GEORGES SOREL

Revolucija i nasiljeIzbor i predgovor RADE KALANJ

GLOBUS / ZAGREB

Sadržaj

Sporna misao Georgesa Sorela (R. Kalanj) / VII—XIX

I. RAZMIŠLJANJA O NASILJU / 1 Uvod / 3Prvo poglavlje: Klasna borba i nasilje /3 1Drugo poglavlje: Buržoaska dekadencija i nasilje / 46Treće poglavlje: Predrasude prema nasilju 1 64Četvrto poglavlje: Proleterski štrajk / 82Peto poglavlje: Generalni politički štrajk / 110Šesto poglavlje: Moralnost nasilja / 136Sedmo poglavlje: Proizvođački moral / 169

II. MARKSIZAM, REVOLUCIJA I SOCIJALIZAM / 201 Socijalistička budućnost sindikata / 203 Rastakanje marksizma / 235Socijalizam i revolucija / 274Društvene pouke suvremene ekonomije / 282Put u socijalizam / 291

Bibliografija I 317 Kazalo imena / 321

UVOD

Pismo Danielu Halévyju

Dragi moj Halévy,

Ove bi studije bez sumnje ostale sakrivene u zbirci neke revije, da neki prijatelji, čije mišljenje veoma cijenim, nisu smatrali da bi bilo dobro kad bih razmišljanja, čiji je cilj da objasne jednu od najčudnijih društvenih pojava u povijesti, dao na uvid široj publici. Međutim, učinilo mi se da toj pu­blici dugujem neka objašnjenja jer ne mogu očekivati da će svi biti tako blagi suci kao što ste to bili vi.

Dok sam u listu »Mouvement socialiste« objavljivao članke koje ću sada sabrati u knjigu, nisam uopće imao takvih na­mjera. Pisao sam svoja razmišljanja redom, onako kako su mi padala na pamet; znao sam da pretplatnicima te revije neće biti teško da me slijede jer su se oni navikli na teorije koje moji prijatelji već više godina u njoj razvijaju. Međutim, čini mi se da će čitaoci ove knjige biti veoma zbunjeni ne uputim li im neku vrstu obrambenog govora, kako bih ih naveo da stvari promatraju s istog gledišta s kojeg ja to obično činim. Tokom naših razgovora iznijeli ste neke primjedbe koje su se tako dobro uklopile u moj način mišljenja da su mi mnogo pomogle u produbljivanju nekih zanimljivih pitanja. Uvjeren sam da će razmatranja koja ovdje iznosim, a koja ste vi po­krenuli, biti veoma korisna onima koji žele imati koristi od čitanja ove knjige.

Mislim da su nedostaci mog načina pisanja u ovome djelu najočigledniji. Mnogo puta su mi zamjerali što ne poštujem pravila umjetnosti, kojih se drže svi naši suvremenici, i što dovodim u nepriliku svoje čitaoce neredom u izlaganju. Po­kušao sam ovaj tekst učiniti jasnijim, ispravivši mnoge poje­dinosti, ali nered nisam uspio ukloniti. Ne želim se braniti navodeći primjere velikih pisaca koji su bili kritizirani zbog loše kompozicije. Arthur Chuquet, govoreći o J. J. Rousseauu, kaže: »Njegovim djelima nedostaje sklad, rad i povezanost di­

jelova koja čine cjelinu.«1 No, greške nepoznatih ljudi ne mogu se opravdati nedostacima slavnih, te smatram da je najbolje da iskreno kažem odakle taj nepopravljivi manjak mog pi­sanja.

Umjetnička su pravila tek nedavno postavljena ozbiljno. Čini se da su ih suvremeni autori dosta lako prihvatili zato što se žele dopasti publici koja je uvijek u žurbi, često veoma rastresena i ponekad vrlo rado izbjegava dublje proučavanje. Tih su se pravila prvi počeli pridržavati izdavači školskih knjiga. Kad je postalo potrebno da đaci upiju golemu količinu znanja, trebalo im je u ruke dati priručnike prilagođene za takvo ekstra-brzo učenje. Sva građa je morala biti tako jasno izložena, tako dobro povezana i tako uvjerljiva, da početnik povjeruje da je znanost mnogo jednostavnija nego što su to mislili naši očevi. Duh se na taj način veoma brzo napuni bo­gatim znanjem u kratkom razdoblju, ali mu nedostaju sredstva kojima bi si olakšao rad. Te su postupke oponašali populariza- tori i politički publicisti.2 Kad su vidjeli da se ta pravila mnogo primjenjuju, ljudi koji imalo misle zaključili su da se ona zasnivaju na samoj prirodi stvari.

Nisam ni profesor, ni popularizator, a ne namjeravam biti ni partijski vođa. Samouk sam koji nekim osobama daje na uvid teke koje su poslužile za njegovu vlastitu izobrazbu. Eto zbog čega me umjetnička pravila nikad nisu mnogo zanimala.

Dvadeset sam godina radio na tome da se oslobodim onoga što sam zapamtio iz svog odgoja. Znatiželjno sam listao knjige, manje zato da bih nešto naučio, a više da očistim pamćenje od ideja koje su mi nametnuli. Petnaestak godina već učim, ali nisam uopće našao ljude koji bi me podučili u onome što sam htio naučiti. Morao sam biti svoj vlastiti učitelj i, u neku ruku, svoj vlastiti učenik. Diktiram si dnevnik onako kao što mi naviru misli. Vraćam se tri ili četiri puta na isto pitanje s ispravkama kojp su često dugačke, a katkad imaju i posve obrnut smisao. Zaustavim se tek kad iscrpim sve opaske na koje su me potaknule svježe pročitane knjige. Taj mi je rad strašno naporan. Zbog toga često volim uzeti kao predmet iz­laganje iz knjige nekog dobrog autora. Tada se lakše snalazim nego ako sam prepušten samo svojim vlastitim snagama.

