Geografska analiza talijanskih bunkera na području Zadra · Talijanski bunkeri u Zadru, koji su objekt ovog diplomskog rada, polako dobivaju na značenju i kreće se u njihovo oživljavanje

Sveučilište u Zadru

Odjel za geografiju Diplomski sveučilišni jednopredmetni studij geografije; smjer: primijenjena geografija

Zlatko Gašić

Geografska analiza talijanskih bunkera na

području Zadra

Diplomski rad

Zadar, 2019.

Sveučilište u Zadru

Odjel za geografiju Diplomski sveučilišni jednopredmetni studij geografije; smjer: primijenjena geografija

Geografska analiza talijanskih bunkera na području Zadra

Diplomski rad

Student:

Zlatko Gašić

Mentor:

Doc. dr. sc. Denis Radoš

Zadar, 2019.

Izjava o akademskoj čestitosti

Ja, Zlatko Gašić, ovime izjavljujem da je moj diplomski rad pod naslovom

Geografska analiza talijanskih bunkera na području Zadra rezultat mojega vlastitog rada,

da se temelji na mojim istraživanjima te da se oslanja na izvore i radove navedene u

bilješkama i popisu literature. Ni jedan dio mojega rada nije napisan na nedopušten način,

odnosno nije prepisan iz necitiranih radova i ne krši bilo čija autorska prava.

Izjavljujem da ni jedan dio ovoga rada nije iskorišten u kojem drugom radu pri bilo

kojoj drugoj visokoškolskoj, znanstvenoj, obrazovnoj ili inoj ustanovi.

Sadržaj mojega rada u potpunosti odgovara sadržaju obranjenoga i nakon obrane

uređenoga rada.

Zadar, 18. listopad 2019.

TEMELJNA DOKUMENTACIJSKA KARTICA

Sveučilište u Zadru Odjel za geografiju

Diplomski rad

Geografska analiza talijanskih bunkera na području Zadra

Zlatko Gašić

Završetkom Prvog svjetskog rata Italija je Rapalskim ugovor iz 1920. godine pod

svoju vlast dobila Zadar, koji je tako postao talijanska enklava na istočnoj obali Jadrana.

Nedugo nakon rata, Talijani su uvidjeli vojno-geografski nedostatak novopečene enklave.

Naime, zaleđe su činili Ravni kotari, ravan teren idealan za neprijateljske napade. U strahu od

napada iz unutrašnjosti, izgrađeno je preko 200 bunkera u dva sektora, kopneni i morski, dok

je kopneni sektor još podijeljen na pet podsektora (A, B, C, D i E). Na zadarskom području

analizom je utvrđeno devet različitih tipova bunkera, od najjednostavnijih kružnih položaja od

kamena i betona do velikih i tada najmodernijih armirano-betonskih bunkera. Bunkerima je

terenskim radom određen položaj i tip, dok je vlasništvo određeno prema podacima Državne

geodetske uprave i Informacijskog sustava prostornog uređenja Republike Hrvatske. Na

temelju dobivenih podataka izrađena je karta u programu ArcMapu sa svim poznatim

lokacijama bunkera, te analiziran domet artiljerije i vidljivost. Rezultat analize je karta koja

prikazuje kontinurianu pokrivenost artiljerijom i karta s prostorom vidljivim iz bunkera, iz

kojih se može zaključiti da su bunkeri građeni planski kako bi pokrili što veći prostor.

Ključne riječi: bunker, karta, sektor, vojna geografija, Zadar

Rad sadrži: 50 stranica, 33 grafička priloga, 5 tablica, 15 bibliografsku referencu; izvornik na

hrvatskom jeziku

Mentor: Doc. dr. sc. Denis Radoš

Povjerenstvo:

Predsjednik: Doc. dr. sc. Ante Blaće

Član: Izv. prof. dr. sc. Ana Pejdo

Član: Doc. dr. sc. Denis Radoš

Rad prihvaćen: 9. travnja 2019.

Rad je pohranjen u Knjižnici Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru, Ulica dr. F. Tuđmana

24 i, Zadar, Hrvatska

BASIC DOCUMENTATION CARD

University of Zadar Department of Geography

Graduation thesis

Geographical analysis of bunkers in Zadar area

Zlatko Gašić

By the end of the First World War, with the Rapallo Treaty in the 1920s Italy get

Zadar under their control, which thus became an Italian enclave on the eastern Adriatic coast.

Shortly after the war and annexation, the Italians saw the military-geographical flaw of the

new enclave. This was because the hinterland consisted of a flat terrain, called Ravni kotari,

which makes it ideal for enemy attacks. Fearing inland attacks, over 200 bunkers were built

in two sectors; the land and the sea, while the land sector was divided into five sub-sectors (A,

B, C, D and E). Nine different types of bunkers were identified in the Zadar area by analysis,

from the simplest circular positions from stone and concrete to large and then most modern

reinforced concrete bunkers. The position and type of the bunkers were determined by

fieldwork, while ownership is determined according to the data of the State Geodetic

Administration and the Physical Planning Information System of the Republic of Croatia.

Based on the information obtained, a map was created in ArcMap with all known bunker

locations, and the range of artillery and visibility were analyzed. The result of the analysis is a

map showing continuous artillery coverage and visibility map, so it can be concluded that the

bunkers were built knowingly to cover as much space as possible.

Key words: bunker, map, military geography, sector, Zadar

Thesis includes: 50 pages, 33 figures, 5 tables, 15 references; original in Croatian

Supervisor: Denis Radoš, PhD, Assistant Professor

Reviewers:

President: Ante Blaće, PhD, Assistant Professor

Member: Ana Pejdo, PhD, Associate Professor

Member: Denis Radoš, PhD, Assistant Professor

Thesis accepted: 9th April, 2019

Thesis deposited in Library of Department of Geography, University of Zadar, Ulica dr.F.

Tuđmana 24i, Zadar, Croatia

Sadržaj

1. Uvod ..................................................................................................................... 1

2. Objekt i ciljevi istraživanja ................................................................................. 3

3. Metodologija i hipoteze ........................................................................................ 4

4. Prethodna istraživanja .......................................................................................... 5

5. Povijesni pregled .................................................................................................. 6

5.1 Drugi svjetski rat .............................................................................................. 9

5.2 Domovinski rat ............................................................................................... 11

6. Tipovi bunkera ................................................................................................... 13

6.1 Kamuflaža i naoružanje .................................................................................. 19

7. Sektori ................................................................................................................ 22

7.1 Morski sektor .................................................................................................. 23

7.2 Kopneni sektor ................................................................................................ 23

7.2.1. ''Podsektor A'' ........................................................................................... 24

7.2.2. ''Podsektor B'' ........................................................................................... 26

7.2.3. ''Podsektor C'' ........................................................................................... 29

7.2.4. ''Podsektor D'' ........................................................................................... 31

7.2.5. ''Podsektor E'' ........................................................................................... 33

8. Analiza bunkera .................................................................................................. 35

9. Analiza dometa i vidljivosti ............................................................................... 37

10. Turistički potencijal ............................................................................................ 39

11. Zaključak ............................................................................................................ 43

12. Literatura ............................................................................................................ 44

13. Izvori .................................................................................................................. 45

14. Popis grafičkih priloga ....................................................................................... 46

15. Popis tabličnih priloga ........................................................................................ 48

16. Sažetak ............................................................................................................... 49

17. Summary ............................................................................................................ 50

Predgovor

Ovim putem želi izraziti veliko hvala gospodinu Jurici Vučetiću, koji mi je ustupio

literaturu i potrebne podatke bez kojih ovaj diplomski rad ne bi bio moguć. Zahvaljujem se na

izdvojenom vremenu i uloženom trudu kako bi mi pružili potrebne i važne informacije. Od

srca, hvala!

Također veliko hvala mentoru, doc.dr.sc. Denisu Radošu, koji mi je uvijek bio na

raspolaganju i spreman pomoći. Hvala Vam što ste bili dostupni kad god je bilo potrebno i

hvala Vam na svim danim savjetima koji su rad učinili boljim.

Zahvaljujem doc. dr. sc. Anti Blaći i izv. prof. dr. sc. Ani Pejdo na konstruktivnim

kritikama i komentarima koji su poboljšali rad.

Posebno hvala obitelji, baki Mari, sestri Davorki, braći Mariu i Ivici, te pogotovo

roditeljima Zdenku i Dragici koji su mi davali neograničenu potporu i ljubav i vjerovali u

mene svih ovih godina.

Najveće hvala najboljoj kolegici, prijateljici i mojoj budućoj ženi, Anđeli Grgat, koja

je bila uz mene svih ovih godina studiranja, od prvog do zadnjeg ispita. Hvala ti što si me

uvijek gurala naprijed, davala snage i što si mi pružala bezuvjetnu podršku kad god mi je bila

potrebna.

1

1. Uvod

Geografske analize terena najviše su razvijene u vrijeme Svjetskih ratova, kada je bilo

ključno poznavati prirodno-geografske karakteristike terena za vojno djelovanje. Razvitak

vojne tehnologije i naoružanja, potaknuo je izradu preciznih vojno-geografskih karata

prilagođenih odabranim redovima vojske. Iz tih razloga razvija se disciplina vojna geografija

koja u geografskom prostoru proučava geografske utjecaje isključivo za potrebe priprema i

vođenje rata (Malkoč, 1987). U okvirima vojne geografije, analizom terena, prirodno-

geografske osnove i uvjeta određene su najbolje lokacije za smještaj zapovjedništva, vojske i

fortifikacijskih utvrda (bunkera).

Bunkeri predstavljaju manje vojne obrambene objekte čija je svrha jačanje položaja,

zaštita od opasnosti i pružanje otpora. Mogu se koristit i kao spremišta vojne opreme ili

skloništa za zapovjedništvo i vojsku ili skloništa za civilno stanovništvo. Uglavnom su to

betonske konstrukcije ojačane armaturom ili čelične kupole često prekrivene zemljom.

Povoljna lokacija bunkera značila je pokrivanje ključnih dijelova terena i predstavljala je

glavne točke obrane. Građeni su u blizini granice kako bi se na vrijeme uočio i spriječio

mogući napad. Koliko je bitna lokacija bunkera i poznavanje terena dokazuje Maginot linija

koja predstavlja seriju fortifikacijskih sustava izgrađenih na granici Francuske s Njemačkom i

Italijom. Tehnološko čudo svog doba, ukopana u zemlju, ojačana betonom i čelikom, otporna

na plinske napade, smatrana je vrhuncem vojnog graditeljstva. Ipak, nije uspjela spasiti

Francusku od napada Trećeg Reicha, koji su tenkovima s lakoćom prošli pokraj nje, pa je

danas smatrana financijskim promašajem (Allcorn, 2012).

