PANEVROPSKI UNIVERZITET APEIRONFAKULTET PRAVNIH NAUKA

Predmet:

Geopolitika

Tema:

Razvoj političke geografije

Student:Aleksandar GligorićBroj indeksa: 49-11/VOP

Profesor:Prof. dr Dragan Kolev

1

SadržajRAZVOJ POLITIČKE GEOGRAFIJE................................................................................................3

Proučavanje odnosa u okolini...............................................................................................3

Proučavanje nacionalne moći...............................................................................................5

Proučavanje političkih regija.................................................................................................6

RAZVOJ POLITIČKE GEOGRAFIJE................................................................................................7

Je li geopolitika mrtva?.......................................................................................................10

GEOPOLITIČKE SLIKE SVIJETA (ILI GLOBALNE GEOSTRATEGIJE)...............................................10

ZAKLJUČAK.............................................................................................................................. 14

2

RAZVOJ POLITIČKE GEOGRAFIJE

Rane radove o određenim pitanjima koja bi mogli danas svrstati u područje političke geografije, možemo pronaći već u antičkoj Grčkoj, iako se to područje odvojilo od geografije tek krajem 19. Vijeka . Da bi mogli istraživati savremeni razvoj političke geografije, potrebno je rasčlaniti dosadašnje doprinose na tome području. Spoznaje koje su nastale do današnjih dana na području političke geografije uslovno možemo podijeliti u tri faze:1. Proučavanje odnosa u okolini, 2. proučavanje nacionalne moći, 3. proučavanje političkih regija. Pri analizi kroz ova tri razdoblja je važno napomenuti dvije metodičke upute:1. Sva političko-geografska učenja možemo vezivati uz intelektualni i tehnički

razvoj. Primjerice, Aristotel je razmišljao u terminima grada-države, Ritter o Evropi, Mackinder o cijelom svijetu (odnos kopna i mora), Seversky o zračnoj premoći (što je bilo moguće tek nakon brzog razvoja tehničkih preduvjeta za zračni promet),

2. Razvojem novih učenja nije automatski dolazilo i do odbacivanja starih, tako da su mnoga od njih još uvijek danas aktualna, odnosno podloga su za savremena posmatranje i analizu raznih pitanja iz područja političke geografije.

Proučavanje odnosa u okoliniRazlike koje postoje među ljudima i među područjima u svijetu uvijek su bile predmet proučavanja. Nije se samo nastojalo opisati te razlike, već su ih pokušavali i interpretirati, odnosno, objasniti zašto su nastale te zašto i dalje postoje. U svojim interpretacijama usmjerili su se prema istraživanju korelacije između kulturnih razlika s jedne strane i razlika u fizičkim fenomenima, kao što su klima, tlo, oblik reljefa, i drugo. Iako su se rani pisci na tom području usmjerili prema proučavanju pojedinaca i grupa, isti se model primjenjivao i kasnije kad su na istorijsku scenu stupile države. Tada su počeli proučavati forme države, potencijalnu i stvarnu moć, vrste vladavine, itd. Kroz njihov metodološki obrazac proučavani su odnosi pojedinaca, kulturnih grupa i političkih fenomena s aspekta uticaja prirodnih i fizičkih obilježja okoline u kojoj se oni pojavljuju. U okviru takvog sistema čovjek je imao malo slobode izbora. Njegova jedina nada je bila razumjeti zakonitosti prirode i naučiti kako iskoristiti te zakonitosti za svoj boljitak.Jedan od prvih u antičkoj Grčkoj koji je govorio o uticaju prirode i klimatskih uslova na razvoj čovjeka bio je Hipokrat (460.-376. p.n.e.). On je tvrdio da:1. ljudi koji žive u toploj i vlažnoj klimi su visoki, naočiti, ali istovremeno

pomalo lijeni i kukavice.

3

2. ljudi iz stalno hladne klime su ogromni, ali letargični, indolentni i ne naročito produktivni

3. ljudi koji žive u područjima s promjenjivom klimom tokom godine (Grci) su vitki, snažni, puni duha i inteligentni.

Analizom različitih učenja koja spadaju u ovu prvu fazu razvoja političke geografije lako je uočiti da su svi pristupi etnocentrični, odnosno u središte proučavanja stavljaju svoju naciju ili skupinu i njezine potrebe. Značajno je da svaki znanstvenik svojoj naciji pridaje najbolje osobine.To najbolje možemo vidjeti iz sljedećeg citata: Aristotel 1

“O mnoštvu građana u državi, koja mu granica treba biti, već smo govorili, a kakva pak treba biti njihova narav, govorit ćemo sada. To se može lako zapaziti pogleda li tkogod najslavnije grčke države i cijelu nastanjenu zemlju, kako je razdijeljena među narodima. jer narodi u hladnim mjestima i u Evropi puni su srčanosti, ali su oskudni u razumijevanju i znanju, te stoga zadržavaju više slobodu, ali su neprikladni za državno zajedništvo i nisu sposobni vladati svojim susjedima. Dočim narodi u Aziji posjeduju razumijevanje i dušu sklonu znanjima ali nemaju srčanosti, te stoga žive potčinjeni i u ropstvu. A rod Grka, kako je na sredini između tih mjesta, tako sudjeluje u obojim svojstvima, jer posjeduje i srčanost i razumijeće. Zbog toga insistira na slobodi, te ima najbolji državni poredak, i mogao bi zavladati svima, da se okupi u jednu državu. A ista se razlika nalazi i među samim grčkim narodima, jer neki od njih imaju jednostranu narav, a drugi skladno smiješana oba dotična svojstva. Bjelodano je kako i razumijeća i srčanosti treba imati narav u onih koje će zakonodavac lako privesti do kreposti.”1