1 A. Chuquet, »Jean Jacques Rousseau«, str. 179.2 Tu podsjećam na Renanovu izreku: »Da bi čitanje bilo korisno,

ono mora sadržavati i nekakav rad«. (Feuilles détachées, str. 231)

4

Sjećate se što je Bergson pisao o impersonalnom, socijali­ziranom, o onome što je tout fait, što sadrži pouke za učenike koji moraju steći znanje za praktični život. Učenik ima mnogo više povjerenja u formule koje mu prenose, a zbog toga ih i mnogo lakše pamti, ako misli da ih je prihvatila većina. Na taj se način od njegova duha udaljava svako bavljenje meta­fizikom i navikava ga se da uopće ne želi neku svoju vlastitu koncepciju stvari. Zbog toga odsutnost svake inventivnosti često smatra superiornošću.

Moj način rada je sasvim suprotan. Naime, ja svoje čitaoce tjeram na razmišljanje koje izmiče prisili onog što je pret­hodno iskonstruirano kao opća istina, a koje teži da postane istinom svakog pojedinca. Meni je uistinu zanimljiv samo opis onoga što još nisam negdje susreo. Rado preskačem prijelaze jer oni gotovo uvijek ulaze u kategoriju općih mjesta.

Onome tko se mnogo bavi metafizikom uvijek je vrlo teško da saopći svoje mišljenje. On smatra da će govor pokvariti, najdublje dijelove njegove misli, one koje su blizu pokretača, koje su mu to prirodnije što ih nikad ne pokušava izraziti. Čitaocu je veoma teško uhvatiti misao pronalazača jer to može uspjeti samo tako da pronađe put kojim je ovaj išao. Verbalno je komuniciranje mnogo lakše nego pismeno jer riječ na neki tajnovit način djeluje na osjećaje i lako uspostavlja ugodnu povezanost među ljudima. Tako govornik može nekog u nešto uvjeriti argumentima koji izgledaju prilično nerazumljivi onome tko kasnije čita njegov govor. Vi znate koliko je korisno čuti Bergsona, da bi se upoznale tendencije njegove doktrine i da bi se dobro shvatile njegove knjige. Kad netko pohađa njegova predavanja, navikne se na redoslijed njegovih misli i lakše se snalazi u novinama njegove filozofije.

Zbog nedostataka u mom načinu pisanja nikad neću imati pristupa kod šire publike. Međutim, smatram da se treba znati zadovoljiti mjestom koje su svakome od nas odredile priroda i okolnosti, a da pri tome ne pokušavamo na silu izvući nešto iz talenta. U svijetu postoji nužna podjela funkcija: dobro je što neki vole raditi tako da svoja razmišljanja daju na uvid nekolicini mislilaca, dok se drugi vole obraćati velikoj masi užurbanih ljudi. Sve u svemu, mislim da me i nije zadesila tako grozna sudbina: naime, sigurno neću postati svoj vlastiti učenik, kao što se to desilo najvećim filozofima, koji su sma­trali da spoznaje do kojih su došli svakako moraju izraziti u savršeno pravilnom obliku. Sigurno niste zaboravili s kakvim je ljupkim prezirom Bergson govorio o takvoj deka­

5

denciji talenta. Tako sam malo sposoban da postanem svoj vlastiti učenik da nisam u stanju uzeti neki stari rad, izmije­niti način izlaganja i upotpuniti ga. Premda mi je dosta lako popraviti pogreške, više sam puta uzaludno pokušavao po­novno osmisliti ono što pripada prošlosti.

Sigurno nikad neću imati neku svoju školu, i za to postoje veoma jaki razlozi.3 No, je li to uistinu velika nesreća? Učenici su gotovo uvijek vršili loš utjecaj na onoga koga su nazivali svojim učiteljem, a koji je često smatrao da se mora povoditi za njima. Bez sumnje je da je za Магха velika nesreća što su ga mladi entuzijasti pretvorili u vođu sekte. On bi stvorio mnogo više korisnih stvari da nije bio rob marksista.

često smo se rugali Hegelovoj metodi govoreći kako čovje­čanstvo od samog početka radi na tome da stvori hegelijansku filozofiju i da je duh napokon završio to svoje gibanje. Slične iluzije nalazimo manje-više kod svih ljudi koji su stvorili neku školu. Učenici smatraju kako je zadaća učitelja da za­ključe razdoblje sumnji stvarajući konačna rješenja. Nimalo nisam sposoban za stvaranje definicija: svaki put kad se počnem baviti nekim pitanjem ustanovim da moja istraži­vanja stalno nailaze na nove probleme koji su to ozbiljniji što sam dalje stigao u ispitivanju. Napokon, zar filozofija nije prepoznavanje ponora između kojih prolazi staza kojom se narod kreće sa spokojnošću mjesečara?

Moje se ambicije svode na to da ponekad probudim sklo­nosti. U duši svakog čovjeka vjerojatno postoji metafizičko žarište, skriveno pod pepelom, koje se to lakše gasi što je duh više slijepo u sebe primio gotovih doktrina. Sklonost budi onaj tko rastiresa pepeo i rasplamsava vatru. Mislim da neće biti bezrazložno hvalisanje kažem li da sam ponekad uspio kod čitalaca razbuditi invenciju. Upravo je ta domišljatost duha ono što bi stalno trebalo stvarati u svijetu. Ona vrijedi mnogo

* Mislim da bi bilo zanimljivo upozoriti na neke misli iz jedne izvrsne Newmanove knjige: »Iako je nemoguće uzdržati se od govora, treba se njime služiti samo onoliko koliko je nužno. Veoma je važno da one kojima se obraćamo potičemo na razmišljanje i na ideje, slične našima, koje će ih privući budeći u njima interes, više nego silogisti- čkom prisilom. Zbog toga u svakoj intelektualnoj školi ima nečeg ezo­teričnog, jer one predstavljaju skup mozgova koji misle. Spona koja ih povezuje nalazi se u jedinstvu misli. Riječi kojima se služe postaju nekom vrstom Tesserae koja ne izražava misli nego ih simbolizira. («Grammaire de l’assentiment«, franc, prijevod, str. 250.) U stvarnosti škole nisu nimalo sličile idealu koji je zamišljao iNewman.

