(Ograničene) funkcije države

Iako se bazira na neslobodi i prisili, spontano uspostavljanje države i njeno dominantno

trajanje kao forme društvenog organizovanja za duži vremenski period ide u prilog tvrdnji da

je ona efikasnija od drugih oblika organizovanja. Međutim, postojanje države zasnovane na

nasilju predstavja prijetnju sužavanja opsega ljudske slobode često mnogo više nego što je

prihvatljivo i nužno. Zato, neizostavno dolazimo do pitanja: U kojim okvirima i kako

ograničiti Levijatana?

Istraživanje granica djelotvornosti države je jedan od najvažnijih ako ne i najvažniji zadatak

političkog istraživanja. Ovoj temi posvećen je naredni dio ovog poglavlja. Dakle, riječ će biti

o funkcijama koje država, kao "nužno zlo" (treba da) vrši, tako da stvori ambijent najmanje

ograničavajući za ispoljavanje individualnih sloboda, prava i kreacija.

2.1. Zaštita

Potreba za odbranom od spoljnjeg neprijatelja i zaštitom od pojedinaca ili organizovanih

grupa unutar zajednice predstavlja prvu, osnovnu i najegzistencijalniju funkciju, koja

karakteriše današnje moderne države. Ovu potrebu su obrazlagali antički filozofi, počev od

Platona, Demokrita i Aristotela.

Bezbjedonosna funkcija države izvodi se i iz čuvene poslanice apostola Pavla, koji savjetuje

pokoravanje vlastima, "jer poglavari nijesu za strah zbog dobrih djela nego zbog zlih"

(Pavlova poslanica Rimljanima, 13:3).

Nametanjem stacionarnog bandita kao garanta bezbjednosti od drugih bandita, odnosno

organizovanjem pojedinaca koji žive na istoj teritoriji u funkciji zaštite svojih života i

imovine, izrasle su i prve države. Time je sve do današnjih dana, institucionalizovanje

prinude, odnosno uvođenje pravnog poretka kao javnog dobra u osnovi obrazlaganja

neophodnosti same države kao institucije.

Država treba da, u prvom redu, svojim građanima, obezbijedi mir i sigurnost, obavljajući

bezbjedonosnu funkciju. Žurim da dodam, da je pitanjem zaštite života i imovine neophodno

obuhvatiti zaštitu vlasničkih (vlasničkih svakako podrazumijeva i ugovornih) prava.

Praktično, bezbjedonosna funkcija podrazumijeva postojanje oružanih snaga (vojske i

policije)1, sudskog sistema i kaznenih institucija.

2 Uobičajeno je da se prethodno posmatra u

širem kontekstu, i uglavnom se vezuje za vladavinu prava.

1 Adam Smit (1998) je isticao da, kako umijeće odbrane postaje sve složenije, samozaštita nije moguća, a da bi

odbrana bila efikasna ona mora biti zasnovana na podjeli rada, i zahtijeva stajaću i profesionalnu vojsku. Smit

objašnjava kako je potrebno organizovati pravosuđe za zaštitu života, zdravlja i imovine od unutrašnjih napada.

On tvrdi, da što je više imovine, biće više nejednakosti, a zaštita će biti sve skuplja, a da je pružanje zaštite važno

za funksionisanje tržišnog sistema. Ipak, Smit ne objašnjava zašto vojsku i nezavisno sudstvo mora održavati

vladar, a ne privatni ponuđači. Iako izraziti zagovornik tržišta čini se da nije vjerovao da se građansko društvo

može temeljiti isključivo na tržišnim silama. Prirodna sloboda zahtijeva okvir sigurnosti i zakonskih pravila i

država je potrebna da to pruži. 2 U današnjem globalnom svijetu neke od ovih funkcija se nerijetko prenose na državni nivo. Nacionalna država

na taj način ustupa kontrolu nad dijelom svojih inicijalnih ingerencija. Tako, sadašnji međunarodni poredak

poznaje institucije kao što su NATO, Međunarodni kazneni sud i sl. U ekonomskom domenu formirane su

međunarodne institucije kao što su MMF i Svjetska banka, a multinacionalne korporacije obavljaju više funkcija

države nego li što to čine pojedine države. Štaviše, Evropska unija, danas funkcioniše kao nadnacionalna

državna tvorevina koja je preuzela ili preuzima najznačajnije funkcije država članica.

Frederic Bastiat (2001) ovu funkciju države opisuje sljedećim riječima: »Odgovornost vlade

je da promoviše vladavinu prava. Vladavina prava nije isto što i vladavina vlade jer

pojednostavljeno vladavina prava (zaštita imovine i života) treba da obezbijedi jednaku

primjenu zakona3 na sve članove zajednice, a u uslovima nepostojanja vladavine prava

između jakih i slabih, jaka na primjer može biti država«4. Upravo, ovi elementi predstavljaju

funkcije minimalne države, u najužem smislu5, odnosno noćobdijske države klasične liberalne

teorije.

Kroz istoriju sve do današnjih dana funkcija zaštite često se prenosila privatnim plaćenicima,

agencijama, odnosno kompanijama. Nije nepoznato da su od samog postojanja pojedinih

država vladari angažovali plaćenike i privatne vojske za potrebe ratova, najčešće osvajačkih.

Privatne kompanije za zaštitu su institucionalizovane mini vojske i policije u sistemima

mnogih država. Ovo je danas jedan od najbrže rastućih biznisa u svijetu.

Prema izvoru magazina Ekonomista, 1997. godine u SAD je postojalo tri puta više privatno

unajmljenih nego javnih policajaca.6 U Iraku je 2007. godine pored angažovanih 150.000

regularnih američkih vojnika, još najmanje 70.000 privatnih vojnika, koji popunjavaju

hroničan nedostatak ljudstva obavljajući dio klasičnih vojničkih poslova, bilo da je riječ o

fizičkom obezbjeđenju vojnih baza, logistici ili zaštiti konvoja. Najveće američke zvaničnike

u Iraku, takođe, obezbjeđuju privatne zaštitne agencije. Svi oni plaćaju se iz iste kase,

državnog budžeta.

Početkom oktobra 2007. godine nakon ubistva više civila na iračkim ulicama od strane

vojnika privatne agencije "Blackwater"7, koja između ostalog posla obezbjeđuje i američke

zvaničnike u Iraku, u Kongresu je otvorena debata i kontrolno saslušanje o ovom događaju.

Domintne teme su se odnosile na preispitivanje uloge privatnih vojnika, njihove odgovornosti

i pravila po kojima funkcionišu, kao i preispitivanje potrebe da se, pored regularne vojske,

angažuju dodatna budžetska sredstva za privatnu vojsku. Istovremeno danas je u SAD i

Velikoj Britaniji uspostavljen sistem privatnih zatvora. U osnovi angažovanja privatnih

agencija stoje dva razloga. Prvi je ekonomski, koji polazi od računice manjeg troška. Drugi je

bezbjedonosni- efikasnija i profesionalnija usluga.

Kako se zaštita kao prva i najtradicionalnija uloga države sve više oslanja na privatne agencije

koje se plaćaju, kako iz budžeta, tako i od strane privatnih subjekata, postavlja se pitanje koja

je razlika između državnog i privatnog obezbjeđenja ove funkcije. Šta više, pitanje bi se

moglo definisati i na sljedeći način: Da li postoji razlika između privatne i državne zaštite?

3 "Zakon je zamjena individualnih sila zajedničkom silom. A ova zajednička sila treba da čini samo ono što

pojedinačne sile imaju prirodno i zakonito pravo da učine: da štite lica, slobode i vlasništva; da očuvaju prava

svakog i obezbijede da pravda vlada nad svima nama”-Bastiat (2001). 4 Slično mišljenje nalazimo i kod Popera (2002): "Osnovni zadatak države – onaj koji dolazi na prvo mjesto –

jeste da prizna naše pravo na život i slobodu, i ako je nužno, da nam pomogne da odbranimo naš život i slobodu

(sa svim onim što im pripada) kao naše pravo." Ipak, on u ovoj funkciji nalazi klice paternalizma, i dodaje: "Ali,

taj zadatak je već suštinski paternalistički! Zapravo, situacija je paternalistička kako odozgo (zbog državnih

službi za koje se pretpostavlja da treba da budu dobronamjerne), tako i odozdo (jer građanin traži pomoć od

nekoga ko je jači od njega)". 5 Atribut "u najužem smislu" je dodat jer se, kako u praktičnom tako i u teorijskom dijelu, definicije minimalne

države različito shvataju i tumače. Počev od postojeće pa do onih gdje se navedenim dodaju funkcije poput

izgradnje bazične infrastrukture, pružanja osnovnih usluga obrazovanja i zdravstva i sl. 6 Preuzeto iz Rosena (1985), str. 75

7 Ova agencija formirana je 1977. godine, a danas raspolaže sa vlastitim helikopterima, oklopnim vozilima i

ličnim automatskim oružjem za svoje zaposlene, koji su iz svih krajeva svijeta.

Ukoliko je odgovor odrečan tada bi se moglo argumentovati da privatne zaštitne agencije kao

racionalniji i efikasniji sistem trebaju zamijeniti državu.

Nozik navodi postojanje najmanje dva razloga zašto privatne zaštitne agencije ne mogu

zadovoljiti minimalnu koncepciju države. Prvi, jer dopušta nekim ljudima da silom ostvaruju

svoja prava i drugi jer privatna zaštitna agencija ne štiti sve pojedince na svojoj teritoriji, tj.

zaštićeni su samo oni koji tu zaštitu plaćaju. Na putu od privatnih zaštitnih agencija ka

minimalnoj državi Nozik definiše najmanje još jedno društveno uređenje - ultraminimalnu

državu. Ultraminimalna država zadržava monopol nad svakom upotrebom sile osim one

nužne u neposrednoj samoodbrani, te na taj način isključuje privatnu (ili organizovanu) osvetu

za učinjenu nepravdu i naplate obeštećenja, ali zaštitu i izvršenje usluge pruža jedino onima

koji kupe njenu zaštitu8.

Istovremeno, Nozik zaključuje da sistemu privatnih zaštitnih agencija, čak da i ne vrši

nikakva moralno nelegitimna djela, nedostaje monopol, pa on ne čini i niti može biti država.

