsesivnoj maniji znao samo ono što je mogao pročitati iz medija te je saslušao komesara koji mu je iznio dodatne pojedinosti, ne odvajajući pogled od njega. Bezizražajna maska koju je doktor koristio s profesionalnim automatizmom, bila je probijena usredotočenim i jasnim pogledom koji se nije odvajao od sugovornikovih usta.

-Ja vjerujem, kazao je Adamsberg nakon dugih tri četvrt sata pripovijedanja tijekom kojih ga doktor nije prekidao, da se pribjegavanje kugi mora razjasniti. To nije isto kao da sijač upotrebljava neku banalnu ideju koja je prisutna u svim glavama, kao na primjer...

Adamsberg se zaustavio, tražeći riječi.-Kao na primjer neku modernu temu koja nikoga ne bi iznenadila...Opet se zaustavio. Verbalno preciziranje stvari s jasnim izrazima znalo mu je

katkada prouzročiti poteškoće. Ferez mu nije ni na koji način pokušavao pomoći.- Kao na primjer apokalipsa na kraju drugog tisućljeća ili ratovi zvijezda.-Da, potvrdio je Ferez.-Ili oni vampirski, kršćanski i sunčani stari refreni. Sve bi to, Fereze, moglo

poslužiti kao čitljiv omot ubojice koji se želi odvojiti od svojih djela. Kad kažem čitljiv, mislim razumljiv za sve, suvremen. Čovjek bi se predstavio kao gospodar močvare,

glasnik sunca ili „veliko sve", i svi bi odmah znali da je neki luđak izgubio glavu ili da ga je preuzela neka sekta. Jesam li bio dovoljno jasan?

-Nastavite, Adamsberg. Zar se ne želite skloniti pod moj kišobran?-Hvala, prestat će. Ali s tom kugom, sijač je izvan vremena. Anakron je, „groteskan"

je, kao što kaže moj pomoćnik. Groteskan je jer nije u toku, jer ta kuga dolazi u našu epohu poput dinosaura u kuglanu. Sijač se ne uklapa, promašio je pistu. I dalje sam dovoljno jasan?

-Nastavite, ponovio je Ferez.- Iako, ma koliko bila izvan mode, kuga uspijeva oživjeti povijesne strahove koji su mnogo manje amorfni nego što bismo mogli pomisliti, ali to je druga tema. Moja je tema odmak tog tipa od vremena, njegov nerazumljivi odabir teme na koju nitko, apsolutno nitko nije mogao pomisliti. Treba proniknuti upravo u to nerazumljivo. Ne kažem da nema nekoliko tipova koji se gnjave s tim pitanjem, s povijesnog gledišta, naravno. Jednoga poznajem. Recite mi varam li se, Fereze, ali koliko god se neki tip vezao uz temu koju proučava, ona ne može prodrijeti u njega do te mjere da postane pokretač niza ubojstava.- Točno. Predmet proučavanja ostaje izvan instinktivne osobnosti, osobito ako je do njega došlo sporo. To je aktivnost, a ne instinkt.- Čak i ako ta aktivnost dobije bjesomučan tijek?- Čak i tada.- Dakle, iz sijačevog odabira mogu isključiti svaku motivaciju intelektualne vrste, a isključit ću i slučajnost. To nije čovjek koji je sebi sebi rekao: dobro, uzmimo Božju pošast, to će proizvesti gromovit učinak. On nije naklapalo ni mistifikator. To je nemoguće. Sijač nema tu distancu. On snažno vjeruje. Crta svoje četvorke s istinskom ljubavlju, do ušiju je uronjen u tu priču. Kugu koristi instinktivno, bez ikakvog odgovarajućeg kulturnog konteksta. Nije ga briga hoće li ga shvatiti ili neće. On sebe shvaća. Koristi je jer tako treba biti. Do toga sam došao.- Dobro, kazao je Ferez strpljivo.- Ako je tako, znači da je kuga u njemu, kao nešto bitno. To je znači stvar...- Obitelji, dovršio je Ferez.- Točno. Slažete li se?- Nema sumnje, Adamsberg. Jer nema drugog rješenja.- Dobro, kazao je Adamsberg, umiren i osjećajući da je ono najgore prošlo, na planu vokabulara. Na početku, nastavio je, mislio sam da se tip možda u mladosti zarazio tom bolešću u nekoj dalekoj zemlji, nekim nesretnim slučajem, ne znam točno. To me nije zadovoljilo.- I onda?, ohrabrivao ga je Ferez.- Onda sam si razbijao glavu, tražeći kako bi se u nečijem djetinjstvu mogle osjećati posljedice drame koja je dovršena na početku 18. stoljeća. Jedino logično objašnjenje do kojega sam došao je to da sijač ima dvjesto šezdeset godina. To me nije zadovoljilo.- Nije loše. Zanimljiv pacijent.- Onda sam saznao da je kuga pogodila Pariz 1920. U dvadesetom stoljeću, koje je već uvelike trajalo. Jeste li to znali?- Ne, priznao je Ferez. Iskreno, ne.- Devedeset šest slučajeva, trideset četiri sa smrtnim ishodom, većinom u siromašnim predgrađima. Ja mislim, Ferez, da je obitelj toga tipa doživjela tu nesreću, da je djelomično kroz nju prošla, možda prapra- djed i praprabaka. Da se ta drama usadila u obiteljsku sagu.- To nazivamo obiteljskom utvarom, prekinuo ga je liječnik.

- Jako dobro. Usadila se, tako da se u djetetovu glavu uvukla kuga, koja je desetkovala njegovu blisku rodbinu, o čemu se bez prestanka pripovijedalo. Dječak, po mom mišljenju. Dakle, za njega je ona prirodan dio života, njegovog...

- Fizičkog okruženja.- Tako je. Ona je spontani element, a ne prevladana povijesna figura, kao u našim

očima. Prezime sijača naći ću medu trideset četiri žrtve kuge 1920.Adamsberg je prestao koračati, prekrižio je ruke i pogledao doktora.-Prilično ste dobri, Adamsberg, kazao je Ferez smješkajući se. I na pravom ste putu.

Toj obiteljskoj utvari morate, međutim, dodati žestoke poremećaje koji su omogućili da se ona ugnijezdi. Utvare svijaju gnijezdo među pukotinama.

- Razumijem.- No bojim se da ću vas razočarati. Ja sijača ne bih tražio medu obiteljima koje je

kuga desetkovala. Nego unutar pošteđene obitelji. A to nas dovodi do tisuća mogućnosti, a ne više trideset četiri.

- Zašto pošteđene?- Jer se vaš sijač kugom služi kao sredstvom moći.- A tako?-To ne bi bio slučaj da je kuga pobijedila njegovu obitelj. Gadila bi mu se.-I mislio sam da sam negdje učinio pogrešku, kazao je Adamsberg opet nastavljajući

hodati, ruku prekriženih na leđima.-Ne pogrešku, Adamsberg, bila je to samo spojnica koja nije bila okrenuta u pravom

smjeru. Naime, ako sijač uzima kugu kao sredstvo moći, to znači da je ona svojedobno davala moć njegovoj obitelji. Njegov dom je morao biti pošteđen, kao nekim čudom, usred četvrti gdje su svi ostali umirali. A obitelj je možda platila visoku cijenu za to čudo. Brzo je učinjen onaj korak do mržnje prema onima koji su se izvukli, do njihova sumnjičenja da posjeduju neku tajnu snagu i na kraju do optužbe da siju pošast. Poznata vam je ta vječna priča. Ne bih se začudio da su na njegovu obitelj najprije upirali prstom, zatim joj prijetili, napadali je te je morala pobjeći s poprišta drame, zbog opasnosti da bi je susjedi mogli rastrgati.

-Dragi Bože, kazao je Adamsberg lupkajući po busenu trave podno stabla. U pravu ste.

- To je jedna od mogućnosti.- Dobra je. Obiteljsku sagu čini to čudo da su preživjeli, zatim njihov progon i

izolacija. Sagu čini to da ih je kuga poštedjela, štoviše, da su njome vladali. Mogli su postati ponosni na ono što su im predbacivali.

-Tako se obično događa. Kažite nekome da je glupan, odgovorit će vam da se time ponosi. Običan obrambeni refleks, kakva god bila optužba.- Utvara je zapravo njihova različitost, moć nad Božjom pošasti, koja se neumorno isticala.- Ne zaboravite, Adamsberg, vezano uz vašeg sijača: razorena obitelj, gubitak oca ili majke, osjećaj napuštenosti, dakle golema utvara. To je najvjerojatnije objašnjenje zašto se dječak vezao uz snagu obiteljske slave, kao jedini izvor moći koju je zasigurno stalno poticao njegov djed. Do prijenosa drame dolazi preskakanjem jednog naraštaja.- Tako ga neću naći u matičnim knjigama, kazao je Adamsberg i dalje tapkajući po istom busenu trave. Stotine tisuća ljudi izbjeglo je kugu.- Zao mi je.- Nema veze, Fereze. Pomogli ste mi.

XXVI.

Adamsberg se popeo bulevarom Saint-Michel, pločnikom po kojem se sunce ponovno pomaljalo. Jaknu je držao u ruci, da se osuši. Nije ni pokušavao pobiti Ferezovo gledište jer je znao da je liječnik u pravu. To je značilo da je sijač izvan njegova dometa, dok je on vjerovao da mu je skoro na dohvat ruke. Ostao mu je još trg Edgar-Quinet, prema kojem se zaputio. Praunuk prnjara iz 1920. nalazio se na trgu, ondje se uvijek vraćao. Ondje se nalazio ili je tuda neprekidno prolazio, bez obzira na opasnost. Napokon, čega bi se trebao bojati? Osjećao se kao gospodar i to je dokazao, u trenutku kad mu je to bilo potrebno. Neće njega uplašiti dvadeset osam murjaka, njega koji je upravljao Božjom pošasti i koji ju je pokretom ruke mogao zaustaviti. Dvadeset osam murjaka, kao dvadeset osam komada ptičjeg dreka.

Sijačevom ponosu sve je išlo na ruku. Parižani su ga slušali i savjesno su stavljali talisman na svoja vrata. A dvadeset osam murjaka puštalo je da se gomilaju leševi. Već je bilo četvero mrtvih, a on još nije imao ni osnovnu ideju kako spriječiti sljedeću smrt. Osim da se smjesti na raskrižje i gleda, ali što da gleda, to nije znao, te da pusti da mu se osuše jakna i hlače.

Stupio je nogom na trg upravo u trenutku kad je odjeknuo gong iz Vikinga. Sada je već znao kakav je sustav te se požurio uživati u toplom jelu, pridruživši se stolu za kojim su sjedili Decambrais, Lizbeth, Le Guern, melankolična Eva i neki ljudi koje nije poznavao. Kao prema naredbi koju je očito dao Decambrais, nastojali su govoriti o svemu samo ne o sijaču. No s druge strane, Adamsberg je čuo kako za susjednim stolovima traju razgovori o toj temi, s tim da su neki žestoko podupirali novinarske optužbe: murjaci im lažu. Fotografije zadavljenih, to je obična šala, za što ih smatraju? Za glupane? Da, odgovorila je neka žena, ali ako su ti tvoji mrtvaci umrli od kuge, kako to da su imali vremena razodjenuti se prije nego što odapnu i načiniti urednu hrpicu od svojih stvari? Ili leći pod kamion? Kako se to uklapa, hoćeš li mi reći? Je li to nalik na kugu ili na ubojstvo? Vrlo dobro, pomislio je Adamsberg koji se okrenuo i promotrio inteligentno i ozbiljno lice vrlo krupne žene, stisnute u bluzu s cvjetovima. Ne kažem, odgovorio joj je sugovornik pokolebano, nisam rekao da je jednostavno. Nije tako, umiješao se drugi, suhi muškarac piskutavog glasa. Nego je i jedno i drugo. Ti ljudi umiru od kuge, ali budući da netko nepoznat želi da se za to sazna, izvlači ih iz njihova doma i razodijeva kako bi se dobro vidjelo što je posrijedi i kako bi stanovništvo bilo na oprezu. On nije neka varalica. On pokušava pomoći. Da, nastavila je opet žena, zašto onda ne nastupi otvorenije? Nikada nisam imala povjerenja u tipove koji se skrivaju. Skriva se zato jer se ne može pokazati, opet je preuzeo piskutavi glas, s teškom mukom razvijajući svoju teoriju dok je govorio. Tip je iz laboratorija i zna da su pustili da se kuga raširi kad je prsnula staklena epruveta ili nešto slično. Ne smije to reći, jer laboratorij ima naredbu da šuti, zbog stanovništva. Vlada ne voli kad stanovništvo nije mirno. Dakle nikome ni riječi. A tip to ljudima pokušava objasniti tako da se ne pokaže. Zašto?, upitala je žena. Boji se da će izgubiti mjesto? Ako zbog toga ne želi govoriti, taj tvoj zaštitnik, dopusti da ti kažem, Andre, to je onda neki bijednik.

Adamsberg se udaljio dok su pili kavu, zbog telefonskog poziva poručnika Mordenta. Procijenili su da u ovom trenutku ima oko deset tisuća obilježenih zgrada. Nije bilo novih žrtava, ne, s te strane mogli su malo odahnuti. Ali s druge strane, došlo je do prave poplave. Bismo li sada mogli prestati odgovarati na uspaničene pozive? Naime, ima ih samo šest danas u Brigadi. Naravno, kazao je Adamsberg. Dobro, rekao

je Mordent, tim bolje. Utješno je bilo barem to što se ni u Marseilleu nije ništa dogodilo. Massena je predložio da dode do njega.

Adamsberg se zatvorio u zahod i sjeo na razbijenu dasku da nazove Massenu.-Počelo je, kolega, kazao je Massena, otkako je radio na svojim valovima objavio

poruku vašeg luđaka, novinari su je počeli komentirati, u smislu vidiš, eto.-Nije on moj luđak, Massena, kazao je Adamsberg pomalo odsječenim tonom. Sada

je i vaš. Podijelimo ga.Massena je pustio da neko vrijeme potraje tišina, koliko mu je trebalo da procijeni

kolegu.-Podijelimo, složio se. Naš je luđak stavio prst na vruću točku jer ovdje je kuga

jedna stara rana, za koju ne treba mnogo da se ponovno otvori. Svakog lipnja, nadbiskup slavi misu i moli da ne bude epidemije. Još uvijek imamo spomenike i ulice u slavu viteza Rozea i biskupa Belsuncea. Ta imena nismo zaboravili, jer mi u Marseilleu nemamo šupak umjesto pamćenja.- Tko su ti tipovi?, upitao je Adamsberg mirnim glasom.Massena je bio kolerik, vjerojatno još podgrijan nagonskim suparništvom s Parizom, što je Adamsberga baš bilo briga, jer on nije bio Pari- žanin, a bilo bi ga baš briga i da je bio Parižanin. Za Adamsberga, biti odavde ili odande, nije imalo nikakve važnosti. Ali Massena je bio samo prividno borben i trebalo mu je svega četvrt sata da skine tu ljušturu.- Ti tipovi, kolega, to su tipovi koji su se dan i noć trudili i pomagali ljudima u doba velike zaraze 1720., dok je gomila općinskih vijećnika, velikaša, liječnika i svećenika pobjegla glavom bez obzira. Bili su junaci, eto.- Normalno je bojati se smrti, Massena. Niste bili ondje.- Dobro, nismo tu da oblikujemo povijest. Samo vam objašnjavam da se u Marseilleu pošast Velikog Svetog Ante ponovno ubrzano otvara.- Nemojte mi reći da svi u Marseilleu znaju tko su ti Roze i Belsain.- Belsunce, kolega.- Belsunce.- Ne, priznao je Massena, ne znaju to svi. Ali priču o kugi, o uništenom gradu, o zidu Provanse, to svi znaju. Kuga je negdje u dubini njihova mozga.- Treba vjerovati da je i ovdje tako, Massena. Danas smo dosegnuli brojku od deset tisuća obilježenih zgrada. Sada se još možemo samo moliti da dođe do nestašice boje.- A ovdje sam ih, samo jutros, pobrojao oko dvjesto u četvrti Vieux- Port. Izračunajte onda za cijeli grad. Ali k vragu, kolega, jesu li oni ludi ili što je to?- Čine to da se zaštite, Massena. Kad biste pobrojali ljude koji imaju bakrenu narukvicu, zečju šapu, svetog Kristofora, vodu iz Lourdesa i koji kucaju o drvo, a da o križevima ne govorim, lako biste došli do četrdeset milijuna.Massena je uzdahnuo.- Sve dok to rade za sebe, kazao je Adamsberg, nema veze. Upućuje li vas nešto na autentični potpis? Neka četvorka koju je nacrtao sam sijač?- Teško je reći, kolega. Ljudi kopiraju. Ima ih mnogo koji nisu proširili nogu, znate, ili koji su stavili jednu umjesto dvije poprečne crte. Ali, u pedeset posto slučajeva, vrlo su savjesni. To vraški nalikuje originalu. Kako bih se mogao u tome snaći?- Obilježene omotnice?-Ne.

- Jeste li primijetili zgrade u kojima su obilježena sva vrata osim jednih?- Ima i takvih, kolega. Ali također ima gomila ljudi koji su sačuvali hladnu glavu i

ne žele kod sebe crtati te gluposti. Ima i sramežljivih, koji crtaju sićušne četvorke u dnu

vrata. Znači čine to diskretno ili kao da uopće ne čine, kako hoćete. Ne mogu obići sva vrata s povećalom. Vi to činite?

-Došlo je do prave poplave, Massena, glavni posao preko vikenda. Više ništa ne možemo kontrolirati.

- Ništa?-Gotovo ništa. Kontroliram stotinu četvornih metara od gradskih sto pet milijuna.

To je prostor gdje će, nadam se, proći sijač, koji možda u ovom trenutku dok razgovaramo luta po Vieux-Portu.

- Imate li njegov opis? Nekakvu ideju?- Ništa. Nitko ga nije vidio. Ne znam ni je li riječ o muškarcu.- A koga vrebate na vašem malom prostoru, kolega? Neku utvaru?- Neki dojam. Nazvat ću vas večeras, Massena. Držite se.Budući da je netko već dosta dugo tresao kvaku na vratima zahoda, Adamsberg je

izašao, tiho, prošavši pored nevjerojatno nestrpljivog tipa koji je morao što prije pomokriti svoja četiri piva.

Zamolio je Bertina da mu stavi sušiti jaknu na naslon stolca dok on ode prošetati po trgu. Otkako je Adamsberg tako silno uzvisio već oslabljenu hrabrost Normanđanina, spasivši ga možda od sveopćeg podsmijeha i definitivnog gubitka božanskog autoriteta kod njegove klijentele, Bertin se smatrao njegovim doživotnim dužnikom. Dopustio mu je da ne jednom, nego deset puta ostavi jaknu na koju će on budno paziti te je inzistirao da uzme zelenu kabanicu prije nego što izađe na vjetar i pljusak koji je Joss najavio na podnevnom izvikivanju. Što je Adamsberg i učinio kako ne bi povrijedio Thorova ponosnog potomka.

Cijelo poslijepodne vukao se po raskrižju, prekidajući ophodnju s nekoliko kava kod Vikinga i s nekoliko telefonskih poziva. Do večeras će Pariz dosegnuti brojku od petnaest tisuća obilježenih zgrada, a Marseille četiri tisuće, što je zapravo predstavljalo munjevit početak. Adamsbergu je bilo dosta svega, a njegova golema ravnodušnosti pred tom rastućom plimom još se povećala. Najavili su mu dva milijuna četvorki, ali ga ni to nije trgnulo. Sve se u njemu opuštalo i prepuštalo. Sve osim pogleda, kao jedinog preostalog živog dijela njegova tijela.Čekajući večernje izvikivanje, lagano se naslonio o platanu, ruku spuštenih uz tijelo, izgubljen u Bertinovoj doista prevelikoj kabanici. Le Guem je nedjeljom pomicao satnicu i bilo je već gotovo sedam sati kad je stavio sanduk na podij. Adamsbcig nije očekivao ništa od tog izvikivanja, jer poštar ne dolazi nedjeljom. Ali počeo je prepoznavati lica u skupinama koje su se stvarale oko podija. Izvadio je Decambraisov popis i provjeravao svoje nove poznanike, onako kako su dolazili. U dvije minute do sedam, Decambrais se pojavio na pragu svoje kuće, Lizbeth se gurala laktovima u maloj skupini kako bi pronašla svoje uobičajeno mjesto, a Damask je stajao ispred svog dućana, u puloveru, oslonjen na željezni zaslon koji je ostao spušten.

Joss je odlučno započeo s izvikivanjem, puštajući svoj snažni glas s jednog na drugi kraj trga. Adamsberg je sa zadovoljstvom slušao kako se, pod slabim suncem, nižu bezazleni oglasi. Cijelo to poslijepodne tijekom kojeg se ni o čemu nije brinuo, kad je slobodno pustio misli i opustio tijelo, odmaralo ga je od jutrošnjeg teškog razgovora s Ferezom. Dosegnuo je stanje kad mu je energija bila poput spužve koju su njihali valovi, a upravo je to bilo stanje kakvo je katkad priželjkivao.

Na kraju izvikivanja, kad je Joss stigao do zaključka s brodolomom, poskočio je, kao da je neki oštar kamen snažno udario u spužvu. Udar ga je gotovo zabolio, ostavivši ga nepomičnog, u stanju osluškivanja. Nije bio u stanju odgonetnuti odakle je došao.

Bila je to slika s kojom se sudario dok je gotovo zaspao oslonjen o platanu. Krajičak slike, negdje na trgu, pogodio ga je na desetinku sekunde.

Adamsberg se uspravio, tražeći na sve strane nepoznatu sliku koja bi ga povezala s udarcem. Zatim se oslonio o stablo, vrativši se točno u položaj u kojem se nalazio u trenutku udara. Odatle se njegovo vidno polje protezalo od Decambraisove kuće, prelazeći ulicu Montparnas- se i obuhvaćajući oko četvrtinu glasnikove publike, gledano sprijeda. Adamsberg je stisnuo usnice. To je predstavljalo dosta prostora i dosta ljudi, a gomila se već počela raspršivati na sve strane. Pet minuta kasnije, Joss je odnio sanduk, a trg se počeo prazniti. Sve je izmicalo. Adamsberg je zatvorio oči, glave podignute prema nebeskoj bjelini, nadajući se da će se slika vratiti sama od sebe, prozračna. No slika je pala na dno zdenca, poput nekog nepoznatog, ali prkosnog kamena, možda uvrijeđenog, jer mu nije pridao više pozornosti u onom kratkom trenutku kad se udostojao proći, poput meteora, i možda će trebati mjeseci prije nego što odluči opet se popeti.

Razočaran, Adamsberg je tiho otišao s trga, uvjeren da mu je upravo pobjegla njegova jedina šansa.

Tak kad je došao kući, skidajući se primijetio je da još uvijek ima Bcrtinovu zelenu kabanicu i da je svoju staru crnu jaknu ostavio da se suši ispod pramca jedrenjaka. Bio je to znak da se i on uzda u Bertinovo božansku pokriće. Ili pak, vjerojatnije, znak da je sve krenulo nizbrdo.

XXVII.

Camille se uspela uz četiri kata uskih stepenica koje su vodile do Adamsbergova stana. U prolazu je primijetila da je stanar na trećem katu lijevo na svoja vrata stavio golemu crnu četvorku. Dogovorila se bila s Jean-Baptisteom da večeras dođe do njega i da zajedno provedu noć, ne prije deset sati, zbog nepredvidljivih dana što ih je sijač priredio Brigadi.

Gnjavila ju je ta mala maca koju je nosila ispod ruke. Već ju je satima slijedila po ulici. Camille ju je pomilovala, a onda pustila, ostavila za sobom, ali maca se uporno lijepila za njene pete, skakućući nepravilno, u namjeri da je stigne. Camille je prešla preko parka, da joj pobjegne. Ostavila ju je pred vratima dok je večerala, ali ju je našla na stubištu kad je izlazila. Mačkica ju je nastavila pratiti, odvažna, usredotočena na cilj. Umorna od borbe, kad je stigla pred Adamsbergovu zgradu nije znala što učiniti s tom životinjom koja ju je odabrala, pa ju je podigla i stavila pod ruku. Bila je to tek sivo-bijela lopta, lagana poput kuglice pjene, savršeno okruglih i plavih očiju.

U deset i pet, Camille je gurnula vrata koja je Adamsberg gotovo uvijek ostavljao otvorena, ali nije našla nikoga, ni u dnevnoj sobi, ni u kuhinji. Suđe se naguralo u sudoperu i Camille je zaključila da je Jean-Baptiste zaspao dok ju je čekao. Mogla mu se pridružiti i ne probu- divši ga iz prvog sna, čime bi mu mnogo pomogla u vrijeme intenzivne istrage, mogla bi položiti glavu na njegov trbuh preko noći. Odložila je naprtnjaču i jaknu, smjestila mačkicu na klupu i ušla u sobu, pažljivo se krećući.

U tamnoj sobi, Jean-Baptiste nije spavao. Camille je trebao trenutak da shvati, kad ga je ugledala golog, s leđa, dok mu se tamno tijelo isticalo na bijelom rublju, kako vodi ljubav s nekom djevojkom.

Žestoka bol pogodila ju je posred čela, poput munje koja ju je udarila između očiju, a pod udarom te munje u djeliću sekunde pomislila je da ga ne želi vidjeti više nikad u životu. Odrezanih nogu, u polusjeni se spustila na drvenu škrinju koja je služila za razne svrhe, a večeras je poslužila kao odlagalište za odjeću mlade žene. Ispred Camille, nesvjesna njezine bešumne prisutnosti, dva su se tijela pokretala. Camille ih je tupo gledala. Vidjela je Jean-Baptistea kako radi neke pokrete koje je prepoznala, jednog po jednog, kretnju za kretnjom. Bljeskanje, koje ju je poput užarenog panja probadalo između obrva, nagnalo ju je da stisne oči. Žestoka slika, obična slika, povreda i banalnost. Camille je spustila pogled.

Ne plači, Camille.Uprla je pogled u jednu točku na podu, ne gledajući u tijela ispružena na krevetu.Odlazi Camille. Odlazi brzo, daleko i zadugo.Cito, longe, tarde.Camille se pokušala pomaknuti, ali je primijetila da ne može stajati na nogama. Još

je više spustila pogled i odlučno se usredotočila na vrh stopala. Na čizme od crne kože, intenzivno promatrajući njihov četvrtasti rub, bočnu kopču, nabore sive od prašine, petu nakošenu od hodanja.

