Friedrich Nietzsche - der- Nietzsche -  · Friedrich Nietzsche . ANTIKRIST . PROKLETO KRŠĆANSTVO Naslov izvornika Friedrich Nietzsche DER ANTICHRIST. FLUCH AUF DAS CHRISTENTHUM

  • View
    231

  • Download
    1

Embed Size (px)

Transcript

  • Friedrich Nietzsche

    ANTIKRIST PROKLETO KRANSTVO

    Naslov izvornikaFriedrich Nietzsche DER ANTICHRIST. FLUCH AUF DAS CHRISTENTHUM.

    (napisan 1888, objavljen 1895.)

    S njemakoga prevela Neda Paravi

    Zagreb, 1999.

  • Predgovor

    Ova knjiga pripada najmalobrojnijima. Moda ni jedan od njih vie ne ivi. Moda onima koji razumiju mojega Zaratustru: kako bih se smio zamijeniti s onima koje se jo i danas pozorno slua? Tek preksutranjica pripada meni. Neki se raaju posthumno.

    Uvjete pod kojima me razumiju, a zatim nuno razumiju, poznajem i te kako dobro. U stvarima duha ovjek mora biti poten do okrutnosti ve i zato da bi samo izdrao moju ozbiljnost, moju strast. ovjek mora biti vian ivotu u brdima kako bi ispod sebe vidio to bijedno doba brbljarija o politici i samoljublju naroda. ovjek mora postati ravnoduan, ne mora nikada pitati da li istina koristi, da li nekomu biva sudbinom... Sklonost prema snazi za pitanja za koja danas nitko nema hrabrosti; hrabrost za zabranjeno, predodreenost za labirint. Iskustvo od sedam samoa. Nove ui za novu glazbu. Nove oi za ono najudaljenije. Nova savjest za dosad nijeme istine. I volja za ekonomiju velikoga stila: sauvati njezinu snagu, njezino oduevljenje... Potovanje prema sebi; ljubav prema sebi; bezuvjetnu slobodu naspram sebi...

    E pa dobro! Samo to su moji itatelji, moji pravi itatelji, moji predodreeni itatelji: to mi znai ostatak? Ostatak je tek ovjeanstvo. Od ovjeanstva moramo biti moniji snagom, visinom due prezirom...

    Friedrich Nietzsche

  • 1.

    Pogledajmo se u lice. Mi smo Hiperborejci vrlo dobro znamo kako ivimo u prikrajku. "Put k Hiperborejcima nee nai ni kopnom ni vodom": to je ve i Pindar znao o nama. Onkraj sjevera, leda, smrti na ivot, naa srea... Otkrili smo sreu, znamo put, nali smo izlaz iz svih tisuljea labirinta. Tko ga je drugi naao? Moda moderni ovjek? "Ja ne znam kamo da se okrenem; ja sam sve to ne zna kamo da se okrene" uzdie moderni ovjek... Bolovali smo od te modernosti od neasna mira, od kukavikoga kompromisa, od sve vrle neistoe modernoga Da i Ne. Ta trpeljivost i largeur1 srca, koja sve "oprata" jer sve "shvaa", za nas je scirocco2. Bolje ivjeti u ledu negoli meu modernim vrlinama i dru-gim junim vjetrovima!... Bili smo dovoljno hrabri, nismo tedjeli ni sebe ni druge: no dugo nismo znali kamo sa svojom hrabrou. Postali smo mrani, nazvali su nas fatalistima. Na fatum bijae to punina, napinjanje, gomilanje snaga. udjeli smo za blijeskom i djelima, ostali najdalje od sree slabia, od "predaje"... Oluja bijae u naem zraku, priroda, koja jesmo, potamnjela je jer nismo imali put. Formula nae sree: jedno Da, jedno Ne, jedna ravna crta, jedan cilj.

    2.

    to je dobro? Sve to jaa mo, volju za mo, samu mo u ovjeku. to je loe? Sve to potjee od slabosti. to je srea? Osjeaj da mo raste, da se svladava prepreka. Ne zadovoljstvo nego vea mo; ne mir openito nego rat, ne vrlina nego vrsnoa

    (vrlina u renesansnom stilu, virt, vrlina bez moralina3). Slabi i neuspjeni trebaju propasti: prvo naelo nae ljubavi prema ovjeku. A pritom im treba jo i pomoi.

    to je tetnije od ikojeg poroka? Djelatno suosjeanje sa svim neuspjenima i slabima kranstvo...

