1

Frensis Fukujama

SUDAR KULTURA

2

2. DIO

DRUŠTVA SA NISKIM NIVOOM POVJERENJA I PARADOKS

PORODIČNIH VRIJEDNOSTI

Putevi ka socijabilnosti i skretanja s njih

Tijekom američke predsjedničke kampanje republikanci su optuživali demokrate da

glorificiraju vanbračno roditeljstvo, a demokrati republikance za restriktivan pristup prema

homoseksualcima i neprijateljski odnos prema neudatim majkama. Postalo je jasno da

ozbiljni problemi pritišću američku obitelj a to je više puta priznao i demokratski predsjednik

Bill Clinton. Porastom vanbračnih zajednica tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina zbio

se i značajan porast bijede i socijalne patologije koja pothranjuje siromaštvo. Jedan broj

imigranata u SAD-u nije bio zahvaćen ovim procesom jer su oni zadržali snažnu obiteljsku

strukturu prisutnu u onim kulturama iz kojih su došle. Danas je u Americi pozitivna ocjena

uloge obitelji kao institucije koja ne može biti zamijenjena širim društvenim grupama. U

prošlosti obitelji nije dodjeljivana pozitivna uloga u promoviranju ekonomskog rasta.

Teoretičari koji su obitelj promatrali kao prepreku ekonomskom rastu nisu u potpunosti

griješili. Familijaristička društva ( poput Kineskog i Italijanskog gdje se obitelj tretira kao

nešto od veće važnosti od ostalih oblika zajedničkog života) imaju veće teškoće pri stvaranju

velikih ekonomskih institucija i reduciraju broj sektora globalne ekonomije u kojima takve

vrste biznisa mogu efikasno funkcionirati. Kulture koje su sklone dobrovoljnim

organizacijama, s druge strane, mogu stvoriti velike ekonomske organizacije bez društvene

pomoći.

3

Postoje tri puta u socijabilnost: prvi je zasnovan na obitelji i krvnom srodstvu, drugi na

dobrovoljnim asocijacijama neovisnim o krvnom srodstvu ( škole, klubovi, profesionalne

organizacije) i treći zasnovan na državi. Postoje tri oblika ekonomskog organiziranja:

obiteljski biznis, profesionalno vođene korporacije i poduzeća u državnom vlasništvu.

Sve ekonomske aktivnosti praktično počinju kao obiteljski biznis u kojem su obitelji vlasnici

i upravitelji. Obiteljski biznis u obliku seljačkog gazdinstva je bio sveprisutan u

predindustrijskim poljoprivrednim društvima ali i u modernim društvima ( Engleska i SAD).

Biznis u zrelim ekonomijama, također, obično počinje od malih obiteljskih poduzeća i tek

kasnije dobiva korporacijsku strukturu. Dakle obiteljski biznis predstavlja polaznu točku za

razvoj ekonomskih organizacija. U nekim zemljama poput SAD-a, sistem svojinskih prava je

rano uspostavljen tako da je obiteljski biznis bio uključen u pravne entitete. U zemljama

poput Kine obiteljski biznis se razvijao bez pravne zaštite. Iako su pravni aranžmani

omogućavali ljudima međusobno nepovezanim krvnim srodstvom da surađuju u biznisu, to

nije dovodilo do gašenja obiteljskog biznisa. Praktično sav američki biznis sve do 1830-ih je

bio obiteljski biznis. Štoviše, mnoge su suvremene korporacije još u obiteljskom vlasništvu.

Kako je biznis rastao, jedna obitelj nije se mogla njime baviti jer koliko god bila sposobna

ona nije imala toliko mnogo kompetentnih članova za nadzor različitih dijelova poduzeća

koje se naglo grana. Rast firme je zahtijevao mnogo više kapitala nego je jedna obitelj mogla

osigurati. U mnogim slučajevima obitelj je bila izgurana iz biznisa koji je osnovala jer su ga

otkupili investitori koji nisu pripadali obitelji. Ponekad su se obitelji dezintegrirale same zbog

svađa ili nekompetentnosti da upravljaju biznisom. U ovoj točci se biznis suočava sa

odlučujućim izborom: pokušati zadržati kontrolu nad poduzećem unutar obitelji ( što često

znači opredijeliti se za kontinuirano malu firmu ) ili odustati od kontrole i postati pasivni

akcionar. Ako se opredijeli za ovo posljednje, obiteljski biznis otvara put modernoj

korporacijskoj formi organizacije. Tada umjesto vlasnika koji su osnovali firmu dolaze

profesionalni menadžeri, izabrani ne po krvi nego po kompetentnosti u nekom području

upravljanja.Poduzeća postaju institucionalizirana tj. izvan kontrole bilo kojeg pojedinca. Da

se ne bi svakodnevno podnosilo izviješće osnivaču poduzeća, stvorena je hijerarhija

menadžera tako da se način donošenja odluka decentralizirao. Korporacijska forma

organizacije se pojavila sredinom 19. stoljeća prvo u SAD-u a kasnije u Njemačkoj. U prvoj

polovini 20. stoljeća ona je postala dominantan oblik ekonomske organizacije u SAD-u.

Max Weber u knjizi Religija Kine tvrdi da je jaka kineska obitelj stvorila ono što se naziva

„rodbinski okovi“ koji ograničavaju razvoj univerzalnih vrijednosti i društvenih odnosa

4

neophodnih za modernu organizaciju biznisa. Na Zapadu mnogi analitičari smatraju da

obiteljske veze moraju oslabiti ukoliko se želi ekonomski progres. Kineski komunisti su

također vjerovali u ovo i željeli su slomiti kinesku obitelj te poticali lojalnost prema drugim

organizacijama ( partiji, komuni i samoj državi ). Vladao je konsenzus da će kulture u

budućnosti dijeliti strukturu nuklearne obitelji tipičnu za industrijaliziranu Ameriku i Europu.

Današnja istraživanja povijesti obitelji ukazuju da teza prema kojoj je put do moderne

obitelji, put od proširene do nuklearne obitelji, nije sasvim točna. Povijesne studije upućuju

na to da je nuklearna obitelj bila prisutna u predindustrijskim društvima i u nekim

slučajevima proširene grupe zasnovane na krvnom srodstvu su se prvo dezintegrirale a

kasnije ponovno konstituirale kada je industrijalizacija uznapredovala.

U SAD je u posljednje vrijeme gledište o obitelji kao prepreci razvoju ublaženo i zamjenjuje

se na što ukazuje i rasprava o tradicionalnim vrijednostima koju je pokrenuo Dan Kvajl –

pozitivnijim pristupom utjecaju obiteljskog života na ekonomsko blagostanje. Jasno je da

teoretičari modernizacije nisu bili u pravu kada su tvrdili da će raspad obiteljske strukture

završiti sa nuklearnom obitelji, čiju su stabilnost i homogenost uzimali zdravo za gotovo.

Ispada da su se nuklearne obitelji počele raspadati u izvanbračne u alarmantnom procentu.

Utjecaj obiteljskih vrijednosti na ekonomski život ukazuje na jednu proturječnu stvar –

moguće je da su obitelji u nekim društvima suviše jake da bi omogućile formiranje moderne

ekonomske organizacije, dok u drugima mogu biti suviše slabe za obavljanje osnovnog

zadatka – socijalizacije.

Carstvo pješčanih zrna

Vangove laboratorije Laula koje su proizvodile kompjutersku opremu počele su kao

mali obiteljski biznis. Njegove laboratorije su imale ogroman prihod i zapošljavale veliki broj

ljudi, tako da je Vang vjerojatno bio jedan od najvećih poslodavaca u bostonskom području.

Ed Vang koji je osnovao Vangovu laboratoriju rođen je 1951. godine u Šangaju, odakle je

5

emigrirao u u SAD u svojoj 25 godini. Javnost je pisala o njegovom uspješnom poslovanju u

domenu visoke tehnike sljedeće generacije. Problem je nastao kad se Vang odlučio povući iz

posla sredinom osamdesetih godina i inzistirao da posao preuzme njegov sin rođen u

Americi. FredV ang je bio promoviran i pored nekih starijih menadžera dokazanih

sposobnosti. Razmetljivi nepotizam je otuđio mnoge menadžere koji su odlučili napustiti

firmu. Pad Vangovih laboratorija nakon toga je bio ošamućujući, čak i za nestabilnu

kompjutersku industriju. Oko 90 % njene tržišne kapitalizacije je iščezlo u roku 4 godine i

ona se 1992. godine našla pod bankrotom. Stari Vang je morao priznati da njegov sin nije

dorastao biti menadžer i uručio mu je otkaz.

Ova priča otkriva fundamentalnu istinu o kineskom biznisu koji se usprkos eksploziji kineske

industrije i dalje nastavlja oslanjati na obiteljske veze. Kineska obitelj obezbjeđuje kapital za

novi biznis, ali ona isto tako nameće strukturalna ograničenja koja ih sprječavaju da se

razviju u postojane institucije velikih razmjera. Prva stvar koja se zapaža u industrijskoj

strukturi kineskog društva poput Tajvana, Hongkonga i Singapura je mala veličina poduzeća.

Na Zapadu, u Japanu i Koreji ekonomski razvoj se odvija više kroz brzo ukrupnjavanje

poduzeća nego kroz rast broja poduzeća. Sasvim suprotno važi za kinesku kulturu. U Tajvanu

se nalazi jedan broj velikih državnih kompanija, posebno u petrokemiji, industriji čelika,

aluminija i u avio-saobraćaju. Mnoga od njih država održava iz razloga nacionalne sigurnosti

ili zbog toga što državno vlasništvo predstavlja jedini način da se takva društva razviju kao

velika poduzeća. Privatni sektor u kojem dominiraju mala poduzeća bilježi impresivan

razvoj nakon 1951. Kao i u svim azijskim društvima, u Kini, pored individualnih poduzeća

postoji i drugi oblik ekonomske organizacije koji bi se mogao svesti pod zajednički naziv –

mrežaste organizacije. To su savezi kompanija, najčešće centrirani oko jedne banke,

kompanije koje su jedne drugima akcionari i posluju jedne s drugima.

Razlog zbog kojeg du poduzeća u kineskom društvu mala leži u tome što je cijeli biznis u

privatnom sektoru i što njime upravljaju obitelji. Ovo ne znači da u kineskom ekonomskom

društvu nema velikih kompanija sa svojim ograncima širom svijeta. Spolja ove kompanije

izgledaju kao moderne korporacije u San Francisku, Londonu i dr. ali ovim velikim

kompanijama upravljaju obitelji. Na čelu regionalnih poslovnica firme se obično nalaze brat,

rođak ili zet osnivača firme u Hongkongu ili Tajpeju. Obitelji obično ne dozvoljavaju da

njihove akcije u kompanijama padnu ispod 35 do 40%, dakle ispod procenta koji im

omogućava da vode glavnu riječ u firmi. Štoviše, mnoge akcije su vlasništvo banke ili

financijske organizacije koju kontrolira ista obitelj. Teškoće se javljaju kada treba napraviti

6

nužan iskorak da bi poduzeće funkcioniralo i poslije smrti osnivačke obitelji a to je prijelaz

sa obiteljskog na profesionalni način upravljanja. To je iz razloga što kinezi imaju izrazitu

sklonost vjerovati samo onim ljudima koji su u krvnom srodstvu s njima i obrnuto, ne vjeruju

ljudima koji nisu s njima u krvnom srodstvu. Za razliku od Japana, kinesko društvo nije

orijentirano ka grupnom organiziranju. Ovo je dobro uočio Lin Ju-Tang koji je o japanskom

društvu govorio kao o komadu granita, dok je kinesko društvo komparirao sa carstvom

pješčanih zrnaca u kome svako zrno predstavlja individualnu obitelj. Zapadnim analitičarima

se zbog ovoga kinesko društvo čini kao suviše individualističko društvo. U tradicionalnom

kineskom ekonomskom životu ne postoji figura koja se, po društvenoj važnosti, može

usporediti s onom koju Japanci nazivaju banto – profesionalni menadžer koji je doveden

izvana da bi obavljao poslove obiteljskog biznisa. Sitni obiteljski biznis zahtijeva

zapošljavanje onih koji ne pripadaju obitelji ali je njihov odnos prema obiteljskim vlasnicima

– upravljačima sasvim na distanci. Zaposleni koji ne pripadaju obitelji ne vole, generalno

gledano, raditi za druge i želja im je u jednom momentu raskinuti ugovor i osnovati vlastitu

firmu. Menadžerima koji nisu članovi obitelji se ne daje pravičan udio u poslovanju i oni se

često žale na nedostatak otvorenosti kada komuniciraju s bosom. Članovi obitelji imaju

prvenstvo kada je riječ o važnijim pozicijama. Nepotizam, koji Veber i drugi smatraju

velikim ograničenjem za proces organizacije nije iščeznuo iz kineskog ekonomskog života

usprkos ekonomskom rastu kineskih društava. Osnivači velikog kineskog biznisa pokušavaju

izaći na kraj s problemom nekompetentnih potomaka dobrim obrazovanjem svoje djece u

poslovnim i menadžerskim školama ili udajom kćerke za nekoga ko će unijeti novi

menadžerski talent u obitelj. Nepovjerenje prema onima izvan porodičnog kruga i sklonost ka

obiteljskom upravljanju u kineskim društvima uvjetovali su 3 faze u evoluciji kineskog

biznisa.

U prvoj fazi biznis osniva jedan poduzetnik (obavezno strogi patrijarh) koji postavlja svoje

rođake na ključna mjesta i vlada poduzećem na autoritativan način. Unutar kineske obitelji

mogu postojati određene napetosti ali prema vanjskom svijetu ona nastupa kao ujedinjeni

front a svađe razrješava osnivač svojim autoritetom. Pošto mnogi kineski poduzetnici kreću

iz siromaštva, čitava obitelj je spremna naporno raditi da bi biznis uspio. Kako biznis

napreduje izostaje napor da se krene ka modernom upravljačkom sistemu, već različiti

ogranci firme direktno ispostavljaju izviješća osnivaču firme. Kineski upravljački stil se

često opisuje kao personalistički – odluke se ne donose na osnovu objektivnih kriterija već na

vezi šefovih osobnih odnosa sa podređenima, čak i u slučajevima kad su mu oni rođaci.

7

Druga faza u evoluciji obiteljske firme, pod pretpostavkom da je ona uspješna, započinje

nakon smrti osnivača. Princip jednakog nasljedstva muških članova obitelji duboko je usađen

u kinesku kulturu. Oni kreću sa jednakim udjelom iako nisu svi jednako kompetentni i

zainteresirani za posao. Posao ima najveće šanse opstati ukoliko jedan od sinova preuzme

vodstvo i opet centralizira autoritet, ovog puta osobno svoj. Ako se ovo ne dogodi, autoritet

se dijeli na braću i često dolazi do sporova koji se ponekad moraju rješavati putem ugovornog

razgraničenja autoriteta. Ukoliko se podjela autoriteta ne sredi na miroljubiv način,

nasljednici se mogu upustiti u nadmetanje nad kontrolom unutar firme, što u nekim

slučajevima može voditi ka njenom raspadu.

Treća faza se zbiva kada se kontrola prenese na unuke osnivača. Pošto sinovi često imaju

nejednak broj djece, udjeli unuka variraju u veličini. U slučajevima uspješnih obitelji, unuci

rastu u okruženju u kojem stvari idu dobro. Međutim, za razliku od osnivača, oni su mnogo

spremniji svoj prosperitet uzeti zdravo za gotovo i u pravilu su manje motivirani činiti žrtve

da bi posao bio konkurentan, ili su razvili interese za druge tipove aktivnosti. Postepeni pad

poduzetničkog talenta od prve do treće generacije je nešto što se događa u svim kulturama a

ne samo u kineskoj. U SAD Biro za sitan biznis procjenjuje da je 80 % ukupnog biznisa u

obiteljskom vlasništvu a samo trećina preživljava u drugoj generaciji. Umjesto da dozvole

profesionalnim menadžerima da preuzmu upravljanje firmom, obiteljski vlasnici biznisa se

lako mire sa njenom podjelom na nove koncerne ili njenom potpunom dezintegracijom.

Firme se stalno formiraju, rastu i potom se raspadaju. Daljnja posljedica relativno male

veličine kineskih firmi je nestašica kineskih svjetski poznatih marki proizvoda. U kineskom

poslovnom svijetu postoji samo nekoliko poznatih marki. Kineske kompanije u Hongkongu i

Tajvanu proizvode tekstil koji koriste čuvene marke ( Lacosta, Adidas, Nike ) ali one same

vrlo rijetko ustanovljavaju svjetski poznate zaštitne znakove. Teško je malim kineskim

obiteljskim poduzećima narasti do razmjera u kojima mogu proizvoditi prepoznatljive

proizvode za masovno tržište.

Tendencija kineskih firmi da ostanu male i da njima upravljaju obitelji ne predstavlja nužno

problem, već može u nekim slučajevima biti prednost. Mala, obiteljska firma je vrlo

elastična, tako da može brzo donositi odluke i odgovoriti na promjene u tržišnoj potražnji

koja se mijenja preko noći.

Postoje tri načina da kinesko društvo prevlada nesposobnost za stvaranje velikih korporacija.

Prvi je razvijanje mrežastih organizacija razgranavanjem obiteljskih veza sa drugim malim

8

obiteljskim firmama. Mnoge organizacione mreže koriste prednosti rodbinskih veza van

obitelji, kao što su veoma velike plemenske organizacije koje postoje u južnoj Kini. S druge

strane, neki odnosi mrežastih organizacija nisu zasnovani na krvnom srodstvu već na

osobnom povjerenju. Drugi način razvijanja krupne industrije je privlačenje stranih direktnih

investicija. Kineska društva su vrlo oprezna kad je riječ o stranom investiranju u njihovu

ekonomiju. U Tajvanu i Kini ova je praksa kruto regulirana.

