Gentlemen’s - WordPress.com · 2011-09-30 · sjednika, Josip Broz Tito iz Jugoslavije, Džavaharlal Nehru iz Indije, Gamal Abdel Naser iz Egipta, Kwame Nkrumah iz Gane te Sukarno

godište 1.

broj 5.

rujan 2011.

UDRUGA ZA PROMICANJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI I NOVIH MEDIJA

Gentlemen’s Agreementpolitičko-ekonomski mjesečnik

political and economic consulting group

Quo vadis, Libijo?

Pola stoljeća nesvrstanih

Globalna sigurnost deset godina nakon 11. rujna

Intervju: Izvrsni politički odnosi Hrvatske i Makedonije

issn 1848-1353

Quo vadis, Libijo? 3

Pola stoljeća nesvrstanih 7

Globalna sigurnost deset godina nakon 11. rujna 12

Intervju: Izvrsni politički odnosi Hrvatske i Makedonije 17

sapere aude

Impressum

Glavni urednik: Blagoja MirčevskiIzvršni urednik: Višeslav RaosZa izdavača: Vedran ObućinaISSN: 1848-1353Političko-ekonomski mjesečnik Gentlemen’s Agreement izdajePolitea, udruga za promicanje društvenih znanosti i novih medija.Sve fotografije su korištene pod Commons licencom ili su vlasništvo udruge.

Politea - udruga za promicanje

društvenih znanosti

i novih medija

Jarnovićeva 3

10000 Zagreb

[email protected]

http://politeathinktank.wordpress.com

Cijenjene čitateljice i čitatelji, želim vam lijep pozdrav u rujanskom broju biltena Gentlemen’s Agreement.Kriza se zapadnih ekonomskih sustava rapidno povećava. Nedovoljna kapitalizacija europskih

banaka i prevelika izloženost grčkom dugu smanjuju manevarski prostor rješavanja krize u eurozoni. Gomi-lanje gotovine europskih banaka svjedoči o izrazito pesimističnim očekivanjima. Bankrot Grčke, izlazak iz eurozone te povratak drahmi svakako bi utjecali na poteze ostalih članica takozvane PIGS grupe koji bi imali nesagledive posljedice za euro. Više nije pitanje hoće li recesija biti s dvostrukim dnom već do koje će razine tržišta pasti. CDS (Credit Default Swap) gotovo svih zemalja eurozone je iznad razina iz ožujku 2009. kada je recesija bila na vrhuncu. To znači da se stanje percipira puno gorim nego 2008. godine.

Ekonomska će recesija u sljedećem broju biti detaljnije obrađena. U ovom broju, gost komentator Jure Vujić prikazuje geopolitičku situaciju Libije nakon Gadafija. Međuetničke i međuplemenske podjele mogu proizvesti stanje nestabilnosti cijele Libije. U drugom se članku obrađuje Pokret nesvrstanih. Nakon kraja bipolarnog razdoblja, Pokret nesvrstanih nije u fokusu javnosti. Ovaj su mjesec obilježili pedeset godina postojanja i zasigurno mogu predstavljati alternativu u prevrtljivim vremenima koja nam slijede. Isto tako, ovog mjeseca je obilježena puno mlađa ali izrazito značajna obljetnica – 11. rujna. Teroristički je napad 2001. godine na SAD bitno odredio današnje polit-ekonomsko stanje svijeta. Prava i slobode građana su smanjena ali (ne)sigurnost je ostala ista. U rujnu je obilježena još jedna obljetnica – dvadeset godina neovisnosti Republike Makedonije. O beskompromisnoj politici Grčke te političkim i ekonomskim odno-sima s Hrvatskom čitajte u intervju s Nj. E. Dančom Markovskim, veleposlanikom Republike Makedonije u Republici Hrvatskoj.

Blagoja Mirčevski

RIJEČUREDNIKA

SADRŽAJ

Legenda kaže da je Libija drevna domovina ama-zonki i njihove kraljice Mirine koja je na čelu vo-

jske od trideset tisuća amazonki potukla moćnu vo-jsku gorgona. Od drevnih amazonki ostala je samo raspuštena pretorijanska garda zarobljenih Gadafi-jevih tjelohraniteljica, koje ga optužuju za silovan-je. Gadafi je kao vođa revolucija bio i idejni začetnik singularnog političkog modela islamskog socijalizma „države masa“, džamahirije, jedinstvenog primjera di-rektne demokracije u Africi i koja je ujedno i kuriozitet u povijesti političkih ideja i poredaka. Od džamahirije vjerojatno ništa neće ostati, a za očekivati je jedan hi-bridni politički poredak koji će odgovarati novoj libijskoj vladajućoj garnituri i velikim naftnim korporacijama. Nekim promatračima nedostajat će Gadafijev osebu-jni „afro-disko look“ i provokativna retorika koja je raz-bijala monotoniju skupova međunarodne zajednice. Međutim, istina je da libijski narod neće zasigurno žaliti za posljednjim afričkim satrapom, raskošnim au-tokratom poznatim po okrutnom represivnom apara-tom i upletenosti u razne međunarodne terorističke atentate. Promjena Gadafijevog autokratskog režima

je bila nužna i izvjesna, međutim nakon vojne pobjede pobunjeničkog tabora, geopolitička nestabilnost će kom-promitirati nužni proces rekonstrukcije i izgradnje de-mokratskog političkog poretka.

Ono što je bilo predvidljivo zaista se i dogodilo: zabrinute zbog vojnog zaostajanja pobunjeničkih sna-ga koje su gubile na terenu svaki osvojeni položaj, NA-TO-ve snage su, nakon sustavnih zračnih napada zasig-urno aktivirale helikoptere i vojne specijalne postrojbe koje su se iskrcale s mora i tuniškog područja kako bi obučili pobunjeničke snage. Munjevito osvajanje strateških lokalnih točaka na istoku i jugozapadu Trip-olija nije se zasigurno moglo dogoditi bez takve vojne potpore. Vojno-strateški cilj bilo je vojno okruženje Trip-olija s mora i njegovo postupno kopneno združeno os-

Politea political and economic consulting group

3Gentlemen’s AgreementRUJAN 2011.

Quo vadis, Libijo?Zastava Libije

Nova zastava identična je zastavi Kraljevine Libije prije Gadafijevog prevrata 1969. godine.

Jure Vujić, pravnik i politolog. Stručno se bavi geopolitikom i geostrategijom. Diplomirao je pravo na Pariškom sveučilištu prava, društvenih i gospodarskih znanosti (Paris II, trenutno je doktorand na Fakultetu političkih znanosti (obrana i stjecanje titule doktora znanosti previđeni su za jesen 2011., tema: „Multipolarnost kao geopolitički izazov XXI. stoljeća“). Kao prvi civilni polaznik diplomirao je na Ratnoj školi OSRH „Ban Josip Jelačić“. Autor je nekoliko knjiga: „Fragmenti geopolitičke misli“ (ITG, Zagreb), „Intelektualni terorizam - Heretički brevijar“ (Hasanbegović, Zagreb) i „Hr-vatska i Mediteran - geopolitički aspekt“ (Diplomatska akademija MVPEI, 2008.), a na francuskom jeziku: „L’Ailleurs européen“ u izdanju Avatar éditions (Pariz) Također je objavio u hrvatskim i međunarodnim znanstvenim časopisima stotinjak znanstvenih članaka na području geopolitike, sociologije i filozofije. Suradnik je Međunarodne geopolitičke alijanse i francuskih časopisa Krisis, Realpolitik, Au fil de l’epée, Eurasia, Geostrategie, Infoguerre i dr. Trenutno obnaša poslove pročelnika Odjela za politologiju Matice hrvatske. U Hrvatskoj se očekuje izlazak knjige „Rat svjetova: Euroazi-janizam protiv atlantizma“ u izdanju Jesenskog i Turka.

vajanje. Nakon što su libijski „pobunjenici“ konačno ušli u Tripoli, geopolitička karta Libije više je nego neiz-vjesna. Nacionalno prijelazno vijeće „pobunjenika“ (CNT) najavilo je kako će se iz Bengazija premjestiti u Tripoli, zahtijevajući od međunarodne zajednice ve-like financijske iznose za rekonstrukciju jedne nekad prosperitetne, a danas u potpunosti uništene zemlje. Podsjetimo kako je prije libijskih događaja i arapskih revolucija Libija bila najrazvijenija zemlja sjeverne Af-rike u kojoj je nezaposlenost mladih bila na najnižoj razini. Na političkom planu, misteriozni CNT, kojeg je hitro priznala većina zemalja Zapada, u prvom redu Francuska i SAD, kao „jedini legitimni predstavnik libi-jskih populacija“, morat će se suočiti s velikim, nepre-mostivim, sigurnosnim, gospodarskim, humanitarnim i geopolitičkim problemima. Navedeno „Vijeće“ nije etnički niti politički homogeno tijelo jer okuplja nesta-bilnu i eksplozivnu mješavinu senusističkih monarhis-ta, sekularnih monarhista, džihadističkih islamista, modernističkih islamista, demokrata, berberskih fed-eralista kao i oportunističkih starih režimskih kadro-va. Takvo bi Vijeće moglo doživjeti sudbinu afganske plemenske skupštine Meshrano Jirga, koja se uvijek

dogovora ali se nikada ne dogovori. Jedan od prvih zadatka nove libijske vlade bit će suočavanje s novim odnosom snaga i pronalaženje ustavne solucije koja bi omogućila pomirenje i usklađivanje plemenskih, re-gionalnih i vjerskih razlika unutar nove libijske državne strukture.