    3.

    Problem koji ovdje postavljam ne svodi se na to to ovjeanstvo treba smijeniti u redoslijedu bia ( ovjek je kraj), nego na tip ovjeka koji treba uzgojiti, htjeti, kao vievrijednoga, dostojnijega ivota, sigurnijega u budunost.

    Taj vievrijedni tip ve je prilino esto postojao: ali kao sretan sluaj, kao iznimka, nikada kao neto to je netko htio. tovie, upravo su se njega najvie bojali, dosada je bio gotovo ono strano; a od straha htjeli su, uzgojili, dobili obrnuti tip: domau ivotinju, ivotinju u krdu, bolesnu ivotinju ovjeka kranina...

    4.

    ovjeanstvo nije razvitak u bolje ili jae ili vie, kako se to danas vjeruje. "Napredak" je samo moderna ideja, to jest lana ideja. Dananji je Europljanin svojom vrijednou daleko ispod renesansnoga Europljanina; napredak u razvitku nije bezuvjetno, bez obzira na potrebu, uzdizanje, uspon, jaanje. 1 irina (franc.) 2 Topli mediteranski vjetar (talijan.) 3 Nietscheova tvorba prema analogiji s jez. tvorbom kem. spojeva na in, a odnosi se na uskogrudno, malograansko shvaanje morala (prev.)

  • U drugom smislu na najrazliitijim mjestima na zemlji i iz najrazliitijih kultura stalno uspijevaju pojedinani sluajevi, s kojima se zapravo predstavlja vii tip: neto to je u odnosu na svekoliko ovjeanstvo vrsta nadovjeka. Takvi sretni sluajevi velianstvena uspijevanja oduvijek su bili mogui i moda e uvijek biti mogui. Pa i itavi rodovi, plemena, narodi mogu u nekim okolnostima biti takav zgoditak.

    5.

    Kranstvo ne treba kititi i dotjerivati: ono je vodilo rat na ivot i smrt protiv toga vieg tipa, ono je izopilo sve temeljne instinkte toga tipa, ono je iz tih instinkata izdestiliralo zlo, zloga jak je ovjek tipini pokvarenjak, "pokvareni ovjek". Kranstvo je stalo na stranu slabih, niskih, neuspjenih, od oprenosti s instinktima za odranje jakoga ivota stvorilo je ideal; iskvarilo je um i duhovno najjaih priroda pouavajui da najvie vrijednosti duhovnosti treba smatrati grijenima, varavima, iskuenjima. Najbjedniji primjer izopaenost Pascala, koji je mislio da mu je um izopaen istonim grijehom, a izopailo ga je samo njegovo kranstvo!

    6.

    Bolna je, jeziva drama koja mi puca pred oima: pomaknuo sam zavjesu s ovjekove pokvarenosti. Ta je rije, u mojim ustima, barem zatiena od sumnje da sadri ovjekovu moralnu optubu. Zamiljena je htio bih to jo jednom naglasiti bez moralina; i to do onoga stupnja na kojemu tu pokvarenost najjae osjeam, ba tamo gdje je ovjek najsvjesnije teio k "vrlini", k "boanskomu". Razumijem pokvarenost, to se ve pogaa, u smislu dekadencije: tvrdim da su sve vrijednosti u kojima ovjeanstvo sada obuhvaa ono najpoeljnije vrijednosti dekadencije.

    ivotinju, vrstu, pojedinca nazivam pokvarenima ako izgube instinkte, ako izaberu, ako daju prednost onome to im kodi. Povijest "viih osjeaja", "ideal ovjeanstva" i moda u je morati ispriati bila bi gotovo objanjenje zato je ovjek tako pokvaren.

    Sam ivot za mene je instinkt rasta, trajanja, nakupljanja snage, moi: gdje nema volje za mo, dolazi propast. Tvrdim da svim najviim vrijednostima ovjeanstva nedostaje ova volja, da vrijednosti propasti, nihilistike vrijednosti prevladavaju pod najsvetijim imenima.