Treći način je posredstvom državnog vlasništva nad poduzećima. U prošlosti je Kina imala

mnoge razvijene industrijske grane proizvodnje koje su bile u vlasništvu države a bio je i

jedan broj poduzeća u privatnom vlasništvu, ali nadziran od strane vlade. Vlada je imenovala

državne supervizore, iako je pravo na bavljenje određenim industrijama bilo prodato

privatnim trgovcima od kojih je vlada uzimala porez. Kina danas ima nekoliko džinovskih

državnih poduzeća ali su oni većinom neefikasni. Ali su nacionalisti naslijedili nekoliko firmi

u državnom vlasništvu i sve do nedavno se nisu žurili da ih privatiziraju.

Fenomen Budenbrokovih

Kada su komunisti u Kini došli na vlast 1949. godine, riješili su slomiti vladavinu

kineskog familijarizma. Oni su pogrešno vjerovali da je tradicionalna patrijarhalna obitelj

prijetnja ekonomskoj modernizaciji. Isto tako, smatrali su obitelj velikim rivalom koja slabi

gledište da ideologija i nacija trebaju dominirati ovom velikom državom. Komunisti su uveli

niz novih mjera usmjerenih na razbijanje tradicionalne obitelji: kažnjavanje poligamije i

jamčenje prava ženama, seljačka gazdinstva su razbijena kolektiviziranjem privrede,

obiteljski biznis je nacionaliziran a djeca su indoktrinirana vjerovati da je partija a ne obitelj

konačni izvor autoriteta. Obiteljima je dozvoljeno imati samo jedno dijete i to je bio otvoreni

udar na tradicionalni konfučijanizam s imperativom da se ima mnogo sinova. Međutim,

komunisti su podcijenili moć konfučijanske kulture i došlo je do ogromnih političkih

previranja. Konfučijanizam u najvećoj mjeri određuje karakter kineskog društva u kojem

9

prevladava pet konfučijanskih odnosa: vladar-ministar, otac-sin, muž-žena, stariji-mlađi brat,

prijatelj-prijatelj. Od pet ključnih konfučijanskih odnosa, odnos između oca i sina je ključni, a

sinovljevo duboko poštovanje puno ljubavi predstavlja centralni moralni imperativ

konfučijanizma. U svim kulturama se sinovi potiču pokoravanju roditeljskom autoritetu, ali u

kineskom društvu ovo predstavlja izniman značaj. Sinovi se pokoravaju roditeljskom

autoritetu, kao odrasli ih pomažu ekonomski kad roditelji ostare, očekuje se da obožavaju

njihove duhove kada umru, da održavaju obiteljsku lozu. Na Zapadu se očev autoritet bori s

mnogim rivalima ( učitelji, poslodavci, država, u krajnjoj liniji Bog ), a u tradicionalnoj Kini

je to nezamislivo. U kineskom društvu, pokoravanje roditeljskom autoritetu je slično

božanskom činu. Središnje mjesto obitelji u tradicionalnoj kineskoj kulturi postaje očigledno

u situacijama kada nastaje konflikt između odanosti svojoj obitelji ili višim političkim

autoritetima ( caru ) ili u NR Kini ( komesaru ). Po konfučijanizmu do toga ne bi nikada

trebalo doći jer se teži harmoničnim odnosima ali ukoliko do toga dođe oni su najizraženiji

kada nečiji otac počini zločin i policija ga traži. Dolazi do moralne agonije sina koji je

prisiljen birati između lojalnosti državi ili ocu ali na kraju uvijek pobjeđuje obitelj. Primat

obitelji nad državom i nad bilo kojim drugim odnosima, ostavio je velike posljedici na

organizaciju poslovanja. Uslijed konkurencije između obitelji kinesko društvo izgleda

individualističko. Slabo osjećanje dužnosti i obaveza prema bilo kome izvan obitelji

manifestira se u tradicionalnoj Kini samodovoljnošću seljačkih domaćinstava. Seljaci se nisu

obraćali svojim susjedima ni za što, iako je postojala potreba za kolektivnim radom, osobito u

vrijeme žetve. Stupanj samodovoljnosti je bio niži među obiteljima otmjenog porijekla.

Članovi obitelji nisu radili, već su upravljali i stoga su bili ovisni od rada onih koji nisu bili

članovi obitelji. Otmjene obitelji su često živjele u gradovima gdje su bili bolji uvjeti za

razvijanje društvenih odnosa van obitelji. Ipak, kineski aristokrati su ostali u većoj mjeri

samodovoljni u odnosu na njihove europske pandane. Ako se kineski familijarizam promatra

iz povijesne perspektive, jasno je da iza njega stoji ekonomska racionalnost. U Kini nisu bila

uspostavljena svojinska prava. Slobodno je određivan nivo poreznog opterećivanja lokalnom

stanovništvu od strane lokalnih službenika ( kojima je država dala to pravo ), seljaci su se

slali u vojsku ili na javne radove. Tradicionalna Kina se suočavala s kroničnim situacijama

prenaseljenosti i nestašice resursa ( zemlje ) te je borba između obitelji uvijek bila intenzivna.

Seljak je mogao vjerovati samo članovima svoje obitelji jer su svi izvan obitelji bili

grabežljivi i nisu iskazivali osjećaj recipročne obveze prema njemu. Veći broj obitelji je živio

na ivici gladi i nisu mogli iskazivati velikodušnost prema prijateljima i susjedima. U

kineskom tradicionalnom društvu se naslijeđe raspoređivalo samo na sinove ( u jednakim

10

dijelovima ), tako da su sljedeće generacije dobivale sve manje i manje, što je na kraju

rezultiralo individualnim seljačkim djelićima zemlje koji su bili previše sitni da bi se obitelj

mogla adekvatno prehraniti. Čak i kad se radilo o bogatim obiteljima, ravnopravna raspodjela

nasljedstva je značila da će imovina biti proćerdana za jednu ili dvije generacije. Sinovi su

bili važni zbog nasljedstva i kao oblik društvene sigurnosti. Kombinacija jakog

familijiarizma, principa jednakog nasljeđivanja muške djece, nedostatka mehanizma za

usvajanje onih koji nisu članovi obitelji i nepovjerenje prema ljudima van obitelji vodili su

obrascu ekonomskog ponašanja u tradicionalnoj Kini koji se vidi i u poslovanju u

suvremenom Tajvanu i Hongkongu u mnogim aspektima. Na djelu je stalan uspon i pad

obitelji. Sposobnost i moralne vrline sljedećih generacija nisu zajamčene, tako da uvijek

postoji mogućnost da obitelj zapadne u siromaštvo. Ovaj proces rasta i propasti obiteljskog

bogatstva podsjeća na uzavreli lonac u kojem obitelji u mlazevima izbijaju na površinu a već

se u sljedećem momentu rasprše na dno. Ideal konfučijanske obitelji je gazdinstvo pet

generacija koji žive sa svojim pra-praunicima. Međutim, ovaj tip proširene obitelji je često

više ideal nego stvarnost. Nuklearne obitelji su u Kini raširenije nego što to mnogi Kinezi

vjeruju. Velika udružena obitelj je više privilegija dobrostojećih jer jedino bogati mogu

uzdržavati nekoliko generacija. Pogrešno je misliti o tradicionalnoj kineskoj obitelji kao o

harmoničnoj jer često dolazi do napetosti unutar nje. Uz to, jednaki status braće vodi rivalstvu

i česti su sukobi i ljubomora među njima. Mnoge su se obitelji razložile u nuklearne jer nisu

mogle podnijeti pritiscima kojima su bile izložene. Izvan nuklearne i proširene obitelji

postojali su krugovi krvnog srodstva od velikog značaja za ekonomiju. Najvažnije je bilo

pleme, korporativna grupa koja slavi jedinstvo. Pleme se može shvatiti kao obitelj svih

obitelji koje imaju zajedničko porijeklo. Iznad plemena postoji „pleme višeg reda“ u kojem

su različita plemena povezana u džinovski klan pomoću prastarog pretka. Ekonomski

promatrano, plemena su imala funkciju širenja kruga krvnog srodstva i broja ljudi kojima se

moglo vjerovati u poduzeću. Ista plemena mogu obuhvaćati i bogate i siromašne obitelji a

bogati nisu imali obvezu pomagati siromašnim članovima. Zahvaljujući društveno-

ekonomskim promjenama došlo je i do promjena u tradicionalnoj kineskoj obitelji i plemenu.

Urbanizacija i geografska mobilnost slabili su plemenske organizacije jer članovi obitelji nisu

više mogli živjeti u istom selu kao i njihovi preci. Međutim ne može se govoriti o propasti

konfučijanskih obitelji već su se obiteljski odnosi sami rekonstruirali. Sasvim je sigurno da

struktura suvremenog kineskog biznisa ima svoje korijene u posebnom mjestu obitelji u

kineskoj kulturi. Obrazac ekonomskog života je isti kako u tradicionalnoj, tako i u modernoj

Kini: stalno uspinjanje i propadanje poduzeća vođenih od strane obitelji i njihova

11

nesposobnost da opstanu duže od dvije ili tri generacije, duboko nepovjerenje prema

strancima i otpor prema uvođenju u biznis onih koji nisu članovi obitelji te društvene

prepreke akumuliranju velikog bogatstva zahvaljujući načinu nasljeđivanja.

Italijanski konfučijanizam

U proteklo vrijeme jedan od najzanimljivijih ekonomskih fenomena za proučavanje je

bila industrija malog obima u centralnoj Italiji. Italija se kasno industrijalizirala i smatrala se

jednom od zaostalijih zemalja Zapadne Europe ali su određeni dijelovi tijekom sedamdesetih

i osamdesetih godina doživjeli „bum“ pojavom mreže sitnog biznisa koji se bavio

proizvodnjom svega od tekstila i dizajnirane odjeće do strojarskog alata i industrijskih robota.

Neki poklonici sitnog biznisa su navodili Italiju kao primjer na koji se trebaju ugledati i druge

zemlje. U nekim dijelovima italije, kao i u Kini, obiteljske veze izražavaju tendenciju da

budu jače od ostalih društvenih odnosa koji se ne zasnivaju na krvnom srodstvu. Posljedice

toga na industrijsku strukturu su slične: poduzeća u privatnom sektoru su relativno male i

kontrolirane od strane obitelji, dok je u velikim poduzećima potrebna državna pomoć da bi

bila sposobna za život. Edvard Benfild je u studiji „Morlna osnova zaostalog društva“

društvene odnose u malom gradu na jugu italije. On smatra da su najzapaženija obilježja male

sredine na jugu Italije potpuno odsustvo asocijacija. Jedina osjećanja su bila ona prema

članovima svojih nuklearnih obitelji. Obitelj je bila jedini izvor socijalne sigurnosti za ljude.

Žitelji su bili nesposobni za udruživanje da bi organizirali škole, biznis, bolnice ili neku

drugu formu zajedničke aktivnosti. Jedina inicijativa za organiziranje društvenog života je

dolazila od države ili crkve. Benfild je uočio da će u takvom društvu ljudi izražavati osjećaje

straha i nepovjerenja prema vladi, istovremeno vjerujući u postojanje potrebe za jakom

državom koja će kontrolirati njihove sugrađane. Ekonomski efekti amoralnog familijarizma

su bili očigledni: nedostatak asocijacija ( koji nadilaze obitelj ) veoma je ograničavajući

faktor za ekonomski razvoj. Ako ljudi ne mogu stvarati i održavati korporacijske

organizacije, oni ne mogu imati modernu ekonomiju. Najveći dio žitelja u južnom dijelu

Italije su seljaci ograničeni na pribavljanje sredstva za život; zaposleni u industriji ( ako bi

ona postojala u takvim zajednicama ) morali su dolaziti spolja, najčešće u formi kompanija

kojima upravlja država. Iako bi krupni zemljoradnici te regije mogli osnovati profitabilne

fabrike, oni se ipak za to ne odlučuju jer vjeruju da država ima obvezu preuzeti rizik na sebe.

12

Ovaj atomistički individualizam ne karakterizira cijelu Italiju već popriličan dio njenih južnih

regija. Što se ide više na jug katolicizam postaje sve jači dok građanski svijet postaje sve

slabiji. Najsnažnije komunalne grupe su „delikventske zajednice“ kao što su mafija ili

kamora. U društvu u kojem su odnosi međuljudskog povjerenja slabi, krvna zakletva članova

organizacije La Koza Nostra služi kao surogat krvnosrodstvenih veza koji podupiru uvjerenje

kriminalaca da neće biti izdani u situacijama gdje je izdaja veoma primamljiva.

Korumpiranost političkih i poslovnih elita je prisutnija na jugu nego na sjeveru zemlje.

Postoji oštar kontrast između sjeverne i južne Italije: sjeverna Italija s mnogo gušćom

mrežom društvenih organizacija sliči više centralnoj Europi.

Zadnjih pedeset godina društveni analitičare ne govore o dvije već o tri Italije: siromašni jug,

uključujući ostrva Siciliju i Sardiniju; industrijski trougao koji čine Milano, Genova i Torino

kao sjever; i ono što je nazvano trećom Italijom ( između prve dvije ) čine Emilija-Romanja,

Toskana, Umbrija, Veneto, Friuli i Trentino. Treća Italija ima karakteristike po kojima se

razlikuje od tradicionalne Italije. Italijanske regije u kojima je socijalni kapital najrazvijeniji

su one na sjeveru, naročito oblasti u Trećoj Italiji. Taj dio Italije je ekonomski najdinamičniji

i najbogatiji socijalnim kapitalom, on najviše nalikuje Tajvanu i Hongokongu. Italijanski

sociolozi koji su prvi počeli pisati o Trećoj Italiji su uočili da se njena industrijska struktura

sastoji od malih poduzeća koje se nalaze u rukama obitelji i kojima one upravljaju. Dok

seljački familijarizam ostaje obilježje siromašnog juga, dotle je obiteljski biznis Treće Italije,

nasuprot tome, inovativan, izvozno orijentiran i u mnogim slučajevima na visokoj tehničkoj

razini. Ova regija je središte italijanske industrije strojarskog alata, koja je krajem

sedamdesetih uzdigla Italiju na mjesto drugog najvećeg proizvođača strojarskog alata, nakon

Njemačke u Europi. Drugi visoko konkurentni proizvodi Treće Italije uključuju tekstil i

odjeću, namještaj, farmersku opremu, izradu cipela, industrijske robote, visokokvalitetnu

keramiku i keramičke pločice. U ovoj oblasti postoje samo dvije velike kompanije koje su u

javnom sektoru, Beneton i Simint. 68 % radnika je zaposleno u kompanijama koje imaju 10

zaposlenika. U mnogim slučajevima sitni obiteljski biznis je spontano stvorio mreže firmi sa

drugim sličnim kompanijama, a one su opet sklopile podugovore sa malim firmama za

snabdjevačke i marketinške usluge. Ovaj dinamizam i uspjeh sitnog biznisa u Trećoj Italiji

učinio je da on postane predmet teorijskog istraživanja. Ovim se nastojalo dokazati da

masovna proizvodnja koja uključuje velika poduzeća nisu bila nužna posljedica industrijske

revolucije. Mala poduzeća, zasnovana na zanatskim vještinama, ne samo da su preživjela

pored džinovskih kompanija već su svojim razvojem postala primjer elastičnosti i

13

prilagodljivosti koju imaju samo mala poduzeća. Ona predstavljaju mogući model razvoja i

za druge zemlje u budućnosti. Europska komisija je gledala na talijanske industrijske oblasti

kao na pozitivan primjer razvoja sitnog biznisa. Sjeverna Italija ima veća poduzeća nego

južna ali iako ona ima najveći nivo socijalnog kapitala, njome dominiraju sitna poduzeća.

Mnogi analitičari smatraju da Treća italija treba veću pažnju usmjeriti na organizacijske

mreže nego na pojedinačna poduzeća. To će omogućiti malim kompanijama da postignu

rezultate koje imaju ekonomije obima, a pri tome nisu primorane stvarati velike korporacije.

Za razliku od kineskih organizacionih mreža, talijanske se ne zasnivaju samo na obitelji već

uključuju i suradnju s izvan obiteljskim elementima na profesionalnoj osnovi. Iako su jake

obiteljske veze prisutne i u centralnoj Italiji, one ovdje ostavljaju duboki trag prvenstveno u

ekonomskoj sferi, dok u političkoj sferi nema raskoraka između obitelji i dobrovoljnih

asocijacija. Familijarizam ima veću snagu u čitavoj italiji ( sjever-jug-centar ) nego u drugim

europskim zemljama, iako varira od regije do regije. U Italiji su proširene obitelji ( otac i

majka žive s obiteljima svojim oženjenih sinova ) prisutne do danas. Međutim najveći broj

proširenih obitelji je na jugu, što potvrđuje da oni osjećaju primarnu moralnu obvezu prema

obitelji. Iako bi netko mogao pomisliti da jug Italije najviše sliči na Kinu, gdje radijus

povjerenja ne prelazi krug nuklearne porodice, u stvari, Treća Italija je ta čija porodična

struktura najviše sliči na onu u Kini. U Trećoj italiji obiteljska struktura je izvor podrške

modernom talijanskom obiteljskom biznisu. Npr. proširena obitelj koja se bavi

poljoprivredom u centralnoj Italiji uzima zemlju u zakup na osnovu dugoročnog ugovora

kojim se obvezuje zemljovlasniku platiti u naturi ( djelom poljoprivrednih proizvoda koji se

gaje na toj zemlji – napolica ). Ugovor potpisuje glava obitelji u ime ostalih članova obitelji.

