Galerija Klovićevi dvori

GALERIJA KLOVIĆEVI DVORI

VASKO LIPOVACRetrospektiva 14. 09. 2017. – 7. 01. 2018.

Partner Izložbe:

Sponzori i pokrovitelji:

1

Galerija Klovićevi dvori

Vasko LipovacRetrospektiva

Autor izložbe: Zvonko MakovićKustosica izložbe: Ana Medić

U Galeriji Klovićevi dvori 14. rujna 2017. godine otvara se velika retrospektivna izložba

uglednog hrvatskog umjetnika Vaska Lipovca. Predstavljanje umjetnikova opusa u autorskom izboru

uglednog povjesničara umjetnosti dr. sc. Zvonka Makovića bit će realizacija nastojanja da se Lipovčev

opus sagleda na jednom mjestu i tako istovremeno naznače sve raznolike medijske i poetske

odrednice unutar kojih je Vasko Lipovac pokušavao realizirati vlastito polje rada.

Izložba koja će na dvije etaže Klovićevih dvora predstaviti oko 250 umjetničkih radova – od

skulptura, slika, grafika,crteža, reljefa, instalacija do sasvim intimnih crtačkih zapisa nastalih na

samom kraju Lipovčeva života, duboko je humanistički promišljen umjetnički imaginarij svijeta za koji

je umjetnik vjerovao da ima svoju svrhu. Umjetnička djela, najvećim dijelom iz vlasništva umjetnikove

obitelji, od kojih će neka po prvi put biti javnosti pružena na uvid, podcrtavaju važnost Lipovčeva

ishodišta u najranijim dodirima sa stvaralaštvom unutar zavičajnih Škaljara, Kotora i lokalne kulture.

Upravo je to popudbina kojom Vasko unutar hrvatske moderne umjetnosti druge polovine 20.

stoljeća gradi svoju autentičnu poziciju. Ova izložbena prezentacija njegova umjetničkog opusa pružit

će rijetko viđen presjek kroz sve faze umjetnikova iznimno plodnog stvaralaštva, u rasponu od prvih

radova nastalih početkom pedesetih, do zadnjih crteža nastalih na samom kraju umjetnikova života,

tijekom 2006. godine.

Ana Medić, kustosica izložbe

2

Galerija Klovićevi dvori

Vasko Lipovac se kao rijetko koji drugi suvremeni umjetnik uspio nametnuti kao prepoznatljiv

znak sredine u kojoj je djelovao, a gledajući iz širega rakursa, može se reći i iz koje je potekao. Bio je jedan od najznačajnijih umjetnika Splita druge polovice 20. stoljeća, a da istodobno osobine njegove

umjetnosti odudaraju od svega što pripada bogatoj likovnoj tradiciji toga grada. Nametnuo se kao autentični komentator gradskih posebnosti, postigao nešto što je u književnosti i kazalištu unazad

stotinjak proteklih godina izraslo u prepoznatljivu lokalnu tradiciju, jedinstvenu u korpusu hrvatske kulture. Figure koje je Lipovac oblikovao pripadaju onome svijetu koji živi punim intenzitetom na

ulicama, trgovima, na rivi i dvorištima Splita. Te se figure ne zatvaraju u svoje volumene, svoja tijela. Formalni aspekt ovdje traži literarnu nadgradnju, podrazumijeva priču i bez te dimenzije Lipovčeva bi

djela bila lišena svojega bitnog sadržaja. Ona pozivaju na dijalog i nude svoju priču koja je dio svakodnevice koju se dobro poznaje jer je zajednička. Likovi, koje umjetnik izabire i oblikuje ih, nisu

konkretni likovi, pa tako ni portreti, nego je riječ o tipovima i ta im osobina daje mjeru općenitosti. Posljedica toga je njihova laka prijemčivost, promatrač ih doživljava dovoljno bliskima jer dijele

zajednički prostor, zajedničke navike i ponašanja.Kada se Vaska Lipovca locira u Split i djelo mu se promatra samo iz tog ambijenta, isključuje

se iz njega čitav niz posebnosti koje podjednako tako pripadaju širem geografskom, povijesnom i uopće kulturnom kontekstu. Rođen u Kotoru, školovan u Zagrebu, a život i stvaralački vijek proveo u

Splitu, Lipovac je utkao duh Mediterana u svoje djelo kao ključnu supstancu. Sam je u jednom razgovoru rekao kako mu je „mediteranski ambijent uvijek izazovan na drukčiji način“. Stoga i

njegove priče, komentari, dosjetke koje oblikuje svojim kipovima, slikama, reljefima koliko da naliče jedni na druge, toliko su uvijek drukčiji, posebni.

Obilje vedrine, ponekad humora, ironije, ali i ljepote, čine ovu umjetnost koliko zavodljivom, toliko i nadasve duhovitom. „Nikad nisam imao svjesnu namjeru unositi humor ili ironiju u svoje

radove, ali život je takav“, govorio je. „Iako su moji likovi često osamljeni i vrlo često tužni“, komentirao je svoje djelo dalje, „u njima se osjeća radost života. A erotika je uvijek važan pokretač,

on ponese baš preko neočekivanih detalja, kroz neke atmosfere koje su teško čitljive dok se ne zakorači u svijet motiva“.