6

više od banalnog odobravanja ljudi koji napamet ponavljaju formule i rukovode se u mišljenju prema školskim raspra­vama.

I

Moja »Razmišljanja o nasilju« razdražila su mnoge ljude pesimističnom koncepcijom na kojoj počivaju. Znam, međutim, da vi niste stekli takav dojam. Naime, u vašoj »Histoire de quatre ans« sjajno ste pokazali da prezirete varljive nade u kojima slabići nalaze utjehu. Možemo, daikle, slobodno razgo­varati o pesimizmu i sretan sam što sam u vama našao sugo­vornika koji nema ništa protiv te doktrine, prisutne u nasta­janju svega uzvišenog na ovome svijetu. Nekad davno sam imao osjećaj da grčka filozofija nije došla do značajnih dostig­nuća u moralu jer je, uglavnom, bila vrlo optimistička. Sokrat mi je ponekad bio upravo nepodnošljivo optimističan.

Averzija naših suvremenika prema svakoj pesimističkoj ideji proizlazi nesumnjivo dobrim dijelom iz našeg odgoja. Je­zuiti koji su stvorili gotovo sve što sveučilište danas, još uvi­jek, podučava, bili su optimisti zato što su se morali boriti protiv pesimizma protestantskih teorija i zato što su vulgari­zirali renesansne ideje. Renesansa je klasičnu starinu objaš­njavala preko njenih filozofa. Zbog toga je remek-djela grčke tragedije shvatila toliko krivo da su naši suvremenici jedva jedvice u njima pronašli pesimističnu poruku.4

Početkom X IX st. došlo je do koncerta jecaja koji je mnogo pridonio da pesimizam postane mrzak. Pjesnici, koji baš i nisu uvijek imali mnogo razloga da se žale, smatrali su se žrtvama ljudske zloće, sudbine ili zatucanosti svijeta koji ih nije uspijevao zabaviti. Rado su se prikazivali prometejima čija je zadaća da s prijestolja svrgnu ljubomorne bogove. Bu­dući da su bili gordi kao divlji Nemrođ Victor Hugo, čije su strijele, odapete prema nebu, padale okrvavljene, zamišljali

* »Tuga, koja poput neke slutnje lebdi nad svim remek-đjelima grčke umjetnosti, usprkos životu koji naizgled vri u njima (svjedoči) da su genijalni ljudi već i u to doba bili sposobni da proniknu životne iluzije, kojima se njihovo vrijeme prepuštalo, a da pri tome nije osjetilo nikakvu potrebu da ih kontrolira.« (Hartmann, »Philosophie de l’Incon­scient«, franc, prijevod, svezak II, str. 436.) Skrećem pažnju na to shva­ćanje, koje u geniju slavnih Helena vidi povijesnu anticipaciju. Malo je doktrina koje znače više za razumijevanje povijesti od ove anticipacione, kojom se Newman služi u svojim istraživanjima povijesti dogmi.

7

su da njihovi stihovi na smrt ranjavaju tadašnju vlast, koja je bila tako drska da pred njima nije pala na koljena. Nikad židovski proroci nisu sanjali o toliko razaranja da bi osvetili svog Jehovu, koliko su ih izmislili ti književnici da bi zado­voljili svoje samoljublje. Kad je ta moda proklinjanja prošla, razumni su se ljudi počeli pitati nije li svo to razmetanje ta­kozvanim pesimizmom zapravo bilo rezultat određene men­talne neuravnotežnosti.

Golem napredak materijalne kulture doveo je do toga da su ljudi povjerovali da će sreća nastati sama od sebe, za sve ljude, u najskorijoj budućnosti. »Ovo stoljeće, pisao je Hart­mann prije četerdesetak godina, sàmo ulazi u treće razdoblje iluzija. Oduševljeno i ushićeno svojim nadanjima, ono se baca na ostvarivanje obećanja novog zlatnog doba. Providnost ne dopušta da predviđanja usamljenog mislioca skrenu tok povi­jesti, preuranjeno djelujući na prevelik broj umova.« I on je mislio da će čitaoci teže prihvatiti njegovu kritiku iluzija o budućoj sreći. Gospodare današnjeg svijeta na optimizam tje­raju ekonomske sile.5

Tako smo loše pripremljeni da shvatimo pesimizam, da tu riječ najčešće sasvim krivo upotrebljavamo. Pesimistima nazi­vamo razočarane optimiste, a to je posve pogrešno. Kad sret­nemo čovjeka koji, nesretan u svojim pothvatima, razočaran u najopravdanijim težnjama i ponižen u ljubavi, izražava tugu u obliku snažnog revolta protiv neiskrenih drugova, društvene gluposti ili slijepe sudbine, obično ga smatramo pesimistom, premda bi u njemu gotovo uvijek trebalo gledati obeshrabre­nog optimistu koji nije imao hrabrosti da promijeni orijenta­ciju svog mišljenja i koji si ne može objasniti zašto mu se dešavaju tolike nevolje, usprkos općeg reda koji vlada u po­stojanju sreće.

U politici je optimist prevrtljiv ili čak opasan čovjek, jer nije svjestan velikih teškoća koje predstavljaju njegovi pla­novi. Njemu se čini da oni u sebi nose snagu koja ih još snaž­nije vodi ostvarenju zbog toga što su, po njegovom mišljenju, namijenjeni stvaranju sretnijih ljudi.