Također, važno je napomenuti kako je libijsko prijelaz-no Vijeće ponajprije proizišlo iz disidentskog arapsko-muslimanskog regionalnog pokreta koji je nastao u regiji Cirenaike na istoku zemlje, kojeg su oportunistički podupirale pobunjene berberske manjine iz pokrajine Nefuse uz razmeđu tuniske granice na zapadu zem-lje. Za razliku od Tunisa i Egipta, pobuna nije krenula iz metropole. Epicentar „revolucije“ bila je regija oko Bengazija koja je uvijek bila protiv Gadafijevog režima, posebice nakon okrutne represije islamističkog ustan-ka u toj regiji. Ta ista Cirenaika bila je pobunjenička za vrijeme Otomanskog carstva, kao i za vrijeme tali-janske okupacije, kao središte pristaša islamističko-senusističke monarhije (Libijom je od 1951. godine upravljala probritanska ustavna monarhija kralja Id-risa I., a njegov je nasljednik Hasan as-Senusi protjer-an iz zemlje nakon Gadafijevog državnog udara u ru-jnu 1969. godine). U toj regiji je džihadistički fenomen

Jure Vujić: Quo vadis, Libijo?


Mustafa Abdul Džalil, predsjedavajućilibijskog Nacionalnog prijelaznog vijeća

li

Mladić na ulicama Bengazija sa slikom bivšeg kralja Idrisa I.

li

duboko ukorijenjen, a prisutnost lokalnih mafija čiji su resursi bili „ukinuti“ uslijed talijansko-libijskog spora-zuma o borbi protiv afričke ilegalne imigracije, još je više narušavala stabilnost. Nasuprot pobuna u Tunisu i Egiptu, kao i medijski insceniranog pozitivnog imidža libijskih pobunjenika, ta je pobuna bila ekstremno nasil-na, u svim gradićima koji su pali u ruke pobunjeni-ka dogodile su se sustavne i brojne egzekucije koje podsjećaju na islamističku arapsku metodologiju. S geopolitičkog aspekta može se reći da je libijski kon-flikt u početku imao sve elemente građanskog rata, koji bi možda bez strane NATO-ve intervencije završio pobjedom Gadafijevih vojnih snaga.

Odnosi između regija Tripolitanije i Cirenaike na-peti su i na rubu građanskog rata. Također veliko je pitanje kako će berberska manjina reagirati kada shvati da je, kao i uvijek, izigrana i marginalizirana. Zapadne sile vjerojatno nisu ni uzimale u obzir sve hipoteze međuplemenskih i međuklanskih sukoba, poput onih u Somaliji. Također se postavlja pitanje širenja islamizma čiji se utjecaj prostire od sjever-ne Afrike do subsaharske dubine. Svakako je lakše bilo pobijediti sofisticiranim zračnim ratovanjem jed-nog istrošenog i anakronog autokrata čiji glavni stožer nije bio u mogućnosti koordinirati vojne snage, nego

li upravljati s nestabilnom geopolitičkom situacijom, koja može prouzročiti druge ratove i krize koji će se postupno slijevati na susjedna područja.

Upravo zbog regionalnih, plemenskih i političkih podjela, međunarodna zajednica je svjesna mogućnosti ponavljanja iračkog scenarija geopolitičke fragment-acije te se stoga vjerojatno priprema na dugotrajnu prisutnost, vojno-sigurnosni i politički inženjering. U tom smislu se uklapaju i nedavne izjave međunarodne zajednice koja priprema javno mnijenje na takav ishod, ističući nesigurnost i nestabilnost postgadafi-jevog razdoblja. Međutim teško je pomisliti da bi bilo kakav oblik protektorata neutralizirao generalizirano nasilje u toj zemlji koja nalikuje na veliko skladište oružja.

Veliki je dio libijske infrastrukture uništen, a rekon-strukcija bi mogla u sljedećih 10 godina koštati preko 100 milijardi američkih dolara. Već se govori o natjecan-ju za profitabilne ugovore za rekonstrukciju između Francuske koja je gospodarski prisutna u regiji Fe-zana, Italije u Tripolitaniji, te Ujedinjenog Kraljevstva, zajedno s Francuskom, u Cirenaiki. Treba također očekivati jedan novi angažman SAD-a koje tretira-ju Libiju kao dio velike strateške makroregionalne cjeline regije MENA koja uključuje i subregiju Sahela



Poslovni centar Tripolija

(Bliski Istok i sjeverna Afrika, regija koja se prostire od Maroka do Irana i posjeduje 60% svjetskih naf-tnih rezervi). Naime, teško je razumijeti genezu i ishodište libijskog konflikta ako se ne uzme u obzir geopolitički značaj Libije unutar nestabilne arhitek-ture regije MENA, a posebice u susjednim zemljama poput Egipta. Budućnost regije u znatnoj mjeri ovisi o geopolitičkim orijentacijama nove egipatske vlade koja se nakon „demokratske promjene“ još nije jas-no i u potpunosti geopolitički opredijelila. Potencijalni strateški savez između Alžira i Egipta na području en-ergetske regionalne integracije i vojne industrije nije

isključen. Rusija i Kina također računaju na takvo savezništvo uz plasiranje svoje vojne industrije u regi-ji. U tom smislu, geopolitičku budućnost Libije treba sagledavati u širem makroregionalnom geopolitičkom kontekstu kontroliranja područja sjeverne Afrike, a razni geopolitički analitičari također ističu stvaranje kontroliranog „tampon libijskog područja“ radi nadzi-ranja Egipta i Alžira te onemogućivanje njihovog teri-torijalnog kontinuiteta, kako bi se učinkovitije izvlačilo njihove energetske resurse, osiguravajući njihovo sudjelovanje u borbi protiv „nevidljivog neprijatelja“, al-Qa’ide. Trajno „usidrenje“ zapadno-američkih sna-ga u Libiji također preventivno onemogućuje daljnji geoekonomski prodor Kine na području Sjeverne Af-rike. Neki također spominju regionalnu podjelu Libi-je, a regiju Cirenaiku, u kojoj se regrupiraju razne džihadističke snage, kao budući islamski emirat po uzoru na vahabitski saudijski model u kojem bi jed-na proamerička ekonomska liberalna elita upravljala naftnom industrijom dok bi društvo bilo podvrgnu-to srednjovjekovnom šerijatskom zakonu. U svakom slučaju, stabilnost i uspješna rekonstrukcija Libije os-taju glavni geopolitički izazovi u procesu rekonfigura-cije sjeverne Afrike.



Jure Vujić, gost komentator

Pogled na Bengazi

Prije pedeset godina, točnije od 1. do 6. rujna 1961., u glavnom gradu Jugoslavije Beogradu,

održan je sastanak na vrhu čelnika država ili vlada Pokreta nesvrstanih. Tom prilikom su petorica pred-sjednika, Josip Broz Tito iz Jugoslavije, Džavaharlal Nehru iz Indije, Gamal Abdel Naser iz Egipta, Kwame Nkrumah iz Gane te Sukarno iz Indonezije, pokrenu-li politiku nesvrstavljanja i neovisnosti o dvama su-protstavljenim blokovima u Hladnom ratu, istovre-meno se zalažući za umjerenost u svjetskoj politici. Prema deklaraciji iz Havane 1979., organizacija služi osiguravanju „nacionalne neovisnosti, suvereniteta, teritorijalnog integriteta i sigurnosti nesvrstanih ze-malja“, u njihovoj „borbi protiv imperijalizma, kolonijal-izma, neokolonijalizma, rasizma i svih oblika vanjske agresije, okupacije, dominacije, interferencije ili he-

gemonije kao i protiv velikih sila i blokovske politike“. Oko 55 posto svjetske populacije, kao i dvije trećine članica Ujedinjenih naroda, bilo ju dijelom Pokreta nesvrstanih. Takva međunarodna organizacija posto-jala je kao pokušaj odbacivanja Hladnog rata, odnosno namjernog izbjegavanja vodećih silnica u svijetu i nji-hovog načina vođenja međunarodnih političkih odno-sa. Zbog te glavne ideje, za nesvrstane se nije vidjela budućnost u postblokovskom vremenu, jer je već i sam naziv postao anakron i besmislen. Ipak, zemlje članice odlučile su nastaviti vođenje svojih programa, često i zbog navike, ali i zato jer su nesvrstani post-ali određen politički forum pomoću kojega se nes-metano mogu slati političke poruke protiv određenih svjetskih i regionalnih sila, poput SAD-a i Izraela. U rujnu 1992., na sastanku na vrhu u glavnom gra-du Indonezije, Džakarti, Jugoslavija je isključena iz Pokreta. Time su nesvrstani izgubili jednu od država utemeljitelja, a države slijednice bivše Jugoslavije po-kazali su malo zanimanja za članstvo, ali neke su,