Aristotel je živio u gradu i smatrao je da bi grad-država trebala biti zaštićena brdima za slučaj mogućeg napada na nju, odnosno smještena na moru radi trgovine. U takvim uslovima ona se može razvijati i osvajati nove teritorije.Drugi pisci iz tog razdoblja također su razmišljali o odnosima čovjeka i prirode. Lucretius (99.-55. p.n.e.) je pisao da je neprijateljstvo prirođeno ljudskoj prirodi i da ljudi uvijek nastoje iskoristiti slabosti drugih ljudi. Strabon (63. p.n.e.-24. n.e.) u svojem radu Geografija piše da velike političke jedinice moraju imati jako i razvijeno središte (živio je u Rimu i očito mislio na Rimsko carstvo). S obzirom na lokaciju, klimu i resurse, prostor današnje Italije se njemu činio najpogodnijim za tako nešto.Tokom srednjeg vijeka filozofi su se uglavnom koncentrirali na proučavanje religijskih pitanja i malo su pažnje posvećivali geografskom promišljanju. S početkom 16. vijeka ponovno se javljaju proučavanja odnosa čovjeka i njegove okoline. Bodin (1530.-1596.) je pisao kako na nacionalna obilježja imaju uticaj klima i topografija. Ljudi u hladnim krajevima, ili oni koji žive u planinama, jesu jaki, disciplinirani i hrabri. Kao što nacionalna obilježja ovise o geografskim elementima, tako i obilježja država i oblika vlasti u njima. Okolina u kojoj je nastala država ima uticaje i na pravnu strukturu i pravo koje nastaje unutar nekih državnih granica. Sve to zajedno čini početak sveobuhvatne teorije 1 Aristotel, Politika, str. 229-230 (knjiga VII., poglavlje 7.)

4

determinizma u okviru koje fizička priroda utiče na temperament, talent i volju, kao i na politički sistem i političku strukturu država.Montesquieu (1689.-1755.) pisao je u učincima klime, topografije i lokacije na ljude, pravo i politički sistem. Hladna klima pogoduje razvoju demokracije, dok topla klima pogoduje despotizmu i robovlasništvu. Nizine pogoduju razvoju velikih carstava, dok planine i brda pogoduju razvoju osjećaja neovisnosti i slobode. Ljudi koji žive na otocima mogu djelotvornijem braniti svoju slobodu, nego oni na kopnu i imaju drugačiji odnos prema njoj. Dakle, regionalne razlike utiču na nacionalni karakter, prirodu države i oblik vlasti.Tokom 19. Vijeka došlo je do objedinjavanja spomenutih koncepata i njihove sistematizacije. U područiju političke geografije Karl Ritter i Friedrich Ratzel napravili su veliku sistematizaciju geografije i političke geografije. Ritter je bio profesor geografije na Sveučilištu u Berlinu. On je razvio tezu da ljudska kultura je organički entitet unutar prirode i da se može rađati, razvijati se, sazrijevati i mrijeti. Čovjek i njegove institucije dio su svemirskog jedinstva svijeta: “Jedinstvo zemlje, jedinstvo kontinenata, i njihova izgradnja u perfektnoj simetriji i zajednička adaptacija dijelova, je temeljna misao geografske znanosti”. Ritter je istraživao odnose između kulture i uslova u okolini. On je smatrao da su kontinenti temeljni prostor života naroda. “Evropa, limitirana u veličini i ograničena na umjerenu klimu, ali najsloženija u svojim podjelama … bila je posebno spremna za primanje stranih rasa i za razvoj svoje energije i napretka svoje kulture.”2

Proučavanje nacionalne moćiDrugi pristup govori o tome da se nacionalna i međunarodna moć temelji na geografiji. Glavni zastupnik takvog mišljenja je Friedrich Ratzel, koji je bio profesor geografije na Sveučilištu u Leipzigu. U svojim radovima, Ratzel je posebnu pažnju posvećivao rastu država. On je smatrao da je država živi organizam koji je usmjeren prema širenju, odnosno borbi za prostor, “living room” ili “Lebensraum”. Mlada država nastala u odgovarajućoj fizičkoj okolini, može proširiti svoje granice i postati moćnom političkom jedinicom. Ratzel je postavio sedam uslova za ekspanziju država:1. Prostor države raste s rastom kulture 2. rast države slijedi druge aspekte razvoja, kao što su trgovina, ideje,

misionarske aktovnosti 3. države rastu kroz stapanje i apsorpciju manjih jedinica 4. granice su periferni element države i odražavaju rast, moć i promjene u

državi 5. U procesu rasta države nastoje u svoj teritorij uključiti politički i gospodarski

vrijedna područja, kao što su obale mora, doline rijeka, ravnice i one regije koje su bogate drugim resursima