Sve te osobine, međutim, nimalo ne narušavaju čisti plastički govor pa se u Lipovca prepoznaju mnoge teme koje su obilježile umjetnost prošloga stoljeća. Ovdje se otkrivaju i elementi

pop-arta i figuralike karakteristične za, recimo, francuske „nove realiste“. Ovdje ćemo pronaći i pokret kao bitnu supstancu skulpture, ali pokret ovdje nije samostalni sadržaj kipa, nego je podčinjen

narativnome aspektu. Od umjetnika ruske avangarde, jednog Aleksandra Rodčenka, do Alexandera Caldera iz druge polovice prošloga stoljeća pokret je bio glavni sadržaj skulpture, točnije objekta, jer

je i pojam skulpture relativiziran. Međutim, izmicanjem tijela skulpture s čvrsta uporišta, s postolja, i prepuštanjem da slobodno lebdi u prostoru, učinjen je zaokret u mnogim aspektima. Pokret,

međutim, kod Lipovca dopunjuje izgled i priču koje kip sadrži i priopćuje ih promatraču. Pokretu ovdje nije cilj biti samo to što je, nego je on važna dopuna vrlo precizno modeliranome volumenu i

prvenstveno je u funkciji izgleda, točnije vizualnoga sadržaja kipa. Nalazimo ovdje također humor koji

3

Galerija Klovićevi dvori

ima bliske odjeke kakve smo ranije sretali u Joana Miróa. Drugim riječima, Vasko Lipovac je ugradio mnoge važne elemente prethodnika, ali ih je uvijek prilagodio duhu mjesta i vlastitome umjetničkom

izrazu. Rođen je u Kotoru 1931. u uglednoj građanskoj obitelji u kojoj se njegovala i cijenila

umjetnost. Odrastao je u brojnoj obitelji i bio najmlađe od petoro djece Spasoja Lipovca i Antice Lui. Obitelj je bila vrlo dobro situirana jer je otac bio uspješan brodarski agent i veletrgovac, a sredina u

kojoj su živjeli bila je u Škaljarima, mjestu u Boki kotorskoj, u neposrednoj blizini Kotora. Za razliku od drugih naselja Boke, Škaljari su više gravitirali kopnu, nego moru. Stanovnici su stoljećima bili čuvari

granice prema Crnoj Gori, borili se s Venecijancima protiv Turaka, a bili su cijenjeni kao zidari i sudjelovali u izgradnji i obnovama kotorskih zidina. Postoji bogata kulturna baština toga mjesta koja

seže do srednjega vijeka. To su mahom crkve, njih čak petnaestak, od kojih je najstarija ona sv. Petra iz IX. stoljeća, a zanimljivo je i to da iz XIII. stoljeća potječe crkva sv. Dujma, zaštitnika grada Splita.

Kult ovoga sveca širi se istočnojadranskom obalom sa Splitom kao središtem, a crkva u Škaljarima najjužnija je točka do koje taj kult dopire. Taj nam znak govori još nešto, a to je kulturna i politička

pripadnost Kotorske biskupije, pa tako i Škaljara, Splitu. Ovaj izlet u daleku prošlost tek je usputna napomena koja će se druge polovice 20. stoljeća u slučaju Vaska Lipovca potvrditi u najvećoj mogućoj

mjeri. Nitko, naime, kao ovaj umjetnik nije svojim životom i djelom tako čvrsto povezao dvije geografske i kulturne točke izgradivši na njima jedinstven prostor ispunjen vlastitim djelom koji

prožima i iz njega zrači duh Mediterana. Pokušamo li tražiti korijene umjetničkoga nagnuća u mladom Vasku Lipovcu, to neće biti

teško. Njegova majka Antica Lui, koja dolazi iz imućne i ugledne bokeljske obitelji, razvijala je u svojoj djeci osjećaj za lijepo, upućivala ih na umjetnost, a i sama je pokazivala slikarske vještine. Kuću su

posjećivali ugledni slikari, a umjetnička djela su se kupovala i bila dijelom svakodnevice obitelji Spasoja i Antice Lipovac. Najmlađi od petoro djece, sin Vasko, rano je osjetio nagnuće za umjetnost i

kada je trebalo birati budućnost, izabrao je upravo nju, umjetnost. Obitelj ga je podržavala u njegovim nakanama i to je nedvojbeno bilo važno za mladića koji napušta svoj zavičaj i kreće na studij

u Zagreb gdje su mu već bila starija braća i sestre. U Škaljarima je Vasko Lipovac proveo djetinjstvo i prvu mladost pa i vrijeme nakon 1945.