Pola stoljeća nesvrstanih

Osnivači Pokreta nesvrstanih: Džavaharlal Nehru (Indija), Kwame Nkrumah (Gana), Gamal Abdel Naser (Egipat), Sukarno (Indonezija) i Josip Broz Tito (Jugoslavija)

među njima i Hrvatska, zadržale status promatrača. Ipak, 1995. je Bosna i Hercegovina zatražila članstvo, ali je odbijena, kao i Kostarika, koja svoj status nije os-tvarila 1998. Malta i Cipar izašli su iz Pokreta 2004., kad su obje zemlje postale članicom Europske uni-je. Jedina zemlja članica iz Europe je Bjelorusija koja je, uz Turkmenistan i Dominikansku Republiku, jedna od najmlađih članica Pokreta. Takve zemlje, naime, ne mogu, iz raznih razloga, pronaći svoje mjesto u međunarodnim odnosima, pa se ideja nesvrstanih ponovno pojavljuje kao izbor, ovog puta kao nijansa u svijetu koji postaje sve više multipolarnim.

Točno 118 zemalja članice su Pokreta, a njih 17, među kojima je i Hrvatska, ima status promatrača. Među članicama sjede i države koje su dio Ujedinjenih naroda, Afričke unije, Arapske lige, Organizacije islam-ske konferencije, Commonwealtha, Svjetskog mirovnog vijeća i još četiriju međunarodnih organizacija manjeg značaja. Povodom 50. obljetnice prvog sastanka, u Beo-gradu je početkom rujna ove godine održan dvodnevni sastanak nesvrstanih, u Domu narodne skupštine i zgradi nekadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.

Bivše jugoslavenske republike predstavljali su minis-tri vanjskih poslova ili njihovi zamjenici, čime se na diplomatskoj razini nesvrstanima dao značaj druge ili treće razine.

Treba pritom napomenuti da nesvrstani nikad nisu ni bili formalna organizacija. Radi se o grupi zemal-ja, koja je povezana zajedničkim idejama, a ime nesvrstanih se pojavilo 1953., u obraćanju indijsk-og državnika Vengalila Krišnana Krišne Menona u obraćanju UN-u. Menon je bio osobni prijatelj Nehrua, koji je prigrlio pojam. Nehru ga je spomenuo 1954. u Colombu, u Šri Lanci, kako bi opisao kinesko-indijske odnose i naglasio pet stupova na kojima se ti odnosi trebaju temeljiti. Tih pet stupova kasnije su postali, na jedan način, ideologija nesvrstanih: (1) međusobno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta, (2) međusobna neagresija, (3) međusobno neulaženje u unutarnja pitanja, (4) jednakost i međusobna korist te (5) miran suživot. Ti stupovi su kasnije prošireni s takozvanih deset načela iz Bandunga. Konferencija u Bandungu, u Indoneziji, 1955., zapravo je bila glavni poticaj prije beogradskog sastanka 1961. u stvaran-

Vedran Obućina: Pola stoljeća nesvrstanih


Zemlje članice Pokreta nesvrstanih (tamnoplavo) i zemlje promatračice (svjetloplavo)

ju nesvrstanih. Načela koja su tamo donesena i da-nas stoje u osnovi Pokreta i svaka članica ih se mora pridržavati. To su: (1) poštivanje osnovnih ljudskih pra-va i ciljeva te načela Povelje Ujedinjenih naroda, (2) poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih nacija, (3) priznavanje Pokreta za nacionalnu neovis-nost, (4) priznavanje jednakosti svih rasa i jednakost svih nacija, velikih i malih, (5) suzdržavanje od interven-cije ili interferencije u unutarnja pitanja druge zemlje, (6) poštivanje prava svake nacije da se brani pojedinačno ili kolektivno, u suglasju s Poveljom UN-a, (7) suzdržavanje od čina ili prijetnje agresijom ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti bilo koje države, (8) rješavanje svih međunarodnih nesug-lasica mirnim načinima, u suglasju s Poveljom UN-a, (9) promicanje zajedničkih interesa i suradnje, i (10) poštivanje pravde i međunarodnih obveza.

Poseban gost skupa u Beogradu, koji je bio 17. sastanak na vrhu Pokreta, bio je posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ, bivši posebni izaslanik UN-a za Nesvrstane i predsjednik Savjeta Predsjednika RH

za vanjsku politiku i međunarodne odnose Budimir Lončar (njegov prethodni poslodavac, hrvatski pred-sjednik Stjepan Mesić je 1991., uz Janeza Drnovšeka, Borisava Jovića i Branka Kostića, bio glavni tajnik Pokreta 1991. – Jugoslavija je predsjedavala Pokre-tom po drugi put u povijesti od 1989. do 1992., pri čemu se poštivalo rotacijsko predsjedništvo). On je ukazao na potrebu reafirmacije temeljnih vrijednosti na kojima je Pokret nastao te međunarodne suradnje u suočavanju s globalnim opasnostima. Na skupu se govorilo i o snazi nesvrstanih i napretku Pokreta, ali ironija je htjela da to kaže upravo Mohamed Kamel Amr, ministar vanjskih poslova Egipta, zemlje pred-sjedateljice koja pati pod pritiskom kaosa na ulicama svojih gradova. Sudionici su istakli kako su vrijednosti na kojima je nastao Pokret aktualne i u današnjem svijetu te da mogu biti oslonac na putu unapređenja globalne stabilnosti. Realnost je ponešto drugačija. Upravo su neke od najvećih zemalja članica izvor glo-balne nestabilnosti, a neke od nedemokratskih ze-malja, pa i diktatura, punopravne su članice Pokre-



Skupna fotografija sudionika 50. obljetnice Pokreta nesvrstanih u Beogradu, 5. i 6. rujna 2011.Izvor: MVP Republike Srbije

ta, poput Bjelorusije, Burme, Kube, Sjeverne Koreje i Zimbabvea. Stoga je rečeni oslonac slab, pogotovo što ne postoje mehanizmi koji bi sankcionirali ili upozora-vali svoje članice, izuzev izbacivanja, kao ni izvanjske blokovske opasnosti koja je u hladnoratovsko doba imalo svoj ključan razlog za približavanje nesvrstanih. Skup u Beogradu je pokazao i da se nesvrstani nisu odmakli od nekih romantičarsko-revolucionarnih ide-ja, pa se skandiralo i za podršku Palestini i otporu „cionističkoj politici“, što nikako nije na razini diplo-matske kulture. Članice su većinom nedovoljno ekonom-ski i demokratski sazrele, a borbu protiv siromaštva i društvenih nejednakosti smatraju svojom glavnom zadaćom. Nesvrstani su često protivni nekim glavnim smjerovima međunarodne politike, pa učestalo kri-tiziraju američku vanjsku politiku, traže priznavanje Portorika, Palestine i Zapadne Sahare (ali ne i Kosova), no i reformu UN-a, politiku održivog razvoja, poštivanje kulturnih različitosti i ljudskih prava, kao i suradnju Jug-Jug, odnosno Grupe 77.

