Budućnost jedne iluzije

(1927)

I

Ako je čovjek dugo vremena živio unutar određene kul-ture i često nije žalio truda da istraži njene izvore i put njenog razvoja, dospjet će bar jednom u iskušenje da okrene pogled u drugom smjeru i postavi pitanje o dalj-njoj sudbini te kulture i promjenama kroz koje ona mo-ra proći. Međutim, uskoro će primijetiti da više momena-ta od početka obezvređuju takvo istraživanje. Na prvom mjestu tu je činjenica da postoji tek mali broj osoba ko-je su u stanju pogledom obuhvatiti ustrojstvo ljudskog života u svoj njegovoj širini. Većini je postalo nužnim ograničenje na jedno jedino područje ili samo na neka; što manje međutim netko o prošlom i sadašnjem zna, tim nepouzdaniji mora biti njegov sud o budućem. Od-mah zatim problem stvara i činjenica da subjektivna očekivanja pojedinca u donošenju ovog suda igraju ulo-gu koju je teško procjeniti; ta se očekivanja međutim pokazuju ovisnima o čisto osobnim momentima čovje-kova vlastitog iskustva, o njegovom, s manje ili više na-de potkrijepljenom stavu prema životu, onako kako mu je taj stav predodređen temperamentom, uspjehom ili neuspjehom. Napokon, ovdje je na djelu i čudna činje-nica da ljudi svoju sadašnjost općenito doživljavaju na-ivno i da nisu u stanju vrednovati njene sadržaje; oni pre-ma njoj najprije moraju doći na distancu, tj . sadašnjost mora postati prošlost hoće li se u njoj zadobiti uporište za prosudbu o budućem.

315

Tko dakle popusti iskušenju da kaže nešto o vjerojat-noj budućnosti naše kulture dobro će učiniti ako ne is-pusti iz vida navedena upozorenja i prisjeti se nesigur-nosti koja sasvim općenito prati svako prorokovanje. Što se mene tiče, iz ovoga slijedi da ću se u žurnom bijegu od prevelikog zadatka smjesta uputiti na ono područje ko-jem sam i do sada posvećivao svoju pažnju, naravno, na-kon što odredim njegov položaj u velikoj cjelini.

Ljudska kultura — mislim na sve ono u čemu se ljud-ski život podigao iznad svojih animalnih uvjeta i u če-mu se razlikuje od života životinja — a ja izbjegavam razdvajati kulturu i civilizaciju — promatraču, kao što je poznato, pokazuje dvije strane. Ona s jedne strane obuhvaća sva znanja i sposobnosti koja su ljudi stekli kako bi ovladali silama prirode i došli do njenih do-bara u svrhu zadovoljenja svojih ljudskih potreba, a s druge sve ustanove nužne da bi se uredili međusobni od-nosi ljudi, a naročito raspodjela dostupnih dobara. Oba pravca kulture nisu neovisna jedan o drugome zato što, kao prvo, na međuljudske odnose dubokosežno utječe mjera nagonskog zadovoljenja koju omogućuju posto-jeća dobra, kao drugo, jer pojedini čovjek stupajući u odnos s drugim čovjekom i sam može postati neko do-bro, ako ovaj na primjer koristi njegovu radnu snagu ili ga uzima za seksualni objekt, i napokon treće, jer je sva-ki pojedinac virtuelni neprijatelj kulture koja bi ipak trebala predstavljati općeljudski interes. Začuđuje da ljudi, ma kako malo mogli egzistirati kao pojedinci, ipak kao težak pritisak osjećaju žrtvu koju od njih zahtijeva kultura kako bi im omogućila zajednički život. Kultura se dakle mora braniti od pojedinca i njene se uredbe, institucije i zapovijedi stavljaju u službu toga zadatka; njihova svrha nije samo u tome da stvore određenu ras-podjelu dobara već da ovu također očuvaju i čak moraju sve ono što služi svladavanju prirode i stvaranju doba-ra zaštititi od neprijateljskih pobuda ljudi. Ljudske tvo-revine lako se mogu razoriti a znanost i tehnika koji su ih podigli mogu se upotrijebiti i za njihovo uništenje.

316

Tako se stječe dojam da je kultura nešto što je veći-ni protiv njihove volje nametnuto od strane manjine ko-ja se znala dočepati sredstava moći i prisile. Nameće se naravno pretpostavka da te poteškoće ne pripadaju bi-ti same kulture već da ih uzrokuju nesavršenosti kultur-nih oblika koji su do sada razvijeni. U stvari, te nedo-statke nije teško pokazati. Premda je čovječanstvo stal-no napredovalo u ovladavanju prirodom te se u tom po-gledu može nadati još većim uspjesima, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi sličan napredak u sređivanju ljud-skih odnosa i vjerojatno su vi svakom vremenu, kao što je danas iznova slučaj, mnogi ljudi postavljali pitanje da li je onda taj dio kulturne tekovine uopće vrijedno bra-niti. Čovjek bi mislio da je ljudske odnose moguće ure-diti na nov način koji bi uklonio izvore nezadovoljstva s kulturom. Potrebno je samo da se ona odrekne prisile i suzbijanja nagona kako bi se ljudi, neometani unutra-šnjim razdorom, mogli prepustiti stjecanju dobara i uži-vanju u njima. Bilo bi to zlatno doba no pitanje je da li se takvo stanje može ozbiljiti. Izgleda nam vjerojatnije da se svaka kultura mora izgrađivati na prisili i na od-ricanju od nagona; ne čini se baš sigurnim da će prestan-kom prisile većina ljudskih individua biti spremna da na sebe preuzme vršenje rada koji je potreban za zado-bivanje novih životnih dobara. Mislim da čovjek mora računati sa činjenicom da u svim ljudima postoje de-struktivne, dakle antisocijalne i antikulturne tendencije i da su one u velikog broja osoba dovoljno jake da odre-de njihovo ponašanje u ljudskom društvu.

Ovoj psihološkoj činjenici pripada odlučujuće znače-nje za prosudbu o ljudskoj kulturi. Ako smo ispočetka mogli pomisliti da se njena bit sastoji u ovladavanju pri-rodom u svrhu zadobivanja životnih dobara a da se opa-snosti koje joj prijete dadu odstraniti svrhovitom ras-podjelom tih dobara među ljudima onda je sada, kako izgleda, težište pomjereno s materijalnog na duševno. Ono odlučujuće bit će da li, i u kojoj mjeri ljudima uspi-jeva smanjiti nametnut teret žrtvovanja nagona, pomi-

317

riti ih s nužnom količinom žrtvovanja i za to im ponu-diti obeštećenje. Kao što je kulturni rad nemoguć bez prisile, tako se ne može izbjeći ni vladanje manjine nad masom jer mase su trome i slijepe, one se ne vole odri-cati nagona i ne dadu se argumentima uvjeriti u nužnost toga odricanja, a individue od kojih su sastavljene me-đusobno se potiču u puštanju na volju svojoj neobuzda-nosti. Samo utjecajem uzoritih individua koje priznaju kao vođe mogu se mase pokrenuti na rad i odricanja o kojima ovisi opstanak kulture. I sve je dobro dok su te vođe osobe premoćnoga uvida u nužnost života koje su se uzdigle do ovladavanja svojim vlastitim nagonskim že-ljama. Za njih je međutim opasno ako masi, kako ne bi izgubili svoj utjecaj, popuštaju više nego ona njima i sto-ga se čini nužnim da svoju neovisnost o masi osiguraju raspolaganjem nad sredstvima moći. Ukratko rečeno, postoje dva nadaleko proširena svojstva ljudi koja su kri-va za činjenicu da se kulturni poredak može održati samo izvjesnom mjerom prisile; radi se naime o tome da se ljudi spontano ne oduševljavaju za rad i da argumenti ne mogu ništa protiv njihovih strasti.

Znam što se može prigovoriti ovim izvodima. Reći će se da je ovdje ocrtani karakter ljudskih masa koji bi tre-bao dokazati neophodnost prisiljavanja na kulturni rad sam tek posljedica pogrešnog kulturnog poretka u kojem su ljudi postali ogorčeni, osvetoljubivi i nepristupačni. Nove bi generacije, s mnogo ljubavi odgojene da viso-ko štuju mišljenje, generacije koje su još zarana iskusile sva dobročinstva kulture, imale i drugi odnos prema njoj, osjećale bi je kao svoj najvlastitiji posjed i bile bi spre-mne da podnesu žrtvu odricanja u radu i zadovoljenju nagona, potrebnu za njeno održanje. Prisila im neće biti potrebna i malo će se razlikovati od svojih vođa. Činje-nica da ljudskih masa takve kvalitete do sada nije bilo ni u jednoj kulturi dolazi otuda što još ni jedna kultu-ra nije pogodila ono pravo uređenje kojim bi na takav način mogla utjecati na ljude i to još od njihova djetinj-stva.

318

Twože se naravno dvojiti o mogućnosti da se uopće ili već sada, na današnjem stupnju ovladavanja prirodom, stvori takav kulturni poredak; može se postaviti pitanje otkuda bi se trebali pojaviti svi ti nadmoćni, nepogrešivi i nekoristoljubivi vođe koji bi morali djelovati kao od-gajatelji budućih generacija; čovjek se može uplašiti og-romnog utroška prisile koja bi bila neizbježna u provo-đenju tih namjera. Ali veličanstvenost toga plana, nje-gova važnost za budućnost ljudske kulture neće se moći osporiti. On zasigurno počiva na psihološkom uvidu pre-ma kojem čovjek u sebi nosi naj raznoliki ja nagonska svojstva kojima rani doživljaji djetinjstva određuju ko-načan smjer. Ograde koje stoje pred mogućnošću da se čovjek odgoji postavljaju ujedno i granice djelotvornosti jedne takve promjene kulture. Moglo bi se dvojiti o to-me da li, i u kojoj mjeri, neka druga kulturna sredina može izbrisati oba svojstva ljudskih masa koja toliko ote-žavaju vođenje ljudskih poslova. Eksperiment još nije učinjen. Vjerojatno će izvjesni postotak čovječanstva — uslijed prirođenih bolesnih svojstava ili prevelike snage nagona — uvijek ostati asocijalan, no ako se dogodi sa-mo to da današnja većina, neprijateljska kulturi, spadne na jednu manjinu, postiglo se veoma mnogo, vjerojatno sve što se uopće dade postići.

Ne bih htio probuditi utisak da sam daleko odlutao s prije naznačenog puta moga istraživanja. Stoga želim iz-ričito potvrditi da sam daleko od toga da prosuđujem veliki kulturni eksperiment koji se danas poduzima u ve-likoj zemlji između Evrope i Azije. Niti se razumijem u stvar, niti sam sposoban suditi o izvodljivosti toga eks-perimenta, ispitati svrsishodnost primijenjenih metoda ili izmjeriti širinu jaza između namjere i provedbe. Ono što se tamo pripravlja, zbog svoje nedovršenosti ne mo-že postati predmetom našeg razmatranja kojemu građu nudi naša odavno konsolidirana kultura.

319

II

Neočekivano smo skliznuli s ekonomskog u psiholo-ško. Na početku smo pokušali kulturni posjed tražiti u postojećim dobrima i ustanovama koje služe njihovoj raspodjeli. Spoznavši da svaka kultura počiva na prisili rada i odricanju od nagona, zbog čega neizbježno izaziva protivljenje onih koji su tim zahtjevima pogođeni, po-stalo nam je jasno da sama dobra, sredstva za njihovo stjecanje i uredbe o njihovoj raspodjeli ne mogu biti ono bitno a niti ono jedino kulture. Jer oni su ugroženi otpo-rom i razaralačkom strašću sudionika te kulture. Pored dobara sada se javljaju i sredstva koja mogu služiti ob-rani kulture, sredstva prisile, kao i ona druga kojima je zadatak da ljude izmire s njom i obeštete ih za njihove žrtve. Ta se pak sredstva mogu opisati kao duševni po-sjed kulture.

Za volju jednoobraznog načina izražavanja nazvat će-mo činjenicu da jedan nagon ne može biti zadovoljen uskratom, mjeru koja utvrđuje tu uskratu zabranom a stanje koje ta zabrana uzrokuje oskudicom. Zatim će-mo u našem sljedećem koraku među oskudicama razliko-vati one koje pogađaju sve i takve koje ne pogađaju sve već samo grupe, klase ili same pojedince. One prve su najstarije: sa zabranama koje ih prate kultura je započe-la prije tko zna koliko tisuća godina smjenjivati iskon-sko animalno stanje. Na naše iznenađenje otkrili smo da su te zabrane još uvijek djelatne i da još uvijek tvo-re srž neprijateljstva prema kulturi. Nagonske želje koje pod njima stradavaju iznova se rađaju sa svakim djete-tom; postoji klasa ljudi, neurotičari, koji već na te us-krate reagiraju asocijalnim ponašanjem. Takve su nagon-ske želje, incest, kanibalizam i ubilački poriv. Doima se neobično kada čovjek te želje, u odbacivanju kojih izgle-da da su svi ljudi jedinstveni, dovede u vezu s onim dru-gima oko čijeg se ispunjenja ili uskrate vodi tako živa borba u našoj kulturi, no psihološki je to posve oprav-dano. Ni kultura se prema tim najstarijim nagonskim

320

željama nipošto ne odnosi na jednak način; izgleda da je samo kanibalizam u potpunosti zabranjen i da je, osim u analitičkom razmatranju, posve prevladan; snagu in-cestne želje još možemo osjetiti u zabrani a ubojstvo na-ša kultura pod određenim uvjetima još uvijek vrši, pa čak i zapovijeda. Možda nam predstoji takav razvoj kul-ture u kojemu će se i druge želje čije zadovoljenje je danas još sasvim moguće pokazati jednako neprihvatlji-vima kao što je sada kanibalizam.