kada se obiteljska situacija izmijenila. Nekoć bogata građanska obitelj ostala je bez svojega imetka, no način života se ipak nije bitno promijenio. Nakon završene Državne realne gimnazije Vasko je

otputovao u Zagreb gdje je u jesen 1950. upisao netom otvorenu Akademiju primijenjenih umjetnosti. Ta institucija je svojim programom, ali i nastavnicima pomogla formirati više važnih

umjetničkih osobnosti, među kojima su Jagoda Buić, Zlatko Bourek, Ordan Petlevski, Zvonimir Lončarić, Ante Sony Jakić i nekolicina drugih. Nažalost, vijek Akademije primijenjenih umjetnosti bio

je kratkotrajan i ona je prestala djelovati 1955. godine. Vasko Lipovac, baš kao i svi drugi polaznici te vrijedne škole, uvijek su isticali kako su rad i znanje koje su u njoj stjecali bili od velike važnosti za

osobnu formaciju. Odreda vrlo istaknuti nastavnici nisu ih podređivali svojem izrazu, svojim afinitetima, nego su ih poticali na traženje njihovih vlastitih. Nastavnici koji su tu predavali bili su

različitih profila, ali očito dobri pedagozi. Bili su tu slikari jasnih umjetničkih osobnosti, kao Željko

4

Galerija Klovićevi dvori

Hegedušić, Ernest Tomašević, Vilim Svečnjak, kipari Kosta Angeli Radovani i Marin Studin, arhitekt Vjenceslav Richter i brojni drugi. Ravnateljica Akademije primijenjenih umjetnosti bila je Branka

Frangeš Hegedušić, umjetnica vrlo širokoga dijapazona, slikarica i crtačica, ilustratorica i čipkarica koja se usto bavila i nizom komplementarnih djelatnosti.

Iz doba školovanja na Akademiji sačuvano je više Lipovčevih radova pa se lako mogu prepoznati kako njegove mogućnosti, tako i sposobnost primjene stečenoga znanja. Radi pejzaže i

portrete, a zbog programa škole širi se registar tehničkoga znanja pa osim slika u ulju i temperi, radi grafike, temperu na staklu, a osobito treba istaknuti jedan vitraj kojemu je sačuvana i detaljna skica

na kartonu. Moglo bi se reći kako je ovo prvo ozbiljno i zrelo djelo tada dvadesetčetverogodišnjega Lipovca. Ženu s mačkom, kako se zove vitraj iz 1955., posljednje godine školovanja na Akademiji,

karakterizira naglašena stilizacija. Naravno da treba razumjeti kako je riječ o specifičnoj tehnici u kojoj se fragmenti raznobojnoga stakla međusobno povezuju olovom. Međutim, ono što odaje umjetničke,

a ne samo tehničke vrijednosti, je izvanredna usuglašenost kako u kromatskome pogledu, tako i u definiranju prostorne stilizacije u čemu je sve podređeno plošnosti i ritmičkim pomacima koji iz toga

proizlaze. To djelo ostaje izolirano, a osim skice za vitraj, ništa sličnoga nije nastalo. Međutim, tijekom školovanja na Akademiji Vasko Lipovac radi niz portreta svojih rođaka i oni su sačuvani. Ono što ih

karakterizira, to je sklonost stilizaciji. Lica lišava svake ekspresivnosti, ona odaju mir, čak odsutnost osobnosti. Naglašenu stilizaciju, dakako, nalazimo i na spomenutom vitraju Žena s mačkom iz završne

godine studija. Međutim, riječ je o različitim vidovima stiliziranja, shematiziranja. Portreti rođaka drže se realističkoga predloška, na vitraju je iz svakoga detalja jasno da tu nema ničega realističnoga, da je

riječ o konstrukciji dobro usklađenih fragmenata koji gotovo da mogu funkcionirati i bez označiteljske uloge. Površine plavoga razmještene su bez obzira na to što ti dijelovi označuju, baš kao što je i sa

zelenim i oker plohama. Na pojedinim mjestima pojavit će se ornamentalni ukrasi koji će potencirati shematizaciju, ali i dati dojam apstrakcije. Podloga na koju je smještena žena u tolikoj je mjeri

oslobođena svake natruhe realističnoga i pretvorena u apstraktno polje koje ritmiziraju dijelovi raznobojnih polja. Takav pomak prema apstrakciji, a koji dolazi od posvemašnje stilizacije

konkretnoga motiva, vidi se i na drugom jednom djelu iz iste, 1955. godine. To je slika na staklu Morski konjic u kojoj se oblik konjica pretvara u apstraktnu šaru zadržavajući ipak dovoljno

elemenata koji pomažu lakom prepoznavanju motiva. Nakon završene Akademije primijenjenih umjetnosti Vasko Lipovac polazi Majstorsku

radionicu Krste Hegedušića i tu boravi od 1956. do 1959. Kao što su godine školovanja na Akademiji bile važne za formiranje i traženje vlastita izraza, to će biti još više boravak kod jednog od

najuglednijih hrvatskih slikara i pedagoga. Nije ovdje bilo toliko važno usavršavanje u tehničkome pogledu, koliko mogućnost da se među izabranim diplomiranim slikarima svakodnevno iskušavaju i

odmjeravaju vlastite sposobnosti, ono što se netom razumjelo kao vlastiti jezik te razmjenjivale informacije. Hegedušić je birao zaista najbolje mlade slikare i svakome omogućavao da ustrajava na

onome što je prepoznao kao individualnu posebnost. U generaciji u kojoj je Lipovac pohađao Majstorsku radionicu posebno mu je bio blizak slikar Ordan Petlevski kojega je poznavao još s