Čizme, Camille, gledaj svoje čizme.Gledam ih.Sreća što nije izula čizme. Bosonoga i razoružana, više ne bi bila u stanju bilo kamo

otići. Možda bi ostala tu, prikovana uz škrinju, s tim panjem posred čela. Panjem od betona, to je sigurno, a ne panjem od drveta. Gledaj čizme, kad ih imaš. Dobro ih pogledaj. I trči, Camille.

Ali bilo je prerano. Njezine su noge ležale poput obješenih plahti na drvenoj škrinji. Ne diži glavu, ne gledaj.

Naravno da je znala. Uvijek je bilo tako. Uvijek je bilo djevojaka, mnogo drugih djevojaka, a duljina njihova boravka je varirala i ovisila je o djevojčinoj otpornosti, dok je Adamsberg uvijek puštao da se stvar iscrpi do kraja. Naravno da je uvijek bilo djevojaka, koje su poput sirena plivale po moru, koje su se izvijale oko stijena. „Diraju me", lakonski je govorio Jean-Baptiste. Da, Camille je sve to znala, za trenutke nestanka, za zamračeno vrijeme, za sve ono što se kovitlalo tamo, u daljini. Jednom je uzmaknula i udaljila se. Zaboravila je Jean-Baptistea Adamsber- ga i njegove prenapučene stijene, cijeli taj svijet bučnih drama koji je se izbliza ticao. Udaljila se na nekoliko godina, sahranivši Adamsberga uza sve počasti što su ih zavrijedili oni koje smo toliko voljeli.

Sve dok se nije opet pojavio iza ugla, prošloga ljeta, a njezino mrtvo sjećanje, jednom dosta lukavom opsjenom, vratilo se kao nedirnuta bujica. Pustila ga je vrhom čizme, s jednom nogom van, a drugom unutra, izvodeći veliki eksperimentalni, ali i nesigurni otklon između zagrljaja slobode i zagrljaja Jean-Baptistea. Sve do večeras kad ju je taj nenadani udarac pogodio posred čela. Jednostavno zbog zbrke u danima. Jean- Baptiste nikada nije previše pazio na datume.Dok se trudila učvrstiti čizme, u noge joj se vratila čvrstina. Pokreti na krevetu su se gasili. Camille je ustala vrlo tiho i zaobišla škrinju. Provukla se kroz vrata kad se mlada djevojka uspravila i ispustila krik. Camille je začula zvuk uzrujanih tijela, Jean-Baptistea kako jednim pokretom staje na pod i izvikuje njezino ime.Odlazi, Camille.Činim što mogu. Camille je zgrabila jaknu, naprtnjaču, opazila izgubljenu macu na klupi i pokupila je. Čula je djevojku kako govori i ispituje. Pobjeći, brzo. Camille je sišla niz stube i dugo trčala niz ulicu. Zadihana se zaustavila pred pustim parkom, preskočila ogradu i srušila se na klupu, skupljenih koljena, rukama stišćući čizme. Udarac koji joj je bridio posred čela polako je popuštao.Mladić obojane kose sjeo je pored nje.- Nije dobro, potvrdio je blago.Poljubio ju je u sljepoočnicu i udaljio se u tišini.

XXVIII.

Danglard još nije spavao kad je netko poslije ponoći tiho pokucao na njegova vrata. Pio je pivo u potkošulji ispred televizora, ne gledajući ga, listajući i prelistavajući bilješke o sijaču kuge i njegovim žrtvama. To nije moglo biti slučajno. Tip ih je birao, morala je postojati neka veza između njih. Satima je ispitivao obitelji, tražeći i najmanju dodirnu točku, a sad je ponovno pregledavao bilješke, tražeći vezu.

Koliko je Danglard bio elegantan tijekom dana, toliko je navečer bio opušten u radničkoj odjeći svoje mladosti, u odjeći svoga oca, u hlačama od krupnog samta i majici, s bradom koja je nicala. Petero djece je spavalo, a on se tiho uvukao u dugi hodnik i otvorio vrata. Mislio je da će ugledati Adamsberga, ali je našao kćer kraljice Mathilde kako gotovo ukočeno stoji na njegovom stubištu, pomalo zadihana, s nekom macom u naručju.

-Jesam li te probudila, Adriene?, upitala je Camille.Danglard je zavrtio glavom i dao joj znak da tiho pođe za njim. Camille se nije

pitala je li neka djevojka ili netko drugi kod Danglarda te je, slomljena, sjela na istrošeni kanape. Danglard je pod svjetlom vidio da je plakala. Bez riječi je ugasio televizor, otvorio pivo i pružio joj ga. Camille je u jednom gutljaju ispila polovicu.

-Nije dobro, Adriene, kazala je u jednom dahu, odloživši bocu.-Adamsberg?-Da. Loše smo krenuli.Camille je ispila drugu polovicu piva. Danglard je znao što je posrijedi. Kad

plačemo, treba obnoviti tekućinu koja je nestala. Sagnuo se pored naslonjača, gdje se nalazio tek otvoreni karton piva i otvorio još jednu bocu koju je gurnuo prema Camille na niski, glatki stolić, kao što guramo pješaka u šahu, puni nade.

- Postoje svakovrsna polja, Adriene, kazala je Camille pružajući ruku. Vlastita, po kojima kopamo, i polja drugih, koja posjećujemo. Ima gomila stvari koje se ondje mogu vidjeti, djetelina, repica, lan, pšenica, a onda i korov, pa i koprive. Nikada se ne približavam koprivama, Adriene, ne berem ih. Nisu moje, shvaćaš, kao ni ostalo.

Camille je spustila ruku i nasmiješila se.- Ali odjednom, otklon, pogreška. I ubode nas, iako to nismo željeli.- Peče te?- Nije to ništa, proći će.Uzela je drugu bocu i sporije otpila nekoliko gutljaja. Danglard ju je promatrao. Camille je jako nalikovala svojoj majci, kraljici Mathilde, imala je njezinu četvrtastu, odrezanu vilicu, tanak vrat, malo povijen nos. Ali Camille je imala jako svijetlu put i još uvijek dječje usne, za razliku od Mathildinog širokog zavodljivog osmijeha. Na trenutak nisu ništa govorili, Camille je ispila drugu bocu.- Voliš li ga?, upitao je Danglard.Camille je stavila laktove na koljena i pažljivo promatrala malu zelenu bocu na niskom stoliću.- Vrlo opasno, rekla je blago, potvrdo kimajući glavom.- Znaš li, Camille, da je Bog dan prije nego što je stvorio Adamsber- ga proveo vrlo tešku noć?- Ah, ne, odgovorila je Camille podigavši pogled, nisam to znala.- Da. I ne samo da je loše spavao, nego mu je i ponestalo materijala. Tako da je, poput bjesomučnika, pokucao kod kolege da mu posudi neki pribor.- Hoćeš reći... kod onog kolege dolje?

- Očito. Ovaj je iskoristio priliku i pohitao ga opskrbiti. A Bog, sluđen zbog neprospavane noći, sve je to nepromišljeno pomiješao. Iz te je smjese izvukao Adamsberga. Bio je to doista neobičan dan.- Nisam to znala.- Možeš to naći u svim dobrim knjigama, kazao je Danglard smješkajući se.- I onda? Što je Bog dao Jean-Baptisteu?- Dao mu je intuiciju, blagost, ljepotu i finoću.- A što mu je dao Vrag?- Ravnodušnost, blagost, ljepotu i finoću.- Sranje.- Kao što kažeš. Ali nikad se nije saznalo u kakvim je omjerima zbunjeni Bog proizveo svoju smjesu. To je do danas ostao jedan od najvećih teoloških misterija.- Neću se u to miješati, Adriene.- To je normalno, Camille, jer je općepoznato da je Bog, kad je tebe stvarao, spavao sedamnaest sati te je bio u izvrsnoj formi. Cijeloga dana trudio se blaženo te oblikovati svojim vještim rukama.Camille se nasmiješila.- A ti Adriene, kakav je bio Bog kad je tebe stvarao?- Cijele je večeri pijuckao sa svojim dragima Rafaelom, Mihaelom i Gabrielom, nešto žestoko. Priča nije toliko poznata.- To je moglo proizvesti sjajne učinke.- Ne, to mu je izazvalo drhtavicu. Zato su moji obrisi nejasni, izmiješani i neodredeni.- Sve se može objasniti.- Da, vidiš kako je jednostavno.- Idem malo prošetati, Adrien.- Jesi li sigurna?- Imaš neku bolju ideju?- Pritisni ga.- Ne volim pritiskati ljude, to im ostavlja ožiljke.- U pravu si. Mene su pritisnuli, jednom.Camille je pognula glavu.- Moraš mi pomoći. Nazovi me sutra kad bude u Brigadi. Da mogu skoknuti do kuće i napuniti torbu.Camille je zgrabila treću bocu i snažno potegnula.- Kamo ideš?, upitao je Danglard.- Nemam pojma. Gdje ima prostora?Danglard je pokazao na svoje čelo.- Ah, da, kazala je Camille smješkajući se, ali ti si jedan stari filozof, a ja nemam tvoju mudrost. Adriene?-Da?- Sto ću s ovim?Camille je ispružila ruku i pokazala mu krznenu lopticu. Bila je to doista mala maca.- Slijedila me večeras. Pretpostavljam da mi je htjela pomoći. Posve je mala, ali je bistra i privržena. Ne mogu je ponijeti sa sobom, preslaba- Želiš da se pobrinem za macu?Danglard je primio macu za kožu na leđima, pogledao je i stavio na pod, sav smušen.- Bilo bi bolje da ostaneš, kazao je Danglard. Nedostajat ćeš mu.- Mačku?- Adamsbergu.

Camille je dovršila treću bocu i bešumno je odložila na stolić.- Ne, kazala je. Nije on slab.Danglard nije pokušavao pokolebati Camille. Nikad nije loše otići malo i lutati nakon nesreće. Čuvat će joj macu, to će mu biti sjećanje, slatko i lijepo kao sama Camille, ali ne tako raskošno, naravno.- Gdje ćeš spavati?, upitao je.Camille je slegnula ramenima.- Ovdje, odlučio je Danglard. Razvući ću ti ležaj.- Ne trudi se, Adriene. Ispružit ću se ovdje gore, jer ću spavati u čizmama.- Zbog čega? Bit će ti loše.- Nema veze. Ubuduće ću spavati s njima.- To baš nije čisto, kazao je Danglard.- Bolje je biti na nogama nego čist.- Znaš li, Camille, da pretjerana rječitost nikada nije nikome pomogla?- Da, znam to. Moja glupa strana katkad me navodi na pretjeranu rječitost. Ili na premalu rječitost.- Ništa ne raste na pretjeranoj rječitosti, na premaloj rječitosti ni na monologu.- Na čemu nešto raste?, upitala je Camille skidajući čizme.- Na razmišljanju.- Dobro, rekla je. Kupit ću ga.Camille je legla na kanape, na leda, otvorenih očiju. Danglard je otišao u kupaonicu i vratio se s ručnikom i hladnom vodom.- Stavi to na vjeđe, da ti splasne otok.- Adriene, je li Bogu ostalo smjese kad je dovršio Jean-Baptistea?- Vrlo malo.- Što je učinio s tim?- Nekoliko dosta složenih stvarčica, poput kožnih potplata, na primjer. Odlične su za nošenje, ali počnu se sklizati i unište se čim padne kiša. Tek je nedavno Čovjek riješio tu tisućljetnu nelagodu, zalijepivši na njih gumu.- Ne može se nalijepiti guma na Jean-Baptistea.- Da ne bi mogao kliznuti? Ne, ne može se.- I što drugo, Adriene?- Nije mu ostalo mnogo smjese, znaš.- Sto drugo?- Klikere.- Vidiš, klikeri su baš čvrsti.Camille je zaspala, a Danglard je pričekao pola sata prije nego što je uklonio hladni oblog i ugasio svjetlo. Gledao je mladu ženu u polumraku. Dao bi deset mjeseci pijenja piva da je može dodirnuti kad Adamsberg zaboravi zagrliti je. Ulovio je macu, podigao je u visinu lica i pogledao u oči.

-Glupe su te nesreće, rekao joj je. Uvijek su jako glupe. A nas dvoje moramo zajedno prevaliti komadić puta. Čekat ćemo da se ona možda vrati. Je li tako, Loptice?

Prije nego što je legao, zastao je kraj telefona i oklijevao ne bi li upozorio Adamsberga. Izdati Camille ili izdati Adamsberga. Dugo je razmišljao ispred tamnih vrata te alternative.

Dok se Adamsberg u žurbi odijevao kako bi odjurio do Camille, mlada je djevojka turobno nizala pitanja, otkada je poznaje, zašto joj nije o tome govorio, spava li s njom, voli li je, na što misli, zašto juri k njoj, kad će se vratiti, zašto ne ostane tu, nije željela biti sama. Adamsbergu se vrtjelo i nije znao odgovoriti ni na jedno pitanje. Ostavio ju je

u stanu, siguran da će je tu zateći kad se vrati, s gomilom neodgovorenih pitanja. Slučaj s Camille bio je tim teži, jer se Camille nije brinula zbog samoće. Zapravo se toliko malo brinula zbog samoće, da bi se pri najmanjoj zapreci prepustila lutanju.

Adamsberg je brzo koračao po ulicama, leteći u velikoj kabanici u kojoj su mu ruke bile hladne. On je poznavao Camille. Pobjeći će, i to brzo. Kad je Camille imala u glavi da promijeni zrak, bilo ju je teško zadržati, jednako teško kao da želite zadržati pticu u letu, jednako teško kao da želite zadržati njezinu majku, kraljicu Mathilde, kad bi zaronila u ocean. Camille je odlazila baviti se svojim vlastitim prostranstvima, odjednom umorna od prostora u kojem su se neke krivudave putanje nespretno ispresijecale. Već je zasigurno priredila čizme, spakirala sintesajzer, zatvorila torbu s alatom. Camille je mnogo držala do torbe s alatom, jer joj je pomagala da se probija kroz život, mnogo više nego do njega od kojeg je s pravom odlazila.

Adamsberg je zaokrenuo za ugao i podigao pogled prema vitraju. Ugašen. Uzdišući je sjeo na haubu nekog automobila, prekriživši ruke na trbuhu. Camille još nije bila kod kuće i zasigurno će odletjeti i ne svraćajući. Tako je to bilo kad je Camille odlazila na zrak. A onda, tko zna, kad će je ponovno vidjeti, za pet godina, za deset godina ili možda nikad.

Polaganim se koracima vratio kući, nezadovoljan. Da sijač nije zaposjeo njegovo vrijeme i misli, ovo se ne bi dogodilo. Srušio se na krevet, umoran i šutljiv, dok je djevojka, razočarana, nastavila nizati svoja uznemirujuća pitanja.

-Molim te šuti, rekao je.-Nisam ja kriva, pobunila se ona.- Ja sam kriv, kazao je Adamsberg zatvarajući oči. Ali, šuti ili otiđi.-To ti je svejedno?-Sve mi je svejedno.

XXIX.

Danglard je u devet sati ušao u Adamsbergov ured, razmjerno nemiran, iako je znao da u osnovi ništa nije moglo izmijeniti konstantu komesarova lutajućeg duha, jer je njegovo poimanje stvarnosti bilo krajnje skučeno. Naime, Adamsberg je za stolom listao gomilu novina, koje su se natjecale u što stravičnijim naslovima, ali nije izgledao kao da ga to dira, lice mu je bilo mirno kao obično, možda malo odsutnije.- Osamnaest tisuća obilježenih zgrada, kazao mu je Danglard stavljajući bilješku na stol.- To je dobro, Danglarde.Danglard je stajao nepomično, ništa ne govoreći.- Trebao sam tog tipa uhvatiti jučer, na trgu, kazao je Adamsberg pomalo ugaslim glasom.- Sijača?, upitao je Danglard iznenađeno.- Sijača osobno. Ali pobjegao mi je. Sve mi bježi, Danglarde, dodao je podigavši oči i na trenutak se susrevši s pogledom svog pomoćnika.- Jeste li nešto vidjeli?- Ne. Zapravo ništa.- Ništa? Kako onda možete reći da ste trebali uhvatiti tog tipa?- Jer sam ga osjetio.- Sto ste osjetili?- Ne znam, Danglarde.Danglard je odustao, radije bi Adamsberga ostavio samoga kada zađe u te svoje zbunjujuće predjele, na žal na kojem se koraci gube u mekoći pijeska, gdje ih voda otima kopnu. Umaknuo je sve do ulaznih vrata da nazove Camille, uz sramotan osjećaj da se poput špijuna uvukao u Brigadu.- Možeš otići do stana, kazao je tiho. On je ovdje, ima tako puno posla, kao da se penje na Eiffelov toranj.- Hvala, Adriene. Do viđenja.- Do viđenja, Camille.Danglard je tužno poklopio telefon, vratio se za stol, automatski upalio računalo koje je zabljesnulo malo pretjerano veselo u njegovim mračnim mislima. Glupo je to, računalo se uopće ne prilagođava. Sat i pol kasnije vidio je Adamsberga kako prolazi pored njega, razmjerno brzim korakom. Danglard je odmah nazvao Camille da je upozori na mogući posjet. Ali Camille je već podigla jedra.Adamsberg je ponovno naišao na zatvorena vrata, ali ovaj put nije oklijevao. Izvadio je alat i obio bravu. Kratak pogled na atelijer bio mu je dovoljan da shvati kako je Camille nestala. Sintesajzera nije bilo, kao ni torbe s alatom ni naprtnjače. Krevet je bio pospremljen, hladnjak prazan, struja iskopčana. Adamsberg je sjeo na stolac i promatrao pustu kuću, pokušavajući razmišljati. Promatrao je, ali nije razmišljao. Nakon punih tri četvrt sata, mobitel ga je izvukao iz tog stanja.- Massena je upravo nazvao, kazao je Danglard. U Marseilleu imaju jedan leš.- To je dobro, komentirao je Adamsberg, jednako kao jutros. Dolazim. Nabavite mi kartu za prvi zrakoplov.Oko dva sata, kad je napuštao Brigadu koja je sva kipjela, Adamsberg je spustio torbu pored Danglardova stola.- Idem, rekao je.- Da, kazao je Danglard.- Vama povjeravam Brigadu.-Da.

Adamsberg je tražio riječi, kad mu se pogled zaustavio pored Dan- glardovih nogu, koje su napola skrivale okruglu košaru u kojoj je spavala sićušna maca, također sva okrugla.- Što je to, Danglarde?- To je maca.- Donosite mačke u Brigadu? Ne mislite li da već imamo dovoljno briga na vratu?- Ne mogu je ostaviti kod kuće. Premala je, posvuda mokri i ne zna se još hraniti.- Danglarde, rekli ste da ne želite imati životinje.- Jedno je što govorimo, drugo je što činimo.Danglard je govorio odsječno, pomalo neprijateljski, pogleda uprtog u ekran, a Adamsberg je u tome jasno prepoznao ono nijemo neslaganje koje je gdjekad primjećivao kod svog pomoćnika. Pogled mu se opet vratio na košaru i pojavila se slika, vrlo jasna. Dok je Camille odlazila, leđima okrenuta, s jaknom ispod jedne i sivo-bijelom macom ispod druge ruke, na koju u žurbi nije obratio pozornost.- Ona vam ju je povjerila, zar ne, Danglarde?, upitao je.- Da, odgovorio je Danglard, pogleda i dalje uprtog u ekran.- Kako se zove?- Loptica.Adamsberg je dovukao stolac i sjeo, položivši ruke na bedra.- Otišla je na zrak?, upitao je.- Da, ponovio je Danglard, ali ovaj put je okrenuo glavu i zaustavio se na Adamsbergovom pogledu, praznom od umora.- Je li vam rekla gdje? -Ne.Na kratko je zavladala tišina.- Došlo je do male kolizije, rekao je Adamsberg.- Znam.Adamsberg je prstima prošao kroz kosu, nekoliko puta, polako, kao da ih pritišće na lubanju, a onda je ustao i bez riječi otišao iz Brigade.

XXX.

Massena je došao po svog kolegu u zračnu luku Marignane i odmah ga odveo u mrtvačnicu, gdje je truplo prebačeno. Adamsberg ga je želio vidjeti, budući da Massena nije bio u mogućnosti odrediti je li riječ o oponašatelju ili nije.- Pronašli smo ga golog kod kuće, objasnio je Massena. Brave su bile znalački obijene. Vrlo čist posao, iako je imao dva posve nova, velika zasuna.- Početnička tehnika, komentirao je Adamsberg. Nije bilo straže na stubištu?- Imam četiri tisuće zgrada na plećima, kolega.- Da. Zato je jak. U nekoliko dana uspio je poništiti policijski nadzor. Ime, prezime, zanimanje?- Sylvain Jules Marmot, trideset tri godine. Zaposlen u luci, na remontu brodova.- Brodova, ponovio je Adamsberg. Je li prošao kroz Bretanju?- Kako to znate?- Ne znam, pitam se.- Sa sedamnaest godina šljakao je u Concarneauu. Ondje je naučio zanat. Onda je odjednom sve ostavio i otišao u Pariz, gdje je živio od sitnih stolarskih poslova.- Je li živio sam ovdje?- Da, prijateljica mu je udana žena.- Zato ga je sijač ubio kod kuće. Jako je dobro obaviješten. Ništa ne prepušta slučaju, Massena.- Možda, ali nema ni jedne zajedničke točke između tog Marmota i vaših četiriju žrtava. Osim boravka u Parizu, između dvadesete i dvadeset- pete godine. Ne razbijajte si glavu oko ispitivanja, kolega, cijeli sam dosje poslao u vašu Brigadu.- Ondje se to dogodilo, u Parizu.-Što?- Njihov susret. Tih petero ljudi moralo se poznavati, ispreplesti se na neki način.- Ne, kolega, mislim da nas sijač tjera na strku. Pušta nas u uvjerenju kako ta ubojstva imaju nekog smisla, želi nas dezorijentirati. Lako je saznati da je Marmot živio sam. Svi u četvrti to znaju. Ovdje se o životu pripovijeda na ulici.- Je li upotrijebio suzavac?- Kratko prskanje u lice. Usporedit ćemo uzorak s onim iz Pariza, kako bismo saznali je li ga donio sa sobom ili ga je kupio u Marseilleu. To bi mogao biti neki početak.- Ne sanjajte, Massena. Tip je natprosječno inteligentan, siguran sam u to. Sve je predvidio, sve što je vezano uz slučaj, sve reakcije koje može izazvati, poput kemičara. I točno zna do kojeg proizvoda želi doći. Ne bi me čudilo da je tip znanstvenik.- Znanstvenik? Mislio sam da ga smatrate književnikom.- To nije nespojivo.- Znanstvenik, ali udaren?- Ima utvaru u glavi, od 1920.- K vragu, kolega, zar je to starac od osamdeset godina?Adamsberg se nasmiješio. Massena je pri susretu bio mnogo srdačnijinego preko telefona. I previše, jer bi gotovo sve svoje riječi popratio demonstrativnim pokretima, držeći kolegu za ruku, lupajući ga po ramenima, leđima, a u automobilu, po bedrima.- Prije mislim da ima između dvadeset i četrdeset.- To nije sitnica, kolega, riječ je o velikom pomaku.

- No moguće je da ima osamdeset godina, zašto ne? Njegova tehnika ubijanja ne zahtijeva nikakvu snagu. Kratkotrajno davljenje i kuglični ovratnik, vjerojatno kolut za stezanje koji koriste električari da povežu debele snopove kabla. To je stvar koja nikome ne oprašta, a i dijete može njome upravljati.Massena je parkirao automobil malo dalje od mrtvačnice, tražeći mjesto u sjeni. Ovdje je sunce još uvijek žarilo, a ljudi su šetali raskopčanih bluza i tražili hladovinu u sjeni, sjedili na stepenicama ispred kuća, držeći među koljenima busen povrća koje treba očistiti. U Parizu je Bertin tražio kabanicu da može izaći na pljusak.Nakon što su skinuli platno koje je pokrivalo mrtvaca, Adamsberg ga je pozorno promotrio. Mrlje drvenog ugljena bile su slične veličine kao one što su pronađene na pariškim tijelima, pokrivajući gotovo cijeli trbuh, ruke, bedra, obojivši jezik. Adamsberg je prešao prstom po njemu, a onda se obrisao o hlače.- Počeli su s analizom, kazao je Massena.- Ima li uboda?- Dva ovdje, kazao je Massena pokazujući na unutarnju stranu bedra.- A u stanu?- Skupljeno je sedam buha, tehnikom koju ste mi opisali, kolega. Praktičan i zao. Životinjice su na analizi.- Omotnica boje bjelokosti?- Da, u košu. Ne razumijem zašto nas nije obavijestio.- Bojao se, Massena.- Točno.- Strah od murje. Mnogo je veći strah od murje nego od ubojice. Mislio je da će se moći sam obraniti, stavio je dvije dodatne brave. Kakva mu je bila odjeća?- Razbacana po sobi. Kod Marmota je kao u bordelu. Kada živite sami, što vas briga?- Čudno je to. Sijač svoje žrtve uredno razodjene.- Znači da ga nije trebao razodijevati, kolega. Spavao je gol na krevetu. Ovdje je to običaj, zbog vrućine.- Mogu li pogledati njegovu zgradu?Adamsberg je prošao kroz ulazna vrata zgrade s crvenom i iskidanom žbukom, nedaleko od Vieux-Porta.- Nema problema sa šiframa, zar ne?- Zasigurno je to prije nekog vremena sklepano, kazao je Massena.Massena je ponio snažnu svjetiljku jer stubišni mehanizam nije radio.Adamsberg je pažljivo proučio vrata pod snopom svjetla, kat po kat.- Dakle?, upitao je Massena kad su došli do posljednjeg kata.- Dakle bio je kod vas. Njegova je, nema nikakve sumnje. Tanka crta, brzina, lakoća, položaj okomitih prečki, to je on. Možemo čak reći da si je dao dovoljno vremena. U ovim zgradama vas neće baš primijetiti?- Ovdje, objasnio je Massena, ako bilo danju bilo noću sretnete nekog tipa kako nešto crta po vratima, nitko se neće na to obazirati, s obzirom na to u kakvom je stanju zgrada. A sa svim tim ljudima koji boje istodobno kad i on, što može riskirati? Da odemo malo prošetati, kolega?Adamsberg ga je pogledao, iznenađen. Bilo je to prvi put da neki murjak želi prošetati, kao on.- Imam malu barku dolje u zaljevu. Da se malo odvezemo? Tako čovjek dobije neku ideju, zar ne? Ja to često činim.Pola sata kasnije, Adamsberg se popeo na Edmond Dantes, mali motorni čamac koji se dobro držao na moru. Naprijed je bio Adamsberg, gol do pojasa, zatvorenih očiju zbog

toplog vjetra, otraga se postavio Massena, također gol do pojasa. Ni jedan ni drugi nisu pokušavali doći do neke ideje.