Već u tim najstarijim odricanjima od nagona javlja se jedan psihološki činilac koji svoje značenje zadržava i u svim kasnijim odricanjima. Nije točno da ljudska duša od najdavnijih vremena nije doživjela nikakav razvoj i da je za razliku od napredaka u znanosti i tehnici danas još ista kao na početku povijesti. Jedan vid tog napretka du-še možemo ovdje dokazati. On leži u onom pravcu našeg razvoja u kojem se izvanjska prisila postepeno pounutru-je tako što posebna duševna instancija, čovjekov Nad-Ja, tu prisilu preuzima među svoje unutrašnje zapovijedi. U svakog djeteta možemo vidjeti kako se odvija proces je-dne takve preobrazbe posredstvom koje ono tek postaje moralno i socijalizira se. To učvršćenje Nad-Ja predsta-vlja visoko vrijedan psihološki posjed kulture. Osobe u kojih je taj proces izvršen od neprijatelja kulture posta-ju njeni promicatelji. Što je veći njihov broj u nekom kulturnom krugu tim je sigurnija ta kultura, tim prije se ona može odreći izvanjskih sredstava prisile. Mjera tog pounutrenja veoma je različita kada se radi o zabranama pojedinih nagona. Za spomenute najstarije zahtjeve kul-ture izgleda da je pounutrenje, ukoliko ostavimo po stra-ni neželjeni izuzetak neurotičara, u mogućoj mjeri posti-gnuto. No taj se odnos mijenja okrenemo li se drugim na-gonskim zahtjevima. Čovjek tada s iznenađenjem i zabri-nutošću otkriva da se najveći broj ljudi pokorava dotič-nim kulturnim zabranama samo pod pritiskom izvanjske prisile, dakle samo tamo gdje se ta prisila može ostvariti i tek tako dugo dok u njima izaziva strah. To vrijedi i za takozvane moralne zahtjeve kulture koji su za sve od-

321

ređeni na jednak način. Ovamo pripada i najveći dio onoga što smo saznali o moralnoj nepouzdanosti ljudi. Beskonačno mnogo kulturnih ljudi koji bi se užasavali ubojstva i incesta ne uskraćuju si zadovoljenje svoje gramzljivosti, svojih agresivnih strasti, svoje seksualne pohote ne propuštajući da lažju, prijevarom i klevetom naškode drugim ljudima ako pritom mogu ostati nekaž-njeni i to je zacijelo od davnina, tokom mnogih kulturnih vijekova, uvijek bilo isto.

U ograničenjima koja se odnose samo na određene dru-štvene klase nailazimo na grube i nikada osporene od-nose. Može se očekivati da te zapostavljene klase zavide povlaštenima na njihovim povlasticama i da će sve uči-niti kako bi se oslobodile tog, samo njima nametnutog viška u oskudijevanju. Tamo gdje to nije moguće učvr-stit će se trajna mjera nezadovoljstva unutar te kulture koja bi mogla voditi opasnim pobunama. Ako se međutim jedna kultura nije uzdigla iznad toga da zadovoljenje jednog broja njenih pripadnika ima za pretpostavku tla-čenje drugih, možda većine, što je slučaj u svim suvreme-nim kulturama, onda je shvatljivo da ti potlačeni razvija-ju intenzivno neprijateljstvo prema kulturi koju svojim radom omogućuju ali u čijim dobrima imaju isuviše mali udio. U tom slučaju ne može se od potlačenih očekivati neko pounutrenje kulturnih zabrana, oni, štoviše, nisu spremni priznati te zabrane i čak teže razaranju same te kulture i po mogućnosti ukidanju njenih pretpostavki. Neprijateljstvo prema kulturi u ovih je klasa toliko oči-gledno da se kraj njega previdjelo ono, prije latentno ne-go stvarno, neprijateljstvo povlaštenih društvenih sloje-va. Nije potrebno reći da jedna kultura koja tako velik broj svojih pripadnika ostavlja nezadovoljenima i prisi-ljava ih na pobunu niti ima izgleda da se trajno održi, niti to zaslužuje.

Mjera pounutrenja kulturnih propisa — popularno i ne-psihološki rečeno: moralni nivo pripadnika — nije jedino duševno dobro koje uzimamo u obzir pri ocjenjivanju je-dne kulture. Pored toga tu je i njen posjed u idealima i

322

umjetničkim djelima, tj . zadovoljenjima zadobivenim na njima.

Čovjek će tek odveć lako biti sklon da u psihički po-sjed jedne kulture ubroji njene ideale, t j . ocjene o tome koja su postignuća najvrednija i kojima od njih se po-najviše teži. Isprva izgleda kao da su ti ideali ono što određuje djela kulturnog kruga; no stvarni je tok doga-đaja bio drukčiji; ideali su se izgrađivali na prvim dje-lima, omogućenim zajedničkim djelovanjem unutrašnje nadarenosti i vanjskih odnosa jedne kulture i ta prva djela ideal je zatim zadržao kako bi osigurao njihovo nastavljanje. Zadovoljenje koje ideal poklanja sudionici-ma kulture narcističke je dakle prirode i počiva na pono-su zbog već uspjelog postignuća. Da bi se to zadovolje-nje upotpunilo, potrebna mu je usporedba s drugim kul-turama koje su se posvetile drugim djelima i razvile dru-ge ideale. Zahvaljujući tim razlikama svaka kultura pri-svaja si pravo da omalovažava druge. Na taj način kul-turni ideali postaju povod razdvajanjima i neprijateljstvi-ma između različitih kultura, što se najjasnije očituje među nacijama.

Narcističko zadovoljenje na kulturnom idealu također pripada onim moćima koje se uspješno suprotstavljaju neprijateljstvu prema kulturi koje se javlja unutar je-dnog kulturnog kruga. Ne uživaju samo povlaštene kla-se u dobrobitima te kulture. Potlačeni također mogu ima-ti udjela u njima jer im pravo da preziru one koji ne pripadaju toj kulturi pruža obeštećenje za poniženje u njihovom vlastitom krugu. Čovjek je doduše bijedan, du-govima i ratnom službom izmučen plebejac, ali zato je on Rimljanin i može sudjelovati u zadaći da se ovlada drugim nacijama i da im se propišu zakoni. Ali to poisto-vjećenje potlačenih s klasom koja njima vlada i koja ih iskorištava samo je dio jednog većeg sklopa. S druge strane, oni mogu s njima biti afektivno povezani i uspr-kos neprijateljstvu u svojim gospodarima mogu vidjeti svoje ideale. Da nisu postojali takvi u osnovi zadovolja-vajući odnosi ostalo bi neshvatljivo kako su se tolike

323

kulture uspjele tako dugo održati usprkos opravdanom neprijateljstvu velikih masa ljudi.

Druge je vrste zadovoljenje koje sudionicima jednog kulturnog kruga pruža umjetnost, premda ona u pravilu ostaje nepristupačna masama koje su zauzete iscrpljuju-ćim radom i nisu uživale nikakav osobni odgoj. Umjet-nost nudi, kao što smo odavno naučili, zamjenska zado-voljenja za najstarija kulturna odricanja koja još vijek najdublje osjećamo i stoga bolje od ičeg drugog djeluje na pomirenje sa žrtvama prinijetim za nju. S druge stra-ne, njene tvorevine uzdižu osjećaje poistovjećenja toliko potrebne svakom kulturnom krugu dajući povoda zaje-dničkom doživljavanju visoko vrednovnih osjeta; ali one služe i narcističkom zadovoljenju jer predstavljaju-ći dostignuća posebne kulture, na upečatljiv način opo-minju na njene ideale.

Ali možda najvažniji dio psihičkog inventara jedne kul-ture još nismo spomenuli. To se njene, u najširem smi-slu religijske predodžbe koje ćemo kasnije opravdati, dru-gim riječima njene iluzije.

III

U čemu leži posebna vrijednost religijskih predodžbi? Govorili smo o neprijateljstvu prema kulturi stvorenom

pritiskom koji ona vrši i odricanjima od nagona koje zahtijeva. Zamislimo da su njene zabrane ukinute: čo-vjek sada može izabrati kao seksualni objekt svaku že-nu koja mu se sviđa; svoga rivala prema ženi ili bilo koga tko mu inače stoji na putu može bez dvoumljenja ubiti; drugom čovjeku također može oduzeti bilo koje od njegovih dobara ne pitajući ga za dozvolu; kako bi to bilo krasno, kakav bi neprekidan niz zadovoljstva ži-vot tada bio! Doduše, uskoro nailazimo na prvu pote-škoću. Svaki drugi čovjek ima upravo istu želju kao i ja i neće sa mnom postupati ljepše nego ja s njim. U osnovi takvo ukidanje kulturnih ograničenja može dakle

324

učiniti sretnim samo jednog jedinog čovjeka, tiranina, diktatora, koji se dočepao svih sredstava moći ali koji isto tako ima sve razloge željeti da se drugi ljudi drže barem jedne od kulturnih naredbi i to one: »Ne ubij!«

Ali kako je nezahvalno i uopće kratkovidno težiti uki-danju kulture! Ono što bi tada preostalo bilo bi priro-dno stanje a njega je daleko teže podnijeti. Istina, pri-roda nije zahtijevala od nas nikakva ograničenja nago-na, puštala nam je na volju ali je imala i ima jedan na-ročito djelotvoran način da nas ograniči — ona nas us-mrćuje, hladno, okrutno, bezobzirno i, kako nam izgleda, po mogućnosti upravo u trenutku našeg zadovoljenja. Baš zbog tih opasnosti kojima nas priroda ugrožava mi smo se ipak sjedinili i stvorili kulturu koja između osta-log treba da omogući i naš zajednički život. A to je čak glavni zadatak kulture, pravi razlog njenog postojanja — da nas brani od prirode.

Poznato je da ona to već sada u mnogim elementima prilično dobro čini a očigledno je da će jednom kasnije to činiti još mnogo bolje. Ipak, nema čovjeka koji bi se dao zavarati vjerovanjem da je priroda već sada svlada-na; malo njih se usuđuje nadati da će ona jednom u pot-punosti biti potčinjena ljudima. Tu se elementi koji iz-gleda da se podruguju ljudskoj sili, tu je zemlja koja drhti, rastvara se i pokapa sve ljudsko i svako ljudsko djelo, tu je voda koja se podiže i sve preplavljuje i pota-pa, oluja koja odnosi bez traga, tu su bolesti koje smo tek odnedavno spoznali kao napade drugih živih bića i napokon, tu je bolna zagonetka smrti protiv koje još ni-smo pronašli nikakvo ljekovito sredstvo i vjerojatno ni-kakvo nećemo niti naći. Svojim silama priroda se podi-že protiv nas, veličanstvena, okrutna, neumoljiva, gura nam pred oči naše slabosti i našu bespomoćnost koje smo kulturnim radom mislili otkloniti. Jedan od malo utješnih i uzvišenih dojmova koji se o čovječanstvu mo-gu steći je onaj kada ljudi suočeni s elementarnom kata-strofom zaboravljaju svoju kulturnu rastrojenost, svoje unutrašnje poteškoće i svoja neprijateljstva i prisjećaju

325

se svog zajedničkog zadatka, svog održanja naspram pre-moći prirode.

Život je, kako za čovječanstvo u cjelini tako i za poje-dinca, teško podnošljiv. Dio odricanja nameće mu kultu-ra kojoj pripada, izvjesnu mjeru patnje priređuju mu dru-gi ljudi, ili usprkos kulturnim propisima ili uslijed ne-savršenosti te kulture. Tome pridolazi ona šteta koju mu nanosi još nesvladana priroda — on to naziva sudbinom. Stalno tjeskobno stanje iščekivanja i teško narušen pri-rodni narcizam trebali bi biti posljedica toga stanja. Na-čin na koji pojedinac reagira na štete koje mu nanose kultura i drugi ljudi već nam je poznat; on razvija odgo-varajuću mjeru otpora protiv danog kulturnog poretka, mjeru neprijateljstva prema kulturi. Ali kako se on bra-ni od nadmoćnosti prirode, od sudbine koja mu, kao i svima drugima, prijeti?

Tu djelatnost kultura preuzima na sebe i vrši je za sve na jednak način, a vrijedno je također spomenuti da gotovo sve kulture čine u tome isto. Ona se ne zaustavlja samo na tome da ljude brani od prirode već izvršenje svoje zadaće nastavlja drugim sredstvima. Zadaća je ov-dje višestruka; Teško ugrožen čovjekov osjećaj sebstva priželjkuje utjehu; iz svijeta i života treba da nestanu svi njihovi užasi a pored toga bi i ljudska znatiželja, po-nukana dakako najsnažnijim praktičnim interesima, htje-la imati svoj odgovor.

Već je prvim korakom dobiveno veoma mnogo. A taj je — prirodu očovječiti. Do nadosobnih sila i sudbine čovjek ne može, oni vječno ostaju tuđi. Ali ako u ele-mentima bjesne strasti kao u vlastitoj duši, ako sama smrt nije ništa spontano već nasilni čin jedne zlokobne volje, ako je čovjek posvuda u prirodi okružen bićima koja su mu znana iz vlastitog društva, onda on može odahnuti, u njemu stranom svijetu osjeća se kao kod svoje kuće i svoj je besmislen strah u stanju psihički preraditi. Čovjek se možda još ne može obraniti ali sada on više nije bespomoćno uzet, bar može reagirati, možda čak i nije goloruk, i protiv tih nasilničkih nadljudi u pri-

326

rodi može primijeniti ista sredstva kojima se služi u svome društvu, može pokušati da ih zaklinje, umiruje, potkupljuje, otimajući im takvim utjecajima jedan dio njihove moći. Jedna takva zamjena prirodne znanosti psihologijom ne donosi samo trenutno olakšanje već ta-kođer ukazuje na put daljnjeg ovladavanja situacijom.

Jer ta situacija nije ništa novo, ona ima jedan infan-tilni uzor i zapravo je samo nastavak ranije bespomoćno-sti u kojoj se čovjek već jednom nalazio, kao malo dijete naspram roditeljskog para kojeg se s razlogom bojao, pogotovo oca, ali čijoj je zaštiti zahvaljujući također bio siguran od opasnosti koje je tada poznavao. Nije dakle bilo teško obje situacije usporediti. Pri tome, kao i u ži-votu snova, želja je došla na svoj račun. Slutnja smrti spopada usnulog i hoće ga premjestiti u grob ali rad sna umije izabrati uvjet pod kojim će i ta j zastrašujući do-življaj postati ispunjenje želje; sanjač vidi sebe u jednom starom etrurskom grobu kamo je spokojno sišao da bi zadovoljio svoje arheološke interese. Slično ovome, čo-vjek ni prirodne sile ne pretvara jednostavno u ljude pre-ma kojima se može odnositi kao prema sebi ravnima jer to također ne bi odgovaralo nadmoćnom dojmu koji on ima o tim silama već im daje karakter oca, čini ih bo-govima i pritom ne slijedi samo jedan infantilni nego ta-kođer, kao što sam pokušao pokazati, jedan filogenetski uzor.