Pri tome Nozik dokazuje kako je minimalna država moralno legitimna pokazujući kako

ultraminimalna država nastaje iz sistema privatnih zaštitnih asocijacija procesom nevidljive

ruke i kako se ultraminimalna država na moralno dopustiv način pretvara u minimalnu, koja

za posljedicu ima "preraspodjelu" za opšte pružanje zaštitnih usluga. Time, on zaključuje,

država "nije nepravedno nametanje monopola; de facto monopol nastaje procesom nevidljive

ruke i moralno dopuštenim sredstvima, a da se pri tom ne krše ničija prava i da se ne

prisvajaju neka specijalna prava koja drugi ne posjeduju".9

2.2. Robe i usluge od javnog interesa (javna dobra)

Da li bi i u kom obimu država trebala da bude aktivni sudionik na strani ponude određenih

roba i usluga?10

Ovdje se prvenstveno misli na javna dobra, odnosno određene robe i usluge

od javnog interesa.11

Ovu dilemu pokušao je razriješiti Adam Smit. On je smatrao da država pored dužnosti da

obezbijedi zaštitu pojedinaca od drugih pojedinaca unutar zajednice, od same sebe i od drugih

društava12

, ima dužnost i da "podiže i izdržava one javne ustanove i one javne radove koji,

iako mogu biti u najvećoj mjeri korisni za neko veliko društvo, ipak su takve prirode da profit

nikad ne bi mogao nadoknaditi izdatak pojedincu ili malom broju pojedinaca, i zbog čega se

ne može očekivati da će ih podići ili izdržavati bilo koji pojedinac ili mali broj pojedinaca."

8 Detaljnije pogledati: Nozick (2003), počev od strane 49.

9 Detaljnije pogledati: Nozick (2003), četvrto poglavlje.

10 Ovdje se ne razmatra pitanje ponude usluge bezbjednosti, koje je prethodno razmotreno, a što predstavlja

klasični slučaj javnog dobra koje je svima potrebno koje niko ne želi dobrovoljno da plaća. 11

Kategorija i definisanje javnog dobra je samo po sebi problematično. Kako Murray Rothbard navodi: " Sam

termin “javna korist“ je apsurdan. Svako dobro je korisno “za javnost“, i skoro svako dobro...može se smatrati

“neophodnim“.” Musgrave je (1959) razvio pojam meritornog dobra ili dobra posebne namjene da bi opisao

robu koja mora biti pribavljena čak i ako je članovi društva ne traže. Državna pomoć umjetnosti često se

opravdava upravo na toj osnovi. Opere i koncerti morali bi biti finansirani iz javnih sredstava čak i ako pojedinci

nijesu spremni dovoljno platiti kako bi se pokrili troškovi tih predstava. Ali kao što je primijećeno meritorno

dobro jendostavno opravdava vrijednosni sud da je nešto dobro i zato zaslužuje finansiranje ali ne zagovara i

stvarno finansiranje. 12

Adam Smit (1998) je to opisao sljedećim riječima: "Zaštiti društva od nasilja i upada drugih nezavisnih

društava" i "zaštiti svakog člana društva od nasilja i miješanja u njegove lične poslove bilo od strane države ili

nekog drugog člana društva".

Smit smatra da su izvjesni rashodi potrebni i za održavanje vladarevog dostojanstva, i da su

ovo rashodi koji se izdvajaju na opštu korist društva13

.

Ovim stavom je Smit saopštio mišljenje da tržište nije uspješno u proizvodnji određenih

dobara koja su potrebna, jer se pojedincima usljed karakteristika tih dobara ne isplati da ih

sami proizvode. Na sličnom stanovištu bio je i Hjum, koji opisuje kako se dva susjeda mogu

složiti da isuše livadu, ali kako se hiljade ljudi ne može dogovoriti jer će svaka osoba pokušati

da cjelokupan teret prebaci na druge. "Tako se mostovi grade brigom države koja, iako

sastavljeno od ljudi podložnih svim ljudskim slabostima, postaje jedan od najfinijih i

najdelikatnijih pronalazaka...(Hjum)".14

Hazlit (1998) je bio pristalica istog mišljenja: "Određena količina javne potrošnje je potrebna

da bi država mogla da obavlja osnovne funkcije. A određena vrsta javnih radova – kao

izgradnja ulica, puteva, mostova, tunela, skladišta oružja i brodogradilišta ratne mornarice,

zgrade javnog pravosuđa, policije i vatrogasaca – potrebna je da bi se ponudile osnovne javne

usluge".

Ove preporuke od Smita, Hjuma i Hazlita iako zvuče do kraja smislene i logične otvaraju

brojna druga pitanja i deleme. Naime, ukoliko osnovnoj svrsi organizovanja države dodamo i

dužnost postizanje onoga čemu teže svi pojedinci, a što oni ne bi mogli pojedinačno, ili bi

pojedinačno angažovanje bilo skuplje, tada dolazimo do potrebe za čijenjenjem onoga što

država treba da radi. I tada se lepeza državnih funkcija može proširivati u nedogled. Jer, ko je

taj ko će precizno identifikovati sve oblasti gdje je angažovanje države racionalnije i

efikasnije u odnosu na pojedince. I ko je taj i po kojim parametrima će procijeniti opšti

interes.

Na teorijskom nivou, zajedničke i jedinstvene karakteristike javnih dobara su neisključivost i

nerivalski karakter. Ovo podrazumijava da se jedno dobro ne može ponuditi pojedincu ili

grupi pojedinaca, a da ono istovremeno nije ponuđeno svim pojedincima u određenoj

društvenoj zajednici. Odbrana, odnosno bezbjednost je klasičan primjer ovakvog dobra.

Drugi, najčešće navođeni primjer je svetionik. Kada se upale svijetla na svetioniku svi

brodovi u bilizini imaju koristi od toga.

Nerivalski karakter, kao druga bitna karakteristika javnog dobra, podrazumijeva da korišćenje

dobra od strane jednog pojedinca ili grupe pojedinaca ne umanjuje obim korišćenja niti

kvalitet tog dobra za sve ostale pojedince, odnosno dodatni troškovi resursa za druge osobe

koje troše to dobro jednaki su nuli. Primjer za ovakvo dobro je radio ili televizijska stanica,

gdje broj korisnika i kvantitet korišćenja ne umanjuje uslugu za postojeće i sve potencijalne

korisnike, bez obzira na njihov broj.

Ipak, naziv javna dobra sam po sebi ne govori ko treba i u kojim uslovima da ih proizvoditi.

Poznati su primjeri da mnoga javna dobra, kroz donacije ili druge akcije nude privatna lica.

Istovremeno, nekonkurentnost i neisključivost nijesu apsolutni. Oni zavise od stanja

tehnologije i zakonskih propisa. Dobro koje je u prošlosti bilo nekonkurentno danas uz pomoć

tehnologije ima priliku da bude isporučeno samo kupcima koji za njegovu upotrebu plate. To

je slučaj sa televizijskom pretplatom za zaštićene programe, ili sa naplatom putarine na

modernim saobraćajnicama. U XIX vijeku privatna je odgovornost za obrazovanje, policijsku

13

Detaljnije vidjeti Adam Smit (1998) knjiga V “O prihodima vladara ili države”. 14

Preuzeto od Richard A. Musgrave (1998), str. 15.

zaštitu, biblioteke i druge slične funkcije bila mnogo veća nego u 20. vijeku, posebno

njegovoj drugoj polovini.

Prepreka ugovaranju privatne isporuke pojedinih javnih dobara može biti "nepredviđeni

događaj". Ugovor sa privatnikom koliko god bio dobro sastavljen i specificiran ne može

obuhvatiti sve događaje koji mogu nastati i to može voditi isporuci javnih dobara koja nije

adekvatna po obimu i kvalitetu. Primjer mogu biti privatne bolnice koje zbog uštede na

troškovima ne primaju bolesnike od određenih teških bolesti. Isto tako primjer ugovaranja

inostrane politike se često navodi kao nemoguć za prenošenje privatnom sektoru jer upravo

ovu politiku ključno karakterišu nepredviđeni događaji pa bi privatna institucija bila u

mogućnosti da neodgovarajuće postupa u namjeri maksimiziranja sopstvenog bogastva.

Principal - agent problem takođe može biti prepreka za sklapanje ugovora sa privatnim

sektorom. Principal često nije u mogućnosti znati da li je posao dobro ili loše obavljen usljed

brojnih nepredviđenih događaja, pa rezultat posla teško je dovesti u vezu sa greškom odnosno

zaslugama agenta.

Malo je čistih javnih dobara, a o mnogima se i ne razmišlja kao o robama koja imaju obilježja

javnog dobra. Dobar primjer za takvo dobro je poštenje. Ukoliko je svaki građanin u

poslovnim odnosima pošten, ovakav odnos će smanjiti transakcione troškove poslovanja, a

ova smanjenja troškova karakteriše neisključivost i nekonkurentnost. Kod kvazi-javnih dobara

bar jedan od ova dva uslova nije zadovoljen. To su dobra koje karakterišu kombinacije

neisključivosti bez nerivalstva ili nerivalstvo bez neisključivosti. Primjer za prvu kombinaciju

su javni putevi na čije korišćenje ravnopravno imaju pravo svi vozači, ali korišćenje ovog

dobra istovremeno od "mnoštva" vozača izaziva njihovu preopterećenost i u krajnjem

zakrčenje. Time sa svakim novim korisnikom opada kvalitet i mogućnost korišćenja za ostale

korisnike. U obrnutom slučaju, kada imamo nerivalski karakter uz neisključivost, dobro se

može uslovno rečeno bezgranično koristiti, pri čemu kvalitet dobra za sve korisnike ostaje isti,

a vlasnik dobra ima mogućnost da izvrši selekciju korisnika. Najživotniji primjer je kablovska

televizija: uključivanje novih korisnika ne vodi većim troškovima niti smanjenju kvaliteta, a

tehničke mogućnosti omogućavaju vlasniku dobra da selektivno dozvoli korišćenje ovog

dobra.

Kako se, po definiciji, javna dobra ne mogu isporučiti određenom kupcu, a da se ne isporuče i

svim ostalim kupcima, koji za njihovu upotrebu ne žele da plate, postoji nezainteresovanost

pojedinaca da ponude ovu vrstu dobara. Ako pojedinac zna da će u svakom slučaju moći da

ga koristi ako bude obezbijeđeno onda nema motivaciju da se uključi u njegovo finansiranje.