Često misli da su male reforme političkog ustrojstva i oso­bito vladinog osoblja dovoljne da društveni pokret usmjere tako da počne strahote današnjeg svijeta ublažavati prema že­ljama osjećajnih duša. Čim njegovi prijatelji dođu na vlast, on objavljuje kako treba pustiti stvari da idu svojim tokom, ne

s Hartmann, loc. cit. str. 462.

8

treba se žuriti i treba se zadovoljiti onim što im sugerira njihova dobra volja. Ne navodi njega na izraze zadovoljstva samo interes, kao što se to često misli. Interes je snažno pot­pomognut samoljubljem i iluzijama nekakve plitke filozofije. Optimist s velikom lakoćom prelazi iz revolucionarnog bijesa u najsmješniji društveni pacifizam.

Ako je pretjerano temperamentan i ako se, na nesreću, do­mogne velike moći, koja mu omogućuje da ostvari ideal koji si je skovao, optimist može svoju zemlju dovesti do najgorih katastrofa. On mora brzo priznati da se društvene promjene ne ostvaruju onako lako kao što je zamislio. Tada tvrdi da su suvremenici krivi za njegova razočaranja, umjesto da razvoj događaja objasni! povijesnim nužnostima. Rado bi uklonio ljude čija mu se loša volja čini opasnom za svačiju sreću. Za vrijeme strahovlade najviše su krvi prolih upravo oni koji su najjače željeli sebi sličnima omogućiti da uživaju u zlatnom dobu, o kojem su sanjali i koje je imalo više suosjećanja za ljudske nevolje: optimisti, idealisti i senzibilni bili su to neu- moljiviji što su više žeđali za sveopćom srećom.

Pesimizam uopće nije nalik na karikature koje nam naj­češće pokazuju. To je prije metafizika načina života nego teo­rija svijeta. To je koncepcija napredovanja prema oslobođe­nju, tijesno povezana, s jedne strane, s našim eksperimental­nim znanjem o preprekama koje nam otežavaju da zadovo­ljimo maštu (ili, drugim riječima, povezana s osjećajem dru­štvenog determinizma), a s druge strane s dubokim uvjere­njem u naši prirodnu nemoć. Nikad ne treba odvajati ta tri as­pekta pesimizma, iako se o njihovoj tijesnoj povezanosti obično ne vodi računa.

1. Riječ pesimizam je nastala zbog toga što su historičari književnosti bili veoma iznenađeni jadikovkama velikih an­tičkih pjesnika u vezi s nevoljama koje stalno ugrožavaju čov­jeka. Malo je ljudi koji barem jednom u životu nisu imali pri­liku da budu sretni. Međutim, okruženi smo zlim silama koje su uvijek spremne da iskoče iz zasjede kako bi se bacile na nas i svalile nas na zemlju. Tako nastaju sve istinske patnje, koje izazivaju naklonost gotovo svih ljudi, čak i onih kojima sreća nije okrenula leđa. Zato je tužna književnost imala us­pjeha kroz gotovo cijelu povijest.® Međutim, budemo li pesi­

* Jadikovke tobožnjih očajnika s početka X IX st. djelomično za­hvaljuju svoj uspjeh i formalnim sličnostima s pravom pesimističnom književnošću.

9

mizam promatrali samo kroz književna ostvarenja, steći ćemoo njemu vrlo nepotpune pojmove. Da bismo procijenili neku doktrinu, obično nije dovoljno da je proučimo apstraktno i kod izoliranih osoba, nego treba istražiti kako se ona manifestira kod povijesnih grupacija. Zbog toga smo i dodali dva elementao kojima je malo prije bilo riječi.

2. Pesimist na društvene uvjete gleda kao na sistem povezan nekakvim željeznim zakonom čiju nužnost treba podnositi onakvu kakva je i koji će, bude li nestao, prouzročiti katastro­fu cjelokupnog društva. Bilo bi, dakle, apsurdno, prihvatimoli tu teoriju, neke nesretnike optužiti da su krivi za društvena zla. Pesimiste uopće ne hvataju krvoločne ludosti optimista usplahirenih zbog nepredviđenih prepreka na koje nailaze nji­hovi projekti. Njima uopće ne pada na pamet da pokušaju usrećiti buduće generacije time što će poklati prisutne egoiste.

3. Najdublji dio pesimizma je način na koji koncipira na­predovanje prema oslobođenju. Čovjek neće daleko dospjeti u svome istraživanju, bez obzira na to radi li se o zakonito­stima njegove bijede ili sudbine, koje toliko vrijeđaju naš na­ivni ponos, ako ne pokuša toj tiraniji istati na kraj zajedno s čitavom grupom svojih drugova. Kršćani sigurno ne bi bili toliko raspravljali o istočnom grijehu da nisu osjetili potrebu da opravdaju oslobođenje (koje je trebalo proizaći iz Isusove smrti), smatrajući kako je ta žrtva postala potrebna zbog strašnog zločina koji je počinilo čovječanstvo. To što je za­padni svijet bio mnogo više zaokupljen istočnim grijehom nego istočni, nije ovisilo, kao što je mislio Taine, samo o utjecaju rimskog prava7, nego i o tome što su Latini, budući da su imali razvijeniji osjećaj za carsko dostojanstvo nego Grci, žrtvu božjeg sina smatrali ostvarenjem izuzetno čudesnog os­lobođenja. Odatle je proistekla potreba da se temeljito prouče tajne ljudske ništavosti i sudbine.