S vremenom prva promatranja uočavaju pravilnost i zakonomjernost u prirodnim pojavama i tako prirodne si-le gube svoja ljudska svojstva. Ali ljudi i dalje ostaju bes-pomoćni a time ostaje i njihova čežnja za ocem. Ostaju naravno i bogovi koji zadržavaju svoj trostruki zadatak: da odagnaju strahove prirode, da pomire čovjeka s okrut-nošću sudbine, osobito onom koja se pokazuje u smrti, i da pruže naknadu za patnje i odricanja koja su ljudima nametnuta zajedničkim kulturnim životom.

Ali postepeno se u izvršenju tih zadataka pomiče na-glasak. Čovjek zamjećuje da se prirodne pojave odvijaju same od sebe, u skladu sa svojim unutrašnjim nužnosti-

327

ma; zacijelo su bogovi gospodari prirode, oni su je tak-vom uredili i sada se mogu prepustiti sebi. Samo povre-meno upleću se oni takozvanim čudima u njen tok, tek da bi potvrdili da nisu napustili ništa od svoje izvorne sfere moći. Što se tiče udjeljivanja sudbine, i dalje osta-je nelagodna slutnja da se zbunjenosti i bespomoćnosti ljudskoga roda ne može doskočiti. Ovdje bogovi najprije zakazuju; ako oni sami stvaraju sudbinu, njihova će od-luka ostati neshvatljiva; najdarovitiji narod staroga vi-jeka došao je do spoznaje da Moira stoji iznad bogova i da sami bogovi imaju svoju sudbinu. I što se više priro-da osamostaljivala a bogovi povlačili iz nje, tim su ozbilj-nije sva očekivanja silila na izvršenje trećeg zadatka koji im je dodijeljen, tim je više ono moralno postajalo nji-hovom pravom domenom. Božji je zadatak sada bio da izravna nedostatke i štete kulture, da obrati pažnju na patnje koje ljudi jedan drugome nanose u zajedničkom životu i nadgleda provođenje kulturnih propisa koje ljudi tako loše slijede. Samim kulturnim propisima dodijelje-no je božansko podrijetlo, izdignuti su iznad ljudskog društva i prošireni na prirodu i zbivanja u svijetu.

Stvoreno je tako obilje predodžbi rođenih iz potrebe da se ljudska bespomoćnost učini podnošljivom, predo-džbi sastavljenih iz građe sjećanja na bespomoćnost vlas-titog djetinjstva i djetinjstva ljudskog roda. Jasno se mo-že spoznati da taj posjed ljude zaštićuje u dva pravca: protiv opasnosti prirode i sudbine, i protiv šteta koje trpe u samom ljudskom društvu. U cjelini to izgleda ova-ko: život na ovom svijetu služi jednoj višoj svrsi koju doduše nije lako odgonetnuti ali koja zacijelo znači neko usavršenje ljudskog bića. Vjerojatno ono duhovno čovje-ka, duša, koja se tokom vremena tako sporo i nevoljko odvajala od tijela, treba da bude objekt tog uzdizanja i uzvisivanja. Sve što se u ovom svijetu događa predstavlja izvođenje namjere jedne nama nadmoćne inteligencije koja, iako putovima i obilaznicama koje je teško slije-diti, konačno sve okreće na dobro, t j . povoljno po nas. Nad svakim od nas bdije jedna dobrostiva, tek prividno

328

stroga providnost koja ne dopušta da postanemo igračka u rukama nadmoćnih i bezobzirnih prirodnih sila; sama smrt nije nikakvo uništenje, ona nije nikakav povratak anorganskoj beživotnosti, nego početak jedne nove vrste egzistencije koja leži na putu višeg razvoja. I s druge strane, isti zakoni ćudoređa koje su naše kulture posta-vile vladaju i svim zbivanjima u svijetu ali za njih se brine jedna viša sudačka instancija neusporedivo veće moći i dosljednosti. Svako dobro nalazi na koncu svoju nagradu a svako zlo svoju kaznu, ako već ne u ovom obliku života, onda u kasnijoj egzistenciji koja počinje nakon smrti. Time je svim užasima, patnjama, i gorčina-ma života suđeno da nestanu; život nakon smrti kojim se nastavlja naš zemaljski život, kao što se nevidljivi dio spektra nadovezuje na vidljivi, donosi sve savršenstvo ko-je smo ovdje možda izgubili. A nadmoćna mudrost koja upravlja ovim tokom, sveopće dobro koje se u njemu is-poljava, pravednost koja ga prožima, to su svojstva bo-žanskih bića koja su stvorila i nas i svijet u cjelini. Ili bolje, jednog božanskog bića u kojem su se u našoj kul-turi sabrali svi bogovi prapovijesti. Narod kojemu je prvom uspjela takva koncentracija božanskih svojstava bio je i te kako ponosan na taj napredak. Bijaše oslobo-đena očinska srž koja je odvajkada bila skrivena iza sva-kog božjeg lika; u osnovi bio je to povratak historijskim počecima ideje boga. Sada kada je bog bio jedan jedini veze s njim mogle su iznova zadobiti prisnost i intenziv-nost dječjeg odnosa prema ocu. Kad smo tako mnogo učinili za oca htjeli bismo biti i nagrađeni, ako ničim dru-gim onda bar time da budemo jedino dijete, izabrani na-rod. Mnogo, mnogo kasnije istakla je pobožna Amerika zahtjev da bude »god's own country« i za jedan od obli-ka u kojima ljudi slave boga to se i obistinilo.

Nakon što su jednom pribrane, religijske su predodžbe prošle naravno dug razvojni put i različite su ih kulture zadržale u različitim fazama njihova razvoja. Ja sam na-veo jednu jedinu takvu razvojnu fazu koja otprilike od-govara našoj današnjoj kršćanskoj kulturi bjelaca. Lako

329

je primijetiti da se svi dijelovi te cjeline ne slažu među sobom jednako dobro, da nije odgovoreno na sva važna pitanja, da se proturječje sa svakodnevnim iskustvom sa-mo s trudom može odbiti. Ali takve kakve jesu, te se predodžbe — u najširem smislu religijske — ocjenjuju kao najskupocjeniji posjed kulture, kao najvrednije što ona svojim pripadnicima može ponuditi i daleko više ih se poštuje od svih umijeća pomoću kojih se iskorištava-ju zemaljska blaga, čovječanstvo opskrbljuje hranom ili sprečavaju ljudske bolesti, itd. Ljudi misle da neće moći podnijeti život ako tim predodžbama ne priznaju vrijed-nost na koju one polažu pravo. I sada se postavlja pita-nje što te predodžbe znače u svjetlu psihologije, na teme-lju čega ih se tako visoko štuje i, da stidljivo nastavimo: u čemu je njihova zbiljska vrijednost?

IV

Istraživanje koje neometano napreduje, poput nekog monologa, nije posve bezopasno. Čovjek odveć lako po-pušta iskušenju da na stranu odgurne misli koje bi ga htjele prekinuti dobijajući zauzvrat osjećaj nesigurnosti koji bi na kraju htio nadjačati prevelikom odlučnošću. Zamislit ću dakle jednog protivnika koji s nepovjerenjem slijedi moje izlaganje i pružit ću mu mogućnost da s vremena na vrijeme dođe do riječi.

Slušam ga kako govori: »Više puta ste upotrijebili iz-raze: 'kultura stvara te religijske predodžbe', 'kultura ih svojim pripadnicima stavlja na raspolaganje', ima nečeg čudnog u tome, premda sam nisam u stanju reći što je to, ali mi ne izgleda baš tako samorazumljivo kada ka-žete da je kultura stvorila odredbe o raspodjeli prihoda rada ili o pravima na ženu i dijete.«

Ali ja ipak mislim da je opravdano tako se izraziti. Po-kušao sam pokazati da su religijske predodžbe proizašle iz iste potrebe kao i sve druge tekovine kulture, naime iz nužnosti da se čovjek obrani od premoći prirode. To-

330

me je pridošao i drugi motiv, težnja da se isprave nesa-vršenosti kulture koje čovjek tako bolno osjeća. Također bi osobito zgodno bilo reći da kultura pojedincu poklanja te predodžbe jer on ih zatječe, one su iznijete pred njega kao gotove i ne bi ih mogao sam pronaći. Jer to u što on stupa i što preuzima nasljeđe je mnogih generacija, kao jedanputjedan, geometrija i dr. U tome dakako postoji razlika, ali ona leži drugdje i sada se još ne može raz-jasniti. Što se tiče osjećaja začudnosti koji spominjete, na njega može utjecati činjenica da nam se te predodžbe obično prikazuju u vidu božje objave. No to je i samo već jedan dio religijskog sistema i u potpunosti zanema-ruje nama poznat historijski razvoj tih ideja i njihove razlike u različitim vremenima i kulturama.

»Jedna druga stvar izgleda mi važnija. Za Vas očovje-čenje prirode proizlazi iz potrebe da se okonča ljudska zbunjenost i bespomoćnost pred njenim zastrašujućim si-lama, da čovjek stupi u odnos s njima i da na koncu utječe na njih. No čini se da je jedan takav motiv suvi-šan. Primitivni čovjek nema baš nikakvog izbora, nikakav drugi način mišljenja. Njemu je prirodno, urođeno, mogli bismo reći, da svoju bit projicira u svijet, da u svim pro-cesima koje opaža vidi manifestacije bić& u osnovi slič-nih njemu samome. To je jedina metoda njegovog poi-manja. Uspije li zatim tom čovjeku da prepuštajući se svojim prirodnim sklonostima zadovolji jednu od svojih velikih potreba, onda to nipošto nije samorazumljivo već predstavlja jedan čudnovat stjecaj okolnosti.«

Nisam siguran da je to tako čudno. Mislite li onda da mišljenje ljudi ne poznaje praktičke motive, da je puki izraz jedne nekoristoljubive znatiželje? Ipak je to malo vjerojatno. Prije mislim da čovjek i kada personificira prirodne sile slijedi jedan infantilni uzor. On je na oso-bama iz svoje prve okoline naučio da je najbolji način da na njih utječe taj da stvori neku relaciju prema nji-ma i stoga on kasnije u istoj namjeri, sa svim drugim na što nailazi, postupa onako kao što je postupao s onim prvim osobama. Ja dakle ne proturječim Vašoj deskrip-

331

tivnoj primjedbi i slažem se da je čovjeku odista prirod-no da personificira sve što želi pojmiti kako bi time kasnije ovladao — psihičko ovladavanje kao priprema za fizičko — ali ja tome dodajem motiv i genezu te osobi-tosti ljudskog mišljenja.

»A sada još i treća stvar: Vi ste podrijetlo religije ipak već jednom ranije razmatrali, u Vašoj knjizi Totem i tabu. Tamo to međutim izgleda drukčije. Sve je sin-otac-odnos, bog je uzvišeni otac, čežnja za ocem je korijen religijske potrebe. Otada ste, kako izgleda, otkrili moment ljudske slabosti i bespomoćnosti kojem je čak općenito pripisana najveća uloga u tvorbi religije i sada sve što je ranije bio kompleks oca prenosite na bespomoćnost. Smijem li Vas zamoliti za objašnjenje o toj promjeni?«

Rado, jedva sam dočekao taj poziv. No pitanje je da li se tu radi o nekoj promjeni. Cilj Totema i tabua nije bio da se razjasni nastanak religije nego samo totemizma. Možete li s bilo kojeg Vama poznatog gledišta objasniti činjenicu da je prvi oblik u kojem se zaštitničko božan-stvo objavilo čovjeku bio životinjski, da je postojala za-brana da se ta životinja ubije i pojede, ali istodobno i slavljenički običaj da se ona jednom u godini zajednički ubije i pojede? Upravo se to događa u totemizmu. I jedva da ima svrhe sporiti se oko toga da li bi totemizam tre-balo nazvati religijom. On je u prisnom odnosu s kasni-jim deističkim religijama a totemske životinje postale su svete životinje bogova. I prva, ali najdubokosežnija obi-čajna ograničenja — zabrana ubojstva i incesta — nasta-ju na tlu totemizma. Bez obzira da li sada prihvaćate za-ključke iz Totema i tabua ili ne, nadam se da ćete pri-znati kako je u toj knjizi mnoštvo vrlo neobičnih, rasutih činjenica sažeto u jednu konzistentnu cjelinu.

Zašto se životinjski bog tokom vremena pokazao nedo-statnim i bio zamijenjen ljudskim, to jedva da je u To-temu i tabuu dodirnuto dok drugi problemi nastanka religije tamo uopće nisu spomenuti. Smatrate li da su takva ograničenja isto što i poricanje? Moj rad je dobar primjer stroge izolacije onog doprinosa koji psihoana-

332

litičko razmatranje može pružiti u cilju rješenja proble-ma religije. Pokušam li sada dodati ono što nije tako duboko skriveno, ne biste me trebali okriviti za protu-rječje kao ranije za jednostranost. Naravno, moj je zada-tak da pokažem veze između onog što je rečeno ranije i onoga što je iznijeto sada, između dublje i manifestne motivacije, između kompleksa oca i ljudske bespomoćno-sti kao i potrebe za zaštitom.

Te veze nije teško pronaći. To su odnosi između bes-pomoćnosti djeteta i bespomoćnosti odraslih kojom se ona nastavlja tako da se, kao što se moglo očekivati, mo-tivacija za stvaranje religije u psihoanalizi razmatra s obzirom na ulogu koju infantilni život čovjeka ima u nje-noj manifestnoj motivaciji. Okrenimo se duševnom životu malog djeteta. Sjećate li se izbora objekta prema tipu naslanjanja o kojem govori analiza? Libido slijedi put narcističkih potreba i prianja uz objekte koji osiguravaju njegovo zadovoljenje. Tako majka koja zadovoljava glad postaje prvi ljubavni objekt a zacijelo i prva zaštita od svih neodređenih opasnosti koje prijete u vanjskome svi-jetu, prva zaštita od straha, mogli bismo reći.