Još jedan primjer lošeg financijskog djelovanje su bunkeri u Albaniji. Današnje stanje

cesta i nedostatak stambenih objekata posljedica je izgradnje 170 000 bunkera za vrijeme

komunističke vladavine Envera Hoxhe što je iscrpilo državnu blagajnu. Bunkeri nisu nikad

korišteni u vojne svrhe, no danas se valoriziraju i pretvaraju u kafiće, stambene objekte,

prostore za izložbe i sl. (URL9). Nizozemski projekt u suradnji umjetnika iz kolektiva Atelier

de Lyon i pejzažnih arhitekata iz studija Rietveld Landscape, stvorili su Bunker 599, spomenik

u prirodi koji je nastao presjecanjem bunkera i tako obogatili turističku ponudu (URL10).

Osim u inozemstvu, bunkeri se mogu naći i na području Republike Hrvatske.

Povijesne prilike dovele su do izgradnje bunkera u nekoliko hrvatskih gradova (Zagreb,

Rijeka, Vis, Zadar itd.) koji su danas uglavnom napušteni. Proces valorizacije nije toliko

2

izražen kao u Nizozemskoj ili Albaniji, ali se polako kreće u vitalizaciju. Grad Vis sve više

ulaže u rekonstrukciju bunkera i vojni turizam koji tako postaje jedan od glavnih grana viške

turističke ponude. Talijanski bunkeri u Zadru, koji su objekt ovog diplomskog rada, polako

dobivaju na značenju i kreće se u njihovo oživljavanje. Bitno je odrediti tko je vlasnik tih

bunkera za daljnji razvoj, pa će se u nastavku rada napraviti analiza kako bi se ustanovilo

vlasništvo.

Osnovni cilj je inventarizacija cijelog sustava bunkera i njegova geografska analiza

koja će rezultirati izradom tematske karte. Također, prikazati će se domet artiljerije i vizualna

pokrivenost graničnog područja dviju država, Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije, kako

bi se vidjelo jesu li bunkeri zaista postavljeni da štite granicu od neprijateljskih udara.

3

2. Objekt i ciljevi istraživanja

Objekt istraživanja ovog diplomskog rada su bunkeri na području Grada Zadra, sa

svrhom inventarizacije i kartiranja spomenutih objekata.

Osnovni cilj ovog istraživanja je izraditi kartu tj. zabilježiti postojeće bunkere kako bi

se što jasnije opisao i shvatio njihov prostorni raspored. Izradom karte pomoću ArcMap alata

želi se dati vizualni dojam brojnosti bunkera na području Zadra, i informirati stanovništvo na

njihovo postojanje, budući da je kroz terenski rad, ali i kroz ranije razgovore s lokalnim

stanovništvom, dobiven dojam nesvjesnosti stanovništva o lokacijama i broju bunkera.

Također, jedan od ciljeva je i klasificirati bunkere prema tipu, odnosno prikazati i objasniti

tipove bunkera koje se nalaze na zadarskom području. Kroz klasifikaciju dobit će se dojam

kolika je razlika među njima po pitanju veličine, kamuflaže, povezanosti, smještaja u prostoru

itd. koliko su veliki ili mali, jesu li kamuflirani, jesu li međusobno povezani, jesu li podzemni

ili nadzemni tip itd.

Budući da su bunkeri simboli vojnog razdoblja iz prošlosti i da ih ima poveći broj,

može se pretpostaviti da imaju turistički potencijal. Ponuda Grada Zadra, kao i većine

dalmatinskih gradova, uglavnom se temelji na ljetnoj sezoni kada se turistima želi ponuditi

idealno rješenje za odmor u vrućim mjesecima. Stoga je cilj prikazati bunkere kao

potencijalnu novu turističku ponudu koja se neće temeljiti samo na ljetni dio godine, nego na

cijelu godinu. Vojni turizam postaje sve privlačniji turistima i to je nešto na što bi se trebalo

ciljati, jer napušteni vojni objekti nude određenu dozu tajnovitosti koja s uređenjem objekata i

pravilnim oglašavanjem može postati turistički proizvod.

4

3. Metodologija i hipoteze

Terensko prikupljanje podataka je istraživačka metoda na kojoj se temelji najveći dio

diplomskog rada. Podaci prikupljeni na terenu bili su od velike su važnosti za diplomski rad

jer se na njima temelje daljnje analize dometa te izrada karata. Terensko prikupljanje

podataka zahtijevalo je odlazak na predviđeno mjesto (lokaciju bunkera), fotografiranje i

dokumentiranje objekta, za što je bilo potrebno preko 250 sati, u razdoblju od travnja do

rujna. Proces prikupljanja podataka u nekoliko je slučajeva bio otežan zbog nepristupačnog i

zaraslog terena, pogotovo u šumskim predjelima, jer je prikupljanje provedeno u proljetnim

mjesecima, razdoblju kada je bujanje vegetacije najizraženije.

Za generiranje i obradu informacija korišten je ArcMap program, pomoću kojeg su

analizirani prostorni podatci dobiveni terenskim prikupljanjem. Kao izlazni rezultat dobivena

je karta na kojoj je jasno vidljiv obujam i prostorni raspored bunkera, te karta dometa koja

prikazuje domet artiljerije korištene u bunkerima. Slojevi su pretvoreni u kml. format i

ubačeni u Google Earth radi lakše interakcije.

Pomoću programa Agisoft, na temelju digitalnih snimaka s terena, napravljena je

fotogrametrijska obrada slika i prostornih podataka, te izgeneriran 3D model bunkera. Cilj

izrade 3D modela bio je ukazati na trenutno stanje bunkera, kako bi se mogle pratiti promjene

kroz vrijeme. Također, 3D model može se iskoristiti kao virtualni predložak u turističke svrhe

za promociju bunkera.

Analiza postojeće literature uglavnom se bazira na člancima Jurice Vučetića, budući

da je on jedan od rijetkih koji se bavio i pisao o ovoj temi.

Također, kroz razgovor s lokalnim stanovništvom dobivene su korisne informacije

koje su poslužile u daljnjem istraživanju.

Hipoteze koje su postavljene u ovom diplomskom radu su:

H1 – Većina bunkera nije u privatnom vlasništvu

H2 – Granično područje Kraljvina Italija – Kraljevina Jugoslavija vizualno je pokriveno iz

bunkera

5

4. Prethodna istraživanja

Tek nekolicina autora pisala je o bunkerima na zadarskom području. Postoji par

radova koji se bave temom bunkera (Božić, 2012.; Tomezzoli, 2015; Bennett, 2013), no slab

je fokus na talijanske bunkere u Zadru. U nastavku je pregled rijetkih dosadašnjih istraživanja

koja se tiču zadarskih bunkera i koja su se pokazala ključna za pisanje diplomskog rada.

Diklić (2009.) – sažeto opisuje događanja na zadarskom području, talijansku

okupaciju istočnog dijela Jadrana, te naglasak stavlja na grad Zadar i njegovo uže područje,

koje je Rapalskim ugovorom došlo pod talijansku vlast.

Pribilović (2006.) – u svojoj knjizi Povijesna građa oko bombardiranja Zadra u

Drugom svjetskom ratu, prikazuje stanje i događanja na zadarskom području u Drugom

svjetskom ratu. Također, daje opis obrambenih linija koje je stvorila talijanska vojska, u

strahu od napada iz unutrašnjosti, te slijed događaja od stvaranja talijanske enklave do

savezničkog bombardiranja Zadra kada je gotovo uništena stara jezgra grada.

Vučetić (2013a) – prvim člankom u magazinu Vojna povijest, upoznaje čitatelje s

fortifikacijskim utvrdama na zadarskom području, daje povijesni pregled razvoja događaja i

talijanske okupacije Zadra. Kroz članak opisani su i kategorizirani svi tipovi bunkera, detaljno

je prikazano njihovo naoružanje i domišljatost talijanskog vojnog inženjerstva kod

kamufliranja spomenutih objekata.

Vučetić (2013b) – drugim člankom definira podjelu zadarske enklave na morski i

kopneni sektor s podsektorima. Detaljno su opisani morski sektor i tri podsektora kopnenog

sektora A, B i C s lokacijama svih poznatih bunkera, kao i njihovog naoružanja.

Vučetić (2013c) – u trećem članku, nastavlja s prikazom podsektora, u ovom slučaju,

podsektora D i E, također s opisom i lokacijom svih bunkera unutar podsektora. Također daje

prikaz stanja i događanja u Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu, gdje je ukratko

objasnio vremenski tok događanja koja su prethodila konačnici rata.

6

5. Povijesni pregled

Početkom Prvog svjetskog rata 1914. godine nastupilo je razdoblje obilježeno ratnim

zbivanjima koja će za posljedicu imati goleme ljudske gubitke, gospodarski pad i političke

promjene. S jedne strane bojnog polja stajao je savez država pod nazivom Sile Antante koje

su u početku činile Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Rusko Carstvo, a s druge strane

Središnje sile koje su činile Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska, kojima se kasnije pridružilo

Osmansko Carstvo i Kraljevina Bugarska. Kako bi se dobila prevaga na bojišnici, Sile

Antante sklopile su 1915. godine tajni Londonski ugovor, u kojem su Italija obećani hrvatski i

slovenski teritoriji na istočnoj obali Jadrana ako uđe u rat na strani sila Atante. Ulaskom

Italije u rat, te par godina poslije i SAD-a na stranu Sila Antante, osigurala se potrebna

nadmoć i Centralne sile su poražene. Rat je službeno završen 11. studenoga 1918.

kapitulacijom Njemačke.

Područje Zadra je bilo pod upravom Austro-Ugarske (Habsburška monarhija) od 1813.

(Slika 1.), a u samoj završnici rata, pripalo je Italiji. Talijani su došli u Zadar, lažno se

predstavljajući kao osloboditelji od austro-ugarske vlasti. Tek je s vremenom postalo jasno da

su zapravo okupatori. Nakon dvije godine pregovora Rapalskim ugovorom potpisanim 12.

studenoga 1920., između Kraljevine SHS i Italije, Italija je od hrvatskog teritorija pod svoju

vlast dobila Istru, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu i Zadar s bližom okolicom. Tim ugovorom

Italija je zakonski došla u posjed onog što je 1918. godine okupirala.

Slika 1. Austro-Ugarska monarhija početkom 20. st. ( URL1)

7

Prostor Grada Zadra pod talijanskom upravom (Slika 2.), koje je područje istraživanje,

je obuhvatilo grad i poreznu (katastarsku) općinu Zadar, te porezne općine Arbanasi, Crno,

Bokanjac i dio porezne općine Diklo utvrđen linijom koja, polazeći od mora oko 700 metara

jugoistočno od sela Diklo, ide u pravoj liniji prema sjeveroistoku do kote 66 (Griž) (Diklić,

2011). Dolaskom pod talijansku vlast Zadar gubi funkciju upravnog središta Dalmacije.

Državnim granicama sveden je na enklavu površine 57 km², te kao posljedica izoliranosti od

ostatka regije, ne samo da se nije mogao normalno razvijati nego je i izgubio svoju

demografsku osnovu iseljavanjem 55% stanovništva, uglavnom Hrvata, dok je njegov

regionalni prostor između dva svjetska rata podijeljen između gravitacijskih zona Šibenika i

Sušaka (Magaš, 2013.)