2 Prescott, J.R.V., Political Geography, St. Martin’s Press, New York, 1992., str. 17.5

6. Prvi poticaj za teritorijalno širenje primitivnih država uvijek dolazi izvan njihovih granica, od viših civilizacija

7. Opći trend prema stapanju potiče sve veću ekspanziju.

Godine 1897. Ratzel je objavio knjigu “Politische Geographie” u kojoj je zapisao temelje političke geografije i njezin razvoj do tada. On razvija tezu kako je teritorij države najbolji indikator političke moći, te da narodi trebaju razvijati “koncepciju prostora”, kao ideju o mogućim limitima kontrole teritorija. Mladi narodi s razvijenom “koncepcijom prostora” vjerovatno će poticati ekspanziju države. Propast države nužno je povezana sa slabljenjem i nestajanjem “koncepcije prostora”. Granice nisu linije, već “promjenljive zone asimilacije”, odnosno promjenljivi fenomeni, ovisno o tome što države žele i mogu ostvariti.Modifikaciju koncepta države kao živog organizma dao je švedski pisac Rudolf Kjellen (1864.-1922.). On državu nije posmatrao samo kao živi organizam, već je smatrao da je ona organizam koji ima svijest i moralno-intelektualne kapacitete. Slagao se sa Ratzelom da je konačni cilj države ostvarivanje određene moći. No, nije se slagao da država mora slijediti isključivo postizanje prirodnih težnji za ekspanzijom. Umjesto fizičkog širenja, ona može koristiti svoju kulturu i druga sredstva za postizanje istih ciljeva. Glavni cilj države trebao bi biti zaokruživanje dobrih granica i harmonični život iznutra. On je bio prvi pisac koji je upotrijebio riječ “geopolitika”.Nasuprot determinističkih doktrina Ratzela i Kjellena javljaju se posibilističke teorije francuskih geografa na kraju devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka (Jean Brunhes, Jacques Ancel, Albert Demangeon, Paul Vidal de la Blanche). Oni su tvrdili da država nije živi organizam koji teži ostvarenju moći, već je kulturna i nacionalna jedinica čije aktivnosti su određene i vođene kolektivnom svijesti građana te države. Oni odbacuju načelo prema kojemu države opstaju samo kroz borbu za prostor i kažu da je kroz istoriju bilo mnogo država koje su preživjele dugo vrijeme unutar svojih granica bez fizičkog širenja prema drugima.U okviru ovog pristupa počela se razvijati i geopolitika.

Proučavanje političkih regijaPočetkom dvadesetog vijeka među geografima se pojavila potreba za studiranjem specifičnih političko-geografskih problema, kao što su granice i određene regionalne specifičnosti. Po prvi puta geografi su obradili različite regionalne probleme, ali ne kao individualne studije, već u odnosu na probleme drugih regija i na opće svjetske probleme i politički razvoj. Poseban poticaj razvoju ovog dijela istraživanja političke geografije dali su američki naučnici koji su nizom studija i knjiga potaknuli regionalne studije unutar općeg okvira globalne političke geografije. Ova istraživanja razvijala su se u tri pravca:A. teorijski aspekti političkih regija, B. istraživanje političkih fenomena

6

C. istraživanje posebnih političkih područja.

RAZVOJ POLITIČKE GEOGRAFIJE

Razvoj političke geografije možemo posmatrati kroz tri faze. Faze se određuju prema objektima proučavanja i njihovim odnosima:

1. Proučavanje odnosa u okolini, 2. proučavanje nacionalne moći, 3. proučavanje političkih regija.

Geopolitika je nastala u drugoj fazi koja se bavila proučavanjem nacionalne moći i državom kao osnovnim oblikom za povećavanje i širenje nacionalne moći. Autori unutar te faze razlikovali su se prema tome na koji su način posmatrali državu, odnosno koja su sredstva vidjeli kao nužna i moguća u ostvarivanju nacionalne moći.Kao i za političku geografiju tako i za geopolitiku se može reći da imaju razne definicije, ali ni jedna nije opšteprihvačena Geopolitika je vrlo čest pojam, popularan čak i u svakodnevnom govoru. Malo je, međutim, onih koji su sigurni u stvarno značenje pojma. Zato je čest slučaj nekritička i nedosljedna upotreba . Čak je kao samostalnu disciplinu svrstavaju unutar geografskih znanosti, politoloških znanosti ili unutar međunarodnih odnosa. Neki autori joj priznaju naučnu autonomiju dok drugi smatraju da je samo doktrina koja daje prostornu podlogu i objašnjenje državne politike. Geografi smatraju da je dio geografskih znanosti, odnosno da je to samo sinonim za političku geografiju. Politolozi je smještaju unutar političkih znanosti. Neki pak tvrde da zapravo danas više ni ne postoji, barem ne u onom obliku u kakvom je nastala. Postoje tvrdnje kako treba razlikovati između užeg i šireg pojma geopolitike. Uže razumijevanje je više determinističko u smislu starih geopolitičkih škola. Neki autori takvo poimanje još nazivaju “metafizička geopolitika” ili naučna geopolitika. Šire razumijevanje odnosi se na rasprave o tome u kojoj mjeri geografski činioci utiču na političke odluke.

Evo nekoliko različitih definicija:1. Subjektivna interpretacija političko-geografskih i drugih relevantnih sadržaja

u cilju posmatranja nacionalističkih, državnih ili blokovskih interesa. (Pavić, 1973.)

2. Podrazumijeva izobličenja i zloupotrebu geografskih činjenica u interesu agresivne nacionalne politike (N.J.G. Pounds, 1972.)

3. Jedan od objekata političkogeografskog istraživanja… Studij država u kontekstu globalnih prostornih fenomena (M.I. Glasser, 1993.)