Zemljoposjednik ima interes da obitelj kojoj je iznajmio zemlju bude dovoljno velika kako bi

efikasno obrađivala imanje. Treća italija je prožeta familijarizmom na neki način razvijenijim

i intenzivnijim od familijarizma juga i sjevera. Taj familijarizam čini ekonomsku osnovu

obiteljskog biznisa. Italija je zemlja u kojoj dominiraju mala obiteljska poduzeća gdje se

čovjek ne osjeća otuđenim i mnogi se analitičari pitaju da li taj oblik predstavlja industrijsku

organizaciju novog doba, gdje bi se ekonomija obima kombinirala sa intimnošću malog

radnog prostora i ponovnog spajanja vlasništva i upravljanja. Sve do recesije, od 1992. do

1994. talijanska ekonomija je bila jedna od onih koje se najbrže razvijaju u Europskoj

zajednici. Mala veličina poduzeća nije, prema tome, ograničenje za rast ukupnog društvenog

proizvoda u Italiji. Međutim, postoje neki negativni aspekti ovog oblika industrijalizacije.

Talijanske obiteljske firme imaju najčešće kratku životnu povijest jer ne uspijevaju usvojiti

efikasnu menadžersku praksu, baš kao i u kineskim društvima. Vlasnici poduzeća su

14

nepovjerljivi prema svojim zaposlenicima i nabavljačima, o čemu svjedoče rasprostranjena

praksa „rada na crno“ i razni oblici protuzakonitog ponašanja. Gledano iz ovog kuta,

organizacijske mreže nisu toliko val budućnosti koliko izraz nesposobnosti ovih malih

poduzeća da izrastu u velike, efikasne korporacije koje su nužne za osvajanje velikih tržišta.

Mnogi promatrači su uspoređivali Italiju i kontinentalnu Europu, ali ni jedan do sada nije

pokušao usporediti Italiju i Kinu. Iako se ove regije razlikuju po religiji, povijesti i drugim

kulturnim aspektima, oni su veoma slični u pogledu nekih bitnih stvari. U oba slučaja obitelj

ima centralnu ulogu u društvenoj strukturi, što dovodi do nedostatka organizacija koje nisu

zasnovane na krvnom srodstvu; isto tako u oba slučaja se industrijska struktura sastoji od

relativno malih obiteljskih poduzeća povezanih u organizacijske mreže kako bi se postiglo

ono što se postiže ekonomijom obima. S druge strane, ni kineska ni italijanska obiteljska

poduzeća nisu u stanju raskinuti sa onim sektorima na koja su ograničena svojom veličinom i

prema tome zauzimaju slično mjesto unutar globalne ekonomije. U pogledu industrijske

strukture, ovi dijelovi italije su u suštini konfučijanski i imat će određene probleme prilikom

prilagođavanja izmijenjenim ekonomskim uvjetima.+

Neposredni odnosi u Francuskoj

Francuska država je imala prioritetan cilj proteklih desetljeća postati lider u jednom

broju visoke tehnologije kao što su zračni saobraćaj, elektronika i kompjuteri. Ovaj pristup je

u suglasnosti sa onim pristupima koje je francuska vlada prakticirala bar proteklih pet stotina

godina: grupa birokrata je izrađivala planove za promoviranje tehnologije koji su ostvarivali

zaštitom domaće industrije, novčanim potpomaganjem nekih njenih dijelova, vladinim

posredovanjem i poslije pobjede Socijalističke partije 1981. nacionaliziranjem jednog broja

poduzeća visoke tehnike. Ovaj tip industrijske politike ( dirižizam ) donio je neke rezultate.

Međutim, ukupno izviješće o francuskoj industrijskoj politici na polju visoke tehnike je

sumorno. Francuska kompjuterska industrija, nacionalizirana i novčano pomagana od strane

vlade, počela je odmah krvariti i na kraju francuske firme nisu uspjele postati vodeći

isporučilac „hardvera“ i „softvera“, osim ako je u pitanju francusko telekomunikacijsko

tržište. Mnogi kritičari su zaključili da je vlada morala intervenirati jer privatni sektor nije

15

nikada bio dinamičan, inovativan i poduzetan. Privatna poduzeća u Francuskoj se ne upuštaju

u rizik ( ona su pasivna, bojažljiva ). Najuspješnija poduzeća (izuzimajući ona koja su bila u

državnom vlasništvu ili koja su potpomagala država), bila su obiteljski koncerni koji su

opsluživali relativno malobrojne potrošače koji su zahtijevali visoku kvalitetu proizvoda,

odnosno specijalizirana tržišta. Može se zaključiti da ovaj model podsjeća na familijaristički i

iako je teško usporediti razvijeno francusko društvo s kineskim društvom postoje znatne

sličnosti između njih, osobiti kada je riječ o opremljenosti socijalnim kapitalom. Ono što

Francuska dijeli sa tipično kineskim društvima je slabost organizacija koje posreduju između

obitelji i države, što ograničava sposobnost francuskog privatnog sektora u stvaranju velikih,

dinamičnih poduzeća. Kao rezultat toga, francuski ekonomski život je koncentriran ili oko

obiteljskog biznisa ili oko džinovskih državnih poduzeća koja su osnovana kada je država

intervenirala da bi ohrabrila stvaranje velikih privatnih korporacija. Ono po čemu se

Francuska razlikuje od konfučijanskog društva je to da Francuska nije familijaristička u onom

smislu u kojem su to kineska društva. Francuska nije nikada imala razvijenu industriju koja

obitelji daje specijalne privilegije. Niti u predmodernim vremenima krvno srodstvo u

Francuskoj nije imalo ulogu koju je imalo u Kini. Francuska je u srednjem vijeku obilovala

organizacijama, religioznim redovima, klubovima od kojih ni jedna nije bila zasnovana na

krvnom srodstvu. Kasnije je Francuska zagovarala koncept karijere otvorene za talentirane,

zasnovane na objektivnim kriterijima vrijednosti, a ne statusu koji se stječe rođenjem ili

nasljedstvom. Francuska obitelj nikada nije težila postati samodovoljna ekonomska jedinica.

Kinezi su iskazivali nepovjerenje prema državi a u Francuskoj, nasuprot tome, državna služba

je ambicija najboljih i najdarovitijih koji su se nadali poslu u birokraciji ili u upravi jedne od

državnih kompanija. Značaj francuske obitelji se ne zasniva toliko u činjenici da je ona jaka i

povezana koliko je važna za ekonomski život. Francuski biznis je konzervativan s

nedostatkom smisla za novo i nepoznato, prvenstveno zainteresiran za preživljavanje i

neovisnost njegovog obiteljskog poduzeća, što znači da se opire odlasku u svijet radi traganja

za izvorima kapitala koji bi oslabili njegovu kontrolu nad biznisom. Francuski biznis je

mnogo manje orijentiran na izvoz od njemačkog i uvijek upire pogled u vladu u čijim će

rukama naći utočište. Međutim, mnogi kritičari su smatrali da se francuska ekonomija počela

naglo razvijati pedesetih godina, stvarajući svoje minijaturno „čudo“, ne manje impresivno

nego ono njemačko. Stoga je premisa francuske zaostalosti dovedena u pitanje. Danas

Francuzi imaju jedan od najviših dohodaka po glavi stanovnika u industrijskom svijetu.

Usprkos kritikama, malo je onih koji bi negirali da je francuska ekonomija bila

familijaristički organizirana dok nije ušla u drugu polovinu 20. Stoljeća i da je u velikoj mjeri

16

kasnila za Njemačkom i SAD u pogledu prijelaza od obiteljskog biznisa na profesionalno

vođenje korporacije. Francuska država je imala veliku ulogu u promoviranju tog prijelaza.

Francuska je sporo prihvaćala nove tehnologije nego Njemačka i Amerika. Francuska

proizvodnja je ostala tijekom najvećeg dijela 19. stoljeća okrenuta ka tradicionalnoj industriji

potrošačkih dobara visoke kvalitete kojoj su posebno dobro odgovarale male firme. Mnoga

specifična obilježja francuske ekonomije imaju svoje porijeklo u francuskom familijarizmu.

Francusko tržište masovnih potrošačkih dobara je nastalo poslije Drugog svjetskog rata, za

razliku od Njemačke i SAD gdje je stvoreno ranije, ali se relativno kašnjenje može objasniti

sporijim odumiranjem obiteljskog biznisa. Solidarnost tradicionalne francuske buržoaske

obitelji, s njenom zagledanošću u sebe i njenu zainteresiranost za svoj status postala je glavni

predmet francuske literature i društvenih komentara. Međutim, francuski familijarizam nije

bio jak kao u Kini i Italiji, pa se stoga postavlja pitanje zašto se obiteljski biznis tako sporo

preobražavao u poslovni menadžment i modernu korporacijsku strukturu. Mnogi promatrači,

među kojima je najznačajniji Aleksis Tokvil, smatraju da je razlog vezan s niskim stupnjem

povjerenja među Francuzima i njihovom tradicionalnom nesposobnošću da se spontano

povezuju u grupe. Tokvil smatra da je francuska uoči revolucije bila razdrta klasnim

podjelama i statusnim hijerarhijama koje su sprječavale ljude da se međusobno udružuju i

surađuju, čak kada su imali i zajedničke interese. Francuski sociolog Mišel Kruazije je

primjetio da je ovo bila i karakteristika klerikalnog djelovanja poslije Drugog svjetskog rata i

da unutar bilo koje birokracije nije bilo nikakvih udruženja kako na poslu tako ni u dokolici.

Namještenici su rijetko sklapali prijateljstva unutar organizacija i radije su komunicirali po

hijerarhijskim pravilima koje je odredila organizacija. Postoji izrazita kulturna odbojnost u

Francuskoj prema neformalnim, neposrednim odnosima i jaka sklonost ka autoritetu koji je

centraliziran i pravno definiran. Odbojnost prema neposrednim odnosima, odnosima „licem u

lice“ je očigledna u mnogim područjima francuskog ekonomskog života. Odnosi unutar rada

kao cjeline pate od formalizma: npr. radnički sindikati pokazuju tendenciju da ne rješavaju

sporove sa menadžmentom na lokalnoj razini već da ih proslijede višim vlastima – u krajnjoj

crti vladi u Parizu. Kada je riječ o ekonomskim poslovima, apsolutna carska kontrola u vezi s

porezom, razvijena za vrijeme vladavine Šarla II, je bila produžena, što se manifestiralo

rastućim poreskim stopama, i za vrijeme Šarla II i početkom 16. stoljeća. Tokvil primjećuje

da je najštetnija posljedica ovog poreskog sistema bila njegova nejednakost-on je kod ljudi

stvarao svijest o međusobnim razlikama i međusobnu zavist zbog privilegija. Pored ovoga,

kruna je namicala nova sredstva prihoda prodajom zvanja kraljevskoj birokraciji koja se

naglo povećala. Nosioci ovih zvanja nisu obavljali neke značajne funkcije koje su bile

17

društveno korisne, već im je stjecanje titula omogućavalo da budu oslobođeni poreza i znatan

društveni prestiž. Francuski pripadnik srednje klase bi, tek što je stekao neki mali kapital,

umjesto da ga investira u posao, kupovao činovnički položaj. Prodaja titula je imala

dugoročan štetan efekt, cijepala je francusko društvo na klase i dijelila ove klase na sve manje

i manje slojeve koji su se borili za zvanja i kraljevsku naklonost. Statusne razlike staroga

režima opstale su i u modernoj Francuskoj i utjecale na ekonomski život na bezbroj načina.

Relativno kasni razvoj masovne proizvodnje i ustrajavanje francuskog tržišta za

proizvodnjom skupe, visokokvalitetne robe svjedočanstvo je djelovanja ostatka

aristokratskog senzibiliteta među potrošačima koji pripadaju srednjoj klasi. Unutar klase

menadžera postoji povijesna napetost između krupne i sitne buržoazije, odnosno između „dva

kapitalizma“, prvog koji je katolički, obiteljski i proizvodno orijentiran, i drugog kojim

dominiraju Jevreji i protestanti koji su u velikoj mjeri upleteni u financije, bankarstvo i

špekulacije. U Francuskoj isto tako postoji nepovjerenje između francuskog kapitala u Parizu

i industrije u Parizu. Posljedica ovoga visokog stepena centralizacije sastojala se prirodno u

visokom stupnju ovisnosti francuskog biznisa od zaštite i pomoći države. Ovo navikavanje na

ovisnost od vlade favoriziralo je vršenje nadzora nad čitavim francuskim privatnim sektorom

prije revolucije a tradicija velikog interveniranja francuske vlade u ekonomiju, osobito u

korist velikih poduzeća, nastavljena je sve do danas. Mnoge privatne firme koje su u rukama

obitelju postaju nacionalizirana kada narastu do određene točke jer dolaze u neprilike zbog

nekog razloga pod vodstvom njihovih privatnih vlasnika i / ili menadžera. Francuski

dirižizam ( aktivno uključivanje države u francuski privatni sektor ), bio je dakle kako uzrok

tako i posljedica slabosti francuskog privatnog sektora i njegove nemoći da sam stvori velika

konkurentna poduzeća. U davnoj povijesti, centralizirana francuska država je smišljeno

podrivala neovisnost privatnog sektora pomoću poreza i privilegija u namjeri da ga stavi pod

političku kontrolu, što je imalo za posljedicu slabljenje poduzetničkih i organizacijskih

navika u sferi biznisa. U kasnijim godinama pomanjkanje poduzetničkog duha je postalo

razlog interveniranja države koje su željele udahnuti energiju opreznom i neinventivnom

privatnom sektoru. Nastao je složeniji problem u 20. stoljeću kada je socijalistička vlada

željela nacionalizirati privatni biznis iz ideoloških razloga i kada je on bio sposoban za

samostalan život i kasnije pojavom konzervativnih vlada koje su insistirale na privatizaciji,

također iz ideoloških razloga. Najveći dio neoklasičnih ekonomista smatra da su državna

poduzeća manje efikasna od privatnih jer ona nisu motivirana efikasno upravljati poduzećem

jer uvijek se oslanjaju na intervenciju vlade ukoliko dođe do određenog problema. Druga

strna medalje slabosti francuskog privatnog sektora su talentiranost i snaga birokracije javnog

18

sektora. U Francuskoj se nacionaliziranim poduzećima upravljalo prilično efikasno i vlada

nije sterilizirala sve što dotakne svojim prstima, kao nekim drugim regijama, već je

izražavala dosta inteligencije i energije pri realizaciji zadataka koja je sebi

postavljala.Francuska je proteklih nekoliko generacija prošla proces kulturne homogenizacije

pošto se integrirala u širu europsku zajednicu, uključila se i u proces globalizacije svjetske

ekonomije. Francuske korporacije su nastojale biti što konkurentnije na globalnoj sceni.

Mnogi eminentni francuski ekonomisti su studirali na američkim univerzitetima, sve veći broj

njih govori internacionalni jezik biznisa: engleski. Situacija vezana sa tradicionalnom

francuskom slabošću na planu udruživanja se bitno izmijenila. Međutim, sve ove kulturne

promjene se sporo razvijaju. Jaz nepovjerenja i dalje postoji između francuskih radnika i

njihovih menadžera. Na polju socijalnog kapitala, francuska i dalje sliči Italiji i Tajvanu što

će imati velike posljedice po francusku ekonomsku budućnost. Ukoliko Francuska želi igrati

važnu ulogu u sektorima u kojima veličina ima značaj, država će morati nastaviti s

interveniranjem. Privatizacija će funkcionirati manje efikasno u francuskom kulturnom

kontekstu nego u drugima i država će morati intervenirati da bi spasila one privatizirane

industrije za koje smatra da imaju strateški značaj.

Koreja: kineska kompanija iznutra

Utvrđeno je da su društva sa niskim stupnjem međusobnog povjerenja orijentirana na

obitelj, obilježena mnoštvom manjih privatnih poduzeća koja čine poduzetničko središte

njihove ekonomije i mali brojem državnih poduzeća na drugom kraju skale. U takvim

društvima država ima važnu ulogu u promoviranju krupnih poduzeća koja ne mogu spontano

nastati u okviru privatnog sektora. Republika Koreja, predstavlja izuzetak i ona je slična

Japanu, Njemačkoj i SAD jer ima velike korporacije i izrazito koncentriranu industrijsku

strukturu. S Druge strane, ako se gleda obiteljska struktura, Koreja je mnogo bliža Kini nego

Japanu. Obitelj zauzima važno mjesto U koreji i ne postoje u korejskoj kulturi mehanizmi

japanskog tipa koji omogućavaju uvođenje stranaca u obiteljske grupe. Ako imamo ovo u

vidu, u Koreji bi trebao prevladavati sitni obiteljski biznis s teškoćama pri pokušaju stvaranja

krupnih korporacija. Međutim, korejska država je smišljeno promovirala džinovske

korporacije sukladno svojom razvojnom strategijom tijekom šezdesetih i sedamdesetih,

prevladavajući tako sklonost ka poduzećima male i srednje veličine tipičnim za Tajvan.

19

Korejski slučaj pokazuje kako odlučna i kompetentna država može oblikovati industrijsku

strukturu i prevladati dugotrajne kulturne predispozicije ( npr. problemi upravljačkog

nasljedstva, odnosi unutar fabričke dvorane ). Koreja je poznata po velikoj koncentraciji

industrije i u njoj postoje dvije razine organiziranja: individualna poduzeća i velika

organizaciona mreža koja objedinjuje korporacijske entitete. Korejska mrežasta organizacija

je poznata kao chaebol i ima ista obilježja kao japanski zaibatsu, jer je oblikovana po uzoru

na japanski model. Praktično cjelokupni sektor korejskog biznisa je dio chaebol mreže.