- Odlazite večeras?, viknuo je Massena.-Sutra u zoru, kazao je Adamsberg. Htio bih malo lutati po luci.-Ah, da, i u luci dolaze ideje.Adamsberg je za vrijeme plovidbe isključio mobitel te je nakon iskrcavanja

provjerio poruke. Pozivanje na red od strane glavnog policijskog komesara Brezillona, koji je bio vrlo uznemiren zbog oluje što je zahvatila glavni grad, poziv od Danglarda koji mu je priopćio najnovije stanje sa četvorkama, poziv od Decambraisa koji mu je pročitao „specijalku" od ponedjeljka ujutro:

Udomaćila se, u prvim danima, u siromašnim, vlažnim i prljavim četvrtima. Nekoje vrijeme slabo napredovala. Čak se činilo da je nestala. No tek što je prošlo nekoliko mjeseci, osmjelila se i počela napredovati, najprije polako, u gusto naseljenim i bogatim ulicama, da bi se na kraju, odvažno, pokazala u svim četvrtima, šireći svoj smrtonosni otrov. Ima je posvuda.

Adamsberg je zapisao tekst u svoj notes, a onda ga je polako pročitao telefonskoj sekretarici Marca Vandooslera. Opet je provjerio mobitel u iracionalnoj potrazi za nekom drugom porukom, koja se negdje izgubila, ali nije ništa našao. Camille, molim te.

Tijekom noći, nakon obilne večere u društvu kolege, Adamsberg se rastao od Massene uz snažan zagrljaj i čvrsto obećanje da će se ponovno vidjeti, te otišao u šetnju duž južnog pristaništa, uz jako osvijetljenu katedralu. Kako su se brodovi nizali, promatrao je odraze njihova trupa na crnom moru, precizne čak do vrška jarbola. Čučnuo je i bacio kamenčić u more, izazvavši podrhtavanje cijelog odraza koji je izgledao kao da ga je obuzela jeza. Mjesečeva svjetlost se u sićušnim bljeskovima vezivala za uskovitlane valove. Adamsberg se ukipio, uprijevši svih pet prstiju na ruci o tlo. Sijač je bio tu.

Oprezno je podigao glavu i provjeravao brojne noćne šetače koji su iskoristili naleglu vrućinu, hodajući korak po korak. Parovi i nekoliko skupina mladih. Nijedan sami muškarac. Adamsberg je, i dalje čučeći, pogledom pratio obalu, metar po metar. Ne, nije bio na obali. Bio je ondje, ali negdje drugdje. Stedeći pokrete, Adamsberg je ponovno bacio kamenčić, malen kao onaj prethodni, na ravnu i tamnu površinu vode. Odraz je zadrhtao, a mjesec je opet nakratko osvijetlio rubove valova. Bio je ondje, u vodi, u blistavoj vodi. U tim sićušnim bljeskovima koji su ga pogađali u oči i omamili. Adamsberg se čvršće zalijepio za obalu, stavivši obje ruke na pod, lutajući pogledom po bijelom brodskom trupu. Sijač, u tim bljeskovima. Čekao je, ne mičući se. I poput pjene koja se odvojila od stjenovitih dubina i mekano se dizala prema danu, slika izgubljena sinoć na trgu polako se pomaljala. Adamsberg je jedva disao, zatvarajući oči. U bljesku, slika je bila u bljesku.Odjednom je bila tu, u cijelosti. Bljesak, za vrijeme Jossova izviki- vanja, na kraju. Netko se bio pomaknuo i nešto je zasvijetlilo, snažno i brzo. Fleš? Upaljač? Ne, naravno da ne. Bio je to mnogo manji bljesak, sitan i bijel, poput onih na valovima večeras, i mnogo kraći. Pomaknuo se, odozdo prema gore, dolazio je s neke ruke, poput meteora.Adamsberg je ustao i duboko udahnuo. Imao ga je. Bljesak dijamanta, od pokreta ruke, za vrijeme izvikivanja. Bljesak sijača, zaštićenog kraljevskim talismanom. Bio je ondje negdje na trgu, njegov dijamant na prstu.Ujutro, u čekaonici zračne luke Marignane, dobio je Vandooslerov odgovor.- Proveo sam noć tražeći taj prokleti ulomak, kazao je Mare. Verzija koju ste mi poslali je modernizirana, obnovljena u 19. stoljeću.

- Onda?, upitao je Adamsberg, i dalje se uzdajući u Vandooslera.- Troyes. Izvorni tekst iz 1517.- Troje?- Kuga u gradu Troyesu, komesare. Šeće vas.Adamsberg je odmah nazvao Massenu.- Dobra vijest, Massena, moći ćete odahnuti. Sijač vas napušta.- Što se događa, kolega?- Ide u Troyes, u grad Troyes.- Jadan čovjek.- Sijač?- Komesar.- Jurim, Massena, najavili su moj let.- Vidimo se, kolega, vidimo se.Adamsberg je nazvao Danglarda da mu priopći istu vijest i zamoli ga da hitno stupi u vezu s ugroženim gradom.- Zar će nas tjerati da jurimo po cijeloj Francuskoj?- Danglarde, sijač nosi dijamant na ruci.- Žena?- Moguće je, možda, ne znam.Adamsberg je za vrijeme leta isključio mobitel i ponovno ga uključio čim je stupio nogom na Orly. Provjerio je poruke, prazno, i zatim ga vratio u džep, stisnuvši usnice.

XXXI.

Dok se grad Troyes pripremao za napad, Adamsberg je, čim je izašao iz zrakoplova, otišao u Brigadu, a onda je krenuo smjestiti se na trg. Decambrais je pošao ravno prema njemu, s velikom omotnicom u ruci.- Je li vaš stručnjak odgonetnuo jučerašnji specijalni oglas?, upitaoje.- Troyes, epidemija 1517.Decambrais je prešao rukom po obrazu, kao da se brije.- Sijaču se sviđaju putovanja, kazao je. Ako posjeti sva mjesta koja je kuga zahvatila, sljedećih trideset godina moći ćemo juriti po cijeloj Europi, s iznimkom nekih dijelova Mađarske i Flandrije. Komplicira stvari.- Pojednostavljuje ih. Okuplja svoje ljude.Decambrais ga je upitno pogledao.- Ja ne mislim da krstari zemljom iz zadovoljstva, objasnio je Adamsberg. Družina mu se raspršila, sad je ponovno okuplja.- Družina?- Ako se raspršila, nastavio je Adamsberg ne odgovorivši mu, znači da se stvar dogodila dosta davno. Banda, skupina, nedjelo. Sijač ih skuplja jednog za drugim, bacajući na njih Božju pošast. To nije slučajan odabir, siguran sam. Zna na što cilja, a žrtve su odavno određene. One su sigurno već shvatile da su ugrožene. Sigurno znaju tko je sijač.- Ne, komesare, tada bi zatražile vašu zaštitu.- Ne, Decambrais. Zbog nedjela. To bi bilo kao neko priznanje. Tip iz Marseillea je shvatio, stavio je dvije brave na svoja vrata.- Ali kakvo nedjelo, zaboga?- Kako bih ja to mogao znati? Bilo je neko sranje. Sada svjedočimo njegovom povratnom učinku. Tko sije sranje, žanje buhe.- Da je tako, već biste odavno našli presjek.- Postoje dva. Svi su oni, muškarci i žene, istih godina. I živjeli su u Parizu. Zato kažem skupina, banda.Ispružio je ruku, a Decambrais mu je dodao veliku omotnicu boje bjelokosti. Adamsberg je izvadio jutarnju poslanicu:

Ta je epidemija naglo prestala u kolovozu 1630. i svi (...) su se tome jako poveselili; na žalost, obustava je bila vrlo kratka. Bila je to zlokobna preteča tako strašnog pogoršanja od listopada 1631. pa sve do kraja 1632. (...)

- Kako stojimo sa zgradama?, upitao je Decambrais dok je Adamsberg okretao Vandooslerov broj. Novine spominju osamnaest tisuća u Parizu i četiri tisuće u Marseilleu.

-To je bilo jučer. Danas ih je barem dvadeset dvije tisuće.-Kakva grozota.- Vandoosler? Adamsberg ovdje. Izdiktirat ću vam jutrošnji oglas, slušate me?Decambrais je gledao komesara dok na telefon čita „specijalku", sumnjičavog

izraza, s trunkom ljubomore.-Potražit će i nazvat će me, kazao je Adamsberg poklopivši slušalicu.-Nadaren tip, zar ne?-Vrlo, potvrdio je Adamsberg uz osmijeh.

- Ako vam na temelju tog izvatka pronađe grad, onda svaka čast. Bit će ne samo nadaren, nego i vizionar. Ili krivac. Onda ćete samo morati pustiti svoje pse za njim.

- To je odavno učinjeno, Decambrais. Tip je izvan sumnje. Ne samo da ima izvrstan suknarski alibi za prvo umorstvo, nego sam ga dao pratiti svih narednih večeri. Tip spava kod kuće, a ujutro odlazi i posprema.

-Posprema?, ponovio je Decambrais, sav uznemiren.-On je spremačica.- I stručnjak za kugu?-A vi se bavite pletenjem čipki.-Ovaj put ga neće pronaći, rekao je Decambrais nakon napete tišine.-Naći će ga.Starac je počešljao svoju sijedu kosu, popravio mornarsku kravatu i vratio se u sjenu

svog ureda gdje nije imao suparnika.Gromoglasni udarac gonga opustošio je trg i pod sitnom kišom svi su se zaputili u

Viking, uklanjajući golubove na putu.- Zao mi je Bertine, kazao je Adamsberg. Vašu sam kabanicu nosio čak u

Marseille.-Jakna vam se osušila. Moja žena ju je izglačala.Bertin ju je izvadio ispod šanka i, poput lijepo složenog četvrtastog paketa, stavio u

komesarovo naručje. Suknena jakna nikada nije tako izgledala, otkako je kupljena.-Što je, Bertin, sada se ulaguješ nun jacima? Preveslali su te, a ti tražiš još?

Visoki Normanđanin okrenuo je glavu prema tipu koji je to rekao i zlobno se smijao, gurajući papirnati ubrus između košulje i svog bikovskog vrata, pripremajući se za jelo.Thorov potomak zaobišao je šank i zaputio se ravno prema njegovu stolu, rušeći stolce koji su mu stajali na putu, sve dok nije stigao do tipa, uhvatio ga za košulju i žestoko gurnuo prema nazad. Budući da je tip vičući prosvjedovao, Bertin mu je opalio dva šamara, rukama ga snažno dovukao do izlaznih vrata i izbacio ga na trg.- Upozoravam te da se ne vraćaš, u Vikingu nema mjesta za gadove poput tebe.- Nemaš na to pravo, Bertin!, vikao je tip s mukom se podižući. To je javno mjesto! Nemaš pravo birati goste!- Ja biram i murjake i ljude, odgovorio je Bertin zalupivši vratima. Zatim je rukama prošao kroz svoju svijetlu kosu da je vrati prema nazad, a onda je opet zauzeo mjesto iza šanka, dostojanstveno i čvrsto.Adamsberg se zavukao desno, ispod pramca.- Ondje ćete ručati?, upitao je Bertin.- Ručat ću i sjediti do izvikivanja.Bertin je kimnuo glavom. Nije volio murjake ništa više od drugih, ali taj je stol Adamsbergu dan ad vitam aeternam.- Ne shvaćam što tražite na tom trgu, kazao je Bertin prešavši spužvom preko stola da ga očisti. Dosađivali bi se da nema Jossa.- Točno, kazao je Adamsberg. Čekam izvikivanje.- Dobro, rekao je Bertin. Imate pet sati pred sobom, ali svatko ima svoju metodu.Adamsberg je stavio mobitel pored tanjura i gledao ga nekim neodređenim pogledom. Camille, zaboga, nazovi. Uzeo ga je, okrenuo u jednom, pa u drugom smjeru. Onda ga je lagano lupnuo. Uređaj se okretao oko svoje osi, poput ruleta. Kao da mu je bilo svejedno. Ali nazovi. Jer je sve svejedno.Mare Vandoosler nazvao je sredinom poslijepodneva.- Nije lako, kazao je tonom nekoga tko je cijeli dan tražio iglu u plastu sijena.

Radoznao, Adamsberg je čekao odgovor.- Chätellerault, nastavio je Vandoosler. Kasni opis događaja.Adamsberg je Danglardu prenio informaciju.- Chätellerault, zapisao je Danglard. Upozorit ću komesare Le- veleta i Bourrelota.- Četvorke u Troyesu?

- Još ništa. Novinari nisu uspjeli dešifrirati poruke kao što su učinili za Marseille. Moram prekinuti, komesare. Loptica upravo radi štetu po novim zidovima.

Adamsberg je poklopio slušalicu i trebalo mu je neko vrijeme da shvati kako je Danglard govorio o maci. Peti put toga dana promatrao je mobitel, oči u oči.

- Zazvoni, prošaptao mu je. Bila je to samo kolizija, i bit će ih još. Ne trebaš se o tome brinuti, što te se tiče? To su moje kolizije i moje priče. Ostavi ih meni. Zazvoni.

- To je neka stvarčica koja prepoznaje glas?, upitao je Bertin donoseći mu toplo jelo. Sama odgovara?

- Ne, odgovorio je Adamsberg, ne odgovara.- Nisu baš zabavne, te stvarčice.- Nisu.Adamsberg je poslijepodne proveo u Vikingu, a omeli su ga samo Castillon i zatim

Marie-Belle koja je bez prestanka brbljala dvadesetak minuta. Namjestio se za izvikivanje pet minuta prije početka, istodobno kad i Decambrais, Lizbeth, Damask, Bertin i Castillon, koji su zauzeli svoje položaje, te melankolična Eva koju je primijetio u sjeni kioska za novine. Gomila, i dalje vrlo kompaktna, gurala se oko podija.

Adamsberg se odmaknuo od platane, želeći se smjestiti bliže Glasniku. Njegov napeti pogled išao je od jednog do drugog poznatog lica, proučavajući redom njihove ruke, vrebajući i najmanji pokret koji bi mu otkrio slabašni bljesak. Joss je pročitao osamnaest oglasa a da Adamsberg nije ništa primijetio. Tijekom pomorske prognoze, neka se ruka podigla, dotaknuvši čelo, a Adamsberg ju je u letu zamijetio. Bljesak.

Osupnut, povukao se do platane. Neko je vrijeme ostao naslonjen na platanu, ne mičući se, oklijevajući, nesiguran.

Onda je vrlo polagano izvukao telefon iz izglačane jakne.-Danglard, prošaptao je, hitno dodite na trg s dvoje ljudi. Aktivirajte se, kapetane.

Imam sijača.-Tko je to?, upitao je Danglard ustajući i dajući znak Noelu i Voi- senetu da ga

slijede.- Damask.

Nekoliko minuta kasnije, policijski automobil zakočio je na trgu, a trojica su muškaraca hitro izašla, zaputivši se prema Adamsbergu koji ih je čekao pored platane. Taj je događaj pobudio stanovito zanimanje kod ljudi koji su još uvijek ondje razgovarali, tim više što je najkrupniji murjak u rukama nosio sivo-bijelu macu.

-Još uvijek je tu, kazao je Adamsberg tihim glasom. Zaključava blagajnu s Evom i Marie-Belle. Žene ne dirajte, uhvatite samo njega. Pazite, može biti opasan, ima snažno tijelo, pripremite oružje. U slučaju da dode do nasilja, bez pretjerivanja, molim vas. Noele, vi pođite sa mnom. Postoje još jedna vrata koja izlaze na bočnu ulicu, to su ona kroz koja ide glasnik. Danglarde i Justine, stanite ispred njih.

- Voisinet, ispravio ga je Voisinet.- Stanite ispred, ponovio je Adamsberg odlijepivši se od stabla. Idemo.Damaskov izlazak u pratnji četvorice policajaca, s lisicama na rukama, i odmah

zatim njegovo ukrcavanje u policijsko vozilo, naveli su stanovnike trga da se ukipe od iznenađenja. Eva je trčala sve do automobila, koji je krenuo kad je stigla, rukama se držeći za glavu. Marie-Belle se u suzama bacila Decambraisu u naručje.

- Potpuno je lud, kazao je Decambrais stišćući mladu ženu uza se. Potpuno je poludio.

Čak je i Bertinu, koji je cijeli prizor pratio iza prozora, bilo uzdrmano u poštovanje koje je imao prema komesaru Adamsbergu.

- Damask, prošaptao je. Izgubili su glavu.U razmaku od pet minuta cijeli se trg okupio u Vikingu, gdje su u dramatičnom

ozračju polu pobune započele oštre diskusije.

XXXII.

Damask je pak ostao miran, bez trunke brige ili pitanja koje bi ga mučilo. Prepustio se uhićenju bez opiranja, sjeo je u automobil i vozio se do Brigade ne izustivši ni riječi, bezizražajnog lica. Bijaše on najmirniji pritvorenik kojeg je Adamsberg ikada posjeo nasuprot sebi.

Danglard je sjeo uz rub stola, Adamsberg se naslonio o zid, prekriživ- ši ruke, Noel i Voisenet stajali su u kutovima prostorije. Favre je sjeo za stol u kutu, pripremivši se da zapisuje ispitivanje. Damask je, smjestivši se prilično dekoncentrirano na stolac, zabacio svoju dugu kosu unazad i čekao, držeći se čvrsto rukama u lisicama za koljena.

Danglard je neprimjetno izašao i Lopticu stavio u košaru te zamolio Mordenta i Mercadeta da odu po hranu i piće za sve, i po pola litre mlijeka, ako bi bili ljubazni.

- To je za pritvorenika?, upitao je Mordent.-Za macu, kazao je nenametljivo Danglard. Kad biste joj napunili zdjelicu, bilo bi to

jako ljubazno. Ja ću biti zauzet tijekom večeri, možda i tijekom noći.Mordent ga je uvjerio da može računati na njega te se Danglard vratio i zauzeo isti

položaj uz rub stola.Adamsberg je Damasku upravo skidao lisice, a Danglard je smatrao da je taj potez

preuranjen, budući da na jednom prozoru još nisu bile postavljene rešetke i nisu znali kako bi taj čovjek mogao reagirati. Ipak, nije se uznemirio. Ono što ga je, međutim, uvelike brinulo jest to da je tip bez ikakvog valjanog dokaza osumnjičen da je sijač kuge. Osim toga, Damaskov miroljubivi izgled je to u potpunosti demantirao. Tražili su erudita velikog uma. A Damask je bio jednostavan čovjek, čak pomalo s kasnim paljenjem. Bilo je apsolutno nemoguće da je taj tip, ponajviše zaokupljen svojim fizičkim podvizima, glasniku slao onako složene poruke. Danglard se tjeskobno zapitao je li Adamsberg uopće o tome razmišljao prije nego što se pognute glave upustio u ovo nevjerojatno uhićenje. Grickao si je unutrašnjost obraza, ispunjen zebnjom. Po njemu je Adamsberg išao ravno glavom u zid.

Komesar je već stupio u kontakt sa zamjenikom državnog odvjetnika i dobio nalog za pretres Damaskova dućana i stana, u ulici Convention.

Šestero ljudi je prije četvrt sata već krenulo na ta mjesta.- Damask Viguier, počeo je Adamsberg provjeravajući pohabanu osobnu iskaznicu, osumnjičeni ste za ubojstvo petero ljudi.- Zašto?, upitao je Damask.- Jer ste osumnjičeni, ponovio je Adamsberg.- Ah, tako. Kažete da sam ubio ljude?- Petero, kazao je Adamsberg rasporedivši ispred sebe fotografije žrtava i imenujući ih, jednu za drugom.- Ja nisam nikoga ubio, kazao je Damask gledajući ih. Mogu li ići?, dodao je odmah ustavši.- Ne. U pritvoru ste. Imate pravo na jedan telefonski poziv.Damask je gledao u komesara zbunjenim pogledom.- Pa ja mogu nazvati kada hoću, telefonom, kazao je.- Ovih petero ljudi, kazao je Adamsberg pokazujući mu fotografije, jednu po jednu, ubijeni su u tjedan dana. Četiri u Parizu, posljednji u Marsilleu.- Vrlo dobro, kazao je Damask i ponovno sjeo.- Prepoznajete li ih, Damask?- Naravno.

- Gdje ste ih vidjeli.- U novinama.Danglard je ustao i udaljio se, ostavivši vrata otvorenima, kako bi čuo nastavak tog skromnog početka ispitivanja.- Pokažite mi ruke, Damask, kazao je Adamsberg skupljajući slike. Ne, ne tako, odozdo.Damask ga je odmah poslušao i komesaru pokazao svoje duge ispružene ruke, s dlanovima okrenutima prema stropu. Adamsberg ga je primio za lijevu ruku.- Je li to dijamant, Damask?-Da.- Zašto ga okrećete prema dolje?- Da ga ne oštetim kad popravljam daske.- Je li skup?- Šezdeset dvije tisuće franaka.- Odakle vam? Iz obitelji?- Time je plaćen jedan motocikl koji sam prodao, gotovo novi 1000 Rl. Kupac mi je time platio.- Nije uobičajeno za muškarca da nosi dijamant.- Ja ga nosim. Kad ga već imam.Danglard je stao na vrata i Adamsbergu dao znak da dođe do njega.- Nazvali su tipovi iz pretresa, kazao je Danglard tihim glasom. Ništa nisu našli. Nema vreća drvenog ugljena, nema buha, nema ni živog ni mrtvog štakora, i ponajprije, ni jedne knjige, ni u dućanu niti kod kuće, osim nekoliko romana u džepnom izdanju.Adamsberg si je protrljao njušku.- Pustite to, kazao je Danglard nestrpljivo. Taj tip nije sijač.- Je, Danglarde.- Ne možete se osloniti na taj dijamant, to je smiješno.- Muškarci ne nose dijamante, Danglarde. No ovaj ga nosi na lijevom prstenjaku i skriva kamen u dlanu.- Da ga ne ošteti.- Glupost, ništa ne može oštetiti dijamant. Dijamant je kamen koji izričito štiti od kuge. Ima ga u obitelji od 1920. On laže, Danglarde. Nemojte zaboraviti da glasnikovu urnu uzima tri puta na dan.- Taj tip nije pročitao ni jednu knjigu u svom životu, zaboga, kazao je Danglard gotovo zagrmjevši.- Sto mi o tome znamo?- Vidite li tog tipa kao latinista? Šalite se?- Ne poznajem latiniste, Danglarde. Stoga nemam vaše predrasude.- A Marseille? Kako se našao u Marseilleu? Uvijek je zguran u svom dućanu.- Nedjeljom nije, ni ponedjeljkom ujutro. Nakon večernjeg izviki- vanja, imao je dovoljno vremena skočiti na vlak u 20 sati i 20 minuta. I vratiti se u deset sati ujutro.Danglard je slegnuo ramenima, gotovo bijesan, te se vratio i sjeo za svoj monitor. Ako se Adamsberg želi zakopati, neka to učini bez njega.Poručnici su donijeli večeru i Adamsberg je poslužio pizze na svom stolu, u kartonskim kutijama. Damask je jeo s apetitom, zadovoljna izgleda. Adamsberg je mirno pričekao da svi završe s jelom, složio je kutije pored koša i nastavio s ispitivanjem, zatvorivši vrata.Danglard je pokucao oko pola sata kasnije. Činilo se da je njegovo nezadovoljstvo djelomice nestalo. Pogledom je Adamsbergu dao znak da pride.

- Nema nikoga tko se zove Damask Viguier, rekao je tiho. Taj tip ne postoji. Ima lažne isprave.- Vidite, Danglarde. On laže. Pošaljite njegove otiske, sigurno je gulio. Moramo ga pretresti od početka. Čovjek koji je otvorio Laurionov stan i onaj u Marseilleu zna kako to treba učiniti. Kartoteka s otiscima nije pouzdana. Govorio sam vam da me ta prokleta kartoteka gnjavi već osam danu.- Otiđite u sjedište policije, stari moj, i požurite se. Nazovite me odande.- Sranje, svi na tom trgu imaju lažna imena.- Decambrais kaže da postoje mjesta na kojima se osjeća strujanje duha.- Vi se ne prezivate Viguier?, upitao je Adamsberg vrativši se na svoje mjesto uza zid.- To je ime za dućan.- A za dokumente?, upitao je Adamsberg pokazujući mu osobnu iskaznicu. Krivotvorenje i korištenje krivotvorine.- Više volim reći da mi ju je prijatelj izradio.- Zbog čega?- Jer mi se ne sviđa očevo prezime. Previše je upadljivo.- Ipak recite.Damask je po prvi put zašutio i stisnuo usnice.- Ne volim ga, rekao je na kraju. Zovu me Damask.- Pa dobro, onda ćemo pričekati to prezime, kazao je Adamsberg.Adamsberg je otišao u šetnju, ostavivši poručnicima da čuvaju Damaska. Katkada je vrlo lako otkriti tipa koji laže, ali i tipa koji govori istinu. A Damask je govorio istinu kad je tvrdio da nije nikoga ubio. Adamsberg je to čuo u njegovom glasu, u njegovim očima, čitao je to na njegovim usnama i na čelu. No i dalje je bio uvjeren da pred sobom ima sijača. Bilo je to prvi put da se pred sumnjivcem osjećao kao da je podijeljen na dvije nepomirljive polovice. Nazvao je ljude koji su i dalje kopali po dućanu i po stanu. Pretres je predstavljao posvemašnji neuspjeh. Adamsberg se vratio u Brigadu nakon sat vremena, pogledao faksove koje mu je poslao Danglard i prepisao ih u svoj notes. Jedva se malo začudio kad je ugledao Damaska kako spava na stolcu, teškim snom tipa koji nema ništa na savjesti.- Spava već tri četvrt sata, kazao je Noel.Adamsberg mu je položio ruku na rame.- Probudi se, Arnaud Damask Heller-Deville. Ispričat ću ti tvoju priču.Damask je otvorio oči, i ponovno ih zatvorio.- Već mi je poznata.- Proizvođač zrakoplova, Heller-Deville, to je tvoj otac?- Bio je, kazao je Damask. Hvala budi Bogu, eksplodirao je u zraku u svom privatnom zrakoplovu prije dvije godine. Nema spokoja za njegovu dušu.- Zašto?- Ništa, kazao je Damask, čije su usnice lagano drhtale. Nemate pravo ispitivati me. Pitajte me bilo što drugo. Bilo što.Adamsberg je pomislio na Ferezove riječi, i pustio to.- Pet godina gulio si u Fleuryju, a izašao si prije dvije i pol godine, rekao je Adamsberg čitajući bilješke. Optužen za ubojstvo na mah. Tvoja prijateljica pala je kroz prozor.- Skočila je.- To je ono što si poput automata ponavljao tijekom suđenja. Susjedi su posvjedočili. Slušali su vas tjednima kako poput pasa lajete jedno na drugo. Nekoliko puta su htjeli pozvati policiju. Koji je bio motiv, Damask?