    7.

    Kranstvo nazivaju religijom samilosti. Samilost je u suprotnosti s afektima koji krijepe, koji poveavaju energiju ivotnoga osjeaja: ona djeluje depresivno. Gubi se snaga kad se suosjea. Supatnitvo jo poveava i umnogostruuje gubitak snage, koji ve sama patnja donosi ivotu. Sama patnja biva zaraena supatnitvom; ovisno o okolnostima, njome se moe dosei ukupni gubitak ivota i ivotne energije, koji je u apsurdnom odnosu prema kvantumu uzroka ( smrt Nazareanina). To je prvo gledite; no, postoji jo jedno vanije. Mjeri li se suut prema vrijednosti reakcija to ih ona obino stvara, njezin se ivotno opasni karakter javlja u jo jasnijem svjetlu. Suosjeanje openito koi zakon razvitka, koji je zakon selekcije. Ono odrava to je zrelo za propast, opire se u korist onoga to je ivot razbatinio i osudio, obiljem svakakvih promaaja, koje odrava na ivotu, daje samom ivotu mraan i dvojben vid. Usudili su se suosjeanje nazvati vrlinom ( u svakom otmjenom moralu smatra se slabou ); otili su i dalje, pa su ga pretvorili u vrlinu, u podlogu i podrijetlo svih vrlina dakako, samo ono to stalno treba imati na oku, sa stajalita filozofije koja je nihilistika, koja je na sebi nosila natpis nijekanje ivota. Schopenhauer je imao pravo kad je rekao da samilost nijee ivot, ini ga jo dostojnijim nijekanja samilost je praxis

  • nihilizma. Ponavljam: taj depresivni i kuni instinkt onemoguava one instinkte koji tee k odranju i podizanju vrijednosti ivota: on je i kao multiplikator bijede i kao konzervator svega bijednoga glavno orue jaanja dekadencije samilost navodi na Nita! ... Ne kae se "Nita": umjesto toga kae se "Onostranost"; ili "Bog"; ili "pravi ivot"; ili nirvana, spasenje, blaenstvo... Ta nevina retorika iz carstva religijsko-moralne idiosinkrazije ini se mnogo nevinijom im se shvati koja se tendencija krije pod platem uzvienih rijei: tendencija neprijateljstva prema ivotu. Schopenhauer je bio neprijatelj ivota: stoga mu se samilost pretvorila u vrlinu... Aristotel je, kako je poznato, vidio u samilosti bolesno i opasno stanje, koje bi bilo dobro povremeno rjeavati purgativom; tragediju je shvaao kao purgativ. Polazei od ivotnoga instinkta, trebalo bi zapravo traiti sredstvo da se probode takvo bolesno i opasno gomilanje samilosti kao u Schopenhauera (a, naalost, i u naoj sveukupnoj knjievnoj i umjetnikoj dekadenciji od Petrograda do Pariza, od Tolstoja do Wagnera) kako bi prsnula... Nita nije nezdravije, usred nae nezdrave modernosti, od kranske suuti. Tu treba biti lijenik, tu treba biti nepopustljiv, tu treba zarezati noem to je naa zadaa, to je na nain ljubavi prema ovjeku, time smo mi filozofi, mi Hiperborejci

    8.

    Potrebno je rei koga osjeamo kao svoju suprotnost teologe i sve to u tijelu ima

    krv teologa svu nau filozofiju... Treba valjda vidjeti sudbinu izbliza, jo bolje, sam je doivjeti, treba valjda od nje gotovo propasti, kako se ovdje vie ne bi dopustila ala ( slobodoumlje nae gospode prirodoslovaca i fiziologa u mojim je oima ala, njima nedostaje strasti u tim stvarima, patnje zbog njih ). To se otrovanje protee mnogo dalje negoli se misli; pronaao sam teoloki instinkt preuzetnosti posvuda gdje se ovjek danas osjea kao "idealist", gdje ovjek, svojim visokim podrijetlom, uzima sebi pravo da na zbilju gleda nadmono i strano... Idealist ima, poput sveenika, sve velike pojmove u ruci ( i ne samo u ruci!), s do