4. Istraživanje uticaja prirodnog okruženja na politiku (L. Kristot, 1972.) 5. Spoznavanje najpovoljnije “okoline” pri rješavanju političkih pitanja glavna

je i zapravo jedina zadaća geopolitike (O. Maull, 1941.) 6. Geopolitika je primjenjena politička geografija, odnosno propagandistička

verzija geografije (G. Parker, 1985.) 7

“Osim u geografskim disciplinama, geopolitika ima svoje izvore i u drugim društvenim naukama-istoriji, ekonomiji, vojnim naukama, itd. Za razliku od političke geografije, geopolitika predstavlja samo subjektivnu interpretaciju političkogeografskih i drugih relevantnih sadržaja u cilju promicanja nacionalističkih, državnih ili blokovskih interesa, prvenstveno u smislu ostvarivanja direktne ili indirektne teritorijalne kontrole ili uticaja i afirmacije političke, ekonomske i vojne moći.” (Pavić, 1973: 30). “Najvažnija razlika koja danas postoji između političke geografije i geopolitike leži u određenoj tendenciji – dok prva nastoji ukazati na veze i međusobni uticaj političkih fenomena i geografskih faktora, dotle, za razliku, druga nastoji da političke pojave u daleko većoj mjeri “objasni” samo geografskim faktorima.” (Pavić, 1973: 32).Sa političkom geografijom i geopolitikom usko je povezana i geostrategija. “Do ovog pojma dolazimo u slučaju ako insistiramo na onim prostornim i geografskim faktorima koji mogu biti odlučni i u vojnim pitanjima. Pri tome valja istaći da jedan od najvažnijih i središnjih sadržaja i političke geografije i geopolitike – onaj koji se odnosi na globalnu strategiju – ujedno i predstavlja jedan od sadržaja geostrategije, po čemu je ova, praktički uključena u okvir političke geografije i geopolitike. Nadalje, kao geostrateške možemo definirati sve one sadržaje iz domene političke ili ekonomske geografije i geopolitike koji utiču i na praktična vojna pitanja.” (Pavić, 1973: 32).Otac geopolitike je Kjellen. Na njegovo učenje veliki uticaj je imao Ratzel. Ratzelovo učenje nastalo je na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Ono nužno nosi i pečat svoga vremena. To je vrijeme u kojemu je postalo očigledno da se evropski poredak nastao nakon pobjede nad Napoleonom sve teže i teže održava. Sistem ravnoteže koji je taj poredak držao u funkciji polako se počeo narušavati raznim događajima na unutarnjem planu tadašnjih država, ali i na vanjskom planu. To je vrijeme kada se osjeća velika slabost Turskog carstva i kada je postalo jasno kako će teško preživjeti. To je i vrijeme konačne “raspodjele” kolonija. Ratzelova metodologija bila je temeljena na aplikaciji njegovog iskustva iz prirodnih znanosti na objašnjavanje i razumijevanje ljudskog djelovanja. U radu “Politička geografija” on je razvio svoje ideje o geografskim dimenzijama države i ponašanju države. Njegovo polazište je bilo da je država organizam (kao organizmi iz prirode) i njezino se ponašanje može objasniti s poznatim zakonitostima iz ponašanja živih organizama iz prirode. Država je, prema Ratzelu, mnogo više od zbira pojedinaca na nekom prostoru. Država je prostorno i civilizacijsko jedinstvo. Država ne egzistira samo u nekakvom prostoru, već je ona neodvojivi dio toga prostora. S obzirom na to, dva glavna obilježja država su prostor (Raum) i lokacija (Lage). Uspjeh države ovisi izravno o interakciji te dvije karakteristike.Država je, prema Ratzelu, organički fenomen koji nužno teži širenju svoga teritorija, jer je to jedini način za osiguravanje njezinog razvoja. On je aplicirao teoriju evolucije na države i komparirao njezine oblike ponašanja s organičkim fenomenima u prirodi. Uspjeh države je bio temeljen na njezinom teritoriju i