- Bila je neuravnotežena. Cijelo vrijeme je vikala. Skočila je.- Nisi na sudu, Damask, i neće doći do obnove procesa. Možeš promijeniti ploču.-Ne.- Gurnuo si je?- Nisam.- Heller-Deville, ubio si četiri muškarca i jednu ženu prošloga tjedna? Zadavio si ih?- Nisam.- Razumiješ li se u brave?- Naučio sam to.- Učinili su ti zlo, ti tipovi, ta djevojka? Ubio si ih? Kao svoju prijateljicu?- Nisam.- Čime se tvoj otac bavio?- Lovom.- A majka, čime se ona bavila? Damask je ponovno stisnuo usne.Zazvonio je telefon, Adamsberga je nazvao istražni sudac.- Je li progovorio?, pitao je sudac.- Nije. Blokira, kazao je Adamsberg.- Otvaranje na vidiku?- Nikakvo.- Pretres?- Ništa.- Požurite se, Adamsberg.- Tražim podizanje optužnice, gospodine suče.

- Nema govora o tome. Nemate ni jednog dokaza. Neka progovori ili ga oslobodite.- Viguier nije njegovo prezime, osobna je krivotvorena. Riječ je o Arnaudu

Damasku Heller-Devilleu, pet godina zatvora zbog ubojstva. To vam nije dovoljna indicija?

-Naprotiv. Savršeno se sjećam slučaja Heller-Deville. Osudili su ga jer su se svjedočenja susjeda dojmila porote. No njegova je verzija bila jednako čvrsta kao optužba. Nema ni govora o tome da mu kugu natovarimo na leda, samo zato što je bio u zatvoru.

- Brave je obio stručnjak.-Na tom trgu imate toliko onih koji su robijali da više ne znate što biste s njima, ili

se varam? Ducouedic i Le Guern su u jednakom položaju kao Heller-Deville. Sva izvješća o njegovoj resocijalizaciji su izvrsna.

Sudac Ardent bio je odlučan, ali istodobno osjećajan i oprezan čovjek, što su rijetke kvalitete koje, međutim, Adamsbergu večeras nisu odgovarale.

- Ako oslobodimo tog tipa, kazao je Adamsberg, ne mogu više ništa garantirati. Opet će ubiti i stvarati nam probleme.

-Nema podizanja optužnice, zaključio je sudac odlučno. Ili se požurite dobiti dokaze prije devetnaest i trideset, sutra navečer. Dokaze, Adamsberg, a ne nejasne predosjećaje. Dokaze. Priznanje, na primjer. Želim vam ugodnu noć, komesare.

Adamsberg je spustio slušalicu i dugo ostao šutjeti, a da ga se nitko nije usudio prekinuti. Oslanjao se o zid ili pak hodao po prostoriji, pognute glave, prekriženih ruku. Danglard je vidio kako mu ispod kože na obrazima, na tamnom čelu, izbijaju neobične iskrice koncentracije. Koliko god bio koncentriran, nije uspijevao pronaći ni najmanju pukotinu kroz koju bi slomio Arnauda Damaska Heller-Devillea. Jer Damask je možda ubio svoju prijateljicu i krivotvorio dokumente, ali Damask nije bio sijač. Ako taj tip

praznog pogleda zna latinski, onda će on pojesti svoju košulju. Adamsberg je izašao telefonirati, a zatim se vratio u prostoriju.

- Damask, nastavio je dovukavši stolac i sjeo pored njega. Damask, ti šiješ kugu. Ti već više od mjesec dana guraš one oglase u sanduk Jossa Le Guerna. Skupljaš buhe od štakora i puštaš ih kroz vrata svojih žrtava. Te buhe donose kugu, zaražene su i ubadaju. Leševi na sebi imaju tragove njihovih smrtonosnih uboda i tijela su crna. Umrli od kuge, svih petero.

-Da, kazao je Damask. Tako su novinari objasnili.- Ti si taj koji crta crne četvorke. Ti šalješ buhe. Ti ubijaš.-Ne.- Moraš shvatiti jednu stvar, Damask. Buhe koje prenosiš penju se po tebi jednako

kao po drugima. Ne presvlačiš se često i ne pereš se često.- Oprao sam kosu prošloga tjedna, usprotivio se Damask.Još jednom, Adamsberga je pokolebala bezazlenost mladićevih očiju. Ista ona bezazlenost kao u očima Marie-Belle, pomalo priprosta.- Te su kužne buhe i na tebi. No ti si zaštićen, ti imaš dijamant. Dakle, ne mogu ti ništa. Ali da nemaš kamen, Damask?Damask je stisnuo prste oko prstena.- Ako nemaš veze sa svim tim, nastavio je Adamsberg, ne trebaš se brinuti. Jer onda nećeš imati buha. Razumiješ?Adamsberg je pustio da potraje tišina, vrebajući male promjene na Damaskovu licu.- Daj mi taj prsten, Damask.Damask se nije pomaknuo.- Samo na deset minuta, navaljivao je Adamsberg. Vratit ću ti ga, kunem ti se.Adamsberg je ispružio ruku i čekao.- Prsten, Damask, skini ga.Damask je ostao nepomičan, kao i svi ostali u prostoriji. Danglard je promatrao kako mu se crte lica grče. Nešto se počinjalo micati.- Daj mi ga, kazao je Adamsberg, i dalje držeći ispruženu ruku. Čega se bojiš?- Ne mogu ga skinuti. To je zavjet. Mlada žena koja je skočila. To je bio njezin prsten.- Vratit ću ti ga. Daj, skini ga.- Ne, odgovorio je Damask uvukavši lijevu ruku ispod bedra.Adamsberg je ustao i počeo hodati.- Bojiš se, Damask. Čim ti prsten ode s prsta, znaš da će te buhe početi bosti i da će ti je ovaj put prenijeti. I da ćeš umrijeti, jednako kao drugi.- Ne. To je zavjet.Neuspjeh, pomislio je Danglard, pustivši ramena da mu padnu. Dobar pokušaj, ali neuspio. Preslaba je ta priča s dijamantom, zlosretna.- Onda se skini, kazao je Adamsberg.- Što?- Skini sve svoje krpe. Danglarde, donesite vreću.Neki čovjek, Adamsbergu nepoznat, gurnuo je glavu kroz vrata.- Martin, predstavio se muškarac. Entomološka služba. Pozvali ste me da dodem.- Bit će nešto za vas, Martine, za minutu. Damask, skini se.- Ispred svih ovih tipova?- Što te briga za njih? Izađite, kazao je Noelu, Voisenetu i Favreu.Neugodno mu je.- Zašto bih se trebao skinuti?, upitao je Damask neprijateljski.- Treba mi tvoja odjeća i želim vidjeti tvoje tijelo. Dakle, skini se, k vragu.

Naborana čela, Damask ga je polako poslušao.- Stavi to u vreću, kazao je Adamsberg.Kad je Damask ostao gol, samo s prstenom na ruci, Adamsberg je zatvorio vreću i pozvao Martina.- Hitno. Tražite vaše...- Nosopsyllus fasciatuse.- Točno.- Večeras?- Večeras, punom brzinom.Adamsberg se vratio u sobu u kojoj je Damask stajao pognute glave.Adamsberg mu je podignuo jednu, zatim drugu ruku.- Razdvoji noge, trideset centimetara.Adamsberg je prošao preko kože po bedrima, s jedne i s druge strane.- Sjedni, gotovo je. Potražit ću ti ručnik.Adamsberg se vratio iz garderobe noseći zeleni ručnik koji je Damask brzim pokretom zgrabio.- Nije ti hladno?Damask je glavom pokazao da nije.- Ubole su te buhe, Damask. Imaš dva uboda ispod desne ruke, jedan na lijevoj preponi i tri na desnoj preponi. Ne bojiš se ničega, imaš prsten.Damask je i dalje stajao pognute glave, umotan u veliki ručnik.- Sto mi možeš reći o tome?- U dućanu ima buha.- Ljudskih buha, hoćeš reći?- Da. Skladište nije baš čisto.-Buhe od štakora, znaš to bolje od mene. Pričekat ćemo jedan sat, pa ćemo znati. Martin će nas nazvati. On je veliki stručnjak, taj Martin, znaš. Buha od štakora, odmah će pronaći njezino ime. Možeš ići spavati, ako želiš. Donijet ću ti pokrivač.Primio je Damaska ispod ruke i odveo ga do ćelije. Mladić je i dalje bio miran, ali je izgubio onu začuđujuću ravnodušnost. Bio je zabrinut, napet.- Ćelija je nova, kazao je Adamsberg pružajući mu dva pokrivača. Krevetnina je čista.Damask je bez riječi legao, a Adamsberg je zatvorio rešetku iza njega.Vratio se u ured, neraspoložen. Držao je sijača, bio je u pravu, a ipak mu je bilo mučno. Ipak je taj tip masakrirao pet osoba u osam dana. Adamsberg je obećao samome sebi da će ih se sjećati, da će opet vidjeti lica žrtava, mladu ženu gurnutu ispod kamiona.Pričekali su malo više od jednog sata u tišini, a Danglard se za to vrijeme nije usudio izjasniti. Ništa nije navodilo da Damaskova odjeća u sebi skriva kužne buhe. Adamsberg je crtao na papiru koji je stavio na koljena, malo nategnutih crta. Bilo je jedan i trideset ujutro. Martin je nazvao u dva i deset.- Dvije Nosopsyllus fasciatus, izjavio je jednostavno. Žive.- Hvala, Martine. Vrlo dragocjen podatak. Ne dopustite da odjure po podu, jer će u protivnom odvući cijeli slučaj sa sobom.- Oni, ispravio ga je entomolog. To su mužjaci.- Žao mi je, Martine. Nikoga nisam želio uvrijediti. Vratite odjeću u Brigadu, da se osumnjičenik može odjenuti.Pet minuta kasnije, sudac, kojeg su probudili iz prvog sna, odobrio je podizanje optužnice.- Bili ste u pravu, kazao je Danglard s mukom ustajući, umornih očiju, slomljena tijela. Ali visjelo je o jednoj niti.

- Jedna nit može biti čvršća nego što se misli. Dovoljno je povući je blago i uredno.- Upozoravam vas da Damask još nije progovorio.- Progovorit će. Sada zna da je gotovo. Vrlo je lukav.- Nemoguće.- Da, Danglarde. Pravi se blesav. A budući da je vrlo lukav, to izvodi jako dobro.- Ako taj tip govori latinski, pojest ću svoju košulju, kazao je Danglard odlazeći.- Dobar tek, Danglarde.Danglard je ugasio računalo, podignuo košaru u kojoj je maca spavala i pozdravio noćne policajce, držeći košaru ispod ruke. U hodniku je sreo Adamsberga koji je iz garderobe dovlačio poljski krevet, zajedno s krevetninom.- Sranje, kazao je, tu ćete spavati?- U slučaju da progovori, odgovorio je Adamsberg.Danglard je nastavio put bez komentara. Što se tu moglo komentirati? Znao je da Adamsberg nije imao neku veliku želju otići u svoj stan u kojem je još uvijek vladalo nesretno ozračje. Sutra će već biti bolje. Adamsberg je spadao u tipove koji su se mogli vrlo brzo oporaviti.

Adamsberg je raširio poljski krevet i odozgo stavio krevetninu. Imao je sijača na deset koraka od sebe. Čovjeka s četvorkama, s užasavajućim „specijalkama", čovjeka s buhama od štakora, čovjeka s kugom, čovjeka koji je davio i ugljenom mazao svoje žrtve. Taj prelazak na ugljen, taj posljednji pokret, bila je njegova golema omaška.

Skinuo je jaknu i hlače, a mobitel je stavio na stolac. Nazovi, za ime Boga.

XXXIII.

Noćno zvono zazvonilo je nekoliko puta za redom, što je bio znak za hitnost. Narednik Estalere oslobodio je kolni ulaz i primio muškarca oblivenog znojem, u jakni koja bijaše na brzinu zakopčana i razdrljenoj košulji koja je otkrivala busen crnih malja.- Maknite se, stari moj, kazao je muškarac brzo se sklonivši u prostorije Brigade. Želim dati iskaz. O ubojici, o čovjeku s kugom.Estalere se nije usudio uznemiriti glavnog komesara, nego je probudio kapetana Danglarda.- Sranje, Estalere, kazao je Danglard sa svog kreveta, zašto me zovete? Pozovite Adamsberga, on spava u uredu.- Točno, kapetane. Ako ne bude važno, bojim se da će me komesar oprati.- A mene se toliko ne bojite, Estalere?- Tako je, kapetane.- U krivu ste. U posljednjih šest tjedana otkako radite s njim, jeste li ikada vidjeli Adamsberga kako viče?- Nisam, kapetane.- E pa dobro, nećete to vidjeti ni za trideset godina. Ali mene hoćete, i to već u ovom trenutku, naredniče. Probudite ga, k vragu. U svakom slučaju, ne treba mu puno sna. Meni treba.- Dobro, kapetane.- Trenutak, Estalere. Sto želi taj tip?- Neki paničar, boji se da ga ubojica ne ubije.- Odavno smo rekli da se s paničarima nećemo baviti. Sada ih u gradu ima sto tisuća. Izbacite ga van i pustite komesara da spava.- Misli da je specijalan slučaj, objasnio je Estalere.- Svi paničari vjeruju da su specijalni. Inače ne bi paničarili.- Ne, misli da su ga ubole buhe.- Kada?, upitao je Danglard i sjeo na krevet.- Noćas.- Dobro, Estalere, probudite ga. I ja dolazim.

Adamsberg je lice i tijelo oprao hladnom vodom, od Estalerea je naručio kavu - upravo sinoć je postavljen novi aparat - i poljski krevet nogom odgurnuo prema kraju ureda.- Dovedite mi tog tipa, naredniče, kazao je.- Estalere, predstavio se mladi muškarac.Adamsberg je spustio glavu i uzeo podsjetnik. Sada kad je sijač bio u ćeliji, možda će se moći pozabaviti tom skupinom nepoznatih ljudi koji su ispunili Brigadu. Zapisao je: okruglo lice, zelene oči, bojažljiv jednako Estalere. Dodavši odmah zatim: entomolog, buhe, Adamova jabučica jednako Martin.- Kako se zove?, upitao je.- Roubaud Kevin, odgovorio je narednik.-Dob?- Tridesetak godina, procijenio je Estalere.- Noćas je izboden, to je njegova priča?

- Da, i u panici je.- Nije loše.Estalere je Roubauda Kevina odveo do komesarova ureda, istodobno u lijevoj ruci noseći šalicu kave, bez šećera. Komesar je pio kavu bez šećera. Za razliku od Adamsberga, Estalere je volio male životne pojedinosti, volio ih se sjećati i volio je pokazati da ih se sjeća.- Nisam vam stavio šećera, komesare, kazao je stavljajući šalicu na stol, a Roubauda Kevina na stolac.- Hvala, Estalere.Muškarac je prstima prelazio preko gustih malja na grudima, uznemiren, s osjećajem nelagode. Mirisao je na znoj, a njegov znoj podsjećao je na vino.- Nikada prije niste imali buhe?, upitao ga je Adamsberg.- Nikada.- Jeste li sigurni da su ubodi od noćas?- Nisu stariji od dva sata, upravo me to probudilo. Dojurio sam obavijestiti vas.- Ima li četvorki na vratima u vašoj zgradi, gospodine Roubaud?- Dvije. Kućepaziteljica je jednu nacrtala na staklu, na tkanini, i tip na petom katu lijevo.- Onda to nije on. I to nisu njegove buhe. Možete se mirno vratiti.- Vi se šalite?, upitao je čovjek povisivši ton. Tražim zaštitu.- Sijač oslikava sva vrata, osim jednih, prije nego što pusti buhe, objasnio je Adamsberg. To su druge buhe. Jeste li imali kakav posjet proteklih dana? Nekoga sa životinjom?- Da, odgovorio je Roubaud, namrgođen. Prijatelj je navratio sa svojim pesom.- Eto, dakle. Vratite se kući, gospodine Roubaud, i pođite na spavanje. Svi ćemo se malo vratiti spavanju, svima će nam dobro činiti.- Ne. Ne želim.- Ako ste do te mjere zabrinuti, kazao je Adamsberg ustajući, nazovite službu za dezinsekciju i gotovo.- To neće ničemu poslužiti. Ubojica me odabrao, ubit će me, s buhama ili bez njih. Tražim zaštitu.Adamsberg se vratio za stol, povukao se prema zidu i pažljivije pogledao Kevina Roubauda. Tridesetak godina, žestok, zabrinut, s nečim skrivenim u krupnim tamnim očima, malo iskolačenim.- Dobro, kazao je Adamsberg. Vas je odabrao. Nema ni jedne četvorke u vašoj zgradi koja bi bila dostojna toga imena, ali vi znate da je vas odabrao.- Buhe, grmio je Roubaud. Pisalo je u novinama. Sve su žrtve imale buhe.- A pas vašega prijatelja?- Ne, nije to.- Zašto ste tako sigurni?Kako se komesarov ton mijenjao, Roubaud je to osjetio te se podigao na svom stolcu.- Pisalo je u novinama, ponovio je.- Ne, Roubaud, to je nešto drugo.Danglard je upravo stigao, bilo je šest sati i pet minuta ujutro. Adamsberg mu je dao znak da sjedne. Kapetan se u tišini pomaknuo i smjestio uz tipkovnicu.- Dakle, rekao je Roubaud nastavljajući sa sigurnošću, ili s prijetnjom, neki luđak pokušava me ubiti, a vi mene gnjavite?- Cime se bavite u životu?, upitao je Adamsberg blažim tonom.- Radnim na odjelu linoleuma u robnoj kući za pokućstvo, iza Istočnog kolodvora.- Jeste li oženjeni?

- Rastavljen sam već dvije godine.- Imate li djece?- Dvoje.- Žive li s vama?- Žive s majkom. Vikendom imam pravo na posjete.- Večerate vani? Kod kuće? Znate li kuhati?- Ovisi, odgovorio je Roubaud, pomalo zbunjen. Katkada napravim juhu ili uzmem neko smrznuto jelo. Katkada siđem u kafić. Restorani su preskupi.- Volite li glazbu?- Da, odgovorio je Roubaud, pomalo izgubljen.- Imate li televizor? -Da.- Gledate li nogomet?- Da, naravno.- Navijački?- Prilično.- Nantes-Bordeaux, jeste li gledali? - -Da.- Nisu loše igrali?, upitao je Admasberg koji nije gledao utakmicu.- Ne znam baš, odgovorio je Roubaud uz grimasu. Bilo je nekako mlako i završilo je bez pogodaka. Na to sam se mogao okladiti već u prvom poluvremenu.- Jeste li pratili vijesti, na poluvremenu?- Da, odgovorio je Roubaud automatski.- Znači, rekao je Adamsberg i sjeo pored njega, vi znate da smo sinoć ulovili sijača kuge.- Tako su rekli, promrmljao je Roubaud, uznemiren.- U tom slučaju, čega se bojite? Tip se grizao za usnice.- Čega se bojite?, ponovio je Adamsberg.- Nisam siguran da je to on, izgovorio je na kraju, oklijevajući.- Da? Vi se razumijete u ubojice?Roubaud je posve uvukao donju usnicu, a prste je zabio u malje na prsima.- Meni prijete, a vi mene gnjavite?, ponovio je. Trebao sam to znati. Čim se obratite murjacima, oni vas strpaju u buksu, to je sve što znaju. Trebao sam se sam snaći. Evo što dobijete kad želite pomoći pravdi.- Pomoći ćete vi, Roubaude, mnogo ćete pomoći.- Da? Mislim da ste duboko zaglibili, komesare.- Ne pravi se važan, Roubaud, nisi dovoljno lukav za to.- Da?- Da. No ako ne želiš pomoći, vratit ćeš se doma, vrlo jednostavno. Kući, Roubaude. Ako pokušaš vrdati, vraćamo te kući. Dok smrt ne dode.- Otkada mi murja nalaže gdje moram ići?- Otkako si me počeo gnjaviti. No dobro, Roubaude, idi, slobodan si. Briši.Čovjek se nije pomaknuo.- Bojiš se, je li? Bojiš se da te ne zadavi, kao onih pet ostalih? Znaš da se nećeš moći obraniti. Znaš da će te uhvatiti, ma gdje bio, u Lyonu, u Nici, u Berlinu. Ti si meta. I znaš zašto.Adamsberg je otvorio ladicu, a zatim je ispred muškarca raširio fotografije pet žrtava.- Znaš da ćeš im se pridružiti, zar ne? Poznaješ ih sve i zato se bojiš.- Ostavite me na miru, kazao je Roubaud okrenuvši se postrance.- Onda bježi. Odlazi.Protekle su dvije duge minute.

- U redu, odlučio se muškarac.- Poznaješ li ih?- I da i ne.- Objasni.- Recimo da sam ih sreo jedne večeri, davno je to bilo, prije sedam ili osam godina. Popili smo piće.- Ah, da. Popili ste piće i zato nestajete jedan za drugim.Čovjek je uzdisao, a miris njegova znoja ispunio je cijelu prostoriju.- Hoćeš kavu?, upitao je Adamsberg.- Rado.- I nešto za pojesti?-Rado.- Danglarde, recite Estalereu da sve to donese.- I pljuge, dodao je Roubaud.- Pričaj, ponovio je Adamsberg dok se Roubaud nagnuo nad jako zašećerenu kavu s mlijekom. Koliko vas je bilo?- Sedam, prošaptao je Roubaud. Našli smo se u nekoj rupi, časna riječ.Adamsberg ga je odmah pogledao u krupne crne oči i vidio je da je s tom „časnom riječi" došlo i malo istine.- Što ste radili?- Ništa.- Roubaude, imam sijača u ćeliji. Ako hoćeš, spojit ću te s njim, zatvorit ću oči i više nećemo razgovarati. Za pola sata si mrtav.- Recimo da smo pritisnuli nekog tipa.- Zašto?- Duga priča. Bili smo plaćeni da taj tip nešto ispljune, to je sve. Nešto je uzeo i morao je to vratiti. Pritisnuli smo ga, prema ugovoru.- Ugovoru?- Da, unajmili su nas. Silni posao, eto.- Gdje ste ga to „pritisnuli"?- U teretani. Dali su nam adresu, ime tog tipa i naziv rupe u kojoj smo se trebali okupiti. Naime, nismo se otprije poznavali.- Nitko od vas?- Ne. Bilo nas je sedmero i nitko se nije poznavao. Sve nas je odvojeno našao. Lukavac.- Gdje vas je našao?Roubaud je slegnuo ramenima.- Na mjestima gdje se može naći tipove koji žele pritisnuti druge za lovu. Nije neka mudrost. Mene su zgrabili u nekoj rupi u ulici Saint- Denis. Časna riječ, već godinama se ne bavim takvim poslovima. Časna riječ, komesare.- Tko te zgrabio?- Nemam pojma. Sve je bilo napismeno. Neka djevojka mi je predala pismo. Otmjen, čist papir. Imao sam povjerenja.- Od koga?- Časna riječ, nikada nisam saznao tko nas je unajmio. Gazda je bio prepreden. Za slučaj da zatražimo još.- Dakle našli ste se svih sedmero i otišli ste pokupiti žrtvu?-Da.- Kad je to bilo?- Jednog 17. ožujka. Jednog četvrtka.

- I odveli ste ga u tu gimnastičku dvoranu. I onda?- Rekao sam vam, k vragu, odgovorio je Roubaud i počeo se vrpoljiti na stolcu. Pritisnuli smo ga.- Učinkovito? Je li ispljunuo ono što je trebao?- Da. Na kraju je nazvao. Dao je sve informacije.- O čemu se radilo? Lova? Droga?- Nisam shvatio, časna riječ. Gazda je sigurno bio zadovoljan jer više nismo ništa o tome čuli.- Dobro plaćeno?- Da.- Pritisnut, ha? I tip je sve ispljunuo? Ne bi li radije rekao mučen?- Pritisnut.- I vaša žrtva vas tjera da platite, nakon osam godina?- Tako ja mislim.- Jer je bio pritisnut? Rugaš mi se, Roubaude? Vratit ćeš se kući.- To je istina, kazao je Roubaud zalijepivši se za stolac. Zašto bismo ih mučili, k vragu? Nisu imali ništa u želucu, samo su nas gledali.- „Oni"?Roubaud je opet progutao donju usnicu.- Bilo ih je više? Požuri se, Roubaude, obruč se steže.- Bila je i neka djevojka, promrmljao je Roubaud. Nismo imali izbora. Kad smo došli po tipa, bio je s curom, što to mijenja na stvari? Pokupili smo ih oboje.- Curu ste također pritisnuli?- Malo. Nisam ja, kunem se.- Lažeš. Izađi iz mog ureda, ne želim te više vidjeti. Kreni prema svojoj sudbini, Kevine Roubaude, ja perem ruke.- Nisam ja, kazao je Roubaud, šapćući, kunem se. Ja nisam okrutan. Malo uz rub, ako baš moram, ali nisam kao drugi. Ja sam se samo zabavljao i osiguravao pozadinu.- Vjerujem ti, kazao je Adamsberg, koji mu uopće nije vjerovao. Čime si se to zabavljao?- Pa s onim što su radili.- Požuri, Roubaude, imaš još pet minuta prije nego što te izbacim.Roubaud je odjednom dobio nadahnuće.- Skinuli su ga, nastavio je tihim glasom, izlili su mu benzin na ... na...- Na spolovilo, navodio ga je Adamsberg.Roubaud je potvrdio. Kapi znoja kotrljale su mu se niz obraze i nestajale negdje po tijelu.- Upalili su upaljače i kružili oko njega, približavajući se njegovoj... njegovoj stvari. Tip je urlao, umirao je od straha pri pomisli da bi mu mogli zapaliti onu stvar.- Pritisnuli, mrmljao je Adamsberg. I onda?- Onda su ga okrenuli na gimnastički stol i prikovali ga.- Prikovali?- Pa da. To se zove ukrasiti tipa. Zabili su mu pribadače u tijelo, a onda su mu zabili batinu u, u, u dupe.- Sjajno, protisnuo je Adamsberg kroza zube. A djevojka? Nemoj mi reći da djevojku niste dirali?- Ja nisam, viknuo je Roubaud, ja sam osiguravao pozadinu. Samo sam se zabavljao.- I danas se zabavljaš?Roubaud je pognuo glavu, rukama se i dalje čvrsto držeći za stolac.