Napredak Globalnog Juga postao je temeljna ideja vodilja suvremenog Pokreta, iako i dalje postoji man-jak kohezivnosti i potencijal za fragmentaciju među članicama. Temeljna načela Pokreta nisu upitna, ali

do sada se nije donijela definitivna kolektivna od-luka o akcijama na međunarodnoj razini, po pitanju određenih međunarodnih problema, pa se umjesto rezolucija na tijelima Pokreta odlučuje o kritikama i podrškama. Zapadna hegemonija i neokolonijalizam glavne su točke kritike, kao i učinci globalizacije te neoliberalnih politika na socioekonomskom planu. Tako nesvrstani danas rade u nekoliko skupina: (1) Radna grupa na visokoj razini za obnovu UN-a, (2) Radna grupa za ljudska prava, (3) Radna grupa za mirovne operacije, (4) Radna grupa za razoružanje, (5) Odbor za Palestinu, (6) Operativna grupa za Somaliju, (7) Odbor za sigurnost nesvrstanih, (8) Stalni minis-tarski odbor za ekonomsku suradnju, i (9) Zajednički koordinacijski odbor, kojim predsjedava Predsjednik G-77 i predsjedavatelj Pokreta nesvrstanih. On je go-tovo uvijek veleposlanik svoje zemlje pri UN-u, a tamo se nalazi i Koordinacijski ured. Njegov je zadatak da i kao veleposlanik posebnu pažnju posveti idejama, akcijama i načelima Pokreta.

Formalno promatračica u Pokretu, Hrvatska službeno podupire rad nesvrstanih i nada se boljim odnosima s članicama. Iza diplomatske floskule, međutim, krije se dobro razrađena taktika koja je pala u praksi zbog ljudskog čimbenika. Naime, kad je Hrvatska posta-la nestalnom članicom Vijeća sigurnosti UN-a, taj je status zaradila povjerenjem zemalja Trećeg svijeta, koje čine većinu Pokreta nesvrstanih. Umjesto kon-struktivne politike prema onima koji su dali Hrvatskoj povjerenje, čime bi se višestruko zaradila podrška za djelovanje naše države u UN-u, došlo je do blamaže i poraza hrvatske diplomacije zbog ponašanja velepo-slanstva pri UN-u. Stoga je nesvrstanima nužno potreb-no pristupiti racionalno, temeljeno na često tvrdoj i nepravednoj, ali dostižnoj Realpolitik. Podcjenjivanje je u tom smislu isto toliko štetno, kao i izolacionističko slavljenje. Snaga nesvrstanih može poslužiti i u onim slučajevima koji su često izvan okvira uobičajenih



Budimir Lončar, posebni gost obljetnice u BeograduIzvor: MVP Republike Srbije

razmišljanja. Na primjer, od većine članica Pokreta očekuje se nepriznavanje neovisnosti Kosova. Neo-sporno je da Hrvatska, kao članica NATO-a i uskoro članica EU-a, predstavlja dio zapadnih demokracija, ali isto tako bi trebalo biti neosporno da Hrvatska nije slijepa za druge države svijeta. Orijentiranost prema zemljama koje se nalaze na vječito problematičnom Istoku i Jugu označava također usmjeravanje prema nekim od najvećih tržišta svijeta. Članice su nesvrstan-ih Indija, Indonezija, Saudijska Arabija i Južnoafrička republika, koje su sve u sustavu G20 zemalja. Države poput Indije, Indonezije, Južnoafričke republike, Ni-gerije i Angole rastuće su ekonomije koje plijene pažnju ulagača. U međunarodnim političkim odnosi-ma možda više nema ideologije, romantizma i revo-lucije, ali nesvrstani mogu poslužiti i kao ekonomski forum u kojemu Hrvatska ima velik ugled iz prošlosti. To se vidi u bilateralnim gospodarskim odnosima koje naša zemlja gaji s nekim arapskim zemljama, napose sa Sirijom, Alžirom i Libijom. Hrvatska gospodarska diplomacija bi trebala prepoznati te mogućnosti i ulagati u promidžbu hrvatske stručnosti, posebi-ce u području infrastrukture, energetike i obrane. Iako se ne mogu povući izravne paralele prošlosti sa sadašnjim međunarodnim ekonomskim odnosima, treba podsjetiti da su nesvrstani bili glavni ekonom-ski partneri bivše Jugoslavije te da je bivša država, primjerice, osamdesetih imala trgovinsku razmjenu s tada još nerazvijenom Angolom u visini od 200 mili-juna dolara godišnje. Danas se s Angolom susrećemo eventualno u športskom obračunu. Samo u Keniji i Tanzaniji su naše tvrtke šezdesetih i osamdesetih izgradile preko tri tisuće kilometara prometnica po tržišnim cijenama. Širom Afrike i Azije hrvatske i dru-ge jugoslavenske tvrtke gradile su desetine kapitalnih projekata, od zračnih luka, hidrocentrala, luka, kon-gresnih centara do vodosustava. Stoga je čudno što

se u hrvatskoj javnosti mogu čuti ideje poput potrebe Hrvatske da se orijentira prema zapadnim tržištima te da bude konkurentna u Sjevernoj Americi, Europskoj uniji te ponešto u Rusiji.

Naravno, postoje i snažne prepreke gospodar-skom jačanju na tržištima nesvrstanih. Hrvatska, pri-je svega, ne može olako ući na tržišta zemalja koje krše međunarodne standarde, od trgovanja do ljud-skih prava. Kao zemlja koja je članica NATO-a, a us-koro i EU, od naše se zemlje očekuje i ponašanje u skladu s članstvom, ali i u skladu s našom veličinom i važnošću. Osim toga, među hrvatskim izvoznicima i ulagačima postoji velika količina nepoznanica prema nesvrstanima. Radi se o nedostatku političkih, gospo-darskih, pravnih, sigurnosnih, kulturoloških i sveobuhvat-nih podataka o tim državama. Taj problem proistječe iz strukturalnih i perceptivnih razloga. Strukturalni su manjak usluga koje bi trebala pružati hrvatska dip-lomatska i gospodarska predstavništva. Primjerice, u cijeloj Africi postoje tek nekolicina veleposlanstava: u Egiptu (pokriva 15 zemalja od kojih je četiri u Af-rici), u Maroku (pokriva još osam afričkih zemalja), u Alžiru (pokriva samo Alžir), te u Južnoafričkoj repub-lici (pokriva još 17 zemalja), sa smanjenim ljudskim kapacitetima. Ostale zemlje u Africi pokrivene su veleposlanstvima u Europi, ponajviše iz Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Portugala. Perceptivni prob-lemi se tiču zaobilaženja hrvatskih stručnjaka iz na-vedenih polja, prije svega interdiciplinarnih instituta i think tankova koji mogu pružiti uslugu savjetovanja i pripremnog posla za pojedine zemlje ili skupine ze-malja. Kombinacijom upotrebe državne strukture i obrazovanog kadra moguće je probiti se na tržišta tih zemalja, zadržavajući pritom sve vrijednosti integraci-ja kojima je naša država pristupila.



Vedran Obućina

Ovoga se mjeseca navršilo točno deset godina od kada su teroristički napadi na Sjedinjene Američke

Države promijenili globalnu sigurnosnu paradigmu. Da-tum 11. rujna 2001. godine ostao je obilježen kao dan kada je 19 terorista uspjelo uzdrmati sigurnosne temelje najmoćnije sile svijeta. Otevši četiri putnička zrakoplo-va i iskoristivši ih kao smrtonosne projektile, globalna teroristička grupa al-Qa’ida je u nepuna tri sata usmrtila 3000 ljudi i velikim se slovima upisala u svjetsku povijest terorizma. Slike rušenja tornjeva Svjetskog trgovačkog centra i Pentagona u plamenu u trenu su obišle sve konti-nente i zauvijek promijenile poimanje sigurnosti kakvo je svijet do tada poznavao.

Nakon završetka Hladnog rata i ulaska u unipolarni sustav međunarodnih odnosa Sjedinjene Države su se pozicionirale kao jedina svjetska supersila. Raspa-dom Sovjetskog Saveza činilo se kako je Amerika os-tala bez pravog neprijatelja i da je njezina sigurnost od napada izvana zagarantirana. Slični su stavovi pre-vladavali i kod njezinih NATO-saveznika. Svoju vojnu moć Washington je, u suradnji sa svojim saveznicima, ubrzo potvrdio skršivši u vrlo kratkom roku iračku in-vaziju na Kuvajt i tako se dodatno pozicionirao kao jamac svjetske sigurnosti. Ulaskom u 21. stoljeće Sjedinjene su Države bile na vrhuncu moći i niti jedna sila im nije mogla vojno parirati. No teroristički napadi koji su ubrzo uslijedili pokazali su kako tradicionalno poimanje sigurnosti u međunarodnim odnosima vez-ano uz klasičnu vojnu dimenziju više nije dostatno jer su se na globalnoj sceni pojavili novi igrači koji ne teže direktnom vojnom sukobljavanju već asimetričnom ratovanju protiv superiornijih protivnika. Uskoro je ter-orizam postao „ratom“ 21. stoljeća.