8

njezinim mogućnostima maksimalizacije prednosti toga teritorija. Da bi država bila uspješna ona mora osigurati odgovarajući prostor (Lebensraum). Temeljni cilj država je postizanje što veće moći. Države trebaju težiti prema tome da postanu velike sile (Grossmacht) ili najbolje svjetske sile (Weltmacht). S obzirom na teritorijalnu ekspanziju možemo procjenjivati koja država je uspješna, a koja nije. Ratzel svoju teoriju nije posmatrao analogno, već je tvrdio kako su politički fenomeni sami po sebi istovremeno prirodni i organički, obuhvaćajući iste procese i subjekte, i tako stvarajući zakonitosti koje vrijede jednako u ljudskom društvu i u prirodi. Njegova preporuka znanstvenicima je bila da se prvo treba tražiti opće zakonitosti koje onda mogu biti aplicirane za razumijevanje geopolitičkih fenomena.Kjellen je prihvatio učenje Ratzela. Na početku svoga rada je smatrao kako Ratzelovo učenje može dati odgovore na pitanja koja su nastajala u to vrijeme u Evropi. Jedno od temeljnih pitanja bilo je kao mogu države preživjeti u takvim uslovima. On je u početku geopolitiku definirao kao “znanost o državi kao fenomenu u prostoru”, odnosno kao “teoriju države kao geografskog organizma ili fenomena u prostoru". Za njega je geopolitika bila jedna od kategorija šireg spektra za analizu države. On je još govorio o Demopolitici (demografija), Ekonomopolitici, Sociopolitici i Kratopolitici (politika vladanja). Sve kategorije analize su važne, ali je Kjellen došao do zaključka kako je geopolitika najvažnija, jer jedina objedinjava sve aspekte. On je prihvatio Ratzelova obilježja države (prostor i lokacija), te je dodao treće – fizički oblik države.Kjellen je nastojao geopolitiku izdvojiti iz spekulativnog ozračja i postaviti je kao objektivnu znanost i metodu. On je države tretirao kao legalne i ustavne institucije. Njihova legitimnost i autoritet proizlazila je iz kombinacije uspješne diplomacije, dinastičkog povezivanja kroz ženidbe i stvaranje saveza sa Crkvom, a sve u cilju osiguravanja razvoja države. To je bila šahovska igra u kojoj je pravi potez donosio velike dobiti, a krivi je mogao dovesti do kraha države. Osim ovog, država je posjedovala i jednu drugu vrstu legitimacije, a to je bio njezin geografski položaj i njezina geografska obilježja. Ako se želi razumjeti postojanje i ponašanje neke države, tada treba u analizu uključiti njezinu lokaciju, fizičke resurse, geomorfološka obilježja, teritorij, populaciju itd. On je također naglašavao historijski razvoj države i postizanje njezinog današnjeg stupnja razvoja i forme.On je pravio razliku između “uže” i “posebne” geopolitike. Uža geopolitika bavila se prostornim obilježjima države, dok se posebna bavila državom kao dijelom šireg sistema. U okviru posebne geopolitike država se posmatrala u jednom širem kontekstu, njezini odnosi s drugim državama ili grupama država postaju značajni u analizi. Kroz te odnose razvijaju se novi procesi koji postaju istraživački prostor posebne geopolitike.On nije, kao recimo Ratzel, težio pronalaženju općih zakonitosti koje bi onda mogao primjeniti na bilo koju državu u svijetu. On je zagovarao primjenu naučnih metoda za analizu i odstupio je od Ratzelova organičkog poimanja države upravo na metodologiji koju je razvijao. Jedini način osiguravanja

9

objektivnosti je primjena naučnih metoda.

Je li geopolitika mrtva?Na samome kraju “hladnog rata” veliki uticaj globalizacije i deteritorijalizacije pod uticajem savremene informacione tehnologije otvorio je rasprave o tome kako u novim globalnim uslovima geopolitika više jednostavno nije metoda za objašnjavanje svijeta i pojava u njemu. S padom Berlinskog zida 1989. godine, umanjena je snaga hladnoratovske geopolitike i njezinog objašnjavanja svijeta. Partikularistička, parohijalna i hegemonistička hladnoratovska geopolitika je bila simplificirana kartografija koja je prikazivala heterogenost i kompleksnost svjetske politike u drugoj polovici 20. vijeka. Ona je bila zarobljena u perpetualnoj paradigmi “mi” i “oni”. Izravno je uticala na stvaranje “strateških” elita koje su nastajale unutar političke i vojne birokratske strukture i koje su svijet objašnjavale ali i stvarale shodno “vladajućoj” paradigmi. Stvorila je državnike i državne politike koje su se temeljile na jednostavnim obrascima povećavanje vlastite moći i umanjivanjem protivnikove. Hladnoratovska geopolitika je bila moćna i pervazivna politička ideologija koja je trajala preko 40 godina. Ona je također živjela u dvostrukoj ironiji: istovremeno je osporavala geografske različitosti i svoju samo-konstrukcionu politiku. Hladnoratovska “geopolitička slika svijeta” danas više nije pouzdan obrazac za objašnjavanje globalnih svjetskih kretanja i problema, ali su u svijetu još uvijek prisutne određene varijacije te politike i to uglavnom na regionalnom planu. Primjerice, odnosi SAD-a i Kube, Korejski poluostrva, itd. Nakon “pada” geopolitičke slike svijeta iz “hladnog rata”, strateška elita je tražila nove globalne obrasce, nove globalne drame koje bi zamijenile staru. Tako su nastale “kraj istorije ” (The end of history-Fukuyama), “sukob civilizacija” (The clash of civilizations-Huntington), “nastupajuća anarhija” (The coming anarchy-Caplan), kao nove vizije, novi obrasci za objašnjavanje globalnog prostora.

GEOPOLITIČKE SLIKE SVIJETA (ILI GLOBALNE GEOSTRATEGIJE)

Politička geografija i geopolitika nastale su i utemeljile se kao znanstvene discipline kroz proučavanje države, odnosno njezinog razvoja. Njihovo naučno utemeljenje došlo ja na kraju 19. vijeka i to na prostoru Njemačke, s tim da su se razvijale i u drugim kontinentalnim silama (Francuska, Austro-Ugarska, Rusija). Sve ove sile svoje su međusobne odnose temeljile na ravnoteži snaga i svoju vanjsku politiku uglavnom su usmjeravale jedna prema drugoj. U takvim uslovima Ratzel i Kjellen promišljali su o nastanku i životu države, odnosno uslovima u kojima ona može uvećavati svoju moć, jer je to bio, po njima jedini put za preživljavanje države u anarhičnoj međunarodnoj okolini. Svaka država u