Slika 2. Talijanski teritorij Zadar ( URL1)

Nekoliko godina nakon završetka Prvog svjetskog rata, Talijani su uočili potencijalne

probleme s novodobivenim područjem. Naime, zadarska enklava odsječena je od ostatka

zadarske regije, što je dovelo do ekonomskih problema. Također nezadovoljavajući vojno-

geografski položaj predstavljao je veliki problem za Kraljevinu Italiju. Prostrana, niska i

ravna zaravan u zaleđu Zadra, pod nazivom Ravni kotari, predstavljala je strateški ranjivo

područje, idealno za vojne udare na grad.

8

Stoga je plan talijanskog vojnog vrha, u strahu od napada iz unutrašnjosti, početkom

20-ih godina 20. stoljeća bio osigurati cijelo granično područje gustim redovima bodljikave

žice i betonskim stupovima na koje bi se po potrebi stavljale žičane prepreke (Vučetić,

2013a). No kada se u planiranje uključila fašistička politika, koja je u tome vidjela i

mogućnost širenja na hrvatski teritorij u budućnosti, talijanski vojni vrh donio je odluku da se

područje zadarske enklave mora što jače utvrditi kako bi se što duže opiralo mogućem

neprijateljskom napadu.

Prvom polovicom 30-ih godina, kreće masovna izgradnja utvrđenih fortifikacijskih

objekata. Ministarstvo rata Italije donijelo je u siječnju 1931. tzv. „Okružnicu br. 200“ prema

kojoj je u planu uspostaviti tri pojasa fortifikacijskih objekata na talijanskim granicama od

Francuske do Kraljevine Jugoslavije (Vučetić, 2013a). Takozvani „pojas otpora“ predstavljao

je prvu liniju obranu, koji je trebao apsorbirati prvi nalet neprijateljskih snaga i sukladno tome

pružiti očekivani otpor. Pratio je liniju državne granice, postavljene su prepreke od tri reda

bodljikave žice, te je cijeli pojas između prve i druge obrambene linije očišćen od raslinja radi

bolje preglednosti (Pribilović, 2006). Drugu liniju obrane činio je tzv. „sigurnosni pojas“ čija

je svrha bila otežati daljnje neprijateljsko kretanje. To je bio glavni obrambeni pojas udaljen

oko 5 km od grada, negdje i do 10 km, te je postavljen uglavnom na uzvisinama radi

preglednosti. Na tom pojasu, koji se protezao od morske obale na istoku kod Gaženice prema

selima Ćurkovići i Ploče, pa prema Musapstanu, Gorenjem Biligu, Bokanjcu, Dražancima i

sve do morske obale na zapadu kod Dikla, izgrađeni su armirano-betonski teški i srednji

bunkeri prilagođeni konfiguraciji teren (Pribilović, 2006). „Pojas prikupljanja“ predstavljao je

treću liniju obrane i trebao je služiti kao pojas jakog topničkog naoružanja i skup snaga

pješaštva za protunapade. Kako navodi Vučetić (2013a: 53), prema talijanskim vojnim

planovima, zadarski mostobran bilo je potrebno dobro opremiti i popuniti s više desetaka

betonskih bunkera i betonskih položaja za teške i lake strojnice, većim brojem topničkih

položaja, pješačkih položaja poljskog tipa s betonskim skloništima, gusto poredana minska

polja s nekoliko redova bodljikave žice, protutenkovske prepreke na svim važnijim i

tenkoprohodnim prilazima gradu, podzemna skloništa za ljudstvo i streljivo te na kraju, kao

posljednja crta obrane, duboko ukopane podzemne fortifikacije opremljene dvjema do

četirima čeličnim kupolama naoružane dvjema teškim strojnicama te sa skloništima za

vojnike i zapovjednike sektora i podsektora. Praktički je do 6. travnja 1941. godine završena

izgradnja skoro svih planiranih objekata, što je izmijenilo izgled dotadašnjeg prostora, pa je

tako Zadarska enklava najednom postala vojno osnažen teritorij koji se može braniti i pružiti

potreban otpor u slučaju naleta neprijateljskih snaga.

9

5.1 Drugi svjetski rat

Njemački napad na Poljsku 1. rujna 1939. godine, označio je početak Drugog

svjetskog rata. S jedne strane bojnog polja stajale su Sile Osovine (Njemačka, Italija i Japan),

a s druge strane Saveznici (Velika Britanija, Francuska, SAD i poslije se pridružio SSSR). Na

zadarskom području to je značilo reorganizaciju talijanskih snaga, koje postaju dijelom

Pogranične straže (Guardia alla Frontiera) s posebnim nazivom „Truppe di Zara“ (Vučetić,

2013c). Pogranična područja su dodatno osigurana teškom artiljerijom kako bi se lakše branio

zadarski teritorij.

Prema Vučetiću (2013c), 18. kolovoza 1940. osnovano je Zapovjedništvo postrojbi

Zadra (Commando Truppe di Zara) s ukupno 9.000 časnika, dočasnika i vojnika raspoređenih

u tri pješačke bojne (bojna Diaz, bojna Cadorna i bojna Risomondo), jedna bojna Bersagliera,

nekoliko posadnih pješačkih bojni, više strojničkih satnija, mehanička bojna sa satnijom

tenkova L3, inženjerijska bojna, karabinjerska bojna, bojna financijske straže, legija „Camicia

Nera“, 17 topničkih bitnica, tri protuzrakoplovne i obalne bitnice, dva mornarička pontona s

topovima 149 mm, ABKO vod i opskrbništvo.

U veljači 1941. godine Hitler se sastao s predstavnicima jugoslavenske vlade kako bi

dogovorio pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Zauzvrat, obećano im je

pripajanje Soluna, nakon što Njemačka slomi Grčku. U tim trenutcima i Saveznici su

pregovarali s jugoslavenskom vladom i tražili od nje da odbije prijedlog Hitlera. Međutim, 25.

ožujka 1941., u Beču, Kraljevina Jugoslavija je potpisala pristup Trojnom paktu. Dva dana

poslije pristupanja izveden je vojni puč koji je za posljedicu imao smjenu vlade i stvaranje

nove. Hitler nije bio siguran kako će nova vlada gledati na pristup Trojnom paktu, pa je

odlučio napasti i uništiti Kraljevinu Jugoslaviju (Matković, 1993).

Plan Hitlerove Njemačke bio je zauzeti Jugoslaviju da bi osigurali pozadinu od

mogućeg savezničkog protunapada jer su u tijeku bile završne pripreme za operaciju

Barbarossa tj. napad na Sovjetski Savez. Uz Njemačku su stale Italija, Bugarska i Mađarska

koje su vidjele priliku da se dočepaju dijela teritorija Kraljevine Jugoslavije nakon njene

kapitulacije. Vojno-politički vrh Kraljevine Jugoslavije bio je svjestan da bi Jugoslavija

uskoro mogla biti napadnuta pa je krenuo s jačanjem obrambenih graničnih položaja.

Također, prema Vučetiću (2013c) razvijen je Plan Z, prema kojem je trebao biti izvršen napad

na Zadar i njegova okupacija. Kada su Talijani saznali za taj plan, zapovjeđeno je zauzimanje

borbenih položaja, nakon čega su postavljeni redovi bodljikave žice i stvorena minska polja.

10

Bombardiranjem Beograda, od strane Njemačke 6. travnja 1941. godine, započela je

invazija na Kraljevinu Jugoslaviju. Dok je na gotovo svim graničnim dijelovima vođen rat,

zadarsko područje ostalo je izvan događanja. Talijanske vojne snage čekale su udar Kraljevine

Jugoslavije, te je čak zabranjeno otvaranje vatre, osim u krajnjoj nuždi, kako se ne bi odao

položaj. Budući da je Kraljevina Jugoslavija od početka rata bila u rasula, do Zadra nisu stigli.

Tek je 8. travnja 1941. zrakoplovstvo Kraljevine Jugoslavije bombradiralo Zadar. Sve do

kapitulacije Italije u rujnu 1943. na području Zadra nisu vođene borbe.

Nakon pada Mussolinia, nova talijanska vlada u rujnu 1943. proglasila je primirje.

Situaciju je iskoristila NDH koja je Rimski ugovor proglasila nevažećim i sve talijanske

teritorije proglasila svojima. Ipak, Nijemci su odlučili zanemariti proglase NDH i ušli su u

Zadar (URL8).

Ulaskom njemačkih postrojbi u grad Zadar 9. rujna 1943., zarobljeno je 20.000

talijanskih vojnika s kompletnom vojnom opremom. Kako navodi Vučeti (2013c) do

njemačkog povlačenja iz Zadra 31. listopada 1944., Nijemci su koristili samo dio zatečenih

bunkera, i to prvenstveno kao stražarske položaje oko grada.

Zračni napadi saveznika na luku i važnije objekte u Zadru, gotovo su uništili povijesni

centar grada. Prema Dikliću (2009), od 2. studenoga 1943., kada je to razaranje počelo, do 31.

listopada 1944., kada je završilo, grad je bombardiran 32 puta, a njegovo predgrađe još sedam

puta, što znači da su Saveznici ukupno bombardirali Zadar 39 puta. Razlog zbog kojeg je grad

bio toliko razoren je gust smještaj zgrada na malom prostoru na poluotoku, a često

bombardiran zbog njegove luke u samom središtu grada, koja je redovito bila glavni cilj

napada savezničkog zrakoplovstva.

Konačno, 1948. godine Zadar je prema međunarodnom pravu pripojen Hrvatskoj,

odnosno Jugoslaviji (Graovac, 2004).

11

5.2 Domovinski rat

Prvim višestranačkim parlamentarnim izborima u travnju i svibnju 1990. godine dolazi

do polarizacije političkih odnosa u Hrvatskoj, dok je dodatno jačanje tenzije između

hrvatskog i srpskog stanovništva osnaženo 25. lipnja 1991. godine, kada je Hrvatski sabor, na

temelju rezultata referenduma održanog na tlu RH 19. svibnja 1991., donio Ustavnu odluku o

samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske (Ružić, 2011). Nedugo zatim, dolazi do

pobune dijelom srpskog stanovništva, koje zajedno s JNA okupira dio hrvatskog teritorija s

idejom stvaranja Velike Srbije.

Ubrzo, područje Zadra našlo se u zabrinjavajućoj situaciji, budući da je veliki broj sela

u okolici imao većinsko srpsko stanovništvo. Također, mnoge vojarne u okolici bile su pod

kontrolom JNA. Kako bi se ojačala obrana, zadarske snage krenule su u čišćenje tada već

zaraslih i napuštenih talijanskih bunkera, što se na kraju pokazalo kao ključan potez u obrani

grada. Prema Vučetiću (2013c) krajem rujna 1991. započinje mobilizacija JNA na zadarskom

području, gdje su polazne točke bile vojarna Šepurine zapadno od Zadra te zrakoplovna baza

Zemunik na sjeveroistoku. Brdo Križ i Travičina glavica otprije su bili pod nadzorom JNA.