Mislim da je optimizam grčkih filozofa u velikoj mjeri ovi­sio o ekonomskim razlozima. Nastao je vjerojatno kod grad­skog stanovništva, koje se obogatilo trgovinom i moglo je svi­jet promatrati kao golemo skladište, puno izvanrednih stvari kojima je moglo zadovoljiti svoju pohlepu.8 Pretpostavljam da je grčki pesimizam nastao kod siromašnih ratničkih i gorštač-

7 Taine, »Le Régime modeme«, svezak II, str. 121—122.s Atenski pjesnici-komičari u nekoliko su navrata oslikali zemlju

đembeliju u kojoj rad više nikome nije potreban. (A. et M. Croiset, »Histoire de la littérature grecque«, svezak II, str. 472—474.)

10

kih plemena s velikim aristokratskim ponosom, čije imovinsko stanje nije bilo osobito. Njihovi su ih pjesnici oduševljavali slaveći pretke i ulijevajući im nadu u trijumfalne pohode koje će voditi nadljudski heroji. Objašnjavali su im njihovu bijedu pričajući im o katastrofama u kojima su stradali prijašnji, gotovo božanski vođe, poklekli pred sudbinom ili ljubomorom bogova. Ratnička je hrabrost možda trenutačno i bila ne moćna, ali to nije značilo da će uvijek biti. Ti su ljudi sma­trali da moraju ostati vjerni starim običajima, kako bi bili spremni na velike pobjedonosne pohode koji su možda vrlo blizu.

Orijentalni asketizam vrlo je često smatran najsnažnijom manifestacijom pesimizma. Hartmann je sigurno u pravu kad mu pridaje samo vrijednost anticipacije, koja je korisna uto­liko što ljude podsjeća na ispraznost zemaljskih dobara. Među­tim, ipak je u krivu kad tvrdi da asketizam ljudima pokazuje »kraj prema kome trebaju težiti svi njihovi napori«, što pred­stavlja ukidanje volje.9 Naime, oslobođenje je tokom povi­jesti bilo nešto sasvim drugo.

Kod prvih kršćana nalazimo potpuno razvijen i argumen­tiran pesimizam: čovjek je od rođenja osuđen na ropstvo, đavo je gospodar svijeta, a kršćanin, preporođen krštenjem, može doći do uskrsnuća tijela preko euharistije.19 Vjernik čeka slavni povratak Krista, koji će uništiti đavolu kob i pozvati svoje drugove u borbi u nebeski Jeruzalem. Sav je taj kršćan­ski život prožimala potreba da se bude član svete vojske, koji stalno mora izbjegavati zamke što mu ih podmeću đavolje sluge. Takva je koncepcija potakla mnoga herojska djela, stvo­rila hrabru propagandu i dovela do ozbiljnog moralnog na­pretka. Do oslobođenja nije došlo, ali po bezbrojnim svjedo­čanstvima tog vremena možemo zaključiti do čega sve može dovesti napredovanje prema njemu.

Kalvinizam XVI st. možda je još i poučniji. Međutim, treba dobro paziti da ga ne pomiješamo, kao što to čine mnogi autori, sa suvremenim protestantizmom. Te su dvije doktrine

» Hartmann, loc. cit. str. 492. »U Indiji je ezoterično budističko učenje propovijedalo prezir prema svijetu i transcendentm duhovni ži­vot. Međutim, to je učenje bilo pristupačno samo uskom krugu upu­ćenih, koji su se zakleli na celibat. Vanjski je svijet od njih dobio samo poruku smrti, a njegov se utjecaj očitovao samo u neobičnim oblicima usamljeničkog i pokajničkog života.« (str. 439.)

i® Batiffol, »Etudes d’histoire et de théologie positive«, 2. serija, str. 162.

11

sušta suprotnost jedna drugoj. Ne mogu shvatiti kako Hart­mann može tvrditi da je protestantizam »mjesto za odmor na putu autentičnog kršćanstva« i da se on »povezao s obnovom antičkog poganstva«.11 Takva procjena odgovara samo današ­njem protestantizmu, koji je napustio sebi svojstvene principe i prihvatio renesansne. Nikad pesimizam, koji je nespojiv s re­nesansnim idejama12, nije našao snažniju potvrdu od reforme. Dogmama u vezi s grijehom i predodređenošću nikad nije pri- davana veća važnost nego tada. One su odgovarale prvim obli­cima pesimizma: ništavosti ljudske vrste i društvenom deter­minizmu. Sto se tiče oslobođenja, ono je bilo koncipirano u sasvim drukčijem obliku od onog koji su mu dali prvi kršćani: protestanti su se vojnički organizirali gdje god im je to bilo moguće i išli na ratne pohode u katoličke krajeve, tjerajući svećenike, uvodeći reformirano bogoslužje i uvodeći protiv pa- pista zakonsku proskripciju. Ideja o konačnoj propasti svijeta u kojoj će Kristovi prijatelji, nakon što su se dugo branili protiv đavoljih napadaja, biti samo gledaoci, nije više uzi­mana iz apokalipsa. Protestanti, odgojeni čitanjem Starog zav­jeta, željeli su oponašati podvige nekadašnjih osvajača Svete zemlje. Zbog toga su kretali u ofenzive i htjeli božje kraljev­stvo uspostaviti silom. U svakom mjestu koje su osvojili, kal- vinisti su digli pravu katastrofičnu revoluciju, mijenjajući sve iz korijena.

Kalvinizam je konačno pobijedila renesansa. Bio je pun te­oloških predrasuda uzetih iz srednjovjekovnih tradicija pa ga je jednog dana uhvatio strah da ne postane odviše nazadan. Htio je 'biti na razini ondašnje kulture, stoga je na kraju jednostavno prešao u raspušteno kršćanstvo.13 Danas veoma mali broj ljudi naslućuje što su reformatori XVI st. podrazu­mijevali pod slobodnim istraživanjem. Protestanti na Bibliju primjenjuju iste postupke kao i filolozi na bilo koji svjetovni tekst. Kalvinovo je tumačenje zamijenila kritika humanista.