10

takvim uslovima mora voditi računa o vlastitom opstanku. Ona je bliže ostvarenju tog cilja ako aktivno promišlja svoje postojanje i razvoj, koji se nužno vežu uz prostor gdje se država nalazi, njezin položaj i lokaciju.Na početku 20. vijeka poseban zamah razvoju geopolitike i moderne geostrategije nije došao iz tog prostora (prostor Njemačke), jer su njihovi naučnici bili zarobljeni temama vezanim uz državu. Taj je poticaj dalo učenje Britanca Halforda Mackindera, koji je svoje djelo napisao u uslovima slabog razvoja geografije i geopolitike u svojoj zemlji. Ali, u Velikoj Britaniji u društvenim znanostima počelo se govoriti o “svjetskim poslovima”, “svjetskim procesima”, “o posebnostima određenih prostora”, itd. Dakle, potpuno različita perspektiva u posmatranju procesa koji se događaju u životima država i ljudi. To je posve razumljivo za tadašnju Veliku Britaniju, koja je, od svih svjetskih sila u to vrijeme, bila najviše uključena u “svjetske procese”.Valja naglasiti da su i prije Mackindera postojali autori koji su imali tzv. “svjetski pristup”, što znači da su svijet posmatrali u njegovu totalitetu. Primjerice, Hegel i Marx su se bavili interpretacijom istorijskih događanja. Prostor su posmatrali ključnim faktorom u razvoju čovjeka. Evropsko sredozemno područje za njih je bilo jedino područje stvarnog i potpunog razvoja čovjeka. Za Marxa je “istočno” i “azijsko” značilo nižu razinu ljudskih dostignuća. U tom prostoru razvijala su se, po Marxu, primitivna i nerazvijena društva. Zapadni prostor je prostor koji je omogućio napredak čovjeka shodno njegovoj dijalektičnoj prirodi. Na prostoru razvijenog kapitalizma događa se istorija, dok “istočni” i “azijski” narodi i prostorne cjeline žive u prošlosti. Upravo na tom prostoru nije mogući razvoj komunizma, kako je tvrdio Marx. Svima je danas posve jasno da nije bio u pravu.Ratzel je želio otkriti zakonitosti koje će objasniti načine stjecanja državne moći, ali i pripomoći njezinu lakšem stjecanju. On je vjerovao da na prostoru srednje Europe treba nastati velika i moćna država s germanskom dominacijom, a njezina moć bi proizlazila iz prednosti prostora koji bi obuhvatala.S druge strane Atlantika Mahan je razvijao potpuno drugačiju ideju. On je smatrao da je more glavni element za ostvarenje moći i bogatstva države. Pored mora, o rastu, bogatstvu i moći države odlučuju i drugi činioci kao što su položaj države, prirodna konfiguracija, resursi, nacionalni značaj i vrsta vlade. Po njegovu mišljenju je bila Britanija jedina država koja je imala sve elemente moći dovoljno razvijene, da je bila sposobna postići svjetsku moć. U svojim istorijskim analizama pomorske moći, on je stalno naglašavao kako i SAD imaju sve prednosti da postanu svjetska sila, samo da trebaju poduzeti određene korake u izgradnji jake mornarice. No, nije naišao na razumijevanje unutar SAD-a, ali su se njegovi tekstovi naveliko čitali na njemačkom carskom dvoru. Njegove zamisli postale su vrlo važne u oblikovanju njemačke pomorske politike. Kaiser je bio uvjeren kako se Njemačka mora usmjeriti na more ukoliko želi postati svjetskom silom.

Sir Halford Mackinder je udružio sva dotadašnja stajališta i oblikovao tzv. 11

“cjelovitu zamisao” koja je imala svjetski pristup. Svoj rad je prvi puta predstavio 1904. godine u članku “Ključne geografske tačke istorije ”, da bi kasnije svoje učenje razvio i objavio u knjizi “Demokratski ideali i realnost” (Democratsic Ideals and Reality: A Study in the Politics of Reconstruction, 1919. godine). Prvi članak nastao je neposredno nakon Burskih ratova, dok je knjiga nastala tokom i krajem Prvog svjetskog rata. Svoj “svjetski pristup” objašnjavao je primjerenošću takve analize vremenu, jer je svijet postao “zatvorenim političkim sistemom”. On je smatrao da je početkom 20. vijeka došlo vrijeme za cjelovito promatranje svjetske istorije i procesa koji se događaju u različitim dijelovima svijeta, ali su svi, na određeni način, povezani s ukupnim procesima u svijetu. To znači da možda i nastaju neovisno o drugim događajima u svijetu, ali svojim nastankom i razvojem nužno utiču na svjetsku istorija . On je smatrao da se više ne može govoriti o istoriji Evrope, kao izoliranom prostoru i događajima. Evropska istorija postala je svjetskom.Središnja teza u radu iz 1904. godine je bila da se svjetska istorija odvija kroz borbu između stanovnika kopnene mase i pomorskih ljudi. Tvrdio je da je najvažnije središte kopnene mase u središtu Evroazije. Iz tog prostora je “veliko azijsko kladivo” stalno udaralo prema morskim rubovima te velike kopnene mase. Središte Evroazije je veliko područje, koje je sastavljeno prije svega od stepa i visoravni, većinom ga okružuju velike planine, a na sjeveru hladni pojas artičkih krajeva. Tako je stvorene prirodna tvrđava, koja je skoro u potpunosti nedostupna pomorskim ljudima. Ne samo to, nego je na tom prostoru preživjelo vrlo mali broj ljudi (uglavnom je to bilo nomadsko stanovništvo). U tom prostoru bila su stvorena velika carstva, jer je kroz taj prostor bilo relativno lako prodirati, s obzirom da na njemu nije bilo stanovništva koje bi se moglo organizirati u djelotvornu vojnu silu i tako se suprotstaviti agresorima. Na južnom i zapadnom kraju evroazijske kopnene mase nalazi se pojas u kojemu su životni uslovi bili mnogo povoljniji nego u središtu i gdje su se razvijale određene civilizacije i gdje je naseljenost puna veća. Taj je prostor domovina pomorskih ljudi sastavljen od četiri gusto naseljena područja: Kine, Indije, Europe i Bliskog istoka. Bliski istok je uvijek bio prostor preko kojega su ljudi iz kopnene tvrđave prodirali na rubne dijelove i na toplo more. Upravo se na tom prostoru razvijao stalni i jaki pritisak s istoka za zapadne rubove velike središnje kopnene mase. To je rezultiralo jačanjem pomorske inicijative zapadnih rubova, koji odlaze u potragu za novim svjetovima. Istovremeno s “povlačenjem” zapadnog ruba iz područja dodira i sukoba na Bliskom istoku, slabe tenzije u tom području, što otvara mogućnost Rusiji za njezino širenje prema Sibiru i istoku. Od tada pa do danas jedna organizirana sila zamijenila je u tom prostoru razjedinjene nomadske narode, počela kontrolirati taj prostor i iz toga proizlazi njezina svjetska moć. Upravo je taj prostor centar svjetske istorije (ključna geografska točka) po Mackinderu. Zauzimanjem toga prostora Rusija je ostvarila svjetsku moć.Rubne države svijeta su sastavljene iz dva koncentrična prstena. Unutarnji ili