Slika 3. Kamuflirani bunker E-8 na Dračevcu i uništeni tenk (desno)

12

Početkom listopada 1991. počeo je napad na Zadar, odnosno na selo Dračevac, koji je

trajao skoro četiri mjeseca.1 Tek operacijom Maslenica krajem siječnja 1992. okupatori su

protjerani iz zadarskog zaleđa i ostvarena je toliko očekivana pobjeda na ovom području.

Kako navodi Vučetić (2013c) hrvatske su snage svoju obranu, do akcije „Maslenica“,

postavile na crti talijanskih bunkera na Ploči i Dračevcu te preko Sokinog briga i Pudarice

prema Čubrijanu, dok su srpski pobunjenici i JNA zauzeli bunkere na Čubrijanu te

Musapstanu sve do bunkera oznake C-19. Bunkeri su se pokazali kao ključan element obrane

Zadra.2

Slika 4. Bunker oznake C-13 na kojem se nalaze spomenici palim braniteljima

1 Intervju, 2019: Iako su hrvatski branitelji bili odlučni u zaustavljanju neprijateljskog širenja, obrana je

postupno popuštala. Počeo se širiti strah među stanovništvom da će Dračevac pasti. Prema riječima lokalnog

stanovništva, okupatori su krenuli prema njima s tenkovima i svi su pomislili na najgore. Onda se odjednom

pojavio jedan od lokalnih branitelja, uzeo zolju i pogodio jedan od tenkova (Slika 3.) koji je danas spomenik na

hrabrost hrvatskih branitelja u mjestu Dračevac. Okupatori, vidjevši to, otkazali su napad i vratili se na početni

položaj, dok je kod hrvatskih branitelja to probudilo vjeru u pobjedu. 2 Iako je bilo mnogo žrtava na obje strane, treba svakako spomenuti četiri hrabra Imoćana (Stanislav

Matković, Matko Buljubašić, Josip Kvesić i Mile Bošnjak) koji su položili svoj život za Zadar, kada je bunker u

kojem su bili više puta pogođen teškom artiljerijom. Danas na tom mjestu stoje četiri spomenika (Slika 4.), kao

podsjetnici na hrabrost i požrtvovnost mladih branitelja.

13

6. Tipovi bunkera

Tijekom izgradnje bunkera u obzir se uzimala prirodna-geografska osnova i lokacija

kako bi se na određenom položaju sagradio primjeren tip bunkera. Postoji niz različitih

modela bunkera koji se mogu raspoznati po veličini, opremljenosti, materijalu i sl. i koji se s

obzirom na spomenute elemente, prema Vučetiću (2013a) mogu podijeliti na nekoliko tipova:

1. Kružni položaj od kamena i betona – ova jednostavna konstrukcija s položajem za

jednu tešku strojnicu u sredini bez dodatne zaštite od neprijateljskih napada. Neki

primjerci ovog tipa imali su uređen prilaz (Slika 5.), no većina nije.

Slika 5. Kružni položaj od kamena i betona oznake C-12

2. Ojačani poljski položaj – najčešći tip bunkera, karakterizira ga betonski rov koji je

imao i nenatkriveni kružni položaj za tešku strojnicu (Slika 6.). Ovaj tip je kasnije

dobio i armirano-betonsku kupolu s dva otvora za laku strojnicu i sa skloništem

koja se može vidjeti na primjeru bunkera oznake B-8, te jedan primjerak s

čeličnom kupolom na primjeru bunkera oznake A-12.

14

Slika 6. Ojačani poljski položaj oznake A-13

3. Laki armirano-betonski – ovaj tip je malo kompleksniji od prethodnog tipa jer se

sastoji od kružne armirano-betonske konstrukcije s dva, tri otvora za lake strojnice

i jedan položaj za tešku strojnicu. Karakteriziraju ih stijenke debljine oko 50 cm, te

se zbog niže figure vrlo lako kamufliraju s okolicom (Slika 7.).

Slika 7. Laki armirano-betonski bunker oznake D-10 (lijevo) i isti bunker ''stopljen'' s

okolicom (desno)

4. Srednje armirani-betonski – to su bunkeri debljine stijenke do 1 m. Postoje dva

podtipa srednje armiranih-betonskih bunkera , model s dva otvora za laku strojnicu

i bez skladišta za streljivo ili skloništa za posadu (Slika 8.) i model s otvorima za

tri lake i jednu tešku strojnicu, također bez skloništa, ali s čeličnim vratima s

otvorom za strojnicu.

15

Slika 8. Srednji armirano-betonski bunker oznake E-31

5. Veliki armirano-betonski – za razliku od ostalih tipova, imali su najbolju zaštitu jer

stijenke su debljine preko 1 m, a krov preko 2 m. Postoje četiri podtipa ovih

bunkera:

- prvi je manjih dimenzija za razliku od ostalih podtipova, ima tri otvora za laku i

položaj za tešku strojnicu, te ima prostoriju za vojnike i streljivo

- drugi podtip nema ostavu za streljivo ni sklonište za posadu, manjih proporcija, s

mjestom za dvije teške strojnice

- treći podtip je veći, ima tri puškarnice, položaj za tri lake strojnice i prostoriju za

posadu i streljivo

- četvrti podtip spada među veće bunkere na zadarskom području, karakteriziraju

ga dvije ili tri teške strojnice i jedna prostorija (Slika 9.)

16

Slika 9. Veliki armirano-betonski bunker oznake C-19

6. Veliki najmoderniji betonski bunker – ovaj tip bunkera predstavlja najveće bunkere

na zadarskom području i nalaze se u podsektorima A i B. Stijenke debljine

minimalno 1 m i krov preko 2 m, pružali su maksimalnu zaštitu posadi. U ovom

slučaju, armatura nije korištena jer je ispitivanjem dokazano da čelična armatura

provodi podrhtavanje. Bili su opremljeni s dvije teške strojnice (TS1 i TS2), pet

lakih strojnica (LS) , dvije naprijed koje su pokrivale mrtvi kut teških strojnica, tri

u stražnjem djelu, bočno od vrata, i jedna koja je štitila vrata (POU). Također,

imali su cijevi za izbacivanje bombi (CZB) tik do bunkera ako se neprijatelj

približi, te podzemnu prostoriju (Slika 10.).

Slika 10. Presjeka velikog betonskog bunkera najmodernijeg tipa (autor V. Tonić,

2005; Vučetić, 2013a)

17

7. Podzemne utvrde - predstavljaju vrhunac talijanskog vojnog graditeljstva. Na

zadarskom području nalazi se 13 takvih istraženih utvrda, jedna zatrpana i jedna

neistražena. Utvrde su bile ukopane duboku u zemlju i imale su jednu ili više

čeličnih kupola (Mod.3) debljine 0,8 cm. Proizvedene su tj. lijevane u Genovi i u

komadu dopremljene u Zadar, gdje su pričvršćene na betonsko postolje i osigurane

čeličnim vijcima, a zatim bi se kupola dodatno osigurala betonskim ojačanjem

(Slika 11.). Prema Vučetiću (2013a), svaka kupola imala je četiri puškarnice, a

unutar puškarnica nalazili su se štitovi mase 320 kg koji su u okrenutom položaju

za 90˚ služili kao oklop za zaštitu puškarnice, a u otvorenom položaju kao nosači

teških strojnica, te su se u kupoli istodobno mogle nalaziti samo dvije teške

strojnice, i to u dijametralno suprotnim puškarnicama, a svaka od njih imala je

horizontalno područje djelovanja od 100 stupnjeva.

Slika 11. Čelična kupola u komadu (lijevo) i ista kupola s betonskim ojačanjem

(desno)

Podzemne utvrde mogu se podijeliti na dva tipa s obzirom je li podzemna utvrda samo

za vojnike koji su bili u čeličnim kupolama (utvrde oznake C-22, D-2 i E-3) ili je bila i

smještaj za zapovjedništvo i ostale vojnike (Vučetić, 2013a). U utvrde se ulazilo stubama i

hodnicima dimenzija 1.2 × 2 m, te prolazilo kroz više čeličnih ojačanih vrata. Najzanimljivija

podzemna utvrda je utvrda oznake C-42 naziva „Fratelli Croce“ . Sastojala se od četiri ulaza i

isto toliko čeličnih kupola. Nažalost, današnja situacija je takva da su dva ulaza zatrpana, a

dvije kupole uklonjene. U utvrdi se nalaze dvije prostorije za smještaj posade, zahod,

spremnik za vodu, odvode i dovode za zrak. Zanimljiva je po tome što se nalazi ispod

bokanjačkog groblja, a ulaz u nju se nalazi između dva groba (Slika 12.)

18

Slika 12. Ulaz u podzemnu utvrdu C-42

Također, iznad utvrde nalazi se masovna grobnica njemačkih vojnika zarobljenih u

ratu. To su uglavnom mladići od 18, 19 godina koji su držani u nehumanim uvjetima i koji su

umrli od iscrpljenosti i bolesti uzrokovanim vlagom i prljavštinom.

8. Podzemna skloništa - Osim bunkera i vojnih objekata koji su građeni za obranu i

protunapade, postoje i vojni armirano-betonski objekti građeni isključivo kao

sklonište. Na području Zadra postoji nekoliko takvih objekata, s tim da na

području sektora A i B nema takvih objekata, u sektoru C jedan (C-30), u sektoru

D tri (D-3, D-28 i D-37), a najviše ih je u E sektoru (E-1, E-10, E-30 i E-34).3

Konstrukcija i izgled svih skloništa je gotovo identična, oko 70% njihove visine se

nalazi ispod zemlje, dok je oko 30% iznad zemlje. Sastoje se od dva ulaza i

nekoliko prozora, koji bi se u slučaju nužde koristili kao izlaz.

3 Intervju, 2019: Tijekom terenskog rada tj. dokumentiranja skloništa oznake E-10 (Slika 13.) na

Dračevcu, obavljen je i intervju sa stanovnikom naselja koji živi u obližnjoj obiteljskoj kući i koji je imao par

informacija o tom skloništu. Naime, riječ je o Josipu Mičiću, rođenom 1930., koji se sjeća izgradnje tog skloništa

i ratnih dana. Prema njegovim riječima, oko skloništa je bio vojni krug koji je vojska kontrolirala, a u blizini se

nalazila baraka za smještaj zapovjedništva, kao i praonica za odjeću i donje rublje. Sklonište je izgrađeno

vjerovatno 1938.-39. godine, no stajalo je prazno sve do početka Drugog svjetskog rata. Izvan skloništa nalazila

se kuhinja i menza u baraci građenoj od opeke. Također, spremište za vodu i ručna pumpa je bila u toj baraci,

koje danas više nema. Područje oko skloništa pogođeno je nekoliko puta, no rupe koje su nastale eksplozijom

(dubina cca 1,5 m) zatrpane su nanosima zemlje. U jednom trenutku, prema riječima gospodina Mičića, u ratnim

danima, šesnaest tenkova je krenulo prema tom području, kada je proglašena uzbuna. Došao je vojni autobus i

odveo ih na sigurno u Petrčane.