Japanski utjecaj na korejsku organizaciju biznisa je ogroman. Koreja je bilo skoro u

potpunosti poljoprivredno društvo na početku japanske kolonijalne okupacije 1910. godine, i

zahvaljujući u velikoj mjeri ovom posljednjem je stvorena rana industrijska infrastruktura.

Približno 700 000 Japanaca je živjelo u Koreji 1940. godine, a približno toliki broj Korejaca

je bio u tom periodu u Japanu na prinudnom radu. Dobar dio emigrantske populacije iz ove

zemlje se vratio u Koreju poslije rata, što je imalo za posljedicu značajan razmjer znanja i

iskustva u biznisu. Predsjednik Park Čung Hi i drugi njemu slični su imali strategiju razvoja

koja je bila proizvod njihove analize japanske industrijske politike u Koreji tijekom

predratnog perioda. Zaposleni u jednoj firmi korejskog chaebola imaju akcije u drugim

firmama istog chaebola i obrnuto, pri čemu te firme imaju težnju međusobne suradnje, često

bez ikakve novčane naknade, i u tom je sličnost sa japanskim keiretsu. Međutim, postoje i

neke značajne razlike između korejskog chaebola i japanskog keiretsu. Prvo, korejska

organizacija nije usmjerena na neku privatnu banku ili na neku drugu financijsku instituciju

na način na koji to radi keiretsu. Sve korejske komercijalne banke su bile u vlasništvu države

sve do njihove privatizacije ranih sedamdesetih, kada je korejskim industrijskim firmama bilo

zakonom zabranjeno imati više od jedne osmine procenata akcija u bilo kojoj banci što znači

da ih je kontrolirala vlada na mnogo neposredniji način (tako što je ona bila vlasnik

bankarskog sistema). Drugo, chaebol, je zasnovan na krvnom srodstvu i postoji prirodno

jedinstvo između čelnika njegovih sastavnih poduzeća, što je različito od odnosa koji vladaju

između sastavnih dijelova keiretsu u Japanu. U korejskoj obiteljskoj strukturi se naslijeđe ne

prenosi, kao što je u Japanu često slučaj, na kćerke. U japanskom domaćinstvu, ulogu oca,

najstarijeg sina i slično nisu morali igrati krvni srodnici. U korejskom društvu, suprotno tome,

usvojeni sinovi su morali poticati iz srodstveničke grupe. Korejski način nasljeđivanja se

razlikuje i od onog u Japanu ali i od onog u Kini. Nasljedstvo je djeljivo, ali se ne dijeli na

jednake dijelove između sinova kao u Kini. Najstariji sin dobiva dva puta više nego drugi

sinovi, a u svakom slučaju ne manje od polovine imanja. Ukoliko su dijelovi na koje se dijeli

obiteljska svojina suviše mali da bi bili ekonomični, mlađi sinovi dobivaju samo simbolično

20

nasljedstvo. Međutim, kao i u Kini, postoji mnogo onih koji polažu pravo na nasljedstvo

bogatog oca, pa postoj tendencija da se bogatstvo raspe poslije dvije ili tri generacije. Obitelji

u Koreji su manje nego u Kini, od mlađih sinova se očekuje da uzmu svoj dio nasljedstva i

odu iz obiteljske kuće te zasnuju svoje domaćinstvo. Međutim, za razliku od Japana, pravno

nasljeđivanje pozicije glave obitelji se ne događa očevim odlaskom u mirovinu već njegovom

smrću. Koreja je već dugo konfučijansko društvo, u strožem smislu od Japana, te je po tome

bliža Kini. Neki, štoviše, tvrde da je Koreja u većoj mjeri konfučijansko društvo od Kine.

Konfučijanizam je u Koreji postao državna ideologija za vrijeme dinastije Ji (1392-1910.),

dok je budizam bio zvanično potisnut, a budistički monasi su se povukli u planine. Ako se

izuzme jak protestantsko-kršćanski utjecaj u 20. stoljeću, religijski život u Koreji je bio

manje aktivan i raznovrstan nego u Japanu. Konfučijanska vrlina djetinje ljubavi, pune

poštovanja jako je naglašena u Koreji kada je riječ o lojalnosti, kao što je slučaj i u Kini. To

znači da primarna lojalnost u korejskom tradicionalnom društvu nije okrenuta prema

političkim autoritetima već prema obitelji. Korejski familijarizam je uzrok što se ovo društvo

pokazuje više individualno nego Japansko, iako je ono što se tretira kao individualizam, u

stvari, konkurencija između obitelji i plemena. Korejska društvena struktura je slična onoj u

Kini: kralj i mandarini na vrhu, obitelj i plemena ispod, ali relativno malo posredničkih

organizacija nije zasnovano na krvnom srodstvu. Kao i u južnoj Kini, primarna društvena

struktura koja stoji između obitelji i države zasnovana je na krvnom srodstvu – plemenu.

Korejska plemena su čak i šira nego u Kini – ljudi traže zajedničko porijeklo od zajedničkih

predaka idući unatrag trideset generacija, pa i više. Utjecaj velikih plemena se vidi po tome

što postoji manji broj prezimena nego čak i u Kini: 40% Korejaca se zovu Kim a 18% Park.

Plemena su u Koreji homogena, ne dopuštaju da se dijele po klasnoj ili statusnoj osnovi. Ako

je kultura važna stvar, korejska industrijska struktura bi trebala podsjećati na industrijsku

strukturu Tajvana ili Hongkonga. Istina je da korejski biznis, usprkos svojim razmjerima,

zaista podsjeća na kineski biznis, više nego na japanske korporacije. Ispod spolja nametnutih

korporacijskih džinova (kao što su Hyndai i Samsung), leže familijaristička poduzeća nastala

iznutra, koja se sporo prilagođavaju profesionalnom načinu upravljanja. Korejski chaebol je

započeo kao obiteljski biznis, veliki dio njih je ostao u obiteljskim rukama, i, u krajnjoj liniji,

obiteljski vođen. Iako su velike korporacije nastojale izbjeći ograničenja koja nameću

ambicije da jedna obitelj upravlja zajedničkom svojinom u potpunosti zapošljavanjem

profesionalnih menadžera, obiteljska kontrola na vrhu je ostala relativno čvrsta. Ovakav

model se nalazi u oštroj suprotnosti sa onim u Japanu, gdje daleko manji broj predsjednika

predstavljaju osnivači i rođaci osnivača, a u mnogo većem broju se regrutirani iznutra (ali pri

21

tome nisu u srodničkim odnosima sa osnivačkom obitelji). Postoji i velika stopa sklapanja

brakova između potomaka osnivača chaebola u Koreji. Najveći dio poduzetnika osnivača žele

svoj biznis prenijeti na najstarije sinove i ispada da 65% njih to i čini. Ispravno obrazovanje

djece poduzetnika osnivača postaje izuzetno važno, međutim problemi nastaju ukoliko je

najstariji sin nekompetentan ili nezainteresiran za preuzimanje vodstva u korporaciji. Drugi

način na koji korejski familijarizam utječe na korejsku poslovnu praksu tiče se upravljačkog

stila, gdje poduzetnici osnivači inzistiraju na tome da donose sve važne upravljačke odluke.

To je dobro s jedne strane, jer autoritarni način donošenja odluka omogućava korejskim

kompanijama da vuku poteze brzo i odlučno ali s druge strane, ovaj stil može značiti da su

odluke donesene na osnovu nedovoljnog znanja. Odnosi zajedničke solidarnosti, koja

prožima japansku korporaciju, uvijek nedostaju u korejskim kompanijama. Mada je Koreja

veoma homogena rasno i lingvistički, ona je klasno rascijepljeno društvo u usporedbi s isto

tako homogenim Japanom. Veliki broj korejskih poduzetnika dolazi iz uglađene, učene

yangban klase koja je manje otvorena prema onima koji joj ne pripadaju nego japanska

samurajska klasa. Utjecaj korejskog familijarizma ne industrijsku strukturu ne treba

prenaglašavati . Tradicionalna korejska obitelj i njene unutarnje veze su slabile do određenog

stepena usporedo sa urbanizacijom zemlje. Kako su korejska poduzeća rasla, osnivači nisu

mogli naći dovoljno kompetentnih upravljača unutar obitelji, pa su bili primorani zapošljavati

profesionalne menadžere izvan obitelji. Veliki chaeboli su postali poznata imena i bilo je

pitanje nacionalnog ponosa ne dopustiti takvim poduzećima da propadnu. Najveći dio

korejske ekonomije je bio reguliran pomoću državne kontrole nad kreditima što joj je davalo

mogućnost da nagradi ili kazni privatne kompanije posredstvom osiguravanja novčane

pomoći. Korejska država je 1962. god. Uvela petogodišnji plan kojim je razradila strategiju

investicija u zemlji. Pristup kreditima je bio ključ za kontrolu nad cjelokupnom ekonomijom,

tako da su i najmoćniji biznismeni bili svjesni da moraju biti u dobrim odnosima s vladom

kako bi osigurali stalni pristup kreditima. Korejka vlada je koristila neke mehanizme da bi

potakla stvaranje velikih poduzeća. Prvo i najvažnije, je njena kontrola nad kreditima. Drugi

mehanizam koji je vladi stajao na raspolaganju sastojao se u tome da je ona mogla ovlastit

samo ograničen broj poduzeća za uzimanje učešća u unosnim izvoznim poslovima. Kada je

Park Čung Hi došao na vlast, njegov režim je usvojio zakon o ispitivanju protupravnog

stjecanja bogatstva na osnovu kojeg je jedan broj biznismena (uz veliki publicitet) optužen.

Oni su bili oslobođeni gonjenja i nije im bila oduzeta imovina ukoliko su pristali na osnivanje

poduzeća u industrijskim sektorima koji su pod kontrolom vlade. Sedamdesetih godina,

korejski planeri su odlučili da umjesto nekih radno intenzivnih industrija (npr. tekstilna),

22

stave težište na tešku industriju. Tijekom jedne decenije, čitava se sektorska struktura

korejske ekonomije promijenila. Iako je država imala veliki utjecaj na stvaranje velikih

korporacija u Koreji, pogrešno bi bilo tvrditi da Koreja nema društvenu osnovu za velike

organizacije. Postoji nekoliko putova u socijabilnost koje dopuštaju Koreji da prevladaju

granice uskog familijarizma. Prvi od tih putova je pleme – zapošljavanje na osnovu krvnog

srodstva može se vršiti na širokoj osnovi, ublažavajući negativne posljedice nepotizma. Drugi

put je regionalizam – različite korejske regije imaju samosvojne identitete koji datiraju iz

vremena koje je prethodilo ujedinjenju zemlje pod kraljevstvom Sile. Političke poslovne elite

dolaze disproporcionalno iz raznih provincija. Treći put koji nadilazi obitelj je univerzitetska

klasa – velike korporacije zapošljavaju ljude s najprestižnijih univerziteta a stepen

solidarnosti koji se razvija između pripadnika iste univerzitetske klase je osnova za stvaranje

organizacionih mreža. Četvrti put je vojska – poslije korejskog rata postoji opća vojna obveza

za muškarce u Koreji. Služenjem vojnog roka stječe se socijalizacija i disciplina služenja se

prenosi u poslovni život. Konačno, u korejskoj suvremenoj urbanoj kulturi članovi studijskih

ili hobi grupa koje nastaju dijele svoje interese i aktivnosti, čime stvaraju prostor za

socijabilnost izvan obitelji i radnog mjesta. U Koreji je nacionalizam i osjećaj nacionalnog

identiteta razvijeniji nego u Kini – japanska kolonizacija, revolucija, rat i borba sa Sjeverom

– sve je ovo podiglo svijest Korejaca o sebi kao bitnoj etničkoj i nacionalnoj skupini. Postoje

neke kulturne razlike unutar Koreje koje imaju utjecaj na ekonomski život: poduzetništvo nije

npr. ravnomjerno podijeljeno između korejskih regiona, već je koncentrirano u posebnim

oblastima. Kršćanstvo, također, ima utjecaj na korejski ekonomski život. Mnogo ljudi iz

Koreje se preobratilo u kršćane tijekom japanske okupacije jer je ovaj čin bio manje opasan

oblik protesta protiv japanske vlade. Kršćani u Koreji su aktivniji u političkom i društvenom

životu nego što bi se moglo pretpostaviti na osnovu njihovog udjela u ukupnom stanovništvu.

Opredjeljujući se za proizvodnju velikih razmjera, korejski državni planeri su dobili mnogo

od onoga za što su se zalagali. Korejske kompanije danas konkuriraju na globalnom polju

Japancima i Amerikancima u mnogim industrijskim sektorima. Glavna prednost chaebol

organizacije je sposobnost grupe da stupi u nove industrije. Nije svaka država kulturno

kompetentna upravljati industrijskom politikom kao što je korejska. Park Čung Hi je i pored

svojih grešaka imao jasnu viziju razvoja ekonomskog pravca, tolerirao je znatnu razinu

korupcije ali u razumnim granicama. Park je bio diktator koji je uspostavio surov politički

sustav ali je kao ekonomski lider učinio mnogo bolje stvari. Usprkos očitom raskoraku

između korejske familijarističke kulture i njenih velikih korporacija, činjenica je da Koreja

ima familijarističku kulturu s relativno niskom razinom povjerenja prema onima izvan

23

obiteljskog kruga. U nedostatku ove kulturne navike, korejska država je bila primorana

intervenirati kako bi stvorila velike organizacije koje inače privatni sektor ne bi mogao sam

proizvesti. Krupni korejska chaebol je efikasniji nego državne kompanije u Francuskoj, italiji

i u jednom broju zemalja u latinskoj Americi, ali on nije ništa manje proizvod novčane

pomoći, zaštite i drugih oblika državne intervencije.

24

3. DIO

DRUŠTVA SA VISOKIM NIVOOM MEĐULJUDSKOG POVJERENJA

Privrede bez potresa

Spontana socijabilnost je kulturna karakteristika čije je postojanje preduvjet za

postojanje velikih korporacija u nekoj privredi. Napredna industrijska društva su razvila

široke pravne okvire za privredne organizacije od individualnog vlasništva do velikih, javnih

multinacionalnih kompanija. Iako su vlasnička prava i druge moderne ekonomske institucije

nužne za stvaranje suvremenog poslovanja, ljudi često nisu svjesni da se suvremeno

poslovanje zasniva na društvenim i kulturnim navikama koje se obično podrazumijevaju.

Suvremene institucije su nužan, ali ne i dovoljan uvjet za suvremeni prosperitet i društveno

blagostanje koje ga prati; one se moraju kombinirati sa određenim tradicionalnim društvenim

i etičkim navikama kako bi pravilno funkcionirale. Ugovori omogućuju ljudima koji se

međusobno ne poznaju i nemaju razlog za međusobno povjerenje da rade jedni s drugima, ali

proces je mnogo efikasniji ukoliko postoji međusobno povjerenje. Pravni oblici omogućuju

ljudima koji nisu rodbinski povezani da međusobno surađuju, a koliko im to uspijeva ovisi od

njihove sposobnosti za suradnju s onima koji im nisu rođaci. Japan, Njemačka i Sjedinjene

Države su postale vodeće industrijske sile zbog toga jer su imale zdravo naslijeđe socijalnog

kapitala i spontane socijabilnosti. U ovim zemljama su se moćne velike organizacije razvile

spontano, prvenstveno iz privatnog sektora. Država je povremeno intervenirala u posrnuloj

industriji, financirala tehnološki razvoj ili upravljala velikim privrednim organizacijama

(telefonske kompanije, pošta) ali su intervencije bile male u odnosu na intervencije države u

zemljama sa niskim stupnjem povjerenja. Od početka industrijalizacije pa sve do danas, ove

zemlje su vodeće u svjetskoj industriji i najbogatija društva u svijetu. U pogledu industrijske

strukture ove zemlje imaju više zajedničkoga jedna s drugom nego sa zemljama koje

pripadaju obiteljskim društvima. Spontana socijabilnost u svakoj od njih ima različite

korijene. U Japanu je to obiteljska struktura i priroda japanskog feudalizma; U Njemačkoj je

to vezano za opstanak tradicionalnih komunalnih organizacija kao što su gilde, i u

dvadesetom vijeku; U Sjedinjenim Državama spontana socijabilnost je proizvod njenog

sektaškog protestantskog naslijeđa. Često se minimum povjerenja i poštenja podrazumijeva

25

ali se zaboravlja da ono prožima svakodnevni ekonomski život i da je ključno za njegovo

ispravno funkcioniranje. Ukoliko ne bi postojalo povjerenje, ugovori bi bili beskrajno dugi i

detaljni. Nitko ne bi ponudio više u zajedničko ulaganje od onoga što je u zakonskoj obavezi

od straha od manipulacije, na nove prijedloge partnera bi se gledalo kao na posebno smišljene

trikove. Svako rješenje bi se moralo tražiti u pravnom sustavu ili čak kod krivičnog suda.

Opće je pravilo da povjerenje nastaje onda kada u zajednici postoji skup moralnih vrijednosti

na osnovu kojih se očekuje ispravno i pošteno ponašanje. Značajna je činjenica da su ove

moralne vrijednosti općeprihvaćene: i prezbiterijanci i budisti, na primjer najvjerojatnije bi

otkrili da imaju dosta zajedničkog sa svojim istovjernicima i iz toga bi stvorili osnovu za

međusobno povjerenje. Postoji još jedan razlog zbog kojeg bi društva koja manifestiraju

visok stepen komunalne solidarnosti i zajedničkih moralnih vrijednosti trebala biti

ekonomski efikasnija od njihovih individualistički nastrojenih konkurenata. Mnoge

organizacije proizvode ono što ekonomisti nazivaju javnim dobrima, tj. dobra koja koriste svi

članovi organizacije bez obzira koliku su jačinu napora uložili u njihovu proizvodnju.

