GIGA

Julie Garwood

Trofej

GIGA

2

Mom sinu Gerryju Garwoodu Ovo sam sačuvala samo za tebe

GIGA

3

PRVO POGLAVLJE Engleska, 1066. Nije ni znao što gaje pogodilo. U jednom trenutku barun Royce nadlanicom je otirao znoj s čela, a u drugom se našao leñima ispružen na zemlji. Oborila gaje s nogu. Doslovce. Čekala je da skine kacigu, pa podigla kožnu traku s kamenčićem ugniježdenim u sredini i počela njome vitlati sve dok nije postigla željenu brzinu. Oštar zvuk koji je parao zrak, podsjetio ju je na zavijanje ranjene zvijeri ili fijuk vjetra u krošnjama drveća. Kako bilo, nije se na njega obazirala. Tog hladnog i maglovitog jutra, sva njezina pozornost bila je usmjerena na siluetu koja je mirno stajala u podnožju bedema, jedva petnaestak metara od njezina skrivena položaja na vrhu. Gorostasni Norman bio je laka meta. Činjenica što je bio voña neprijateljskih vojnika koji su se drznuli krenuti u osvajanje posjeda njezine obitelji, poduhvat joj je učinila još sladim. U njezinim mislima gorostas je postao Golijat. A ona je bila David. Ipak, za razliku od junaka iz drevne priče, nije namjeravala ubiti svog neprijatelja. Daje htjela, mogla gaje pogoditi ravno u sljepoočnicu. Ali nije. Željela gaje samo ošamutiti i zato je gañala u čelo. Akobogda, ostavit će mu trag koji će mu do kraja života zagorčati okus predstojeće pobjede. Jer, Normani su pobjeñivali. Za najviše sat ili dva, probit će se u unutrašnjost dvorca. Znala je da se više ništa ne može učiniti. Normani su bili višestruko brojčano nadmoćni. Situacija je bila posve beznadna. Povlačenje je bilo jedino razumno rješenje. Ipak, pomisao na predstojeći poraz previše ju je boljela da bi se s njom jednostavno pomirila. Normanski gorostas bio je četvrti napadač kojega je William od Normandije, taj kopilan, u posljednja tri tjedna poslao da osvoji njezin dvorac. Prva trojica borila su se poput dječaka. Uz pomoć vojnika njezine braće, nije ih bilo teško nagnati u bijeg. Ovaj je bio drugačiji. Otpočetka je bilo jasno da s njim neće lako izaći na kraj. Osim stoje bio neusporedivo iskusniji od svojih prethodnika, bio je i mnogo lukaviji. Doduše, vojnici pod njegovim zapovjedništvom bili su jednake šeprtlje, no imao je čvrstu ruku i znao ili je obuzdati. Bilo je očito da im neće dopustiti da se raznježe. Mrski Normani proslavit će pobjedu prije kraja dana. Nije ni najmanje dvojila da će njihov zapovjednik biti opijen pobjedom. O da, osobno će se potruditi osigurati mu to zadovoljstvo. S osmjehom na licu odapela je kamen u smjeru njegova čela. Barun Royce upravo je sišao s konja ne bi li izvukao jednog od sVojih vojnika iz opkopa oko dvorca. Budalaš je izgubio ravnotežu i naglavačke pao ravno u vodu. Budući daje bio u oklopu, poput kamena bi potonuo ravno do dna, da ga Royce nije jednom rukom uhvatio za čizmu i izvukao iz mračnih dubina. Tresnuo gaje na travnati nasip i podigao vizir njegove kacige. Začuvši kako kašlje, zaključio je da mu njegova pomoć više nije potrebna. Momak je bio živ. Uzdahnuo je, skinuo kacigu i nadlanicom otro znoj s čela. Jedva stoje spustio ruku, snažan udarac pogodio gaje posred čela. Odletio je unatrag i prizemljio se na leda, podalje od svog pastuha. Nije dugo bio u nesvijesti. Kad je otvorio oči, jutarnja magla još uvijek se nije podigla, a njegovi vojnici ustrčali su se oko njega pokušavajući mu pomoći. Odbio je njihovu pomoć pa sjeo i odmahnuo glavom, pokušavajući otkloniti bol i razbistriti misli. Minutu ili dvije nije se mogao sjetiti gdje je. S čela, točno iznad njegova desna oka, spuštao se tanak mlaz krvi. Podigavši ruku opipao je rubove rane. Bila je široka i duboka. Još uvijek nije mogao shvatiti što gaje pogodilo. Strijela nije mogla učiniti takvo što, no kvragu sve, što god daje bilo, vraški je boljelo. Zanemario je bol i usredotočio se na pokušaj da stane na noge. Srdžba mu je pomogla da u tome i uspije. Tako mu boga, naći će kurvinog sina koji mu je to učinio, i sa zadovoljstvom mu vratiti milo za drago. Ta pomisao prilično ga je obodrila. Uzeo je uzde iz ruku svog štitonoše, popeo se u sedlo i svrnuo pogled na vrh visokog bedema. Je li ga kopilan odatle pogodio? Naravno, udaljenost je bila prevelika da bi i krajičkom oka mogao vidjeti što mu se sprema.

GIGA

4

Stavio je kacigu na glavu i spustio vizir. Osvrnuvši se oko sebe, vidio je da su u roku od jedva desetak minuta, koliko je bio izbačen iz bitke, njegovi vojnici zaboravili sve što ih je učio. Ingelram, njegov privremeno prvi podreñeni, s cijelom četom vojnika borio se na sjevernoj strani dvorca. Kiša strijela odapetih s vrha bedema pljuštala je po njima, čineći pothvat posve bezuspješnim. Royce je bio zaprepašten njihovom nesposobnošću. Jedino što su mogli učiniti, bilo je držati štitove iznad svojih glava. Ponovo su vodili glupu obrambenu bitku, istu onakvu u kakvoj ih je zatekao kad im se tog jutra pridružio, izvršavajući najblesaviju dužnost koju je ikada u životu dobio. Duboko je uzdahnuo i preuzeo zapovjedništvo. Odmah je promijenio taktiku i naredio napad, spriječivši ih da izgube teritorij koji su već osvojili. Zatim je odabrao desetoricu najboljih strijelaca i poveo ih do vrha obližnje uzvisine. Prije nego što su uspjeli shvatiti što mu je na umu, odapeo je strijelu u smjeru saksonskog vojnika koji se nalazio na istaknutom položaju bedema i ostavio ih da slijede njegov primjer. Kratko potom, bedem je ostao bez braniča. Petorica dobrovoljaca željnih akcije uspela su se uz zid i pre-rezala užad pokretnog mosta. Tako mu bog pomogao, morao je podsjetiti jednog od tih budalaša da sa sobom ponese mač. Royce je prvi prešao preko planjki spuštenog mosta, s isukanim mačem u ruci, iako za tim nije bilo potrebe. I niži i viši obrambeni položaji na zidinama bili su potpuno napušteni. Pretražili su štale i ostale gospodarske objekte u potrazi za sak-sonskim vojnicima, ali nisu našli nijednog. Dakako, zaključio je Royce, napustili su dvorac kroz tajne prolaze. Naredio je nekolicini vojnika da potraže skrivena vrata u zidinama i zatvore ih. Osvajanje dvorca ubrzo je obilježeno stavljanjem kićenog stijega vojvode od Normandije na vrh bedema. Posjed je sada pripadao Normanima. No to, dakako, nije bilo sve. Royce je morao obaviti jošjedan zadatak: pronaći ratni plijen s kojim će se pojaviti pred svojim kraljem na dvoru u Londonu. Naravno, bila je to gospa Nicholaa. Potraga za preostalom čeljadi završila je pronalaskom šačice služinčadi koju su vojnici izgurali nasred dvorišta. Ingelram, Norman visok poput Roycea, ali s neusporedivo manje ožiljaka koji bi svjedočili o njegovu junaštvu, čvrsto je držao jednog od slugu za ovratnik košulje. Bio je to starac rijetke sijede kose i naborana lica. Prije nego stoje Royce stigao sjahati, pohvalio se svojim ulovom. - Uhvatio sam njezina poslužitelja, barune. To je Hacon, onaj koji je Gregoryju rekao sve o obitelji. - Koješta - pobunio se Hacon. - Nisam razgovarao ni s jednim Normanom. Cak i ne poznajem nikoga s tim imenom. Neka me bog na mjestu zgromi ako lažem - čvrstim glasom je dodao. Naravno, lagao je, i bio prilično ponosan na sebe zbog svoje hrabrosti u tako strašnim okolnostima. Bilo kako bilo, starac se još uvijek nije usuñivao podići pogled na zapovjednika. Sva njegova pozornost bila je usmjerena na plavokosog viteza koji nije puštao ovratnik njegove košulje. — O, da, itekako si pričao s njim — odvratio je Ingelram. — Gregory je bio prvi vitez koji je napao ovaj dvorac. Bilo bi ti bolje da ne lažeš. -Je li to onaj kojeg je strijela pogodila u stražnjicu dok je bježao? Dugi trenutak Ingelram je zurio u starca, srdit što se usudio spomenuti Gregoryjevu sramotu, a zatim čvršće stegnuo ovratnik njegove košulje i gurnuo ga naprijed. Starac je ponosno zabacio glavu i istog trenutka ostao bez daha pri pogledu na gorostasa koji je od glave do pete bio odjeven u kožu i čelik. Sunčeve zrake odbijale su se od njegove pletene žičane košulje. Zažmirio je. Ni ratnik, ni njegov veličanstveni crni pastuh nisu se ni pomakli, i sluga je nakratko pomislio da stoji pred golemim kipom isklesanim od kamena. Norman je zatim polako podigao ruku i skinuo kacigu. Vidjevši pogled njegovih poput čelika sivih i hladnih očiju, Hacon je premro od straha. Malo je nedostajalo da padne na koljena i počne ga moliti za milost. Bio je siguran da će umrijeti. U mislima je brzo izmolio Očenaš. Bit će to časna smrt, zaključio je. Umrijet će štiteći svoju plemenitu gospodaricu i otići u raj. Bog neće ostati gluh i slijep na njegovu žrtvu. Dugi trenutak Royce je bez riječi promatrao slugu koji je drhtao pred njim. Dobacio je kacigu svom štitonoši, sišao s konja i predao mu uzde. Pastuh se naglo propeo, no oštra zapovijed njegova gospodara ugušila je taj kratki pokušaj neposluha.

GIGA

5

Haconova koljena više nisu izdržala. Srušio se na zemlju. Ingelram gaje zgrabio za ovratnik i osovio na noge. —Jedna od blizanki je tu, barune - rekao je. - Moli se u kapelici. Hacon je duboko udahnuo pokušavajući se pribrati. - Kapelica je sravnjena sa zemljom prilikom prijašnje opsade - naglo je izgovorio. Glas mu je zvučao kao da se guši. — Kada se sestra Daniella vratila iz samostana, naredila je da se oltar premjesti u jednu od soba u dvorcu. — Daniella je opatica - objasnio je Ingelram. — Tako smo barem čuli. Jedna od blizanki je svetica, dušom i srcem predana Bogu, a druga grješnica, predana vragu. To je ona koja nanije izazvala sve dosadašnje nevolje. Royce nije rekao ni riječi. Pogled mu je i dalje bio uprt u slugu. Hacon je oborio pogled, pognuo glavu i pokorno sklopio ruke. - Sestra Daniella slučajno se našla ovdje u vrijeme sukoba izmeñu Normana i Saksonaca. Ona nije nizašto kriva. Jedino što želi, jest vratiti se u samostan. — Ne zanima me opatica. Želim njezinu sestru. Barunov glas bio je tih i prijeteći. Haconov želudac ponovo se zgrčio od straha. — Želi njezinu sestru — proderao se Ingelram. Zaustio je da nastavi, no vidjevši kako gaje zapovjednik prostrijelio pogledom, zatvorio je usta. - Njezino ime je Nicholaa - rekao je Hacon. Duboko je udahnuo. - Otišla je - tiho je dodao. Izraz Royceova lica nije se promijenio nakon što je čuo tu novost. Za razliku od njega, Ingelram nije mogao prikriti nezadovoljstvo. - Kako je mogla otići? - naglo je izgovorio pa zgrabio starca za šiju i ponovo ga srušio na koljena. - Dvorac je pun tajnih podzemnih prolaza - drhtavim glasom odvratio je Hacon. - Zbog toga niste pronašli ni jednog našeg vojnika kada ste ušli. Gospodarica Nicholaa otišla je prije više od sata, zajedno s njima. Ingelram je glasno opsovao i nogom udario slugu zgrčenog pod svojim nogama. Royce je istupio korak naprijed. Pogled inu je bio ispunjen pritajenom srdžbom. — Ako si namjeravao dokazati svoju snagu iživljavajući se na bespomoćnom starcu, griješiš. Takoñer, griješiš i ako misliš da ćeš mi dokazati svoju odanost time što se uplićeš a da.nisam to od tebe zatražio. Ponižen, Ingelram je pognuo glavu i pomogao slugi da se osovi na noge. Royce je bez riječi pričekao da se mladi vojnik udalji, pa svrnuo pogled na Hacona. - Koliko dugo služiš svojim gospodarima? — Gotovo dvadeset godina — odvratio je sluga. Glas mu je bio ispunjen ponosom. - Uvijek su se prema meni lijepo odnosili, barune. Osjećao sam se kao da sam jedan od njih. - I nakon što su se dvadeset godina lijepo odnosili prema tebi, spreman si izdati svoju gospodaricu? - odvratio je Royce i odmahnuo glavom ne skrivajući gnušanje. — Nisi me uvjerio u svoju odanost, Hacone. To što govoriš ne vrijedi ni pišljiva boba. Ne može ti se vjerovati. Barun više nije gubio ni trenutka na slugu. Okrenuo se i pošao prema ulazu u dvorac, usput pomevši Ingelrama s puta. Momak se brzo pribrao i potrčao za njim. Hacon se pridružio skupini ostalih slugu i zahvalio Bogu što je živ. Nakon što je ušao u zamak, Royce nije ništa prepuštao slučaju. Pozorno se osvrnuo i promotrio sve oko sebe. Dvorana u prizemlju bila je u potpunom neredu. Stol je bio prevrnut, a većina stolaca polomljena. Drvene stube koje su vodile u gornje prostorije uglavnom su bile u dobrom stanju, no ograda je bila djelomično klimava i mjestimično polomljena. Uspon je bio prilično strm i zavojit, i kad bi se čovjek slučajno poskliznuo, ne bi bilo ničega za što bi se pridržao da ne padne. Gornja razina izgledala je jednako jadno. Zrak je bio leden od oštrog vjetra koji je puhao kroz veliku rupu na sredini zida. Zastavši na vrhu stuba Royce je ugledao dugi mračan hodnik u kojemu se naziralo nekoliko zatvorenih vrata. Ingelram je požurio za Royceom s isukanim mačem u rukama. Očito je odlučio pod bilo koju cijenu zaštititi baruna. Zastao je na sredini prostorije i osvrnuo se lijevo i desno, no budući da je daščani pod bio sklizak od vlage, izgubio je ravnotežu i poletio ravno prema rupi u zidu. Royce gaje zgrabio za ovratnik i odbacio natrag. Nakon što je leñima udario u suprotni zid, Ingelram se stresao poput mokrog psa, pokupio mač s poda i ponovo požurio za barunom koji je već zamicao u mračan hodnik. Plemić je zlovoljno odmahnuo glavom nad uzastopnim traljavim pokušajima šeprtljavog mladića da ga zaštiti. Njemu samom nije bilo ni na kraj pameti da izvuče vlastiti mač kada je stupio u mračan hodnik. Prišavši prvim vratima, shvatio je da su iznutra zatvorena sarkom. To ga dakako, nije omelo. Raspalio je nogom po njima, pognuo se ispod niskog dovratka i ušao.

GIGA

6

Našao se u spavaonici rasvijetljenoj sa šest svijeća. U kutu je drhtala mlada služavka. — Čija je to soba? - upitao je Royce. - Gospodarice Nicholae - prošaputala je sluškinja. Royce je zastao i pogledom okružio prostoriju. Morao je priznati daje iznenañen spartanskim ugoñajem. Bio je uvjeren da žene ne mogu živjeti a da se ne okruže gomilom nepotrebnih drangulija. Dakako, takav zaključak donio je na temelju navika svojih triju sestara. Ipak, soba gospe Nicholae bila je nadasve skromna. Uz jedan zid stajala je velika postelja s baldahinom. Preko puta nje nalazio se kamin, a u kutu škrinja načinjena od sjajna crvena drveta. Nigdje nije bilo ni jednog komada odjeće po kojemu bi mogao steći bilo kakav dojam o njezinoj vlasnici. Okrenuvši se da napusti prostoriju, zamalo se sudario s Ingelramom. Jednim prodornim pogledom maknuo gaje s puta. Druga vrata bila su takoñer iznutra zatvorena. Pripremio se da ih razvali, no začuvši zvuk podizanja šarke, zastao je. Mlada sluškinja otvorila je vrata. Lice joj je bilo prekriveno pjegama, a oči ispunjene strahom. Pokušala mu se nakloniti, no kad je susrela njegov pogled, u pola pokreta je zastala, vrisnula i pojurila na drugi kraj sobe. Prostorija je bila velika i osvijetljena svijećama. Uz kamin se nalazio drveni oltar prekriven bijelim ubrusom, a na podu je bilo nekoliko kožom presvučenih jastučića za klečanje. Istog trenutka uočio je opaticu. Glave pognute u molitvi, klečala je pred oltarom. U sklopljenim dlanovima držala je križ koji je visio na tankoj kožnoj uzici oko njezina vrata. Bila je odjevena u bijelu redovničku halju. Glava joj je bila prekrivena velom, a na nogama je imala bijele cipele. Royce je zastao u dovratku, čekajući da pokaže kako je zamijetila njegovu prisutnost. Budući da na oltaru nije bilo kaleža, nije se prekrižio. Sluškinja joj je plaho dotakla rame i sagnula se do njezina uha. - Sestro Danielle, normanski osvajač upravo je ušao. Hoćemo li se sada predati? Pitanje je zvučalo toliko besmisleno da se Royce zamalo nasmijao. Pokretom glave pokazao je Ingelramu da vrati mač u korice, i ušao u sobu. Dvije služavke stajale su pokraj prozora zastrtog teškim zastorom. Jedna od njih u naručju je držala dijete. Maleno stvorenje bilo je budno. Očicama je kružilo uokolo i guralo ručicu u usta. Royce je ponovo svrnuo pogled na opaticu. S mjesta na kojemu je stajao, mogao ju je vidjeti samo iz profila. Napokon se prekrižila i ustala. Držanje joj je bilo nadasve ljupko i otmjeno. Istog trenutka kad se pomaknula, dijete je zaplakalo i pružilo ručice prema njoj. Pokretom ruke opatica je pozvala tamnokosu služavku i uzela dijete u naručje. Poljubila ga je u tjeme i okrenula se prema Royceu. Glava joj je još uvijek bila pognuta pa nije mogao vidjeti njezino lice, no morao je priznati da ga se uvelike dojmio njezin blag nastup kao i tihi milozvučan glas kojim je umirivala maleno stvorenje glave pune plavih uvojaka koji su na krajevima stršili dajući mu neobičan izgled. Po načinu na koji se meškoljilo u njezinu naručju, očito je uživalo u tetošenju. Uskoro se potpuno umirilo i počelo zadovoljno gugutati i sisati palac. S djetetom u naručju, Danielle se zaustavila korak ili dva ispred Roycea. Vrh njezine glave jedva je dopirao do visine njegovih ramena. Nebesa, pomislio je, djeluje tako nevjerojatno krhko i ranjivo. Podigla je glavu i susrela se s njegovim pogledom. Rovceova glava ispraznila se od svih misli. Bila je... nadnaravno lijepa. Tako mu boga, imala je lice anñela. Koža joj je bila posve glatka, a oči... bile su to oči najdivnije plave boje koju je ikada vidio. Na trenutak je pomislio da gleda u božicu koja je sišla s nebesa samo zato da bi ga stavila u iskušenje. Obrve su joj bile savršeno izvijene, nos pravilan, a usnice pune i ružičaste. Osjetio je kako ga privlači, i istog trenutka zgrozio se nad sobom. Nedostatak samodiscipline doista ga je zaprepastio. Iza leña začuo je oštar uzdah. Ingelram je očito imao isti problem. Okrenuo je glavu i ošinuo ga pogledom. Zaboga, Danielle je bila nevjesta svete crkve, a ne predmet muškarčeve žudnje. Po uzoru na svog kralja, Royce je poštovao crkvu i u svakoj prigodi zaštitnički se odnosio prema njezinim službenicima. Duboko je uzdahnuo. - Čije je to dijete? - upitao je, pokušavajući se riješiti grješnih misli. — Clarisino — tiho je odvratila, tonom koji mu je zvučao nevjerojatno čulno. — Ime mu je Urlic. Clarisa nas već godinama odano služi — dodala je i kimnula tamnokosoj sluškinji koja je stajala pokraj prozora. Istog trenutka žena je istupila korak naprijed.

GIGA

7

Danielle je spustila pogled i vidjela da dijete gricka njezin križ. Izvadila mu gaje iz usta i svrnula pogled na Roycea. Dugi trenutak bez riječi su zurili jedno u drugo. Danielle je kružnim pokretima gladila Urlicova ramena, no oči su joj ostale prikovane uz Royceove. Na svoje čuñenje, u njezinu izrazu nije mogao uočiti ni trunku straha i nelagode, koju bi često viñao u očima drugih žena pri pogledu na njegovo lice. Dugi ožiljak u obliku srpa koji je imao na jagodici, po svemu sudeći, nije ju ni najmanje uznemirio. Iz nekog sasvim neshvatljivog razloga, bilo mu je drago zbog toga. — Urlic ima boju očiju poput vaših, sestro — zamijetio je, i istog trenutka shvatio da to baš nije potpuno točno. Djetetove oči bile su lijepe. Njezine su bile prekrasne. — Mnogi Saksonci su plavooki — odvratila je. - Urlic će navršiti osam mjeseci za tjedan dana. Hoće li doživjeti taj trenutak, Normane? Budući daje pitanje postavila blagim tonom, Royce nije stekao dojam da ga izaziva. - Normani ne ubijaju nedužnu dječicu - odvratio je. Kimnula je i nagradila ga smiješkom od kojega mu je srce odmah jače zakucalo. Nebesa, imala je čarobne jamice na obrazima. No njezine oči istinski su ga opčinile. Ne, nisu plave, zaključio je. Ljubičaste su, nijanse nježnog cvijeta koji je jednom prigodom vidio. Doista bi se morao suzdržati, pomislio je. Ponašao se poput zaljubljenog viteza. Ruku na srce, osjećao se jednako šeprtljavim. Bio je prestar i preozbiljan da bi si takvo što dopustio. - Kako je moguće da tako dobro govorite naš jezik? — promuklim glasom je upitao. Nije obratila pozornost na tu promjenu. -Jedan od moje braće boravio je s Haroldom, našim kraljem, u Normandiji. Bilo je to prije šest godina - rekla je. - Kada se vratio, zahtijevao je da svi naučimo vaš jezik. Ingelram je hitro prišao barunu i stao uz njega. - Vaša sestra blizanka - započeo je — izgleda li poput vas? Opatica je polako svrnula pogled na vojnika. Po izrazu njezina lica Royce je zaključio da ga procjenjuje. Zagledala se u njega mirnim i ustrajnim pogledom. Kako bilo da bilo, Ingelrama nije izdržao. Pocrvenio je i okrenuo glavu na drugu stranu. - Nicholaa i ja posve smo nalik jedna drugoj - napokon je odgovorila. — Većina ljudi nas ne razlikuje. Ipak, ćud nam je potpuno različita. Ja sam blage i pomirljive naravi, no moja sestra posve je drugačija. Izjavila je da bi prije umrla nego se predala Normanima. Nicholaa vjeruje daje samo pitanje vremena kada ćete vi, Normani, odustati i vratiti se odakle ste došli — objasnila je. - Doista sam zabrinuta za nju — dodala je. - Znate li gdje je? - raspitivao se Ingelram. — Barun je želi pronaći - dodao je. - Znam - odvratila je, ne svrnuvši pogled s vojnika. — Ako mi barun obeća da se mojoj sestri neće dogoditi nikakvo zlo, reći ću vam gdje je. Ingelram se nadmeno nasmijao. - Normani ne ubijaju žene. Uzimaju ih za sebe. Royce gaje naglo poželio naglavačke izbaciti kroz vrata zbog te bahate primjedbe. Nije mu promaklo kako su opatičine oči nakratko srdito bljesnule, no izraz njezina lica ubrzo je ponovo postao spokojan. Očito se prilično trudila da ne pokaže svoje prave osjećaje. To gaje donekle zbunilo. Nije znao zašto, no imao je snažan dojam da mu je nešto promaklo. Nešto u svemu tome nije bilo u redu. — Sestro, jamčim vam da joj se neće dogoditi nikakvo zlo -napokonje rekao. Izgledala je kao da joj je odlanulo. Budući da mu ništa drugo nije palo na pamet, Royce je napokon zaključio daje srdžba, koju je nakratko vidio u njezinim očima, bila odraz zabrinutosti za njezinu sestru. — Naravno da neće - nadovezao se Ingelram. - Ona je trofej. Kralj će se njome poslužiti kao nagradom. — Kakvom nagradom? — zbunjeno je upitala. Bilo je i više nego očito da teško suspreze ljutnju. Lice joj se naglo' oblilo rumenilom. Unatoč tomu, uspjela je zadržati miran ton. - Ne razumijem o čemu govorite. Kralj je mrtav. — Kralj Harold je mrtav — ispravio ju je Ingelram. — Vaš kralj — dodao je. - No vojvoda William od Normandije na putu je za London i uskoro će biti proglašen engleskim kraljem. Nareñeno nam je da se s vašom sestrom pojavimo u Londonu stoje prije moguće.

GIGA

8

— Zašto? - upitala je opatica. — Zato što će kralj njome nagraditi jednog od svojih plemenitih vitezova - strpljivo je odvratio Ingelram. -To je velika čast — dodao je, glasom ispunjenim ponosom. U nevjerici je odmahnula glavom. — Ne razumijem kako moja sestra može postati bilo čijom nagradom — prošaputala je. — Otkud William uopće zna za nju? Royce nije imao namjeru dopustiti Ingelramu da prosvijetli sestru Danielle. Istina bi samo uznemirila njezine plemenite osjećaje. Očima mu je dao znak da napusti prostoriju, pa svrnuo pogled na opaticu. — Dajem vam riječ da se vašoj sestri neće dogoditi nikakvo zlo — ponovio je. — Sada mi recite gdje je. Možda ne razumijete u kakvoj se opasnosti nalazi izvan ovih zidina. Pitanje je vremena kada će biti zarobljena, a nažalost, postoji nekolicina Normana za koje ne bih stavio ruku u vatru da će se prema njoj odnositi kako zaslužuje. Naravno, ublažio je istinu. Nije držao potrebnim objasniti joj kakvim bi okrutnostima bila izložena njezina sestra, dospije li u ruke nediscipliniranog vojnika. Želio ju je zaštiti od grube stvarnosti i svjetovnih grijeha, no ustraje li u uskraćivanju odgovora, morat će s njom biti puno bezobzirniji. — Barune, možete li mi obećati da ćete osobno poći po nju? Nećete poslati nikoga drugoga? — Je li vam osobito važno da to upravo ja učinim? Kimnulaje. - U tom slučaju, dajem vam svoju riječ - odvratio je. - Iako, nije mi jasno zašto to zahtijevate? Netko drugi... - Uvjerili ste me kako ćete se časno odnositi prema njoj — prekinula gaje. — Već ste mi obećali da joj se neće dogoditi nikakvo zlo — osmjehnula se. — Sigurna sam da ne biste dosegli tako visok položaj da imate običaj kršiti zadanu riječ. Usto, načula sam od posluge da ste stariji od vaših vojnika. Vjerujem da ste se dosad naučili strpljenju i suzdržanosti. Trebat će vam i jedno i drugo da biste zarobili moju sestru. Umije biti prilično teška kada se razljuti. A i domišljata je. Prije no što je stigao odgovoriti, okrenula se prema Clarisi i stavila joj dijete u naručje. Šapnuvši joj nekoliko kratkih uputa, svrnula je pogled na Rovcea. - Barune, prije nego što vam kažem gdje je moja sestra, želim se pobrinuti za vašu ozljedu -izjavila je. — Prilično je velika - dodala je. - Očistit ću je i povezati. Sjednite. Bit će začas gotovo. Royce je bio toliko iznenañen njezinom obzirnošću i ljuba-znošću da se u prvi trenutak nije snašao. Naglo je odmahnuo glavom, a zatim promijenio mišljenje. Sjeo je. Ingelram je ostao stajati uz vrata. Za vrijeme dok je Daniella skupljala čiste ubruse, služavka je donijela posudu s vodom i spustila je na škrinju pokraj Roycea. Stolac je, doduše, bio premalen za nekog toliko visokog i jakog poput njega. Nije znao kuda bi s nogama. Opaticu to očito nije omelo. Hrabro je stala izmeñu njegovih bedara. Dok je natapala ubrus, primijetio je kako joj ruke lagano podrhtavaju. Bez riječi očistila je ranu i premazala je melemom, a zatim ga upitala kako ju je zadobio. - Pretpostavljam da me je netko pogodio kamenom — odvratio je. — Nije važno, to je ionako sitnica. Blago se osmjehnula. — Možda i jest sitnica, ali udarac vas je, u najmanju ruku, morao prilično iznenaditi. Royce je teškom mukom uspijevao pratiti što govori. Prokletstvo, kako je lijepo mirisala. Ne postoji muškarac koji bi uz tako predivnu ženu bio u stanju misliti na bilo što drugo. Nježan miris ruža, koji se širio iz njezina tijela, posve gaje opio. Kao i križ ugniježden izmeñu njezinih dojki. Zurio je u sveti predmet pokušavajući suzbiti žudnju. Cinije završila, ustao je. - Moja sestra pošla je na imanje baruna Alfreda - rekla je. — Njegov je dvorac na sjeveru, tri sata jahanja odavde. Alfred se još uvijek uspješno odupire Normanima, a Nicholaa mu se odlučila pridružiti zajedno s vojnicima naše braće. Jedan od Royceovih vojnika pokucao je na dovratak i omeo ih u daljnjem razgovoru. Mole baruna da doñe jer se moraju s njime posavjetovati o daljnjim postupcima, rekao je. Royce se istog trenutka uputio prema vratima. — Ostani s njom — naredio je Ingelramu i izašao. - Štitit ću je svojim životom, barune — vatreno je izjavio In-gelram. — Tako mi boga, nitko je neće ni pipnuti. Royce se s uzdahom uputio niz dugačak hodnik. Spasi me Bože od srčanih mladih vitezova, pomislio je. Kad ne bi bio blagoslovljen tako strpljivom naravi, tresnuo bi Ingelramovom tupom glavom o zid. U proteklih nekoliko sati, u nekoliko navrata bio je u iskušenju da upravo to učini.

GIGA

9

Drugi mladi vojnik čekao je Roycea na odmorištu povrh stuba. —Južno od zidina još uvijek se vodi žestoka bitka, barune. S vrha kule može se vidjeti kako su saksonski psi pritisnuli naše vojnike. Po boji zastave zaključili smo daje riječ o jedinici baruna Hugha. Hoćemo li mu poći u pomoć? Royce je izašao iz dvorca i uputio se na zidine da procijeni situaciju. Vojnik koji mu je predao izvještaj, hitao je za njim. Nažalost, bio je jednako šeprtljav poput Ingelrama, i jednako beznadno pun poleta i zanosa. Bila je to opasna kombinacija. — Vidite li kako naši vojnici uzmiču pred Saksoncima, barune? — upitao je mladić. Royce je niječući odmahnuo glavom. — Gledaš, ali ne vidiš -promrsio je. — Hugovi momci služe se istom taktikom koju smo primijenili u bitci kod Hastingsa. Navlače Saksonce u klopku. - No bitka se očito odvija u korist Saksonaca. Brojčano su trostruko... — Brojčana nadmoć nije uvijek presudna - prekinuo ga je Royce. Duboko je uzdahnuo, podsjetio se daje po prirodi vrlo strpljiv čovjek, pa skrenuo pogled na tamnokosog vojnika. — Otkad si u mojoj jedinici? - Uskoro će biti osam tjedana, barune - odvratio je vojnik. Royceova razdražljivost istog je trenutka ishlapjela. Nije bilo dovoljno vremena da vojnici proñu dovoljno dobru obuku, potrebnu za napad na Engleze. - To opravdava tvoje neznanje -rekao je i uputio se niz stube. — Pomoći ćemo barunu Hughu, ali samo zato što volimo dobru bitku, a ne zbog toga što bi mu pomoć bila potrebna. Normani su nadmoćni u bilo kojem sukobu, a Hugh bi ionako pobijedio. Vojnik je kimnuo i upitao smije li s njim poći u bitku. Royce mu je odobrio tu povlasticu. Ostavio je dvadesetoricu vojnika u dvorcu, a s ostalima odjahao prema južnoj strani posjeda. Budući da su unutar zidina ostale samo žene, djeca i nekoliko starih slugu, pretpostavio je da će Ingelram biti u stanju situaciju držati pod nadzorom do njegova povratka. Bitka je bila žestoka, no po Royceovu mišljenju, previše kratka. Naravno, ironično je pomislio, čim se sa svojim vojnicima pridružio barunu Hughu, Saksoncima, iako brojčano najmanje dvostruko nadmoćnima, nije preostalo drugo nego da se poput vukova razbježe u svoje brloge po okolnim šumama. No, je li bitka možda bila zamišljena da ga navuče na taj potez? Je li to bila klopka? Misli su mu bile smušene od umora i premalo sna. Na kraju je zaključio daje pretjerano zabrinut zbog povlačenja Saksonaca. Narednih sat vremena on i njegovi vojnici proveli su u potrazi za neprijateljima i njihovim skloništima, a zatim obustavili potjeru. Royceje bio iznenañen stoje Hugha, svog prijatelja, zatekao ovdje. Pretpostavio je da će se iskusan ratnik poput njega pridružiti Williamu u završnoj bitki za London. Kad gaje to upitao, Hugh mu je odgovorio daje bio poslan na sjever, sa zadatkom da obuzda nemire u tom području. Upravo se uputio prema Londonu kada su ga Saksonci napali. Hugh je bio najmanje deset godina stariji od Roycea. Kosa mu je bila prošarana sjedinama, a na licu i rukama imao je toliko ožiljka iz brojnih bitaka, da se Royce uz njega osjećao pomalo manje vrijednim. - Sa mnom su trenutačno samo neiskusni vojnici - priznao je Hugh. Bilo je očito da teško prikriva razočaranje. - Iskusni su na putu da se pridruže Williamu. Da nismo na vrijeme bili upozoreni, gubici bi bili ogromni. No saksonski uhoda dojavio nam je što se sprema, pa zasjeda nije bila ni približno toliko uspješna. Stvar je u tome što ja, Roycee, nisam strpljiv poput tebe, i ni približno toliko snošljiv, a moji vojnici jezivo su nedisciplinirani — tiho je dodao, povjerljivo se nagnuvši prema Royceu. — Dvojica su čak zagubila svoje mačeve. Možeš li vjerovati da se vojniku može dogoditi takvo što? Trebao sam ih odmah ubiti, i spriječiti da budale ne počine još veću štetu - zaključio je. Duboko je uzdahnuo. - Ako se slažeš, zatražio bih od Williama dozvolu da nekoliko tih neiskusnih dječaka prijeñe na obuku u tvoju jedinicu. Dvojica plemića u pratnji svojih vojnika uputila su se natrag u dvorac. - Tko je uhoda kojeg si spomenuo? - upitao je Royce. -1 na temelju čega mu vjeruješ? — Zove se James, a nisam rekao da mu vjerujem — odvratio je Hugh. - No sve stoje dosad rekao, pokazalo se točnim. Rekao je da mrzi Saksonce jer su ga iznevjerili zaduživši nekog drugog da ubire dažbine. Odrastao je ovdje i poznaje ljude i okolicu. Poznata su mu i sva njihova skrovišta — objasnio je. - Prilično je zahladilo posljednjih sat vremena, zar ne? - dodao je i prebacio težak plašt preko ramena. - Osjećam kako mi hladnoća prodire sve do kostiju. Royce tako reći nije ni zamijetio hladnoću. Snježne pahulje lepršale su oko njih, no nije ih bilo dovoljno da bi prekrile zemlju. - Kosti su ti stare, Hugh. Zato osjećaš hladnoću - rekao je i prijateljski mu se osmjehnuo da ublaži uvredu. Hugh mu je uzvratio osmjehom. — Stare su, kažeš? Promijenit ćeš mišljenje kada čuješ o mojim

GIGA

10

zadivljujućim pobjedama nad Saksoncima. Priča je počela. Započevši s hvalisanjem, plemić se više nije mogao samo tako zaustaviti. Do najsitnije pojedinosti opisivao je pobjede koje je postigao u Williamovo ime. Prestao je s nabrajanjem tek kad su stigli pred dvorac. Ingelram mu nije došao ususret pa je Royce pretpostavio da ćaknuti mladac još uvijek zuri u opaticu, u njezinoj sobi u dvorcu. Pomislivši na lijepu Saksonku ponovo se uznemirio. Nešto u vezi s njom neprestano gaje zbunjivalo, no nije mogao dokučiti što. Možda je to zato, pomislio je, stoje toliko privlačna. S njegove točke gledišta bilo je doista sramotno da takva ljepotica pripada crkvi. Trebala bi pripadati nekom muškarcu. Istog trenutka se prekorio i zaključio daje prevelik umor kriv za njegove grješne misli. Zajedno s Hughom stupio je u dvorac. Budući da se brzo smračivalo, plemić je odlučio sa svojim vojnicima provesti noć na posjedu. Izgledao je prilično iscrpljeno i skroz naskroz smrznuto. Royce je naradio da se zapali vatra u kaminu pa zapovjedio da mu dovedu uhodu koja je Hughu prenijela dragocjene informacije. Vojnici su istog trenutka požurili izvršiti nareñenje. Nekoliko minuta potom, Ingelram je žurnim korakom ušao u veliku dvoranu. Naglo je zastao pred barunom, naklonio mu se i zaustio da mu preda izvještaj. Royce gaje prekinuo. - Dovedi mi opaticu - naredio mu je. — Želim joj postaviti još nekoliko pitanja. Ingelram je izgledao kao daje zaprepašten njegovom naredbom. Iz lica mu je naglo nestala sva boja. Royceu je malo nedostajalo da ga nogom ritne u stražnjicu, ne bi li ga natjerao da se pokrene, kad mu je pozornost privukla uhoda koja je u pratnji dvojice vojnika ulazila u dvoranu. Saksonskijuda bio je odjeven u otrcanu odjeću, što je bio očiti dokaz gubitka njegova nekadašnja položaja. Smeña tunika osim stoje bila ofucana, bila je i blatnjava. Royce je pomislio kako nalikuje sovi. Bio je nizak, pogurenih ramena, a oči su mu bile gotovo potpuno pokrivene teškim vjedama. Doista, izgledao je poput sove, no imao je srce lešinara kad je bio u stanju izdati svoje zemljake, s prezirom je zaključio. — Pridi bliže — naredio mu je. Saksonac je bez oklijevanja poslušao njegovu naredbu. — Vaš sam pokorni sluga, gospodo — rekao je i naklonio se plemićima. Royce je stajao uz Hugha, ispred kamina, ruku prekriženih na leñima. Hughova ramena i dalje su bila ogrnuta plaštem. Rukama je čvrsto stisnuo krajeve, pokušavajući prikriti drhtanje koje se sve jače širilo njegovim tijelom. Lice mu je bilo blijedo, a pogled grozničav. Kratko ga pogledavši, Royce je naredio da mu donesu stolac. Zatim je naredio da mu donesu i pehar vina. — I, neka netko od slugu popije prvi gutljaj. Ako preživi, znat ćemo da nije otrovano — dodao je. Hugh se namrgodio. - Dobro mi je, kao i tebi — progundao je. - U stanju sam pobrinuti se za sebe. — Naravno da jesi — složio se Royce. - Ali, prošlog tjedna vodio si dvostruko više bitaka od mene - dodao je. Naravno, bila je to laž, no želio je spasiti ponos svog prijatelja. —Ja bih bio posve iscrpljen da sam uspio postići samo polovicu tvojih uspjeha. — Istina, bio bi — promrmljao je Hugh. Ponos mu je bio spašen. Royce se osmjehnuo i okrenuo prema uhodi. Budući daje izdajica govorio samo jezik svoga naroda, tako mu se i obratio. - Reci mi što znaš o ovoj obitelji - naredio mu je. — Počni s roditeljima. Je li istina daje oboje mrtvo? Saksonac se pomaknuo ustranu da napravi mjesta vojnicima koji su nosili glomazan stolac visokog naslona. Pričekao je da Hugh sjedne, a zatim svrnuo pogled na Roycea. - Tako je, gospodine. Oboje je mrtvo. Pokopani su na obiteljskom groblju koje se nalazi na sjevernoj uzvisini. James je pomislio da će istegnuti vrat od pokušaja da zadrži pogled na licu gorostasnog Normana. Kad je bol u vratu postala nepodnošljiva, skrenuo je pogled na pod. Bilo je to pravo olakšanje, budući da mu je i napetost u grudima popustila istog trena kada je prestao gledati u njegovo lice. Oči su mu bile jednako zastrašujuće kao i ružan ožiljak na njegovu desnu obrazu. Ili, ipak ne, zaključio je. Pogled je bio gori, tvrd i hladan poput leda, strasniji od njegova stasa ili ožiljaka. — U redu. Reci mi o ostalim članovima obitelji — nastavio je Royce. James se požurio odgovoriti. - Imali su dva sina. Stariji, Thurston, navodno je poginuo u bitci koja se vodila na sjeveru. No to još nitko pouzdano ne zna. — A drugi?

GIGA

11

— Njemu je ime Justin. Najmlañi je od djece. Ranjen je u istoj bitki. Opatice ga njeguju u samostanu, ali nema puno nade da će preživjeti. Ozljede su preteške. Royce je odjednom shvatio da Ingelram i dalje stoji uz njega. — Nisam li ti naredio da dovedeš opaticu — rekao je na jeziku Saksonaca. Ingelram mu je jednako tako odgovorio. — Nisam znao da je želite ispitati, barune. — Nisi ni trebao znati. Zapovijed se izvršava bez pitanja. Ingelmar je duboko udahnuo. — Nema je — naglo je izgovorio. Royce je suspregnuo želju da ga zadavi. — Objasni - naredio mu je, glasom tvrdim poput čelika. Ingelram je morao skupiti svu hrabrost da mu pogleda u oči. — Sestra Danielle zatražila je daje otpratimo u samostan. Dala je riječ nadstojnici da će se vratiti prije mraka. Usto, jako je zabrinuta za brata. Najmlañi je član njihove obitelji pa osjeća prema njemu veliku odgovornost. Royce gaje bez riječi slušao. Izraz lica bio mu je leden. Ingelram ni po čemu nije mogao zaključiti što misli. To gaje još više uzdrmalo. Kad je ponovo progovorio, glas mu se pretvorio u cviljenje. — Ozljede njezina brata opasne su po život, barune. Željela je provesti noć uz njegovu postelju. Obećala mije da će se ujutro vratiti. Tada će vam sigurno reći sve što želite znati. Royce je morao duboko udahnuti da se smiri. — Sto ako se ne vrati? — upitao je. Ingelram je izgledao kao daje zapanjen njegovim pitanjem. Tako što nije mogao ni zamisliti. - Dala mije svoju riječ, barune. Ne bi mi lagala. Ne može. Ona je nevjesta svete crkve. Bio bi to smrtni grijeh. Ako iz nekog razloga ne može napustiti samostan, sutra ću rado osobno poći po nju i dovesti je. Royce se tijekom godina naučio obuzdavati. Upravo to je i učinio. Morao je spriječiti budalastog mladog vojnika da dalje govori. Iako bi mu, iskreno rečeno, najradije očitao propisnu bukvicu. No saksonski uhoda bio je s njima, a Royce ne bi nikada obrukao jednog od svojih vojnika u prisutnosti stranca. Osim što bi takvo što bilo ponižavajuće, od toga u konačnici ne bi bilo nikakve koristi. Momak ne bi ništa naučio. Royce se u pravilu prema ljudima odnosio onako kako je očekivao da se drugi odnose prema njemu. Držao je da se poštovanje stječe na temelju zasluga, a ne zahtjeva, jednako kao što se dostojanstvu uči na temelju primjera. Hugh je kratko pročistio grlo u namjeri da privuče njegovu pozornost. Suosjećajno gaje pogledao i okrenuo se prema In-gelramu. — Sine, ne možeš ući unutar svetih zidina. Navukli bi na sebe najgoru Božju kaznu kad bismo se usudili povrijediti jedan od najsvetijih zakona. - Najsvetijih zakona? - zbunjeno je izvalio Ingelram, očito ne shvaćajući. Hugh je zakolutao očima i svrnuo pogled prema nebu. -Sestra Danielle sada je pod zaštitom crkve, sine. Upravo si joj pružio utočište. Ingelram je napokon počeo uviñati posljedice svog postupka. Bio je zaprepašten veličinom vlastite gluposti, no unatoč tomu očajnički se pokušavao opravdati u očima svog zapovjednika. — Ali, obećala je... - Dosta. Royce nije povisio glas, no James je svejedno poskočio kad je Royce svrnuo pogled s Ingelrama na njega. Na trenutak je pomislio da gaje upravo udarila munja. Za svaku sigurnost, odmakao se još nekoliko koraka unatrag. Vidjevši kako se mali čovjek skupio od straha, Royce se zamalo nasmijao. Noge su mu se toliko tresle daje jedva stajao. — Rekao si mi o braći, James — nastavio je. — Sada mi kaži o sestrama. Čuli smo da su blizanke. Jedna je opatica... - Ne, nije — naglo gaje prekinuo Saksonac. Vidjevši mračan izraz Royceova lica, požurio je nastaviti - Gospa Nicholaa... - Znamo tko je gospa Nicholaa - nestrpljivo je odvratio Royce. - Ona je branila zamak od našega napada, je li tako? -Jest - odvratio je James. — Tako je. - U tom slučaju, želim znati tko je druga. Ako nije opatica... Na Royceovo čuñenje, Saksonac se usudio ponovo žestoko odmahnuti glavom. Izgledao je više smeteno nego prestrašeno. — Ali, gospodine — prošaputao je - ne postoji druga. Gospa Nicholaa nema sestru blizanku.

GIGA

12

DRUGO POGLAVLJE Royceova reakcija na njegovu izjavu bila je brza i iznenañujuća. Zabacio je glavu i počeo se glasno smijati, sve dok mu se oči nisu ispunile suzama. Trik koji je Nicholaa izvela da bi se zaštitila, istinski gaje zapanjio. Žena je po svemu sudeći bila nevjerojatno dovitljiva, što je bila osobina koju je uvelike cijenio kad bi na nju naišao. Nicholaa nije bila opatica. Saznavši to, morao je priznati da mu je laknulo. Doduše, nije razumio zašto, ali tog trenutka nije želio preispitivati vlastite osjećaje. Ponovo je prasnuo u smijeh. Nebesa, na kraju krajeva, nije se uspalio na opaticu. Ingelram nije znao što bi mislio o njegovom neobičnom ponašanju. U kratko vrijeme koliko je bio pod njegovim zapovjedništvom, nikada ga nije vidio da se smije. Niti da je spreman prihvatiti poraz. To gaje doista iznenadilo. - Ne razumijete li, barune? - naglo je izgovorio. — Osramotila vas je, a ja sam za to kriv. Vjerovao sam njezinim lažima i dopustio da se povuče u samostan. Ingelram je hrabro stupio naprijed i pognute glave stao ispred baruna. -Ja sam za to jedini krivac — prošaputao je, glasom punim tjeskobe. Royce je podigao obrvu, začuñen njegovim potresnim priznanjem. - O tome ćemo raspravljati poslije - rekao je, znakovito pogledavši u smjeru Saksonca. Kada je Ingelram kimnuo, davši mu do znanja daje shvatio, barun je svrnuo pogled na uhodu. — Reci mi što znaš o njoj -naredio je. James je u nedoumici slegnuo ramenima. — Otišao sam odavde prije dvije i pol godine kada sam ostao bez posla. Koliko znam, gospa Nicholaa trebala se udati za Roulfa, baruna koji je živio u velikom dvorcu na sjeveru. To vjenčanje bilo je dogovoreno još u vrijeme njezina djetinjstva, a ako se doista ostvarilo, morali su biti u braku skoro dvije godine prije nego stoje skončao u bitci kod Hastingsa. To je sve što znam, gospodine. Royce nije držao potrebnim komentirati ono što je upravo čuo. Pokretom ruke pokazao je Jamesu da se udalji, pričekao da ode iz dvorane i zatim se okrenuo prema Ingelramu. - Zapamti da ubuduće nećeš ispovijedati svoje grijehe u prisutnosti stranaca. Razumiješ li? Ingelram je kimnuo. Izgledao je prilično krotko. Očito je ozbiljno shvatio ukor svog zapovjednika. Royce je uzdahnuo. - Kada istupaš na taj način, Ingelrame, tvoje pogreške postaju mojima. No ako si išta naučio iz toga, svi ćemo na kraju imati koristi. Ingelram je bio zaprepašten time što je upravo čuo. Nikad dosad nije mu palo na pamet da bi se na poraz moglo gledati kao na pobjedu. Nije znao što bi na to odgovorio. Hugh se kratko nakašljao u namjeri da privuče Royceovu pozornost. Odlučio je promijeniti temu. — Gospa Nicholaa pokazala se prilično lukavom, zar ne, Roycee? Pred nosom ti je skliznula iz ruku - rekao je, kimnuvši u smjeru Ingelrama. -Zasad - dodao je. - Da — rekao je Royce. - Zasad. - Ipak, postao sam žrtvom njezinih laži — naglo je izgovorio Ingelram. - Ne — odvratio je Royce. — Nego njezine ljepote. Moraš shvatiti u čemu je pogreška daje više ne bi ponovio. Mladić je polako kimnuo. Duboko je udahnuo pa isukao mač iz korica. Ruke su mu se tresle kada je Royceu ponudio blago koje je dobio od oca. — Iznevjerio sam vaše povjerenje, barune. Zbog mene ste doživjeli poniženje. Ingelram je zatvorio oči, iščekujući odmazdu. Prošli su dugi očajnički trenuci prije nego što ih je ponovo otvorio, ne shvaćajući zašto zapovjednik oklijeva. — Ne želite me kazniti, barune? — zbunjeno je upitao. Royce nije skrivao svoju ozlojedenost. Okrenuo se prema Hughu, vidio njegov osmjeh i zamalo se i sam nasmijao. - To što bih želio i to što ću učiniti, dvije su različite stvari, Ingelra-me - rekao je. - S vremenom ćeš shvatiti. Zašto si mi ponudio svoj mač? Ingelram je očito bio zatečen njegovim pitanjem. Barun mu se obraćao blagim i mirnim glasom. Je li moguće da nije previše srdit zbog njegove pogreške? — Ponudio sam vam mač da biste me kaznili, ako je to ono što želite, barune. Ne razumijem zašto... Osramotio sam vas, zar ne? Royce je zanemario njegovo pitanje. - Pod čijom komandom si bio dok nisi stupio u moju jedinicu? - Dvije godine bio sam štitonoša baruna Guya — odgovorio je Ingelram. — I za to vrijeme, jesi li ikada vidio daje barun Guy uporabio mač svog vojnika da ga njime ozlijedi?

GIGA

13

Royce je očekivao da će zanijekati. Znao je da Gay umije biti grub prema mladim i neiskusnim vojnicima. Osobno, nije odobravao takav pristup. Ipak čuo je glasine da zna biti i prilično okrutan, no nije im pridavao previše pozornosti. Bio je uvjeren daje riječ o pretjerivanju, pričama koje šire nezadovoljni vojnici koji nisu bili u stanju podnijeti Guyevu strogoću i krutost. Vidjevši daje Ingelram kimnuo, nije mogao prikriti iznenañenje. - Da, barune - potvrdio je mladić. - Vidio sam to svojim očima. Barun Guy nije nikada ubio vojnika, no nekoliko nesretnika umrlo je od posljedica njegova kažnjavanja. Rane su se okužile. - Onda je sve jasno - zaključio je Hugh, svrnuvši pogled na Roycea. - Momak govori istinu. Guy se služi fizičkom kaznom da bi postigao poslušnost i odanost. Reci mi, Ingelrame - nastavio je - služi li se Gay još uvijek onom dvojicom kopilana, Henryjem i Morganom kao svojom lijevom i desnom rukom? Ingelram je ponovo kimnuo. - U svemu se oslanja na njih -odgovorio je. — Ako je zauzet važnijim stvarima, njima prepušta obuku vojnika. — I kažnjavanje? - upitao je Hugh. — Da - odvratio je Ingelram. - I kažnjavanje. — Morgan je pravi gad — rekao je Hugh. — Gori je od Henryja. Vidio sam ga u borbi i znam o čemu govorim. Nadao sam se da će poginuti u nekoj od bitaka koje su se vodile posljednjih dana, ali Saksonci su me na moju veliku žalost, razočarali. Mora daje sam vrag upleo prste u to da ga održi na životu. Ingelram je odlučno stupio korak naprijed. - Smijem li otvoreno govoriti? - upitao je Roycea. — Nije li to ono što upravo činimo? - odvratio je barun. Ingelram je do korijena kose porumenio od nelagode. Royce se odjednom osjetio poput starca. Bio je samo dvanaest godina stariji od mladića, no u tom kratkom trenutku učinilo mu se da bi mu mogao biti otac, tolika je bila razlika u njihovu iskustvu. — Sto si nam još želio reći, Ingelrame? — Većina vojnika pokorava se barunu Guyu, ali nisu mu odani, kao što barun Hugh misli. Izvršavaju njegova nareñenja samo zato što ga se boje. I zbog odanosti prema našem vojvodi Williamu, naravno. Royceovo držanje nije se ni najmanje promijenilo nakon što je čuo zaprepašćujuće novosti o Guyu. Leñima se okrenuo prema kaminu i prekrižio ruke na prsima. Izvana je izgledao prilično opušteno, no iznutra je kiptio od bijesa. Čovjek koji ima položaj poput Guyevog morao bi se ponašati poput pokrovitelja. Rovceova uvjerenja temeljila su se na istinskim vrijednostima. Sudeći po tome stoje upravo čuo, Guy je bio divljak. — Ingelrame? —javio se Hugh. —Jesi li sam zatražio premještaj u jedinicu baruna Roycea? Zvučao je prilično umorno, a unatoč pokušaju da to prikri-je, Royce je opazio kako teško diše. Zavalio se natrag u stolac i rukom protrljao svoju bijelu bradu. — Jesam — odvratio je Ingelram. — Doduše, nisam se previše nadao. Na popisu vojnika koji žele ući u jedinicu baruna Roycea, više je od tisuću imena. No moj otac u dobrim je odnosima s vojvodom, pa sam promaknut na početak popisa. Imao sam puno sreće. Hugh je u nevjerici odmahivao glavom. -Još uvijek ne razumijem kako ti je to uspjelo, budući da Guy mora osobno odobriti prijelaz u drugu jedinicu. Stvar je u tome što on ne bi nikada odobrio ništa od čega bi Royce mogao imati koristi. Njih dvojica meñusobno se natječu još od vremena kada su bili štitonoše. Zastao je i kratko se nasmijao. —Jadnik. U svemu je uvijek bio drugi. Mislim da gaje to izludjelo. Royce nije skidao pogleda s Ingelrama. Mladićevim licem ponovo se razlilo rumenilo. Kada je shvatio da ga zapovjednik promatra, njegova nelagoda se pojačala. — Barun Guy vam nije prijatelj - u dahu je izgovorio. - Ljubomoran je na vas jer ste u svemu bolji od njega. — No zastoje odobrio tvoj premještaj? — ustrajao je Hugh, odlučivši riješiti tu zagonetku. Ingelmar je spustio pogled na vrhove svojih čizama. - Zato što na to nije gledao kao na uslugu barunu Royceu. Upravo suprotno. Zapravo, Henry i Morgan danima su se smijali lukavosti svog zapovjednika. Uvjereni su da netko poput mene nikada neće postati vitezom. — Zašto ne? — upitao je Royce. Daje Ingelram mogao jače porumenjeti, vjerojatno bi izgorio u plamenu, pomislio je, strpljivo čekajući odgovor. — Zato što sam slabić — priznao je Ingelram. — Barun Gay je rekao da nisam dovoljno snažan i odlučan. Tvrdio je da nemam karakter. Eto, sada kada to znate, i sami vidite daje bio u pravu. Moja

GIGA

14

slabost uzrok je vašega poniženja. Royce se morao prisiliti da se suzdrži. — Nisam ponižen — promrsio je. — Za ime boga, vrati taj mač u korice Ingelrame. Nisi još ni počeo s poštenom obukom, i iz tog razloga te ne smatram krivim. Kada bi nakon šest mjeseci napravio takvu pogrešku, lupao bih ti glavom o zid da ti prodrmani mozak. Je li ti to jasno? Ton Royceova glasa postao je osoran. Ingelram je energično kimnuo. -Jest, barune. Sam ću lupati glavom o zid ako ikada više pogriješim — zakleo se. - Nikada više neću dopustiti da mojom krivicom budete poniženi. — Za ime Boga, prestani taj beznačajni dogañaj nazivati poniženjem - odvratio je. - Gospa Nicholaa me je obmanula, ali nije me osujetila. Kada budem spreman za odlazak u London, poći ću u samostan i neću morati ući da bih je doveo, Ingelrame. Sama će izaći — u hipu je izgovorio i prijeteći zakoračio prema njemu. — Sumnjaš li u to? — Ne, gospodine. Royce je kimnuo. Nije objasnio kako to misli provesti u djelo, a Ingelram je znao da ga to ne bi trebao pitati. Ta tema bila je završena. Kako bilo da bilo, cijela stvar ubrzo je ionako pala u drugi plan. Hughovo stanje bilo je ozbiljnije nego što je itko pretpostavljao. Jutro je dočekao u groznici. Royce je ostao uz njega tri duga dana i noći. Nije tu dužnost želio predati nekome od svojih vojnika, budući da su bili neiskusni, a saksonskim slugama ni u ludilu nije želio dopustiti da se približe postelji jednog Normana. Bio je siguran da bi iskoristili priliku i otrovali ga. Stoga je sav posao oko njege bolesnog plemića pao na njegova pleća. No bilo je to nešto u čemu se on, nažalost, nije najbolje snalazio. Bdijenje uz Hughovu postelju napustio je samo jednom, da bi ponovo porazgovarao s uhodom o Nicholainoj obitelji. Dotad je već smislio kako će je prisiliti da napusti samostan, no želio se uvjeriti da nije ništa propustio. Hughovo stanje u meñuvremenu se prilično pogoršalo. Krajem tjedna postalo je jasno da neće preživjeti ne dobije li odgovarajuću pomoć. Budući da mu ništa drugo nije padalo na pamet, Royce gaje odlučio odvesti u samostan. Smjestio gaje u kola i krenuo na put u pratnji Ingelrama i Charlesa, Hughova vazala. Nisu im dopustili da uñu s oružjem. Royce se nije imao namjeru prepirati oko pravila, i čim su odložili mačeve, teška samostanska vrata su se otvorila. Nadstojnica ih je čekala na sredini kamenom popločenog dvorišta. Bila je postarija žena, uspravnog i ukočenog držanja, no iznenañujuće bistrog i otvorenog pogleda. Nosila je crnu redovničku halju, a iako mu je jedva dosezala do ramena, nije djelovala kao daje se njegova visina pretjerano dojmila. Kad joj se približio, pogled joj je ostao čvrst i izravan. Na neki način podsjećala ga je na sestru Danielle... odnosno, Nicholau, ispravio se. - Zašto ste rasporedili vojnike duž zidina našeg samostana? -upitala je. Lijepa dobrodošlica, pomislio je Royce. - Zbog toga da gospa Nicholaa ne napusti samostan bez našeg znanja - odvratio je Royce. - Jeste li došli s namjerom daje prisilite na odlazak? Royce je odmahnuo glavom. Uputio se prema kolima i pozvao opaticu da ga slijedi. Kako bilo da bilo, pokazala se kao vrlo suosjećajna. Cinije bacila pogled na Hugha, i shvatila u kakvu je stanju, naredila je da ga unesu u samostan. Hugh je bio preslab da bi mogao stajati na nogama. Royce gaje prebacio preko leda, na trenutak se pognuo pod njegovom težinom, pa ispravio i pošao za nadstojnicom. U pratnji dvojice vojnika Royce je slijedio opaticu uz kamene stube koje su se nalazile lijevo od nadsvodenog ulaza, pa dalje niz dug, svijetao hodnik. Iz daljine je začuo prigušene glasove. Lupa vojničkih čizama po daščanom podu stvarala je jeku koja se odbijala od kamenih zidova samostana, no Royce ih je svejedno mogao razaznati. Sto su se više približavali vratima na kraju hodnika, zvuk je postajao čišći i jasniji. Opatice su molile Očenaš. Po smjeru odakle su dolazili njihovi skladni i milozvučni glasovi, zaključio je da se nalaze na katu iznad njih. - Imamo samo jednu sobu za smještaj bolesnih i ranjenih — rekla je nadstojnica. - Prošlog tjedna sve postelje bile su popunjene, no sada njegujemo smo jednog saksonskog vojnika. Barune, vjerujem da ćete se složiti kako unutar naših zidina svatko zaslužuje da se za njega jednako pobrinemo, bio

GIGA

15

Norman ili Saksonac? - Slažem se - odvratio je Royce. -Je li taj Saksonac brat gospe Nicholae? Opatica gaje pogledala ravno u oči. -Jest - rekla je. - Ime mu je Justin. —Je li istina da je na umoru? - Samo Bog može odgovoriti na to pitanje - odvratila je. -Justin ne želi prihvatiti vjeru u ozdravljenje. Dok mi molimo Boga da ozdravi, on ga moli da umre. Nadam se da Bog neće postati zbunjen našim suprotnim zahtjevima. Royce nije bio siguran šali li se nadstojnica ili je ozbiljno mislila to što je rekla. Izraz lica bio joj je ozbiljan, a čelo nabrano od brige. Kimnuo je i premjestio se s noge na nogu. Hugh doista nije bio lagan. - Želio bih svoga prijatelja što prije smjestiti u postelju. Možda bismo mogli poslije porazgovarati o vašim brigama? — predložio je. - Trenutačno me mori samo jedna - odvratila je. — Moram vas izvijestiti da vašeg prijatelja namjeravam smjestiti u postelju do Justinove. Po izrazu vašeg lica zaključujem da vam se to ni najmanje ne sviña — dodala je, vidjevši kako se namrštio. - No razlozi moje odluke praktične su prirode. Sestra Felicity najbolja je njegovateljica, a budući da više nije mlada, ne želim da trči s jednog kraja sobe na drugi. Bit će joj puno lakše bude li sjedila izmeñu njih. Prihvaćate li taj uvjet? Royce je ponovo kimnuo. Nadstojnica je izgledala kao da joj je pao kamen sa srca. Okrenula se i otvorila vrata. Ušavši u sobu, Royce se začudio koliko je svijetla i prostrana. Na trenutak je zažmirio, zatečen količinom sunčeve svjetlosti koja je dopirala kroz tri velika prozora. Uz svaki od njih bila je postavljena drvena klupa. Zidovi, očito nedavno oličeni, blistali su od bjeline. Duž suprotna zida bilo je smješteno više od dvadeset postelja. Uz svaku je stajala mala škrinja, a na svakoj bila je po jedna bijela svijeća. Uz svaku postelju, od stropa do poda, visio je bijeli zastor koji se mogao povući tako da se dobije zasebna ćelija. Svi osim jednog, u sredini prostorije, bili su razvučeni. Royce je pretpostavio da se iza njega nalazi Justinova postelja. Položio je Hugha u postelju do te, razodjenuo ga i pokrio vunenim pokrivačima. - Rane na njegovim rukama i ramenima počele su se gnojiti — rekla je nadstojnica. Djelovala je prilično zabrinuto. - Sestra Felicity će to riješiti - dodala je. Sagnula se i majčinskim pokretom maknula vlažan pramen s Hughova čela. — Ako Bog da, mislim da će se oporaviti. Royce je kimnuo. Kratko vrijeme vodili su ljubazan dijalog, sve dok im nadstojnica nije predložila da se udalje. Royce je odlučno odmahnuo glavom. - Ne - rekao je. - Naši vojnici ostat će uz Hugha dok se ne oporavi. Neće uzimati hranu i piće koju prije toga nije kušao netko od vaših - čvrstim glasom je dodao. Po iznenañenom izrazu nadstojničina lica, Royce je zaključio da nije navikla na suprotstavljanje. - Vrlo ste sumnjičavi, barune - odvratila je. - Ovo je sveto mjesto. Vašem prijatelju neće se dogoditi nikakvo zlo. Umjesto odgovora Royce je šutke slegnuo ramenima. - Što ako ne pristanem na vaše uvjete? - upitala je nadstojnica. - Ne biste nam mogli narediti da ga odvedemo natrag - odvratio je. — Zavjet koji ste položili, ne bi vam to dopustio. Njezin osmjeh gaje iznenadio. - Tvrdoglavi ste poput mene -rekla je. — Oboje ćemo provesti podosta vremena u paklu zbog te strašne mane. U redu - dodala je. - Prihvaćam vaše uvjete. Hugh je u snu kratko zastenjao i privukao njezinu pozornost. Brzo mu je prišla, poravnala pokrivače, umirila ga s nekoliko tihih riječi pa ustala, navukla zastor oko njegove postelje i pošla potražiti sestru Felicity. Cim je izašla, Royce je naredio Ingelramu i Charlesu da stanu ispred vrata. — Sve dok se Hugh potpuno ne oporavi nitko osim opatice ne smije ući u sobu -rekao je. Dok je čekao da se nadstojnica vrati, odlučio je zadovoljiti znatiželju i pogledati saksonskog vojnika. Želio je provjeriti je li doista u takvom stanju da ne može nauditi Hughu. Nije bio spreman prihvatiti zdravo za gotovo ništa što bi mu Saksonci rekli, dok se u to ne bi osobno uvjerio. Obišao je Hughovu postelju i podigao ruku da odgrne zastor, kada gaje netko s druge strane rastvorio. Našao se oči u oči s Nicholaom. Sudeći po tomu kako je naglo udahnula i raskolačila oči, zaključio je da nije iznenañena ništa manje od njega. Vjerojatno je pomislila daje izašao zajedno s nadstojnicom. Ni na trenutak nije posumnjao kako je čula svaku njihovu izgovorenu riječ.

GIGA

16

Bili su jedva korak udaljeni jedno od drugoga. Mogao je osjetiti njezin blag i ugodan miris. Nebesa, bila je predivna. I uplašena. Tako se barem ponadao. Oči su joj, nakon početnog iznenañenja, i dalje bile širom rastvorene. Da, sigurno se boji, zaključio je. Prokletstvo, ima i zašto. Ako ima imalo pameti u glavi, mora joj biti jasno da svako djelo ima svoju posljedicu. Uključujući i osvetu za počinjeno nedjelo. Svjesno mu je lagala u namjeri da mu izmakne iz ruku. Morala je znati da će prije ili poslije na njega doći red da joj vrati milo za drago. Nekoliko dugih trenutaka bez riječi su se promatrali. Royce je, mrka izraza lica, čekao da se slomi i obori pogled. Nicholaaje čekala daje proñe napadaj srdžbe. No, što gaje dulje gledala, sve se više ljutila. Kako se usuñuje njuškati oko bolesničke postelje njezina brata? Podigla je bradu, dajući mu do znanja da ne namjerava popustiti. Royceov nadmeni osmjeh naglo je izblijedio. Nije ga se bojala. Ta gaje spoznaja zaprepastila. Doduše, ništa manje od grješnih misli koje su je slijedile. Bila mu je nadohvat ruke. Nebesa, bilo bi je tako lako zgrabiti, prebaciti preko ramena i napustiti samostan. No bio bi grijeh učiniti takvo što dok je pod svetim krovom. Ipak, više od svega bio je iznenañen vlastitom nesposobnošću da se suzdrži od takvih pomisli. Ako muškarac ima sklonost prema plavookim nimfama, Nicholaa bi sigurno bila njegov prvi izbor. No ne i u njegovom slučaju, uvjeravao se. Malo zatim shvatio je da sam sebe zavarava te je odustao. Kvragu, mogao bi ostatak života provesti zureći u nju i zamišljajući užitke koje bi mu mogla pružiti. Usnice su joj bile toliko neodoljivo privlačne da se nije mogao prestati pitati kakav je osjećaj kušati ih. Godine treniranja samodiscipline spriječile su ga u želji daje privuče u zagrljaj i to istog trenutka otkrije. Duboko je udahnuo u pokušaju da se smiri. Prisilio se otkloniti požudne misli i nastavio zuriti u nju, u namjeri daje zastraši. Ustvari, nije imao ništa protiv malo prkosa i izazova. To mu se čak i sviñalo. Ali ne u ovim okolnostima. Trebala ga se bojati. Morao ju je natjerati da dršće od straha pred njim. Napokon, jedino tako će se suočiti s nevoljama koje je izazvala. Jer, došlo je vrijeme da se preda. Morala je shvatiti kako stvari stoje. On je bio osvajač, ona njegov plijen. Sto prije se suoči s tom činjenicom, to bolje za nju. Zastrašivanje mu je dobro išlo od ruke. Naravno, ožiljak koji je imao na licu, to bi mu u pravilu prilično olakšao. Čudno, no činilo se da njegov mrk i prodoran pogled na nju uopće ne djeluje. Ma koliko izraz njegova lica bio mračan i prijeteći, nije zadrhtala, niti spustila pogled. Morao je priznati daje zadivljen. Prišao joj je korak bliže. Vrhovi njegovih čizama sada su dodirivali vrhove njezinih cipela. Nije ustuknula. Dapače, zabacila je glavu i nastavila ga gledati ravno u oči. Pogled joj je bio ispunjen prkosom. Je li moguće da mu se ruga? Nicholaa se morala prisiliti da smiri disanje. Iskreno rečeno, bila je više ljuta na sebe nego na plećatog viteza koji ju je očito pokušavao natjerati da se osjeća manjom od makova zrna. Njezina reakcija na njega doista ju je zatekla. Nije mogla skinuti pogled s njega. Imao je najljepše sive oči koje je ikada vidjela. Kako je, za ime Boga, u ovim okolnostima uopće mogla razmišljati o boji njegovih očiju? Naravno, pokušavao ju je zastrašiti. Taj užitak sigurno mu neće priuštiti. No, bio je vraški pristao. Prokletstvo, zašto je to uopće morala opaziti? Doista bi se trebala pribrati. Bio je njezin neprijatelj i trebala bi ga mrziti, zar ne? On s tim očito nije imao problema, zaključila je. Mračan izraz njegova lica nije ostavljao mjesta dvojbi o njegovim osjećajima prema njoj. Ukočila se i ispravila ramena. - Trebala sam te ubiti kada mi se za to ukazala prigoda — promrsila je. Oholo je podigao obrvu. — Je li? - tiho je upitao, glasom punim poruge. — A kada bi to bilo? — Kada sam te oborila s nogu kamenom iz praćke. Polako je odmahnuo glavom. Kimnula je. - O, da - rekla je. - Mogla sam. Ali, odlučila sam ti samo ostaviti uspomenu na čelu. Bila je to pogreška, i sada mije žao zbog nje. Možda će mi se ukazati nova prilika kad vas potjeramo natrag u Normandiju, gdje vam je i mjesto. Još uvijek joj nije vjerovao. Prekrižio je ruke na prsima. Licem mu se razlio nadmeni osmjeh. - Ako je tako, zašto si me posted] ela? — Nisam te htjela ubiti — odvratila je. — Sada sam promijenila mišljenje.

GIGA

17

Kad je prasnuo u smijeh, shvatila je da joj ne vjeruje. Nije ga mogla zbog toga okrivljavati. Otkad su se susreli, sve stoje čuo od nje, bila je laž. Pitala seje li saznao da nije opatica? Jasno da jest, istog je trenutka shvatila. James, taj izdajica, sigurno mu je sve izlajao. Osjetila je kako je naglo napušta samopouzdanje. Koljena su joj odjednom zadrhtala. Odlučila je da će biti najpametnije da ga otpusti, pa je podigla ruku da povuče zastor. Bio je brži od nje. Snažno ju je zgrabio za zapešće prije nego što je stigla dotaknuti tkaninu. Nije ju imao namjeru pustiti. Stisak mu je bio čvrst poput kliješta. Pokušala se oteti i odgurnuti ga, no shvativši koliko su svi njezini napori jalovi u odnosu na njegovu snagu, odustala je. -Jesi li uzela sa sobom svoje stvari, Nicholaa? Pitanje joj je zvučalo toliko neobično daje nesvjesno kimnula prije nego stoje stigla razmisliti. No brzo se pribrala. - Zašto te to zanima? — Jer sam praktičan — odvratio je. — Put do Londona bit će kraći ako krenemo odavde. Dakle preostaje ti spakirati prtljagu. Ne učiniš li to, otići ćemo bez nje. Čim se moj prijatelj oporavi, odlazimo. Bila je preneražena njegovom drskošću. — Neću napustiti samostan. — O da, hoćeš. Žestoko je odmahnula glavom. Veo koji je skrivao njezinu kosu skliznuo je, i bezbroj plavih kovrči rasuo joj se po leñima, gotovo do struka. Od pogleda na taj čaroban prizor, Royce je naglo ostao bez daha. — Samo opatice nose veo, Nicholaa, a ti nisi opatica, zar ne? — Morala sam se prerušiti. Bog razumije zašto. On je na mojoj strani, a ne na tvojoj. Začuvši njezin odgovor, osmjehnuo se. - Kako si došla do tog zaključka? — začuñeno je upitao. Nicholaa je bila zatečena njegovim osmjehom. Nemoguće, pomislila je. Nije to osmjeh. Sigurno joj se ruga. Jer, Normani se ne osmjehuju. Oni ne poznaju tople ljudske osjećaje. Žive samo da bi ubijali i osvajali. Tako je barem čula od svoje braće. Napokon, što očekivati od ljudi koji slijede vladara koji je čudovište bez ljudskih osjećaja? — Zašto misliš daje Bog na tvojoj strani? - upitao je, kad mu nije odgovorila. — Uspjela sam ti umaći, zar ne? Nije li to dovoljan dokaz? Potpuno sam sigurna tu gdje jesam. Royce nije imao što prigovoriti toj uvrnutoj logici. - Zasad - složio se. Osmjehnula se. Od pogleda na jamice na njezinim obrazima, ponovo je ostao bez daha. - Ostat ću ovdje koliko me volja - naglo je izgovorila. — Neću napustiti samostan sve dok vaš osvajački pohod neslavno ne propadne, a vi se vratite tamo gdje pripadate. — Osvajački pohod je završen, Nicholaa — rekao je. — Engleska pripada nama. Cim prije se suočiš s tom činjenicom, život će ti biti lakši. Pobijeñeni ste. -Ja nisam pobijeñena - planula je. Dojam bi, doduše, bio bolji da joj glas nije zadrhtao. Naravno, to mu nije promaklo. Čak se usudio i oholo osmjehnuti. Odgovarajući, naglo se ispravila. Kratko joj je stisnuo ruku i pustio je. Svrnula je pogled s njegova lica i prezirno okrenula glavu. Uhvatio ju je za bradu i prisilio je da ga pogleda. - Ne pokušavaj ponovo izazivati neprilike - rekao je. Ton mu je bio jedva glasniji od šapta, no dovoljno čvrst i odlučan da u njoj izazove novu provalu bijesa. Naglo je odgurnula njegovu ruku i pomakla se ustranu, kimnuvši glavom u smjeru svog brata. — Misliš li da me tvoje prijetnje doista mogu zabrinuti? - upitala je. - Moj brat leži ovdje na umoru zbog tvog pohlepnog i častohlepnog vladara, vojvode Williama. Da nije napao Englesku, to se ne bi dogodilo. Royce je polako svrnuo pogled na mladića. Prvo stoje pomislio bilo je daje mladić doista na umoru. Lice mu je bilo bijelo poput jastuka na kojemje ležao. Krupne kapi znoja izbile su ma na čelo. Kosa mu je bila svijetla poput Nicholaine, no to je bila jedina sličnost izmeñu nje i njega. Pokrivač mu je bio navučen do brade, pa nije mogao vidjeti ozljede. No, po izgledu njegova gotovo dječačkog lica, zaključio je daje mlad. Prisjetio se da mu je saksonski izdajica rekao da je Justin godinu mladi od Nicholae, a po svemu sudeći, ona je bila mlada. Saksonci, dakle takoñer šalju dječake u rat, zaključio je. Odjednom se osjetio prilično umornim. Odmahnuo je glavom pokušavajući razbistriti misli i pozornije se zagledao u Justina. Bio je u dubokom snu, a duboke bore na njegovu čelu i oko usana ukazivale su da se bori s demonima. Preplavilo ga je sažaljenje zbog paklenih muka kroz koje je prolazio.

GIGA

18

Nicholai nije promakao izraz suosjećanja u njegovim očima. Pokušao gaje prikriti, ali nije uspio. Bila je iznenañena i prilično zbunjena. Ne bi li se trebao naslañivati? — Kada je budan, moli za smrt - prošaputala je. — Zašto? Zvučao je istinski začuñeno. Nicholaa je shvatila da ne može znati za njegove teške ozljede. — U bitki mu je teško ozlijeñena lijeva ruka. Royceov izraz lica nije se ni najmanje promijenio. Dugi trenutak bez riječi je promatrao Justina. — Ipak može živjeti — napokon je progovorio. — Rana će zacijeliti. Nije željela daje utješi. Nego da se osjeća krivim. Zaštitnički je stala uz bratovu postelju. - Možda si upravo ti bio taj koji ga je ozlijedio. — Možda. Njegovo priznanje na trenutak ju je ostavilo bez riječi. — Ne osjećaš kajanje? Pogledao ju je kao da je sišla s uma. - U vojničkom umu nema mjesta kajanju. Po izrazu njezina lica shvatio je da ne razumije o čemu govori. Uzdahnuo je. - Rat je poput šahovske igre, Nicholaa — strpljivo joj je objasnio. - Svaka bitka je poput dobro promišljenog poteza na šahovskoj ploči. Jednom kad započne, ne ostavlja mjesta emocijama. — Znači, ipak si ti mogao biti taj koji gaje ranio i... — To je prilično upitno — prekinuo ju je. — Zašto? —Jer to nije način na koji seja borim. To stoje upravo izgovorio, zvučalo joj je posve besmisleno. -Je li? Kako se onda boriš ako ne ranjavaš svoje neprijatelje? Royce je duboko uzdahnuo. - Ubijam ih. Svim silama suzdržavala se da mu ne pokaže svoje zaprepaštenje. Zvučao je kao da razgovaraju o tjednim zaduženjima ili nečemu jednako toliko uobičajenom. Želudac joj se zgrčio od količine njegove hladnokrvnosti. — Gdje je Justin ranjen? U bitci kod Hustingsa? Ili u nekoj od onih koje su se vodile na sjeveru? — Ne, nije bio kod Hustingsa. Ranjen je kod Stanford Bridgea. Royce je teškom mukom uspio prikriti nestrpljenje. Bilo je očito daje u glavi pomiješala sve neprijatelje. —Ja sam Norman, Nicholaa. Ili si zaboravila tu činjenicu? — Naravno da nisam. — Bitka kod Stanford Bridgea dogovorena je s norveškim kraljem, i tamo su bili njegovi vojnici. Mi, Normani, nismo s time imali nikakve veze — rekao je i približio joj se. — Dakle, sviñalo se to tebi ili ne, nisam mogao ozlijediti tvoga brata. — Nisam rekla da mi se to sviña - izjavila je. Royce je zašutio. Glava mu se odjednom posve ispraznila. Uvijek je bi ponosan na svoju sposobnost da unaprijed procijeni reakciju sugovornika, no sada je počeo ozbiljno sumnjati u nju. Tako mu Boga, Nicholaaje djelovala kao da joj je odlanulo. To jednostavno nije imalo smisla. Zašto bi joj bilo drago što nije on bio taj koji je ranio njezina brata? — Izgledaš kao da ti je drago što to nisam bio ja - rekao je. Kimnula je. - Doista. Drago mije što to nisi bio ti - potvrdila je i spustila pogled. — I molim te da mi oprostiš što sam izvukla pogrešan zaključak. Jedva je vjerovao vlastitim ušima. — Moliš me.. .što? — Da mi oprostiš — promrmljala je. U nevjerici je odmahivao glavom pokušavajući pronaći trunku logike u tom neobičnom razgovoru. — U slučaju da si ti bio taj koji gaje ranio, morala bih se osvetiti, zar ne? Justin ima samo mene. Zato mi je dužnost zaštiti ga. — Ali, ti si žena. — I njegova sestra. Prekrižila je ruke na prsima i protrljala nadlaktice. Odjednom joj se učinilo daje u sobi prilično hladno. Nebesa, doista je bila umorna. Satima je sjedila uz bratovu postelju i bila je toliko iscrpljena da više nije mogla jasno razmišljati. — Mrzim rat - prošaputala je. — Ali, muškarci ga vole, zar ne? Uživaju u borbi. — Ne svi — odvratio je, glasa promukla od želje daje uzme u zagrljaj. Nebesa, bila je tako krhka. Nije

GIGA

19

mu bilo teško zamisliti pakao koji je prošla otkad su Normani upali u Englesku. Bilo je doista plemenito od nje stoje željela zaštititi svog brata, iako je pomisao da bi takvo što mogla, bila nadasve smiješna. Iz priča koje je u meñuvremenu čuo o njoj, shvatio je da ništa manje nije mogao ni očekivati. - Znaš li, Nicholaa, da si postala legendom medu normanskim vojnicima? Uspio je pobuditi njezinu znatiželju. - Samo mrtvi postaju legendom - pobunila se. - Ne i živi. — U tom slučaju, ti si iznimka — rekao je. — Uspjela si obraniti svoj dvorac od trojice napadača koje je vojvoda William poslao da ga osvoje. — Vaš vojvoda u bitku je poslao dječake. Nije ih bilo teško otjerati. — Ipak - usprotivio se - znam... Nije mu dopustila da završi. — Istina, preuzela sam zapovjedništvo nad vojnicima svoje braće, ali tek nakon što je njihov zapovjednik morao otići. — Tko je on i gdje je sada? — Ime mu je John - odvratila je. - Otišao je na sjever — dodala je. Prekrižila je ruke na prsima i svrnula pogled na svog brata. - Nećete ga nikada uhvatiti. Previše je pametan za nekog poput vas. — Zvuči poput kukavice. Ostavio te je bez zaštite. — Naredila sam mu da ode. John nije kukavica. Usto, sposobna sam brinuti se za sebe. Mogu izaći na kraj s glupim Norma-nima kad god poželim. Zanemario je njezinu uvredu. — Normani nikada ne bi bili tako glupi da prepuste zapovjedništvo ženi. Odrečno je odmahnula glavom. Znala je da mu ovoga trenutka ne može dokazati kako John nije kukavica. Ustvari, bio je najhrabriji i najodaniji čovjek kojega je ikada upoznala. Prošao je pakao da bi doveo Urlica k njoj. Thurston, njezin brat, naredio mu je da joj preda njegova sina na čuvanje do kraja rata. James, ta izdajica, nije znao daje bratovo dijete kod nje. Stoga ni Normani nisu to mogli znati, zaključila je. Bila je prava šteta što tom umišljenom Normanu nije mogla pružiti dokaz o Johnovoj hrabrosti. No Urlicova sigurnost bila je važnija. Bolje da i dalje misle daje sin jedne od služavki. Royce je promatrao osjećaje koji su se izmjenjivah na njezinu licu i pitao se o čemu razmišlja. Nije mu se sviñala odlučnost kojom je branila zapovjednika koji ju je ostavio na cjedilu sa šačicom vojnika. Ipak, odlučio je da zasad neće ustrajati na tome. - Dokazala si da umiješ biti prilično bistra kada si se prerušila u opaticu. Uspjela si nadmudriti sve moje vojnike. Zamijetila je kako nije uključio sebe u to priznanje. Odbija li priznati daje i sam ispao budalom? - Tvoji vojnici takoñer su golobradi dječaci — rekla je. — Bilo ih je lako izigrati. - Većina njih starija je od tebe. - Onda su glupi. - Nisu glupi. Samo su neiskusni i neuvježbani - objasnio je. - Iskustvo i vještina postižu se upornom vježbom. To je ono što im nedostaje. Bio je iskren s njom, no jedan pogled na njezino lice bio mu je dovoljan da shvati da se ne slaže s njegovim objašnjenjem. Okrenula mu je leda u namjeri da mu da do znanja daje njihov razgovor završen. Nije bio spreman otići. — Upozoravam te, Nicholaa, za tvoje dobro, kani se takvih igara. Ne poslušaš li me, put do Londona mogao bi ti biti prilično dug i naporan. Koliko će vrijeme koje ćemo biti prisiljeni provesti zajedno biti ugodno, ovisi samo o tebi. Nije se okrenula. - Nebesa, doista si nevjerojatno bahat — vatreno mu je odbrusila. - Ne možeš me prisiliti da napustim samostan. Čak ni grješni Normani ne mogu prekršiti to pravilo. Neću otići. - Hoćeš. Duboko je uzdahnula i okrenula se. — Ogriješit ćeš se o sveto pravilo i prisiliti me? - Ne. Sama ćeš izaći kad za to doñe vrijeme. Tijelom joj je iznenada prošao kratak drhtaj. Kako bije mogao natjerati da svojevoljno napusti samostan? U mislima je prelazila s jedne mogućnosti na drugu. Napokon je zaključila da blefira. Nije bilo načina daje prisili da napusti sigurnost svoga utočišta. Oči su joj se ovlažile od olakšanja. Osmjehnuo se. Njezina slabost u trenu je nestala. Posve je zaboravila da stoji uz postelju svog brata. U protivnom sigurno ne bi vikala. - Dokle god Normani budu u Engleskoj, neću napustiti samostan. Nikada!