U toj funkciji majku uskoro smjenjuje snažniji otac i ostaje u njoj tokom cijelog djetinjstva. Ali odnos prema ocu obilježen je osobitom ambivalentnošću. On je sam predstavljao jednu opasnost, možda još u ranijem odno-su djeteta prema majci. Stoga se oca ne bojimo manje nego što za njim čeznemo i divimo mu se. Znaci te ambi-valentnosti u odnosu prema ocu duboko su utisnuti u sve religije, kao što je pokazano u Totemu i tabuu. Opaža li sada odrastao čovjek da mu je suđeno da uvijek ostane dijete, da ne može bez zaštite od njemu stranih, nadmoć-nih sila, on im daje crte očevog lika, stvara si bogove ko-jih se boji, koje pokušava pridobiti a od kojih ipak oče-kuje zaštitu. Tako je motiv čežnje za ocem istovjetan po-trebi zaštite od posljedica ljudske slabosti; obrana dječje bespomoćnosti daje svoje karakteristične crte onoj reak-ciji na bespomoćnost koju odrastao čovjek mora priznati, dakle upravo tvorbi religije. Ali nije nam namjera da da-

333

Ije istražujemo ideju boga; ovdje smo imali posla s go-tovim blagom religijskih predodžbi, u onom obliku u kojem ga kultura pruža pojedincu.

V

No vratimo se glavnom toku našeg istraživanja: Koje je dakle psihološko značenje religijskih predodžbi, kako ih možemo klasificirati? Na pitanje isprva nipošto nije lako odgovoriti. Nakon odbacivanja različitih formulacija, ostat ćemo kod jedne: To su poučci, iskazi o činjenicama i odnosima vanjske (ili unutrašnje) stvarnosti koji saop-ćuju nešto što čovjek nije sam otkrio i koje zahtijevaju da se u njih vjeruje. Kako one pružaju obavještenje o onome što je za nas najvažnije i najzanimljivije, naročito ih cijenimo. Tko o njima ništa ne zna, velika je neznalica; tko ih je u svoje znanje preuzeo, može sebe smatrati veo-ma obogaćenim.

Postoje naravno mnogi takvi poučci o najraznolikijim stvarima ovoga svijeta. Pun ih je svaki školski sat. Oda-berimo na primjer zemljopisne. Ovdje čujemo: Konstanca leži na Bodenskom jezeru. Jedna studentska pjesmica do-daje: Tko ne vjeruje nek' pođe i pogleda. Slučajno sam bio tamo i mogu potvrditi da lijepi grad odista leži na obali jednog velikog jezera koje svi okolni stanovnici na-zivaju Bodenskim. Sada sam ja savršeno uvjeren u isprav-nost ove zemljopisne tvrdnje. No prisjećam se pritom jednog drugog, veoma čudnovatog doživljaja. Već sam bio zreo čovjek kada sam prvi puta stupio na brežuljak atenske Akropole, među ruševine hrama, s pogledom na plavo more. U moju sreću umiješao se tada osjećaj za-prepaštenja izazvan mišlju: »Dakle to je odista tako kako smo učili u školi!« Kakvu plitku i nemoćnu vjeru u stvar-nu istinu onoga što sam čuo mora da sam tada stekao kad sam se danas mogao toliko zaprepastiti! Ipak, zna-čenje tog doživljaja neću odveć naglasiti; moguće je još i drugo objašnjenje mog čuđenja koje mi tad nije palo na

334

pamet, koje je posve subjektivne prirode i u vezi je s osobitošću mjesta na kojem sam se nalazio.

Svi takvi poučci traže dakle da se vjeruje u njihov sadržaj ali taj zahtjev ne ostavljaju bez obrazloženja. Oni se pokazuju kao skraćeni rezultat jednog duljeg procesa mišljenja utemeljenog na promatranju, a zacijelo i na zaključivanju; onome tko ima namjeru da sam prođe kroz taj proces, umjesto da prihvati njegov rezultat, uka-zuju na put. Tamo gdje takav poučak nije samorazum-ljiv, kao u zemljopisnim tvrdnjama, uvijek se još napo-minje otkuda se došlo do znanja koje on prenosi. Uzmi-mo na primjer poučak da Zemlja ima oblik lopte; kao dokazi za tu tvrdnju navode se Foucaultov pokus s nji-halom, izgled horizonta, mogućnost da se zemlja oplovi. Kako je, kao što svi zainteresirani uviđaju, neizvedivo svu školsku djecu poslati da oplove svijet, zadovoljavamo se time da školske pouke uzimamo »zdravo za gotovo«, ali čovjek zna da put osobnom osvjedočenju ostaje otvo-ren.

Pokušajmo isto mjerilo primijeniti na religijske pouč-ke. Postavimo li pitanje na čemu se temelji njihov za-htjev da se u njih vjeruje, dobit ćemo tri odgovora koji se začuđujuće loše slažu. Prvo, oni zaslužuju da se u njih vjeruje zato što su već naši pradjedovi vjerovali u njih; drugo, posjedujemo dokaze koji nam predajom dolaze upravo iz tih davnina i treće, općenito je zabranjeno po-kretati pitanje o postojanju takvih dokaza. Taj pothvat ranije se kažnjavao najoštrijim kaznama i još danas dru-štvo nerado gleda na pokušaje da se oni obnove.

Ta treća točka mora pobuditi u nama najsnažniju sum-nju. Jedna takva zabrana ipak može imati samo jednu motivaciju, naime tu da društvo veoma dobro zna za ne-sigurnost zahtjeva koji podiže za svoje religijske poučke. Da je drukčije, ono bi zacijelo svakome tko se sam hoće osvjedočiti u njihovu istinitost spremno stavilo na raspo-laganje građu potrebnu za to. Stoga ćemo se, praćeni ne-povjerenjem koje se teško dade umiriti, prihvatiti provje-re ostalih dvaju argumenata. Trebali bismo dakle vjero-

335

vati zato što su i naši pradjedovi vjerovali. Ali ti naši preci bili su daleko veće neznalice nego mi i vjerovali su u stvari koje mi danas nikako ne možemo prihvatiti. Po-stoji mogućnost da su i religijska učenja bila takve vrste. Dokazi koji su nam ostavljeni nalaze se u spisima koji sami nose sva obilježja nepouzdanosti. Puni su protuslov-lja, prerađivani, patvoreni; tamo gdje govore o činjenič-nim dokazima sami ostaju bez potvrde. Ne pomaže mno-go ni tvrdnja da njihov tekst ili čak sam njihov sadržaj potječu od božje objave jer je već sama ta tvrdnja dio onih učenja čiju bi vjerodostojnost trebalo na njima istra-žiti, a ipak nema takvog stava koji sam sebe može doka-zati.

Dolazimo tako do neobičnog rezultata da upravo one objave našeg kulturnog posjeda koje bi mogle imati naj-veće značenje za nas, kojima je dodijeljen zadatak da nam razjasne zagonetke svijeta i izmire nas s patnjama ži-vota, da su dakle upravo one najslabije potvrđene. Jednu za nas tako ravnodušnu činjenicu da kitovi primjerice rađaju svoje mlade umjesto da polažu jaja teško da bismo mogli prihvatiti kada se ona ne bi bolje dala dokazati.

To stanje stvari po sebi je jedan veoma čudan psiho-loški problem. Nitko također ne bi mogao vjerovati da napomenute primjedbe o nedokazivosti religijskih uče-nja sadrže nešto novo. Taj nedostatak dokaza osjeća se u svakom vremenu, a zacijelo i u naših prapredaka koji su nam ostavili takvo nasljeđe. Vjerojatno su mnogi od njih pothranjivali istu dvojbu no ležao je na njima pre-težak pritisak da bi se odvažili izraziti je. Otada su ne-brojeno mnogo ljudi mučile iste sumnje koje su oni svoje-voljno potiskivali jer su vjeru osjećali kao svoju dužnost, mnogi blistavi umovi doživjeli su u tom sukobu neuspjeh a mnogi su karakteri pretrpjeli štetu kompromisima u kojima su tražili izlaza.

Ako svi dokazi koji se navode za vjerodostojnost reli-gijskih poučaka potječu iz prošlosti, onda je razumljivo da se okrenemo sadašnjosti koja se bolje dade prosuditi i pogledamo ne pruža li nam ona takve dokaze. Ako bi

336

uspjelo da se samo s jednog jedinog dijela religijskog si-stema takve vrste skine sumnja, cjelina bi time izvan-redno zadobila na vjerojatnosti. Ovdje nastupa djelatnost spiritista koji su uvjereni u besmrtnost individualne duše i žele nam taj stav religijskog učenja nedvojbeno demon-strirati. Na žalost, ne uspijeva im poreći da su pojave i očitovanja njihovih duhova samo proizvodi njihove vla-stite duševne djelatnosti. Oni su razgovarali s duhovima najvećih ljudi, najistaknutijih mislilaca ali sve izjave i poruke koje su od njih dobili bile su tako budalaste, tako neutješno ništavne da se tu ništa drugo vjerodostojno ne može naći osim sposobnosti duhova da se prilagode krugu ljudi koji ih zazivlje.

Moramo se sada prisjetiti dvaju pokušaja koji ostavlja-ju dojam grčevitog truda da se izbjegne problem. Jedan, nasilne prirode, star je, dok je drugi suptilan i moderan. Prvi je »Credo quia absurdum« crkvenoga oca. Ta tvrdnja bi nam htjela kazati da su religijska učenja izmakla za-htjevima uma, da ona stoje iznad uma. Njihova istina mora se osjetiti iznutra i nije potrebno da se pOjmi. Ali taj Credo zanimljiv je samo kao vlastito uvjerenje dok kao zapovijed ne obavezuje. Moram li vjerovati u svaku apsurdnost? Ako ne, zašto baš u tu? Nema nikakve in-stancije iznad uma. Ako istina religijskog učenja ovisi o jednom unutrašnjem doživljaju koji posvjedočuje tu istinu, što ćemo s tolikim ljudima koji jedan takav rije-dak doživljaj nemaju? Od svih se ljudi može zahtijevati da primijene dar uma koji posjeduju, ali se obaveza koja za sve treba da važi ne može podizati na motivu koji po-stoji u malo njih. Ako je netko iz jednog ekstatičnog sta-nja, pa bio i najdublje obuzet njime, zadobio nepoko-lebljivo uvjerenje u stvarnu istinu religijskih učenja, što to ima da znači nekom drugom?

Drugi pokušaj je onaj filozofije »kao da«. On tumači da u našoj misaonoj djelatnosti postoji obilje pretpostav-ki čiju neosnovanost, pa čak i apsurdnost u potpunosti uviđamo. One su nazvane fikcijama, ali na temelju razno-vrsnih praktičkih motiva morali bismo se ponašati tako

337

»kao da« u te fikcije vjerujemo. To bi važilo i za religij-ska učenja zbog njihove neusporedive važnosti za održanje ljudskog društva.1 Ova argumentacija nije daleko od one »Credo quia absurdum«. Jedan takav zahtjev kao što je »kao da« može, međutim, postaviti samo jedan filozof. Čovjek na čije mišljenje nisu utjecala umijeća filozofije nikada ga neće moći prihvatiti, za njega je s priznanjem apsurdnosti, onoga što se protivi umu, sve riješeno. Nje-ga se ne može privoljeti na to da se u pitanju svojih naj-važnijih interesa odrekne onih sigurnosti koje inače za-htijeva u svim svojim običnim djelatnostima. Prisjećam se jednog svog djeteta koje se još zarana isticalo naroči-tim smislom za stvarnost. Jednom kada se djeci pričala bajka koju su pobožno slušala, on je prišao i upitao: Da li je to istinita priča? Nakon odrečnog odgovora povukao se s potcjenjivačkim izrazom na licu. Može se očekivati da će se ljudi prema religijskim bajkama početi uskoro ponašati slično, usprkos zagovaranju filozofije »kao da«.

Ali oni se za sada ponašaju posve drukčije i u prošlim vremenima religijske su predodžbe, usprkos neporecivom nedostatku dokaza, vršile najsnažniji utjecaj na čovje-čanstvo. To je jedan novi psihološki problem. Moramo se zapitati u čemu se sastoji unutrašnja snaga tih učenja, kojoj okolnosti zahvaljuju svoju djelotvornost, neovisnu o umskom priznanju.

VI Mislim da smo odgovor na oba pitanja dostatno pri-

premili. On nam se pruža bacimo li pogled na psihičku genezu religijskih predodžbi. Te predodžbe koje se izdaju

1 Nadam se da neću počiniti nepravdu ako filozofu »kao da« pripišem nazor koji nije stran ni drugim misliocima. Usp. H. Vai-hinger (1922, str. 68): »U krug fikcija ne ubrajamo samo nepri-strane teorijske operacije već i pojmovne tvorbe koje su otkrili najplemenitiji ljudi, kojih se drži srce plemenitijeg dijela čovje-čanstva i kojih se ono ne želi odreći. Ni mi im to nipošto nećemo oteti — kao praktičke fikcije nek' postoje i dalje, ali gdje je u pitanju teorijska istina, nema im života.

338

za poučke nisu taloži iskustva ili konačni rezultati mišlje-nja, one su iluzije, ispunjenja najstarijih, najsnažnijih, najprečih želja čovječanstva; tajna njihove snage je snaga te želje. Već znamo da je zastrašujući dojam dječje bes-pomoćnosti probudio potrebu za zaštitom — zaštitom kroz ljubav — koju je zadovoljio otac, a spoznaja da ta bespomoćnost ostaje tokom cijelog života prouzročila je da se čovjek čvrsto uhvatio egzistencije jednog — ali sa-da moćnijeg oca. Dobrostivim ravnanjem božje provid-nosti umiren je strah od opasnosti života, uspostavljanje ćudorednog svjetskog poretka osigurava ispunjenje za-htjeva za pravednošću koji je unutar ljudske kulture tako često ostao neispunjen a produženje zemaljske egzisten-cije jednim budućim životom stvara prostorni i vremen-ski okvir u kojem se te želje mogu ispuniti. Odgovori na zagonetna pitanja ljudske znatiželje, o nastanku svijeta, 0 odnosu između tjelesnog i duševnog, izgrađeni su na pretpostavkama tog sistema; ogromno je olakšanje za psi-hu pojedinca kada se s nje skine teret nikada posve pre-vladanih sukoba djetinjstva proizašlih iz kompleksa oca 1 kada se za njih nađe svima prihvatljivo rješenje.