- Djevojka?, ponovio je Adamsberg.- Silovala su je petorica, jedan po jedan. Počela je krvariti. Na kraju je bila nepomična. Čak sam pomislio da su je ubili, da je umrla. Zapravo je poludjela, više nikoga nije mogla prepoznati.- Petorica? Mislio sam da vas je bilo sedam.- Ja je nisam dirnuo.- A sedmi tip? On nije ništa učinio?- To je bila djevojka. Ona, kazao je Roubaud, prstom pokazujući na fotografiju Marianne Bardou. Bila je u vezi s jednim tipom. Nismo željeli komade, ali ona se zalijepila i pratila nas.- Sto je ona učinila?- Ona je izlila benzin. Dobro se zabavljala.- Očito.- Da, kazao je Roubaud.- I onda?- Nakon što je tip završio s telefoniranjem, sav u bljuvotini, oboje smo ih izbacili van, posve gole, skupa sa stvarima, te smo svi otišli ovla- žiti grlo.- Lijepa večer, komentirao je Adamsberg. To treba zaliti.- Časna riječ, smrznuo sam se od toga. Nikada nisam ponovio tako nešto i nikada više nisam vidio one tipove. Lovu sam primio poštom, kao što je bilo dogovoreno, i više nisam ništa o tome čuo.- Do ovog tjedna.-Da.- Kad si prepoznao žrtve.- Samo njega, njega i ženu, kazao je Roubaud pokazujući na fotografije Viarda, Clerca i Bardou. Vidio sam ih samo jedne večeri.- Je li ti odmah zazvonilo?- Tek nakon što je žena ubijena. Prepoznao sam je jer je imala puno madeža po licu. Onda sam pogledao fotografije ostalih i shvatio.- Da se vratio.-Da.- Znaš li zašto je čekao sve ovo vrijeme?- Ne, ne poznajem ga.- Jer je nakon toga pet godina robijao. Njegova prijateljica, djevojka koja je zbog vas poludjela, nakon mjesec dana bacila se kroz prozor. Progutaj to, Roubaud, ako već nisi dovoljno sit.Adamsberg je ustao i širom otvorio prozor kako bi mogao disati, izbaciti miris znoja i užasa. Na trenutak je ostao nagnut nad ogradom, spustivši pogled prema ljudima koji su hodali dolje, na ulici, koji nisu čuli priču. Sedam i petnaest. Sijač je i dalje spavao.- Zašto se bojiš kad je on u zatvoru?, upitao je okrenuvši se.- Jer to nije on, uzdahnuo je Roubaud. Potpuno ste promašili. Tip kojeg smo mučili bio je posve iznuren, uplašen, bijedna krpa, slabašan.Tip kojeg su pokazali na televiziji bio je fizički snažan, nema veze s njim, možete mi vjerovati.- Sigurno?- Posve. Onaj tip imao je njušku poput ptičice, jako dobro se sjećam. Još uvijek je vani i vreba me. Sad kad sam vam sve rekao, tražim zaštitu. Ali časna riječ, ja nisam ništa učinio, osiguravao sam...

- Pozadinu, čuo sam, ne zamaraj se. Ali zar misliš da se nakon pet godina guljenja nije mogao promijeniti? Osobito ako je opsesivno odlučio osvetiti se? Ne misliš li da se mišići mogu nabildati, za razliku od mozga? I da se, za razliku od tebe koji si ostao glupan, on mogao svjesno promijeniti?- Zbog čega?- Da spere sram, da živi i da vas osudi.Adamsberg je otišao do ormara i iz njega izvadio plastičnu vrećicu u kojoj je bila velika omotnica boje bjelokosti te ju je lagano pomicao Roubaudu pred očima.- Je li ti ovo poznato?- Da, kazao je Roubaud nabravši čelo. Jedna je bila na podu sad kad sam odlazio od kuće. Nije bilo ničega unutra, bila je prazna i već otvorena.- To je bio on, sijač. Iz omotnice ti je pustio zaražene buhe.Roubaud je rukama čvrsto stisnuo trbuh.- Bojiš li se kuge?- Ne previše, odgovorio je Roubaud. Ne vjerujem baš u te gluposti, to je obična obmana. Mislim da ih zadavi.- U pravu si. Jesi li siguran da ta omotnica nije bila ondje jučer?- Siguran.Adamsberg je rukom prešao preko obraza, zamišljen.- Dođi ga vidjeti, kazao je uputivši se prema vratima.Roubaud je oklijevao.- Sad se ne zabavljaš tako dobro kao prije, u dobrim starim vremenima? Dodi, ništa ne riskiraš, zvijer je u kavezu.Adamsberg je dovukao Roubauda do Damaskove ćelije. Ovaj je još uvijek spavao snom pravednika, s glavom postrance položenom na pokrivač.- Dobro ga pogledaj, kazao je Adamsberg. Ne žuri. Nemoj zaboraviti da je prošlo gotovo osam godina otkako si ga vidio i da u ono vrijeme tip nije bio u najboljoj formi.Roubaud je promatrao Damaska kroz rešetke, gotovo fasciniran.- Onda?, upitao je Adamsberg.- Moguće je, odgovorio je Roubaud. Usta, moguće je. Trebao bih vidjeti oči.Adamsberg je otvorio ćeliju pod gotovo paničnim Roubaudovim pogledom.- Želiš da je zatvorim?, upitao je Adamsberg. Ili hoćeš da te zaključam zajedno s njim, kako biste se mogli zabavljati kao kad ste bili mladi, sjećajući se lijepih dana?- Ne govorite gluposti, kazao je Roubaud suho. Možda je opasan.- I ti si također bio opasan.Adamsberg se zatvorio s Damaskom, a Roubaud ga je gledao kao krotitelja koji je ušao u arenu. Komesar je prodrmao Damaska po leđima.- Probudi se, Damask, imaš posjet.Damask je sjeo gunđajući i pogledao zidove ćelije, užasnut. Onda se sjetio i zabacio kosu unatrag.- Što se događa?, upitao je. Mogu li ići?- Ustani. Tu je neki tip koji te želi pogledati, tvoj stari poznanik.Damask ga je poslušao, omotan u pokrivač, i dalje poslušan, aAdamsberg je naizmjence promatrao dvojicu muškaraca. Damaskovo lice kao da se lagano zatvorilo. Roubaud je razrogačio oči, a zatim se udaljio.- Onda?, upitao je Adamsberg kad su se vratili u ured. Jesi li se sjetio?- Moguće je, odgovorio je Roubaud, ne osobito uvjeren. No ako je to on, onda je udvostručio obujam.- A lice?- Moguće je. Nije imao dugu kosu.

- Paziš da se ne uvališ? Bojiš se?Roubaud je spustio glavu.- Možda nisi u krivu, kazao je Adamsberg. Tvoj osvetnik vjerojatno ne djeluje sam. Ostat ćeš ovdje dok mi stvari ne budu jasnije.- Hvala, kazao je Roubaud.- Daj mi ime buduće žrtve.- Pa to sam ja.- Shvatio sam, ali onaj drugi? Bilo vas je sedam, manje pet koji su mrtvi jednako dva. Tko je ostao?- Neki suhi tip, ružan poput krtice, najgori u skupini, po mom mišljenju. On je zabio batinu.- Ime?- Nismo si govorili ni imena ni prezimena. U takvoj vrsti posla nitko ne želi preuzeti rizik.- Dob?- Kao svi mi. Imao je dvadeset do dvadeset pet.- Iz Pariza?- Pretpostavljam.Adamsberg je pospremio Roubauda u ćeliju koju nije zatvorio, a onda je Damasku kroz rešetke pružio odjeću.- Sudac je odlučio da će podići optužnicu.- Dobro, kazao je Damask mirno, sjedeći na klupi.- Govoriš li latinski, Damask?-Ne.- I dalje mi nemaš ništa za reći? Vezano za buhe.-Ne.- A vezano za tipove koji su te ispitivali jednog četvrtka, 17. ožujka? Nemaš mi ništa za reći? Ni o djevojci koja se zabavljala?Damask je i dalje šutio, s dlanovima okrenutima prema sebi i palcem koji je doticao dijamant.- Sto su ti uzeli, Damask? Osim prijateljice, tijela, časti? Sto su tražili?Damask se nije ni pomaknuo.- Dobro, rekao je Adamsberg. Poslat ću ti doručak. Odjeni se.Adamsberg je povukao Danglarda u stranu.- Onaj gad Roubaud nije siguran, kazao je Danglard. To je za vas nezgodno.- Damask ima pomagača vani, Danglarde. Buhe su ostavljene kod Roubauda dok je Damask već bio kod nas. Netko je preuzeo stvar čim je objavljeno njegovo uhićenje. Postupio je vrlo brzo, ne gubeći vrijeme na slikanje četvorki kao upozorenje.- Ako ima pomagača, time se može objasniti i njegova mirnoća. Ima nekoga tko će nastaviti posao i on na to računa.- Pošaljite ljude da ispitaju njegovu sestru Evu i sve koji se obično nalaze na trgu kako bismo saznali vida li se s prijateljima. A ponajprije želim ispis svih telefonskih poziva u posljednja dva mjeseca. Iz dućana i iz stana.- Nećete ići s nama?- Više ne odišem svetošću na trgu. Sada sam izdajnik, Danglarde. Lakše će razgovarati s policajcima koje ne poznaju.- Dobro, kazao je Danglard. Mogli smo je dugo tražiti, tu zajedničku točku. Susret, rupu, večer, tipove koji se čak ni ne poznaju. Imali smo sreće što je tog Roubauda uhvatila panika.- Itekako, Danglarde.

Adamsberg je izvadio mobitel i pogledao ga u oči. U tišini ga prekli- njući da zazvoni, da se pomakne, da učini nešto zanimljivo, na kraju je uređaj zamijenio za projekciju same Camille. Počeo mu je govoriti, pripovijedati svoj život, kao da bi ga Camille mogla čuti. No kao što je Bertin točno govorio, to ne može dovesti do zadovoljstva, takve stvari, i Camille nije izašla iz mobitela poput duha iz svjetiljke. Nema veze. Pažljivo ga je položio na pod, da mu ne naudi, te se ispružio i spavao sat i pol.

Danglard ga je probudio s ispisom Damaskovih telefonskih poziva. Ispitivanja na trgu nisu donijela ništa važno. Eva bijaše zatvorena poput školjke, Marie-Beile je svako malo zapadala u plač, Decambrais je bio uvrijeđen, Lizbeth je vrijeđala, a Bertin se izražavao jednosložnim riječima, vratila mu se sva ona normandijska nepovjerljivost. Iz svega toga ipak je proizašlo da Damask takoreći nije napuštao trg i da je sve večeri provodio slušajući Lizbeth u kabaretu, ne družeći se ni s kim ondje. Nije imao prijatelja, a nedjelje je provodio sa sestrom.

Adamsberg je pregledao popis telefonskih poziva, tražeći broj koji bi se ponavljao. Ako je imao pomagača, Damask je nužno morao biti s njim u stalnom kontaktu, s obzirom na to koliko je složeni kalendar četvorki, buha i ubojstava bio zgusnut. Ali Damask je iznimno rijetko telefonirao. Od kuće su zabilježeni pozivi u dućan, zasigurno je to Marie-Belle nazivala Damaska, a iz dućana je popis bio vrlo kratak, s rijetkim ponavljanjima. Adamsberg je provjerio četiri broja koja su se donekle ponavljala, svi su bili od dobavljača sportskih dasaka, rola i kaciga. Adamsberg je popis odložio na kraj stola.

Damask nije bio glup. Damask je bio natprosječno inteligentan, a svoj prazan pogled je uvježbao. Sve je pripremio u zatvoru i poslije. Sedam godina pripreme. Ako je imao pomagača, nije želio da ga otkriju i nije ga nazivao od kuće. Adamsberg je nazvao postaju četrnaestog arondismana i zatražio ispis poziva iz javne govornice u ulici Gaite. Faks je stigao nakon dvadeset minuta. Nakon ekspanzije mobitela, upotreba javnih telefonskih govornica naglo se smanjila i Adamsberg je trebao pregledati dosta kratak popis. Na njemu je otkrio jedanaest brojeva koji su se ponavljali.

-Dešifrirat ću ih, ako želite, predložio mu je Danglard.-Najprije ovaj, kazao je Adamsberg stavljajući prst na jedan broj. Ovaj u Hauts-de-

Seine.-Mogu li znati?, upitao je Danglard i pokrenuo računalo.- Sjeverno predgrađe, to je naše. Uz malo sreće, doći ćemo do Clichyja.

- Zar ne bi bilo bolje provjeriti i ostale?- Neće pobjeći.Danglard je nekoliko trenutaka tipkao u tišini.- Clichy, objavio je.- Žarište kuge 1920. To je u njegovoj obitelji, to je njegova utvara. Ondje je živio, vjerojatno. Brzo, Danglarde, ime, adresa.- Clementine Courbet, ulica Hauptoul, broj 22.- Potražite medu prebivalištima.Danglard je tipkao dok je Adamsberg hodao po prostoriji, nastojeći izbjeći macu koja se igrala s koncem što je visio s njegovih hlača.- Clementine Courbet, rođena Journot, iz Clichyja, supruga Jeana Courbeta.- Što još?- Pustite to, komesare. Ima osamdeset šest godina. To je neka starica, pustite to.Adamsberg je načinio grimasu.- Što još?, navaljivao je Adamsberg.

- Imala je kćer, rođenu 1942. u Clichyju, mehanički je pročitao Danglard, Roseline Courbet.- Dobro pogledajte tu Roseline.Adamsberg je pokupio Lopticu i stavio je u košaru. Ona je odmah iskočila van.- Roseline, rođena Courbet, supruga Heller-Deville, Antoinea.Danglard je pogledao Adamsberga, ništa ne govoreći.- Imali su sina? Arnauda?- Arnaud Damask, potvrdio je Danglard.- Njegova baka, kazao je Adamsberg. Naziva baku u miru iz telefonske govornice. Roditelji te bake, Danglarde?- Umrli. Nećemo valjda ići do srednjeg vijeka.- Njihova imena?Tipke na tipkovnici brzo su se pomicale.- Emile Journot i Celestine Davelle, rođeni u Clichyju, u dijelu koji se zove Hauptoul.- Eto ih, prošaptao je Adamsberg, oni su pobijedili kugu. Dama- skova je baka imala šest godina u vrijeme epidemije.Uzeo je Danglardov telefon i okrenuo Vandooslerov broj.- Marc Vandooslcr? Ovdje Adamsberg.- Trenutak, komesare, kazao je Marc, moram odložiti glačalo.- Hauptoul, u Clichyju, govori li vam nešto?- U Hauptoulu je bilo središte epidemije, tu su bile sirotinjske barake. Imate neku specijalku koja o tome govori?- Ne, imam adresu.- Taj je dio odavno nestao, zamijenile su ga uličice i siromašne kuće.- Hvala, Vandooslere. Adamsberg je polako spustio slušalicu.- Trebam dva čovjeka, Danglarde. Idemo tamo.- Četvero? Za jednu staricu?- Četvero. Otići ćemo kod suca po nalog.- Kad ćemo jesti?- Po putu.

XXXIV.

Popeli su se starom alejom obrubljenom smećem koja je vodila do male oronule kuće, na koju je nadogradeno krilo od loše sklepanih dasaka. Lagano je kišilo po krovu od crijepova. Ljeto se pokvarilo, rujan također.- Dimnjak, kazao je Adamsberg pokazujući na krov. Drvo. Od stabla jabuke.Pokucao je na vrata i neka je starica otvorila, velika i snažna, teškog i naboranog lica, kose prekrivene rupcem s cvjetnim uzorkom. Njezine vrlo tamne oči u tišini su prešle preko četiri policajca. Onda je izvadila cigaretu koja joj je visjela iz usta.- Murjaci, kazala je.To nije bilo pitanje, nego točna dijagnoza.- Murjaci, potvrdio je Adamsberg ulazeći. Clementine Courbet?- Ta sam, odgovorila je Clementine.Starica ih je uvela u blagovaonicu i malo lupnula po klupi prije nego što ih je pozvala da sjednu.- Sada ima i žena u policiji?, upitala je prezrivo gledajući poručnicu Helene Froissy. Pa neću vam na tome čestitati. Zar ne mislite da ima dovoljno tipova koji se igraju vatrenim oružjem, pa ne bi ih trebalo oponašati, ne? Nemate li kakvu drugu ideju, ili dom?Clementine je taj „dom" izgovorila onako seljački.Uzdišući se udaljila u kuhinju te se vratila noseći pladanj s čašama i tanjur s kolačima.- Imaginacija, to je ono što uvijek nedostaje, zaključila je stavljajući pladanj na stolić s nadstolnjakom, ispred klupe s cvjetnim uzorkom. Kuhano vino, kolačići s kožicom od mlijeka, sjećate li se toga?Adamsberg ju je gledao, iznenađen, gotovo zaveden njenim teškim, istrošenim licem. Kernorkian je komesaru dao do znanja da neće odbiti kolačiće, jer mu sendvič koji je pojeo u automobilu nije bio dovoljan.- U pravi čas, kazala je Clćmentine. Ali kožica od mlijeka više se ne može naći. Mlijeko je postalo voda. Moram ga zamijeniti vrhnjem.Clćmentine je napunila pet čaša, ispila gutljaj kuhanog vina i pogledala ih.- Dosta je bilo gluposti, kazala je upalivši cigaretu. O kome je riječ?- Arnaud Damask Heller-Deville, započeo je Adamsberg, uzevši kolačić.- Arnaud Damask Viguier, oprostite, rekla je Clementine. Tako mu je draže. Pod ovim krovom se ne izgovara prezime Heller-Deville. Ako vam to smeta, idite ga vani izgovoriti.- To je vaš unuk?- Znate, tužni ljubavniče, odgovorila je Clementine ispruživši bradu prema Adamsbergu, ne pokušavajte me zafrkavati. Da to ne znate, ne biste bili ovdje, ne? Kakvi su vam kolačići? Jesu li dobri ili nisu?- Dobri su, potvrdio je Adamsberg.- Izvrsni, uvjeravao ju je Danglard, i to je stvarno mislio. Istinu govoreći, nije kušao tako dobre kolačiće već najmanje četrdeset godina i taj ga je dojam ispunjavao nevjerojatnim veseljem.- Dosta je bilo gluposti, kazala je starica, i dalje stojeći, mjerkajući četvero murjaka. Dat ćete mi vremena da sklonim nadstolnjak, zatvorim plin i obavijestim susjedu, onda sam vaša.- Clementine Courbet, imamo nalog za pretres, kazao je Adamsberg. Najprije ćemo pregledati kuću.

- Kako se vi zovete?- Glavni komesar Jean-Baptiste Adamsberg.- Jean-Baptiste Adamsberg, nemam naviku zagorčavati život ljudima koji mi nisu učinili ništa nažao, bili oni murjaci ili ne bili. Štakori su na tavanu, kazala je pokazujući prstom prema stropu, tristo dvadeset dva štakora, plus osam strvina prekrivenih gladnim buhama za koje vam savjetujem da im se ne približavate, jer u protivnom ne mogu jamčiti za vaš život. Ako želite gurati nos ondje gore. Trebalo bi najprije obaviti dezinsekciju. Nemojte se truditi: životinje su gore, a Arnaudov pisač, na kojem je tiskao poruke, nalazi se u maloj sobi. Zajedno s omotnicama. Zanima li vas još nešto?- Knjižnica, kazao je Danglard.- Također na tavanu. Najprije treba proći štakore. Četiristo svezaka, to vam nešto govori?- O kugi?- A o čemu drugom?- Clementine, blago je rekao Adamsberg uzimajući još jedan kolačić, zar ne biste sjeli?Clementine je svoje krupno tijelo zavalila u naslonjač s cvjetnim uzorkom i prekrižila ruke.- Zašto sve to govorite?, upitao je Adamsberg, Zašto ne poričete?- Što, okužene?- Pet žrtava, da.- Žrtve moje dupe, kazala je Clćmentine. Krvnici.- Krvnici, potvrdio je Adamsberg. Mučitelji.- Mogu krepati. Što više krepaju, to će Arnaud više oživjeti. Sve su mu uzeli, sveli su ga na najnižu razinu. Arnaud mora oživjeti. A to nije moguće dok taj nered ostane na zemlji.- To bi bilo suviše lijepo. Nered je vrlo živahan.- Trebalo mu je pomoći, Clćmentine?- Samo malo.- Zašto kuga?- Journotovi su gospodari kuge, kazala je Clćmentine odrješito. Ne treba dirati jednog Journota, to je sve.- U protivnom?- U protivnom, Journotovi će mu poslati kugu. Oni su gospodari velike pošasti.- Clćmentine, zašto nam sve to govorite?, ponovio je Adamsberg.- Umjesto čega?- Umjesto da šutite.- Pronašli ste me, ne? A mali je zatvoren od jučer. Dakle, dosta je bilo gluposti, idemo i to je sve. Sto to mijenja na stvari?- Sve, odgovorio je Adamsberg.- Ništa, kazala je Clćmentine, oporo se smješkajući. Posao je završen. Kužite, komesare? Završen. Neprijatelj je na svom mjestu. Sljedeća tri crknut će u roku od osam dana, ma što se dogodilo, bila ja ovdje ili negdje drugdje. Za njih je prekasno. Posao je završen. Svih osmero bit će mrtvo.- Osmero?- Šest mučitelja, okrutna djevojka i nalogodavac. Meni je to osmero. Upoznati ste s tim ili niste upoznati?- Damask nije ništa rekao.- Normalno. Nije mogao govoriti prije nego što bude siguran da je posao završen. Tako smo se dogovorili, u slučaju da jedno uhvate. Kako ste ga pronašli?

- Preko dijamanta.- Skriva ga.- Ja sam ga vidio.- Ah, kazala je Clćmentine. Vi imate znanja, znanja o Božjoj pošasti. Nismo na to računali.- Pomutio sam se to brzo naučiti.- Ali prekasno. Posao je završen. Neprijatelj je na svom mjestu.- Buhe?- Da. Već su na njima. Već su zaraženi.- Njihova imena, Clementine?- Možete potrčati. Spasili biste ih? To je njihov usud koji se ispunjava. Nije trebalo uništiti jednog Journota. Uništili su ga, komesare, njega i djevojku koju je volio, koja je skočila kroz prozor, sirota cura.Adamsberg je pognuo glavu.- Vi ste ga, Clementine, uvjerili da se mora osvetiti?- Razgovarali smo o tome gotovo svaki dan, u zatvoru. On je nasljednik svog pradjeda i prstena. Arnaud je morao podignuti glavu, kao Emile, za vrijeme epidemije.- Ne bojite se zatvora? Za vas? Za Damaska?- Zatvor?, upitala je Clementine udarivši se rukama po bedrima. Šalite se, komesare? Arnaud i ja nismo nikoga ubili. Samo malo.- Nego tko?- Buhe.- Pustiti zaražene buhe, to je kao da pucate u nekoga.- One nisu morale ubosti, samo malo. To je Božja pošast, pada gdje joj se svidi. Ako je netko ubio, onda je to Bog. Ne mislite valjda Boga uhititi?Adamsberg je promatrao lice Clementine Courbet koje je bilo jednako mirno kao lice njezina unuka. Shvatio je odakle dolazi Damaskova gotovo nepokolebljiva mirnoća. I jedno i drugo osjećali su se iskreno nevini za pet ubojstava koja su počinili i tri koja su planirali počiniti.- Dosta je bilo gluposti, kazala je Clementine. Sada kad smo popričali, idem s vama ili ostajem?- Zamolit ću vas da pođete s nama, Clementine Courbet, kazao je Adamsberg ustajući. Da date iskaz. Bit ćete u pritvoru.- Pa to mi odgovara, kazala je Clementine također ustajući. Tako ću vidjeti maloga.Dok je Clementine raspremala stol, gasila vatru, zatvarala plin, Ker- norkian je Adamsbergu dao do znanja da ne žuri previše otići pregledati tavan.- Nisu zaražene, naredniče, rekao je Adamsberg. Dragi Bože, gdje mislite da je ta žena pronašla kužne štakore? Ona sanja, Kernorkiane, sve je to u njezinoj glavi.- Nije važno što ona kaže, usprotivio se Kernorkian, turobnog izraza.- Ona je svaki dan u dodiru s njima, a nema kugu.- Journotovi su zaštićeni, komesare.

-Journotovi imaju utvaru koja vam neće ništa učiniti, imate moju riječ. Napada samo one koji su pokušali uništiti nekog od Journotovih.

-Obiteljski osvetnik, na neki način?-Točno. Uzmite i drveni ugljen te ga uputite u laboratorij, s oznakom žurno.Dolazak starice u Brigadu izazvao je stanovitu senzaciju. Sa sobom je donijela

veliku kutiju s kolačima koje je veselo pokazala Damasku, zaustavivši se ispred njega. Damask se nasmiješio.

-Bez uznemiravanja, Arnaude, rekla mu je ni ne pokušavajući stišati glas. Posao je završen. Svi, svi ih imaju.

Damask se opet nasmiješio, primio je kutiju koju mu je pružila kroz rešetke te se mirno vratio i sjeo na klupu.

- Pripremite joj ćeliju pored Damaskove, naložio je Adamsberg. Uzmite madrac iz garderobe i stavite ga tako da bude što je moguće komfornije. Starica ima osamdeset šest godina. Clementine, kazao je obraćajući se starici, dosta je bilo gluposti, sada uzimamo taj iskaz ili se možda osjećate umorno?

-Uzimamo ga, odlučno je kazala Clementine.Oko šest sati navečer, Adamsberg je otišao u šetnju, glave otežale od onoga što mu

je otkrila Clementine Journot, udana Courbet. Slušao ju je dva sata, a zatim je suočio baku i unuka. Njihova uvjerenost u skoru smrt trojice posljednjih mučitelja nijednom nije bila dovedena u pitanje. Čak ni onda kad im je Adamsberg dokazao da je vrijeme koje je proteklo između puštanja buha i smrti žrtava bilo prekratko, uvelike prekratko da bi se njihova smrt mogla pripisati kužnim buhama. Taje pošast uvijek spremna da je Bog po svom nalogu pošalje i da krene kad se njemu svidi, odgovarala je Clementine, recitirajući bez pogreške specijalku od 19. rujna. Čak ni onda kad joj je Adamsberg pokazao negativne rezultate analize koji su dokazali posvemašnju neškodljivost njihovih buha. Čak ni onda kad im je pod nos stavio fotografije koje pokazuje davljenje. Vjera koju su imali u svoje insekte ostala je nepokolebljiva, kao i njihova uvjerenost da će trojica muškaraca ubrzo umrijeti, jedan u Parizu, drugi u Troyesu i posljednji u Chätelleraultu.Lutao je ulicama više od sata te se zaustavio pred zatvorom Sante. Neki je zatvorenik, gore, gurnuo nogu kroz rešetke. Uvijek je postojao neki tip koji bi gurnuo nogu i vitlao njome po zraku iznad bulevara Arago. Ne ruku, nego nogu. Ne u čarapi, nego bosu. Neki tip koji je, poput njega, želio šetati vani. Promotrio je tu nogu, zamislio Clemen- ti a inu, onda Damaskovu kako se vrti ispod oblaka. Nije mislio da su tako ludi, osim u dijelu u kojem ih je vodila njihova utvara. Kad se noga naglo uvukla u ćeliju, Adamsberg je shvatio da je treći element još uvijek izvan zidina, spreman dovršiti započeti posao, u Parizu, u Troyesu, u Chätelleraultu, s kugličnim ovratnikom.