GIGA

20

TREĆE POGLAVLJE Nikada je osvanulo točno poslije osam tjedana. Barun Hugh u meñuvremenu se potpuno oporavio i dan prije napustio samostan. Tada joj je nadstojnica rekla daje načula kako se priča daje barun Royce rekao svom prijatelju da ostane u dvorcu dok se potpuno ne oporavi. Za to vrijeme on će poći u London, gdje će Williamu predati žudeni trofej. - Nicholaa, mislim da tebe smatra tim trofejem - suosjećajno joj je povjerila nadstojnica. - Blefira - promrmljala je Nicholaa. Cijeli dugi dan uvjeravala se daje u pravu. Cijele duge noći nije sklopila oči. Royceov glasnik u sumrak je došao u samostan, s porukom da gospa Nicholaa ujutro bude spremna za put. Nadstojnica je pomislila da Royce nije tip čovjeka koji je sklon blefiranju, no zadržala je to za sebe. Spakirala je Nicho-laine stvari u malu putnu torbu i ostavila je u prizemlju ispred ulaza, za slučaj da barun doista uspije provesti stoje zamislio. - Najvjerojatnije se ništa neće dogoditi, ali bolje da se pripremimo — izjavila je. Od zore, otkad je ustala i odjenula se, Nicholaa se nije mogla smiriti najednom mjestu. Odjenula je svoju najdražu svilenu haljinu u kombinaciji boje marelice i tamnoplave, samo zato jer joj je majka uvijek govorila kako lijepa odjeća može popraviti raspoloženje. Haljina je, doduše, bila suviše tanka za hladno zimsko vrijeme, no budući da nije namjeravala izlaziti, nije marila. Odbila je poziv da se pridruži časnim sestrama u jutarnjoj molitvi, jer znala je da bi se više vrpoljila nego molila, a nije ih željela ometati. Alice, njezina odana služavka, pojavila se nakon sat vremena u namjeri da joj preda uobičajeni tjedni izvještaj. Blage naravi i osobito privržena svojoj gospodarici, Alice je bila petnaest godina starija od Nicholae, no uspjela je zadržati mladenački izgled i dobro je pamtila pojedinosti. Usto, imala je neobičnu naviku da hihotanjem prikriva napetost. Kada je žurnim korakom ušla u predvorje gdje ju je Nicho-laa čekala, hihotala se. — Kao što smo i pretpostavljali, gospo — u dahu je izgovorila i kratko joj se naklonila. - Barun Hugh udobno se smjestio za dulji boravak u dvorcu, a barun Royce priprema se za put. Uskoro će doći po vas. Nicholaa ju je zgrabila za ruku i povukla je prema klupi koja je stajala uz prozor. Sjele su. —Jesi li uspjela saznati kako me namjerava prisiliti da napustim samostan? — upitala je. Alice je toliko žestoko odmahnula glavom da su joj se pramenovi kose izvukli iz pletenice savijene na zatiljku. - Svi se to neprestano pitamo, gospo, ali nismo uspjeli doći ni do kakvog zaključka. Barun Royce često se savjetuje s barunom Hughom, pa je Clarise na sebe preuzela dužnost da ih prisluškuje, no izgleda da nijedan od njih nije o tome ni zucnuo. Po svemu sudeći, i barun Hugh se pita kako to barun Royce misli izvesti. - Nadam se daje Clarise bila oprezna? Ne bih željela da upadne u nevolje zbog mene. Alice se opet zahihotala. - Clarise vam je odana kao i svi mi. Dala bi i život za vas. Nicholaa je odmahnula glavom. — Ne želim da izgubi glavu zbog mene. Kao ni ti, Alice. Previše riskiraš dolazeći ovamo. Iako, moram priznati da me zaista veseli čuti što se dogaña u mom domu. - Sada se zove Rosewood — prošaputala je Alice. Vidjevši zapanjen izraz Nicholaina lica, šutke je kimnula. - Dali su ime mom domu? - zgranuto je upitala Nicholaa. - Barun Hugh bio je taj koji se toga dosjetio - odvratila je Alice. - Barunu Royceu je prema svemu sudeći bilo svejedno. No trebali biste znati da se osoblju ta promjena svidjela. Ime Rosewood dobro zvuči, zar ne, gospo? Nije čekala da joj gospodarica odgovori. — Neću vam lagati, gospo. Plemenita gospoda ponašaju se kao daje dvorac njihov. — Kakve su još promjene uveli? — Pronašli su jedan od tajnih prolaza koji vodi do izlaza na sjevernoj strani zidina i naredili da ga se zatvori. Sada tamo više nitko ne može proći. To je sve što smo zasad uspjeli opaziti. Nicholaa je shvatila da krši ruke i prisilila se da prestane. - A moja soba, Alice? — upitala je. - Koji od te dvojice bezbožnika ju je zauzeo? — Nijedan - odvratila je Alice. — Barun Royce zatvorio je vrata i ne pušta nikoga unutra. Doduše, kad se barun Hugh razbolio, ležao je tamo, no kad se vratio iz samostana, uzeo je drugu, veću sobu. Clarise i Ruth zadužene su za pospremanje tim bezbožnicima. Želite li čuti još toga, gospo? — Naravno - odvratila je Nicholaa. - Ne moraš me štititi od istine.

GIGA

21

— U meñuvremenu nam je postalo prilično teško mrziti baruna Roycea - priznala je i ponovo se zahihotala. — Mržnja je grijeh i zato ne bismo trebali nikoga mrziti, pa ni Normane - odvratila je Nicholaa. - Ali, to ne znači da nam se moraju sviñati, Alice. Služavka je kimnula. - Ni to nam nije baš lako, gospo - uzdahnula je Alice, tonom koji je njezinu gospodaricu podsjetio na otužno zavijanje vjetra s druge strane prozora. — Nedavno je naredio svim slugama da se okupe pred njim. Hacona smo namjerno ostavili straga, misleći da će se barun, ako ga ugleda, prisjetiti kako mu je lagao o blizankama i kazniti ga. I znate li što se dogodilo, gospo? Ispalo je da nas je barun Royce pozvao da se okupimo upravo zato da bi pohvalio Hacona zbog njegove odanosti prema vama. Na kraju gaje zamolio da klekne pred njim i zakune mu se na vjernost. Nije to zahtijevao od njega. Zamolio gaje! Salva smijeha popratila je njezino objašnjenje. Napokon se smirila, stavila ruku na srce i duboko udahnula. — Cak mu je pomogao i da se osovi na noge, nakon što se zakleo. E sad, nakon toga bili smo prilično zbunjeni. Nismo očekivali da će barun biti tako plemenit i velikodušan. Bili smo uvjereni da će Norman htjeti Haconovu glavu, a ne njegovu odanost. — Tko bi znao što se tim barbarima mota po glavi? — odvratila je Nicholaa. — Ipak, barun nikada nije povisio glas ni na koga od nas. Myrtle je za vrijeme večere prosula pehar vina ravno ispred njegova tanjura, i zamislite, nije ju udario! Ne, jednostavno je ustao, sjeo na drugi stolac i nastavio razgovor s barunom Hughom kao da se ništa nije dogodilo. Nicholai je bilo dosta slušanja hvalospjeva o Royceu. - Kako je barun Hugh? - upitala je. — Usta su mu puna hvale o vama, gospo - odvratila je Alice. - Ispričao je barunu Royceu kako ste ga njegovali dok je bio bolestan. Rekao je da ste sjedili uz njegovu postelju tijekom dugih noći kada gaje tresla groznica, stavljali mu vlažne obloge na čelo i uvijek se trudili da se osjeća ugodno... — Nisam se trudila da se osjeća ugodno — prekinula ju je Nicholaa. - Samo sam pomagala sestri Felicity. Alice, znaš daje stara i umorna. Budući da sam noći ionako provodila uz Justinovu postelju, usput sam se pobrinula i za Hugha. To je sve. — Barun Hugh kaže da imate dobro srce. Nemojte se mrštiti, gospo. To je istina. I rekao je da ste ga neprestano pobjeñivali u šahu. Nicholaa se osmjehnula. — Bilo mu je dosadno zato što se nije mogao kretati - objasnila je. — Neprestano se žestoko prepirao s nadstojnicom zahtijevajući da ga pusti van. Igrala sam šah s njim zato da joj ga skinem s vrata, a ne zato što sam ga htjela zabaviti. — Barun Hugh uvijek se razvedri kada priča o vama, ali lice mu se smrkne na spomen imena vašeg brata. Pričao je barunu Royceu kako je Justin bacio poslužavnik s hranom na vas pa se i njegovo lice odjednom smrklo. Izgleda prilično zastrašujuće kada se naljuti, zar ne? — Nisam opazila - odvratila je Nicholaa. - Nijedan od njih ne može shvatiti Justinove muke - prošaputala je. - Radije mi pričaj o Urlicu. Kako je moj dragi nećak? Alice se nasmiješila. — Imamo pune ruke posla s njim, sada kad je počeo puzati. Prekjučer mu je izbio novi zub. — Nije li to prerano? — zabrinula se Nicholaa. — Naravno da nije — odvratila je Alice. — Upravo primjereno njegovoj dobi. Nemate iskustva s djecom, gospo, zato mi morate vjerovati na riječ. Nicholaa je kimnula. - Voljela bih da sam ga mogla uzeti sa sobom. Zabrinuta sam za njega, Alice. Ah, znam da mu se uz tebe i Clarise ništa neće dogoditi, ali... — Donijeli ste ispravnu odluku — prekinula ju je Alke. - Niste mogli biti sigurni da će vaš bijeg u samostan uspjeti — podsjetila ju je. — Osim toga, niste mogli iznositi dijete na tu hladnoću. Moglo se razboljeti. I, što biste rekli svojim pratiocima? Bili su uvjereni da ste opatica. Ne brinite se, gospo, Urlicu je dobro u Rosewoodu. Sve se odvija upravo onako kako smo i predvidjeli — dodala je. — Normani na njega ne obraćaju ni najmanju pozornost. Još uvijek misle daje Urlic dijete vaše služavke. Clarise ga uopće ne iznosi iz sobe, pa ga i ne vide. Ustvari, mislim da je barun Rovce posve zaboravio na njega. — Molim Boga da mu je otac živ — prošaputala je Nicholaa. — Sto vrijeme više prolazi, sve više se pribojavam daje Thurston zaista mrtav, Alice. — Prestanite razmišljati o takvim grozotama, gospo - odvratila je Alke pa obrisala kutove očiju rubom rukava svoje haljine. — Vrijeme će pokazati, zar ne? Poslušajte me. Bog ne bi bio toliko okrutan da Urlica ostavi bez oba roditelja. Vaš brat sigurno je živ. Ne smijete izgubiti nadu.

GIGA

22

Nicholaa je kimnula. — Ne, neću izgubiti nadu. Alke ju je kratko potapšala po ruci. — Barun Royce misli da ste udovica — rekla je. — Ona budala, James, rekla mu je da ste se vjerojatno vjenčali s Roulfom. Ne možemo se prestati smijuljiti toj gluposti. Prije ili poslije ispostavit će se da taj sveznajući izdajica nije imao pojma. Nadam se da će ga barun Royce raspaliti nogom u stražnjicu kad to sazna. Nakon što su završile razgovor, Benet i Oskar, samostanski konjusari, upregli su konje u kola i odvezli Alke do dvorca. Čim se oprostila sa svojom vjernom služavkom, Nicholaa je požurila k bratu i sjela uz njegovu postelju. Justinovo raspoloženje bilo je poput olujnog vremena. Kad je napokon zaspao, Nicholaa se nagnula nad njega u namjeri da ga pokrije. Čim gaje dotakla, desnom rukom pogodio ju je posred lica. Učinio je to nesvjesno, braneći se u snu od neprijatelja, no udarac je bio dovoljno jak daje odbaci na pod. Po jačini boli, znala je da će joj se, najkasnije do večeri, pojaviti ružna modrica ispod desnog oka. Ostavila gaje da spava i pošla u svoju sobu. Još uvijek se nije mogla smiriti. Svako malo prilazila bi prozoru i odmicala zastor provjeravajući približava li se netko samostanu. Sredinom po-podneva, bila je uvjerena daje Royceov naum, kakav god bio, zasigurno propao. Upravo se odmakla od prozora kad je začula topot konjskih kopita. Naglo mu se ponovo primakla i provirila van. Muškarci, najmanje pedesetorica njih, u zbijenoj skupini jahali su putem prema samostanu. Kad su stigli do podnožja brežuljka, zastali su. Vojnici rasporeñeni duž zidina, sišli su i pridružili im se. Sada ih je ukupno bilo više od sedamdeset. Jedan od ratnika istupio je i potjerao konja uz brijeg. Čak i iz te daljine, izgledao je golem. Naravno, bio je to Royce, zaključila je Nicholaa. Ipak je došao po nju. Skrivena iza teškog zastora, Nicholaa ga je netremice promatrala. Sunčeve zrake odbijale su se od njegove kacige i metalnih prstena ušivenih u njegov kožni prsluk. Čak i usred zime, ruke su mu bile gole. Nicholaa je zadrhtala. Odjednom joj je izgledao nesavladiv. Odmahnula je glavom. Ipak je samo muškarac, podsjetila se. Muškarac koji će se uskoro smrznuti od hladnoće, ponadala se. Vidjela je da o pojasu nosi mač, no nije imao štit. Kako bilo, bio je odjeven za bitku — ili putovanje kroz neprijateljski teritorij do Londona. Na sredini puta je stao i podigao pogled prema samostanu. Duge minute prolazile su u potpunoj tišini. Sto čeka? Je li moguće da doista misli da će izaći iz samostana? Odmahnula je glavom i nasmiješila se. Sto se nje tiče, može ostati u sedlu do kraja svog bijednog života. Nije ju briga. Vara se ako misli da će je tako lako zastrašiti. Malo zatim na vratima samostana pojavio se glasnik. Royce je ostao u sedlu, čekajući da joj prenesu vijest o njegovu dolasku. Nadstojnica ju je pronašla kako nemirno korača po sobi. — Barun Royce želi da baciš pogled kroz prozor, Nicholaa. Kaže da ima poruku za tebe. Nicholaa je prišla prozoru i širom ga otvorila. Ruke je prekrižila na prsima, trudeći se da izgleda mirno i samouvjereno. Nije bila sigurna može li Royce iz te daljine vidjeti izraz njezina lica, ali nije željela riskirati. Naravno, njezina zabrinutost time se nije ni najmanje umanjila, ali Norman to nije mogao znati. Usto, ionako je blefirao, podsjetila se. Royce je pričekao dok nije ugledao njezin lik na prozoru, a zatim polako odmaknuo pokrivač sa zamotuljka koji je držao u naručju. Nicholaa je shvatila da u rukama drži dijete. Urlic je spavao, no kad mu je ledeni zrak oplahnuo lice, na-mrštio se. — Strpi se trenutak, maleni — prošaputao je Royce. — Uskoro ću te utopliti. Podigao je zavežljaj u zrak i čekao reakciju. Nije morao dugo čekati. Nicholain lik nestao je s prozora. Srditi vrisak odjeknuo je samostanom. I šire. Urlic je upravo napeo pluća spremajući se glasno izraziti negodovanje kad gaje Royce nježno umotao u pokrivače. Shvativši daje utopljeno, dijete je počelo marljivo sisati svoju bucmastu šačicu. Začuvši njegovo zadovoljno mljackanje, Royce se osmjehnuo. Podigao je rub pokrivača i zagledao se u djetetovo lice. Nasmiješilo mu se. Kad je izvadilo šačicu iz usta, Royce je ugledao četiri zubića, dva na gornjoj i dva na donjoj čeljusti. Sline su mu se slijevale niz bradu. Royce ih je nespretno obrisao nadlanicom pa posegao za rubom pokrivača i povukao ga preko djetetove glave. Urlicu se to očito nije svidjelo. Žestoko se promeškoljio, izvio leda i ispustio prodoran vrisak. Royce, dakako, nije imao nikakva iskustva s bebama. Njegove tri mlañe sestre imale su djecu, no on

GIGA

23

sam, nikada nije došao u prigodu da se s njima bavi. Iskreno rečeno, nije bio siguran koliko točno ima nećaka i nećakinja. Stoga nije imao pojma zastoje Urlic uznemiren. To što gaje utoplio i držao u naručju, trebalo bi biti sasvim dovoljno, zar ne? Napokon, strpljivo je pričekao da ga Clarise nahrani, pa ne može biti gladan. Maleni se zaista nema razloga buniti, zaključio je. Ponovo je podigao rub pokrivača. - Spavaj — blago, ali odlučno mu je naredio. Urlic je prestao vrištati i osmjehnuo mu se. Izgledao je doista smiješno s tim neposlušnim pramenovima kose, koji su stršili oko njegova lišća. Royce mu je uzvratio osmijeh. To bi svakako trebalo biti dovoljno da se umiri, zaključio je. — Sada ćeš lijepo zaspati — ponovio je i povukao pokrivač preko djetetove glave. Urlic je istog trenutka glasno zaplakao. Ne znajući što bi dalje, Royce je svrnuo pogled prema nebu i usput ugledao kako se vrata samostana širom otvaraju. Odmah zatim Nicholaa je pojurila niz brijeg. Kosa joj je vijorila na vjetru, a u žurbi da što prije stigne do njega, nije preko leda prebacila čak ni ogrtač. Njegov naum je uspio. Royce se osjećao kao da mu je pao kamen sa srca. Naravno, bio je zadovoljan što ju je uspio izmamiti iz samostana, no više od svega, želio se riješiti malenog vrištača u svom naručju. Nicholaa je jurila niz brijeg kao daje goni stotinu ñavola. Kad je napokon stigla do Roycea, bila je bez daha, ali to je nije spriječilo da pokaže kako kipti od bijesa. - Daj mi dijete — promuklim glasom je izgovorila. Bila je toliko razjarena da se nije mogla svladati da ga ne udari po bedru. -Je li Urlic tvoj sin, Nicholaa? Oklijevala je samo trenutak. - Naravno da jest. Znao je da laže. Opet, s uzdahom je pomislio. No strah koji je vidio u njezinim očima spriječio gaje da joj kaže kako zna istinu. Lagala je zato što se bojala. Nije ga poznavala i stoga nije mogla znati na što je spreman. Jedino što je željela, bilo je da zaštiti dijete. On je bio njezin neprijatelj, a mogao je pretpostaviti kakvih se gnjusnih priča naslušala o Normanima. — Ne brini se za Urlica, Nicholaa — rekao je. — Neće mu se dogoditi nikakvo zlo - dodao je, i ispružio ruku u namjeri da joj pomogne uspeti se u sedlo. Žestoko ju je odgurnula. - Daj mi ga. Odmah. Tog trenutka ništa mu ne bi bilo draže nego da joj udovolji, budući da se Urlic ponovo ritao i usto iz sve snage drečao, no nije mu bilo ni na kraj pameti dopustiti joj da mu nareñuje. On je bio taj koji izdaje nareñenja, a ne ona, i čim prije to shvati, tim bolje za nju. Putovanje će biti dovoljno naporno i bez toga da mu se na svakom koraku suprotstavlja. Urlic nije namjeravao odustati od pobune. Štoviše, počeo je još jače urlati i izvijati se. Royce gaje podigao, otkrio mu lice i stavio njegovu glavicu na svoja široka prsa. U meñuvremenu je shvatio da maleni očito želi vidjeti što se zbiva oko njega. Ponovo mu je nadlanicom obrisao sline i svrnuo pogled na Nicholau. Sva njezina srdžba odjednom se istopila. Royce je prema Ur-licu bio nevjerojatno pažljiv. Šake su mu bile tako velike, no unatoč tome, nije djelovao nespretno. Usto, Urlicu se njegova blizina očito sviñala. Zabacio je glavicu i smiješio se svom uzničaru. Ipak, Urlic je samo mala beba, pomislila je. Kako bi mogao znati tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj? Podigla je pogled i zagledala se u Roycea. Dugi trenutak bez riječi su zurili jedno u drugo. Urlicu tišina nije ni najmanje smetala. Glasno je gugutao, izvijajući tonove različite visine. Po svemu sudeći, dijete je bilo uistinu zadovoljno. Nicholaa je napokon spustila pogled. Osjetila je kako dršće, no nije bila sigurna trese li se od hladnoće ili njegova ledena pogleda. — Igra je gotova, Nicholaa — rekao je. - Pobijedio sam. Kad bi ovo bila šahovska partija, rekao bih da sam te upravo matirao. Priznaj poraz i obećavam da ću biti milostiv prema tebi. Činjenica što se zabavlja na njezin račun, razljutila ju je više od njegove bahate primjedbe. Ponovo gaje pogledala i shvatila kako se teškom mukom suzdržava da ne prasne u smijeh. Doslovce se rastapao od zadovoljstva zbog svoje podmukle pobjede. Opet gaje pljesnula po bedru. — Kad bismo igrali šah, ovo sigurno ne bi bio mat. To što si me stjerao u kut jednim vraškim potezom, ne znači daje igri kraj. Odmahnuo je glavom. — U nemogućem si položaju, Nicholaa. Tvoj otpor je uzaludan. Radije

GIGA

24

odustani i prihvati neizbježno -rekao je. Usudio se čak i osmjehnuti. Očito se odlično zabavljao. Odbojnost prema njemu postala je još većom. Kako je ikada mogla pomisliti daje privlačan? Čovjek uistinu mora biti čudovište da se posluži djetetom u ostvarenju svojih ciljeva. Svjesno je doveo Urlica u opasnost da bi proveo što je zamislio. Ipak, Urlic nije bio ni u kakvoj opasnosti. Bilo bi doista nepošteno kad to ne bi priznala, a Nicholaa nije željela biti nepoštena. Baš suprotno, dijete je bilo posve sigurno. Više od sedamdeset vojnika čuvalo gaje od bilo kakvog iznenadnog napada. Ne, Urlic nije bio u opasnosti, ali ona jest. Bilo je samo pitanje vremena kada će se pretvoriti u santu leda. Protrljala je ruke i počela skakutati na mjestu pokušavajući ugrijati smrznuta stopala. - Daj mi mog sina - ponovila je, znajući kako više ne zvuči ni upola toliko uvjerljivo kao prije. —Je li Urlic doista tvoj sin? Zaustila je da odgovori, no Urlic je odgovorio umjesto nje. Okrenuo je glavicu prema njoj i nasmiješio se. - Mama - izgovorio je. Kao naručeno, zaključila je. —Jesi li čuo? — odvratila je. — Naravno da jest. Royce nije ni pokušao prikriti nestrpljenje. — Nebesa, ženo, u roku pola sata nazvao je mamom mene, mog konja i sve u stoje pogledao. Poigravaš se mojim strpljenjem - dodao je i namrštio se. — Namjeravaš li stajati ovdje dok se ne smrzneš, ili ćeš napokon odustati i priznati poraz? Zagrizla je donju usnicu i dugi trenutak zagledala se u njega. - Priznat ću samo da si me porazio posluživši se prljavom igrom. Ništa više od toga. Što se njega tiče, bilo je dovoljno. Podigao je plašt koji mu je bio prebačen preko bedara i dobacio joj ga. — Ogrni se. — Hvala — prošaputala je. U čudu je raširio oči pitajući seje li dobro čuo. — Sto si rekla? — Rekla sam, hvala — ponovila je. — Zašto? - upitao je, očito zbunjen. Slegla je ramenima. — Na ljubaznosti — odvratila je. — Nema potrebe za neuljudnim ponašanjem. Nama, Saksoncima, to je poznato, ali po izrazu tvoga lica zaključujem da vama, Nor-manima, nije. To je još jedan razlog zbog kojeg biste se trebali vratiti tamo gdje pripadate. Naše kulture previše se razlikuju da bismo se mogli uskladiti. Nebesa, bila je stvarno naporna. Duboko je uzdahnuo. —Jesu li svi Saksonci uvrnuti poput tebe? Čvrsto je stisnula rubove njegova plašta i prostrijelila ga pogledom. — Nismo uvrnuti. Saksonci su prosvijećen i uljudan narod. Nasmijao se. — Toliko ste prosvijećeni da pojedini muškarci i žene pate svoja tijela? Ne pokušavaj to poricati — rekao je, vidjevši kako odmahuje glavom. - Svojim očima vidio sam poganske motive iscrtane na licima i rukama vaših vojnika. Čak i vaše crkvene glavešine drže to prilično zatucanim. Bio je u pravu. I sama je mislila kako su Saksonci koji oslikavaju svoja tijela prilično zatucani, ali nije mu to namjeravala priznati. Usto, bilo bi krajnje besmisleno u tom trenutku upuštati se u raspravu poput te. — Zašto me jednostavno ne pustiš na miru? Zvučala je prilično tjeskobno. Pozorno ju je pogledao. Jednog trenutka prepirala se s njim oko društvenih običaja, a već drugog je izgledala kao da će se rasplakati. — Vjeruj mi da mi ništa ne bi bilo draže od toga, ali dužnost mi je odvesti te u London, jednako kao što je tebi dužnost... — Odigrati ulogu trofeja kojim će William nagraditi nekog plemića? To je pravi razlog zbog kojeg me želiš tamo odvući, zar ne? Ponovo je kiptjela od srdžbe. Doista se nije mogao načuditi naglim promjenama njezina raspoloženja. Kako bilo da bilo, više mu se sviñalo kada bjesni. Uvijek se lakše nosio sa srditim ženama, nego s onima koje mu plaču na ramenu. — Nisam imao namjeru vući te u London, no bude li potrebno, mogu razmotriti i tu zamisao. Shvatila je da se opet zabavlja na njezin račun i istog trenutka poželjela vrištati od muke. - Iskušavaš moje strpljenje - zaprijetila mu je. — I ti moje - odvratio je nakon stoje ponovo odgurnula njegovu ispruženu ruku. — Ako već moram poći u London, poći ću pješice. Ne želim...

GIGA

25

Nije stigla završiti, jer Royce je preuzeo stvar u svoje ruke. Doslovce. Prije nego stoje shvatila što namjerava, sagnuo se, zgrabio je oko struka i podigao u sedlo. Učinio je to tako brzo da nije stigla ni viknuti. Kako bilo, našla se izmeñu njegovih čvrstih bedara, leñima oslonjena o njegovo široko poprsje. Jedna ruka bila mu je stegnuta oko njezina struka, a u drugoj je držao Urlica. Djetešce se na sav glas smijalo, očito uživajući u svom tom komešanju. Mrzila je dodir njegova tijela uz svoje. Bio je tako velik i jak, a samouvjerenost koja je isijavala iz njega, činila ju je nevjerojatno ranjivom. Svim silama trudila se ne pokazati strah, no osjetivši kako podrhtava, shvatila je da gubi bitku. Ustvari, na kraju je upravo Royce, njezin neprijatelj, bio taj koji ju je umirio. Stavio je Urlica u njezino naručje i zatim je od glave do pete umotao u plašt. Nije joj moglo promaći s koliko je pažnje to učinio. Čak ju je i privio bliže k sebi ne bi lije utoplio. Bio je jednako nježan prema njoj, kao i prema malenom Urlicu. Usto, lijepo je mirisao. Tiho je uzdahnula. Na kraju krajeva, ipak nije bio čudovište. Nebesa, odjednom je shvatila da joj ni uz najbolju volju više ne uspijeva ljutiti se na njega. Nije joj bio ni približno toliko odbojan koliko je priželjkivala. Nasmiješila se. Tako joj Bog pomogao, nikada u životu nije toliko istinski željela zadržati loše mišljenje o nekome, kao o njemu. Razmišljala je o tome minutu ili dvije pokušavajući pronaći drugi način na koji bi izrazila svoju netrpeljivost. Nije ga mogla mrziti. Napokon, bio bi to grijeh. No, za kratko vrijeme koliko će provesti zajedno na putu, mogla mu je život pretvoriti u pakao. Čudno, ali pomisao na to prilično ju je razvedrila. Mogućnosti za takvo što bile su nebrojene. Sa zadovoljstvom će tom grubijanu prirediti sve moguće nevolje. Zaslužio ili je. Ustrajao je u tome daje odvede u London, pa neka mu bude. Uživat će u njegovim mukama. Svrnula je pozornost na Urlica, privila ga bliže k sebi i poljubila ga u vrh tjemena. Veselo je zagugutao. Odsutna pogleda poravnala je njegove neposlušne kovrče. Istog trenutka plavi pramenovi vratili su se u prvobitni položaj. Royce je spustio pogled na dijete. - Stoje s njegovom kosom? - upitao je, spustivši usnice do njezina uha. Nije podigla pogled. - Što bi bilo? — Zašto tako strši? Kao da ga je netko upravo nasmrt prestrašio. Nasmiješila se. Urlic je doista izgledao luckasto. No ujedno i neopisivo slatko. Kako bilo da bilo, nije tom nemogućem Normanu željela pokazati kako je njegova primjedba zabavlja. - Savršen je - hladno je odvratila. Šutio je. - Nemaš namjeru povesti Urlica s nama u London, zar ne? — upitala je. — Putovanje bi bilo previše naporno za njega. Zanemario je njezino pitanje i potjerao konja u kas. Uskoro su se našli pred teškim samostanskim vratima. Sjašio je. — Čekaj me ovdje — rekao je i kratko joj stisnuo bedro —Jesi li razumjela? Budući da mu nije odmah odgovorila, stisak na njezinu bedru se pojačao. Stavila je ruku na njegovu u namjeri da ga odgurne. Nije joj dopustio. Zgrabio ju je za dlan i snažno ga stisnuo. -Jesam — lagala je. - Čekat ću te — dodala je, nadajući se da se laganje u ovakvom trenutku ne može smatrati grijehom, budući daje Norman njezin neprijatelj, a Bog to zasigurno zna. Stoga će bez sumnje pomoći njoj i Urlicu da pobjegnu čim grubijan ude u samostan. No što će time postići? Barunovim vojnicima neće promaći njezin bijeg. Plan je potpuno propao kad je posegnuo za Urlicom i uzeo ga u naručje. - Vrati mi ga — u dahu je izgovorila. Odmahnuo je glavom. — Sto izvodiš? — upitala je. - Rekao sam ti da se ne mičeš - odvratio je, vidjevši kako pokušava sjahati. Ton mu nije bio glasniji od šapata, no njegova oštrina ju je zaustavila. — Vrati mi sina i učinit ću sve što budeš tražio od mene. Pretvarao se da nije čuo što mu je rekla. S djetetom u rukama nestao je iza samostanskih vrata. Omamljena od ljutnje Nicholaa je ostala u sedlu. Desetak minuta poslije, izašao je. Urlic nije bio s njim. U rukama je nosio jedino njezinu putnu torbu. Privezao ju je za stražnji dio sedla i uzjahao. - Hoće li se opatice pobrinuti da se Urlic vrati kući? -Ne. Čekala je objašnjenje, no grubijan joj ga očito nije mislio dati. Bez riječi ponovo ju je umotao u plašt i

GIGA

26

privio bliže k sebi. - Tko će se brinuti o Urlicu? Začuvši njezin zabrinuti glas, smekšao se. — Urlic će ostati u samostanu dok se ne riješi tvoja budućnost. — Kako si uspio nadstojnicu uvjeriti da pristane na takvo što? — Predložio sam joj nagodbu koju nije mogla odbiti — odvratio je. Glas mu je zvučao kao da se zabavlja. Pokušala se okrenuti da provjeri izraz njegova lica, ali nije joj dopustio. - Kakvu nagodbu? — upitala je. Šutke je potjerao konja niz brijeg. — U zamjenu za brigu oko Urlica, ponudio sam joj da ću se pobrinuti za Justina — napokon je izgovorio. Nicolaa nije mogla sakriti zaprepaštenje. - Kako si joj mogao ponuditi takvo što? Nije li ti jasno da je Justin na samrti? Duboko je uzdahnuo. - Nije na samrti - rekao je. - A mislim da to negdje duboko u sebi i sama znaš. Možda ne želi živjeti, ali morat će, Nicholaa. Zaustila je da mu odgovori, ali rukom joj je prekrio usta. - U posljednja dva mjeseca tvoja zemlja doživjela je velike promjene. Engleska sada pripada nama, a William je tvoj kralj, jednako koliko i moj. Nicholaa je osjetila kako ju obuzima malodušnost. Govorio je istinu i nije mogla biti toliko naivna da bi odbila vjerovati u njegove riječi. Iako je posljednje vrijeme provela u samostanu, vijesti su stizale do nje. Opatice su često s njom razgovarala o najnovijim dogañajima. Stoga joj nije bilo nepoznato da su Saksonci poraženi. — To ne znači da si možeš uzeti za pravo sklapati bilo kakvu nagodbu s nadstojnicom, koja se tiče moga brata. Justin je moj brat. Ja ću se za njega pobrinuti. Odmahnuo je glavom. Poželjela gaje zveknuti. - Kad bi u tebi bilo i mrvice suosjećanja, pustio bi da ostanem s njim i pružim mu svu utjehu koja mu je u ovom trenutku potrebna. — Posljednje što tvom bratu treba jest utjeha. Zvučao je prilično samouvjereno. Čudno, ali to joj je dalo tračak nade daje možda u pravu. Ipak, što će biti sJustinom? Toliko se bojala za njega. Kako će se snaći u ovom okrutnom svijetu? — Ako mu ne treba moja utjeha, što mu onda treba? — upitala je. — Netko tko će ga naučiti kako će preživjeti. Suosjećanje mu neće pomoći. No dobra poduka hoće. — Zaboravljaš da se više nikada neće moći služiti jednom rukom. — Ne, nisam to zaboravio — odgovorio je i osmjehnuo se. — I svejedno si uvjeren da ga možeš podučavati? — Naravno. — Kako je to moguće? — To je ono što ja radim, Nicholaa - strpljivo joj je objašnjavao. — Uvježbavam momke da postanu vojnici. Nicholaa je bila i više nego zaprepaštena njegovim uvjerenjem da bi mogao podučavati Justina i od njega napraviti vojnika. I ništa manje užasnuta. Može li mu doista vjerovati? — Što će biti s tom pogodbom kada se vratiš u Normandiju? — Budem li išao u Normandiju, Justin će ići sa mnom. — Ne - pobunila se. — Neću ti dopustiti da ga odvedeš od mene. Shvatio je daje prestrašena. Lagano joj je stisnuo ruku daje umiri. Naravno, razumio je razloge njezine uznemirenosti. Sudeći po onome stoje čuo, već je izgubila jednog brata. Stoga mu nije bilo neobično što osjeća toliku odgovornost prema drugom. Nosila je težak teret na leñima, svakako pretežak za svoju dob. —Justin bi se nakon završetka obuke vratio u Englesku. Takoñer, postoji mogućnost da ostanem ovdje, Nicholaa. Nebesa, nadala se da hoće. Zbog Justinova dobra, dakako. Osjećala se kao da joj je pao kamen sa srca. Barun će održati riječ. Nije o tome ni najmanje dvojila. — Ipak, ne razumijem kako možeš preuzeti odgovornost za budućnost jednog saksonskog vojnika kad... Nije joj dopustio da završi. — Rasprava je završena, Nicholaa -rekao je. - Bio sam iznimno strpljiv i dopustio ti da izraziš svoju zabrinutost. Takoñer, rekao sam ti što namjeravam. Protratili smo dovoljno

GIGA

27

vremena na priču. Kakve li neuljudnosti, pomislila je. Neka mu bude, zaključila je i zašutjela. Ponovo je potjerao konja niz brijeg i svaki razgovor ionako je postao nemoguć. Ipak, kad su zastali u podnožju brežuljka, jedna smiješna zgoda popravila joj je raspoloženje. Royce je, naime, imao štit u obliku krilatog zmaja, koji je ostavio na čuvanje jednom od vojnika. Mladić je očito želio ostaviti dojam na baruna pa mu gaje u prolazu pokušao dobaciti, no budući daje štit bio previše težak, kratko je poletio i tresnuo o zemlju. Vidjevši zgranut izraz vojnikova lica, Nicholaa se jedva uspjela suzdržati da ne prasne u smijeh. Zagrizla je donju usnicu i spustila pogled u krilo, če-kajući Royceovu reakciju. Nije rekao ni riječi. Ipak, čula je kako je uzdahnuo i zamalo izgubila pribranost. Zasigurno je pogodio kako se teškom mukom suzdržava od smijeha, jer jače ju je stisnuo oko struka, upozoravajući je da se uozbilji. Siroti vojnik napokon je došao k sebi i podigao štit. Kad gaje pružio Roycu, lice mu je bilo obliveno rumenilom. Royce gaje bez riječi uzeo pa potjerao konja na čelo kolone. Cim su se našli izvan vidokruga nespretnog mladića, Nicholaa je prasnula u smijeh. Očekivala je da će se i on nasmijati. Prizor je, na kraju krajeva, bio smiješan. No uzalud. Ledena izraza lica kratko joj je stisnuo ruku, dajući joj do znanja da joj oprašta taj ispad. Ostatak dana više nije bio ni približno toliko zabavan. U sumrak su napokon stali i ulogorili se. Royce se, na Nicholaino čuñenje pokazao prilično pažljivim. Pobrinuo se da joj ne bude hladno, naredio da joj donesu hranu i da joj podignu šator u blizini vatre. No tek stoje popravio sliku o sebi u njezinim očima, odmah ju je i pokvario, podsjetivši je zastoje vodi u London. Bila je ratni plijen, ništa više od trofeja kojim će kralj nagraditi nekog plemića. Htjela ona to ili ne, čekalo ju je vjenčanje. Tog trenutka počela je smišljati bijeg. Nije se pokušala prepirati s njim. Umjesto toga pretvarala se daje mila i poslušna. Pozorno gaje slušala i čekala priliku. Napokon je izjavila daje umorna i ustala da se povuče u šator. Royce joj je dao pokrivač pa joj dodao i svoj plašt. Uljudno mu se naklonila i zahvalila na brizi. Nasmijao se. Netom prije ulaska u šator, okrenula se i potražila ga pogledom. — Royce? Bio je iznenañen tolikom prisnošću. - Da? - Neovisno o tome što će biti sa mnom, nećeš prekršiti svoje obećanje nadstojnici, zar ne? Pobrinut ćeš se za Justina? — Naravno — odvratio je. — Obećanje se mora izvršiti. Kimnula je i ušla u šator. Malo zatim, pretvarala se daje zaspala. U glavi je već imala gotov plan za predstojeći bijeg. Iskrast će se iz logora čim vojnici podu na spavanje. Suma u kojoj su se nalazili, nije joj bila nepoznata. Nalazila se na imanju baruna Norlanda, koje je na jugu graničilo s njezinim. Ipak, bila je podosta udaljena od samostana. Bude li pješačila, trebat će joj cijeli dan da stigne tamo, zaključila je. Usto, morat će se kretati šumom i izbjegavati sjevernu cestu što je više moguće, s uzda-hom je pomislila. Toplina i umor učinili su svoje pa nije dugo trebalo da zapadne u san. Royce se prvo htio uvjeriti da doista spava, a zatim je sjeo pod stablo nasuprot njezina šatora, leñima se oslonio o njega i zatvorio oči. Zaključio je da neće pokušati pobjeći prije nego što svi zaspu. Stoga si može dopustiti sat ili dva počinka... i mira. Usred noći Nicholaa se probudila. Opazivši Royca ispred šatora, nije žurila. Željela je biti posve sigurna da čvrsto spava. Izraz lica bio mu je potpuno miran i spokojan. Kacigu je ostavio na zemlji, s lijeve strane tijela, ali nije odložio mač. Lijeva ruka počivala mu je na koricama, a desna samo nekoliko centimetara od drške. U redu, mora se priznati daje privlačan, pomislila je. Kosa mu je bila tamna, gusta i kovrčava, duža nego stoje bilo uobičajeno, čak i za zaostalog divljaka poput jednog Normana. Shvativši o čemu razmišlja, odjednom se namrštila. Bila je istinski zgrožena vlastitim mislima. Zaboga, taj muškarac bio je spreman u potpunosti uništiti njezin život. Nije mu predstavljala ništa više od trofeja, ukrasa kojim će njegov kralj darivati nekog od svojih vitezova. Ta pomisao natjerala ju je da se pokrene. Potražila je cipele ispod pokrivača, navukla ih i ponovo se namrštila. Noć je bila hladna, a vjetar leden. Put do samostana biti će dug i naporan. Zamalo je

GIGA

28

zastenjala od muke pri samoj pomisli na to. Umotana u Royceov plašt iskrala se u šumu koja je okruživala malu čistinu. Nitko od vojnika nije na nju obratio pozornost. Jedan od trojice stražara koji su, s druge strane livade, stajali uz vatru, nijemo ju je ispratio pogledom. Vjerojatno je pomislio da joj je potrebno nekoliko minuta privatnosti. Cinije nestala u šumi, Royce je pokretom ruke dao do znanja stražarima da se ne miču. Pričekao je nekoliko minuta, a zatim ustao, protegnuo se i pošao za njom. Očekivao je da će pokušati pobjeći, i sve u svemu, nije ga iznevjerila. Doista je morala biti prilično hrabra kad se usred noći i po takvoj hladnoći odlučila na bijeg. No ludost i hrabrost često idu ruku pod ruku, zaključio je. Cinije zamakla u gusto raslinje, Nicholaaje počela trčati. U svjetlu blijedog polumjeseca, jedva je nazirala kamo staje. Bilo je opasno ovako kročiti kroz šumu. Morat će biti opreznija, zaključila je i usporila korak. Malo zatim, učinilo joj se daje netko slijedi. Ponovo je potrčala. Osvrnuvši se da provjeri tko je progoni, spotakla se o korijen i poletjela glavom prema dolje u duboki jarak. U posljednji trenutak stigla je podići ruku i zaštititi glavu od udarca u tvrdu zemlju. Tupo se prizemljila. Prokletstvo, pomislila je i prisilila se da sjedne. U padu je ostala bez cipele i Royceova plašta. Osjećala se nadasve jadno. Ruke i odjeća bile su joj prekrivene blatom, a u kosi je imala više lišća nego kovrča. Royce ju je promatrao stojeći u sjeni okolnog drveća. Lude li žene, pomislio je, mogla je slomiti vrat. Ipak, sudeći po načinu na koji je na sav glas klela, bila je samo srdita. Klela je dovoljno glasno da probudi opatice u samostanu. Nikada mu neće zadati propisan šah-mat. Za takvo što prije svega bi morala naučiti unaprijed planirati poteze. I pokušati predvidjeti poteze svog suparnika. No, bilo je to nešto što očito nije znala napraviti kako treba. Kao što nije znala ni mrziti... niti se osvetiti. Po naravi jednostavno nije bila zlopamtilo. Sjetivši se kako gaje pitala hoće li, neovisno o tome što se dogodilo s njom, o'drzati svoje obećanje i pobrinuti se za Justina, morao se osmjehnuti. Tog trenutka bilo mu je savršeno jasno da će pokušati pobjeći. Bilo ju je lako pročitati. Sve stoje činila ili govorila, bilo je prozirno. U grudima je odjednom osjetio stezanje. Bila je tako krhka i nježna, poput rijetkog i predivnog cvijeta. Njegov nježan i predivan cvijetak upravo je izgovarao seriju najčudnijih kletvi koje je ikada čuo. Nijedna od njih nije imala nikakva smisla. Kako bilo da bilo, Nicholaina srdžba bila je kratkog vijeka. Shvativši stoje sve izgovorila, brzo se prekrižila, zatražila oprost od Stvoritelja i osovila se na noge. Čim je stala na lijevo stopalo, prostrijelila ju je žestoka bol. Glasno je zajaukala i srušila se opet na zemlju. Nekoliko ča-saka sjedila je u tišini razmišljajući što će dalje. Začuvši njezino cmizdrenje, Royce je izašao iz sjene i uputio se prema njoj. Nicholaa je konačno priznala poraz. Glasno je jecala i zvala u pomoć. Budući da ju je noga previše boljela da bi mogla o ičemu bistro razmišljati, nije joj došlo do mozga kako je moguće daje tako brzo došao do nje. U ruci je držao njezinu cipelu. Bacio ju je u njezino krilo i kleknuo pokraj nje. Pomislila je kako izgleda prilično ljutito. — Ako mi slučajno kažeš kako si mi ponovo zadao šah, vrištat ću. - Već vrištiš - odvratio je tonom koji ju je podsjetio na rezanje. — I, to je doista šah-mat Nicholaa. Igra je gotova. Nije bila raspoložena za prepirku. Spustila je pogled u krilo. — Pala sam — rekla je kao da to nije bilo očito. — Mislim da sam slomila gležanj. Zvučala je prilično jadno. Sto se toga tiče, ništa bolje nije ni izgledala. Kosa joj je bila u potpunom neredu, haljina poderana na ramenu, a od glave do pete bila je prekrivena suhim lišćem. Bez riječi, sagnuo se da pogleda njezino stopalo. Zajaukala je i prije nego što ju je dotaknuo. - Nicholaa, ljudi obično ne urlaju od boli prije nego stoje osjete — rekao je. - Pripremam se — u hipu je izjavila. Spustio je glavu pokušavajući sakriti osmjeh i na brzinu pregledao njezin gležanj. Srećom, nije bio slomljen. Nije bilo ni traga oteklini, a to stoje nije boljelo kad je pomicala prste bio je pouzdan znak da gaje samo natukla. - Nije slomljen — rekao je. Nije mu vjerovala. Sagnula se da pogleda i pritom ga nesvjesno primila za nadlakticu. Ozbiljna izraza

GIGA

29

lica zagledala se u gležanj. On se zagledao u nju. - Izgleda slomljeno - prošaputala je. - Nije. - Moraš li zvučati toliko radosno? Ne možeš li pokazati barem trunku suosjećanja zbog moje nezgode? - Ta nezgoda ne bi se dogodila da nisi pokušala... Nije mu dopustila da završi. - Povukla sam se u šumu radi osobnih potreba — rekla je, pogledavši ga ravno u oči. Bila je to pogreška, shvatila je, jer glava mu je bila previše blizu njezinoj. Nekoliko dugih trenutaka bez riječi su se promatrali. Nicholaa je ostala bez daha. Royce takoñer. Iskreno rečeno, nije znao što mu se dogaña. Ni uz najbolju volju nije se mogao suzdržati. Želja daje dotakne posve ga je preplavila. Polako je podigao ruku i odmakao joj pramen kose s lica. Nadlanicom joj je nježno pogladio obraz. Njegov dodir joj se svidio. Kad je želio, umio je biti nježan i pažljiv. Nažalost, ne onoliko dugo koliko bi to ona željela, budući da se odjednom smrknuo. U čudu je raširila oči. Zgrabio ju je za bradu i prisilio da okrene glavu prema mjesečini. Drugom rukom odgurnuo joj je uvojke s lica. - Odakle ti ta modrica? - grubim i ljutitim glasom je upitao. Šutke je slegnula ramenima. Jače ju je stisnuo. — Odgovori mi. Nije od ovog pada. Previše je tamna — dodao je i jače se namrstio. — Ipak, popodne je nisi imala. Vidio bih je. —Jesam — odvratila je. — Samo što onda nije bila tako vidljiva. Uostalom, što te briga za moju modricu? Ne vidim zašto bi se zbog toga trebao toliko uzrujavati. Zanemario je njezinu primjedbu. - Kako sije zaradila? — Ne tiče te se. Odgurnula je njegovu ruku i okrenula glavu na drugu stranu. Doista je tvrdoglav poput magarca, zaključila je nakon što ju je ponovo uhvatio za bradu i podigao je. — Prestani se joguniti. Umoran sam od tvoje tvrdoglavosti. — I ja od tvoje — odbrusila mu je. Bila je zadovoljna zbog toga. Ovoga puta vratila mu je milo za drago. Usto, taj neotesani Norman morao je znati da nema posla s plahim stvorenjem koje će mu dopustiti da ga zastraši. Ne, to se sigurno neće dogoditi. Bilo bi mu bolje da pripazi na leña, pomislila je. Da ima bodež zabola bi ga ravno izmeñu njegovih lopatica. Nebesa, morala bi prestati lagati samoj sebi. Znala je da ga ne bi mogla ubiti. U dubini duše, znala je da i on to zna. Uzdahnula je od nemoći. Podigavši pogled, vidjela je kako mu je pramen kose pao na čelo. Prije nego stoje shvatila što radi, podigla je ruku i vratila kosu natrag, gdje je bila. Reagirao je kao da gaje pljusnula. Naglo se odmakao unatrag, zapanjena izraza lica. U pokušaju da prikrije nelagodu, brzo je spustila pogled. Trebalo mu je nekoliko trenutaka kako bi se oporavio od njezine smjelosti. Napokon se uspio pribrati. - Svaka ozljeda na tvom tijelu, moj je problem, Nicholaa - promuklo je izgovorio. -Ja sam taj, koji je odgovoran za tebe. Sada ćeš mi reći kako si zaradila tu modricu. — Naljutit ćeš se ako ti kažem. — Otkud znaš? — Promatrala sam te - odvratila je. — Želiš li saznati kako neprijatelj razmišlja, moraš ga promatrati, zar ne? Zaključila sam da si pravi grubijan. Začuvši s kakvom sigurnošću je to izrekla, morao se nasmijati. - I što si još zaključila? — Ne sviñam ti se. Dala mu je vremena da to porekne. Budući da nije, nastavila je. — Misliš da sam prava napast. — Tako je — priznao je. Barem je iskren, pomislila je. - Kad mržnja ne bi bila smrtni grijeh, zamrzila bih te. — Ne bi — rekao je i blago se osmjehnuo. Od pogleda u njegove oči, osjetila je leptiriće u želucu. — Moja narav doista nije pretjerano blaga i ugodna, ali tvoja jest. Ne znaš mrziti. Bila je previše umorna da bi se prepirala s njim. - Živa ću se smrznuti ako se uskoro ne ugrijem — izjavila je. - Čekaš li da te preklinjem za pomoć? Odmahnuo je glavom. - Čekam da mi objasniš kako si zaradila tu modricu - odvratio je. Nebesa, doista je bio nemoguć. Po izrazu njegova lica zaključila je da nema namjeru odustati. —Justin me je udario. Istog trenutka shvatila je da mu je to trebala malo blaže priopćiti. Iz očiju su mu frcale iskre. Bio je

GIGA

30

doista srdit. Nije željela da o njezinom bratu misli kao o nasilniku. — Ne možeš ga osuñivati — brzo je dodala. — Vraga ne mogu - planuo je. Zgrabila gaje za ruku. - Pričekaj da ti objasnim - rekla je. — Nicholaa, ne trudi se tražiti opravdanje... Rukom mu je prekrila usnice. — Učinio je to u snu, Royce. Sagnula sam se da ga pokrijem, i kad sam ga dotaknula, udario me. Često ga u snovima proganjaju more. Nije znao što čini. Royce nije izgledao kao da joj vjeruje. — Rekla sam ti istinu - dodala je. - U nas, Saksonaca, braća i sestre se ne tuku. No bit će da u vas, Normana, vladaju drugačiji običaji. U protivnom bi mi vjerovao. Neće joj priuštiti zadovoljstvo i uhvatiti se na taj mamac, odlučio je. Šutke je podigao plašt, ogrnuo je i podigao u naručje. Ovila mu je ruke oko vrata i tiho mu se zahvalila. Nebesa, što će s njom, pitao se, noseći je natrag prema logoru. Polako je osvajala njegovo srce, a nije imao oružja kojim bi je zaustavio. Prokletstvo, uredio je život kako je htio, i to mu se sviñalo. Bio je prestar za promjene. Usto, volio je svoj ustaljeni ritam, red, rad i stegu. Bio je posve zadovoljan. Doista? Odlučio ju je ignorirati. Ipak, bilo je to lakše odlučiti nego provesti u djelo, budući daje bila tako meka i opuštena u njegovim rukama. Svejedno, i dalje je bila prava napast. Cijelim putem nije ga prestala izazivati. Ponovo je bila raspoložena za prepirku. Poželio ju je zadaviti samo da zašuti. Napokon su stigli. Odnio ju je do mjesta na kojem je prije sjedio, sručio se na zemlju, leñima se naslonio na stablo, privukao joj glavu na svoje rame i napokon sklopio oči. Od glave do pete bila je umotana u njegov plašt, a rukama je obgrlio njezino tijelo. Toplina koja je isijavala iz njega brzo ju je ugrijala. — Roycee? — Stoje sad? — Ne mogu ovako spavati - prošaputala je. - Napokon, udana sam i... — Tvoj muž je mrtav. Bila je iznenañena žestinom njegova glasa. - Ne možeš pouzdano znati je li moj voljeni muž mrtav ili ne. — Mrtav je. Poigrava li se njome? Podigla je glavu u namjeri da provjeri izraz njegova lica, no ponovo ju je pritisnuo o svoje rame. - U redu — promrmljalaje. — Mrtav je. Ipak, još uvijek ga oplakujem. — U plavoj haljini? Nije o tome razmišljala. Morala je priznati da mu mozak dobro radi. No, ni njezin nije bio usporen. - Oplakujem ga u srcu — objasnila je. — Koliko je prošlo od njegove smrti? - upitao je, blago je gla-deći po leñima. Osjećaj je bio previše ugodan da bi se pobunila. Glasno je uzdahnula, trudeći se zvučati dovoljno zdvojno. -Više od dvije godine. -Jesi li sigurna? — nasmijao se. Doista joj je išao na živce. - Naravno da jesam - odbrusila mu je. - Upravo zato više i ne nosim crninu. Napokon mu je uspjela začepiti usta. Licem joj se razlio pobjednički osmjeh. Naslonila je glavu na njegovo rame i sklopila oči. Nekoliko minuta prošlo je u potpunoj tišini. Gotovo je utonula u san kad je začula njegov glas. — Nicholaa? -Da? — Koliko je star Urlic? — Deset mjeseci - sneno je prozborila. Znao je da će biti previše pospana da bi pazila što govori. I dalje je opušteno ležala u njegovom naručju. —A tvoj muž umro je prije više od dvije godine? Gorio je od nestrpljenja da čuje kako će se iz toga izvući. Naglo je otvorila oči. - Ne, umro je prije godinu dana. Nisam li ti to maločas rekla? Prošlo je više od pet minuta prije no stoje ponovo prozborio. — Nisi dobra ni u laganju - rekao je.

GIGA

31

— Nikad ne lažem. Jače ju je stisnuo dajući joj do znanja da ga živcira. - Imaš li namjeru napokon odustati? Uhvatio sam te u bijegu. — Bi li me pustio da spavam? — Nakon što priznaš da... — U redu - prekinula gaje. - Pokušala sam pobjeći. -Jesi li sada zadovoljan? — Nećeš to više ponoviti. Nije bilo potrebe da joj se obraća tim tonom. Nicholaa se odjednom osjećala kao da će zaplakati. Morala je pobjeći. Bio je to jedini način na koji se mogla zaštititi od jezive budućnosti koju joj je namijenio njegov vladar. Promeškoljila se u njegovom naručju. Rukom je nesvjesno mrsila pramen kose koji mu je dodirivao vrat, razmišljajući o svoj životnoj nepravdi koja ju je snašla. Znao je da to nesvjesno čini, no njezin dodir gaje izluñivao. — Vojvoda od Normandije poslužit će se sa mnom kao s ratnim trofejem, zar ne? Dat će me kao nagradu nekom muškarcu - tiho je prozborila. -Da. Naglo je podigla glavu s njegova ramena i pogledala ga u oči. Jedan od zaostalih listova ispao je iz njezine kose. Lice joj je bilo prljavo, a ispod okaje imala modricu. Royce se nije trudio prikriti osmjeh. Izgledala je kao daje upravo izašla iz bitke. - Nisam ničija nagrada. Svim srcem morao je priznati daje u pravu. — Ne, doista nisi.

GIGA

32

ČETVRTO POGLAVLJE Nakon tjedan dana provedenih u njezinoj blizini, Royce se napokon suočio s činjenicom da nije toliko strpljiv koliko je mislio. Do trenutka kada su stigli na odredište, bio je spreman zadaviti je vlastitim rukama. Putovanje se pretvorilo u pakao. Na svakom koraku stvarala je nevolje. Nakon prvog, slijedila su još tri pokušaja bijega. Prokletstvo, doista je bila nevjerojatno svojeglava. No opet, i sam je bio takav. Svaki put kad bije uhvatio, zahtijevao je da prizna poraz. Odbila je. Čim bi izrekao 'šah-mat', poludjela bi od srdžbe. Zapravo, nije to činio zato da bi joj dokazao daje manje vrijedna. Nego za njezino dobro. Znao je da joj buntovan duh poput njezinog neće donijeti ništa dobra. Život meñu Normanima biti će joj puno jednostavniji bude li krotka i samozatajna. Nema muškarca koji će prema njoj biti toliko strpljiv i blag poput njega. Nije želio da bude povrijeñena. Od pomisli da bi netko mogao biti grub prema njoj, smračilo bi mu se pred očima. Želio ju je pod bilo koju cijenu zaštititi. Nekoliko puta zatekao se kako joj drži prodiku o ponašanju nakon što stignu u London. Nije željela čuti ni riječi o tome. Kad joj je savjetovao da bude tiha i poslušna, odalamila gaje. Budući daje znao kako je posljednjih dana premalo spavala, nije se na to obazirao. U glavi joj je očito vladala prevelika zbrka da bi znala što čini. U London su stigli sredinom popodneva. Royce je ušao u kraljevsku palaču doslovce je vukući za sobom. Doista je bila nemoguća. Vidjevši kako u palači nema gotovo nikog, začudio se. Naredio je dvojici vojnika da poñu do kralja i jave mu daje trofej napokon stigao. Zatim se osobno pobrinuo daje smjesti u sobu koju su pripremili za nju. Podmetnula mu je nogu pa se spotaknuo. Ostatak puta doslovce ju je vukao za sobom, prije nego što je dopustio da se ponovo osovi na noge. Odahnut će kad je napokon skine s vrta, zaključio je. Zamalo je u to zaista povjerovao. Zamalo. Lawrence, vitez koji je već nekoliko godina bio njegov vazal, dostigao ih je pred ulazom u Nicholaine odaje. Bio je visok i snažan muškarac, doduše, malo niži od Roycea i malo manje plećat, ali vrlo pristala izgleda, smeñe kose i očiju boje lješnjaka. Rame uz rame s Royceom borio se u brojnim bitkama. Bio je iskusan ratnik, naročito odan i vrlo povjerljiv, takoñer i njegov dobar prijatelj. — Drago mije što vas vidim, barune - veselo je izjavio i snažno ga pljesnuo po ramenu. Oblak prašine nadvio se nad dvojicom gorostasa. - Doista vam je potrebo kupanje — dodao je. —Jest — priznao je Royce. — I menije drago što sam stigao -rekao je, pa svrnuo pogled na Nicholau. - Napokon. Dakako, nije joj promakao dublji smisao njegovih riječi. Ona je bila glavni krivac stoje putovanje potrajalo dulje nego što se očekivalo. Umjesto odgovora, visoko je podigla bradu. Lawrence je teško prikrivao znatiželju. Kad se okrenuo da je promotri, srce mu je na trenutak zastalo. Nebesa, bila je prelijepa. Osobito njezine oči. Bile su najljepše plave boje koju je ikada vidio. S osmjehom na licu, Royce je promatrao svog vazala. Izraz njegova lica bio je jednak Ingelramovu, kada ju je prvi puta ugledao. Obojica su djelovala kao da ih je pogodio grom iz vedra neba. — Nicholaa, dopusti da ti predstavim Lawrencea, mog vazala — rekao je Royce. — Veselim se što sam vas upoznao, gospo - rekao je Lawrence i naklonio se. Nicholaa mu je uzvratila naklonom. — Jedva čekam da čujem sve o vašim pustolovinama, gospo, - rekao je Lawrence. — Kakvim pustolovinama? — začudila se Nicholaa. — Za početak, volio bih čuti kako ste zaradili sve te modrice. Izgledate kao da ste se upravo vratili iz bitke — dodao je i osmjehnuo se. — Siguran sam da iza toga stoji zanimljiva priča. — Sklona je nezgodama — rekao je Royce. Nicholaa gaje pogledom poslala u pakao pa okrenula glavu prema Lawrencu. — Neću se dovoljno dugo zadržati u Londonu da bih imala vremena za pričanje priča. Osjetivši njegov iznenadni stisak, prisjetila se daje Royce još uvijek drži za zapešće. Lawrenceu nije promakao mračan izraz njegova lica, no nije razumio što se krije iza toga. - Namjeravate li nas uskoro napustiti, gospo? — upitao je.

GIGA

33

— Ne — rekao je Royce. — Da — rekla je Nicholaa. Lawrencovim licem razlio se osmijeh. Polako je svrnuo pogled na Roycea. — Priča se da ćemo se krajem tjedna uputiti natrag u Normandiju - rekao je. — O tome ćemo raspravljati poslije - odvratio je Royce, okr-znuvši pogledom Nicholau. Lawrence je kimnuo. Vidio je trzaj koji je iznenada prošao njezinim lijepim licem i zaključio kako je vjerojatno umorna od putovanja. - Kralj će vam uskoro poslati služavke koje će se pobrinuti za sve što vam je potrebno, gospo - izjavio je. — I stražare koji će pripaziti da ne pobjegnem? - upitala je. Lawrence je ustuknuo pred tolikom gorčinom koju je osjetio u njezinu glasu. — Ali gospo, niste naša zarobljenica — rekao je. — Ili ipak jest? — dodao je, zbunjeno pogledavši baruna. Royce je kimnuo. -Jest, sve dok se ne pomiri sa sudbinom. — William je sada i vaš kralj, gospo — blago je odvratio Lawrence. — Ne, nije - odbrusila je Nicholaa. — Lawrence, nema nikakve koristi od prepirke s njom - rekao je Royce, pa otvorio vrata i pogurao je da se pomakne. Ušla je. Oba muškarca su je slijedila. — Pobjeći ću — u hipu je izgovorila i uputila se prema prozoru. Royce je shvatio što joj je na umu. — Slomit ćeš vrat ako pokušaš skočiti, Nicholaa. Okrenula se i nagradila ga širokim osmjehom. - Zašto bi tebe bilo briga za to? Nije joj izravno odgovorio. — Justina će biti briga. A i Urlica, kad bude dovoljno star da shvati. Razmisli o tome, Nicholaa, prije nego što učiniš kakvu glupost. Nanijet ćeš zlo svojoj obitelji jednako kao i sebi - rekao je i zakoračio prema vratima. - Čekaj - naglo je izgovorila. Nazirući strah u njezinu glasu, Royce je zastao i okrenuo se. -Da? Zakoračila je prema njemu pa stala. - Znači, to je sve? Odlaziš? - Trebaš li još štogod? -Ne. Ponovo se okrenuo u namjeri da napusti prostoriju. - To je sve što mi imaš reći? - upitala je. Duboko je uzdahnuo i okrenuo se. - Sto bih ti još trebao reći? Oči su joj se napunile suzama. U očaju, počela je kršiti ruke. Royce ju je začuñeno promatrao. Doista nije mogao shvatiti koji joj je vrag. - Za ime boga, što se zbiva s tobom? — napokon je upitao. Odmahnula je glavom. - Ništa. Sve je u redu. Veselim se što ću se napokon riješiti neuljudnog i uobraženog stvora poput tebe — u dahu je izgovorila pa nadlanicom otrla suzu koja joj je kliznula niz obraz. Prokletstvo, izgledala je nesretna stoje napušta. Tako mu Bog pomogao, i sam se osjećao slično. — Ne odlazim u Normandiju — objasnio je. — Budeš li me trebala, reci nekome od vojnika da me pozove. Lako će me pronaći. Nije mogla prikriti olakšanje. Napetost je nestala iz njezina lica, a držanje joj se opustilo. Ipak, nije uspjela zaustaviti suze. Okrenula mu je leda, pokušavajući sačuvati mrvicu dostojanstva. — Neću poslati nikoga po tebe, Normanu. Odlazi. Nije me briga. Ni uz najbolju volju nije joj mogao ispuniti želju. Izgledala je tako jadno i usamljeno... i posve slomljeno. Prokletstvo, iz nekog sasvim nedokučivog razloga bilo bi mu draže da bjesni i šalje ga ravno u pakao. — Barune? - rekao je Lawrence, nakon što se Royce nekoliko dugih trenutaka nije pomakao s mjesta. Royce je u nedoumici polako odmahnuo glavom. Uputio se prema vratima, otvorio ih i propustio Lawrencea da izañe. — Nicholaa? - tiho ju je pozvao. -Da? — Ipak ti imam nešto reći prije rastanka. Okrenula se i pogledala ga. Srdžba, pomislio je Royce. Srdžba će joj pomoći da prevlada strah. — Što? —upitala je. Široko se osmjehnuo. - Šah-mat - rekao je i naglo zatvorio vrata za sobom. Začuvši njezin bijesan urlik, nasmijao se. Vrata su se zatresla pod udarcem predmeta koji je doletio u njih. Hodnikom se prolomio zvuk razbijenog stakla. — Stoje to bilo? — u čudu je upitao Lawrence.

GIGA

34

— Vrč za vodu, rekao bih. Ne brini se, sad joj je puno bolje. Kao i njemu. Ljutnja joj je doista pomogla da lakše podnese ostatak dana. Dvije žene kasno popodne ušle su u njezinu sobu. Vidjevši da su Saksonke, Nicholaa se nemalo iznenadila. Jedna je u rukama nosila čistu odjeću, a druga naramak posteljine. Zatim su unijele drvenu bačvu i do vrha je napunile vrućom vodom. Pomisao na kupku bila je suviše privlačna da bije odbila. Utonula je vodu, uživajući u mirisu ruža, pa počela trljati kosu sve dok iz nje nije isprala svu prljavštinu. Nije progovorila ni riječi sa služavkama sve dok joj Mary, mlada, nakon stoje izašla iz kupke nije ponudila daje počešlja. - Zašto služite normanskog kralja? - upitala ju je. - On je sada engleski kralj - odgovorila je služavka. - Svi su mu dužni služiti. Nikolaa se nije mogla složiti s njom, no držala je kako bi bilo neuljudno protusloviti joj. Mary je imala pravo na vlastito mišljenje, makar bilo i pogrešno. Mlada služavka bila je Nicholainih godina. Bila je debeljuš-kasta, okruglog lica posutog pjegama i uokvirenog gomilom neposlušne jarko crvene kose. Druga, Heloise, bila je starija. Izraz lica bio joj je grub, a držanje ni upola toliko prijateljsko. -Ja mu se nikada neću pokoriti - rekla je Nicholaa pa sjela na ponuñeni stolac i prekrižila ruke u krilu. - Ne govorite tako, gospo - prošaputala je Mary. — Upast ćete u nevolje. Heloise, koja je upravo bila zaposlena presvlačenjem kreveta čistom posteljinom, u pola je pokreta zastala i okrenula se. -Mary govori istinu - prozborila je, dobacivši joj prijekoran pogled. - Svatko tko odbije pokoriti se kralju, ostat će bez glave. Dvanaestorica saksonskih vojnika upravo čekaju pogubljenje. - Gdje su? — upitala je Nicholaa. - Zatvoreni su u tamnici u podrumu palače — prošaputala je Mary - Neka se Bog smiluje njihovoj duši i oprosti im što su bili toliko tvrdoglavi. Svakom od njih ponuñeno je da prisegne na vjernost novom kralju, ali odbili su. Vatra je zapucketala u kaminu. Mary i Nicholaa istodobno su se trgnule. — Sve se posve promijenilo — uzdahnula je Nicholaa. -Jest - rekla je Heloise. — Sada ima više reda - dodala je. -Kralju je trebalo manje od dva mjeseca da skrši sav otpor. To je zato što vlada čeličnom rukom. Napokon je sve na svom mjestu. - Osim što nema mjesta za Saksonce - odvratila je Nicholaa. - Griješite, gospo — pobunila se Mary. - Čak i Saksonci imaju svoje mjesto pod suncem. To je razlog vaše udaje za Normana. Kralj želi stoje više moguće miješanih brakova, jer će to najbolje osigurati budući mir. Ostatak vremena Nicholaa je šutke saslušala njihovu priču o promjenama. Odbila je večeru kazavši da bi radije pošla u postelju. Legavši, nije mogla prestati razmišljati o dvanaestorici saksonskih vojnika koji čekaju pogubljenje. Srce joj se paralo zbog njih i članova obitelji koje će ostaviti za sobom. Shvatila je da bi i njezin brat, Thurston, lako mogao biti jedan od njih. Ta ju je pomisao zgrozila. Do iznemoglosti se molila i napokon zaspala, očiju punih suza. Sanjala je Roycea. I on je nju sanjao. Ustvari, bila je to noćna mora. Nakon što se probudio, zaključio je kako je sigurno previše iscrpljen. U protivnom ne bi sanjao tako čudne snove. Napokon, danje bio dug i naporan. Usto, proveo je više od tri sata u razgovoru s Williamorn i kad se naposljetku uputio u postelju i legao, bilo je gluho doba noći. Ubrzo se probudio obliven hladnim znojem. Sanje bio prokleto stvaran. Sjećao se svake pojedinosti. Nicholaa se izgubila u šumi. Bila je u velikoj opasnosti, a on nije mogao doći do nje. Pokušao je ponovo zaspati, no uzalud. San mu je bježao s očiju. Napokon je ustao i pošao prošetati parkom ispred palače. Usto, morao je razmisliti. Život će mu se iz korijena promijeniti ako dopusti toj nemogućoj ženi da osvoji njegovo srce. Prokletstvo, bio je prestar za nju i previše ogrezao u svoje navike. Njegov život bio je poput zemljovida. Da, upravo tako. Bio je to jasno iscrtan zemljovid u kojem se nije imalo što mijenjati. Ni on sam više se nije mogao promijeniti. Za takvo što jednostavno je bilo prekasno. Istog trenutka osjetio je olakšanje. Donio je ispravnu odluku. Ipak, ulovio se kako svako malo pogledava na prozor njezine spavaonice, pitajući seje li s njom sve u redu. Ako to nije bilo skroz naskroz uvrnuto, nije znao što jest.

GIGA

35

Normanski vitezovi pozvani su pred kralja sljedeće večeri. Royce i Lawrence zajedno su stupili u veliku dvoranu. Lawren-ceu nije promaklo da barun djeluje prilično rasijano. Nešto nije bilo u redu, ali nije mogao dokučiti što. Znao je da nema smisla pokušati po tome čeprkati. Royce će mu sam reći kad bude spreman na to. Kralj William zasjeo je na prijestolje smješteno u sredini podija, četiri stube iznad prostora za audijenciju. Bio je gromada od čovjeka, bilo po visini, bilo po obujmu. Smeña kosa bila mu je prošarana sijedim vlasima koje se govorile o njegovim godinama, no kad bi se nasmijao, izgledao je poput mladića. Matilda, njegova supruga, za razliku od njega, bila je vitka i sićušna, oblih grudi i bokova, živahnih očiju i duge kovrčave smeñe kose. Kralj je pozvao suprugu da mu se pridruži na podiju, i kad je stala uz njega, glavom je jedva nadvisila naslon njegova prijestolja. Podigao je ruku visoko u zrak, tražeći tišinu. Zamor se istog trenutka stišao. William je posegnuo za rukom svoje supruge i osmjehnuo se. - Vjerujem daje većina čula priču o pothvatima gospe Nic-holae, kao i o tome kako je natjerala u bijeg trojicu mojih hrabrih vitezova. Glasan žamor proširio se dvoranom. Royce se osmjehnuo. U razgovoru koji je vodio s Williamom, naglasio je kako je zapravo Saksonac imena John zapovijedao obranom Nicholaina dvorca, no kralj je tu pojedinost odlučio zanemariti. Vitezovi žude za nagradom, rekao je, i stoga ne želi pokvariti njezin slatki okus naznakom da gospa Nicholaa možda nije takva legenda, kao što se misli. - Od Claytona, našeg pripovjedača, ubrzo ćemo saznati sve o tome, tako da će i oni koji nisu upoznati s osobinama ove iznimne žene, shvatiti o čemu je riječ — nastavio je. — No prije svega, želio bih vam je predstaviti. Dosad sam je namjerno držao podalje od vaših pogleda - objasnio je. Zastao je, uzeo ruku svoje supruge, spustio joj poljubac na dlan i kratko joj namignuo dajući joj do znanja kako uživa u večerašnjem zbivanju. Zatim je dvojici vojnika koji su stajali uz vrata s lijeve strane prijestolja dao znak da ih otvore. Pogledom je okružio uzvanike. - Održat ćemo viteško nadmetanje, a pobjednik će za nagradu dobiti njezinu ruku. Vitezovi će sami odlučiti hoće li se prijaviti za sudjelovanje. Matilda je hitro primakla usnice njegovu uhu. Pozorno je slušao njezino šaputanje, a zatim kimnuo. — Propustio sam istaknuti da pobjednik uz gospu Nicholau takoñer dobiva njezin dvorac i imanje, kao i svu plodnu zemlju, dokle pogled seže od istoka do zapada. To je moj velikodušni miraz toj odvažnoj ženi. Glasno klicanje prolomilo se dvoranom. Williamovo lice presijavalo se od zadovoljstva. Pohlepa je, napokon, oduvijek bila odličan poticaj za borbu. Zvuk uzbuñenih glasova njegovih podanika naglo se utišao kad je Nicholaa stupila u dvoranu. Nastala je potpuna tišina. Muškarci su prestali klicati. Žene su se prestale smijati. Svi pogledi bili su uprti u ljepoticu koja je prolazila ispred njih. Bila je odjevena u bijelu haljinu koja je u struku bila stegnuta pojasom izvezenim zlatnim nitima. Duga raspuštena kosa koja joj se u mekim kovrcama spuštala niz leda, lelujala je pri svakom njezinom koraku. Izgledala je poput priviñenja. S mjesta na kojem je stajao, u stražnjem dijelu dvorane, Royce ju je netremice promatrao. Budući daje rastom nadvisivao prisutne, ništa mu nije ometalo pogled. — Nebesa, doista je predivna — zamijetio je Lawrence. Royce se s time morao složiti, no zapravo je, više od svega drugoga bio zadivljen njezinim kraljevskim držanjem. Izgledala je uzvišeno i neopisivo dostojanstveno. Bio je siguran daje prestravljena. Ipak, uspjela je prikriti svoje prave osjećaje od znatiželjnih pogleda okupljene gomile. Na njezinu licu nije mogao opaziti ni trunku napetosti ili nespokoja. Takoñer je bio siguran da bi istog trenutka, kad bi to samo mogla, sastavila sa zemljom i kralja i njegovu ženu. Začuvši kako netko šapuće da izgleda poput anñela, zamalo se glasno nasmijao. Lawrence je krajičkom oka uhvatio njegov osmijeh. - Barune, hoćete li se nadmetati za njezinu ruku? Royce mu nije odgovorio. Nicholaa je slijedila stražare do velikog kamina smještenog uza zid desno od prijestolja. Dali su joj znak da ostane tamo i udaljili se. Ostala je potpuno sama. Nekoliko metara dalje, gomila ljudi zurila je u nju, a kralj i njegova žena netremice su je promatrali s podija. Tako joj svega na svijetu, osjećala se kao da su je upravo zatočili u kavez s gomilom gladnih lavova. Ona je bila njihova večera. Nadala se da uspješno prikiva strah. Srce joj je toliko snažno lupalo daje

GIGA

36

pomislila kako će joj iskočiti iz grudi, a želudac joj se pretvorio u užarenu kuglu. Hvala Bogu što nije pojela ručak, inače bi ga tog trenutka povratila. Osjećala se poput nakaze ili nečeg goreg od toga. Od njihovih otvorenih, neuljudnih pogleda osjetila je kako je preplavljuju žmarci. Klizili su njezinim tijelom poput kukaca kojih bi se najradije otresla. Tri male djevojčice koje su dotad stajale uz svoje majke, skupile su hrabrost i prišle joj. Zaustavile su se ispred nje, usta i očiju široko rastvorenih od ushita. Nicholaa je pomislila kako su nalik ptičicama koje čekaju hranu. —Jesi li ti princeza? - upitala je jedna od njih. Nicholaa je svrnula pogled na tamnokosu djevojčicu. Nije joj moglo biti više od pet ljeta. Pogled kojim ju je promatrala, bio je posve bezazlen. U njemu nije bilo zlobe, samo uobičajene dječje znatiželje. Nije ju zbog toga mogla osuñivati. Niti biti gruba prema njoj. Polako je odmahnula glavom pa visoko podigla bradu i zagledala se u suprotni zid. Odlučila je ignorirati i uzvanike i njihove poglede. Barun Guy stajao je u sredini dvorane, uz svoje vazale. U trenutku kad je Nicholaa ušla u dvoranu, upravo se šalio na račun kraljeve velikodušne ponude, pretpostavivši da žena o kojoj je riječ, po onome stoje čuo o njoj, mora biti prilično muškoba-njasta. No činiju je ugledao, ostao je bez riječi, a zamalo i bez srca. Da nije držao do nježnih osjećaja, pomislio bi da se zaljubio. Naravno, teško bi odolio velikodušnom mirazu koji je išao uz nju, no njezina ljepota bila je čisti dobitak. Nije mogao skinuti pogleda s nje. Odlučio je da će biti njegova. Napuhan poput purana istupio je korak naprijed. — Izazivam svakog viteza koji se želi boriti za njezinu ruku - izjavio je. — No unaprijed vam kažem da ću pobijediti — drsko je dodao. -Jedino ako barun Royce odbije sudjelovati u natjecanju — rekao je kralj. Njegova dovitljiva primjedba nije prošla bez odjeka. Smijeh je odzvanjao dvoranom. Guy je zadržao pribranost. Okrenuo se prema kralju, kićeno mu se naklonio, pa bahato oslonio ruke o bokove i zagledao se u gomilu, čekajući koji će se od vitezova usuditi prihvatiti njegov izazov. Guy je skoro deset godina sudjelovao u bitkama pod vodstvom Williama od Normandije. Ožiljci na njegovim rukama svjedočili su o tome, no nekim čudom, lice mu je ostalo pošteñeno. Dvorske dame smatrale su ga prilično pristalim. Kose boje starog zlata i očiju boje lješnjaka, bio je visok poput kralja, ali mladi i ne toliko raskošnog obujma. Osim visine, Royce je bio njegova sušta suprotnost. Put mu je bila tamna onoliko koliko je njegova bila svijetla, a dvorske dame nisu ga držale ni upola toliko pristalim. Desna strana lica bila mu je unakažena ožiljkom koji se protezao od uha do ramena. Zaradio gaje davnih dana kada je kao štitonoša stao ispred kraljeve supruge Matilde, u namjeri daje zaštiti od napada. Suvišno je reći da njegov plemenit potez nije prošao nezamijećeno. Nastavio je obuku pod Williamovim izravnim nadzorom, a čim ju je završio, dodijeljen mu je vlastiti vojni kontingent. Nije mu trebalo dugo da se dokaže. Budući daje bio jednako vješt borac koliko i vojni taktičar, William mu je počeo slati mlade i neiskusne vitezove na poduku. Bio je čvrste ruke, strpljiv, strog, ali ne i okrutan, tako daje obuka pod njegovim skrbništvom uskoro postala povlasticom. Njegovi konjanici pripadali su vojnoj eliti, jezgri Williamove moćne i nepobjedive vojne sile. Unatoč tomu što se o Royceu izjašnjavao kao o dobrom prijatelju, Guya je, još od vremena dok su obojica bila štitonoše, izjedala ljubomora. Smatrao je daje Royce jednostavno imao više sreće od njega. Jedno je sigurno — da pukim slučajem nije spasio život Williamove supruge, ne bi nikada postao kraljevim najdražim vitezom. Taj položaj pripao bi njemu. I napokon, iako je takoñer bio na glasu kao dobar tutor, najbolji su odlazili k Royceu, a njemu je preostalo da skuplja ostatke. Royce nije bio slijep da ne bi vidio kako njegova prijatelja razdire ljubomora, no smatrao je da se radi o nečemu što će Guy s vremenom prevladati. Po njemu, cijela stvar bila je previše beznačajna da bi se njome opterećivao. — Prihvaćam izazov —javio se još jedan vitez. — Spreman sam boriti se za njezinu ruku — dodao je. Progurao se kroz gomilu i kićeno naklonio pred kraljem. Drugi su slijedili njegov primjer. Prijave za nadmetanje plju-štale su poput kiše. Nicholaa se nikada u životu nije osjećala toliko poniženom. Ukrutila se od srdžbe. Najradije bi vrištala od muke. Duboko je udahnula, ispravila ramena i prisilila se da ostane mirna. Nije smjela vrištati. Istodobno, morala je ostati ljuta. U protivnom bi se slomila i rasplakala. Kako bilo, osjećaj poniženja bio je previše jak, da bi se mogla usredotočiti na išta drugo.

GIGA

37

Tri male djevojčice, odjevene u duge lepršave haljine počele su se smijuljiti i naguravati, a zatim trčale oko nje, loveći jedna drugu. Gdje je Royce? Zašto dopušta da joj se ovo dogaña? Uspjela je prestati razmišljati o njemu i umjesto toga pokušala prizvati sliku malog Urlica. Nije li joj upravo Royce rekao da pomisli na njega svaki put kad poželi učiniti neku ludost? Primjerice, mogla bi ubiti kralja. Je li i to bila ludost? Napokon, William je bio glavni krivac za bruku koju upravo proživljava. Da nije napao Englesku, ništa od ovoga ne bi se dogodilo. Ipak, bila je to glupa pomisao. Nikada ne bi bila u stanju učiniti takvo što. Savjest joj to ne bi dopustila. Usto, nije imala oružje, a kraljevski par bio je predaleko i od nje i od graktave gomile koja je klicala šeprtljama spremnima boriti se za njezinu ruku. Ipak, nije čula da se Royce dosad prijavio za natjecanje. Bila je sigurna da bi prepoznala njegov glas. Je li uopće tu? Ilije već otputovao u Normandiju? Tako joj Boga, i njega je poželjela ubiti. Iznenadni prodoran vrisak proparao joj je uši. Bio je to dječji glas. Naglo se okrenula i vidjela daje haljina jedne od djevojčica zahvaćena plamenom. Hitro ju je privukla k sebi pa golim rukama počela suzbijati plamen skutima svoje haljine. Prije nego što su se vojnici uspjeli snaći, bilo je gotovo. Plamen je bio svladan. Nicholaaje kleknula na pod, poderala nagorjele dijelove djevojčičine haljine i zatim je čvrsto privila k sebi, pokušavajući je umiriti. Malena se stisnula uz nju, ovila joj ručice oko vrata i tiho jecala. Dugi trenutak nitko se nije ni pomakao. Djetetova majka tada je vrisnula i potrčala preko dvorane. Ne ispuštajući djevojčicu iz naručja, Nicholaaje ustala. — Prestrašena je — prošaputala je. - Ali vjerujem da nema ozbiljnih opekotina. Kralj je skočio na noge čim je začuo djetetov prodoran vrisak. Matilda je stajala uz njega, ruku sklopljenih na ustima. Oboje su bez riječi promatrali kako majka uzima dijete iz Ni-cholaina naručja. U posljednji trenutak djevojčica se okrenula, zagrlila svoju spasiteljicu i poljubila je u obraz. — Sada znam da si princeza — rekla je. — Spasila si me. Njezina majka zaplakala je od sreće i olakšanja. - Doista jest — s osmjehom je priznala. Čvrsto je zagrlila kćer pa svrnula pogled na Nicholau. - Ne mogu pronaći riječi kojima bih vam izrazila svoju zahvalnost — rekla je i pokušala joj se nakloniti. U pola pokreta zastala je i ponovo vrisnula. — Nebesa, vaše ruke! Pune su plikova. Nicholaa se nije usudila spustiti pogled na svoje ruke. Vidi li opekline, još će je jače boljeti, zaključila je. Imala je osjećaj kao da joj ruke još uvijek ližu plameni jezici. Osobito lijevu koja je očito više nastradala. Skrenuvši pogled ustranu vidjela je Roycea kako se probija do nje. Oči su joj se naglo napunile suzama. Bilo je i vrijeme, pomislila je. Gdje je dosad? Napokon, sve je to njegova krivnja. Zar ne? Osjećala se posve smetenom od silne pozornosti koju je izazvala. Odjednom se našla usred hrpe ljudi koji su se naguravali oko nje. Ustuknula je i sakrila ruke iza leda. Očajnički je željela da se Royce što prije probije do nje, tako da mu može reći neka se goni. - Pokaži mi ruke, Nicholaa. Bio je tu, toliko blizu da bi ga mogla dotaknuti. Bilo bi tako lako osloniti se o njegovo rame i pustiti daje zagrli i utješi. Zaklela se da će ga odalamiti ako pokuša. Nebesa, doista bi se moraja pribrati. Odmahnula je glavom i ponovo ustuknula. - Odmaknite se, odmaknite se. Odlučan ženski glas nadjačao je okolni žamor. Gomila se razdvojila. Royce se pomakao ustranu, a Nicholaa se našla oči u oči s kraljicom. Nebesa, doista je bila niska. Vrh njezine glave jedva je dopirao do visine njezinih ramena. No imala je osobine generala. — Nicholaa, pokažite mi vaše ruke. Odmah. Naravno, poslušala je. Hitro je ispružila ruke i izložila ih njezinu pogledu. Budući da ih se sama još uvijek nije usudila pogledati, zurila je preko Matildine glave. - Mora da trpite veliku bol, draga. Doñite, osobno ću se pobrinuti da dobijete najbolju njegu. Williame? — osvrnula se za svojim suprugom. — Prekini sve, dok se ne vratimo. Kralj se u potpunosti složio s njom. Matilda se okrenula, u namjeri da Nicholau povede sa sobom, no ruka joj je ostala visjeti u zraku budući daje mlada dama hitro stala uz Roycea, prije nego stoje ona

GIGA

38

stigla i trepnuti. Iz toga se, doista, moglo štošta zaključiti. Kraljica se zagledala u Roycea, pa svrnula pogled na lijepu Saksonku, pa opet na Royca. - Možete poći s nama, barune - izjavila je. Nicholaa je na kraju ipak dopustila daje kraljica povede van. Matilda se svim silama trudila ostati ozbiljna. Dok su kročile prema izlazu, zamijetila je kako se Nicholaa nekoliko puta osvrnula. Očito se željela uvjeriti da ih Royce slijedi. I jest. Slijedio ih je u stopu. Nicholaa se osjećala kao da joj je pao kamen sa srca, iako nije znala zašto. No, da, prisjetila se -sve je to bila njegova krivica i morala mu je reći neka se goni od nje. Ipak, nije učinio ništa drugo osim stoje ispunio svoju dužnost time što ju je dovukao u London. Bio je to posve razuman zaključak. Odbacila gaje. Trenutačno nije željela biti razumna. - Vrlo ste odvažni, Nicholaa - rekla je Matilda. — Djevojčica koju ste spasili moja je nećakinja. Sada smo svi vaši dužnici — objasnila je. Na trenutak je zastala i prodorno je pogledala. -Niste se ni trenutka krzmali zato što je Normanka, zar ne? Nicholaa je šutke odmahnula glavom. Nije željela da kraljica prema njoj bude toliko pažljiva i obzirna. Okrenula se i dobacila Royceu jedan od najubitačnijih i prijetećih pogleda. Namignuo joj je. - Sve je to tvoja krivica, Royce - promrsila je. - Nipošto, draga - usprotivila se Matilda. - Bio je to nesretan slučaj — dodala je, pa mahnula stražarima da otvore vrata i umarširala u sobu. Budući da se Nicholaa nije ni pomakla, Royce ju je pogurao da ude. Sljedećih petnaestak minuta za Nicholau bile su prava muka. Kraljica se i dalje ponašala poput generala. Naredila joj je da sjedne pa poslala služavku po Samuela, njezina osobnog liječnika. Pogrbljeni starčić koji je izgledao kao da bi mu i samome trebao liječnik, ubrzo se pojavio na vratima u pratnji tri služavke ruku natovarenih svakakvim medicinskim potrepštinama. Spustile su ih na stolić, duboko se naklonile kraljici i natraške izašle iz sobe. Cinije liječnik sjeo ispred Nicholae, Royce je, ruku prekriženih na leñima, stao uz njezin stolac. Matilda je stala uz prozor, prekrižila ruke na grudima i oštrim pogledom proučavala njihovo ponašanje. Uspravnih leña i izraza lica koji nije odavao nikakve osjećaje, Nicholaa je zurila preko liječnikova ramena. Samuel je prvo brižno očistio rane vodom, a zatim joj ruke, od vrhova prstiju do lakta, namazao debelim slojem smedeg melema. Čišćenje rana peklo ju je poput plamena, no melem je djelovao prilično osvježavajuće i brzo je ublažio bol. Nicholaa nije bila svjesna da se nagnula i oslonila o Royceovo bedro. Bilo kako bilo, Matildi to nije promaklo. Taj put više se nije trudila prikriti osmjeh. - Vjerojatno će ostati nekoliko malih ožiljaka - rekao je liječnik Matildi nakon stoje rane omotao mekim bijelim povojem. - Ali, ništa značajno. Royce mu je pomogao da ustane. Samuelove stare kosti pucketale su jače od cjepanica u kaminu. - Poslat ću vam sredstvo za spavanje - obratio se Nicholai. -Umanjit će bol i pomoći vam da se opustite. - Hvala — prošaputala je Nicholaa. Bile su to prve riječi koje je izgovorila otkad je ušao. Samuel se blago osmjehnuo. — Sutra ću svratiti da vam promijenim zavoje. Nicholaa je kimnula i ponovo mu zahvalila. Matilda ih je i dalje promatrala poput jastreba. Izraz Nicholainog lica bio je miran. Royceov je bio zabrinut. - Boli li te? - brižno je upitao. Suosjećanje koje je osjetila u njegovu glasu, potpuno ju je izbacilo iz ravnoteže. - Ne usuñuj se pokušavati biti ljubazan prema meni, nitkove jedan. - Barune, biste li nas sada ostavili same? — rekla je Matilda, tonom koji nije trpio protivljenje. Nije želio izaći. Matilda je to istog trenutka shvatila. Naravno, znala je da će poslušati njezinu naredbu, no zastao je na vratima, dugim, značajnim pogledom se zagledao u Nicholau, a zatim se naklonio i izašao. - Čemu mrštenje? - upitala je Matilda kada su ostale same. - Mrzim kada me tako gleda — odvratila je Nicholaa. — Kao da mi želi poručiti neka pazim što radim. Matilda joj je prišla i stala ispred nje. Majčinskim pokretom odmaknula joj je pramen kose s lica. — Barun Royce samo je izvršavao svoju dužnost — blago joj je rekla. — Morao vas je dovesti k nama.