Nacionalna obrana i javna sigurnost su klasični primjeri javnih dobara koja osigurava država

i koja pripadaju svim građanima. Manje organizacije imaju također zajednička javna dobra

(npr. sindikat) koji pregovara o većim plaćama što koristi svim članovima te organizacije.

Sve organizacije koje proizvode javna dobra ove vrste imaju istu unutarnju logiku: što one

postaju veće, postoji težnja pojedinaca da budu slobodni strijelci. Slobodni strijelac koristi

javna dobra koje proizvodi organizacija ali odbija pružiti svoj osobni udio u zajedničkom

naporu. U malim grupama se problem slobodnih strijelaca vrlo rijetko javlja. Problem

slobodnog strijelca je klasična dilema grupnog ponašanja. Najčešće rješenje je da grupa

uvede neku vrstu prinude nad svojim članovima kako bi onemogućila da se ponašaju kao

slobodni strijelci. Npr. sindikati zahtijevaju disciplinu članstva i uplatu članarina a u

protivnom bi morali napustiti sindikat ili vlade se oslanjaju na zakonske sankcije kako bi

navele ljude da plaćaju porez ili služe vojsku. Ljudi postaju slobodni strijelci jer svoj vlastiti

interes stavljaju iznad interesa grupe ali kada bi izjednačili svoju dobrobit sa dobrobiti grupe,

ili ako bi čak stavili grupni interes iznad vlastitog, bilo bi mnogo manje vjerojatno da bi

izbjegli posao ili odgovornost. Pojedincu je izuzetno lako da se identificira s ciljevima neke

grupe na uštrb svojih ciljeva ukoliko organizacija nije čisto ekonomska. Međutim, čak i u

organizacijama koje imaju ekonomske ciljeve, dobri menadžeri su naučili svojim

uposlenicima ugraditi izvjesno osjećanje ponosa, uvjerenja da su dio nečeg značajnijeg od

njih samih. Grupe u kojima vlada visok stupanj povjerenja i solidarnosti mogu biti ekonomski

efikasnije od onih u kojima toga nema. Međutim ne predstavljaju svi oblici povjerenja

26

prednost, jer ako odanost prevladava ekonomsku racionalnost, onda solidarnost zajednice

jednostavno prerasta u nepotizam. Kada šef npr. favorizira svoju djecu ili pojedinca posebno,

to nije dobro za organizaciju. Jasno je da društvena solidarnost ne djeluje uvijek blagotvorno

na ekonomski boljitak. Za tradicionalnu socijabilnost se može reći da predstavlja odanost

starijim, već odavno ustanovljenim grupama. Srednjovjekovni proizvođači, koji su slijedili

ekonomska učenja katoličke grupe spadali su u ovu kategoriju. Nasuprot tome, spontana

socijabilnost je sposobnost za okupljanje i povezivanje nove grupe i za razvoj inovativnih

organizacija. Spontana socijabilnost može biti od pomoći sa ekonomskog gledišta ukoliko se

koristi za osnivanje ekonomskih organizacija koje stvaraju nova bogatstva. Tradicionalna

socijabilnost, s druge strane, često može predstavljati prepreku rastu. Društvo koje pokazuje

najveću stupanj spontane socijabilnosti među suvremenim društvima je Japan.

Granitna stijena (Japan)

Mnogi Amerikanci i Europljani smatraju da su azijske ekonomije slične a u

stvari je Japan mnogo sličniji u pogledu spontane socijabilnosti Americi nego Kini. Razlike

između japanske i kineske kulture su evidentne, osobito u pogledu obiteljske strukture. Ono

što je vidljivo u modernoj industrijskoj strukturi Japana je da su u ovoj zemlji uvijek

dominirale velike organizacije. Još prije drugog svjetskog rata u japanu su postojale zaibatsu

( ogromne obiteljske mrežne organizacije ) koje su dominirale japanskom industrijom.

Zaibatsu je nestao za vrijeme američke okupacije, ali se postepeno ponovno pojavio kao

današnji keiretsu. Japanska industrija se nastavila ukrupnjavati i danas je japanski privatni

sektor daleko koncentriraniji nego je to slučaj u bilo kojem kineskom društvu. Mnoge

kompanije u Japanu su uvezane u jedan sustav krietsu. Iako Japan ima mnogo velikih

korporacija, ona ima i veliki i snažni sektor male privrede. Japanska obitelj obično i posjeduje

i upravlja ovim malim poduzećima, slično kao i u kineskom društvu, a u ta poduzeća spadaju

maloprodaja, restorani, sitna industrija, tkanje i lončarstvo. Mnogi su mislili da će ova mala

poduzeća nestati napretkom industrijalizacije ali se to nije dogodilo. Mnogi su smatrali da je

sitni biznis bit japanskog „čuda“ ali je ova tvrdnja prenaglašena i pogrešno predstavlja značaj

27

malih poduzeća u Japanu. Najveći broj malih poduzeća u Japanu zauzima relativno neslavne

i neuspješne sektore kao što su maloprodaje, restorani i druge usluge a japanska velika i

konkurentna poduzeća su najuspješnija i izvozno orijentirana. Dogaša se, ali vrlo rijetko, da u

Japanu male kompanije izniknu takoreći niotkuda i prerastu u industrijskog lidera, kao npr.

Honda Motor Company. Male kompanije često sudjeluju u inovativnim projektima ali u

glavnom po uputama većeg liidera. Sposobnost malih kompanija da kooperiraju s velikim u

okviru mreže keiretsu je značajna organizacijska novina, međutim činjenica je da u japanu

uglavnom dominiraju velike organizacije. Druga značajna karakteristika japanske

industrijske strukture je činjenica da je obiteljsko upravljanje zamijenjeno profesionalnim

relativno rano, tijekom japansko ekonomskog razvoja. Danas postoje mnoge profesionalno

vođene, ogromne japanske kompanije u javnom vlasništvu. Kao i u cijelom svijetu, i u

Japanu su sve korporacije započele kao obiteljski biznis. Ovo se posebno odnosi na veliki

zaibatsu, koji je ostao u posjedu obitelji sve do njegovog rasturana poslije rata. Međutim,

iako je zaibatsu ostao do svog kraja u posjedovanju obitelji, u njima se mnogo ranije prešlo

na profesionalno upravljanje. Banto, zaposleni rukovodilac često nije bio ni u kakvom

krvnom srodstvu s vlasnikom, a doveden je da nadgleda obiteljski biznis. Banto je prolazio

određenu vrstu šegrtovanja i mada je njego status bio kao status vazala u odnosu na

feudalnog gospodara, on je posjedovao veliki stupanj autonomije u menadžerskom

odlučivanju. Japanci su uočili opasnost od prekomjernog familijarizma i iako nepotizam

postoji i u Japanu, mnogo je manje dominantan nego u Kini. Mnoga japanska poduzeća

zabranjuju međusobna vjenčanja svojih zaposlenika, a zapošljavanje je zasnovano na

objektivnim kriterijima kao što su sveučilišna svjedočanstva. Mnogi poznati osnivači

poduzeća u Japanu nisu dozvoljavali svojim sinovima ulazak u biznis, kako ne bi stvarali

dinastiju. U Japanu je prelazak sa obiteljskog na javno vlasništvo trajao duže vrijeme. Iako su

obiteljski vlasnici zaibatsu mreža i drugih biznisa vrlo rano napustili upravljanje, dugo su se

opirali odricanju vlasništva i kontrole svojih kompanija. Oni su uporno čuvali svoje akcije.

Obiteljsko vlasništvo velikih kompanija u japanu je naglo nestalo tijekom američke okupacije

1945. Tadašnja vlada je smatrala da je nagomilavanje bogatstva u okviru mreže zaibatsu

nedemokratsko i vlasnicima velikih obiteljskih trustova je bilo naređeno da stave u depozit

svoje udjele kod Komisije za ukidanje zaibatsua koja ih je kasnije javno prodavala. Tako je

dolazila do ukidanja zaibatsu mreža. Međutim, mreža zaibatsu se prestrojila u keiretsu pod

upravom novih rukovoditelja ali je vlasništvo postalo dekoncentrirano. Posljedica ovoga je

bila pojava japanskih poduzeća u poslijeratnom periodu koje su mnogo više bile slika

modernih korporacija nego one iz prethodnog perioda. Japanski biznis je bio, većim dijelom,

28

profesionalno vođen, sa vlasništvom koje je javno prodato, pa je, prema tome, postojala

razdvojenost između vlasništva i upravljanja. Japan je pao na jedan od najnižih procenata

učešća obiteljskog biznisa među industrijaliziranim zemljama. Većinu japanskih korporacija

posjeduju neke druge institucije: mirovinski fondovi, banke, osiguravajuća društva, itd. Dok

se mnoga mala japanska poduzeća stalno stvaraju i propadaju, velika japanska poduzeća

imaju veliku moć opstanka – moć opstanka koju im pružaju partneri iz njihovog keiretsua.

Sasvim suprotno od Kineza, Japanci su izgradili velike tržišne organizacije u Sjedinjenim

Državama, Europi i drugim ciljanim tržištima. U Japanu je vlada imala određeni udio u

stvaranju velike industrije svojom svjesnom politikom, ali obim japanskih poduzeća bi bio

vrlo velik i bez intervencije vlade kao posljedica kulturnih faktora. Osim toga, japanska vlada

je tijesno surađivala sa zaibatsuom, usmjeravajući ka njima kredite i poslove. Poznato je da

japanska vlada radi ruku pod ruku s velikim korporacijama i nikada nije imala odbojan stav

prema velikom biznisu, za razliku od američke administracije. Japanska država nije imala

preveliku ulogu u potpomaganju krupne industrije, kao npr. korejska. Državna podrška je bila

više epizodna i ne podudara se sa svim periodima rasta krupne industrije. Pošto su se

japanska poduzeća ustrojila tako da imaju profesionalne rukovoditelje i administrativnu

administraciju, nikada se nisu suočile s problemom sloma ili gubitkom poduzetničke energije

nakon smrti osnivača kao što se to događalo u kineskim kompanijama. Japanske kompanije

imaju jedinstvene organizacijske karakteristike: praksu mrežne organizacije, doživotno

zaposlenje, međusobno posjedovanje akcija i sl. U Japanu nedostaju takmičari u obliku malih

agresivnih kompanija u oblasti kompjutera i drugim visokotehnološkim sektorima. Slabost

velikih kompanija je sporo donošenje odluka jer se i rutinske odluke ( koje se donose na

nižim razinama) moraju odobriti od strane pola tuceta rukovodilaca sa više administrativne

razine. Mala obiteljska poduzeća s manjom administracijom mogu često daleko brže reagirati

u donošenju odluka. S druge strne, veličina kompanija je omogućila Japanu da se održi u

ključnim sektorima, odakle bi u drugom slučaju bio isključen. Teško se može zamisliti da bi

napad na američku automobilsku industriju i industriju poluprovodnika mogle izvesti

japanske kompanije tijekom 1970-ih i 1980-ih godina na bilo koji drugi način bez najvećih

kompanija koje su posjedovale tehnološke resurse i dubok džep. Japanske kompanije su često

snižavale profit da bi mogle konkurirati američkom tržištu, a mogle su prevazići ovaj period

niske profitabilnosti pošto su ih pokrivali profitabilniji ogranci kao što su potrošačka

elektronika. Kompanije su dakle imale financijsku podršku svojih partnera iz mreže keiretsu.

Na kraju se može zaključiti da su japanske kompanije rano prevazišle obiteljski biznis zbog

japanske obitelji koja je u mnogome različita od kineske.

29

Sinovi i stranci (Japan)

Japanci su vrlo rano razvili naviku udruživanja koja nije zasnovana na krvnom

srodstvu. Japanci su još u vrijeme feudalizma imali klanove koji su podsjećali na plemena u

Kini ali oni nisu tvrdili da potječu od istog pretka i umjesto toga su bili povezani odanošću

prema feudalnom gospodaru. Fundamentalna osnova za japansku sklonost ka spontanoj

socijabilnosti je struktura japanske obitelji. Veze unutar japanske obitelji daleko su slabije

nego u Kini. Nedostatak familijarnosti u Japanu je omogućio stvaranje drugih vrsta

udruživanja što čini osnovu za visok stupanj socijabilnosti u Japanu u dvadesetom stoljeću.

Neosporno je da je Japan konfučijansko društvo i ima mnoge vrijednosti koje su zajedničke s

Kinom, odakle je dio japanske kulture i preuzet. I za Japance i za Kineze je odanost djece

prema roditeljima središnja vrijednost, djeca imaju mnoge obveze prema svojim roditeljima

koje ne postoje u zapadnim kulturama. Tradicionalno se smatra da sin mora osjećati veću

ljubav prema svojim roditeljima nego prema svojoj ženi. I u jednoj i u drugoj kulturi postoji

snažna težnja ka poslušnosti prema starijima, poštovanju predaka, žene su striktno podređene

muškarcima, prihvaća se zajednička obiteljska odgovornost pred zakonom. Pored ovih

zajedničkih karakteristika, postoje i vrlo značajne razlike u ove dvije kulture u pogledu

ideologije obitelji koje imaju neposredan utjecaj na modernu ekonomsku organizaciju.

Središte ove razlike je japanski ie („domaćinstvo“), a što se znatno razlikuje od kineske jia

(obitelji). Japansko „domaćinstvo“ obično, ali ne i nužno, odgovara biološkoj obitelji. Ono

više nalikuje na udruživanje zbog imovine domaćinstva, koju zajednički koriste članovi

obitelji, i u kojoj je glava obitelji istovremeno i glavni presuditelj. Položaj glave obitelji se

obično prenosi s oca na najstarijeg sina, ali ulogu najstarijeg sina može imati bilo koji čovjek

izvan obitelji ukoliko je prošao odgovarajući postupak usvajanja. To se najčešće događa

ukoliko obitelj nema muških potomaka ili ukoliko su oni nekompetentni. Ukoliko nema

muških potomaka, često se dogodi da poslije udaje kćerke, zet zauzme poziciju glave obitelji

i tretiraju ga kao sina. On zadržava tu poziciju čak i ako se kasnije u obitelji rodi sin. Za

razliku od Japana, u Kini nije uobičajeno usvajanje nebioloških stranaca. U Japanu su često i

sluge bile članovi ie, sluge kao nesrodnici koji su živjeli u jednom domaćinstvu imali su

daleko bliže odnose s obitelji od srodnika koji su živjeli u drugom domaćinstvu te su mogli

postati ritualni srodnici poštujući pretke te obitelji i sahranjujući se u obiteljskim grobnicama.

Često je bila praksa, ne samo usvajanje sinova, već ukoliko je sin bio nesposoban da iz nekog

razloga preuzme vodstvo u ie, on bi se preskočio u korist potpunog stranaca. Ne nosi se

30

nikakav žig zbog usvajanja izvan obiteljske grupe, obitelj usvojenika se ne ponižava javno,

kao u Kini. Sasvim je uobičajeno da mlađi sinovi u uspješnim obiteljima postaju usvojeni

sinovi u drugim obiteljima. Mnoge poznate i istaknute osobe u Japanu su bile usvojeni sinovi.

Postotak usvajanja je bio veliki u samurajskim obiteljima još u sedamnaestom, osamnaestom

i devetnaestom stoljeću. Druga velika razlika između Japan i Kine odnosi se na pravo

naslijeđa. U Kini se prakticira ravnomjerna podjela na jednake dijelove između muških

potomaka tisućama godina. Međutim, u Japanu je praksa da najstariji sin ili nasljednik kojeg

bi obitelj proglasila najstarijim sinom, nasljeđuje cjelokupan posjed, uključujući i obiteljsku

kuću. Ovaj sin ima razne obveze prema mlađim srodnicima: on npr. Može zaposliti mlađeg

brata u obiteljskom biznisu ili mu može pomoći da započne neku drugu karijeru. Ali on nije

obvezan dijeliti obiteljsko bogatstvo. Zapravo, od mlađih sinova se očekuje da zasnuju svoje

zasebno domaćinstvo. Iz ovih razloga se obitelj brzo dijelila u drugoj generaciji na starije i

mlađe ogranke. Kineski običaj o posjedovanju više žena nije bio raširen u Japanu, što nije

značilo da su Japanci vjerniji svojim ženama – praksa posjedovanja konkubina je bila

uobičajena – ali je značilo da bogati imaju manje sinova sa zakonskim pravom na obiteljsko

naslijeđe. To je razlog zašto se obiteljsko bogatstvo nije rastapalo u Japanu za dvije ili tri

generacije, što je bilo uobičajeno u Kini. Manja domaćinstva su značila da ie nije težio u istoj

mjeri samodovoljnosti kao velika tradicionalna kineska obitelj, već su bila prinuđena tražiti

privredne poslove izvan sebe. Činjenica da mlađi sinovi nisu nasljeđivali obiteljsku imovinu,

značila je da su oni bili stalan izvor radne snage za niz drugih djelatnosti (u administraciji,

vojsci, trgovini). Ovo je omogućilo da se Japan urbanizira, jer su se pojavile mogućnosti

zapošljavanja u gradovima. Razlike između japanskog i kineskog društva se ogledaju i na šire

društvene grupe. U Kini iza obitelji stoji pleme a iznad plemena nad pleme a oni su svi

povezani krvnim srodstvom. U Japanu su postojale velike organizacije dozuku što se prevodi

kao klanovi, ali oni nisu zasnovani na krvnom srodstvu. Oni su prije bili povezani

međusobnim obvezama u vrijeme dok je vladao kaos zbog feudalnih ratova u Japanu. Tako je

npr. Samuraj štitio grupu seljaka od lutajućih bandi dobivajući zauzvrat dio njihovih

poljoprivrednih dobara. Karakter japanskog društva se razlikovao od kineskog još od

početka feudalnog perioda. Japansko društvo je imalo relativno male i krhke obitelji i razvilo

je znatan broj nesrodnički zasnovanih organizacija. U Japanu postoje iemoto grupe –

udruženja nesrodnika koji se ponašaju kao da su srodnici. U ovim grupama se japanci uče

tradicionalnim umjetnostima i zanatstvu kao što su streličarstvo, izrada mačeva, ceremonija

čaja, aranžiranje cvijeća, itd. Učitelj igra ulogu oca a učenici imaju ulogu djece. Iemoto

grupe su slične zapadnim dobrotvornim društvima zbog toga što nisu zasnovane na krvnom

31

srodstvu; na početku im može svatko pristupiti. Ali one imaju i odlike obitelji, u smislu što

odnosi u grupi nisu demokratski već hijerarhijski. Japanski konfučijanizam se razlikuje od

kineskog jer je u Japanu je vrlina odanosti izbila na prvo mjesto. U kineskom konfučijanizmu

je odanost isto bitna vrlina ali su u ortodoksnom kineskom konfučijanizmu dobrodušnost,

dobra volja unutar obitelji, ljubav prema roditeljima, bile od ključnog značaja. Japanci su

prekrojili Konfučijeva uvjerenja koja su uvezli iz Kine kako bi odgovarala njihovoj političkoj

situaciji. U Japanu su državljanstvo i nacionalizam daleko značajniji nego u Kini. Tamna

strana japanskog smisla za nacionalizam i sklonost ka međusobnom povjerenju je odsustvo

povjerenja prema ljudima koji nisu Japanci. Npr. mnoge japanske multinacionalne

kompanije, koje su izvan Japana, zaposlile su veliki broj domaćih menadžera koji su

rukovodili njihovim prekooceanskim poslovima ali im nikada nije ponuđeno da pređu npr. u

Tokio. Još jedna specifičnost japanskog društva je u tome što u Japanu nikada u predmoderno

vrijeme nije vladala snažna centralizirana vlast sa jakom i nametljivom administracijom.