XXXV.

Adamsberg je zaokrenuo prema Montparnasseu i stigao do trga Edgar-Quinet. Za četvrt sata Bertin će oglasiti večernji gong.

Gurnuo je vrata Vikinga pitajući se hoće li se Normandanin usuditi zgrabiti ga za vrat kao što je učinio svojoj sinoćnoj mušteriji. No Bertin se nije pomaknuo dok se Adamsberg uvlačio ispod pramca jedrenjaka i zauzeo mjesto za stolom. Nije se pomaknuo, ali nije ga ni pozdravio nego je izašao čim je Adamsberg sjeo. Adamsberg je shvatio da će u razmaku od dvije minute cijeli trg biti obaviješten da je murjak koji je pokupio Damaska u kafiću i da će ubrzo imati cijelu gomilu za vratom. Upravo je po to i došao. Možda će se čak večeras, iznimno, Decambraisova večera održati u Vikingu. Stavio je mobitel na stol i čekao.

Nakon pet minuta, neprijateljska skupina odgurnula je vrata kafića, predvođena Decambraisom, iza kojeg su išli Lizbeth, Castillon, Le Guern, Eva i mnogi drugi. Samo je Le Guern izgledao dosta ravnodušno u odnosu na situaciju. Zaprepašćujuće novosti već ga odavno nisu zaprepašćivale.

- Sjednite, gotovo je naredio Adamsberg, podigavši glavu da se suoči s agresivnim licima koja su ga okružila. Gdje je mala?, upitao je tražeći Marie-Belle.

-Bolesna je, muklo je odgovorila Eva. U krevetu je. Zbog vas.-I vi sjednite, Eva, kazao je Adamsberg.Mladoj se ženi lice promijenilo u jedan dan, a Adamsberg je na njemu pročitao silnu

količinu očite mržnje, zbog koje je izgubila starinsku blagost svoje melankolije. Još jučer ona je bila dirljiva, a večeras prijeteća.

-Izvucite Damaska odanle, komesare, kazao je Decambrais, prekidajući tišinu. Prevarili ste se, izgubit ćete se u svemu tome. Damask je miroljubiv i nježan. On nije nikoga ubio, nikada.

Adamsberg nije odgovorio nego se udaljio prema zahodu da nazove Danglarda. Dva čovjeka neka nadziru stan Marie-Belle, u ulici Convention. Zatim se vratio za stol, nasuprot starom učenom Decambra- isu koji ga je gledao oholim pogledom.- Pet minuta, Decambraise, kazao je podižući ruku, raširenih prstiju. Ispričat ću jednu priču. I briga me ako ću sve zagnjaviti, ispričat ću je. A kad ja pričam, pričam u svom ritmu i svojim riječima. Katkada uspavam svog pomoćnika.

Decambrais je podigao bradu i zašutio.-Godina je 1918., kazao je Adamsberg. Emile Journot, prnjar po zanimanju, vratio

se živ i zdrav iz Prvog svjetskog rata.-Baš nas briga za to, kazala je Lizbeth.-Šuti, Lizbeth, čovjek pripovijeda. Pusti ga da kaže.- Četiri godine na fronti i nikada nije bio ranjen, nastavio je Adamsberg, reklo bi se

pravo čudo. 1915. prnjar spašava život svome zapovjedniku, kad ga je ranjenog izvukao s ničije zemlje. Zapovjednik je, prije nego što će biti evakuiran u pozadinu, u znak zahvalnosti dao svoj prsten Journotu, vojniku bez čina.

-Komesare, kazala je Lizbeth, nismo ovdje da jedni drugima pričamo pričice o dobrim starim vremenima. Ovdje smo da razgovaramo o Damasku.

Adamsberg je pogledao Lizbeth. Bila je blijeda i bilo je to prvi put da je vidio blijedu crnu kožu. Ten joj je postao siv.

-Ali priča o Damasku je stara priča o dobrom starom vremenu, Lizbeth, kazao je Adamsberg. Nastavit ću. Journot bez čina nije taj dan dangubio. Zapovjednikov prsten

imao je dijamant, veći od leće. Za cijelog trajanja rata, Emile Journot nosio ga je na prstu, s kamenom okrenutim prema dlanu i pokrivenim blatom, da mu ga tko ne bi ukrao. Demobiliziran je 1918. te se vratio u svoju bijedu u Clichy, ali prsten nije prodao. Za Emilea Journota, prsten je spasenje i svetost. Dvije godine kasnije u njegovom mjestu izbila je kuga i opustošila cijelu ulicu. Ali obitelj Journot - Emile, njegova žena i njihova šestogodišnja kći Clćmentine - su pošteđeni. Ljudi gunđaju, optužuju. Emile od liječnika koji obilazi devastirano mjesto saznaje da dijamant štiti od pošasti.

-Je li ta glupost istinita?, upitao je Bertin iza šanka.- Istinita je u knjigama, odgovorio je Decambrais. Nastavite, Adamsberg.

Razvlačimo sve skupa.-Upozorio sam vas. Ako želite saznati vijesti o Damasku, slušat ćete me kako

razvlačim do kraja.- Vijesti, uvijek te vijesti, kazao je Joss, stare ili nove, duge ili kratke.-Hvala, Le Guern, kazao je Adamsberg. Emile Journot odmah je optužen da upravlja

kugom, da je možda sije.-Nije nas briga za tog Emilea, kazala je Lizbeth.-To je Damaskov pradjed, Lizbeth, odgovorio je Adamsberg, dosta čvrsto. Bojeći se

linča, obitelj Journot bježi iz Hauptoula usred noći, s djevojčicom na očevim leđima, prelazeći preko smetlišta na kojima su umirali kužni štakori. Dijamant ih štiti, oni živi i zdravi nalaze utočište kod rođaka u Montreuilu, a u svoju staru četvrt vraćaju se tek kad je drama završila. Njihov je ugled izgrađen. Journotovi, nekoć poniženi, postali su heroji, vladari i gospodari kuge. Njihova čudesna priča pretvara ih u slavne prnjare i postaje njihova deviza. Emile se definitivno vezuje za prsten i sve one priče o kugi. Nakon njegove smrti, njegova kći Clementine nasljeđuje prsten, slavu i priče. Udaje se i ponosno podiže kćer Roseline, čuvajući kult moći Journotovih. Ta će se kći udati za Heller-Devillea.

- Udaljavamo se, udaljavamo se, gunđala je Lizbeth.- Približavamo se, kazao je Adamsberg.- Heller-Deville? Proizvođač zrakoplova?, upitao je Decambrais, malo oporo.- To će tek postati. U ono doba to je mladić od dvadeset tri godine, ambiciozan,

inteligentan, naprasit, želi zgrabiti cijeli svijet. A to je Damaskov otac.- Damask se preziva Viguier, kazao je Bertin.-To nije njegovo prezime. Damask se preziva Heller-Deville. Raste između grubog

oca i uplakane majke. Heller-Deville tuče svoju ženu i šamara sina, a sedam godina nakon dječakova rođenja, manje-više napušta obitelj.

Adamsberg je bacio pogled na Evu koja je naglo spustila glavu.- A mala?, upitala je Lizbeth, koja se počela zanimati.

-Ne govore o Marie-Belle. Ona je rođena mnogo poslije Damaska. Damask svaki put kad može bježi kod bake Clementine, u Clichy. Ona tješi dječaka, ohrabruje ga i jača, podsjećajući ga na slavne dane obitelji Journot. Nakon šamara i očeva odlaska, slava obitelji Journot postaje Damaskova jedina snaga. Kad je napunio deset godina, baka mu je svečano povjerila prsten, a zajedno s njim i dijamant, odnosno moć da upravlja Božjom pošasti. Ono što je za dječaka još uvijek bila igra rata, ukotvilo se u njegov duh i postalo izvanredno sredstvo osvete, tada još simboličko. Obilazeći tržnice Saint-Ouena i Clignancourta, baka je skupila impresivnu količini knjiga o kugi, o onoj njezinoj, iz 1920., i o svim ostalim, koje su pothranjivale obiteljsku epopeju. Zamislite samo. Poslije je Damask dovoljno velik da sam nađe utjehu u okrutnim pripovijestima o crnoj kugi. On ih se ne boji, baš naprotiv. Ima dijamant velikog Emilea, junaka iz Prvog svjetskog rata i junaka kuge. Ti mu tekstovi donose olakšanje, oni predstavljaju njegovu prirodnu osvetu zbog nesretnog djetinjstva. To je njegov pojas za spašavanje. Jeste li shvatili?

-Ne vidim nikakvu vezu, kazao je Bertin. To ništa ne dokazuje.- Damask ima osamnaest godina. On je nejak mladić, nerazvijen i nespretan. Postaje

fizičar, vjerojatno da nadmaši oca. Obrazovan je, latinist, kugolog, kultiviran i nadaren znanstvenik, ali ima jednu utvaru u glavi. Počeo se baviti aeronautikom. S dvadeset četiri godine otkrio je proces proizvodnje koji sto puta umanjuje opasnost pucanja u čeliku, laganom poput spužve, ne znam točno cijelu priču. Ne mogu vam reći zašto, ali taj čelik je iznimno važan u proizvodnji zrakoplova.

-Damask je nešto otkrio?, upitao je Joss, iznenađen. S dvadeset četiri godine?-Upravo tako. I imao je namjeru to skupo unovčiti. Neki je tip odlučio da mu neće

ništa platiti i da će čelik oteti od Damaska, bez ikakve love. Poslao je na njega šest ljudi, šest divljih pasa, koji ga ponižavaju, muče i siluju njegovu prijateljicu. Damask je sve otkrio, izgubivši u jednoj večeri ponos, ljubav i otkriće. I slavu. Mjesec dana kasnije, njegova se prijateljica bacila kroz prozor. Prije gotovo osam godina, donesen je pravorijek u slučaju Arnauda Heller-Devillea. Zbog optužbe da je djevojku bacio kroz prozor, osuđen je na pet godina zatvora, odakle je izašao prije nešto više od dvije godine.

-Zašto Damask nije ništa rekao tijekom suđenja? Zašto je dopustio da ga zatvore?- Jer da je murja otkrila mučitelje, Damask više ne bi imao odriješene ruke. A

Damask se htio osvetiti, pod svaku cijenu. U ono doba nije bio dovoljno jak da se protiv njih bori. Ali pet godina kasnije, stvar izgleda posve drukčije. Slabašni Damask izlazi iz zatvora s petnaest kilograma mišića, odlučan da mu više nikada u životu nitko neće govoriti o čeliku i posve opčinjen željom za osvetom. U zatvoru lako postanete opčinjeni. To je gotovo jedini izlaz: biti opčinjen. Izlazi i ima osam osoba koje treba ubiti: šest mučitelja, djevojku koja ih je pratila i naručitelja. Tijekom pet godina, stara je Clementine strpljivo gradila njihov put, slijedeći Damaskove upute. Sada su spremni. Da bi ubijao, Damask se naravno okreće obiteljskoj moći. Što drugo? Petero ih je podleglo ovoga tjedna. Ostaju trojica.

-To nije moguće, kazao je Decambrais.-Damask i njegova baka su sve priznali, kazao je Adamsberg, gledajući ga u oči.

Sedam godina pripreme. Štakori, buhe i stare knjige su kod bake, koja i dalje živi u Clichyju. Omotnice boje bjelokosti također. Pisač. Sav materijal.

Decambrais je pognuo glavu.- Damask ne može ubiti, ponovio je. Ili ja moram predati svoju pločicu savjetnika za životna pitanja.

- Nemojte, sve sam posložio. Damask je priznao, Decambrais. Sve. Osim imena triju preostalih žrtava, čiju skoru smrt slavodobitno očekuje.- Je li rekao da ih je ubio, on sam?- Ne, priznao je Adamsberg. Rekao je da su ih ubile kužne buhe.- Ako je sve to istina, kazala je Libeth, ne mogu reći da nije u pravu.- Otiđite mu u posjet, Decambraise, ako želite, njemu i „Mane", kako je on zove. Potvrdit će vam sve što sam upravo ispričao. Otiđite, Decambraise. Poslušajte ga.Teška tišina nalegla je na stol. Bertin je zaboravio oglasiti večeru. Izluđen, u osam sati i dvadeset pet minuta, šakom je udario po teškoj bakrenoj ploči. Odjeknuo je neobičan zvuk, poput nekog prikladnog zaključka okrutnoj priči o dobrim starim vremenima Amauda Damaska Heller-Devillea.Jedan sat kasnije informacija se, u teško probavljivim dijelovima, već proširila, a Adamsberg se vukao po trgu, zajedno s Decambraisom, nahranjenim i smirenim.- Tako je to, Decambraise, govorio je Adamsberg. Ne možemo tu ništa. I meni je žao.- Ima nešto što ne štima, kazao je Decambrais.- Točno. Ima nešto što ne štima. Ugljen.- Ah, znate dakle?- Golema omaška za tankoćutnog kugologa, prošaptao je Adamsberg. A isto tako nisam siguran, Decambraise, da će se tri tipa koja još treba ubiti izvući.- Damask i Clementine su u buksi.- Nema veze.

XXXVI.

Adamsberg je u deset sati napustio trg s osjećajem da je jedna karika popustila, znao je i koja. Želio je vidjeti Marie-Belle u skupini.

Obiteljska stvar, potvrdio je Ferez.Odsutnost Marie-Belle dovela je do neravnoteže za stolom u Vikingu. Morao je s

njom razgovarati. Ona je bila jedina prijeporna točka koja se pojavila u paru Damask-Mane. Kad je Adamsberg izgovorio djevojčino ime, Damask je htio odgovoriti, ali mu se stara Clementine bijesno okrenula, naloživši mu da zaboravi tu „kurvinu kćer". Starica je zatim nešto promrmljala između zuba, a on misli da je čuo nešto kao „ona debela iz Romorantina". Damask je izgledao dosta nesretno i trudio se promijeniti temu, uputivši Adamsbergu pogled kojim ga je preklinjao da se više ne bavi njegovom sestrom. Upravo se zbog toga Adamsberg njome bavio.

Još nije bilo jedanaest kad je stigao do ulice Convention. Pokupio je svoja dva čovjeka, zavaljena u običnom automobilu, nedaleko od zgrade. Gore, na četvrtom katu, gorjelo je svjetlo. Mogao je dakle pozvoniti kod Marie-Belle bez straha da će je probuditi. Ali Lizbeth je rekla da je bolesna. Oklijevao je. Kad je riječ o Marie-Belle, bio je zdvojan, jednako kao kad je riječ o Damasku i Clementine, jedan dio njega bio je umiren uvjerenjem u njihovu nevinost, dok je drugi dio bio odlučan da je riječ o sijaču.

Pogledao je prema pročelju. Zgrada u Haussmannovu stilu, od visoko kvalitetnog kamena, s reljefnim balkonima. Stan je pokrivao šest prozora na katu. Veliko bogatstvo Heller-Devillea, doista veliko bogatstvo. Adamsberg se pitao zašto Damask, ako je baš morao raditi, nije otvorio luksuzan dućan umjesto onog mračnog i zakrčenog prizemnog prostora Roll-Ridera.

Dok je čekao u sjeni, neodlučan, vidio je kako se veža otvara. Ma- rie-Belle je izašla držeći ispod ruke nekog dosta sitnog muškarca te je zajedno s njim načinila nekoliko koraka po pustom pločniku. Nešto mu je govorila, uzrujana, nestrpljiva. Njezin ljubavnik, pomislio je Adamsberg. Ljubavna svađa, zbog Damaska. Polako se približio. Dobro je razlučio, pod svjetlošću uličnih svjetiljki, dvije plave, profinjene glave. Muškarac se okrenuo da odgovori Marie-Beile i Adamsberg mu je ugledao lice. Dosta zgodan tip, pomalo beživotan, bez obrva, ali profinjen. Marie-Belle mu je snažno stisnula ruku i poljubila ga u oba obraza prije nego što je otišla.

Adamsberg je gledao kako se vrata zgrade iza nje ponovno zatvaraju i mladića kako odlazi niz pločnik. Ne, nije to bio njezin ljubavnik. Ljubavnika se onako brzo ne ljubi u obraze. Onda je to netko drugi, neki prijatelj. Adamsberg je pogledom pratio mladićevu siluetu kako se udaljava, a zatim je prešao ulicu da se popne kod Marie-Belle. Nije bila bolesna. Imala je sastanak. S nekim.

Sa svojim bratom.Adamsberg se ukipio, s rukom na kvaki od ulaznih vrata. Njezin brat. Njezin mladi

brat. Ista plava kosa, iste tanke obrve, isti usiljeni osmijeh. Bezbojna, mekana Marie-Belle. Mladi brat iz Romorantina koji se tako bojao Pariza. Ali koji je bio u Parizu. Adamsberg je u tom trenutku shvatio da nije zabilježio nijedan poziv u Romorantin, u Loir-et-Cher, prema Damsovom popisu. A sestra je govorila da ga mora redovito zvati. Mali nije bio snalažljiv, mali je želio znati novosti.

Ali mali je bio u Parizu. Treći potomak Journotovih.Adamsberg je trkom krenuo ulicom Convention. Ulica je bila duga te je izdaleka

vidio mladog Heller-Devillea. Na udaljenosti od trideset metara usporio je i počeo ga krišom slijediti. Mladić je često pogledavao na kolnik, kao da traži taksi. Adamsberg se uvukao u neku vežu da pozove policijski automobil. Onda je spremio mobitel u

unutarnji džep, ponovno ga izvadio i gledao u njega. Shvatio je da Camille neće nazvati. Pet godina, deset godina, možda nikad. Dobro, tim gore, svejedno.

Odagnao je tu misao i vratio se lovu na Heller-Devillea.Heller-Deville mladi, drugi čovjek, onaj koji će dovršiti posao s kugom, sada kad su

stariji brat i Mane u pritvoru. Ni Damask ni Clementine nisu ni na trenutak sumnjali da je preuzeo stvar. Moć obiteljske epopeje je djelovala. Potomci Journotovih znali su zbiti redove i nikakva mrlja se nije tolerirala. Oni su bili gospodari, a ne žrtve. A ljaga se prala u krvi kuge. Marie-Beile je upravo to prepustila najmlađem Journotu. Damask ih je ubio petero, ovaj će ubiti trojicu.Nije ga smio izgubiti, ni uplašiti. Praćenje je postalo složeno jer se mladić bez prestanka okretao prema kolniku, Adamsberg također, bojeći se da ne ugleda taksi, za koji nije bio siguran da će ga uspjeti neprimjetno zaustaviti. Adamsberg je primijetio automobil koji se polako približavao, automobil bež boje za koji je odmah shvatio da je iz Brigade. Dovezao se do Adamsberga koji je vozaču diskretno dao do znanja da uspori, ne okrećući pritom glavu.Četiri minute kasnije, stigavši do raskrižja Felix-Faure, mladi Heller- Deville podigao je ruku i taksi se zaustavio uz pločnik. Adamsberg je trideset metara iza njega uskočio u automobil bež boje.- Iza taksija, prošaptao je, tiho zatvorivši vrata.- Shvatila sam, odgovorila je poručnica Violette Retancourt, teška i krupna žena koja ga je onako grubo prozvala na prvom hitnom sastanku.Pored nje, Adamsberg je prepoznao mladog Estalerea zelenih očiju.- Retancourt, predstavila se žena.- Estalere, kazao je mladić.- Oprezno ga slijedite, bez naglih pokreta, Retancourt. Pazim na njega kao na zjenicu oka.- Tko je to?- Drugi čovjek, Journotov praunuk, mladi gazda. On se sprema kazniti jednog mučitelja u Troyesu, drugog u Chätelleraultu i Kevina Roubauda u Parizu, čim ga pustimo.- Gadovi, kazala je Retancourt. Ne treba žaliti za njima.- Ne možemo gledati kako ih davi i praviti se da nije ništa, poručnice, kazao je Adamsberg.- Zašto ne?, upitala je Retancourt.- Neće se izvući, vjerujte mi. Ako se ne varam, Journot-Heller- Devilleovi djeluju u uzlaznom smjeru, od manjeg prema većem zlu. Imam dojam da su svoj masakr započeli s jednim od manje okrutnih članova bande i da će ga završiti s kraljem gadova. Naime, malo-poma- lo, članovi bande, poput Sylvaina Marmota, poput Kevina Roubauda, shvatili su da se njihova nekadašnja žrtva vratila. Trojica posljednjih znaju, čekaju i umiru od straha. To pridonosi osveti. Skrenite lijevo, Retancourt.- Vidjela sam.- Logično, zadnji na popisu trebao bi dakle biti nalogodavac. Fizičar, iz zrakoplovne industrije, posve sigurno, sposoban shvatiti svu važnost Damaskova otkrića. Ne bi ih trebalo biti baš na tisuće u Troyesu ili u Chätelleraultu. Poslao sam Danglarda tamo. On bi ga trebao pronaći.- Treba samo pustiti mladića da nas dovede do njega.- To je rizično, Retancourt, to je igra skrivača. Sve dok raspolažemo drugim sredstvima, želim to izbjeći.- Kamo nas vodi taj mali? Idemo ravno na sjever.

- K sebi, u neki hotel ili unajmljenu sobu. Primio je naredbe i ide spavati. Noć će biti mirna. Neće taksijem u Troyes ili Chätellerault. Sve što nas večeras zanima je adresa njegove rupe. Ali već sutra će odletjeti. Mora djelovati što je moguće brže.- A sestra?- Znamo gdje je i nadziremo je. Damask joj je povjerio sve pojedinosti kako bi ih mogla prenijeti mlađem bratu, u slučaju potrebe. Ono što je za njih važno, poručnice, je dovršiti posao. Samo im je to u glavi. Dovršiti posao. Jer jedan Journot ne zna za poraz još od 1914., a ne treba ni znati.Estalere je zazviždao kroza zube.- Onda ja nisam jedan Journot, kazao je. Sada sam u to siguran.- Ni ja također, kazao je Adamsberg.- Približavamo se Sjevernom kolodvoru, kazala je Retancourt. A ako još večeras ode vlakom?- Prekasno je. Nema ni torbu sa sobom.- Može putovati bez prtljage.- A crna slika, poručnice? Bravarski alat? Omotnica s buhama? Suzavac? Uže? Drveni ugljen? Ne može sve to ugurati u džep.- To znači da je mlađi brat također vješt u obijanju brava.- Sigurno. Osim ako ne odvuče žrtve van, kao u slučaju Viarda i Clerca.- Nije to tako jednostavno, kazao je Estalere, budući da su žrtve sada na oprezu. A po vašem mišljenju jesu.- A sestra?, upitala je Retancourt. Djevojci je mnogo lakše dovući nekog tipa van. Je li zgodna?- Da. Ali mislim da Marie-Belle samo prima i daje obavijesti. Nisam siguran da sve zna. Naivna je i vrlo brbljava, pa je moguće da Damask nema povjerenja u nju ili je možda štiti.- To je na neki način muški posao?, upitala je Retancourt dosta grubo. Za nadčovjeka.- U tome je cijeli problem. Zakočite, Retancourt. Ugasite svjetla.Taksi je mladića ostavio uz kanal Saint-Martin, na pustom dijelumola Jemmapes.- Miran kutak, u najmanju ruku, promrmljao je Adamsberg.- Čeka da taksi ode prije nego što će krenuti, komentirala je Retancourt. Oprezan je taj nadčovjek. Po mom mišljenju, nije dao točnu adresu. Nastavit će pješice.- Slijedite ga ugašenih svjetala, poručnice, kazao je Adamsberg, čim mladić krene. Pratite ga. Stop.

-Sranje, vidjela sam, kazala je Retancourt.Estalere je užasnuto pogledao Violette Retancourt. K vragu, šefu se ne govori

sranje.- Oprostite, promrmljala je Retancourt. Pobjeglo mi je. Samo sam ga vidjela. Jako

dobro vidim u mraku. Mladić se ne miče. Čeka pored kanala. Što izvodi? Spava ondje?Adamsberg je nekoliko trenutaka proučavao mjesto, proguravši se između dvoje

poručnika.-Izaći ću, kazao je. Stat ću što bliže, iza reklamnog panoa.- Ondje gdje je šalica kave?, upitala je Retancourt. Umrijeti od užitka? Nije baš

ohrabrujuća poruka.-Istina je da dobro vidite, poručnice.- Kada hoću. Mogu vam čak reći da uokolo ima dosta šljunka. To će izazvati buku.

Nadčovjek je zapalio pljugu. Mislim da nekoga čeka.

- Ili da je na svježem zraku ili da razmišlja. Smjestite se oboje na četrdeset koraka iza mene.

Adamsberg je tiho izašao iz automobila i približio se tankoj silueti što je čekala uz rub kanala. Na udaljenosti od trideset metara, skinuo je cipele, korak po korak prešao je preko šljunka i smjestio se iza Umrijeti od užitka. Kanal se loše vidio u tom gotovo crnom krajoliku. Adamsberg je podigao glavu i ustvrdio da je staklo na tri najbliže ulične svjetiljke razbijeno. Tip možda nije tu samo zbog svježeg zraka. Mladić je bacio cigaretu u vodu, a onda je počeo pucketati prstima, povlačeći ih prema gore, najprije na jednoj, onda na drugoj ruci, nadgledajući obalu s lijeve strane. Adamsberg je gledao u istom smjeru. Neka se sjena pojavila u daljini, mršava, oklijevajući. Neki muškarac, starac, koji je pazio kamo stavlja noge? Četvrti Journot? Stric? Prastric?

Stigavši do mladića, starac se zaustavio u tami, neodlučan.- To ste vi?, upitao je.Dobio je direktan udarac u čeljust, zatim u trbuh i srušio se poput kule od karata.Adamsberg je trčeći prešao prostor što ga je odvajao od obale, dok je mladić gurao

beživotno tijelu u kanal. Začuvši Adamsbergove korake, okrenuo se i za djelić sekunde dao se u bijeg.