Unatoč dugoj povijesti terorizma države su se po-kazale nespremne za subverzivno djelovanje militant-nih islamista koji su na krilima pobjede protiv Sovjeta u Afganistanu krenuli u još jedan džihad, ovoga puta protiv „nevjernika“ na čelu muslimanskih zemalja i svih onih koji ih podržavaju, što na prvom mjestu po-drazumijeva Sjedinjene Države, a potom i sve njezine saveznike. Globalni džihad postao je nova prijetnja svjetskoj sigurnosti, a strah od terorizma je, kako piše Frank Furedi u knjizi „Poziv na teror“, barem privre-meno, zamijenio tradicionalne strepnje koje su vlade imale zbog vojnih moći drugih neprijateljskih država-nacija. Novu terorističku prijetnju sigurnosne službe, policija i vojske mnogih zemalja dočekali su potpuno

nespremni. Unatoč bombaškom napadu na sjeverni toranj Svjetskog trgovačkog centra još 1993. godine, razaranju američkih veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji 1998., napadu eksplozivom na američki razarač USS Cole u Jemenu 2000., objavi globalnog džihada pro-tiv „Židova i križara“ te nizu obavještajnih informacija o planiranom protudržavnom djelovanju militantnih islamista državni sigurnosni aparat potpuno je zaka-zao. Kazna je došla 11. rujna 2001.


RUJAN 2011. 12Gentlemen’s Agreement

Globalna sigurnost deset godina nakon 11. rujna

Čišćenje terena nakon napada 11. rujna

Razorni teroristički napadi na Sjedinjene Države uzdrmali su američke sigurnosne temelje i užasnule ostatak svijeta koji je postao uvjeren kako od napa-da militantnih islamista više nitko ne može biti sigu-ran. Odlučne da spriječe daljnje napade Sjedinjene Države su krenule u redefiniranje nacionalne strategije, a sličnom su procesu pribjegli i američki saveznici oprav-dano strahujući da su oni sljedeći. Tadašnji američki predsjednik George W. Bush ubrzo je proglasio novi rat protiv terorizma (prvi rat protiv međunarodnog ter-orizma proglasila je administracija Ronalda Reagana osamdesetih godina prošlog stoljeća) te pod paro-lom „ili ste s nama ili protiv nas“ pozvao saveznike na osnivanje međunarodne antiterorističke koalicije. Nekih mjesec dana nakon 11. rujna na snagu je stu-pio Zakon o domovinskoj sigurnosti (Homeland Security

Act) koji je saveznoj vladi dao veliku slobodu u nad-zoru komunikacija, kontroli financijskih transakcija, uhićenju, zadržavanju i deportiranju stranaca te de-taljnom nadziranju svega u što sumnja da je poveza-no s terorizmom. Sjedinjene Države su godinu dana nakon napada osnovale i Ministarstvo domovinske sigurnosti, novo tijelo državne uprave čiji je primarni

zadatak zaštita američkog teritorija od terorističkih napada. Po uzoru na Ameriku mnoge druge zemlje također su uvele stroge antiterorističke zakone koji su im davale veću slobodu u borbi protiv terorizma, a sigurnosne službe su pojačale međusobnu surad-nju kako na domaćem tako i na međunarodnom pla-nu. Na sličan način su počele djelovati i vojne snage koje su klasične vojne vježbe u velikoj mjeri zamije-nile antiterorističkom suradnjom. Tako su primjerice američke Zelene beretke počele obučavati vojske nekih afričkih zemalja, poput Malija i Mauritanije, kako bi se što učinkovitije borile protiv terorista.

Sigurnosne službe su ubrzo naširoko počele prim-jenjivati ovlasti koje su im omogućili novi antiteroristički zakoni. Prisluškivanja, kontrole, uhićenja i deportacije postali su svakodnevica u mnogim dijelovima svijeta. No, nova se sigurnosna politika usmjerena prema zaštiti građana u praksi ubrzo pokazala kao ograničavanje i kršenje ustavom zajamčenih prava i sloboda tih is-tih građana, što je u zemljama liberalne demokracije naišlo na oštre kritike. Ipak, ispitivanje javnog mni-jenja je pokazalo da su građani u određenoj mjeri spremni žrtvovati dio svojih sloboda u zamjenu za veću sigurnost. Najkontroverznijima su se ipak po-kazala uhićenja i otmice osumnjičenika za terorizam koji su tajnim letovima prebacivani iz prekomorskih baza američke Središnje obavještajne agencije (CIA) u američku vojnu bazu Guantanamo gdje su u prit-voru provodili i nekoliko godina bez formalnog podi-zanja optužnice te bili podvrgavani „naprednim tehni-kama ispitivanja“, što nije ništa drugo do eufemizam za mučenje. U transportu osumnjičenika sudjelovale su i mnoge europske zemlje preko čijeg je teritorija CIA obavljala tajne letove, poput Poljske, Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva i Rumunjske, te izvaneuropske države poput Egipta ili Maroka gdje su osumnjičenici bili podvrgavani mučenjima kako bi se izbjegla zakon-ska ograničenja koja su na snazi u Americi.

Dario Kuntić: Globalna sigurnost deset godina nakon 11. rujna


Znak američkog Ministarstva domovinske sigurnosti

Nova sigurnosna pravila posebice su bila usmjerena na osiguravanje kritične infrastrukture i međunarodnog transporta putnika. Pod posebnim se udarom našao zračni promet koji je otežan višestrukim sigurnos-nim kontrolama često rezultirao dugačkim redovima i kašnjenjima. Rigorozne kontrole posebno su pogodile zračne luke, a cijena udovoljavanja antiterorističkim normama godišnje se mjerila u milijardama dolara.

Najodlučniji korak u razbijanju al-Qaide ipak je bila vojna akcija protiv Afganistana u listopadu 2001. godine nakon što je talibanska vlada odbila izručiti Osamu bin Ladena, tadašnjeg čelnika al-Qa’ide koje-ga je Washington smatrao glavnim krivcem za 11. ruj-na. Ubrzo se američka administracija usredotočila na Irak te na temelju fabriciranih podataka te bez man-data Ujedinjenih naroda u ožujku 2003. poslala vojne snage koje su zajedno s Velikom Britanijom i nekoli-cinom ostalih saveznika napale i okupirale tu zemlju. Amerika se tako uvukla u dva mukotrpna rata koja su je godišnje stajala milijarde dolara i života stotina vo-jnika, a od financijskih, materijalnih i ljudskih gubita-ka su patili i njezini ratni saveznici. Najveće poteškoće pogodile su ipak iračke i afganistanske civile koji su se našli u konfuznom ratu između savezničkih vojni-ka, lokalnih milicija, vjerskih i plemenskih skupina te

militantnih islamista. Cijenu sigurnosti zapadnih savezni-ka lokalno je stanovništvo platilo izostankom vlastite sigurnosti.

Unatoč tome što su žrtve rata protiv terorizma sva-kodnevno rasle, značajan broj smrtonosnih napada koje je u posljednjih deset godina izvela al-Qa’ida i pridružene joj terorističke grupe svijetu nije dopus-tio da se osjeća sigurnije. Prvi dokaz nastavka glo-balnog džihada pružila je indonezijska grupa Jemaah Islamiah u listopadu 2002. godine kada je na Baliju izvela bombaški napad u kojemu je smrtno stradalo 202 ljudi, dok ih je ozlijeđeno oko 240. Usprotivivši se angažmanu španjolskih vojnika u Iraku ćelija mili-tantnih islamista je u Madridu u ožujku 2004. post-avila deset eksplozivnih naprava u vlakove podzemne željeznice i usmrtila 191 osobu, a ozlijedila više od 1800. U srpnju sljedeće godine četiri bombaša-samoubojice su iz istog razloga napala londonski transportni sustav i ubila 52, a ranila više od 700 ljudi. Točno dva tjedna poslije militantni islamisti su u Londonu pokušali izvesti sličan napad, ali ga nisu realizirali zbog greške u eksplozivnim napravama. Ter-oristi su svoj naum ipak uspjeli provesti samo dva dana nakon neuspjelog londonskog napada, ali ovo-ga puta u poznatom egipatskom ljetovalištu Sharm



Američki vojnik u Afganistanu

al-Sheikhu, pri kojemu su ubili 88 ljudi, a ranili više od 200. U Alžiru je al-Qa’ida islamskog Magreba s dvije auto-bombe uništila zgradu Ujedinjenih naroda i studentski autobus pri čemu je poginulo 30 osoba, uključujući 17 djelatnika UN-a. U studenom 2008. go-dine u indijskom gradu Mumbaiju deset pripadnika pak-istanske terorističke skupine Lashkar-e-Taiba izvelo je nekoliko koordiniranih napada u kojemu je u tri dana ulične pucnjave ubijeno 166 ljudi. Sjedinjene Države su u studenom 2009. ponovo postale poprište na-pada militantnog islamizma kada je časnik američke vojske Nidal Malik Hasan ubio 13, a ranio 29 osoba. Somalijska grupa al-Shabab je u srpnju 2010. u Kam-pali, glavnom gradu Ugande, podmetnula dvije bombe koje su ubile više od 70 osoba, a isto ih toliko bilo ranjeno. Rusija je u posljednjih deset godina također pretrpjela niz terorističkih napada od kojih posebno treba izdvojiti zauzimanje moskovskog kazališta u lis-topadu 2002. i koje je nakon upada specijalaca re-zultiralo smrću 129 talaca, tragediju u Beslanu u rujnu 2004. u kojoj je poginuo 331 talac, od čega polovica djeca, dva napada bombaša-samoubojica na moskovski metro u ožujku 2010. u kojem je pogi-nulo 40 ljudi te samoubilački napad u siječnju ove go-dine kada je u moskovskoj zračnoj luci Domededovo bomba usmrtila 35 ljudi. Smatra se da su sve napade izvršili militantni islamisti s Kavkaza.