Japan se ponosi sa neprekinutom dinastijskom tradicijom ali su svi japanski carevi bili slabi i

nikada nisu mogli podčiniti feudalnu aristokraciju kao što je to bio slučaj u Francuskoj.

Mnogi vidovi japanske kulture su utjecali na uspjeh ekonomije u Japanu. Jedan od najvažniji

se odnosi na karakter japanskog budizma. Budistički kaluđeri su slavili svjetsku ekonomsku

djelatnost i širili trgovačku etiku što se može usporediti s protestantskom etikom rada koja je

postojala u Engleskoj, Holandiji i Americi. Ova pojava je u tijesnoj vezi sa Zen tradicijom

perfekcionizma u svakodnevnim, sekularnim djelatnostima – izradi mačeva, streljaštvu,

drvodjelstvu, tkanju svile i sl. – što se postizalo prije unutarnjom meditacijom nego pomoću

neke tehnike. Ovaj opsesivni perfekcionizam bitan za uspjeh japanske izvozne industrije, ima

prije vjerske nego ekonomske korijene. Iako i druge oblasti u Aziji usvajaju japansku radnu

etiku, malo njih posjeduje japansku tradiciju perfekcionizma.

Posao za cijeli život (Japan)

32

Japanska velika poduzeća prakticiraju sistem doživotnog zapošljavanja. Doživotno

zapošljavanje i visok stupanja komunalne solidarnosti što postoje u japanskim kompanijama

predstavljaju jedan od glavnih obilježja japanske privrede. U Japanu postoji visok stupanj

recipročnih moralnih obveza koje su razvijene unutar grupa. Ove osjećanje obveze nije

zasnovano na krvnom srodstvu kao u Kini a prvo ispoljavanje recipročne obveze se pojavilo

na japanskom tržištu rada u odnosima koje su japanski radnici i rukovodioci imali između

sebe. U Kini, zaposlenici koji nisu članovi obitelji obično ne žele ostati dugo u obiteljskom

biznisu ukoliko imaju druge mogućnosti. Nasuprot tome, velike japanske kompanije uvele su

praksu doživotnog zapošljavanja neposredno nakon rata. Kada netko započne svoju karijeru u

okviru neke kompanije postoji dogovor da će mu uprava osigurati stalno zaposlenje, dok se

zaposleni obvezuje da neće napustiti poduzeće ukoliko mu netko ponudi bolji posao ili veću

plaću. Može postojati i pisani ugovor, ali moć dogovora se ne nalazi u samom ugovoru.

Zapravo inzistiranje na pisanom ugovoru nije dobra forma i može imati za posljedicu

izbacivanje zaposlenog u potpunosti iz sustava doživotnog zaposlenja. Kazne za kršenje

neformalnog ugovora mogu biti oštre; ukoliko neki zaposlenik napusti poduzeće zbog bolje

plaće može biti prokazan kao i poduzeće koje pokušava preoteti djelatnika. Kada u Japanu

osoba završi koledž, dobiva posao na osnovu kvalitete koledža koji je pohađao. Student koji

nije uspio proći stepenicu prijemnog ispita bukvalno je spriječen poslije toga raditi u sektoru

velikih kompanija koji imaju dobre poslove i velike plaće, mada mu ostaju mogućnosti

zapošljavanja u sektoru malih poduzeća. Što se tiče plaća, ne daju se jednake plaće za jednaki

rad; plaća se prije zasniva na starješinstvu ili nekim drugim faktorima koji nisu u vezi s

radom radnika, kao npr. da li izdržava veliku obitelj. Japanci svojim zaposlenicima isplaćuju

veliki dio od ukupnih primanja u obliku bonusa. Neki dobivaju bonus i za individualni napor

ali bonus se češće daje većim grupama – recimo nekom sektoru u kompaniji ili cijeloj

kompaniji – kao nagradu za zajednički napor. Ukoliko se djelatnik pokaže kao

nekompetentan ili ne odgovara u nekom drugom smislu, kompanija će, radije nego da ga

otpusti, pronaći neki posao za njega u drugom dijelu poduzeća gdje će mu biti manja

odgovornost. Ovo može imati za posljedicu nastajanje slobodnih strijelaca jer svaki bonus za

dobro obavljen posao postaje dobro čitave kompanije, što kod pojedinca može izazvati želju

izbjegavanja svog dijela tereta i odgovornosti. Dio nepisanog ugovora o doživotnom

zaposlenju jeste suglasnost djelatnika da obavlja svoj posao savjesno i odgovorno u

kompaniji pošto ona njemu osigurava stalno zaposlenje i postepeno napredovanje. Drugim

riječima, zaposleni želi uraditi sve najbolje za kompaniju zbog toga jer se ona stara o

njegovom dugoročnom blagostanju. Osjećanje obveze je uobičajeno u Japanu a opće

33

obrazovanje ne krije da poučava djecu „moralnom“ ponašanju. Japanski poslodavci su

poznati po svom paternalističkom odnosu prema osobnom životu svojih djelatnika.

Nadzornik će prisustvovati vjenčanjima i sahranama svojih djelatnika a često se može čak

baviti i navođenjem budućih brakova. Za razliku od kineskih poslodavaca, japanski

poslodavci pomažu svojim djelatnika na svim područjima života a on će se s njima

najvjerojatnije družiti i poslije radnog vremena. Tipično je za japanske kompanije da

organiziraju sportske i društvene aktivnosti, odmore i ljetovanja svojih djelatnika. Japanska

korporacija se često opisuje da liči na obitelj, a djelatnici su često spremni žrtvovati interese

svoje obitelji u korist interesa kompanije. Moralne veze koje se javljaju između uposlenika u

kompaniji često postaju važnije od veza s obitelji, što se smatra kao znak odanosti.

Specifične su i japanske sindikalne organizacije koje djeluju kao kompanijski sindikati što

znači da uposlenici i uprava imaju zajedničke interese a ovo reflektira veći stupanj

međusobnog povjerenja nego što postoji u Sjedinjenim Državama i mnogim europskim

državama. Sistem zasnovan na recipročnoj moralnoj obvezi prema radu, zahtijeva, na prvom

mjestu, postojanje visokog stupnja povjerenja unutar društva. Da to ne postoji, poduzeće bi

moglo eksploatirati djelatnike u ovom sustavu doživotnog zaposlenja, a djelatnici bi se mogli

ponašati kao slobodni strijelci. Teško bi se moglo zamisliti da se sistem doživotnog

zapošljavanja uvede u društva s niskom razinom međusobnog povjerenja. Recesija koja se

pojavila u Japanu 1992-1993, te krah ekonomije izvršili su snažan pritisak na sistem

doživotnog zapošljavanja. Japanske kompanije su, da bi izvršile obveze prema zaposlenim,

premještale zaposlene u druge oblasti biznisa; premještali ih u manje kompanije; umanjile su

bonuse; sprovele prerano umirovljenje; i konačno slale djelatnike kući ali ih zadržavale na

platnom spisku iako ne rade. Nove generacije diplomiranih studenata su se mnogo rjeđe

uspijevale zaposliti u tom periodu. 1993. godine je bilo 150. 000 diplomiranih studenata u

potrazi za poslom. Životno zaposlenje je obveza koja se mogla lakše ispuniti kada je Japan

imao dvocifreni rast, mada je bilo padova i usporenja. Japanska ekonomija je danas postala

zrela i uklopila se u shemu sporijeg dugotrajnog rasta. Sistem doživotnog zapošljavanja je

dobro djelovao u prošlosti zbog recipročne obveze u japanskom društvenom životu i zbog

toga bi se teško mogao primijeniti u zapadnim ekonomijama.

Novčana klika (Japan)

34

Mnogi entuzijasti vjeruju da mreže malih poduzeća ili pojedinaca čine jedan novi

oblik organizacije koji će se pokazati nadmoćnim u odnosu na velike hijerarhijske

korporacije. Međutim, ako želimo da mreža bude još efikasnija to se može ostvariti jedino

ako postoji visok stupanj međusobnog povjerenja i ako postoje zajedničke moralne norme

ponašanja učesnika u mreži. Hakeri su izgradili internetsku mrežu jer im je bio cilj pokazati

slobodu duha i neprijateljsku usmjerenost ka svim oblicima vlasti, ali mreža je bila izuzetno

ranjiva na određene oblike nemoralnog i asocijalnog ponašanja. Mreža kao zajednica

zasnovana na recipročnoj moralnoj obvezi je možda najrazvijenija u Japanu. Pored

doživotnog zaposlenja, keiretsu ili mreža biznisa, je drugi jedinstveni oblik japanske

ekonomije čije djelovanje ovisi od sposobnosti da se uđe u međusobne odnose zasnovane na

visokom stupnju povjerenja. Poslovne grupe koje podsjećaju na keiretsu postoje u mnogim

kulturama ali japanski keiretsu sustav posjeduje brojne oblike kakvih nema u drugim

društvima. Prvo, kieretsu sustavi u Japanu su veliki i imaju značajnu ulogu u japanskoj

privredi kao cjelini. Šest najvećih japanskih intertržišnih keiretsua ujedinjuje u prosjeku

trideset i jednu kompaniju. Poduzeća koja ne pripadaju keiretsuu uglavnom pripadaju novim

industrijama, gdje se savezništva još nisu uspjela oblikovati. Druga karakteristika je što,

usprkos njegovoj veličini, pojedinačna kompanija nekog keiretsua rijetko kad posjeduje

monopolistički položaj u odnosu na bilo koji pojedinačni sektor japanske privrede. Treća

jedinstvena karakteristika je ta da članovi mreže teže međusobnoj trgovini. Članovi keiretsu

mreže ne trguju isključivo međusobno, ali će težiti ka većoj međusobnoj trgovini, nego sa

kompanijama spolja, često plaćajući i veću cijenu za nižu kvalitetu što se kosi sa zakonima

tržišta. Tendencija članova keiretsu mreže za međusobnim trgovanjem predstavlja jedan od

glavnih problema trgovinskih odnosa SAD i Japana i možda je jedan od najvećih izvora

nerazumijevanja između te dvije zemlje. Kada neko američko poduzeće pokuša izvesti nešto

u Japan, teško može razumjeti zašto će japanski potrošač radije platiti veću cijenu partneru iz

keiretsua nego što će uzeti američki uvozni artikl. Konačno, stepen intimnosti koji vlada

među keiretsu partnerima je često izuzetno velik i odražava veliki stupanj međusobnog

povjerenja. Razumljivo je zašto se odnos keiretsu pojavio u japanskoj kulturnoj sredini: zbog

relativne lakoće s kojom dvije strane mogu ući u trajne odnose međusobnih obveza

transakcijski troškovi su niži u cjelini u Japanu. Transakcije koje bi inače bile skupe kada

obavljaju izvan granica poduzeća u društvima sa niskim stupnjem međusobnog povjerenja,

kao što su Hongkong ili južna Italija, koštaju mnogo manje u Japanu zbog toga što ugovorne

strane imaju visok stupanj povjerenja da će se ugovor izvršiti. U mrežnoj organizaciji ne

35

postoji jedinstveni centar autoriteta: ukoliko se dva člana ne mogu složiti oko transakcijske

cijene, ne postoji centralni ured koji bi razriješio njihov spor. Ako je potrebno poduzeti neku

akciju koja obuhvaća cijelu mrežu – na primjer odluka da se spasi neki ogranak – svaki član

pojedinačno ima pravo veta. Iako je Japan društvo sa velikim stupnjem međusobnog

povjerenja to ne znači da svi Japanci vjeruju jedni drugima. Postoje kriminalci u Japanu koji

ubijaju, pljačkaju i varaju, mada u daleko manjem broju nego u Sjedinjenim Državama.

Stupanj povjerenja izvan mreže keiretsu mnogo je manji nego unutar mreže. Kao i praksa

doživotnog zaposlenja i keiretsu odnosi su bili pod velikim pritiskom tijekom recesije koja je

u Japanu počela 1992. Jedna je stvar platiti veću cijenu partneru iz keiretsua kada su dobra

vremena, a druga kada se to čini dok se gubici gomilaju, a poduzeća izvan mreže mogu

ponuditi priličan popust. Utjecaj recesije i porast jena teško su pogodili mala poduzeća, koja

su se često osjećala nezaštićena od svoje mreže keiretsu dok su veliki proizvođači očajnički

pokušavali smanjiti vlastite troškove prebacujući ih na podugovarače. Pritisak na slamanje

keiretsu odnosa je dolazio i sa vanjske strane, uključujući tu i američke izvoznike koji

neprekidno teže da se probiju u zatvoreno japansko tržište. Međutim, kao što nije slomila ni

sustav doživotnog zaposlenja, recesija početkom 1990-ih nije slomila ni keiretsu sistem već

ga je samo malo savila. Japan je bio prva zemlja Istočne Azije koja je prekoračila okvire

obiteljskog biznisa i prihvatila moderan kooperativni oblik organizacije uvođenjem

hijerarhijske strukture upravljanja i profesionalnih menadžera. Japan i Koreja su jedine

azijske zemlje čijom privredom dominira veliki privatni biznis. Razlog zbog kojeg je Japan

postigao ovaj cilj leži u činjenici da japansko društvo posjeduje daleko izražajniju sklonost ka

spontanoj socijabilnosti nego društva kao što su Kina ili Francuska sa relativno slabim

srednjim slojem. Poslije Japana, Njemačka je vjerojatno zemlja sa najvišim stupnjem

spontane socijabilnosti.

Njemački džinovi

Njemačka privreda je bila izuzetno uspješna jedan dugi vremenski period. Njemačka

je u devetnaestom stoljeću pretekla svoje razvijenije susjede Britaniju i Francusku i postala

vodeća ekonomska sila u Europi u posljednje dvije generacije. Još od vremena Bizmarka,

Njemci su uvijek imali poprilično jaku državu blagostanja, koja danas troši više od polovine

36

ukupnog domaćeg proizvoda. Iako u Njemačkoj ne postoji sistem doživotnog zapošljavanja,

otpustiti njemačkog radnika daleko je teže nego otpustiti američkog. Iznenađuje veliki broj

sličnosti između njemačke i japanske kulture, obadvije se zasnivaju na visoko razvijenom

smislu za komunalnu solidarnost, obje zemlje imaju reputaciju da u njima vlada red i

disciplina, da se održava čistoća javnih mjesta i da se odlikuju urednošću privatnih domova.

Oba naroda na svoj posao odlaze sa velikom odlučnošću i ozbiljnošću, za oba naroda važi

neposjedovanje profinjenog ukusa ili smisla za humor. Obje zemlje su poznate po svom

strojarskom alatu i mehaničarima, po svojim automobilskim i optičkim industrijama. S druge

strane, njihova komunalna solidarnost unutar nacionalne zajednice slabi brigu za ljude izvan

vlastite zajednice; nijedna od ovih zemalja nije poznata po prijateljskom odnosu prema

strancima i obje su poznate po brutalnost prema narodima koje su pokorili i kojima vladaju.

U isto vrijeme, važno je ne naglašavati previše sličnosti između Japana i Njemačke, posebno

poslije II. svjetskog rata. Njemačka je doživjela velike kulturne promjene poslije rata i

postala je mnogo otvorenije i više individualističko društvo od Japana. Jedinstvena njemačka

država se počela industrijalizirati početkom 1840-ih godina, a karakteristika njemačke

privrede bile su velika poduzeća. Danas su njemačka poduzeća najveća u Europi u smislu

apsolutne veličine. U prošlosti su njemački sudovi podupirali legalnost velikih udruženja i

kartela u isto vrijeme kada su američki sudovi bili angažirani na njihovom razbijanju, pa su

džinovska njemačka udruženja u ključnim sektorima (kemija i čelik) bila znatno veća nego

njihovi strani takmaci. Njemačka je u to vrijeme bila najveća i najrazvijenija u svijetu što se

tiče kemijske industrije a politika je bila da se snažne njemačke industrije ujedinjuju u

jedinstveni trust. Ove trustove je razbio saveznički kontrolni savez koji je upravljao

okupiranom njemačkom poslije Drugog svjetskog rata. Ovi trustovi se nikada poslije nisu

ujedinili kao što se dogodilo sa japanski zaibatsuom. Nijemci su vrlo brzo prešli s obiteljskog

biznisa na profesionalnu upravu sa administrativnom hijerarhijom. Postoje brojne njemačke

komunalne ekonomske institucije čija se paralela može pronaći prije u Japanu nego bilo gdje

drugo u Europi. Prva takva institucija jeste industrijska grupacija okupljena oko banke. Kao i

u Japanu i drugim azijskim zemljama koje su se rano modernizirale, njemački industrijski rast

u drugoj polovini devetnaestog stoljeća primarno je financiran od strane banaka. Investicije

ovih banaka u pojedine kompanije i industrije nisu bile ni kratkoročne ni dugoročne.