U primjeru svetionika i pripretpostavci da je on koristan postoji motiv za mnoge korisnike da

ovu korist ne plate. Jasno je da kada su svijetla upaljena, svi brodovi imaju korist bez obzira

da li su platili za njegovu izgradnju i potrošnju električne energije ili ne. Zato su motivisani da

tvrde da im svetionik nište ne znači, pokušavajući da se njime koriste besplatno, nakon što

neko drugi ovo plati. Ako svi imaju ovakvu logiku, može se dogoditi da se svetionik ne

izgradi, iako bi njegova igradnja bila vrlo korisna.

Situacija u kojoj pojedinac dopušta da neko drugi plaća za korišćenje javnog dobra, a on uživa

u njegovim koristima, naziva se problem švercovanja ili besplatnog jahača (free rider

problem). Problem utvrđivanja efekata švercerskog ponašanja pojedini autori su pokušali

analizirati kroz laboratorijska istraživanja. Ova istraživanja su pokazala da kada ljudi prvi put

učestvuju u eksperimentu sa javnim dobrima značajan dio svog dohotka su spremni platiti za

njihovo obezbjeđivanje. Dakle rezultati su bili suprotni mišljenju da će švercovanje dovesti do

nultne ili zanemarljive ponude javnih dobara. Ipak, ponavljanje eksperimenta sa istim

učesnicima vodilo je smanjenju javnih dobara kako se igra ponavljala. Zaključak je bio da su

ljudi ponavljanjem eksperimenta shvatili prednosti švercovanja i počeli se tako ponašati.15

Svakako, rezultati ovih i sličnih eksperimenata zavise od mnogih drugih okolnosti, između

ostalih i vrijednosnih stavova pojedinaca o poštenju i odgovornosti, i ne mogu se prihvatiti

kao dobra predstava stvarnosti.

Bilo kako bilo, upotreba riječi javni pri opisu roba koje nijesu konkurentne u potrošnji obično

se čini presudnom za odgovor na pitanje zašto bi država trebala da ponudi te robe. Ipak,

uvijek ostaje dilema, koje su to robe i u kojim količinama država treba da ih ponudi. Posebno

je pitanje kako i kome "prevaliti" trošak finansiranja proizvodnje tih roba.16

Na koncu, svako dobro čija cijena ne zavisi od "intenziteta" korišćenja biće previše korišćeno,

a premalo plaćeno. Problem švercovanja je trajna karakteristika ljudskih odnosa pri korišćenju

javnih dobara. Stoga je jedini efikasan odgovor suziti broj i obim javnih dobara kroz

definisanje privatnih vlasničkih prava nad datim dobrima. Privatni vlasnici će motivisani

vlastitim interesom svakako naći načina da uspostave mehanizme tržišnog vrednovanja

korišćenja dobara.

2.3. Obrazovanje i zdravlje kao javna dobra?

Postoji velika privlačnost da se određene robe poput obrazovanja i zdravlja nude svim

članovima zajednice od strane države. Obično se ne dovodi u pitanje politika u skladu sa

kojom svaki član zajednice treba da ima pristup minimalnom nivou obrazovanja i minimalnoj

zdravstvenoj zaštiti.

Obrazovanje i zdravstvena zaštita predstavljaju jedne od najznačajnijih troškovnih stavki

mnogih državnih budžeta. Ako se obrazovanje i zdravlje posmatraju kao privatno dobro koje

poboljšava blagostanje korisnika povećavajući njihovu mogućnost zarađivanja za život,

odnosno njihovu mogućnost da prežive, pitanje je zašto država obezbjeđuje ovu uslugu. Grčki

istoričar Plutarh je u svom Moralu zapisao: "Pravi izvor i korijen časti i vrline leži u dobrom

obrazovanju."17

Adam Smit (1998) zagovara finansiranje osnovnog obrazovanja od strane

države objašnjavajući da napredovanje podjele rada vodi monotonim i jednostavnim

zadacima, specijaliziranoj vještini koja se "postiže na račun intelektualnih, društvenih i

ratničkih vrlina, radnog stanovništva". Stoga, smatra Smit, zbog moralnih, ali i državnih i

vojnih razloga, država mora podnijeti trošak finansiranja osnovnog obrazovanja.

Pristalice državnog finansiranja obrazovanja i zdravstvene zaštite obrazlažu da ovom

aktivnošću država stvara pozitivne eksternalije. Ovaj argument većina autora prihvata kada je

u pitanju osnovno i srednje obrazovanje jer ono ne povećava samo stepen obrazovanja

pojedinaca, već i doprinosi obrazovanju i informisanosti stanovništva, što je nužno za dobro

funkcionisanje savremene demokratije. Nijesu malobrojni ni oni koji smatraju da treba i

visoko obrazovanje stimulisati jer ono povećava produktivnost. Ekonomisti rada su utvrdili da

svaka godina školovanja povećava godišnje prihode za otprilike 5-11%.

15

Detaljnije vidjeti Rosen (1985). 16

I dok su privatna dobra rivalska pa prema tome postoji mehanizam da se druge osobe isključe iz njihove

potrošnje, a njihova cijena se u tržišnim ekonomija utvrđuje na tržištu, cijena javnih dobara koje pruža država

određuje se administrativno. Ova cijena ima svoju specifičnost jer ista nije jednaka za sve već se kroz sistem

poreskog tereta prilagođava finansijskoj sposobnosti svakog pojedinca. 17

Preuzeto od Rosena (1985).

Isto važi i za minimalnu zdravstvenu zaštitu, koja bi trebala da omogući veći radni kapacitet,

odnosno veću produktivnost i manje posljedične indirektne troškove koji bi nastajali sa teškim

oboljenjima ili smrću »neliječenih« pojedinaca.

Jedan broj autora navodi da bi ukidanje subvencija za visoko obrazovanje pogodilo

najsiromašnije porodice. Ipak istraživanja ukazuju upravo suprotno - roditeljski dohodak sam

po sebi ne utiče na upis fakulteta. Iako su subvencije bitne i za fakultete i za studente pa i

jedni i drugi za njih glasno navijaju, nijesu do kraja jasni pozitivni učinci ovakvih politika.18

Istovremeno, u situaciji kada ne postoje državne subvencije, slično kao i kod socijalne i

zdravstvene zaštite, više bogatih pojedinaca je spremno da priloži svoje donacije. Mnogi

prestižni privatni univerziteti se u najvećem dijelu finansiraju upravo iz donacija uspješnih

poslovnih ljudi, najčešće bivših studenata tih univerziteta.

Ukoliko se prihvati argumentacija da je državno finansiranje obrazovanja i zdravstvene zaštite

korisno i donosi benefite za sve članove zajednice postavlja se pitanje do kog nivoa

obrazovanja, odnosno nivoa zdravstvene zaštite i do kojeg nivoa sredstava država treba da

bude uključena. Da li veći rashodi za obrazovanje i zdravstvenu zaštitu znače kvalitetnije

usluge i zadovoljne potrošače?

Nekoliko studija, koje su proučavale povećanje ljudskog kapitala kroz obrazovanje došli su

do zapanjujućeg zaključka da podaci ne pokazuju povezanost između ulaganja po učeniku i

kvaliteta obrazovanja. U SAD se otvoreno prigovara da sistem javnih škola koji je na snazi

proizvodi sve veći broj mediokriteta koji će naciju izložiti ekonomskom i socijalnom riziku i

da je sistem javnog obrazovanja lošiji danas nego prije četrdeset godina iako su se rashodi po

učeniku udvostručili.

U krajnjem, ne postoje konkretni dokazi da državno finansiranje obrazovanja i nauke vodi

dugoročno pozitivnim konsekvencama na ukupno društvo. Ukoliko država finansira

obrazovanje to istovremeno znači da ona bira cilj, smjer i sadžinu obrazovnih i naučnih

programa. Sistem podsticaja djeluje tako da će novac dobijati programi i projekti koji su u

skladu sa dominantnom državnom ideologijom, političkim interesima ili u krajnjem ličnim

odnosima. Državno finansiranje obično znači, ne samo da obrazovni i naučni programi treba

da budu u skladu sa državnom politikom već i, da rezultati moraju biti »politički korektni«.

Time se ohrabruje konformizam, lobiranje, politička korektnost i opšta saglasnost sa

društvenim i političkim stavovima, a manje traganje za novim i drugačijim što je u osnovi

svakog progresa.

Pored ovih primjera, svu argumentaciju preferiranja državnih fakulteta zarad kvalitetnijeg

obrazovanja demantuje stvarnost. Američki univerziteti važe za najbolje na svijetu, a među

najboljim američkim univerzitetima nema ni jednog državnog, svi su privatni. Nerijetko

roditelji iz država koje praktikuju subvencionisanje državnih univerziteta i "besplatno"

školovanje plaćaju visoke školarine za svoju djecu na američkim obrazovnim ustanovama.

Studenti glasaju nogama, a roditelji novcem i biraju ono što smatraju da je najkvalitetnije. Pri

tome ne mogu refundirati troškove državnog obrazovanja koje su već platili kroz opšte

poreze.

18

Pogledati: Rosen (1985).

Transformacija sistema zasnovanog na državnom obrazovanju u sistem privatnog obrazovanja

najednostavnije bi mogao biti započet uvođenjem vaučera i prodajom državnih škola

privatnim kompanijama. Država bi nastavila da izdvaja sredstva za obrazovanje, roditelji i

studenti bi "glasali vaučerima" za obrazovne institucije, koje bi se takmičile na slobodnom

tržištu.

Ukidanje državnog obrazovanja, pod ostalim nepromijenjenim uslovima, vodilo bi značajnom

poreskom rasterećenju svih pojedinaca i kompanija. Ovo rasterećenje, uz istovremeno

stvaranje obrazovnog tržišta pod pritiskom tražnje, pogodovalo bi razvoju privatnog

obrazovanja. U toj interakciji i konkurentskoj borbi privatnih obrazovnih ustanova na dobitku

bi bila i država i pojedinci koji tragaju za obrazovanjem, koje ih interesuje, a ne koje im se

nameće.