To dakako nisu jedini teroristički napadi koje su u po-sljednjih deset godina izveli militantni islamisti, kao i što ne obuhvaćaju brojne napade u Afganistanu, Iraku ili Paki-stanu gdje broj žrtava, ukupno gledano, uvelike premašuje gore navedene. Tu je i značajan broj osujećenih terorističkih napada, poput pokušaja rušenja deset zrakoplova na re-laciji Velika Britanija-SAD iz 2006. godine, neuspjelog akti-viranja bombe u američkom zrakoplovu na Božić 2009., pokušaja rušenja teretnih zrakoplova bombama skriven-ima u printerima 2010., kao i podmetanja bombe na newyorškom Times Squareu u svibnju iste godine.

Činjenica je da je al-Qa’ida u desetogodišnjem ratu protiv terorizma pretrpjela značajne gubitke: izgubila je utočište u Afganistanu, otkriveni su joj i uništeni brojni kampovi za obuku, veliki broj njezinih pripadni-ka i visokopozicioniranih članova je ubijen, uključujući i bin Ladena, a financije su joj značajno skresane. Smatra se da se broj al-Qa’idinih pripadnika u Afgani-stanu i Pakistanu smanjio na samo nekoliko stotina, a sličan broj se procjenjuje i za njene podružnice u Je-menu i Magrebu. Unatoč prvotnim uspjesima u Iraku s vremenom je i ondje izgubila teren, a lokalne milicije su joj okrenule leđa. Zbog izazivanja vjerskih sukoba i učestalih bombaških napada u kojima najviše stra-davaju muslimanski civili al-Qa’ida je sve više počela gubiti podršku i među radikalnijim dijelovima mus-limanskog društva. Čak su i najradikalniji džihadisti počeli osuđivati njezinu doktrinu ubijanja musliman-skih „nevjernika“. Najveći udarac njezinoj ideji svaka-ko su političke promjene u arapskom svijetu koje ruše postojeće režime bez njezinog utjecaja.

Unatoč tome, niz uspješnih terorističkih napada i planiranih akcija u posljednjih deset godina dokaz su kako al-Qa’ida i pridružene joj grupe i pojedinci i dalje predstavljaju značajnu opasnost po globalnu sigurnost.



Ayman al-Zawahiri, nasljednik Osame bin Laden na čelu al-Qa’ide

Potvrdio je to i čelnik američkog Zapovjedništva za Afriku general Carter F. Ham izjavivši kako tri afričke terorističke grupe, somalijski Shabab, al-Qa’ida islam-skog Magreba i nigerijski Boko Haram predstavlja-ju značajnu prijetnju ne samo u zemljama u kojima djeluju već i po Sjedinjene Države i njihove zapadne

saveznike. Pakistan je postao gotovo svakodnevna meta napada militantnih islamista, a ništa manju pri-jetnju ne predstavljaju ni teroristi u Afganistanu i Iraku te arapskom svijetu. Posebnu pažnju također treba posvetiti ćelijama u zapadnim zemljama koje su ondje još uvijek prisutne i čekaju pravi trenutak za napad, što pokazuju brojni obavještajni podaci i uhićenja njihovih pripadnika.

Al-Qa’ida se pokazala kao organizacija sposobna prilagoditi se svakoj situaciji. Kada je bila direktno napadnuta znala se povući i pregrupirati. Kada je sh-vatila da ne može djelovati iz središta razvila je svi-je franšize i podružnice. Njezina mreža raširena je i isprepletena preko niza zemalja i teško ju je uništiti.

Stoga treba shvatiti kako će borba protiv militantnog islamizma biti dugotrajan proces, kao i da ključ pob-jede ne leži samo u fizičkoj sili već i u rješavanju so-cijalnih, ekonomskih i političkih problema koji potiču radikalizaciju. Činjenica je da su militantni islamisti na terenu izgubili značajan dio svoje snage, ali njiho-va ideologija i dalje živi. Stoga je početi vjerovati kako al-Qa’ida više ne predstavlja prijetnju po globalnu sig-urnost najveća pogreška koju svijet u borbi protiv glo-balnog terorizma može počiniti.



Dario Kuntić

„Al-Qa’ida se pokazala kao organizacija sposobna

prilagoditi se svakoj situaciji.”

Vaša Ekscelencijo, osmog je rujna obilježen dan neo-visnosti Republike Makedonije. Dvadeset je godina rel-ativno brzo prošlo. Makedonija je jedina zemlja bivše Jugoslavije koja nije prošla kalvariju rata. Koliko ste zadovoljni razvojem i napretkom zemlje u proteklom razdoblju?

Dva desetljeća u povijesnom smislu i nije toliko puno vremena, međutim to je dovoljno za povući crtu i vidjeti što smo do sada uspjeli napraviti, a što smo propustili. Neovisnost smo proslavili i u Za-grebu i ponosni smo kazati nekoliko stvari: uspjeli smo iz bivše Jugoslavije izaći bez rata, uspjeli smo se međunarodno etablirati, stvorili smo vlastite or-gane vlasti, nacionalnu valutu, vojsku i diplomaciju. Uspostavili smo osnovne znakove moderne države. Nadalje, u ovih dvadeset godina zaokružili smo sva značajnija pitanja koja bi mogla opterećivati naš na-cionalni razvoj. Prije svega mislim na otvorena pitanja sa susjednim zemljama. Kada govorim o pitanjima sa susjednim zemljama prije svega mislim na otvorena pitanja koja se mogu svesti pod međunarodno pravo. Možemo slobodno konstatirati da je Republika Make-donija jedinstvena država od bivše jugoslavenske zajednice koja nema otvorenih graničnih pitanja sa svojim susjedima. Uspjeli smo sazdati i stvoriti jednu sredinu gdje su multikulturalizam i međureligijska tolerancija ugrađeni u Ustav i zakone. Svakako i u Ohridskom sporazumu, čime smo pokazali, neovisno što smo mlada nacija i demokracija, da smo spremni slijediti europske norme. U određenim slučajevima

kada bismo pogledali način na koji sudjeluju etničke zajednice u vlasti, mislim da je teško naći takve prim-jere posebno u najneposrednijim susjedima.

Put je bio trnovit, nije bio jednostavan. Nažalost, možda nismo uspjeli do kraja zaokružiti glavne prioritete, a to su NATO i Europska unija. No to je jedno stanje koje je, da tako uvjetno kažem, nametnuto od samog početka. Za mene je još uvijek nerazumljiv i neracionalan način djelovanja susjedne Grčke. Da, osjećamo malu gorčinu jer smo zajedno sa Hrvatskom koračali u ispunjavanju kriterija za članstvo u NATO-u; jer smo potpisali ugovor o stabilizaciji i pridruživanju prije Hrvatske i prije Hrvatske smo započeli veliki dio preuzetih reformi. Dogodile su se određene aktivnosti koji su bile izvan naše moći. Ako mi dopustite, osvrnuo bih se na dvije stvari. Na pritisak i zahtjev Grčke, a želeći pokazati dobru volju, promijenili smo zastavu, čin koji, mislim da ćete se složiti sa mnom, nije jednostavan i zadire duboko u ponos i dostojanstvo jednog naroda. Uspjeli smo pokazati dobru volju, promi-jenili smo Ustav. Umetnuli smo stavak gdje nemamo teri-torijalnih pretenzija, bez obzira što u tom najvećem zakon-skom aktu ni prije, ni poslije, nije bilo točaka koji bi bili prijetnja bilo kome. Pokazali smo dobru volju i s time. Mi želimo i smatramo da kao prvi susjed trebamo razvijati




Nj. E. Dančo Markovski

dobre odnose sa Grčkom. Pritom, imamo obratnu situaci-ju: nemamo razvijene političke odnose ali imamo iznimno razvijene ekonomske odnose. Kada se radi o businessu odnosno investicijama tada nema problema sa imenom zemlje. Moram napomenuti da sve makedonske vlade u tom periodu nisu imale nikakvih dvojbi kada su značajne sektore ustupali, prodavali ili davali u koncesiju grčkim predstavnicima. Kada govorim o sektorima prvenstveno mislim o telekomunikacijama, graditeljstvu, bankarstvu, duhanskoj industriji. Dakle, teško se može optužiti make-donsku stranu za netrpeljivost ili šovinizam jer postoje i druge zemlje u svijetu koje žele investirati. Od tuda se nameće zaključak: mi nemamo problem s našim južnim susjedom, nemamo problem kako Grčka želi imenovati dio svojeg teritorija, mi ne plediramo da je ime Makedoni-ja jedinstveno naše i da mi polažemo ekskluzivno pravo. Mi želimo kazati da ga nismo izmislili 1991. godine kada smo stekli samostalnost. Želimo reći da je to ime koje je stoljećima postajalo i koje postoji do današnjeg dana. Način na koji određeni grčki krugovi to žele predstaviti nije u vezi s realnošću i djeluje kontradiktorno.