Akademije primijenjenih umjetnosti. Pogledaju li se studentski radovi dvojice mladih umjetnika,

5

Galerija Klovićevi dvori

mogu se prepoznati stanovite srodnosti, a one se očituju prije svega u naglašenoj stilizaciji figura. Međutim, vrlo brzo Lipovac i Petlevski će razmicati svoje prostore i svaki od njih definirati vlastita

poetička načela. Iz 1956. potječe Lipovčeva slika Kišobrani koja je važna iz više razloga. Stilizacija, koju ovdje provodi, potpuno je drugačija od svega što je radio ranije. Riječ je nizanju sedam vrlo

shematiziranih antropomorfnih figura kojima su tijela okomiti raznobojni pravokutnici, a glave kugle s jedva naznačenim crtama lica. Također, a što je istaknuto i u nazivu ove slike, iznad glava nalaze se

stilizirani kišobrani kojima se naglašavaju pojedina mjesta. Još veću stilizaciju, točnije shematizaciju, naći ćemo na drugoj slici iz iste godine koju bi se moglo čak razumjeti kao nastavak prethodne. Riječ

je o slici Ikona (1956.) na kojoj ponovno nalazimo sedam stiliziranih antropomorfnih figura svedenih na okomite pravokutnike i kugle iznad njih koje označavaju glave. I dok je na prethodnoj još bilo

pokušaja individualiziranja lica iscrtavanjem očiju, nosa, usana, sada je umjesto svega toga samo nizanje kugli s naglašenim sjenčanjima koja pružaju dojam volumena. I dok su tijela sasvim plošna,

glavama se sugerira trodimenzionalnost, a učinjeno je to vjerojatno stoga da bi se potencirao ritam. Različiti pomaci u visinu omogućavaju da glave, zapravo kugle, stvaraju ritmičke pomake. Nema

nikakvih naznaka dubinskoga kretanja, nema nikakvog jasnog pokreta, nego je sve podređeno plohi. Takva radikalna stilizacija upućuje ovu ranu Lipovčevu sliku predlošku od kojega joj je uzet i naslov, a

to je ikona. Međutim, ikoni će ga približiti i opći dojam mirnoće, štoviše maestetičnosti. Boravak u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića Lipovcu je pomogao najviše u oslobađanju

tek naslućenih potencijala i ideja koje je rješavao potpuno individualno. Godine provedene kod Hegedušića Vasko Lipovac će kasnije pamtiti kao iznimno važne za njegovu i formaciju, i afirmaciju što

je često isticao. Iako je u nekolicine kolega koji su ovdje boravili u isto vrijeme kada je pitanje oslobađanja od akademskoga nasljeđa, pa i realističnosti prikaza, bilo opće mjesto, nitko kao Lipovac

nije pribjegavao u takav oblik stilizacije kao sredstva koje će ga udaljiti od konvencionalne predstave, prizora izvedenog na načelima koja se zasnivaju na realizmu. Ideja majstora Hegedušića i bila je da

polaznicima omogući razvijati upravo vlastite ideje, ma koliko one često bile nedovoljno artikulirane. Pitanje različitosti i poticanja na razlike moglo bi se shvatiti kao najveću vrlinu staroga majstora. U

jesen 1957. jedna vrlo heterogena skupina slikara, a kojoj su ličnost Krste Hegedušića, njegovi predratni prijatelji, njegova radionica bili svojevrsnom okosnicom, predstavila se na izložbi u

Umjetničkom paviljonu kao Grupa Mart. To je jedna od umjetničkih grupa koja se pedesetih godina javlja na hrvatskoj sceni. Međutim, za razliku od drugih, i ranijih, kao što su EXAT-51 i Gorgona, Grupa

Mart nema program, nema manifest, slikari koji su se pojavili na izložbi nisu imali nikakvih čvršćih poetičkih srodnosti pa nije ni neobično da se ta grupa brzo i raspala. Tu su izlagali, uz Krstu

Hegedušića, njegovi prijatelji iz Grupe Zemlja iz međuratnoga razdoblja, kao što su Edo Kovačević, Željko Hegedušić i Vilim Svečnjak. Bili su također i umjetnici koji se javljaju na početku pedesetih, kao

Edo Murtić, Nikola Reiser, Zlatko Prica, Šime Perić, Ivo Kalina, Ferdinand Kulmer, Boris Dogan. Vasko Lipovac i Ordan Petlevski bili su također među njima, a zajedno s Kulmerom, Kalinom, Perićem i

Doganom polaznici su u to vrijeme Majstorske radionice Krste Hegedušića. Ubrzo će pokazati kako su razlike među članovima Grupe Mart bile isuviše jake, a neka zajednička i koheziona mjesta isuviše

slaba da bi kao grupa uopće mogli opstati pa svatko od njih nastavlja, ili započinje, individualan put.