GIGA

39

Zašto ga zbog toga okrivljujete? Nicholaa je slegla ramenima. — Zato što znam da uživa u svemu tome — odvratila je. — Osjećam se bolje kad ga okrivljujem. Krajičkom oka uhvatila je Matildin osmjeh. - Znam daje barun Royce vaš odani sluga. Sigurno imate visoko mišljenje o njemu, ali moram vam reći da gaja držim prilično neotesanim i nepodnošljivim. —Je li se ikada loše odnosio prema vama? - Nije, ali... - Zašto ga onda držite nepodnošljivim? - Neuljudan je, uobražen i... U pola rečenice se zaustavila vidjevši kako se Matildinim licem razlio široki osmijeh. Bila je istinski zbunjena. Nije li upravo njezinog najdražeg viteza obasula uvredama? Što je u tome smiješno? — Da ste ostali u samostanu, moju dragu nećakinju zahvatio bi plamen prije nego što bi se moji čestiti vitezovi snašli. Vidite, Nicholaa, bila je Božja volja da se u tom trenutku nañete na tom mjestu i spasite je. Nećete mi valjda protusloviti? Takvom tonu doista se nije moglo protusloviti. — Neću — odvratila je Nicholaa, iako je znala da kraljica nije u pravu. Njezin dolazak u palaču nije imao veze s Božjom voljom. Nego s Williamovom. — Recite mi što vidite kad pogledate baruna Roycea — zahtijevala je kraljica. Nicholaa je pomislila kako je to doista čudno pitanje. Nije željela razgovarati o Royceu. Ipak, bilo bi krajnje neuljudno da zanemari kraljičino pitanje. - Vidim vrlo tvrdoglavog čovjeka - odvratila je. — I što još? -1 prilično taštog. Matilda je izgledala preneraženo. — Taštog, kažete? Nicholaa je kimnula. — Znam da ne želite slušati o manama svog omiljenog viteza, ali Royce jest tašt. Svjestan je kako izgleda. - Biste li mi objasnili što ste točno mislili pod tim? - ustrajala je Matilda. Po odlučnom izrazu njezina lica Nicholaa je shvatila da nema namjeru odustati dok joj ne odgovori. U redu, odlučila je, odgovorit će joj. I pritom se neće ni najmanje truditi uljepšati istinu. - Barun Royce zna daje naročito privlačan i zato je uobražen. Tamne je puti, a čak i ja moram priznati da ima prekrasne oči. Morala bih biti slijepa da to ne primijetim. I profil mu je doista izražajan. - Uočili ste i njegov profil? - nasmiješila se Matilda. - Naravno — uzdahnula je Nicholaa. — Tada mije počeo držati jedno od svojih predavanja i odmah sam zaboravila koliko je zgodan. Jedino što sam željela, bilo je da ga odalamim. Doista je nemoguć. Ali, zašto se smiješite? Upravo sam uvrijedila jednog od vaših plemića. Ne bi me začudilo da zatražite moju ispriku. Matilda je odmahnula glavom. - Govorite iz srca. - Royce mi ne predstavlja ništa - odlučno je izjavila. - Pravi je divljak. Ponaša se poput. Zastala je i zagrizla usnicu. Zamalo je rekla da se ponaša poput prljavog Normana. — Poput prljavog psa - završila je. Matilda je kimnula i uputila se prema vratima. — Poslat ću služavke da vam pomognu presvući odjeću. Mislite li da ćete biti u stanju ponovo sići u dvoranu? Nicholaa je kimnula. Sve što je željela bilo je da napokon završi sa svim tim. — Upozoravam vas, visočanstvo — započela je - svatko tko me oženi, ispastat će zbog toga do kraja svog jadnog života. Iako je izrekla prijetnju, Matilda ju je očito pogrešno razumjela. Blago se nasmiješila. - Previše se podcjenjujete, draga. Sigurna sam da imate dovoljno lijepih osobina da bilo kojeg muškarca usrećite do kraja njegova života. - Ali, htjela sam reći... Nije dobila prigodu završiti. Matilda je već izašla. Malo zatim Mary i Heloise požurile su unutra. Odlučila je da im neće dopustiti niti daje pipnu. Neće skinuti haljinu. Niti će obući drugu. Neka svi idu dodavola i puste je na miru. Matilda je žurnim korakom grabila prema dvorani. Zanemarila je znatiželjne poglede i uputila se ravno prema podiju na kojemu je njezin muž sjedio udobno zavaljen u prijestolje, s peharom vina u ruci. Sagnula se do njegova uha i počela šaputati. Bio je to dug, jednosmjeran razgovor. Nekoliko puta kratko je zastala da uhvati zrak i rubom maramice obriše kutove očiju. Kad je završila, William se smiješio. Posegnuo je za njezinom rukom i poljubio je. Dodao je vrč štitonoši i zamolio za tišinu. Zatim je naredio da svi oženjeni vitezovi, žene i djeca

GIGA

40

napuste dvoranu. Takoñer, svi neoženjeni neka ostanu gdje jesu. Royce je pomislio kako je to doista čudna naredba, a po izrazima lica ostalih vitezova vidio je da su i oni prilično zbunjeni. Ipak, nitko ne preispituje kraljeve odluke, pa tako ni on. Polako je odšetao do svoga prijašnjeg mjesta u stražnjem dijelu dvorane i naslonio se na zid. Odavde je sasvim lijepo vidio dvostruka vrata kroz koja je Nicholaa trebala ući. Kimnuo je Lawrenceu i pripremio se na čekanje. Vrata su se napokon otvorila. Svi, uključujući kralja i njegovu suprugu, okrenuli su glave da vide Nicholain ulazak. Oni, koji su sjedili, hitro su ustali. Pojedini vitezovi spontano su zapljeskali. Uskoro su im se pridružili i drugi i dvorana je uskoro odjekivala od snažnog pljeska. Kralj nije ustao, ali se pridružio aplauzu. Nicholaa očito nije shvaćala što se zbiva. Naglo je zastala i osvrnula se, uvjerena da plješću nekome iza nje. Po izrazu njezina lica Royce je zaključio kako joj nije ni na kraj pameti da joj upravo iskazuju počast. Bilo kako bilo, nije se osvrtala na to. Ruku na srce, izgledala je kao da se dosañuje. I, neodoljivo lijepo. Bila je odjevena u svilenu tamnoplavu haljinu lepezastih rukava. Royce je pomislio kako joj haljina te boje puno bolje pristaje od bijele, koju je nosila prigodom prijašnjeg ulaska. Pokretom ruke William ju je pozvao da mu pride. Trenutak je oklijevala prije nego što gaje poslušala. Izraz Royceova lica smračio se poput neba pred oluju kada je vidio uspaljene poglede pojedinih vitezova. Najradije bi im njuške pretvorio u krvavu kašu. U tom kratkom trenutku, kada je osjetio ubod žestoke ljubomore i posesivnosti, odjednom je shvatio što mu je činiti. - Što vas je razljutilo, barune? - upitao je Lawrence. - Ništa - promrsio je Royce i odmah shvatio da laže. - Prokletstvo, Lawrence, ne bi smjela biti ovdje. Pogledaj njezine ruke. U zavojima su. Sigurno trpi jake bolove. Morala bi počivati. - O tome samo kralj može odlučiti — odvratio je Lawrence. — Možda misli kako je bolje za nju da se sve što prije završi. Ustvari, Nicholaa nije trpjela nikakve bolove. Kraljičin liječnik tvrdio je da melem kojim joj je premazao ruke sadrži sastojke koji otklanjaju bol. Tvrdnja se, dakako, pokazala točnom. Nicholaa je zastala ispred podija na kojemu je kralj sjedio zavaljen u prijestolju. Čak i daje htjela, nije mu se mogla propisno pokloniti. Za takvo što morala bi podići rub haljine, a budući da su joj ruke bile u povojima, nije to mogla izvesti. William je uočio njezino oklijevanje. Kada se nagnuo prema njoj, iz pogleda su mu sijevale munje. - Odbijaš mi se pokloniti? Vidjevši kako mu se u čelo usjekla duboka bora, Matilda je požurila spasiti stvar. — Ne može to učiniti, mužu moj. Pala bi ravno na nos kada bi pokušala. Ruke su joj u zavojima pa ne može podići rub haljine. Nicholaa, draga, pogni glavu. Kralj će se time zadovoljiti. William je kimnuo. Izgledao je zadovoljan objašnjenjem svoje žene. Nicholaa je shvatila daje upravo dobila prigodu pokazati mu koliko ga prezire. Trenutak je oklijevala, prkosno ga gledajući. No ako nastavi, što će biti s Urlicom? Pognulaje glavu. William se zadovoljno nasmijao. - Pokazala si veliku odvažnost — grlenim glasom je obznanio, tako da ga svi mogu čuti. -Namjeravao sam dopustiti vitezovima da se nadmeću za tvoju ruku, ali promijenio sam mišljenje. Izbor ću prepustiti tebi. Nicholaa se trgnula i naglo podigla glavu. Vidjevši njezin zaprepašten pogled, kralj se osmjehnuo. — Da — potvrdio je - nisi više trofej. Sama ćeš odabrati svog supruga. Okreni se i pogledaj ih. Sve su to vrijedni i čestiti vitezovi. Bilo koji od njih sada može postati tvojom nagradom, draga. Slobodno se raspitaj o svakome od njih. Pitaj što god želiš. Bude li potrajalo do jutra, nije važno. Čekat ćemo. Vjenčanje će se održati čim odabereš. Barun Guy prasnuo je u smijeh, isprsio se i istupio korak naprijed. Jedan od njegovih vazala gurnuo gaje laktom u rebra i znakovito mu se nacerio. Nije ni najmanje sumnjao da će ga odabrati. Niti mu je palo na pamet da bi se ta prosudba mogla temeljiti na njegovoj golemoj taštini. Napokon, znao je koliko vrijedi. Dobro je izgledao, vjerojatno bolje od bilo kojeg viteza u Williamovoj vojsci. Žene su se lijepile za njega gdje god bi se pojavio. Zašto i ne bi? Guste plave kose, očiju boje lješnjaka i s dva reda blistavo bijelih zubi, doista je bio

GIGA

41

neodoljiv. Po naravi je bio roñeni zapovjednik, a uza sve to, bio je visok, vitak i okretan. Po snazi i izdržljivosti mogao se mjeriti s trojicom običnih muškaraca. Nema žene koja bi mogla poželjeti išta više od toga. Naravno da će ga odabrati. Jedino što mora učiniti, jest privući njezinu pozornost. Tada će je zabljesnuti osmjehom i prije nego što stigne trepnuti, bit će njegova. Čim je zakoračila preko dvorane, Guy joj je pripriječio put. Stala je i podigla pogled. Zabljesnuo ju je osmjehom. Dugi trenutak gledala gaje ravno u oči, a zatim mu se polako osmjehnula. I obišla ga. Nije mogao vjerovati da gaje odbila. U prolazu joj je kratko dotaknuo rame. Nije se ni osvrnula. Osjetio je kako mu lice plamti od srama i poniženja. Čvrsto je stisnuo šake i posljednjim snagama odupro se želji daje zgrabi za ramena i prisili je da se okrene. Umjesto toga, navukao je na lice nehajan izraz. Morgan i Henry brzo su stali uz njega. Nisu se trudili prikriti svoje ogorčenje. Pogledi uprti u Nicholaina leda, bili su puni otvorenog neprijateljstva. Nicholaa nije imala pojma o buri koju je izazvala. Sva njezina pozornost bila je usmjerena samo na jednog muškarca. Roycea. Stajao je oslonjen o zid u dnu dvorane i izgledao kao da se beskrajno dosañuje. Ipak, gledao ju je. Sto mu se više približavala, izraz njegova lica postajao je mračniji i zabrinutiji. Svim silama trudila se ostati ozbiljna. Napetost u dvorani mogla se rezati nožem. Znala je da nitko od plemića ne uživa u takvom obratu situacije. Pogotovo ne Royce. No, kralj je rekao da bilo koji od njih može postati njezinom nagradom. Njezinim vlasništvom. Morali su se s time pomiriti. Bi li prema tim jadnicima trebala pokazati malo milosti i suosjećanja? Ne bi, zaključila je. Imala je pametnija posla. Nebesa, bio je to uistinu veličanstven trenutak. U mrtvoj tišini polako je nastavila koračati prema Royceu. Korak ispred njega, zaustavila se. Dugi trenutak zagledala se u njegove oči. Nije mogao vjerovati daje stala ispred njega. Polako je odmahnuo glavom. Umjesto odgovora, šutke je kimnula. - Royce - prošaputala je. - Da, Nicholaa? Izgledala je poput mačke koja upravo namjerava progutati miša. Podigla se na prste i približila usnice njegovu uhu. - Sah-mat — prošaputala je.

GIGA

42

PETO POGLAVLJE Uroku od pola sata bili su vjenčani. Mladenka i mladoženja izgledali su kao da odaju počast palim žrtvama. Vlastitim Nicholaa je gledala ravno pred sebe. Znala je da Royce kipti od bijesa. Royce je gledao preko njezine glave. Bio je siguran daje prolupala. Jedino se kraljica topila od miline. Slušajući biskupove riječi tijekom obreda, svako malo maramicom je otirala suze iz kutova očiju. Bilo je to posve neobično za nju, budući daje rijetko dopuštala da itko, izuzevši njezina supruga, vidi njezine prave osjećaje. Nakon što su izmijenili zavjete, Royce se sagnuo daje poljubi. Učinio je to tako brzo da se nije stigla ni snaći, a već je bilo gotovo. Parovima s djecom bilo je dopušteno da se vrate u dvoranu i uveličaju obred svojom prisutnošću. Cinije završio, svi su požurili prema mladencima, u želji da im što prije čestitaju. Nicholaa je bila iznenañena njihovom ljubaznošću. Muškarci su joj s odobravanjem kimali, žene se smiješile i tapšale je po ramenu, budući da joj nisu mogle stisnuti ruke. Gomila je iznenada odstupila kao daje netko izrekao nečujnu naredbu koju su svi, osim Nicholae razumjeli. Krajičkom oka pogledala je Roycea pitajući se što se dogaña. Nije se osvrtao na njezin nijemi upit. I dalje je zurio ravno ispred sebe. Svrnula je pogled na viteza koji je stajao nedaleko od njih. Ime mu je Lawrence, prisjetila se. Royceov je vazal i vitez koji joj je prvi poželio dobrodošlicu kada je stigla u London. Lawrence je primijetio da ga netremice promatra. Namignuo joj je i osmjehnuo se. Porumenjela je i uzvratila mu osmjeh. Zakoračila je prema njemu u namjeri da ga upita što se zbiva, no Royce ju je zgrabio za ruku i povukao natrag. Ponovo se zagledala u okupljenu gomilu. Jedan od Royceovih vitezova istupio je i naklonio joj se, a zatim kleknuo, položio ruku na srce i prisegnuo da će joj vjerno i odano služiti. Njoj. Nicholaa nije mogla doći k sebi od zaprepaštenja. Ostali su slijedili njegov primjer. Jedan po jedan, svaki Royce-ov vitez učinio je navlas isto. Osjećala se kao da bi najradije iskočila iz vlastite kože. U glavi joj je vladao metež. Zar su zaboravili tko je ona? Mora da jesu, inače to sigurno ne bi činili. Royce je ni u jednom trenutku nije pogledao. Ipak, znao je daje napeta. Malo-pomalo sve mu se više približavala. Pretpostavio je da nije svjesna da im se nadlaktice dodiruju, inače bi se odmakla. Kako bilo da bilo, ni on se nije odmakao. Kralj je cijeli prizor promatrao s prijestolja. Kad je i posljednji vitez izrekao zakletvu, bučno je ustao i još bučnije sišao s podija. Raspalio je Roycea po plećima i raširenih ruku okrenuo se prema njoj. Privukao ju je k sebi i čvrsto je zagrlio, a zatim je srdačno potapšao po ramenu. Od tog malog izraza zadovoljstva, ostala je bez zraka. Royce ju je zatim privukao k sebi i položio joj ruku na rame. — Vrlo sam zadovoljan ovim vjenčanjem — izjavio je kralj. — Dobro si izabrala, draga — dodao je, pa načinio napetu stanku. - Moja supruga je, kao i uvijek, bila u pravu. Tvrdila je da ćeš izabrati mog najdražeg viteza. O da, moja draga Matilda znala je što govori. I protiv svoje volje, Nicholaa se morala nasmijati. Bilo je zaista neobično čuti gorostasa poput njega kako s ljubavlju govori o svojoj sićušnoj ženi. I dirljivo. U vremenu u kojem su živjeli, kada su ljudi često dogovarali brakove temeljene na interesima, a ljubav je pritom bila posljednje o čemu se razmišljalo, bilo je ravno čudu da William doista ljubi svoju ženu, a ona mu uzvraća nježne osjećaje. Htjela to priznati ili ne, Nicholaa se morala suočiti s činjenicom da joj se kraljevski par sve više sviña. Povjerenje i poštovanje koje je vladalo izmeñu njih dvoje, podsjetilo ju je na brak njezinih roditelja. Nebesa, što joj je? Ti ljudi nipošto joj se ne bi trebali sviñati. Bilo bi to ravno izdaji, zar ne? S druge strane, kome je dugovala lojalnost? Saksonski kralj bio je mrtav, a Normani su se u meñuvremenu čvrsto ustoličili u Engleskoj. Po svemu sudeći, nije bilo više nikoga tko bi im mogao pružiti spomena vrijedan otpor. Bila je zbunjena svojim pomiješanim osjećajima. Morala je o svemu na miru razmisliti. To, dakako, nije mogla sada, jer iz gomile se začuo muški glas. - Možda je gospa Nicholaa izabrala Roycea zato stoje on jedini vitez kojeg je upoznala. Da sam ja pošao po nju, izabrala bi mene. Bio je to muškarac koji joj je stao na put kada se probijala prema Royceu. Nicholaa je promatrala kako im prilazi. Držanje mu je bilo jednako bahato kao i uvreda koju je upravo izrekao. Osmjehivao se, ali osmjeh mu nije djelovao iskreno. Pogled mu je bio hladan poput leda.

GIGA

43

Nije joj se svidio. Dvojica muškaraca pridružila su se nadmenom plemiću i stala uz njega. Nicholaa nije obraćala pozornost na njih sve dok joj nisu bili službeno predstavljeni. - Nicholaa - rekao je Royce - dopusti mi da ti predstavim baruna Guya i njegove vazale, Morgana i Henryja. Barun Guy kratko se naklonio. Njegovi vazali nisu. Nicholaa je iskosa pogledala Guya pa svrnula pogled na vazale. Voljela bi daje mogla ostati mirna. No od pogleda na njihova gnjevna lica, ostala je bez daha. Oči su im bile ispunjene mržnjom. Istog trenutka je prema njima osjetila odbojnost. To nisu ljudi čista srca, pomislila je i odmah se prekorila zbog takvog zaključka. Nije ih čak ni poznavala. Ipak, tijelom joj je prošao drhtaj. Nagonski se približila Royceu. Ljudi su, podsjetila se, a ne vragovi. Doduše, ljudi prili čno odbojna izgleda. Pozornije se zagledala u njih. Morgan je bio tamnokos, očiju boje lješnjaka. Bio je jednako visok kao i Henry, no drugi je imao puno svjetliju kosu i tamnije smeñe oči. Ruž-noća je bila ishod njihovih nakaznih misli, zaključila je. Jesu lije mrzili zato stoje Saksonka ili zato što nije odabrala njihovog lenskog gospodara? Napokon je zaključila da je to nevažno. Bili su prokleto neotesani, i ako to nije bila otvorena uvreda, onda ona ne zna što jest. Kralj je ponovo raspalio Roycea po ramenu. — Sto ti kažeš na sve to? Misliš li da bi gospa Nicholaa doista odabrala baruna Guya daje dobio prigodu putovati s njom do Londona? Royceje šutke slegnuo ramenima. Nicholaa gaje poželjela lupiti laktom u rebra. Mora li doista djelovati toliko ravnodušno? Umjesto toga, stala mu je na nogu. - Možda — rekao je Royce. - Moj prijatelj imao je sreće — dobacio je Guy i svrnuo pogled na Nicholau. — A vi, draga moja, zauvijek ćete ostati uskraćeni za radost da imate mene za supruga — dodao je, pa duboku uzdahnuo. - To je doista žalosno. Morgan i Henry istodobno su se smijuljili. Zašto Guy vrijeña nju i Roycea? Nicholaa je bila sigurna da upravo to radi. No, nije razumjela zbog čega. Svrnula je pogled na Roycea, pokušavajući dokučiti o čemu je riječ. Kako bilo, izraz lica njezina supruga bio je nedokučiv. - Želiš li nam poželjeti sreću, Guy? - upitao je Royce, glasom ugodnim poput ljetnog povjetarca. Guy je šutio. Napetost u dvorani mogla se rezati nožem. Nebesa, što se dogaña? Nicholaa se osjećala kao da se našla usred igre čija pravila poznaju svi osim nje. Ugoñaj je bio i više nego prijeteći. Želudac joj se odjednom zgrčio od straha. Royce je osjetio da je napeta i kratko joj stisnuo rame. Sav njezin strah istog trenutka se istopio. Nije znala što bi mislila o tome. No jedno je bilo sigurno — Normani su je potpuno izluñivali. Tišina se oduljila. Nekoliko vitezova primaklo se bliže, očito u namjeri da im ne promakne ništa od te predstave. Lawrence je prišao Royceu i stao uz njega. On joj se barem sviñao. Nije se trudio prikriti osjećaje, niti sudjelovati u toj čudnoj igri. Izgledao je poput razljućenog medvjeda. Bez oklijevanja stao je na stranu svog gospodara. Jedno je bilo sigurno — nije bio u dvojbi oko toga da ih je Guy otvoreno uvrijedio, čak i ako njezin suprug jest. — Naravno da ti želim sreću - napokon je odgovorio Guy. — Samo sam začuñen - dodao je i slegnuo ramenima. — Zašto? — upitao je Lawrence. Prekrižio je ruke na prsima i čekao odgovor. — Da, zašto? - upitala je i Nicholaa. Morgan i Henry pomakli su se korak naprijed. Nicholaa je zaključila da vazali dokazuju odanost svom gospodaru pokušavajući natjerati Lawrencea na uzmak. Bilo kako bilo, Royce nije izgledao kao da se zbog toga uzbuñuje. — Čudi me što ste izabrali Roycea, zbog njegova izgleda — izjavio je Guy. — Većina žena njegov ožiljak smatra prilično odbojnim. Morgan je istodobno kimnuo. Henry je bio puno manje istančan. Počeo se glasno cerekati. Nicholaa je otresla Royceovu ruku s ramena i zakoračila prema Guyu. - Govorite li o ožiljku na njegovu licu, barune? Onom koji dokazuje njegovu srčanost? Glas joj je podrhtavao od srdžbe. Guy nije mogao prikriti iznenañenje. Saksonska djevojcura bila je

GIGA

44

doista hrabra. Kad bi se razljutila, oči bi joj postajale zagasito ljubičaste, a to je, uz sve ostalo, bilo prilično uspaljujuće. Prokletstvo, doista ju je želio. — Dokaz srčanosti? — ponovio je. — Neobičnog li pogleda na nesavršenost. — Dječaci su savršeni - odvratila je Nicholaa. -Ja sam izabrala muškarca. Bio je to pun pogodak. Guyevo lice poprimilo je boju purpura. Nicholaa bi mu se možda i smilovala daje zašutio. Ali nije. — Svi znaju da biste bili sretniji sa mnom - rekao je. Prevršio je mjeru. Royce je možda mogao otrpjeti njegovu drskost, ali prokletstvo, uvrijedio je nju, i ona mu to nema namjeru prešutjeti. Matilda je odabrala taj trenutak da se uplete. — Nicholaa -započela je - budući da ne znaš o čemu se radi, objasnit ću ti Guyevo čudno ponašanje. On je vrlo natjecateljski nastrojen, draga moja. Teško se nosi s porazom. Nije ni čudo, jer svaki put kad odmjeravaju snage, Royce ispadne pobjednikom. Matildin ton zvučao je poput ukora. Guy joj se kratko naklonio, trudeći se odglumiti kako se dobro zabavlja. Nicholaa je upravo dobila oružje kojim će ga dotući. Znala je da će zbog grijeha koji se upravo sprema počiniti dan ili dva dulje gorjeti u paklu, ali time se trenutačno nije zamarala. — Hvala vam što ste mi to objasnili - rekla je. — No vijest da je Royce najbolji ratnik u vašoj vojci, za mene nije novost. — Odakle bi ti to mogla znati? — začudila se Matilda. — O, naslušala sam se priča o njegovim ratnim pothvatima — lagala je. - Vojnici moje braće stalno su pričali o njemu. Postao je pravom legendom. Smatrali su ga svojim najopasnijim suparnikom - objasnila je. Svrnula je pogled na Guya i sućutno mu se nasmiješila. - Čudno, ali nikada nisam čula da su izrekli i riječi o vama, barune. Kralj je prasnuo u smijeh. — Eto, Guy - rekao je. — Sada znaš. Izabrala bi Roycea čak i da si ti pošao po nju. Nicholaa je kimnula. Okrenula se prema Morganu i Henryju i nasmiješila im se. — Naravno - rekla je - htjela sam najboljega. Guy se teškom mukom prisilio uzvratiti joj osmjeh. — Zahvaljujem na odgovoru — promrsio je. Netko je povikao daje vrijeme za zdravicu. Napetost je nestala. Guy se uputio prema izlazu. Henry gaje slijedio. Morgan je oklijevao. Pogleda uprtog u Nicholau, srditi vazal promrsio je kroz zube nekoliko prijetnji. Royce gaje odgurnuo i pozvao Lawrenca da stane uz nju. Nije više stigla progovoriti ni riječ sa svojim mužem. Ubrzo se izgubio u gužvi. Više od svega mučilo ju je što Royce misli o njezinu uplitanju? Je li zbog toga zadovoljan? Ilije možda ljut? Bilo kako bilo, Matilda je bila zadovoljna. - Barun Guy ljubomoran je na Roycea, no istinski je odan mom suprug. Uvijek iznova moram se podsjećati na to - rekla je. Svrnula je pogled na Lawrencea i nasmiješila se. — Rekla bih da će se naši mladenci dobro slagati. Nicholaa je po svemu sudeći već odana Royceu. S vremenom će ga i zavoljeti. Nicholaa se nije željela zavaravati. Royce nije bio muškarac koji bi prihvatio njezinu ljubav - pod pretpostavkom da bi mu je ona uopće željela pružiti, zaključila je. Shvativši kakve joj se sulude misli motaju po glavi, uzdahnula je. —Jeste li se vi na prvi pogled zaljubili u kralja? - upitala je. Matilda se nasmijala. - Ne, draga, oblijetao je oko mene sedam dugih godina. No kada sam napokon pristala vjenčati se s njim, voljela sam ga. Tako je ostalo sve do danas. Nadam se da Royceu neće trebati toliko vremena da osvoji tvoje srce. Nicholaa se pitala što je Matildu natjeralo da promjeni mišljenje nakon toliko vremena, no pomislila je kako ne bi bilo uljudno ustrajati na toj temi. Usto, imala je nešto drugo na umu. - Pitam se — započela je — kako ste znali da ću odabrati Roycea? Kada je kralj izjavio kako ste mu rekli da ću upravo to učiniti, prili čno sam se iznenadila. Nije mi jasno... - O, to je barem bilo lako zaključiti - odvratila je kraljica. -Kada sam te upitala što misliš o njegovu izgledu, nije bilo važno ono što si rekla. Nego ono što nisi - nasmiješila se i pogladila je po kosi. — Nije se radilo o tome što vidiš. Nego o tome što ne vidiš. Nicholaa nije imala pojma o čemu ta žena priča. — Sto ne vidim? - Njegov ožiljak - odvratila je Matilda. Svašta, zaključila je Nicholaa. Naravno da vidi njegov ožiljak. Kako bi ga mogla ne vidjeti? Ali kakve to veze ima s bilo čim?

GIGA

45

Matilda je svrnula pogled na Lawrencea. — Tvoja gospodarica misli daje Royce beskrajno tašt na svoj izgled. Lawrence se glasno nasmijao. Nicholaa je osjetila kako joj se licem razlijeva rumenilo. Matilda ju je potapšala po ruci. — Poñimo — naredila je. — Pričekat ćeš supruga u sobi. Ženama trenutačno nije mjesto ovdje. Sutra ćeš imati svoju svečanu večeru, ali današnja proslava pripada muškarcima. I bolje je tako — dodala je. - Izgledaš prilično iscrpljena svim tim metežom koji si doživjela. Obred je bio krasan, zar ne? - nastavila je. — Ne pokušavaj to zanijekati, draga. Poći ću s tobom dio puta. Lawrence? Imaš čast otpratiti nas. Vazal se duboko naklonio. Cijelo vrijeme osmjeh mu nije silazio s lica. Gospa Nicholaa očito nije imala pojma zašto je Matildi bilo važno što nije pridavala pozornost Royceovu ožiljku. Nije mogao biti zadovoljniji. Nicholaa je bila prava žena za njegovog baruna. Matilda ju je primila pod ruku i uputila se prema izlazu. Lawrence je pošao za njima, a kraljičini stražari za njim. Nicholaa je doista bila na rubu snaga. Večer je bila puna iznenañenja. Osjećala se posve iscrpljenom. Bila je istinski iznenañena načinom na koji su je svi prihvatili. Svi osim vazala baruna Guya, no oni su ionako bili beznačajni. Bi li Normani i Saksonci ipak mogli živjeti u skladu? Mahnuvši im na pozdrav, kraljica je produžila južnim hodnikom. Njezini stražari požurili su za njom. Nicholaa i Lawrence krenuli su sjevernim hodnikom. — Hoćete li se pridružiti barunu Royceu u mom domu, kada napustimo London? — upitala gaje Nicholaa. — Pretpostavljam da hoću - odvratio je Lawrence. Krajičkom oka Nicholaa je uhvatila njegov osmjeh. – Voljeli biste ostati u Engleskoj, zar ne? Slegnuo je ramenima. — Zašto se onda smijete? Trenutak je oklijevao prije nego što joj je odgovorio. - Ne mogu izbaciti iz glave izraz lica baruna Roycea kada ste krenuli prema njemu. Siguran sam da mu nije bilo ni na kraj pameti da ćete ga odabrati. Nicholaa je spustila pogled. — Mislite li da sam mu uništila život? - prošaputala je. - Mislim da ste ga uljepšali — odvratio je. - Gospo, kad bih mislio drugačije, sigurno se ne bih osmjehivao. Bilo je lijepo od njega stoje to rekao. Nicholaa nije znala kako bi mu uzvratila pažnju. Pogledala gaje ravno u oči i iznenada prasnula u smijeh. - I jest bio iznenañen, zar ne? - Itekako - složio se Lawrence. Dva vojnika stajala su u stavu mirno ispred vrata. Lawrence se duboko naklonio svojoj novoj gospodarici, otvorio joj vrata i okrenuo se da pode. - Lawrence? Stao je. - Hvala. - Na čemu mi zahvaljujete, gospo? - Na tome što ste me prihvatili - odvratila je i nestala, prije nego stoje stigao odgovoriti. Na povratku u veliku dvoranu, Lawrence je veselo zviždao. Neugodnosti izazvane budalaštinama baruna Guya, bile su uspješno riješene. Osmjeh njegove nove gospodarice popravio mu je raspoloženje. Da, pomislio je, ona će doista uljepšati baru-nov život. Unijet će svjetlo i živost u njegove turobne samotnič-ke dane. Mogao bi se okladiti da joj neće trebati dugo da izmami osmjeh na njegovo lice. Za takvo što bilo bi potrebno čudo, no bio je uvjeren daje Nicholaa posve sposobna ostvariti ga. Nicholaa je bila previše umorna da bi razmišljala o bilo čemu, osim o odlasku u postelju. Mary joj je priskočila u pomoć. Dok joj je pomagala da se razodjene, pa zatim okupa i presvuče u dugu bijelu spavaćicu, nije zatvarala usta. - Cijeli dvor priča samo o vama - rekla je, posegnuvši za četkom u namjeri da dovede u red njezine duge uvojke. — Zadivljeni su vašom hrabrošću. Kako ste samo spasili kraljevu malu nećakinju! Evo, gospo, popijte ovo - rekla je, nakon što joj je pomogla da legne. — Liječnik kaže da će vas to uspavati i ublažiti vam bolove. Stajala je kraj nje dok nije ispila i posljednju kap. Malo zatim Nicholaa je utonula u dubok san. Mary je sjela na stolac pokraj kamina u namjeri da pripazi na gospodaricu dok se barun Royce ne pojavi i dopusti joj da se udalji.

GIGA

46

Potrajalo je više od sata dok Royce nije dobio priliku napustiti društvo u velikoj dvorani. Čim gaje ugledala, služavka je skočila na noge. — Vaša supruga ima vrlo nemiran san, barune — prošaputala je. - S vremena na vrijeme viče i bacaka se po postelji. Pokušala sam je probuditi, no sredstvo za spavanje očito je prilično jako. Royce je kimnuo. Zahvalio joj je na pomoći i rekao joj da se smije udaljiti. Začuñena njegovom ljubaznošću, hitro mu se naklonila i izašla. Royce je zaključao vrata i prišao postelji. Na Nicholainu čelu bila je urezana duboka bora. Nježno ju je pomilovao po licu. - Bio je to za tebe vraški naporan tjedan, zar ne, Nicholaa? -prošaputao je. Nerazumljivo je zamumljala i okrenula se na bok. Istog trenutka jauknula je od boli. Polako ju je prevrnuo natrag na leña. Dugi trenutak bez riječi ju je promatrao. Nebesa, doista mu je pripadala. Bili su vjenčani. U nevjerici je odmahnuo glavom. Što će s njom? Odjednom, na licu mu se pojavio osmjeh. Zaštititi je, eto što. I njezinu obitelj, takoñer. To će postati njegovom glavnom zadaćom. Nije važno tko je koga odabrao; brak je bio sklopljen. I nije važno što je navikao na svoj ustaljeni ritam, red, rad i disciplinu. Sve to, iz korijena će se promijeniti. Znao je da će se morati žestoko boriti s njom prije nego što nauči prihvatiti svoje mjesto u životu. Čudno, ali pomisao da bije mogao ukrotiti, odjednom mu se učinila prilično izazovnom. Bude li strpljiv i pun razumijevanja, vjerojatno mu neće trebati dugo da zadobije njezinu privrženost. Ako je suditi po tomu kako se postavila prema Guyu, može biti odana ljudima izvan svoje obitelji. Dvojio je bi li ga ikada mogla zavoljeti. To, naravno, nije bilo važno, budući da mu ljubav nije ništa značila. On je ratnik, a ratnici ne traže ljubav, niti je trebaju. Više od svega želio je osvojiti njezinu dušu, a ne njezino srce. Čeličnom rukom u baršunastoj rukavici vodit će je kroz život. Naučit će je svemu, pa i dužnostima dostojne supruge. Bio je to posve razuman plan. Budući da se tome doista više nije imalo što dodati, razodjenuo se i legao u postelju. Bilo je neobično spavati sa ženom. Naravno, bio je u krevetu s mnogo žena, ali ni s jednom nije prespavao noć. Usto, Nicholaa je tu prilagodbu činila još težom. Kad nije nepovezano mrmljala, bacakala se po postelji poput čamca na olujnom moru. Pritom bi svaki put udarila ruke i zatim cviljela od boli. Želio joj je pomoći da se udobnije namjesti, no to je bio prokleto težak zadatak. Svaki put kada bi je dohvatio u namjeri da je smiri, izmakla bi mu iz ruku. Tek stoje uspio zaspati, naglo se uspravila u krevetu. — Želim spavati na trbuhu — promrmljala je. Royce je dvojio da uopće ima pojma gdje se nalazi; nije čak ni otvorila oči kada je izrekla tu želju. Kada je odgurnula pokrivače i pokušala ustati, zgrabio ju je. Bez otpora mu se prepustila. Položio ju je na leda, no odjednom se predomislila, okrenula i završila ispružena na njemu. Nicholaa je napokon pronašla udoban položaj. Tiho je uzdahnula i potpuno se opustila. Vrh njezine glave bio je ispod njegove brade. Njezine pune dojke bile su na njegovim prsima. Njezini kukovi bili su točno iznad njegovih, a noge je prebacila preko njegovog lijevog bedra. Postavio ih je izmeñu svojih i rukama je obgrlio oko struka. Bila je tako meka i ženstvena. I divno je mirisala. Tijela su im se savršeno priljubila, pomislio je. Jedna misao vodila je drugoj i naravno, nije trebalo dugo da mu postane prokleto neudobno. Pokušao je zaspati, ali nije mogao prestati misliti na njezino toplo i privlačno tijelo. Niti je želio. Promeškoljila se. Zastenjao je. Doista, bila je to prva bračna noć za pamćenje.

GIGA

47

ŠESTO POGLAVLJE Probudila se tek sredinom popodneva. Idućih sat vremena tumarala je po sobi pokušavajući razbistriti um od posljedica učinka sredstva za spavanje. Nebesa, spavala je kao mrtva. Čudno, ali nije se osjećala ni najmanje odmornom i naspavanom. Malo zatim, Mary je ušla u sobu s predivnom bijelom haljinom prebačenom preko ruke. Rukavi i porub bili su izvezeni zlatnim nitima, a tkanina je bila od lana i prozračna poput daška vjetra. - Tko mi je ju je poslao? — u nevjerici je upitala Nicholaa, prislonivši tkaninu uz obraz. - Kraljica — odvratila je Mary. - Očito ste je osvojili — dodala je. - Poslala vam je čak i zlatne vrpce koje ću vam uplesti u kosu. Morate biti lijepi, jer večeras ćete zajedno s vašim suprugom sjediti za kraljevim stolom, gospo. Izraz Nicholaina lica ostao je nepromijenjen. Znala je da bi trebala pokazati barem mrvicu ushićenosti činjenicom da će objedovati s engleskim kraljem. No nije mogla. Još uvijek se osjećala pomalo tupo i smušeno. Usto mučila ju je čežnja za domom i sve stoje željela, bilo je daje ostave na miru. Želja joj se nije ostvarila. Nekoliko narednih sati prošlo je u prijeko potrebnim pripremama. Nakon što se okupala i odjenula otmjenu haljinu, doista se bolje osjećala. Mary se zatim primila ureñivanja njezine frizure. Nicholaa je ubrzo poželjela vrištati od muke. Ipak, nije htjela povrijediti služavkine osjećaje pa se prepustila daljnjoj torturi. Budući da Mary, unatoč silnu trudu nije uspjela uplesti zlatne vrpce u njezine neposlušne, kovrče, napokon joj je rekla da se prestane truditi. Tek stoje pomislila da će moći malo predahnuti, na vratim.i se pojavio liječnik. Skinuo joj je zavoje, pregledao ruke i ponovno ih premazao melemom. Nije ga uspjela nagovoriti da joj ne stavi nove zavoje, no barem je uspjela izmamiti obećanje da će ih skinuti sljedećeg dana. Pitala se kada će se Royce udostojati pojaviti. Napokon, nije ga vidjela od vjenčanja i bilo bi posve u redu da svrati i raspita se kako je. Sat vremena prije odlaska na večeru bila je već prilično ljuta zbog njegova nemara i neuljudnosti. Očito ju je odlučio ignorirati. Mary je nastavila skakutati oko nje. Budući da nije navikla na laskanje, Nicholaa se osjećala prilično nelagodno slušajući izraze njezina divljenja. U očajničkom pokušaju daje ušutka, poslala ju je po malo svježe vode. Žudila je za nekoliko minuta mira i tišine. Mary je toliko žurila da je za sobom ostavila odškrinuta vrata, i kad je Nicholaa pred njima ugledala dvojicu stražara, bilo joj je svega dosta. Znači, ipakje zatvorenica? Odlučila je provjeriti. Širom je rastvorila vrata i poželjela im dobar dan. Zurili su u nju kao da su upravo ugledali duha. Pitala se zbog čega su toliko zapanjeni. Napokon, nije učinila ništa drugo osim što im je poželjela dobar dan. - Naš gospodar nije mogao pronaći ljepšu mladenku — bez daha izgovorio je viši. - U pravu si, nije — potvrdio je niži. Zahvalila im je na ljubaznosti i upitala ih zašto stoje pred njezinim vratima. - Barun Royce naredio nanije da se ne mičemo odavde, gospo — rekao je viši. - Zašto? - Zato što ste vi sada naša gospodarica — odvratio je. - Moramo vas čuvati. - Znači li to da me nećete spriječiti ukoliko pokušam izaći? Obojica su istodobno odmahnula glavom. — Biti će nam čast da vas otpratimo do vašeg odredišta — rekao je niži. To je već puno bolje zvučalo. Na kraju krajeva, barem nije bila zatvorenica. - U tom slučaju, biste li me otpratili do sobe moga supruga? - zatražila je. - Moram razgovarati s njim. Stražari su hitro izmijenili poglede. - Ali, već ste u njegovoj sobi — rekao je niži. Gdje je onda on noćas spavao? Nicholaa ih to nije namjeravala pitati. Odgovor bi mogao biti prilično neugodan. Kimnula je stražarima i okrenula se da se vrati u sobu kad je krajičkom oka ugledala Lawrencea kako žuri hodnikom. —Jeste li spremni za večeru, gospo? - Gdje je moj suprug? - upitala je. — Čeka vas u velikoj dvorani — odvratio je Lawrence. — Rado ću vas otpratiti k njemu. Dakle, doista je bio neotesan. Očito se nije želio zamarati time da sam doñe po nju. Potrudila se prikriti zlovolju. Uostalom, što je briga? Sto se nje tiče, može spavati u čijem god krevetu želi. Slobodno se može i dalje ponašati kao daje nema. Nije ju briga. Putem do dvorane uporno je ponavljala tu laž.

GIGA

48

Velika dvorana bila je dupkom puna. Budući daje bio najviši, Nicholaa je odmah spazila svog muža. Stajao je na suprotnoj strani, leñima okrenut prema njoj i okružen skupinom ljudi. Cim je ušla, dvoranom se proširio uzbuñeni žamor. Činilo se da su svi pogledi uprti u njezinu smjeru. Nije imala pojma zašto. - U što zure svi ti ljudi, Lawrence? — tiho je upitala. - U vas. Mogao joj je to priopćiti i na ljepši način, pomislila je. Srce joj je počelo ubrzano lupati. — Mislila sam da su me prihvatili — prošaputalaje. Lawrence se osmjehnuo. — I jesu. Zure u vas zato što je svečana večera prireñena u čast vašeg vjenčanja s barunom. Nicholaa je bila previše smetena da bije njegove riječi umirile. Nije joj se sviñalo što se nalazi u središtu pozornosti. Još manje joj se sviñalo stoje suprug drsko ignorira. Uprla je pogled u njegova leña i čekala daje zamijeti. — Poñimo k barunu - predložio je Lawrence. Odlučno je odmahnula glavom. - On bi trebao doći po mene. Jedan od plemića u njegovu društvu napokon ju je opazio. Zatvorio je usta i širom otvorio oči. Slijedeći njegov pogled, Royce se polako okrenuo. Naravno, odmah ju je ugledao. Napokon, bila je najljepša žena u dvorani. Hoće li se ikada privići na to? Svaki put kad bije vidio, ostao bi bez daha. Kosa joj je blistala poput zlata. Sviñalo mu se kad bije nosila ovako raspuštenu. Odjednom ju je poželio privući u zagrljaj. Morao je duboku udahnuti ne bi li uspostavio nadzor nad svojim ludim mislima. Kimanjem glave pozdravio je svoju suprugu i Lawrencea i pokretom ruke pozvao ih da mu priñu. Odmahnula je glavom. Lawrence je izgledao kao da bi najradije propao u zemlju od nelagode. Royce je promatrao kako se saginje do njezina uha. Ponovo je odmahnula glavom. Što izvodi? Royce je jedva vjerovao vlastitim očima. Je li moguće da se usuñuje odbiti njegov poziv? Bilo je to doista nezamislivo. Zamalo se glasno nasmijao, no u posljednji trenutak se suzdržao. Ponovo joj je mahnuo da priñe. Izraz Royceova lica ostao je nedokučiv, sve dok, na svoje čuñenje, nije vidio kako ona njega poziva da joj priñe. Raskolačio je oči, i — do ñavola sve — odrečno odmahnuo glavom. Čak i s te udaljenosti, Nicholaa je mogla vidjeti kako mišići na njegovom licu podrhtavaju od srdžbe. Čeljust mu je bila čvrsto stegnuta. U redu, bio je srdit. Iskreno, bila je pomalo zabrinuta zbog njegova mračna pogleda, ali nije željela popustiti. Tako joj svega, ona je njegova žena i on je taj koji treba doći k njoj. Royce je prekrižio ruke na prsima i bez riječi zurio u nju. Poruka je bila i više nego jasna. Nema namjeru mrdnuti se s mjesta. Preostalo je samo jedno rješenje: morat će napustiti dvoranu. Ionako nije osobito gladna, uvjeravala se. Usto, Royce će tada sigurno dojuriti za njom, a kada se nañu nasamo, čuti će sve što ga ide. Mora mu biti jasno da se prema njoj ne može tako ponašati. Iskoristit će priliku i objasniti mu njegove dužnosti. Prvo i osnovno, reći će mu da suprug uvijek mora biti pratitelj svoje supruge u svim važnim prigodama. Nije ni trenutka oklijevala. Zahvalila je Lawrenceu na pratnji pa svrnula pogled na Roycea. Budući da su joj ruke bile u zavojima, nije mu se mogla nakloniti. Stoga mu se samo nasmiješila, kratko kimnula i uputila se prema izlazu. - Nicholaa. Stala je kao ukopana. Zaboga, pomislila je, mora li se toliko derati? Nije mogla vjerovati da na sav glas izvikuje njezino ime usred dvorane pune uzvanika. Kao da su na livadi. Okrenula se i prostrijelila ga pogledom. Krasno, zaključila je, sada opet svi zure u nju, zahvaljujući njegovoj neodgojenosti. Osjetila je kako joj obrazi plamte od srama. Po izrazu njegova lica zaključila je daje spreman napraviti joj scenu, i pritom mu neće biti ni najmanje neugodno. Sam Bog zna što bi sve čovjeku poput njega moglo pasti na pamet. Mogla je zamisliti kako je za kosu vuče do stola. Hitro je procijenila svoj položaj. Nije bio blistav. Kako stvari stoje, odlučio je provesti svoje pod bilo koju cijenu. Možda bi ipak trebala popustiti... barem ovaj put. Duboko je uzdahnula, navukla na lice bezbrižan osmjeh i uputila se preko dvorane, gledajući ga ravno u oči. Tako joj Boga, usudi li se nasmijati, raspalit će ga posred prepona.

GIGA

49

Zaustavila se na korak ispred njega. - Nešto si želio? Kimnuo je. Izgledao je prilično samozadovoljno. — Neka ti bude, za ovaj put - prošaputala je. - Nećeš uvijek dobiti što želiš -prošaputalaje. - O da, hoću. Oči su mu zaiskrile. - Doista si nemoguć - promrmljala je. - To si mi već spomenula. Osmjehnuo se. Više nije znala što bi o njemu mislila. Pognula je glavu. Primio ju je za bradu i prisilio je da ga pogleda. Tada se sagnuo i poljubio je. Usnicama je jedva dotakao njezine, no i to je bilo dovoljno da joj izazove leptiriće u trbuhu. Jedva što se pribrala, okrenuo joj je leda i nastavio razgovarati s prijateljima. Odnosi se prema njoj kao prema komadu prtljage, pomislila je, no barem ju je pozdravio kako treba. Nebesa, zbilja ju je izluñivao. Taj osjećaj pratio ju je i ostatak večeri. Dobila je mnoštvo komplimenata, kako od dama tako i od gospode, no iz nekog razloga, njihove lijepe riječi nisu joj ništa značile. Royce nije rekao ni riječi. No, što ju briga za to? Ionako joj nije stalo do njegova mišljenja. Kad je večera napokon bila poslužena, nakratko ju je obuzela nelagoda. Budući da su joj ruke bile u zavojima, netko ju je morao hraniti. Napokon, nije namjeravala ostati gladna. Okrenula se prema Royceu da ga na to podsjeti, ali nije stigla ni zucnuti, a komadić mesa već se našao u njezinim ustima. Preostalo joj je samo žvakati. Svi su pričali i smijali i činilo se da više nitko na nju ne obraća pozornost. Matilda, koja je sjedila s njezine desne strane, razgovarala je sa svojim mužem. Nije željela prisluškivati, no koliko je načula, tema su bila njihova djeca. Nije joj preostalo drugo, nego da prihvati Royceovu pomoć. Ustvari, bilo joj je drago što mu to po svemu sudeći nije predstavljalo nikakav problem. Mogao je narediti svom štitonoši da se pobrine za nju, ali nije, i bila mu je zahvalna zbog toga. U protivnom bi se osjećala prilično jadno. - Liječnik kaže da će mi sutra skinuti zavoje — rekla je. Šutke je kimnuo i upustio se u razgovor s plemićem koji mu je sjedio slijeva. Gurnula gaje nogom ispod stola, ali nije se obazirao. Nije trebalo dugo da se počne sažalijevati. Sjedila je tamo, posve sama i izgubljena, ruku položenih u krilo. Opekotine su je žarile, a bolje samo pojačavala njezinu potištenost. Primijetila je kako nekoliko žena ispod oka odmjerava njezina muža. Kakvih li besramnica, pomislila je. Prostrijelila ih je pogledom i brzo mu se primakla. Loše podnosi ignoriranje, zaključio je Royce, primijetivši kako mu se sve više približava. Na klupi je bilo dovoljno mjesta da se nitko ne mora gurati, a primakne li mu se još bliže, završit će u njegovu krilu. Napokon joj se smilovao. - Uživaš li u proslavi, Nicholaa? Slegla je ramenima. — Gdje si noćas spavao? — upitala je, istodobno strijeljajući pogledom crvenokosu ženu koja se trudila privući pozornost njezina muža. — Gledaj u mene kad sa mnom razgovaraš — odvratio je. Budući daje po prirodi bio strpljiv, prije no stoje nastavio, pričekao je da ga posluša. - Spavao sam sa svojom ženom. -Ja sam tvoja žena. Podigao je jednu obrvu. -Da, jesi. — Spavao si sa mnom? - Nisam li ti to upravo rekao, ženo? - Ne moraš biti toliko razdražljiv. Zaspala sam kao klada i ničega se ne sjećam. Dakle, spavao si sa mnom. Očito se trudila probaviti taj podatak. Royce je uzdahnuo i podsjetio se daje on, po prirodi, vrlo strpljiv čovjek. Uostalom, bilo je doista zabavno promatrati izraz njezina lica kad ju je nešto kopkalo. A sada ju je nesumnjivo kopkalo. Pokušavala je odglu-miti nezainteresiranost, ali čelo joj je bilo prilično namršteno. Odlučio ju je još malo podbosti. — Ustvari, spavao sam ispod tebe. Ti si bila na meni. Lice joj se pretvorilo u goruću buktinju. Royce se glasno nasmijao. Nekoliko glava okrenulo se prema njima. - Povukao si me na sebe? - zaprepašteno je upitala. - Ne, sama si legla na mene.

GIGA

50

— Bila sam drogirana. -Da. Naglo je ispravila ramena. — Večeras neću uzeti sredstvo za spavanje. Vidjevši koliko je uznemirena, složio se. Nicholaa se zatim upustila u razgovor s Matildom. Unatoč tomu, Royce je opazio da se nije odmaknula od njega. Činilo se da joj se njegova blizina sviña. Nije znao zašto, no i njemu se sviñalo biti uz nju. Bilo mu je posve prirodno položiti ruku na njezina ramena. Ni njoj to, očito, nije smetalo. Kada je Matilda završila s pričanjem zabavne zgode o jednoj od svojih kćeri i ponovo se okrenula prema suprugu, Nicholaa je shvatila daje već prilično umorna i naslonila glavu na Royceovo rame. Svatko tko bi ih pogledao pomislio bi kako sretni mladenci jedva čekaju da se napokon nadu nasamo, zaključila je Nicholaa. Jednim dijelom bila je to istina. Nije mogla dočekati da se s Royceom nañe nasamo i napokon mu izgovori sve što ga ide. Nebesa, kako može biti toliko neuljudan? Svaki put kada bi se prisjetila načina na koji ju je bahato pozvao da mu pride, iznova bi se zapjenila. I usto se još usudio izvikivati njezino ime usred dvorane pune uzvanika. Nije trebalo dugo da ponovno zakipi od bijesa. Tada joj je Royce pokvario račune. Kružnim pokretima počeo je gladiti njezina napeta ramena. To joj je toliko godilo da se još više privila uz njega. Čak je i tiho uzdahnula. — Peku li te ruke još uvijek jako, Nicholaa? — tiho ju je upitao. Osjetila je kako joj niz kralježnicu prolaze trnci od užitka. Glas mu je bio nježan i ugodan poput milovanja. Znala je da se ne pristoji ovako stisnuti uz njega u prisutnosti drugih ljudi, ali bila je previše klonula da bi za to marila. Usto, u dvorani je bilo hladno, a iz Royceova tijela isijavala je toplina. Sve što želi jest posuditi od njega malo topline, uvjeravala se. Primakla mu se još bliže. - Da, još uvijek me peku, ali nije tako neizdrživo - rekla je. Ponovo je počeo milovati njezina ramena. Sviñao joj se način na koji to radi. I njegov miris, takoñer. Tako svjež i muški. Kada se iznova okrenuo i nastavio razgovarati s čovjekom koji je sjedio do njega, nije se više osjećala zanemarenom. Svako toliko pomilovao bije ili joj nježno stisnuo ruku, u znak daje nije zaboravio. Kralj je iznenada ustao i zatražio tišinu, pa dao znak Claytonu, pripovjedaču, da istupi. Visok i mršav muškarac duga nosa i snažne čeljusti izdvojio se iz skupine. Bio je odjeven u ljubičastu odoru, a preko ramena mu je bio prebačen crveni plašt. Činije kralj ponovo sjeo, nastupila je tišina. Kićenim pokretom Clayton je pozvao svoje pomoćnike. Dva mladića u odjeći poput njegove, stala su uz njega. U rukama su držali trube. Nicholaa se odmakla od Roycea i znatiželjno se zagledala u njih, pretpostavljajući daje riječ o pjevačima. William je kratko pljesnuo dlanovima. Mladići su podigli trube visoko u zrak, kratko zatrubili, pa pošli naprijed. Clayton ih je slijedio. Royce takoñer nije skidao pogleda s njih. Nicholaa je svrnula pogled na njega i nasmiješila se. - Hoće li nam pjevati? - šapatom je upitala. Odmahnuo je glavom. - Clayton je pripovjedač - objasnio je. Nicholaa gaje zbunjeno pogledala. Naravno, znala je tko su pripovjedači. Oni pamte i prepričavaju važna povijesna zbivanja. Ipak, nije mogla shvatiti zastoje kralj pozvao jednog od njih da govori na proslavi njihova vjenčanja. - Hoće li nam pričati o bitki kod Hastingsa? - upitala je. Odmahnuo je glavom. - Ne, prepričat će namjednu legendu. Slušaj, brzo ćeš shvatiti. Clayton je već počeo s pričom. Opčarana njegovim snažnim i melodičnim glasom, Nicholaa je raširenih očiju slušala kako govori o važnosti osvajanja nekakvog posjeda u ime kralja Williama. Clayton je nakratko zašutio, okrenuo se prema njoj i naklonio se, pa vratio pogled na skupinu. — Tri normanska viteza pošla su u osvajanje. Svaki od njih vratio se poražen. Prvi koji se želio dokazati vrijednim izazova, bio je Gregory, mlad i odvažan vitez hrabra srca. Preklinjao je Williama za čast da obavi taj zadatak. Nakon što mu je udovoljio, na sav glas hvalio se da će se za manje od tjedna vratiti kao pobjednik. Naposljetku, pričalo se da obranom dvorca ne zapovijeda muškarac. Pokažu li se glasine točnima, bitka neće biti vrijedna ni spomena. Bio je toliko siguran u pobjedu, daje iz tabora izja-hao samo s trideset vojnika. Na odlasku je dobacio da će mu i to biti previše.

GIGA

51

Glasan smijeh ispunio je dvoranu. Clayton je kratko pročistio grlo. - Ipak - nastavio je - kada se vratio, Gregory se više nije šepirio. Nije mogao, jer strijela u njegovoj stražnjici govorila je više od riječi. Cim su mu je izvadili, pao je na koljena ispred našeg voljenog Williama i ovoga puta počeo ga preklinjati da ga ubije, jer radije će umrijeti nego živjeti s tom sramotom. Nicholaa je tiho uzdahnula. Kralj William je hihotao i maramicom otirao suze iz kutova očiju. Bilo je očito da istinski uživa u priči. Clayton mu se naklonio pa nastavio. — Kralj gaje zatim upitao jesu li glasine istinite. Je li moguće daje njegova plemenita viteza doista porazila žena? Gregory nije pokušavao uljepšati istinu. Pognute glave priznao je da vojnicima koji brane dvorac doista zapovijeda žena. Clayton je pričekao da se smijeh stiša. — Budući da tada još nije bio službeno proglašen engleskim kraljem — nastavio je — vojvoda od Normandije ruku prekriženih na leñima zamišljeno je koračao ispred viteza koji je klečao pred njim. Iako je bitka kod Hastingsa bila završena, znao je da ga čeka još mnogo manjih bitki prije nego što zasjedne na englesko prijestolje. A njegovi vojnici bili su već prilično iscrpljeni. Ipak, naš vladar nadasve je pronicljiv i nije mu trebalo dugo da uoči kako su svi vojnici, od trenutka kada se Gregory hrama-jući vratio u tabor, odjednom živnuli. Čuvši njegovo priznanje, bili su prilično zbunjeni, ali i znatiželjni. Svi do jednoga bih su ispunjeni nevjericom. Nikome nije išlo u glavu kako jedna žena može poraziti normanskog viteza. William je takoñer bio zbunjen, ali i svjestan moći izazova pred kojim su se našli. Hrabra Saksonka bila je pravo osvježenje za njegove umorne ratnike. Svi do jednoga odjednom su zaboravili na umor i brojne ozljede. Stoga je stao pred njih i glasno upitao koji od hrabrih vitezova želi poći u idući pohod. Budući da su se uzvanici počeli osvrtati po dvorani, Clayton je zašutio čekajući da ponovo zadobije njihovu pozornost. - Koga gledaju? - šapatom je upitala Nicholaa. — Hannibala — osmjehnuo se Royce. — Stoji uza zid, odostraga. Vidiš li kako je porumenio? Ne čudim se, jer Clayton se upravo priprema ispričati nam o njegovu neuspjehu. Nicholaa se trudila suspregnuti smijeh. Siroti čovjek izgledao je kao da bi najradije propao u zemlju od srama. - A Gregory? -upitala je. — Vitez koji je prvi doživio poraz? Gdje je on? — Pokušava se sakriti iza stupa s tvoje lijeve strane — nasmijao se Royce. Clayton je nastavio priču. — Hannibal, sljedeći mladi vitez željan slave, hrabro je izašao pred vojvodu. Položio je ruku na srce i izjavio da će mu biti čast obaviti taj zadatak. Naš voljeni William rado mu je udovoljio. No imao je jedan uvjet. Zahtijevao je da toj ženi ne padne ni vlas s glave. Naredio mu je daje, nakon što osvoji dvorac, dovede u London. Zatim je zašutio i pogledom okružio svoje vojnike. — Ona će biti ratni trofej — rekao je. — Nagradit ću njome jednog od svojih čestitih vitezova. Tek kad je začula njegove posljednje riječi, Nicholaa je shvatila da Clayton priča o njoj. Malo je nedostajalo da od iznenañenja skoči na noge, no Royce ju je zadržao. Okrenula je glavu i pogledala ga. Oči su joj se naglo ispunile suzama. — Clayton te ne pokušava ismijati, Nicholaa — prošaputao je. — Ukazuje ti čast. Duboko je udahnula, ispravila ramena i ukočena pogleda zagledala se ravno ispred sebe. Pokušala je zanemariti pripovjeda-čev glas, ali nije mogla. — Hannibal je izjahao iz tabora sljedećeg jutra. Sa sobom je poveo šezdeset vojnika, dvostruko više od svog prethodnika. Sudeći po plamenu u njegovim očima, bio je jednako odlučan, no baš poput njega, očito je podcijenio svoju suparnicu. Šest dana poslije, vratio se poražen. Treći po redu, vitez imena Michael odlučio je stvar preuzeti u svoje ruke. Bio je stariji i iskusniji od prethodne dvojice, no i njegov pohod završio je neuspjehom. Clayton je nastavio priču, govoreći kako je William napokon naredio Royceu, plemiću u kojeg je imao najviše povjerenja, da obavi taj težak zadatak. Zatim je kićenim riječima potanko opisao dogañaje koji su uslijedili i doveli do vjenčanja. Kad je završio, naklonio se kralju pa prišao Nicholai i takoñer joj se naklonio. Dvoranom se prolomio glasan pljesak. Royce je ustao, no Nicholaa je izgledala kao da se zalijepila za klupu. Pružio joj je ruku i pomogao joj da ustane, a zatim je privukao k sebi i čvrsto je zagrlio oko struka. Trojica poraženih vitezova probila su se naprijed, s cvijećem u rukama. Gregory je nosio bijelo, Hannibal ružičasto, a Michael crveno. Naklonili su se Royceu i stavili cvijeće na stol ispred Nicholae.

GIGA

52

Kralj je podigao ruku i zatražio tišinu. — Ova trojica zaslužili su čast da se pridruže postrojbi baruna Roycea. Nakon što proñu njegovu obuku, više im se neće dogoditi da iz bitke izañu poraženi. Dvorana se ponovo ispunila smijehom. William je pljesnuo dlanom o dlan dajući znak glazbenicima da zasviraju. Posve zbunjena, Nicholaa je sjela na klupu i zagledala se u Roycea. Šutke ju je promatrao ozbiljna izraza lica. — Sve je to bila samo igra - prošaputala je. - Oteli ste mi dom i... Nije stigla dovršiti jer se naglo sagnuo i poljubio je. Iznenañena tim iskazom naklonosti, zašutjela je. Nadlanicomjoj je pomilovao obraz. -Bio je to rat, Nicholaa, a ne igra - tiho je rekao. - Večeras ti je ukazana čast. Pokušaj to gledati na taj način. Polako je kimnula. Unatoč tomu nije djelovala kao daje uvjerena u to. Royce je odmahnuo glavom. — Nicholaa, da sam stekao dojam daje osvajanje tvog doma samo zabava za umorne vojnike, ne bih nikada u tome sudjelovao. Niti bih dopustio da Clayton ispriča tu priču s namjerom da te izvrgne ruglu. Njegove riječi bili su pravi melem za njezine povrijeñene osjećaje. Duboko u srcu znala je da Royce ne bi dopustio da joj se izruguju. Nasmiješila se i posegnula za jednim od buketa, pa odustala, shvativši da su joj ruke u povojima. Royce je uzeo bijeli buket i približio ga njezinom licu. Duboko je udahnula opojan slatkasti miris. — Predivno miriše — rekla je, pa ponudila i njemu da ga pomiriše. Pomirisao gaje i zatim ga vratio na stol. - Ti mirišeš bolje. Nije mu stigla zahvaliti jer netko gaje pozvao pa je ustao i bez riječi je napustio. Kako tipično za njega, pomislila je. Proslava se nastavila do kasnih noćnih sati. Uzvanici su se, po svemu sudeći, odlično zabavljali. Svako malo netko bi prišao da popriča s njom i poželi joj sreću u braku. Bilo joj je drago zbog toga, pogotovo zato stoje imala osjećaj da su čestitke iskrene. U društvu je takoñer uočila nekolicinu starijih saksonskih plemića. Kad je to spomenula Royceu, rekao je kako je svatko tko se Williamu obvezao na lojalnost, zadržao svoj prijašnji položaj. U niši blizu ulaza U dvoranu četiri muškarca bila su zaokupljena razgovorom. Svako toliko netko od njih krajičkom oka pogledavao bi u Nicholainu smjeru. Stariji čovjek koji je vodio glavnu riječ, stajao je u sredini. Ostala trojica kimanjem glave potvrñivala su svoje slaganje. —Jesi li siguran da će nas poslušati? - upitao je jedan od njih i kratko pogledao preko ramena ne bi li se uvjerio da nitko ne prisluškuje njihov razgovor. — Ako plan ne uspije... — U njezinu je interesu da nas posluša — tiho je odvratio stariji muškarac. - Možda će se usprotiviti - rekao je drugi. Stariji muškarac se osmjehnuo. - Nicholaa je Saksonka. Učinit će sve što budemo tražili od nje. - Sto ako neće? - upitao je treći. — Umrijet će. Umorna od proteklih zbivanja i nesvjesna zlokobnih planova koji se kuju o njoj, Nicholaa je jedva susprezala zijevanje. Začuv-ši razuzdan smijeh iz niše, okrenula se da vidi što se zbiva, no gužva je bila prevelika da bi u tome uspjela. Vino se već satima neprekidno točilo pa je zaključila daje opojna tekućina očito omamila neke od mladih i neiskusnih vitezova. Koža na rukama ponovo ju je počela peći i svrbjeti. Unu rujuća svojstva melema po svemu sudeći prestala su djelovati, zaključila je. — Royce? Bi li bilo neuljudno ako bih se sada povukla? -upitala je. Umjesto odgovora, pozvao je Lawrencea. Vazal je istog trenutka odložio vrč s vinom i prišao im. Nicholaa mu se nasmiješila i svrnula pogled na Roycea. — Ti ostaj eš? Opazivši kako su joj vjede napola spuštene, osmjehnuo se. — Neće biti neuljudno ako se ti povučeš Nicholaa, ali ja ne smijem napustiti dvoranu prije kralja. Izgledala je prilično zadovoljna njegovim objašnjenjem. Zagledao se u njezine oči i istog trenutka zaboravio na sve. Iskreno rečeno, više nije znao što bi o njoj mislio. Kad bi se nasmiješila kao što se sada smiješila, izgledala je poput anñela. Iznenada ga je obuzela želja daje privuče u zagrljaj i poljubi. — Ipak se znaš ponašati kako se pristoji — rekla je. — To znači da poznaješ pravila lijepog ponašanja, ali ih katkad namjerno zaobilaziš. Ubuduće ću to imati na umu. — Izgledaš kao da ti je drago zbog toga. Kimnula je. — I jest. Svaka žena želi da se njezin suprug prema njoj uljudno ponaša - objasnila je. - Upozoravam te, Roycee, sada kada znam da si svjestan svojih postupaka, budeš li i dalje neuljudan,

GIGA

53

vratit ću ti milo za drago. Složit ćeš se daje to poštena pogodba, zar ne? -Ne. — Naravno da jest. Sigurna sam da... Nije joj dopustio da završi. Naglo ju je privukao k sebi i spustio joj kratak poljubac na usnice. Kad se odmakla, bila je previše zbunjena da bi se mogla sjetiti stoje htjela reći. Prokletstvo, želio ju je poljubiti kako spada. Želio joj je jezikom rastvoriti usnice i .. .dodavola, želio ju je uzeti. — Zašto si tako namrgoñen? Nije odgovorio. Umjesto toga pomogao joj je da ustane. Zahvalila mu je i zamolila ga daje otprati do kralja i kraljice, jer ih želi zamoliti za dopuštenje da se povuče. Stajao je uz nju promatrajući raznježene izraze njihovih lica nakon što im je oborenih očiju tiho izložila svoju zamolbu. Bila je tako nježna i krhka, a opet, tako čvrsta u svojim stavovima. Sve što je činila bilo je tako nevjerojatno ispravno, i morao je priznati daje time zadivljen. Jest, bila je pravi anñeo, ali i vražić, zaključio je, vidjevši iznenadni bljesak u njezinim očima, kada su se uputili natrag prema Lawrenceu koji ih je čekao pokraj stola. — Prije no što napustim dvoranu - tiho je rekla — moglo bi mi pasti na pamet da se okrenem i glasno te pozovem da mi priñeš. Sto ćeš u tom slučaju učiniti? Naravno, to je obična prazna prijetnja, zaključio je Royce. Bila je previše dobro odgojena da bi učinila takvo što samo da mu vrati milo za drago. Namignuo joj je pa kratko kimnuo Lawrenceu. - Moja je žena spremna za polazak - rekao je. -Otprati je do naše spavaonice. Lawrence je kimnuo, naklonio se Nicholai i propustio je ispred sebe. Začuvši iduću barunovu naredbu, zastao je. — Ako gospa Nicholaa slučajno zastane i okrene se, dopuštam ti daje prebaciš preko ramena i odneseš u našu spavaonicu. Nicholaa je raskolačila oči. Pogledala je Lawrencea pokušavajući ocijeniti što misli o toj sramotnoj naredbi. Smiješio se. Prostrijelila gaje pogledom i okrenula se prema suprugu. — Doista si nevjerojatno bezobziran. Osmjehnuo se. - Nisam zavrijedio tako oštru kritiku - rekao je. - Naravno da nisam bezobziran. Spreman sam ti to i dokazati - dodao je i okrenuo se prema svom vazalu. - Lawrence, budeš li morao moju ženu prebaciti preko ramena, pripazi na njezine ruke. Ozljede još nisu zacijeljele. — Svakako, barune — odvratio je Laawrence. — Pripazit ću. Royce je kimnuo i svrnuo pogled na Nicholau. - Eto, draga moja, upravo sam ti dokazao koliko sam obziran. Odmahnula je glavom. - Znaš, Roycee, svaki put kad pomislim da postoji trunka nade za našu budućnost, kažeš nešto što me razuvjeri. Bilo bi puno bolje kad bi što prije shvatio svoj novi položaj, dragi moj. Oči su joj postale tamno ljubičaste. Doista se razljutila, zaključio je. Teškom mukom suzdržavao se da ne prasne u smijeh. Njegova žena stajala je pred njim i strijeljala ga pogledom kao potpuno ravnopravnog protivnika. Prokletstvo, doista ima bube u glavi. Morat će pronaći način da joj ih izbije. Gledajući kako Royce zuri u Nicholau pokušavajući je zastrašiti, Lawrence nije mogao prikriti osmjeh. Zrak izmeñu njih dvoje bio je nabijen napetošću. Iz pogleda su im sijevale munje. Pomislio je kako je Nicholaa možda već zaljubljena u Roycea, iako to ne zna. No jedno je sigurno — odana mu je. Dokazala je to svojim istupom prema Guyu. Pitao se, zna li Royce uopće koliko je sretan. Vjerojatno će mu trebati vremena da to shvati, zaključio je. Poput svakog drugog ratnika, barun nije pridavao značaj nježnim osjećajima. - Nicholaa? — upitao je Royce prekinuvši tišinu. - Sto misliš pod tim da bi bilo puno bolje kada bih što prije shvatio svoj novi položaj? Morala je spustiti pogled. U protivnom se ne bi mogla usredotočiti. Bilo je dovoljno da pogleda u njegove oči i da se zaboravi. Doista je bio vraški privlačan, čak i kad je bio ovako bahat. -Nije vrijeme za razgovor o tome - rekla je. - Ipak, želim čuti tvoje objašnjenje - odvratio je. Prekrižio je ruke na leñima i strpljivo čekao. Duboko je udahnula. - U redu - rekla je. - Za nekoliko dana vratit ćemo se na moj posjed, zar ne? A ti si sada moj muž. Trebala mu je cijela minuta da shvati daje završila. Gledala je u njega, s izrazom punim iščekivanja. Zamalo se nasmijao. Nebesa, stvarno je bila šašava. — I, što s tim? - upitao je.

GIGA

54

Slegla je ramenima. Nadala se da će taj razgovor obaviti nasamo, ali prigoda koja joj se ukazala, bila je previše dobra da bije propustila. Bio je spreman poslušati što mu ima reći, a Bog zna kada će opet biti raspoložen za takvo što. - Kao tvojoj ženi dužnost mi nalaže da ti služim, jednako kao što tebi dužnost nalaže da služiš meni. Osmjeh na njegovu licu naglo je izblijedio. — Na koji način bih ti trebao služiti? - Slušajući moje upute. - Što? Nicholaa nije namjeravala popustiti, neovisno o tome što je vidjela daje zgranut. I ljutit. Stvar je bila previše važna da bi odustala. - Slušajući moje upute - ponovila je. - Budući da ćeš u mom domu biti stranac, trebat će ti vremena da se prilagodiš. A moje služavke navikle su na mene, a ne na tebe. Jednostavno je, zar ne? - Nicholaa, moja je dužnost da te zaštitim. - Naravno - odvratila je. Morala se prisiliti da ostane mirna što nije bilo lako, budući da mu je pogled postao leden. - Voljela bih da ti i ja živimo u miru, Rovcee. Kada bi bio malo strpljiviji... - Uvijek sam strpljiv - prasnuo je. Nije zvučalo kao da jest, ali tog trenutka nije se željela prepirati s njim. — S vremenom ćeš se privići na naš način života. Rado ću ti u tome pomoći. - Vjeruješ li da ću promijeniti svoj način života? — promuklo je upitao. - Nisam tako mislila - odvratila je. - Doista sam umorna. Možemo li raspravu o tvojim novim dužnostima ostaviti za sutra? Nije joj odgovorio. Jednostavno je stajao i zurio u nju, zaprepaštena izraza lica. Nicholaa je zaključila kako će biti najbolje da ga sada napusti. Stala je na prste, poljubila ga u obraz i požurila prema izlazu. — Lawrence? - preko ramena je dobacila. - Idemo li? Vazal je hitro pošao za njom. Bila je i više nego zadovoljna. Uspjela je reći Royceu što od njega očekuje, a daju nije prekinuo. Bio je to dobar početak, zaključila je. Uskoro će i sam shvatiti daje bila u pravu. Posjed je njezin, a on je stranac. Ipak, sigurno mu neće trebati puno vremena da se prilagodi. U to nije ni najmanje sumnjala. Cijelim putem Lawrence nije progovorio ni riječi. Nije mogao. Bio je suviše zauzet pokušajem sreñivanja vlastitih misli. Barunov zapanjeni izraz lica nije mu izlazio iz glave. - Hvala što ste me dopratili, Lawrence - rekla je Nicholaa kad su zastali pred vratima. - Laku noć. - Laku noć, gospo. Lijepo spavajte. Nicholaa se nasmiješila dvojici stražara. Jedan od njih otvorio je vrata, propustio je unutra i tiho ih zatvorio za njom. Ostavši sama glasno je zijevnula, a zatim zamalo vrisnula. U sjeni, pokraj kamina stajala je nepoznata žena. Naglo je zastala i osmotrila je. Bila je odjevena kao sluškinja. Nije se mogla sjetiti da ju je prije vidjela. Bila je starija od Mary, kruta držanja i mračna izraza lica. Pokretom ruke pozvala je Nicholau da joj priñe. Jedno je bilo sigurno - nije se ponašala kao sluškinja. Nicholaa se brzo pribrala. - Kako se zoveš? - upitala je. - Gdje je Mary? Trebala me je čekati u sobi. — Moje ime nije važno — prosiktala je žena. — Nećeš me ponovo vidjeti. A toj curi rekla sam da su je pozvali u kuhinju. - Što radiš ovdje? — upitala je Nicholaa. Opazila je da žena nešto skriva iza leña i nagonski ustuknula prema vratima. — Nareñeno mi je da ti predam poruku i zatim odem. — Čiju poruku? — Vode pobunjenika koji se odupiru pokoriti uzurpatoru engleskog prijestolja. - Zar u Londonu postoje pobunjenici? Mračan izraz ženina lica postao je još mračniji. — Zašto se čudiš? Ili si se već pridružila izdajicama? Nicholaa se naglo ispravila. — Tko je voña pobunjenika? — Ne znam, a i da znam ne bih ti rekla. Nisi dokazala da si vrijedna povjerenja. - Nisam ti dužna bilo što dokazivati - odbrusila je Nicholaa. - Reci što imaš i odlazi. Žena je naglo izvukla ruku iza leda i podigla u zrak oštar bodež. - Barun Royce najbolji je normanski zapovjednik. Ako mu se nešto dogodi, Williamova vojska doživjet će golem gubitak. Samozvani kralj uvelike se oslanja na njega u svim vojnim pitanjima. Zato ga se moramo riješiti. Ukočena pogleda Nicholaa je promatrala kako žena odlaže bodež na škrinju uz postelju. - Ubij ga - proŠaputala je i požurila preko sobe. - Noćas.

GIGA

55

- Ne - povikala je Nicholaa. Žena se naglo osvrnula prema vratima. — Želiš li da te čuvari čuju? Nicholaa je hitro odmahnula glavom. Bila je prestravljena, ali unatoč tome odlučila je saznati ime vode pobunjenika. Više od svega, stara vještica možda je znala što se dogodilo njezinom bratu, Thurstonu, nakon što se na sjeveru, gdje su se još uvijek vodile borbe, pridružio barunu Alfredu. - Ponovo te pitam, tko je voda pobunjenika? Barun Alfred jedini je koji se još odupire Williamu. Njegov posjed nalazi se nedaleko od mog. Nastavila bi, no žena ju je prekinula. — Postoji više skupina koje pružaju otpor — rekla je. - Noćas nam moraš dokazati svoju odanost. - Kako bih to uopće mogla? - upitala je Nicholaa i podigla ruke. - Nisam u stanju držati bodež. Žena je djelovala zaprepašteno. Bilo je očito da o tome nije razmišljala. Nicholaa se u sebi zahvalila Bogu što liječnik nije uslišao njezinu molbu i skinuo joj zavoje. — Čak i da hoću ubiti svog supruga, ne mogu — rekla je. Glas joj je bio ispunjen likovanjem, ali i olakšanjem. Nevažno, zaključila je. Stara vještica to ionako nije opazila. Pogled joj je još uvijek bio prikovan na njezine ruke. - Snañi se — napokon je progovorila. — Ili on, ili ti - dodala je pa požurila prema vratima i stavila ruku na kvaku. - Time bih potpisala svoju smrtnu presudu - rekla je Nicholaa. — William bi me odmah bacio u tamnicu. Žena je odrečno odmahnula glavom. - U zoru, tri muškaraca doći će po tebe i odvesti te. Dotad ga moraš ubiti. — Neću to učiniti. — Onda će vas oboje ubiti — kratko je izgovorila i nestala. Vrata su se zalupila za njom.

GIGA

56

SEDMO POGLAVLJE Nicholaa je bila sigurna da će joj pozliti. Zrak u sobi bio je ispunjen zlom i hladan poput smrti. Royce se uputio prema spavaonici dvadesetak minuta nakon što je Nicholaa otišla s proslave. Nije bio siguran što ga čeka. Možda spava poput djeteta, a možda je budna kao u pola bijela dana i jedva čeka da s njim podijeli još pokoju nevjerojatnu zamisao o njihovu budućem životu. Ujedno je barem bio siguran: hitno joj mora objasniti kako stoje stvari u braku. Doduše, nije imao bračnog iskustva na temelju kojeg bi mogao znati išta o skladnim bračnim odnosima. No, nije ni ona. Kako bilo da bilo, bračni zakoni u Saksonaca, kao i u Normana, propisani su crkvenim pravilima. Muž je gospodar posjeda, a žena je njegova pokretna imovina. U njezinoj glavi sve to bilo je potpuno isprevrtano, zaključio je. Osmjehnuo se. Znao je da joj neće biti lako suočiti se s promjenama na čijoj će provedbi ustrajati. Ipak, ona će biti ta koja će se morati prilagoditi, a ne on. Ušavši u sobu zaboravio je predavanje koje joj je namjeravao održati. Nicholaa nije izgledala kao daje u stanju slušati bilo što od onoga što joj je želio reći. Klečala je pokraj kreveta, nagnuta nad praznom noćnom posudom i ispuštala zvukove kao da će povraćati. Doista, ovo je vraški uzbudljiv doček, zaključio je. Čuo je da ima žena koje prilično loše podnose pomisao na prvu bračnu noć, no ovo je ipak bilo previše. Je li moguće da se toliko boji da će je obljubiti da joj je pozlilo? Ta mogućnost nije mu najbolje sjela. Duboko je uzdahnuo pa pošao prema posudi za umivanje. Uzeo je jedan od ubrusa, natopio ga vodom i prišao joj. Nicholaa je sjela na pete pokušavajući doći do zraka, no jedva stoje u tome uspjela, zgrabio ju je u naručje i odnio do kreveta. Namjeravao ju je poleći, no tko zna kako, završila je u njegovu naručju. Istog trenutka počela je plakati. Stavio je oblog na njezino čelo. - Prestani - naredio je. - Reci mi što te muči. Nije joj se svidio njegov grubi ton. - Ništa me ne muči — lagala je. - U redu - mirno je odvratio. — Zašto onda plačeš? Sada je, pak, zvučao malo previše razumno. — Tek toliko da znaš, nisam ozbiljno mislila o ni jednoj od svih onih lijepih stvari koje sam rekla o tebi — naglo mu je odvratila pa skinula oblog koji joj je stavio na čelo i bacila ga ustranu. — Ni jednu jedinu riječ. Zaključivši kako će biti bolje daje ne izaziva, kimnuo je. — Na što se to točno odnosi? - Na sve ono što sam sinoć izgovorila - odvratila je. - Kad sam odgovorila barunu Guyu na njegove bahate izjave. Osmjehnuo se. Nasreću, bila je previše zauzeta vlastitim brigama da bi to opazila. Posljednji sati bili su doista iscrpljujući. Spustila je glavu na njegovo rame i sklopila oči. Jednim dijelom, željela je daje zagrli i utješi. Znala je da to nema nikakva smisla, no bila je previše umorna da bi sada o tome razmišljala. - Royce? -Da? - Mrziš li me? -Ne. -Jesi li bio jako ljut kada sam te izabrala za supruga? - Sto ti misliš? - Mislim da jesi - prošaputala je. - Sada se ne možeš vratiti kući. - Ne, ne mogu. -Jesi li ljut zbog toga? Ponovo se osmjehnuo. Položio je bradu na vrh njezine glave. Doista je zvučala prilično zabrinuto. - Nisam. - Zašto nisi? Duboko je uzdahnuo. — Želiš li se prepirati? - Ne - odvratila je. - Trebao bi se vratiti kući, Roycee. Postoji li tamo žena koja čeka tvoj povratak? - Nije li malo prekasno da razmišljaš o tome? Oči su joj se ponovno ispunile suzama. — To mi je tek sada palo na pamet — zajecala je. - O Bože, uništila sam ti život. Zagrlio ju je. — Ne, nisi - rekao je. — Ne postoji žena koja čeka moj povratak. Jače se privila uz njega. Zaključio je da joj je drago što to čuje. — Naravno, tamo je sva moja obitelj - rekao je. - Otac je umro, ali majka je još živa. No ona je uglavnom zauzeta brigom oko mojih sestara i njihove djece.

GIGA

57

- Hoću li ih ikada upoznati? - Možda - odvratio je. Trenutak su šutjeli. Stekao je dojam da se dovoljno smirila i zaustio daje upita zastoje plakala, no pretekla gaje. — Moraš poći u Normandiju, Roycee. Ako već ništa drugo, onda barem ujedan lijepi dugi posjet svojoj obitelji. Napetost u njezinu glasu nije mu promakla. Očito joj je jako stalo daje posluša. — Zašto? — upitao je. - Tamo ćeš biti siguran. - I tu sam siguran. Odlučila je promijeniti pristup. - Voljela bih što prije otići odavde. Bismo li mogli odmah krenuti? Mjesečina je dovoljno jaka da nam rasvijetli put kući. Zvučala je prilično očajno. Podigao je njezinu bradu i zagledao joj se u oči. — Što se dogodilo? — čvrstim glasom je upitao. - Ništa - hitro je odvratila. — Želim što prije poći kući. Odgurnula je njegovu ruku i sakrila lice u udubinu njegova vrata. - Nicholaa? Jesi li se toliko uplašila mog dodira da ti je zbog toga pozlilo? - O čemu govoriš? — začudila se. — Pa upravo me dodiruješ. - Nisam mislio na takve dodire - rekao je. - Kad ti i ja poñemo u postelju... Nije stigao dovršiti. Naglo je podigla glavu i zabezeknuto g;i pogledala. Nebesa, to joj dosad uopće nije palo na pamet. Zahvaljujući njemu, sad je imala još jednu brigu. — Valjda ne očekuješ da ću spavati s tobom na takav način? — naglo je izgovorila. — Nisam čak imala vremena ni razmisliti o takvoj mogućnosti. Ne možeš očekivati... — Naravno da očekujem — prekinuo ju je. Zagledala se u njegove oči. Izgledao je kao da to doista misli. Sva boja naglo je nestala iz njezina lica. Srce joj je počelo luñački lupati. Oči su joj se ponovo ispunile suzama. Royce se trudio prikriti ozlojeñenost. Nije trebao započinjati tu temu. Sada se samo bezrazložno uplašila. Kad doñe vrijeme, jednostavno će to učiniti. — Nicholaa, imaš li povjerenja u mene? — Da — bez razmišljanja je odgovorila. — Ne bojiš me se? -Ne. — U redu — rekao je. — Onda mi reci zbog čega si uznemirena. — Ruke me zbilja jako peku — promrmljala je. — Izvan sebe sam od svega, Roycee. Nisam u stanju dopustiti ti da me dotak-neš. — Dopustiti mi? - ponovio je. Zvučao je više iznenañen nego ljutit njezinim jadnim izborom riječi. — Znaš što mislim — zajecala je. - Zar nemaš nimalo suosjećanja? Slegnuo je ramenima. Pretpostavila je da nema. Da nije bila toliko opsjednuta razmišljanjem kako da mu spasi život, sigurno bi pronašla način da osujeti njegove namjere vezane uz obavljanje bračnih dužnosti. Ponovo se naslonila na njegova prsa. - Ne mrzim te, Roycee, ali s vremena na vrijeme nimalo mi se ne sviñaš. Čvrsto ju je zagrlio. Duge minute prolazile su u tišini. Budući daje Royce, po prirodi bio strpljiv čovjek, strpljivo je čekao da se smiri. Usput je razmišljao o tome kako je meka i obla i ženstvena i mirisna... Nicholaa je razmišljala o ñavolskom izrazu lica žene koja joj je prenijela poruku. Royce je osjetio kako podrhtava i jače je privio k sebi. Svijeća je zatreperila i privukla mu pozornost. Ugledavši bodež na škrinji, namrštio se. Večer prije naredio je da se iz sobe iznese sve što bi moglo poslužiti kao oružje. Iako je bio siguran da Nicholaa ne bi mogla nikoga ubiti, mogla bi napraviti puno štete u pokušaju da pobjegne. Na tu pomisao zamalo je prasnuo u smijeh. Kad bi i ozlijedila kojeg od vojnika, zaključio je, istog trenutka bi se ispričala. Svejedno, i dalje je za njega bila zagonetka. No barem je uspio shvatiti nekoliko njezinih podvala. - Nicholaa? Razmišljaš li možda o bijegu? - Sada sam udana žena. - I što s tim? - upitao je shvativši daje zašutjela. Uzdahnula je. - Ako bih bježala i ti bi morao bježati sa mnom.