Ako kažem da su sve to iluzije, moram razgraničiti zna-čenje riječi. Jedna iluzija nije isto što i zabluda; ona i nije nužno zabluda. Aristotelovo mišljenje da se gamad razvija iz nečisti, čega se prost narod još danas drži, bila je za-bluda jednako kao i zabluda ranije generacije liječnika da je Tabes dorsalis posljedica seksualnog razvrata. Bilo bi pogrešno ako bismo te zablude zvali iluzijama. Napro-tiv, uvjerenje Kolumba da je otkrio novi morski put za Indiju bilo je iluzija. Udio njegove želje u toj zabludi veo-ma je jasan. Kao iluziju možemo označiti tvrdnju izvjes-nih nacionalista da su Indogermani jedina ljudska rasa sposobna za kulturu ili vjerovanje, koje je srušila tek psihoanaliza, da je dijete biće bez seksualnosti. Za iluziju ostaje karakteristično da je izvedena iz ljudske želje i ona je u tom pogledu bliska psihijatrijskoj sumanutoj ideji ali se — po strani od komplicirane strukture sumanute

339

ideje — od nje također razlikuje. Kao ono bitno u suma-nutoj ideji ističemo njeno proturječje spram zbiljnosti; iluzija ne. mora nužno biti lažna, t j . neostvariva ili u pro-turječju sa stvarnošću. Neka građanska djevojka može sebi stvoriti iluziju da će doći princ i povesti je sa sobom. To je moguće, neki takvi slučajevi su se dogodili. Daleko je manje vjerojatno da će doći mesija i zasnovati zlatno doba; već prema osobnom stavu onoga koji sudi, on će to vjerovanje klasificirati ili kao iluziju, ili kao analogiju sumanutoj ideji. Primjere iluzija koje su se obistinile inače nije lako pronaći. Ali iluzija alkemičara, da će sve metale moći pretvoriti u zlato, mogla bi biti jedna od tih. Želja da se ima veoma mnogo zlata, onoliko zlata ko-liko je god moguće, podosta je prigušena našim današnjim uvidom u uvjete koji omogućuju bogatstvo no kemija ipak ne drži više nemogućom preobrazbu metala u zlato. Jedno vjerovanje zovemo dakle iluzijom ako u njenoj mo-tivaciji u prvi plan izbija ispunjenje želje i ne obaziremo se pritom na njen odnos prema zbiljnosti, jednako kao što se sama iluzija odriče svoje potvrde.

Okrenemo li se iznova, u skladu s tom orijentacijom, religijskim učenjima, moći ćemo još jednom reći: sva ta učenja su iluzije, nedokazive, i nikoga se ne smije pri-siljavati da ih drži istinama, da u njih vjeruje. Neke od njih su tako nevjerojatne, toliko u proturječju sa svime što smo na tako tegoban način saznali o stvarnosti svi-jeta da ih se — s odgovarajućim obzirom na psihološke razlike — može usporediti sa sumanutim idejama. O stvar-nosnoj vrijednosti većine njih ne može se suditi. Onoliko koliko su nedokazive toliko su i neporecive. Još uvijek premalo znamo da bismo im se kritički približili. Zago-netka svijeta razotkriva se našem istraživanju samo po-lagano i znanost još danas ne može odgovoriti na mnoga pitanja. Ali znanstveni je rad za nas jedini put koji može voditi znanju o izvanjskoj stvarnosti. Isto je tako samo iluzija ako se nešto očekuje od intuicije i poniranja u sebe; to nam ne može pružiti ništa osim — teško objašnji-vih — spoznaja o našem vlastitom duševnom životu, ali

340

nikada ne daje odgovore na pitanja koja je religijsko uče-nje tako lako riješilo. Bilo bi drsko pustiti vlastitu samo-volju da stupi u tu prazninu i da prema osobnom sudu ovaj ili onaj dio religijskog sistema proglašava za više ili manje prihvatljiv. Za tako nešto ova su pitanja odveć važna, moglo bi se reći: presveta.

Na ovom mjestu može se očekivati prigovor: »Dakle, ako zagriženi skeptici sami priznaju da se tvrdnje religije ne mogu osporiti razumom, zašto da onda ja u njih ne vjerujem jer tako je mnogo na njihovoj strani, tradicija, suglasnost ljudi i sva utješnost njihovog sadržaja?« Da, zašto ne? Kao što se nikoga ne može prisiliti da vjeruje, tako nitko ne može biti prisiljen ni da ne vjeruje. Ali čo-vjek se ne bi trebao zavaravati da takvim obrazloženjima ide putovima ispravnog mišljenja. Ako je osuda »isprazni izgovor« ikada bila na mjestu, onda je to ovdje. Neznanje je neznanje; nikakvo pravo da se vjeruje ne izvodi se iz njega. Nijedan umni čovjek neće se u drugim stvarima tako lakomisleno ponašati i zadovoljiti se tako jadnim obrazloženjima svojih sudova i svoga opredjeljenja ali si, eto, u najvišim i najsvetijim stvarima to ipak dopušta. U stvari, to su samo pokušaji zavaravanja sebe ili drugih da se čovjek još čvrsto drži religije dok se nje zapravo već odavno oslobodio. Kada se radi o pitanjima religije ljudi svaljuju na sebe krivicu za sve moguće neiskrenosti i svu intelektualnu nedoličnost. Filozofi proširuju znače-nje riječi kojima jedva da ostaje nešto od njihovog iz-vornog smisla, oni bilo koju mutnu apstrakciju koju su sebi stvorili nazivaju »bogom« i sada su i oni deisti, vje-ruju u boga više od cijelog svijeta i mogu se hvastati da su spoznali jedan viši, čistiji pojam boga, premda je nji-hov bog tek prije jedna nepostojeća sjena nego moćna ličnost religijskog učenja. Kritičari ustrajavaju na tome da čovjeka koji ne taji osjećaj ljudske malenkosti i sla-bosti pred cjelinom svijeta proglašavaju za »duboko re-ligioznog«, iako taj osjećaj ne sačinjava bit religioznosti već tu bit otkriva tek sljedeći korak, reakcija na to, od-nosno pokušaj da čovjek sebi pred tim osjećajem po-

341

mogne. Tko ne ide dalje, tko se ponizno miri sa sitnom ulogom čovjeka u velikom svijetu, taj je daleko prije ireligiozan u najpravijem smislu riječi.

Nije u planu našeg istraživanja da zauzmemo stav o istinosnoj vrijednosti religijskih učenja. Dostaje nam što smo ih u njihovoj psihičkoj prirodi spoznali kao iluzije. Ali nije nam potrebno tajiti da to otkriće silno utječe na naš stav u pitanju koje mnogima mora izgledati naj-važnije. Znamo otprilike u kojim su vremenima stvorena religijska učenja i kakvi ljudi su ih stvorili. Saznamo li još iz kojih se motiva to dogodilo, naše će stajalište pre-ma religijskom problemu pretrpjeti zamjetni pomak. Ka-žimo i to da bi bilo čak veoma lijepo kada bi postojao bog kao stvoritelj svijeta i dobrohotna providnost, ćudo-redni svjetski poredak i onostrani život, ali je ipak vrlo neobično da je sve upravo kako si moramo željeti. I bilo bi još čudnije da je našim bijednim praočevima, neslo-bodnim i bez ikakvog znanja, uspjelo riješiti sve ove teške zagonetke svijeta.

VII

Ako smo u religijskim učenjima spoznali iluzije onda se odmah postavlja daljnje pitanje, nije li slične prirode i drugi kulturni posjed koji visoko štujemo i koji puš-tamo da vlada našim životom. Ne moramo li i pretpo-stavke koje upravljaju našim državnim uređenjima ta-kođer nazvati iluzijama, nisu li i odnosi među spolovima u našoj kulturi pomućeni jednom ili čak nizom erotskih iluzija? Ako je naše nepovjerenje jednom oživjelo, onda se nećemo uplašiti ni pitanja postoji li neko bolje obraz-loženje za naše uvjerenje da ćemo primjenom promatra-nja i mišljenja saznati nešto o vanjskoj stvarnosti. Ništa nas ne smije zadržati da odobrimo okretanje promatranja našem vlastitom biću i služenje mišljenja njegovom vlas-titom kritikom. Ovdje se otvara mogućnost nizu istra-živanja čiji bi uspjeh morao biti odlučujući za izgrad-

342

nju jednog »svjetonazora«. Slutimo također da takav trud neće biti uludo utrošen i da će našu sumnju bar djelomice opravdati. No moći autora nisu dostatne za jedan obuhvatan zadatak i on, tjeran nuždom, ograničava svoj rad na ispitivanje jedne jedine od tih iluzija, one religijske.

Strogi glas našeg protivnika zapovijeda nam da ovdje stanemo pozivajući nas pritom na odgovornost zbog na-šeg neumjesnog vladanja. On nam kaže: »Arheološki in-teresi svakako su hvale vrijedni no ne započinje se otkapanjima ako će se njima obitavališta živih toliko potkopati da će se ona srušiti i svojim razvalinama za-suti ljude. Religijska učenja nisu predmet o kojem se može mudrovati kao o bilo kojem drugom. Na njima je sagrađena naša kultura i pretpostavka je održanja ljud-skog društva da većina ljudi vjeruje u istinu tih učenja. Ako ih se pouči da ne postoji nikakav svemoćni i sve-pravedni bog, nikakav božji poredak u svijetu i nikakav budući život, osjećat će se oni slobodni od obaveze da poštuju kulturne propise. Svatko će nesputan i bez stra-ha slijediti svoje asocijalne, egoistične nagone, htjeti potvrditi svoju moć i iznova će započeti kaos koji smo odagnali našim kulturnim radom kroz više tisuća godina. Čak kad bi čovjek znao i mogao dokazati da religija nije u posjedu istine, morao bi to prešutjeti i ponašati se ta-ko kako zahtijeva filozofija »kao da«. U interesu odr-žanja svih! Ako i zanemarimo poteškoće samog pothvata ipak se tu radi o okrutnosti bez svake svrhe. Nebrojeni ljudi nalaze u učenjima religije svoju jedinu utjehu i samo njihovom pomoći mogu podnijeti život. Sada im se hoće oduzeti taj njihov oslonac a da im se u zamjenu ne može dati ništa bolje. Već je priznato da znanost za sada ne pruža mnogo pa čak i kada bi još mnogo više napredovala ipak ne bi ljudima bila dostatna. Čovjek ima i drugih imperativnih potreba koje proračunata zna-nost nikada neće moći zadovoljiti i veoma je čudno, upravo je vrhunac nedosljednosti, kada se jedan psiholog koji je uvijek naglašavao koliko mnogo se inteligencija

343

u životu čovjeka povlači pred nagonskim životom sada trudi da ljudima otme jedno skupocjeno zadovoljenje želje hoteći ih za to obeštetiti intelektualnom hranom.«

Odveć je tu optužbi najednom! No ja sam spreman da im svima proturječim' i zastupat ću osim toga tvrdnju da je opasnost za kulturu daleko veća ako se njen današnji odnos prema religiji zadrži nego ako ga se ona oslobodi. Ali jedva da znam čime bih moj odgovor trebao započeti.

Možda uvjerenjem da moj pothvat sam držim potpuno bezazlenim i neopasnim. Procjenjivanje intelekta ovaj puta ne pada meni na teret. Ako su ljudi takvi kakvima ih protivnici opisuju — a ja tomu ne želim proturječiti — onda ne postoji nikakva opasnost da će jedan ponizni vjernik, prisiljen mojim izvodima, napustiti svoju vjeru. Osim toga, nisam rekao ništa što prije mene ne bi daleko potpunije, izražajnije i upečatljivije rekli bolji ljudi. Ime-na tih ljudi su poznata; neću ih navoditi jer ne bih htio ostaviti dojam da želim njima stati uz bok. Ja sam samo — to je jedino novo u mom prikazu — kritici mojih ve-likih prethodnika dodao nešto psihološkog obrazloženja. Teško se može očekivati da upravo taj dodatak izaziva učinak koji ranijim pokušajima nije uspio. Dakako, mo-glo bi me se upitati čemu pišem takve stvari ako sam siguran u njihovu nedjelotvornost. Ali tome ćemo se kas-nije vratiti.

Jedini kome objavljivanje ovoga može nanijeti štetu sam ja sam. Morat ću slušati najneprijatnije prigovore zbog plitkosti, ograničenosti, nedostatka idealizma i ra-zumijevanja za više interese čovječanstva. Ali s jedne stra-ne ta predbacivanja nisu za mene ništa novo, i s druge, ako je netko još u svojoj mladosti morao prijeći preko negodovanja svojih suvremenika, što da mu to u starač-koj dobi naudi kada je siguran da će uskoro uteći svakoj milosti i nemilosti. U pređašnjim vremenima to je bilo drukčije i takvim bi izjavama čovjek zaslužio sigurno skraćenje svoje zemaljske egzistencije te tako pospješio mogućnost da dođe do vlastitih iskustava o onostranom životu. Ali ponavljam, ona vremena su prošla i danas je

344

takvo piskaranje i za autora bezopasno. Najgore što se može dogoditi je da se njegova knjiga u ovoj ili onoj zem-lji neće smjeti prevesti ili pustiti u promet. Naravno, upravo u onoj zemlji koja se osjeća sigurnom u visok stupanj svoje kulture. No ako čovjek općenito zagovara odricanje od želje i predavanje sudbini, morat će biti u stanju da i tu štetu podnese.