- Estalere! Za njim!, viknuo je Adamsberg prije nego što je zaplivao ravno u kanal, gdje je starčevo tijelo plutalo na trbuhu, ne mičući se. Nakon nekoliko zamaha, Adamsberg ga je počeo vući prema obali, gdje mu je Estalčre pružio ruku.

-Sranje, Estalere!, viknuo je Adamsberg. Tip! Bacite se na tipa!- Retancourt je jurnula na njega, objasnio je Estalere kao da je pustio pse.Pomogao je Adamsbergu da se popne na obalu i dovuče teško, sklizavo tijelo.- Usta na usta, naredio je Adamsberg popevši se na obalu.U daljini je vidio mladićevu siluetu kako juri, brzo poput jelena. Slijedili su ga teški koraci krupne sjene Violette Retancourt, nemoćne poput tenka iza zečjeg legla. Onda se učinilo da je krupna sjena smanjila razmak, čak da se jako približila svojoj lovini. Adamsberg je usporio hod, zapanjen. Nakon dvadesetak koraka, začuo je udar, tupi udarac i bolan krik. Zatim više nitko nije trčao.- Retancourt?, pozvao je.- Samo polako, odgovorio mu je ozbiljan ženski glas. Dobro se zalijepio.Dvije minute kasnije, Adamsberg je ugledao poručnicu Retancourt koja se udobno smjestila na bjegunčev trbuh, lomeći svaki njegov otpor. Mladić je jedva disao, izvijajući se na sve strane i pokušavajući se izvući ispod te bombe što je pala na njega. Retancourt se nije potrudila izvući pištolj.- Brzo trčite, poručnice. Ne bih se bio na vas kladio.- Zato jer imam debelu guzicu?- Ne, slagao je Adamsberg.- U krivu ste. To me usporava.- Ne toliko.- Recimo da imam dosta energije, odgovorila je Retancourt. Pretvaram je u ono što želim.- Na primjer?- Na primjer, u ovom trenutku predstavlja masu.- Imate li svjetiljku? Moja se smočila.Retancourt mu je pružila svjetiljku i Adamsberg je osvijetlio lice svog zatočenika. Onda mu je stavio lisice, dok je drugi kraj vezao uz zapešće Violette Retancourt. Kao za stablo.- Mladi potomče Journotovih, kazao je, osveta završava ovdje, na doku Jemmapes.Muškarac je okrenuo pogled prema njemu, zaprepašten i pun mržnje.

- Pogriješili ste osobu, kazao je iskrivljujući lice. Stari me htio napasti, ja sam se branio.- Bio sam iza tebe. Lupio si ga šakom u gubicu.- Jer je izvukao nož! Rekao mi je: „To ste vi?" i u istom trenutku je izvadio nož! Udario sam ga. Ne znam što je taj tip htio od mene! Molim vas, zar ne biste mogli reći ovoj dragoj ženi da se pomakne? Gušim se.- Ustanite, Retancourt.Adamsberg ga je pregledao, tražeći dokumente. Pronašao je novčanik u unutarnjem džepu jakne i ispraznio ga, odloživši svjetiljku na tlo.- Pustite me!, vikao je tip. On me napao!- Ušuti. Dobro će ti doći.- Pogriješili ste osobu! Ja ne poznajem Journotove!Adamsberg je nabrao obrve i osvijetlio osobnu iskaznicu.- Ne zoveš se ni Heller-Deville?, upitao je iznenađen.- Ne! Vidite da ste pogriješili! Tip me napao!- Podignite ga na noge, Retancourt, kazao je Adamsberg. Odvedite ga u automobil.Adamsberg se podigao, s odjeće mu je curila prljava voda, te se zabrinut vratio do Estalerea. Mladić se zvao Antoine Hurfin, rođen u Vetignyju, u Loir-et-Cheru. Samo neki prijatelj Marie-Belle? Kojeg je stari napao?Estalere je čini se vratio u život starca kojeg je sada posjeo pored sebe i pridržavao za ramena.- Estalere, upitao je Adamsberg približivši se, zašto niste potrčali kad sam to od vas zatražio?- Oprostite, komesare, pogriješio sam. Ali Retancourt trči triput brže od mene. Tip je već bio izvan dometa, pomislio sam da nam je ona jedina šansa.- Zanimljivo da su je roditelji nazvali Violette, ljubičica.- Znate, komesare, nijedna beba nije velika, ne možemo znati hoće li se pretvoriti u višenamjenska jurišna kola. Ali ona je vrlo nježna žena, odmah je dodao, u želji da se ispravi. Vrlo ljubazna.-Da?- Naravno, treba je upoznati.- Kako mu je?- Diše, ali je već imao vode u bronhima. U teškom je stanju, iscrpljen. Pozvao sam hitnu, jesam li dobro učinio?Adamsberg je kleknuo i usmjerio svjetiljku prema muškarčevom licu koje je bilo naslonjeno na Estalereovo rame.- Sranje. Decambrais.Adamsberg ga je primio za bradu i nježno prodrmao.- Decambraise, to sam ja, Adamsberg. Otvorite oči, stari moj.Decambrais je učinio napor i podigao kapke.- To nije bio Damask, kazao je slabašno. Ugljen.Pored njih su se zaustavila ambulantna kola iz kojih su izašla dva muškarca s nosilima,- Kamo ga vodite?- U Saint-Louis, kazao je jedan od bolničara, podigavši starca. Adamsberg ih je gledao kako Decambraisa stavljaju na nosila i vodeprema ambulantnim kolima. Izvukao je mobitel iz džepa i zavrtio glavom.- Mobitel se smočio, kazao je Estalereu. Dodajte mi svoj. Adamsberg je ustvrdio da ga Camille, ako to uopće želi, više ne moženazvati. Smočeni mobitel. No ionako nije važno, jer to Camille ne želi. Vrlo dobro. Više ne zovi. Odlazi, Camille, odlazi.

Adamsberg je okrenuo Decambraisov broj kod kuće i na telefon dobio Evu, koja još nije spavala.- Eva, dajte mi Lizbeth, hitno je.- Lizbeth je u kabaretu, odgovorila je Eva suho. Pjeva.- Dajte mi onda broj kabareta.- Ne smijemo smetati Lizbeth kad je na sceni.- To je naredba, Eva.Adamsberg je u tišini pričekao minutu, pitajući se ne postaje li pravi murjak. Bilo mu je posve jasno da je Eva imala potrebu kazniti cijeli svijet, ali jednostavno ovo nije bio pravi trenutak za to. Trebalo mu je deset minuta da dobije Lizbeth.- Upravo sam na odlasku, komesare. Ako ste mi htjeli javiti da puštate Damaska, onda vas slušam. U protivnom, uzalud vam trud.- Htio sam vam javiti da je Decambrais napadnut. Odvezli su ga u bolnicu Saint-Louis. Ne, Lizbeth, bit će dobro, nadam se. Ne, neki mladi tip. Ne znam, ispitat ćemo ga. Budite ljubazni, stavite mu stvari u torbu, ne zaboravite gurnuti jednu ili dvije knjige unutra i otiđite mu u posjet. Sigurno će vas trebati.- To je sve zbog vas. Zašto ste ga pozvali?- Kada, Lizbeth?- Kad ste ga nazvali. Zar nemate dovoljno ljudi u policiji? Decambrais nije u pričuvnom sastavu.- Nisam ga nazvao, Lizbeth.- Bio je to neki vaš kolega, tvrdila je Lizbeth. Nazvao je u vaše ime. Nisam luda, ja sam mu predala poruku za sastanak.- Mol Jemmapes?- Nasuprot broju 57, u jedanaest i trideset. Adamsberg je spustio glavu u mraku.- Lizbeth, neka se Decambrais ne miče iz sobe. Pod nikakvom izlikom, tko god ga zvao.- To dakle niste bili vi?- Ne, Lizbeth. Ostanite kraj njega. Poslat ću vam policajca kao pomoć.Adamsberg je poklopio i nazvao Brigadu.- Narednik Gardon, predstavio se glas.- Gardone, pošaljite čovjeka u bolnicu Saint-Louis, da čuva sobu Hervea Ducouedica. I dva čovjeka za novu smjenu u ulici Convention, ispred stana Marie-Belle. Ne, ista stvar, neka samo paze na zgradu. Kad ona sutra ujutro izađe, neka mi je dovedu.- U pritvor, komesare?- Ne, na svjedočenje. Je li stara gospoda dobro?- Malo je razgovarala sa svojim unukom, preko rešetaka ćelije. A sada spava.- Razgovarala o čemu, Gardone?- Igrala se, zapravo. Igrali su se kineskog portreta. Igre osobina, znate. A ako je boja? A ako je životinja? A ako je zvuk? Treba otkriti odabranu osobu. Nije lako.- Ne bi se moglo reći da ih brine njihova sudbina.- Još uvijek ne. Starica je više sklona opuštanju ozračja u Brigadi. Heller-Deville je dobar momak, podijelio je kolače. Mane ih obično radi od kožice s mlijeka, ali nije mogla...- Znam, Gardone. Stavila je vrhnje. Jesmo li dobili rezultate za Clementinin drveni ugljen?- Prije sat vremena. Zao mi je, negativno. Ni traga od stabla jabuke. Ima jasena, brijesta i bagrema, a sve to dolazi iz trgovine.- Sranje.

- Znam, komesare.Adamsberg se vratio u automobil, s mokrom odjećom koja mu se zalijepila uz tijelo, lagano dršćući. Estalere je sjeo za volan, a Retancourt otraga, lisicama vezana uz zatvorenika. Nagnuo se kroz vrata.- Jeste li vi, Estalere, uzeli moje cipele?, upitao je. Nema im ni traga.- Ne, komesare, nisam ih vidio.- Nema veze, kazao je Adamsberg penjući se na prednje sjedalo. Nećemo ovdje provesti cijelu noć.Estalere je krenuo. Mladić je prestao prosvjedovati o svojoj nevinosti, kao da ga je obeshrabrila bešćutna masa Violette Retancourt.- Ostavite me kod kuće, kazao je Adamsberg. Noćnoj ekipi recite da počne s ispitivanjem Antoinea Hurfin Heller-Deville Journota ili kako se već zove.- Hurfin, povikao je mladić. Antoine Hurfin.

-Provjera identiteta, pretraga stana, alibiji i sve ostalo. Ja ću se pozabaviti tim prokletim drvenim ugljenom.

-Gdje to?, upitala je Retancourt.-Na svom krevetu.Ležeći u mraku, Adamsberg je zatvorio oči. Tri su se točke probijale kroz umor i

mnoštvo dnevnih događaja. Clementinini kolačići, smočeni telefon, drveni ugljen. Izbacio je kolačiće iz svojih misli, jer nisu bili zanimljivi za istragu, nego su pokazivali mirnoću duše sijača i njegove bake. Njegov smočeni mobitel ga je opsjedao, kao neka ugašena nada, kao olupina, kao brodolom koji se mogao pojaviti u Stranicama povijesti za sve Jossa Le Guerna.

Adamsbergov mobitel, baterija radi tri dana, krenuo istočnom stranom ulice Delambre, dospio u kanal Saint-Martin i usidrio se. Posada izgubljena. Žena na brodu, Camille Forestier, izgubljena.

Dogovoreno. Nemoj zvati, Camille. Idi. Svejedno je.Ostaje drveni ugljen.Vraćamo se na njega. Gotovo na početak.Damask bijaše učeni kugolog i počinio je golemu omašku. Te su dvije rečenice bile

nespojive. Ili Damask nije znao gotovo ništa o kugi te je počinio grešku koju bi počinio netko neupućen, pocrnjevši kožu svojih žrtava. Ili je Damask znao nešto o tome i nikada ne bi počinio takvu grešku. Ne tip kao što je Damask. Ne tip koji je tako pun poštovanja spram starih tekstova da je označavao sva kraćenja koja je napravio. Damaska nije ništa obvezivalo da stavlja tri točkice koje su komplicirale glasnikovo čitanje specijalki. Zapravo je sve bilo tu, u tim točkicama, postavljenim poput blještavih znakova odanosti izvornom tekstu. Odanosti kugologa. Tekstovi starih se ne mrve ni ne drobe po svojoj volji, poput neke proste smjese. Iskazujemo im čast i poštujemo ih, prema njima imamo vjerničke obzire, ne hulimo. Tip koji stavlja tri točkice ne pocrnjuje tijela drvenim ugljenom, on ne može počiniti golemu omašku. Bio bi to grijeh, uvreda Božjoj pošasti što je pala u ruke idolopoklonika. Tko vjeruje da je gospodar vjerovanja, odan mu je. Damask je koristio moć Journotovih, ali on je bio zadnji koji bi se s tim igrao.

Adamsberg je ustao i kružio po svojim dvjema sobama. Damask nije mrvio Povijest. Damask je stavio tri točkice. Dakle, Damask nije pougljenio tijela.

Dakle, Damask nije ubio. Ugljen je očito prikrivao tragove davljenja. To je bila posljednja gesta ubojice, a Damask je nije učinio. Nije ni pougljenio ni zadavio. Ni razodjenuo. Ni otvorio vrata.

Adamsberg je stao nepomično pored telefona. Damask je samo izvršio ono u što je vjerovao. Bio je gospodar pošasti i slao je oglase, slikao četvorke i oslobodio kužne

buhe. Oglase koji su jamčili povratak prave kuge, oslobađajući ga njegova tereta. Oglase koji su izluđivali javnost, priskrbljujući mu novu svemoć. Oglase koji su sijali zbrku, ostavljajući mu slobodne ruke. Znak četvorke ograničavao je štetu koju je mislio da je počinio, olakšavajući savjest imaginarnom i obzirnom ubojici. Gospodar ne bira svoje žrtve tek približno. Četvorke su bile nužne da ogradi puštanje insekata, da nacilja točno, a ne ugrubo. Nije moglo biti ni govora o tome da Damask ubije sve stanare neke zgrade, ako je htio ubiti samo jednog. Bila bi to neoprostiva nespretnost za jednog Journotovog sina.

Evo što je učinio Damask. On je u to vjerovao. Pokazao je svoju moć nad onima koji su ga uništili, da bi se ponovno rodio. Ispod pet vrata gurnuo je nemoćne buhe. Clementine je „dovršila posao" i pustila insekte kod tri posljednja mučitelja. Tu prestaju nedjelotvorni zločini lakovjernog sijača kuge.

Ali iza Damaska je netko ubijao. Netko tko se uvukao u njegovu utvaru i stvarno djelovao umjesto njega. Netko praktičan, tko nije ni na trenutak vjerovao u kugu niti je o njoj nešto znao. Tko je mislio da je koža oboljelih od kuge crna. Netko tko je počinio golemu omašku. Netko tko je Damaska gurnuo u duboku zamku koju si je iskopao, sve do neminovnog kraja. Jednostavna operacija. Damask je mislio da ubija, netko drugi je to činio umjesto njega. Optužbe protiv Damaska bile su teške, zgusnute od početka do kraja lanca, od buha štakora pa sve do drvenog ugljena, a trebale su ga odvesti ravno do kazne doživotnog zatvora. Tko bi mogao tvrditi da Damask nije kriv, oslanjajući se na neke bijedne tri točkice? To bi bilo kao da se grančicom borimo protiv mora dokaza. Nema porotnika koji bi se oslonio na tri točkice.

Decambrais je shvatio. Oslonio se na nespojivost sijačeve ma- nijačke učenosti i grube završne pogreške. Oslonio se na drveni ugljen i došao do jedinog mogućeg rješenja: dva čovjeka. Sijač i ubojica. Decambrais je previše govorio, sinoć, u Vikingu. Ubojica je shvatio. Shvatio je posljedice svoje nesmotrenosti. Bilo je pitanje sati kad će učeni starac doći do kraja u svom zaključivanju i sve reći murji. Opasnost je bila očita, staroga je trebalo ušutkati. Više nije bilo vremena za istančan rad. Ostali su samo nesreća, utapanje, sumnjiv slučaj.Hurfin. Tip koji je Damaska dovoljno mrzio da želi njegov pad. Tip koji se približio Marie-Belle da pokupi informacije od naivne sestre. Mala suha i slabašna njuška, čovjek za kojeg bi se na prvi pogled pomislilo da je odmjeren, ali koji zapravo nije znao ni za strah ni za oklijevanje i za tren oka je bacio starca u vodu. Nasilnik, brzi ubojica. Zašto, u tom slučaju, nije ubio izravno Damaska? Umjesto što je ubio drugih petero?Adamsberg je otišao do prozora i zalijepio čelo na staklo, gledajući u ulični mrak.A kad bi se potrudio promijeniti mobitel i zadržati isti broj?Gurnuo je ruku u mokru jaknu, izvadio telefon i rastavio ga, da mu osuši unutarnje organe. Nikad se ne zna.A što ako ubojica jednostavno nije mogao ubiti Damaska? Jer bi mu taj zločin odmah natovarili na leđa. Kao što ubojstvo bogate žene odmah pada na leda siromašnog muža? To je jedina mogućnost, Hurfin je dakle bio Damaskov muž. Siromašni muž bogatog Damaska.Bogatstvo Heller-Devillea.Adamsberg je nazvao Brigadu s fiksnog telefona.- Što tip govori?, upitao je.- Da ga je stari napao i da se on branio. Postaje loše, vrlo loše.- Nemojte ga pustiti. Je li to Gardon?- Poručnik Mordent, komesare.- On je to, Mordent. On je zadavio četiri tipa i ženu.- To nije ono što tip govori.

- On je to učinio. Ima li alibije?- Bio je kod kuće, u Romorantinu.- Kopajte po tome, Mordent, kopajte po Romorantinu. Potražite vezu između Hurfina i bogatstva Heller-Devillea. Mordent, trenutak. Podsjetite me, koje mu je ime?- Antoine.- Otac Heller-Deville zvao se Antoine. Probudite Danglarda, brzo ga pošaljite u Romorantin. Mora početi s istragom u zoru. Danglard je stručnjak za obiteljsku logiku, osobito za njezinu razornu stranu. Kažite mu da potraži je li Antoine Hurfin sin Heller-Devillea. Nepriznati sin.- Zašto to tražimo?- Jer je on to što je, Mordent.Čim se probudio, Adamsberg je pogledao u mobitel, rastavljen, gol i suh. Okrenuo je broj tehničke službe koja je gnjavatorima danonoćno na raspolaganju i zatražio novi uređaj, opskrbljen njegovim starim, potopljenim brojem.- To je nemoguće, odgovorila mu je neka umorna žena.- Moguće je. Elektronički dio je suh. Treba ga samo staviti u drugi uređaj.- To je nemoguće, gospodine. To nije kućno rublje, to je kartica s bubom koju ne možemo...- Znam sve o bubama, prekinuo ju je Adamsberg. Živahne su. Želim da ovu prebacite u drugo stanište.- Zašto jednostavno ne uzmete drugi broj?- Jer čekam hitan poziv od sada pa za deset do petnaest godina. Kriminalistička policija, dodao je Adamsberg.- U tom slučaju, rekla je impresionirana žena, poslat ću vam uređaj za sat vremena.Poklopio je, u nadi da će se njegova buba pokazati djelatnijom od Damaskove buhe.

XXXVII.

Danglard je nazvao u trenutku kad je Adamsberg završio s odijevanjem, navukavši hlače i majicu koji su bili gotovo identični onima od sinoć. Adamsberg je želio osmisliti univerzalnu odjeću koja bi uklonila sva pitanja oko biranja i slaganja, kako bi se u životu što manje gnjavio pričama o odjeći. No, s druge strane, u svom ormaru nije uspio pronaći ništa drugo osim teških planinarskih cipela, nepogodnih za hodanje po Parizu te se vratio kožnim sandalama koje je nosio golih nogu.- Ja sam u Romorantinu, kazao je Danglard, i spava mi se.- Spavat ćete četiri dana za redom kad završite s kopanjem po tom gradu. Približavamo se neuralgičnoj točki. Ne napuštajte trag Antoinea Hurfina.- Završio sam s Hurfinom. Odspavat ću i onda se vraćam u Pariz.- Kasnije, Danglarde. Popijte tri šalice kave i pratite ga.- Pratio sam ga i završio sam. Bilo je dovoljno ispitati majku, nije od toga pravila nikakvu tajnu, naprotiv. Antoine Hurfin je sin Heller- Devillea, roden osam godina nakon Damaska, kao izvanbračno dijete. Heller-Deville mu je...- U kakvim uvjetima žive, Danglarde? Siromašnim?- Kažimo oskudnim. Antoine radi kod bravara, spava u sobici iznad radionice. Heller-Deville mu je...- Odlično. Idite u automobil, detalje ćete mi ispričati kad dođete. Jeste li što saznali o fizičaru mučitelju?- Sinoć u ponoć otkrio sam ga na svom ekranu. Iz Chatelleraulta je. Čelik Masselet, ogroman pogon smješten u industrijskoj zoni, najveći dobavljač čelika za zračne flote na svjetskom tržištu.- Dobar ulov, Danglarde. Messelet je vlasnik?- Da, Rodolphe Messelet, inženjer fizike, profesor na sveučilištu, direktor laboratorija, šef tvrtke i isključivi vlasnik devet izumiteljskih patenata.- Među kojima je jedan super lagani čelik?- Da, između ostalih. Taj je patent prijavio prije sedam godina i sedam mjeseci.

- To je on, Danglarde, naručitelj mučenja i krade.- Očito da je to on. Ali on je također provincijski gazda i nedodirljivi moćnik

francuske industrije.- Dirnut ćemo ga.-Mislim da vam Ministarstvo unutarnjih poslova neće baš čestitati na tome,

komesare. Previše je novca i nacionalnog ponosa u igri.- Ne moramo nikoga obavijestiti, najmanje Brezillona. Jedna vijest u novinama i

taj će gad za dva dana dobiti mrlju koja se ne može očistiti. Moći će samo bježati, dok se ne izmori. Onda ćemo ga privesti pravdi.

- Savršeno, kazao je Danglard. Sto se tiče Hurfinove majke...- Kasnije, Danglarde, njezin sin me čeka.Noćna smjena ostavila je izvješće na stolu. Antoine Hurfin, dvadeset tri godine,

rođen u Vetignyju, s prebivalištem u Romorantinu, u Loir-et- Cher, čvrsto se držao svoje prvotne izjave i nazvao je odvjetnika koji mu je odmah savjetovao da šuti. Nakon toga, Antoine Hurfin više nije ništa rekao.

Adamsberg je stao ispred ćelije. Mladić je sjedio na ležaju, stišćući vilicu, pomičući cijeli niz sitnih mišića na svom koščatom licu, lomeći zglobove na mršavim prstima.

- Antoine, kazao je Adamsberg, ti si Antoineov sin. Ti si Heller-Deville, lišen svega. Nepriznat, bez oca, bez love. Ali vjerojatno prepun udaraca, šamara i

razočarenja. Ti također udaraš, lupaš. Damaska, drugog sina, priznatog, bogatog. Svog polubrata. Koji je slinio isto kao ti, nemoj u to sumnjati. Isti otac, isti šamari.

Harfin je i dalje šutio, bacivši u murjakovom smjeru pogled pun mržnje, ali i nesigurnosti.

-Odvjetnik ti je rekao da šutiš i ti si ga poslušao. Poslušan si i discipliniran, Antoine. To je čudno za jednog ubojicu. Kad bih ušao u tvoju ćeliji, ne znam bi li se bacio na mene i zgrabio me za vrat ili bi se sklupčao u kutu. Ili oboje. Ne znam ček jesi li svjestan onoga što činiš. Sav si u činjenju te ne znam gdje si u mislima. Dok je Damask sav u mislima i sav u nemoći. Rušitelji ste i jedan i drugi, ti s rukama, on s glavom. Slušaš li me, Antoine?

Mladić je zadrhtao, ne pomaknuvši se.Adamsberg je pustio rešetke i udaljio se, gotovo jednako razočaran pred tim

izmučenim i drhtavim licem kao što je bio pred Damaskovom nedosljednom smirenošću. Mogao je biti ponosan na njih, otac Heller-Deville.

Clementinina i Damaskova ćelija bile su na drugom kraju. Clementine je zaigrala partiju pokera s Damaskom, gurajući po podu karte, iz jedne ćelije u drugu.- Jeste li uspjeli odspavati, Clementine?, upitao je Adamsberg otvarajući rešetku.- Nije bilo loše, odgovorila je starica. Ali nije kao kod kuće, sve je drukčije. Kad ćemo izaći, ja i mali?- Poručnica Froissy otpratit će vas do kupaonice i dati vam ručnike. Gdje ste pronašli karte?- Kod vašeg narednika Gardona. Imali smo lijepu večer, jučer.- Damask, kazao je Adamsberg, pripremi se. Poslije je red na tebe.- Za što?, upitao je Damask.- Za pranje.Helene Froissy odvela je staru gospodu, a Adamsberg je otišao do ćelije Kevina Roubauda.- Izlaziš, Roubaude, ustani. Prebačen si.- Dobro mi je ovdje, kazao je Roubaud.- Vratit ćeš se, kazao je Adamsberg širom otvarajući vrata ćelije. Provodi se istraga nad tobom zbog premlaćivanja i sumnje na silovanje.- Sranje, kazao je Roubaud, ja sam osiguravao pozadinu.- Stravično aktivnu pozadinu. Bio si šesti na popisu. Jedan od najopasnijih, dakle.- Sranje, ipak sam vam došao pomoći. Suradnja s pravosuđem, to se ipak računa, zar ne?- Izlazi. Nisam ja tvoj sudac.Dva su policajca odvela Roubauda iz Brigade. Adamsberg je pogledao u svoj podsjetnik. Bubuljičav, s lalokom, osjetljiv, jednako Maurel.- Maurel, tko je pazio na stan Marie-Belle?, upitao je pogledavši na sat.- Noel i Favre, komesare.- Sto to izvode? Već je devet i trideset.- Možda neće izaći. Više ne otvara dućan, otkako joj je brat zatvoren.- Idem ondje, kazao je Adamsberg. Budući da Hurfin ne govori, Marie-Belle će mi ispričati što je iz njega izvukla.- Idete tako, komesare?- Kako tako?- Hoću reći, u sandalama? Želite li možda da vam nešto nađemo? Adamsberg je promatrao svoje gole nožne prste kroz naborane kožnetrake, tražeći grešku.- Što nije u redu, Maurel?, upitao je iskreno.