Predstavnici banaka bili su angažirani u poslovima svojih klijenata, kompanija u dužem

vremenskom periodu. Bila je uobičajena praksa da predstavnici banaka imaju svoje mjesto u

upravnom odboru kompanija koje su nadgledali. Po zakonu je uobičajeno da onaj ko

preuzima neku kompaniju mora posjedovati najmanje sedamdeset i pet procenata akcija da bi

37

uspio, a jaka financijska pozicija banaka omogućava im blokiranje neželjenih pokušaja

preuzimanja. Mada je Njemačka u prošlosti bila klasno podijeljeno društvo, nikakve slične

statusne razlike nisu postojale između bankara i industrijalaca. Druga karakteristična

industrijska institucija u Njemačkoj su bili karteli, koji su postojali i u Japanu. Ovi karteli su

zajednički snosili troškove za istraživanje i razvoj te se zajednički angažirali u planovima za

razvoj industrije. Ti karteli su težili postati još značajniji u vrijeme recesije; u tom periodu

poduzeća su se složila da podijele tržište prije nego da međusobno konkuriraju ne bi li

slabijeg takmičara izbacili iz biznisa. U Njemačkoj, za razliku od Amerike, nikada nije

postojalo nepovjerenje prema veličini kartela. Njemačka industrija je od samog početka bila

izvozno orijentirana; njena veličina se češće uspoređivala sa svjetskim tržištem kojem je ona

služila a ne sa uskim domaćim tržištem. Mada njemačkom ekonomijom dominiraju velika

poduzeća, ona ima i veliki i dinamičan sektor malih poduzeća, tzv. Mitelstand. Obiteljski

biznisi su isto tako značajni u Njemačkoj kao i u bilo kojoj drugoj zemlji; zapravo mnogo je

više sačuvana obiteljska kontrola upravljanja velikim biznisima u Njemačkoj nego u SAD-u.

Iako su njemački karteli razbijeni nakon Drugog svjetskog rata, njih danas zamjenjuje

Federalno udruženje njemačkih poslodavaca, Federalno udruženje njemačke industrije i

druge grupe sa specifičnim industrijskim sektorima. Ove organizacije se angažiraju u

dugoročnom planiranju strateške budućnosti pojedinih industrijskih sektora, djeluju kao

protuteža sindikatima tijekom pregovora na kojima se određuju plaće, privilegije i radni

uvjeti u industriji kao cjelini, uključuju se pri utvrđivanju standarda za obuku i za kvalitetu

proizvoda. Treća komunitarna ekonomska institucija u Njemačkoj se sastoji od kompleksa

odnosa radnik-uprava koji su uređeni poslije rata kao dio socijalno-tržišne privrede.

Njemačka je imala snažan i dobro organiziran radnički pokret, kojeg je politički predstavljala

još od kraja 19. stoljeća, utjecajna Socijaldemokratska partija. Iako su postojale marksističke

struje unutar njemačkog radničkog pokreta, radničkim odnosima je u poslijeratnom periodu

dominirao konsenzus. Njemački radnički sindikati su se uvijek ponašali na način koji bi

uprava smatrala odgovornim, npr. broj izgubljenih dana zbog štrajkova je u Njemačkoj

najmanji u razvijenom svijetu. Ukratko, postoji daleko veći stupanj međusobnog povjerenja

između radnika i uprave u Njemačkoj nego ga ima u manje komunalno orijentiranim

društvima. Njemački rukovodioci i njemačka država su tradicionalno pokazivali visok

stupanj paternalističke brige za radničke interese. Poslije burnih 1930-ih i 1940-ih godina,

kada su nacionalisti zabranili nezavisne radničke sindikate, lideri poslijeratne Njemačke su

ustanovili novi, kooperativniji sistem kojim su radnički predstavnici zauzimali mjesta u

odborima kompanija u kojima su radili, s pravom pristupa korporativnim informacijama i

38

stvarnim, iako ograničenim, učešćem u upravljanju. Odnosi između radnika i uprave u

Njemačkoj slična su odnosima u japanu, odnosi su zasnovani na velikoj razini međuljudskog

povjerenja. Međutim, postoje značajne razlike u načinu na koji ove dvije zemlje shvaćaju

svoje komunalne institucije. Iako su efikasno surađivali sa upravom, njemački sindikati su

ostali daleko više politizirani od svojih japanskih kolega i daleko su neovisniji. Druga

značajna razlika je u tome što su njemačke institucije kodificirane zakonom u daleko većoj

mjeri nego japanske, mada ih to ne čini nužno više institucionaliziranim. Za razliku od

Japana, u Njemačkoj su svi odnosi obuhvaćeni zakonima koje su odredili, često do najsitnijih

detalja, odnose u potpunosti. Uloga države u organiziranju poslijeratne njemačke ekonomije

proizilazi iz duge tradicije državnog interveniranja u privredi. Njemačka vlada je u

devetnaestom stoljeću štitila i pomagala pojedine industrijske grane. Njemačka država je

posjedovala mnoge industrijske grane, posebno željeznice i sistem komunikacija, bez ikakvog

ustezanja. Možda je najveći uspjeh vlade bio uspostavljanje prvorazrednog općeg i višeg

sistema obrazovanja. Uloga njemačke države u ekonomiji je dovoljno poznata i o tome se

često pisalo. Ova politika nije svojstvena samo Njemačkoj niti je to nužna odlika društava u

kojima vlada visok stupanj međusobnog ljudskog povjerenja i snažna sklonost ka spontanoj

socijabilnosti. Ono što je daleko svojstvenija odlika njemačkog privrednog života je grupno

orijentirana priroda odnosa u radionicama njemačkih poduzeća. Ovi odnosi su tijesno

povezani i postoji veliko povjerenje unutar radničke sale.

Veber i Tejlor (Njemačka)

Jedna od činjenica koja dosta govori o njemačkom društvu je uloga podoficira u

njemačkoj vojsci. Prije demokratskih reformi poslije Drugog svjetskog rata podoficiri su

imali mnogo veću vlast nego su to imale njihove kolege u Francuskoj, Britaniji i Sjedinjenim

Državama, obavljajući poslove koje su obavljali oficiri u drugim vojskama. Odnosi koje ima

podoficir sa svojim ljudima isti su kakve ima i predradnik sa radnicima koje nadzire, ti odnosi

su otvoreni i bliski. Djeluje kao iznenađenje da odnosi u grupama u Njemačkoj mogu biti

tako egalitarni jer je ona na glasu po hijerarhiji i autoritetu. Sama suština privrednog života,

po Maksu Veberu i sociološkoj tradiciji koju je on zasnovao, jeste nastanak i razvijanje

propisa i zakona. Jedna od njegovih najpoznatijih pojmova je podjela vlasti na tradicionalnu,

39

karizmatsku i birokratsku formu. U prvom slučaju vlast se nasljeđuje iz dubokih kulturnih

korijena, kao što je religija ili patrijarhalna tradicija. U drugom vlast dolazi kao „dar“; vođu

je odabrao Bog ili neka nad prirodna sila. Za Vebera je krajnje otjelovljenje racionalnosti bila

moderna birokracija. Moderna birokracija je socijalno otjelovljenje regularnih propisa i

upravljala je bukvalno svim aspektima modernog života, od korporacija, organa vlasti i

vojske do radničkih sindikata, vjerskih organizacija i obrazovnih ustanova. Moderni

ekonomski svijet bio je, po Veberu, povezan i sa povećanjem značaja ugovora. Razvoj

institucija kao što su vlasnička prava, ugovor i sistem trgovačkog zakonodavstva bio je

presudan za uspon Zapada. Ovo je omogućilo zamjenu za povjerenje koje prirodno postoji

unutar obitelji i srodničkih grupa i ovim su potpuno nepoznati ljudi mogli međusobno

surađivati u zajedničkim poslovnim ulaganjima i na tržištu. Treba priznati opći značaj propisa

i ugovora za moderno poslovanje, ali je očigledno da propisi i ugovori ne mogu zamijeniti

potrebu za međusobnim povjerenjem na današnjem radnom mjestu. Postoje određene

prednosti, sa ekonomskog gledišta, kada smo u mogućnosti raditi u sredini koja je relativno

neopterećena propisima. Mnogo je lakše obavljati poslove u sredinama koje nisu opterećene

velikim birokratskim propisima. Postoji obrnuti razmjer između propisa i povjerenja: što ljudi

više ovise od propisa u reguliranju međusobnih odnosa, to manje vjeruju jedan drugome.

Dugo vremena se smatralo da proces industrijalizacije, posebice razvoj masovne proizvodnje,

neizbježno vodi umnožavanju propisa i eliminiranju odnosa povjerenja među radnicima.

Novi oblik masovne proizvodnje koja se počela razvijati u devetnaestom stoljeću, imao je

svog ideologa: Frederika V. Tejlora, čija se knjiga „Principi naučnog upravljanja“ smatrala

biblijom novog industrijskog doba. Tejlor, inženjer u industriji, bio je jedan od prvih

pobornika proučavanja vremena i pokreta kako bi se postigla maksimalna efikasnost rada u

fabričkim halama. On je pokušao utvrditi „zakone“ masovne proizvodnje, preporučujući

visok stupanj specijalizacije tako da se namjerno izbjegavala potrebna da radnici na pokretnoj

traci pokažu inicijativu, promišljenost, pa čak i stručnost. Oni radnici koji su bili

produktivniji bili su bolje plaćeno od onih manje produktivnim. Cilj upravljanja je bio da se

na radnom mjestu kao jedina kvaliteta od radnika zahtijeva poslušnost. Sve radnikove

aktivnosti, od samog načina kako pokreće svoje ruke ili noge duž proizvodne linije, bile su

propisane detaljnim pravilnikom koji su načinili proizvodni inženjeri. Sve druge ljudske

kvalitete – kreativnost, inicijativa, inovativnost isl. – spadale su u oblast specijalista iz nekog

drugog organizacijskog dijela poduzeća. Tejlorizam, upravljanje zasnovano na nauci,

predstavljao je primjer niske razine međusobnog povjerenja i fabričkog sustava zasnovanog

na strogim propisima. Posljedice tejlorizma po odnose između radnika i uprave u fabrikama u

40

kojima je bio primijenjen, bile su predvidljive i dugoročno gledano sasvim štetne. Fabrike

koje su funkcionirale po Tejlorovom principu slale su poruku svojim radnicima da im se ne

mogu povjeriti neki odgovorniji poslovi i da će njihove dužnosti biti određene do najsitnijeg

detalja i u zakonskoj formi. Jedino je prirodno, prema tome, da sindikati odgovore sa svojim

zahtjevima da i poslodavci odrede svoje dužnosti i obveze do detalja, pošto se upravi ne

može vjerovati da će se brinuti o dobrobiti radnika. Sindikati kojji su učestvovali u

pregovorima oko ovih ugovora govorili su da ukoliko uprava insistira na podjeli rada na

tejloristički način na male i specijalizirane zadatke, oni su spremni to prihvatiti ali da

obvezuju upravu da se ovih specifikacija striktno pridržava. Upravi se tejloristički način

upravljanja svidio iz razloga što je sprječavao radnike da uzurpiraju ono što se smatralo

privilegijom menadžera. Sistem kontrole posla omogućavao je da sve odluke o poslovanju i

proizvodnji ostanu u rukama rukovodilaca. Mnogi kritičari modernog industrijskog društva

su smatrali da je tejloristička podjela rada nužna posljedica kapitalističkog oblika

industrijalizacije i da je u ovom sistemu čovjeku suđeno da postane otuđen: mašine koje je

napravio da mu služe postale su njegovi gospodari. Sa svakom novom tehnološkom

inovacijom nastajao bi strah koji bi imao devastirajuće posljedice na ljudsku prirodu.

Mogućnost otuđenja prelaskom industrije sa zanatske na masovnu proizvodnju vodi ka još

jednom fundamentalnom pitanju zašto ljudi rade? Neoklasični ekonomisti smatraju da se rad

u svojoj suštini smatra nesrećom: to je nešto bolno što ljudi radije ne bi činili i oni ne rade

zbog samog posla već radi novca koji troše u svoje slobodno vrijeme. Prije svega, Adam i

Eva nisu ništa radili u raju; rad je nastao kao posljedica prvobitnog grijeha kada je Bog za

kaznu tražio da oni rade kako bi se uzdržavali. Po kršćanskoj tradiciji, smrt se smatra

počinkom od rada za vrijeme života, otuda i natpis na nadgrobnim spomenicima „počivaj u

miru“. Međutim, postoji i jedna druga tradicija koja je tijesno povezana s Marksom: ljudi su

istovremen bića i proizvodnje i potrošnje i oni pronalaze zadovoljstvo u gospodarenju

prirodom. Prema tome, rad po sebi ima pozitivan naboj bez obzira na način na koji se

kompenzira. Što se više razvijala masovna proizvodnja, postalo je jasno da tejlorizam nje

jedini model industrijskog upravljanja, da vještina i zanatstvo ne moraju nestati a da odnosi

povjerenja mogu ostati ključni za ispravno funkcioniranje na radnom mjestu. Činjenica da su

preživjele male, na zanatstvu zasnovane industrije i da su čak pokazale nevjerovatnu

vitalnost, obezvrijedilo je širenje tejlorizma. Napredak u tehnologiji, na primjer, stvara

potrebu za novim vještinama, čak iako uništava one stare. Prema tome, od samog početka

masovne proizvodnje činjenice pokazuju da radnici, u stvari, nisu pasivni, izolovani,

egoistični pojedinci, kako je to mislio Tejlor. Radnici čiji posao nije bio rigidno definiran

41

propisima o radu, već su mogli sami odlučivati o proizvodnom procesu, pokazali su se

produktivnijim i zadovoljnijim svojim poslom. Radnici su u ovim uvjetima pokazali veliki

interes za međusobnim pomaganjem i stvorili vlastiti sustav vođa i međusobne podrške

ukoliko su prepušteni sami sebi. Povjerenje i socijabilnost nisu pravedno raspoređeni po

različitim kulturama, već ih u jednima ima više nego u drugima. Naime, tejlorizam može biti

jedini način na koji se može postići disciplina u fabrici u određenim društvima sa niskim

stupnjem međusobnog povjerenja, dok bi društva sa visokim stupnjem međusobnog

povjerenja težila da se priklone alternativama tejlorizmu koje su zasnovane na većoj

disperziji odgovornosti i vještina. Najuvjerljiviji dokaz da tejlorizam nije nužna posljedica

industrijalizacije dolazi iz iskustva drugih zemalja. Radno mjesto u Njemačkoj nije nikada

bilo organizirano čisto po tejlorističkoj liniji, već su ovdje institucionalizirani mnogi odnosi

međusobnog povjerenja.