11 Hartmann, »La religion de l’avenir«, franc, prijevod, str. 27. i str. 21.

12 »U to je vrijeme došlo do sukoba između poganske ljubavi prema životu i prezira i bijega od svjetovnog života, karakterističnog za kršćanstvo.« (Hartmann, op. cit. str. 126.) Pogansko shvaćanje nalazimo i u liberalnom protestantizmu, stoga ga Hartmann s pravom smatra potuvjerskim. No, ljudi su u XV I st. na te stvari drukčije gledali.

13 Ako socijalizam propadne, to će se očito desiti na isti način, tj. zbog toga što se bojao svoje grubosti.

12

Analist koji se zadovoljava bilježenjem činjenica, oslobo­đenje smatra sanjarijom ili greškom. Međutim, pravi histori­čar sudi o stvarima sasvim drukčije. Ako želi saznati kako je kalvinistički duh utjecao na moral, pravo i književnost, uvijek će se vratiti da ispita na koji je način napredovanje prema oslobođenju utjecalo na razmišljanje nekadašnjih protestanata. Iskustvo te značajne epohe veoma dobro pokazuje da srčan čovjek u borbenom osjećaju koji prati želju za oslobođenjem nalazi dovoljno zadovoljstva da ustraje na svom putu. Mislim, dakle, da ova priča lijepo ilustrira misao koju ste vi jednom izrekli: legenda o Zidovu-lutalici simbol je najviših stremlje­nja čovječanstva koje je osuđeno da uvijek ide naprijed, bez trenutka odmora.

II

Moje su teze šokirale i ljude koji su na neki način pod utjecajem ideja o prirodnom pravu stečenom tokom odgoja. Ima malo književnika koji su se uspjeli osloboditi tih ideja. Ako se filozofija prirodnog prava potpuno slaže sa silom (tu riječ ovdje navodim u posebnom smislu koje sam joj dao u petom poglavlju, paragraf IV), ona se nikako ne može pomi­riti s mojim koncepcijama povijesne uloge nasilja. Školske se doktrine o prirodnom pravu iscrpljuju u običnoj tautolo- giji: pravedno je dobro, a nepravedno loše, kad ne bismo uvi­jek implicitno dopuštali da pravedno odgovara onome što se u svijetu događa automatski. Ekonomisti su, recimo, dugo tvrdili da su odnosi u kapitalističkom društvu, stvoreni pod konkurentskim režimom, sasvim opravdam, jer proizlaze iz prirodnog toka stvari. Utopisti su uvijek tvrdili da svijet nije dovoljno prirodan. Zbog toga su i željeli načiniti sliku društva u kojem bi odnosi bili bolje automatski regulirani i pravedniji.

Ne mogu odoljeti da ne navedem neke Pascalove Misli, koje su strahovito zbunile njegove suvremenike, a pravilno su shvaćene tek nedavno. Pascal se teškom mukom oslobodio ideja koje je o prirodnom pravu pronašao kod raznih filozofa. Napustio ih je jer je smatrao da nisu dovoljno prožete kršćan­stvom: »Dugo sam živio, kaže on, u uvjerenju da postoji pravda. I u tome se nisam varao. Jer ona postoji, ako je Bog htio da nam je otkrije. Ali ja to nisam shvaćao tako, i u tome sam se varao; jer sam držao da je naša pravda bitno pravična te da sam je u stanju razaznati E O^J oj suditi« (odlomak 375

/ тл .13

»Misli«, Kultura, 1965. Beograd). »Postoje svakako prirodni za­koni. Ali taj krasni izopačeni um sve je izopačio«14, (odlomak 294). »Veri juriš. Mi ga više nemamo« (odlomak 297).

Uostalom, Pascal je proučavanjem došao do toga da je teo­rija o prirodnom pravu apsurdna. Kad bi bila točna, morali bi postojati neki opći zakoni. Međutim, ono što danas sma­tramo zločinom nekad je bilo smatrano vrlinom: »Tri stupnja više među paralelama ruše cijelo pravosuđe; jedan meridijan odlučuje o istini. Nekoliko godina nam nešto pripada i već se osnovni zakoni mijenjaju. Pravo ima svoja razdoblja. Ula­zak Satuma u znak Lava označava nam da je nešto postalo zločin. Krasne li pravde čija je granica neka rijeka! Istina s ove strane Pirineja, zabluda s one . . . Treba, kažu, pribjeći osnovnim i prvobitnim zakonima države, koje je jedan nepra­vični običaj ukinuo. To je pouzdan način da se sve upropasti. Ništa neće biti pravično po tom mjerilu« (odlomak 294, usp. odlomak 375).

Ako nam nije moguće prosuditi što je pravedno, tada se pozivamo na ono što je uobičajeno, a to često čini i Pascal (odlomci 294, 297, 299, 309, 312). On ide i dalje od toga i do­kazuje kako pravedno u praksi ovisi o sili: »Pravda je pod­ložna sporenju; sila se lako daje raspoznati i neosporna je. Zato se sila nije mogla pridati pravdi, jer je sila poricala pravdu, i rekla da je ona nepravična, a tvrdila je kako je sama pravična. I tako, budući da se nije moglo učiniti da ono što je pravedno bude jako, učinjeno je da ono što je jako bude pravedno« (odlomak 298; usp. odlomke 302, 303, 306, 307, 311).