GIGA

58

Istog trenutka shvatila je kakvu je glupost izrekla, no Royce je to, po svemu sudeći, odlučio zanemariti. — Otkud se pojavio ovaj bodež? - upitao je. Osjetio je kako se iznenada napela. — Ne znam. - Naravno da znaš - odvratio je. - Ne pokušavaj mi lagati. Dugi trenutak šutjela je kao zalivena. — To je duga priča — napokon je prošaputala. - Sigurna sam daje ovog trenutka ne bi želio slušati. - Da, upravo bih to želio. - Neka starica gaje donijela. - Kada? - Noćas. Ne želim razgovarati o tome - zajecala je. — Sve što želim jest da me odmah odvedeš odavde. Molim te, Roycee, poñimo što prije. Nije se obazirao na njezinu molbu. — Zašto ti je dala bodež? Shvatila je da će mu morati sve ispričati. Očito neće odustati dok mu ne kaže. Usto, postalo joj je jasno da neće moći sama riješiti taj problem, a Bog joj je svjedok da ga mora upozoriti. — Rekla je da te noćas moram ubiti. - Kako? — upitao je. Zvučao je istinski zapanjeno. — Nisi u stanju držati bodež u rukama. - Spomenula sam joj taj problem - promrmljala je. - Rckl.i mi je da se snañem. Roycee, što više sumnjaš u moje riječi, sve sam sigurnija da mi to i ne bi bilo tako neizvedivo. - Nicholaa, ne možeš me ubiti. Zvučao je prilično zadovoljan tim zaključkom. Nježno joj je maknuo pramen kose s lica. Ponašao se poput supruga kojem je stalo do njegove žene, pomislila je. Nebesa, doista je bila umorna. U protivnom joj se oči ne bi opet ispunile suzama. — Tek što sam počela vjerovati daje rat gotov i da svi možemo skladno živjeti u miru, krenulo je ispočetka. - Rat je gotov - rekao je. — Uzalud se zabrinjavaš. -- Ne vjeruješ mi, zar ne? - Nisam to rekao. - Nisi ni trebao — zajecala je. — Ipak, imam dokaz. - Misliš na bodež? - Ne — odvratila je. — Tri muškaraca doći će u zoru, i ako te do tada ne ubijem, oboje će nas ubiti. Tada ćeš znati da sam govorila istinu. Sagnuo se i poljubio je u čelo. - Zaista si mi rekla istinu, zar ne? - Kako ti može pasti na pamet da bih izmislila nešto takvoga? Podigla je glavu s njegova ramena i zagledala se u njega. Budući da mu je glas bio blag, uvelike se iznenadila vidjevši mrk izraz njegova lica. Istog trenutka prestala se ljutiti. Bilo je i vrijeme da se zamisli nad situacijom. Nebesa, doista joj je laknulo. Njegova srdžba nekim čudom na nju je djelovala prilično utješno. Royce će znati što treba učiniti. Pobrinut će se da sve bude u redu. Spustila je glavu na njegovo rame i nimalo damski zijevnula. Zbilja je bila umorna. — Eto, sad ti je jasno zašto sam te nagovarala da noćas poñemo na put - tiho je rekla. - Nicholaa, želim čuti cijelu priču. Počni od početka. Nije se usprotivila. Kad je završila, osjetila je da se stisak njegove ruke oko njezina struka pojačao. Pogled mu je bio davolski mrk i prodoran, a čeljust čvrsto stegnuta. Izgledao je poput ratnika posve spremnog za bitku, iako je bio bez mača, štita i oklopa. Odjednom ju je obuzeo neobičan osjećaj. Uz njega je bila posve sigurna. Koliko je prošlo otkad se posljednji put tako osjećala? Nije se mogla sjetiti. Nije se više zabrinjavala ni oko toga hoće li ili neće, poći na put. Royce će je zaštititi ma gdje bila. - Što ćemo sad? — upitala je. - Prepusti to meni — rekao je. -Ja ću se za to pobrinuti. Bez riječi je kimnula. - Hajde, pomoći ću ti da se svučeš — tiho je rekao. - Zašto? Nije se obazirao na njezino zaprepaštenje. — Zato da možeš spavati, ženo. Pričekat ću da ti ruke zacijele prije nego što te obljubim. - Hvala. - Prokletstvo, ne moraš zvučati baš toliko sretno. Naravno, bio je uvrijeñen. Očito je povrijedila njegov ponos. Ustala je i pogledala ga ravno u oči. - Roycee, prvi put izmeñu muža i žene moralo bi biti nešto

GIGA

59

posebno, zar ne? Crvenjela se poput djevice. A navodno je imala sina. Nije mu promaklo ni kako je brzo spustila pogled. Morao ju je podbosti. Barem malo. - Ali, jednom si već bila udana. Imaš i sina. Nisi valjda zaboravila na Urlica? - Naravno — hitro je odvratila. - Htjela sam reći da bi prvi put, neovisno o iskustvu, trebao biti... - Poseban? — rekao je kad je zašutjela. Potvrdila je. — Bilo bi mi draže kad ne bih razmišljala hoće li ti netko zabiti nož u leña dok.. .si zauzet drugim stvarima. Razvezao joj je pojas, bacio ga ustranu pa zastao. Pokušao je skrenuti misli s onog što upravo radi. U protivnom joj ne bi bio u stanju svući haljinu. Nego biju strgao s nje. Kako bilo, polako ju je oslobodio odjeće. Uskoro je stajala pred njim samo u tankoj i prozirnoj košulji. Nastupila je potpuna tišina. Stajala je pred njim mirno poput kipa. Šteta što se tako nije i osjećala, pomislila je. Royce je, pak, požalio stoje bio dovoljno brzoplet da joj obeća kako je neće obljubiti. — Nije li ti palo na pamet da bi ti mogla dobiti nož u leda? -rekao je, pokušavajući umanjiti sve veću napetost koju je osjećao. — Sudeći po tvojim navikama, ne bih se tome čudio — dodao je. Glas mu je bio promukao od žudnje. Naglo je porumenjela i spustila glavu. Nebesa, bez odjeće je bila još ljepša. Noge su joj bile nevjerojatno duge, a koža glatka poput svile. U treperavom svjetlu svijeće izgledala je poput božice. Ili čarobnice? Kako bilo, osjećao se začaranim. Izazovan izrez na njezinoj tankoj potkošulji nije ostavljao puno mjesta mašti. Od pogleda na njezine pune nabrekle grudi zamalo mu je stalo srce. Jest, bila je prekrasna. I njegova. — Ne bi dopustio da me itko ozlijedi — prošaputala je. — Što si rekla? — Rekla sam kako vjerujem da ne bi dopustio da me itko ozlijedi — ponovila je. Morao je upotrijebiti svu snagu da uspostavi nadzor nad sobom i sjeti se o čemu su razgovarali. — Ne, ne bih — napokon je odvratio. — Zašto si tako mrk? Ljutiš li se na mene? Odmahnuo je glavom i zamalo se nasmijao. Doista je bila pravo nevinašce. Nije joj bilo ni na kraj pameti što mu se mota po glavi. Duboko je udahnuo, odnio je u postelju, pokrio i uputio se prema vratima. Na pola puta, zastao je. — Nicholaa? -Da? — Kad doñemo na moje imanje - naglasio je, tek toliko da joj razjasni vlasničke odnose — neću dopustiti laži. Od trenutka kad započnemo zajednički život želim od tebe čuti samo istinu. — Misliš li da sam ti lagala o ženi koja mije rekla da te ubijem? - Ne - odvratio je. Trenutak se zagledao u nju. - Mislim na sve druge laži koje si mi rekla. Prestat ćeš s njima, čim doñemo u Rosewood. Obećaj mi. Nije mu željela ništa obećati. - O kakvim lažima govoriš? -odvratila je, pokušavajući otkriti što zna. - Nije važno. Obećaj mi što sam tražio - ustrajao je. Pogled mu je bio čvrst i uporan. Očito nije mislio popustiti. - Roycee, ima nešto što moraš shvatiti — prošaputala je. — Učinit ću sve što bude potrebno da zaštitim Urlica i Justina. To je sve što ti mogu obećati. - Namjeravaš li ih štititi time što ćeš mi lagati? -Morala sam... - Ne govorim o onome što je bilo prije — prekinuo ju je. — Tražio sam da mi obećaš da mi više nećeš lagati od trenutka kada doñemo u Rosewood - podsjetio ju je. Duboko je udahnula. - U redu — prošaputala je. - Obećavam. Šutke se okrenuo i pošao prema vratima. Sto se njega tiče, za noćas su završili. Prije nego što svane, preostalo mu je pozabaviti se drugim stvarima. - Roycee? S rukom na kvaki, zastao je. — Da, Nicholaa? - Moj otac je uvijek poljubio moju majku prije spavanja. To je obiteljska tradicija. Vratio se i stao uz njezino uzglavlje. - I? - Riječ je o saksonskom običaju — dodala je. Duga minuta prošla je u tišini. — Pitam se, je li tako i u Normana? Slegnuo je ramenima.

GIGA

60

- Običaji se moraju poštovati, Roycee, osobito u nemirnim vremenima. - Zašto? Nebesa, pomislila je Nicholaa, doista je blesav. Očito ne razumije kako želi daje poljubi. - Zato da se ne zaborave — odvratila je. - Nicholaa? Želiš li da te poljubim? Toliko o istančanosti, pomislila je. - Da. Čim je sjeo na rub postelje, zatvorila je oči. Sagnuo se i poljubio je u čelu. Zahvalila mu je. Poljubio je i vrh njezina nosa. Ponovo mu je zahvalila. Lice joj je plamtjelo. Shvatio je da joj je neugodno, ali nije se želio zamarati njezinim ćaknutim ponašanjem. Bio je previše sretan stoje željela njegov poljubac. — Tradicija m..mi je osobito v..važna - promucala je. — Ti, kao moj muž, takoñer bi trebao držati do nje. Na trenutak je ostao bez riječi. — Doista? - Da - odvratila je. Otvorila je oči i pogledala ga. - Nije da sam željela da me poljubiš. Nego... Nije stigla objasniti jer njegove usnice prekrile su njezine. Bile su tako čvrste i tople daje istog trenutka zaboravila stoje htjela reći. Rukom je pridržao njezino lice, iako to ustvari nije bilo potrebno. Ionako se nije željela pomaknuti. Bio je to blag i posve nezahtjevan poljubac. Poželjela je da nikada ne prestane. — Rastvori usnice, Nicholaa — prošaputao je i jače je privio uz sebe. Jezikom je prodro u njezina usta. Njezin okus i miris posve su ga opili. Klizio je usnicama preko njezinih, opet i ponovo. Osjetio je kako podrhtava u njegovim rukama i na trenutak pomislio da zasigurno umire od straha. Naravno, bila je posve neiskusna. Tada je jezikom dotakla njegov i promuklo uzdahnula. Uzvratila mu je poljubac s toliko strasti daje zamalo izgubio nadzor nad sobom. Posljednjim snagama prisilio se da se odmakne od nje. Vidjevši u kakvu je stanju nakon njegova poljupca, osmjehnuo se. Usnice su joj bile ružičaste i nabrekle, a izraz lica zapanjen. Prešao je palcem preko njezine donje usnice. - Mislim da moj otac nije tako ljubio moju majku prije počinka - prošaputala je. Po iskrici koja je zasjela u njezinim očima shvatio je da ga zadirkuje. - Uza svu tu djecu koju su dobili? Rekao bih da jest — nasmijao se. Sagnuo se i ponovo je poljubio, kratko i bez trunke strasti. Nije mogla sakriti razočarenje kada je ustao. — Spavaj, Nicholaa - rekao je. - Udovoljili smo tradiciji. Nije mu zahvalila. Umjesto toga, tiho je uzdahnula. Zapala je u san čim su se za njim zatvorila vrata. Dvojica stražara došla su zamijeniti postojeće. Sve su to bili Royceovi iskusni vojnici. Jedan od njih nosio je posudicu s tekućinom za spavanje koju je liječnik pripravio za Nicholau. Royce gaje poslao daje odnese. Zatim je drugom vojniku naredio da pode po Lawrencea. Ostala dvojica ostala su na svojim položajima. Vazal se pojavio za nekoliko minuta. Royce mu je na brzinu objasnio situaciju i naredio mu da poñe do zapovjednika kraljevske garde i izvijesti ga o mogućem napadu. Takoñer je naredio da se noćna straža utrostruči. Starica koja je prijetila njegovoj ženi možda se mota u blizini. Neka je pronañu i dovedu je k njemu. - Što ćemo s onom trojicom koja dolaze u zoru? — upitao je Lawrence. - Ja ću se s njima pozabaviti — odvratio je Royce. — Ako se uopće pojave. U što iskreno sumnjam. Vjerojatno su uputili staricu da kaže Nicholaai da će, kad sve bude gotovo, netko doći po nju, ali ostavili bije na cjedilu. Prijetnjom da će ubiti i nju i mene, samo su je htjeli prestrašiti. Bilo bi previše opasno da se itko od njih pokuša uvući ovamo - objasnio je. - Tako mi Boga, volio bih da nisam u pravu i da mogu ubiti te kopilane. Nasmrt su prestrašili moju ženu. Lawrenceu nije promaklo daje barun neusporedivo više ljut zbog toga što je netko uplašio njegovu ženu, nego zbog toga što postoje osobe koje kuju planove o njegovom ubojstvu. Kad bi se njega pitalo, bilo je to prilično znakovito. Naklonio se i zajedno s vojnicima pošao izvršiti nareñenja. Royce je ostao pred vratima. Ušao je u sobu tek nakon povratka dvojice stražara. Prošlo je manje od sata kad je na vratima začuo kucanje. Otvorio ih je toliko brzo da Lawrence nije stigao spustiti ruku. Izašao je u hodnik i tiho ih zatvorio za sobom. - Našli smo staricu - ispod glasa je rekao Lawrence. - Ubijenu. Tijelo su bacili iza hrpe košara na

GIGA

61

tržnici. Hoćemo li okupiti Saksonce koji su bili na proslavi i ispitati ih? Royce je odmahnuo glavom. — Plemići koji su se Williainu obvezali na vjernost, mogli bi to smatrati uvredom. Kralju je to, dakako, svejedno, ali time nećemo ništa postići. Ako je bilo koji od njih u dosluhu s pobunjenicima, sigurno nam neće reći ni riječi. Moramo pronaći drugi način da istjeramo štakore iz rupa. Lawrence se složio. - Ovdje je mnogo ljudi, barune - rekao je. — Većinu njih ni ne poznajem. Biti će teško pronaći izdajicu u takvoj gužvi. — Prokletstvo, volio bih namamiti zvjerad u zamku i završiti s tim - progundao je Royce. — Pretpostavljam da biste sebe ponudili kao mamac? — rekao je Lawrence. — U takvoj situaciji bilo bi teško predvidjeti ishod. Royce je slegnuo ramenima. - Mogao bih s time izaći na kraj - odvratio je. — Ipak, neću to učiniti. Nicholaina sigurnost važnija je od svega. Želim je što prije odvesti kući. Tek kad budem potpuno siguran da kurvini sinovi ne mogu doći do nje, pozabavit ću se njima. Ovo nije kraj priče, Lawrence. Siguran sam da će ponovo pokušati. — Kada namjeravate poći? — Sutra oko podneva, nakon što s Williamom porazgovaram o svemu. Dopustio je vazalu da se udalji i vratio se u sobu. Nicholaa je spavala mirnim i dubokim snom. Tamni koluti oko njezinih očiju još uvijek su se prilično isticali. Zalio je što ne može ostati u Londonu dovoljno dugo da se oporavi. No, nije to mogao dopustiti. Neće biti miran dok ju ne odvede na sigurno. Kako bilo da bilo, njegova lijepa žena sigurno nije bila zabrinuta. Ne bi tako mirno spavala da jest, zaključio je. Povukao je rub pokrivača preko njezinih ramena. Žena je vraška smetnja u životu vojnika, zaključio je. Ako je muškarcu stalo do nje, neprijatelj će to iskoristiti. Poslužit će se njome kao oružjem za njegovo uništenje. Ako mu je stalo. Očajnički ju je želio što prije odvesti u Rosewood, jer tamo će biti sigurna. U nevjerici je odmahnuo glavom. Ipak, nije se mogao zavaravati. Zaboga, kako se to dogodilo? I k tomu još, tako brzo? Pomislio je na pakleni tjedan koji su zajedno proveli na putu do Londona i ponovo odmahnuo glavom. A zatim se osmjehnuo. Nije znao kako ni kada se to dogodilo. No jedno je bilo sigurno: stalo mu je.

GIGA

62

OSMO POGLAVLJE Ubojice se nisu pojavile u zoru. Royce nije bio iznenañen. Alije bio razočaran. Pustio je Nicholau da spava do kasnih prijepodnevnih sati, a onda je probudio. Bila je prilično zadovoljna kad je čula da ih nitko nije pokušao napasti. Liječnik je došao nekoliko minuta poslije. Royce joj je pomogao da navuče kućni ogrtač i ostao stražariti uz nju sve dok ga Lawrence nije došao zamijeniti da bi mogao poći na razgovor s kraljem. Nakon što je pregledao Nicholaine dlanove i podlaktice, Samuel ih je, suprotno obećanju, ponovo omotao zavojima. S obzirom na predstojeći put smatrao je kako je bolje da ih zasada ne skida. Ledeni zimski vjetar mogao bi naškoditi osjetljivoj koži. Začudo, nije se s njime prepirala. Prije no što je izašao, savjetovao joj je da svako jutro stavi u vodu prstohvat ljekovitog bilja iz malog zavežljaja koji joj je dao, i time isplahne ruke. Zahvalila mu je na trudu i ljubaznosti. Mary je već čekala da joj pomogne pri odijevanju, no Royce se vratio i naredio služavki da izañe. — Želim da Mary ostane — pobunila se Nicholaa. - Trebam njezinu pomoć. — Ja ću ti pomoći — rekao je Royce. — Lawrence, za sada si slobodan obratio se vazalu. — Za sat vremena polazimo. Poñi se spremiti - dodao je. Pogled mu je pao na zavežljaj s ljekovitim biljem. - Sto je ovo? Objasnila mu je. Kada je završila, uzeo gaje, pošao do kamina i istresao sadržaj u vatru. Nicholaa je bila toliko zapanjena da ga nije ni pokušala spriječiti. — Nebesa, zašto si to učinio? Nije odgovorio. I dalje je bio mrk i osoran. Ipak, dopustio je Mary da se vrati, nakon što gaje Nicholaa zamolila da joj isplete pletenicu. Naravno, nije mu bilo ni na kraj pameti da se zamara time, no ostao je u sobi i promatrao svaki služavkin pokret. Sirotici su se ruke toliko tresle od straha da od posla na kraju nije bilo ništa. Nicholaa joj je zahvalila i rekla joj da može izaći, a zatim se okrenula prema Royceu. - Što ti je? Je li moguće da imaš tako malo povjerenja u mene da me ni pet minuta ne možeš ostaviti nasamo sa služavkom? Misliš li još uvijek da ću pobjeći? Je li to razlog zbog kojeg si toliko nabrušen, mužu moj? — Sve o čemu mislim jest tvoja sigurnost, ženo — razdražljivo joj je odvratio. - Ne vjerujem nijednoj od služavki. Čim prije krenemo, moje raspoloženje će se popraviti. Ruku prekriženih na leñima stao je pred nju. - Nicholaa, očito je da medu sluškinjama ima i onih koje nisu odane Wi-lliamu. Starica koja je noćas ušla u našu sobu samo je jedna od njih. Siguran sam da ih ima još. Nisi ni u što manjoj opasnosti od mene - dodao je. — Zašto? Uzdahnuo je. — Zato jer si moja žena. Saksonci se mogu poslužiti tobom da me se dokopaju. Eto zašto. Dostaje bilo zapit-kivanja. Vrijeme je za polazak. — Kako bi se mogli poslužiti sa mnom da te se dokopaju? — upitala je, ne obazirući se ne njegove riječi. Nije joj odgovorio. Pet minuta poslije napustili su London. Nicholaa je jahala s Royceom. Nije joj promaklo da su vojnici u njihovoj pratnji stariji od onih koji su ih pratili pri dolasku. Mladi vitezovi sada su jahali na kraju kolone. — Koliko vojnika si poveo? — upitala gaje. — Dovoljno. Stoje to, pobogu, trebalo značiti? Ipak, odustala je od daljnjeg zapitkivanja. Sudeći po njegovoj stegnutoj čeljusti, nije bio raspoložen za razgovor. Uvečer, kada su napokon stali i ulogorili se, bila je previše umorna da bi se opterećivala raspoloženjem svog muža. Istog trenutka kad je legla u mali šator koji su joj podigli, zaspala je kao klada. Na svoje čuñenje, usred noći probudila se u Royce-ovu naručuju. Nije imala pojma kako je tamo dospjela. Nakon dva dana bezglava jahanja dosegnuli su granicu njezina posjeda. Kako bilo da bilo, do dvorca će u najboljem slučaju stići tek sljedećeg dana. Pred njima je bio težak uspon koji će ih prilično usporiti. Nicholaa nije marila. Vrijeme se proljepšalo, sunce je sjalo, a vjetar više nije bio leden. Zrak je bio ispunjen mirisom proljeća. I njezin duh takoñer se ispunio vedrinom. Razmišljala je što će sve učiniti

GIGA

63

kad doñe kući. Prije svega će se okupati i presvući, a zatim poći u samostan da vidi Justina i Urlica. Za vrijeme večere rekla je Royceu što namjerava. — Nećeš napuštati Rosewood — odvratio je. —Justin i Urlic doći će k tebi. Mora daje bila iscrpljena od cjelodnevnog napornog jahanja. U protivnom sigurno ne bi zaključila da joj muž neopisivo ide na živce. - Zbilja mi ideš na živce — rekla je. — Zašto si tako nemoguć? Izgledao je iskreno iznenañen njezinim pitanjem. — Nisam nemoguć — odvratio je. Naglo ju je zgrabio i privukao k sebi, a kad je zinula da se pobuni, gurnuo joj je u usta komad sira. Do kraja večere nisu više progovorili ni riječi. Kad su završili, Royce je ustao i sjeo pod drvo. Nicholaa mu je prišla i sjela uz njega. — Hoćeš li biti malo ljubazniji i ugodniji kada stignemo? — upitala je i naslonila glavu na njegovo rame. Pitanje je bilo previše šašavo da bi na njega odgovorio. Uvijek je bio ljubazan i ugodan. Osim u bitkama. Tada je bio neugodan. Zaboga, bio je preumoran da bi sada o tome razmišljao. — Kasno je, Nicholaa. Bi li pošla u svoj šator? — upitao je. - Ne bih. Radije bih razgovarala sa svojim mužem - promr-mljala je. - O našoj budućnosti - dodala je, visoko podigavši bradu. Nije joj uspio odoljeti. Povukao ju je u naručje i poljubio. Doduše, sve stoje želio, bilo je da prestane pričati, ali nije tako ispalo. Poljubac je postao dug i vruć. Jezikom je potražio njezin, a kada je čeznutljivo uzdahnula, pomislio je kako je se nikada neće moći zasititi. U tili čas Nicholaaje zaboravila gdje je. Royce nije. Prisilio se odvojiti usnice od njezinih. — Spavaj — rekao je i pritisnuo joj glavu uz svoja prsa. Previše je drhtala da bi mu bila u stanju išta odgovoriti. No kad je začula kako mu srce lupa kao da će iskočiti iz grudi, njegov osoran ton odjednom joj više nije bio važan. Nasmiješila se. Royce to možda ne želi priznati, ali poljubac je na njega djelovao jednako uzbudujuće kao i na nju. Uzdahnula je, zatvorila oči i zijevnula. Trenutak prije nego stoje potonula u san, začula je kako šapuće njezino ime. - Nicholaa? - Da, Roycee? - Za dva dana tvoje će rane zacijeliti. Glas mu je bio čvrst i odlučan. — Doista? — začudila se, pitajući se kako bi on to, pobogu, mogao znati. I zašto bi uopće bilo važno kada će njezine rane zacijeliti? A onda se sjetila. Obećao joj je daje neće obljubiti dok ne skine zavoje. Nasmiješila se. Želio ju je. Pomisao na to pomalo ju je plašila. Napokon, sve nepoznato uvijek izaziva strah, zar ne? No majka joj je rekla da je to nešto što muž i žena oduvijek rade. Taj čin je potreban da bi dobili potomke, a crkva ga u potpunosti odobrava. Ipak, nijedan od tih razloga nije je umirio poput Royceova zagrljaja. Doista je želi, i to joj je jedino bilo važno. Odjednom je poželjela da joj to kaže. — Hoće li ti biti drago kada moje rane zacijele? Dugi trenutak nije rekao ni riječi. Jače ju je stisnuo k sebi i protrljao bradu o vrh njezine glave. Kad je pomislila daje to sve, progovorio je. — Da, Nicholaa, biti će mi drago. Srce joj je brže zakucalo kad je začula kako mu je glas zadrhtao. Dugo nije mogla zaspati. Misli su joj se smjenjivale jedna za drugom. Dužnosti gospodarice Rosewooda bile su joj poznate, no kako će se snaći u ulozi supruge? Majka ju je podučila svemu što treba znati, ali ne i dužnostima žene prema mužu. Ipak, znala je da joj je, kao gospodarici Rosewooda, dužnost stvoriti topao i ugodan dom. Vjerojatno bi se trebala ugledati na svoju majku, zaključila je. Njezin otac volio je nareñivati, a njezina majka uvijek bi se pobrinula da dobije sve što želi. Razmazila gaje, i samim tim, postigla je daje nosi kao kap vode na dlanu. Neovisno o tome što se dogañalo u njihovu domu, kad god bi se otac vraćao kući, majka bi izašla da ga dočeka. Nicholaa bi joj se katkad pridružila ispred dvorca. Njezin otac bio je gromada od čovjeka, a u punoj ratnoj spremi izgledao je još strasnije. Taj dojam bio je pojačan mrkim izrazom njegova lica. Ipak, Nicholaa ga se nije bojala. Znala je da njezina majka može promijeniti njegovo raspoloženje jednim jedinim osmjehom. To bi uvijek upalilo. Čim bi ugledao njezin osmjeh, i sam bi se nasmiješio i požurio uza stube. Poljubio bi njezinu majku, a nju bi stavio na ramena pa glasom snažnim poput grmljavine izjavio da umire od gladi. Prisjećanje na te trenutke, prilično ju je umirilo. Muškarcu dom mora biti poput utočišta, zaključila je, mjesto na kojemu će pronaći mir i sigurnost i s vremena na vrijeme, ljubav. Ne bi imalo smisla da Royceu učini pakao od života. Povrijedila bi samu sebe kad bi se ponašala poput

GIGA

64

vještice. Više nije dijete, nego odrasla žena. Vrijeme je da se tako počne i ponašati. Usto, morala je misliti na Urlica. Njegova majka umrla je tijekom poroñaja, a Nicholaaje bila sve sigurnija da mu je i otac mrtav. Daje živ, Thurston bi se dosad već sigurno javio. Ona i Justin sada su jedina Urlicova obitelj. A Royce? Kako će ga on prihvatiti? Hoće li pristati Urlicu zamijeniti oca? Hoće li ga naučiti svemu što otac uči sina? Prisjetila se kako gaje brižno držao u naručju dok su stajali ispred samostana. Znala je da mu ne bi mogao nauditi. Možda bi ga s vremenom mogao prihvatiti poput vlastitog sina. Urlicu je trebao miran i siguran dom. Tog trenutka Nicholaa se samoj sebi obvezala da će mu to i osigurati. Neće biti oštra i jezičava. Radi mira u kući potrudit će se biti popustljivija prema Rovceu, a i njega će naučiti da ne bude tako tvrdoglav. Zadovoljna svojim planom, promeškoljila se u njegovu naručju. Rekao joj je da prestane. Glas mu je bio grub i pospan. No pomilovao ju je po leñima i popravio dojam. Sve će biti u redu, pomislila je. Budućnost je izgledala obe-ćavajuće. Ustvari, bilo je jednostavno. Royce je podučavao vojnike. Time se uspješno bavio niz godina, otkad je William opazio njegov talent. Matilda joj je ispričala nekoliko nevjerojatnih priča o njegovim uspjesima. Bila je istinski oduševljena njime. Nicholaa je odlučila da se neće miješati u njegov posao. Ne zanima je kako mu uspijeva neiskusne vojnike pretvoriti u nepobjedive ratnike. Umjesto toga gledat će svoja posla. Jedno je bilo sigurno: njih dvoje imat će miran i topao dom, makar ga to ubilo. Da, pomislila je, Royce se bavi obukom vojnika. A ona će obučiti njega. Snovi o tome kako će s Royceom mirno i sretno živjeti do kraja života, sutradan su postali prilično upitni. Ujutro su nastavili put. Još prethodnog dana Royce je Nic-holai dopustio da jaše vlastita konja, budući da će je tako lakše zaštititi u slučaju napada. Sat vremena nakon polaska stigli su do uske brdske staze. Royceu je istog trenutka postalo jasno daje mjesto savršeno za napad. Staza je, naime, bila toliko uska da su se jahači njome mogli uspinjati samo u koloni jedan iza drugoga. Naredio je da stanu i zatim izdvojio dvadesetoricu vojnika i poveo ih na vrh. Nakon što ih je rasporedio na obrambene položaje duž zaravni, vratio se po Nicholau. Ona je, pak, bila sigurna da pretjeruje. Nalazili su se nadomak njezina doma, a pobunjenici sigurno imaju pametnija posla od obrane njezina dvorca. Da se nju pita, mjere koje je poduzimao u cilju njihove zaštite, bile su posve suvišne. Ipak, vidjevši njegovu čvrsto stegnutu čeljust, zaključila je kako je bolje da to mišljene zadrži za sebe. Unatoč tomu, pomisao da se toliko trudi kako bi svi živi i zdravi stigli na odredište, bila je prilično ugodna. Napad ju je stoga prilično iznenadio. Započeo je kad je i posljednji vojnik stigao na zaravan. Royce je uzviknuo bojni poklič glasom toliko snažnim i zastrašujućim daje zamalo ispala iz sedla. Trenutak zatim našla se okružena vojnicima s podignutim štitovima. Strijele odapete s okolnih brežuljka poput kiše su pljuštale po njima. Roj napadača obrušio se prema njima poput skakavaca. Nicholaa je kao začarana promatrala Roycea. Vidjela je kako je naglo isukao mač i potjerao konja u galop. Prizor je bio veličanstven. I prilično zastrašujuć. Svrnula je pogled prema nebu moleći se Bogu da ga čuva. Vojnik iza nje zajaukao je i pao na zemlju. Osvrnuvši se, vidjela je kako skupina napadača urlajući izlazi iz skrovista iza njihovih leña. Vojnici koji su je okruživali, istog trenutka promijenili su taktiku. Jedan od njih snažno je pljesnuo njezina konja i povikao joj da jaše prema zapadnom grebenu. Nicholaa bi ga poslušala da je ikako mogla. No s rukama u povojima nemoguće je uspostaviti nadzor nadjurećom životinjom, zar ne? Konj je prema tome sam odabrao smjer kojim će krenuti, a to je bio istok. Vojniku koji joj je viknuo da jaše na zapad preostalo je samo zapanjeno zuriti za njom. Ruku na srce, daje htjela, mogla je obuzdati konja. Ali nije htjela. Čim se uvjeri daje s njezinim mužem sve u redu, pritajit će se na nekom skrovitom mjestu. Kao u groznici, pogledom je pretraživala obronke, usput se glasno moleći.

GIGA

65

Naravno, bio je medu vojnicima u prvim obrambenim redovima. Nebesa, stvarno je gromada od čovjeka, pomislila je. I laka meta. Tko bi ga mogao promašiti? Natjerala je konja da uspori. Posljednje stoje željela bilo je da je Royce vidi. To bi ga moglo omesti u borbi i stajati života. Zadržavši pogled na crti bojišnice polako je potjerala konja prema obližnjem usjeku kada ju je iznenada zaslijepila sunčeva zraka koja se odbila od oklopa jednog od neprijateljskih vojnika. Okrenula se u sedlu i pozornije ga osmotrila. Jahač, odjeven u saksonsku bojnu odoru, visoko je podigao ruku u zrak, dajući znak za početak napada. Pedesetak vojnika sjurilo se niz padinu glasno kličući. Nicholaa nije mogla skinuti pogled s njega. Sunčeve zrake koje su se odbijale od njegova sjajna oklopa, davale su mu gotovo tajanstven izgled. Pod jarkim svjetlom, činilo se daje bliže nego što jest. Kad je posegao za strijelom, Nicholaa je ugledala njegov profil. Shvatila je zašto nije mogla skinuti pogled s njega. Saksonac je napeo luk. Nicholaa je vrisnula. Njezin brat Thurston bio je živ. I pripremao se ubiti Roycea.

GIGA

66

DEVETO POGLAVLJE Začuvši njezin vrisak, Royce se osvrnuo i vidio kako u galopu juri prema njemu. Trenutak potom bacila mu se u naručje. U posljednji čas. Jer strijela namijenjena njemu završila je u njezinu ramenu. Snaga kojom je bila odapeta jednostavno ju je pribila uz njega. Doslovce. Royce je to shvatio onog trenutka kad je podigao štit i pokušao je natjerati da se sagne. Nije mogla. Strijela joj je prošla kroz rame i zabila se u njegovu žičanu košulju. Royceov tjeskoban urlik odjeknuo je padinom. Naglo je podbo pastuha i pojurio prema šumi na zapadnoj strani obronka. Nicholaina duga kosa prekrila je ozljedu, no sudeći po ba-runovu ponašanju, Lawrence je zaključio da se moralo dogoditi nešto strašno. Pozvao je trojicu iskusnih vojnika da podu s njim, a ostalima naredio da nastave bitku. Royce je pretpostavio daje Nicholaa u nesvijesti i držao to pravim blagoslovom, budući da neće osjetiti bol kad joj izvadi strijelu iz ramena. Začuvši njezin glas prilično se iznenadio. -Oprosti mu, Royce — prošaputala je. - Nije znao. Nije mogao znati. Nije imao pojma o čemu priča. No bila je toliko nemoćna da mu to ionako ne bi mogla reći. Usto, nije znao što bije uopće pitao. Još uvijek je bio previše srdit da bi mogao razumno zaključivati. Lawrence je sjahao, skinuo plašt i rasprostro ga po zemlji pa prišao Royceu u namjeri da uzme Nicholau u naručje. Barun je šutke odmahnuo glavom. — Pribijena je uz mene — rekao je, glasom promuklim od srdžbe. Nije dopustio vazalu da mu pomogne. Ruka mu je podrhtavala kad je izvukao vrh strijele iz svoje žičane košulje. Prije nego što je sjahao, duboko je udahnuo da se smiri. Nije smio početi razmišljati o boli koju će joj morati nanijeti. Položio je njezino klonulo tijelo na plašt, polomio vrh strijele i hitro izvukao držak. Njezin bolan vrisak pogodio gaje ravno u srce. Isprekidanim glasom šaptao je riječi utjehe istodobno pokušavajući rukama zaustaviti krvarenje. Lawrence je u saniranju ozljeda bio puno iskusniji od njega. Royce je to, dakako, znao, ali srce mu nije dalo da posluša glas razuma. Tek u trećem pokušaju pustio je vazala da joj pride. Nicholaa se probudila iz nesvjestice trenutak prije nego što joj je Lawrence na ranu izlio vatrenu tekućinu. Ne bi se moglo reći daje vrištala. Urlala je. Izvilaje tijelo pokušavajući odgurnuti svog mučitelja. Royce ju je morao čvrsto držati ne bi lije spriječio da to doista učini. Znao je daje bol toliko strašna, da bi ga u smrtnom strahu mogla i ubiti, kad bi imala čime. Zabrinutost koju je vidjela na Lawrenceovu licu napokon joj je prodrla do svijesti. Um joj se iznenada razbistrio. Shvatila je da joj pomaže i prestala vikati. Royce je klečao pokaj nje i pridržavao je. Jedan pogled na ledeni izraz njegova lica bio joj je dovoljan da se zamalo ponovo onesvijesti. Nebesa, bio je srdit. Izgledao je kao da bi najradije nekoga ubio, a budući daje zurio u nju, pretpostavila je da bi to mogla biti ona. Kako se usuñuje tako je gledati? Upravo mu je spasila život, zar ne? Za ime Boga, Thurston, njezin brat, htio gaje ubiti. Nebesa, što će sad? Thurston je živ. Ali, koliko dugo? Kad je Lawrence pokidao rukav njezine haljine, svrnula je pogled na ranu. Nije izgledala toliko strašno kako je očekivala. Ozljeda jest bila duboka, no krvarenje je gotovo prestalo. Royce joj je okrenuo lice na drugu stranu. - Ne gledaj — rekao je. — To će te samo uznemiriti. Glas mu je podrhtavao. Vjerojatno se s mukom suzdržava da ne viče na nju, zaključila je. Thurston je živ i pokušao je ubiti Roycea. Nije ni najmanje sumnjala da će Royce, čim mu se ukaže prilika, pokušati ubiti Thurstona. Nebesa, što da radi? U nedostatku bolje zamisli, odlučila je odglumiti slabost. Tražila je da joj Royce pomogne da sjedne, a onda se pretvarala da joj se zavrtjelo u glavi. Zatvorenih očiju naslonila se na njega i šapatom ga zamolila daje primi oko struka. Iznenada je osjetila mučninu. Nije bila sigurna je li to zbog glume ili je doista izgubila više krvi nego stoje mislila. Lawrence je podigao rub njene haljine, otkinuo komad podsuknje i počeo joj povijati rame. Shvativši daje sva u zavojima, u nevjerici je odmahnula glavom. Nebesa, bilo je to izvan pameti. Otkad je srela Roycea, stalno se ozljedivala. Nastavi li tim tempom, za tjedan dana bit će mrtva. Zaustila je da mu to kaže, tek toliko da ga podbode, no zamaglilo joj se pred očima. Taj put nije se morala pretvarati da joj treba njegova potpora.

GIGA

67

— Osjećam se kao da ću povraćati ili se onesvijestiti — proša-putalaje. Royce se žarko ponadao da neće povraćati. — Ponovo je utonula u san — rekao je Lawrence. Royce je kimnuo. - Izgubila je puno krvi - ljutito je rekao. Lawrenceu nije promakla tjeskoba u njegovu glasu. — Nije tako strašno, barune — odvratio je. - Oporavit će se za tjedan ili dva. Lawrence je u tišini nastavio povijati Nicholaino rame. Zatim ju je podigao u naručje, pričekao da Royce uzjaše i predao mu je. Zavoj na njezinom ramenu ponovo se zarumenio. - Mogla bi iskrvariti prije nego što stignemo do dvorca — promrmljao je Royce. Lawrence je odmahnuo glavom. — Nipošto — rekao je. — Barune, ne razumijem zašto ste toliko zabrinuti. Ozljeda nije opasna po život. — Ne želim o tome razgovarati — odbrusio mu je Royce. Vazal je hitro kimnuo i požurio prema svom konju. — Nije mi jasno zašto se uopće uplela? — rekao je nakon stoje uzjahao. — Morala je znati da će vas žičana košulja zaštititi. — Očito je da nije o tome razmišljala - rekao je Royce. -Htjela me je spasiti. Zvučalo je kao daje i sam začuñen tom spoznajom. — Rekla je nešto nakon... Nisam razumio o čemu govori, Lawrence, ali sigurno ima nešto... Zašutio je. Jedan od vojnika ponudio mu je svoj plašt. Uzeo gaje i njime pokrio Nicholau. Zatim je naredio Lawrenceu da okupi ljude. Bilo je to prvi put u životu da se povukao iz borbe. Ipak, nije oklijevao. Želio je što prije Nicholau odvesti na sigurno. Sve drugo bilo je manje važno. Bilo kako bilo, povlačenje je bilo suvišno. Lawrence se, naime, vratio s viješću da su napadači nestali jednako brzo kao što su se i pojavili. Ostatak puta Royce je razmišljao o suludom načinu njihove borbe. Iako su napadači imali početnu prednost, mogao je bitku preokrenuti u svoju korist. Njegovi vojnici bili su puno iskusniji. To se vidjelo po načinu na koji su se Saksonci sjurili niz obronak, umjesto da ih opkole. Nisu se čak ni potrudili zaštititi leda. Ponašali su se poput nedisciplinirane horde i tako postali laka meta njihovim strijelama. Cijelo vrijeme, kao što je to uvijek činio, trudio se odvojiti razum od osjećaja. No to prema svemu sudeći nije bilo tako jednostavno. Pokušao se uvjeriti daje odluku o povlačenju donio na osnovi razuma. Napokon, Nicholaa je bila njegova žena i dužnost mu je bila pobrinuti se za njezinu sigurnost. No zašto su mu se ruke još uvijek tresle? I zašto gaje bijes zbog njezina ranjavanja obuzeo u tolikoj mjeri daje jedva uspijevao razmišljati? Prokletstvo, gubio je nadzor nad sobom. Nicholaa mu je očito pomutila um. Sve dosad, njegov život bio je poput jasno iscrtanog zemljovida. Kako se dogodilo daje ušla u svaku njegovu misao? Tek kad su stigli do dvorca i kad ju je primio u naručje daje odnese do njezine spavaće sobe, postao je svjestan strahote koja gaje snašla. Nije se samo brinuo za njezinu sigurnost. Bio je zaljubljen u nju. Tako mu svega, to saznanje toliko gaje zaprepastilo da ju je zamalo ispustio iz ruku. Brzo se pribrao i požurio se uspinjati stubama. Usput se podsjećao na sve razloge zbog kojih ne može biti zaljubljen u tako nerazumnu i svojeglavu ženu. Prokletstvo, većinu vremena nije mu se čak ni sviñala. Razum je bio njegov izbavitelj. Naravno daje ne voli. Takvo što ne bi bilo moguće. U njegovu životu nije bilo mjesta za ljubav. O ratu je znao nešto, o ljubavi ništa. Nitko ga tome nije učio. Ne, bilo bi to doista nemoguće. Naravno, bila je riječ o brizi, a ne o ljubavi. Žena je muškarčevo vlasništvo i u redu je brinuti se o njoj, kao što bi se brinuo o bilo kojem imetku u svojem vlasništvu. Osjećao se bolje nakon što je to riješio. Ipak, uhvatio se kako reži na svaku služavku koja mu se usudila približiti i ponuditi pomoć. Barun Huhg koji se uspeo na kat slijedeći povorku uplakanih žena, zastao je u dovratku i zaprepašteno promatrao kako Royce pokušava Nicholau spustiti na krevet. Dvaput se sagnuo pa zatim ponovo uspravio. Činilo se da nije u stanju ispustiti je iz ruku. Hugh se sažalio nad svojim prijateljem. Potjerao je služavke iz sobe, sve osim Clarise, slatke zavodnice koju je već tjedan dana pokušavao navabiti u svoju postelju. Rekao joj je da se makne ustranu pa stavio ruku na Royceovo rame i blago mu naredio da spusti Nicholau u postelju. — Skini kacigu i pobrini se za sebe. Clarise će ostati uz nju - dodao je. Royce je doista spustio Nicholau na krevet i skinuo kacigu, ali odbio je izaći iz sobe. Bacio je kacigu u kut, prekrižio ruke na leñima i stao uz postelju. Primijetio je da se Nicholaa trgnula kad je kaciga pala

GIGA

68

na pod. Čuje li ih? Možda se budi iz nesvijesti, pomislio je. Nebesa, nadao se daje u pravu. Nicholaa je bila svjesna svega što se dogaña oko nje. Putem do dvorca naizmjenično se budila i padala u san, no kada su stigli, odlučila se pretvarati da spava. Bol u ramenu je popustila i sve u svemu, osjećala se puno bolje. Problem je bio u tome stoje znala da će njezin muž zahtijevati da mu, čim doñe k sebi, objasni svoj čudan postupak. A nije znala što bi mu rekla. Trebalo joj je vremena da smisli što će dalje. Spoznaja daje Thurston živ, istinski ju je zaprepastila. Bila je zahvalna Bogu na tomu, a kao njegovoj sestri dužnost joj je nalagala da ga štiti. No sada je bila i Royceova žena. Dužnost joj je nalagala da i njemu bude odana. Nebesa, bilo je to doista zbunjujuće. Osjetila je kako joj tijelom prolaze žmarci. Strahovala je za obojicu. Znala je daje Thurston tvrdoglav. Neće odustati dok ne vrati svoj posjed. No Royce mu ga neće prepustiti bez žestoke borbe. Pritom bi jedan od njih, ili oba, mogli poginuti. Nije željela izgubiti ni brata ni muža. Sto da radi? Može li doista vjerovati Royceu i reći mu istinu? Bi li time izdala vlastita brata? Oči su joj se ispunile suzama. Trebalo joj je vremena da na miru razmisli o svemu. - U bolovima je - promrmljao je Royce. - Želim da prestanu. Odmah. Začuvši njegov glas, Nicholaa nije otvorila oči. Poželjela je daje zagrli. Očajnički joj je trebala njegova utjeha. Željela je da joj kaže kako će sve biti u redu. Tako joj Bog pomogao, ono što joj je ustvari bilo potrebno, bila je njegova ljubav. - Mogli bismo nekoga poslati u samostan po jednu od sestara — predložio je Hugh. Clarise je upravo završila s pretragom Nicholaine prtljage u potrazi za spavacicom. Začuvši gospodaricin jecaj, odložila ju je na krevet pa počela kršiti ruke. - Gospodarica ne može umrijeti —jecala je. — Bili bismo izgubljeni bez nje. - Prestani govoriti takve stvari - naredio je barun Hugh. -Neće umrijeti. Izgubila je puno krvi i to je sve. Clarise je kimnula i ponovo posegnula za spavacicom. Hugh je šutke stajao uz Roycea i zamišljeno trljao bradu. — Kako se to dogodilo? — upitao je. — Bacila se na mene, i tako je strijela probola nju - odvratio je Royce. - Očito me je namjeravala spasiti. — Ne brini se, oporavit će se — rekao je Hugh, osjetivši tjeskobu u glasu svog prijatelja. - Ispričaj mi radije zašto je ovdje? Nije li trebala biti dodijeljena kao trofej nekom od vitezova? Je li kralj promijenio mišljenje? Royce je odmahnuo glavom. -Ja sam njezin muž. Hugh je u čudu podigao obrve. Osmjehnuo se. - Znači, ipak si se borio za nju. I mislio sam da hoćeš. — Nisam se borio za nju — odvratio je Royce. - Prije bi se reklo da se ona izborila za mene - dodao je, i istog trenutka shvatio kako se osmjehuje. Hugh se glasno nasmijao. — Rekao bih da se tu krije zanimljiva priča. Ispričat ćeš mije za večerom, no sada mi radije objasni zašto se tvoja žena bacila pred tebe da te spasi? Bio si u bojnoj odori, zar ne? — Naravno. — Pa zašto onda... — Ne znam. Pričekat ću da doñe k sebi i sama mi to objasni. Dakako, Nicholai nije promakla ni jedna izgovorena riječ. Zbog oštrine u glasu svog muža, namrštila se. Tog trenutka shvatila je da će se idućih tjedan ili dva morati pretvarati da spava. Dotad će odlučiti što da radi. Nije mogla lagati Royceu. Previše je držala do svoje riječi da bije prekršila. Nikada to ne bi učinila. — Molim se Bogu da gospodarica bude pri sebi nakon što se probudi - prošaputala je Clarise. Obojica ratnika zbunjeno su je pogledala. — O čemu trabunjaš? - rekao je Hugh. - Naravno da će biti pri sebi. Clarise je odmahnula glavom. — Mnogo je njih koji se nisu mogli više ničega sjetiti nakon što su bili pogoñeni u glavu ili ako su izgubili puno krvi. Govorim vam istinu — zajecala je. — Moja gospodarica možda me neće moći prepoznati. — Nikada nisam čuo za takvo što — podsmjehnuo se Hugh. Royce za vrijeme razgovara nije skidao pogled sa svoje žene. Stoga mu nije promaklo kako je grč na njezinu licu iznenada popustio. Odjednom je izgledala prilično smireno. Je li moguće da ih čuje? — Nicholaa, otvori oči — naredio je.

GIGA

69

Nije ga poslušala. Umjesto toga, tiho je zastenjala. Djelovalo je prilično napeto. I ne baš uvjerljivo. Što, zaboga, izvodi? Licem mu se razlio osmijeh. Bit će joj dobro. Njegova napetost napokon je popustila. - Prije ili poslije morat ćeš odgovoriti na moja pitanja, Nicholaa - rekao je. Nije se ni pomakla. —Još uvijek je u nesvijesti, gospodine — prošaputala je Clarise. — Ne čuje vas. Royce je duboko uzdahnuo. I čekao. Clarise je izašla iz sobe, žureći po vodu i zavoje. Hugh je, leñima okrenut postelji, raspirivao vatru u kaminu. Royce je i dalje bez riječi promatrao svoju ženu. Napokon je otvorila oči. Polako je svrnula pogled na Roycea. Oči su joj bile posve bistre i nimalo zamagljene, kako bi se očekivalo. Doduše, lice joj ponovo bilo u grču, no taj izraz, ako bi se njega pitalo, bio je prilično usiljen. Shvatio je što smjera prije nego stoje stigla zinuti. - Gdje sam? - upitala je, zbunjeno se ogledavajući oko sebe. Royce je sjeo na rub postelje. — U svojoj sobi — rekao je. — Dugo si spavala. — Doista? Kimnuo je. - Tko si ti? Prikrio je ozlojedenost. Bio je u pravu. Nicholaa je čula što je Clarise rekla i odlučila se pretvarati kako se ničega ne sjeća. Rukama je obujmio njezino lice i zagledao joj se u oči. -Ja sam tvoj muž, Nicholaa. Muškarac kojeg voliš više od ikoga na svijetu - prošaputao je. Izgledala je zapanjeno. To je i želio postići. — Zar se ničega ne sjećaš? — upitao je. Slegnula je ramenima. Osmjehnuo se. - Na koljenima si me molila da te oženim, jer ne možeš živjeti bez mene. Nije moguće da si zaboravila kako si me preklinjala... — Nisam te preklinjala da me oženiš. Kako se usuñuješ... Ušutkao ju je dugim poljupcem. Kad se odmakao, prostrijelila gaje pogledom. Bio je sretan zbog toga. Njegova žena očito se brzo oporavljala. — Prije ili poslije morat ćeš mi objasniti svoj postupak, Nic~ holaa. Dugi trenutak bez riječi gaje promatrala. — Znam — napokon je uzdahnula. -Jedino te molim da pričekaš da se malo oporavim, Royce. U redu? Kimnuo je. - Takoñer mi moraš obećati da više nikad u životu nećeš učiniti takvu glupost. Doista bi se morala naučiti obuzdati, Nicholaa. Osjećala se kao daju je pljusnuo. Promatrala je kako ustaje i kreće prema vratima. — Pričekat ću do sutra da čujem tvoje objašnjenje. Naravno, očekujem i tvoju ispriku. Sada se možeš odmoriti — rekao je. Naglo se pridigla u postelji. — Htjela sam ti spasiti život, bijednice jedan nezahvalni — povikala je. Royce se nije ni osvrnuo. — To i sam znam — rekao je. — No postoji nešto što ne znam, zar ne? Nije mu odgovorila. Ispad srdžbe posve ju je iscrpio. Klonula je natrag na jastuke mrmljajući najgore moguće uvrede na račun svoga supruga. Naravno, mislila je daje sama. Ugledavši baruna Hugha pokraj kamina, zaprepastila se. Nebesa, sigurno je čuo sve prostote koje je izrekla. — Nemam običaj govoriti takve stvari — hitro je objasnila. — Ali taj čovjek posve me je sludio, barune. — Nazivaš li ga inače kučkinim sinom? Znači, ipak je čuo. Uzdahnula je. — Samo kad sam sigurna da me nitko ne čuje — priznala je. Prešao je preko sobe i stao uz njezinu postelju. —Jesi li u stanju ispričati mi što se dogodilo, Nicholaa? Zašto su ti ruke u zavojima? Namrštila se. — Bio je to jedan dug i naporan tjedan, barune. — Toliko sam i sam shvatio. — Otkad sam srela Roycea, upadam u nevolje. — Uvjerena si daje to sve njegova krivica? — Ne izravno - odvratila je. Po znatiželjnu izrazu njegova lica nije bilo teško pogoditi kako želi čuti sve što se u meñuvremenu zbilo. Ipak, nije mu imala namjeru pričati o tome. Prepustit će Royceu da se time pozabavi. - Duga je to priča - prošaputala je. - I prilično žalosna. Naravno, on je za sve odgovoran. -On? — Royce. Zatvorila je oči i ponovo duboko uzdahnula. Hugh je zaključio da želi otpočinuti i uputio se prema

GIGA

70

vratima. — Ne znam zašto sam se uopće trudila spasiti mu život - pro-mrmljalaje. —Je li pokazao i mrvicu zahvalnosti? Barun Hugh u pola koraka je zastao. Zaustio je da odgovori, no pretekla gaje. - Ne, barune, nije. Umjesto da mi zahvali, usuñuje se tražiti moju ispriku. Nevjerojatno je drzak i uobražen. Možete mu to slobodno prenijeti. Ponovo je zatvorila oči. Hugh se po drugi put pokušao iskrasti iz sobe. Nije uspio. Na samom izlazu Nicholaa gaje zaustavila, zahtijevajući da Royceu prenese još neka razmišljanja. Naravno, sva redom bila su prilično uvredljiva. Barunu Hughu trebalo je petnaestak minuta da se uspije izvući iz sobe. U podnožju stuba naletio je na Roycea. — Upravo sam htio poslati nekoga po tebe — rekao je Royce. - Nicholaa se mora odmarati, Hugh — dodao je, glasa ispunjena zabrinutošću. Hugh se zamalo nasmijao. - Nisam je ni najmanje iscrpio, ako je to ono za što ste brineš - odvratio je. - U stvari, ona je iscrpila mene, nabrajajući što sve misli o tebi. Želiš li čuti ponešto od toga? Royce nije pokušavao prikriti ozlojeñenost. - Ne. Sve su to gluposti. Kada se oporavi, objasnit ću joj njezine dužnosti. Vrijeme je da nauči kako se treba ponašati - rekao je i zakoračio prema izlazu. - Po tebi, sve je to posve jednostavno, zar ne, Roycee? do bacio je Hugh. ~ Naravno — odvratio je Royce, ne obazirući se na podrugljivi prizvuk u glasu svog prijatelja. — Nisam dugo u braku Hugh, ali znam da zajedništvo izmeñu muškarca i žene može uspjeti na samo jedan način. Ja izdajem nareñenja, a ona ih izvršava. Naravno, bit ću strpljiv. Jasno mi je kako će joj trebati vremena da to shvati. Brak je za nju takoñer potpuna nepoznanica — dodao je. — Sve što tražim od nje jest da bude pokorna i poslušna. - Misliš li da će Nicholaa na to pristati? - S vremenom hoće — samouvjereno je izjavio Royce. - Sve što želim jest skladan i miran brak, i imat ću ga — čvrstim glasom je dodao pa izašao. Vrata su se zalupila za njim. Hugh je skrenuo pogled prema vrhu stuba i glasno se nasmijao. Nije ni najmanje sumnjao da će iz tog rata Royce izaći kao pobjednik. Ali prije toga, Nicholaa će osvojiti njegovo srce.

GIGA

71

DESETO POGLAVLJE Odlučila je biti ljubazna. Napokon, sve drugo već je iskušala. Zanovijetanje nije pomoglo. Kao ni svadanje. Nicholaa je počela očajavati. Pomislila je da će joj, bude li ljubazna, Royce možda uzvratiti istom mjerom. I napokon postupiti prema njezinim željama. Bilo je krajnje vrijeme da Urlic i Justin dodu kući. Prošla su puna dva tjedna otkako su se vratili u Rosewood. Očekivala je da će Royce odmah ostvariti njezinu želju da se članovi obitelji nadu na okupu, no ubrzo je postalo jasno da se ni najmanje ne obazire na njezine zahtjeve. Izbjegavao je izvršiti svoju dužnost, a stoje bilo još gore, izbjegavao je nju. U proteklih četrnaest dana susreli su samo šest ili sedam puta. Prvih nekoliko dana nije osobito marila za to. Znala je daje srdit što mu nije objasnila razloge svoga postupka na dan napada. Ipak, pristao je čekati dok mu ne bude spremna reći. Na kraju krajeva, barem je stekla dojam da jest. Nakon što mu je dala do znanja da još nije spremna za razgovor, kratko je kimnuo i bez riječi se udaljio. Osvrnuvši se unatrag shvatila je da ju je od tog trenutka počeo ignorirati. Došlo je vrijeme da svoj brak dovede u red. Željela je biti uzorita supruga. Tako joj svega na svijetu, doista je mrzila način na koji se ponašao prema njoj. Potpuno ju je zanemarivao. Istina, njezino poimanje braka bilo je vrlo ograničeno, no u jedno je ipak bila sigurna: muž se ne bi smio tako ponašati prema ženi. Primjerice, nije spavao u njezinoj postelji. Clarise joj je rekla daje uzeo spavaću njezinih roditelja. Prostrani krevet koji se tamo nalazio bio je posebno izrañen za njezina gorostasna oca. Kamin je takoñer bio ogroman, budući daje morao zagrijali prostor triput veći od njezine male sobe. Razumjela je zastoje izabrao upravo tu sobu, no ipak je smatrala prilično ružnim od njega što noću ne spava s njom. Napokon, bio je njezin muž i trebali bi dijeliti postelju. Ako već ništa drugo, mogao ju je pozvati k sebi. Činjenica što to nije učinio, prilično ju je zapekla. Sve u svemu, osjećala se prilično jadno. Morala je tome stati na kraj. Ako treba pregaziti vlastiti ponos, učinit će to. Prokletstvo, pronaći će način da napravi reda u svom braku. Prije svega potrudit će se saznati zastoje izbjegava. Odgovor joj se vjerojatno neće svidjeti. Znala je koliko može biti osoran i neotesan, no to je neće spriječiti da istjera stvari na čistac. Brižno se spremila za večeru. Okupala se i oprala kosu u kupki punoj mirisne pjene. Clarise je cijelo vrijeme bila uz nju. Draga ženica lijevala je potoke suza kada je vidjela njezine ožiljke, nakon stoje skinula zavoje s ruku. Nicholaa se osjećala prilično nelagodno. Ožiljci na lijevoj ruci bili su osobito ružni. Daleko od toga daje bila tašta, no palo joj je na pamet da će ih Royce možda smatrati odbojnima. Odlučila je odjenuti haljinu koja joj toliko dobro pristaje da se neće ni sjetiti svrnuti pogled na njezine ruke. Primjerice, plavu. Boja je bila doista divna, a meka i podatna tkanina lijepo je prianjala uz tijelo, ne pretjerano, nego upravo kako treba. No, možda bi haljina boje starog zlata bila bolji izbor? Nije se mogla odlučiti. Svrnula je pogled na Clarisu. - Što misliš, bi li se mom suprugu više svidjela plava ili zlaćana? - Ne poznajem ukus vašeg supruga, gospo, ali meni se više sviña plava. - Ni ja — odvratila je Nicholaa. - Sad kad razmišljam o tome, moram priznati da ne znam ništa o njegovim sklonostima. Začuvši njezin razdražljiv ton, Clarise se nasmiješila. Uzela je četku i pricekala da njezina gospodarica sjedne, a zatim joj dugim potezima iščetkala kosu sve dok nije počela pucketati. Zatim joj je isplela pletenicu i vrpcama je učvrstila na zatiljku. Nicholaa se predomislila i rekla joj daje rasplete. Nakon toga ponovo je tražila daje uplete. I rasplete. Clarisa se nije mogla načuditi njezinoj neodlučnosti. Nikada je nije vidjela takvu. - Sto se dogaña, gospo? Zašto ste toliko uzbuñeni? — Nisam uzbuñena — odvratila je Nicholaa. — Večeras želim izgledati osobito lijepo. — O, to sve objašnjava - zaključila je Clarise. Nicholai je bilo drago što nije mogla vidjeti njezino lice. Znala je daje porumenjela. - Imam lukavi plan — rekla je. Clarise se počela hihotati. — U to ni najmanje ne sumnjam. Uočivši divljenje u njezinu glasu, Nicholaa se osmjehnula. -U ova nesigurna vremena netko mora preuzeti nadzor u svoje ruke.

GIGA

72

— Vremena više nisu nesigurna, gospo — rekla je Clarise. - Vaš suprug preuzeo je nadzor nad cijelim imanjem. Nicholaa je odrečno odmahnula glavom. Clarise je imala razloga za vjeru u bolje sutra. Nije znala daje Thurston živ. Nicholaa to nije nikome povjerila. Nije čak mogla razmišljati o tome a da istog trenutka ne osjeti stezanje u prsima. — Za neke je rat gotov — prošaputala je. — A nekima je tek počeo. — Kakve su to gluposti, gospo? — začudila se Clarise. - Ne mislite valjda na svoj brak? Vas dvoje niste u ratu. Samo ste oboje prilično svojeglavi, ako mene pitate. Nicholaa je šutjela. Malo zatim, Clarise je prekinula tišinu. — Rekli ste da imate plan. O čemu je riječ, gospo? — Biti ću vrlo ljubazna za vrijeme večere - odvratila je Nicholaa. - Neću dopustiti da me Royce izbaci iz ravnoteže bez obzira na to što rekao ili učinio. Kada vidi koliko sam ugodna i popustljiva, nadam se da će mi uzvratiti istom mjerom. Tada će možda napokon poslušati razum i poći po mog brata i Urlica. Clarise nije mogla prikriti razočaranje. Ustavši, Nicholaa je primijetila kako se mršti. - Ne držiš to pametnim planom? — O, naravno, plan je doista pametan — odvratila je služavka, — Razočarana sam zato što sam se nadala kako se želite uljepša! i iz posve drugog razloga, gospo. Nicholaaje svezak pojas oko bokova i nasmiješila se. - Nisam ti rekla sve - objasnila je. - Ne sviña mi se kamo ide naš brak. Royce se pokazao prilično teškim. Sigurno ti nije promaklo kako se ponaša prema meni. Potpuno me zapostavlja. Svaki put kad spomenem Justina i Urlica, jednostavno se okrene i ode. Nevjerojatno je drzak i neotesan. Nije se jednom dogodilo da usred razgovora shvatim da govorim zidu. - Razgovora? - začudila se Clarise. — Vi to zovete razgovorom? Ako sam dobro primijetila, vaš muž okrenuo vam je leña istog trenutka kad ste mu počeli nareñivati, gospo moja. Iskreno rečeno, niste baš bili pri sebi posljednja dva tjedna. Nikad prije nisam vidjela da se tako ponašate. Vikali ste na njega i zahtijevali da izvrši vaša nareñenja. Izgledali ste kao da ste sišli s uma. Nicholaaje morala priznati daje Clarise u pravu. Pognula je glavu pokušavajući prikriti nelagodu. — Moj muž u stanju je toliko me sluditi da potpuno izgubim strpljenje - odvratila je. - Ipak, obećavam da se više neću izderavati na njega. Shvatila sam da takvo što ni najmanje ne dolikuje jednoj dami. Služavka se osmjehnula. — Ustvari, odustajete zato jer ste shvatili da takvim načinom kod njega nećete ništa postići, zar ne? Nicholaaje kimnula. -Jest, djelomično i zato. Možeš se prestati mrštiti, Clarise. Odlučila sam daje došlo vrijeme da on i ja prestanemo ratovati. — Hvala Bogu — rekla je služavka. — Napokon ste došli pameti. Nije u redu da supružnici spavaju odvojeno, kao što vas dvoje to činite. Mislite li popraviti tu sramotu? Nicholaaje okrenula lice prema kaminu. Nebesa, mogla bi umrijeti od srama. Doista nije navikla razgovarati o tako osobnim stvarima. — Namjeravam ga zavesti. Clarise je prasnula u raskalašen smijeh. Nicholaa ju je prijekorno pogledala. — Riječ je o ozbiljnoj stvari — izjavila je. Pričekala je da služavka doñe k sebi. — Royce i ja počet ćemo iznova na zdravim temeljima — nastavila je. — Brak je sveta zajednica i moja je dužnost mužu roditi djecu. Nije važno kako se to dogodilo, ali Royce i ja sada smo u braku - hitro je izjavila prije nego što je Clarisa stigla išta izustiti. — Moramo se s tim pomiriti i nastojati živjeti u skladu. Naravno, moram misliti i na Urlica. Dijete zavreñuje dom ispunjen ljubavlju. — Ne morate me u to uvjeravati, gospo. Na vašoj sam strani. Ipak, ima jedan problem. Vaš suprug misli daje Urlic vaš sin, zar ne? — Tako je. Clarise je uzdahnula. — Kada završite u postelji, gospo, znati će da ste lagali. Bilo bi bolje da mu kažete istinu prije nego što je sam otkrije. Nicholaa je odrečno odmahnula glavom. - Imala sam dobar razlog za tu laž - rekla je. - Morala sam zaštititi Urlica. Bio je to jedini način da spriječim Normane da mu nanesu zlo. — No stvari su se u meñuvremenu promijenile — ustrajala je Clarise. — Nije moguće kako mislite da bi mu barun doista naudio? Služavka je bila zgranuta tom mogućnošću. Nicholaa je odjednom shvatila daje odana Royceu više

GIGA

73

nego stoje ona to od nje očekivala. No ujedno joj je bilo drago zbog toga, iako nije mogla objasniti zašto. — Čim sam upoznala Roycea, znala sam da neće nauditi djetetu. Ipak, mogao bi ga iskoristiti tako što će prisiliti Thurstona na predaju. To je ono što me zabrinjava. — O čemu to, zaboga, pričate? — začudila se Clarise. - Obje znamo daje Thurston mrtav — tiho je dodala i brzo se prekrižila. — Počivao u miru. — Što ako nije? - upitala je Nicholaa. — Barun svejedno ne bi iskoristio dijete u borbi protiv njega. Sigurna sam u to. Nicholaa je uzdahnula. Odlučila je promijeniti temu. - Znam da je grijeh lagati svom suprugu. Već sam mu obećala da to neću činiti. — Dakle, priznat ćete mu... — Prvo ću ga opiti — izjavila je Nicholaa. — Tek onda ću mu sve priznati. —Jeste li sišli s uma, gospo? Nicholaa se nasmijala. Clarise je izgledala doista zgranuto. Znam što radim - rekla je. - Alice mije rekla da se muškarci ne sjećaju gotovo ničega nakon što se napiju. Zato ću se pobrinuti da se napije, a tada mu priznati za Urlica i usto mu otkriti još jednu tajnu. Pretpostavljam da će se idućeg dana svega toga samo maglovito sjećati. Clarise je pomislila daje to nešto najšašavije stoje ikada čula. — Bilo bi bolje da pripremite rezervni plan u slučaju ako ovaj ne uspije, gospo — savjetovala joj je. — Mora daje Alice prolupala ako vam je tako nešto savjetovala. Pijan čovjek obično misli samo na spavanje, no bude li mu do nečega drugoga, neće biti osobito obziran bude li mislio da ste iskusni. Nicholaa je odmahnula glavom. - Royce me ne bi nikada povrijedio. - Sigurno ne namjerno, ali... U pola rečenice se prekinula i požurila za gospodaricom koja se, ne obazirući se na njezine riječi, uputila prema vratima. — Gospo, ovaj put smislili ste loš plan - rekla je, prateći je niz hodnik. - Morate mi vjerovati na riječ kada vam kažem daje tako. Imam iskustva u tim stvarima. A vi ga nemate. Ni najmanje. Vidjela sam kako vas barun promatra. Pogled mu je prijeteći, kao da vam želi poručiti što će se dogoditi ako mu ne objasnite... Stigle su do ulaza u veliku dvoranu. Nicholaa se okrenula prema Clarisi i kratko je zagrlila. — Sve će biti u redu — proša-putala je. — Prestani se brinuti. - Nebesa, gospo, zaboravite ponos i jednostavno priznajte da ste lagali. - Ponos nema nikakve veze s tim — odvratila je Nicholaa. Clarise je odmahnula glavom. - Nije tako, gospo. Ponos ima sve s tim. Inače ne biste smislili tako lud plan. Kad je njezina gospodarica ponovo odmahnula glavom, odustala je. Stala je u kut velike dvorane i u očaju počela kršiti ruke. Tako joj Boga, najradije bi zadavila Alice. Nicholaa se prisilila na smiješak i polako se uputila k mužu. Večeras je izgledao doista privlačno. Od glave do pete bio je odjeven u crno, boju koja je pojačala dojam njegove snage i moći. Stajao je pokraj kamina, zajedno s Hughom. Dvojica muškaraca očito su bila usred ozbiljna razgovora. Nicholai je bilo drago što Hugh još nije otišao u London. Rekao joj je da će ih uskoro napustiti, zajedno sa svojim ljudima. Doista će joj nedostajati. Za razliku od Roycea, znao se ponašati i uvijek se osjećala ugodno u njegovu društvu. Takoñer, u meñuvremenu su često igrali šah, pa iako joj nije bio dostajan partner, odlično se zabavljala. U njegovoj blizini mogla se opustiti i usredotočiti na igru. Jednom prigodom to mu je spomenula, na što se grohotom nasmijao. Pomislila je kako je to čudna reakcija na kompliment, no šutjela je, u strahu da ne povrijedi njegove osjećaje. Rovce se rijetko pojavljivao u njihovu društvu, a kada i jest, nije se nikada dugo zadržavao. Nije se činilo da želi nju ili Hugha izazvati da odmjere snage na šahovskoj ploči. Nicholaa to ionako nije željela. Znala je da se u njegovoj blizini ne bi mogla opustiti i usredotočiti se na igru. Možda tek, za godinu ili dvije, kada se navikne na njega. Tada će vjerojatno biti u stanju razmišljati o igri, umjesto o tome koliko je privlačan. Shvativši što joj se mota po glavi, osmjehnula se. Hugh je zamijetio kako ih promatra. Trenutak ili dva zgranuto ju je gledao, a zatim se duboko naklonio i poželio joj dobrodošlicu. Royce je bez riječi zurio u nju, a zatim joj mahnuo da im priñe. Stisnula je zube pokušavajući se suzdržati da ne reagira na njegovo neuljudno ponašanje. Doista je bio drzak i uobražen. Stala je pred njih i naklonila im se, no u pola pokreta shvatila je da Royce može vidjeti ožiljke na njezinim rukama. Brzo se ispravila i sakrila dlanove iza leña.

GIGA

74

Hugh joj je dao kompliment rekavši da vrlo lijepo izgleda. Royce nije rekao ništa. Nicholaa je čvrsto odlučila kako neće dopustiti daje izbaci iz ravnoteže. Što god rekao ili učinio, ostat će blaga i strpljiva. - Nastavite s razgovorom — rekla je. — Nisam vas željela prekidati. Hugh je kimnuo i svrnuo pogled na Roycea. - Namjeravaš li prvo srušiti bedem ili tvrñavu? Nicholaa je zamalo zastenjala. — Namjeravaš srušiti moj dom? - Ne - odvratio je Royce. Trenutak ju je bez riječi promatrao. Izgledala je kao da joj je pao kamen sa srca. — Namjeravam preurediti svoj dom i ojačati ga s ponešto drveta i kamena. - Zašto? - Zato jer tako želim. Morala je upotrijebiti svu samokontrolu kako bi se nasmiješila. — Hvala ti što si mi rekao. - Molim. Vidjela je kako su mu oči zaiskrile i shvatila da se zabavlja na njezin račun. — Nisam željela preispitivati tvoje odluke, Roycee — rekla je. Pognula je pogled nadajući se da izgleda dovoljno krotko. — Samo me je zanimalo što namjeravaš. Nije na meni da se uplićem u to što ćeš činiti s imanjem. Podigavši pogled vidjela je da se osmjehuje. Srce joj je jače zakucalo. Ljubaznost joj nije pala tako teško kao što je očekivala. Royce se nije mogao prestati pitati što sada izvodi. Otkad je zna, nije bila toliko pokorna i spremna na suradnju. Posljednja dva tjedna za njega su bila pravo mučenje... ali i izazov. Bilo je trenutaka kada se osjećao kao da stoji usred vihora. Situacija izmeñu njih bila je sve prije nego mirna, no bio je dovoljno pošten da bi priznao kako se divi njezinim pokušajima da ga nadmudri. Sada je za promjenu djelovala krotko i pitomo. Poznavajući nju, teško da će to preživjeti, zaključio je. Ni uz najbolji trud nije uspio prikriti smiješak. — U tom slučaju, neće ti biti važno ako srušim dvorac i izgradim novi? Budući daje već rekao da će samo učiniti neke preinake, zaključila je kako smije lagati. — Ne, neće mi biti važno. - Ne razumijem - rekao je Hugh. - Nisi li u početku imao upravo to na umu? -Jesam — odvratio je Royce. - No tada sam pomislio kako bi to moglo uznemiriti moju ženu. Napokon, to je njezin dom, Hugh. Siguran sam daju uz njega vežu mnoge lijepe uspomene i da nipošto ne bi željela da ga porušim. Stoga sam odlučio... - Doista me uz njega vežu mnoge lijepe uspomene — naglo je izgovorila Nicholaa. - Ali, upravo si rekla... Zaboravila je kako želi biti mila i krotka. — Nećeš srušiti moj dom, Roycee. Podigao je jednu obrvu. Uzdahnula je. Nije trebala vikati na njega. — Nadam se da nećeš rušiti dvorac. - Znači da si lagala kad si rekla... - Pokušavam biti ljubazna i razumna — prekinula gaje. - Tako mi svega, s tobom je to doista nemoguće provesti. Bismo li radije večerali i zasad preskočili tu temu? Hugh se istog trenutka složio. Royce je oklijevao. Primio ju je za lakat i povukao ustranu. — Očekujem od tebe da uvijek govoriš istinu - izjavio je. Okrenula se i pogledala ga u oči. — Trudim se — odvratila je. — Želim ti udovoljiti. Njezino priznanje gaje zaprepastilo. — Zašto? - Ako ti udovoljim — rekla je - možda ćeš i ti poželjeti udovoljiti meni. Nasmijao se. — Na koji način? - upitao je i privukao je bliže k sebi. - Ako bi doveo Justina i Urlica, to bi me doista usrećilo. - Dovest ću ih — obećao je i podigao joj bradu, prisilivši je da ga pogleda u oči. — Čim mi objasniš svoje ponašanje na dan napada. -Još uvijek želiš da ti se ispričam zato što sam se uplela? Kimnuo je. Podigla se na prste i poljubila ga. Bio je to malen i nježan poljubac, ništa više od znaka pažnje. - Večeras ću ti sve objasniti, Roycee. Mislim da nakon toga nećeš željeti moju ispriku. Nisam učinila ništa loše. Kad sve saznaš, sigurno ćeš se i sam s time složiti. Ustvari, možda ćeš shvatiti da si ti taj koji bi se meni trebao ispričati. Znaš kako se to radi, zar ne? Smiješila se i izgledala tako prokleto nevino daje bilo teško povjerovati kako pred njim stoji ista osoba

GIGA

75

koja mu je proteklih dana učinila pakao od života. — Nicholaa? — Da, Roycee? — U stanju si natjerati muškarca da se poželi napiti od muke. Nebesa, nadala se da je tako. Zamalo se glasno nasmijala. Jamice koje bi se pojavile na njezinim obrazima, svaki put kad bi se osmjehnula, doista su ga izluñivale. Nije bilo lako odoljeti iskušenju. No Royce ju je odlučio ignorirati sve dok ne shvati da zapovijedanjem neće ništa postići. Morala se suočiti sa svojim položajem u braku. Ulog je bio prevelik da bi popustio. Želio je da mu bude potpuno odana i iskrena, i tako mu Boga, natjerat će je da se tako ponaša prije nego što je odvede u postelju. Prokletstvo, on je bio jedini koji je zbog toga patio. Nije mu trebalo dugo da to shvati. Nicholaa je bila suviše neiskusna da bi znala na kakvim je mukama zbog nje. Bila je tako ženstvena i neodoljiva, no toga nije bila ni najmanje svjesna. Kada bi se smiješila, sve o čemu je mogao razmišljati bilo je daje obljubi. Naravno, znao je da ona ne može razumjeti radost i ispunjenje koje bi jedno drugome mogli pružiti u postelji, a brzinom kojim su krenuli, pretvorit će se u staricu prije nego što to sazna. Možda bi mogao promijeniti pristup. Ta pomisao prodrla mu je u um u trenutku kad je posegnuo za njom. Prošao je prstima kroz njezinu kosu i polako primakao svoje usnice njezinima. Namjeravao ju je samo ovlaš poljubiti, no bila je tako meka i podatna da se nije mogao zaustaviti. Jezikom joj je rastvorio usnice i potražio njezin. Okus njezina poljupca potpuno gaje opio. Potisnuo je razum i jače je privio k sebi. Kad je ovila ruke oko njegova struka i stisnula se uz njega, ispustio je dubok promukli uzdah. Poljubac je postao vreo i pohlepan. Klizio je svojim usnicama preko njezinih, opet i ponovo, sve dok nije osjetio kako podrhtava od žudnje. Morao se prisiliti da prekine. Nije bilo ni vrijeme ni mjesto za takvo što. Polako je odmaknuo svoje usnice od njezinih. Nije se protivila. Bila je toliko mila da ju je morao opet poljubiti. Kad je Royce napokon prekinuo tu malu ljubavnu igru, Ni-cholaa je osjetila kako cijelim tijelom podrhtava. Oslonila se o njega pokušavajući se smiriti. Čvrsto ju je držao u naručju dok oboje nisu došli k sebi, a zatim joj je podigao bradu i zagledao joj se u oči. - Želim te, Nicholaa. Njegov dubok promukli glas nije ju uznemirio. O ne, zapravo je bila oduševljena njegovim priznanjem. - Drago mije što to čujem, Roycee. I ja tebe želim. Tako bi i trebalo biti izmeñu muža i žene, zar ne? Nadlanicomje protrljao njezinu bradu. —Da, trebalo bi, iako je to u stvarnosti prava rijetkost. Nicholaa je ostala bez riječi. Royce nije mogao skinuti pogled s nje. Ni ona s njega. Dugi trenutak netremice su gledali jedno u drugo. Čaroliju je prekinulo Clasirisino hihotanje. Royce se prvi pribrao. Primio ju je za ruku i poveo prema stolu. Vidjevši kako je barun Hugh stisnuo Clarisu uza zid, Nicholaa je s negodovanjem odmahnula glavom. Golemi Norman grickao je njezinu usnu resicu, a Clarise je očito uživala u njegovoj pažnji, barem do trenutka kad je slučajno svrnula pogled na gospodaricu i vidjela njezin prijekoran pogled. Brzo je izmigoljila iz barunova zagrljaja i pobjegla u kuhinju. Hugh je razočarano uzdahnuo. — Vabi me daje oženim — promrmljao je i uputio se prema stolu. Royce je zasjeo na čelo stola. Nicholaa je sjela s njegove desne, a Hugh s lijeve strane. Alice je stajala postrani čekajući na znak svoje gospodarice. Na stolu su već stajala tri srebrna pehara. Čim joj je Nicholaa kimnula, hitro im je prišla s vrčem punim vina. Royceov pehar napunila je do ruba. Pomislio je kako mu želi ugoditi, nije ju ukorio. Nicholaa je odmah podigla pehar i predložila zdravicu. Ruku je okrenula tako da Royce ne može vidjeti ožiljke. Zatim je ispila dugi gutljaj, potaknuvši ga da učini isto. Kako bilo da bilo, nije se zaustavila na jednoj zdravici. O ne, nastavila je nazdravljati svakome u Engleskoj, osim kraljevom konjušaru. Upravo je namjeravala i njemu nazdraviti kada su sluge stavile na stol pladnjeve s prepelicama i fazanima. Zatim su donijeli štruce svježe pečenog crnog kruha i sir narezan na kriške. Meso je, po njezinu nareñenju, bilo dobro posoljeno da pojača Royceovu žed. No Nicholaa je na to posve zaboravila. U glavi joj se mutilo od ispijena vina i umjesto da samo kuša hranu, navalila je na nju i pritom dobrano zalijevala svaki zalogaj. Royceu nije trebalo dugo da shvati što je naumila. Svaki put kada bi popio malo vina, Alice bi mu ponovno natočila pehar do vrha. Vidjevši kako s njegovom ženom izmjenjuje poglede, posumnjao je da su u zavjeri.

GIGA

76

Nicholaa gaje željela opiti. Odlučio je tome stati na kraj. Čim bi mu Alice natočila vino, prelio bi polovicu u Nicholain pehar. Nije mogla odbiti njegovu velikodušnost, a ubrzo je postala previše smućena da bi na to obraćala pozornost. Za manje od sata vjede su joj postale teške. Nije više mogla uspravno sjediti u stolici. Laktom se oslonila o stol i glavu podbočila dlanom. — Ovo je najgora večera koju sam ikada okusio — rekao je Hugh. - Meso je toliko slano da se jedva može jesti. — Istina - složio se Royce. Hugh je ustao. - Umoran sam. Danas ću poći ranije u postelju. Pitam se, gdje se izgubila mala Clarise? — Skriva se u kuhinji - izvalila je Nicholaa. Zatim se ispričala zbog presoljene večere i poželjela mu laku noć. Bilo je očito da nije svjesna kako zapliće jezikom. Niti kako izgleda. Poluzatvorenih vjeda i kose koja joj je pala na lice, svim silama se trudila da čelom ne tresne o stol. Royce je bio zgrožen njezinim ponašanjem. Pričekao je da Hugh ode iz dvorane pa je naredio Alice da se udalji. Kada su ostali sami, svrnuo je pogled na svoju ženu. Zaustio je daje prekori i zatraži objašnjenje, no budući daje tog trenutka počela kliziti sa stolice, nije mu preostalo drugo nego daje uhvati prije nego što se sruši na pod. Zgrabio ju je oko struka i povukao je na svoja koljena. Nicholaa je imala osjećaj da se dvorana okreće oko nje. Podigla je ruku u namjeri daje prebaci preko Royceovih ramena, no predomislila se i sakrila dlanove u nabore svoje haljine. - Sto izvodiš? — upitao je, vidjevši što radi. - Skrivam ruke od tvog pogleda. - Zašto? - Ne želim da vidiš moje ožiljke. Ružni su - izjavila je. Naslonila je obraz na njegovo rame. — Lijepo mirišeš. Po čistom zraku. Zanemario je njezin kompliment. Uzeo je njezine ruke u svoje, prisilio je da rastvori šake i zagledao se u ožiljke. Koža je još sigurno prilično osjetljiva, zaključio je, u protivnom joj dlanovi ne bi bili tako jarko crveni. Budući daje šutio, pomislila je daje zgrožen. —Ružni su, zar ne? — prošaputala je. - Nisu. Podigla je glavu i zagledala mu se oči ne bi li provjerila govori li istinu ili se pokušava našaliti s njom. Royce se zamalo nasmijao vidjevši kako se svim silama pokušava usredotočiti. Pramen kose pao joj je preko lijevog oka, a vjede je jedva držala otvorenima. - Nije lijepo od tebe što lažeš da bi me zaštitio od istine -rekla je. - Ružni su. - Ne, nisu - ustrajao je. - Sigurno nisu lijepi. - Ne, nisu. - Što su onda? Osmjehnuo se. - To su samo ožiljci, Nicholaa - blago je rekao. Bila je istinski dirnuta njegovom pažnjom. Nježno ju je poljubio u čelo. Uzdahnula je. - Nisam više savršena. U to me ne možeš razuvjeriti - tužno je prozborila, tonom zbog kojega se ponovo poželio glasno nasmijati. — Budi miran, Rovcee. Vrti mi se u glavi kad se tako ljuljaš — dodala je. Budući da se nije ni pomakao, nije imao pojma kako bi riješio taj problem. Pogled mu je još uvijek bio uprt u njezine ruke. Vidjevši žulj na prstu njezine desne ruke, začudio se. — Odakle ti taj žulj? - upitao je. — Koji žulj? — upitala je i naglo sagnula glavu da pogleda prste svoje lijeve ruke. Čela su im se pritom sudarila. Očito joj nije palo na pamet da ruku približi licu, a ne obrnuto. Royce se morao podsjetiti daje on po prirodi vrlo strpljiv čovjek. — Žulj na tvom desnom prstu, Nicholaa. Primio ju je za dlan i približio ga njezinu licu. Trenutak je zbunjeno promatrala svoj žulj, a onda se nasmijala. — O, taj žulj. Od uzice naravno. Od čega bi drugog bio? Doista mu je išla na živce. — Od kakve uzice? - upitao je. — Od one koju sam omotala oko prsta. Zatvorio je oči i duboko udahnuo da se smiri. — Zašto sije omotala oko prsta? - strpljivo je upitao. — Da bi mi poslužila kao praćka. — Kao... što? Promeškoljila se u njegovu naručju pitajući se zastoje odjednom toliko napet. Nije li mu već rekla

GIGA

77

kako gaje pogodila kamenom iz praćke? U glavi joj se mutilo. Budući da je odlučila biti potpuno iskrena s njim, zaključila je da bi možda trebala ponoviti i to priznanje. — Pogodila sam te kamenom iz praćke, ali to sam ti već priznala. Ne mogu ti reći da mije bilo žao zbog toga, jer nije. Da sam htjela, mogla sam te ubiti — objasnila je pa zastala i glasno zijevnula. — Znaš li da me Thurston naučio gañati iz praćke? Bio je suviše zbunjen njezinim priznanjem da bi joj odgovorio. Prisjetio se da mu je to već prije pokušala reći, ali nije joj vjerovao. Sada jest. — Nebesa, kako sam pospana — prošaputala je. Royce je uzdahnuo. Odlučio je razgovor o praćki ostaviti za neku drugu prigodu i pozabaviti se važnijim sadržajima prije nego što njegova žena padne u pijani san. Sudeći po tome kako je izgledala, to bi se moglo dogoditi svakog trenutka. -Jesi li me večeras pokušavala opiti, Nicholaa? - O, da. - Zašto? - Da te mogu lakše zavesti. Nije mogla biti izravnija, zaključio je Royce. - Mislila si da me moraš opiti da bi zavela? Kimnula je. Promeškoljila se u njegovu naručju i ponovo udarila glavom u njegovu. Protrljala je čelo da otkloni bol. — Pijan si, zar ne? Popio si najmanje dvanaest pehara vina. Brojala sam. Dodala je barem osam, osim ako zabunom nije brojala i ono stoje sama popila. —Jesi li se ikada prije napila, Nicholaa? Toliko se zgranula daje zamalo pala s njegovih koljena. — Za ime Boga, ne. Jedna dama ne bi si nikada takvo što dopustila, Royce. Takvo što čine samo djevojčure. Usto, vino mi se ni najmanje ne sviña. - Htjela si me nadmudriti — u dahu je izgovorio. Nasmiješila se. - I uspjela sam, zar ne? Napio si se, a nisi ni primijetio. Nisam li to dobro smislila? —Još uvijek nisi objasnila zašto — podsjetio ju je. - Mislim da si jako privlačan, Roycee. Ali, to i sam znaš. To objašnjenje doista nije imalo nikakva smisla. Unatoč tomu, Royce, za promjenu, nije bio živčan zbog njezina okolišanja. Bio je zaprepašten. - Misliš da sam privlačan? - Naravno — odvratila je. — Zato sam sve pomno isplanirala. I koliko vidim, uspjela sam postići što sam htjela. - Što si isplanirala? - Opiti te, i zatim ti priznati sve svoje laži. Znala sam da ćeš u tom slučaju biti previše omamljen da bi mogao bistro razmišljati. A nakon što završimo s tim, odlučila sam te zavesti. Vidiš li kako je to jednostavno, mužu moj? - Ne — odvratio je. - Ne vidim. Bi li mi objasnila? - Ujutro se nećeš sjećati ničega i tako nećeš znati što sam ti sve rekla. Royce je napokon bio siguran daje doista ćaknuta. - Što ako ipak hoću? Namrštila se. Nije razmišljala o toj mogućnosti. — Alice je rekla da ćeš se tada samo mutno sjećati kako si me obljubio. — Za ime Boga, Nicholaa... Lupila gaje po ramenu. — To je pametan plan, Roycee. Ima smisla. Zakolutao je očima. Plan je bio totalno uvrnut. — Čemu sve to, ženo? Nismo li jednostavno mogli porazgovarati i riješiti problem? — Moraš li sve zakomplicirati? — uzdahnula je. — To je moj plan, a ne tvoj. Riješit ćemo to na moj način. Prestani me toliko zapitkivati. Zbunjuješ me. Odlučio je popustiti. — U redu - rekao je. — Riješit ćemo to na tvoj način. Mogli bismo početi s lažima. Slažeš li se? Nakon toga ćemo prijeći na zavoñenje. —Ja ću zavesti tebe, a ne ti mene. Nije se želio prepirati s njom oko toga tko će koga zavesti. — Pretpostavljam da ima više od jedne laži. Jesam li u pravu? -Jesi. — Koju mi želiš prvu priznati?