19

9. Karaula – objekt koji je služio za osiguranje i nadzor državne granice, pružanja

trenutnog otpora i koji je imao zadaću proglasiti uzbunu u slučaju neprijateljskog

napada.

Slika 13. Vojno sklonište oznake E-10 na Dračevcu

U prostoru nekadašnje tvornice „Boris Kidrič“, današnjih zgrada TIZ-a, nalazi se još

jedno ukopano sklonište, a koje je očito služilo kao sklonište visokim časnicima i osoblju

zapovjedništva obrane Zadra. Spomenuto sklonište nosilo je naziv „Enrico Toti“ i nije imalo

nikakvu drugu brojčanu oznaku. Sklonište je imalo četiri ulaza te tri prostorije, a osim

branjenih ulaza nije imalo nikakve borbene položaje (Vučetić, 2013a).

Te prostorije su s godinama iskorištavane za nelegalno kiseljenje kupusa, a danas su

uglavnom prazne, te služe kao sklonište za beskućnike.

6.1 Kamuflaža i naoružanje

Prilikom izgradnje bunkera trebalo se paziti i na to da ti bunkeri budu dobro skriveni i

nevidljivi neprijateljskom oku. Problem nisu predstavljali manji bunkeri koji su se lako stapali

s okolnim terenom ili su pak korištene kamuflažne mreže. Izazov je bio kamuflirati veće

bunkere, kako ih neprijatelj ne bi prepoznao i uništio.

Jedan od tipova kamuflaže je gradnja zidova oko bunkera, u nekim slučajevima i

krovova, kako bi se dao lažan privid da se radi o kućama. Postoji par takvih bunkera, od kojih

20

je najdojmljiviji bunker oznake A-13 (Slika 14.) koji se nalazi između kuća i koji je vjerojatno

imao drvenu imitaciju krova koje danas više nema.

Slika 14. Bunker oznake A-13 maskiran u kuću

Osim kamufliranja u kuće, na kupole bunkera se često umetalo šiljasto kamenje, te

nasipali nanose zemlje, kako bi se bunker stopio s okolišem. Kamenje je služilo da zadrži

nanos zemlje na bunkeru i spriječi klizanje. Također, u blizini bunkera stavljane su hrpe

kamenja kako bi bunkeri izgledali kao dio prirode, odnosno samo još jedna gomila kamenja

(Slika 15.). Zanimljivo je da najveći bunkeri nisu maskirani, vjerojatno jer nije bilo pravih

ideja kako ih zaštititi. Terenskim istraživanjem otkriveno je nekoliko bunkera koji su

premazani katranom, no ne može se sa sigurnošću reći za što je služio. Vjerojatno neka vrste

kamuflaže, jer je teško za povjerovati da je korišten za izolaciju kad su stijenke krova debele

oko 2 m.

Slika 15. Primjeri kamuflaže; lijevo – šiljasto kamenje i nanos zemlje, desno –

stapanje s kamenim okruženjem

21

Što se naoružanja tiče, u bunkerima su korištene samo lake i teške strojnice, dok je

teža artiljerija (topovi, haubice itd.), korištena samo na otvorenom području izvan bunkera.

Lake strojnice je predstavljala strojna puška marke Breda M30 (Model 30) (Slika 16.).

Slika 16. Breda M30 (Izvor: URL3)

Radi se o automatskoj pušci duljine 1,2 m, duljine cijevi 0,56 m i kalibra 6,5 mm i

maksimalnog dometa od oko 2,8 km (URL3). Naravno, najpreciznija je u krugu od 1 km.

Korištene su kao naoružanje manjih bunkera, a u većim su služile kao podrška teškim

strojnicama marke FIAT. To su automatske puške duljine 1,27 m, duljine cijevi 0,65 m i s

najvećom preciznošću u prvom kilometru (URL4). U početku je korišten FIAT Mod. 14,

kalibra 6,5 mm koji je poslije zamijenjen poboljšanim modelom FIAT Mod. 14/35. kalibra 8

mm (Vučetić, 2013a).

22

7. Sektori

Talijanska vojno-graditeljska uprava zadužena za obranu Zadra i izgradnju bunkera,

prostor tadašnje enklave podijelila je na dva sektora; morski i kopneni. Morski sektor je ostao

cjelovit, bez podjele na podsektore, dok je kopneni sektor podijeljen na pet podsektora oznaka

A, B, C, D i E. Iako je prema originalnoj talijanskoj topničkoj karti prostor podijeljen na tri

sektora, „Settore Diaz“, „Settore Cadorna“ i „Settore Rismondo“ te devet podsektora

označenih slovima od A do I, Vučetić (2013a) smatra da je do 6. travnja 1941. došlo do

promjena u strukturi zadarskoga obrambenog sustava te da je talijanska obrana u rat ušla

podijeljena na dva sektora (morski i kopneni) i pet podsektora (A-E) u kopnenom sektoru

(Slika 17.).

Slika 17. Podjela zadarske enklave na kopneni (podsektori A, B, C, D, E) i na morski

sektor

23

7.1 Morski sektor

Morski sektor (Slika 18.) obrane protezao se u dužini od zaljeva Sv. Jelene na

jugoistoku do sela Diklo na sjeverozapadu, te u širini od rta Punta Bajlo na jugu do stare ceste

Zadar – Bibinje na sjeveru i rta Puntamika na jugu do ceste Zadar – Diklo na sjeveru

(Vučetić, 2013b).

Za obranu s morske strane nije uloženo previše financija i truda, jer se više očekivao

udar s kopnene strane. Istočni dio morske obale oko rta Bajlo oslanjao se na podsektor E, koji

je zbog povoljne strukture terena, imao odličan pogled na morsku obalu, te ju je mogao braniti

težom artiljerijom u slučaju napada. Na zapadu, područje rta Puntamika, za morsku, ali i

kopnenu obranu oslanjalo se na podsektor A, ako dođe do invazije sa zapada.

Slika 18. Morski sektor

7.2 Kopneni sektor

Kopneni sektor za razliku od morskog sektora, zauzimao je puno veću površinu, stoga

je bilo potrebno taj prostor podijeliti na manje cjeline kako bi se lakše kontrolirao. Prostor je

na kraju podijeljen na pet podsektora, koji su označeni slovima A, B, C, D i E. Navedeni

podsektori branili su zadarsko područje od kopnenih prodora neprijateljskih snaga, ali i služili

kao potpora morskom sektoru ako dođe do invazije s mora.

24

7.2.1. ''Podsektor A''

Podsektor „A“ (Slika 19.) kopnenog sektora obrane najmanji je podsektor čija je

dubina u prosjeku bila oko jednog kilometra, a protezao se od zapadne morske obale, odnosno

ceste Zadar – Diklo do ceste Zadar – Kožino (Vučetić, 2013b).

Na prostoru ovog podsektora postojalo je najmanje dvadesetak obrambenih položaja

tj. bunkera, koji se mogu naći i danas, no neki su urušeni kao rezultat urbanizacije i širenja

grada. Također, za nekoliko njih se pretpostavlja njihova lokacija, koja nije sa sigurnošću

utvrđena. Prema Vučetiću (2013b), postojale su tri obrambene crte u ovom podsektoru, gdje

je prva obrambena crta bila svega 500 m od granice, druga obrambena crta 500 m od prve

crte, a treća 150 m od druge obrambene crte.

Slika 19. Podsektor A

Prema podatcima Državne geodetske uprave (URL6) i Informacijskog sustava

prostornog uređenja Republike Hrvatske (URL7) napravljena je tablica s popisom bunkera

spomenutog podsektora (Tablica 1.). Naime, na prostoru podsektora A nalaze se 22 položaja,

od čega četiri (A-3, A-14, A-15, A-16) nemaju utvrđen položaj ni tip, nego se samo može

pretpostaviti gdje su otprilike bili. Najzastupljeniji su najjednostavniji tipovi, kružni položaj

od kamena i betona i ojačani poljski položaj, na koje otpada više od polovice bunkera. Prema

podatcima samo su dva bunkera u vlasništvu Grada Zadra (A-4 i A-6), dok su ostali uglavnom

u vlasništvu pravnih osoba (tvrtka, institucija, crkva i sl.). Nijedan bunker u ovom podsektoru

nije u privatnom vlasništvu, dok je za pet bunkera vlasnik nepoznat.

25

Tablica 1. Popis bunkera podsektora A

Oznaka Vlasnik Tip Oznaka Vlasnik Tip

A-1 4 1 A-12 4 2

A-2 4 1 A-13 4 2

A-3 6 10 A-14 6 10

A-4 2 6 A-15 6 10

A-5 4 4 A-16 6 10

A-6 2 6 A-17 6 2

A-7 4 2 A-18 4 9

A-8 4 1 A-19 1 7

A-9 1 1 A-20 4 1

A-10 1 4 A-21 4 7

A-11 4 2 A-22 4 1

Vlasnik; 1 - Republika Hrvatska, 2 - Grad Zadar, 3 - privatno vlasništvo, 4 - pravna osoba, 5 - suvlasništvo, 6 -

nepoznato Tip; 1 - Kružni položaj od kamena i betona, 2 - Ojačani poljski položaj, 3 - Laki armirano-betonski, 4 - Srednje

armirani-betonski, 5 - Veliki armirano-betonski, 6 - Veliki najmoderniji betonski bunker, 7 - Podzemne utvrde, 8 -

Podzemna skloništa, 9 - Karaula, 10 - nepoznato

26

7.2.2. ''Podsektor B''

Podsektor „B“ (Slika 20.) nalazi se između ceste Zadar – Kožino na istoku i ceste

Zadar – Poljica na sjeveru i sastojao se najmanje 25 različitih tipova bunkera (Vučetić,

2013b). Većina bunkera iz ovog podsektora je pronađena terenskim istraživanjem, osim

bunkera u šumi sjevernije i južnije od ulice Hrvatskog Sabora, tj. zapadno i južno od Plodina i

benzinske stanice APIOS Zadar Žmirići, koji su zbog bujne vegetacije ostali nedostupni.

Slika 20. Podsektor B

Nepovoljna konfiguracija terena vjerojatno je razlog zbog čega su bunkeri u ovom

podsektoru pomaknuti skoro 1 km od granice. Naime, geografsku osnovu čini gotovo ravan

teren, s vrlo malo prirodnih uzvišenja, pa je stoga takvo područje, gledajući iz ratne

perspektive, teže braniti. Na povišenom terenu, na cesti Zadar – Poljica, oko 1 km iznad

objekata današnjeg Vodovoda d.o.o., nalazi se pogranična karaula koja je imala ulogu

kratkotrajne obrane i poziva na uzbunu u slučaju naleta neprijateljskih snaga. Osim nje, koja

je danas u derutnom stanju, postojala su još dva slična objekta koja su trebala proglasiti

uzbunu u slučaju napada, no oba su uništena i ne postoje više.