Jesmo li mogli više? Sigurno smo mogli. Jesmo li mogli nametnuti neka rješenja? To je već drugo pitan-je. Ako želite biti u nekoj međunarodnoj organizaciji osnovna je dužnost da kao međunarodni subjekt prihvatite i poštujete određene uvjete za primanje u članstvo. Međutim, vjerujem da ćete se suglasiti sa mnom, niti u NATO-u niti u Europskoj uniji ne pos-toji uvjet da država treba mijenjati ime da postane članica. Ovdje se nameće jedan bilateralni spor prije uvjeta koji se trebaju ispuniti.

Na summitu u Bukureštu 2008. godine Makedonija nije primljena u punopravno članstvo NATO saveza. Može li se uopće govoriti o neuspjesima na međunarodnom polju s obzirom da je geneza svih „neuspjeha“ ime same države koje Grčka ne priznaje?

2008. godine Bukurešt je za nas bio trenutak gdje smo očekivali da ćemo konačno ući pod sigurnosni kišobran. 2008. je trebala predstavljati prekretnicu i nagradu za sve ono što smo prethodno napravili. Za dobivanje pozivnice za članstvo u NATO-u prethodno je potrebno ispuniti više uvjeta koji se ocjenjuju od Glavnog tajništva organizacije i ostalih stručnih službi. Put kojim smo prolazili u tom pe-riodu je bila Američko-jadranska inicijativa, poznata i kao A-3, gdje su Hrvatska, Makedonija i Albanija u suradnji s Amerikom započeli određene aktivnosti kojima su ispun-jeni kriteriji za članstvo. U Bukureštu nismo otišli nepoz-vani. Dobili smo poziv i jake signale tadašnje američke administracije i predsjednika Busha koji su bili uvjereni da smo spremni za ulaz u članstvo. Međutim, dogodilo se ono što nam se događa i s određivanjem datuma za pretpristupne pregovore. Da budem jasniji za čitatelje, Republika Makedonija u 2008. nije očekivala da će ul-azom u NATO završiti sve svoje aktivnosti. Mi smo prije 2008. godine postali članica cijelog sustava Ujedinjenih naroda i članica smo u svim značajnim međunarodnim organizacijama.

Ono što je čudno, kada smo potpisali ugovor o stabili-zaciji i pridruživanju tada nismo bili spriječeni od Grčke. Mi sada govorimo o neracionalnoj odluci. O problemu imena smo razgovarali s grčkim kolegama kada smo potpisivali Privremeni sporazum. U članku 11. Privremenog sporazu-ma jasno stoji da Grčka neće sprječavati integraciju Repub-like Makedonije u međunarodnim organizacijama. Mi sada imamo reteriranje od prethodnog stava. Problem može postojati, ali to ne znači da cjelokupna suradnja mora biti prekinuta. S druge strane, ne osjećam netrpeljivost među ljudima, veliki broj makedonskih građana ljetuje u Grčkoj, isto tako puno grčkih građana dolazi u Makedoniju i koristi razne usluge.



Vaša ekscelencijo, koji je stav makedonske države prema imenu Makedonije? Smatrate li da će u konačnici biti usuglašeno kompromisno rješenje kojim bi Republika Makedonija koristila službeni na-ziv u svim međunarodnim odnosima i „neslužbeni“ koji bi se isključivo koristio za bilateralne odnose s Grčkom?

Mi potičemo susrete s grčkim kolegama, za pod-sjetnik, u zadnjih 15 mjeseci imali smo 10 susreta na premijerskoj razini. Samim činom da želimo razgo-varati i nadići nerazumijevanje pokazujemo našu spremnost. Trudimo se te očekujemo i od druge strane da se iznađe kompromisno rješenje. Međutim, svaka strana u tom takozvanom sporu mora donijeti odluku koja nije nimalo jednostavna. Mi smo aktiv-no sudjelovali u pregovorima pod pokroviteljstvom veleposlanika Matthewa Nimitza. Mogu vam reći da smo i za sadašnju 66. Opću skupštinu UN-a zatražili susret s grčkim premijerom Papandreouom kako bis-mo čuli njihove stavove i prijedloge. Do sada je bilo raznih prijedloga. Ali potrebno je sjesti i vidjet što se točno želi postići. Moram reći da donošenje odluke ne može biti tako jednostavno jer se radi o identitetskom pitanju. Pronalaženje rješenja se mora promatrati u

jednom širem kontekstu. Republika Makedonija mora imati određene linije i ne može doći u pitanje ime ili sve ono što predstavlja identitetski odnos jedne nacija i naroda. To bi bilo pogubno za jednu državu. Treba vid-jeti želi li druga strana zaista da se to pitanje riješi. Primjerice, u Hrvatskoj za ulaz u Europsku uniju bit će održan referendum. Zamislite što zahtijeva pitanje ovakve prirode.

Koliko ste zadovoljni gospodarskom suradnjom Hr-vatske i Makedonije? U kojim granama gospodarst-va vidite prostora za povećanje?

2008. godine sam došao u Hrvatsku; imali smo 30 postotno povećanje trgovinske razmjene i došli smo do brojke od 460 milijuna dolara trgovinske razmjene. Nažalost 2009. i 2010. godine zbog svjetske ekonom-ske krize dogodio se pad od 20 posto. Ali mogu sa zadovoljstvom kazati da ekonomska suradnja u prvih 6 mjeseci 2011. godine pokazuje trend porasta. Sma-tram da postoji prostor za povećanje suradnje, ali mo-ram biti zadovoljan sa onime što je do sada napravlje-no. Imamo preko 60 hrvatskih kompanija u Republici Makedoniji. Među njima su i značajniji gospodarski igrači kao što su Croatia osiguranje, Ingra, Konstruk-tor, Vindija, Dukat. Dakle, kompanije koju su značajne u Hrvatskoj. Pritom, da ne nabrajam male i srednje kompanije koje su otvorile svoja predstavništva ili po-gone. Pokušavamo isto tako nešto napraviti i ovdje. Svakako je Alkaloid najznačajniji igrač, ali ne treba zanemariti vinare te prehrambene proizvođače. Ono što me veseli je i da male tvrtke nalaze svoj interes. Primjerice, proizvođači ohridskog bisera su otvorili dvi-je prodavaonice u Dubrovniku. Politički odnosi su na izn-imno visokoj razini, sporazumni je okvir najsređeniji i sve to treba predstavljati garanciju za trgovačku surad-nju. Pritom imamo iste potrošačke navike i međusobno se poznajemo. Moje aktivnosti kao veleposlanika su



Makedonski veleposlanik u Hrvatskoj

formiranje međuministarskog tijela koje bi iznašlo načine zajedničkog nastupanja na trećim tržištima. Svakako se to može ostvariti u pojedinim sektorima kao što su poljodjelstvo, građevina i slično. I ranije je bilo suradnje makedonskih i hrvatskih građevinskih kompanija na velikim projektima. To je obrazac djelovanja kojeg mi tražimo i kojeg ćemo, vjerujem, realizirati.

Jesu li u planu novi bilateralni ugovori koji bi omogućili čvršći okvir za povezivanje?

Imamo oko 40 ugovora i sporazuma. I mislim da smo se približili gornjoj granici. Da li ima mogućnosti za više? Rekao bih da su u najvećem djelu sve sfere pokrivene i pravno regulirane. Ali sigurno ima još mogućnosti. Za vri-jeme posjete predsjednika Ivanova, za koju očekujemo da će biti realizirana tijekom listopada ove godine, bit će potpisan ugovor o ekstradiciji. Dakle, sve ono što se može regulirati to se i čini. Za nas kao veleposlan-stvo pokušavamo ono što je ugovoreno da se što šire praktično implementira.