Sličan model bi mogao biti upotrijebljen i za reformu zdravstvenog sistema, čime bi država

značajno smanjila svoje troškove, odnosno uzimanja od poreskih obveznika za ove usluge, a

građani bi imali priliku da »biraju« kvalitetniju zdravstvenu zaštitu-uslugu.

2.4. Ispravljanje (Ne)savršenosti i (ne)pravednosti tržišta?

Postavlja se pitanje da li je "minimalna" država, ograničena na funkciju vladavine prava,

efikasna, odnosno da li država treba da obavlja i druge funkcije koje kao neto rezultat imaju

koristi za sve ili najveći broj njenih građana? Ovo je raskrsnica iz koje se račva najviše

puteva, kojima se kreću zagovornici (mnogobrojnih) drugih funkcija države. U osnovi pitanje

glasi: Da li sve ostale funkcije prepustiti tržištu, kao jedinom mjerilu ispravnosti

(efikasnosti)?

Prije razmatranja efikasnosti proširivanja funkcija, postavlja se pitanje, da li se kao moralna

može definisati ekstenzivnija država od minimalne? Da li je (ne)moralno uzeti od onih koji

imaju više (u terminima materijalnog bogatstva) i dati onima koji imaju manje? Da li je

(ne)moralno uzeti mali dio nečijeg bogatstva, pod prijetnjom državne prisile, i udijeliti ga

gladnom, starom, nemoćnom i bolesnom? Uz njih svakako i onima koji se kao takvi

prikazuju, kako bi koristili benefite preraspodjele, odnosno davanja. U krajnjem da li

(ne)moralna državna preraspodjela ide u korist ili na štetu najsiromašnijih i da li donosi

boljitak većini pojedinaca u jednom društvu?

2.4.1. Socijalno osiguranje i (pre)raspodjela

U terminima "ili ili" tržište može biti pravedno ili nepravedno. Ako je tržište pravedno

državna intervencija je nepotrebna.19

Ako je tržište nepravedno pitanje je da li država može

ispraviti ovu nepravdu? U slučaju pozitivnog odgovora pitanje je kako i uz koliki račun?

Kako račun uvijek neko treba da plati, proizlazi pitanje: Da li je ispravljanje nepravde na

način da nekima bude "bolje" dok će nekima, pa makar ti neki bili jedan građanin, biti gore,

pravično i moralno? Prvi problem pri ovoj analizi je definisanje pojma pravednosti.

U nemogućnosti da se definiše i kvantifikuje pravednost se najčešće poistovjećuje sa

socijalnom sigurnošću. Ukoliko se pravednost poistovjeti sa ovim terminom, postavlja se

19

Ovdje nije uzeta u obzir potreba političara i/ili interesnih grupa za preraspodjelom.

pitanje da li je tržište sposobno da zaštiti pojednica od nesigurnosti, odnosno da mu ponudi

socijalno osiguranje?

Većina pojedinaca je nesklona riziku20

. U želji da ga izbjegnu oni traže osiguranje, odnosno

zaštitu od štetnih događaja koji nijesu pod njihovom kontrolom. Između ostalih osiguranja,

pojedinci žele socijalno - zaštitu od nedovoljnog prihoda, odnosno zaštitu od siromaštva.

Socijalno osiguranje bi, u tom smislu, trebalo da štiti od niskih ili nikakvih prihoda. Uzima se

za gotovo da ukoliko nema socijalnog osiguranja, porodice ili prijatelja, pojedinci koji nemaju

prihoda (najčeće su to stari, bolesni, nesposobni, samohrane trudnice i sl), mogu umrijeti od

gladi. Pojedinci, takođe, mogu biti u situaciju da im dostupni poslovi ne omogućavaju zaradu

dovoljnu za egzistenciju ili da jednostavno preferiraju nerad očekujući da će im neko drugi, a

ponajprije država omogućiti preživljavanje. Za sve ove slučajeve je potrebno socijalno

osiguranje.

Tržište ne nudi socijalno osiguranje. Barem ne u obimu koji očekuju pojedinci.

Osiguravajuće kuće ne garantuju zaposlenje i lična buduća primanja. One ne osiguravaju od

siromaštva. Objašnjenje koje se može naći u literaturi polazi od najmanje tri razloga. Prvi se

odnosi na negativnu selekciju. Negativna selekcija javlja se kada ljudi znaju više o svojim

karakteristikama i ličnom riziku nego ponuđač osiguranja. Npr. kada ljudi skloni odmoru, a

neskloni radu predstavljaju sebe kao radnike. U tom slučaju nisko rizični osiguranici, oni za

koje postoji visoka vjerovatnoća da će u budućnosti imati dovoljne prihode, dijele iste

troškove osiguranja kao visoko rizični osiguranici. Tako, pojedinci koji znaju da su nisko

rizični ne žele da se osiguraju ili sami sebe osiguravaju na druge načine. Zbog ovakve

situacije, tražnja za privatnim osiguranjem postaje smanjena samo na visoko rizične grupe

ljudi, koji vjeruju da imaju veće šanse da ostanu bez prihoda. Selekcija pri kojoj se nisko

rizični pojedinci ne osiguravaju, a visoko rizični se osiguravaju, može dovesti do kolapsa

osiguravajućeg društva. U nemogućnosti identifikovanja visoko i nisko rizičnih grupa

osiguranika, privatne osiguravajuće kompanije nijesu sklone da ponude socijalno osiguranje

kao uslugu.

Drugi razlog je skopčan sa nemogućnošću da se identifikuje posljedica. Npr. ukoliko ljudi

traže osiguranje protiv nemogućnosti da rade zbog emocionalnih problema. U tom slučaju je

jako teško identifikovati što je emocionalni problem i osiguranik jednostavno može reći da je

za njega stresno da ide svaki dan na posao i traži da mu se plati propuštena zarada. Kao i za

prethodni razlog, uzrok su asimetrične informacije, na štetu osiguravajućeg društva.

Treći razlog uslovljen je postajanjem moralnog hazarda. Moralni hazard predstavlja slučaj

kada se osiguranik ne ponaša na uobičajan način, jer zna da će mu, u slučaju nepovoljnog

događaja, osiguravajuće društvo nadoknaditi štetu. Kada lični napori ne mogu biti obračunati,

privatna osiguravajuća društva odbijaju da ponude socijalno osiguranje.

Prethodno nabrojani razlozi najčešće važe i za sve druge slučajeve i vrste osiguranja, pa se

postavlja logična dilema: da li su u primjeru socijalnog osiguranja ova tri razloga izrazitija i

presudna za neuspostavljanje privatnog socijalnog osiguranja ili je u pitanju neisplativost

pružanja ove usluge od strane privatnih osiguravajućih kuća, zbog nelojalne konkurencije

države?

20

Nesklonost riziku može se mjeriti iznosom novca koji su pojedinci spremni da plate da bi izbjegli fer kocku,

pod kojom se uobičajeno podrazumijeva klađenje na jednu od dvije opcije koja ima vjerovatnoću dobitka 50%.

Suštinska razlika između privatnog i državnog socijalnog osiguranja je što odštetu u slučaju

privatnog mogu dobiti samo oni koji su platili premiju, a u slučaju državnog "odštetu" trebaju

da dobiju oni koji ne mogu da plate premiju (porez). I to najčešće po modelu koji

podrazumijeva da je odšteta (socijalno davanje) veća što je uplaćena premija (plaćeni porez)

manji. Ovo je"sistemska greška" državnog osiguranja. Pravednost pored sigurnosti obično obuhvata i kriterijum jednakosti. Kod ovog kriterijuma

postoji više mogućih opcija, a time i preferiranih pozicija: jednake polazne osnove; jednaki

rezultati; i jednake polazne osnove koje, uz ili bez intervencije, vode jednakim rezultatima. Ni

jednu od ovih opcija ne zadovoljava tržište. Tržište je ambijent koji kao uslov za učešće ne

poznaje kriterijum jednakih startnih pozicija, a kao rezultat ne donosi jednake benefite, pa je u

tom smislu socijalno nepravedno. U ovom kontekstu čak i povećanje dohotka (benefita) svim

članovima zajednice (Pareto efikasnost) za nejednak iznos znači socijalnu nepravdu.

Osim što postoji koncezus oko potrebe pružanja osnovnog socijalnog osiguranja, među

filozofima, ekonomistima i donosiocima odluka, kao i kod prosječnog glasača, postoji isto

tako snažan koncenzus po pitanju potrebe za državnom preraspodjelom kako bi se poboljšao

materijalni položaj osoba sa najnižim bogastvom. U državama blagostanja, ova politika ide u

pravcu da se dohodak svih građana u jednoj državi što je moguće više izjednači. Istovremeno,

niko ne dovodi u pitanje zahtjev da pojedinačno bogatstvo nakon preraspodjele za sve građane

bude na visokom nivou i da stalno bude sve više "oplođavano".

Ako tržište ne omogućava socijalno osiguranje i ne vodi jednakosti, da li je opravdana i

moralna intervencija države? Da li država treba da koristi svoj monopol nad legitimnom silom

kako bi osigurala određena socijalna prava, u slučaju bolesti, nezaposlenosti, siromaštva i

starosti, odnosno u slučaju nemogućnosti da pojedinac svojom (ne)aktivnošću obezbijedi

preživljavanje? Da li država treba da koristi svoju silu i da učini krajnje bogatstvo pojedinaca

jednakijim?

Pored moralnih razloga, utemeljenje za državnu intervenciju često se izvlači iz principa

opadajuće marginalne korisnosti. Prema principu korisnosti društveno blagostanje je funkcija

individualnih koristi. Pod pretpostavkom konstantnog blagostanja i opadajuće marginalne

korisnosti, bogastvo svih pojedinaca treba da bude jednako raspodijeljeno.

U funkciji pojednostavljivanja, može se poći od pretpostavke da u jednoj zajednici žive dva

pojedinca, Adam i Eva, pri čemu je Adam vlasnik tri jabuke, a Eva jedne. Do jabuka su došli

ličnim naporom - branjem. Oba člana zajednice imaju identičnu funkciju korisnosti.

Istovremeno, ukupno bogastvo je nepromjenivo, a povećanje bogastva Adama odnosno Eve

podložno je zakonu opadajuće marginalne korisnosti. Pri ovakvoj situaciji sve dok je

bogastvo nejednako raspodijeljeno, marginalna korisnost je nejednaka, i ukupna korisnost ove

zajednice se može povećati ukoliko se bogatstvo distribuira ka siromašnijem članu zajednice.