27

Upravo područje Vodovoda, činio je jedan dio obrane podsektora B, koji se sastojao

od šest armirano-betonskih bunkera (B-20 do B-25) koji su štitili vodocrpilište pitke vode za

stanovništvo Zadra (Slika 21.).

Slika 21. Kružna obrana vodocrpilišta (bunkeri; B-20 - B-25)

S obzirom na to da je konfiguracija terena takva da ne pruža veliku zaštitu, prvu crtu

obrane, oko 1 km od granice, činilo je pet velikih najmodernijih bunkera (B-1, B-2, B-4, B-5,

B-6) i jedan srednje-armirani bunker (B-3). Treba napomenuti da su bunkeri oznake B-1 i B-2

uništeni u Domovinskom ratu, od strane Hrvatske vojske, uništavanjem neeksplodiranih

eksploziva, da je bunker B-4 uništen prije Domovinskog rata, tako da je u njemu aktivirana

zrakoplovna bomba iz Drugog svjetskog rata pronađena na mjestu današnjih zgrada Lipotice,

dok je bunker B-5 uništen u vojnim vježbama JNA (Vučetić, 2013b).

Prema podatcima Državne geodetske uprave i Informacijskog sustava prostornog

uređenja Republike Hrvatske napravljena je tablica s popisom bunkera spomenutog

podsektora (Tablica 2.). Naime, na prostoru podsektora B nalazi se 25 položaja, a

najzastupljeniji su srednje armirani betonski i veliki najmoderniji betonski bunkeri. Prema

podatcima tri su bunkera u vlasništvu Grada Zadra (B-7, B-8 i B-9), dvoma nije poznat

vlasnik, dok ih je čak osam u privatnom vlasništvu.

28

Tablica 2. Popis bunkera podsektora B

Oznaka Vlasnik Tip Oznaka Vlasnik Tip

B-1 1 6 B-14 4 2

B-2 1 6 B-15 1 1

B-3 3 4 B-16 1 1

B-4 5 6 B-17 1 7

B-5 5 6 B-18 1 7

B-6 1 6 B-19 6 10

B-7 2 7 B-20 5 4

B-8 2 3 B-21 4 4

B-9 2 10 B-22 3 4

B-10 5 2 B-23 3 4

B-11 4 1 B-24 4 4

B-12 1 1 B-25 5 4

B-13 6 9





29

7.2.3. ''Podsektor C''

Podsektor „C“ (Slika 22.) najveći je obrambeni podsektor kopnenog dijela obrane koji

se sastojao od preko 70 različitih tipova bunkera na tri vodoravne crte obrane, jedne okomite

crte obrane i nekoliko kružnih obrana, te se protezao između ceste Zadar – Bokanjac – Poljica

na zapadu i ceste Zadar – Crno – Murvica na istoku te je obuhvaćao i selo (danas prigradsko

naselje) Bokanjac (Vučetić, 2013b). Treba napomenuti da vjerojatno zbog veličine

podsektora, na ovom prostoru izgrađeno je šest podzemnih utvrda s prostorom za smještaj

zapovjedništva, posade i naoružanja.

Slika 22. Podsektor C

Najdojmljivija podzemna utvrda je na Bokanjačkom groblju oznake C-42 koja se

sastojala od četiri čelične kupole i isto toliko ulaza i protezala se ispod groblja. Danas su

ostale samo dvije kupole (dvije su izvađene) i dva ulaza (dva su zatrpana).



podsektora (Tablica 3.). Naime, na prostoru podsektora C nalazi se čak 71 položaj, a

najzastupljeniji su ojačani poljski položaj i laki armirano-betonski bunker. Prema podatcima

tri su bunkera u vlasništvu Grada Zadra (C-17, C-42 i C-45), dok ih je čak dvadeset i osam u

privatnom vlasništvu.

30

Tablica 3. Popis bunkera podsektora C

Oznaka Vlasnik Tip Oznaka Vlasnik Tip Oznaka Vlasnik Tip Oznaka Vlasnik Tip

C-1 3 1 C-19 1 5 C-37 3 1 C-55 1 2

C-2 6 10 C-20 1 3 C-38 1 1 C-56 1 2

C-3 6 3 C-21 1 3 C-39 1 1 C-57 1 2

C-4 6 2 C-22 1 7 C-40 1 2 C-58 3 2

C-5 1 3 C-23 3 3 C-41 1 2 C-59 3 1

C-6 4 3 C-24 5 1 C-42 2 7 C-60 3 2

C-7 4 3 C-25 5 1 C-43 3 2 C-61 3 1

C-8 4 3 C-26 1 5 C-44 3 2 C-62 4 2

C-9 1 2 C-27 1 5 C-45 2 10 C-63 3 1

C-10 1 2 C-28 1 1 C-46 3 2 C-64 6 4

C-11 1 2 C-29 1 4 C-47 4 7 C-65 6 7

C-12 1 2 C-30 1 10 C-48 3 1 C-66 1 7

C-13 1 2 C-31 3 1 C-49 4 1 C-67 1 2

C-14 6 1 C-32 3 3 C-50 6 2 C-68 3 8

C-15 1 3 C-33 3 1 C-51 1 7 C-69 4 9

C-16 4 5 C-34 1 1 C-52 3 2 C-70 3 9

C-17 2 3 C-35 3 1 C-53 3 2 C-71 6 4

C-18 1 3 C-36 3 5 C-54 3 2





31

7.2.4. ''Podsektor D''

Podsektor „D“ (Slika 23.) bio je, iza podsektora C, drugi po veličini i nalazio se

između ceste Zadar – Crno – Murvica i ceste Zadar – Ploča – Babindub – Zemunik (Vučetić,

2013c). Zanimljivo je da su mjesta Crno i Babindub svjesno ostavljena bez obrane, odnosno

zbog nepovoljnog geografskog položaja bili su izrazito ranjivi i teški za obranu. Obrana je

usmjerena na mjesto Ploče koje se nalazilo na povoljnijem položaju tj. uzvišenju s kojeg se

mogla ostvariti strateška prednost.

Slika 23. Podsektor D (isječak; Travičina glavica)

Jedna od važnijih točaka u ovom podsektoru je brdo Travičina glavica, u čijoj se

unutrašnjosti nalazi spremnik vode Kopranj, kojeg su vjerojatno izgradili Talijani dok su

držali Zadar pod svojom upravom. Možda je upravo taj spremnik vode razlog zbog čega je na

tome brdu izgrađeno pet bunkera i jedno sklonište za posadu, kako bi se sačuvala rezerva

vode. Osim toga, brdo se izdizalo od okolnog terena i činilo je savršen strateški položaj.

Upravo je ovo mjesto, uz brdo Križ, Musapstan i Zemunik, bilo jedno od važnijih položaj

neprijateljskih snaga u Domovinskom ratu prilikom pokušaja osvajanja Zadra.

32



podsektora (Tablica 4.). Naime, na prostoru podsektora D nalazi se 41 položaj, a

najzastupljeniji su kružni položaj od kamena i betona i laki armirano-betonski bunker. Prema

podatcima pet je bunkera u vlasništvu Grada Zadra (D-7, D-10. D-13, D-27 i D-28), dok su

četiri u privatnom vlasništvu.

Tablica 4. Popis bunkera podsektora D

Oznaka Vlasnik Tip Oznaka Vlasnik Tip Oznaka Vlasnik Tip

D-1 3 3 D-15 3 3 D-29 6 1

D-2 1 7 D-16 6 10 D-30 3 2

D-3 4 8 D-17 3 5 D-31 4 7

D-4 4 5 D-18 1 4 D-32 1 7

D-5 6 10 D-19 3 3 D-33 3 2

D-6 3 1 D-20 4 5 D-34 6 10

D-7 2 2 D-21 6 10 D-35 4 7

D-8 3 2 D-22 5 4 D-36 3 4

D-9 1 1 D-23 4 1 D-37 3 8

D-10 2 3 D-24 3 1 D-38 3 4

D-11 6 1 D-25 3 1 D-39 3 4

D-12 3 1 D-26 6 3 D-40 3 4

D-13 2 3 D-27 2 5 D-41 3 4

D-14 3 3 D-28 2 8





33

7.2.5. ''Podsektor E''

Podsektor „E“ (Slika 24.) najjužniji je talijanski obrambeni podsektor te se protezao

od mora na krajnjem jugu do ceste Zadar – Ploča – Babindub – Zemunik na sjeveru, te je na

ovom području izgrađeno četrdesetak različitih tipova bunkera na dvije crte obrane i nekoliko

kružnih obrana (Vučetić, 2013c). Najveći broj skloništa izgrađen je upravo u ovom

podsektoru, čak četiri (E-1, E-10, E-30 i E-34).

U sklopu sektora nalazi se mjesto Dračevac, povoljnog geografskog položaja na

uzvisini, koje predstavlja vrlo važnu točku u obrani grada. Upravo zbog dobrog položaja bio

je jedan od glavnih ciljeva za osvajanje. Osvajanjem Dračevca, on bi postao glavna točka

izravnog napada na Zadar. Međutim, hrvatski branitelji obranili su ovaj položaj i tako sačuvali

Zadar od eventualnih ratnih stradanja. Talijani su također uvidjeli stratešku važnost Dračevca,

pa su na tom mjestu izgradili sedam bunkera različitog tipa i sklonište (E-10) u sredini sela,

kako bi osigurali prednost nad neprijateljskim snagama.

Slika 24. Podsektor E (isječak; mjesto Dračevac)

34



podsektora (Tablica 5.). Naime, na prostoru podsektora E nalazi se 41 položaj, a

najzastupljeniji su kružni položaj od kamena i betona i srednje armirano-betonski bunkeri.

Prema podatcima osam je bunkera u vlasništvu Grada Zadra (E-10, E-13, E-17, E-30, E-31,

E-32, E-37, E-40), dok je samo jedan (E-3) u privatnom vlasništvu.