Pojavilo se zatim kod mene pitanje ne bi li objavljivanje ovog spisa ipak moglo nekome nanijeti zla. Ne doduše osobi, ali zato stvari, stvari psihoanalize. Ne može se da-kako poreći da je ona moja tvorevina a prema njoj se iskazalo podosta nepovjerenja i pakosti; kako sada istu-pam s tako nemilim izjavama, ljudi će biti odveć spremni da stvar prebace s moje osobe na psihoanalizu. »Sada se vidi«, tako će reći, »kuda ta psihoanaliza vodi. Krinka je spala; poricanju boga i ćudorednog ideala kao što smo oduvijek nagađali. Kako bi nas se spriječilo da otkrijemo tu istinu, obmanjivalo nas se izjavama da psihoanaliza nema nikakav svjetonazor i da nikakav ne može stvoriti.«

Ta će mi buka odista biti neprijatna, prije svega zbog mnogih mojih suradnika od kojih mnogi ne dijele moj stav o religijskim problemima. Ali psihoanaliza se već othrvala mnogim olujama i valja je i toj novoj izložiti. U stvari, psihoanaliza je metoda istraživanja, jedan ne-pristrani instrument, otprilike kao infinitezimalni račun. Ako bi jedan fizičar pomoću njega otkrio da će Zemlja nakon određenog vremena propasti, onda će čovjek ipak oklijevati da samom računu pripiše destruktivne tenden-cije i da ga zbog toga proskribira. Sve što sam ovdje re-kao protiv istinosne vrijednosti religija nije trebalo psiho-analizi i davno prije nje su rekli drugi. Ako se primjenom psihoanalitičke metode moglo doći do nekog novog argu-menta protiv istinosnog sadržaja religije tant pis za re-ligiju, ali branioci religije moći se se s istim pravom po-služiti psihoanalizom kako bi u potpunosti ocijenili afek-tivno značenje religijskog učenja.

Recimo sada nešto u obranu: religija je ljudskoj kulturi očigledno dobro poslužila i mnogo je doprinijela obuzda-

345

vanju asocijalnih nagona, ali u tome nije učinila dovolj-no. Mnogim je tisućljećima ona vladala ljudskim dru-štvom; imala je vremena pokazati što može pružiti. Da joj je uspjelo većinu ljudi usrećiti, utješiti, izmiriti ih sa životom, učiniti od njih promicatelje kulture, onda ni-kome ne bi padalo na pamet da teži promjeni postojećih odnosa. Što vidimo umjesto toga? Da je jedan zastrašu-juće velik broj ljudi nezadovoljan kulturom i nesretan u njoj, da je osjeća kao jaram koji se mora zbaciti, da ti ljudi ili sve snage ulažu u promjenu te kulture ili u svom neprijateljstvu prema kulturi idu tako daleko da o kul-turi i ograničenju nagona uopće ništa ne žele znati. Ovdje će nam se prigovoriti da to stanje dolazi baš od činjenice što je religija jedan dio svog utjecaja na ljudske mase izgubila upravo uslijed žaljenja vrijednog djelovanja na-pretka u znanosti. To ćemo priznanje i njegovo obrazlo-ženje zabilježiti i kasnije upotrijebiti u skladu s našim namjerama, no sam prigovor je nemoćan.

Pitanje je da li su ljudi u vrijeme neograničene vlada-vine religijskih učenja u cjelini bili sretniji nego danas; ćudoredniji zacijelo nisu bili. Oni su uvijek znali religij-ske propise učiniti površnima i time osujetiti njihove na-mjere. Izašli su im ususret svećenici čija je dužnost bila da bdiju nad pokornošću religiji. Božja dobrota morala je spriječiti ostvarenje njegove pravičnosti: Čovjek je gri-ješio a zatim je prinio žrtvu ili se pokajao i bio je slobo-dan za nove grijehe. Ruska duševnost uzdigla se do za-ključka da je grijeh neophodan kako bi se okusilo bla-ženstvo božje milosti, dakle u osnovi boguugodno djelo. Očigledno je da su svećenici poniznost masa prema reli-giji mogli održati samo priznanjem tako velikih ustu-paka nagonskoj prirodi čovjeka. Pri tome je ostalo: bog je jedini jak i dobar a čovjek je slab i grešan. Nećudored-nost u svim vremenima u religiji nije našla manji oslo-nac nego ćudorednost. Ako postignuća religije u vezi s usrećenjem ljudi, njihovom sposobnošću za kulturu, nji-hovim ćudorednim ograničavanjem nisu bolja, tad se ipak postavlja pitanje ne precjenjujemo li njenu nužnost

346

za čovječanstvo i činimo li odista mudro kada na njoj temeljimo naše kulturne zahtjeve.

Razmislimo o danas očiglednoj situaciji. Čuli srno pri-znanje da religija nema više isti utjecaj na ljude kao ranije. (Ovdje se radi o evropsko-kršćanskoj kulturi.) Ne zbog toga što su se njena obećanja umanjila već zato što ona ljudima izgledaju manje uvjerljiva. Dodajmo da je razlog te promjene učvršćenje znanstvenog duha u gor-njim slojevima ljudskog društva. (To možda nije jedini razlog.) Kritika je izglodala dokaznu snagu religijskih dokumenata, prirodna je znanost pokazala zablude sadr-žane u njima, komparativno istraživanje uočilo je fatalnu sličnost religijskih predodžbi koje toliko štujemo s du-hovnim proizvodima primitivnih naroda i vremena.

Znanstveni duh stvara jedan određeni način na koji se čovjek postavlja prema stvarima ovoga svijeta; pred stva-rima religije on se na neko vrijeme zaustavlja dok napo-kon i tu ne prekorači prag. U tom procesu nema zaustav-ljanja; što je ljudima pristupačnije blago našeg znanja, tim se više širi odmetništvo od religijskog vjerovanja, is-prva samo od njegovih zastarjelih, dvosmislenih izdanja a zatim i od njegovih fundamentalnih pretpostavki. Je-dini su Amerikanci, procesom u Daytonu,* dokazali svo-ju dosljednost. Neizbježni prijelaz inače se vrši polovi-čno i neiskreno.

Kultura se malo mora bojati obrazovanih ljudi i du-hovnih radnika. Zamjena religijskih motiva za kulturno ponašanje drugim, svjetovnim motivima u njih bi se od-vijala nečujno a oni su osim toga velikim dijelom i sa-mi promicatelji kulture. Stvar stoji drukčije kada se radi o velikoj masi neobrazovanih i potlačenih koji ima-ju sve razloge da budu neprijatelji kulture. Sve dok ne saznaju da se više ne vjeruje u boga, dobro je. Ali oni će to zasigurno saznati čak i ako ovaj moj spis ne bude

* U gradiću Daytonu, Tennesee, godine 1925. jedan je učitelj bio-logije optužen zbog toga što je podučavao svoje učenike da čov-jek potječe od životinje, (prim, prev.)

347

objavljen. Međutim, oni su spremni prihvatiti razultate znanstvenog mišljenja a da u njima ne dođe do promje-na koje znanstveno mišljenje u čovjeku izaziva. Ne po-stoji li tu opasnost da će se neprijateljstvo prema kul-turi tih masa svaliti na slabu točku koju su osjetili na svojoj tiranskoj vladarici? Ako čovjek svoga bližnjega ne smije ubiti samo zato što je to zabranio dragi bog i zato što će mu se to u ovom ili onom životu teško osve-titi, a zatim saznaje da nema nikakvog dragog boga, da se ne treba bojati njegove kazne, onda će svog bližnjeg zacijelo bez razmišljanja ubiti, i u tome ga može spri-ječiti samo zemaljska sila. Dakle, ili najstrože tlačenje tih opasnih masa, brižna izolacija od svih mogućnosti za duhovno buđenje, ili temeljita revizija odnosa izme-đu kulture i religije.

VIII

Moglo bi se pomisliti da ostvarenju ovo posljednjeg prijedloga ne stoje na putu nikakve posebne poteškoće. Istina, čovjek se u tom slučaju nečega odriče ali time možda dobija više i izbjegava jednu veliku opasnost, On se međutim toga užasava kao da bi time kulturu izložio još većoj opasnosti. Kada je Sveti Bonifacije posjekao drvo koje su Sasi štovali kao sveto, svi prisutni su očeki-vali da će se kao posljedica svetogrđa nešto strašno do-goditi. Ništa se nije dogodilo i Sasi se pokrstiše.

Ako je kultura postavila zabranu da se ne ubije susjed kojega se mrzi, koji stoji na putu ili za čijom se imovi-nom žudi, onda je to očigledno bilo u interesu zajedni-čkoga života ljudi koji se u suprotnome ne bi mogao os-tvariti. Jer ubojica bi navukao na sebe osvetu rodbine ubijenoga i potmulu zavist drugih koji osjećaju istu unu-trašnju sklonost takvom nasilju. On se ne bi dugo veselio svojoj osveti ili plijenu već bi imao sve izglede da us-koro i sam bude ubijen. Čak i kada bi se izuzetnom silom i opreznošću zaštitio od svakog pojedinog protivnika,

348

morao bi podleći mnoštvu slabijih koji su se ujedinili. Da nije došlo do takvog ujedinjenja, ubojstva bi se na-stavila bez kraja i ljudi bi se na koncu međusobno istri-jebili. Tada bi među pojedincima nastalo ono isto stanje koje na Korzici još uvijek postoji među porodicama, a koje inače vlada samo među nacijama. Opasnost životne nesigurnosti, jednaka za sve, sjedinjuje sada ljude u dru-štvo koje pojedincu zabranjuje ubojstvo i zadržava sebi pravo zajedničkog ubojstva onog koji krši tu zabranu. To je onda pravda i kazna.

Ali ovo racionalno obrazloženje zabrane ubojstva ne obznanjujemo već tvrdimo da je tu kaznu odredio bog. Usuđujemo se dakle odgonetati njegove namjere i otkri-vamo da on također nc želi da se ljudi međusobno istri-jebe. Postupajući tako, zaogrćemo kulturu jednom posve naročitom dostojanstvenošću ali pritom riskiramo da će-mo poštovanje te zabrane učiniti ovisnim o vjeri u boga. Ako opozovemo taj korak i našu volju više ne svaljujemo na boga te se zadovoljimo socijalnim obrazloženjem, od-rekli smo se doduše onog uzdizanja kulturne zabrane, ali smo također izbjegli njeno ugrožavanje. Posredstvom neke vrste difuzije ili infekcije obilježje svetosti, nepo-vredivosti, onostranosti moglo bi se reći, proširilo se s malo velikih zabrana na sve daljnje kulturne odredbe, zakone i propise. Njima, međutim, aureola često loše sto-ji; ne samo da se oni sami međusobno obezvređuju do-noseći već prema mjestu i vremenu oprečne presude, već iznose na vidjelo i sva obilježja ljudske nesavršenosti. La-ko je među njima prepoznati ono što može biti samo proizvod kratkovidne bojažljivosti, manifestacija usko-grudnih interesa ili pak zaključak na temelju nedostat-nih pretpostavki. Kritika kojoj se moraju podvrći u ne-željenoj mjeri umanjuje respekt pred drugim zahtjevi-ma kulture koji su bolje opravdani. Budući da je razliko-vati ono što je bog sam zahtijevao od onoga što potječe od autoriteta jedne svemoćne skupštine ili jednog viso-kog poglavarstva neugodan zadatak, bila bi nedvojbena prednost da se bog općenito ispusti iz igre i da se pošte-

349

no prizna čisto ljudsko podrijetlo svih kulturnih uredbi i propisa. Zajedno s pretencioznom svetošću pala bi i krutost i nepromjenljivost tih zabrana i zakona. Ljudi bi mogli shvatiti da sve te uredbe nisu stvorene toliko da njima vladaju već, naprotiv, da služe njihovim interesima, i stekli bi blagonaklon odnos prema njima te umjesto da za cilj postave njihovo rušenje, težili bi njihovom usavr-šavaju. Bio bi to važan napredak na putu koji vodi po-mirenju s pritiskom kulture.

Naš pledoaje za čisto racionalno obrazloženje kultur-nih propisa, dakle za njihovo svođenje na socijalnu nuž-nost, ovdje će međutim biti nenadano prekinut jednom sumnjom. Kao primjer smo uzeli nastanak zabrane uboj-stva. Odgovara li naš prikaz tog nastavka historijskoj is-tini? Bojimo se da ne, on nam izgleda kao jedna racio-nalistička konstrukcija. Mi smo međutim upravo taj dio ljudske kulture povijesti proučavali uz pomoć psihoana-lize i oslonjeni na taj trud moramo reći da se to zapra-vo dogodilo drukčije. Čisto umski motivi još u današnjeg čovjeka ne postižu mnogo protiv strastvenih poriva; ko-liko slabiji mora da su bili u one čovjekolike životinje prapovijesti! Možda bi njegovi potomci još i danas jedan drugoga bez svake zapreke ubili da među onim ubojstvi-ma nije bilo jednog — umorstva primitivnog oca — ko-je je izazvalo neodoljivu, kobnu osjećajnu reakciju. Od nje potječe zabrana: ne ubij, koja je u totemizmu bila ograničena na očevu zamjenu, kasnije je proširena na druge zamjene i još danas se, premda ne bez iznimke, provodi.

Ali onaj je praotac prema izvodima koje ovdje ne tre-bam ponavljati bio praslika boga, model prema kojem su kasnije generacije stvorile lik boga. Utoliko religij-ski prikaz ima pravo, bog je odista imao udjela u nastan-ku one zabrane, nju je stvorio njegov utjecaj a ne socijal-na nužnost. I pomicanje ljudske volje na boga u potpu-nosti je opravdano; ljudi su svakako znali da su nasilno odstranili oca i u reakciji na svoje zlodjelo odlučili su da njegovu volju otada respektiraju. Religijsko nam uče-

350

nje dakle govori historijsku istinu, dakako, na izvjestan način preoblikovanu i u drugom ruhu, dok je naš racio-nalni prikaz poriče.

Sada zamjećujemo da blago religijskih predodžbi ne sadrži samo ispunjenja želja već i važne historijske re-miniscencije. Kakvo neusporedivo obilje moći mora pru-žiti religiji to zajedničko djelovanje prošlosti i buduć-nosti! Ipak, možda već uz pomoć jedne analogije dođemo i do druge spoznaje. Nije dobro pojmove odvlačiti preda-leko od tla na kojem su izrasli ali ovom podudaranju mo-ramo naći izraz. O ljudskom djetetu znamo da se ono ne može u potpunosti razviti do kulturnog čovjeka ukoli-ko ne prođe kroz jednu, više ili manje jasnu fazu neuro-ze. Ova činjenica dolazi otuda što dijete tako mnoge, ka-snije neupotrebljive nagonske zahtjeve nije u stanju suz-biti racionalnim duhovnim radom već ih mora obuzdati aktima potiskivanja iza kojih u pravilu stoji motiv stra-ha. Većina tih dječjih neuroza biva za vrijeme odrasta-nja spontano prevladana, što je naročito slučaj s prisil-nim neurozama djetinjstva. Ono što preostane kasnije se mora ukloniti psihoanalitičkim postupkom. Na posve sličan način moglo bi se pretpostaviti da je čovječanstvo kao cjelina u svom sekularnom razvoju dospjelo u sta-nja koja su analogna neurozama, i to iz istih razloga, jer je u vremenima svog neznanja i intelektualne slabosti svoja odricanja od nagona, neophodna za zajednički ži-vot ljudi, ostvarilo isključivo čistim afektivnim silama. Taloži tih procesa, sličnih potiskivanju, koji su se dogo-dili u prapovijesti, još su se dugo zadržali u kulturi. Re-ligija bi dakle bila jedna općeljudska prisilna neuroza i kao ona u djece potjecala bi iz Edipovog kompleksa, t j . odnosa prema ocu. U skladu s tim shvaćanjem moguće je predvidjeti da se odvraćanje od religije mora izvršiti sa sudbinskom neumoljivošću jednog procesa rasta i da se mi upravo sada nalazimo usred te razvojne faze.