Jedino pri jednakoj raspodjeli bogatstva, pri kojoj su i marginalne korisnosti jednake,

socijalno blagostanje se maksimizira. Da bi maksimizirali bogatstvo zajednice Adam treba da

pokloni Evi jednu svoju jabuku, nakon čega bi oboje imali po dvije jabuke.

Međutim, pretpostavke u primjeru Adama i Eve nijesu realnost u stvarnom životu. Kako po

pitanju broja članova zajednice (koja je u ovom slučaju manje relevantna) tako i po pitanju

nepromjenjivosti bogatstva i jednakosti funkcije korisnosti. U primjeru Adama i Eve, kao i u

primjeru postojanja većeg broja pojedinaca, pod pretpostavkom da je puna jednakost

bogatstva ideal, državna intervencija bi trebala da vodi preraspodjeli bogastva sve dok svaki

član zajednice ne bi imao isti dohodak.21

Prvo kritično pitanje je logičnost funkcije korisnosti koja je jednaka za sve pojedince. U

predstavljenom primjeru to bi pitanje moglo da glasi: Da li Adam vrednuje iste robe i usluge

jednako kao i Eva? Ako je Adamov metabolizam ubrzaniji od Evinog pa uslovaljava veći

unos kalorija da li je njihova funkcija korisnosti od dodatne kalorije jednaka? Lična funkcija

korisnosti, kao ni emotivna satisfakcija ne može biti objektino mjerena. Na ovo se nadovezuje

pitanje u vezi sa opadajućom marginalnom korisnošću. Jednaka raspodjela bogastva

maksimizira blagostanje pod pretpostavkom opadajuće marginalne korisnosti. Dok se

granična korisnost većine dobara smanjuje sa njihovom potrošnjom ne može se izmjeriti kako

pojedinci vrjednuju dodatni dohodak, odnosno dodatnu potrošnju nekog dobra. Dodatni

dohodak za jednog pojedinca može imati istu ili čak i povećanu korisnost.

U primjeru jednake marginalne korisnosti povećanje bogatstva Evi na račun smanjenja

Adamovog bogatstva ne mijenja društveno blagostanje. Time državna interevenicija, u formi

preraspodjele od Adama ka Evi, ne utiče na ukupno blagostanje. Ipak, neodrživa je i

pretpostavka nepromjenjivosti ukupnog iznosa bogatstva, u jednoj zajednici.

Ukoliko se u model korisnosti osim bogatstva uključi drugu nezavisna kao što je dokolica,

tada maksimiziranje korisnosti pojedinca zavisi od njegove preferencije i vrednovanja

dokolice, odnosno rada (branja u slučaju Adama i Eve) kojim stiče bogatstvo (jabuke).

Istovremeno, državna intervencija putem poreza i subvencija će uticati na promjene

pojedinačnih odluka o radu, odnosno dokolici, i time uticati na ukupno bogatstvo, po pravilu

smanjujući ga ili usporavajući njegovo povećavanje. Tako, namjera da se ujednači bogatstvo

može voditi njegovom smanjenju. Stoga "optimalna distribucija", kao eventualni cilj koji bi

bio postavljen od strane države, mora uzimati u obzir ukupan iznos bogatstva, odnosno

troškove, u vrijednosti izgubljenih prihoda. Ovo potvrđuju i istraživanja koja pokazuje da za

svaku jedinicu povećanog raspoloživog dohotka za određenu grupu najsiromašnijih, kroz

raspodjelu dohotka, dolazi do smanjenja raspoloživog dohotka najbogatijih za više od jedne

jedinice.

Naredni primjer, takođe, može biti slikovit prikaz učinkovitosti tržišnog ishoda i državne

intervencije. Pretpostavimo da na teritoriji jedne države, nezavisno od ostalih građana, živi

deset Robinzona na deset različitih ostrva. Svaki od njih nezavisno od ostalih samostalno živi

i stvara na izolovanom ostrvu. Nakon izvjesnog vremena njihove pojedinačne sudbine se

povezuju putem radio veza, a njihov budući život je "osuđen" na međusobno komuniciranje.

Da li bi oni nakon uspostavljanja kontakta mogli jedni drugima postavljati zahtjeve za

izjednačavanje bogatstva, pod pretpostavkom da je moguće prenositi dobra s jednog ostrva na

drugo? Da li bi onaj koji ima najmanje (pod moralnim pravom) tražio nešto od drugih na

temelju prijeke potrebe, ili na temelju toga što je njegovo ostrvo prirodno najsiromašnije, ili

zato što je on prirodno najnesposobniji brinuti za sebe? Zar ne bi mogao reći kako pravda

zahtijeva da mu ostali nešto daju tvrdeći kako nije pravedno da on dobije manje i bude na

rubu bijede, možda i da gladuje? Mogao bi reći da nejednako bogatstvo potiče od različitih

21

Primjer je zasnovan i na pretpostvaci da redistribucija jednima povećava, a drugima smanjuje blagostanje.

Time redistribucija nikada nije Pareto efikasna, u smislu da omogućava svim individuama da budu najmanje u

nepromijenjenoj situaciji. Ovo je posljedica pretpostavke da blagostanje zavisi samo od bogastva.

prirodnih obilježja ostrva, koja nijesu zaslužena, te da je funkcija pravde ispraviti te

proizvodne činjenice i nejednakosti.22

U situaciji da se deset Robinzona dogovore o preraspodjeli bogatstva u korist siromašnijih,

usljed svojih altruističkih i moralnih pobuda ta odluka bi predstavljala njihov slobodan izbor,

na slobodnom tržištu. Međutim ukoliko se ovakav dogovor ne bi postigao da li bi država, na

čijoj se teritoriji nalaze sva ova ostrva, koristeći monopol nad legitimnom prisilom, trebala

intervenisati preraspodjeljujući dohodak? Da li bi ishod u kojem bi na kraju državne

intervencije svi Robinzoni imali isto bogatstvo bio pravedniji i moralniji? Štaviše, da li bi u

situaciji očekivanja buduće državne preraspodjele Robinzoni stvorili isti obim bogatstva koje

bi moglo biti predmet "pravednog" dijeljenja? Za slučaj kada bi, usljed očekivane buduće

državne preraspodjele, ukupan nivo bogatstva koju samostalno stvaraju Robinsoni bio niži, a

time i njihova konačna jednaka bogatstva nakon državne intervencije, da li je takva uloga

države poželjna, pravedna i moralna?

Bilo kako bilo, državna intervencija zahtijeva sredstva. Sredstva znače oporezivanje. Državna

preraspodjela podrazumijeva uzimanje, putem poreza, od jednih (Robinzona) da bi se dalo

drugim (Robinzonima). Svako oporezivanje je distorzivno, remeti slobodno tržište i konačni

rezultat koji bi bio proizveden na njemu u situaciji njegovog nepostojanja. Po pravilu, i

najmanje oporezivanje demotiviše rad, inicijativu i preduzetništvo. Ako bi se porezima

uprosječivalo bogatstvo (Robinzona), a učesnici na tržištu koje se oporezuje bili sa tim

upoznati, ni jedan učesnik (Robinzon) ne bi imao motiva da stvori bogatstvo iznad prosjeka.

Neki bi pomislili da je i nerad put do jednakog bogatstva. Sigurno da bi takva situacija

umanjila ukupno stvoreno bogatstvo u zajednici (Robinsona), a u krajnjem ukupno i

pojedinačno bogatstvo bi bilo bliže siromaštvu. Možda bi pravda sa aspekta postojanja

jednakosti bila zadovoljena, ali malo ko bi mogao jednakost svih (Robinzona) u siromaštvu

nazvati moralnijim ishodom u odnosu na nejednakost u bogatstvu.

Ipak, pružanje utočišta, hrane i njege, za beskućnike, gladne i bolesne odvajkada je bila

funkcija koje su države manje ili više ispoljavale. Postojeća situacija, pri kojoj privatne

kompanije ne pružaju usluge socijalnog osiguranja je alibi za državu da tu funkciju preuzme

na sebe, odnosno da nastavi sa pružanjem ove usluge, najčešće šireći je na osiguranje

socijalne jednakosti. Djelujući kao osiguravajuća kompanija, država, snagom svog monopola

nad legitimnom prisilom, propisuje obavezno osiguranje za sve građane, oporezujući one sa

prihodom i transferišući sredstva onima bez prihoda. Premija ove polise osiguranja jeste

porez, a naknada dolazi u obliku socijalne pomoći.

Građani sa nižim rizikom (visokim prihodima), ukoliko ne žele da plaćaju premije, kroz

poreska opterećenja imaju tri mogućnosti: da prestanu da rade i priključe se onoj grupi koja je

korisnik polisa socijalnog osiguranja; da vrše poresku evaziju (izbjegavanje plaćanja poreza)

rizikujući da budu kažnjeni od strane države; da izaberu drugu državu koja naplaćuje nižu

(konkurentniju) premiju. Izbor pojedinaca neke od ove tri opcije ukazuje na neefikasnost

(nekonkurentnost) sistema, a postojeći socijalni sistem tom prilikom čini skupljim i teže

održivim za ostale građane koji su u njemu. Poput privatnog osiguranja koje propada pod

pritiskom velikog broja zahtjeva za odštetu, za čije finansiranje nije prikupljen dovoljan iznos

premije, države propadaju ili grcaju u dugovima usljed nemogućnosti da svojim prihodima

pokriju narasle socijalne rashode. Istorija je puna primjera "velikih glasanja nogama", kao i

22

Primjer sa Robinzonima je prouzet od Roberta Nozika (2003) i prilagođen za potrebe ove analize.

slabljenja i propasti država usljed visoke preraspodjele i kažnjavanja najefikasnijih visokim

porezima.