Tablica 5. Popis bunkera podsektora E

Oznaka Vlasnik Tip Oznaka Vlasnik Tip Oznaka Vlasnik Tip

E-1 3 8 E-15 3 4 E-29 4 1

E-2 3 5 E-16 3 5 E-30 2 8

E-3 1 7 E-17 2 4 E-31 2 4

E-4 5 5 E-18 3 4 E-32 2 5

E-5 3 4 E-19 6 1 E-33 4 1

E-6 3 4 E-20 3 5 E-34 3 8

E-7 3 1 E-21 3 5 E-35 3 1

E-8 3 4 E-22 3 5 E-36 3 1

E-9 6 4 E-23 3 4 E-37 2 1

E-10 2 8 E-24 3 4 E-38 3 1

E-11 6 4 E-25 4 5 E-39 3 1

E-12 4 1 E-26 4 4 E-40 2 1

E-13 2 5 E-27 4 4 E-41 3 1

E-14 6 10 E-28 4 5 E-42 4 2





35

8. Analiza bunkera

U ovom diplomskom radu obrađen je 201 bunker, kome je utvrđen vlasnik i njegov

tip. Svakako treba spomenuti i bunkere u morskom sektoru koji nemaju oznake, stoga nisu

uzeti u završnu analizu. Tako se na zadarskom području nalaze 43 bunkera u vlasništvu

Republike Hrvatske, 21 u vlasništvu Grada Zadra, 64 u privatnom vlasništvu, 38 u vlasništvu

pravnih osoba, 9 u suvlasništvu, dok je za 26 bunkera vlasnik nepoznat (Slika 25.). Gotovo

trećina bunkera je privatizirana čime se odbacuje prva hipoteza. Većina bunkera u privatnom

vlaništvu danas je uređena kao mjesta za proslave ili prostori za skladištenje alata.

Treba napomenuti da se pod privatnim vlasništvom smatra da je vlasnik fizička osoba

(npr. Ante Antić), dok se pod suvlasništvom smatra da vlasništvo dijele fizička osoba i recimo

RH ili Grad Zadar.

Slika 25. Broj bunkera po vlasniku

Što se tiče tipova bunkera, na zadarskom području najviše je kružnih kameno-

betonskih položaja, čak 47, zatim slijede 34 ojačana poljska položaja i 32 srednje armirano-

betonska (Slika 26.). Zbog lakšeg načina izgradnje i kamufliranja s okolišem ovih je modela

36

najviše. Najmanje je pograničnih karaula (4) i velikih najmodernijih armirano-betonskih

bunkera (6) koje nalazimo samo u A i B podsektoru. Razlog tome je potreba veće količine

materijala i vremena za njihovu izgradnju. Također, zbog njihove veličine teško ih je bilo

kamuflirati i uklopiti u okoliš.

Za 14 bunkera tip nije određen zbog nepristupačnog terena.

Slika 26. Broj bunkera po tipu

Tip; 1 - Kružni položaj od kamena i betona, 2 - Ojačani poljski položaj, 3 - Laki armirano-betonski, 4 - Srednje



37

9. Analiza dometa i vidljivosti

Pretpostavlja se da je prostorni raspored bunkera bio takav da su pokrivali granično

područje, kako bi spriječili ulazak neprijatelja. Naoružanje bunkera činile su teške i lake

strojnice, ovisno o bunkeru, čiji se domet kretao od 1 km do preko 2 km. U programu

ArcMap pomoću alata Buffer provedena je analiza pokrivenosti područja artiljerijom iz

bunkera.

Ako se za domet teških i lakih strojnica korištenih u bunkerima uzme domet od 2 km

(Slika 27.), onda se može reći da su granice zaista pokrivene vatrom iz bunkera. No treba

napomenuti da je preciznost artiljerije s povećanjem udaljenosti slabila, stoga je teško

povjerovati da su granice zaista pokrivene s bunkerima udaljenijim više od 1 km od granice.

Slika 27. Analiza dometa; domet = 2km

38

No, ukoliko se uzme domet od jedan kilometar (Slika 28.), budući da je preciznost

najveća u prvom kilometru, dobije se malo drukčija slika, gdje je granica pokrivena samo na

određenom području, gdje su bunkeri bliže granici. Kako je već spomenuto u radu, zbog

velike zaravni i nepovoljnog strateškog položaja, bunkeri su građeni u unutrašnjosti, a

područje između njih i granice očišćeno od raslinja radi bolje preglednosti. Stoga je vidljivo

da bunkeri nisu pokrivali područje granice, nego su tvorili unutrašnji obrambeni pojas.

Slika 28. Analiza dometa; domet = 1 km

Analizom vidljivosti u ArcMapu, pomoću alata Viewshed dobivena je karta (Slika 29.)

vidljivosti tj. nevidljivosti zadarskog područja iz svih bunkera. Dobivena crna vrijednost

predstavlja nevidljivo područje iz bunkera, dok je sve ostalo vizualno pokriveno.

Zaključak je da je granica gotovo u potpunosti vidljiva iz bunkera, osim na predjelu

Musapstana gdje je zbog šume smanjena vidljivost, kao i u blizini Zemunika. Šumu na

Musapstanu, koja je državno vlasništvo, sada u korištenju i brizi Hrvatskih šuma, posadile su

talijanske vlasti od 1932. do 1936. godine i bila je zamišljena kao obrana od bure i napada

Jugoslavije, dok je u Domovinskom ratu neko vrijeme bila prva obrana Zadra (URL5).

39

Slika 29. Karta vidljivosti iz bunkera (crno = nevidljivo)

10. Turistički potencijal

Neupitno je da bunkeri predstavljaju turistički potencijal Grada Zadra, ali je pitanje

kako ih u tu ponudu uključiti. Diljem svijeta većina bunkera pretvorena je u spomenike ili

muzeje, pa čak i u smještajne kapacitete. Vojni turizam svakako sve više uzima dio turističke

ponude, pogotovo kod ljubitelja povijesti i vojnih infrastruktura.

Jedan od načina predstavljanje bunkera Zadra svijetu je, prema autoru, organiziranje

dobrotvorne biciklističke utrke ''Bunkerijade'', koja bi se redovito organizirala jednom u

godini i čiji bi prihodi išli u dobrotvorne svrhe. Tako bi mjesto polazišta bilo na rtu

Puntamika, u blizini meteorološke stanice, da bi se dalje nastavilo preko Dikla, Bokanjca,

Musapstana, Crnog i kraj utrke bi bio u Dračevcu kod bunkera E-8 (Slika 30.). Ukupna dužina

utrke je nešto više od 15 km, s prosječnim nagibom od oko 2%.

40

Slika 30. Biciklistička ruta ''Bunkerijade''(GoogleEarth)

Slika 31. Potencijalni plakat utrke

41

Osim spomenute rute, neki od bunkera mogli bi biti iskorišteni kao smještajni

kapaciteti ili mjesta za održavanja obljetnica, proslava ili slično. Možda bi bilo svrsishodno

upotrijebiti velika skloništa kao mjesta za izložbe gdje bi se prikazale slike iz rata i tako

stekao utjecaj kako je zaista bilo u ratnim vremenima. Prostor oko bunkera također treba

urediti, osigurati prilaz bunkeru, te možda stvoriti park ili šetalište (Slika 32.).

Slika 32. Primjer pretvaranja okolice bunkera (E-20) u park (Ploča)

Svakako treba spomenuti projekt Revival, čiji je cilj rekonstrukcija talijanskih vojnih

fortifikacija na području Grada Zadra koji će biti namjenjeni u kulturne svrhe kao što su

izložbe, kulturni događaji i slično. Na projektu sudjeluje Grad Campobasso (IT), Grad

Cesenatico (IT), Grad Pesaro (IT), Grad Rijeka (HR), Grad Zadar (HR), Javna ustanova

RERA S.D. za koordinaciju i razvoj Splitsko-dalmatinske županije (HR), Sveučilište u Zadru

(HR). Također, plan je podići svijest lokalnih vlasti, upozoriti na potencijal bunkera kao

kulturne baštine te ih promovirati kao novi tip turističke ponude.

42

Slika 33. 3D model bunkera C-66

Kao još jedan od primjera turističke valorizacije bunkera, u programu Agisoft na

principu fotogrametrije može se izraditi 3D model (Slika 33.). Na temelju 3D modela mogu se

pratiti promjene na kupoli npr. korozija, tako da se za par godina opet napravi 3D model kako

bi se vidjelo ima li povećanja korozije na promatranoj kupoli. Model je dovoljno detaljan da

se na njemu vide udubljenja nastala od pogotka metka. Također, model se može iskoristiti kao

suvenir izradom u 3D printeru, ali i kao virtualni predložak za muzeje i slično.

43

11. Zaključak

Kraj Prvog svjetskog rata označio je početak velikih promjena na istočnoj obali

Jadrana, kako političkih, tako i teritorijalnih. Završetkom rata, Italija je dobila obećani teritorij

za ulazak u rat, i tako postala vlasnik nekoliko posjeda na istočnoj obali Jadrana, među kojima

je i Grad Zadar. Novostvorena enklava u početku je pokazivala ekonomsku nemoć jer je

izgubila veliki dio gravitacijskog područja, koji se sada okrenuo prema Šibeniku. Ubrzo

nakon stvaranja zadarske enklave, talijanski vojni vrh uvidio je potencijalnu opasnost od

napada iz unutrašnjosti. Naime, zaleđe su činili Ravni kotari, teren nepovoljnih vojno-

geografskih značajki, koji je izrazito težak za obranu od izravnog napada. Kako bi se

osigurala enklava, u razdoblju između dva svjetska rata, izgrađeno je preko 200 bunkera

različitih tipova, u dva sektora; morski i kopneni, dok je kopneni još bio podijeljen na pet

podsektora oznaka A, B, C, D, E. Zbog ravnog terena, bunkeri, odnosno prva crta obrane

povučena je u unutrašnjost, a prostor između nje i granice očišćen je od raslinja zbog bolje

preglednosti. Također, domet artiljerije iz bunkera više se oslanjao na pokrivanje unutrašnjeg

pojasa što je pokazala i analiza dometa u radu. Daljnjom analizom, u diplomskom radu

potvrđena je druga hipoteza da je područje granice zaista bilo vidljivo iz bunkera, osim malog

dijela na Musapstanu, zbog šume, kao i šume u okolici Zemunika.

Početak Drugog svjetskog rata, prisilio je Talijane da zauzmu obrambene položaje u

bunkerima, u strahu od napada Kraljevine Jugoslavije. Međutim, do napada nikad nije došlo

jer su već na početku rata jugoslavenske snage raspršene i neutralizirane. Dolaskom Nijemaca

u Zadar, nakon kapitulacije Italije, bunkeri su korišteni samo kao izviđačke pozicije.

Savezničkim bombardiranjem Zadra i oslobađanjem od Nijemaca, bunkeri su pomalo

zaboravljeni, sve do pred Domovinski rat. Tada je pokrenuta akcija čišćenja bunkera, za koje

će se na kraju ispostaviti da su bili važna karika u obrani Zadra od agresora.

Danas su bunkeri još uvijek tu, u poljima, u šumama, kraj stambenih objekata i slično,

no stanovništvo nije upoznato s njihovim brojem. Karta s lokacijama bunkera napravljena je

upravo u svrhu osvještavanja stanovništva na broj i prostorni raspored bunkera. Iako se u

početku pretpostavljalo da bunkeri nisu u privatnom vlasništvu, na kraju se ispostavilo da

zapravo jesu, zbog čega se prva hipoteza odbacuje. Grad Zadar vlasnik je oko 10% bunkera,

stoga je na gradskoj vlasti da se bar ti bunkeri urede i pretvore u novu turističku ponudu, jer

potencijala svakako imaju.