Naše bi se ponašanje u tom slučaju trebalo ravnati prema uzoru jednog razboritog odgajatelja koji se ne opire nadolazećoj, novoj fazi razvoja već je pokušava po-

351

spješiti i ublažiti silovitost njenog proboja. Bit religije tom analogijom svakako nije iscrpljena. Ako ona s jedne strane donosi prisilna ograničenja baš kao i jedna in-dividualna prisilna neuroza, onda ona s druge strane sa-drži i jedan sistem iluzija praćenih poricanjem zbiljnosti upravo onako kako smo to pronašli izolirano samo kod amencije, blažene halucinatorne smušenosti. Ipak, to su samo usporedbe kojima pokušavamo razumjeti socijal-ne fenomene dok nam individualna patologija u tu svrhu ne pruža nikakav punovrijedan pandan.

Više je puta upozoreno na to (s moje strane i naročito od strane Th. Reika) do kojih sve pojedinosti može ići analogija religije s prisilnom neurozom i kako se mnogo osobitosti i sudbina koje doživljava tvorba religije da-de razumjeti na taj način. Ovome također dobro odgova-ra činjenica da je ponizni vjernik u visokom stupnju za-štićen od opasnosti određenih neurotičkih oboljenja; pri-hvaćanje opće neuroze oslobađa ga zadaće obrazovanja osobne neuroze.

Spoznaja historijske vrijednosti izvjesnih religijskih učenja podiže naš respekt pred njima ali ipak ne obez-vređuje naš prijedlog da se odreknemo njihove uloge u motivaciji kulturnih propisa. Naprotiv! Uz pomoć tih historijskih ostataka uspjeli smo religijske poučke shva-titi kao u neku ruku neurotičke relikte i sada smijemo reći da je vjerojatno vrijeme da se, kao u analitičkom postupku s neurotičarima, posljedice potiskivanja zami-jene rezultatima racionalnog duhovnog rada. Da se u toj preradi neće stati već na odricanju od svečanog uz-visivanja kulturnih propisa, da će kao posljedica jedne opće revizije tih propisa mnogi od njih biti ukinuti, mo-že se predvidjeti, ali jedva da je za žaljenje. Zadatak koji nam je postavljen, zadatak izmirenja ljudi s kulturom bit će na taj način u velikoj mjeri riješen. Ne smije nam biti nažao ni to što se moramo odreći historijske istine u ra-cionalnoj motivaciji kulturnih propisa. Istine koje re-ligijska učenja sadrže ipak su tako iskrivljene i toliko sistematski zakrinkane da ih masa ljudi ne može spo-

352

znati kao istine. Sličan je slučaj kada djetetu ispričamo da novorođenčad donosi roda. Time također govorimo istinu iako simbolički prikrivenu jer mi znamo što znači velika ptica. Ali dijete to ne zna, ono je čulo samo onaj iskrivljeni dio, osjeća se prevarenim i poznato je kako često njegovo nepovjerenje prema odraslima i njegova nepokornost nalaze poticaj upravo u tom utisku. Došli smo do uvjerenja da je bolje ne govoriti djetetu takve simbolički prikrivene istine i ne uskratiti mu znanje o stvarnim odnosima, naravno u skladu s njegovim intelek-tualnim stupnjem.

IX

»Dopuštate sebi proturječja koja se teško mogu među-sobno pomiriti. Isprva tvrdite da je spis kao što je Vaš posve bezopasan. Nikoga takve rasprave neće prisiliti da se odrekne svojih religijskih vjerovanja. Ali kako je ipak Vaša namjera da tu vjeru osporite, kao što se kasnije ispostavlja, možemo se zapitati: Zašto ga zapravo obja-vljujete? Na jednom drugom mjestu Vi međutim ipak priznajete da može biti opasno, pa čak i veoma opasno kada netko sazna da se u boga više ne vjeruje. Sve do ta-da bio je taj čovjek poslušan, a sada odbacuje pokornost spram kulturnih propisa. Cijeli Vaš argument, da religi-ozna motivacija kulturnih zabrana znači opasnost za kul-turu, počiva dakako na pretpostavci da se od vjernika može napraviti nevjernika, a to je ipak posve proturje-čno.«

»Drugo je proturječje kada Vi s jedne strane priznajete da čovjekom ne može upravljati inteligencija već da nji-me vladaju strasti i zahtjevi nagona, dok s druge stra-ne predlažete da se afektivni temelji njegove poslušno-sti prema kulturi zamijene racionalnima. Nek razumije tko može. Meni se čini da je u pitanju ili jedno ili dru-go.«

»Uostalom, zar ništa niste naučili iz povijesti? Takav pokušaj da se religija zamijeni umom čak je jednom već

353

učinjen, oficijelno i u velikom stilu. Sjećate li se ipak fran-cuske revolucije i Robespierrea? Ali i kratkotrajnosti i tužne neuspješnosti eksperimenta. Sada se to u Rusiji ponavlja, i ne trebamo biti odveć znatiželjni u pogledu ishoda tog novog pokušaja. Ne mislite li da bismo mo-gli prihvatiti kao činjenicu da čovjek ne može bez reli-gije?«

»Sami ste rekli da je religija više od prisilne neuroze. Ali tom njenom drugom stranom niste se bavili. Veoma je dovoljno da izvedete analogiju s neurozom. Ljudi se u svakom slučaju moraju osloboditi jedne neuroze, ali što se pritom gubi, Vas ne brine.«

Privid proturječja vjerojatno je nastao zbog toga što sam odveć žurio s kompliciranim stvarima. Nešto ipak možemo naknadno dodati. Još uvijek tvrdim da je moj spis u jednom pogledu posve bezopasan. Nema tog vjer-nika koji će se tim ili sličnim argumentima dati zbuniti u svojoj vjeri. Jedan vjernik je na određeni način nje-žno vezan uz sadržaje religije. Postoji zacijelo nebroje-no mnogo drugih koji nisu vjernici u istom smislu. Oni se pokoravaju kulturnim propisima jer su se dali za-strašiti prijetnjama religije i nje se boje sve dok je mo-raju držati jednim dijelom stvarnosti koja ih ograniča-va. Upravo su oni ti koji će planuti čim osjete da smiju napustiti vjeru u stvarnu vrijednost religije, ali ni u nji-hovom slučaju argumenti nemaju nikakvog utjecaja. Oni gube strah pred religijom ako primijete da se nje ni dru-gi ne boje i o njima sam tvrdio da bi saznali za propa-danje religijskog utjecaja i onda kada moj spis ne bih publicirao.

Vjerujem međutim da sami držite važnijim drugo pro-turječje koje mi predbacujete. Na ljude tako malo utje-ču umski razlozi i njima gotovo u potpunosti vladaju njihove nagonske želje. Zašto da im se dakle oduzme za-dovoljenje nagona i da se ono zamijeni umskim razlo-zima? Dakako, ljudi su takvi, ali jeste li se zapitali da li oni takvima moraju biti, da li ih na to sili njihova unu-trašnja priroda? Može li antropolog navesti točne mjere

354

lubanje jednog naroda koji gaji običaj da glavice svoje djece odmalena deformira zavojima? Pomislite na žalo-stan kontrast između blistave inteligencije jednog zdra-nog djeteta i misaone ograničenosti prosječnog odraslog čovjeka. Je li baš posve nemoguće da upravo religiozni odgoj velikim dijelom snosi krivnju za ovo kržljanje? Mi-slim da bi veoma dugo trajalo prije nego bi dijete oslo-bođeno religijskog utjecaja započelo razmišljati o bogu i stvarima s onu stranu ovoga svijeta. Možda bi te njego-ve misli zatim krenule istim putem kojim su išle i u nje-govih predaka, ali se ne čeka na taj razvoj već mu se reli-gijska učenja pružaju u vrijeme kada ono nema ni inte-resa za njih, ni sposobnosti da shvati njihov domašaj. Zavlačenje seksualnog razvoja i uranjeno otpočinjanje religijskog utjecaja, to su ipak dvije glavne točke u pro-gramu današnje pedagogije, nije li tako? Kada se zatim djetetovo mišljenje probudi, religijska su učenja već po-stala neoboriva. Mislite li međutim da je u svrhu ojača-nja funkcije mišljenja vrlo probitačno ako se tom mi-šljenju pod prijetnjom pakla zabrani pristup jednom ta-ko važnom području? Ako se netko jednom doveo do toga da sve apsurdnosti koje mu donose religijska uče-nja preuzima bez kritike i da čak previđa proturječnosti među njima, onda nas njegova misaona ograničenost ne treba odveć začuditi. Ali mi osim naše inteligencije za sada nemamo nikakvog drugog sredstva kojim bi svla-dali našu vezanost za nagon. Kako se od osoba koje su pod vladavinom zabrane mišljenja može očekivati da po-stignu psihološki ideal, primat inteligencije? Poznato Vam je također da se žene općenito ogovara zbog takozvane »psihološke slaboumnosti«, t j . tvrdi se da je u njih in-teligencija manja nego u muškarca. Sama je činjenica sporna, njeno tumačenje je dvojbeno, ali jedan argument u prilog sekundarne prirode te intelektualne zakržljalo-sti glasi: žene su bile izložene strogosti rane zabrane da svoje mišljenje primijene na ono što ih je najviše zani-malo, naime, na probleme spolnog života. Sve dok po-red seksualne zapreke mišljenja na čovjeka u njegovim

355

ranim godinama djeluje i ona religijska te iz nje izve-dena zapreka lojalnosti, ne možemo odista reći kakav je zapravo taj čovjek.

No želim obuzdati svoju revnost i dopustiti mogućnost da ja također jurim za jednom iluzijom. Možda učinak religijske zabrane mišljenja nije tako strašan kako ja pretpostavljam, možda će se ispostaviti da ljudska pri-roda ostaje ista čak i ako se odgoj ne zloupotrebi za pot-činjavanje religiji. Ja to ne znam, a Vi to također ne možete znati. Ne samo da veliki problemi ovog života iz-gledaju zasad nerješivi nego je i na mnoga manja pitanja teško odgovoriti. Ali priznajte mi da ovdje postoji os-nova za jednu nadu u budućnost, da pred nama možda leži jedno blago koje bi valjalo iskopati i kojim bi se mogla obogatiti kultura, a da se trud oko pokušaja je-dnog nereligioznog odgoja isplati. Pokaže li se taj poku-šaj nezadovoljavajućim, bit ću spreman napustiti refor-mu i vratiti se ranijem čisto deskriptivnom sudu: Čo-vjek je biće slabe inteligencije kojim vladaju njegove nagonske želje.

U jednoj drugoj točki s Vama se bez rezerve slažem. Očito je besmislen pothvat htjeti religiju na silu i jednim udarcem ukinuti. Prije svega zato jer je to bezizgledno. Vjernik se ne da otrgnuti od svoje vjere, ni argumenti-ma, ni zabranama. I kada bi to u nekih uspjelo, pokaza-lo bi se kao odveć okrutno. Tko je decenij ama uzimao sredstva za spavanje naravno da neće moći spavati odu-zmu li mu se ta sredstva. Da se učinak religijske utje-he smije usporediti s učinkom narkotika na zgodan je način pokazao jedan postupak u Americi. Tamo se ljudi-ma sada hoće — očigledno pod utjecajem žena — odu-zeti sva podražajna i opojna sredstva i sva sredstva uži-vanja te ih se u svrhu obeštećenja prezasićuje strahom od boga. U pogledu ishoda tog eksperimenta također ne tre-ba biti znatiželjan.

Proturječit ću Vam dakle ako budete ustrajali na za-ključku da čovjek uopće ne može bez utjehe religijske iluzije, da bez nje ne bi podnio težinu života i okrutnu

356

zbilju. Naravno, taj čovjek svakako ne, taj koga ste od djetinjstva napajali slatkim — ili gorko slatkim — otro-vom. Ali onaj drugi, koji bi bio trezveno odgojen? Možda onome koji ne pati od neuroze i nije potrebna intoksika-cija da bi je prigušio. Čovjek će se u tom slučaju zacije-lo naći u teškoj situaciji, morat će priznati svu svoju be-spomoćnost, svoju beznačajnost u vrtlogu svijeta, činje-nicu da više nije središte stvaranja niti objekt nježne skrbi jedne dobrostive providnosti. Bit će u istom položa-ju kao i dijete koje je napustilo očinski dom u kojem se osjećalo tako toplo i prijatno. No nije li infantilizmu su-đeno da bude prevladan? Čovjek ne može vječno ostati dijete, on napokon mora van u »neprijateljski život«. Mo-gli bismo to nazvati »odgojem za stvarnost« a što se Vas tiče, ne znam trebam li Vam još otkriti da je jedina na-mjera moga spisa da upozori na nužnost tog napretka?

Vjerojatno se bojite da čovjek ovu tešku kušnju neće izdržati. Ipak, pustite nas da se bar nadamo. Već je to nešto kada čovjek zna da je upućen na svoju vlastitu sna-gu. Tad on uči da je ispravno upotrebljava. Čovjek ipak nije posve bez pomoćnih sredstava, njegova ga je znanost od vremena diluvijala mnogo naučila i njegovu će moć još i dalje uvećavati. A što se tiče velike nužnosti sudbi-ne, tu pomoći nema, nju će naučiti podnijeti samo preda-vanjem. Što mu treba varka jednog veleposjeda na mje-secu od čijeg prinosa ipak još nikada nitko ništa nije vidio? Kao časni sitnoposjednik na svojoj Zemlji znat će on svoju grudu obraditi toliko da ga ona hrani. Odvra-ćanjem svojih očekivanja od onostranog, i usmjerava-njem svih oslobođenih snaga na zemaljski život, vjeroja-tno će moći postići to da život svima postane podnošljiv i da kultura više nikoga ne tlači. Tad će on bez razmišlja-nja moći, s jednim našim drugom u nevjeri, reći:

Den Himmel iiberlassen wir Den Engeln und den Spatzen.