GIGA

78

— Najveću. Budući da je šutjela, morao ju je potaknuti da nastavi. - Čekam, Nicholaa. -Ja nisam Urlicova majka. Osjetio je kako joj je tijelo napeto u očekivanju njegove reakcije. Šutio je. Podigla je pogled da provjeri je li srdit. Nije bio. Duboko je udahnula. — Nisam nikada bila udana. — Razumijem — odvratio je. Odmahnula je glavom. — Ne, ne razumiješ - prošaputala je. -Mislio si da sam iskusna, ali istina je upravo suprotna. I dalje je šutio. Nicholaa je bila posve zbunjena. Možda nije shvatio što mu pokušava reći? — Roycee, znam da ćeš se zbog toga uzrujati, ali moram ti priznati da sam još uvijek... Nije bila u stanju završiti rečenicu. Odlučio se sažaliti. - Djevica? — Da - tiho je prozborila. — I uvjerena si da ću se zbog toga uzrujati? — To nije smiješno, Roycee - odvratila je, vidjevši kako se smiješi. - Morala sam ti reći prije nego što te zavedeni. Inače.. .-zastala je i ponovo se namrštila. — Opazio bi, zar ne? — Naravno da bih — uzdahnuo je. — U tome i jest, stvar. Razumiješ li? - upitala se. U pokušaju da prouči izraz njegova lica, nagnula se unatrag. Daje Royce nije čvrsto držao oko struka, ljosnula bi. — Sutra se nećeš sjećati ničega od ovoga o čemu smo pričali. Tako nećeš znati da je Urlic zapravo sin moga brata. Bilo bi to pogubno za njega, osobito kada saznaš daje Thurston živ. Pogled joj je ponovo postao zamagljen. Bilo je očito da teško uspijeva oči držati otvorenima. Royce ju je privukao bliže k sebi. — Nicholaa, znam da ti je trenutačno teško usredotočiti se, ali želim da pokušaš shvatiti to što ću ti reći. — U redu. — Bojiš me se, zar ne? — Možda samo malo. — Ne želim da me se bojiš niti malo - prošaputao je. Kratko ju je stisnuo ne bi li potvrdio to stoje rekao. - Znaš li da si puno temperamentnija od mene? Dugi trenutak razmišljala je o tome. — Hvala ti na komplimentu - napokon je prozborila. Prikrio je nestrpljenje. - To nije bio kompliment. Nego činjenica. — Znam da nisam trebala dizati glas na tebe — prošaputala je. — Skrećeš s teme, Nicholaa. Želim razgovarati o tom pretjeranom i nerazumnom strahu od mene. — Nije nerazuman — promrmljala je. — Niti je pretjeran — dodala je. — Samo sam oprezna. — U redu je biti oprezan — odvratio je. — Ali, ne prema meni, ženo. Bez obzira na to što učinila, nikada te ne bih povrijedio. — Povrijedio si moje osjećaje kad si me ignorirao. — To je nešto posve drugo. Uzdahnula je. - Ne bih rekla. I Royce je uzdahnuo. — Razgovarajmo o onome što se dogodilo na dan napada — predložio je. — Uplela sam se. — To znam. Ali ne znam zašto. — Ne bih ti to smjela reći — prošaputala je. - Ali hoću. Doista sam zabrinuta. O, Roycee, zbilja ne znam što da radim? Sigurno ćeš biti bijesan na Thurstona. Molim te, nemoj. Nije znao što čini. Hoću reći, znao je, ali nije znao da si ti moj muž. — Nicholaa, pokušaj unijeti malo više smisla u to što govoriš — nestrpljivo joj je odvratio. — Želiš li reći daje Thurston živ? — O Bože, kako znaš? — Tvoj brat voña je pobunjenika koji se odupiru Williamu? Bila je zaprepaštena njegovom pameću. — Kako si pogodio? Nije ju podsjetio da mu je maločas to sama rekla. - A Thurston je Urlicov otac, zar ne? — Da — procviljela je. - Ali ujutro se toga nećeš sjećati, Roycee. Obećaj mi. Oblio gaje val ljutnje. - Nije moguće da doista vjeruješ da bih naudio djetetu samo zato što je njegov otac moj neprijatelj? Naslonila je glavu na njegovo rame. - Znam da mu ne bi naudio, ali mogao bi se njime poslužiti da doñeš do Thurstona. Moj brat bio je voda vojnika koji su nas napali, Roycee. Vidjela sam ga.

GIGA

79

— Prokletstvo, Nicholaa, nikada se ne bih poslužio Urlicom za takvo što. Kako ti uopće može pasti na pamet... Naglo je zašutio shvativši daje jednom to već učinio. Poslužio se Urlicom da izmami Nicholau iz samostana. Bilo je posve logično što je pretpostavila da će to opet učiniti. Sva njegova ljutnja naglo je splasnula. Razmišljao je o tome što mu je rekla. — Nicholaa? Jesi li prepoznala brata prije nego stoje strijela završila u tvom ramenu ili poslije? Zagrlila gaje oko vrata i prstima počela mrsiti vrhove njegove kose. Primio ju je za ruke i spustio ih. Tog trenutka nije mogao dopustiti ometanje. — Odgovori mi — zahtijevao je. Duboko je uzdahnula. — Prepoznala sam ga kad je posegnuo za strijelom — rekla je. - Ti si bio njegova meta. Blago se osmjehnuo. — Zato si vrisnula, zar ne? — Uplašila sam se za tebe — rekla je. Spustila je malen poljubac na njegove usnice i ponovo mu naslonila glavu na rame. — Ne možeš okrivljavati mog brata zbog toga, Roycee. Nije znao da sam tamo. Voli me. Ne bi me nikada namjerno ozlijedio. Sve je odjednom došlo na svoje mjesto. Thurston je sigurno shvatio što se dogodilo nakon što je odapeo strijelu. Ako po ničem drugom, morao je prepoznati sestru po njezinoj dugoj plavoj kosi. Royce se prisjetio strašnog urlika koji se prolomio padinom i pomiješao s njegovim. O da, Thurston je shvatio stoje učinio. To je bio razlog zbog kojega su se njegovi vojnici povukli. Neka Bog pomogne Nicholai, pomislio je. Otkad je njega srela, život joj se pretvorio u pakao. Poljubio ju je u tjeme, pa ustao i podigao je u naručje. — Dvojiš li o tome da me Thurston voli? — pitala je. — Ne - odvratio je. - Ali sumnjam u njegov dobar vid — promrmljao je. - Prokletstvo, trebao je, trebao je vidjeti... — Sve je u redu s njegovim vidom — odvratila je. - Iako, mislim daje moj bolji. Znaš li da kamenom iz praćke mogu pogoditi što god poželim? Vrhovima prstiju lagano je prešla preko malog ožiljka na njegovu čelu. - Pogodila sam te točno gdje sam htjela, mužu moj. Nije mu promaklo zadovoljstvo u njezinu glasu. - I nije ti ni najmanje žao zbog toga? — rekao je, bez i trunke ljutnje. — Tada nisi bio moj muž - odvratila je. - Dobra sam i u gañanju strijelom - pohvalila se. Ponovo mu je spustila malen poljubac na usnice. - Nikad ne promašim metu. Prvi vitez kojega je William poslao da osvoji moj dvorac, vratio se neobavljena posla noseći moju strijelu kao uspomenu. Royce je zastao u podnožju stuba i zgranuto je pogledao. Izgledala je prilično zadovoljna sobom. - Ti si bila ta koja je Gregoryja pogodila strijelom u stražnjicu? Budući daje znala kako se ujutro ionako neće ničega sjećati, mogla sije dopustiti malo hvalisanja. - Da, ravno u stražnjicu, nasmijala se. - To je bezazlena ozljeda, Roycee. Samo sam ga željela spriječiti da zauzme dvorac. U nevjerici je odmahnuo glavom. — Stoje bilo s vodom vaše obrane? Jesi li lagala kad si rekla daje morao otići? - Ne. Pridružio se pobunjenicima. - A ti si preuzela obranu? - Djelomično — nasmiješila se i naslonila glavu na njegovo rame. — Lijepo mirišeš, Roycee. Očito je zaboravila daje to već kazala. Nastavio se uspinjati stubama pa produžio kroz hodnik sve do svoje spavaće sobe. Njegov štitonoša, tamnokosi mladić imena Trevor, čekao ih je u sobi. Royce mu je rekao da se može udaljiti pa zaključao vrata. U kaminu je gorjela vatra. Soba je bila topla i ugodna, baš poput žene u njegovu naručju. Prišao je postelji i spustio je u nju. Istog trenutka sklopila je oči. Pomislio je daje zaspala pa se iznenadio kad je začuo njezin glas. -Jesi li primijetio kako umijem biti blaga i ljubazna? - šapatom je upitala. -Jesam - odvratio je. - Moja majka znala je govoriti kako se mravi bolje hvataju na slatko nego na gorko. Bio je osupnut. - Za ime Boga, zašto bi htjela hvatati mrave? - Ne želim hvatati mrave - promrmljala je. - Nego tebe -dodala je. Nebesa, voljela bi kad bi se soba oko nje prestala ljuljati. Čvrsto gaje primila za ruku tražeći oslonac. U glavi joj se vrtjelo, a želudac joj se podizao od mučnine.

GIGA

80

- Nicholaa? - tiho je prozborio. - Što se tiče drugog dijela tvog plana... - Kojeg plana? Odustao je. Ostao je sjediti uz nju dok nije zaspala. Tada ju je počeo razodijevati. Nije se mogao ljutiti na nju. Jest, manipulirala je njime, ali razumio je njezine motive. Pokušavala je zadržati obitelj na okupu na jedini način koji je znala. Ustvari, samo se borila za život. Znao je da će joj trebati vremena da stekne povjerenje u njega. Nakon toga, možda će im uspjeti živjeti u miru i skladu. Želio je da bude sretna. Nije znao kako će je usrećiti, no pronaći će način. Prokletstvo, Thurston je zaista bio problem. Kvragu, možda će ga morati ubiti. Time je sigurno neće usrećiti, niti osvojiti njezino srce. Našao se u doista nemogućem položaju. No s druge strane, i Nicholaa je bila u nemogućem položaju. Očajnički je željela zaštiti brata od muža, i muža od brata. Mnogo je toga o čemu mora razmisliti prije nego što odluči što će dalje, zaključio je. Promatrao je svoju usnulu ženu. U tankoj košulji izgledala je poput vile. Povukao je rub pokrivača u namjeri daje pokrije pa odustao. Polako je posegnuo za svilenom trakom kojom je njezina košulja bila povezana na grudima i razvezao je. Ruke su mu podrhtavale kad je dotakao njezinu kožu. Nebesa, bila je tako lijepa. Grudi su joj bile pune, struk tanušan, a blag miris koji je dopirao iz smjera njezinih bedara, potpuno gaje opio. Svukao je odjeću i ispružio se pokraj nje. Ne bude li ga dotakla, možda će biti u stanju izdržati mučenje i ostati miran uz njezino prelijepo tijelo. San mu dugo nije dolazio na oči. Razmišljao je o svemu što mu je rekla, pokušavajući pronaći rješenje. Posve iznenada, na um mu je pala njezina jednostavno izrečena primjedba. Željela gaje zavesti. Što bi muškarac više mogao poželjeti?

GIGA

81

JEDANAESTO POGLAVLJE Nicholau je probudio zvuk piljenja drva. Trenutak je osluškivala, pitajući se odakle dolazi. Saznala je tek kad se po kušala pomaknuti. Nije mogla. Royceova ruka bila je prebačena preko njezina struka. Ležala je na boku, stražnjice uglavljene u njegove prepone. To što ju je probudilo, bilo je njegovo hrkanje. Stopala su joj bila zarobljena izmeñu njegovih. Polako ih je izvukla u namjeri da se okrene na trbuh, no spriječio ju je, pri-vukavši je prema sebi. Istog trenutka shvatila je da se nije trebala pomicati. Glava joj je pucala od boli i pri najmanjoj kretnji. Pomislila je da će povratiti i prisilila se da bude mirna. Mučnina je ubrzo prestala, ali ne i zbrka u njezinoj glavi. Nebesa, što se noćas dogodilo? Nije se mogla sjetiti. U krevetu je sa svojim mužem. To je barem sigurno. No kako je u njega dospjela? I što se dalje dogañalo? Prisjetila se da gaje htjela opiti. Čini se da se umjesto toga sama napila. Zatvorila je oči. U glavi joj je toliko bubnjalo da nije mogla razmišljati. Možda će se, ako još malo odspava, dovoljno oporaviti da se svega prisjeti. Royce se probudio nekoliko minuta poslije. Zraka sunca koja je dopirala kroz prozor, nakratko gaje zaslijepila. Oslonio se o lakat i pogledao svoju ženu. Oči su joj bile zatvorene. Pomislio je kako se možda pretvara da spava samo zato da bi izbjegla njegova pitanja. Stavio je ruku na njezino rame i lagano ga protresao. Tiho je zaječala. - Nicholaa? - prošaputao je. Reagirala je kao da se proderao. Naglo je podigla ruke i pokrila uši. - Spavaš li? - upitao je. Okrenuo ju je na leña i nagnuo se nad nju. Od tog pokreta želudac joj se ponovno uznemirio. Polako je otvorila oči i pogledala ga. Prvo što je pomislila bilo je da ne izgleda ni najmanje mamurno. O ne, djelovao je prilično svježe. I veselo. Pramen kose pao mu je na čelo, dajući mu nestašan dječački izgled. Da je mogla podići ruku, vratila bi ga kamo pripada. Sigurno nije puno spavao, zaključila je, no oči su mu bile posve bistre. Izgledao je kao daje spreman osvojiti svijet. Royce je pak pomislio da Nicholaa izgleda kao daje upravo izašla iz bitke. Oči su joj bile crvene i okružene tamnim podočnjacima, a lice zeleno. Naravno, previše je popila. Njegova žena imat će pakleno prijepodne, zaključio je. Zatvorila je oči. Sagnuo se, spustio poljubac na njezino čelo pa skočio iz postelje. Zibanje koje je izazvao njegov nagli pokret, posve ju je razbudilo. Zgrabila je pokrivač i povukla ga do brade, čekajući da se komešanje u njezinu želucu smiri. Vidjevši izraz njezina lica, zamalo se nasmijao. — Osjećaš li se dobro, Nicholaa? - upitao je. Ako se ne prestane derati, umrijet će, pomislila je Nicholaa. - Dobro sam, hvala —jedva čujno je izgovorila. Više nije mogao zadržati smijeh. Zvučala je kao daje progutala žabu. Zaboga, njezin muž je bio od onih koji počinju pričati čim otvore oči. Zaklela se da će poraditi na toj mani. Dok se oblačio, nastavio je govoriti. Nebesa, najradije bi ga zadavila. Ili mu nabila čep u usta. Bilo je to grozno od nje, ali nije si mogla pomoći. Glasno ju je pozdravio i još glasnije zalupio vratima. Namjerno. Ipak, ni to nije bio kraj njegovoj okrutnosti. Čim je sišao, rekao je Clarisi da njegovoj ženi odnese u postelju posluzavnik pun hrane. Nakon desetak minuta, kada joj je Clarise ponudila hranu, skočila je iz postelje i povratila u noćnu posudu. Trebalo joj je cijelo prijepodne da doñe k sebi. Oko podneva bilo joj je malo bolje. Ustala je i obukla zelenu haljinu, no skinula ju je kad joj je Clarise rekla da joj lice u njoj izgleda još zelenije. Tamno plava je, po služavkinu mišljenju, bila puno bolji izbor. Glava ju je previše boljela da bi joj Clarise mogla isplesti pletenicu. Stisnulaje zube dopustivši da joj češljem razmrsi uvojke i potom kosu povezala u rep plavom vrpcom. - Hoćete li mi ispričati što se noćas dogodilo, gospo? — upitala je Clarise. - Rado, kad bih imala pojma o tome - prošaputala je Nic-holaa. - Bili ste posve razodjeveni kad ste jutros skočili iz postelje, gospo. Nešto se dogodilo. - O, Bože, doista! Ali, ničega se ne sjećam. Sto ću sad, Clarise? Služavka je slegnula ramenima. — Pitajte muža stoje bilo, ali prije toga savjetujem vam da prosećete

GIGA

82

po svježem zraku. To će vam razbistriti um. - U pravu si. Izaći ću na svjež zrak. To će mi možda pomoći da se prisjetim. Clarise je kimnula. - Gospo, boli li vas štogod? - Glava mi puca od boli. - Nisam na to mislila — rekla je Clarise i dodala joj ogrtač. - Nego na što? — upitala je Nicholaa. - Nije važno - odvratila je služavka. - Poñite u šetnju. Možda ćete se svega sjetiti. Nicholaa se ponadala daje služavka u pravu. Doista bi voljela znati stoje sve noćas rekla Rovceu. I više od toga, što se potom dogodilo u spavaćoj sobi. Hladan zrak doista joj je razbistrio um. Osjećala se puno bolje, no unatoč tomu, nije se ničeg sjećala. Vrativši se iz šetnje, ugledala je muža kako se spušta sa zidina. Požurila mu je ususret. — Roycee? Željela bih s tobom razgovarati o prošloj noći. -Da? Prišla mu je posve blizu i snizila ton. Posljednje stoje željela, bilo je da vojnici čuju o čemu govori. —Jesi li se sinoć napio? -Ne. —Ja jesam. Primio ju je za bradu i zagledao joj se u oči. — Doista jesi. Bio je ozbiljan, ali ne i ljut. - Ničega se ne sjećam — prošapu-tala je. — Sto se zbilo? — Puno si pričala. — A što si ti radio? — Slušao sam. Nije se trudila prikriti zlovolju. - Molim te, nemoj mi otežavati. Reci mi što sam govorila. Voljela bih se sjetiti. Odlučio je produljiti njezine muke. - Razgovarat ćemo o tome večeras - izjavio je i okrenuo joj leda u pokušaju da se udalji. Zgrabila gaje za ruku. - Molim te — prošaputalaje. - Odgovori mi barem na jedno pitanje. Okrenuo se prema njoj. — Koje? Spustila je pogled. —Jesam li noćas ispunila tvoja očekivanja? Po drhtaju u njezinu glasu i licu oblivenu rumenilom, nije bio u dvojbi na što se odnosi njezino pitanje. Željela je znati je li ispunila njegova očekivanja u postelji. Prekrižio je ruke na leñima i pričekao da se njegova žena ohrabri podignuti pogled. Kad napokon jest, odmahnuo je glavom. — Ne osobito - rekao je. Izgledala je kao da ju je pljusnuo. - Zao mi je što sam te razočarala — tiho je prozborila. — Obično je malo... teže... u početku, zar ne? — Ne — odsječno je odvratio. — S tim ne bi trebala imati poteškoća. Uzdahnula je. Zaista je bio bez srca. Oči su joj se ispunile suzama. - Nemam iskustva, Roycee — promrmljala je. — Doista nemaš. To sam i sam shvatio. — I zato si nezadovoljan? — Naravno - odvratio je. — Nicholaa, ne bi ti nikada smjelo biti teško kazati mi istinu. To nema veze s iskustvom. Oči su joj se raširile od iznenañenja. Nebesa, nisu govorili o istoj stvari. Laknulo joj je. Ipak, ne zadugo. Vidjevši njegov osmjeh shvatila je daje namjerno zavitlava. — To nije ono na što sam mislila - promrmljala je. — Znam. Okrutnog li čovjeka, pomislila je. Sto se nje tiče, razgovor je bio završen. Okrenula se da ode. Zgrabio ju je za ramena i prisilio da se okrene. — Kao što sam rekao, ženo, razgovarat ćemo o tome večeras. Još uvijek se mrštila kad ju je naglo privukao u naručje i poljubio. Nekoliko vojnika muvalo se u blizini, ali zaboravila je na njihovu prisutnost i uzvratila mu poljubac. Previše je uživala da bi marila o bilo čemu. Napokon ju je pustio. - Sviña mi se način na koji se odnosiš prema meni — promrmljao je. Pomislila je da će se rastopiti od miline. - Hvala. Sretna sam što ti mogu udovoljiti. Osmjehnuo se. — Sutra ću poći po Justina i Urlica. Jesi li sretna i zbog toga? Umjesto odgovora, čvrsto gaje zagrlila.

GIGA

83

Lawrence je pozvao Roycea i prekinuo idilu. Nicholaa se odmah izvukla iz muževa zagrljaja i požurila u dvorac. Bila je toliko uzbuñena što će Justin i Urlic napokon doći kući da se jedva mogla usredotočiti na bilo što. Justin će uzeti njezinu sobu, odlučila je, a Urlic će spavati u sobi s njom i Royceom. Kad joj se Royce pridružio za večerom, izvijestila gaje o svojoj zamisli. Odmahnuo je glavom. Njezino dobro raspoloženje istog je trenutka splasnulo. - Urlic će spavati u tvojoj prijašnjoj sobi, a Justin s ostalim vojnicima. — Ali, on je moj brat — pobunila se. — Ne bi li trebao... Kad je položio svoju ruku na njezinu i kratko je stisnuo, zašu- tjela je. Pretpostavila je da njezin muž ne želi s njom raspravljati u prisutnosti Hugha koji je zajedno s njima sjedio za stolom. — O tome ćemo poslije - rekla je, kratko pogledavši Hugha. — Ne, nećemo - odvratio je Royce. - Bit će kako sam rekao - dodao je i ponovo joj stisnuo ruku. Nasmiješila se poput andela pa položila dlan preko njegove ruke i uzvratila mu stisak. Bio je toliko iznenañen njezinom smjelosću da se zamalo glasno nasmijao. — Sutra namjeravam poći u London — rekao je Hugh. — Nadam se da ćemo večeras odigrati oproštajnu partiju šaha, Nicholaa. — Hoćete li se jako uzrujati ako vas opet pobijedim? — upitala je. Hugh se nasmijao. U prvi trenutak pomislila je daje to zbog šale na njegov račun, no odmah zatim shvatila je da ga zabavlja pogled na tihi rat koji se odvijao pred njegovim očima. Pokušala je izvući ruku iz Royceova čelična stiska, no nije je puštao. — Nikada se ne uzrujavam, Nicholaa — izjavio je Hugh. — To ionako nije važno, jer danas ću pobijediti. Dosad sam ti puštao, ali više neću. Budući da sutra odlazim, odlučio sam te potući. Radije se pripremi na poraz. Bojim se da bi se mogla prilično uzrujati. Umjesto odgovora, glasno se nasmijala njegovoj samouvjerenosti. Royce se osmjehnuo. — Zao mije što ću te razočarati, Hugh - upleo se. - Ali Nicholaa večeras ima druge planove. Nas dvoje moramo štošta raspraviti. Zar ne? - dodao je, svrnuvši pogled na svoju ženu. Pritom je čvrsto stisnuo obje njezine ruke, dajući joj do znanja da se ne pokušava prepirati. Nije joj se sviñao njegov pogled. Ni izgled njegovih stegnutih čeljusti. Bio je to izraz lica iza kojega je u pravilu slijedilo jedno od njegovih beskonačnih predavanja. Hugh nije uspio prikriti razočaranje. — Nemam te namjeru moliti — rekao je. Nicholaa je pomislila kako barun izgleda poput djeteta kojem su upravo oduzeli najdražu igračku. Nije željela da mu posljednja večer u njezinu domu ostane u ružnoj uspomeni. — Barun Hugh i ja mogli bismo odigrati jednu partiju - rekla je Royceu. - Neće mi trebati puno vremena da ga porazim, mužu moj. Možeš mi održati prodiku dok igramo. Sto se nje tiče, bio je to savršen plan. No Royce se očito s time nije slagao. Pogled mu je bio mrk kao nebo prije oluje. -Nemam ti namjeru održati prodiku — odbrusio je. — Nas dvoje lijepo ćemo porazgovarati o nekim stvarima. Uputila mu je ozlojeñen pogled. Vjerojatno bi prezirno ot-puhnula, ali takvo što nije dolikovalo jednoj dami. - Misliš na razgovor poput onih koje smo vodili na putu do Londona? Kada si ti pričao, a ja slušala? — upitala je. Ne ostavljajući mu vremena da odgovori, okrenula se prema Hughu. - Ne znam za tebe, ali menije zvučalo poput prodike. Hugh se trudio zadržati ozbiljnost. Po svemu sudeći, Nicho-laa nije imala namjeru prestati izazivati strpljenje svoga supruga. Royce zbog toga očito nije presretan. Pustio je njezinu ruku, zavalio se u stolac i prekrižio ruke na prsima. Iz pogleda su mu frcale iskre. Nicholaa se svim silama trudila zadržati osmjeh na licu. Kako bilo, neće ustuknuti. Namjeravao joj je održati prodiku i htjela je da to prizna. — Samo sam opazila da ti se to pretvara u naviku — rekla je. Njegova žena nije imala ni trunke nadzora nad sobom. Pre-pirala se s njime u prisutnosti druge osobe. Nije bilo važno stoje Hugh njegov prijatelj. Ono o čemu je želio razgovarati s njom, bilo je osobne prirode i ticalo se 'obiteljskih stvari'. Trebala bi imati više pameti u glavi i ne uvlačiti strance u njihove probleme. - Smiješ odigrati jednu partiju - rekao je. - Ali samo jednu. Slažeš li se, Hugh? Umjesto odgovora Hugh je požurio po šahovsku garnituru koja je stajala na polici iznad kamina, usput trljajući ruke od zadovoljstva. Nicholaa se nasmiješila. — I ja se slažem - rekla je.

GIGA

84

Royce je podigao obrvu. — S čim? - Da odigramo jednu partiju. - Nisam tražio tvoj pristanak, Nicholaa - s osmjehom je odgovorio. Odmahnula je glavom. - Katkad si doista težak, Roycee. - Samo katkad? Nicholaa je odahnula kad je vidjela kako Alice prilazi stolu u namjeri da ga raspremi. — Doista se nadam da će ti se raspoloženje ubrzo popraviti — promrsila je. Ne obazirući se na mrk pogled svog supruga, hitro je ustala da pomogne služavki pokupiti posuñe. Cinije površina stola bila raščisćena, Hugh je po njoj istresao šahovske figure pa raširio ploču. Jedna od figurica pritom je pala na pod. Nicholaa se lecnula. — Pripazite, barune — u dahu je izgovorila. — Te figure izradio je moj otac. Ne želim da se slome. Hugh je podigao figuru, pregledao je da provjeri je li oštećena i prebrisao je rubom svog rukava. — Kao nova je, Nicholaa. Tvoj otac bavio se rezbarenjem? Pogledaj, Roycee - dodao je - doista su majstorski napravljene. Obrati pozornost na detalje. Vidiš li kako je urešena? Tvoj otac doista je bio vrlo vješt, Nicholaa. Royce je uzeo figuru i pozorno se u nju zagledao. Nicholaa mu je prišla i nagnula se preko njegova ramena. - Vidiš li ovaj zarez na kraljičinoj kruni? Sjećam se kako se to dogodilo. Dok ju je rezbario, otac nam je pričao jednu od smiješnih priča koju smo prije toga čuli već nebrojeno puta, a kad je završio, toliko se smijao daje posjekao prst i zasjekao figuru upravo na tom mjestu — rekla je upirući prstom u figuru. Toplina njezina glasa razblažila je njegovu ljutnju. —Jeste li se smijali zajedno s njim, iako ste priču čuli već nebrojeno puta? — upitao je. Blago mu se nasmiješila. Oči su joj zračile tolikom nježnošću daje osjetio stezanje u grudima. Doista mu se sviñala kad je bila tako mila i opuštena. - Naravno da jesmo — odvratila je. - Majka je rekla da bismo povrijedili njegove osjećaje kada se ne bismo smijali. — Znači, vašoj majci je stalo do njegovih osjećaja? Nicholaa je kimnula. —Jednako kao i meni do tvojih — rekla je. — Zašto izgledaš tako iznenañeno? — zabrinula se. — Žena mora voditi brigu o osjećajima svoga muža. Tako to ide u braku. Nije se mogla suzdržati. Gledao ju je kao daje govorila nekim stranim, njemu nepoznatim jezikom, čiji sadržaj ne uspijeva shvatiti. Željela je ukloniti boru s njegova čela. Poljubila gaje. Bio je osupnut njezinom spontanošću. Vidjevši njegov pogled, porumenjela je. Naglo se odmakla, no zgrabio ju je za ruku i povukao natrag. - Pričaj mi još o tome - promuklim glasom je izgovorio. - Doista to želiš ili se samo trudiš biti uljudan? Nasmijao se. — Nisi li već zaključila da sam neotesan? Kako bih mogao biti uljudan? Naravno, šalio se na njezin račun. U protivnom mu oči ne bi toliko iskrile. — Znaš li da ti oči iskre kada se šališ? — upitala je. Nije shvatila da je glasno izrekla vlastite misli sve dok nije vidjela kako Royce odmahuje glavom. Još jače se zacrvenjela. Naglo se okrenula i sjela sučelice barunu. —Jesi li primijetio kako bijela kraljica stoji malo ulijevo? To je Justinovo djelo. Pokušao je izravnati površinu. Bilo mu je samo osam-devet godina kada je to učinio pa se otac na njega nije ljutio. Rekao je da nije važno, jer samo je htio pomoći. Svi smo pomagali u izradi te garniture. - Što si ti radila? — upitao je Royce. - Majka i ja bile smo zadužene za bojenje i laštenje. Bijele figure su mojih ruku djelo, a crne majčinih. - Garnitura je doista krasna — rekao je Hugh, glasa tronuta od navale osjećaja. Naglo je promijenio ton. — Dostaje bilo čavrljanja, Nicholaa. Zaigrajmo. - Vi ste naš gost, barune - rekla je. - Stoga imate čast povući prvi potez. Hugh je kimnuo. — Pripremi se na poraz. - U redu - odvratila je. Svrnula je pogled na Roycea i nami-gnula mu. Bio je istinski zatečen. - Mnogo dragih uspomena veže me uz tu garnituru — rekla je. - A uspomene su sve što mije ostalo od roditelja. Zato moram zapamtiti sve te priče, Roycee, i prenijeti ih našoj djeci. Nakon pet minuta dubokog razmišljanja, Hugh je napokon povukao prvi potez. Nicholaa je jedva

GIGA

85

okrznula pogledom ploču kad je pomakla svog pješaka. - Doista jako držiš do običaja, zar ne? - upitao je Royce. Smišljajući sljedeći potez, Hugh je prstima bubnjao po stolu. Izraz lica bio mu je napet. —Jest, doista držim do njih - prošaputala je Nicholaa, trudeći se da ne ometa Hugha u razmišljanju. - A ti? — Običaj govorenja istine vrlo mije važan. Mrzovoljno gaje pogledala. Krajičkom oka vidjela je daje Hugh povukao potez. Svrnula je pogled na ploču i odmah uzvratila. — No što je s drugim običajima? — ustrajala je. — Oni ti nisu važni? Slegnuo je ramenima. - Nisam o tome razmišljao. — Menije važna ova šahovska partija - progundao je Hugh. — Bilo bi bolje da nisi povukla taj potez, Nicholaa. Trebala bi misliti što radiš. Naredna tri poteza povukli su u tišini. Nicholaa je krajičkom oka promatrala Roycea. Pogled mu je bio prikovan za šahovsku ploču. Svaki put kada bi povukla potez, licem mu se razlio osmjeh. Poželjela mu je pročitati misli. — Trebali bi ti biti važni - u hipu je izgovorila. -Što? — Običaji. — Zašto? — upitao je Royce i sagnuo se da bolje osmotri položaj figura na ploči. — Zato što su meni važni — odvratila je. — Šah, Hugh. Poslala mu je suosjećajan pogled. — Izgubit ćete kraljicu, barune. — Naravno da neću - pobunio se i povukao potez. Prikrila je smiješak i topom pomela njegovu kraljicu s ploče. Royce nije mogao vjerovati vlastitim očima. U početku je pomislio da ima više sreće nego pameti. Sada je promijenio mišljenje. Nije bila stvar u sreći nego u briljantnoj vještini. U stvari, ona je bila briljantna. Hugh je u očaju kimao glavom. — Nije joj trebalo više od osam poteza da me pobijedi. Nicholaa gaje suosjećajno potapšala po ruci. — Svaki put ste sve bolji, barune. Naglo se uspravio. — Ne, nisam - progundao je. — Ipak, lijepo od tebe što lažeš da bi me poštedjela istine. — Ne lažem - odvratila je i pogledom okrznula muža. - I )o -ista ste sve bolji. Hugh je odmahnuo rukom, kratko joj se naklonio i rekao da odlazi na spavanje. Prije nego stoje izašao, okrenuo se. - Tvoja žena nedostajat će mi više od tebe, Roycee — rekao je i izašao. — Hugh ima ugled dobrog igrača šaha meñu plemićima — rekao je Royce. Nicholaa se nasmiješila. Jamice na njezinim obrazima doista su ga opčinjavale. -Ja sam bolja — odvratila je. Nije mogao zanijekati tu umišljenu izjavu. Doista je bila bolja. -Jesi — priznao je. — No ništa manje od mene. — Možda - rekla je. - Ipak, ne želim s tobom igrati šah. Ne bih htjela povrijediti tvoje osjećaje kada izgubiš. Bio je toliko zaprepašten njezinom izjavom daje prasnuo u smijeh. - Nećeš me pobijediti, ženo. Moji osjećaji, prema tome, neće biti povrijeñeni. Iz načina na koji gaje pogledala, zaključio je kako sumnja u to. Pokušala je ustati u namjeri da odnese šahovsku garnituru na policu iznad kamina, no spriječio ju je, položivši svoju ruku preko njezine. — Ostani gdje jesi, Nicholaa. Vrijeme je da porazgovaramo. Ustao je. Nicholaa je tiho uzdahnula. Prebacila je kosu preko ramena, prekrižila ruke na stolu i nasmiješila mu se. Royce je obišao stol i stao preko puta nje. — Slušam — rekla je. — Sto se tiče prethodne noći... -Da? — To je bio još jedan od tvojih pokušaja da manipuliraš sa mnom, zar ne? Strpljivo je čekao da zaniječe kako gaje namjerno pokušavala opiti. Tada će je prisiliti da bude iskrena, makar mu za to trebala cijela noć. Bio je potpuno spreman oboriti svaki njezin pokušaj izvrdavanja istine. — Da, Roycee, doista sam pokušala manipulirati tobom. Nakratko je ostao bez riječi. Ipak, brzo se

GIGA

86

oporavio. - Naum ti se izjalovio, zar ne? -Jest. - Sjećaš li se što si mi sve rekla? Vrat ju je zabolio od pokušaja da ga gleda u oči. Poželjela je da sjedne ili da se barem odmakne korak-dva, da mogu normalno razgovarati. - Samo djelića - odvratila je. - Mislim da sam ti rekla daje Urlic sin moga brata. Ili si to pogodio? Zamalo joj je odgovorio, no promijenio je mišljenje. - U redu, Nicholaa - odsječnim tonom je rekao. - Kakvu sad igru igraš? - Nikakvu. - Kako je moguće da si odjednom toliko spremna na suradnju? Slegnula je ramenima. — Obećala sam da ću biti potpuno iskrena s tobom. - I uvjerena si da si prethodne noći bila potpuno iskrena? - Namjeravala sam ti reći nekoliko važnih stvari o sebi — odvratila je. - Odlučila sam biti potpuno iskrena u vezi s tim, Roycee. Stoga vjerujem da sam ti rekla istinu. Da, zasigurno jesam. - No prije toga odlučila si me opiti. Kimnula je. - Mislila sam da ćeš tako lakše prihvatiti istinu. Odmahnuo je glavom. — Svejedno, pokušala si sa mnom manipulirati. - Možeš na to i tako gledati — uzvratila je. — No već sam ti priznala daje to bio budalast naum, Roycee. Nije li to bilo ono što si želio? Kimnuo je. — To je dobar početak. - Zato sam to i učinila. Želim da ponovo započnemo na zdravim temeljima. - Doista? Svrnula je pogled na svoje prekrižene dlanove. - Voljela bih da ti i ja imamo dobar zajednički život, Roycee. Čežnja u njezinu glasu privukla mu je pozornost. Dugi trenutak bez riječi ju je promatrao pokušavajući dokučiti je li iskrena ili ponovo pokušava manipulirati njime. — To ti je važno? — upitao je. — Naravno - začuñeno je odvratila. - Veoma važno. Povjerovao joj je. Nije mogao prikriti osmjeh. — Nalaziš to smiješnim? - zgranula se. Nije joj ostavio vremena da se razljuti. - Nipošto - odvratio je. — Samo mi je drago što to čujem. I ja bih želio da nam bude dobro zajedno, Nicholaa - pomalo osorno je dodao. Oči su joj se raširile od iznenañenja. Djelovao je prilično iskreno. U potvrdu svojih riječi, šutke je kimnuo. Nicholaa je takoñer kimnula. Prokletstvo, doista gaje znala prizemljiti, pomislio je Royce. Odjednom se osjećao zbunjenim poput mladog i neiskusnog šti— tonoše koji se ne umije nositi sa zadatkom pred koji je stavljen. - U tom slučaju, složili smo se — rekao je. Ponovo je kimnula i ustala. Odmahnuo je glavom i prekrižio ruke na leñima. Sjela je. Znala je što slijedi. Očito nije bilo dovoljno što je pokazala dobru volju za rješenje njihovih problema. Ipak će joj održati predavanje. - Muž mora biti potpuno siguran da će njegova žena uvijek biti iskrena prema njemu — izjavio je. — Ali, kako bi ti to mogao znati? — uzvratila mu je. - Dosad nisi bio oženjen. - Nicholaa, čovjek se ne mora opeci da bi znao kako se treba čuvati vatre. Pomislila je kako je to prilično čudna usporedba, no iz pogleda na izraz njegova lica zaključila je kako je bolje da zadrži mišljenje za sebe. - Stariji sam od tebe - nastavio je. -1 zato moraš vjerovati da znam što govorim. Dakle, Nicholaa, kada govorimo o tome da mi uvijek trebaš reći istinu... Nebesa, doista joj je volio držati predavanja. Nastavio je dalje istim tempom. Nicholaa je pognula glavu i počela smišljati što sve mora učiniti prije nego što Urlic i Justin doñu kući. Podovi moraju biti temeljito izribani, budući da dijete već puže, a nije željela da zamaže koljena. Takoñer, reći će kuharici da spravi Justinova omiljena jela; to će mu sigurno goditi. Sutra navečer večerat će fazane s jabukama. Justin je volio fazane. Nakon što se ispeku, pomoći će kuharici da ih ukrasi šarenim perjem. Bit će to prava svečana večera. — Slažeš li se, Nicholaa?

GIGA

87

Začuvši svoje ime naglo je podigla glavu. Royce je gledao u nju, očito čekajući da mu odgovori. — Da, Roycee — rekla je. Kimnuo je pa nastavio. — Brak je poput zemljovida. — Što? — zinula je. — Poput zemljovida — ponovio je. — Ne prekidaj me dok ti govorim. Nije povisio glas kad joj je to naredio. Odjednom je shvatila da, ustvari, nikada na nju nije podigao glas. Uvijek je bio u stanju zadržati nadzor nad sobom i svojim postupcima. Htjela-ne htjela, morala mu je to ubrojiti u vrline. A bio je i ljubazan. Uhvatila je nekoliko rečenica njegova predavanja prije nego stoje nastavila sanjariti i shvatila da se sve što govori odnosi na njezinu što lakšu prilagodbu novim okolnostima. Želio je da bude sretna. Ta činjenica postajala je sve jasnija sa svakom njegovom izgovorenom riječju. Stalo joj je do nje — možda jednako kao i njoj do njega. A njoj jest stalo. U protivnom ne bi tamo sjedila i djelovala kao da je doista zanima što govori. Ponašala se upravo poput svoje majke. Njezin otac volio je uvijek iznova prepričavati iste stare priče, a njezina majka uvijek iznova pretvarala se da u njima uživa. Royce je volio držati joj predavanja. A ona se pravila da ga pozorno sluša. Obiteljska tradicija se nastavljala. Oblila ju je toplina. Majka bi se ponosila njome. Štitila je osjećaje svog supruga, jednako kao što je njezina majka štitila osjećaje njezina oca. — Stoga, ženo, vjerujem da bi bilo dobro kada bi me izvijestila o tome što namjeravaš učiniti tijekom dana — zaključio je Royce. - Tako ćemo najbolje unijeti red u svoje živote. — Pokušavaš li reći da bih svakog jutra trebala stati ispred tebe i reći ti čime se namjeravam baviti? -Da. Oči su joj se raširile od iznenañenja. - Ali, nisi ostavio ni najmanje prostora iznenañenjima — zaključila je. Izgledao je užasnut. - Naravno da nisam. Za ime Boga, Nicholaa, zar nisi čula ni riječi od svega što sam izgovorio? Pretpostavila je da je već obradio tu temu. Nije se usudila nasmiješiti. —Jesam — hitro je odvratila, trudeći se da ga umiri. — Naučila sam puno toga. Samo, nisam sigurna što misliš o... iznenañenjima. Samoj sebi nije zvučala osobito uvjerljivo, no Royce je po svemu sudeći bio zadovoljan. Nasmiješila se. —Jesi li završio? Kasno je, a Clarise mije obećala prirediti kupku prije spavanja. Ne bih željela da se voda ohladi. Dopustio joj je da se udalji. Ustavši, iznenadila se koliko je ukočena. Nebesa, koliko dugo je sjedila? Prije no stoje izašla, zastala je da mu poželi laku noć i vidjela kako stavlja Šahovsku garnituru na policu iznad kamina. Priče-kala je da se okrene. — Laku noć, Roycee. Dugi trenutak bez riječi ju je promatrao. — Noćas ćeš spavati sa mnom. Odlučnost koju je začula u njegovu glasu nije ostavljala mjesta raspravi. Ipak, nije se prestrašila. Shvatila je da joj samo želi dati do znanja daje odlučio stvari dovesti u red. No, to je bilo ono što je i sama željela. Bilo je vrijeme da počnu živjeti kao supružnici. Nije bilo važno što se pomalo bojala. Znala je daje Royce nikada ne bi povrijedio. Sluge su već donijele drvenu bačvu u njezinu sobu i napunile je vodom. Nicholaa je uronila u toplu kupku, trudeći se uvjeriti kako će sve biti u redu. Čak se i nasmiješila shvativši kako samoj sebi drži predavanje. Clarise je oblijetala oko nje, ponašajući se poput zamjenske majke, no kad je napokon shvatila da Nicholaa razumije što će se dogoditi, odustala je od neugodne teme. Nicholaa joj, doduše, nije priznala kako ne zna puno o tome. Ustvari, znala je samo djeliće. Majka je o bračnom činu uvijek govorila samo općenito. Ipak, Royce će znati što treba činiti... ako ikada skupi dovoljno hrabrosti da pode u njegovu sobu, pomislila je. Clarise je završila s četkanjem njezine kose i pomogla joj da obuče kućni ogrtač. — Mislim da vas suprug prošle noći ipak nije obljubio - prošaputala je. - Da jest, sigurno biste nešto osjećali. Nicholaa je kimnula. — Mislim da me nije ni pipnuo — šapatom joj je odvratila. — Bilo bi to nečasno. Počela sam shvaćati kako moj muž razmišlja. Ne bi me iskoristio dok sam... u takvu stanju - rekla je i stegnula pojas ogrtača. Ispod njega nosila je samo bijelu pamučnu spavaćicu. Htjela je obući steznik, ali Clarise joj je rekla da to nije pametna zamisao. Činilo joj se da put od njezine do njegove sobe traje cijelu vječnost. Ipak, nije oklijevala. Otvorila je

GIGA

88

vrata i požurila unutra. Royce je klečao ispred kamina. Bio je bos. I bez košulje. Podigao je debelu cjepanicu i bacio je u vatru. Nicholaa je kao opčarana promatrala njegovo široko mišićavo poprsje. Dugi trenutak nije mogla skinuti pogleda s njega. Zahvalila je Bogu što je još uvijek bio u hlačama. U protivnom bi sigurno porumenjela od nelagode, a znala je da mu to ne bi promaklo. Osjetivši strujanje hladnog zraka na gležnjevima zatvorila je vrata. Okrenuvši se, susrela se s njegovim pogledom. Napregnuto se osmjehnula. Nije joj uzvratio osmjehom. — O čemu razmišljaš, mužu? — upitala je, zabrinuta zamišljenim, gotovo mračnim izrazom njegova lica. — O tome kako sam oženjen vrlo lijepom ženom. Pomislila je kako će joj srce iskočiti iz grudi. - Hvala - rekla je i prišla mu korak bliže. — Znaš li da je to prvi kompliment koji sam čula od tebe? Odmahnuo je glavom. - Ne, nego drugi. — Drugi? — Rekao sam ti da si bila vrlo snalažljiva kada si se prerušila u opaticu. Sjećaš li se? Bilo je to kada smo se sreli u samostanu. Osmjehnula se. - Sjećam se, ali nisam to shvatila kao kompliment. — Zašto ne? Taj kompliment ima veću težinu nego primjedba o tvom izgledu. Nicholaa je bila posve zbunjena. — Zašto? — Žena ne može ništa učiniti oko svog izgleda — odvratio je. - Ilije lijepa ili nije. Ali njezin karakter druga je stvar. Razumiješ li razliku? —Jedino što razumijem jest da me zbunjuješ — izjavila je. — I, ipak mije drago što me smatraš privlačnom. Nije mi važno koji kompliment ima veću težinu. Bila je sretna stoje sve to uspjela izgovoriti, a da joj glas nije zadrhtao. Nije željela da Royce zna kako se osjeća prilično nelagodno zbog onoga što će se dogoditi. Bila je njegova žena, a ne neki sramežljivi curetak. Stoga joj nije bilo ni na kraj pameti da se crveni pred njim. Lice joj je bilo crveno poput plamena. Royce je ispustio dug uzdah. Nicholaa se očajnički trudila prikriti strah, no čak i s te udaljenosti, mogao je vidjeti kako podrhtava. Prstima je nesvjesno uvijala pojas svog ogrtača, stoje bio još jedan dokaz njezine napetosti. - Da zaključam vrata? - upitala je. -Da. Kimnulaje. Izulaje cipele i uputila se prema postelji, zabora-vivši daje htjela zaključati vrata. Nasred sobe je zastala. Bila je toliko živčana da nije mogla prestati govoriti. - Htio si reći da je kompliment o nečijoj naravi važniji zato jer možeš izabrati kako ćeš se ponašati, dok izgled ne možeš birati , zar ne? Jesi li me obljubio prošle noći? Način na koji je skakala s teme na temu, doista gaje izluñivao. Dugi trenutak bez riječi ju je promatrao. - Ne, nisam. Pognula je glavu i polako počela skidati ogrtač. — Znala sam da nisi — prošaputala je. — Ipak, morala sam pitati. Presavila je ogrtač i brižljivo ga položila u podnožje poste- Ije- - Želiš li da uñem u postelju? - Želiš li ući u postelju? Svrnula je pogled na postelju, pa na njega, pa ponovo na postelju. Na čelo joj se usjekla duboka bora. Royce je pomislio da izgleda kao da je upravo zatražio od nje da riješi sve probleme ovoga svijeta. - Mislim da zasad ne želim - napokon je odvratila. - Onda nemoj. Okrenula se i zabrinuto ga pogledala. - Zašto si odjednom suglasan sa svime što kažem? Nasmijao se. — Čuo sam da se mravi bolje hvataju na slatko nego na gorko. - Gdje si čuo tu glupost? - Sama si to rekla - odvratio je. — Prošle noći. Osmjeh mu je bio blag, a glas ugodan. Nicholaaje osjetila kako se pomalo opušta. — Bila sam pijana - rekla je. Provukla je prste kroz kosu i pokušala se usredotočiti na razgovor. - Sramim se zbog toga. Obećavam ti da se to više neće dogoditi. Opazio si da sam danas za večerom pila samo vodu, zar ne? Prasnuo je u smijeh. — Opazio sam da ne zvučiš nimalo pokajnički — u hipu je izgovorio. — To je

GIGA

89

ono što sam opazio. Nasmiješila se. Njezin strah gotovo je u potpunosti nestao. Royce, po svemu sudeći, nije žurio da je obljubi. Vjerojatno je znao daje napeta i želio joj je dati vremena da se opusti. Ukoliko jest, bio je u pravu. Doista se više nije bojala. Prešla je preko sobe i stala pred njega. Činjenica stoje bio toliko viši i jači od nje, više ju nije mogla uznemiriti. Za razliku od njegova gola poprsja. Nebesa, bio je vraški privlačan. Osjetila je kako joj se želudac steže u vruć i čvrst čvor. Koža mu je bila glatka i brončana. Bio je prekrasno grañen. Nadlaktice su mu bile napete i mišićave, a poprsje široko i čarobno, u gornjem dijelu bilo je prekriveno tamnim kovrčama koje su se u predjelu trbuha sužavale i u tankoj crti nestajale ispod pojasa njegovih hlača. Promatrajući ga, na trenutak je ostala bez daha. Bila je to budalasta reakcija, pomislila je, budući da ga je dosad već nekoliko puta vidjela bez košulje. Ipak, dosad nisu bili u ovakvoj situaciji. Sada jesu. Promatrala je dug tanak ožiljak koji se spuštao duž njegovih prsa. Vrhovima prstiju polako je prešla preko njega. Kao odgovor, mišići njegova trbuha su se napeli. — Taje ozljeda zasigurno bila opasna po život - prošaputalaje. — Imao si puno sreće, Roycee, kad si preživio sve te ozljede. Bilo mu je teško usredotočiti se na njezine riječi. Prstima je kružila po njegovu trbuhu. Dodir joj je bio lak poput pera. Srce mu je toliko snažno lupalo daje pomislio kako će mu iskočiti iz grudi. Voljela ga je dodirivati. Toplina njegove kože iznenadila ju je. Posvuda je bio čvrst i gladak poput čelika, a svejedno topao. Njegovo tijelo bilo je odraz njegova duha, zaključila je. U bitkama je bio neustrašiv, a s njom neopisivo pažljiv. Tijelo ratnika skrivalo je nježno srce. Ovila je ruke oko njegova struka i naslonila glavu na njegova prsa. Privio ju je bliže k sebi. - Roycee? — prošaputala je. - Bi li mi rekao što će se dogoditi? Plahost koju je začuo u njezinu glasu izmamila mu je osmjeh na usnice. Poljubio ju je u tjeme. Iako to, ustvari, nije bilo ono stoje želio. Želio je poljubiti njezine usnice. — Ne — rekao je. Zabacila je glavu i pogledala ga u oči. — Nećeš mi reći? Dlanovima je obuhvatio njezino lice ne bi lije spriječio da ga ponovo sakrije na njegova prsa. Svojim je usnicama dodirnuo njezine. - Pokazat ću ti, Nicholaa — prošaputao je. Nije imala vremena razmisliti je li to dobra zamisao. Royce je priljubio svoje usnice na njezine. Bio je to blag i nježan poljubac. Na trenutak. Odmah potom postao je vruć, vlažan i posesivan. Palcem je razdvojio njezine usnice i jezikom prodro izmeñu njih. Slast njezinih usana posve gaje opila. Nije ju se mogao zasititi. Čvršće ju je privio uz sebe pa dlanovima obuhvatio njezinu stražnjicu i pritisnuo je uz svoj napeti ud. Osjetivši njegovu čvrstoću Nicholaa se pokušala izvući iz njegova zagrljaja, ali nije je pustio. Pojačao je stisak istodobno prelazeći usnicama preko njezinih, opet i ponovo, sve dok mu se nije posve prepustila i uzvratila poljubac. Zvuk njihovih uzdaha — njegov promukli, a njezin plah i čeznutljiv, miješao se s glasnim otkucajima njihovih srca. Royce nije srljao. Odlučio je ići polako, uživajući u svakom malom dodiru i svakom poljupcu, sve dok Nicholaa ne bude spremna za nešto više. Još uvijek je stajao uz kamin, polako je milujući i opijajući se okusom njezinih usana. Nije dugo potrajalo i Nicholaa se oslobodila sramežljivosti. Dlanovima je milovala njegove nadlaktice, ramena i leda, a zatim je pritisnula kukove uz njegove i počela se trljati uz njegov napet ud. Royce je tada zamalo izgubio pribranost. Čvrsto je obuhvatio njezinu stražnjicu i prisilio je da prekine to slatko mučenje. Bilo bi prerano izgubiti nadzor nad sobom, podsjetio se, no nastavi li kako je započela, mogao bi zaboraviti kako je odlučio da neće žuriti. Milovao je njezina ramena pa spustio dlanove na njezine pune grudi. Zadrhtala je od užitka, ovila mu ruke oko vrata i privila se uz njega, posve se prepuštajući njegovu milovanju. Odvojio je usnice od njezinih i prešao na njezin vrat. Zabacila je glavu i čeznutljivo uzdahnula. Kad je počeo grickati njezinu usnu resicu, promuklo je zajecala. Nebesa, doista je uživao u toj maloj ljubavnoj igri. Nikad dosad nije odvojio previše vremena na predigru, no s druge strane, nikada nije odveo u postelju djevicu. Nicholaa je bila njegova žena i želio je da joj taj doživljaj ostane u lijepu sjećanju. Zbog načina na koji je reagirala na njegove dodire i sam se osjećao kao da prvi put vodi ljubav sa ženom. Ruke su mu podrhtavale, a bol u preponama postala je neizdržljiva. - Nicholaa, svući spavaćicu - promuklim glasom je izgovorio.

GIGA

90

Primio ju je za dlanove i spustio ih sa svojih ramena. Pognula je glavu, okrenula se i polako se uputila prema postelji. Koljena su joj se toliko tresla da se začudila što uopće može hodati. Osjećala se posve omamljenom od njegovih poljubaca i dodira. Hitrim pokretom svukla je spavaćicu preko glave, zgurala je u podnožje kreveta pa podigla pokrivače i uvukla se pod njih. Sive joj je luñački tuklo. Pogleda uprta u nju, Royce je na brzinu svukao ostatak odjeće. Još uvijek je bila napeta. Oči su joj bile čvrsto zatvorene. Bilo je i više nego očito da se srami baciti pogled na njegovo nago tijelo. S osmjehom na licu ugasio je svijeću. Odsjaj vatre iz kamina poigravao se na njezinu licu. Budući da se pokrila do brade, samo mu je ono bilo vidljivo. Prišao je njezinoj strani kreveta i odmaknuo pokrivače. Nije joj ostavio vremena da se pokuša ponovo pokriti ili odmaknuti od njega. Legao je na nju i oslonio se na lakte daje ne bi zdrobio svojom težinom. Od dodira njihovih nagih tijela zamalo je izgubio nadzor nad sobom. Bio je to najljepši osjećaj koji je ikada iskusio. Koža joj je bila meka i glatka. Odjednom ju je poželio posvuda ljubiti i milovati. Srce mu je luñački tuklo i morao je duboku udahnuti da se smiri. Kad je legao svojim tijelom na njezino, Nicholaa se osjetila posve bespomoćnom. Bio je tako velik i jak daje pomislila da će je smrviti. Kad je koljenom razdvojio njezina bedra i smjestio se izmeñu njih, pritisnuvši svoj nabrekli ud uz njezin Venerin brežuljak, ukočila se od straha. Trenutak gubitka njezina djevičanstva napokon je došao, zaključila je. Čvrsto zatvorenih očiju pripremila se na bol o kojoj je toliko slušala. Duboko je udahnula i čekala njegovu najezdu. Royce ju je poljubio u čelo i bez riječi zagledao se u nju čekajući da otvori oči. Kad gaje pogledala, osmjehnuo se. — Divnog li osjećaja, zar ne? Nebesa, zvučao je tako opušteno. I vrlo, vrlo zadovoljno. Nije djelovao poput muškaraca kojem je strast pomutila um. Shvativši to, počela se opuštati. — Neobično je - priznala je. Stopalima je protrljala njegove potkoljenice i otkrila da su prekrivene gustim dlačicama. Zadivila ju je različitost njihovih tijela. Zbog topline koja je isijavala iz njegovih prsa pritisnutih o njezine grudi, bradavice su joj se iznenada ukrutile. Njegov nabrekli ud ugniježden izmeñu njezinih kukova izazvao je neobične otkucaje u donjem dijelu njezina trbuha. Osjećaj je bio čudan, ali istodobno i vrlo ugodan. Ipak, više od svega zbunjivalo ju je što se činilo da Roycea ni najmanje ne uzbuñuje njezina blizina. Royceu nije promaklo da je strah nestao iz njezinih očiju. Sada je izgledala mrzovoljno, no ni uz najbolju volju nije mogao dokučiti zašto. - Želiš me, zar ne, Rovcee? Zamalo se nasmijao. Zvučala je prilično zabrinuto. Ipak, trud koji je uložio da bi se ponašao kao daje pred njima sve vrijeme ovoga svijeta, imao je smisla. Kad bi Nicholaa znala koliko se borio da zadrži nadzor nad sobom, i kad bi uopće imala pojma o tome što joj je sve želio raditi, vjerojatno bi se onesvijestila. - Naravno da te želim - odvratio je. - Zar ne osjećaš koliko čeznem za tobom? U čudu je raširila oči. — Doista? Kimnuo je. Primio je njezinu ruku u svoju, premjestio težinu na bok i položio je na svoj ukrućen ud. Istog trenutka kad gaje dotakla, naglo je spustio čelo na njezino i muklo uzdahnuo. Bila je ujedno znatiželjna i prestravljena. Začuvši njegov mukli uzdah odmakla je ruku. Vratio ju je natrag. Shvatila je da mu se sviña njezin dodir. — Rovcee? Prepoznavši strah u njezinu glasu stisnuo je zube i uzdahnuo. - Da, Nicholaa? — To neće ići. Podigao je glavu i ponovo se zagledao u njezine oči. Nije se poigravala. Doista je bila zabrinuta. Blago se osmjehnuo. — Naravno da hoće — prošaputao je. Stisak njezinih prstiju oko njegova nabrekla uda se pojačao. Sklopio je oči od blaženstva. Užitak koji mu je pružao njezin dodir, zadivio ju je. Odjednom se osjećala snažnom i moćnom. Polako je pomicala dlan. Ponovo je muklo uzdahnuo pa uzeo njezinu ruku i prebacio je preko svojih ramena. Zabio je glavu u udubinu njezina vrata pokušavajući smiriti svoje ubrzano disanje. Od topline njegova daha tijelom su joj se širili trnci sve do nožnih prstiju. - Drago mi je što me želiš - prošaputala je. - Postoji li nešto što bih mogla učiniti da ti pomognem? Poljubio je njezine rumene obraze i spustio joj malen poljubac na vrh nosa. - Samo mi reci što ti se sviña, Nicholaa. Želim ti ugoditi. Pomilovala ga je po licu. - I ja tebi želim ugoditi, mužu moj. Usnicama je prekrio njezine. Poljubac je bio vruć, vlažan i pohotan. Zadirkujući ga, zarobila je njegov

GIGA

91

jezik izmeñu svojih zuba. Promuklo je uzdahnuo dajući joj do znanja da mu se sviña njezina mala igra. Ponovo je spustio glavu u udubinu njezina vrata, i počeo ga grickati i ljubiti. Osjećaj njegovih dlakavih prsa na njezinima, bio je toliko ugodan, daje odjednom poželjela više. Počela se trljati o njega. Vrući čvor u donjem dijelu njezina trbuha počeo se širiti. Royce je uživao u njezinoj odvažnosti. Nije se mogao nje nasititi. Ljubio je njezina ramena i milovao joj grudi. Kad joj je palcem prešao preko bradavica, izvila je leda od užitka. Možda to nije trebala učiniti, pomislio je, osjetivši da naglo gubi nadzor nad sobom. Spustio je glavu i počeo joj ljubiti grudi. Dlanom je obuhvatio njezinu lijevu dojku i usisao bradavicu. Zajecala je od užitka i jače se privila uz njega. Spustio je poljubac u udolinu njezinih grudi i stavio ruku izmeñu njezinih bedara. Vrhovima prstiju dotaknuo je meke kovrče, vlažne od navale strasti. Pokušala ga je odgurnuti, ali nije se dao smesti. — Svidjet će ti se — obećao je i prekrio njezine usnice dugim vrelim poljupcem. Palcem je trljao njezinu najosjetljiviju točku. Ponovno je izvila leda i zajecala od užitka. Žudnja ju je posve obuzela. Poljubila gaje s tolikom strašću daje zadrhtao. Prstima je polako rastvorio vlažan i uzan otvor. Krupne kapi znoja izbile su mu na čelo. Morao je upotrijebiti posljednje ostatke samokontrole da se suzdrži. Bila je tako vruća i vlažna. Pohotno ju je ljubio, klizeći prstima unutra i van, sve dok nije osjetio kako cijelim tijelom podrhtava. Nije više mogao čekati ni trenutka. Razdvojio je njezina bedra i počeo polako prodirati u nju. Zarila mu je nokte u ramena i vrisnula, pokušavajući se odmaknuti. Pritom gaje nehotice uvukla dublje u sebe. Osjetivši prepreku, zastao je. Želio je što je moguće lakše proći kroz nju. Nije mu dopustila da nastavi. Ukočila se i gurnula ga od sebe. Pokušao ju je umiriti nježnim šapatom istodobno joj milujući stražnjicu. Kad je podigao njezina bedra i privukao je bliže k sebi, nije shvatila što namjerava. - Ne opiri se, Nicholaa - prošaputao je. Bila je toliko obuzeta snažnim osjećajima da je jedva shvaćala što joj pokušava reći. Tijelo joj je podrhtavalo od žudnje koja unatoč boli, nije nestala. Bila je posve zbunjena. Nije željela da je ozlijedi, no jednako tako, ni da prestane. Nije ju upozorio na ono što slijedi. Jednim snažnim pokretom zabio se duboko u nju. Vrisnula je od iznenañenja i boli. Prislonila je lice uz njegovo rame, preklinjući ga daje pusti. Nije joj ispunio želju. - Roycee, boli me. Oslonio se na lakte i poljubio je dugim vlažnim poljupcem. Lice joj je bilo stisnuto izmeñu njegovih nadlaktica. Pokušala se izmaknuti, no bio je suviše težak. Suze su joj se slijevale niz obraze. Još uvijek je osjećala bol, iako, iskreno rečeno, nije više bila tako jaka. Izraz Royceva lica bio je napet i odlučan, no istodobno blag. — Uskoro će ti biti bolje — prošaputao je. Oštro je udahnuo. — Pričekaj minutu, draga. Pomoći ću ti da postigneš užitak. Svidjet će ti se. Nije željela njegovu pomoć. Željela je da se skine s nje. Ponovo ju je pokušao poljubiti. Okrenula je lice od njega. Zagrizao je njezinu donju usnicu, a kad je otvorila usta, pohotno ju je poljubio. Nije bio siguran hoće li moći još dugo ostati miran. Slatko mučenje suviše se oduljilo. Žudnja gaje razdirala. Želio se zabijati u nju, opet i iznova, sve dok ne postigne vrhunac i ispusti sjeme u nju. Ipak, želio je da se ljubavni čin i njoj svidi koliko i njemu. Njezin užitak bio mu je važniji od vlastita. Sto ju je dulje ljubio, sve se više opuštala. Namjerno joj je ostavio vremena da se prilagodi na njegovo tijelo, i kad je osjetio kako mu miluje ramena, zaključio je daje bol popustila. Spustio je ruku izmeñu njihovih spojenih bedara. Naglo ga je uhvatila za zapešće, pokušavajući ga zaustaviti. - Pusti me, Nicholaa - prošaputao je. - Svidjet će ti se. Ionako ga nije mogla zaustaviti. Uostalom, bio je u pravu, s uzdahom je zaključila. Svidio joj se način na koji ju je milovao. Očito je znao što čini. Kada je palcem počeo trljati osjetljivu točku skrivenu izmeñu njezinih nabora, zamalo se onesvijestila od užitka. Nastavio je slatko mučenje sve dok joj tijelo nije postalo posve podatno u njegovim rukama. Nagonski se privila uz njega tražeći još. Promuklo je uzdahnuo, napola se izvukao iz nje i ponovno polako uronio. Nicholai se učinilo da se rastaje s pameću. Posve je izgubila nadzor nad sobom i svojim mislima. Pritisak koji je osjećala duboko u sebi bio je neizdržljiv. Prestravljena osjećajima koji su je preplavili, poželjela je da joj Royce prestane činiti to što čini. Istodobno, nije željela da prestane i to ju je još više prestrašilo.

GIGA

92

- Roycee, ne mogu... Utišao je njezino negodovanje dugim vlažnim poljupcem. — U redu je, ljubavi. Ne boj se. Znam što činim. Sigurnost u njegovu glasu, umirila ju je. Royce je znao što čini. Njezino srce mu je vjerovalo, čak i kad se um tome protivio. Posve se opustila i prepustila osjećajima. Izvila je leña i podigla koljena puštajući ga dublje u sebe. Royce sije napokon dopustio da izgubi nadzor. Snažno se zabio u nju, opet i ponovo, ne razmišljajući ni o čemu osim o tome da joj pruži konačno zadovoljstvo i postigne vlastito. Postelja je škripala pod njegovim snažnim nasrtajima. Ljubavni čin posve gaje obuzeo, no ništa manje nego i nju. Nicholaa je pomislila da se rastaje s pameću. Nije marila. Tijelom su joj se razlili valovi užitka. Uzviknula je njegovo ime. Vrhunac je bio tako snažan i čaroban da su joj se oči ispunile suzama. Kada je osjetio kako gaje stisnula u sebi i uzviknula njegovo ime, Royce sije dopustio da postigne vrhunac. Uz dubok mukli uzdah napokon se predao i ispustio sjeme u nju. Nicholaa nije bila sigurna je li još uvijek živa. Ipak, srce joj ne bi toliko snažno lupalo daje umrla. Začuvši Royceov dubok promukli uzdah i osjetivši kako se svom težinom sručio na nju, pomislila je kako se on vjerojatno osjeća isto. Bila je istinski očarana i zaprepaštena time što se upravo dogodilo. Zatvorila je oči pokušavajući doći k sebi. Royce se nije micao. Nije želio. Miris voñenja ljubavi lebdio je u zraku izmeñu njihovih spojenih tijela. Svidio mu se. Kao i njegov vlastiti, koji je ostavio na njoj. Nebesa, osjećao se posve ispunjenim. Činilo mu se posve prirodnim držati je u zagrljaju. Kao da mu je oduvijek pripadala. - Roycee? Umjesto odgovora, zamumljao je. — Zdrobit ćeš me. Nevoljko se odvojio od nje i legao na leda. Okrenula se na bok i naslonila glavu na njegovo rame. Prstima je mrsila dlačice na njegovim prsima. -Jesam li te usrećila? Dlanom je prekrio njezin. —Jesi. Dugi trenutak je šutjela, očekujući da nastavi. Nije. — I? — upitala je. Zijevnuo je. - I, što? Čekala je da joj kaže kako je bila divna i kako je uživao. Royce je čekao da objasni što želi od njega. Oboje su šutjeli. Nicholaa se odjednom osjetila ranjivom. Kratko je zadrhtala i odmaknula se od njega. Preplavio ju je sram zbog njezina raskalašena ponašanja. Njegova uporna šutnja srušila je svu ljepotu upravo proživljena ljubavna čina. Naglo je odmakla pokrivače i sjela u postelju. Oči su joj se ispunile suzama. Nije znala zašto se osjeća tako jadno i plačljivo, ali nije si mogla pomoći. Nadala se da Royce neće opaziti njezino budalasto ponašanje. Sigurno bi tražio da mu kaže što se s njom zbiva, a budući da to ni sama nije znala, nije mu mogla reći. — Nicholaa? Glas mu je zvučao promuklo od navale osjećaja. — Doñi ovamo — prošaputao je. - Zašto? —Jer tu pripadaš. Nije joj rekao da je bila divna, niti išta od onoga što je očekivala, ali riječi koje je izgovorio pričinile su joj jednaku radost. Vratila se u njegov zagrljaj i naslonila mu glavu na rame. Čvrsto ju je privio k sebi. Nije više rekao ni riječi. Ipak, spustio je lagan poljubac na vrh njezina tjemena. Samo to. No bilo je dovoljno.

GIGA

93

DVANAESTO POGLAVLJE Kada se Nicholaa probudila, otkrila je da je Royce već napustio spavaonicu. Rijeka sunčevih zraka slijevala se kroz otvoreni prozor. Shvativši daje već kasno prijepodne, zaprepastila se. Nikada prije nije spavala tako dugo i tako čvrsto. Bila je umorna, s osmjehom je zaključila. Ustala je i protegnula se. Osjećala se predivno. Neobičan osjećaj izmeñu bedara privukao joj je pozornost. Noge su joj takoñer bile ukočene. No bile su to sitnice koje nisu mogle pokvariti sjećanje na proteklu noć. Ništa ne može umanjiti ljepotu njihova ljubavna čina, pomislila je. Sada je u pravom smislu riječi bila njegova žena, s osmjehom je zaključila. Izvršila je bračnu dužnost i usrećila svog supruga. Život bi im doista mogao biti lijep. Royce je bio dobar čovjek. Iako je bio Norman, bio je dobre naravi, obazriv i pun razumijevanja. Ostala je u sobi sve dok nije shvatila kako je nelagoda od susreta s Royceom sprječava da izañe. Nije bila sigurna kako bi se trebala ponašati kada ga vidi. Bi li želio da ga poljubi? Odmahnula je glavom nad tom smiješnom pomišlju. Royce je bio ratnik. Naravno da ne bi želio da ga ljubi usred dana. Niti da pokazuje bilo kakve znakove prisnosti pred njegovim vojnicima. Ipak, ako bi se slučajno nasamo sreli u hodniku, možda... Glasno je uzdahnula. Doista se ponašala poput glupače. Imala je pametnija posla od razmišljanja o takvim bedastoćama. Poput voñenja domaćinstva. Ne bi trebala gubiti vrijeme na brigu o tome što njezin suprug želi ili ne želi. Kao ni na vlastitu smetenost. Obukla je blijedoplavu haljinu s bež podsuknjom i požurila u prizemlje. Čudno, ali cijelim putem nije naletjela ni na jednu služavku. S ulaza u veliku dvoranu ugledala je skupinu vitezova, okupljenu oko trojice muškaraca koja su sjedila za stolom. Jedan od njih bio je Royce. Sjedio je na čelu stola, leñima okrenut prema njoj, i tihim glasom obraćao se prisutnima. Desno od njega bio je Lawrence, a lijevo plavokosi mladić imena Ingelram. Svi do jednoga izgledali su prilično napeto. Nicholaaje pretpostavila da raspravljaju o nečem osobito važnom. Nije bila sigurna bi li ih trebala prekidati. No Lawrence ju je ugledao, osmjehnuo se i očima pokazao Royceu u njezinu smjeru. Njezin suprug polako je okrenuo glavu. Izraz lica bio mu je ozbiljan. Dugi trenutak bez riječi ju je promatrao, a zatim joj mahnuo da mu pride. Čudno, ali učinilo joj se daje u njegovu pogledu na trenutak prepoznala olakšanje. No, to doista nije imalo nikakva smisla. Zašto bi mu laknulo što ju je vidio? Potisnula je tu pomisao i usredotočila se na pokušaj prikrivanja vlastite ogorčenosti. Nebesa, doista je mrzila način na koji joj je domahivao. Zar je doista toliko teško pozdraviti je naklonom glave? Ne može li barem jednom ustati i poći joj ususret? Odlučila je prvom prigodom kada se nadu nasamo, raspraviti pitanje njegova ponašanja. Dok je prilazila stolu, svi pogledi bili su uprti u nju. Preplavila ju je nelagoda. Mrzila je taj osjećaj. Duboko je udahnula. - Žao mije što vas prekidam u razgovoru, mužu moj — rekla je. — Nisam... U pola koraka je zastala, usta raširenih od iznenañenja. Urlic je napokon je bio kod kuće. Čvrsto je spavao udobno smješten u Royceovu naručju. Bio je umotan u bijeli pokrivač iz kojega je virilo samo njegovo malo lišće. Požurila je k njemu svim silama se trudeći suspregnuti suze. Stala je uz Roycea i zagledala se u drago malo uspavano stvorenje. Royce ju je obgrlio oko struka i privukao je bliže k sebi. Kad je napokon svrnula pogled na njega, na trenutak je ostao bez daha vidjevši radost u njezinim očima. Srce mu se oblilo toplinom. Nije mogao shvatiti zašto ga njezina sreća toliko raduje. No htio-ne htio, morao se pomiriti s činjenicom daje njezina radost postala i njegovom. Nicholaa nije uspjela zadržati suze. Brzo ih je otrla nadlani-com. - Hvala ti - prošaputala je. Kimnuo je. — Bih li ga odnijela gore, da možete nastaviti sa sastankom? — upitala je. — Služavke ureduju njegovu sobu — odvratio je. Osjetivši kako se pokušava odmaknuti od njega, pojačao je stisak oko njezina struka. - Nismo imali sastanak - dodao je. — Ali, šaptali ste - rekla je i odmah shvatila zašto. - Bili ste tihi jer niste željeli probuditi dijete -

GIGA

94

zaključila je. Ponovo je kimnuo pa ustao i položio Urlica u njezino naručje. Okrenuo se prema svojim vojnicima i rekao im da se mogu udaljiti pa i sam krenuo za njima. Na pola puta do izlaza predomislio se i vratio se. Rukama je obujmio njezino lice i strastveno je poljubio. Kada se odmaknuo, Nicholaa je ostala bez daha. - Nadam se da si dobro? - promuklim šapatom je izgovorio. Trebala joj je cijela duga minuta da doñe k sebi. Kimnula je. — Doveo si mi mog nećaka — odvratila je. — Naravno da sam dobro. Odmahnuo je glavom. - Nisam na to mislio - rekao je. — Noćas sam te povrijedio. Znam da se to nije moglo izbjeći, ali... pitam se, jesam li možda bio previše grub? Nicholaa je naglo spustila pogled. Osjetila je kako joj obrazi gore od srama. — Bio si vrlo obziran - prošaputala je. - I skoro me ništa ne boli. Zadovoljan njezinim objašnjenjem okrenuo se da ode. Zaustavila gaje, povukavši ga za rukav. — Roycee? Želiš li da te svakog jutra poljubim? Slegnuo je ramenima. - Nemam ništa protiv, ako je to ono što želiš. — Ne radi se o tome što ja želim — odvratila je. — Radi se o... Urlicu. Začuñeno ju je pogledao. Licem joj se ponovno razlilo rumenilo. Zamalo je prasnuo u smijeh. Bilo je doista zabavno promatrati izraz njezina lica kad joj je bilo neugodno. — Želiš da ljubimo Urlica? - upitao je, znajući da nije na to mislila. Jednostavno je htio privesti kraju taj šašavi razgovor. - Da, naravno da ga trebamo ljubiti. Djeci je potrebna pažnja, Roycee. No i mi bismo se trebali ljubiti u njegovoj prisutnosti. Tako će se osjećati sigurnim i voljenim. Shvatila je da lupeta. Duboko je udahnula. — Djeci je potrebna sretna obitelj — nastavila je. — Ako Urlic vidi da se ljubimo, zaključit će da smo sretni. Razumiješ li? Osmjehnuo se. Podigao je njezinu bradu i zagledao joj se u oči. -Jedino što sam shvatio jest da želiš da te svakog jutra poljubim. Nije joj ostavio vremena da mu odgovori. Kratko ju je poljubio, tek toliko da joj da do znanja što misli o sadržaju njihove rasprave i ponovo se okrenuo u namjeri da napusti dvoranu. Požurila je za njim. - Roycee, stoje s Justinom? — Sto bi bilo? — odvratio je i nastavio prema izlazu. —Jesi li i njega doveo ovamo? -Da. Nije mogla shvatiti zastoje odjednom toliko suzdržan. - Voljela bih ga vidjeti - rekla je. — Bi li ga zamolio da ude? Royce je naglo stao i okrenuo se. Dugi trenutak bez riječi ju je promatrao. Izraz lica bio mu je zapanjen. Nicholaa nije mogla shvatiti zbog čega. — Zamolio ga.? - promuklim glasom je upitao. Kimnula je. — Da, molim. Glasno je uzdahnuo. — Nicholaa, nadam se da razumiješ Ju-stinov sadašnji položaj? Nije imala pojma o čemu govori. - Shvaćam daje napokon kod kuće — odvratila je. - To više nije njegov dom, draga moja. Nego moj. Tvoj brat sada je jedan od vojnika. Nemam običaj moliti svoje vojnike da nešto učine. Oni izvršavaju moje zapovijedi, a ne molbe. Po izrazu njezina lica zaključio je da ga i dalje ne razumije. — U redu - rekla je. - U tom slučaju, molim te da mu zapovjediš da ude. — Neću to učiniti. — Nećeš? Morala je potrčati za njim da ga stigne prije izlaza. — Ne razumijem zašto si takav? — u hipu je izgovorila. —Justin je roñen ovdje. To je njegov dom. Ako ne želiš da on ude, ja ću izaći. Zapriječio joj je put prema vratima. — Ostat ćeš tu i pobrinuti se za Urlica, Nicholaa. Justina ćeš vidjeti tek nakon što se prilagodi novim okolnostima. Zbunjena njegovim odgovorom namrštila se. Ipak, odlučila je da se neće prepirati. - Rado ću pričekati da se smjesti — odvratila je. - Misliš li da će mu sat ili dva biti dovoljno? — Ne, draga. Radije računaj s mjesec ili dva. Do tada ćeš se držati podalje od njega. Razumiješ li? Zalupio je vratima iza sebe prije nego što se stigla pobuniti zbog njegove skandalozne naredbe. Nije mogla vjerovati daje doista mislio to što je rekao. Ne može očekivati od nje da zaboravi vlastita brata. Začuvši Urlicovo gugutanje pokrenula se iz obamrlosti. Svr-nuvši pogled na njega vidjela je kako se smiješi. Raspoloženje joj se istog trenutka popravilo. Privila gaje uza se i ponijela u njegovu sobu. Ostatak dana provela je zabavljajući se s njim. Zaključila je kako je njezin nećak nevjerojatno

GIGA

95

pametan. Mogao je otpuzati s jednog kraja sobe na drugi, brzinom koju je držala zapanjujućom. Ako može tako brzo puzati, kakav će tek biti kad počne hodati? — Morat ćemo maknuti stvari izvan njegova domašaja, kad počne hodati - rekla je Clarise. - Možete li ga načas pridržati, gospodarice? Barun želi da ovu škrinju odnesemo u njegovu sobu. Nicholaa je odlučila zanemariti naredbu svog supruga. — Ostavi je gdje jest, Clarise. Stavit ćemo u nju Urlicove stvari. Prije večere Nicholaa je poništila još nekoliko naredbi svog supruga. Jedna od njih odnosila se na večerašnji jelovnik. On je za večeru naručio prepelice. Ona je naredila da pripreme fazane. Nakon stoje, uz pomoć Alice, Urlicove privremene dadilje, stavila dijete na počinak, Nicholaa je sišla u veliku dvoranu. Vidjevši daje dug stol premješten u sredinu sobe ispred kamina, naredila je da ga vrate na prijašnje mjesto. Budući da su joj sluge bile odane, požurile su izvršiti njezinu želju. Royce za vrijeme večere nije ničim pokazao da je opazio kako njegove naredbe nisu izvršene. Jednostavno je sjeo za stol i s užitkom se bacio na hranu. Večera se odvijala u ugodnom raspoloženju. Lawrence i Ingelmar pridružili su im se za stolom. Veći dio vremena muškarci su razgovarali o Royceovim planovima za preureñenje dvorca. Ipak, njezin muž bio je prilično neodreñen. — Namjeravaš li sagraditi novi zid ili učvrstiti postojeći? -upitala je Nicholaa. - Ne razumijem zašto bi to učinio. Dovoljno je čvrst. — Ne gospo, nije — rekao je Ingelram. Nicholaa je svrnula pogled na vazala. - Nije? Ingelmar je bio toliko opčinjen ljepotom svoje gospodarice da se nije mogao sjetiti o čemu su razgovarali. Od pogleda u njezine velike plave oči, izgubio je razum. Kad mu se nasmiješila, srce mu je na trenutak prestalo kucati. Zaustavio je dah. Lawrence gaje munuo laktom u rebra pa se pribrao. Ispod okaje pogledao baruna i vidio kako se mršti. — Bi li nas ispričao, Ingelrame? — rekao je Royce. Mladić je tako brzo ustao daje pritom srušio stolac. Hitro ju je podigao, naklonio se i požurio prema izlazu. — Što mu je? — začudila se Nicholaa. — Takav je zbog vas, gospodarice - rekao je Lawrence. Nicholaa se naglo ispravila. — Zbog mene? Ali, jedva sam progovorila i riječi s njim. Nisam ga mogla uznemiriti. Bio je čudan tijekom cijele večere, zar ne Roycee? Pričekala je da suprug potvrdi, pa ponovo svrnula pogled na Lawrenca. —Eto, i Royce je to opazio. Ingelram je jedva dotakao hranu — rekla je, kratko pogledavši u smjeru njegova tanjura. — Sigurno se ne osjeća dobro. Lawrence se osmjehnuo. Ingelram nije bio bolestan. Mladić nije jeo zato jer je bio zauzet zurenjem u njihovu prelijepu gospodaricu. Ništa neobično, zaključio je, jer doista je bila čarobna. Jedan pogled njezinih plavih očiju bio je dovoljan da muškarac zaboravi na sve. Nicholaa se pitala što je Lawrenceu smiješno. Bilo je to doista neobično ponašanje na njezinu primjedbu daje Ingelram možda bolestan. Svrnula je pogled na supruga. I on se osmjehivao. Očito je dobre volje, zaključila je. Odlučila je iskoristiti priliku. — Kako je Justin? - upitala je. Slegnuo je ramenima i promijenio temu. — Lawrence, čim završiš s večerom, pozovi sve sluge ovamo, — Zašto? - upitala je Nicholaa. — Želim razgovarati s njima. Pretvarala se da nije vidjela njegov prodoran pogled. — Većina ih je već pošla na spavanje, mužu. Ustaju prije zore. Royce se pretvarao da nije čuo stoje rekla. - Lawrence? - Naravno, barune — rekao je vazal. — Osobno ću se za to pobrinuti. Nicholaa se ponovo usprotivila. Položio je ruku preko njezine i stisnuo je. Čim je Lawrence napustio dvoranu svrnuo je pogled na suprugu. — Ne preispituj moja nareñenja, Nicholaa. Nikada. - Nisam preispitivala tvoja nareñenja - pobunila se. Pokušala je izvući ruku ispod njegove, ali nije ju puštao. - Samo sam bila znatiželjna. Molim te, reci mi zašto želiš upravo sada razgovarati sa slugama? Prilično je kasno. — U redu — odvratio je. —Jutros sam im dao odreñena nareñenja koja očito nisu izvršena. Svatko tko ne poštuje moje naredbe, morat će napustiti ovo imanje. Nicholaa se zgranula. - Napustiti ovo imanje? Ali, kamo bi otišli? Tu je njihov dom. Ne bi ih valjda

GIGA

96

izbacio? - Prokletstvo, nije me briga kamo će otići - odbrusio je. -Jesu li ta... nareñenja bila osobito važna? -Ne. — U tom slučaju... — Svako nareñenje mora se izvršiti — rekao je. - Nije na vojnicima ili slugama da razmišljaju o njegovoj važnosti. Nicholaa je bila toliko srdita zbog njegove tvrdoglavosti i nepopustljivosti da bi najradije vrištala. No bila je previše zabrinuta za dobrobit svojih slugu da bi svañom pokušala riješiti problem sa svojim bahatim suprugom. Znala je da im time ne bi ni najmanje pomogla. - Bi li im dao drugu priliku? Nije moguće da ćeš ih izbaciti samo zato što su jednom pogriješili. — U ratu ne postoji druga prilika. — Ovo nije rat. O da, jest, pomislio je. On i ona bili su u ratu. Znao je daje poništila njegove naredbe. Sada je želio da to prizna. Zatim će joj ponovo objasniti važnost organizacije i nužnost hijerarhije, a na kraju će je podsjetiti gdje je njezino mjesto na njegovu imanju. Zamalo se glasno nasmijao. Njegova žena bila je toliko srdita daje teškom mukom sjedila na stolcu. Obuka je počela. — Ne povisuj glas na mene, Nicholaa - blago je izgovorio. Dugi trenutak bez riječi gaje promatrala. Ne šali se, zaključila je. Duboko je udahnula. Nije mogla dopustiti da sluge trpe posljedice njezine pogrešne prosudbe. — Nešto bih te zamolila, mužu moj. -Što? — Dopusti mi da se prva obratim slugama. Laknulo joj je kad je pristao. Opazila je kako su mu oči kratko bljesnule, no nije razumjela zašto. Sluge su žurno ušle u dvoranu. Neki od njih bili su u noćnim ogrtačima. Nicholaa je ustala, obišla stol i stala pred njih, ruku prekriženih na prsima. Pogled joj je bio miran i otvoren. Alice je posljednja ušla u dvoranu. Nicholaa joj je kimnula. — Moj suprug ljubazno mi je dopustio da vam se prva obratim - započela je, sretna što joj glas ne podrhtava. No srce joj je zato lupalo kao ludo. - Gospodar vam je danas dao odreñena nareñenja. Nekoliko slugu je kimnulo. Nicholaa se nasmiješila. — Noja sam vam naredila da ih zanemarite. Bilo je to vrlo nepromišljeno od mene — dodala je. - I stoga se želim ispričati, jednako vama koliko i njemu, zbog nereda koji sam izazvala. Slijedio je teži dio. Prije no što počne, morala je duboko udahnuti. — Ubuduće, želim da poštujete nareñenja moga supruga. Dogodi li se da vam ja izdam nareñenje suprotno njegovu, molim vas da me na to podsjetite. Imanje sada pripada njemu, i morate mu biti odani, bez obzira na sve. Clarise je istupila korak naprijed. - Čak i ako je to u suprotnosti s vašim željama, gospodarice? Nicholaa je kimnula. - čak i onda. Ima li još pitanja? - Što ako nam vi nešto naredite, a barun to poslije promijeni? - upitala je Alice. — U tom slučaju izvršit ćete njegovo nareñenje, Alice. Služavka je kimnula. Nicholaa se svim silama trudila zadržati osmjeh. — Moj suprug sada će vam se obratiti — rekla je i krenula prema izlazu, svim srcem se nadajući da je Royce neće pozvati da se vrati. Znala je da neće uspjeti zadržati mir ako to učini. Cijelim tijelom tresla se od srdžbe. Uspinjući se na kat mrmljala je kletve sebi u bradu. Royce je bio običan gad. Prvo joj je oteo posjed, a sada je bio spreman na sve da joj uskrati bilo kakav nadzor nad njime i njezinim slugama. Bilo je to podlo i nepošteno. Zašto uvijek ona mora biti ta koja se povlači? Vjerojatno zato što su Normani pobijedili u ratu, zaključila je. Ipak, bila je njegova žena. Ne bi li trebao uvažiti i njezino mišljenje? Stigavši do vrata svoje bivše sobe odlučila je provjeriti je li s Urlicom sve u redu. Usto, pogled na maleno stvorenje podsjetit će je zašto se trudi izaći nakraj sa svojim svojeglavim mužem. Trudila se ući što je moguće tiše kako ne bi probudila usnulo dijete. Dok je zatvarala vrata učinilo joj se daje vidjela sjenu koja je kliznula s njezine lijeve strane. Nagonski se okrenula i zamalo vrisnula, no teška muška ruka prekrila joj je usta. Napadač ju je čvrsto privio uz svoj, poput kamena tvrdi prsni koš. Ponašala se poput životinje uhvaćene u klopku. Ugrizla gaje za ruku i zarila nokte u njegovu nadlakticu.