- Ne znam, odgovorio je Maurel, tražeći način da se izvuče. Vi ste šef jedinice.- Ah, kazao je Adamberg. Izgled, Maurel? Je li to?Maurel nije odgovorio.- Nemam vremena za kupnju cipela, kazao je Adamsberg slegnuvši ramenima. A Clementine je važnija od moje odjeće, zar ne?- Da, komesare.- Pazite da ima sve što joj treba. Ja idem do sestre i zatim se vraćam.- Mislite li da će vam nešto reći?- Vjerojatno. Marie-Belle voli pripovijedati o svom životu.U trenutku kad je izlazio, posebni dostavljač predao mu je omotnicu koju je Adamsberg otvorio na ulici. Unutra je pronašao svoj mobitel te je sve to stavio na haubu nekog automobila, tražeći pripadajući ugovor. Živahna buba. Stari je broj sačuvan i prebačen u novi uređaj. Zadovoljan, spremio ga je u unutarnji džep i nastavio put, držeći ruku na džepu, kao da ga želi zagrijati i obnoviti s njim prekinuti dijalog.Ugledao je Noela i Lamarrea na straži u ulici Convention. Onaj manji bio je Noel. Uši, četka, jakna, jednako Noel. Onaj veliki strogi bio je Lamarre, bivši žandar iz Granvillea. Dva su muškarca bacila brz pogled na njegove noge.- Da, Lamarre, znam. Kupit ću ih kasnije. Idem gore, kazao je pokazujući na četvrti kat. Možete ići.Adamsberg je prošao kroz luksuzni hodnik i krenuo na stubište, prekriveno širokim crvenim tepihom. Prije nego što je stigao do odmorišta, na vratima Marie-Belle primijetio je zataknutu omotnicu. Posljednje je stube svladavao polako, šokiran, približivši se bijelom pravokutniku na kojem je bilo napisano samo njegovo ime, Jean-Baptiste Adamsberg.Otišla. Marie-Belle otišla je pred nosom njegovim ljudima u ophodnji. Zbrisala. Zbrisala je, ne brinući se za Damaska. Adamsberg je otvorio omotnicu, nabranih obrva. Damaskova je sestra napustila brod koji tone.Damaskova i Antoineova sestra.Adamsberg je teško sjeo na jednu stubu, držeći omotnicu na koljenima. Svjetlo se ugasilo. Nije Marie-Belle čupala informacije iz Antoinea, nego mu ih je ona davala. Hurfinu ubojici, Hurfinu poslušniku. Prema naredbi svoje sestre, Marie-Belle Hurfin. U tami je nazvao Danglarda.- U automobilu sam, kazao je Danglard. Spavao sam.- Danglarde, je li bilo još koje izvanbračno dijete Heller-Devillea, u obitelji u Romorantinu? Kći?- To sam vam pokušavao reći. Marie-Belle Hurfin rođena je dvije godine prije Antoinea. Ona je Damaskova polusestra. Nije ga poznavala prije nego što je stigla kod njega u Pariz, prije godinu dana.Adamsberg je u tišini pognuo glavu.

-Neugodno?, upitao je Danglard.-Da. Tražio sam glavu ubojice i sad je imam.Adamsberg je poklopio slušalicu, ustao da upali svjetlo i naslonio se na vratnicu da

otvori pismo.

Dragi komesare,

Ne pišem vam zato da vam objasnim stvari. Držali ste me za glupaču, a to mi se ne sviđa. No budući da sam izgledala kao glupača, automatski, ne mogu vam to zamjeriti. Pišem vam zbog Antoinea. Želim da se ovo pismo pročita na njegovom suđenju, jer on

nije odgovoran. Ja sam ga vodila od početka do kraja, ja sam od njega tražila da ubija. Ja sam mu govorila zašto, koga, gdje, kako i kada. Antoine nije ni za što odgovoran, on je samo mene slušao, kao što je uvijek činio. On nije kriv, on nije ni za što kriv. Želim da se to kaže na suđenju, mogu li računati na vas? Žurim, jer nemam mnogo vremena pred sobom. Bili ste malo glupi kad ste nazvali Lizbeth i poslali je u bolnicu kod starog. Naime, Lizbeth, iako se ne bi reklo, katkada ima potrebu da je netko utješi. Da je ja utješim. Odmah me nazvala i ispričala mi sve o Decambraisovoj nesreći.

Dakle, njegovo ubojstvo nije uspjelo i Antoinea su uhvatili. Neće vam trebati mnogo vremena da otkrijete tko mu je otac, osobito zato jer moja majka to uopće ne taji, te ćete se brzo ovdje vratiti. Ovdje dolje su već dva vaša tipa, u automobilu. Gotovo je, povlačim se. Ne razbijajte si glavu pokušavajući me pronaći, to je uzaludan trud. Imam hrpu love koju sam izvukla s računa onog glupog Damaska i znam se snaći. Imam jednu afričku opravu koju mi je Lizbeth posudila za neku svečanost, vaši momci neće ništa shvatiti, ne brinem se. Automatski, pustite to.

Dat ću vam na brzinu nekoliko pojedinosti da biste dobro shvatili kako Antoine nije ni za što odgovoran. Prezirao je Damaska jednako kao ja, ali on je nesposoban bilo što smisliti. Osim što je slušao majku, i oca kad bi mu zalijepio jednu, sve što je kao dijete znao bilo je da zadavi kokoš ili zeca, kako bi ispucao svoj bijes. Automatski, nije se promijenio. Naš je otac možda bio kralj zrakoplovne industrije, ali je nadasve bio kralj gadosti, to morate znati. Znao je samo napraviti dijete i opaliti šamar. Prvog sina, onog priznatog, podigao je u svili u Parizu. Govorim o onom opaljenom Damasku. Mi smo bili obitelj koje se sramio, proleteri iz Romorantina, nikada nas nije želio priznati. To je pitanje ugleda, govorio je. S druge strane, po pitanju šamara nije se izvlačio, tako da su ih moja majka i brat dosta primili. Ja sam pak odlučila da ću ga jednoga dana ubiti, ali na kraju se sam ubio. A po pitanju love, mami je davao tek toliko da može preživjeti, jer se bojao da bi susjedi mogli početi postavljati pitanja kad bismo živjeli u obilju. Gad, grubijan i kukavica, eto što je bio.

Kad je crknuo, Antoine i ja pitali smo se zašto ne bismo imali pravo na dio love, ako već nemamo pravo na prezime. Imali smo na to pravo, ipak smo bili njegova djeca. Dobro, to je još trebalo dokazati. Automatski, znali smo da je kasno za genetsko dokazivanje, jer je njegov pepeo raspršen nad Atlantikom. Ali moglo se to učiniti s Damaskom, koji je sam pokupio sve blago. Samo što smo mislili da Damask neće pristati na DNK analizu, jer bi time ostao bez dvije trećine love, automatski. Osim ako nas ne zavoli, mislila sam. Osim ako ne bude lud za mnom. Dosta sam se potrudila u toj igri. Najprije smo razmišljali da ga uklonimo, ali rekla sam Antoineu, to ne dolazi u obzir: kad bismo došli po nasljedstvo, na koga bi posumnjali? Na nas, automatski.

Stigla sam u Pariz samo s ovom idejom: kazati mu da sam njegova polusestra, skrušeno plakati i biti prihvaćena. Damask je za dva dana pao, kao zrela kruška. Primio me širom otvorenih ruku, još je malo plakao, a kad je čuo da ima polubrata, još više. Pojeo bi me od miline, pravi kreten. Naš je plan oko DNK išao kao podmazan. Jednom kad Antoine i ja budemo imali dvije trećine bogatstva, Damaska bih jednostavno ostavila. Ne volim baš previše tu vrstu tipova koji se diče svojim mišićima i cmizdre oko svega. Kasnije sam tek primijetila da je Damask opaljen. Budući da me htio pojesti od miline i da mu je trebala podrška, ispričao mi je cijeli svoj luđački plan o osveti, kugi, buhama i svemu ostalom. Znala sam za sve pojedinosti, satima mi je o tome govorio. Imena tipova koje je pronašao, adrese, sve. Ni na trenutak nisam povjerovala da će njegove debilne buhe bilo koga ubiti. Automatski sam promijenila plan, stavite se

u moj položaj. Zašto bismo imali dvije trećine kad možemo imati sve? Damask je imao prezime, i to je bilo dovoljno. A mi ništa. Najbolje od svega je što Damask nije želio ni pipnuti lovu svoga oca, govorio je da je nečista i sramotna. Uzgred, imam dojam da se baš nije zabavljao dok je bio mali.

Da skratim. Bilo je dovoljno pustiti Damaska da izvodi svoje predstave, a mi smo iz pozadine ubijali. Kad bismo dovršili njegovu ideju, Damask bi dobio doživotnu robiju. Nakon osam ubojstava, dovela bih murju na njegov trag, hineći da ništa ne znam. Dosta sam vješta u tome. Nadalje, budući da mi je jeo iz ruke, upravljala bih cijelim njegovim bogatstvom, odnosno uzela bih ga, zajedno s Antointom, i zbogom stari, sve bi došlo na pravo mjesto. Antoine me samo trebao slušati i ubijati.posao je bio dobro podijeljen, a on je to volio, slušati i ubijati. Ja nisam dovoljno jaka i ne uživam u tome. Pomogla sam mu da dva tipa izvuče van, Viarda i Clerca, kad je murja bila posvuda, a Antoine ih je zadavio, jednog za drugim. Zato vam kažem da to nije Antoineova greška. Mene je slušao, on ne zna ništa drugo. Kad bih zatražila od njega da mi donese vodu s Marsa, otišao bi bez pogovora. To nije njegova greška. Kad bi mogao biti u kakvoj ustanovi, gdje bi ga liječili, onako intenzivno, znate, umjesto u zatvoru, to bi bilo pravednije, jer automatski, on nije odgovoran. On nema ništa u glavi.

Damask je vidio da ljudi umiru i dalje od toga nije istraživao. Bio je uvjeren da je na djelu „snaga Journotovih" i nije želio znati ništa više od toga. Jadni glupan. Imala bih ga do kraja, da vi niste došli. I njemu bi bilo dobro da se liječi, onako intenzivno.

Ja sam dobro. Meni nikada nije manjkalo ideja, ne bojim se za svoju budućnost, ni vi se nemojte brinuti. Kad bi Damask poslao malo svog prljavog novca mami, to nikome ne bi škodilo. Nemojte zaboraviti na Antoinea, računam na vas. Pusa Lizbeth i onoj jadnoj Evi. Ljubim vas, sve ste zasrali, ali sviđaju mi se takvi tipovi. Ne zamjerite,

Marie-Belle.

Adamsberg je presavio pismo i sjeo u polusjenu, držeći šaku na ustima, dugo vremena.

U Brigadi je, bez riječi, otvorio Damaskovu ćeliju i dao mu znak da ga slijedi. Damask je uzeo stolac, zabacio kosu unazad i gledao ga pozorno, strpljivo. I dalje ništa ne govoreći, Adamsberg mu je pružio sestrino pismo.

-Za mene je?, upitao je Damask.-Za mene je. Čitaj.Damask je primio težak udarac. Pismo mu je visjelo s vrhova prstiju, glavu je

oslonio na ruke i Adamsberg je vidio kako mu suze kaplju na koljena. Bilo je to mnogo novosti odjednom, mržnja brata i sestre, posvemašnje urušavanje Journotove snage. Adamsberg je tiho sjeo nasuprot njemu i čekao.

- Nema ničega u buhama?, napokon je prošaptao Damask, i dalje pognute glave.-Nema.Damask je opet dugo šutio, rukama obujmivši koljena, kao da je popio nešto

žestoko, što ne silazi. Adamsberg je gotovo mogao vidjeti, poput neke stravične mase, teret realnosti kako se nadvio nad njega,razbijajući mu glavu, rušeći njegov poput kugle zaokruženi svijet, do kraja ispirući njegov umišljaj. Pitao se može li čovjek na nogama izaći iz ovog ureda, s takvim teretom koji je pao na njega, poput meteorita.- Nema kuge?, upitao je, s mukom izgovarajući riječi.- Nema nikakve kuge.

- Nisu umrli od kuge?- Ne. Umrli su jer ih je zadavio tvoj polubrat, Antoine Hurfin.Opet slabost, opet grčenje ruku na koljenima.- Zadavio i pocrnio, nastavio je Adamsberg. Zar te nisu začudili ti znakovi davljenja i taj ugljen?- Jesu.- Pa onda?- Mislio sam da to policija izmišlja kako bi sakrila kugu, da ljudi ne polude. Znači, to je istina?- Da, Antoine je dolazio iza tebe i likvidirao ih.Damask je pogledao svoju ruku, dodirnuo dijamant.- A Marie-Beile je njime upravljala?-Da.Opet tišina, opet slabost.U tom je trenutku ušao Danglard, a Adamsberg mu je prstom pokazao na pismo koje je palo Damasku pod noge. Danglard ga je podigao, pročitao i ozbiljno zavrtio glavom. Adamsberg je napisao nekoliko riječi na papiru i pružio mu ga.Nazovite doktora Fereza radi Damaska: hitno. Obavijestite Interpol radi Marie-Belle: beznadno, suviše je lukava.- A Marie-Belle me nije voljela?, prošaptao je Damask.- Nije.- Mislio sam da me voli.- I ja sam to mislio. Svi su to mislili. Tako smo svi nasjeli.- Voljela je Antoinea?- Da, malo.Damask se skroz presavio.- Zašto nije zatražila novac? Dao bih joj, sve.- Nisu mislili da je takvo što moguće.- Ja ga u svakom slučaju ne želim ni dirnuti.- Dirnut ćeš ga, Damask. Platit ćeš ozbiljnog odvjetnika za svog polubrata.- Da, odgovorio je Damask, i dalje izgubljen u vlastitim rukama.- Moraš se pobrinuti i za njihovu majku. Ona nema od čega živjeti.- Da. „Debela iz Romorantina". Uvijek su tako o njoj govorili kod kuće. Nisam znao tko je ona, ni što to znači.Damask je naglo podigao glavu.- Nećete joj reći, zar ne? Nećete joj reći?- Njihovoj majci?- Staroj Mane. Nećete joj reći da one buhe nisu bile... nisu bile...Adamsberg mu nije pokušavao pomoći. Damask je morao sam izgovoriti te riječi, mnogo puta.- Nisu bile... zaražene?, dovršio je Damask. Umrla bi ako sazna.- Ja nisam ubojica. A nisi ni ti. Misli na to, dobro promisli o tome.- Što će mi učiniti?- Nisi nikoga ubio. Odgovoran si samo za tridesetak uboda buha i za izazivanje panike u narodu.- Dakle?- Sudac neće podići optužnicu. Možeš otići danas, sada.Damask je ustao, s nespretnošću svojstvenom slomljenom čovjeku,

stišćući prste u šaci, oko dijamanta. Adamsberg ga je gledao kako izlazi i slijedio ga, bojeći se njegova prvog kontakta s ulicom. Ali Damask je skrenuo prema svojoj otvorenoj ćeliji, poput slomljenog psa legao na ležaj i nije se micao. Antoine Hurfin je u svojoj ćeliji bio u istom položaju, ali u suprotnom smjeru. Tata Heller-Deville napravio je dobar posao.Adamsberg je otvorio Clementininu ćeliju. Pušila je i miješala karte.- Onda?, upitala je pogledavši ga. Ovdje se mnogo toga događa? Neki dolaze, neki odlaze, nikad ne znaš što se zbiva.- Vi možete ići, Clementine. Odvest ćemo vas do Clichyja.- Ne žurite.Clementine je ugasila opušak na podu, navukla sandale i pažljivo ih zakopčala.- Dobre su vam te vaše sandale, kazala je s uvažavanjem. Lijepo pristaju uz nogu.- Hvala, kazao je Adamsberg.- Recite, komesare, sada kad smo se malo upoznali, možete li mi reći jesu li gotovi, ona tri posljednja gada? U cijeloj ovoj gužvi nisam pratila događaje.- Sva su trojica umrla od kuge, Clementine. Kevin Roubaud prvi.Clementine se nasmiješila.- Onda onaj drugi čije ime sam zaboravio i na kraju Rodolphe Messelet, prije nepunih sat vremena. Srušio se kao pokošen.- U pravi čas, kazala je Clementine uz široki osmijeh. Ima pravde. Ne treba žuriti, to je sve.- Clementine, podsjetite me kako se zove onaj drugi, nikako se ne mogu sjetiti.- Ja se dobro sjećam. Henri Tome, ulica Grenelle. Zadnji gad.- Tako je.- A mali?- Zaspao je.- Naravno, izmorio se. Recite mu da ga u nedjelju čekam na ručku, kao obično.- Doći će.- Dobro, mislim da smo si sve rekli, komesare, zaključila je i čvrsto mu stisnula ruku. Ostavit ću ceduljicu vašem Gardonu, da mu zahvalim za igraće karte, i onom drugom, velikom, malo mekanom, ali na mjestu, čovjeku od ukusa.- Danglarde?- Da, htio je recept za kolače. Nije mi to tako rekao, ali shvatila sam što zapravo želi. Činilo se da mu je važno.- To je vrlo vjerojatno.- Čovjek koji zna živjeti, kazala je Clementine, kimajući glavom. Oprostite, idem prva.Adamsberg je otpratio Clementine Courbet do vrata i ugledao Fere- za, kojeg je jednim pokretom zaustavio.- On?, upitao je Ferez pokazujući na ćeliju u kojoj je ležao Hurfin.- To je ubojica. Teška obiteljska stvar, Ferez. Vjerojatno će biti zatvoren u ludnicu.- Više se ne kaže „ludnica", Adamsberg.- A on, nastavio je Adamsberg pokazujući na Damaska, on bi trebao izaći, ali nije u stanju. Učinili biste mi uslugu, veliku uslugu, Fereze, kad biste mu pomogli i pratili ga. Povratak u zbilju. Vrlo bolan pad, deset katova.- To je tip s utvarom?- To je on.Dok je Ferez pokušavao opustiti Damaska, Adamsberg je poslao dvojicu policajaca po Henrija Tomea, a novinare na Rodolphea Messe- leta. Onda je nazvao Decambraisa,

koji je poslijepodne trebao izaći iz bolnice, te Lizbeth i Bertina, obavijestivši ih da u tišini pripreme sve za Damaskov povratak. Završio je s Massenom i Vandooslerom, kojeg je obavijestio o golemoj omaški.- Loše vas čujem, Vandooslere.- Luden izručuje robu na stol. To izaziva buku.S druge strane, jasno je čuo Lucienov snažni glas kako u velikoj zvučnoj prostoriji izgovara:- U prirodi, prečesto se zanemaruje izvanredna moć bundeve. Poklopio je, pomislivši kako bi to bio dobar oglas za izvikivanje JossaLe Guerna. Oštar, zdrav i dobro iskovan oglas, bez povijesti, daleko, jako daleko od neobičnih odjeka kuge koji su polako nestajali. Odložio je telefon na stol, u sredini, i na trenutak ga promatrao. Danglard je ušao noseći dosje u ruci te je pogledom pratio Adamsberga. I on je također počeo u tišini promatrati mali uređaj.- Zar nešto ne valja s tim mobitelom?, upitao je nakon pune minute.- Ne, ništa, odgovorio je Adamsberg. Ne zvoni.Danglard je odložio dosje Romorantin i izašao bez komentara. Adamsberg se naslonio na dosje, položivši glavu na ruke, i zaspao.

XXXVIII.

U sedam i trideset navečer, Adamsberg je stigao na trg Edgar-Quinet, ne žureći, ali mnogo laganije nego u posljednjih petnaest dana. Ušao je u Decambraisovu kuću, u mali ured gdje je na skromnom natpisu pisalo: Savjetnik za životna pitanja. Decambrais je bio na svom mjestu, i dalje blijed, ali ponovno ravnih leda, obraćajući se nekom krupnom, crvenom i smetenom čovjeku koji je sjedio nasuprot njemu.- Gle, kazao je Decambrais bacivši pogled na Adamsberga, a zatim na njegove sandale. Hermes, glasnik bogova. Koje su novosti?- Mir vlada gradom, Decambraise.- Pričekajte me na trenutak, komesare. Upravo imam konzultacije.Adamsberg se udaljio prema vratima, uhvativši u prolazu dio razgovora.- Ovaj put je slomljena, govorio je muškarac.- Već se obnovila, odgovarao je Decambrais.- Slomljena je.Nakon desetak minuta, Decambrais je pozvao Adamsberga da ude te ga je posjeo na onaj isti, od prethodnika još topli stolac.- Koja je bila tema?, upitao je Adamsberg. Komad namještaja? Neki od udova?- Veza. Dvadeset sedam prekida i dvadeset šest mirenja s istom ženom, apsolutni rekord među mojim klijentima. Zovemo ga Slomljeni- obnovljeni.- I što mu savjetujete?- Nikada ništa. Pokušavam shvatiti što ljudi hoće i pomoći im da to urade. To je savjetnik. Ako netko želi prekinuti, pomažem mu. Ako se sutradan želi pomiriti, pomažem mu. A što biste vi htjeli, komesare?- Ne znam. I ako se dogodi, svejedno mi je.- Onda vam ne mogu pomoći.- Ne, nitko mi ne može pomoći. Uvijek je tako bilo.Decambrais se naslonio na naslon stolca uz lagani osmijeh.- Nisam bio u pravu, za Damaska?- Jeste. Vi ste dobar savjetnik.- On nije mogao stvarno ubiti, znao sam to. On to nije stvarno htio.- Jeste li ga vidjeli?- Ušao je u dućan prije jedan sat. Ali nije podigao rolete.- Je li slušao izvikivanje?- Prekasno. Večernje izvikivanje je u osamnaest i deset, tijekom tjedna.- Oprostite. Satnice i datumi nisu mi jača strana.- Nije važno.- Katkada jest. Dao sam Damaska u ruke jednom doktoru.- Dobro ste učinili. Prizemljio je. To nikada nije ugodno. Gore nema stvari koje se mogu slomiti ili koje se ne obnavljaju. Zato je bio tu.- Lizbeth?- Odmah ga je otišla vidjeti. - -Ah.- Eva će biti na mukama.- Automatski, kazao je.Pustio je da potraje tišina.- Vidite, Ducouedic, nastavio je promijenivši položaj tako da mu bude nasuprot, Damask je pet godina gulio zbog zločina koji nije počinio. Danas je slobodan zbog

zločina za koje je vjerovao da ih je počinio. Marie-Beile je u bijegu zbog krvoprolića koje je naložila. Antoinea će osuditi zbog zločina o kojima nije odlučivao.- Pogreška i izgled pogreške, kazao je Decambrais blago. To vas zanima?- Da, odgovorio je Adamsberg pogledavši ga u oči. Svi smo se s tim suočili.Decambrais je nekoliko trenutaka izdržao njegov pogled, a onda je spustio glavu.- Nisam dirnuo tu djevojčicu, Adamsberg. Trojica učenika bila su na njoj, u zahodu. Lupao sam poput luđaka, podigao sam malu i izvukao je odande. Svjedočenja su me zapanjila.Adamsberg se pokretom vjeđa složio s njegovim riječima.- To je ono što vjerujete?, upitao je Decambrais.-Da.- Znači da biste bili dobar savjetnik. U ono dob, već sam bio gotovo nemoćan. I to ste također vjerovali?-Ne.- A sada me baš briga, kazao je Decambrais prekriživši ruke. Ili skoro.U tom trenutku, trgom je odjeknuo gromoglasan udarac gonga izVikinga.- Jabukovača, kazao je Decambrais podigavši prst. Toplo jelo. Nije za zanemariti.Bertin je u Vikingu svima poslužio rundu u čast Damaska, čija je umorna glava počivala na Lizbethinom ramenu. Le Guern je ustao i Adamsbergu stisnuo ruku.- Brod se nasukao, komentirao je Joss. Nema više specijalki. Prodaja povrća je glavna vijest.- U prirodi, kazao je Adamsberg, prečesto se zanemaruje izvanredna moć bundeve.- Točno, kazao je Joss ozbiljno. Vidio sam bundeve koje bi u dvije noći postale kao baloni.Adamsberg se uvukao u bučnu skupinu koja je počela s jelom. Liz- beth mu je dovukla stolicu i nasmiješila mu se. Naglo je dobio želju da se privije uz nju, ali to je mjesto već zauzeo Damask.- Zaspat će na mom ramenu, kazala je pokazavši prstom na Damaska.To je normalno, Lizbeth. Dugo će spavati.Bertin je svečano postavio još jedan tanjur ispred komesara. Toplo jelo, to nije za zanemariti.Danglard je gurnuo vrata Vikinga kad je poslužen desert, naslonio se na bar, odložio Lopticu kraj nogu i dao diskretan znak Adamsbergu.- Nemam mnogo vremena, kazao je Danglard. Djeca me čekaju.- Nije bilo problema s Hurfinom?, upitao je Adamsberg.- Ne. Ferez ga je posjetio. Dao mu je tabletu za smirenje. Poslušno ju je uzeo i sada se odmara.- Vrlo dobro. Večeras će svi spavati, na kraju svega.Danglard je od Bertina naručio čašu vina.- Vi nećete?, upitao je.- Ne znam. Možda ću malo prošetati.Danglard je ispio pola čaše i gledao Lopticu koja se zalijepila za njegovu cipelu.- Raste, zar ne?, upitao je Adamsberg.-Da.Danglard je ispio čašu do kraja i tiho je stavio na šank.- Lisabon, kazao je gurnuvši presavijen papir na šank. Hotel Säo Jorge. Soba 302.- Marie-Belle?- Camille.

Adamsberg je osjetio kako mu se tijelo napinje kao od nekog naglog trzaja. Prekrižio je ruke i naslonio se na šank.- Kako znate, Danglarde?- Dao sam je pratiti, odgovorio je Danglard sagnuvši se da uzme macu ili da sakrije lice. Od početka. Kao pravi gad. Ona to ne smije nikada saznati.- Murjak?- Villeneuve, bivši murjak iz petog arondismana.Adamsberg je ostao nepomičan, pogleda uprtog u presavijeni papir.- Bit će još kolizija, kazao je.- Znam.- A onda možda...- Znam. Možda.Adamsberg je nepomično promatrao bijeli papir, zatim je polako pružio ruku i zaustavio je na papiru.- Hvala, Danglarde.Danglard je stavio macu pod ruku i izašao iz Vikinga, pozdravljajući ga rukom s leđa.- To je bio vaš kolega?, upitao je Bertin.- Glasnik. Bogova.Kad je trg uronio u noć, Adamsberg je, oslonjen na platanu, otvorio svoj notes i istrgnuo jednu stranicu. Razmislio je, a onda je napisao Camille. Pričekao je trenutak i dodao Ja.Početak rečenice, pomislio je. Nije loše.Nakon deset minuta, budući da mu nastavak rečenice nije dolazio, stavio je točku iza Ja i omotao list oko kovanice od pet franaka.Zatim je, polaganim korakom, prešao trgom i stavio svoj prinos u plavi sanduk Jossa Le Guerna.

KRAJ

SKENI OBRADA: KIKA