6

Galerija Klovićevi dvori

Ranije spomenuta Lipovčeva slika Ikona bila je važna iz više razloga jer je njome naznačio, možda više nego ijednim drugim djelom iz tih, pedesetih godina, sve ono na čemu će od šezdesetih

pa nadalje graditi svoju karakterističnu figuraliku, i to ne samo kada je slikarstvo u pitanju, nego i skulptura. Međutim, u vrijeme boravka u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića Lipovac će započeti i

definirati jedan segment svojega opusa koji će kasnije komentirati kao promašaj, kao vrijeme utrošeno bez osobite koristi. Riječ je o dvogodišnjem rasponu između 1957. i 1959. kada nastaje

ciklus slika zasnovanih na načelu geometrijske apstrakcije. Zaista, niti ranije, niti kasnije nije kod Lipovca bilo sličnih slučajeva. Potpuni odmak od figuracije i usvajanje stroge apstrakcije umjetnik je

htio naglasiti i nazivima ovih slika. Zove ih jednostavno „kompozicijama“, a upravo će ta svoja djela izložiti u City of York Art Gallery u Engleskoj kamo je pozvan s Ordanom Petlevskim. Obojica slikara

izlažu apstrakciju, međutim, dok je ona Petlevskoga duboko organska, Lipovčeva je geometrijska. Moglo bi se reći da je izložba prošla vrlo dobro u inače uglednoj galeriji ovoga grada na sjeveru

Engleske. Popratili su je napisi u novinama, među kojima treba izdvojiti i komentar najuglednijeg ne samo engleskoga, nego i europskoga kritičara Herberta Reada koji je konstatirao da su i Petlevski, i

Lipovac „vrijedni pažnje, svaki na svoj način, svaki u svom svijetu.“ Pa ipak, unatoč distanciranju od svojih apstraktnih slika s kraja pedestih, ta djela su zanimljiva

i onda kada ih se ne promatra samo unutar Lipovčeva opusa. Nekoliko godina ranije, točnije 1951., javlja se u Zagrebu grupa EXAT-51 svojim manifestom u kojemu se članovi pozivaju, između ostaloga,

na geometrijsku apstrakciju, a slike Ivana Picelja i Vlade Kristla iz prve polovice pedesetih indikativne su ukoliko ih se promatra s pozicije Lipovčevih Kompozicija iz 1957.-1959. godine. Nije pretjerano reći

da je Vasko Lipovac usvojio neka programatska stajališta s Piceljevih slika nastalih između 1952. i 1957. godine pa se stoga kroz njih može prepoznati i snaga referencija koju su slikari EXAT-a ostavili u

vlastitoj sredini, hrvatskome slikarstvu pedesetih. Ivan Picelj, a zatim Aleksandar Srnec i Vlado Kristl artikulirali su u svojoj sredini geometrijsku apstrakciju početkom pedesetih uz veliki otpor kritike i

uopće kulturnog establishmenta. Razloga za otpor i neprihvaćanje bilo je s više strana. S jedne strane zato što se govorilo kao o nekritičkome podilaženju umjetnosti sa Zapada koju se, iz perspektive

rigidnoga socijalizma, smatralo buržoaskom i dekadentnom. S druge strane, geometrijsku apstrakciju nije se prihvaćalo jer je u njoj bila dokinuta svaka spona koja je slikano polje vezivala s realnim,

organskim svijetom. Sva trojica spomenutih slikara došla su do nultoga stupnja predstave, prikaza viđenog iz poznatoga svijeta bez ikakvoga prijelaznog stupnja. Tu se odmah baratalo s nepredmentim

figurama koje nisu upućivale na išta poznato iz prirode. Postojao je i treći razlog za oponiranje slikarima grupe EXAT-51. Oni se nisu pozivali na lokalnu baštinu, na neku domaću i poznatu tradiciju,

nego su svoj referentni krug odredili imenima iz kompleksa avangardi iz prvih desetljeća 20. stoljeća. Bauhaus, ruska avangarda, De Stijl bili su pojmovi na koje su se pozvali Picelj, Srnec, Kristl i drugi

umjetnici iz ove grupe, prije svega Vjenceslav Richter koji nije bio samo arhitekt, nego i teoretičar, kritičar, polemičar koji se zalagao za umjetničke, štoviše i šire kulturne strategije izrečene u Manifestu

EXAT-a i raspravama koje su pratile nastup exatovaca, osobito nakon prve zajedničke izložbe Kristla, Picelja, Rašice i Srneca održane početkom 1953. u Društvu arhitekata u Zagrebu. Trebalo je samo

nekoliko godina da se situacija u kulturi , ali i politici promijeni. Tomu je pogodovala i šira fronta s

7

Galerija Klovićevi dvori

koje se krenulo u osvajanje nepredmetnoga svijeta, apstrakcije, pa i neprihvaćanja linije kontinuiteta na lokalnu tradiciju.