44

12. Literatura

Allcorn, W. (2012). The Maginot Line 1928–45. Bloomsbury Publishing.

Bennett, L. (2013). Who goes there? Accounting for gender in the urge to explore

abandoned military bunkers. Gender, Place & Culture, 20(5), 630-646.

Božić, V. (2011). Podzemni bunkeri u parku Nehaj u Senju. Senjski zbornik: prilozi za

geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, 38(1), 383-398.

Diklić, M. (2009). Osvrt na knjigu o bombardiranju Zadra u Drugom svjetskom ratu.

Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, (51), 268-270.

Diklić, M. (2011). Zadar i Rapallski ugovor (Uz 90. obljetnicu). Radovi Zavoda za

povijesne znanosti HAZU u Zadru, (53), 223-242.

Graovac, V. (2004). Populacijski razvoj Zadra. Geoadria, 9(1), 51-72.

Magaš, D. (2013). Geografija Hrvatske. Sveučilište u Zadru, Odjel za geografiju,

Meridijani, Zadar, Samobor.

Malkoč, I. (1987). Geografska znanost i vojna geografija. Hrvatski geografski glasnik,

49(1.), 67-69.

Mičić, J. (2019). Josip Mičić, rođen 1930. Stanovnik sela Dračevac, Zadar. Tekstualni

zapis govora iz 13. 6. 2019. nalazi se u autora

Pribilović, K. (2006). Povijesna građa oko bombardovanja Zadra u Drugom svjetskom

ratu: kronika događaja. Matica hrvatska Zadar.

Ružić, S. (2011). Razvoj hrvatsko-srpskih odnosa na prostoru Benkovca, Obrovca i

Zadra u predvečerje rata (ožujak-kolovoz 1991. godine). Radovi: Radovi Zavoda za hrvatsku

povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 43(1), 399-425.

Tomezzoli, G. T. (2015). A Small WWII Italian Bunker in Heraclea Minoa (Sicily).

Advances in Anthropology, 5(03), 144.

Vučetić, J. (2013a). Sve talijanske fortifikacije u Zadru. Vojna povijest, magazin za

vojnu povijest (2013; 52-58)

Vučetić, J. (2013b). Kopneni i morski sektor obrane. Vojna povijest, magazin za vojnu

povijest (2013; 20-26)

Vučetić, J. (2013c). Podsektori obrane “D” i „E“. Vojna povijest, magazin za vojnu

povijest (2013; 22-29)

45

13. Izvori

URL1:

http://proleksis.lzmk.hr/slike1/Austr.ugarska.JPG, 30.7.2019.

URL2:

https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/9/94/Zara-Zadar-1920-

1947_cropped.png, 30.7.2019.

URL3:

http://www.muzej-senj.hr/web/media/KATALOG-ZOVO-GMS-web.pdf, str. 88, 8.8.

2019.

URL4:

https://www.militaryfactory.com/smallarms/detail.asp?smallarms_id=717#specs

URL5:

https://www.jutarnji.hr/arhiva/na-godinu-u-zadru-sadnja-park-sume/3852993/

URL6: www.oss.uredjenazemlja.hr

URL7: www.ispu.mgipu.hr

URL8: https://hr.wikipedia.org/wiki/Savezni%C4%8Dko_bombardiranje_Zadra

URL9: https://en.wikipedia.org/wiki/Bunkers_in_Albania

URL10: https://pogledaj.to/arhitektura/bunker-rasporen-na-pola/

46

14. Popis grafičkih priloga

Slika 1. Austro-Ugarska monarhija početkom 20. st. ( URL1) ...................................... 6

Slika 2. Talijanski teritorij Zadar ( URL1) ..................................................................... 7

Slika 3. Kamuflirani bunker E-8 na Dračevcu i uništeni tenk (desno) ......................... 11

Slika 4. Bunker oznake C-13 na kojem se nalaze spomenici palim braniteljima ......... 12

Slika 5. Kružni položaj od kamena i betona oznake C-12 ........................................... 13

Slika 6. Ojačani poljski položaj oznake A-13 .............................................................. 14

Slika 7. Laki armirano-betonski bunker oznake D-10 (lijevo) i isti bunker ''stopljen'' s

okolicom (desno) ...................................................................................................................... 14

Slika 8. Srednji armirano-betonski bunker oznake E-31 .............................................. 15

Slika 9. Veliki armirano-betonski bunker oznake C-19 ............................................... 16

Slika 10. Presjeka velikog betonskog bunkera najmodernijeg tipa (autor V. Tonić,

2005; Vučetić, 2013a) .............................................................................................................. 16

Slika 11. Čelična kupola u komadu (lijevo) i ista kupola s betonskim ojačanjem

(desno) ...................................................................................................................................... 17

Slika 12. Ulaz u podzemnu utvrdu C-42 ...................................................................... 18

Slika 13. Vojno sklonište oznake E-10 na Dračevcu ................................................... 19

Slika 14. Bunker oznake A-13 maskiran u kuću .......................................................... 20

Slika 15. Primjeri kamuflaže; lijevo – šiljasto kamenje i nanos zemlje, desno –

stapanje s kamenim okruženjem .............................................................................................. 20

Slika 16. Breda M30 (Izvor: URL3) ............................................................................. 21

Slika 17. Podjela zadarske enklave na kopneni (podsektori A, B, C, D, E) i na morski

sektor ........................................................................................................................................ 22

Slika 18. Morski sektor ................................................................................................. 23

Slika 19. Podsektor A ................................................................................................... 24

Slika 20. Podsektor B ................................................................................................... 26

Slika 21. Kružna obrana vodocrpilišta (bunkeri; B-20 - B-25) .................................... 27

Slika 22. Podsektor C ................................................................................................... 29

Slika 23. Podsektor D (isječak; Travičina glavica) ...................................................... 31

Slika 24. Podsektor E (isječak; mjesto Dračevac) ........................................................ 33

Slika 25. Broj bunkera po vlasniku .............................................................................. 35

Slika 26. Broj bunkera po tipu ...................................................................................... 36

Slika 27. Analiza dometa; domet = 2km ...................................................................... 37

47

Slika 28. Analiza dometa; domet = 1 km ..................................................................... 38

Slika 29. Karta vidljivosti iz bunkera (crno = nevidljivo) ............................................ 39

Slika 30. Biciklistička ruta ''Bunkerijade''(GoogleEarth) ............................................. 40

Slika 31. Potencijalni plakat utrke ................................................................................ 40

Slika 32. Primjer pretvaranja okolice bunkera (E-20) u park (Ploča) .......................... 41

Slika 33. 3D model bunkera C-66 ................................................................................ 42

48

15. Popis tabličnih priloga

Tablica 1. Popis bunkera podsektora A ........................................................................ 25

Tablica 2. Popis bunkera podsektora B ........................................................................ 28

Tablica 3. Popis bunkera podsektora C ........................................................................ 30

Tablica 4. Popis bunkera podsektora D ........................................................................ 32

Tablica 5. Popis bunkera podsektora E ........................................................................ 34

49

16. Sažetak

Teritorij današnje Republike Hrvatske često se kroz prošlost nalazio pod vlašću drugih

država, od kojih neke danas više ni ne postoje. Prvi svjetski rat i mirovni sporazumi nakon

rata, doveli su dio današnjeg teritorija Republke Hrvatske pod talijansku upravu. Tako je

Rapalskim ugovor Italija došla u posjed Istre (osim Kastva), Cresa, Lošinja, Lastova,

Palagruže i Zadra. Zadar je tako postao talijanska enklava na štetu Kraljevine Jugoslavije koja

je izgubila par strateških mjesta na obali Jadrana. Nedugo nakon pripojenja Zadra, Talijani su

uvidjeli dva problema. Jedan od njih je bio financijski, jer je Zadar bio ekonomsko i

gravitacijsko središte šire okolice, a drugi je bio nepovoljan vojno-geografski položaj zbog

Ravnih kotara u zaobalju. Uvidjeli su mogućnost napada iz unutrašnjosti i odlučili su izgraditi

bunkere kako bi zaštitili Zadar. U godinama između dva svjetska rata izgrađeno je

dvjestotinjak bunkera, različitih tipova, koji nisu pokrivali granicu zbog dobre preglednosti,

nego su povučeni u unutrašnjost. Bunkeri nisu imali veliku ulogu u nadolazećem Drugom

svjetskom ratu, jer praktički rat nije nikad ni stigao do Zadra. Tek dolaskom Nijemaca u

Zadar, bunkeri su korišteni samo za izviđanje i čuvanje položaja. Nakon završetka Drugog

svjetskog rata, bunkeri su zaboravljeni. Tek pred Domovinski rat kreće se u njihovo čišćenje,

jer se predstavljali važne točke otpora u obrani Zadra. Nakon rata neki od njih su pripali

Gradu, neki državi, a gotovo trećina je danas u privatnom vlasništvu.

Danas se na bunkere gleda dvojako. Dok se turistička zajednica Grada Zadra u

suradnji s inozemnim investitorima zalaže za turističku promidžbu i stvaranje nove turističke

ponude, braniteljske udruge smatraju da se svi bunkeri trebaju uništiti, eventualno ostaviti

nekoliko njih, jer predstavljaju simbole fašizma.

50

17. Summary

The territory of the present-day Republic of Croatia has often been under the control

of other countries, some of which do not exist today. The First World War and the post-war

peace agreements brought some of the present-day territory of the Republic of Croatia under

Italian rule. Thus, with the Rapallo Treaty Italy came into possession of Istria (except Kastav),

Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža and Zadar. So, Zadar became an Italian enclave to the

detriment of the Kingdom of Yugoslavia, which lost some strategic positions on the Adriatic

coast.Shortly after the annexation of Zadar, the Italians saw two problems, one was financial,

because Zadar was the economic and gravitational center of the wider area, and the other was

a disadvantageous military-geographical position due to the Ravni kotari district in hinterland.

They saw the possibility of an attack from the inside and decided to build bunkers to protect

Zadar. In the years between the two World wars, two hundred bunkers, of various types, were

built. They did not cover the border because of good visibility, than were pulled inland.

Bunkers did not play a major role in the coming World War II, because practically the war

never reached Zadar. Only with the arrival of the Germans in Zadar, bunkers were only used

for reconnaissance and guarding positions. After World War II ended, the bunkers were

forgotten. Before Homeland War they were cleaned, as important points of resistance in the

defense of Zadar. After the war, some of them belonged to the City, some to the State, and

almost a third are privately owned today.

There are two ways of looking at bunkers today. While the Zadar Tourist Board, in

cooperation with foreign investors, is committed to promoting tourism and creating a new

tourist offer, veterans associations believe that all bunkers should be destroyed, possibly

leaving a few, as they represent symbols of fascism.

Documents

Geografska analiza talijanskih bunkera na području Zadra · Talijanski bunkeri u Zadru, koji su objekt ovog diplomskog rada, polako dobivaju na značenju i kreće se u njihovo oživljavanje