Povjerenje u timove (Njemačka)

Dok se u Njemačkoj industriji prihvatila masovna proizvodnja, tejlorizam se nikada

nije previše svidio njemačkim menadžerima i industrijskim inženjerima, a još manje

njemačkim radnicima. Tejloristička uvjerenja su došla u sukob sa njemačkim vjerovanjem u

značaj „uživanja u radu“, čiji se korijeni nalaze u njemačkoj moćnoj predmodernoj tradiciji

majstorstva. Industrijski inženjeri koji su pisali o fabričkoj organizaciji u to vrijeme,

pokušavali su napraviti razliku između tejlorizma i onoga što su smatrali daleko humanijim

sistemom koji je zapravo primijenio Ford. Fordove fabrike su prakticirale neki oblik

kompanijskog paternalizma koji nikada nije bio dio Tejlorovih principa o upravljanju. Ford je

osiguravao stanove i druge povlastice svojim radnicima pokušavajući izgraditi duh

zajedništva unutar fabrike između radnika i uprave. Ideja o zajedništvu interesa između

radnika i uprave dobila je institucionalni oblik 1920. ozakonjenjem radnih savjeta. Radnički

savjeti su izabrali radničke predstavnike na razini poduzeća a predstavnici su učestvovali u

donošenju odluka u oblasti koja je do tada predstavljala ekskluzivno pravo uprave. Jedna od

neobičnosti njemačkog društva je koegzistencija dva različita imidža njemačkog društva. S

jedne strane, Njemačka je kao i svako drugo europsko društvo, rascijepana znatnim klasnim

razlikama. Ona ima moćan i sofisticiran radnički pokret koji se bori za prava radnika. U isto

42

vrijeme, postoji visoki visok stupanj ponosa na rad od strane njemačke radničke klase i duh

profesionalizma koji omogućava njemačkim radnicima da se identificiraju sa svojom

industrijom i svojim rukovodiocima. U Njemačkoj je fabrički rad bio zasnovan na bazi

timova mnogo prije nego što su američke fabrike počele uvoditi timove kao pomodnu uvoznu

praksu. Njemački predradnik koji ima veću odgovornost, nego recimo njegov francuski

kolega, može premještati radnike s mjesta na mjesto kako bi obavljali različite funkcije

unutar svoje grupe. On zapaža kako radnici iz njegove grupe stječu polako vještinu i može ih

iskoristiti na najbolji način prema osobnom mišljenju zasnovanom na stvarnom radnikovom

doprinosu. Radnici se mogu pomjerati sa jednoga na drugo radno mjesto u okviru procesa

socijalizacije. Prema tome, ukoliko se neki radnik razboli, vođa grupe može premjestiti

drugog radnika na njegovo mjesto a da to ne predstavlja kršenje propisa. Meister ( predradnik

) mora dobro poznavati svoje radnike jer ih je on dužan vrednovati. Bonusi i buduće kretanje

ovisit će od ovog vrednovanja. Predradnik može obaviti ovu procjenu jer je i on sam počeo

od mjesta kvalificiranog radnika te sam poznaje sve zadatke koje nadgleda. Hijerarhije

radnika i uprave u Njemačkoj pokazuju viši stupanj organizacijskog zajedništva. Radnici u

Njemačkoj posjeduju imaju veće kvalifikacije i tehničko znanje te su u stanju raditi na svojim

proizvodnim linijama sa nižim stupnjem nadzora nego je to slučaj u Britaniji. Kao posljedica

toga u Njemačkoj je razmjer bijelih kragni (predradnika) naspram plavih mantila (radnika)

niža nego u Britaniji i Francuskoj. Kao što se može očekivati od jednog društva koje je više

organizirano na bazi zajedništva, razlike u plaći za različite kategorije poslova su manje u

Njemačkoj nego u npr. Francuskoj. Sklonost njemačkih menadžera za davanjem veće

odgovornosti radnicima plavih mantila tijesno je povezana sa višom razinom radnih

kvalifikacija u Njemačkoj što je povezano sa sistemom šegrtovanja koji je služio da te

kvalifikacije razvije. Njemački sistem šegrtovanja je znatno širi od britanskog, gdje postoji

samo u nekim industrijama ili u Francuskoj. Nekih 70 procenata svih mladih Nijemaca su

počeli svoju radnu karijeru kao šegrti; samo 10% Nijemaca nije uspijevalo završiti

šegrtovanje ili neku višu školu. Šegrtovanje postoji bukvalno u svim sektorima i traje dvije-tri

pa i više godina. Na kraju programa šegrtovanja se dobije diploma poslije položenih ispita i

svaka diploma je izvor određenog ponosa, bilo da se radi o kvalifikaciji za pekara, tajnika,

automehaničara, sve zahtijeva mnogo više truda i znanja nego u SAD, Engleskoj ili

Francuskoj. Obuke unutar kompanije su skupe ali poduzeća koja organiziraju obuke ne daju

niti traže obećanje o doživotnom zaposlenju i lojalnosti od radnika koji završe ovu obuku, za

razliku od Japana. Radni savjeti imaju izražene osjećaje za potrebu svojih kompanija da

ostanu konkurentne i često sami vrše pritisak za prekvalificiranje ili premještanje radnika

43

kako bi kompanija sačuvala produktivnost. Kompanije ne žele otpuštati svoje radnike pa im

daju jak poticaj da se prekvalificiraju kako bi mogli prelaziti na drugo radno mjesto.

Dinamičnost njemačkog sistema stručnog obrazovanja je takva da se mogućnosti obuke ne

iscrpljuju završetkom šegrtskog programa. Iz osnovnog šegrtskog programa izrasta sistem

srednjeg a to omogućava starijim da podignu stupanj svoje stručnosti. Zapravo, tijekom

radnog vijeka, otvaraju se različiti putovi ka višem obrazovanju, pa prema tome i promjeni

profesionalnog i društvenog statusa. Početkom 1980-ih, sistem šegrtovanja se našao u krizi

pošto se prijavio veliki broj mladih ljudi, a nije bilo ni približno toliko mjesta niti je bilo

velikih mogućnosti za zaposlenjem nakon završetka obuke. Međutim, ovaj problem je nestao

kada se bum djece pretvorio u manjak djece. Sistem je vrlo dobro planiran da može obučiti

radnike za sve vrste industrija sa srednjom tehnologijom u kojima su Nijemci tradicionalno

vodeći, kao što su automobili, strojarski alati, kemikalije i druga proizvodna dobra. Njemački

rukovodioci misle suprotno od svojih francuskih kolega da njihovi podčinjeni žele znanje o

svom poslu i da su ga sposobni steći u mjeri koja im omogućava raditi autonomno. Zadatak

njemačkog nadzornika nije naređivati podčinjenima kako će obavljati svoj posao, već prije da

ih uputi na ono što bi trebalo uraditi. Njemački radnici, pošto nisu strogo pritisnuti propisima,

moraju se oslanjati na svoje nadređene kako ne bi zlouporabili njihovu diskrecionu moć.

Recesija iz 1992-1993. izazvala je visoki nivo nezaposlenosti u Njemačkoj, njemački radnik

je postao izuzetno skup, a poslodavci su bili preopterećeni mandatnim troškovima za

zdravstvo, nezaposlenost, obuku i povlasticama za godišnji odmor, kao i oštrim

ograničenjima za otpuštanje radnika i smanjenje obima kompanije. U Njemačkoj je, nasuprot

Japanu, većina ovih povlastica propisana zakonom, a provode ih državni organi na različitim

nivoima. Prema tome, daleko ih je teže prilagoditi u periodima pada proizvodnje. Komunalne

institucije u Njemačkoj su ostvarile vidan ekonomski rast praćen visokim stupnjem socijalnih

povlastica tijekom većeg dijela poslijeratnog perioda, a to je nešto što je izmaklo mnogim

susjedima Njemačke.

Insajderi i autsajderi

Jedna od velikih ironija suvremene njemačke ekonomije jeste što je sistem

šegrtovanja, za koji postoji široko uvjerenje da predstavlja osnovu njemačke industrijske

44

dominacije u Europi, direktan nasljednik srednjovjekovnog sistema gildi. Uloga gildi u

razvoju slobodnih institucija je prilično složena. Gilde i njima slične korporacije su postojale

u bukvalno svim europskim zemljama i u većini azijskih zemalja i bile su prethodnica

modernih organizacija. Gilde su propisivale kvalitet proizvoda a povremeno se bavile i

obučavanjem svojih članova. Krajem srednjeg stoljeća one su odigrale veliku ulogu u rušenju

feudalnog sistema. Posebno u centralnoj Europi, gilde su imale jake korijene u carskim

slobodnim gradovima, gdje su izborile pravo da upravljaju svojim i postale su neovisne od

vlastelinske kontrole. Njihovo postojanje je ograničilo vlast apsolutističkih vlastelina, pa su,

prema tome, imale značajnu ulogu u razvoju slobodnih političkih institucija na Zapadu. Iako

je bilo onih koji su tvrdili da su gilde imale značaja za očuvanje majstorske tradicije i visokih

standarda kvalitete, početkom osamnaestog stoljeća apsolutistički monarsi su u Engleskoj i

Francuskoj otvoreno ustali protiv njih. Prvi liberali su nastavili tu njihovu borbu i nastojali su

smanjiti vlast i utjecaj gildi. Borba liberala protiv gildi u zemljama njemačkog govornog

jezika bila je znatno napornija i zamršenija. Borba liberalnih ekonomskih reformatora protiv

gildi odvijala se paralelno sa borbom političkog liberalizma u Njemačkoj. Krajem

devetnaestog stoljeća prava moć gildi je bila potkopana u praksi naglim razvojem novih

industrija kao što su željeznica i čelik koje su nastale izvan njihovog djelokruga. Zakonska

kontrola kvaliteta proizvoda je postojala samo u sektoru tradicionalnih zanata. Kako se

Njemačka industrijalizirala, veliki broj majstora iz tradicionalnog zanatskog sektora je prešao

u modernu proizvodnju i postali su strojari ili drugi kvalificirani radnici i sa sobom su

donijele svoje korporativističke tradicije. 1922. godine u Njemačkoj je legalno priznata

Komora majstorske konfederacije kao predstavnik majstorskih interesa. Oformljavale su se

mnoge šegrtske i tehničke škole koje su omogućavale profesionalnu obuku. Pram tome, gilde

nisu nemilosrdno razorene u Njemačkoj kao što se dogodilo u Francuskoj. One su preživjele i

preobukle se u moderan oblik, postajući poslije rata osnova državnog sistema šegrtovanja.

Nasuprot tome, Engleska poslije rata više nema sistem opće profesionalne obuke. Njemački

primjer, zapravo pokazuje značaja kada je netko pametan da sačuva određenu vrstu

tradicionalne kulture. Prema tome, sa ekonomskog stanovišta, Nijemci su imali sreću što nije

razoren sistem gildi kao što su razorene mnoge njihove tradicionalne institucije za vrijeme

polustoljetnog ratovanja. Poslije poraza 1945. godine, inženjeri i poduzetnici su postali

centralne figure, pošto je cijela nacija usmjerila svoju energiju u privredni oporavak. U

prošlosti, i Njemačka i Japan su bile poznate kao autoritarne države kao i po tome što su

predstavljale jako izražena hijerarhijska društva. Ali ipak, njemačke i japanske hale daleko su

više egalitarističke nego što su engleske, francuske ili američke. Postoji daleko manje

45

formalnih statusnih razlika između nadzornika i radnika. Kako je moguće da društva koja

nisu nikada prihvatila stav „da su svi ljudi stvoreni kao jednaki“, u stvari, tretiraju svoje

članove u praksi kao daleko više ravnopravne? Odgovor leži u činjenici da se egalitarizam u

komunalno orijentiranim društvima ograničava na homogene kulturne grupe koje ga teže

iscrpiti ne šireći ga na druga ljudska bića, čak iako s njima dijele vladajuća kulturna uvjerenja

svoga društva. Moralne zajednice razlikuju insajdere i autsajdere, i prema insajderima se

ponašaju s dužnim poštovanjem i ravnopravnošću, što se ne prenosi na autsajdere. Zapravo,

postoji obrnuta proporcija između solidarnosti onih unutar zajednice i osjećanja

neprijateljstva, indiferentnosti ili netolerancije prema onima izvan nje. Zemlje u kojima se

formalno usvaja zakon „da su svi ljudi stvoreni kao jednaki“ moraju zbližiti daleko

raznovrsnije ljude koji ne moraju međusobno dijeliti ista kulturna uvjerenja ili moralne

standarde. Poslije Drugog svjetskog rata Njemačka komunitarna kultura se promijenila u

znatno većem obimu nego u japanu. Njemačka je prešla put od jedne od najmanje tolerantnih

europskih država do jedne od najotvorenijih. Usprkos pooštrenju zakona o azilu i pokretu

protiv stranaca, njemački gradovi, kao što su Frankfurt i Hamburg, spadaju među najviše

kozmopolitske gradove na svijetu. Za razliku od Njemačke, japanska poslijeratna

transformacija nje bila tako cjelovita. Iako je zemlja prihvatila demokratsko ustrojstvo,

postoje razlike između Japana i Njemačke, što je vidljivo i po načinu na koji se govori o ratu

u udžbenicima i po načinu na koji ugledni japanski političari i akademici uporno niječu

odgovornost za rat. Nijemci danas, u prosjeku, rade daleko manje nego Japanci. Bez obzira

na snagu njemačke protestantske redne etike koju je proslavio Maks Veber, prosječna radna

nedjelja u proizvodnji je pala na 31 sat , u usporedbi sa 42 sata u Japanu. Njemački radnici

uzimaju svoj godišnji odmor sa daleko mirnijom savješću nego što to čine Japanci. Recesija

sa početka 1990-ih nastavila je vršiti pritisak na njemačke komunitarne ekonomske institucije

ali su kompanije radije vršile prekvalifikaciju radnika nego da ih otpuste. Nijemci se mogu

ovako ponašati jer su u mnogo boljem položaju nego mnogi njihovi europski konkurenti.

Radno mjesto od velikog povjerenja

46

Ukoliko bi se pravila usporedba između američkog proizvodnog radnog mjesta sa

njemačkim radnim mjestom, gdje postoji timska orijentiranost i visoko međusobno

povjerenje, ili sa francuskim, birokratski reguliranim modelom, gdje skoro nema

međusobnog povjerenje, većina ljudi bi dala isti odgovor. Ipak, tejlorističke fabrike naglo

nestaju u Sjedinjenim Državama u posljednjih nekoliko desetljeća, a na njihovo mjesto dolazi

daleko više timski orijentiran oblik organizacije fabričke hale. Ako pogledamo malo na

povijest američke masovne proizvodnje, lako se može uočiti da tejlorizam predstavlja neku

vrstu povijesne anomalije. Kada je tejlorizam uveden u auto-industriju početkom stoljeća,

mnoge njegove karakteristike nisu odgovarale Amerikancima i njegovo uvođenje je izazvalo

neku vrstu otpora. Henri Ford je, na primjer, ubrzo ugradio brojne paternističke odnose i

praksu sa svojim radnicima koji se teško mogu identificirati sa tejlorizmom. Kompanija je

osnovala „sociološko odjeljenje“ koje je bilo odgovorno za blagostanje radnika. Odjeljenje je

slalo istraživače u kuće svojih radnika kako bi se ispitali uvjeti života, moralno ponašanje i

problemi kao što je pretjerano konzumiranje alkohola. Radnici bi se selili u bolje stanove

ukoliko je kompanija smatrala da je to potrebno. Kompanije je i izradila program učenja

engleskog jezika i posebno se zalagala za zapošljavanje hendikepiranih osoba. Poslije Drugog

svjetskog rata i nakon oporavka od depresije, u Sjedinjenim Državama je ustanovljena

legalistička forma radničkih odnosa. Uprave u Sjedinjenim Državama su uspjele primijeniti

japanski model o međusobno povezanoj industriji, gdje vlada veliko međusobno povjerenje i

opći entuzijazam radnika.

Međusobno povezana proizvodnja, koju je usavršila Toyota Motors, već je dugo hit u

industriji, a njena primjena se raširila od Japanoa do Sjeverne Amerike, Europe i dijelova

Trećeg svijeta. Međusobno povezanu proizvodnju je otkrio 1950. godine Taiiči Ono, glavni

proizvodni inženjer u Toyoti. Suština međusobno povezane proizvodnje je stvaranje izuzetno

dobro uređenog sistema proizvodnje koji se može lako prekinuti ukoliko dođe do bilo kojeg

problema na bilo kojoj točci duž linije od snabdjevača do finalnog proizvođača. Onoov

sistem povezane proizvodnje je koncipiran tako da i sami radnici koji rade na liniji imaju

određen stupanj odgovornosti u odlučivanju što u tom trenutku treba učiniti da bi linija

najbolje funkcionirala. Umjesto da primaju detaljne instrukcije kako će obavljati svoj i onako

jednostavan posao, čitav tim radnika je dobio široku odgovornost da zajednički rješavaju

proizvodne probleme. Radne grupe raspravljaju o radu proizvodne linije i radnici neprekidno

mogu davati svoje sugestije. Tako su nastali proizvodni timovi. Radnici se obučavaju za

obavljanje većeg broja zadataka, tako da se mogu premještati na druga mjesta ukoliko se javi

47

potreba za to. U fabrici je proizvodna linija tako organizirana da se unaprijed sprječavaju

zastoji na liniji kao cjelini. Zaustavljanje predstavlja najveću krizu u fabrici i odgovornost za

jednu takvu odluku je ostavljena isključivo najvišem upravnom tijelu. Ovaj potpuno razvijen

oblik uvlači u sistem i čitavu mrežu snabdjevača i podugovarača. Od snabdjevača se očekuje

da isporučuju male količine proizvoda točno na vrijeme i da su spremni na promjene onom

brzinom kako to zahtijevaju radnici na finalnoj proizvodnoj liniji. Vrlo teško se gradi cijela

mreža snabdjevača, ali kada se jednom uspostavi koordinacija, ta mreža postaje produžena

ruka same proizvodne kompanije. Odnos povjerenja je vrlo važan za očuvanje mreže

snabdjevača.

Postojale su mnoge prepreke koje su ometale uvođenje povezane proizvodnje u

Sjedinjene Države. Postojao je strah da bi mnogi ostali bez posla ukoliko se ukinu radni

propisi. Mnogi menadžeri nisu bili zadovoljni što predaju fabričku halu na kontrolu

proizvodnim radnicima. Međusobno povezana proizvodnja može biti i izuzetno stresna za

radnike koji moraju preuzeti odgovornost za produktivnost svoje grupe i moraju raditi pod

punim pritiskom kako bi izvukli maksimum iz složenog procesa proizvodnje. Autori MIT-

ove studije tvrde da međusobno povezana proizvodnja nije kulturno determinirana i da se pod

odgovarajućim menadžmentom može prenijeti bilo gdje. Konačno, međusobno povezana

proizvodnja nije proistekla iz tradicionalne japanske kulture; nju je pronašao inženjer iz

Toyote u određenom povijesnom trenutku i ta je kompanija imala veliku prednost u

efikasnosti nad svojim japanskim rivalima dok i oni nisu uveli ovaj sistem. Polazeći od

stavova o kulturi i povjerenju, moglo bi se očekivati da kulture u kojima postoji jaka sklonost

ka spontanoj socijabilnosti, kao što su Japan i Njemačka, najlakše prihvaćaju međusobno

povezanu proizvodnju, dok obiteljske kulture, kao što su Italija, Francuska, Tajvan i Hong

Kong, imaju većih problema. Sjedinjene države su posebno kompliciran slučaj: one su u

velikoj mjeri tradicionalno društvo sa visokim stupnjem povjerenja, ali i društvo sa snažnom

individualističkom tradicijom, tako da se u ovoj državi u određenim povijesnim trenucima

posezalo za industrijskim rješenjima koji polaze od niskog stupnja povjerenja.