2.4.2. Altruizam - odgovor slobodnog tržišta

Altruistička opredjeljenja mogu biti značajan dio ljudskog podsticaja. Iako je Adam Smit

naglašavao samo interes kao osnovni pokretač bio je svjestan da postoje i druga načela koja

čovjeka mogu činiti sretnim: "Koliko god se može pretpostaviti da je čovjek sebičan u

njegovoj prirodi očito postoje neka načela zbog kojih se zanima za sudbine drugih, i zbog

kojih mu njihova sreća postaje potrebom, iako on od nje ne dobija ništa osim užitka da je

gleda."23

Pretpostavimo li da su pojedinci sa većim dohotkom altruisti pa oni svoje blagostanje

zasnivaju ne samo na njihovom ličnom bogastvu već i na položaju siromašnijih, može se

uvesti nova pretpostavka: bogati Adam više vrednuje da pokloni svoju jabuku Evi nego da je

sačuva za sebe. Tako, zadovoljstvo Adama će se povećati ukoliko pokloni jabuku. Oba člana

društva će nakon ove redistribucije biti u boljem položaju. Međutim, kao što je prethodno u

tekstu navedeno, nemoguće je objektivizirati i izmjeriti emocije. Sve pozitivne i negativne

"emocije" ne mogu biti uzete u razmatranje i računicu. Npr. ovdje se ne analizira emotivno

zadovoljstvo Adama zato što je jabuku poklonio (baš) Evi, niti njeno (ne)zadovoljstvo što je

došla u situaciju da joj Adam pokloni jabuku. Ovo emotivno (ne)zadovoljstvo se ne dovodi u

odnos sa korisnošću dodatne jabuke za Evu, odnosno smanjenju korisnosti za Adama. 24

Može se uvažiti argumentacija da su u jednoj većoj zajednici transakcioni troškovi,

pomaganja mnogobrojnih pojedinaca koji trebaju pomoć, za Adama suviše visoki. Bogati

članovi zajednice nemaju dovoljno informacija o svim članovima te zajednice koji trebaju

socijalnu pomoć. Prikupljanje tih informacija je teško i skupo. Međutim, ovo samo po sebi ne

znači da država nema transakcione troškove socijalne preraspodjele i da je ona efikasnija.

Štaviše, kako Bastiat (2001) navodi država uvijek daje manje nego što je uzela, jer "njene

porozne ruke uvijek zadržavaju dio, a nekada i sve od onoga što kroz njih prodje".

Mnogobrojni primjeri potvrđuju da pojedinci bez prisile države doniraju siromašne, i to

najčešće ne preko države. I dok državne donacije najbogatijih nacija za zemlje u razvoju

opadaju25

, posljedne godine obilježio je rast privatnih donacija. Prema podacima Hronike

filantropista, a koje je objavio početkom januara 2008. Financial Times, 50 najdarežljivijih

Amerikanaca je tokom 2007. godine doniralo 7,3 milijarde dolara. U 2006. godini iznos

doniranih sredstava dostigao je 6,6 milijardi dolara, ne uključujući istorijsku donaciju Warren

Buffett-a od 43,5 milijardi dolara. Barron Hilton bivši predsjednik lanca hotela najveći je

donator u 2007. godini sa 1,2 milijarde dolara donacije. On je takođe saopštio da će slijedeći

stope svog oca nakon smrti ostaviti fondacijama 97% svog bogatstva. Na listi najvećih

Bafetu, Gejtsu i Hiltonu pridružili su se i Herbert i Merion Sendler bivši čelnici Golden Vest

finansijske korporacije, kao i biznismen Bernard Ošer, koji su zajedno dali 1,3 milijarde

dolara. Najuspešnija inicijativa za prikupljanje sredstava Klinton Global Initiativ je od 215

23

Adam Smit: "The Theory of Moral Sentiments", Indinapolis, Chichago, Liberty Clasics, 1976, str. 17, preuzeto

od Veselina Vukotića, Ekonomija i sociologija, IDN, 2007. 24

U ovom kontekstu, interesantno je prisjetiti se vica u kojem jedan (prvi) od dvojice prijatelja biva ljut što je

drugi pri raspodjeli dvije jabuke izabrao veću. Na pitanje (drugog) kako bi on izabrao (prvi) odgovara: "Uzeo bi

manju", nakon čega slijedi komentar (drugog): "Pa što se ljutiš, dobio si je." 25

Bogate zemlje koje su članice OECD-ovog Development Assistance Committee smanjile su zvaničnu pomoć

drugim državama na 104 milijarde u 2006. godini. Ovaj iznos predstavlja svega 0,3% njihovog nacionalnog

dohotka i značajno manje od 0,7% koliko je kao cilj postavljeno od strane Ujedinjenih Nacija.

donatora prikupila 7,3 milijarde dolara, za borbu protiv siromaštva i globalnog zagrijevanja.

Interesantno je da po prvi put, od kada se prate ovi podaci, deset najvećih donacija dolazi od

živih donatora. Prethodno su u vrhu liste obično bili donatori koji su zavještavali svoj novac

nakon smrti.

Po pravilu, što se države više i "šire" staraju za svoje građane to su bogati pojedinci manje

zainteresovani da pomognu svoje nemoćne i siromašne.26

2.4.3. (Prirodni) monopol?

Da li, ukoliko su sve funkcije prepuštene tržištu, taj sistem treba na bilo koji način regulisati?

U prilog odgovora na ovo pitanje, najprije je razmotrena situacija kada se država ne upliće u

tržišne odnose i kada se sve odluke donose od strane privatnih vlasnika.

Nevidljiva ruka tržišta omogućava da se ostvarivanjem ličnog interesa pojedinaca kroz

kupovinu i prodaju roba i usluga ostvaruje i opšti društveni interes. Da čovjek najbolje

pridonosi opštem blagostanju slijedeći svoje interese je jedno od ključnih zapažanja Adama

Smita (1998), koji je zapisao: "Ne očekujmo svoju večeru zbog dobre volje mesara, pivara ili

pekara, nego zbog njihovog obzira prema njihovom vlastitom interesu. Ne pozivamo se na

njihovu ljudskost nego na njihovo samoljublje, i nikada ne govorimo s njima o svojim

potrebama, nego o njihovim korisnostima".

Ostvarivanje individualnih interesa kroz interakciju pojedinaca na tržištu najednostavnije se

može prikazati ukoliko zamislimo pijacu. Svakog jutra desetine prodavaca i trgovaca dolaze

sa svojim proizvodima i sa svojim potrebama. Iza njihovih postupka stoji mnoštvo

individualnih odluka: što proizvoditi, u kojoj količini, kad i gdje prodavati, po kojoj cijeni

prodavati, što kupiti, u kojoj količini, kada kupovati, koliko platiti i sl. Tržište nudi okvir za

individualno ispoljavanje želja, znanja, umjeća, ličnih preferencija, ekscentričnosti, ličnih

sloboda u najširem smislu.27

Ovaj naočigled haos i nered rezultiraju stotinama transakcija na

zadovojsto jedne i druge strane. Sve odluke su donešene individualno na osnovu informacija o

tržišnim cijenama koje se formiraju sučeljavanjem ponude i tražnje, bez intervencije i

uplitanja države.28

Milton Fridman je zapisao: "Sistem cijena radi tako dobro, tako efikasno, a pri tom ga

najčešće nijesmo ni svjesni."29

Istovremeno, velika prednost slobodnog tržišta je da

omogućava privrednu saradnju ljudima koji se mrze, koji pripadaju različitim vjerama ili

potiču iz različitih sredina.30

U situaciji kada postoje prirodne ili druge barijere koje onemogućavaju da se na tržištu pojavi

više igrača na strani ponude ili tražnje, postoji mogućnost pojave diskriminatornih politika.

Ukoliko pojedinačni učesnik na tržištu ima moć da utiče na cijene tada postoji opasnost da će

alokacija resursa biti neefikasna. U ekstremnom slučaju postojanja jednog prodavca ovakva

26

U državi u kojoj se podrazumijeva da država je odgovorna za svakoga nema prostora za milosrđe, niti potrebe

za samopožrtvovanošću - Margaret Tačer (2004). 27

Ovdje podrazumijevam da su dobro definisana i priznata prava pojedinaca. Da se poštuje vlasništvo i da

postoji institucija koja štiti vlasništvo i ugovor. U suprotnom bi određeni pojedinci nalazili za racionalnije da

otimaju prije nego da kupuju. 28

Ovdje isključujem uplitanje države kroz nametanje poreza. 29

Milton and Rose Friedman (1996), str. 32. 30

Milton Fridman (2006).

tržišna moć se naziva monopolom. Opšta pretpostavka je da monopolista može povećati

cijene iznad marginalnih troškova nudeći manje proizvoda nego što bi ponudilo konkurentsko

tržište. Karteli, kao zavjereničke grupacije firmi u oligopolskoj tržišnoj strukturi31

, takođe

mogu da eksploatišu potrošače fiksiranjem zajedničkih cijena, podjelom tržišta ili vještačkim

smanjivanjem proizvodnje da bi se podigla cijena. Nije isključena ni situacija u kojoj

dominantni ponuđač prodaje po cijenama koje su niže od troškova, u cilju da istisne manje

konkurente, a onda nametne više cene. Ovakvo ponašanje se najčešće naziva predatorskim.

Prethodno izneseno stanovište predstavlja uobičajeno ekonomsko objašnjenje mogućeg

narušavanja tržišta usljed postojanja monopolskih struktura. Ekonomskom objašnjenju

mogućeg negativnog uticaja monopola na tržište nerijetko se pripisuju i drugi negativni efekti

vezani za univerzalne vrijednosti, kao što je npr. individualna sloboda. Nerijetko se tvrdi da je

korist od konkurentskog tržišta, osim efikasnosti, i u povećanju individualnih sloboda. »Jedan

kupac ili prodavac mogu svojim odlukama ograničiti kupovinu ili prodaju, mogu vršiti

diskriminaciju prilikom kupovina ili prodaja. Zato je važno obezbijediti ambijent za

funkcionisanje konkurentskog tržišta, na kome lični atributi, kao što su rasa, pol, nacionalnost

i dr. ne igraju ulogu. Prisustvo mnogo ponuđača i kupaca čini konkurentsko tržište

anonimnim i nepersonalnim i diskriminacija je nemoguća. Dobrovoljnost kao karakteristika

tržišta je još jedan vid ličnih sloboda jer nas tržište ne prisiljava niti nalaže, prinudnost i

dužnost.«32

Zasnovano na ovom logiciranju, većina teoretičara identifikuje obavezu države da očuva i

zaštiti konkurentsko tržište. Pitanje je, da li ovakav pogled i koncept ima puno ekonomsko i

praktično utemeljenje? Ako je odgovor pozitivan tada logično slijedi pitanje kako ovu

obavezu država treba da izvršava. Kako koncipirati institucionalno uređenje koje

onemogućava iskorišćavanja monopolskog položaja na tržištu, na štetu ostalih učesnika?