12

rubni je bio područje velikih civilizacija Europe, Bliskog istoka, Indije i Kine. Vanjski ili ostrvski prsten čine: sjeverna i južna Amerika, Afrika i Australija. Iako je Velika Britanija dio Europe, Mackinder ju je smjestio u vanjski prsten. Glavni problemi kraja 19. i početka 20. vijeka bili su na Bliskom i Dalekom istoku, a bili su posljedica nepovoljne ravnoteže koja se uspostavila između kopnenenog i pomorskog dijela.Mackinder je smatrao da je u Kolumbovo vrijeme morska sila bila moćnija i važnija od kopnene. U postkolumbovom vremenu stvari su se promijenile i kopnene sile počinju imati veću moć. Kopnena pokretljivost postaje moguća razvojem i izgradnjom željeznica. Središnje kopnene sile na taj su način dobile određeni vjetar u leđa za širenje prema rubnim dijelovima. U tom širenju dolazilo je do sukoba s pomorskim silama. Za Mackindera je Rusija imala idealnu geografsku poziciju za ostvarenje svjetske moći. Kao takva, ona je predstavljala potencijalnu opasnost za pomorske sile. Mackinder naglašava tu opasnost i predlaže kako bi Velika Britanija, s obzirom na svoju geografsku poziciju, ali i razvijenu pomorsku moć, trebala predvoditi pomorske sile u sprječavanju širenja Rusije prema rubovima. U interesu pomorskih sila, Francuska je dobila posebnu ulogu, ulogu odvraćanja Njemačke od pokušaja da i ona počinje provoditi politiku središnje sile, što je ona mogla s obzirom na svoj geografski smještaj u središtu Europe. Iz Mackinderova članka proizlazi da nastupa vrijeme kopnenih sila, te da pomorske sile trebaju učiniti sve kako bi to spriječile.Mackinderovo drugo djelo “Demokratski ideali i realnost”, koje je napisano 15 godina kasnije, bilo je prožeto duhom vremena u kojem je napisano. Naime, on je predlagao da što prije treba pristupiti realiziranju ratnih uspjeha, kako bi se što ranije uspostavio poredak koji bi onemogućio ponovno ratovanje na prostoru Evrope. On je tvrdio da to treba učiniti što ranije, jer nove se države oblikuju najlakše dok su mlade. Kada postanu stare, tada su i promjene u njima i oko njih vrlo neizvjesne.Temeljna dihotomija između kopnenih i pomorskih sila ostala je u središtu njegova interesa. No, uveo je neka nova promišljanja i neke geografske cjeline je imenovao drugačije. Azija i Afrika su postale Svjetski otok. Unutarnji prsten postaje Svjetsko predgorje, i tim prostorom još od 16. Vijeka vladaju evropske sile. Stožer je preimenovao u Heartland kojega s Evropom povezuje velika nizina koja omogućava dobru komunikaciju s Evropom. Središnji dio (Heartland) širi se na dva kraja: u gorskim predjelima srednje Azije (pomorskim silama taj prostor nije zanimljiv) i prema istočnoj Evropi, Crnom moru i Baltičkom moru (mnogo zanimljivije područje svjetskim silama). Mackinder je tvrdio da je istočne Europe ključ Heartlanda. Iz toga je proizašao njegov poznati triptih:

Ko vlada istočnom Evropom, vlada Heartlandom.Ko vlada Heartlandom, vlada Svjetskim ostrvom.

Ko vlada Svjetskim otstrvom, vlada Svijetom.