GIGA

97

— Prokletstvo, Nicholaa. Prestani. To sam ja, Thurston. Istog trenutka se opustila. Thurston je maknuo ruku s njezinih usta i okrenuo je prema sebi. Nije mogla vjerovati daju tu. Zamalo je poskočila od veselja. I straha. — Jesi li sišao s uma, Thurstone? — prošaputala je. — Previše riskiraš. Kako si ušao? Nebesa, ako te nañu ovdje... Privukao ju je k sebi i čvrsto zagrlio. — Ušao sam kroz tajni prolaz. Morao sam te vidjeti i uvjeriti se da si dobro. Prokletstvo, zamalo sam te ubio, zar ne? Kada sam vidio tvoju kosu, znao sam da si to ti. Bol u njegovu glasu probola ju je do srca. — Bila je to samo mala ogrebotina — lagala je. — Ciljao sam u Normana, no u posljednji trenutak bacila si se na njega. Zašto si to učinila? Jesi li ga pokušala zaštititi? Tako je barem izgledalo, no to doista nema smisla. Jesi li me prepoznala? -Jesam. Pretpostavila sam daje Royce tvoja meta. — Royce? On te zarobio? — Ne - prošaputala je. — On je moj muž. Thurston je prilično loše primio tu vijest. Stisnuo joj je nadlaktice toliko jako daje znala da će joj ostati modrice. Iz pogleda su mu frcale iskre. Nicholaa se iščupala iz njegova stiska istodobno panično pokušavajući naći rijeci kojima bi ga smirila. - Puno je toga što ti moram objasniti, Thurstone — u hipu je izgovorila. - Ne osuduj me dok ne saznaš sve činjenice. Primila ga je za ruku i povela na drugi kraj sobe, dalje od usnula djeteta. Mjesečina je bacala blijede sjene na njegovo lice. Upalila je svijeću i pogledala ga. Thurston je bio visok i jak koliko i Royce, no za razliku od njega bio je plavokos i bez ožiljka na licu. Bio je vrlo pristao, čak i kad bi se mrštio, kao što upravo jest. Ipak, izgledao je prilično umorno. — Ne smiješ više dolaziti ovamo — rekla je. — Royce je pronašao većinu tajnih prolaza i dao ih zatvoriti. Pitanje je dana kada će pronaći i taj koji vodi u ovu sobu. Ne želim da nastradaš. — Nicholaa, jesu li te prisilili da se udaš za tog Normana? Nije mu mogla objašnjavati sve pojedinosti koje su dovele do njezina vjenčanja. Znala je da ionako ne bi shvatio. Duboko je udahnula. - Ne — odvratila je. Odbio je vjerovati joj. - Nisi bila prisiljena? — Ne - ponovila je. — Sama sam ga odabrala za muža. Ako je netko bio prisiljen na brak, onda je to bio on, a ne ja. Thurston se oslonio na zid pokraj prozora. U daljini je odjeknuo prasak groma. Nicholaa je poskočila. Njezin brat, ruku prekriženih na prsima, bez riječi je zurio u nju. — Zašto si to učinila? - napokon je upitao. Znala je da bi ga istina još više razjarila. - Kad bi mog muža upoznao u drugačijim okolnostima, znao bi zašto - rekla je. — Royce je dobar čovjek, Thurstone. Lijepo se odnosi prema meni. — On je Norman. Riječi koje je izgovorio bile su ispunjene ledenim prezirom. Od bijesa koji je osjetila u njegovu glasu, želudac joj se stegnuo u čvor. Razljutila se. - Rat je završen, Thurstone. Ako ne klekneš pred Williamom i ne zakuneš mu se na lojalnost, bit ćeš ubijen. Preklinjem te, učini to. Ne želim da umreš. Odmahnuo je glavom. - Rat nije završen - odvratio je. -Otpor je svakim danom sve jači. Samo je pitanje vremena kada ćemo tog kopilana srušiti s prijestolja koje je zauzeo. — Ne smiješ vjerovati u takve budalaštine — zavapila je. Thurston je umorno uzdahnuo. - Živjela si odvojena, Nicholaa. Jasno mije da ne možeš shvatiti. Vrijeme je da poñemo. Moji ljudi čekaju nas izvan zidina. Umotaj Urlica u pokrivače. Požuri, prije nego što oluja stigne do nas. Nicholaa je bila previše zaprepaštena da bi odmah odgovorila. Thurston je zakoračio prema njoj. Ustuknula je. - Ne mogu poći s tobom. Royce je moj muž. Moram ostati ovdje. — Naravno da ne moraš. Nije ti mjesto uz njega - s gañenjem je izgovorio. Želudac joj se ponovno stisnuo u čvor. Pognula je glavu. — Ne želim otići. Dugi trenutak prošao je u napetoj tišini. — Neka se Bog smiluje tvojoj duši, Nicholaa - drhtavim glasom progovorio je Thurston. — Voliš ga, zar ne? Nikada prije Nicholaa nije o svojim osjećajima prema Roycu razmišljala na taj način. No došlo je vrijeme da se suoči s istinom. — Da, volim ga. Povrijeñen njezinim priznanjem, Thurston se nije uspio svladati. Pljusnuo juje. Udarac ju je gotovo oborio s nogu. Zatetu-ralaje. Ipak, istog trenutka se pribrala. Obraz joj je gorio, ali nije ispustila ni glasa. Jednostavno je stajala, pogleda uprta u brata.

GIGA

98

Nikad dosad nije je udario. Po naravi je oduvijek bio lako zapaljiv, no razum bi u pravilu prevladao. Sve je to zbog rata, pomislila je. Rat gaje pretvorio u stranca. — Izdajico — prezirno je izgovorio. Uvreda ju je zaboljela više od udarca. Oči su joj se ispunile suzama. Očajnički je pokušavala pronaći način kojim bi doprla do njega. - Volim te, Thurstone - rekla je. - I bojim se za tebe. Srce ti je izjedeno mržnjom. Trebao bi misliti na svog sina. Urlic te treba. Zaboravi ponos i misli na njegovu budućnost. Odlučno je odmahnuo glavom. — Mom sinu nema budućnosti uz Normane - tiho je izgovorio. - Gdje je Justin? Je li još uvijek u samostanu? Način na koji je promijenio temu, razljutio juje. Je li moguće da mu vlastiti sin znači toliko malo da ne želi razmišljati o dužnosti koju ima prema njemu? — Odgovori mi, Nicholaa — zahtijevao je. - Gdje je Justin? — Ovdje je — rekla je i posegnula za njegovom rukom. Odgurnuo ju je. — Molim te, ne budi takav — prošaputala je. —Justin je htio umrijeti, ali Royce je odbio dići ruke od njega. Thurston je ostao posve hladan na njezino vatreno uvjeravanje. - Gdje, ovdje? — Smješten je s ostalim vojnicima. - Bože, kakve li sramote — uzdahnuo je. - Royce je obećao da će mu pomoći. Thurston je odmahnuo glavom. — Prenesi mu moju poruku. Reci mu da ga nisam zaboravio. Vratit ću se po njega... uskoro. - Ne! - i protiv svoje volje, glasno je uzviknula. Zvuk se odbio od zidova. Urlic se promeškoljio i tiho zaplakao. Nicholas je požurila prema kolijevci, nagnula se nad njega i nježno ga pomilovala po leñima. Umiren, stavio je palac u usta i zatvorio oči. - Makni se od njega — dobacio je Thurston. - Ne želim da više staviš i prst na moga sina. Glas mu je bio ispunjen tolikim gañenjem da se osjetila poput gubavca. Naglo se ispravila i zagledala u svog brata. Urlic bi vjerojatno ponovo zaspao da se vrata nisu naglo otvorila, dvaput udarivši o zid prije nego što su se zaustavila. Nicholaa je poskočila. Urlic je zavrištao. Royce je stajao u dovratku, raširenih nogu i čvrsto stisnutih šaka. Bio je to borbeni stav, prilično zastrašujuć, no ono što je Nicholau istinski prepalo, bio je njegov pogled. Živa je. Bilo je to prvo stoje pomislio kad ju je ugledao. Upravo su uspinjao stubama kad je začuo njezin vrisak. Srce mu je na trenutak prestalo kucati. Kao sumanut pojurio je prema Urlicovoj sobi. U tih nekoliko kratkih trenutaka kroz glavu su mu prošli svi mogući scenariji, jedan strasniji od drugog. No stajala je tamo i po svemu sudeći, nije bila u opasnosti. Dugi trenutak zurio je u nju, čekajući da mu ta spoznaja dopre do mozga. Nicholaa je namjerno držala lijevu stranu lica okrenutu od pogleda svog supruga. Po izrazu njegova lica znala je da kipti od bijesa. Kad bi vidio da ju je Thurston udario, sigurno bi zaboravio daje po prirodi vrlo strpljiv čovjek i postao nerazuman poput njezina brata. Pod bilo koju cijenu odlučila je spriječiti sukob. No nije znala kojeg od njih bi prvog pokušala umiriti. Dijete je još uvijek plakalo, iako se činilo daje prostor izmeñu njih ispunjen muklom tišinom. Ipak, Urlic nije bio u opasnosti. Nego Royce. Jer, Thurston je naglo zakoračio prema njemu. Stala je nasred sobe, izmeñu dvojice protivnika. Oba su bez riječi zurila u nju. Pogledala je jednog, pa drugog. I pojurila prema svom suprugu. Bacila mu se u naručje. — Molim te, budi strpljiv - prošaputala je. - Molim te. Bila je toliko uznemirena i očajna da se sažalio nad njom. Njezin jad dopro je do njegovog srca. Kratko ju je stisnuo za ohrabrenje i gurnuo iza sebe. Bez riječi se zagledao u svog neprijatelja. Thurston mu je prišao korak bliže. Royce se leñima oslonio na dovratak i prekrižio ruke na prsima. Njegov opušten stav zbunio je Thurstona. Zastao je. - Očekivao sam te ranije, Thurstone. Royceov izraz lica bio je miran, kao i ton kojim mu se obratio. Thurston se još više zbunio. No brzo se oporavio. -Je li ti Nicholaa rekla za tajni prolaz? Royce je odrečno odmahnuo glavom. Osjetio je kako ga Nicholaa odostraga u strahu povlači za rukav. Znao je daje prestravljena. Nije želio produljivati njezine muke.

GIGA

99

- Na tebi je odluka, Thurstone - rekao je. Glas mu je bio čvrst i hladan. Nicholaa je pokušala stati uz njega, no ponovo ju je odgurnuo iza leña. Pogled mu je bio uprt u Thurstona. — Izaberi - ponovio je. — Otpaši mač i prisegni mi na odanost ili... - Ili što? - rekao je Thurston. — Urnri? Neće ići, Normanu. Ti ćeš biti taj koji će umrijeti. - Ne - vrisnula je Nicholaa. Istog trenutka osjetila je stisak ruke na ramenu. Okrenuvši se, ugledala je Lawrencea. - Barune? - upitao je Lawrence. Royceov pogled ostao je prikovan uz Thurstona. - Odvedi moju ženu u našu sobu, Lawrence. Ostani tamo s njom. Vazal se morao boriti s Nicholaom da pusti rukav Royceove košulje. — Ne — ponovo je vrisnula. — Dijete, Royce... dopusti mi da ga uzmem. Thurston ju je prostrijelio pogledom. — Urlic ostaje gdje jest, Nicholaa. Sama si odabrala svoj put. Poražena, pustila je Royceov rukav. Ukočenih ramena zakoračila je u hodnik. Lawrence joj je položio ruku na rame i zatvorio vrata. Thurston je prišao još korak bliže Royceu. — Trebao si dopustiti svom vazalu da ostane. - Zašto? - Da ti pomogne - nasmijao se. - Sada si samo moj, kurvin sine. Ubit ću te. Royce je polako odmahnuo glavom. - Ne, nećeš me ubiti Thurstone. Tako mi Boga, volio bih da pokušaš — dodao je pa duboko uzdahnuo. - Onda bih te mirne savjesti mogao ubiti. S užitkom bih to učinio, kad time ne bih unesrećio svoju ženu. - Izdala je vlastitu obitelj. Royce je podigao obrve. Svim silama trudio se zadržati provalu bijesa. — Kada je točno postala izdajica? — polako je upitao, trudeći se da mu glas i dalje zvuči mirno. -Je li to bilo prije nego što si joj okrenuo leña ili poslije toga? - Okrenuo joj leda? Ne znaš o čemu govoriš. - Doista? Ostavio sije da se snañe kako znade i umije — odvratio je Royce. — I još si joj natovario svog sina na grbaču. Dala je sve od sebe da ga zaštiti, a ti se još usuñuješ pljunuti na njezinu žrtvu. Naravno da si joj okrenuo leda. - Morao sam poći na sjever — promrsio je Thurston. - Ah, da, sjever - u hipu je odvratio Royce. - Tamo si ostavio brata na samrti, zar ne? Thurstonovo lice osulo se crvenim mrljama. Jedva se suzdržao da ne potegne mač i ubije prokletog Normana. Sav je bio obuzet mržnjom. — Čuo sam da je Justin mrtav - rekao je. Royceu se učinilo da u njegovim riječima nije cijela istina. — Ne — rekao je. — Cuo si da je ranjen. A nakon što si saznao koliko je njegova ozljeda teška, ostavio si ga da umre. Tako se zapravo dogodilo, zar ne, Thurstone? S jednom rukom bio je ti je posve beskoristan u borbi. Thurston je bio previše potresen Royceovim riječima da bi mogao ostati hladan. Norman se očito trudio proglasiti ga odgovornim zbog položaja u koji je došao njegov brat. - Nastavio sam se boriti da bih ga osvetio — rekao je. Royceu se smučilo od pogleda na njega. Do tog trenutka nije znao istinu i kad mu je rekao daje ostavio brata da umre, bilo je to samo nagañanje. Začuvši Thurstonov jadan pokušaj opravdanja, shvatio je daje bio u pravu. Kurvin sin doista je ostavio brata da umre. —Justin to zna, zar ne? - upitao je. Thurston je slegnuo ramenima. — On to razumije. Osim ako i on nije postao izdajica? - upitao je. -Je li ti rekao što se dogodilo? Ilije Nicholaa iskoristila njegovo stanje da ga uvjeri kako će mu biti dobro uz Normane? Royce mu nije odgovorio. - Reci mi - započeo je — smatraš li sestru izdajicom zato što se udala za mene ili zato što je još uvijek živa? — Postala je izdajica na temelju vlastita priznanja. — Kakvog priznanja? — Rekla je da te je sama odabrala za muža - promrsio je Thurston. — Nitko je nije prisilio na to. Dopustila je daje takneš, zar ne? Nebesa, moja vlastita sestra u krevetu s Normanom. Sad mi je žao što joj ona strijela nije probola srce. Royce je izgubio samokontrolu. Thurston se nije imao vremena pripremiti na udarac. Njegov protivnik bio je previše brz. Od udarca šake posred lica odletio je ravno prema kaminu. Leñima je snažno udario o kamenu policu. Trenutak potom, s treskom se srušila na pod.

GIGA

100

Thurston se polako osovio na noge. Nos mu je bio krvav. Royceu bi se više sviñalo daje to bio vrat. Glasan dječji vrisak pomogao mu je da se smiri. Krajičkom oka okrznuo je kolijevku ne bi li se uvjerio kako je s djetetom sve u redu, a zatim nogom otvorio vrata skrivena u drvenom zidu. — Dopustio sam ti ulaz, Thurstone, jer sam želio s tobom razgovarati. Sada želim čuti ime čovjeka koji je prijetio mojoj ženi dok je bila u Londonu. Nakon toga pustit ću te da nestaneš odavde. Thurston je odmahnuo glavom. - Nemam pojma o čemu pričaš - promrmljao je i nadlanicom otro krv s usana. — Nitko od naših nije u Londonu... zasada - dodao je. - No to će se uskoro promijeniti. Od vaših više neće ostati ni... — Poštedi me svojih govorancija — prekinuo ga je Royce. — Hoću istinu. Reci mi ime tog Saksonca ili ću ga silom izvući iz tebe. Urlicovo vrištanje konačno je doprlo do Thurstona. Prišao je kolijevci i uzeo sina u naručje. Nježno gaje milovao po leñima pokušavajući ga umiriti. — Uzet ću sina sa sobom. — Ne, nećeš - odvratio je Royce. — Hladno je i pada kiša. Razboljet će se u takvim uvjetima. Osim toga, ne možeš mu osigurati sve što mu je potrebno. Nicholaa i ja možemo. Nudim ti nagodbu — rekao je, prije nego što se Thurston stigao usprotiviti. — Kada nadeš sigurno mjesto za dijete, pošalji nekoga po njega. — Pustit ćeš ga? Royce je kimnuo. — Dajem ti svoju riječ — odvratio je. — Takoñer, želim da mi se zakuneš da ne znaš tko je prijetio mojoj ženi. — Ispričaj mi što se dogodilo — rekao je Thurston. Royce mu je ispričao o ženi koja je Nicholai dala bodež i rekla joj da ga ubije. Po Thurstonovu izraza lica zaključio je da prvi put čuje o tome. — Saksonskim plemićima koji su se Williamu zakleli na vjernost, očito se ne može vjerovati — rekao je Thurston. — Ali, ni jednom od njih nismo dali takvo nareñenje. Radije provjeri svoje ljude - dodao je. - Saksonci ne šalju žene da obave njihov posao. Royce mu je povjerovao. Promatrao je kako stavlja dijete natrag u kolijevku. Thurston je bio njegov neprijatelj, no bio je i Nicholain brat. Strpljivo je čekao da se oprosti sa sinom. Thurston je duboko udahnuo. Razum mu je govorio daje Norman u pravu. Nije mu bilo lako ostaviti sina u neprijateljskom gnijezdu. Morat će vjerovati Normanu da će održati riječ. To mu je bilo još teže. - Bit će najbolje da Urlica preuzme obitelj moje žene. Kada doñu po njega, daj im ga. Bila je to naredba a ne zamolba. Royce je kimnuo. - Nemam ništa protiv da doñu — rekao je. - Budem li se uvjerio da će Urlicu s njima biti dobro, dat ću im ga. Odlazi sad, Thurstone. Moje strpljenje je pri kraju. Thurston je bacio kratak pogled na sina i uputio se prema stubama skrivenim iza otvora u zidu. - Oslobodi se mržnje, Thurstone, prije no što bude kasno. Nemoj dopustiti da te uništi. Ako je Nicholain brat i čuo njegove riječi, nije mu to dao do znanja. Uputio se niz stube da se nije osvrnuo. Royce je zatvorio vrata tajnog prolaza i uputio se prema kolijevci. Urlic je ponovo u sav glas vrištao. Podigao gaje i naslonio na rame onako kako je Nicholaa to činila i počeo mu šaptati šašave riječi kojima bi se njegova žena redovito služila kad bi željela uspavati dijete. Djelovalo je. Urlic se u tili čas smirio. Otvorio je vrata i u hodniku ugledao Ingelrama. Naredio mu je da se pobrine da tajni prolaz bude zatvoren, kako iznutra tako i izvana. Alice je stajala kod stuba. Pozvao ju je k sebi. - Sve je u redu s Urlicom - rekao je, vidjevši njezin zabrinut pogled. - Nije ozlijeñen. Urlic je bio potpuno budan. Širom otvorenih očiju osvrtao se oko sebe. Ugledavši Alice, pružio je ručice prema njoj. Primila gaje u naručje. — Smirili ste djetešce — rekla je. — Bilo bi bolje da požurite smiriti i vašu ženu — dodala je i istog trenutka po-rumenjela. — Barune, oprostite mi na otvorenosti, ali zaista sam zabrinuta za nju. Sigurna sam daje izvan sebe od brige. Royce je kimnuo. — U pravu si, Alke. Zasigurno jest - složio se. Pomilovao je Urlica po glavi i uputio se niz hodnik. Tako mu svega, najradije bi izbjegao neugodan zadatak koji gaje čekao. Osjećao se posve nesposobnim izvršiti ga. Nije imao pojma kako bi, i čime, utješio svoju ženu. Ušavši u sobu ugledao ju je kako stoji kraj prozora i zuri u mrak. Cim je začula kako se vrata otvaraju,

GIGA

101

okrenula se. Od njezina pogleda stegnulo gaje u prsima. Bila je prestravljena. Royce je teško uzdahnuo. Pretpostavio je kako misli daje ubio njezina brata, i čeka da joj to potvrdi. Lawrence je stajao uz kamin. Izraz njegova lica bio je pun olakšanja. — Gospa Nicholaa bila je izvan sebe od brige — rekao je, utvrdivši očito. Royce nije skidao pogled sa svoje žene. - Brinula se bez potrebe — rekao je. — Njezin brat je živ. S osmjehom na licu Lawrence se uputio prema izlazu. - Nije bila zabrinuta za Thurstona, barune. Nego za vas — rekao je i nestao u hodniku, zatvorivši za sobom vrata. — Nisam bila zabrinuta za tebe — rekla je Nicholaa. — Lawrence je upravo rekao da jesi. -Lagao je. — Lawrence nikada ne laže. Oči su joj se ispunile suzama. — Trebala bih te mrziti, Roycee. Da, doista bih. Otkad sam te srela, život mi se pretvorio u najgoru noćnu moru. Pogledaj me - vrisnula je. - Imam ožiljke na obje ruke. Ijedan koji mije unakazio rame. I sve to zahvaljujući tebi. Razvezala je pojas i bacila ga na pod pa hitnula cipele s nogu. — Zato što si prokleti Norman. Sve je to tvoja krivica. Skinula je haljinu preko glave i bacila je u kut pa počela svlačiti podsuknju. — Dakle? - u dahu je izgovorila. - Nemaš ništa reći na to? Nije čekala da odgovori. — Ne bih imala te ružne ožiljke da se nisi pojavio u mom životu. — Mislio sam da si sklona nezgodama. Zaključio je da nije čula njegovu primjedbu jer nastavila je nabrajati njegove mane i propuste. Poželio se nasmijati, no suzdržao se. Sudeći prema svemu, bio je kriv i za oluju koja je upravu bjesnjela. Pustio ju je da galami. Mogao je razumjeti njezinu očajničku potrebu da istrese iz sebe svu nagomilanu srdžbu i sve strahove. Naravno, nije se usudila pitati što je s Thurstonom i Urlicom. Od trenutka kada je sa sebe svukla sve osim korzeta, Nicholaa je ostala bez riječi. Pognute glave, šutke je kršila ruke. Izgledala je posve poraženo. -Jesi li me sada spremna saslušati? - upitao je Royce. Nije mu odgovorila. - Nicholaa, doñi ovamo. - Ne — odvratila je pa prešla preko sobe i stala ispred njega. — Nikada više neću poslušati ni jednu tvoju naredbu, Roycee - rekla je. Zaključio je kako nije najbolji trenutak da joj kaže kako je to upravo učinila. Zagrlio ju je i pokušao privući bliže k sebi. Odgurnula gaje od sebe. — Niti ću dopustiti da me ikada više takneš. Royce se nije dao smesti. Privukao ju je k sebi i čvrsto zagrlio. Znao je da žudi za utjehom. Naslonila je glavu na njegovo rame i počela nezadržljivo jecati. Baš poput Urlica, pomislio je. Nije ju pokušavao nagovarati da prestane. Naslonio je bradu na njezino tjeme i čekao da prestane. Prednji dio njegove košulje bio je potpuno mokar kad gaje napokon prestala natapati suzama. Narednih nekoliko minuta nastavila je štucati. Bila je zgrožena vlastitim ponašanjem, ali nije si mogla pomoći. Olakšanje koje ju je preplavilo kad je vidjela kako Royce ulazi u sobu, bilo je doista ogromno. Kada se uvjerila daje s njim sve u redu, posve je izgubila nadzor nad svojim osjećajima. Drhtala je od iscrpljenosti i hladnoće. Royce ju je čvršće pri-vio u zagrljaj. - Trebala bi poći u krevet prije nego što se smrzneš — tiho je rekao. Nije se obazirala na njegov prijedlog. Nije znala zašto, no željela je da je još malo drži u zagrljaju. - Sigurno misliš da se ponašam poput djeteta — rekla je. - Nisam ništa bolja od Urlica. - Istina - rekao je. — No mirišeš bolje od njega. Znala je da se šali. Očito ju je želio oraspoložiti. Bilo je to prilično čudno, s obzirom na dramu koja se netom dogodila. - Roycee? -Da? Dugi trenutak je šutjela prije nego stoje smogla snage da postavi svoje pitanje. —Jesam li doista izdajica? — Naravno da nisi. Na srditost u njegovu glasu, trgnula se. — Molim te, ne ljuti se na mene — prošaputala je. - Večeras je bilo previše srdžbe.

GIGA

102

Primio ju je za bradu i prisilo je da ga pogleda. — Nisam ljut na tebe, Nicholaa. Nego na Thurstona. On te nazvao izdajicom, zar ne? Oči su joj se ponovo ispunile suzama. Bio je istinski zaprepašten da ih još ima. — Nebesa, Nicholaa, nemoj opet počinjati. Gotovo je. Thurston je živ i zdrav. — Znam da jest - zajecala je. - Brinula sam se za tebe. Začudila gaje žestina njezina uvjerenja. Nije bio siguran bi li to trebao gledati kao na uvredu. — Zar tako malo vjeruješ u moje sposobnosti? Odmahnula je glavom. - Tvoje sposobnosti nemaju veze s tim. — Ne? — začudio se. Izgledao je posve zbunjen. — Naravno da ne - odvratila je. — Kako to misliš? — Thurston je moj brat. — To mije poznato. — Poznajem ga bolje od tebe. — Dakako. — Ima puno lijepih osobina. — Da se nisi usudila pokušati opravdati njegovo ponašanje. Pokušala se izvući iz njegova naručja. Nije ju pustio. Ponovo je tražio da ga pogleda. Vrhovima prstiju lagano je prešao po njezinu obrazu. — To je njegovo djelo, zar ne? — upitao je, pogleda uprta u modricu na njezinu licu. — Kažeš li mi da te nije htio udariti, jamčim ti da ću izgubiti strpljenje. — Kako znaš da me udario? Je ti on to rekao? — Nicholaa, obraz ti je pokriven modricama s otiskom prstiju muške ruke. Eto kako znam. Zadrhtala je od bijesa u njegovu glasu. — Ne, nećeš izgubiti strpljenje - tiho je progovorila. - To je ono što ti pokušavam objasniti. Thurston se teško suzdržava. Otkad je bio dječak, reagirao bi prije nego što bi razmislio. Otac je zbog toga bio očajan. Nije ga uspio naučiti da se obuzda. Moj se brat ne bori časno, Roycee. Za razliku od tebe. Royceovim licem razlio se osmjeh ispunjen nježnošću. — Otkuda bi ti mogla znati kako seja borim? -Jednostavno znam - odvratila je. — Imaš izgrañene stavove i držiš do pravih vrijednosti. Znaš vladati sobom i osobito si strpljiv. Na putu u London, kad sam uporno bježala, ni jedan jedini put nisi izgubio strpljenje nakon što si me ulovio. Odjednom se osjetila vrlo umornom. Ponovo je naslonila glavu na Royceovo rame. - Rat je promijenio Thurstona. Pun je mržnje. Ne bi se pošteno borio. — Uvjerena si da ja bih? — Naravno. Poljubio ju je u tjeme pa podigao i ponio prema postelji. Nije mogao prikriti osmjeh. Vjerojatno nije bila svjesna kakav mu je kompliment upravo dala. Nije mogla znati stoje u ratu pošteno, a što ne. Očito je mislila i da na ratnom polju vladaju uobičajena životna pravila. Bila je u krivu, naravno, ali nije joj imao namjeru objašnjavati kako u ratu nema pravila. Njezino lijepo mišljenje o njemu tog trenutka previše mu je značilo da bije razuvjeravao. Spustio ju je na noge kraj postelje i posegao za vrpcom kojom su bili stegnuti krajevi njezina korzeta. — Sto radiš? — upitala je. — Skidam ovo s tebe - odgovorio je. Pokušala ga je odgurnuti i rukama pridržala korzet. — Ne želim ga skinuti. —Ja želim — odvratio je i razvezao ga. Skliznuo je na pod do njezinih nogu. Bilo joj je previše neugodno što se pred njim našla potpuno gola, da bi se prepirala. Hitro je odmakla pokrivače i uskočila u krevet. Royce je jedva stigao baciti pogled na njezino tijelo kada se pokrila do brade. Njezina sramežljivost gaje zabavljala. Na brzinu se svukao, ugasio svijeću i uvukao se u postelju. Nije ju morao nagovarati da doñe u njegov zagrljaj. Hladnoćaje to učinila umjesto njega. Nicholaa se privila uz njega da se ugrije. Okrenuo se na bok, zagrlio je, ugurao njezine noge izmeñu svojih i položio bradu na vrh njezine glave. Ubrzo je prestala drhtati. Volio ju je držati u zagrljaju. Njezin miris i njezine zamamne obline dovodile su ga do ludila. Želio ju je. Razočarano je uzdahnuo. Bilo bi to prerano za nju, zaključio je. Prošle noći ju je povrijedio i trebalo joj je vremena da se oporavi. Usto, večerašnji dogañaji prilično su je uznemirili. Morao ju je pustiti da doñe k sebi. Naravno, neće je ni taknuti.

GIGA

103

Ipak, njegovo tijelo nije se obaziralo na njegove razumne odluke. U tili čas bio je krut, bolan od žudnje za njom. Prokletstvo, u njezinoj blizini imao je nadzor nad sobom koliko i uspaljeni jarac. Nije to mogao shvatiti. Bila mu je žena. Ništa više od toga. Bio je istinski zgranut učinkom koji je imala na njega. — Sto ćeš učiniti s Thurstonom? — tiho je upitala. Osjetio je kako joj se tijelo napelo u očekivanju njegova odgovora. — Ništa - odvratio je. Nije razumjela. -Jesi li ga zatvorio? Odvest ćeš ga u London, zar ne? Ponovo se uspaničila. Kratko ju je stisnuo u naručju. - Pustio sam da ode, Nicholaa. Ta novost nesumnjivo ju je zaprepastila. Dugi trenutak nije rekla ni riječi. - Hoćeš li zbog toga imati problema? - napokon je upitala. Pitanje je bilo toliko besmisleno da se zamalo nasmijao. - Ne - suho je odvratio. — Čula sam lomljavu - rekla je. - Zvučalo je kao da se zid urušio. Čekajući odgovor stavila je ruku na njegova prsa. Dlan joj je bio nevjerojatno mekan i topao. Prstima je počela odsutno mrsiti njegove dlačice. Položio je ruku preko njezine i zaustavio je. Minuta ili dvije prošle su u tišini prije nego stoje shvatila da joj nema namjeru ništa više reći. Ipak, nije željela odustati. -Je li bilo borbe? -Ne. - Sto je onda bilo ono što sam čula? Uzdahnuo je. Po svemu sudeći, neće odustati dok joj ne kaže. - Polica od kamina srušila se na pod - pospanim glasom je progovorio. Podigla je glavu da ga pogleda i vidjela da su mu oči sklopljene. — Samo tako je pala? Sama od sebe? - Spavaj, Nicholaa. Kasno je. — Zašto si pustio Thurstona da ode? — Znaš zašto. — Zbog mene, zar ne? Nije joj odgovorio. Spustila mu je lagan poljubac u kut usana. - Hvala ti. Otvorio je oči i namrštio se. - Nemaš mi na čemu zahvaljivati — odvratio je. Zvučao je prilično hladno i odbojno. - Želio sam razgovarati s Thurstonom, i to sam učinio. Ponudio sam mu da se preda. Odbio je. Razumiješ što to znači, zar ne? Razumjela je, ali nije željela o tome govoriti. Pokušala se okrenuti od njega, ali ponovo ju je okrenuo k sebi — Neću ti dopustiti da se zavaravaš. Thurston se neće predati. Borit će se dok ne pogine. Ako ponovo doñe, morat ću ga ubiti. - Ali, što će biti s Urlicom? — zajecala je. - Thurston će se sigurno vratiti po svog sina. Ne možeš... Prisilio ju je da spusti glavu na jastuk i ugušio njezino negodovanje dugim poljupcem. Želio ju je samo umiriti, no usnice su joj bile tako meke, sočne i podatne da se nije mogao odvojiti od njih. Poljubac je ubrzo postao vruć i pohotan. Gurnuo je jezik duboko u njezina usta. Sudeći po načinu na koji je uzdahnula, to joj se sviñalo. Nebesa, želio ju je. Jezikom je klizio unutra i van u erotskoj igri koja je još jače probudila njegovu žudnju. Nije ju se mogao zasititi. Jednom rukom pridržavao je stražnju stranu njezina vrata, a drugom ju je zgrabio za stražnjicu i pritisnuo je uz svoj napeti ud. Kad ju je napokon pustio, bila je bez daha. Kao i on. Ukočena pogleda zurio je u njezine usnice. Bile su rumene i nabrekle. Izazovne. Palcem je lagano prešao preko njezine donje usnice. Srce mu je tuklo kao ludo. Nekoliko puta duboko je udahnuo pokušavajući ohladiti glavu od ludih misli. — Slušaj što ću ti reći — promuklo je izgovorio. — Thurston se neće vratiti. Poslat će nekoga iz obitelji svoje žene po Urlica. Pokaže li se da su ti ljudi vrijedni povjerenja, dopustit ću im da ga uzmu. — Ne — povikala je i pokušala ga odgurnuti od sebe. — Da - čvrstim glasom je rekao i prebacio nogu preko njezinih, tako da se nije mogla pomaknuti. — Thurston je Urlicov otac. I tvoj brat. Zato sam pristao na njegov prijedlog. Neću dopustiti da se prepireš sa mnom, Nicholaa. — Kao što nisi dao ni da se prepirem s tobom u vezi s Justi-nom? Nisi htio da ga vidim, niti si mi rekao zašto ga ne smijem vidjeti. Očekuješ previše od mene, Roycee. — Tražim samo ono za što sam uvjeren da mi možeš dati — odvratio je. — Nisam te želio povrijediti time što sam ti zabranio da vidiš Justina. — No ipak si me povrijedio. — Čini se daje tako. Nadam se da vjeruješ da to nisam namjerno učinio. Uzdahnula je. — Vjerujem da ne bi mogao biti toliko zao.

GIGA

104

— Možeš li pokušati shvatiti da to nema nikakve veze s tobom? I da sam ti zabranio da ga vidiš samo za njegovo dobro? —Justin me voli. Sigurno sam mu potrebna. — Ti si posljednja osoba koja mu je sada potrebna, ženo. Srdžba u njegovu glasu uznemirila ju je. — Ne bih mu nikada učinila ništa nažao. — O da, itekako bi - odvratio je. - Sjećam se da smo o tome govorili kada sam došao po tebe u samostan. Rekao sam ti da ću preuzeti odgovornost za njega. Nisi li čula ni riječ od svega toga? — upitao je. — Ne sjećam se - promrmljala je. — Bila sam previše uznemirena da bih te slušala. Ne mogu vjerovati da doista misliš kako bih namjerno naškodila svom bratu. Uvijek sam se brinula za njega. Budući daje najmlañi, naravno da... - Nicholaa, skrati priču. Posljednje što je Justinu potrebno jest tvoje sažaljenje. Time bi ga samo osramotila. Ne mogu ti dopustiti da mu otežaš situaciju. Ima dovoljno drugih briga. - Kakvih briga? - Prije svega, mene. Čudno, ali njegova bahata izjava ju je umirila. Srce joj je govorilo daje Royce u pravu. Justin je bio vrlo ponosan. Osjećao bi se poniženim kad bi ga vidjela u ovakvoj situaciji. Znala je da ne bi mogla prikriti zabrinutost i suosjećanje. Doista, bila bi velika pogreška kad bi vidio njezino sažaljenje. Njezin muž bio je u pravu i u vezi s Thurstonom. Obećanjem da će pustiti Urlica, oslobodio je njezina brata potrebe da se vrati na posjed. Uputila je molbu nebu da Thurston shvati koliko je sreće imao. Znala je da mu Royce neće dati još jednu šansu. Stavila je glavu na njegovo rame i sklopila oči. Odjednom se osjećala posve nedorasla svemu što joj se dogañalo. Nije imala namjeru sažalijevati samu sebe, ali otkad su Normani preuzeli vlast, sve se izokrenulo. Royce joj je podigao bradu i poljubio je u čelo, zatim u vrh nosa. - Želim te, Nicholaa - umornim glasom je prošaputao, pritisnuvši je uz postelju gornjim djelom tijela. — Spavaj, u protivnom ću zaboraviti svoje dobre namjere. Nije željela spavati. Željela je, štoviše, trebala je njegov dodir. Sve dok bude vodio ljubav s njom, moći će samu sebe zavaravati daje voli. Nije marila što će pritom lagati samoj sebi. Okršaj s Thurstonom bio je toliko bolan da joj se srce paralo od tuge. Royce joj je mogao pomoći da barem nakratko zaboravi na sve. - Rekao si da me želiš — drhtavim glasom je prošaputala i pocrvenjela. — Nadam se da nećeš promijeniti mišljenje jer i ja tebe želim. Oslonio se o lakat i pogledao je. Vidjevši kako mu je pogled zaiskrio, srce joj je počelo divljački tući. - Kako odjednom možeš biti toliko sramežljiva, a već pola sata ležiš u mom zagrljaju potpuno gola i... - Razgovarali smo... ja... zaboravila sam da nemam ništa na sebi - promucala je. - Sada sam se sjetila. Bi li me poljubio? Tada ću zaboraviti na sram. Prošle noći mije uspjelo. Odmahnuo je glavom. Sjećanje na prošlu noć ponovo je probudilo njegovu žudnju za njom. - Ne želim ti nanijeti bol. —Jednim poljupcem? To me sigurno neće boljeti. — Na tome se neće završiti, Nicholaa. Neću se moći zaustaviti. Rukama mu je obujmila lice i privukla ga k sebi. Poljubila ga je, gurnuvši mu jezik u usta. Nije surañivao. Napokon je zagrizla njegovu donju usnicu. Bio je to posve mali ugriz, no djelovao je. Promuklo je uzdahnuo i pohotno joj uzvratio poljubac. Malo zatim požuda ih je posve svladala. Nicholaa se istodobno osjećala moćnom i poraženom. Bio je to istinski čaroban osjećaj. Tijelo joj je uzavrelo od Royceove blizine. Privila se uz njega i posve se prepustila strasti. Osjetivši kako je podatna, Royce je posve izgubio nadzor nad sobom. Pokušao je usporiti, ne bi li joj dao vremena da ga poželi jednako kao stoje on nju želio, no toliko dugo bio je ukrućen, daje to postalo nemoguće. Naglo je odvojio usnice od njezinih i spustio ih u udolinu njezinih grudi, zatim niz trbuh, pa niže, sve dok se nije zaustavio izmeñu njezinih bedara. Nije se stigla usprotiviti. Njezino dahtanje od zbunjenosti uskoro se pretvorilo u tihe uzdahe užitka. To što joj je činio, bilo je prilično razorno, pomislila je. I prekrasno. Zajecalaje, tražeći još. Bila je tako slatka i mirisna. Jezikom je prelazio preko osjetljive točke skrivene izmeñu njezinih latica, a zatim ga gurnuo duboko u nju. Tijelom joj se razlila vrelina. Izvila je leña, tražeći još tog slatkog

GIGA

105

mučenja. — Roycee, molim te - prošaputala je, žudeći da joj pruži vrhunac koji samo što nije postigla. Nije se više mogao suzdržavati. Kleknuo je izmeñu njezinih bedara, podigao joj bokove i zabio se duboku u nju. Kada ju je posve ispunio, umirio se. Glas mu je bio promukao od strasti. — Boli li te? Reci mi ako te boli. Nije bila u stanju išta mu reći. Umjesto toga, obavila gaje nogama, izvila se i zarila mu nokte u ramena. Pritisak koji je osjećala duboko u sebi bio je neizdržljiv. Spustio je ruku izmeñu njihovih spojenih bedara i počeo je milovati sve dok nije posve izgubila nadzor nad sobom i počela glasno jecati. Usnicama je ponovno prekrio njezine i počeo se pomicati. Nije bio nimalo nježan. Žestoko se zabadao u nju opet i ponovo. Bila je tako vruća, vlažna i uska. Požuda gaje posve obuzela. Osjetivši kako gaje stisnula u sebi i izvila leda iščekujući vrhunac, predao se. Muklo stenjući, ispustio je sjeme u nju. U istom trenutku i Nicholaa je postigla vrhunac. Bila je posve omamljenom čarolijom koja se upravo dogodila. Čvrsto se privila uz Roycea, uživajući u valovima koji su se širili njezinim tijelom. Pomislila je kako joj se duša razdvaja od tijela, ali nije se bojala. Prepustila se tom osjećaju, znajući da Royce ne bi nikada dopustio da joj se dogodi neko zlo. Nakon stoje i posljednji drhtaj uminuo, opustila se pod njim. Pomislila je da umire. I Royce je pomislio da umire. Cijelim tijelom sručio se na nju, glasno uzdahnuvši od užitka. Njegova slatka ženica iscijedila je iz njega i zadnju mrvicu snage. I volje, zaključio je, budući da se nije mogao natjerati da se skine s nje. Trebalo je nekoliko minuta da doñe k sebi. Odjednom se zabrinuo. - Nicholaa, jesi li dobro? — Jesam — odvratila je, sretna zbog izražene brige u njegovu glasu. Royce je, pak, u njezinu glasu zamijetio neugodu. Tako mu svega, nije se mogao suzdržati. Prasnuo je u smijeh. Prije samo nekoliko trenutaka ponašala se kao pohotna divljakuša, a sada je umirala od srama. — Stoje smiješno? — plaho je upitala. - Smiješ li se meni? — Prava si radost za tijelo i dušu — rekao je. — Zato se smijem. — Roycee? -Da? - Sve će biti dobro, zar ne? Strah i tjeskoba u njezinu glasu naglo ga otrijezniše. — Brinut ću se za tebe, Nicholaa — odvratio je, izbjegavajući izravan odgovor. - Urlic će otići odavde. -Da. - Misliš li da Thurston nakon toga više neće dolaziti ovamo? - Nadam se da neće — priznao je. - Doći će po Justina. Royce je duboko uzdahnuo. Nadao se da joj to neće tako brzo doći do mozga. -Justin neće otići s njim - rekao je. - Spavaj, Nicholaa. Pobrinut ću se da zaštitim obitelj. To mije dužnost. Jest, bila je to njegova dužnost, a Royce doista nije bio čovjek koji bi okretao leña dužnosti. A ta dužnost pala je na njegova leda onog trenutka kada gaje izabrala za muža. Svim srcem je željela da nije samo dužnost to što ga tjera da ispravno postupi. Zatvorila je oči, trudeći se zaustaviti suze. Naravno, Royce će je zaštititi. No ono stoje željela, bila je njegova ljubav.

GIGA

106

TRINAESTO POGLAVLJE S Urlicom u naručju, Nicholaa je ušla u veliku dvoranu i zatekla muža u razgovoru sa starijim vojnikom kojega nije poznavala. Stajali su na mjestu gdje se stol nalazio prije nego što je Royce naredio da ga premjeste u sredinu sobe, i zamišljeno gledali u pod. Odlučila ih je prekinuti i krenula ususret mužu. Urlic je veselo gugutao i čim su mu se približili, pružio je ručice prema Royceu. - Dobro jutro, mužu - rekla je i podigla se na prste da ga poljubi, no predomislila se. Budući daje bio u društvu, nije ga željela osramotiti. No Royceu društvo po svemu sudeći nije smetalo. Primio ju je za bradu i lagano prešao usnicama preko njezinih. Odmah zatim zadržao ju je postrani i svrnuo pogled na vojnika. - Gdje smo stali, Thomase? - Upravo sam vam govorio kako je pod istrunuo na mjestu gdje upravo stojimo, barune. Pravo je čudo da nije propao -dodao je. Royce je kimnuo. — Nastavi s pregledom — rekao je. - Očekujem da nam se pridružiš za večerom. Tada ćeš mi dati svoju ocjenu. Tamnokosi vojnik naklonio se barunu, no gledao je u Nic-holau. Laganim gurkanjem podsjetila je muža na pravila uljudna ponašanja. Napokon joj je predstavio Thomasa. Čim mu se nasmiješila, Royce je počeo brojki. Jedva stoje nabrojio do pet, Thomasovim licem razlilo se rumenilo. Prokletstvo, ali svi njegovi vojnici, bili mladi ili stari ponašali su se jednako žalosno u blizini njegove žene. Bilo je dovoljno da im se nasmiješi, i od ponosnih ratnika pretvarali bi se u mekušce. Bilo je to doista sramotno. Thomas je upravo potezao ovratnik svoje košulje kao da pokušava doći do zraka. Royce mu je očima dao znak da izañe. Vidjevši kako hoda ne skidajući pogled s Nicholae, odmahnuo je glavom. Naravno, spotaknuo se. Kako bilo, brzo se pribrao i požurio van. Izgledao je poput kazališnog lutka. Nicholaa je potražila njegov pogled. — Vojnici su prili čno živčani u tvojoj blizini, Roycee - primijetila je. — Izgleda da te se boje. Osmjehnuo se. Vjerojatno je pomislio da mu je dala kompliment, zaključila je i zaustila da ga razuvjeri, no pretekao ju je. — Ali, na tebe ne djelujem tako, zar ne? Ne mogu te prestrašiti. - Jednako koliko i Urlica — odvratila je, svrnuvši pogled na dijete koje je slinilo po njegovu ramenu. - Želiš li mi sada izložiti svoje planove za današnji dan? — upitao je. — Kakve planove? — začudila se. Izgledala je kao da nema pojma o čemu govori. — Spreman sam čuti što sve namjeravaš danas obaviti. — Sto bih trebala obaviti? - Nicholaa, zar nisi slušala kada sam ti o tome govorio? Sjećaš li se da sam naglasio kako od tebe očekujem da me svakog jutra izvijestiš o tome što namjeravaš raditi tijekom dana. — Naravno da sam slušala - hitro je odvratila. - Nemoj me tako gledati. Sjećam se što si rekao. No nemam što raditi. Preuzeo si sva moja zaduženja. - Objasni što misliš pod tim - naredio joj je. Nije marila za njegov otresit ton, no poslušala ga je. - Kad me Justin i Urlic ne bi trebali, mogla bih mirne savjesti otići odavde — rekla je. — Ti me sigurno ne trebaš. Nadala se da će zanijekati. Ali nije. —Još uvijek nisi objasnila kako to da nemaš što raditi — podsjetio ju je. Slegnula je ramenima. - Očekivala sam da ćeš meni prepustiti voñenje domaćinstva. No očito je da si tu obvezu uzeo na sebe. Jučer si osoblju dao neke naredbe pa sam pretpostavila da ćeš nastaviti. — Jučer se radilo o iznimnim okolnostima — odvratio je. — Prespavala si prijepodne, sjećaš li se? Kako se ne bi sjećala? Spustila je pogled. Veći dio noći provela je budna, vodeći ljubav s njim. I toga se dobro sjećala. — Bila sam umorna — rekla je. Obrazi su joj se zarumenjeli. Royce, doduše, nije imao pojma zbog čega, no podsjetio se daje on po prirodi vrlo strpljiv čovjek. — Nije stvar u tome — rekao je. — Nego u tome da sam ta nareñenja dao u tvojoj odsutnosti. — Poput onog da se stol premjesti na sredinu prostorije? — Upravo tako. — Ali, promijenila sam tu naredbu, kao i druge, i svejedno si nezadovoljan?

GIGA

107

— Naravno. Odmahnula je glavom. - Roycee, bojim se da ne razumijem što hoćeš od mene? Doista se trudim biti razumna, ali zbunjuješ me svojim oprečnim zahtjevima. Želiš li ili ne da ja vodim domaćinstvo? — Naravno, želim da ga ti vodiš. — U tom slučaju... — Ali ne želim da poništavaš moje naredbe. Razumiješ li? — Želiš li reći da si se uzrujao jer sam poništila tvoje naredbe? — upitala je. — I zahtijevao si da se sluge okupe samo zato što... Vidjevši daje kimnuo, zašutjelaje. — Namjerno si to učinila, zar ne? - upitao je. — Što? - upitala je, znajući na što cilja. — Poništila moje naredbe — odvratio je. — Dakle? — upitao je kada nije odmah odgovorila. Spustila je ramena. U redu, morala je priznati daje prepoznao njezine motive. —Jesam - priznala je. — Zašto si to učinila? — Zato stoje to moje domaćinstvo i zato što su to moje sluge - odbrusila je. — Nisam očekivala da ćeš se uplitati tamo gdje ti nije mjesto. Odšetala je na drugi kraj sobe i polako se okrenula. - Ne uplićem se u tvoje dužnosti, a ti se ne bi trebao uplitati u moje. Zakoračio je prema njoj. — Nešto si smetnula s uma, ženo. To nije tvoje domaćinstvo, niti su to tvoje sluge. Oboje pripada meni — objasnio je. — Ubuduće — nastavio je prije nego što mu je stigla odgovoriti — više nikada nećeš sa mnom razgovarati takvim tonom. Nije povisio glas, no Nicholaaje imala osjećaj kao da joj njegove riječi grme u ušima. Čak je i mali Urlic zamijetio tu promjenu. Prestao je sliniti na Roycevu ramenu i širom otvorenih očiju zagledao se u njega. Vidjevši Alice na ulazu u dvoranu Nicholaaje zahvalila nebu na tome. Pojavila se u pravi trenutak daje spasi od srdžbe njezina muža. Ipak, prerano se poveselila. Royce je pokretom ruke pozvao služavku da mu pride, položio Urlica u njezino naručje i naredio joj da ga odnese u njegovu sobu. Pričekao je da ode pa svrnuo pogled na svoju ženu. Izraz lica bio mu je ozbiljan i prijeteći. - Sjedi - naredio joj je. Prekrižila je ruke na prsima. Ovoga puta neće se povući. Taj nemogući muškarac mora shvatiti da ona nije jedna od njegovih služavki. Bila je njegova žena i tako će se ponašati prema njoj. Kada je počela govoriti, nije uspjela cijelo vrijeme zadržati pogled na njegovu licu, no barem joj glas nije podrhtavao. — Ako želiš da sjednem, lijepo me zamoli. Nisam jedan od tvojih vojnika kojem ćeš nareñivati. Nego tvoja žena. Nadam se da uviñaš razliku? Royce se pitao jesu li vojnici u dvorištu čuli njezin kratki govor budući daje svakom izrečenom rečenicom bivao sve glasniji, a na kraju je zamalo vrištala. Zaista bi morala poraditi na svom temperamentu, pomislio je. Ipak, bila je prava radost za oči. Bojala ga se, a ipak je odlučno stala pred njega i branila svoje stavove. Naravno, nije se namjeravao povući. — Sjedi — ponovio je, no ovoga puta bez prijašnje žestine. Nicholaaje glasno uzdahnula i sjela. Iz izraza njegova lica zaključila je da bi mogli provesti ostatak dana prepirući se. Bio je previše tvrdoglav. Očito je odlučio provesti svoje pod bilo koju cijenu. Neka mu bude, zaključila je, no to je zaista posljednji put što mu popušta. Laktima se oslonila o stol i poduprla bradu. - Spremna sam — ravnodušno je izjavila. — Za što? — upitao je, iznenañen njezinom pokornošću. Očekivao je još malo bure prije nego što popusti. — Za tvoje predavanje. — Nemam ti namjeru održati predavanje. Ustala je. Prekrižio je ruke na leñima. - Dakle... Sjela je. — Ima nekoliko stvari koje bih ti želio ponovo objasniti. Čini se da još uvijek ne razumiješ kako brak funkcionira. — No ti razumiješ? Prijekorno ju je pogledao jer mu je upala u riječ. — Da, razumijem - potvrdio je. - Puno sam o tome razmišljao. —Jesi li pritom razmišljao i o meni? — Naravno — odvratio je. — Ti si moja žena. Pretpostavila je da bi trebala biti sretna što se toga

GIGA

108

prisjetio. - I? — ponukala ga je da nastavi. — Dužnost mije štititi te. Nadam se da se s time slažeš? Kimnula je. — To nas i dovodi do tvoje glavne dužnosti — nastavio je. — Da? — hitro je upitala, željna što prije čuti što joj ima reći. Vjerojatno nešto nečuveno, pretpostavila je. — To je u osnovi vrlo jednostavno, Nicholaa. Tvoja glavna dužnost jest osigurati mi miran i skladan život. Kad bi to činila. .. — Kao što ne činim? Odmahnuo je glavom. - Postoje odreñena pravila kojih se svi moramo pridržavati. Želim da ih što prije shvatiš tako da napokon možemo započeti miran i skladan život. Počela je lupkati prstima po stolu. Royce nije rekao ni riječi o meñusobnoj ljubavi i pažnji... zasad. Trudila se prikriti razočaranje. - Kakva su to pravila? — upitala je. Bio je zadovoljan što je pokazala zanimanje. Bilo je i vrijeme, pomislio je. Njegovo strpljenje napokon je bilo nagrañeno. Nicholaa je bila spremna slušati ga. - Kao prvo — započeo je — nikada nećeš dizati glas na mene. Drugo, izvršavat ćeš moja nareñenja bez pitanja. Treće, nećeš više plakati. Četvrto, sve što činiš, činit ćeš planski, a ne spontano. Peto... — Čekaj malo — prekinula gaje. — Molim te, vrati se na treće pravilo. Jesi li rekao da ne smijem plakati? -Da. — Zašto? Nevjerica koju je vidio u njezinim očima zbilja mu je išla na živce. - Zato što mi se to ne sviña. — Ali meni se sviña. Na njemu je bio red da pokaže zgražanje. - Mora da se šališ. — Ne šalim se — odvratila je. — Volim plakati. Naravno, ne stalno, nego samo ponekad. Nakon toga mije uvijek puno lakše. Royce je dugi trenutak bez riječi zurio u nju. Napokon je zaključio da se ne šali. Njegova ćaknuta žena zbilja je mislila to stoje rekla. U nevjericije odmahnuo glavom. Nije imao pojma što bi rekao na takvo nelogično objašnjenje. Odlučila mu je pojasniti. - Katkad, kad sam previše napeta ili kad mi je svega dosta, plakanje mi pomaže da se opustim. Razumiješ li sada? -Ne. Prisilila se ostati strpljiva. Tako joj Boga, natjerat će ga da shvati. Nije znala zašto joj taj šašavi razgovor toliko znači, ali značio joj je. Odlučila se za drugačiji pristup. — Zar nikada nisi bio toliko ljut da bi najradije nekoga udario? — Nije mi bilo ni na kraj pameti da plačem. — Naravno da nije — odvratila je, trudeći se da se ne nasmije. Njezin suprug bio je istinski zgranut takvom pomišlju. - Ipak, kada bijes u tebi naraste toliko da bi najradije nekoga udario... — Tada udarim - prekinuo ju je i mrko je pogledao. - Prokletstvo, sigurno ne plačem. Odustala je. Očito je bio previše tup da bi shvatio o čemu govori. - Nicholaa, obećaj mi da više nećeš plakati. - Zašto? - Ne volim te vidjeti nesretnu. Njezina ljutnja djelomice je ishlapjela. - Znači li to da želiš da budem sretna? — Naravno - odvratio je. - Život će nam biti mnogo lakši budeš li sretna. - Stoje s ljubavi? - upitala je. - Želiš li i moju ljubav? - dodala je i zadržala dah u očekivanju odgovora. Slegnuo je ramenima. Poželjela gaje ubiti. - Da ili ne? — ustrajala je. Zurio je u nju. — To je posve nebitno za ovaj razgovor. — Ljubav je nebitna za brak? - zgranula se. Nije znao što bi joj odgovorio. Odjednom se osjetio prilično nesigurnim u sebe. Nicholaa je prekrižila ruke na stolu. Odlučila mu je reći istinu o svojim osjećajima prema njemu. Bilo je pomalo zastrašujuće ogoliti srce pred njim. Nije znala što će, bude li je odbio. Ipak, odlučila je riskirati. Bude li mu otvoreno rekla što osjeća prema njemu, možda će joj uzvratiti istom mjerom. Tako se barem nadala.

GIGA

109

— Rekla sam Thurstonu da te volim - tiho je izjavila pogleda uprta u svoje dlanove. Nebesa, osjećala se prokleto ranjivo. — Doista? — iznenadio se. Kimnula je. — Da — potvrdila je, ponešto čvršćim glasom. Uzdahnuo je. Prisilila se da podigne pogled. Po izrazu njegova lica nije mogla zaključiti što misli. Niti se smiješio, niti mrštio. Ustvari, izgledao je kao da proučava jelovnik. - Što misliš o tome? -upitala je. — Razumijem razloge zbog kojih si svom bratu rekla da me voliš — odvratio je, pa kimanjem glave potvrdio izrečeno. — Željela si ga natjerati na suradnju. - Na suradnju? Ponovo je kimnuo. Izgledao je poput osobe kojoj je sve kristalno jasno. I zvučao prokleto razumno. Poželjela gaje raspaliti nogom u tu njegovu razumnu stražnjicu. - Željela si da me Thurston prihvati. Zato si mu rekla da me voliš. Mislio je daje lagala svom bratu. U čudu je raširila oči. Nije znala bi li ga u to trebala razuvjeriti ili ne. Razgovor je očito krenuo krivim smjerom. — Željela sam ga uvjeriti da sam sretna s tobom - rekla je. -Tražio je da pobjegnem s njim. - Pa si mu rekla da me voliš i da želiš ostati sa mnom. Usto si mu sigurno spomenula daje to zbog Justinova i Urlicova dobra, zar ne? — Tako je — promrmljala je i ponovo počela lupkati prstima po stolu. — Htjela sam ga uvjeriti da sam te sama izabrala za muža. — Doista si me izabrala — odvratio je. Vrtjeli su se u krug. Royce je ponovo prekrižio ruke na leñima i nastavio s predavanjem — U potpunosti razumijem tvoje razloge. Mislila si da će se tvoj brat lakše pomiriti sa situacijom ako shvati da nisi nesretna. No umjesto toga, razbjesnio se. Jasno, zato te je i nazvao izdajicom. - Vrlo logičan zaključak - rekla je. - Sve si shvatio, zar ne? Ipak, još uvijek mi nisi odgovorio želiš li moju ljubav? — Nisam osobito upućen u te stvari — odgovorio je oklijevajući. - Želiš li me voljeti? Željela gaje zadaviti. Bilo je očito da nema pojma o tome koliko joj je taj razgovor važan. U protivnom ne bi bio tako nezainteresiran. Nije znala bi li se rasplakala ili mu nešto bacila u glavu. Možda oboje istodobno? —Je li to sve što mi imaš reći? — upitala je. - Nije. Srce joj je poskočilo od iščekivanja. Možda će joj ipak reći da želi njezinu ljubav. Posljednjih nekoliko minuta bila je prisiljena odreći se nade da će joj reći išta o svojim osjećajima prema njoj. Bila je uvjerena daje ne voli, no s vremenom će je možda zavoljeti, barem malo. Royce je teško prikrivao nezadovoljstvo ponašanjem svoje žene. Nicholaa je zurila u prazno i izgledala posve odsutno. Nedvojbeno je sanjarila, i to usred njihova razgovora. — Bi li se usredotočila na ono što ti govorim? Svrnula je pogled na njega i nasmiješila se. — Da, mužu? - Gdje sam stao? - upitao je, očito krajnje smeten. - Pitala sam te želiš li moju ljubav, a ti si odgovorio da nisi osobito upućen u te stvari. Tada sam te pitala je li to sve što mi imaš reći, a ti si rekao... — Da, sjetio sam se — rekao je. Okrenuo se i počeo koračati gore-dolje ispred nje. Odlučio je stoje prije moguće promijeniti temu. Nije više želio razgovarati o ljubavi. Tako mu svega, o tome zbilja nije imao pojma. - Nicholaa, znam da ti nije lako, ali kad bi barem... - Da? — bez daha je upitala. Napokon će joj reći to stoje svim srcem željela čuti. Oklijevanje je bilo dobar znak. Usto, izgledao je napeto. I to je dobar znak, zaključila je. Pročistio je grlo i pogledao je ravno u oči. Naglo je ispravila ramena i čekala. — Brak je poput zemljovida. Skočila je na noge. — Sto? - Brak je poput zemljovida, Nicholaa. Zgranuto je odmahnula glavom. - Znaš li što ja mislim o tome? - upitala je. Nebesa, bila je bijesna poput furije. Royce je bio preneražen njezinim ponašanjem. Za ime Boga, što se dogaña s njom? — Sto? - zbunjeno je upitao. — Mislim da si se trebao vjenčati s jednim od tvojih vojnika. Projurila je pokraj njega prema izlazu iz

GIGA

110

dvorane. Bude li dovoljno brza, možda će uspjeti stići do svoje sobe prije nego što počne vrištati. Na vratima se umalo sudarila s Lawrenceom koji je upravo ulazio. Vidjevši kako srlja, čvrsto ju je primio za ramena. Istog trenutka opazio je da su joj oči pune suza. - Što se dogodilo, gospo? - upitao je. - Nešto vas je uznemirilo? — Nije nešto — promrmljala je. — Nego netko — rekla je i okrenula se u namjeri da Roycea prostrijeli pogledom. Vidjevši da stoji pokraj nje, trgnula se. Nije čula da joj se primakao. — Jesi li štogod trebao, Lawrence? — upitao je, ne skidajući pogled sa svoje žene. — Da, barune. — U tom slučaju, skini ruke s moje žene i kaži mi o čemu je riječ. Lawrence je odjednom shvatio da još uvijek drži ruke na Nicholainim ramenima i brzo ih spustio uz bok. — Tražili ste da vam kažem kad doñe do promjene — rekao je, pa kratko svrnuo pogled na Nicholau. — Došlo je. Upravo se rasrdio — s osmjehom je dodao. Royce je kimnuo. - Bit će da im je to u obitelji - rekao je, pogledom prostrijelivši svoju ženu. - S razlikom da mije u ovom slučaju drago što to čujem. Bilo je krajnje vrijeme. Lawrence je kimnuo i zajedno s Royceom uputio se prema izlazu iz dvorca. — Doista, bilo je krajnje vrijeme — rekao je. Nicholaa je odlučila privremeno zaboraviti svoje povrijeñene osjećaje. Pretpostavila je da Lawrence govori o njezinu bratu. - Riječ je o Justinu, zar ne? On je taj koji se rasrdio - rekla je i požurila za mužem. Royce je naglo stao pa se zaletjela u njega. Okrenuo se i zgrabio je za nadlaktice. Zamalo je zavikala od boli. - Nećeš se uplitati — rekao je. Dakle, ipak je bila riječ o Justinu, zaključila je. — Neću se uplitati — obećala je. — Samo te molim da mi kažeš zašto ti je drago što se rasrdio? Voljela bih podijeliti tvoje zadovoljstvo. Budući da nije zahtijevala, nego molila, odgovorio joj je. - Čekali smo da se tvoj brat probudi iz mrtvila i pokaže bilo kakvu reakciju. Sve dosad morali smo ga prisiljavati da jede, pije i da se kreće. Justin je pokušavao pobjeći od života, Nicholaa. Napokon je otvorio oči. Izljev srdžbe svakako je dobar početak. Zbog toga sam zadovoljan. Nije shvatila da ga čvrsto drži za košulju dok joj nije odmakao ruke. - I što ćeš sad? - upitala je. Osmjehnuo se. Nicholaa je osjetila kako njezin strah kopni. - Pomoći ću mu da preusmjeri srdžbu. — Kako ćeš to učiniti? — Dat ću mu metu. — Metu? — ponovila je, očito ne shvaćajući. — Natjerat ću ga da se rasrdi na mene - objasnio je. - Ako Bog da, do kraja dana postat ću njegovim najgorim neprijateljem. Živjet će za to da me ubije - rekao je, i istog trenutka požalio. Nicholaa je izgledala užasnuto. — Ne možeš li mu dati neku drugu metu? - upitala je. -Ne. Uzdahnula je. Bio je u pravu. Kao voda, bio je odgovoran za dobrobit svakog od svojih vojnika. Shvatila je da ga njezin prijedlog da tu dužnost prebaci na nekog drugog, zapravo vrijeña. Preuzeo je brigu za Justina na svoja leda i doista ne bi trebala pokušavati potkopavati njegove odluke. — Imam povjerenja u tebe — rekla je i nasmiješila se. — I ne brinem se za tebe. Ne bi zvučao toliko veselo da nisi na to pripremljen - zaključila je. - Vjerujem da ćeš pomoći Justinu na najbolji mogući način. Propela se na prste i poljubila ga. — Neću te više zadržavati. Hvala ti što si mi rekao što se zbiva — rekla je. Okrenula se, nasmiješila Lawrenceu i uputila se onamo otkud je došla. Lijepo je vidjeti kada žena ima povjerenja u svog muža — rekao je Lawrence dok su izlazili iz dvorca. Royce se osmjehnuo. Zastao je i osvrnuo se. - Lawrence, ostani tu gdje jesi — rekao je. - Ulovi je kad se pojavi iza ugla. Ne želim njezino uplitanje. Odvedi je unutra i zadrži je tamo. Vazal je bio zaprepašten. — Želite li reći da... — Upravo tako. Mogao bih se okladiti da Nicholaa upravo izlazi kroz stražnja vrata. Naravno, ima povjerenja u mene, ali znatiželjna je. Želi vidjeti što će se dogoditi, a tada je nitko neće moći spriječiti da se ne uplete. Lawrence se osmjehnuo. — Čini se daje dobro poznajete, barune. Royce je odmahnuo glavom. -Jedino u ovoj stvari - turobno je izgovorio. - Učinit će isto što bismo ti

GIGA

111

ili ja učinili da je Justin naš brat. Što se ostaloga tiče, moram priznati daje uopće ne razumijem. Otkrio sam daje puno kompliciranija osoba nego što sam mislio. Narav joj je doista grozna. U stanju je planuti zbog i najmanje sitnice. Činilo se kao da mu je teško povjerovati u to, pa je Lawrence suosjećajno kimnuo. Budući da nije bio u braku, nije znao što bi mu savjetovao. Royce ionako nije očekivao odgovor. Kimnuo mu je na pozdrav i produžio dalje. Uskoro su mu do uha doprli Justinovi ljutiti povici. Stajao je nasred prašnjavog dvorišta okružen skupinom vojnika. Jednome od njih curila je krv iz nosa. Royce je pretpostavio daje to Justinovo djelo. Bilo mu je drago zbog toga. Naredio je vojnicima da se raziñu, pokretom ruke pokazao Ingelramu da ostane u blizini i zatim stao ispred Justina. Izgledao je kao hrpa jada. Kosa mu je padala na lice i ramena u prljavim i zamršenim pramenovima. Ni ostatak nije bio bolji. Na sebi je imao smrdljivu plavu košulju koja je izgledala poput krpe i vrećaste smeñe hlače. Oči su mu bile ispunjene mržnjom. Bila je to potresna promjena u odnosu na staklast i ravnodušan pogled kakav je imao proteklih dana. Royce je prekrižio ruke na prsima i zagledao se u njega. Tada mu je mirnim glasom počeo strpljivo objašnjavati pravila ponašanja koja se odnose na svakog njegovog vojnika. Upravo je bio usred predavanja kad je Justin bijesnim urlikom nasrnuo na njega. Hitro se izmaknuo i podmetnuo mu nogu. Momak se našao licem ispružen u prašini. Ipak, nije odustao. Ustao je i ponovo nasrnuo. Pa još jednom. I još jednom. Royce je bez ikakva napora izbjegao svaki napad, ne prekidajući govor. Justin gaje pokušao oboriti šakom, pa glavom i napokon ramenom, ali bezuspješno. Cijelo vrijeme glasno je psovao. Kad je nazvao Roycea kopilanom i kurvinim sinom, našao se ispružen leñima na zemlji. Nakon što se prašina oko njega slegla, ugledao je Roycea kako se naginje nad njim. Pokušao se osoviti na noge, no Royce gaje spriječio, pritisnuvši ga čizmom o zemlju. - Nisam kopilan ni kurvin sin - rekao je. - Nego tvoj zapovjednik i gospodar, Justine. A ti si moj odani vazal. Justin je zatvorio oči i pokušao doći do daha. Royce je maknuo nogu s njegovih prsa i mirnim glasom nastavio mu nabrajati pravila. Justin se teturajući osovio na noge i pokušao mu pljunuti u lice. Promašio je, ali uvreda je uvreda. Royce gaje istog trenutka raspalio nogom u stražnjicu, tako daje nosom ponovo zaorao zemlju. Nije bio ljut na njega. Kazna koju mu je namijenio, bila je samo obična lekcija o preživljavanju. Royce je na kraju ipak uspio probuditi Justinovu pozornost. Iako mu je razum bio pomračen od srdžbe, do mladićeve svijesti probila se spoznaja da Royce u stvari nije bijesan. Izgledalo je da ga, bez obzira na to što mu rekao ili koliko ga izazivao, ne može prisiliti da ga ubije. To gaje prestrašilo više od svega drugoga, jer je značilo da će, unatoč svemu, morati nastaviti živjeti. - Sve što sam ti dosad rekao može se svesti na nekoliko temeljnih pravila - nastavio je Royce. - Nećeš osramotiti svoju postrojbu. Trenirat ćeš najbolje što možeš, odnosit ćeš se dolično prema drugima, nećeš biti podao i nećeš biti kukavica. U protivnom ćeš osramotiti svoju postrojbu. Naučit ćeš ovisiti o drugima jednako koliko i oni o tebi. To je vrlo jednostavno, Justine. Royce je znao da mladić ne može razumjeti što mu pokušava reći. Justin je izgledao poput divlje zvijeri zarobljene u kavezu. — Što hoćeš od mene? - iznenada se proderao. Royce gaje ponovo pritisnuo nogom o zemlju. - Želim da daš sve od sebe — rekao je. — I više od toga. I tako mi Boga, dobit ću to. Odstupio je pa pozvao Ingelrama da mu pride. - Pobrini se za njega - naredio je. - Pokaži mu gdje su odore — dodao je i svrnuo pogled na Justina. — Prije svega, dobro ćeš se oprati. Od sutra započinje tvoja obuka. Trenirat ćeš s zajedno s ostalima — rekao je i uputio se natrag, namjerno mu okrenuvši leña. Ingelram se sagnuo i ponudio Justinu ruku da ustane. Odgurnuo ju je. Osovio se na noge pogleda uprta u Royceova leña. Ingelram se maknuo ustranu. Znao je što slijedi, no nije upozorio baruna jer znao je da i on to zna. Podmukli napad s leña. Bio je u pravu. Justin je pojurio za Royceom i pokušao ga oboriti s nogu. Iste sekunde kad gaje dotakao, našao se na koljenima hvatajući zrak. Royce se okrenuo i nogom ga ponovo srušio na zemlju. -Želiš li steći povlasticu da se boriš sa mnom, morat ćeš je zaslužiti. Prije toga morat ćeš se potruditi steći puno više snage i discipline nego stoje sada imaš, dječače. — Dječače? — ljutito je uzviknuo Justin. Royce je kimnuo. - Nisi zaslužio čak ni čast da te nazovem gušterom - rekao je. - Ingelrame? Nisam li

GIGA

112

ti naredio da mu pokažeš gdje su odore? Sto čekaš? Vazal je kimnuo i ponovo Justinu ponudio ruku da ustane. Justin ju je nagonski prihvatio i našao se na nogama prije nego što je shvatio što je učinio. Bio je previše uzbuñen da bi mogao bistro razmišljati. Poražen, spustio je ramena. Sutra će se obračunati s barunom, odlučio je. Sutra, kada se odmori i skupi snagu. Polako je krenuo za mladim Normanom. — I mene su u početku zvali 'dječakom' — rekao je Ingelram. — A zatim gušterom. Sve nove vojnike u početku zovu gušterima. Zvuči kao uvreda, ali nije. Svi vitezovi prvo su bili gušteri. Tako to ide u vojsci. Kad se prestaneš ljutiti, vidjet ćeš koliko si sreće imao što si upao u ovu postrojbu. Barun Royce trenira samo elitu, najbolje od najboljih vojnika, bilo Engleza ili Normana. Ingelram se doista trudio uvjeriti ga, no Justin se samo prezirno nasmijao. - Uskoro odlazim - promrmljao je. - Nemam namjeru slušati nareñenja tog umišljenog glupana. Ingelram je odmahnuo glavom. — Ne možeš otići bez dopuštenja - rekao je. - Time bi osramotio postrojbu. Morat ćeš ostati. Justin se zamalo nasmijao. Ingelram se nije dao smesti. —Jesi li opazio da se barun ni pri jednom od tvojih napada nije pokušao obraniti rukama? Upalilo je. Justin se zainteresirao. Ne, nije to opazio. Shvativši da Ingelram govori istinu, oči su mu se raširile od iznenañenja. Odbio mu je odgovoriti. Umjesto toga, okrenuo se i prostrijelio ga pogledom. No nije ga mogao zastrašiti. — Barun te je oborio nogama, a ne rukama — dodao je i raspalio ga po ramenu. — Upravo si dobio svoju prvu poduku o obrani — objasnio je i glasno se nasmijao. — Nebesa, Justine, smrdiš kao da si upravo izašao iz najgoreg kupleraja. Justin se nije obazirao na njegove riječi. Sam sebi dao je riječ daje to bila njegova prva i posljednja lekcija. Još ove noći, čim vojnici zaspu, napustit će posjed. Te večeri bio je toliko gladan daje pojeo cijelu vojničku porciju. Bio je prisiljen sjediti s drugim vojnicima za stolom i slušati o čemu govore. Nisu ga pokušali uključiti u razgovor, ali niti isključiti iz njega. Njegov ležaj bio je izmeñu Ingelramova i Geraldova. Posljednje stoje pomislio prije nego stoje utonuo u san, bilo je da će se malo odmoriti, a zatim pokupiti svoje stvari i otići. Probudio se usred noći i učinio što je namjeravao, no nije stigao dalje od vrata. Vojnik kojega nije poznavao, stao mu je na put. Mirno mu je rekao da se zove Bryan i daje takoñer tek odnedavno u ovoj postrojbi, a zatim ga podsjetio da nitko ne može otići bez dopuštenja. Bryan je imao tamnu kovrčavu kosu i smeñe oči. Bio je niži od Justina, no prilično mišićav. - To sam već čuo — odvratio je Justin. — A sada mi se miči s puta. Odjednom, još dva vojnika pridružila su se Bryanu. Izgledali su jednako pospano kao i njihov drug, i jednako odlučni da ga zadrže. — Prokletstvo, što vas briga hoću li otići ili ne? — razljutio se Justin. - Time bi osramotio sve nas - doviknuo je Ingelram sa svog ležaja. - Vrati se na spavanje, Justine. Znao je da ne može pobijediti. Bilo ih je previše da bi se s njima borio, a bio je previše umoran. Nevoljko se vratio do svog ležaja. Nitko mu se nije narugao. To gaje prilično začudilo. I razbjesnilo. Bilo bi mu draže da jest. Onda bi ih mogao mrziti. Nekoliko minuta prošlo je u potpunoj tišini. Vojnici su se vratili na spavanje. Ingelram je zamalo ponovo utonuo u san kad je osjetio kako ga Justin gurka. - Što se dogodi onome tko osramoti jedinicu? - šapatom je upitao i istog trenutka prokleo svoju znatiželju. Nije želio da Ingelram pomisli daje zabrinut ili da mu je stalo. Bio je znatiželjan, i to je sve. - Vjeruj mi, Justine, ne želiš to znati — šapatom je odvratio Ingelram. Ipak, želio je znati. Nije se mogao suzdržati da ga ne nastavi zapitkivati. -Je li kazna doista tako teška? -Jest. - Znači, slijedi osuda na smrt? Ingelram je prezirno otpuhnuo. — Ne - rekao je. — Smrt je laka. Kazna je teška. Spavaj sad. Pred nama je naporan dan. Justin ga nije poslušao. Bilo je toliko toga o čemu je morao razmisliti. Nicholaa je takoñer bila budna. Zahvaljujući Urlicu. Noćas je doista bio razdražljiv. Budući da nije imao groznicu, zaključila je kako mu vjerojatno izbija novi zub. Smirio bi se samo dok bi ga držala na rukama i nosila. Nicholaa je zaključila daje ona ta koja se za Urlica treba pobrinuti tijekom noći. Služavke su se morale odmoriti. Stoga ih je poslala na spavanje i

GIGA

113

sama preuzela brigu oko uplakanog djeteta. Ionako nije mogla spavati. Bila je previše napeta i zbunjena. Nije mogla prezaliti stoje vidjela sukob izmeñu Rovcea i svog brata. Nebesa, da barem nije vidjela tu strahotu. Royce je bio tako okrutan. Da vlastitim očima nije vidjela za što je sposoban, teško bi u to povjerovala. Udario je ranjenog, bespomoćnog mladića... Ne, zaista nije mogla vjerovati daje njezin muž sposoban za takvo što. Vjerojatno bi se rasplakala nad sramotom koju je nanio njezinu bratu da je Lawrence nije uočio na vrhu zidina i požurio prema njoj. Pokušao ju je nagovoriti da se vrati u dvorac, ali bilo je prekasno. Nije smogla snage pridružiti se mužu za večerom. Ostala je s Urlicom u njegovoj sobi. Royce nije poslao nikoga po nju. Vjerojatno nije ni opazio daje nema za stolom. Sigurno je bio zauzet smišljanjem novih okrutnosti prema njezinu bratu. Royceu, naravno, nije promaklo odsustvo njegove žene. Večera je poslužena sat vremena kasnije nego inače, jer je imao posla, pa je Alice pretpostavila daje gospodarica već pošla na spavanje. — Izgledala je vrlo umorno — rekla je. Lawrence je pričekao da služavka napusti dvoranu pa je svrnuo pogled na svog gospodara. — Želio sam vam to već prije reći, barune, ali nisam vas mogao uloviti nasamo — započeo je. — Supruga vas vjerojatno izbjegava. Mislim da znam zašto. — Zašto? — začudio se Royce. — Vidjela je vaš okršaj s njezinim bratom. — Prokletstvo. Kako se to dogodilo? — Mojom krivicom — rekao je Lawrence. — Poslušao sam vas, i čekao da se pojavi iza ugla. Prošlo je najmanje pet minuta prije nego što sam krajičkom oka na zidinama vidio nešto plavo. Bila je to njezina haljina. Vaša žena uspela se na zidine, barune. Kad sam stigao do nje, bilo je prekasno. Sve je već vidjela. Royce je odmahnuo glavom. — Kvragu — promrmljao je. Lawrence je kimnuo. — Izgledala je prilično potreseno — dodao je. — I posve poraženo. Nije rekla ni riječi. Jednostavno se okrenula i otišla. — Mogu zamisliti što joj sada prolazi glavom - rekao je Royce. - Neće nikada shvatiti, Lawrence. Vjerojatno je dobro stoje ranije pošla u postelju. Ujutro ću pokušati razgovarati s njom. Thomas im se pridružio za stolom. Slušajući njegov izvještaj o stanju dvorca, Royce se nije iznenadio. Njegove sumnje da nije dovoljno čvrst, upravo su bile potvrñene. Nema druge nego upustiti se u preinake, zaključio je. Razgovor je potrajao do ponoći. Royce se napokon uputio prema spavaonici, očekujući da će u njoj pronaći svoju ženu u duboku snu. Ali, nije ju našao. Soba je bila prazna. Prva misao koja mu je prošla kroz glavu bila je da gaje napustila. Bila je to posve luda pomisao, no nije si mogao pomoći. Prokletstvo, Nicholaa nije bila u postelji, a trebala je biti. Srce mu je počelo luñački lupati. Gotovo je mogao namirisati vlastiti strah. Ako je napustila posjed, neće preživjeti do jutra. Royce se iznenada prisjetio svoje londonske noćne more. U snu, Nicholaa je lutala šumom, a on nije mogao doći do nje. Odlučno je odmahnuo glavom. Morao se smiriti i hladne glave razmisliti o svemu. Nicholaa nije imala nikakva razloga napustiti ga. Bio je ljubazan i strpljiv. Nebesa, ako joj se nešto dogodi u šumi, poludjet će. Izjurio je iz sobe i pojurio hodnikom vičući njezino ime. Vrata Urlicove sobe iznenada su se širom otvorila. Ugledao ju je u dovratku, s djetetom u naručju. Malo stvorenje iz sveg glasa je drečalo. Royceu je toliko laknulo stoje vidi da ju je prostrijelio pogledom. - Prokletstvo, što radiš tu? - proderao se. - Snizi ton, Roycee - odbrusila mu je. - Uplašio si dijete. - Zašto nisi u postelji, gdje ti je i mjesto? Nije se mogao prisiliti da prestane vikati. Bio je toliko sretan stoje vidi. Zamalo se nasmijao kad je to shvatio. Nije joj se ništa dogodilo. Nije ga napustila. Mora daje sišao s uma. Duboko je udahnuo pokušavajući se smiriti. Snizio je ton. - Urlicu treba sna, Nicholaa. Ako ga želiš tetošiti, čini to sutra. - Sada mu je potrebno tetošenje, a ne sutra - odbrusila je. Royce je odmahnuo glavom. - Daj ga meni. - Bi li mi prestao nareñivati? Umorna sam od toga.

GIGA

114

- Onda idi u krevet. Nikada ga neće razumjeti. - U redu - rekla je. - Idem u krevet — dodala je. Gurnula mu je Urlica u naručje i uputila se prema spavaćoj sobi. — Prepuštam ti da se pobrineš za njega -preko ramena je dobacila. - Bilo bi najbolje da se pokušaš izde-rati na njega i narediti mu da zaspi. Možda će te poslušati. —Ja se nikada ne derem. Kad je zatvorila vrata spavaonice, tresla se od srdžbe. Bog je trebao biti na njezinoj strani, zar ne? Zašto je onda u braku s tako okrutnim čovjekom? Kako bi ga uopće mogla voljeti? Bio je ohol i tvrdoglav, sklon pod bilo koju cijenu provoditi svoju volju. U njegovoj naravi nije bilo ni trunke želje za uzajamnim davanjem i primanjem. Sad se još počeo i derati na nju! Nikada prije nije to učinio. Nije joj se svidjela ta promjena. Nakratko se zamislila nad tom spoznajom. Bi li željela daje drugačiji? Morala je priznati da ne bi. Željela je da ostane kakav jest. Mora da silazi s uma. Previše je iscrpljena, uvjeravala se. Zaspala je iste minute kad je legla u postelju. Sat kasnije, kad se u snu okrenula na Royceovu stranu postelje i shvatila daje prazna, probudila se. Istog trenutka glava joj se posve razbistrila. Urlic sigurno ne dopušta Royceu da pode na spavanje. Skočila je iz postelje, navukla ogrtač i bosih stopala požurila niz mračan hodnik. Otvorila je vrata djetetove sobe i naglo zastala na pragu. Nasmiješila se. Royce i Urlic čvrsto su spavali. Njezin suprug bio je ispružen na krevetu. Osim što je skinuo čizme, bio je potpuno odjeven. Urlic je spavao glave oslonjene o njegovo rame. Royceova košulja na tom je mjestu bila natopljena slinom. Obim rukama držao je dijete u zagrljaju. Nicholaa je tiho zatvorila vrata i kao ukopana nastavila zuriti u njih. Na kraju krajeva, ipak nije sišla s uma, zaključila je. Tog trenutka sve joj je postalo savršeno jasno. Znala je zašto se zaljubila u Roycea. Bio je sve što bi žena mogla poželjeti. Pažljiv i nježan, a uskoro, to je sama sebi obećala, bit će i ispunjen ljubavlju. Neće odustati dok to ne postigne. Sljedeći put kad je razljuti, potrudit će se prisjetiti ovoga prizora. Na prstima je prišla postelji u želji da premjesti Urlica u kolijevku. U trenutku kad je posegnula za djetetom, Royce je otvorio oči. Primio ju je za ruku i privukao je k sebi u postelju. Naslonila je glavu na njegovo rame i sklopila oči. — Nicholaa? —jedva čujno je prošaputao. — Da? -jednako tako je odvratila. — Tvoje mjesto je uz mene.