Ta kritika prirodnog prava nema onu jasnoću koju joj mo­žemo dati danas, jer danas znamo da pralik sile, do koje je neka vladavina došla sasvim nesvjesno i koju zbog toga jedno­stavno poistovjećuje s pravom, treba tražiti u ekonomiji — — dok Pascal sve manifestacije sile smatra istovrsnim.15

Promjene koje je pravo doživjelo tokom vremena veoma su iznenadile Pascala, a i dalje jako zbunjuju filozofe: neki dobro uređen društveni sistem razori neka revolucija i tako nastane drugi sistem koji izgleda isto tako sasvim razuman

14 Mislim da je Pascalov kalvinizam sigurno uplašio izdavača iz 1670. godine. Iznenađen sam što se Sainte—Beuve ograničio na to da kaže kako je »u Pascalovom kršćanstvu bilo nečeg što ih je nadila­zilo . . . i da je Pascal još više od njih osjećao potrebu da bude kršća­nin«. (»Port Royal«, svezak III, str. 383.)

15 Vidi ono što kažem o sili u poglavlju V.

14

kao i onaj prvi. I tako ono što je nekad bilo pravedno postaje nepravedno. Nije se štedjelo na sofizmima kako bi se dokazalo da je za vrijeme revolucija sila stavljena u službu pravde. Mnogo su puta ljudi ukazivali na apsurdnost tih argumenata, ali javnost se nikako ne može odlučiti da ih napusti, toliko je navikla da vjeruje u prirodno pravo!

Malo je trebalo da zbog prirodnog prava dođe i do ratova: naime, primijenili su ga u nekom procesu u kojem je jedan narod zahtijevao svoje pravo, koje nije priznavao neki loš susjed. Naši su očevi često smatrali da je bog taj koji, za vri­jeme borbi, rješava spor u korist onoga tko je u pravu. Pobi­jeđeni bi doživio istu sudbinu kao i loš parničar: morao je pla­titi troškove rata i garantirati pobjedniku da će u miru uživati u pravima koje je ponovno stekao pobjedom. Danas ima dosta ljudi koji predlažu da se međunarodne sukobe stavi u nadlež­nost arbitražnih sudova. To bi bilo laiciziranje nekadašnje mi­tologije.16

Pristalice prirodnog prava nisu nepomirljivi protivnici građanskih ratova, a još su manje protiv bučnih demonstra­cija. To smo sasvim jasno vidjeli za vrijeme Dreyfusove afere. Kad je državna sila u rukama njihovih protivnika, oni rado tvrde da se njezinom upotrebom krši pravda i dokazuju da je moguće prijeći u ilegalnost kako bi se ušlo u pravo (prema bonapartističkoj izreci). No, ako ne mogu razmišljati o rušenju vlade, oni je barem pokušavanju zaplašiti. Međutim, usprkos tome što se bore protov posjednika državne sile, uopće je ne žele ukinuti, nego je, zapravo, namjeravaju jednog dana upo­trijebiti u svoju korist. Svi revolucionarni prevrati XIX st. završili su se jačanjem države.

Proletersko nasilje mijenja izgled svih sukoba u kojima ga promatramo, jer ono negira organiziranu buržoasku silu i želi ukinuti državu koja predstavlja njenu središnju jezgru. U takvim okolnostima postaje nemoguće raspravljati o iskon­skim pravima čovjeka. Zbog toga su naši parlamentarni soci­jalisti, koji su djeca buržoazije i ne poznaju ništa drugo osim državne ideologije, sasvim zbunjeni pred proleterskim nasi­ljem. Na njega ne mogu primijeniti ona opća mjesta kojima se

i« Nisam uspio povezati Pascalov 296. odlomak s pojmom međuna­rodne arbitraže, iako neke osobe tvrde da takva veza postoji. Pascal u tom odlomku jednostavno primjećuje kako je smiješno što su u njegovo vrijeme sve zaraćene strane, u svojim objavama, u ime pravde osuđivale ponašanje svojih protivnika.

15

obično služe kad govore o sili, pa s užasom gledaju pokrete koji bi na kraju mogli uništiti institucije od kojih žive. Revo­lucionarni će sindikalizam ukinuti raspravljanje o imanentnoj pravdi i parlamentarni sistem kojim se koriste intelektualci. Kakve li strahovite katastrofe! Zato se i ne treba čuditi što se oni toliko ljute kad govore o nasilju.

Svjedočeći 5. lipnja 1907. pred porotničkim sudom de la Seine u procesu Bousquet-Lévy, Jaurès je navodno rekao: »Ne držim mnogo do legalnosti. Ona je doživjela toliko poraza! Međutim, radnicima uvijek savjetujem da se služe samo le­galnim sredstvima, jer nasilje je znak prolazne slabosti.« Ovdje se on očigledno sjeća Dreyfusove afere: tada su njegovi prijatelji morali pribjeći revolucionarnim manifestacijama, pa je shvatljivo da afera nije kod njega probudila neko osobito poštovanje prema legalnosti, koja je bila u suprotnosti s onim što je njemu izgledalo pravedno. On poistovjećuje položaj sin- dikalista s onim u kojem su se našle Dreyfusove pristalice: trenutačne su slabi, ali jednog će dana sigurno doći u posjed državne sile. Bili bi, dakle, veoma nerazboriti kad bi pomoću nasilja uništili silu koja će im svakako pripasti jednog dana. Možda je on ponekad i zažalio što je gibanje za vrijeme Drey­fusove afere toliko uzdrmalo državu, kao što je Gambetta žalio što je administracija izgubila svoj nekadašnji ugled i disciplinu.

Jedan od najotmjenijih ministara republike17 specijalizirao se za sjajne izreke protiv pobornika nasilja: Viviani 'oduše­vljava poslanike, senatore i službenike sazvane da bi se tokom njegovih turneja divili njegovoj ekselenciji, pričajući im kako je nasilje karikatura ili čak »pokvarena i griješna kći sile«. Nakon što se hvalisao da je svojim veličanstvenim junačkim djelima sudjelovao u gašenju nebeskih lampiona, on izigrava matadora koji će baciti na koljena bijesnog bika.18 Da imam više književne taštine, vjerojatno bih pomislio da je taj krasni

17 »Petit Parisien«, koji uvijek rado oitiraju kao pokazatelja demo­kratske gluposti, saopćava nam da je »prezirna definicija otmjenog i nemoralnog M. de Mornyja: Republikanci su ljudi koji se loše oblače, danas bez osnove«. Tu sam filozofsku opservaciju uzeo iz oduševljenog izvještaja o ženidbi milog ministra Clémentela (22. listopada 1905) — Taj me je dobro obaviješteni list optužio da radnicima dajem razboj­ničke savjete. (7. travnja 1907. god.)