(Nebo prepuštamo Anđelima i vrapcima.)

357

»To već zvuči veličanstveno, čovječanstvo koje se od-reklo svih iluzija i time postalo sposobno da svoj život na Zemlji učini podnošljivim. Ja međutim ne dijelim Vaša očekivanja. Ne stoga što bih bio tvrdoglavi reakci-onar kakvim me možda držite. Ne, iz opreza. Mislim, na-ime, da smo sada zamijenili uloge; Vi se pokazujete kao zanesenjak koji dopušta da ga zavedu iluzije a ja zastu-pam zahtjev uma i pravo skepse. To što ste ovdje prika-zali izgleda mi da je izgrađeno na zabludama koje u skla-du s Vašim postupkom mogu nazvati iluzijama zato što dovoljno jasno odaju utjecaj Vaših želja. Vašu nadu za-snivate na tome da će generacije koje nisu u ranom dje-tinjstvu iskusile utjecaj religijskih učenja lako postići željeni primat inteligencije nad nagonskim životom. Up-ravo je to jedna iluzija; u toj odlučujućoj točki teško da će se ljudska priroda promijeniti. Ako se ne varam — čovjek tako malo zna o drugim kulturama — i danas po-stoje narodi koji ne odrastaju pod pritiskom nekog re-ligijskog sistema a ipak nisu bliži Vašem idealu od osta-lih. Ako iz naše evropske kulture želite odstraniti religiju, onda do toga može doći samo posredstvom nekog drugog sistema učenja, a taj bi od početka preuzeo sve psiholo-ške značajke religije, istu svetost, tvrdokornost i nesno-šljivost, istu zabranu mišljenja u svrhu svoje obrane. Bi-lo što od toga morate imati kako biste opravdali zahtje-ve odgoja. Ali odgoja se ne možete odreći. Put od dojen-četa do kulturnog čovjeka je dalek, previše bi jadnih ljud-skih bića zalutalo na njemu i ne bi pravodobno došlo do svojih životnih ciljeva ako bismo ih bez vodstva pre-pustili vlastitom razvoju. Učenja koja bi se u njihovom odgoju primijenila misliocima bi, u njihovim zrelim go-dinama, uvijek postavljala prepreke jednako kao što Vi danas predbacujete religiji. Ne primjećujete da se neizlje-čiva urođena mana naše i svake kulture sastoji u tome da ona nagonskom, misaono slabašnom djetetu nameće odluke kojima je dorasla samo zrela inteligencija odras-

358

lih. Ona međutim ne može ništa drugo zbog činjenice da je sekularni razvoj čovječanstva sabijen u nekoliko godi-na djetinjstva i da se dijete može navesti na svladavanje postavljenih mu zadataka samo posredstvom afektivnih moči. To su dakle izgledi za Vaš 'primat intelekta'.«

»Sada ne treba da se čudite ako se zauzmem za očuva-nje sistema religijskog učenja kao temelja odgoja i ljud-skog zajedničkog života. To je praktički problem, a na pitanje stvarne vrijednosti. Kako mi u interesu održanja naše kulture ne možemo čekati s utjecajem na pojedinca sve dok on ne postane zreo za kulturu — mnogi to nikada ne bi postali — kako smo prisiljeni odraslom čovjeku na-metnuti bilo kakav sistem učenja koji u njemu treba dje-lovati kao kritici nepristupačna pretpostavka, religijski mi sistem izgleda za to daleko najpogodniji. Naravno, upravo zbog njegove snage da željama pruži ispunjenje i da utješi, snage u kojoj ste Vi htjeli prepoznati 'iluziju'. U pogledu poteškoća da se dođe do neke spoznaje stvar-nosti, pa čak i dvojbe da li nam je to uopće moguće ipak ne bismo htjeli previdjeti činjenicu da su i ljudske po-trebe dio stvarnosti i to važan dio, takav koji nas se oso-bito tiče.«

»Drugu prednost religijskog učenja nalazimo u jednoj od njenih osobitosti koja izgleda da Vas posebno vrije-jeđa. Ona dopušta pojmovno pročišćenje i sublimaciju u kojima se može odstraniti većina onoga što na sebi nosi trag primitivnog i infantilnog mišljenja. Ono što za-tim preostaje sadrži ideje kojima znanost više ne protu-rječi i koje ta znanost također ne može osporiti. Te pre-tvorbe religijskog učenja koje ste osudili kao polovično-sti i kompromise omogućuju da se izbjegne pukotina iz-među neobrazovanih masa i filozofskog mislioca i da se održi ono zajedničko među njima što je tako važno za sigurnost kulture. Tada se ne treba bojati da će čovjek iz naroda saznati da gornji slojevi društva 'više ne vje-ruju u boga'. Vjerujem da sam sada pokazao kako se Vaš trud svodi na pokušaj da se jedna iskušana i afekti-

359

vno dragocjena iluzija zamijeni drugom, neiskušanom i indiferentnom.«

Ne treba da me držite neosjetljivim na vašu kritiku. Znam kako je teško izbjeći iluzije; možda su i nade koje ja podržavam iluzorne prirode. Ali od jedne razlike ne odustajem. Moje iluzije — po strani od činjenice da ne-ma kazne za onoga tko ih ne dijeli — nisu neispravljive kao religijske i nemaju sumanuti karakter. Ako bi isku-stvo — ne meni, već drugima nakon mene koji jednako misle — pokazalo da smo se prevarili, onda ćemo se od-reći naših očekivanja. Uzmite moj pokušaj ipak onime što on jest. Psiholog koji se ne vara u tome kako je te-ško snaći se u ovom svijetu trudi se da razvoj čovječan-stva prosudi u skladu s ono malo uvida koji je stekao proučavanjem duševnih procesa koji se zbivaju u poje-dincu za vrijeme njegovog razvoja od djeteta do odraslog čovjeka. Pritom mu se nameće shvaćanje da se religija može usporediti s neurozom djetinjstva i on je dovoljno optimističan da pretpostavi kako će čovječanstvo prevla-dati tu neurotsku fazu, kao što mnoga djeca prerastu svoju sličnu neurozu. Te spoznaje iz individualne psiholo-gije mogu biti nedostatne, usporedba s ljudskim rodom neopravdana, optimizam neutemeljen; Priznat ću Vam sve te nesigurnosti. Ali čovjek se često ne može uzdržati a da ne kaže što misli i kao ispriku ističe da se to što je rekao ne izdaie za više nego što vrijedi.

Moram se međutim još zadržati na dvije stvari. Prvo, slabost moje poziciie ne znači ujedno jačanje Vaše. Ja mislim da Vi branite izgubljenu stvar. Možemo još ta-ko često naglašavati da je ljudski intelekt nemoćan u usporedbi s ljudskim nagonskim životom i u tome imati pravo. Međutim, u toj slabosti ipak ima nešto posebno; glas intelekta je tih ali on ne prestaje sve dok ga se je-dnom ne sasluša. Na kraju, nakon što je nebrojeno puta odbiien, ipak postiže svoj cili. To je jedna od rijetkih točaka u kojima čovjek smije biti optimističan u pogledu budućnosti čovječanstva, ali ona po sebi ne znači ma-lo. Na nju se mogu nadovezati još i druge nade. Primat

360

intelekta leži zacijelo na dalekoj, dalekoj, ali vjerojatno ipak ne i beskrajnoj udaljenosti. A kako će on po svemu sudeći sebi postaviti isti cilj čije ozbiljenje Vi očekujete od Vašeg boga — u mjeri čovjeka naravno, onoliko koli-ko to dopušta vanjska stvarnost 'Avayxr) —: ljubav prema čovjeku i ograničenje patnje, onda možemo reći da je naše neprijateljstvo samo privremeno i nipošto ne-pomirljivo. Mi se nadamo istome ali Vi ste nestrpljivi, zjahtjevniji i — zašto da to ne kažem — sebičniji od me-ne i mojih istomišljenika. Za Vas bi blaženstvo trebalo započeti odmah nakon smrti i Vi od njega zahtijevate nemoguće, ne želeći napustiti pravo pojedinačne osobe. Naš bog Aoyog2 od tih će želja ozbiljiti ono što dopušta priroda izvan nas ali veoma postepeno, tek u nedogled-noj budućnosti i za novu djecu čovječanstva. Nama koji teško podnosimo život on ne obećava obeštećenje. Na pu-tu tom dalekom cilju Vaša religijska učenja moraju biti napuštena bez obzira da li će prvi pokušaj pretrpjeti ne-uspjeh i bez obzira da li će se prve zamjenske tvorbe po-kazati neosnovanima. Vi znate zašto: s vremenom se umu i iskustvu ništa ne može oduprijeti a proturječje u koje prema njima dolazi religija posve je očigledno. Ni pro-finjene religijske ideje ne mogu izbjeći tu sudbinu sve dok žele spasiti još nešto od utješnog sadržaja religije. Dakako, ukoliko se ograničuju na tvrdnju postojanja vi-šeg duhovnog bića čija su svojstva neodrediva i čije su namjere nespoznatljive ostaju one imune na prigovore znanosti, ali će ih ljudski interes tada napustiti.

I drugo: Imajte u vidu razliku Vašeg i mog odnosa pre-ma iluziji. Vi morate religijsku iluziju braniti svim Va-šim snagama; ukoliko bude obezvrijeđena — a ona je od-ista dovoljno ugrožena — tada se ruši Vaš svijet i ne pre-ostaje Vam ništa drugo nego da u sve sumnjate, u kul-turu i u budućnost čovječanstva. Toga kmetstva ja sam, t j . mi smo oslobođen (i). Upravo zato što smo spremni od-reći se dobrog dijela naših infantilnih želja moći ćemo

1 Božanski par A6yos-'Av&YKi) Nizozemca Multatulia.

361

podnijeti ukoliko se neka od naših očekivanja ispostave kao iluzije.

Odgoj oslobođen pritiska religijskog učenja možda ne-će promijeniti mnogo u psihološkoj biti čovjeka, naš bog Aoyog možda nije toliko svemoćan i može ispuniti tek mali dio onoga što su njegovi prethodnici obećali. Moramo li to uvidjeti, hrabro ćemo se prepustiti toj či-njenici. No interes za svijet i život ipak nećemo zbog to-ga izgubiti jer na jednom mjestu imamo sigurno upori-šte koje Vama nedostaje. Vjerujemo u to da je znanstve-ni rad u stanju saznati nešto o stvarnosti svijeta čime možemo uvećati našu moć i u skladu s čime možemo urediti naš život. Ako je ta vjera iluzija onda smo u istoj situaciji kao i Vi, ali znanost nam je svojim mno-gobrojnim i važnim uspjesima dokazala da nije nikakva iluzija. Ona ima mnogo otvorenih i još više zakrabulje-nih neprijatelja među onima koji joj ne mogu oprostiti što je obesnažila religijsku vjeru i što prijeti da će je oboriti. Predbacuje joj se da nas je odveć malo naučila i neusporedivo više toga ostavila u tami. Ali pritom se zaboravlja koliko je ona mlada, kako su tegobni bili nje-ni počeci i kako je neznatno razdoblje otkako je ljudski intelekt ojačao za njene zadatke. Ne varamo li se svi u tome što naše sudove zasnivamo na prekratkim vremen-skim razdobljima? Trebali bismo kao primjer uzeti geo-loge. Čovjek se žali na nepouzdanost znanosti govoreći da ona danas proglašava za zakon nešto u čemu slijede-ća generacija spoznaje zabludu i što zamjenjuje novim zakonom jednako kratkoga vijeka. To je međutim nepra-vedno i dijelom neistinito. Obrati u znanstvenom mišlje-nju predstavljaju razvoj i napredak, a ne prevrat. Zakon koji smo isprva držali bezuvjetno važećim pokazuje se kao poseban slučaj jedne obuhvatniie zakonomjernosti ili biva ograničen drugim zakonom koji smo tek kasnije upoznali; jednostavno približavanje istini biva zamijenje-no brižljivo prilagođenom spoznajom koja sa svoje stra-ne iznova očekuje daljnje usavršavanje. Na različitim po-dručjima još nije prevladana faza istraživanja u kojoj

362

se pokušava s pretpostavkama koje se uskoro moraju odbaciti kao nedostatne; na drugim pak postoji već je-dna sigurna i gotovo nepromjenljiva jezgra spoznaje. Znanstveni se trud napokon pokušalo radikalno obezvri-jediti shvaćanjem da on, u vezi s uvjetima naše vlastite konstitucije, ne može pružiti ništa drugo osim subjektiv-nih rezultata, dok mu zbiljska priroda stvari izvan nas ostaje nepristupačna. Pritom se prelazi preko nekih od-lučujućih momenata za shvaćanje znanstvenog rada; za-boravlja se da je naša konstitucija, t j . naš duševni apa-rat razvijen upravo u nastojanju da spozna vanjski svi-jet, dakle da jedan dio svrhovitosti mora biti ostvaren u njegovoj strukturi; da je on sam sastavni dio onog svi-jeta koji treba istražiti i da on takva istraživanja veoma dobro dopušta; da je zadatak znanosti do kraja defini-ran, ukoliko je ograničimo na to da pokaže kako nam se, uslijed osobitosti naše konstitucije, svijet mora uka-zati; da konačni rezultati znanosti nisu, upravo zbog na-čina njihovog postizanja, uvjetovani samo našom konsti-tucijom već i onime što je na tu konstituciju djelovalo; napokon, da je problem kakvoće svijeta, ukoliko se ne uzme u obzir naš opažajući duševni aparat, prazna ap-strakcija bez praktičnog interesa.

Ne, naša znanost nije nikakva iluzija. Ali bi iluzija bi-la vjerovati da možemo negdje drugdje dobiti to što nam ona ne može pružiti.