No, promotrimo li ove Lipovčeve slike nastale u duhu geometrijske apstrakcije kao dio isključivo njegova djela, jasno je da je njima iskušavao snagu redukcije što će mu itekako pomoći kada

šezdesetih krene u svoju figuraciju, prihvati načela na kojima će graditi svoju umjetnost sve do kraja. Ograđujući se od ovoga kratkog izleta u geometrijsku apstrakciju, ipak je priznao: „Za ostvarenje

mojih kompozicija potrebna mi je nastudirana skica malog formata, koja ima sve potrebne elemente.“ Što to znači? Znači samo jedno, a to je da je za realizaciju bilo kojega djela nužan precizno

definiran stav, u ovome slučaju stav prema redukciji kao bitnome načelu Lipovčeve umjetnosti. Bilo one koju nalazimo u apstraktnim Kompozicijama (1957.-1959.), bilo figurativnim.

Početkom šezdesetih Lipovac se vraća figuri i ta djela imaju neke elemente srodne onima s rijetkih sačuvanih slika nastalih neposredno nakon što je završio Akademiju i došao u Majstorsku

radionicu Krste Hegedušića. To su slike Kišobrani i Ikona, obje iz 1956. godine. Serija slika koje nastaju 1962. i 1963. godine najbolji je primjer za taj, uvjetno rečeno, prijelazni put. Brojna djela imaju isti

naziv, Kockica, manjega su formata, a možemo ih samo uvjetno smatrati slikama. Riječ je o trodimenzionalnim djelima, točnije pravokutnim drvenim pločama na čijim stranicama umjetnik

oslikava stilizirane ljudske figure. Važno je tu istaknuti upravo predmetnu prirodu ovih slika, činjenicu da je riječ o punome volumenu, točnije kvadru kojemu je jedna veća stranica podloga slike. Možda

upravo njima Lipovac naznačuje iskorak u puni prostor, napuštanje plohe / slike i osvajanje prostora. Skulpture, koje će uskoro postati dominantnim segmentom Lipovčeve produkcije, naziru se baš u

ovim malim drvenim objektima. Figure koje on slika na površini naglašenom modulacijom, a to je sjenčanje, potenciraju volumene lišene svakog suvišnoga znaka. Riječ je o istaknutim oblinama koje

potenciraju dojam tjelesne čvrstoće i punoće, a što svoje značenje dobivaju u punome prostoru. Djelo kao da se na taj način nudi ruci, dodiru, unatoč činjenici da je riječ o slici. Takva želja za

iskorakom u prostor još će više doći do izražaja sredinom šezdesetih godina kada umjetnik u sliku ugrađuje fragmente drugoga materijala, čipke u slici Spoza ili metala u slici Vitez, ili kada samo na

jednom dijelu figure stvara reljefni namaz boje (Bez naziva, 1964.) I ugrađivanje drugačijega materijala u tkivo slike – tkanina, čipka, metal – i gusto, pastozno

slikanje da bi se postigla reljefna površina primarnoga materijala (boje) treba promotriti u kontekstu vremena. Riječ je o sredini šezdesetih kada na umjetničkoj sceni prevladava enformel i kada se

potencira materijalnost slike, a postiže se to tehnikom kolaža. Vasko Lipovac u spomenutim i nekim drugim djelima primjenjuje upravo kolaž. Međutim, za razliku od slikara enformela koji su razgradili

formu i pribjegli sirovoj materiji, Lipovac će tek pojedine fragmente svojih naglašeno figurativnih slika osnažiti isticanjem „druge“ tvari. To bi se moglo reći i za sliku Figura na zlatu (1966.) gdje je podloga

dvjema figurama zlatne boje. Godinu dana ranije nastala je slika Ikonostas (1965.) koja nam pomaže da upravo kroz slikarstvo ikona i primjenu zlata koje je ondje vrlo često kontekstualiziramo sliku iz

1966. godine. Dakako da se sada uzima u obzir i kulturna sredina iz koje Lipovac dolazi, a to je Boka kotorska pa i njegovo podrijetlo, budući da mu je otac bio pravoslavac. Upotrebu zlata nalazit ćemo i

kasnije, osobito kada radi reljefe koji se referiraju na sakralne motive.

8

Galerija Klovićevi dvori

I dok je krajem pedesetih serijom Kompozicija u cijelosti prihvatio načela na kojima se temeljila geometrijska apstrakcija, sredinom šezdesetih Vasko Lipovac će tek ovlaš posegnuti u

inventar drugoga tipa apstrakcije, enformela, i preuzeti iz njega efekte koji će isticati predmetni karakter slike, a figure su dominantan sadržaj njegovih slika. Postupno će napuštati kolažnu tehniku i

maksimalno se koncentrirati na figuru iz koje će brisati sve individualne osobine i svoditi je na tipske. Nema pojedinačnoga, nego se shematiziranjem i reduciranjem sva pozornost usredotočuje na opće.