GIGA

115

ČETRNAESTO POGLAVLJE Barun Duncan i Milicent, njegova žena, došli su po Urlica tjedan dana poslije. Nicholaa nije znala da su u dvorcu. Posve slučajno ušla je u veliku dvoranu, pregače pune proljetnog cvijeća. Vidjevši ih, od iznenañenja je ispustila rubove pregače i cvijeće se rasulo po podu. Milicent je ljuljala Urlica u naručju kao što bi majka ljuljala dijete. Duncan je stajao uz nju, ruke prebačene preko njezina ramena. Gledao je u dijete i smiješio se, kao što bi se otac smiješio sinu. Nicholaa je zaboravila pravila lijepa ponašanja. Jednostavno je stajala i zurila u njih. Na sreću, Royceje opazio daje izvan sebe. Vidjevši kako se odjednom hitro sagnula da pokupi cvijeće s poda, prišao joj je i primio je za ruku. — Ostavi to - rekao je i pružio joj ruku da ustane. Alice je stajala pokraj vrata i maramicom brisala suze iz kutova očiju. Royce ju je pozvao da priñe, naredio joj da pokupi cvijeće i svrnuo pogled na svoju ženu. - Poznaješ li baruna Duncana i Milicent, njegovu ženu? -tiho je upitao. Nicholaa je kimnula. - Upoznali smo se na Thurstonovu vjenčanju. Ostavili su na mene dobar dojam. —Jesi li znala da su već dvanaest godina u braku? Nije znala, a nije joj to bila osobito briga. Sve stoje željela bilo je da otme Urlica iz ruku te žene i odnese ga u njegovu sobu. No to nije bilo moguće. - Imaju li djece? - Nemaju — odvratio je Royce. — Nasmiješi se — naredio joj je i poveo je prema gostima. Nasmiješila se. Barun Duncan otvoreno ju je promatrao. Bio je zdepast čovjek lica uokvirena izražajnom crvenkastom bradom. Nicholaa se prisjetila njegove ljubaznosti tijekom boravka njezine obitelji na njegovu posjedu u vrijeme Thurstonova vjenčanja. Pustila je Royceovu ruku i pristojno mu se naklonila. Izraz lica bio joj je smiren. Najradije bi plakala zajedno s Alice, no znala je da se mora potruditi zadržati dostojanstvo. Urlicova dobrobit bila je važnija od njezinih osjećaja. Trudila se da to ne smetne s uma. Ipak, kada je progovorila, glas joj je pomalo podrhtavao. — Drago mi je što vas ponovo vidim. Urlic je pružio ručice prema njoj. Zakoračila je prema njemu, pa odustala. — Vrlo je druželjubiv — rekla je. — Ne boji se nepoznatih ljudi. Znate, mala djeca većinom se plaše nepoznatih. Ali ne i Urlic. Doista je poseban - dodala je. Znala je da lupeta. Poželjela je daje Royce spriječi. Barun Duncan je kimnuo. — Doista jest — složio se. — Znamo da ti je ovo prilično teško, Nicholaa. Tvoj suprug nam je rekao koliko si privržena Urlicu. Milicent je položila dijete u muževljevo naručje pa požurila k Nicholai i primila je za ruku. Urlicova teta, sestra njegove majke, bila je punašna žena, širokih ramena i još širih bedara. Nitko je ne bi proglasio osobito privlačnom, sve dok je ne bi pogledao u oči. Tada bi svi u pravilu zaboravili na njezin izgled. Milicent je imala najljepše i najtoplije smeñe oči koje je itko ikada vidio. -Pazit ćemo na njega — obećala je. — Ništa mu neće nedostajati. - Hoćete li ga voljeti? — upitala je Nicholaa. - Djeci je potrebna ljubav. Je li vam moj brat rekao razloge zbog kojih želi da ga uzmete od mene? Milicent je pogledom potražila supruga. Bez oklijevanja im je prišao i pogledao Nicholau ravno u oči. Zamijetila je kako je Urlic opčaran njegovom bradom. Oduševljeno ju je potezao i veselo gugutao. — Jest - rekao je Duncan. — Objasnio nanije svoje razloge, no moraš znati da Thurston sada nije u stanju posve bistro razmišljati. — Ne morate se truditi pronaći opravdanja za njegovo ponašanje — prekinula gaje Nicholaa. Duboko je udahnula. — Molim vas, sjedite. Naredit ću da vam spreme jednu od soba. Zatim ćemo večerati i... Vidjevši kako Duncan odmahuje glavom, zašutjela je. Tuga u njegovu pogledu govorila je više od riječi. — Ne možemo ostati - rekao je. - To je još jedno suludo obećanje koje smo morali dati tvom bratu. — Nema toga što mu ne bismo obećali da budemo sigurni da će Urlic ostati kod nas — rekla je Milicent. - U protivnom bi ga uzeo sa sobom u brda. Nicholaa se primakla bliže Royceu. Sam njegov dodir bio je dovoljan da se smiri. Njegova blizina dobro je djelovala na nju. — Koje je drugo obećanje? - upitala je. - Spomenuli ste dva — podsjetila ih je. — Thurston nas je natjerao da mu obećamo da više nećeš vidjeti Urlica — rekao je Duncan. U nedoumici je odmahnuo glavom. — Kad je došao k tebi, sve je smislio — objasnio je. — Bio je siguran da ćete ti i Urlic poći s njim.

GIGA

116

— Istog trenutka, bez razmišljanja i usred noći — dodala je Milicent. Nicholaa nije željela razgovarati o Thurstonovim očekivanjima. - Sada je jedino važno da djetetu bude dobro - rekla je. Okrenula se i pogledom potražila Alice. - Možeš poslije plakati, Alice — rekla je. — Sada poñi i spremi djetetove stvari — naredila je. - Molim te - blažim glasom je dodala. Pričekala je da služavka izañe pa svrnula pogled na par. Prekrižila je ruke na prsima i stala pred njih. — Prije nego što odete, željela bih da mi obećate dvije stvari — odlučno je izgovorila. Royce se začuñeno zagledao u svoju ženu. Kakve li promjene, pomislio je. Odjednom je zvučala poput zapovjednika. Duncan je izgledao zabrinuto. — O čemu je riječ? - Prvo, morate mi obećati da ćete se prema Urlicu odnositi kao prema vlastitom djetetu. Prije nego što je stigla objasniti razloge svog zahtjeva, oboje je kimnulo. - Drugo, morate mi dati riječ da će Urlic ostati s vama. Doñe li Thurston k vama s novom zamisli da dijete želi odnijeti k nekom drugom, neovisno o razlogu za takvo što, morate ga odbiti. Budete li se prema njemu odnosili kao prema vlastitu sinu, Urlic će vas uskoro... zavoljeti. Zato mora ostati s vama. Ne želim da ponovo mijenja obitelj. Ja... Nije mogla nastaviti. Royce joj je stavio ruku na rame i privukao je k sebi. — To su mi već obećali, Nicholaa — rekao je. Milicent i Duncan istodobno su kimnuli. Klecavih koljena, Nicholaa se oslonila o Roycea. - Neće dopustiti Thurstonu da sina ponovo liši obitelji — rekao je Royce. - Hvala — promrmljala je Nicholaa. Bila je istinski iznenañena što se Royce već pobrinuo za to. Očito je vodio računa o Urlicovu dobru. Sat kasnije, otišli su. Royce je poslao cijeli kontingent vojnika da ih otprati do njihova odredišta. Nicholaa jedva da je izustila i riječ do kraja dana. Kao mahnita primila se čišćenja. Royce nije znao kako bije utješio. Kada se nije pojavila na večeri, popeo se u njihovu sobu. Našao ju je kako sjedi uz kamin. Bez riječi povukao ju je iz stolice, pa sjeo i smjestio je k sebi u krilo. Rukama ju je čvrsto obujmio oko struka. Dugo nisu rekli ni riječi. Royce je napokon prekinuo tišinu. - Danas si imala težak dan - tiho je rekao. Nicholaa je uzdahnula. - Nikada neće saznati koliko ti je bilo teško rastati se s Urli-com— nastavio je. — Ponosim se tobom, Nicholaa. Zatvorila je oči i pustila da joj glava klone na njegovo rame. - Sjećaš li se pravila za koje sam tražio da ga se pridržavaš? — upitao je. — Na koje točno misliš? - odvratila je. - Bilo ih je čitavo čudo. Nije se obazirao na njezinu zajedljivost. — Onoga o plakanju — podsjetio ju je. Unatoč svemu morala se nasmijati. — O, da, pravila broj tri -zaključila je. — Rekao si da ne smijem plakati. Poljubio ju je u vrh tjemena. — Promijenio sam mišljenje — rekao je. — Smiješ plakati ako je to ono što ovog trenutka želiš. Bilo je zbilja smiješno što je mislio da joj može narediti da plače ili ne plače. Naravno da neće plakati samo zato što joj je to dopustio. Usto, nije joj se plakalo. Počela je plakati prije nego stoje stigla završiti misao i nije prestala dok mu nije natopila košulju. Zatim je počela štucati. Nije ju pokušavao zaustaviti. Jednostavno ju je držao u naručju i čekao da prestane. — Urlic je u dobrim rukama, Nicholaa. — Znam. — Milicent i Duncan odnosit će se prema njemu kao prema vlastitu djetetu — zamijetio je. Kimnula je. Nebesa, mrzio je vidjeti je nesretnu. - Nicholaa, nadam se da razumiješ zašto sam im morao prepustiti Urlica? Brižnost koju je osjetila u njegovu glasu utješila ju je više od zagrljaja. Očito mu je stalo do njezinih osjećaja, u protivnom se ne bi toliko trudio objasniti joj svoje razloge. — Želio si izbjeći sukob s Thurstonom u slučaju da se vrati po Urlica. Nisi želio ozlijediti mog brata. Royceu je doista odlanulo što ga razumije. Ipak, bio je prilično iznenañen vlastitim ponašanjem. - Vidiš da ipak nisam toliko težak koliko misliš - rekao je.

GIGA

117

Očekivao je da će se u potpunosti složiti s njim. Uzalud. — Naravno da si težak - izjavila je. - Kamo ćeš poslati Justina? — Neću ga nikamo poslati — odvratio je. — U tom slučaju Thurston će se vratiti po njega. — Da - odvratio je, bez daljnjih objašnjenja. Nicholaa se izvila iz njegova zagrljaja. - Urlic je mogao ostati... — započela je. Vidjevši kako odmahuje glavom, zašutjela je. — Ne razumijem — prošaputala je. —Justinje muškarac, Nicholaa. U stanju je odlučivati o svojoj budućnosti. Urlic nije. Nisam mogao dopustiti da se natežemo oko toga kome dijete pripada i tko ga treba odgajati. — No i Justin je poput djeteta - pobunila se. — Nije - odvratio je Royce. - Trenutačno je slab, umno i tjelesno, no svakim danom bit će sve jači. — Sto ako se Thurston pojavi prije nego što ojača? -Justin neće otići s njim - samouvjereno je izjavio. Pritom je propustio reći da nije važno želi li Justin otići ili ne. Ionako mu to neće dopustiti prije nego što postane sposoban za samostalan život. —Je li se njegovo stanje u meñuvremenu poboljšalo? — upitala je, trudeći se da ne pokaže previše zanimanja. -Jest. — Dakle, sve ide onako kako si zamislio? -Da. Uzdahnula je. - U tom slučaju, nećeš više nasrtati na njega? Royce se osmjehnuo. Njegova žena napokon je uspjela progovoriti o onome što ju je mučilo. — Odgovori mi, molim te - rekla je. - Nasrćeš li još uvijek najustina? To stoje osjetio u njezinu glasu, nesumnjivo gaje zapeklo. Nije se obazirao. — Samo kada je nužno — rekao je. Pokušala se izvući iz njegova krila. Nije je pustio. - Nicholaa, i sama znaš da nisi smjela gledati. — Lawrence ti je rekao, zar ne? — ozlojeñeno je zaključila. — Lawrence je moj vazal, Nicholaa. Bila mu je dužnost reći mi. Usto, ionako mi to ne bi mogla sakriti. Bilo bi mi dovoljno vidjeti izraz tvoga lica. — Imala sam pravo gledati — odvratila je. —Justinje moj brat. — Tvoja veza s njim manje je važna od moje. — Ali, on nije ništa više od tvog šurjaka — zgranuto je odvratila. -Justin je moj vazal - strpljivim glasomje objasnio. — Ta veza mnogo je važnija. Pretpostavljam da to možeš razumjeti? Nije više mogla ništa razumjeti. Otkad su Normani preuzeli vlast, sve se iz korijena promijenilo. Kralj William stvorio je stabilan sustav u kojemu je svatko imao svoje mjesto i svoju dužnost. Doista, od najnižeg sluge do najvišeg plemića, svatko je imao svoje mjesto pod suncem. Svatko osim nje... barem je tako mislila. Nije se uklapala u novi poredak. Odjednom se osjetila tako jadnom i izgubljenom daje počela drhtati od nemoći. Dok se Royce nije pojavio u njezinu životu, bila je samostalna i odgovorna. Sada joj je sustavno oduzimao sve stoje mogao. Zaklela se samoj sebi da će pod bilo koju cijenu zaštititi svoje voljene. Vjerovala je da Urlic i Justin trebaju njezinu pomoć. No, Urlica više nema, a i Justin će uskoro otići. Čim završi obuku, otići će s posjeda ne bi li pronašao svoje mjesto pod suncem u ovom teškom životu. Nije mu bila potrebna čak ni sada. Za razliku od Roycea, koji gaje mogao naučiti da ponovo stane na vlastite noge. Nikome nije bila potrebna. Posjed je sada pripadao Royceu. Kao i njezine sluge. Svi do jednoga prisegli su mu na odanost. Bilo je to jedino što su mogli, uvjeravala se. Royce je sada bio gospodar njezina dvorca. Ništa više nije bilo njezino. Nije se uspjela oduprijeti poplavi samosažaljenja. Duboko je uzdahnula, izvukla se iz suprugova krila i počela se spremati za počinak. Jedva je zamijetila da se i Royce svlači. Prokletstvo, mrzila je plakati nad sobom, ali nije mogla prestati. Osjećala se posve praznom. Više od svega, mučio ju je osjećaj krivnje. Svjesno je uvukla Roycea u brak. Na kraju krajeva, on sada čini najbolje što zna. Stajala je uz krevet, u bijelom korzetu i glave u kojoj je vladao kaos. Royce joj je prišao odostraga, privukao je k sebi i poljubio u vrat. — Roycee, nitko ti nije potreban, zar ne? Budući da su maločas razgovarali o njezinu bratu, nije shvatio kuda smjera. —Ja sam vojni trener —

GIGA

118

rekao je. — Očekuje se da ću sam obavljati svoj posao. Okrenula se i položila dlanove na njegova obnažena prsa. — Moram ti nešto priznati - rekla je. - Molim te da me saslušaš. Prstima je kružila oko njegovih bradavica. Položio je ruke na njezine. — Želiš li da te slušam, moraš prestati to raditi. - Riječ je o ozbiljnoj stvari — upozorila gaje. Uozbiljio se. — U redu. Slušam. Spustila je pogled pokušavajući se usredotočiti. - Kada sam te izabrala za muža, mislila sam samo na sebe. Tek sada sam shvatila da sam bila prilično sebična. Nije me bilo briga hoću li poremetiti tvoj život. - Nikada ne bih nikome dopustio da mi poremeti život — odvratio je. - Ali, da se tebe pitalo, ne bi me nikada oženio - rekla je i rukom mu prekrila usta, pokušavajući ga spriječiti da je ponovno prekine. - Vjerojatno misliš da si me privukao već na putu u London, i to je, djelomice, točno. No razlozi zbog kojih sam te odabrala za muža, puno su dublji. Bio si tako pažljiv s Urlicom. Znala sam da ćeš biti dobar otac kada sam vidjela kako se prema njemu odnosiš i koliko se trudiš zaštititi ga. Jednako tako ponašao si se i prema meni — hitro je dodala. — Do trenutka kada smo stigli u London, već sam te prilično dobro upoznala. Ponosan si i bahat, ali i vrlo strpljiv. Usto, imaš čvrste životne nazore. Na trenutak je zašutjela pokušavajući skupiti hrabrost za nastavak. Royce je posegnuo za njezinom rukom i spustio joj poljubac na dlan. -Je li to sve? - upitao je. — I ja tebi imam nešto reći kada završiš. Odmahnula je glavom. - Moram ti reći sve što imam prije nego što izgubim hrabrost. Blago se osmjehnuo. - Imaš je napretek. Mogao bih se okladiti da nećeš ni osjetiti taj gubitak. Bio je u krivu, ali nije mu to željela priznati. - Prije puta u London dao si mi riječ da ćeš se pobrinuti za Justina — nastavila je - ali, to mi nije bilo dovoljno. Unatoč tomu prisilila sam te da me oženiš. Time sam ti natovarila na vrat i brigu oko Urlica — u dahu je izgovorila. Uzdahnula je. — Ne mogu promijeniti to što sam učinila, ali želim da znaš kako iskreno žalim zbog toga što nisam razmišljala o tvojim osjećajima. Usto, nisam učinila ništa da ti olakšam prilagodbu. Ustvari, još sam je i otežala. No to sada mora prestati. Bit ću ti žena kakvu želiš, Roycee. Obećavam ti. Živjet ćemo skladno i mirno, baš onako kako si želio. Polako je odmaknuo pramen kose s njezina lica. Izraz lica bio mu je toliko blag i nježan da su joj se oči ispunile suzama. Cijelim bićem žudila je da mu kaže kako ga voli. Ipak, ma koliko željela, neće mu to priznati. Za njega bi to bilo samo još jedno opterećenje. Znala je da je ne voli, a budući da je bio toliko dobar i brižan, osjećao bi se krivim što joj ne može uzvratiti osjećaje. - Nicholaa, jesi li požalila što si se udala za mene? - Ah ne, naravno da nisam - odvratila je. - Nisi shvatio ni riječ od svega što sam ti rekla. Ti si taj koji je požalio. - Doista? Njegov smijeh posve ju je omeo. Kimnula je, no više nije znala zašto. Bila je preumorna, zaključila je. Zagrlila ga je oko vrata i zagledala mu se oči. Prošla je prstima kroz njegovu kosu, privila se uz njega i strastveno ga poljubila. Royce je imao namjeru popričati s njom i objasniti joj kako je potpuno u krivu, no kad je osjetio njezine usnice na svojima, odustao je do neke druge prigode. Sve o čemu je tog trenutka mogao razmišljati bila je žudnja daje uzme. Kad je jezikom potražila njegov, zaboravio je na sve. Promuklo je uzdahnuo ne bi li joj dao do znanja kako mu se sviña njezina smjelost. Kada je počeo razvezivati vrpcu njezina korzeta, ruke su mu podrhtavale od navale strasti. Pustio gaje da padne na pod, a zatim je strastveno privio uz sebe. Osjetivši njezine pune dojke na svojim prsima, naglo je stegnuo čeljust. Nicholaa je odvojila usnice od njegovih i spustila ih na njegov vrat, pa niže, sve do njegovih prsiju. Jezikom je kružila prvo oko jedne, pa zatim oko druge bradavice skrivene ispod gustih kovrča, a zatim se polako spustila do njegova tvrda i ravna trbuha. Koža mu je bila vruća i glatka. Jezikom mu je draškala pupak. Oštro je udahnuo, pokazavši joj koliko uživa u tome. Poželjela mu je još više ugoditi. Royce se jedva uspio zadržati na nogama kada se spustila na koljena ispred njega. Čvrsto je stisnuo šake. Znao je što slijedi, no trenuci u kojima je čekao da ga uzme u svoja meka vlažna usta bili su poput nesvijesti. Žudnja koja gaje razdirala bila je gotovo neizdržljiva. I tada se dogodilo. Nježno ga milujući okružila je usnicima vrh njegova napeta uda. Royce je prestao

GIGA

119

disati. Duboki uzdah iz dubine njegova grla pretvorio se u promuklo mrmljanje. Polako se pomaknuo unutra i van. Jednom. Pa još jednom. Morao je prestati. Njezin jezik gaje izluñivao. Ako je sada ne zaustavi, uskoro će biti prekasno. - Prestani - izgovorio je, glasa hrapava od žudnje. Nije željela prestati. Prisilio ju je da ustane. Zgrabio ju je oko struka i privukao je k sebi. Bio je potpuno sluñen, očajan od želje daje uzme. Ipak, želio je da i Nicholaa u tome jednako toliko uživa. Nisu znali kako su se našli u postelji. Tijelom je prekrio njezino, a usnicama gladno posezao za njezinim, u želji da poljupcima i milovanjem raspali u njoj vatru jednaku njegovoj. Kad je prstima prodro u nju i osjetio kako je vlažna, posve je izgubio nadzor nad sobom. Izvila se u njegovu naručju. — Roycee, uzmi me. Ne mogu više čekati. Daje imao snage za to, nasmijao bi se njezinoj smjelosti. Nicholaa je drhtala od žudnje. Baš poput njega, posve je izgubila nadzor nad sobom. Zarila mu je nokte u ramena, požudno mu se nudeći. Royce se okrenuo na leña, povukao je za sobom i primorao je da raširi koljena. I jest, ali još uvijek nije razumjela što želi od nje. Pokušala se ponovno okrenuti na leña. — Roycee? — nestrpljivo je izgovorila. Zgrabio ju je za kosu, privukao njezino lice svojem i dugim poljupcem ugušio pokušaj njezina negodovanja. Podigao je bokove i vrhom svog napetog uda očešao se o nju. Napokon je shvatila što želi. Zabacila je glavu i pogledala ga u oči. Od strasti koju je vidjela u njegovu pogledu oblilaju je vrelina. Duboko u sebi osjetila je kako je preplavljuje slatko iščekivanje. — Možemo voditi ljubav na taj način? - promuklim glasom je upitala. Nije joj odgovorio. Pokazao joj je. Polako je ušao u nju. Nebesa, bila je tako vruća i uska. Sklopio je oči od blaženstva. Poželio je dovijeka ostati u njoj. Nije joj dopustio da žuri. Primio ju je za bokove i polako se pomicao u njoj. Glavom je klonula na njegova prsa i zajecala od užitka, čvrsto se primivši za njegove nadlaktice. — Zabaci se unatrag, Nicholaa. Učinila je stoje tražio, pa ponovo glasno zajecala. Sada gaje cijelog uzela u sebe. Donjim dijelom tijela posve se priljubila uz njega. Osjetila je kako je oblijevaju vreli valovi. — Boli li te? Ne želim te ozlijediti. Otklonila je njegovu zabrinutost kada se počela pomicati. Prvo posve lagano, a kad je otkrila užitak koji joj pruža taj pokret, sve brže. Royce se nije mogao suzdržati da ne zastenje. Otvorio je oči i vidio kako ga promatra. Pogled joj je bio mutan od strasti. Vjerojatno je i njegov takav, zaključio je. Bilo je doista čudesno što ga žena lijepa poput nje, želi jednako kao i on nju. Voljela gaje. Ta misao probila se kroz izmaglicu strasti i požude. Doista gaje voljela. Nicholaa više nije mogla izdržati pritisak koji je rastao u njoj. Pomislila je da će se sigurno rasprsnuti ako uskoro ne doživi vrhunac. Najbolje odmah. Neće dati Royceu da preuzme voñenje i produži to slatko mučenje. Kretala se, prvo sporo, a zatim sve brže i jače, željna što prije stići do svog cilja. Pomogao joj je da postigne vrhunac. Znao je gdje ju i kako, treba milovati da bi je preveo preko ruba. To što joj je činio bilo je doista čarobno. Cijelim tijelom se propela i čvrsto ga stisnula u sebi. Royce se više nije mogao suzdržati. Glasno je zastenjao u znak konačne predaje i ispustio sjeme u nju. Nicholaa je bila jednako glasna. Ipak, nije zastenjala. Zaplakala je. Sručila se na njega i čvrsto ga zagrlila. Poželjela je zauvijek ostati tako. Potrajalo je dok Royce nije došao k sebi. Nježno je milovao njezina leda, ruke, ramena. Nije ju mogao prestati dodirivati. Osjećaj njezina tijela na njegovu bio je predivan. Svaki put kada bi vodili ljubav, njezina ljepota zaprepastila bi ga jednako kao i njezina žudnja za njim. Predavala mu se potpuno, bez ostatka. Nikada ni s jednom ženom nije iskusio takvo radosno, potpuno sjedinjenje. Bilo je to doista pravo čudo. Dobio je dar kojemu se ni u snu nije nadao, niti ga očekivao. Njegova žena mogla je učiniti da se istodobno osjeća jakim i slabim. Znao je da to nema nikakva smisla, no ništa manje nije se činila smislenom ni činjenica da je u braku s tako predivnom ženom. Nije mogao vjerovati da ga doista voli. Bio je uvjeren da to neće nikada doživjeti. Od dana kada mu je lice unakaženo... nebesa, bilo mu je tek petnaest... naučio je prihvatiti svoju sudbinu. Žene su u pravilu skretale pogled s njegova lica kad bi vidjele njegov ožiljak... mogao je to razumjeti. Ali, Nicholaa gaje voljela. — Roycee? -Da? -Je li to... bilo u redu? - oklijevajući je upitala, glasa ispunjena nelagodom. — To što sam učinila?

GIGA

120

Naravno, znao je o čemu govori. — O da, posve u redu — odvratio je. — Što te potaklo da... — Željela sam. Duga minuta prošla je u tišini. Royce je napokon prvi progovorio. - Nicholaa, jesi li to učinila samo zato da bi mi udovoljila ili si me uzela u usta zato što si to sama željela? Bila je sretna što joj u mraku ne može vidjeti lice. Pomislila je da će umrijeti od srama. — Već sam ti rekla da sam to željela - prošaputala je. - A ti si rekao da ti se svidjelo. Bože, kako sam umorna. Jedva držim oči otvorenima. Čvrsto ju je zagrlio oko struka. Naravno, dosad je već shvatio kako ne voli razgovarati o intimnim stvarima. Minutu kasnije, zaspala je. Royce je, za razliku od nje, dugo ostao budan. Nicholaa je tako neodoljivo bezazlena, pomislio je. Nije mogao prestati razmišljati o njezinu priznanju. Doista je vjerovala da gaje protiv njegove volje utjerala u brak. No postojalo je još nešto što ju je mučilo. Prepoznao je to u načinu na koji je govorila. Izgledala je ranjivo, a u glasu joj je prepoznao očaj. Kvragu, nadao se da nema još nekog brata kojeg mu nije spomenula. Morao se nasmijati. Pitao se koliko vremena će mu trebati da je doista shvati i upozna. Odlučio je što prije porazgovarati s njom i istjerati stvari na čistac. Nije ju želio vidjeti tužnu i zabrinutu. Tako mu Boga, učinit će je sretnom, i neće odustati dok to ne postigne. Usred noći se probudio, osjetivši da se Nicholaa u snu okrenula na bok. Slijedio ju je. Vjerojatno bi ponovo potonuo u san, da njezina stražnjica nije bila tijesno priljubljena uz njegove prepone. Bio je to prevelik izazov. Morao ju je pomilovati. A zatim, nije mogao prestati i prije no što se posve razbudio, našao se kako ponovo vodi ljubav s njom. Usnice su im se stopile u nježnom, lijenom poljupcu. Ovoga puta nisu žurili. Tijela su im se kretala sporo i skladno, a nakon što su postigli vrhunac, zaspali su u čvrstom zagrljaju.

GIGA

121

PETNAESTO POGLAVLJE Nicholaino ponašanje iz korijena se promijenilo. Sve je počelo ujutro nakon što je obećala Royceu da će postati ženom kakvu želi. Ustala je u cik zore, tiho se odjenula i sišla u prizemlje. Prije no stoje Royce stigao otvoriti oči, uputila je sluge u njihove dnevne dužnosti. Urlic joj je beskrajno nedostajao. Odlučila je ostati zaposlenom, samo da joj ne bi ostalo vremena da se sažali nad sobom. Radit će bilo što, sve dok se od umora ne sruči u postelju. Takoñer, učinit će sve da svom mužu pokloni toliko željeni mir. Problem je, dakako, bio u tome što nije znala kako će to provesti u djelo. Od sada pa nadalje, bit će prisiljena kontrolirati svoju narav, zadržati mišljenje za sebe i u svemu se složiti s njim. To je isto kao daje mrtva, pomislila je. Upravo to s vremenom će se i dogoditi. Postat će živi mrtvac. Ipak, izvršit će ono što mu je obećala. Dugovala mu je zahvalnost za sve stoje učinio za njezinu obitelj. Onog trenutka kad gaje natjerala daje oženi, natovarila mu je na leña odgovornost za njihovu dobrobit i uništila mu život. Najmanje što je mogla učiniti da se iskupi, bilo je pružiti mu što želi. Ipak, u pozadini svega toga postojala je i mala nada da će je Royce možda zavoljeti kad vidi kako se promijenila. Nije željela biti samo malim dijelom njegova života. Željela je svoje mjesto u njegovu srcu. Upravo je stavljala cvijeće u glineni ćup na stolu kada su Cla-rise i Alice ušle u dvoranu. Obje su je u isti glas počele tješiti zbog gubitka 'njihova mala predivna stvorenja', kako su najčešće zvale Urlica. Što su se više trudile, Nicholaa je postajala sve tužnija. Napokon je odlučila prekinuti tu zalopojku i rekla kako je sigurna da je Urlic u dobrim rukama i da mu ništa neće nedostajati. — Radije prijeñimo na vaše dnevne zadatke — nastavila je. — Svakog jutra izvijestit ću vas o vašim dužnostima. Ubuduće se moramo organizirati, drage moje. — Zašto? — upitala je Clarise. — I bez toga smo uvijek učinile sve stoje bilo potrebno. - Moj muž grozi se spontanosti. Želi da sve unaprijed bude dogovoreno — objasnila je Nicholaa. — Dala sam mu riječ da ću postati ženom kakvu želi i stoga... - Ali, sviñate mu se upravo takvi kakvi ste - prekinula ju je Alice. Clarise se složila. — Možete biti sigurni u to, gospodarice. Barun je uvijek vrlo ljubazan i strpljiv s vama. - On je sa svima ljubazan i strpljiv - odvratila je Nicholaa. — Zato i nema potrebe da mijenjate svoje ponašanje — zaključila je Clarise. — Zar ne? — Ali, željela bih da me Royce... — prošaputala je. - Željela bih da... — nastavila je i zašutjela, očito nesposobna glasno izreći što želi. Clarise ju je razumjela. - Željeli biste da prema vama osjeća ono stoje vaš otac osjećao prema vašoj majci, zar ne? Nicholaa je kimnula. Clarise je zahihotala i svrnula pogled na Alice. - Naša gospodarica misli daje barun ne voli. - Naravno daje voli — odvratila je Alice. - Kako je ne bi volio? Nicholaa je uzdahnula. - Vas dvije me volite — rekla je — kao što i ja volim vas. Zato i ne možete zamisliti da me netko drugi ne voli. Clarise se namrštila. Nicholaa je podigla ruku davši im do znanja daje ne prekidaju i zatim im mirno objasnila što će sve poduzeti u namjeri da usreći svog supruga. Obje žene gledale su je kao daje poludjela. — I nikada više nećete podići glas na njega? — upitala je Alice, očiju razrogače-nih od čuñenja. Clarise je pak, očito zdvojna, uporno odmahivala glavom. — Sigurno se šalite — rekla je. — Ako vas muškarac ne voli onakvu kakva ste... - Sigurna sam daje voli — promrmljalaje Alice. — Gospodarice, trebate ga samo upitati. Nicholaa je naglo spustila ramena. Nije im mogla priznati da ga se ne usudi pitati takvo što. Što ako joj kaže daje ne voli? — Nije važno voli li me ili ne - rekla je. — Dugujem mu zahvalnost i stoga ću se potruditi usrećiti ga na način koji očekuje. To je najmanje što mogu učiniti za njega. - Nikada niste bili toliko nesigurni u sebe - promrmljala je Clarise. — To mi se ni najmanje ne sviña. Draže mi je vidjeti kad vučete mačka za rep. Prije ste uvijek znali što hoćete. Što se promijenilo? Nicholaa se osmjehnula. — O tome se i radi - odvratila je. — Dat ću Royceu što želi i tada će shvatiti

GIGA

122

da me voli. Jednostavno, zar ne? Royceov ulazak prekinuo ih je u razgovoru. Nicholaa mu je požurila ususret, poželjela mu dobro jutro i poljubila ga. Clarise i Alice pohitale su u kuhinju pripremiti zajutrak. Nicholaa i Royce uputili su se prema stolu.1 Smiješila se. Royceu je bilo drago zbog toga. Budući daje sinoć bila toliko uznemirena, odlučio je što prije porazgovarati s njom o svemu što je muči. No možda to i nije potrebno, pomislio je, promatrajući vedar izraz njezina lica. Vjerojatno je previše uzela k srcu Urlicov odlazak. Nije se tome iznenadio. Bio je to samo odraz njezine unutarnje praznine zbog rastanka s voljenim stvorenjem. Thomas i Lawrence takoñer su ušli u dvoranu i zauzeli svoja mjesta za stolom. Čim je Royce sjeo na čelo stola, Nicholaa je ruku prekriženih na leñima stala pred njega i izrecitirala što sve namjerava učiniti tijekom dana. Royceovo lice presijavalo se od zadovoljstva. Zaustio je daje pohvali, no Thomas ga je prekinuo. — Barune, jeste li razmislili o mojim prijedlozima za preureñenje? Royce je odrečno odmahnuo glavom. Okrenuo se prema Nicholai i primio je za ruku. Budući daje bila tako dobre volje, odlučio je povesti razgovor o preureñenju njezina doma. — Nicholaa, nikada me nisi pitala zašto sam naredio da se stol premjesti na sredinu sobe — započeo je. — Nije na meni da preispitujem tvoje odluke, mužu moj -odvratila je, doslovce ponovivši riječi koje joj je nedavno izgovorio. Osmjehnuo se. Zaključila je daje sretan što se prisjetila jednog od njegovih pravila. — Naredio sam da se stol makne zato što je pod ispod njega toliko truo, daje pravo čudo što nije propao kroz njega. Nicholaa dosad nije imala pojma o tome. Kimnula je, zadržala osmjeh i čekala da nastavi. — Pravo je čudo što cijela etaža nije propala — rekao je Thomas. Royce je kimnuo. - Podovi na katu su u sličnom stanju. Thomas misli kako ih nema smisla popravljati. Thomas se složio i nastavio nabrajati nedostatke koje je opazio. Nicholai nije trebalo dugo da shvati kako ga njezin muž potiče u tome. - Bilo bi nabolje sve srušiti i iznova izgraditi - rekao je vazal, kratko pogledavši Roycea. r- Trošak će biti četiri puta veći ako barun pokuša popraviti dvorac — rekao je Lawrence. Nicholaa je ostala posve mirna. Znala je da Royce govori istinu. Koliko puta je njezina majka spomenula da se sve raspada? Prisjetila se žestokih rasprava svojih roditelja. Otac je želio da sve ostane kako jest. Mrzio je promjene. Majka je, pak, bila mnogo praktičnija. Nicholaa je bila poput svojeg oca. I ona je mrzila promjene. Odjednom je opazila kako trojica muškaraca zure u nju napetih izraza lica. Naravno, bila je riječ o uroti. Željeli su dobiti njezin pristanak. Njezinom mužu ipak je stalo do njezinih osjećaja. - Nisam još ništa konačno odlučio — rekao je. To, ustvari, nije bila istina. Jest, odlučio je, ali želio joj je dati vremena da se privikne na tu pomisao. S osmjehom na licu Nicholaa je sjela za stol i nastavila slagati cvijeće u glineni ćup. Sva trojica bez riječi su je promatrala. Krajičkom oka vidjela je kako je Royce slegnuo ramenima. - Znam što osjećaš prema svom domu, Nicholaa - rekao je. — Bude li ikako, moguće, rado ću ga... - Spasiti? — završila je. Kimnuo je. Odmahnula je glavom. — Ne smiješ razmišljati o mojim osjećajima. To više nije moj dvorac. Nego tvoj. Učini što misliš da treba. Što god odlučio, složit ću se s tim. Thomas i Lawrence istodobno su duboko uzdahnuli. Royce se namrštio. Bilo je doista neobično što njegova žena tako lako pristaje na sve. - Razgovarat ćemo o tome poslije - rekao je. - Kako god želiš — odvratila je. Zbilja je bila previše pomirljiva. Royce je postao još sumnjičaviji. No tog trenutka nije imao vremena razmišljati o njezinu čudnu ponašanju. Morao se usredotočiti na svoje dnevne zadatke. Nicholaa je nastavila aranžirati cvijeće. Željela je čuti što će njezin muž danas raditi. Nadala se da će možda reći i pokoju riječ o njezinu bratu. Strpljenje joj je najzad bilo nagrañeno. Lawrence je tijekom razgovora spomenuo kako Justin više nije toliko neprijateljski nastrojen. Još uvijek je pokazivao otpor, ali ne tako često, a počeo je i razgovarati

GIGA

123

s vojnicima. Vazal je zaključio da je to dobar početak. Royce je kimnuo. Opazio je kako njegova žena namjerno oteže s aranžiranjem cvijeća i sažalio se nad njom. — Nicholaa, bi li željela razgovarati sa svojim bratom? Malo je nedostajalo da prevrne ćup. — O da, bih — hitro je odvratila. - Lawrence, načula sam kako ste rekli da se moj brat polako prilagodava. Znači li to da mu se zdravlje popravilo? Vazal se osmjehnuo. —Jest, gospo odvratio je. — Iako ga, iskreno rečeno, nisam pitao za zdravlje. Nicholaa je ustala i prišla Royceu. - Vi ste zaduženi za njegovu obuku, zar ne? — upitala je Lawrencea. Royce je kimnuo vazalu, u znak da može nastaviti. -Jest gospo, ja sam zadužen za obuku mladih vojnika - odvratio je Lawrence. - Moj zadatak je ojačati njihova tijela. Nakon toga vojnici prelaze na daljnju obuku k barunu. On ih podučava tehnikama napada i obrane i borbi s oružjem. — To je, dakle, razlog što nose kamenje sjedne hrpe na drugu? Mislila sam da se radi o kazni. — Nicholaa, vojnici nisu moji neprijatelji - nestrpljivo je izjavio Royce. — Kamenje nose iz dva razloga. Prvo, sagradit ćemo novi zid oko dvorca, širi i viši od postojećeg. Zelim unutar zidina imati više prostora za trening. Drugo, rad će ojačati njihova tijela. Kimnula je, dajući mu do znanja da razumije. — Kada ću vidjeti Justina? Smijem li sići do vojnih nastamba? Rado ću to učiniti - hitro je izgovorila. - Želim se uvjeriti da Justin ima dovoljno pokrivača. Noći su prilično hladne. Royce se potrudio suspregnuti smijeh. Justin bi sigurno propao u zemlju od srama ako bi ga pokušala tetošiti. - Srest ćeš se s njim vani, nakon doručka. Royce je, dakako, održao riječ. Nicholaa je nakon doručka sišla u dvorište ispred zamka. Čekajući Justina nestrpljivo je koračala amo-tamo. Minute su joj se činile duge poput vječnosti. Napokon je ugledala kako joj prilazi. Pojurila mu je u susret. Oči su joj se ispunile suzama, no prisilila se da ih zaustavi. Bacila se u njegovo naručje i čvrsto ga zagrlila. Bio je tako snažan! Boja se vratila u njegovo lice i kad se odmakla da ga bolje promotri, više nije ni najmanje sumnjala da će s njim biti sve u redu. Od silnog uzbuñenja nije mogla ispustiti ni glasa. Poljubila ga je u obraz i napokon ga pustila. - Djeluješ sretno, sestro - ganuto je rekao Justin. - I jesam — odvratila je. — Sretna sam što te vidim. — Barun je dobar prema tebi? - zabrinuto je upitao. - O, da - odvratila je. - Dobar je i strpljiv. Justin se prestao mrštiti, a kada je dodala daje i ona dobra i strpljiva s njim, prasnuo je u smijeh. — Jedeš li dovoljno Justine? Trebaš li još pokrivača? Ili nešto drugo? — Ništa mi ne treba — odvratio je. Kratko se osvrnuvši, vidio je Ingelrama i Bryana kako ih promatraju. — Nisam dijete Nicholaa - osorno je dodao. — Prestani se prema meni tako ponašati. Nicholaa nije bila svjesna prisutnih, niti je vidjela muža kako im žurnim korakom prilazi. Pogled joj je bio uprt u Justinovo lice. Koža mu je bila preplanula, a kosa posvijetlila na suncu. Odjednom je shvatila kako se njezin brat pretvorio u vrlo naočita momka. — Znaš li da Urlic više nije s nama? Justin je kimnuo. - Barun mije rekao. Nicholaa se začudila njegovu osornu tonu. — Ne brini se zbog toga - požurila je objasniti. - Milicent i Duncan pružit će -mu sve što mu bude potrebno. - Znam - odvratio je Justin. - Urlic će biti sretan s njima. — Zašto si onda toliko namršten? - upitala je. - Barun mije rekao za Thurstona. Nije trebao dolaziti — hladno je odvratio. Nicholaa nije znala što bi mu rekla na to. Nije ni morala, jer Royce je prekinuo njihov daljnji razgovor. —Justine, jednom tjedno pripada ti slobodno popodne. Danas sigurno ne. Pozdravi se sa sestrom. Ingelram i Bryan čekaju. Justin se istog trenutka okrenuo, kratko se naklonio barunu i odstupio, u namjeri da ode. Nicholaa se nije željela tako brzo rastati s njim. Posegnula je za njim u namjeri da ga zadrži i tek tada shvatila da mu je lijeva ruka prekrivena crnom kožnom navlakom. Dvije široke uzice od lakta do ramena držale su navlaku na mjestu. Royce je takoñer opazio tu neobičnu rukotvorinu. — Sto je to? — upitao je. Justin je skrenuo pogled na Bryana i Ingelrama. — Bryan mi je to napravio — oborena pogleda je promrmljao.

GIGA

124

Royce je povukao jednu od uzica. — Savjetujem ti da to ski-neš kad s drugim gušterima počneš trenirati borbene vještine — rekao je. — Mislite li da će mu se rugati, barune? - upitao je Ingelram, mršteći se nad tom mogućnošću. Royce se glasno nasmijao. Nebesa, zbilja nisu imali pojma ni o čemu. Čvrsto je omotao uzicu oko prstiju i povukao je, ne skidajući pogled s Justina. Mladićevo lice oblilo se rumenilom. - Neće mu se rugati — odvratio je. — Ali kladim se da će iskoristiti priliku. Začuvši kako se Royce smije njezinu bratu, Nicholaa se zgrozila. Ipak, nije se uplela. I dobro što nije, pomislila je, jer ubrzo je shvatila daje Royce u pravu. Kožna navlaka Justinu bi mogla više štetiti nego koristiti. Justin je takoñer shvatio daje barun u pravu. Cim gaje pustio, hitro je skinuo navlaku. - Do daljnjega ste slobodni — rekao je Royce. Kao jedan, sva trojica su se naklonila i uputila natrag prema logoru. Justin je hodao izmeñu Ingelrama i Bryana. Nicholaaje bez riječi promatrala kako se udaljavaju. Nije ni shvatila daje zgrabila Royceovu ruku. Mogao je osjetiti kako podrhtava. Kratko ju je stisnuo. - Osjećaš li se bolje nakon što si porazgovarala s Justinom? Zadržala je pogled na bratovim leñima. - Da. Tada su do njezina uha doprle Ingelramove riječi. Mladi vojnik očito je mislio da su se dovoljno udaljili. —Jedeš li dovoljno, Justine? — upitao je, imitirajući visok ženski glas. Bryan mu se istog trenutka pridružio. - Trebaš li još pokrivača? Njezin brat lijevim ramenom je odgurnuo Ingelrama i podmetnuo nogu Bryanu. Obojica su prasnula u smijeh i - vidi čuda -Justin im se pridružio. Royce se trudio ostati ozbiljan. Nije želio povrijediti osjećaje svoje žene. No spustivši pogled, vidio je da se smiješi. - Ponašala sam se prema njemu kao prema djetetu - priznala je. - Nebesa, Roycee, pa on se smije! Ne mogu se sjetiti kad sam ga posljednji put čula da se smije. Hvala ti na tome, mužu moj. Royce nije bio siguran na čemu mu zahvaljuje, no svidjelo mu se kad mu se bacila u naručje i poljubila ga. Svidjelo mu se i što se nastavila smiješiti nakon što joj je rekao kako će Justina moći ponovo vidjeti tek za tjedan dana, nakon što završi prvu razinu obuke. Nijednom riječju nije se usprotivila. Pomislio je kako je to vrlo ugodna promjena. Ponovo su se susreli tek za večerom. Cim je obrok završio, Royce je s Lawrenceom započeo razgovor o sutrašnjem danu. Nicholaa je istog trenutka ustala je i zamolila daje ispričaju, jer bi se rado povukla u sobu. Sljedećih dana to je postao običaj. Puna dva mjeseca prošla su u posvemasnjem redu i miru. Nicholaa se nije nijednom razljutila na svog muža, niti gaje ičim izbacila iz ravnoteže. Nije bilo nijednog iznenañenja, nijednog prigovora. Bilo je očekivano da će Royce biti zadovoljan tom promjenom. Ali, nije. Punih šezdeset dana Nicholaa se suzdržavala od bilo kakva ispada. Royce je pomislio da će, postane li još mirnija i pokornija, morati početi provjeravati je li još uvijek diše. Njezino ponašanje počelo mu je vraški ići na živce. Bez pogovora učinila bi sve što je tražio od nje. Ispunjavala bi svaku njegovu želju i prije nego bije izrekao. Njezina strastvena priroda izlazila bi na površinu samo dok bi vodili ljubav. Jedino tada nije bila mirna i pokorna. Royce je bio sretan zbog toga, no želio je više. Tako mu svega na svijetu, želio je natrag svoju nemoguću ženu. Nedostajao mu je način na koji bi ga prostrijelila pogledom kad nije bilo po njezinu. Nedostajale su mu njihove prepirke, osobito one kada se svim silama trudio dokazati joj koliko je svojeglava i nerazumna. A više od svega, nedostajalo mu je što joj više nije imao razloga držati predavanja. Od jutra do mraka nije se prestajala smiješiti. Osim tog, na njezinu licu više se nije mogao vidjeti nijedan drugi izraz. Roycea je to doslovce činilo ludim. Ne može biti toliko sretna. Nitko ne može biti toliko sretan. Oči joj više nisu radosno iskrile. A prestala se i smijati. No, smijeh je izraz spontanosti, zar ne? A Nicholaa više ništa nije činila spontano. Tako mu Bog pomogao, on joj je to učinio. On i jedino on, kriv je za njezino sadašnje ponašanje. Dobio je točno ono stoje i tražio. Problem je bio u tome, što nije znao kako bi popravio štetu. Jednu za drugom odbacivao je sve zamisli. Tada je Justin riješio problem umjesto njega - i bolje od njega. Bilo je to sredinom lipnja. Royce je promatrao kako vojnici treniraju borilačke vještine. Lawrence,

GIGA

125

koji je obučavao guštere, rijetko je trebao pomoć ili savjet. Ipak, tog dana pozvao je Roycea zbog osobitog problema. Čim se barun pojavio, vazal je naredio Ingelramu i Bryanu da započnu borbu. Justin je stajao postrani, čekajući svoj red. - Njih trojica postali su dobri prijatelji — rekao je Lawrence. - Zadovoljan samjustinovim napretkom u cjelini. Dobio je na težini, a i tijelo mu se lijepo razvilo. Vidite li kako je mišićav? Mahanje mačem i prenošenje kamenja učinili su svoje. O da, doista sam zadovoljan. Ingelram je srušio Bryana na zemlju, ispustio pobjednički poklik i okrenuo se prema Justinu. Bryan je izašao iz kruga. Justin je ušao. Dvojica prijatelja počela su obigravati jedan oko drugoga. Nekolicina vojnika zastala je da pogleda borbu. Što ih je više promatrao, Royce se sve više mrštio. - Reci mi, Lawrence — započeo je —je li se Ingelram bori s Justinom ili pleše s njim? — Upravo tako — promrmljao je Lawrence. — Zato sam vas i pozvao, barune. Bez obzira na to kome naredio da se bori s Justinom, rezultat je uvijek isti. To doista nema smisla, ali vojnici ga nastoje poštedjeti. Royce je kimnuo pa oštro zazviždao ne bi li privukao pozornost vojnika na borilištu. Justin, koji se tijekom cijele borbe osmjehivao, naglo se okrenuo i uozbiljio. - Raspoložen sam isprašiti nekolicinu vas - rekao je Royce. — Tko želi da mu ukazem čast boreći se s njim? Mladi vojnici rijetko su imali povlasticu ogledati se u borbi s barunom. Svi do jednoga podigli su ruke, meñusobno se nadmećući tko će prvi prihvatiti izazov. Royceu nije trebalo dugo da zamijeti kako pokušavaju Justina zgurati odostraga. Ponovo su ga pokušavali zaštititi-. No, takav način izražavanja prijateljstva mogao bi biti poguban za njega. Ipak, Justin nije želio ostati u pozadini. Probio se naprijed i stao ispred baruna. - Koliko nas će dobiti priliku da se bori s vama, barune? — glasno je upitao. Ostali vojnici sada su se poredali iza njega. Ingelram i Bryan stali su s njegove lijeve i desne strane. Očito su prihvatili Justina kao svog glasnogovornika. Royce je bio toliko zadovoljan razvojem situacije da se zamalo nasmijao. Dakako, Lawrence ga je izvijestio o Justinovu napretku, no svejedno je bio iznenañen vidjevši visokog i snažnog mladića kako ponosno stoji pred njim. Srce mu se oblilo toplinom. — Odvojit ću od svog dragocjenog vremena samo toliko koliko mije potrebno da izlupam četvoricu vas — bahato je izjavio. — Budući da govoriš u ime svih, ti ćeš biti jedan od njih. A kao predvodniku, dat ću ti i povlasticu da izabereš ostalu trojicu. Justin je kimnuo, svrnuo pogled na svoje drugove, pa zastao. — Što će se dogoditi ako netko od nas četvorice obori s nogu vas, barune? Royce je napokon prasnuo u smijeh. - Bit će propisno nagrañen. Justin se osmjehnuo. Momci su se istog trenutka okupili na savjetovanje. Royce i Lawrence ostali su postrani, čekajući da mladići izmeñu sebe izaberu trojicu koja će se boriti s barunom. — Učinio si dobar posao — ispod glasa rekao je Royce Lawren-ceu. - Doista je ojačao. — Spremanje za pravi trening - odvratio je Lawrence. - Kao i drugi, barune. Gušteri su napokon izabrali svoje predstavnike. Crvenokosi vojnik imena Merrill istupio je korak naprijed i naklonio se Royceu pa Larewnceu. Royce mu je prišao. - Nećemo se služiti oružjem - rekao je. Merrill je istog trenutka skinuo pojas s mačem i dodao ga Justinu. Okrenuo se prema barunu. — Spreman sam. Royce se ponovo nasmijao. — Ne, nisi — rekao je. — Nakon tri mjeseca treninga sa mnom, možda ćeš biti spreman, ali ne sad, Merrille. Pokretom ruke Royce je pozvao Merrilla da započne borbu. Vojnik je polako kružio oko njega. Royce se nije ni pomakao, čak ni kad je Merrill pokusno zamahnuo šakom prema njegovu licu. Mladić se napokon odlučio za napad, naglo zgrabivši baruna za vrat u namjeri da ga sruši na zemlju. Royce gaje čvrsto uhvatio za zapešće, sagnuo se ijednom rukom prebacio momka preko ramena. Trenutak potom Merrill je leñima tresnuo o zemlju. — Ostavio si mi previše vremena za razmišljanje, Merrille — poučio gaje Royce. — Želiš li iznenaditi protivnika takvim napadom, moraš biti brz poput munje. Jesi li shvatio?

GIGA

126

Merrill je kimnuo. Royce je ispružio ruku i pomogao mu da se osovi na noge. - Tko je sljedeći? - upitao je. Bryan je ušao u krug. Za razliku od svog prethodnika nije puno oklijevao. Snažno je zamahnuo šakom prema barunu. Udarac je bio toliko jak daje mogao čovjeka oboriti s nogu. No barun nije bio običan čovjek. Bryan je pomislio daje šakom udario u kameni zid. Trenutak potom Royce ga je zgrabio za zapešće i čvrsto ga stisnuo. — Sto ćeš sad, Bryane? — upitao je. Momak je zaškrgutao zubima od boli i zamahnuo prema njemu šakom druge ruke. Royce se izmaknuo i zatim ga u letu poslao na zemlju. — Nisi smio dopustiti da steknem prednost — rekao je. — Pri napadu se uvijek morate služiti bilo kojom učinkovitom metodom za obaranje protivnika - obratio se vojnicima. - Bryane, imaš noge. Iskoristi ih. - Da, barune. Treći vojnik požurio je iskušati svoje sposobnosti u borbi s barunom. Zvao se Howard i pokazao se ponešto lukavijim od prethodne dvojice. Uspio je barunu zadati čak dva udarca prije nego što se leñima našao na zemlji. Napokon je došao red na Justina. Dugu minutu Royce gaje bez riječi promatrao. - Što si naučio promatrajući prethodnu trojicu? - upitao je. - Naučio sam da se trebam služiti nogama jednako kao i rukama - odvratio je Justin. - I da se mogu poslužiti bilo kojom učinkovitom metodom da vas oborim s nogu, barune. Royce je kimnuo. — U tom slučaju nisam uzalud tratio vrijeme — odvratio je. Pogledom je okružio skupinu. — Lawrence je izvršio svoj zadatak i ojačao vaša tijela, no sada je vrijeme da se naučite služiti glavom. Snaga bez pameti ne znači ništa. Od sutra započinjete vježbati s iskusnim vitezovima. Iz skupine su se začuli uzvici odobravanja. Prvi stupanj podu-ke službeno je završen. Bio je to dobar povod za proslavu. Royce se osmjehnuo. Sutra navečer vojnicima neće biti do1 slavlja. Nakon cjelodnevne vježbe s iskusnim vojnicima boljet će ih svaki mišić u tijelu. Biti će im to najteži dan u životu. Nicholaa je upravo sišla u prizemlje kada je izvana začula povike. Znatiželjna da vidi što se dogaña, izašla je van i na ledini ugledala Justina i Roycea okružene skupinom vojnika. Trudila se prikriti zabrinutost. No kad je vidjela kako se Justin ramenom zabio u Royce, jedva se suzdržala da ne vrisne. Njezin brat započeo je napad. Promatrala je kako je u posljednjem trenutku izbjegao Royceov udarac i zatim ga pokušao oboriti nogom. Royce se izmaknuo i laktom udario Justina izmeñu lopatica. Mladić je zateturao, brzo se oporavio i ponovo nasrnuo na Roycea. Više ili manje slučajno, uspio mu je zadati jedan dobar udarac. Šakom gaje pogodio posred čeljusti, možda i zato stoje barun netom ugledao svoju ženu. Royce mu je nagonski uzvratio udarac, a nakon što se Justin našao ispružen na zemlji, brzo mu je prišao, stavio mu nogu na prsa izrekao najčudniju naredbu koju je ikada itko čuo. — Nasmiješi se, Justine. - Što? - upitao je Justin pokušavajući doći do zraka. - Rekao sam da se nasmiješ - kroz zube je procijedio Royce. - Dodavola, odmah. Justin se osmjehnuo. Nicholaa se očajnički trudila ostati postrani. No vidjevši kako joj brat leži ispružen na zemlji, a ostali vojnici se cerekaju, nije se mogla suzdržati. Istog trenutka zaboravila je stoje samoj sebi obećala. S mjesta na kojemu je stajala nije mogla vidjeti Justinovo lice. Stoga nije znala da se smije. - Roycee, moj brat ima samo jednu zdravu ruku - glasno je uzviknula. Tako joj Bog pomogao, zaista nije htjela vikati na njega da bi ga na to podsjetila. Bilo je to jednostavno jače od nje. - No ja imam dvije — odvratio je Royce. Potrčala je prema njima, no začuvši Rovceov grub odgovor, stala je kao ukopana. Kad gaje pogledala, iz očiju su joj sijevale munje. Namignuo joj je. Justin je tada svrnuo pogled na nju i prasnuo u smijeh. Zakoračila je prema njemu, pa stala i odmahnula glavom. Napokon se bez riječi okrenula i uputila se natrag prema dvorcu. Royce je duboko uzdahnuo. Znao je da neće razumjeti. Pružio je ruku Justinu i pomogao mu da se osovi na noge. - Bio si dobar - rekao je. - Za nagradu što si mi zadao jedan dobar udarac, ti i ostala trojica pridružit ćete mi se za večerom.

GIGA

127

Justinovim licem razlio se široki osmijeh. Kada se pridružio ostalim vojnicima, lice mu je bilo rumeno zbog pohvale koju je dobio. Royce, doduše, nije bio siguran rumeni li se zbog pohvale ili napora. Prekrižio je ruke na leñima i stao pred skupinu vojnika. -Postoji još nešto što vam moram reći. U meñuvremenu ste se meñusobno sprijateljili i to je u redu, no kada se borite jedan protiv drugoga, morate zaboraviti na prijateljstvo. Ne smijete činiti nikakve iznimke, ni prema komu. Budete li se, iz bilo kojeg razloga, trudili poštedjeti jedan drugoga, ili se zaštitnički ponašati prema bilo kome od vas, vašeg prijatelja to bi u pravoj bitci moglo stajati života. Svi su znali o čemu govori. Royce oko toga nije ni najmanje dvojio. Svrnuo je pogled na Justina. — U bitki nećeš biti pošteñen zato što imaš samo jednu zdravu ruku. To je razlog zbog kojega ne možeš biti dobar poput drugih. Moraš biti bolji od njih. Justin je kimnuo. — Barune, kako ću znati da sam dovoljno dobar? Royce se osmjehnuo. —Jednostavno ćeš znati, Justine. Nitko ti to neće trebati reći. Lawrence je prišao barunu. - Biste li dopustili momcima da proslave završetak ovog dijela obuke tako što će promatrati jednu našu utakmicu kickballa, barune? Royce je kimnuo. Kralj William nije bio oduševljen tom igrom budući daje držao kako odvlači pozornost njegovih vitezova od njihove glavne dužnosti, odnosno obuke mlañih vojnika. No Royce se na to nije obazirao. Volio je grube igre, a guranje kožnate lopte s jednog kraja igrališta na drugi, bila je jedna od njih. Postojalo je samo jedno pravilo: vitez nije smio uporabiti ruke. Igra bi se, naravno, na kraju uvijek pretvorila u krvavu bitku, stoje bio još jedan razlog zbog kojega su je svi obožavali. — Ti ćeš voditi jednu ekipu, Lawrence, a ja drugu — rekao je Royce. - Počet ćemo čim završim razgovor sa svojom ženom. Obojica su krenula prema dvorcu. Ingelram je kratko pogledao Justina. Oba momka požurila su za vitezovima ispriječivši im put. — Barune, zašto moramo gledati utakmicu? — naglo je upitao Ingelram. Royce je u čudu podigao obrve. Slegnuo je ramenima. - Ne morate ako ne želite — odvratio je. — Ovog popodneva slobodni ste činiti što vas je volja. — Ingelram je zapravo mislio reći da ne želimo samo gledati, barune — rekao je Justin. — Nego i sudjelovati. Ima nas dovoljno da sastavimo jednu ekipu, barune, a voljeli bismo dobiti prigodu da igramo s iskusnim vojnicima. — Mogli bi se uvrijediti ako im kažemo da će igrati protiv guštera — upleo se Lawrence. Justin se nacerio. — Ne ako biste se vi i barun pridružili našoj ekipi. Royce se nasmijao. — Prepustit ćemo tebi da ih uvjeriš — rekao je, svrnuvši pogled na Lawrencea. Vazal je pristao preuzeti ulogu posrednika. Naravno, vojnike nije trebalo dugo nagovarati da bi pristali. Odmah su požurili prema poljani koja im je služila kao igralište i počeli dogovarati strategiju. — Jeste li opazili? — upitao je Lawrence Roycea, čim su se našli nasamo. -Što? —Justin nije postao samo njihovim glasnogovornikom - rekao je Lawrence. - Sada se smatra jednim od njih. Prisjetite se kakav je bio u početku. Sve je bilo njihovo, a ne njegovo. Lijepa promjena, zar ne? Bilo je to samo usputno opažanje, ali Royce je imao osjećaj kao daje upravo dobio pljusku. Prokletstvo, pomislio je, i sam se ponašao poput Justina. Od samog početka posjed je bio njegov, a ne Nicholain; sluge su bile njegove, a ne njezine... i ona je napokon odustala. Raspalio je Lawrencea po ramenu. — Upravo si mi pomogao da shvatim u čemu je pogreška — rekao je. - Hvala ti. Bez daljnjih objašnjenja Royce se uputio prema dvorcu. Želio je pronaći svoju ženu i uvjeriti se daje s njom sve u redu. Nadao se da nije previše uznemirena onim stoje vidjela. Nakon večere odlučio je s njom ozbiljno porazgovarati o svemu. Neće joj držati predavanje. Ne, on to ionako nikada ne čini. Ipak, neće prestati govoriti dok se ne uvjeri daje potpuno shvatila što želi od nje. Nicholaa se potpuno opravila od šoka koji je doživjela kada je vidjela kako se njezin brat bori s Royceom. Justinov osmjeh još uvijek joj je lebdio pred očima. Požurila je u dvorac i počela se uspinjati subama u želji da što prije doñe do spavaće sobe. Svakako prije nego što namjerno i besramno prekrši treće pravilo. Jer da, namjeravala je plakati. No ne od tuge, nego od sreće. Ipak, znala je da Royce to ne bi shvatio kada bije vidio u suzama. - Kamo ćete, gospo? - povikala je Clarise za njom. - Moram se s vama dogovoriti oko večere. - Ne sad, molim te - odvratila je Nicholaa. - Vratit ću se za nekoliko minuta. Onda ćemo se o svemu

GIGA

128

dogovoriti. Clarise nije mogla čekati. Kuharica je već bila prilično nabru-šena, a služavka nije željela da joj se stanje još više pogorša. Ako se to dogodi, svi će patiti, jer večera će biti upropaštena. Požurila je prema stubama u namjeri da dostigne gospodaricu. — Dovoljna mije samo minuta vašeg vremena, gospo — viknula je. — Kuharica želi znati bi li pripremila pitu od borovnica ili , od jabuka. Neće napraviti nijednu ako joj odmah ne kažemo -upozorila je. Nicholaa je zastala na podestu i naslonila se na ogradu razmišljajući o izboru. — Večeras ćemo imati slavlje. Reci joj da pripremi obje — odvratila je i okrenula se da nastavi svojim putem kad je ograda popustila pod njezinom težinom. Clarise je vrisnula. Nicholaa je imala vremena samo oštro udahnuti od iznenañenja. U posljednjem trenutku uspjela se rukama uhvatiti za stupice na podestu i tako spriječiti ubojiti pad u prizemlje. Ostatak ograde bučno je tresnuo o drveni pod. Sluškinja je naglo odskočila ustranu. Napokon se pribrala i prestala vrištati. Požurila je uza stube u namjeri da pomogne gospodarici. — Nebesa, držite se — povikala je. — Stižem vam u pomoć. Ne gledajte dolje, gospo — upozorila ju je. - Ne penji se - povikala je Nicholaa. - Obje ćemo pasti -dodala je. - Trči po mog supruga. Požuri, ne mogu dugo izdržati. Služavka se istog trenutka okrenula i pojurila dolje. Jedva što je sišla, krila glomaznih ulaznih vrata širom su se rastvorila i Royce je pojurio unutra. Clarise mu nije trebala ništa objašnjavati. Jednim pogledom obuhvatio je ostatke ograde rasute po podu i par nogu koje su visjele odozgo. Srce mu je sišlo u pete. Požurio je prema mjestu gdje se Nicholaa rukama držala za stupice i pogledao gore. - Za ime Boga, što izvodiš? Činjenica što se derao na nju, nekim čudom ju je umirila. Tada joj je do mozga dopro smisao njegova nevjerojatna pitanja. Tako joj Boga, zamalo se nasmijala. - Sto misliš da izvodim? -odvratila je. - Visim s ograde, ludi čovječe. Royce je osjetio veselost u njezinu glasu, ali pomislio je da se prevario. Sigurno je bila prestravljena. Morala je biti. - Skupi koljena i pusti se. Ne boj se, uhvatit ću te. - U redu - odvratila je. - Sada, draga. Nicholaa je bila toliko iznenañena što ju je nazvao dragom daje posve zaboravila na strah. Jednostavno se pustila. Znala je da će je uhvatiti. Royce se zamalo srušio pod njezinom težinom. Čvrsto ju je privio u naručje i hitro odstupio nekoliko koraka ne bi li spriječio da im ostaci ograde padnu na glavu. Dok ju je nosio u veliku dvoranu, osjetio je kako mu koljena podrhtavaju. Shvativši u kakvoj se pogibeljnoj situaciji Nicholaa našla, posve je izgubio mir. Malo je nedostajalo da slomi vrat. - Nećeš se više uspinjati na kat, Nicholaa. Razumiješ li? Izrekavši tu naredbu toliko ju je čvrsto stisnuo uz sebe daje bila sigurna da će joj na tijelu ostati modrice. Naravno da bi se odmah složila s njim, no omeo ju je, snažno šutnuvši prvi stolac koji mu se našao na putu. Zatim se zavalio u stolac visoka naslona, koji je stajao uz kamin i nekoliko puta duboko udahnuo. Nicholaa je odjednom shvatila koliko je uznemiren. Budući da ni u jednom trenutku nije podigao glas, dosad toga nije bila svjesna. - Zabrinuo si se za mene, zar ne? Pogledao ju je kao da ga je upitala najveću moguću glupost. — Morat ću narediti da se sav namještaj prije kraja dana preseli dolje — rekao je. — Da se nisi usudila prepirati se sa mnom oko toga, Nicholaa. Biti će kako sam rekao. Nećeš više ići gore. Kimnula je. - Doista si se zabrinuo. -Jesam - priznao je. Ton kojim je to izgovorio bio je grub, no Nicholaa je bila sretna. Royceu je stalo do nje. Srce mu je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Bio je to još jedan očit znak da mu je stalo. Mogla je čuti njegove otkucaje kada je grubo pritisnuo njezinu glavu na svoja prsa. Doista bi se morao smiriti, zaključila je. Napokon, opasnost je prošla. Odlučila je promijeniti temu. — Roycee, dvorac je tvoj, a ne moj. Zbilja bi ga trebao srušiti i izgraditi novi. Pitam se zašto oklijevaš? Odjednom ju je poželio zadaviti. — Dvorac nije ni moj ni tvoj

GIGA

129

— polako je izgovorio, birajući riječi. — Pa čiji je onda? — upitala je Nicholaa, ovoga puta istinski zbunjena. Podigao ju je iz svog krila i ustao. — Naš - naglo je izgovorio. — Sve je naše, ženo. Nije ni tvoje, ni moje. Nego naše. Razumiješ li? Kimnula je. Prokletstvo, prepao se kao nikada u životu, pomislio je Royce. Nije to više želio nikada doživjeti. Čvrsto ju je primio za ramena i poljubio. Zatim se bez riječi okrenuo i izašao. Imao je silnu potrebu udariti šakom u nešto tvrdo. Predstojeća utakmica bila je upravo ono što mu je trebalo. Čim obori na zemlju nekoliko momaka iz suprotne ekipe, bolje će se osjećati. Tada se prisjetio cijelog prizora i zaključio kako nekoliko momaka neće biti dovoljno. Morat će oboriti cijelu momčad. Nicholaa nije bila sigurna Što se upravo dogodilo. Promjena koju je opazila u Royceovu ponašanju, možda je bila značajna, no s druge strane, zbunila ju je njegova srdžba. Za manje od deset minuta skupina vojnika ušla je dvorac. U roku od sat vremena ispraznili su sve gornje prostorije. Royceov krevet stavili su u kut velike dvorane, no tek nakon što je Thomas provjerio pod, i uvjerio se da će izdržati njegovu težinu. Nicholainu škrinju smjestili su uz uzglavlje. Ostalo pokućstvo iznijeli su van. Thomas je cijelo vrijeme stajao uz Nicholau i budnim okom nadzirao vojnike. Objasnio joj je da će sav namještaj do daljnjega biti spremljen u barake u dvorištu. Nicholaa je bila zabrinuta zbog nedostatka privatnosti. Upitala je Thomasa je li moguće postelju ograditi kakvim paravanom. Obećao je da će se prije kraja dana pobrinuti za to. Vojnik je održao riječ i masivni paravan načinjen od tamnih drvenih dasaka uskoro je bio postavljen oko kreveta. Nicholaa je Roycea ponovo susrela tek netom prije večere. Bila je prilično iznenañena kad je vidjela kako ulazi u dvoranu u pratnji četvorice mladih vojnika. Bila je toliko sretna kad je meñu njima prepoznala svog brata, da se nije uspjela suzdržati. Pojurila mu je ususret u namjeri da ga zagrli, no Royce ju je u tome spriječio. Stavio joj je ruku na rame i privukao je k sebi. Pozornije se zagledavši u svog brata, zgrozila se nad njegovim izgledom. Lice mu je bilo puno ogrebotina i modrica. Tada je opazila kako i drugi vojnici nisu u ništa boljem stanju. Royce i Lawrence takoñer su slično izgledali. Slušajući njihov razgovor uskoro je shvatila odakle im modrice, no ono što nije mogla shvatiti, bilo je njihovo objašnjenje kako je sve to, samo igra. Trudila se ne tetošiti Justina tijekom večere. Znala je da bi mu zbog toga bilo neugodno. Takoñer se trudila pretvarati da uživa u njihovim opisima grube igre koju su upravo odigrali. Četvorica mladih vojnika, uključujući i Justina, jela su kao da nikada nisu vidjeli hranu. Izmeñu zalogaja, neprestano su se gurkali i zadirkivali. Takoñer, mnogo su se smijali. I Justin se smijao. Doista jest. Nicholaa je promatrala njihova vedra lica. Djelovali su sretno i složno. Justin je sada bio jedan od njih. Ni po čemu se nije razlikovao od svojih drugova. Posve se uklopio. Nebesa, ako se uskoro ne pribere, prekršit će vraško treće pravilo. Znala je da će se vojnici uznemiriti ako pred njima brižne u plač. Kao i Royce. Morat će nakratko izaći prije nego što se pred svima osramoti. Srećom, muškarci su bili toliko zauzeti prepričavanjem najboljih dijelova utakmice, da tako reći nisu ni opazili kada je ustala od stola. Izašavši pred dvorac neko vrijeme šetala je dvorištem, a zatim se uputila prema zidinama. Bilo je toliko toga na čemu je morala zahvaliti Bogu. Bio je doista dobar prema njoj kada joj je poslao Roycea. Justin je sada imao budućnost. Royce mu je to poklonio. Da, doista je imala na čemu biti zahvalna. Nasmiješila se. Da joj se netko, prije samo godinu dana usudio reći kako će se beznadno zaljubiti u Normana, smrtno bi se uvrijedila. Sada se osjećala blagoslovljenom. Takoñer, Royceu je stalo do nje. Ovoga trenutka to joj je bilo dovoljno. Nastavit će se ponašati kao i dosad. Bit će draga i strpljiva, upravo onakva kakvu je želi. Bilo je to najmanje što može učiniti za njega. Obrisala je suze i krenula natrag prema dvorcu. Došavši do podnožja stuba opazila je svog muža pred vratima. Stajao je tamo i promatrao je. Obasjan mjesečinom izgledao joj je poput golema mramorna kipa. Zastala je. —Ja bih trebala stajati na tom mjestu s djecom -rekla je — i čekati tebe da se vratiš kući. - Doista? - Moja majka uvijek je tako činila - rekla je i počela se us-pinjati. -Jer je to bila njezina dužnost?

GIGA

130

- Samo navika — odvratila je. —Jedna od onih koju je moj otac volio. - Koje su bile ostale? Nastavila se uspinjati. — Poslije večere redovito bi odigrali partiju šaha. - Onda ćemo i mi tako činiti. — Ali, ti poslije večere imaš običaj razgovarati sa svojim vojnicima o planovima za drugi dan — podsjetila gaje. — Ubuduće ću to činiti prije večere — rekao je. — Tako da ti i ja poslije možemo igrati šah. — Zašto bi to učinio? — začudila se. — Običaji se moraju nastaviti. Tako mije barem moja žena objasnila prve bračne noći kada me je pokušala natjerati daje poljubim. Nasmiješila se. — Tvoja žena sada priznaje daje to bio njezin pravi motiv. Kimnuo je. Izraz lica naglo mu je postao ozbiljan. - Želio bih da mi još nešto priznaš, Nicholaa - hrapavim glasom je rekao. — Priznaj da me voliš. Želim čuti kako izgovaraš te riječi. Oči su joj se istog trenutka ispunile suzama. Pognula je glavu pokušavajući prikriti uznemirenost. — Ne želim ti biti na teret. Royce joj je prišao i uzeo je u zagrljaj. — Ako mi kažeš da me voliš, postat ćeš mi teret? — upitao je, siguran kako je nije najbolje razumio. -Da. Nasmijao se, punim i bogatim zvukom koji je ispunio zrak izmeñu njih. - Zauvijek ćeš ostati luckasta, zar ne? — Volim te. Royce nije shvatio koliko želi čuti te riječi, sve dok ih nije izgovorila. Bilo je i to i više nego čudesno. Upravo je dobio dar kojemu se nikada nije nadao. Srce mu je bilo preplavljeno srećom. Ipak, razum mu nije dopuštao da to u potpunosti shvati. Kako ga može voljeti? Ona je bila njegovo čudo. Lice mu je bilo unakaženo ožilj-cima, no Nicholaa je vidjela samo iskrice u njegovim, kako je govorila, neodoljivim sivim očima. Uvijek je mislio kako je velik i nezgrapan, ali ona je tvrdila daje visok i snažan. Činilo se daje slijepa na istinu, ali on je bio spreman do kraja života zahvaljivati Bogu na toj njezinoj mani. Nije joj rekao ni riječi. Čekala je, nadala se, molila, ali nije joj rekao riječi koje je tako očajnički željela čuti. — Draga, reci mi, zašto misliš da si mi na teret? Oči su joj se ispunile suzama. — Zato jer nisi imao izbora. Morao si me oženiti. Royce se osmjehnuo. Naslonio je bradu na vrh njezine glave, pokušavajući prikriti osjećaje. Nije želio da stekne dojam kako joj se smije. Niti da vidi kako su mu se oči iznenada ovlažile. Prokletstvo, ali radost gaje posve preplavila. - Ah, izbor - prošaputao je. — To je ono što te od muči od samog početka, zar ne? Kimnulaje. - Nicholaa, nije li ti palo na pamet da sam mogao napustiti dvoranu prije no što si me izabrala? — Ali, nisi mogao. Samo oženjeni vitezovi mogli su napustiti dvoranu. Svi drugi morali su ostati. Iskušao je drugačiji pristup. - Mogao sam te odbiti. - Nisi mogao. Previše si častan da bi to učinio. Osjećao si se odgovornim za mene. — Imaš odgovor na sve, zar ne, Nicholaa? Ništa što kažem neće te natjerati da promijeniš mišljenje. — Primjerice? — Primjerice to da sam ionako odlučio boriti se za tvoju ruku. Ne bih mogao dopustiti da pripadneš bilo kome drugome, Nicholaa. - To je zato što si tako dobar, Royce. Uvijek si dobar i strpljiv, sa svima. Poljubio ju je u tjeme. Nije znao kako bije uvjerio da bije unatoč svemu odabrao. Odlučio je boriti se za njezinu ruku iz jednostavna razloga što nije mogao podnijeti pomisao da bi je itko drugi mogao dotaknuti. Morala mu je pripasti. Navikao se na njezinu blizinu i prije nego što su stigli do Londona. A po prirodi je bio posesivan. To je nesumnjivo bio razlog zbog kojega ju nije mogao pustiti od sebe. Ne snalazi se dobro u svim tim ljubavnim stvarima, zaključio je. Nije čak znao nije liju sposoban voljeti onako kako bi muškarac trebao voljeti ženu. Osjećao se posve neukim i nespremnim. Bit će dovoljno ako joj kaže da se uz nju osjeća ispunjenim. Ne, ništa što joj kaže neće je uvjeriti da mu je na neki njegov, posve osobit način, stalo do nje.

GIGA

131

Odlučio je kako će biti najbolje da joj ništa ne kaže. Umjesto toga, radije će joj pokazati.

GIGA

132

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Bilo je to lakše odlučiti nego provesti u djelo. Bez obzira na to koliko se trudio, nije mogao smisliti ništa dovoljno dobro što bi njegovu ženu uvjerilo da bi ju ionako izabrao. Ipak, nije se prestao truditi. Živciralo gaje što ne može pronaći dovoljno dobar način da je uvjeri, no više od svega, živciralo gaje to što se nije prestajala smiješiti. Da nije bio toliko sretan stoje izgovorila riječi ljubavi koje je tako silno želio čuti, sigurno bi počeo očajavati. Pokušao joj je reći koliko joj se divi. Uzvratila mu je istom mjerom. Ljubio ju je kad god bi mu se ukazala prilika. Uzvratila mu je poljupcima. Bili su to jedini trenuci kada bi osmjeh nestao s njezina lica, i to samo zato što su joj usnice bile prekrivene njegovima. Čak je i igrao šah s njom. Odlučio joj je dopustiti da pobijedi, a zatim je shvatio daje, kako su stvari stajale, ionako na najboljem putu da pobijedi, i brzo promijenio mišljenje. Igra je trajala do ranih jutarnjih sati i na kraju uopće nije dobio prigodu dopustiti joj da ga pobijedi. Jer je izgubio. Na kraju, dok se oporavljao od poraza kakav već godinama nije doživio, obećala je da će mu sljedeći put dopustiti da pobijedi. Umjesto da postane boljom, situacija se sve više pogoršavala. Jednog toplog ponedjeljka, kasno prijepodne, ušao je s Lawren-ceom u veliku dvoranu. Vidjevši vatru u kaminu, prilično se začudio. Bilo je vruće kao u paklu. Stigavši do kuhinje gdje je njegova žena bila zauzeta poslom, znoj mu se cijedio s lica. — Nicholaa, vani je prilično toplo — rekao je. — Zašto si naredila da se zapali vatra u kaminu? Okrenula se i nasmiješila. U rukama je držala platneni ubrus i mahala njime ispred lica. Brzo mu je prišla i obrisala mu znoj s čela. — Pozvao si još šestoricu vojnika na večeru, a kuharica nema na čemu prirediti svu tu hranu. Zato moramo upotrijebiti i kamin. Trudim se udovoljiti tvojim željama, mužu moj. Kada je završila otiranjem znoja s muževljeva lica, okrenula se prema Lawrenceu i počela njemu otirati oznojeno čelo. Iznenañen, ustuknuo je. Slijedila gaje, završila stoje započela i rekla im kako bi bilo bolje da izañu. Poslušali su je i brzo izašli iz kuhinje. Upravo su bili nasred velike dvorane kada su dva nerazdvojna vazala baruna Guya, Morgan i Henry, nahrupili unutra. Nicholaa je odlučila otvoriti ulazna vrata tako da unutra ude malo svježeg zraka. Izašla je iz kuhinje upravo na vrijeme da čuje Morganove riječi. - Naš barun pošao je s kontingentom ljudi u lov na preostale pobunjenike. Zakleo se da će ih pohvatati i prerezati im vratove prije no što otkuca ponoć. Nicholaa je problijedjela, ali izraz lica joj je ostao miran. Royce je znao daje zabrinuta zbog Thurstona. Morgan je slijedio njegov pogled, ugledao je i istog trenutka kratko se naklonio. Nije mu uzvratila naklonom. Jednostavno je stajala i čekala da čuje što će dalje reći. - Ako smo dobro shvatili, gospo, vaš brat je voda pobunjenika? — rekao je Henry. —Je li to istina? - Možda — odvratila je. Morgan se nacerio. — Onda bismo vam morali izraziti našu sućut — rekao je. — Naš barun je suosjećajan čovjek. Siguran sam da će, prije povratka u London, baciti truplo vašeg brata na imanje, tako da ga možete propisno pokopati. Royce se prvi pribrao. — Dosta — naglo je izgovorio. — Recite što imate i gubite se. Henry još nikada nije vidio baruna Roycea u takvu stanju. Činjenica stoje izgubio strpljenje, doista gaje zaprepastila. Morgan se, za razliku od njega, time nije ni najmanje zamarao. Bio je suviše zauzet zurenjem u Nicholau. Nasmiješila mu se. - Oprostit ću vam nedostatak kućnog odgoja — mirnim glasom je rekla. — Razumijem da vas zavist tjera na takav istup. Zaustio je da joj protuslovi. Nije stigao. Podigla je ruku, tražeći tišinu. Izraz lica bio joj je odlučan. Zakoračila je prema njemu. Odstupio je i zamalo upao u kamin. - Čuli ste mog supruga. Recite što imate i idite. Morgan je bio previše srdit da bije poslušao. Kimnuo je Hen-ryju da nastavi i okrenuo se prema kaminu. Pogled mu je pao na šahovske figure poslagane na polici. Odsutno, uzeo je jednu da je bolje pogleda. Ipak, pozornost mu je bila usmjerena na riječi njegova prijatelja.

GIGA

133

- Imamo za vas poruku od kralja - započeo je Henry, svrnuv-ši pogled na Roycea. - Rekao je da vas pozdravimo i prenesemo vam njegovu želju da odaberete desetoricu svojih najboljih vojnika za viteške igre koje će se održati za šest tjedana. Takoñer želi da odaberete i desetoricu mladih, budući da vjeruje kako bi i oni trebali sudjelovati u zasebnom natjecanju - rekao je. - Tražio je da vam prenesemo još nešto - tiše je dodao pa zastao. Royce je, namrštena izraza lica prekrižio ruke na prsima. - Barun Royce čeka - podsjetio gaje Lawrence. Henry je kimnuo. — Kralj želi da primite na znanje da on i njegova voljena žena zahtijevaju da se gospa Nicholaa takoñer pojavi u Londonu za vrijeme održavanja igara. Zavoljeli su je i žele je ponovo vidjeti - dodao je. Glas mu je zvučao kao da se guši. Nicholaa bi se glasno nasmijala da nije bila suviše zabrinuta zbog šahovske figure u Morganovim rukama. Nije se usuñivala reći mu daje odloži, iz straha daje ne uništi ako shvati koliko joj znači. Henry se naklonio Royceu i svrnuo pogled na Nicholau. — Za šest tjedana, napokon ćemo imati prilike vidjeti tko je najbolji. - Ali, to nam je već poznato, zar ne? — odvratila je. Nicholaa više nije mogla ni trenutka dalje ostati mirna. Pomisao da bi Morgan mogao uništiti šahovsku figuru bila je suviše uznemirujuća. Okrenula se i uputila prema izlazu. — Lawrence, biste li, molim vas, ispratili naše posjetitelje? Moj suprug želi da odmah odu. Morgan je svrnuo pogled na Roycea. - Razbit ćemo vaše momke — zaprijetio je. - Ovoga puta nećete nas poraziti. U namjeri da potvrdi stoje rekao, odlomio je glavu šahovske figure i bacio je u vatru. Sve dotad Royce nije shvatio da Morgan u ruci drži šahovsku figuru. Vidjevši zgrožen izraz lica svoje žene, slijedio je njezin pogled i ugledao figuru u plamenu. Ispustio je bijesan krik. Iznenañen, Morgan se okrenuo, no Royce je bio brz poput munje. Sve se zbilo previše brzo da bi Nicholaa stigla reagirati. U jednom trenutku Morgan je stajao uz kamin, sav nadut od hvalisanja, a već drugog je letio zrakom poput diska. Morala je priznati da Royce stvarno ima dobar izbačaj. Veliki muškarac u letu je prošao pokraj stola, pa pokraj paravana. Trebao se zaustaviti na zidu, ali nije. Prošao je kroz njega. Nicholaa je pretpostavila daje zid jednako trošan poput poda. Okrugla rupa pojavila se 'u sredini zida. Kroz nju se pružao lijep vidik na okolicu. Zaprepaštena, Nicholaa je rukama prekrila usta. Kroz rupu u zidu vidjela je kako se Morgan pokušava osoviti na noge. Royce ga ipak nije ubio. Henry je požurio vidjeti što se zbiva. Činilo se da Morgan ne može smoći snage da se uspravi. Neprestano se rušio na koljena. Očito je bio previše omamljen od udarca i pada. Nicholaa se trudila, ali nije uspjela ostati ozbiljna. Henryju nije promakao njezin osmijeh. Mišići na licu podrhtavali su mu od srdžbe. Prostrijelio ju je pogledom. - Izabrala si krivog muškarca za brak — prosiktao je. Možda bi i uspio suzdržati se od ispada srdžbe da se Nicholaa nije glasno nasmijala. Najradije bije pljusnuo. No čak i u bijesu znao je da bi ga Royce ubio kad bi se usudio podići ruku na nju. Ipak, potreba da iskali bijes na njoj, bila je prevelika. Nije mogao odoljeti daje ne pljusne riječima. — Postat ćeš udovicom prije završetka igara — promrmljao je. — Trebala si slušati staru vješticu kad ti je rekla da ubiješ Roycea. Poštedjela bi nas nevolja. Nicholaa mu nije željela pružiti užitak da vidi kako ju je ra-srdio. Na kraju krajeva, ponašao se poput dječaka koji nije uspio provesti svoju volju. Odmahnula je glavom. - Odlazi, Henry. Počinješ mi ići na živce. Nije više željela gubiti vrijeme na tu budalu. Royce je sada bio njezina glavna briga. Nebesa, još nikada ga nije vidjela u takvu stanju. Izgledao je doista zastrašujuće. Više od svega, činilo se da nije završio s Morganom. Vidjevši izraz njegova lica kada se uputio prema vratima, znala je da se mora uplesti. Nije željela da ga ubije. Njegova smrt nije bila vrijedna opravdavanja koje bi se tražilo. Znala je da bi Royce morao objasniti kralju zašto je to učinio. Osim toga, nije željela da Morgan bude pokopan na njihovoj zemlji. Royce je već bio na izlazu kad je začuo njezin glas. - O, napokon imamo dovoljno svježeg zraka. Hvala ti, mužu moj. Naglo je zastao i okrenuo se. - Sto si rekla? — Zahvalila sam ti na prozoru.