Opšteprihvaćeni koncept podrazumijeva uspostavljanje državnih komisija koje će određivati

kada je neka kompanija u monopolskoj poziciji i kada zloupotrebljava monopolsku situaciju

na štetu potrošača i drugih tržišnih učesnika, kao i formiranje regulatornih agencija koje će

imati zadatak da određuju cijene i količine, a u najboljem slučaju da imitiraju tržište. Ove

institucije bi trebale imati znanja da odrede kada i u kojoj situaciji kompanije ostvaruju

monopolsku poziciju i (zlo)upotrebljavaju je prouzrokojući društveno neefikasan ishod.

Nadalje, ove institucije bi trebale biti sposobne da nakon "prepoznavanja" (prirodnog)

monopola odrede cijenu jednaku marginalnim troškovima, kao efikasno rješenje koje bi

postojalo u uslovima savršene konkurencije. Istovremeno, polazna pretpostavka za efikasan

rad ovih institucija podrazumijeva ne samo stručne već i nepotkupljive ljude imune na

»socijalne« i političke pritiske, kao i na lobiranje biznisa.

Današnji argumenti u prilog postojanja prirodnih monopola i potrebe njihovog regulisanja

obuhvataju pozivanje na ekonomiju obima, odnosno opadajuće granične troškove proizvodnje

i štetu od "nepotrebnog" umnožavanja kapaciteta. Prvi set argumenata polazi od stanovišta da

se prirodni monopoli javljaju kada proizvodna tehnologija počiva na visokim fiksnim

troškovima proizvodnje, tako da troškovi opadaju sa povećanjem proizvodnje. U takvim

situacijama, shodno ovoj teoriji, jedan proizvođač će biti sposoban da proizvodi po nižim

troškovima nego dva ili više proizvođača. Drugi set argumentacije se takođe veže za

povećanje troškove i štete usljed paralelnog razvijanja (kopanja, građenja i sl) infrastrukture.

31

Oligopolska tržišna struktura se definiše kao postojanje dva ili svega nekoliko tržišnih učesnika na strani

ponude. 32 Hillman (2002).

Kao praktični primjeri postojanja prirodnih monopola najčešće se navode sistemi za

proizvodnju, prenos i snadbijavanje električnom energijom i vodom. Telefonski i poštanski

servis se sve donedavno takođe smatrao klasičnim primjerima tržišne greške koja zahtijeva

državnu intervenciju.

Svjedoci smo da, proizvodi i usluge koji su se do prije samo par godina mogli označiti kao

prirodno monopolski to više nijesu. Sve je više alternativnih proizvoda kojima se može

supstituisati potrošnja određenog dobra kojim vlasnik (zlo)upotrebljava monopolsku poziciju

na tržištu. Do pojave mobilnih i satelitskih telefona, interneta i komunikacijskih softvera

poput skype-a fiksna telefonija je bila dominantno komunikacijsko sredstvo. Postojanje

jednog ponuđača na određenom tržištu je najčešće značilo ekonomsku neisplativost za ulazak

drugih. Ovo prije svega jer je bazična infrastruktura ogroman trošak i prepreka za pojavu

novih igrača. Sa pojavom mobilne telefonije, interneta i novih usluga tržište je bitno

promijenjeno. Lak, jednostavan i jeftin pristup omogućava veći broj igrača na strani ponude,

što stvara uslove da ovaj segment tržišta bude slobodan od državnog regulisanja.

Iskustvo pokazuje da sa otvaranjem tržišta u ovim sektorima i povećanjem broja tržišnih

učesnika na strani ponude, umjesto rasta cijena koju sugeriše klasična teorija prirodnog

monopola, dolazi do suprotnih tendencija - i to ne samo pada cijena, već i do širenja spektra

usluga i poboljšanja njihovog kvaliteta. Ovi rezultati ne duguju se samo tehnološkom

progresu već gotovo identična iskustva se vežu i za kasni XIX i rani XX vijek kada je u

Americi postojalo na desetine i stotine konkurenata. I u ovom sektoru "prirodni monopol" je

isključiva posljedica državnog uplitanja i regulacije.33

Kao sumarni zaključak priče o monopolima jasno je da, u najvećem dijelu, transakcioni

troškovi nastaju kao rezultat uplitanja države (porezi, carine, procedure, dozvole, kvote,

regulacija, ograničenja, zabrane i sl). Da bi se ovi troškovi smanjili generalna je preporuka što

otvorenije i slobodnije tržište, uz što manje regulacije i diskrecionih moći države. Takođe je

nesporno da su, od definisanja kao takvih pa do današnjih dana, monopolske pozicije najčešće

nastajale i opstajale usljed miješanja države, a mnogo rjeđe usljed tehnoloških razloga.

Ako tržište posmatramo ne kao statičnu strukturu već kao dinamični ambijent na kojem se

takmiče preduzetnici, a u situaciji kada nema pravnih ograničenja konkurenciji, tada činjenica

da jedan proizvođač ili ponuđač roba i usluga ima najniže troškove u nekom vremenskom

periodu ima samo pozitivne posljedice na potrošače. Da nema njega cijena bi bila veća.

Proces konkurencije čini svaki monopol nemogućim, a trenutna povoljna pozicija preduzeća

je povoljna i za potrošača. Ako želi da se održi kao lider mora biti konkurentniji od ostalih.

Konkurentniji podrazumijeva jednako dobre ili čak kvalitetnije proizvode za niže cijene.

2.4.4. Eksternalije

Pigouova Ekonomika blagostanja (1920) u ekonomsku analizu uvodi pojam eksternalija. On

razlikuje društveni i privatni neto proizvod, koji predstavlja razliku između ukupnih koristi i

ukupnih troškova jedne transakcije ili procesa. Društveni neto proizvod biće veći kada

dodatne koristi pripadnu osobama koje ne učestvuju u transakcijama, a biće manji ako se

trećim stranama nametnu troškovi koji im neće biti nadoknađeni i stoga nijesu vidljivi u

cijeni.

33

Detaljnije pogledati, Thomas DiLorenzo, Mit o prirodnom monopolu, www.katalaksija.com

Najednostavniji primjer koji oslikava ovu situaciju je slučaj proizvodnje određenog dobra pri

kojoj fabrika svoj otpad ispušta u rijeku zagađujući vodu uzgajivaču ribe koji nizvodno ima

ribnjak. Proizvodnja fabrike pogoršava položaj uzgajivača ribe, a da to nije rezultat promjena

cijena. Aktuelin primjer može biti i "prljava tehnologija" koja zagađuje životnu sredinu. Time

jedan ili nekoliko proizvođača svojim postupcima negativno utiču na ostale članove

zajednice.

Sličan primjer je i situacija pušenja cigareta u javnim prostorijama. Osobe u javnoj prostoriji

dijele svjež vazduh, a osoba koja započne pušenje cigarete šteti vazduh i pogoršava položaj

drugih osoba u toj prostoriji. Osoba koja puši cigaretu koristi (šteti) čist vazduh kao oskudni

resurs. Kako ne postoji tržište čistog vazduha on svoju (štetnu) radnju ne plaća. Cijena

cigarete koju je platio izražava njegov privatni trošak, dok društveni granični trošak nije

adekvatno plaćen.34

Dakle, kada djelovanje pojedinca ili preduzeća negativno djeluje na blagostanje drugih, a da

se taj uticaj ne ostvaruje kroz tržišne cijene, taj se uticaj, tržišne nesavršenosti, naziva

eksternalijom, u ovim primjerima negativnom eksternalijom. Istovremeno proizvodnja i

korišćenje određenih proizvoda može imati pozitivnih efekata na treća lica. Koristi od

naučnika koji otkrije novi efikasniji lijek je ne samo lična i kompanijska, već opšta. U ovom

primjeru govori se o o pozitivnoj eksternaliji.

U osnovi eksternalije su posljedica nedefinisanih vlasničkih odnosa. U primjeru sa rijekom,

fabrikom i uzgajivačem ribe, ako rijeka nema vlasnika, svako je može besplatno koristiti. Da

postoji vlasnik rijeke postojala bi i cijena za njeno korišćenje i eksternalije ne bi bilo. Vlasnik

rijeke bi bio zainteresovan da maksimizira svoju korist pa bi usljed tog motiva vjerovatno

uveo nadoknadu za zagađivača, koji bi racionalnije koristio čistu vodu ili bi zahtijevao

ugradnju prečišćavača. Dakle, kada postoji vlasnik resursa cijena tog resursa odražava

vrijednost njegove alternativne upotrebe i on se usljed toga koristi efikasno. Sa druge strane

javni resursi se koriste neefikasno jer niko nije motivisan da ih štedljivo koristi.

Da li je zbog postojanja eksternalija i u kom obliku potrebna intervencija države? Veliki broj

eksternalija rješiv je putem tržišta. Koazova teorema35

, pokazuje da državna intervencija nije

potrebna u mnogim slučajevima za koje se smatralo da ih samo država može riješiti (ili da će

angažovanje države dati bolji rezultat od tržišta) ako su ispunjeni određeni uslovi. Koazova

teorema objašnjava da će samo tržište (bez pomoći države) uvijek naći efikasno rješenje u

situaciji ukoliko su vlasnička prava "marketibilna" (što podrazumijeva da su prethodno

vlasnička prava definisana) i ako su transakcioni troškovi jednaki nuli. Koazova teorema

najbolje daje rezultate kada postoji samo nekoliko učesnika i kada su izvori eksternalija dobro

definisani.

Kako navodi Rosen (1985) dodjeljivanje vlasničkih prava u skladu sa Koazovom teoremom

može pomoći rješavanju nekih važnih ekoloških problema. Naveden je i primjer zagovornika

privatizacije rijeka u SAD koji naglašava da "u Engleskoj i Škotskoj, privatno vlasništvo nad

rijekama i plovnim putevima uspješno sprečava izlovljavanje i omogućuje kontrolisanje

onečišćenja vode već 800 godina. Vlasnici jednostavno naplaćuju pravo ribolova na njihovom

dijelu rijeke. Posljedica je da su vlasnici ekonomski podstaknuti da održavaju riblji fond i

čistotu plovnih puteva".