Možda je dobar primjer za to slika Nogometaši (1968.) na kojoj jedanaest gotovo identičnih muških figura odjevenih u dresove postavlja frontalno u pravilno ritmiziranome nizu. Da bi naglasio

odsutnost individualnih karakteristika, s lica briše sve opisne detalje, kao što su usta, nos, oči, obrve, kosa i u kuglaste forme ucrtava samo okomitu razdjelnu crtu. Tek će na dva krajnje lijeva lika

naznačiti jedva uočljive sitne oči. Što znači ovak redukcionizam, brisanje individualnih crta, a pretvaranje likova u tipske figure? Znači uvod u sljedeću etapu Lipovčeva stvaralaštva u kojoj će

prevladavati skulptura, dakle puna forma, čisti volumeni, a da bi se tipske osobine naglasile što više, umjetnik će postupno isključivati i boju te radeći u visokopoliranome metalu iz figura izbrisati svaku

natruhu individualnosti. Gotovo bez izuzetka Lipovac modelira snažno stilizirani ljudski lik kojemu će osobito značenje

davati materijal, a to je metal visokoga sjaja, točnije mesing obložen niklom. Radi seriju akrobata i uopće sportaša, a osim čelika radit će i skulpture u drvu koje premazuje živim bojama, no potpuno

shematiziranih tijela i glava. Bojom se postiže osobita izražajnost te se na taj način kompenziraju nepostojeće individualne crte likova.

Tijekom sedamdesetih Split dobiva novi, vrlo veliki dio grada nazvan Split 3. Riječ je o kompleksu kvartova izgrađenih planski i u duhu visokog modernizma, a cilj je bio osigurati stanove za

novopridošle stanovnike. Split 3 osmislili su iskusni slovenski urbanisti Vladimir Braco Mušič, Marjan Bežan i Nives Starc, a najdragocjenije u toj cjelini jest da je zamišljena kao niz kvartova koji će imati

osobine tipičnih splitskih tradicionalnih kvartova, ulica, trgova. Takve mikro-cjeline, točnije ulice, radili su domaći arhitekti, pa je tako Ulicu Šime Ljubića projektirao Dinko Kovačić, Boškovićevu ulicu

Ante Svračić, a kvart Trstenika arhitekt Ivo Radić. Kao najuspjeliji dio smatra se Ulica Šime Ljubića arhitekta Kovačića koji je u njoj zamislio skulpturu Vaska Lipovca. Spominjem ovaj detalj stoga što je

Vasko Lipovac po prvi put počeo svoju skulpturu promatrati u širem kontekstu, ne samo kao estetski i umjetnički predmet, nego je svoje prepoznatljive, krajnje stilizirane forme vidio u živome gradskom

tkivu koje ima sve osobine aktualnog vremena, ali i one lokalne, mediteranske, specifično splitske. Drugim riječima, umjetnik kao bitnu komponentu svojega djela uključuje otvoreni, javni prostor koji

dopunjuju i mijenjaju stanovnici, šetači, djeca koja se igraju shvaćajući skulpturu ne kao spomenik, nego kao dio vlastite svakodnevice. Mnogo godina kasnije na zelenoj površini Ekonomskoga fakulteta

bit će postavljena velika crvena skulptura u obliku krajnje stiliziranoga cvijeta.Tijekom devedesetih Vasko Lipovac sudjeluje na natječaju za spomenik Draženu Petroviću u

Olimpijskom muzeju u Lausannei i dobiva prvu nagradu i realizaciju. Ovo je na prvi pogled atipično Lipovčevo djelo jer je kao glavni motiv uzeo figuru velikoga košarkaša u njegovu karakterističnom

iskoraku s loptom prije ubacivanja u koš. Iako je sve jasno, nipošto nije riječ o tipičnom figurativnom

9

Galerija Klovićevi dvori

prikazu, budući da je lik košarkaša predočen u visokom reljefu na četvrtastoj mramornoj podlozi koja je okomito razdijeljena u niz pravilnih traka. Ono što ulazi u samu skulpturu je sjena koju baca tijelo

igrača na tlo prekriveno zelenilom travnjaka. Savršena sinteza prirodnoga ambijenta i visokoestetizirane skulpture, kojoj je primarna namjena memorirati lik slavnog sportaša, ostvarena je

na vrlo rafiniran način. Takvu sintezu prirodnoga ambijenta i kiparske intervencije u njemu, naći ćemo i u djelu Perle (1998.). Riječ je o brojnim bijelim kamenim kuglama razmještenim na stijenkama

oštroga grebena koji se nalazi na plaži u istarskom gradiću Rabac. Efekt začudnosti koji se ovdje otkriva postignut je suprotstavljanjem pravilnih geometrijskih tijela, kugli, u ambijent istoga

materijala, a koji je oblikovala priroda. Kugle su, naime, izrađene iz krečnjaka uzetog iz obližnjeg kamenoloma, dok je stijena na koju su one razmještene istoga sastava, ali uslijed vremena i

atmosferilija oštrih i nepravilnih površina. Ako je spomenik Draženu Petroviću karakterizirala krajnja sofisticiranost, pa i na estetskoj razini, tu osobinu nalazimo i u Rapcu, ali je ona izražena na

konceptualnoj razini.Vasko Lipovac je negdje 1977. govorio kako mu je namjera intervenirati na rivi u Splitu da se

tome popularnom dijelu grada ublaži horizontalnost. Namjeravao je na rivi postaviti svoje figure koje bi djelovale kao da su opredmećeni sami prolaznici, uvući ih u živo gradsko tkivo tipične mediteranske

svakodnevice. Govorio je također kako svoje intervencije shvaća kao dopunu javnome prostoru, kao način oplemenjivanja prostora. Tijekom osamdesetih i devedesetih godina on zaista radi figure