GIGA

134

Lawrence je prasnuo u smijeh. Nicholaa se osmjehnula. Royce je duboko uzdahnuo. — Neću ubiti tog kurvinog sina. — Ne, naravno da nećeš — složila se Nicholaa. — Šahovska figura ionako je izgubljena. Kad bi ga ubio, time ne bi ništa promijenio. — Htio sam mu samo polomiti noge, Nicholaa. Zvučao je kao da misli daje to posve razumna odluka. Osim toga, osmjehivao se od uha do uha. — Time takoñer nećeš ništa postići. — Osim zadovoljštine - usprotivio se. Odrečno je odmahnula glavom. Namrštio se. I odustao. Očito ju nije mogao uvjeriti. A nije ju želio razočarati. Kratko se zagledao u vatru pa svrnuo pogled na suprugu. — Draga, koja je to bila figura? — Crna kraljica. Ramena su mu se naglo spustila od razočaranja. Bila je to figura koju je njezin otac zarezao dok se smijao pričajući im jednu od svojih dogodovština. Osjećao se odgovornim zbog te nesreće. Trebao je paziti na svaki Morganov pokret. Mogao je spriječiti štetu daje bio oprezniji. . Naglo ju je povukao u naručje. — Zao mije — prošaputao je. — Sve je to moja krivica. Trebao sam... Nije mu dala da završi. - Dogodilo se previše brzo da bi mogao išta učiniti - odvratila je. Potapšala gaje po prsima i poljubila u obraz. — Prestani se mrštiti. Stoje, tu je. Nije mogao vjerovati da u takvom trenutku ona pokušava utješiti njega. - Prilično dobro se nosiš s tim — primijetio je. Nicholaa se nastavila smiješiti. Narednih pet minuta morala je provesti uvjeravajući ga daje sve u redu. Kada su se Royce i Lawrence napokon okrenuli da odu, otpratila ih je do vrata i ostala stajati na pragu, promatrajući ih kako se udaljavaju. - Stoji li Nicholaa još uvijek na pragu? - upitao je Royce Lawrencea kada su stigli do sredine dvorišta. Vazal se okrenuo da pogleda. - Ne, barune. Otišla je. Royce je istog trenutka promijenio smjer. - Po prirodi sam sumnjičav - rekao je. - Moja žena podnijela je Morganove prijetnje prilično dobro, zar ne? —Jest — složio se vazal. Royce se osmjehnuo. - I previše dobro, rekao bih - dodao je. Zaobišao je dvorac i uputio se prema stubama koje su vodile na zidine. Uspevši se, naslonio se na ogradu i čekao. Nije trebao dugo čekati. Ubrzo je ugledao svoju ženu kako juri prema zidinama, suknje visoko podignute iznad gležnjeva da bi ubrzala korak. Vidjevši muža kako se naginje preko ograde, naglo je zastala. Slatko se nasmiješila i sakrila ruke iza leda. Royce se takoñer nasmiješio. Ne skidajući pogleda s nje, rekao je Lawrenceu da se može vratiti svojim dužnostima. Čim se vazal udaljio, pozvao ju je da mu pride. Čekao je da stane ispred njega, a zatim bez riječi ispružio, dlan. Osmjeh na njezinu licu naglo je izblijedio. Odstupila je korak natrag. - Pravila vrijede za sve, Nicholaa — rekao je. — Ako gaja ne smijem ozlijediti, ne smiješ ni ti. Daj mi praćku. Izgledala je istinski razočarano. - Kako si znao? Prstom se kucnuo po čelu. — Poslužio sam se logikom. Stavila je praćku u njegovu ispruženu ruku. Dva kamenčića bacila je na zemlju. - Čemu dva? - upitao je. — Bojala si se da bi mogla promašiti? Odmahnula je glavom. - Nikada ne promašim. Drugi je bio za Henryja. Prasnuo je u smijeh. Nije znala što bi o tome mislila. Odstupila je još korak natrag. - Dovoljno dugo sam te zadržavala — rekla je. Razočaranje što nije dobila priliku pružiti Morganu i Henryju propisan ispraćaj, još uvijek je bilo prisutno u njezinu glasu. Najradije bi vrištala od muke što joj Royce nije dopustio da bude po njezinu. Nevoljko je svrnula pogled s praćke u njegovoj ruci i duboko uzdahnula. - Pokušat ću se obuzdati. - Znači li to da ćeš se nastaviti smiješiti? -Da. - Tako mi Bog pomogao. Pogledala gaje ravno u oči. — Menije pomogao - prošaputala je. - Dao mije tebe. Uvijek bi ga iznenadila kad bi izrekla nešto tako čudesno lijepo. Odmaknuo se od ograde, uzeo je za ruku i poveo prema dvorcu.

GIGA

135

Bez riječi hodali su jedno uz drugo. Nicholaa je zaključila kako je vodi prema velikoj dvorani, gdje će joj narediti da sjedne i održati joj predavanje. Ali nije. Ne puštajući njezinu ruku, prošao je pokraj stola i stolaca i poveo je prema paravanu kojim je bila zaklonjena njihova postelja. Zastao je pred rupom u zidu i namignuo joj. - Lijep pogled, zar ne? - Roycee, kamo me vodiš? - U postelju. - Sada? - Sada. - Roycee, to ti ni najmanje ne nalikuje — u hipu je izgovorila. — Sve se mora odvijati po redu. Moramo biti... organizirani. Zvučala je prilično zgranuto. Privukao ju je k sebi i čvrsto zagrlio. — Spontanost je jednako važna kao i planirane akcije. Doista bi morala ostaviti ponešto prostora za iznenañenja u svom životu, ženo moja. - Ali rekao si da moram naučiti... Primio ju je oko struka i priljubio usnice na njezine. Ovila je ruke oko njegova vrata i uzvratila mu poljubac. Ingelram, Justin i Lawrence upravo su prolazili pokraj rupe u zidu. Vidjevši kako barun usred dana ljubi svoju ženu, sva trojica zastala su kao ukopana. Lawrence se osmjehnuo. Ingelram je laktom podboo Justina u rebra i počeo se glasno cerekati. Justin je još uvijek bio zabezeknut. Polako je svrnuo pogled na Lawrencea. Vidjevši kako se smiješi, još se više začudio. — Moja sestra, po svemu sudeći, jako voli svog muža. Lawrence je kimnuo. - I njezin muž jednako toliko voli nju. Justin se osmjehnuo. Sva briga za dobrobit njegove sestre odjednom je nestala. Našla je svoje mjesto u novom svijetu. Kao i on. Ingelram gaje ponovo gurnuo laktom u rebra. Justin se istog trenutka okrenuo i pokušao ga oboriti nogom. Lawrence je oba momka zgrabio za šiju i gurnuo ih naprijed. Barunu sigurno nije trebala publika, a on će se pobrinuti daje i nema. Poslije podne, Royce je okupio vojnike i rekao im o poruci kralja Williama. Iako je svaki od njih više od svega želio biti jedan od dvadesetorice odabranih, ni jedan se nije usudio zatražiti da ta čast bude ukazana baš njemu. Znali su da će morati pričekati barunovu odluku. Jednog od narednih dana, za vrijeme večere, Nicholaa je opazila posjekotine na Royceovim rukama. Upitala gaje kako ih je zaradio, no slegnuo je ramenima i promijenio temu. Zaključila je kako je riječ o sporednoj stvari. Nakon stoje stol bio raščišćen, rekao je kako je previše umoran da bi igrao šah. Tog dana pošli su u postelju ranije nego inače. Ipak, nije bio previše umoran za voñenje ljubavi s njom. Usred noći Nicholaa se okrenula na Royceovu stranu postelje i zamalo ljosnula na pod. Shvativši da njezina muža nema u postelji, istog trenutka se razbudila. Ustala je, navukla kućni ogrtač i pošla ga potražiti. Nije morala daleko ići. Royce je sjedio na čelu stola, toliko usredotočen na ono stoje radio daje nije ni zamijetio. Pri treperavu svjetlu svijeća, na stolu pred njim ugledala je bijelu kraljicu. U lijevoj ruci Royce je držao komadić drveta, a desnoj nožić. S vremena na vrijeme podigao bi pogled na figuru koja je stajala na stolu, a zatim ga svrnuo na svoj rad. Rezbario je novu crnu kraljicu. Nicholaa je istog trenutka shvatila odakle mu posjekotine na rukama. Napokon je saznala i zastoje bio toliko umoran. No shvatila je još nešto: Royce ju je volio. Dugo se nije pomakla. Dok je promatrala supruga s koliko brižljivosti i ljubavi izrañuje novu figuru, suze su joj počele teći niz obraze. Nije ih pokušala obrisati. Svaki put kada bi začula kako je kroz zube promrsio tihu kletvu, nasmiješila se. Znala je da se porezao. Začuvši zvuk otvaranja vrata, naglo se povukla iza paravana. Provirivši, ugledala je Justina kako žurnim korakom prilazi Royceu. U ruci je držao mali nož., Royce se nije trudio podići pogled. Očito je očekivao njezina brata. Nicholaa je opazila da Justin posljednjih dana izgleda jednako umorno poput njezina muža. Je li moguće da mu je svake noći pomagao? - Ovime se moj otac služio pri rezbarenju - tiho je rekao Justin. — Puno je bolji od ovoga kojim se vi

GIGA

136

služite, barune. Spustio je nož na stol pa sjeo uz Roycea i omotao oko dlana komad crne kože. Royce mu je dodao komad drveta na kojem je radio, objasnio mu kako da ga pridrži i nastavio s radom. Kad je Nicholaa vidjela kako iverci lete svuda uokolo, shvatila je zašto je njezin brat omotao ruku komadom kože. Obrisala je suze i tiho prišla dvojici muškaraca koje je voljela svim srcem. - Nicholaa će se sigurno iznenaditi — prošaputao je Justin. - Nadam se da će se razveseliti — odvratio je Royce. - Doista sam iznenañena i radosna — prošaputala je Nicholaa. Zaćuvši njezin glas Justin je poskočio. Royce se trgnuo i pritom preduboko zasjekao napola dovršenu figuru. — Kvragu! -promrsio je. - Vidi što sam sada učinio zbog tebe. Nagnula se preko njegova ramena da provjeri štetu. I prasnula u smijeh. Bila je to najšašavija figura koju je ikada vidjela. Glava je bila veća od tijela, a vrat najmanje triput širi od vrata bijele kraljice, čiju je veličinu Royce namjeravao kopirati. Istog trenutka zaljubila se u nju. Više od svega, svidio joj se neželjeni usjek s desne strane vrata. Spustila je poljubac na mu-ževljev obraz pa sjela uz njega. - Moraš zapamtiti kako si zasjekao tu figuru, tako da jednoga dana možeš o tome pričati našoj djeci. Vjerojatno mu je neugodno, pomislila je, što gaje uhvatila u poslu koji ne priliči muškarcu poput njega. Oči su joj se ponovo ispunile suzama. Nebesa, kako gaje voljela. Svrnula je pogled na Justina. Namignuo joj je. Zaključila je kako je vjerojatno opazio promjenu boje Royceova lica, a možda i suze u njezinim očima. -Justine? -Da? - Volim Roycea. Justin se osmjehnuo. - Znam, Nicholaa. - Kako znaš? - Vidio sam kako ga gledaš. Svrnula je pogled na Roycea da provjeri što misli o njihovu razgovoru. Pognutih ramena radio je na figuri. No, smiješio se. — Postoji još nešto što bi trebao znati, Justine - nastavila je Nicholaa. - I Royce voli mene. — I to takoñer znam - nasmijao se Justin. Royce je odložio nož i zagledao se u svoju ženu dugim, prodornim pogledom. — Sigurna si da te volim? — napokon je upitao. -Da. Kimnuo je. Pa duboko uzdahnuo. — U tom slučaju, hoćeš li napokon prestati neprestano se smiješiti? Nebesa, Nicholaa, već sam napola lud od toga. Justin je izgledao zaprepašteno. Nicholaa je prasnula u smijeh. - Samo sam željela biti ženom kakvu si želio. — Želim tebe. — Nicholaa, stoje loše u tome? Zašto se ne bi trebala smiješiti? — upitao je Justin, pokušavajući shvatiti. — Justine, bi li nas sada ostavio same? - rekao je Royce, ne skidajući pogled sa svoje žene. — U redu, barune - s osmjehom je odvratio Justin i hitro ustao od stola. Nicholaa je takoñer ustala. Uzela je sa stola jednu od svijeća i uputila se natrag u postelju. Stavila je svijeću na škrinju i čekala Roycea da joj se pridruži. Stao je s druge strane postelje. U treperavom svjetlu svijeće promatrala je kako se razodijeva. Bio je doista pristao. Izgledao je tako snažno i moćno, a ujedno je bio tako nevjerojatno nježan. Svuklaje ogrtač i pustila da padne na pod ne skidajući pogleda sa svog supruga. — Volim te, Roycee — rekla je. - Nemaš pojma koliko. — I ja tebe volim — odvratio je. Klečali su na sredini kreveta, lica okrenutih jedno prema drugome. Dlanovima je obujmio njezine bokove. Zagrlila gaje oko vrata. Spustila je poljubac na njegova prsa, čelo i obraze. Usnicama je lagano prešla preko njegovih ožiljaka. Royce nije bio raspoložen za njezinu malu igru zavoñenja. Prošao je prstima kroz njezinu kosu, promuklo uzdahnuo, privio je uz sebe i usnicama prekrio njezine. Jezici su im se sastali u dugom i vrućem poljupcu. Ponovo je muklo zastenjao. Nicholaa je tiho zajecala.

GIGA

137

Prevalio ju je na leda, nadvio se nad nju i počeo usnicama kliziti njezinim tijelom, ljubeći je posvuda. Bio je tako nježan i strpljiv... sve dok nije vidio kako ju je požuda obuzela u tolikoj mjeri daje posve izgubila nadzor nad sobom. Tada su sve njegove brane popustile. Legao je izmeñu njezinih bedara i polako ušao u nju. Snažan osjećaj užitka posve gaje preplavio i pojačao njegovu žudnju. Prisilio se da uspori, samo nakratko, tek toliko da joj izgovori sve riječi ljubavi koje su toliko dugo bile zatočene u njemu. Nicholaa mu je uzvratila istom mjerom, govoreći mu nježne riječi koje je tako dugo čuvala u srcu samo za njega. Ubrzo, strast ih je posve obuzela. Royce je vodio ljubav polako, sve dok nije osjetio kako Nicholaa postaje divlja u njegovim rukama, a tada se i sam prepustio požudi. Postelja je škripala pod naletima njihova meñusobna predavanja. Glasno je zastenjao njezino ime i ispustio sjeme u nju. Dugo je ostao posve nepokretan u njoj. Niz njezine obraze slijevale su se suze, no nije zbog toga više mario. Shvatio je da plače od radosti. Nicholaa je zaspala slušajući kako joj suprug šapuće nježne riječi ljubavi. Royce se napokon odvojio od nje i ugasio svijeću. Privukao ju je u naručje i sklopio oči, uživajući u toplini njezina tijela priljubljena uz njegovo. Osmjehnuo se. Osjećao se posve ispunjenim. Nicholaa je dala smisao njegovu životu. Njezina ljubav učinila je da se osjeća snažnim i potpunim. Royce po prirodi nije bio bogomoljac, no prije no stoje pao u san, u mislima je zahvalio Stvoritelju na daru koji mu je poklonio. Dotakao je ožiljak na svom licu i ponovno se osmjehnuo. Nicholaa nije bila u pravu. Bog nije bio na njezinoj strani. Nego na njihovoj.

GIGA

138

SEDAMNAESTO POGLAVLJE Royceu se želja da ima ponovo svoju nemoguću, dozlaboga svojeglavu ženu, ispunila već sljedećeg dana. Prije no što je otkucalo podne, upustili su se u žestoku prepirku. Thomas je napravio nacrt njihova nova doma. Dakako, učinio je to u skladu s barunovim željama. No kad je Royce velikodušno dopustio Nicholai da pogleda plan, izjavila je da to jednostavno neće ići. Uprla je prstom u prostor predviñen za kuhinju i rekla da im treba najmanje dvostruko više mjesta. Takoñer, negodovala je nad veličinom prostora predviñenog za smještaj vojnika u prizemlju. Usto, Royce je neočekivano iz plana izbacio ostavu. Mislio je da im ionako ne treba. Nicholaa se s takvom glupošću, dakako, nije mogla ni u ludilu složiti. Naposljetku morao ju je posjesti ispred sebe i sve joj u tančine objasniti. Pustila gaje da govori, ali nije mu trebalo dugo da opazi kako je ponovo otplovila mislima. Nebesa, bila je doista nemoguća. I prokleto neodoljiva. Kad je rekao sve stoje imao, složila se s njime po svim pitanjima. Zadovoljan, vratio se svojim dužnostima. Nicholaa je pričekala da ode svojim putem, a zatim ponovo pozvala Thomasa i dala mu nove detaljne upute o budućem izgledu njihova doma. Tražila je da u nacrt unese veliku ostavu i proširi prostor predviñen za kuhinju. Takoñer, željela je veće ognjište i dvostruko veću spavaću sobu. Ostatak tjedna Royce je bio prilično zauzet. Rekao je Nicholai da ne želi sam odabrati vojnike koji će sudjelovati na viteškim igrama. Umjesto toga, vojnici će meñusobno odmjeriti snage, a najbolji od njih sami će zaslužiti čast sudjelovanja u toj posebnoj prigodi. Nicholaa je zaključila daje to nadasve pošteno. Više od svega bila je zadovoljna stoje napokon počeo razgovarati s njom o stvarima o kojima je inače razgovarao samo s Lawrenceom. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, postajao je sve zatvoreniji. Kad god bi se poveo razgovor o predstojećem natjecanju, zašutio bi ili bi jednostavno promijenio temu. Nešto je mučilo njezina supruga, no očito joj nije bio spreman reći što. Nicholaa je znala da mora biti strpljiva. Kad doñe vrijeme, povjerit će joj se. Četiri tjedna prije početka igara, napokon joj se povjerio. Bila je topla nedjeljna večer. Zamolio ju je da sjedne jer želi s njom porazgovarati. Nije izgledao vedro i poletno kao što bi u pravilu izgledao u prigodama kada bi se spremao održati joj jedno od svojih predavanja. Ustvari, bio je ozbiljan i zamišljen, i da ga nije toliko dobro poznavala, pomislila bi daje zabrinut. Takoñer, nije koračao kao prije i stao ispred nje s rukama prekriženim na leñima. Umjesto toga, stao je pokraj kamina i rukom se oslonio na policu. Nije gledao u nju kada joj je rekao novosti. Strah, za koji je bio siguran da će ga vidjeti u njezinim očima, previše bi ga pogodio. — Nicholaa — započeo je — kao što znaš, dopustio sam svojim ljudima da se meñusobno natječu za sudjelovanje na viteškom nadmetanju... gdje će... najboljima i najvještijima biti ukazana čast da u moje ime nastupe... bolje rečeno... da nastupe u naše ime... Zastao je. Nicholaa se zabrinuto namrštila. Nikada nije vidjela da njezin suprug toliko oklijeva. Prekrižila je ruke u krilu, ispravila ramena i mirno čekala da nastavi. Nekoliko minuta prošlo je u potpunoj tišini. — Riješeno je — napokon je progovorio. — Izabrano je deset najboljih vojnika iz jedne, i deset iz druge skupine. To se više ne može opozvati. — Naravno da ne — složila se Nicholaa. Kimnuo je. — Svaka ekipa ima svog zapovjednika. Lawrence je bez poteškoća osvojio čast biti zapovjednikom ekipe iskusnih vojnika. Nastavio je s pohvalama na račun Lawrenceove snage i vještine, zatim s onima na račun snage i vještine ostale devetorice iz njegove ekipe. Naposljetku se osvrnuo na mladu ekipu. — Devetorica izabranih najbolji su u borbenim vještinama unutar svoje postrojbe, no jedan od njih bolji je od svih - rekao je. Nicholaaje pretpostavila kako je čast da bude zapovjednik ekipe mladih vojnika vjerojatno pripala Ingelramu. Ili Bryanu. Obojica su bili snažni i spretni. Kao i ostala devetorica. Znala je da nije bilo lako upasti meñu deset najboljih. U redu, zaključila je, Royce joj vjerojatno želi reći da Justin nije jedan od njih. Mogla je to razumjeti. Naravno, njezin brat morat će s time pomiriti. Ipak, ponos će mu vjerojatno biti povrijeñen. Neće mu biti lako gledati kako njegovi prijatelji odlaze na viteško nadmetanje bez njega. Ipak, bilo je puno toga na čemu bi trebao biti zahvalan, i bude li trebalo, to će mu i reći.

GIGA

139

Royce je napokon skupio hrabrosti pogledati je u oči. Prišao joj je, povukao je da ustane i zadržao njezine ruke u svojima. — Justinu je pripala čast da bude zapovjednik ekipe mladih vojnika — rekao je i pripremio se na njezine suze. Bila je zgranuta. U nevjerici je odmahnula glavom. — Mora da se šališ — rekla je. — Ne - odvratio je. - Savršeno sam ozbiljan. Justin se sam izborio za to. Zaslužio je tu čast. Izvukla je ruke iz njegovih i naglo sjela. Želudac joj se iznenada zgrčio od straha za njezina brata. Usto, bila je srdita na Roycea. Kako je mogao dopustiti da se to dogodi? — Ne razumijem - prošaputala je. -Justin nije spreman za takvo što. —Jest — odvratio je. — Spremanje. Kažem ti, sam se izborio za tu čast — ponovio je. Glas mu je bio ispunjen prizvukom divljenja. — Trebala bi se ponositi njime, Nicholaa. Ja se ponosim. — Ne želim da sudjeluje u tom nadmetanju. — uzviknula je. — Prerano je. Nije još završio obuku i... — Nicholaa, pogledaj me — rekao je. Pogledala gaje. Vidjevši suze u njezinim očima, uzdahnuo je. — Imaš li povjerenja u mene? Bila je toliko iznenañena tim pitanjem da joj je trebala cijela duga minuta kako bi shvatila kamo cilja. Povjerenje. Na to se, napokon, sve svodi, zar ne? Ili ga imaš, ili ne. Royce je strpljivo čekao da sredi stvari u svojoj glavi. Bio je pomalo razočaran što mu nije odmah odgovorila. Ipak, mogao je razumjeti razloge njezina oklijevanja. Strah joj je pomutio zdrav razum. Unatoč tomu znao je što će reći. Napokon je kimnula. — Naravno da imam povjerenja u tebe - polako je izgovorila, pogleda uprta u površinu stola. Trenutak je šutjela, a zatim podigla pogled. Izraz lica bio joj je namršten. — A sada ćeš mi reći kako moram imati povjerenja i u sve tvoje odluke, zar ne? Osmjehnuo se. Nije više ni minute mogla sjediti na miru. Naglo je ustala upravo u trenutku kad je Royce sjeo. - Pokušavaš li mi reći da bi to što imam povjerenja u tebe trebalo značiti da bih morala imati povjerenja i u Justina? — Ne — odvratio je. Prekrižio je ruke na prsima i pogledao je ravno u oči. - Ipak, trebala bi u potpunosti vjerovati mojoj prosudbi. Nebesa, doista je mrzila njegove logične zaključke. Razgovarali su o njezinu bratu, a ne o nekom strancu i zato ni uz najbolju volju nije mogla biti hladnokrvna i razumna. — Zašto se to jednostavno ne bi moglo opozvati? — naglo je upitala. — To pitanje ne zaslužuje odgovor - hladno je odvratio. Duboko je uzdahnula. - Pretpostavljam da je Justin oduševljen? Kimnuo je i kratko se osmjehnuo, a zatim naglo uozbiljio kada je vidio kako gaje prostrijelila pogledom. - Šepiri se uokolo poput pijetla. Ingelram i Bryan takoñer su medu desetoricom izabranih. I oni se prave važni. Nicholai nije bilo do smijeha. — Svi oni su još uvijek dječaci, Roycee - uzviknula je. - Nisu svjesni da bi mogli nastradati. Odmahnuo je glavom. Posegnuo je za njezinom rukom u namjeri daje privuče k sebi, no ustuknula je. Shvatio je da ne želi njegovu blizinu. Barem ne još. Morala se prvo riješiti sve nagomilane ljutnje. - Nisu više dječaci, Nicholaa. Muškarci su. Istina, mladi su, ali sigurno nisu djeca. Nicholaa je shvatila da krši ruke i odmah ih prekrižila na leñima. - Možda ćeš se prestati ljutiti ako ti kažem koliko je tvoj brat bio bolji od drugih dok se borio za svoje mjesto medu najboljima. Slegnula je ramenima. Royce se zamalo nasmijao, ali prisilio se ostati ozbiljan. Znao je da bi njegova žena tog trenutka najradije vrištala od muke. No nije. Svim silama trudila se prihvatiti njegovu odluku. Ta spoznaja prilično gaje usrećila. Ipak, mogao ju je razumjeti. Nicholaa nije vidjela svog brata u borbi s drugim vojnicima i stoga nije mogla znati koliko je dobar. No on je znao. Iz dana u dan promatrao je kako Justin postaje sve bolji. Zahtijevao je od njega ništa manje od savršenstva. Na svoje čuñenje, to je i dobio. Čast da bude zapovjednik ekipe mladih vojnika s pravom mu je pripadala, i tako mu Boga, on mu je neće oduzeti, ma koliko se njegova žena tome protivila. Strpljivo joj je objasnio kako je svaki vojnik morao izvršiti teške zadatke da bi bio odabran medu desetoricom najboljih. Justin nije pokleknuo ni pred jednim izazovom i uspješno je položio svaki, pa i najteži ispit. Zapravo, bio je toliko ponosan na njega da se ni najmanje nije trudio prikriti svoje oduševljenje. Kad je završio, ponovo joj je naglasio da izbor ne može biti poništen.

GIGA

140

- Iznenañena sam time što sam čula — rekla je Nicholaa. — Vjerujem tvojoj prosudbi i pretpostavljam da si o svemu dobro razmislio. Ipak, možeš li biti siguran da će se Justinov protivnik boriti pošteno? - Ne mogu — odvratio je Royce. — Svaki vojnik bit će spreman na sve ne bi li pobijedio. - Znači li to da će netko od njih možda pokušati slomiti Justinovu drugu ruku da bi ga posve onesposobio? Ili mu je odsjeći mačem? Glas joj je podrhtavao od užasa pri pomisli na takvu strašnu mogućnost. Royce se zavalio u stolicu ne skidajući pogleda s njezina lica. — I to je moguće — priznao je. Čudno, ali njegovo iskreno priznanje zapravo ju je djelomice smirilo. Očito je i sam već razmišljao o tome. Počela je uzrujano koračati naprijed i natrag ispred kamina. — Vjerujem da si rekao Justinu što može očekivati. Osobito od vojnika iz jedinice baruna Guya - rekla je. Nije čekala da potvrdi. — Iako to ne želiš priznati, znam da si zabrinut. I ja sam, ali naši osjećaji ovoga trenutka nisu važni. Moramo ih sakriti pred Justinom — u hipu je izgovorila. Provukla je prste kroz kosu i naglo se okrenula prema njemu. - Roycee, ako si u dvojbi je li doista spreman, pomozi mu. Royce je više nije bio u stanju slijediti. U roku od nekoliko minuta posve je promijenila smjer razmišljanja. Sada ga je za promjenu pokušavala uvjeriti kako ne bi trebao biti zabrinut. Nastavila je koračati ispred njega. — Vratio si Justinu ponos i samopuzdanje — rekla je. — Ne možeš mu ga ponovo oduzeti. Royce je slušao kako ponavlja sve što joj je sam već rekao i odjednom mu je sinulo da se ne radi o tome da mu želi dati do znanja kako je shvatila što joj je govorio. Ustvari, držala mu je predavanje. Pričekao je da mu doñe dovoljno blizu, naglo je zgrabio i povukao k sebi u krilo. - Zbilja me oduševljavaš, ženo - rekao je i poljubio je. - Vjerojatno više nećeš biti toliko oduševljen kada ti kažem da se neću prestati bojati. - To mi neće smetati - odvratio je. - Zato jer znam da se nećeš uplitati. A znam i da nećeš Justinu dati do znanja da se bojiš za njega. Dlanovima je obujmila njegovo lice. - Učini sve što bude potrebno ne bi li se uvjerio daje potpuno spreman — prosaputala je. — Poduči ga svim podmuklim trikovima kojima bi se mogli poslužiti protiv njega. Ako itko zna kako se bori nepošteno, onda si to ti, mužu moj. U čudu je podigao obrve. - Hvala... na komplimentu. Ako je to bio kompliment? — Jest - odvratila je. - Nisi igrao pošteno kad si me na pre-varu namamio iz samostana. Da sam znala kakvo zlatno srce u stvari imaš, shvatila bih daje Urlic sigurniji s tobom nego s bilo kim drugim na svijetu. Jest, bio si lukav. I sigurno nisi postupio pošteno kada si me tako prevario. Ponovo ju je poljubio, dugim, vrućim i vlažnim poljupcem koji ih je oboje ostavio bez daha. Lawrencovo prigušeno ka-šljucanje prekinulo je njihovu malu ljubavnu igru. Preko volje, Royce je pustio svoju ženu iz naručja. Nicholaa je izgledala zgranuto. Skočila je iz suprugova krila, popravila kosu, poravnala haljinu i nasmiješila se vazalu. — Royce mije rekao da ste postali zapovjednik ekipe iskusnih vojnika. Čestitam, Lawrence. — Hvala, gospo. — To bi svakako morali proslaviti - rekla je i svrnula pogled na supruga. — Možemo li pozvati i Justina da nam se pridruži za večerom? — Ako pozovemo njega, moramo i ostale - odvratio je Royce. Nasmiješila se. - Kuharica će dobiti slom živaca kad joj kažem da će nam se za stolom pridružiti dvadeset ljudi. Royce je odmahnuo glavom. - Dvadeset četiri — rekao je. — Dva vojnika po skupini idu s nama kao pričuve. — Pričuve? — Samo iz predostrožnosti — objasnio je. — U slučaju da netko bude ozlijeñen. — Ili se razboli? Po čeznutljivom prizvuku u njezinu glasu znao je što je pomislila. .. ili se ponadala. -Justin se neće ozlijediti ni razboljeti, Nicholaa. Ne gubi vrijeme polažući nade u to, draga moja. Prostrijelila ga je pogledom. — Ne bih mu nikada poželjela takvo što — promrsila je. Prisilila se da se nasmiješi i svrnula pogled na vazala. — Lawrence, moj muž doista bi se morao potruditi pa da ima

GIGA

141

malo više povjerenja u mene. No budući da ima puno drugih lijepih osobina, opraštam mu tu manu. Vazal doista nije znao što bi joj na to odgovorio, pa je samo izmijenio pogled s Royceom. Nije mu promaklo daje i barun iznenañen. Nicholaa je prekinula tišinu predloživši mužu da pode pronaći nekoliko vojnika koji će unijeti još jedan stol u veliku dvoranu. Složio se pa je požurila u kuhinju u namjeri da kuharici što prije prenese lošu vijest o broju gostiju koji će doći na večeru. Čim prije prebrodi slom živaca, tim prije će se baciti na pripremu jela. Večera je doista bila raskošna, a ugoñaj vrlo svečan. Royce je bio u pravu kad je rekao kako se Justin šepiri poput pijetla. No ništa manje od drugih mladih vojnika. Stariji vitezovi prerasli su te djetinjarije. Njihovo držanje bilo je dostojanstveno. Ipak, lica su im cijelo vrijeme bila ozarena osmjehom. Nakon što su se vojnici razišli, Justin je upitao baruna želi li da mu ostane pomoći oko izrade šahovske figure. Royce te večeri nije bio raspoložen za rad. — Od sutra ćemo započeti po dva sata dnevno vježbati borilačke vještine — rekao je. — Odnosi li se to i na momke iz moje ekipe? Na Lawrencu je bio red da odgovori. — Naravno, Justine — rekao je. - Barun jednostavno poštuje zapovjedni lanac kada ti iznosi svoje planove. Budući da si postao zapovjednik svoje ekipe, na tebi je red da preneseš momcima njegovu poruku. Justin se osmjehnuo. — Razumijem — rekao je pa svrnuo pogled na sestru. - Nicholaa, zašto si tako zamišljena? — upitao je, opazivši kako ne skida pogled s njegove ruke. - Razmišljam o tvojoj ruci - odvratila je. — Boli li te još uvijek? Budući daje zvučala vrlo smireno kad gaje to upitala, Justinu nije bilo neugodno odgovoriti. — Ne, nimalo me ne boli. Nicholaa je kimnula. — Lawrence mi je rekao kako si ruku omotao navlakom od kože, s uzicama prebačenim preko ramena. No Royce ti je savjetovao da to skineš, iz razloga što bi se protivnik mogao poslužiti uzicama da te obori. — Upravo tako - rekao je Justin. — Čija je zamisao bila ta navlaka? Tko ju je izradio? — Bryan. — Čini se vrlo spretnim i domišljatim. Royce se odlučio uplesti. — Nadam se da ga nemaš namjeru zamoliti da napravi crnu kraljicu? — Naravno da ne - hitro gaje razuvjerila Nicholaa. - Taj posao pripada tebi. — Zašto onda... — Samo razmišljam o malim lukavstvima — rekla je. - I ja umijem biti prepredena, mužu moj — dodala je. Royce je prasnuo u smijeh. — U to me ne moraš uvjeravati, sestro Danielle. Lawrence se takoñer nasmijao. Royce mu je ispričao kako se Nicholaa pretvarala da je opatica. Ponovio je priču, tako da i Justin shvati o čemu je riječ. Čekajući da se muškarci prestanu smijati, Nicholaa je lupkala prstima po površini stola, a zatim se okrenula prema Royceu. - Izmeñu ostalog, zaključio si da bi protivnik mogao zgrabiti Justina za navlaku i tako ga pokušati onesposobiti, zar ne? Kimnuo je. Osmjehnula se. - Mislim da bismo im to trebali dopustiti. Lawrence i Justin nisu imali pojma što pokušava reći. No Royce je shvatio. Nasmijao se. - Da - rekao je. - Doista bi im to trebalo dopustiti — dodao je i svrnuo pogled na Justina. — Tvoja sestra igra na kartu iznenañenja - objasnio je. - Nešto oštro uši-veno u kožu može učiniti čuda. Nicholaino lice bilo je obliveno rumenilom. - U normalnim okolnostima ne bih nikada razmišljala o takvom nečemu - rekla je. — No ako se netko želi poslužiti podlošću tako što će iskoristiti tvoju slabost, vjerujem daje zavrijedio kaznu. — Poñi potražiti Bryana - rekao je Royce Justinu. — Reci mu što smo razgovarali. Siguran sam da će nešto smisliti. Justin je istog trenutka ustao, namignuo sestri i požurio iz dvorane. — Roycee, ti nećeš sudjelovati u nadmetanju, zar ne? - upitala je Nicholaa, pogledom isprativši svog brata. Odmahnuo je glavom. — Moji vojnici nastupaju u moje ime - rekao je. — Kad oni pobijede i ja ću pobijediti. Njegova samouvjerenost podigla joj je moral. Nije rekao ako, nego kad. Očito je bio siguran da će njegovi vojnici odnijeti pobjedu, bez obzira na snagu i sposobnosti njihovih protivnika.

GIGA

142

Svrnula je pogled na Lawrencea. Vidjevši zabrinut izraz njezina lica, začudio se. Posegnula je za njegovom rukom. To ga je još više začudilo. — Lawrence — tiho je prozborila — Morgan i Henry sigurno će pokušati napasti Roycea tijekom viteških igara. Morate neprestano biti na oprezu. Ne budu li mogli doći do njega, napast će vas. Upozorenje je bilo suvišno. Lawrence je u potpunosti bio svjestan Morganovih i Henryjevih podlih namjera. — Ne brinite se, gospo. Pripravan sam na takvu mogućnost. — Ali, ipak sam zabrinuta — odvratila je i čvrsto mu stisnula dlan. Vidjevši namršten pogled svog supruga, pustila je Lawren-ceovu ruku. — Kako bi ti mogla znati išta o njihovim namjerama? — upitao je Royce. — Henry mije zaprijetio - odvratila je. - Ne može te podnijeti. Još uvijek je ljut što sam umjesto baruna Guya, odabrala tebe za muža. Ne znam kako mu je uopće palo na pamet da bih ga mogla izabrati. Glas joj je bio toliko ispunjen nevjericom da se Lawrence morao nasmijati. Očito je bila luda za Royceom. — Ljubomoran je - nastavila je. — Zato i nije mogao izdržati da me ne podsjeti na onaj strašan dogañaj u Londonu kada mi je starica dala nož da te ubijem. Bilo je doista ružno od njega stoje to spomenuo. Uzdahnula je i ustala, odlučivši kako više neće gubiti ni trenutka razmišljajući o Henryju. Imala je pametnijeg posla od toga. Pomoći će Clarisi raščistiti stol i zatim potražiti kuharicu kako bi joj se još jednom zahvalila na trudu i rekla joj da su muškarci bili oduševljeni večerom. Royce ju je primio za ruku i prisilio je da sjedne. Po izrazu njegova lica nije mogla zaključiti što misli o njezinoj primjedbi na račun vazala baruna Guya. Ipak, u njegovim očima prepoznala je znatiželju. - Kada ti je Henry to rekao? — upitao je. - Odmah nakon stoje Morgan proletio kroz zid – odvratila je- — I spomenuo je ženu koja ti je dala nož da me ubiješ? -Jest - odvratila je. — Želio me uplašiti. Barem tako mislim — dodala je. - No nije mu uspjelo. Je li to sve što si želio znati, mužu moj? Zaista bih morala potražiti kuharicu i zahvaliti joj prije nego što pode na spavanje. Ne učinim li to sad, sutra ću vjerojatno zaboraviti. Šutke je kimnuo i pustio da se udalji. Pričekao je da izañe pa svrnuo pogled na Lawrencea. - Prokletstvo, to je vrlo zanimljivo, slažeš li se? — Henry i Morgan u meñuvremenu su vjerojatno načuli nešto o tom dogañaju — rekao je Lawrence. — Kralj je zahtijevao da to ostane tajnom, sjećaš se? Nije želio pokvariti proslavu istragom o tom slučaju. Samo nekoliko ljudi zna što se dogodilo, a barun Guy nije medu njima. - Ali, nakon što smo otišli iz Londona, netko je to ipak mogao spomenuti - dvojio je Lawrence. Royce je odlučno odmahnuo glavom. - Kralj je bio prilično ljut kad je shvatio da se unatoč svim stražama netko uspio probiti u njegov dvorac. Doživio je to kao osobnu uvredu. Posljednja stvar koju je želio, bilo je da se o tome počne govorkati. Ne, Lawrence, nitko se ne bi usudio ni zucnuti. Postoji još nešto — dodao je i namrštio se. — Kad se Thurston pojavio ovdje, pitao sam ga o tome. Nije imao pojma o čemu govorim. Siguran sam daje govorio istinu. Bio je previše iznenañen, teško daje to mogao odglumiti. Prokletstvo, po svemu sudeći Morgan i Henry imaju svoje prste u tome. Oni su poslali staru vješticu k mojoj ženi. Lawrence je kimnuo. - Sve ukazuje na to — rekao je. - No, pitanje je, jesu li radili po svom shvaćanju ili po nareñenju baruna Guya? — To je posve nevažno - rekao je Royce, glasa hladnog poput leda. — Gay je odgovoran za postupke svojih vazala. — Naravno — rekao je Lawrence. — Ipak, volio bih znati ima li svoje prste u tome. Zanima me na stoje sve spreman da bi ti naudio. — Nećemo morati dugo čekati odgovor. Do početka igara preostalo je samo nekoliko tjedana. — A tada ćemo im vratiti milo za drago — zaključio je Lawrence. Poznavao je baruna dovoljno dugo da bi znao kako razmišlja. — Na tebi je da se pobrineš za Morgana i Henryja - rekao je Royce. — Sa zadovoljstvom ću to učiniti, barune. — Prokletstvo, njih bih najradije sam potukao — uzdahnuo je Royce.

GIGA

143

Lawrence je mogao shvatiti zastoje barun toliko razočaran. No kralj ne bi nikada dopustio da plemić sudjeluje u odmjeravanju snaga s vazalima drugog plemića na viteškim igrama. Bilo bi to ponižavajuće s obzirom na njegov status. Stoga je taj zadatak morao pripasti Lawrenceu. I tako mu Boga, jedva je čekao da ga izvrši. ' — No, tu je i barun Guy - rekao je Lawrence, podsjećajući ga da ipak neće ostati zakinut. -Jest - odvratio je Royce. - S tim kopilanom sam ću srediti račune. Sljedeće tjedne Nicholaa će pamtiti po mukama koje je preživjela. I prosvjetljenju. No prvo po mukama. Morala se pretvarati daje sretna svaki put kad bi u prolazu naletjela na Justina ili kojeg od njegovih prijatelja. Takoñer, u svim prigodama kada bi se poveo razgovor o predstojećim viteškim igrama, morala se pretvarati da nije ni najmanje zabrinuta i da ni u ludilu ne sumnja u prosudbu svog supruga. No trud uložen u neprestano pretvaranje imao je cijenu. Skrivajući svoje strahove, razboljela se. Svako jutro, čim bi otvorila oči, pozlilo bi joj, toliko da je jedva mogla ustati iz kreveta. Ipak, nakon sat ili dva mučnina bi redovito prestala. Zaključila je kako je to vjerojatno zato što u budnom stanju može potisnuti svoje strahove, dok za vrijeme sna nema nadzor nad njima, pa tada postaje ranjiva. I tada je došlo prosvjetljenje. Trebalo joj je cijeli tjedan da shvati. Opazila je da su joj grudi postale osjetljivije. A zatim je uočila i druge promjene. Odjednom nije mogla podnijeti miris pečenih prepelica. Niti je mogla vidjeti bilo koga kako jede išta masno, a da joj pritom ne bi pozlilo. Spavala je dulje, a gotovo svakog popodneva, u vrijeme kada su svi bili previše zauzeti da bi obraćali pozornost na nju, iskrala bi se u spavaću sobu da malo odrijema. Dobit će Royceovo dijete. Ta čudesna spoznaja ispunila ju je tolikom radošću da bi joj se oči ispunile suzama svaki put kad bi se s njom ponovo suočila. Kada nije bila zauzeta brigom oko svog brata, smišljala je savršen način na koji će svom mužu priopćiti vijest da će postati ocem. Znala je da će biti iznenañen. Posljednje vrijeme bio je toliko zauzet da zasigurno nije opazio promjene u njezinu ponašanju. Royce je sada radio s mladim vojnicima od jutra do mraka. Dva sata dnevno, koliko je u početku namjeravao odvojiti na vježbu s momcima, pretvorila su se u devet. U vrijeme večere Royce bi redovito bio toliko umoran da bi jedva čekao da legne, no to ga nije spriječilo da po završetku objeda stane pred nju i održi joj predavanje. Nicholaa je zaključila da mu je to vjerojatno jedino zadovoljstvo u cijelom dugom danu. Tema predavanja bila je uvijek ista. Njezina sigurnost tijekom viteških igara. Svake večeri iznova ju je tjerao da mu obeća kako će biti oprezna, kako neće nikuda ići bez pratnje i kako neće činiti nikakve nepromišljene poteze, primjerice poput onog, koji je pokušala učiniti za vrijeme Henrvjevog i Morganovog posjeta. Naravno, bilo je toga još, no Nicholaa se ni uz najbolju volju nije mogla prisjetiti svih njegovih zahtjeva, budući da bi joj misli redovito otplovile u nekom drugom smjeru nakon što bi njezin muž izrekao prvih nekoliko rečenica. Royce joj nije tajio da bije, kad bi bilo po njegovu, radije ostavio kod kuće, no odlučio joj je udovoljiti jer ju nije želio rastužiti. Nicholaa je bila sigurna kako se još uvijek nije oporavio od incidenta koji se dogodio u Londonu za vrijeme njihova boravka na dvoru. Takoñer, tražio je da se kloni baruna Guya. Ponovio je kako bi je sigurno ostavio kod kuće, da kralj i njegova supruga nisu izričito zahtijevali da doñe. Nicholaa je nakon toga odlučila da mu zasad neće reći kako očekuje dijete. Time bi mu dala savršen izgovor daje ne povede sa sobom. Jednostavno bi rekao Williamu kako zbog svog osjetljivog stanja nije bila sposobna za putovanje. Naravno, odlučila je poduzeti sve mjere opreza koje su se ticale njezine sigurnosti. Neće mu dopustiti da tijekom putovanja jašu kao da ih goni stotinu vragova. I pripazit će da ne primijeti kako se brzo umara. Sazna li daje noseća, poslat će je kući. Napokon je došlo vrijeme za polazak. Bilo je sunčano nedjeljno jutro kada su krenuli prema poljanama blizu Londona, gdje će se održati viteške igre. Nicholaa je ustala sat prije nego stoje bilo potrebno. Željela je imati dovoljno vremena da se oporavi od jutarnje mučnine prije nego što se Royce probudi. Justin je jahao na začelju kolone zajedno s ostalim mladim vojnicima. Svako malo, do Nicholaae bi dopro zvuk njegova smijeha. Strašna pomisao — daje to smijeh naivnog stvorenja koje juri ususret nesreći — bljesnula je u njezinim mislima. Odmahnula je glavom prisiljavajući se daje otjera. Morala

GIGA

144

je vjerovati Royceovoj prosudbi. No, Justin bi se ponovo nasmijao i sve bi krenulo ispočetka. Napor da zadrži nadzor nad svojim suludim mislima prili čno ju je iscrpio. Kada su oko podneva stali da bi objedovali, bila je toliko pospana daje jedva uspijevala držati oči otvorenima. Zamolila je Roycea da jaše s njim. Pristao je, pomislivši kako će mu napokon povjeriti zbog čega je toliko zabrinuta. No nakon što se udobno smjestila u njegovu sedlu, naslonila se na njega i zaspala. Nije to bio samo kratak popodnevni odmor. Ustvari, prespavala je cijelo popodne. Royce je pretpostavio da ju je strah, koji je očajnički pokušavala sakriti od njega, posve iscrpio. Znao je da mu vjeruje, no znao je i da se katkad koleba. Ipak, vidio je da se trudi, i to mu je jedino bilo važno. Uvečer, podigli su logor na maloj livadi usred šume uz čiji rub je tekao bistar i plitak potok. Royce je probudio Nicholaau, pa sjahao. Čim je otvorila oči, obuzela ju je mučnina, no uspjela ju je nakratko potisnuti. Ispričala se i požurila prema šumi. Ipak, Royceu nije promaklo njezino bljedilo. Namrštena čela promatrao je kako zamiče za drveće. Svrnuo je pozornost na svog konja. Skinuo je sedlo, dobacio ga štitonoši i naredio mu da se pobrine da pastuh dobije hranu i vodu. Minute su prolazile, a njegova žena još se nije vratila iz šume. Royce je pošao za njom. Stigavši do ruba livade, naglo je zastao začuvši zvuk povraćanja. Justin, koji gaje slijedio jer je želio s njim porazgovarati, takoñer se ukopao na mjestu, začuñena izraza lica. — Tvojoj sestri je zlo — rekao je Royce. — Bismo li pošli do nje? - upitao je Justin, očito zabrinut. Royce je odmahnuo glavom. - Ostavit ćemo joj još nekoliko minuta. Ako se dotad ne vrati, poći ću do nje. Dva muškarca šutke su stajala jedan uz drugoga nekoliko minuta. -Je li joj pozlilo od nečeg stoje pojela? - napokon je upitao Justin. Nicholaa je, doduše, prestala povraćati, ali još uvijek se nije pojavljivala. — Nije — odvratio je Royce. — Pozlilo joj je od brige, Justine. — Zbog čega je zabrinuta? — Zbog tebe. Justin se bez riječi zagledao u njega. Nicholaa se napokon pojavila. Ugledavši muža i brata na rubu šume, namrstila se. Uputila se prema potočiću, kleknula, isprala usta i osvježila lice hladnom vodom. — Nicholaa - upitao je Justin prilazeći joj. —Je li ti doista pozlilo od brige zbog mene? Podigla je pogled. - Ne - rekla je. - Iz posve drugih razloga-Justin je izgledao kao da mu je odlanulo. Pružio joj je ruku i pomogao da ustane. — Ipak, priznajem da jesam zabrinuta za tebe — dodala je. —Justine, moras shvatiti da te ja, kao tvoja starija sestra, imam potrebu zaštititi - objasnila je i svrnula pogled na Roycea. - Kada bi ti sudjelovao u viteškim igrama, brinula bih se i za tebe. Ako to znači da nemam dovoljno povjerenja u tebe ili u Justina, mogu u svoju obranu reći samo to da vas obojicu volim. — Onda ti je ipak pozlilo zbog nečega što si pojela? — upitao je Royce. — Sada mije dobro - odvratila je, izbjegavajući izravan odgovor. Royce nije bio uvjeren u to. Tijekom večere i dalje je bio zabrinut i namršten. Nakon što su završili s jelom, uputio se prema potoku. Vidjevši kako hoda, ramena pognutih od brige, Nicholaa se uputila za njim. Znala je da mu ne može reći ništa što bi ga razuvjerilo kako nema potrebe biti zabrinut zbog nje. No spontana djela i malo smijeha, katkad čine čuda. Royce je klečao uz potok. Skinuo je košulju i pljuskao vodom vrat i prsa. Nicholaa mu je prišla iza leda, pazeći daje ne čuje, i snažno ga gurnula nogom u stražnjicu. Nije se ni pomakao. Ipak, okrenuo se i zabezeknuto je pogledao. Nasmijala se i ponovo ga pokušala gurnuti u vodu. Royce je pomislio daje sišla s uma. — Nisi li rekao da trebam biti spontana? Trudim se, ali ti ne surañuješ — rekla je i ponovo ga gurnula. I taj pokušaj neslavno je propao. Odmaknula se da uzme zalet, no Royce je naglo skočio na noge, pa zastao, svrnuo pogled na potok, pa na nju. Osmjehnuo se. Istog trenutka shvatila je što smjera. Podigla je rub haljine i potrčala u suprotnom smjeru. Nije daleko stigla. Osjetivši njegove ruke oko struka, vrisnula je. Ne obazirući se na njezino vrištanje, podigao ju

GIGA

145

je u naručje i ponio prema potoku. U tili čas okružili ih su ih vojnici, ozbiljna izraza lica, s mačevima u rukama, posve spremni na obranu. Nicholaa je bila jednako užasnuta koliko i smetena. Vidjevši kako joj se licem naglo razlilo rumenilo, Royce se nasmijao. Otpustio je vojnike, i kada su ponovo bili sami, sagnuo se i poljubio je u čelo. - Volim te, Nicholaa. — I ja tebe volim. Spojio je usnice s njezinima u dug i vruć poljubac. Nicholaa je zaboravila gdje je. Njegova blizina čarobno je djelovala na nju i kad god bi je primio u naručje, glava bi joj se ispraznila od svih misli. Stajao je, rukama je čvrsto držeći oko struka. Zagledala se u njegove oči. Iskrile su. Vidjela je i njegov neodoljiv, lupeški osmjeh. I shvatila da stoji u vodi. Željela gaje barem nakratko osloboditi briga, i kadaje začula njegov smijeh, znala je daje uspjela. Pomogao joj je da izañe iz vode, sjeo uz nju na travu i izuo joj mokre cipele. — Roycee, kad bi shvatio da si nešto zaboravio, bi li bilo prekasno da se po to vratiš? — Da — rekao je. — Zašto pitaš? — A kad bi želio nešto odnijeti kući, ni to više ne bi mogao? -Ne. Licem joj se razlio širok osmjeh. — Moram ti nešto reći — prošaputalaje. Spustila je pogled i sklopila ruke u krilu. Njezina iznenadna krotkost izmamila mu je osmjeh na lice. — Sto, Nicholaa? — Dobit ćemo dijete. U prvi trenutak bio je previše zgranut da bi reagirao. Zaustio je da nešto kaže, pa zatvorio usta. Podigla je pogled pokušavajući dokučiti kako je primio tu vijest. Vidjevši zaprepašten izraz njegova lica, nasmijala se. Suze radosnice počele su joj se slijevati niz obraze. Bila je začuñena što istodobno može plakati i smijati se, ali nije mogla prestati činiti jedno ili drugo. Royce ju je nježno pomilovao po obrazu. Opazila je da mu ruka podrhtava. —Jesi li sigurna? — promuklim glasom je upitao. Dakako, bilo je to vrlo razumno pitanje. No nakon što je potvrdila, bilo je vrlo nerazumno od njega što ju je još dvaput pitao isto. Činilo se da ne može povjerovati u to stoje upravo čuo. -Jesi li sretan, mužu moj? —Jesam — kratko je odvratio. Bilo je to sve stoje rekao. No, nije ni trebao reći ništa više. U toj, jednoj jedinoj riječi, bila je sadržana sva njegova ljubav. Čvrsto ju je zagrlio i privio uz sebe. Želio joj je reći toliko toga, ali misli su mu još uvijek bile uskomešane. Dugo su ostali u zagrljaju, izmjenjujući poljupce. Svako toliko, Royce bi kratko zadrhtao. O da, doista je bio sretan.

GIGA

146

OSAMNAESTO POGLAVLJE Prekriveni šatorima, brežuljci oko poljane u okolici Londona, na kojoj će se održati viteške igre, prštali su od veselih boja. Svaki plemić imao je šator na kojem je bio istaknut njegov grb, no kraljev je bio golem poput palače i puno otmjeniji u usporedbi s ostalima. Nicholaa je pomislila da u engleskoj nema osobe koja nije došla na igre. Žene, odjevene u svoje najljepše haljine, šetale su uz poljanu na kojoj će se održati viteška nadmetanja, trudeći se da budu zapažene. Djeca su jurila s jednog kraja na drugi, trubaduri tumarali uokolo pjevajući balade, a pripovjedači znatiželjno promatrali sve što se zbiva, sakupljajući materijal za svoje buduće nastupe pred gledateljstvom. Samo šestorici plemića ukazana je čast da se sa svojim vojnicima predstave na igrama. Kad bi svi bili uključeni u nadmetanje, priredba bi potrajala najmanje mjesec dana, ako ne i dulje. Iskusni vojnici natjecali su se prvi. Nicholaa je stajala na brežuljku na kojem je bio podignut njihov šator, točno iznad mjesta na kojem su se odvijale borbe. Justin i momci iz njegove ekipe, stajali su uz nju, zdušno navijajući za Lawrencea i njegove momke. Vojnici baruna Hansona, uskoro su poraženi napustili poprište, kao i vojnici baruna Georgea. Rano poslijepodne preostale su samo dvije ekipe. Kao što se i očekivalo, bili su to Guyevi i Royceovi momci. Nicholaa je bila previše napeta da bi navijala. Nije imala hrabrosti promatrati borbu Lawrenceove ekipe. Umjesto toga, pogled joj je bio uprt u Roycea koji je stajao uz rub poljane, nasuprot Guyu. Svaki put kada bi se osmjehnuo, odahnula bi. Kada bi se namrstio, želudac bi joj se stisnuo u čvor. Glasan žamor koji se proširio gomilom privukao je njezinu pozornost. Budući daje u tijeku bila završna borba izmeñu Lawrencea i Henrvja, svrnula je pogled na poljanu. Lawrence je stajao iznad Henrvja koji je bio ispružen na zemlji. Vrh njegova mača bio je na Henryjevu grlu. Ipak, nije gledao u svoju žrtvu. Pogled mu je bio uperen u Roycea. Mirno je očekivao njegov znak. Nicholaa je zadržala dah. Royce očito nije žurio s odlukom. Svrnuo je pogled na kralja, vidio njegov osmjeh i ponovo pogledao Lawrencea. Zavladala je mrtva tišina. Napokon je polako odmahnuo glavom. Lawrence je istog trenutka odstupio, puštajući Henryja da ustane i napusti borilište. Nije mu trebalo dugo da porazi Henryja. Nicholaa je zaključila kako nije želio gubiti vrijeme na poigravanje s njim. Trebalo mu je manje od deset minuta da ga potpuno izbaci iz igre. Na poljani su preostali jedino Royceovi vojnici. Prišli su barunu i stali uz njega. Držanje im je bilo oholo, a osmjesi na njihovim licima govorili su više od riječi. Royceov izraz lica bio je posve miran. Pogledao je svoje vojnike, kratko im kimnuo i poveo ih prema podiju na kojem se nalazilo kraljevo prijestolje. William je ustao, podigao ruke, pričekao da se žamor stiša i zatim glasno objavio da su vojnici baruna Roycea ponovo dokazali svoju izvrsnost. Biti će propisno nagrañeni. Gomilom su se prolomili zaglušni uzvici odobravanja. Nicholaa je sklopila ruke i zahvalila Bogu na pobjedi. Bio je red da mlañi vojnici pokažu svoje umijeće. Nicholaa se okrenula prema bratu i posegnula za njegovom rukom. -Justine, što god se dogodilo, želim da znaš kako se ponosim tobom — prošaputalaje. Budući da su ih njegovi prijatelji promatrali, nije ga zagrlila. Umjesto toga čvrsto mu je stisnula ruku. Tako joj svega na svijetu, nije željela da siñe na poljanu. No morala se prisiliti da ga pusti. Bryan mu je pomogao pri stavljanju kožne navlake. Justin je kratko opipao jednu pa drugu ruku. Lijeva je bila puno čvršća od desne. Nicholaa je promatrala kako spušta rukav svoje košulje. Izgledao je prilično zadovoljno. Zvuk truba pozvao je vojnike na poljanu. Momci su se naklonili Nicholai, ispravili leña i krenuli se spuštati za Justinom. Nicholaa ih je promatrala kako silaze pa pogledom potražila Roycea. Prešao je preko poljane pa stao uz rub, čekajući vojnike da mu priñu. Bilo je to mjesto gdje se barunima pružala prigoda da svojim vojnicima prenesu posljednje upute prije početka borbe. Kao opijena zagledala se njega. Osmjehivao se. Tog trenutka dogodilo se nešto čarobno. Sav njezin strah potpuno je nestao. Royceova snaga i samouvjerenost postali su i njezini. Podigao je pogled i susreo se s njezinim. Na trenutak je ostao bez daha. U svilenoj plavoj haljini izgledala mu je poput priviñenja. Jest, bila je prava krasotica, no to što gaje zarobilo, bio je njezin

GIGA

147

osmjeh. Justin je kratko pročistio grlo u namjeri da privuče njegovu pozornost. Royce je, naime, djelovao kao da bi ostatak dana mogao provesti zureći u svoju ženu, a za takvo što u tom trenutku nije bilo vremena. Vojnici iz drugih ekipa već su naveliko raspravljali sa svojim barunima, slušajući njihove upute. Royce se prisilio svrnuti pogled sa svoje žene. Šutke je odmjerio svoje vojnike. - Očekujem pobjedu - kratko je izgovorio. Okrenuo se, pa rame uz rame s Justinom, poveo skupinu prema sredini poljane. — Hoćemo li se boriti mačevima, barune? — upitao je Justin. — Kralj će o tome odlučiti — odvratio je. Justin je kimnuo pa ponovo pročistio grlo. — Barune? -Da? — Tijekom proteklih tjedana opazio sam da ste sa mnom trenirali više nego s drugim vojnicima. Je li to bilo zato što imate manje povjerenja u moje sposobnosti? Royce se trudio ostati ozbiljan. Justin je očito imao tremu. Bilo je to uobičajeno ponašanje, osobito kod mladih vojnika. — Kao tvoj barun, mogu reći da imam potpuno povjerenje u tvoje sposobnosti. Čast da budeš zapovjednik svoje ekipe, nije ti ukazana zahvaljujući meni. Sam sije zaslužio, Justine. Ipak, kao muž tvoje sestre moram ti priznati da sam te prisilio da daš sve od sebe. Sjećaš li se kada sam ti rekao da moraš biti bolji od ostalih? — Sjećam se. — Ispunio si sva moja očekivanja — rekao je Royce, znajući da je to ono što mladić tog trenutka želi čuti. — Hvala. Royce se napokon osmjehnuo. — Tvoja zahvala je suvišna — rekao je. —Kao tvoj zapovjednik, nisam činio ništa više od svoje dužnosti. Justin je nastavio koračati gledajući ravno pred sebe. — Nisam zahvalio svom zapovjedniku - rekao je. - Nego mužu svoje sestre — dodao je, glasa promukla od navale osjećaja. Dirnut, Royce gaje potapšao po ramenu. Stigli su do sredine poljane. Ostali natjecatelji još uvijek su raspravljali sa svojim barunima. Royce je pogledom okružio poljanu. — Drugima su potrebne posljednje upute. Vama nisu, jer znate što trebate činiti. Očekujem pobjedu, Justine, ništa manje od toga. Nicholaa je promatrala kako se njezin suprug vraća. Bio je toliko ponosan i pun sebe da se morala glasno nasmijati. Kao i Justin i njegova ekipa. Momci su sada stajali rame uz rame jedan drugome, raširenih nogu i ponosno uzdignutih čela. Zračili su samopouzdanjem. Clayron, kraljev pripovjedač, privukao je njezinu pozornost. Popeo se uz brežuljak i stao uz nju. - Jednoruki ratnik voña je ekipe mladih boraca baruna Roycea. Tako nastaju legende, gospo Nicholaa. Nasmiješila se. - Ime mu je Justin - rekla je. — On je moj brat. Clayton je bio iznenañen tom novošću. — Dvije legende u istoj obitelji — rekao je. - To je prilična rijetkost - dodao je i objasnio kako je pošao zauzeti bolji položaj iz kojeg će promatrati zbivanja na terenu. Hitro joj se naklonio i produžio prema vrhu brežuljka. Kao jednom od trojice službenih promatrača, Claytonu je bila dužnost zapamtiti svaki detalj, tako da budućim slušateljima može slikovito prenijeti sva zbivanja. Takoñer, želio je biti u blizini Nicholae. Usrdno se nadao da će dobiti prigodu u svoje priče unijeti još nekoliko zanimljivih pojedinosti o njoj. Sa ženom poput nje, koja je za života postala legendom, nikad se ne zna, zar ne? Natjecanje je napokon počelo. Nicholaa nije skidala pogled s Justina. Kada ga je prvi protivnik zgrabio za ruku u namjeri da ga obori, naglo je udahnula. Trenutak potom, momak je ustuknuo. Ruka mu je bila oblivena krvlju. Oštrice ušivene u kožu učinile su svoje. Nakon što se oporavio od šoka, mladić je ponovo nasrnuo na Justina, no jednim kratkim udarcem u prepone, njezin brat riješio je borbu. Mladi vojnik se presavinuo, a zatim srušio na zemlju. Kralj nije dopustio da se mladići služe hladnim oružjem, no pojedini vojnici iz suprotnih ekipa ojačali su šake čeličnim karikama. Ipak, to se pokazalo kao potpuni promašaj. Justin i njegovi momci ubrzo su se riješili svih protivnika koji su pokušavali odnijeti pobjedu služeći se takvim podmuklim sredstvima. U roku od nekoliko minuta na terenu su ostale samo dvije ekipe — Royceova, i ekipa baruna Guya. Gromada od čovjeka nasrnula je prema Justinu. Čak i s te udaljenosti, Nicholaa je mogla vidjeti daje vojnik puno stariji od ostalih iz njegove skupine. Guy je očito podmetnuo jednog od iskusnih vojnika medu guštere.

GIGA

148

Justin se nije dao smesti. Mahnuo je vojniku da mu pride. U pokretu njegove ruke bilo je prilično samouvjerenosti i nadme -nosti. Okupljena gomila počela je glasno klicati, očito uživajući u prizoru. Čak i Royce, koji dotad nije pokazivao nikakve osjećaje, nije izdržao da se ne osmjehne. I Justin se osmjehivao. Guyevog vazala to je prilično razbjesnilo. Justin je zbog toga bio prilično zadovoljan. Njegov protivnik upravo je načinio kobnu pogrešku. Dopustio je da osjećaji vladaju njegovim postupcima. Ispustio je bojni poklik i zaletio se prema Justinu. Justin je učinio upravo ono čemu gaje Royce uporno podučavao. Pričekao je do posljednjeg trenutka i zatim se hitro odmakao ustranu. Vojnik je proletio pokraj njega i pao na zemlju. Naravno, Justin nije imao namjeru smilovati mu se. Potrudio se da ostane ležati. Dva momka iz Justinove ekipe takoñer su bez svijesti ležala na zemlji. S obzirom na to daje bio voda svoje ekipe, Justinu je bila dužnost pobrinuti za njihove protivnike. Tako mu svega na svijetu, doista je uživao u borbi s tom dvojicom. Ustvari, čak se i nasmijao kad se jednom od njih posrećilo da mu zada udarac. Naravno, slijedila je propisna odmazda. Gledatelji su podivljali i počeli skandirati Justinovo ime. Nic-holaa je bila posve ošamućena prizorom koji je upravo promatrala. Snaga njezina brata istinski ju je zaprepastila. Kao i vještina. Dvojica stražara kojima je Royce naredio da paze na nju, posve su izgubila uobičajenu staloženost kada je posljednji Justinov izazivač ostao ležati na zemlji. Od njihovih glasnih uzvika, zazvonilo joj je u ušima. Minutu ili dvije prije nego što su mu se momci iz njegove ekipe pridružili, Justin je posve sam stajao nasred terena. Pobijedio je. Svjedočanstva njegove pobjede ležala su ispružena na zemlji oko njega. Justin je čuo klicanje, no do uma mu nije doprlo da gomila oduševljeno uzvikuje upravo njegovo ime. Naklonio se kralju i svrnuo pogled na baruna. Royce je zračio mirnim ponosom. Bez riječi mu je kimnuo. Justin mu je odvratio kimanjem. Ingelram i ostali tada su mu se pridružili. Ne skrivajući ponos, cijela ekipa uputila se k barunu. Gomila ljudi nahrupila je na teren. Nicholaa je promatrala kako mlade dame okružuju Justina. Izgledao je smeten silnom pozornošću koju je izazvao. Očekivala je da će s Royce sada uspeti k njoj, no nije to učinio. Uputio se prema kralju. Malo zatim William je sišao s podija. Barun Guy takoñer im se pridružio i stao pred kralja, zdesna Royceu. Po izrazu njegova lica, i žestini kojom je Guy odmahivao glavom, Nicholaa je zaključila daje u tijeku paklena rasprava. Budući daje Royce bio leñima okrenut od nje, nije mogla vidjeti izraz njegova lica, no kad je Guy prijeteći zakoračio prema njezinu mužu, kralj gaje odgurnuo natrag. — Baruni su se očito upustili u oštru raspravu — zamijetio je Vincent, jedan od njezinih čuvara. - Prilično vruću, ako je suditi po ovome što vidimo - odvratio je Edward, drugi čuvar. — Čuješ li kako su svi odjednom utihnuli? — Molim vas, poñite i vidite o čemu se radi — rekla je Nicholaa. Obojica su složno odmahnula glavama. - Ne smijemo vas ni trenutka ostaviti samu, gospo - rekao je Vincent. - Onda barem poñite gore do Claytona i pitajte njega što se zbiva. Tom zahtjevu mogli su udovoljiti. Budući daje Clayton stajao na vrhu brežuljka, samo nekoliko metara dalje od njih, imali bi i više nego dovoljno vremena zaštititi svoju gospodaricu ako bi se netko pokušao uspeti brežuljkom u namjeri da joj naudi. Ostavši sama Ncholaa je svrnula pozornost na svog muža. Opazila je kako stražari pred kralja dovode Morgana i Henryja. Vazali su kleknuli i duboko se poklonili, pa ustali. Sada je kralj bio jedini koji je govorio. Mahao je rukama, očito uzbuñen. Lice mu je bilo crveno od ljutnje. Nicholaa je zaključila da su vazali vjerojatno učinili nešto što gaje prilično rasrdilo. Morgan i Henry pognuli su glave. Kralj je podigao ruku i okrenuo se prema Guyu. Minutu poslije, Guy je kimnuo. Royce je i dalje ostao posve miran pa nije mogla znati je li zadovoljan kraljevom odlukom. William se vratio na prijestolje. Guy se okrenuo prema Mor-ganu i Henryju. Kratko im se obratio, očito oštrim riječima i zatim snažno pljusnuo jednog, pa drugog. Pokretom ruke pozvao je svoje vojnike. Mirno su stajali čekajući da Morgan i Henry skinu svoje pojaseve s mačevima. Nicholaa je zaključila da su obeščašćeni zbog nečega što su učinili. Kralj je očito odlučio javno osramotiti vazale. Promatrala je kako se udaljavaju s poljane u pratnji dvojice vojnika. Guy je pokupio njihove mačeve, obišao podij i bacio ih otraga u gusto grmlje. Ponovo je obratila pozornost na vazale. Morgan je hodao gledajući ravno pred sebe, no Henry se

GIGA

149

okrenuo i uputio Royceu prijeteći pogled. Bilo je očito da njezina muža smatra krvim zbog poniženja koje je doživio. Nastavili su hodati do ruba šume, gdje su bili privezani konji. Nicholaa je odahnula. Vazali su po svemu sudeći bili udaljeni s priredbe. Neće morati slušati njihove uvredljive primjedbe tijekom večerašnje svečane večere. Royce se okrenuo i zaputio preko livade. Pomislivši kako se uputio k njoj, požurila je u šator. Njezin suprug sigurno se želi osvježiti i presvući u čistu odjeću. Odlučila mu je sve pripremiti. Zavežljaj s njegovim stvarima bio je na njihovom ležaju. Od-vezala ga je i posegla unutra u potrazi za čistom košuljom. Kad ju je raširila, iz nje je ispala praćka i tri glatka kamenčića. Iznenañena, glasno se nasmijala. Bilo je doista čudno što je Royce ponio njezinu praćku. Nije joj išlo u glavu zašto bi to učinio. Zvuk truba privukao je njezinu pozornost. Požurila je vidjeti što se dogaña. Je li moguće da se igre nastavljaju? Royce joj je rekao da će mladi vojnici sudjelovati posljednji, a njihovo nadmetanje upravo je završilo. Vidjevši što se dogaña, stala je kao ukopana. Royce je stajao na sredini poljane, licem okrenut prema Guyu koji je bio nekoliko metara udaljen od njega. Oba plemića upravo su skidala svoje pojaseve s mačevima. Gay se tada okrenuo na svoju desnu stranu i pogledao prema rubu livade uz koju su bili poredani njegovi vojnici. Royce se takoñer okrenuo na svoju desnu stranu i pogledao prema mjestu na kojem su bili poredani njegovi vojnici. Izrazi lica Royceovih vojnika bili su sasvim ozbiljni. Nitko se nije osmjehivao. Jednako kao ni Guvevi vojnici. U mrtvoj tišini Lawrence se uputio prema Royceu, a jedan od Guvevih vazala prema njemu. U pola koraka Lawrence je zastao, kimnuo Justi-nu pa nastavio. Justin nije bio siguran što se očekuje od njega, sve dok ga Ingelram nije pogurao, dajući mu znak da krene za Lawrenceom. Nicholaa nije razumjela što se dogaña, no odlučila je saznati, neovisno o stražarima kojima je nareñeno daje ne puštaju s oka. Podigla je rub haljine i potrčala niz brežuljak. Nije daleko stigla, jer Vincent ju je snažno zgrabio oko struka. Crvenokosi vitez ljubazno joj se ispričao i poveo je natrag prema šatoru. — Barun ne želi da silazite medu ljude - po deseti put joj je ponovio. Naglo se okrenula da mu kaže što misli o tome, no vidjevši suosjećajan izraz njegova lica, predomislila se. Vojnik je samo činio svoju dužnost. Nije ga zbog toga mogla okrivljavati. Duboko je udahnula. - Voljela bih znati što se ustvari dogaña? -mirnim glasom je upitala. — Baruni će se boriti — odvratio je vojnik, zbunjen njezinim pitanjem. — Vincente, to sam i sama shvatila — uzdahnula je. - Želim znati zašto. Suprug mije rekao da neće sudjelovati u viteškom nadmetanju. Drugi stražar im je prišao. - Kralj je tako odlučio — rekao je. — Nadmetanje dvojice baruna mora prestati i ovo je jedini način da se riješi. Uzdahnula je. Ni Edward joj nije rekao ništa novo. Zaustila je da mu odgovori, no Vincent ju je pretekao. - Vašem bratu ukazana je velika čast, gospo - rekao je, mahnuvši glavom u smjeru poljane. Svrnula je pogled na teren i vidjela kako Royce predaje svoj dragocjeni mač Lawrenceu, a on ga polaže u ruke Justinu. — Sto upravo izvode? - upitala je, vidjevši kako se Justin udaljava s livade, a Royce se obraća svom vazalu. Kao i Guy svojemu. — Baruni slijede uobičajeni postupak - odvratio je Vincent. - Barun Royce upravo u prisutnosti svjedoka, svojih vojnika, izjavljuje da će Lawrence preuzeti sve njegove ovlasti ako.... Naglo je zašutio, no prekasno. Nicholaa je duboko uzdahnula. - Ne mogu vjerovati da se to uistinu dogaña - prošaputala je. Odjednom, osjetila je kako je preplavljuje srdžba. - Royce mije izričito naglasio da neće sudjelovati u viteškom nadmetanju. Vojnici su izmijenili poglede. — Ne sudjeluje u nadmetanju, gospo — rekao je Vincent. — Radi se o načinu rješavanja sukoba. To je posve različito od nadmetanja. — Biste li vas dvojica napokon sišli i raspitali se o kakvu sukobu se radi? - hitro je odvratila nastojeći ih na prepad natjerati daje poslušaju. -Jer, ako je ovo borba na život ili smrt, tako mi Boga, nijedan neće pobijediti — rekla je. - Zato jer ću ih osobno ubiti. Nitko me u tome neće spriječiti. Vincent nije uspio prikriti osmjeh. Edward jest, iako ne lako. Činjenica daje njihova gospodarica bila toliko zabrinuta za svog supruga, zagrijala im je srca. Ipak, njezina zabrinutost bila je posve suvišna. Barun je bez sumnje bio u stanju pobijediti svog suparnika.

GIGA

150

Kako bilo da bilo, pristali su udovoljiti njezinom zahtjevu i uputili se niz padinu. I tada je počelo. Guy je napao prvi. Nicholaa je zahvalila Bogu što se bore samo šakama a ne mačevima, no nakon nekoliko minuta, njezino veselje naglo je splasnuo. Jedan od njih bio je u stanju ubiti drugoga golim rukama. U početku, snage su im bile izjednačene. Svaki od njih zadao je protivniku nekoliko jakih udaraca. Ipak, Rovceove akcije bile su malo bolje osmišljene. Vidjevši kako je Guy iznenada oborio Roycea na leda i nadvio se nad njega u namjeri da ga zadrži prikovanog o zemlju, želudac joj se stisnuo u čvor. Ipak, Royce gaje uspio udariti nogom u prepone i zbaciti ga sa sebe. Bio je to uistinu sjajan potez. Gomila je podivljala. Udarac je bio toliko jak daje Guy ostao ležati na zemlji. Očito je imao poteškoća da doñe do zraka. No Royce nije iskoristio prigodu da završi borbu. Ruku oslonjenih o bokove mirno je stajao uz njega, čekajući da ustane. Nicholaa se počela opuštati. Bilo je očito da se njezin suprug poigrava s Guyem. Više nije dvojila o njegovoj nadmoćnosti. Uspjela se čak i nasmiješiti. Pomislila je da će joj glava puknuti od galame. Jedini koji nisu klicali bili su Royceovi vojnici. Uzdignuta čela i dostojanstvena držanja, šutke su promatrali borbu. Izgledali su neopisivo samouvjereno. Guy je napokon ustao i nastavio borbu. Ubrzo je zadao Royceu jedan dobar udarac. Nicholaaje zadrhtala i skrenula pogled. Nije više bila u stanju promatrati borbu. Svim srcem poželjela je da Royce što prije završi s tim i doñe k njoj. Željela mu se baciti oko vrata i izljubiti ga. A zatim će mu izgovoriti sve što ga ide. Točno tim redoslijedom. Promatrala je okupljenu gomilu. Svi pogledi bili su prikovani uz zbivanja na terenu. Krajičkom oka uhvatila je kretanje uz rub šume. Pomaknula se ulijevo kako bi bolje promotrila što se dogaña, i ugledala dvojicu vojnika ispruženih na zemlji. Istog trenutka shvatila je da su to stražari u čijoj su pratnji Morgan i Henry udaljeni s igara. Obojica su bila posve nepomična. Tada je ugledala Guyeve vazale. Upravo su posezali za uzdama najbližih konja. Henry je uzjahao prvi. Opazila je kako u ruci drži luk i strijelu. Odlučili su pobjeći i tako izbjeći daljnje sramoćenje, zaključila je. Iznenada, prisjetila se pogleda koji je Henry preko ramena dobacio njezinu suprugu kada je odlazio s poljane. A dvojica stražara ležala su na zemlji. Možda su bili samo ozlijeñeni. A možda... Okrenula se i pojurila u šator, zgrabila praćku i kamenčiće i hitro se vratila natrag. Pogleda uprta u Henryja i Morgana omotala je kožnu uzicu oko prsta i umetnula u nju kamenčić. Bila je to samo mjera opreza, uvjeravala se. Nisu toliko ludi da bi se osvećivali. Sigurno znaju da bi takvim postupkom osudili sebe na propast. Mora im biti jasno da ne bi uspjeli pobjeći, zaključila je. No unatoč razumu, srce joj je govorilo suprotno. Molila se da nije u pravu. Ipak, pomaknula se još malo ulijevo. Naravno, samo iz predostrožnosti. Vazali su potjerali konje u galop ravno prema poljani. Henry je prednjačio, ostavivši Morgana daleko iza sebe. Nitko iz okupljene gomile nije bio svjestan što se sprema. Nicholaa je podigla praćku visoko iznad glave i počela vitlati njome po zraku. — Doñi bliže, Henry — prošaputala je. - Samo još malo bliže. Jahači su se probili na poljanu, no Henry je još uvijek bio predaleko da bi ga Nicholaa mogla pogoditi praćkom. No čim ih je ugledao, Guy je prepoznao svoje vazale. Vidio je kako Henry usporava, pušta uzde i podiže luk i strijelu. Bez imalo oklijevanja, bacio se na Roycea i u posljednjem trenutku spasio ga od ubojita pogotka. Strijela namijenjena njegovu protivniku, probola je njega. Henry je posegnuo za uzdama u namjeri da pobjegne, no nije bio dovoljno brz. Royce je bio brži. Zgrabio je Henryja i jednim udarcem izbacio ga iz sedla. Nije morao gubiti vrijeme na to da dokrajči nečasnog viteza. Udarac je bio toliko dobro usmjeren i toliko jak da se Henry više nije podigao. Morgan je napokon došao dovoljno blizu da ga Nicholaa može pogoditi. Uzeo je strijelu i stavio je u luk. Royce je bio predaleko da bi ga u tome mogao spriječiti. Kao i bilo koji od vojnika koji su trčali poljanom. Svi su bili predaleko. Morgan je zaustavio konja. Podigao je luk i napeo ga, ciljajući u Royceovu smjeru. Nicholaa je takoñer podigla svoje oružje. Ciljala je u njegovu ruku. Željela je izbiti strijelu iz njegove ruke prije no što pogodi njezina muža. U trenutku kad je odapela kamen, Morgan se naglo okrenuo u sedlu i uperio luk u drugu metu.

GIGA

151

Iz gomile su se začuli prestravljeni krici. Nije stigao odapeti strijelu, jer kamen iz Nicholaaine praćke pogodio ga je u sljepoočnicu. Udarac gaje izbacio iz sedla. Bio je mrtav prije nego što je pao na zemlju. Nastupila je popuna tišina. Svi su kao opčinjeni zurili u Morgana. Svi osim Roycea. Polako se okrenuo i pogledao na vrh brežuljka. Hitro je sakrila praćku iza leda. Nije mogla vidjeti izraz njegova lica, no znala je daje pogodio tko je gañao Morgana. Svrnuo je pogled na baruna Guya koji je teturao prema njemu. Rame mu je bilo probodeno strijelom. Royce mu je brzo prišao i odveo ga s poljane. Nicholaa se okrenula i požurila u šator. Zgurala je praćku i kamenčiće u Royceov zavežljaj pa sjela, pokušavajući se pribrati. Bila je sigurna da će se njezin suprug uskoro pojaviti i održati joj predavanje. Uplela se. Mogla se okladiti da će upravo tim riječima započeti prodiku. Tada će joj reći da ne može samo tako ubiti vazala nekog plemića. Takvo što bilo je jednostavno nedopustivo. Naravno, neće mu dopustiti da nastavi. Reći će mu daje nije briga ni za koga osim za njega. Objasnit će mu da nije imala izbora. Kad završi, sigurno će se složiti s njom. Ubrzo je osjetila kako cijelim tijelom podrhtava. Napokon se suočila s pravim razlogom svoje uznemirenosti. Ubila je čovjeka. Nikad prije nije nikome oduzela život i nije to željela nikada više učiniti. Ipak, ako bi ponovno morala spasiti svoga muža, znala je da ne bi oklijevala. Nebesa, bila je posve iscrpljena. Ispružila se na ležaju i sklopila oči. Žene koje očekuju dijete ne bi se smjele toliko uzbuñivati, zaključila je. Usudi li se Royce makar je samo mrko pogledati, to će mu i reći. Ipak, postoji nešto zbog čega može biti zahvalna — Royce je bio jedini koji je znao za praćku. Iz načina na koji se okrenuo i pogledao je, bilo je jasno da zna kako se uplela. Ipak, bio joj je jednako odan koliko i ona njemu. Neće to reći nikome. Sat poslije, kada je Royce ušao u šator, našao je Nicholaau u duboku snu. Sjeo je uz nju i dugi trenutak ostao zagledan u njezino anñeosko lice. Znao je da joj je potreban odmor, ali morao ju je probuditi. Nježno ju je pomilovao po licu. — Nicholaa? Probudi se, ljubavi. Otvorila je oči i pogledala ga. — Volim te, Nicholaa — prošaputao je. Svim silama trudila se razbistriti misli. — Uplela sam se. Ljutiš li se? -Ne. Nije mu dopustila da nastavi. - Nije mi žao zbog toga. Možeš mi držati prodiku do kraja života, svejedno mi neće biti žao. Imam povjerenja u tvoje sposobnosti, Royce, ali Morgan je ipak mogao odapeti strijelu ravno u tvoje srce. - Draga... - Zašto si ponio moju praćku? — naglo je upitala. - Pomislio sam, bude li vremena, možda bi mi mogla pokazati kako se njome gada. - Ubila sam ga, Roycee - tiho je prozborila, očiju punih suza. Nježno ju je uzeo u naručje trudeći se daje umiri. - Hoće li barun Guy preživjeti? - Hoće - odvratio je. - Sukob je riješen kada se bacio pred mene i spasio me. Bio je to čin pokajanja zbog svega što je dosad učinio, barem tako pretpostavljam. No, neće se više baviti obukom vojnika. Shvatio je da nije dovoljno staložen da bi to radio kako treba. Kimnula je. - Zašto su njegovi vazali napali? Morali su znati da je takav poduhvat unaprijed osuñen na propast. - Kralj ih je ionako osudio na smrt. Nisu imali što izgubiti — odvratio je. Tog trenutka nije želio s njom ulaziti u razgovor o razlozima kraljeve odluke. Za jedan dan, preživjela je dovoljno uzbuñenja, a pred njima je još bila večer. - Roycee, nećeš nikome reći da sam ubila Morgana, zar ne? Obećaj mi — zahtijevala je. - Obećavam — odvratio je, trudeći se da ne prasne u smijeh. Nicholaa je očito zaboravila Claytona, pripovjedača. - Kralja bi to sigurno rasrdilo - prošaputala je. - Nisam imala namjeru ubiti ga, ali bojim se da William to ne bi shvatio. Morgan se u posljednji trenutak okrenuo u sedlu. Mora daje promijenio mišljenje. Ipak, bilo je prekasno. Već sam odapela kamen u njegovu smjeru. - Nije promijenio mišljenje, nego metu - odvratio je Royce.

GIGA

152

Duboko je uzdahnula. - Želim poći kući. Royce bi joj rado udovoljio, daje to ikako mogao. Poći će odmah ujutro, obećao je, no moraju se pojaviti na proslavi koju je kralj organizirao povodom završetka viteških igara. Nicholaa je stoga bila prisiljena izdržati još malo uzbuñenja i pokoje iznenañenje. Stajala je uz Roycea, ispred gomile ljudi, slušajući kako Clayton - čiji je jedini posao u životu bio da zabada nos u tuda posla — iznova prepričava kako je gospa Nicholaa obranila svoj DVORAC... Budući da je bila doista umorna od njegovih hvalospjeva, isključila se. Sve do trenutka kada je počeo prepričavati najnovija zbivanja. Začuvši riječ 'praćka', zamalo je poskočila. Royce se nasmijao. Njegova žena napokon se sjetila gdje je Clayton stajao. Kralj joj je zatim prišao i snažno je zagrlio. Matilda takoñer. Nicholaa je napokon saznala daje kralj bio Morganova meta. Do tog trenutka nije imala pojma stoje ustvari učinila. Od silne pozornosti koju je izazvala, licem joj se razlilo rumenilo. Najradije bi propala u zemlju od nelagode. Zaista se nije znala nositi s tim. Stisnula se uz Roycea, tražeći njegovu potporu. Royce je imao dojam daje prošla cijela vječnost prije nego što su dobili prigodu povući se iz društva. Jednako kao i ona, žudio je da što prije podu kući. Želio je raditi na crnoj kraljici. Mora je završiti — i mora to izvesti savršeno — prije no što se njihovo dijete rodi. Odjednom je shvatio koliko se njegov život, zahvaljujući Ni-cholai, iz temelja promijenio. Naučio je voljeti i biti voljen. Znao je daje pred njima mnogo lijepih, ali i manje lijepih trenutaka. Morao je pronaći način da riješi problem s Thursto-nom, no bio je siguran da će Nicholaa biti na njegovoj strani, bez obzira na to što se dogodilo. Svrnuo je pogled na krasoticu koja se uz njega uspinjala brežuljkom. Odjednom, preplavio gaje osjećaj potpunog blaženstva. Budući daje Royce po prirodi bio vrlo razuman čovjek, pokušao je unijeti trunku smisla u to što mu se dogodilo. Njegov život bio je poput iscrtanog zemljovida. Nicholaa gaje u tren oka pretvorila u blistavi metež. Nije to mogao shvatiti. Morao ju je upitati. Nasmijala se. — Odgovor je vrlo jednostavan, ljubavi moja — odvratila je. — Od početka nisi imao šanse - rekla je, pa vrhom prstiju prešla preko malog ožiljka na njegovu čelu. Royce ju je podigao u naručje i čvrsto je privio uz sebe. Dopustit će joj da vjeruje kako je ona bila ta, koja gaje osvojila. Ipak, stvari su stajale malo drugačije. On je osvojio trofej. Upravo tako i nikako drugačije.

SVRŠETAK