Vaša Ekscelencijo, a kakva je kulturna razmjena?

Kulturna suradnja je isto regulirana sporazumima. Svake tri godine ugovaramo konkretan program o kulturnoj suradnji. Radi se o izložbama, koncertima, gostovanju filharmonije i opera. Za potvrdu, reći ću da su se ministri u periodu tri mjeseca susreli tri puta. Svi subjekti iz područja kulture započinju i direktnu suradnju neovisno o bilateralnim sporazumima. Pri-tom i sami umjetnici imaju svoje kontakte i aktivno međusobno surađuju.

Desetog su srpnja ove godine bili izbori za predstavni-ke manjina. Koliko ste zadovoljni pravima manjina u Republici Hrvatskoj te koje su najznačajnije aktivnos-ti makedonske manjine?

Prvo moram reći da i u ovoj domeni imamo ugovorno regulirano stanje. Potpisan je sporazum o zaštiti man-jina, te postoji i međuvladino tijelo koje konkretizira in-teresna pitanja makedonske manjine u Republici Hrvat-skoj i hrvatske manjine u Republici Makedoniji. Sadržaj ovog bilateralnog sporazuma može biti primjer kako se mogu regulirati manjinska prava u ostalim državama regije. Moram izraziti zadovoljstvo na koji je način treti-rana makedonska manjina. Bit ću konkretan: makedon-ska manjina u Republici Hrvatskoj može govoriti mater-injim jezikom bez ograničavanja, mogu formirati udruge i kulturna društva i nitko ih neće u tome spriječiti; Make-donci u Republici Hrvatskoj su dobili na korištenje od Katoličke crkve religiozni objekt u kojem mogu svetkova-ti i obilježavati blagdane. Makedonci nisu bili spriječeni ni prilikom kupovine parcele za gradnju crkve. U vrijeme popisa mogli su se izjasniti kao Makedonci, da govore makedonskim jezikom i da pripadaju Makedonskoj pra-voslavnoj crkvi. U nekim susjednim zemljama to je još uvijek prava utopija.

Koliko ima pripadnika hrvatske manjine u Makedoniji i kako su organizirani?

Da budem iskren, mislim da je oko 3000 pripad-nika hrvatske manjine. Mi ćemo imati popis od 1. do 15. listopada ove godine pa ćemo imati konkretnije po-datke. Hrvatska manjina je organizirana, ali hoću reći da obje manjine, i hrvatska i makedonska, ne spadaju u ekonomsko iseljeništvo. U većini se slučajeva radi o vi-sokoobrazovanim pojedincima; sa zadovoljstvom mogu reći da se veliki broj predstavnika hrvatske zajednice u Makedoniji nalazi na visokim pozicijama u društvu.



Vaša Ekscelencijo, imate veliku diplomatsku karije-ru. Možete li izdvojiti državu koja je ostavila najveći dojam na Vas? Što Vam se najviše svidjelo u Hrvat-skoj?

Od svih destinacija gdje sam bio poslanik; u svakoj državi ostavljate dio sebe. Ljepota toga je da u svakoj zemlji upoznajete nove ljude, novu kulturu. To je najveća dobit koja se ostvaruje u diplomaciji. Kada bih govorio o Hrvatskoj, sigurno bih bio emotivniji jer je sredina puno bliža. Ne možete na primjer Zagreb uspoređivati s Pe-kingom, ipak je to druga kultura, što ne znači da i tamo nismo stekli prijatelje. Ali u Hrvatskoj kada sklopite pri-jateljstvo može se dogoditi, primjerice, da se zapjeva makedonska pjesma. To je izuzetno lijepo, to je ta nit i povezanost između dva naroda. Lijepo je bilo kad sam prisustvovao utakmici na svjetskom rukometnom pr-venstvu u Varaždinu gdje je više od polovice gledatelja navijalo za Makedoniju u utakmici s primjerice Tunisom. To je ono što izdvaja Hrvatsku, da se mogu osjećati kao da sam u drugom domu. To je odnos koji želim naglasiti.

Za kraj, jedno sportsko pitanje. Svjedoci smo senza-cionalnog uspjeha makedonske košarkaške reprezen-tacije na Europskom prvenstvu u Litvi. Makedonija je u fazi gdje će se boriti za medalju. Kakva je atmos-fera u Makedoniji i kako se Vi osjećate u jednom od najvećih uspjeha makedonskog sporta?

Definitivno je košarkaška reprezentacija uspjela zapaliti cijeli makedonski narod. Dečki su izgorjeli na terenu, ig-rali su sa srcem i za domovinu. Pokazali su nešto što je za uvažavanje. Prije svega nisam sportski djelatnik, ali mogu vidjeti s kojim igračkim potencijalom raspolaže trener. Ono što je bitno reći i potencirati je da su nap-ravili iznimnu promociju Makedonije. Napravili su, rekao bih, public diplomacy koju ne može ni sto veleposlanika napraviti. Mislim i da je današnja utakmica neovisno o rezultatu izuzetno veliki uspjeh. Isto se tako nadam da ću ponovno moći čitati u hrvatskim novinama i na por-talima o pobjedi Makedonije.

Razgovor vodio: Blagoja Mirčevski



Od 9. do 10. rujna ove godine u poznatom sloven-skom planinskom odmaralištu održan je šesti po redu Bled Strategic Forum. Radi se o skupu na visokoj razini koji organizira slovensko Ministarstvo vanjskih poslova, a okuplja političare, diplomate, akademsku i poslovnu zajednicu, kao i predstavnike civilnog društva. Značaj ovog skupa je, u usporedbi sa sličnim manifestacijama u susjednim zemljama, što on tematski nije fokusiran samo na prostor bivše Jugoslavije, niti na proces europ-skih integracija, već kroz sudjelovanje govornika i gostiju sa svih kontinenata kreira mjesto za raspravu o cijelom spektru globalnih problema, od energetike, preko mi-gracija do uloge novih informacijsko-komunikacijskih

tehnologija. Ovogodišnji Bled Strategic Forum održan je pod naslovom „Power of the Future“ te je sukladno tome uoči službenog otvaranja foruma održan Young BSF panel, posvećen mladoj generaciji iz zemalja bivše Ju-goslavije za koju se očekuje da bude nositelj društvene i ekonomske modernizacije. Paneli foruma pokrili su cijeli niz tema, poput sigurnosti na Sredozemlju, snage (gospodarske) inovativnosti, odnosa Europske Unije i Kine, snage malih država u međunarodnom sustavu, obnove Afganistana te budućnosti Jugoistočne Europe. Kao predstavnik Politee konferenciji na Bledu prisus-tvovao je i Višeslav Raos, znanstveni novak u Centru za politološka istraživanja.

Novosti


Slovenski predsjednik Danilo Türk na otvaranju Bled Strategic ForumaIzvor: Stanko Gruden/STA


Udrugu Politea osnovala je 2008. godine nekolicina mladih društvenih znanstvenika, uključujući politologe, pravnike, komunikologe, ekonomiste i novinare s ciljem promicanja društvenih znanosti i upotrebe njihovih saznanja za bolji demokratski proces i kritičko promišljanje u svakodnevnom životu.

Tijekom 2010. usredotočili smo se na stvaranje think tanka usmjerenog prema četiri glav-na programa: (1) znanstvena odličnost kroz visoko prolifirane seminare i ljetne škole za mlade znanstvenike; (2) polit-ekonomska analiza i strateško planiranje; (3) međunarodni odnosi i sigurnost, s posebnim naglaskom na međunarodne organizacije, bilateralne spo-razume u Jugoistočnoj Europi i razne druge sigurnosne teme; (4) religija i diplomacija s posebnim naglaskom na ekumenizam kao način premošćivanja vjerskih rascjepa u Jugoistočnoj Europi.

Naše je financiranje temeljeno na projektima. Politea je u svojih prvih dvije godine stvorila odlične odnose s Međunarodnim savezom studenata politologije (IAPSS), Fakultetom političkih znanosti u Zagrebu i s Hrvatskim politološkim društvom. Naši su članovi bili gostujući predavači, voditelji seminara i sudionici mnogih međunarodnih konferencija, a ujedno rade i na svojim istraživačkim projektima.

Documents

Gentlemen’s - WordPress.com · 2011-09-30 · sjednika, Josip Broz Tito iz Jugoslavije, Džavaharlal Nehru iz Indije, Gamal Abdel Naser iz Egipta, Kwame Nkrumah iz Gane te Sukarno