šetača, prolaznika, mornara, mladenki, biskupa, dokonih gospođa odjevenih u svečanu, pomalo staromodnu odjeću koji kao da su svi uhvaćeni na gradskome šetalištu u jednome trenutku. Ono što

međusobno razlikuje ove figure od svih prethodnih je da im Lipovac daje vrlo precizno definirane osobnosti: od mimike, gesta, držanja do odjeće. To su skulpture iz bojanoga drveta, različitih su

veličina, ali se doimaju kao da su sve sabrane istoga časa s gradskih trgova i šetališta, a veličina im je podešena po točki i udaljenosti s kojih su viđene. Iako su individualnih karakteristika, one se ipak ne

doimaju portretima konkretnih osoba, nego je prije riječ o tipovima. Tipovima koga i čega? Te skulpture odgovaraju tipovima mornara, nevjesti, usidjelica, dokonih gospođa, kicoša, stare gospode,

svih onih koje zatječemo na glavnim gradskim mjestima na kojima se treba pokazati. Upravo i je riječ o tipovima pomalo naglašenih egzibicionističkih sklonosti. Oni su došli na javno mjesto da bi bili

viđeni, da bi ušli u pogled drugih, ali sebi sličnih. Paralelno s tim djelima kojima bi zajednički nazivnik bio šetači ili prolaznici, Vasko Lipovac

radi seriju djela, također iz bojanoga drveta, s izrazito erotskim sadržajima. Na tim se skulpturama, ali i slikama i reljefima, osobito prepoznaju egzibicionističke, pa i voajerističke sklonosti likova. Kao što

se šetači u svojoj frivolnosti razmeću pogledima drugih, tako je to prepoznatljivo i na djelima erotskih sadržaja. Međusobne nježnosti pa i erotske igre koje razmjenjuju muškarci i žene prije da računaju na

pogled drugih, neke imaginarne publike, nego da su skoncentrirani na sami sebe. Najkompleksnija cjelina iz kasnijega razdoblja Vaska Lipovca, točnije iz prve polovice 90-ih

godina, Biciklisti, predstavlja možda konačnu sintezu svih njegovih ranijih radova. Što čini Bicikliste? Čine ih dvadesetak ljudskih figura od bojanoga drveta koje se na biciklima, također drvenim, kreću u

nizu poput natjecatelja s biciklističkih trka. Unatoč jake stilizacije u tretmanu figura, svaki je biciklist

10

Galerija Klovićevi dvori

duboko individualiziran, on ima vlastiti izraz lica, vlastitih je gesta, zaokupljen je svojim nastojanjem da se domogne cilja.

Biciklisti su možda i najzaokruženije Lipovčevo djelo ne samo stoga što su brojčano veliki, nego što podrazumijevaju punoću prostora i neposredan odnos s promatračima. Nije to jedino djelo

koje je shvaćeno kao svojevrsna serija, sekvenca. Nije teško uočiti kako je umjetnik mnoga svoja djela radio varirajući jedan predložak, jednu temu ili motiv pa je teško iz tih varijanti izdvojiti jedno i

shvatiti ga kao apsolutni original. Lipovac ne robuje diktatu unikata, on svoje djelo razumije kao tok, kao slijed, a varijacije kao važan sadržaj djela. Tome u prilog ide i umjetnikovo nastojanje da radije

barata tipovima, nego konkretnim likovima. Postoje brojne varijante javnih spomenika, skulptura, djela obilježenih religioznim temama. Ono što ih sve povezuje, to je duh vedrine i prisnosti.

Puni efekt kiparska djela Vaska Lipovca dobivaju na javnome prostoru, kada se uvuku u konkretan život i u konkretan ambijent. Tu će umjetnik otkriti sve svoje potencijale u neposrednom

dijalogu s običnim ljudima, prolaznicima, flanerima. Otkrit će, štoviše, svoje stvarne korijene, budući je ova umjetnost iznikla iz jednostavne svakodnevice, života malih ljudi s Mediterana od kojih je

baštinila vedrinu, ironičnost, pričljivost. Međutim, smještanjem tih djela u enterijere ne gubi se ni ovdje njihov efekt, budući da snagom koju zrače mijenjaju prostor i obraćaju se promatraču pružajući

mu jednostavne i svima dobro poznate ljudske osobine koje odaju njihov mediteranski identitet, ma štogod on značio.

Zvonko Maković

11