34

Ukoliko izuzmemo poreze i akcize koje većina država naplaćuje na legalno prometovane duvanske

prerađevine. 35

Ronald Coaseu američki ekonomista nobelovac, engleskog porijekla.

Drugi primjer primjene Koazove teoreme odnosi se na zaštitu divljih životinja. Radi zaštite

ptica na Skadarskom jezeru moguće je zabraniti lov. Ipak lokalno stanovništvo nije

motivisano prihvatiti zabranu, pa će i pored zabrane nastaviti da lovi. Zakon je teško i skupo

implementirati, a granični trošak za svaku ubijenu pticu jednak je nuli. Nultna cijena vodi

velikom izlovljavanju. Umjesto zabrane mogla bi se dodijeliti (prodati) vlasnička prava nad

životinjama. U tom slučaju lokalno stanovništvo bi imalo podsticaja da čuva jata ptica jer

mogu zaraditi prodajom dozvola za lov. Podaci govore da je Kenija 1977. godine zabranila

lov i broj slonova je pao sa 167.000 na 16.000 u 1989. godini. Suprotno tome 1982. godine

Zimbabve je dodijelio vlasnicima zemlje vlasnička prava nad divljim životinjama. Od tada do

1995. godine broj slonova je narastao od 40.000 na 68.000.

Međutim, problem se sastoji u tome što transakcioni troškovi nikada nijesu jednaki nuli, a

vlasnička prava nijesu uvijek "marketibilna", jer se uvijek ne mogu precizno identifikaovati i

prodavati, npr. efekti globalnog zagađenja. Teško je zamisliti situaciju pri kojoj bi milioni

ljudi koji su pogođeni zagađenjem vazduha u velikim gradovima i hiljade zagađivača bili

okupljeni da pregovaraju, uz mali trošak pregovaranja. Tako, pojedine eksternalije se ne mogu

riješiti u slobodnoj interakciji pojedinaca, pa se postavlja pitanje da li i kakva državna akcija u

takvim situacijama može biti djelotvorna.

Rješenje koje je ponudio britanski ekonomst Pigou, 1930-tih godina jeste uvođenje poreza

zagađivačima kako bi se ispravila situacija u kojoj oni ne plaćaju za određene inpute koje

koriste bez adekvatne nadoknade za štetu drugih. Pigouov porez je uveden na svaku jedinicu

zagađivačeve proizvodnje u iznosu jednakom graničnoj šteti što je stvara pri efikasnoj veličini

proizvodnje. Ovaj porez povećava granični trošak proizvođača. On bi trebao da ga motiviše

da brine o eksternalije koju stvara i tjera ga da proizvodi efikasno, obično na nižem nivou

obima. No pitanje je kako se nadoknađuje gubitak ostalih? Kod ovog državnog miješanja

brojni su praktični problemi u primjeni. Koja je visina poreza odgovarajuća? Da li je moguće

identifikovati sve koji su pogođeni zagađenjem? Ako je moguća identifikacija, da li poreski

prihod transferisati onima koji trpe štetu? Čak i u najprostijem primjeru sa dva učesnika, u

primjeru fabrike na rijeci i uzgajališta ribe, to nije jednostavno.

Ako i identifikujemo odgovarajuću visinu poreza, poruka da sva uzgajališta dobijaju

nadoknadu zbog prljave vode može motivisati druge da grade uzgajališta iako to inače ne bi

činili. Rezultat će biti veliki broj uzgajališta koja nijesu efikasna već računaju na državnu

preraspodjelu. Druga moguća intervencija je subvencija zagađivaču kao motivacija da ne

zagađuje. Iako ova intervencija može djelovati čudno, ona daje slične efekte kao i uvođenje

poreza. Problemi koji se javljaju pri implementaciji Pigouvog poreza manje više javljaju se i

prilikom ove intervencije. Ova državna akcija može motivisati pojavljivanje novih zagađivača

koji to ne bi bili da nema državnih subvencija, što u krajnjem vodi kontra efektu- većem

zagađenju. Istovremeno, da bi se isplatile subvencije, pri ostalim nepromijenjenim

okolnostima, neko za iste mora da plati poreze, pa je pitanje da li bi efekti novih poreskih

opterećenja bili negativniji od same ekternalije. Pojedini autori navode da je upotreba

subvencija u ove svrhe i etički nepoželjna.

U suočavanju sa eksternalijama, regulacija je najčešće implementirana državna politika.

Propisivanje maksimalno dozvoljenog zagađenja iz fabričkih dimnjaka, maksimalne potrošnje

goriva ili ispuštanja izduvnih gasova za automobile dominantne su politike koje primjenjuju

države. Empirijska istraživanja ne daju jasnu potvrdu prednosti ove intervencije. Ona je

efikasna u zavisnosti od vrste i mjesta zagađenja. Jedno istraživanje je došlo do zakljuka da su

savezni standardi u Americi koštali 7 do 10 puta više od poreza na gorivo koje bi dalo iste

rezultate. Ovo iz razloga jer standardi ne uspijevaju izjednačiti granične troškove smanjenja

potrošnje goriva svih korisnika, uključujući stare automobile, kao i potrošnju goriva u druge

svrhe. Efikasnost implementacije regulacije zavisi od brojnih faktora: brzine kojom se izdaju

naredbe, ozbiljnosti kojom se sprovodi regulacija, spremnosti regulatora da brzo prilagođava

propise, socijalnim i kulturološkim prilikama u sredini gdje se implementira, djelotvornosti u

dokumentovanju prekršaja i propisivanju kazni, strogoći kazni i sl.

Ovdje se trebaju uzeti u obzir i politički pritisak kojem će regulator vjerovatno biti izložen.

Na pitanje zašto je rugulacija u oblasti zaštite životne sredine toliko popularna ukoliko je

najčešće nedjelotvorna, Rosen (1985) daje dva moguća odgovora. Jedna je mogućnost da

zakonodavci vole osjećaj da su nešto napravili, a ozakonjenje regulacije upravo im to

omogućuje, iako bi druge mjere poput, stvaranja tržišta, mogle dati bolje rezltate. Drugi,

ciničniji, odgovor, objasnio bi da je regulacija posljedica želje političara da se zadovolje obje

strane: izglasati vrlo "plemenite" zakone koji će zadovoljiti pristalice zaštite životne sredine,

ali će istovremeno biti dovoljno nedjelotvorni da preduzeća i dalje nesmetano posluju.

Sljedeća moguća intervencija povezana je sa samim uzrokom postojanja eksternalija. Kako je

prethodno navedeno same eksternalije su rezultat nepostojanja tržišta odnosno nedefinisanih

vlasničkih prava. U tom smislu, država može intervenisati stvarajući tržište, kroz prodavanje

dozvola za zagađivanje. Svaka dozvola značila bi pravo na određeno zagađenje. Država može

putem aukcije prodati "prava na zagađivanje", koja bi pripala onima koji su spremni najviše

da ih plate. Naplaćena cijena stvara ravnotežu na tržištu tako da je visina zagađenja jednaka

visini koju je odredila država. Pretpostavka da bi ova mjera bila efikasna, kao uostalom i sve

prethodno pomenute je da se sa sigurnošću može utvrditi ko je zagađivač.

I dok problemi tržišne greške mogu predstavljati poziv i priliku za državnu intervenciju u

ekonomiji, oni je najčešće ne zahtijevaju. Činjenice da tržište ne funkcioniše u određenim

situacijama perfektno ne znači da je država sposobna da popravi situaciju. Na primjer, u

određenim situacijama, troškovi implementiranja državne agencije koja bi rješavala pitanja

eksternalija mogu prevazići troškove izazvane samom ekternalijom. Štaviše, država, čiji su

donosioci odluka po prirodi grešni ljudi, može praviti grešku. Dok na teorijskom nivou država

sa lakoćom ispravlja greške u praktičnom svijetu to se rijetko dešava. Greške se liječe novim

greškama koje su povod za nove intervencije. Lako se upadne u začarani krug liječenja

posljedica, a ne uzroka. A samo izračunavanje veće socijalne koristi od uplitanja države je

jako problematično. U situacijama kada je država već odreagovala i kada je jednostavno

utvrditi svu pogrešnost ove reakcije nova reakcija se često opravdava velikim socijalnim i

političkim troškovima vraćanja sistema u pređašnje odnosno početno stanje.

Sve u svemu primjena državne politike u oblasti eksternalija sadrži mnoga teška tehnička

pitanja implementacije. Čini se da idealne politike nema, ali se najefikasnijim pokazuju

tržišno usmjerena rješenja.

***

Sumirajući ukupno poglavlje može se zaključiti da su osnovne funkcije države od suštinske

važnosti. Države služe svojim građanima štiteći njihove živote, njihovu imovinu i primjenu

ugovora. Širenje države iznad okvira ovih funkcija sužava ekonomsku slobodu, inicijativu i

preduzimljivost, što šteti prospritetu i povećanju blagostanja.

Iskustvo i istorija pokazuju da kada se krene sa cijenjenjem opštih interesa i potrebnog

uplitanja države od strane donosioca odluka najčešće se obuhvat državnih funkcija proširi do

nivoa koji ne samo da predstavlja štetnu konkurenciju subjektima na tržištu, već ugrožava i

stabilnost same države, odnosno ugrođava njene osnovne funkcije. Ovo iz razloga jer su sami

donosioci odluka zainteresovani i motivisani da promovišu ideje i projekte koje realizuju, a da

minimiziraju negativne uticaje koje ovi poslovi sa sobom nose. Tako, svjedoci smo da

državne institucije i agencije obzdanjuju i promovišu izgradnju škola, mostova, puteva,

nerijetko i isplatu penzija, socijalnih davanja i sl. I to je obično ono što se vidi – kada država

daje, gradi, zapošljava i sl. Stoga i pozivi za većim platama, penzijama, većom socijalnom

pomoći, novim putevima, mostovima, boljem obrazovanju i zdrastvenoj zaštiti zvuče

prihvatljivo, poželjno i u opštem interesu. Ipak, kao i uvijek, postoji i ona druga, manje

prijatna strana. Da bi se nekome dalo prethodno se mora od nekoga uzeti. A samo uzimanje je

najčešće veće od davanja, kako je to još Bastiat (2001) zapisao.