13

ZAKLJUČAKSvjetski je pristup nastao u vrijeme spoznavanja čovjekove zajednice kao jedne cjeline. Presudan uticaja na takav zaključak imala je Darwinova teorija evolucije, koja je, zapravo izjednačila sve ljude bez obzira na boju kože i njihovo nasljeđe. “Zemaljsko jedinstvo” se na početku vijeka posmatralo kao organsko jedinstvo, iz čega su i proizašle tvrdnje kako je ljudsko društvo vrlo slično po svom funkcioniranju prirodi i odnosima u njoj. Državu su stoga posmatrali kao živo biće, koje se rađa, raste, razvija, umire i nestaje. U prirodi se među živim organizmima vodi određena bitka i samo najspremniji preživljavaju. Tako i države koje imaju vlastitu aktivnu viziju mogu preživjeti u nepovoljnim međunarodnim uslovima . Iz toga proizlazi da države moraju voditi ratove da bi preživjele. Ekspanzija je bila poželjna i jedini način za ostvarenje još veće moći. Geopolitičari toga vremena uglavnom svoje učenje prezentiraju u obliku scenarija, s nekoliko glavnih elemenata koji su ukazivali na poželjno djelovanje njihove države, odnosno drugih država u tadašnjem svjetskom sistemu, s ciljem ostvarivanja što veće moći. Čovjek ima malo uticaja na događaje koji nastaju na temelju određenih geopolitičkih konačnosti i njegova slobodna volja da čini nešto prema svojemu scenariju, a koji nije u skladu s općim zakonitostima može mu samo nanijeti nesagledive štete. (Božji mlinovi melju polako, ali vrlo sitno). Ljudi žive unutar nekih stalnih istina koje djeluju na njihovo mišljenje, što je presudno u njihovom djelovanju. Na kraju Prvog svjetskog rata geopolitičari su došli do zaključka kako je moguće svijet urediti bez rata. Vrijeme stalnog mira i ravnoteže moglo bi zaustaviti neke negativne procese za razvoj čovječanstva koji su se razvijali u uslovima stalnog ili povremenog ratovanja za teritorije. Rat je postao zapreka napretku. Ako je rat bio sredstvo za ekspanziju kao osnovicu napretka prije industrijske revolucije, sada je mir postao presudnim za industrijski napredak. Britanski geopolitičari bili su posebno zabrinuti za sudbinu Velike Britanije. Sve njihove analize pokazivale su zabrinjavajuće svjetske procese koji ugrožavaju primat Velike Britanije u svijetu, a posebice u pojedinim regijama. Napredak se uvijek povezivao s morem i podnevljem u kojemu su se određeni narodi razvijali. Skoro svi geografi toga vremena su moru pridavali presudnu važnost. Opći napredak omogućili su pomorski ljudi i njihova mogućnost pomorske komunikacije s udaljenim priobalnim narodima.Umjereni sjeverni pojas posebno je pogodovao razvoju čovječanstva i naroda. Ellsworth Huntingdon tvrdio je kako je priroda izravno utjecala na život i razvoj umjerenog sjevernog pojasa preko ciklonskih ciklusa.U umjerenom pojasu živjeli su narodi za koje su geopolitičari upotrebljavali pojmove “civilizovani narodi, civilizovane sile, viša civilizacija, napredni

14

narodi, itd. Za “necivilizovane” i “varvarske” narode je bila sreća ako su ih osvojili i pokorili “civilizovani ” narodi. To je bila osnovica evrocentričkoga, odnosno zapadnocentričkoga pogleda na svijet.Došlo je do svojevrsne “ateizacije” ljudske civilizacije, jer je Bog postao mehanicistički duh materijalnog razvoja.Prvi svjetski rat je doveo do promjena na svjetskoj sceni, a jedna od glavnih promjena ogledala se u stavu prema ratu i fizičkom osvajanju teritorija. Također je srušena teza o postupnom i evolucijskom razvoju društva (Oktobarska revolucija). Mnoge stvari su se promijenile, ali je malo toga obrađeno u djelima geopolitičara onoga doba. Zašto? Najveće promjene dogodile su se u krajnjim i unutrašnjim kopnenim državama, a najmanje u pomorskim i ostrvskim državama. Geopolitika je bila razvijena upravo u ovima posljednjima i njezini predstavnici su svijet i dalje gledali na stari način. Haos koji je zahvatio Heartland i dio Rimlanda nastojali su “urediti” na stari način: uticajem zapadnih sila, ali ne više kroz fizičko prisustvo, već kroz stvaranje svjetske organizacije u koji bi presudni uticaj imale zapadne industrijske i pomorske sile.Sve je to značajno uticalo na posmatranje svjetskih procesa. Polako se napuštao socijalni darvinizam, jer se pokazao nedovoljnim za objašnjavanje događaja prije, tokom i poslije Prvog svjetskog rata. Cilj geopolitičara koji su pisali poslije Prvog svjetskog rata bilo je prikazati stanje u svjetskim procesima i pronaći scenario koji bi bio najpovoljniji za velike svjetske pomorske sile. Njihovo učenje i političke pozicije koje su neki od njih zauzimali (Curzon), izravno su uticale na posljeratno uređenje na evropskom kontinentu. Pod uticajem Curzona došlo je do stvaranja tampon zona u istočnoj Evropi.Na evropskoj sceni pojavila se i nova opasnost, koja se nije mogla teritorijalno ograničiti. Naime, dolaskom boljševika na vlast u Rusiji, Evropom se proširio strah i opasnost od širenja komunizma, odnosno pobuna radničke klase u njihovim državama. Da bi spriječili prelijevanje boljševizma izvan ruskih granica, zapadne su sile podržale protivnike revolucije i pomagale im u oružanoj borbi protiv boljševika. No, tu su politiku napustile već 1921. godine, kada su priznale boljševičku Rusiju.Rusija je ipak izgubila dosta svoga teritorija u istočnoj Evropi. Događaji u tom prostoru odvijali su se na temelju kombinacija nekoliko prijašnjih geopolitičkih scenarija. Nastale su nove države, stvorena je tampon zona, počele su se primjenjivati neka načela iz Wilsonovih 14 tačaka, neka načela nove organizacije Lige naroda.

15