*» »S nasiljem sam se susreo, rekao je u senatu 16. studenog 1906, licem u lice. Bio sam dane i dane među tisućama ljudi kojima se u izrazu lica vidio strašan zanos. Ostao sam usred njih, prsa uz prsa, oči u oči.« Hvalisao se kako je uspio nadvladati štrajkaše u Creusotu.

16

socijalist mislio na mene kad je, 16. studenog 1906, u senatu rekao da »ne treba na nekog fanatika gledati kao na cijelu stranku, a nekakve drske tvrdnje smatrati naukom«. On naj­više uživa u poštovanju koje mu iskazuju inteligentni ljudi i u tome što ga ne razumiju smetenjaci, koji jedva mogu ne­kako izmucati ono što se uobliči u njihovim praznim glavama. Međutim, imam mnogo razloga da pretpostavim da u sjajnom društvu tog šarlatana19 nema nikoga tko je čuo za list »Mouve­ment socialiste«. Viviani i članovi njegova kabineta smatraju kako ustanak treba da dižu oni koji su dovoljno čvrsto orga­nizirani da bi mogli osvojiti državu. Proletersko nasilje, kojem to uopće nije cilj, može biti samo ludost i mrska karikatura revolta. Radite što god hoćete, samo ostavite na miru zlatni rudnik! 1

III

Tokom ovih istraživanja došao sam do zaključka koji mi se učinio prirodnim te sam smatrao da nije potrebno da se zadržavam na njemu: ljudi koji sudjeluju u velikim društve­nim pokretima zamišljaju svoje buduće djelovanje kao bitke koje će njihovu stvar dovesti do pobjede. Predlažem da te skice, čije je poznavanje neobično važno povijesničarima, na­zovemo mitovima.20 Generalni štrajk sindikalista i Marxova katastrofična revolucija takvi su mitovi. Kao značajne pri­mjere naveo sam mitove koje su stvorili prvi kršćani, reforma, revolucija, macinijevci. Htio sam pokazati da takve sustave predodžbi ne treba analizirati rastavljajući ih na sastavne di­jelove, nego da ih treba uzeti u cijelosti kao povijesne sile, te osobito treba izbjegavati uspoređivanje stvarnih činjenicai predodžbi koje su im prethodile.

if Viviani je u istom govoru uporno naglašavao svoj socijalizam i izjavljivao »da namjerava ostati vjeran idealu svojih prvih građanskih godina«. Prema jednoj brošuri koju su 1897. objavili almanisti, pod naslovom »Istina o socijalističkoj uniji«, taj ideal bi trebao biti u opor­tunizmu. Bit će da se, prelazeći iz Alžira u Pariz, Viviani pretvorio u socijalista, pa ta brošura zbog toga njegovo novo držanje naziva lažnim. Očito je da su je napisali fanatici koji nemaju nikakvog smisla za finoću.

20 U »L’Introduction à l’économie moderne« upotrijebio sam riječ mit u širem značenju, koje je u tijesnoj vezi s njenim užim značenjem u ovoj knjizi.

2 Revolucija i nasilje 17

Mogao sam iznijeti još jedan primjer koji je možda čak i zorniji od prethodnih: kršćani se nikad nisu obeshrabrili, us­prkos veoma teškim kušnjama, jer su na povijest crkve gle­dali kao na niz bitaka između đavla i hijerarhije koju je po­dupirao Krist. Svaka nova teškoća samo je djelić tog rata koji na kraju mora završiti pobjedom katolicizma.

Početkom XIX st. revolucionarni su progoni oživjeli mito borbi protiv đavla, što je mnogo utjecalo na elokvenciju Josepha de Maistrea. To nam obnavljanje velikim dijelom ob­jašnjava religioznu renesansu koja nastala u to vrijeme. Danas je katolicizam u opasnosti uglavnom zbog toga što mit o borbe­noj crkvi polagano nestaje. Crkvena je literatura u mnogome pridonijela da on postane smiješan. Na primjer, 1872. neki je belgijski pisac preporučivao da se ponovno uvede egzorci­zam, smatrajući ga djelotvornim sredstvom u borbi protiv re­volucionara.21 Mnogi su se obrazovani katolici uplašili, usta­novivši da su ideje Josepha de Maistrea podupirale neznanje svećenstva, koje je izbjegavalo da se bavi nekakvom prokle­tom znanošću. Oni, dakle, mit o đavlu smatraju opasnim i upozoravaju na njegove smiješne aspekte, ali ponekad krivo shvaćaju njegovo povijesno značenje. Uostalom, njegovo odr­žavanje otežavaju i blagi, skeptični i osobito pacifistički obi­čaji današnjeg društva. Osim toga i protivnici crkve jasno iz­javljuju da ne žele obnovu nekadašnjih progona jer bi ona mogla vratiti pojmu rata njegovu nekadašnju moć.

Kad sam upotrijebio riječ mit, vjerovao sam da sam se zgodno snašao, jer sam na taj način izbjegao svaku raspravu s ljudima koji generalni štrajk žele podvrgnuti detaljnoj kri­tici i nastoje dokazati da je njegova provedba u praksi nemo­guća. Čini se, naprotiv, da je to bila veoma loša ideja, jer mi jedni govore kako mitovi odgovaraju samo primitivnim dru­štvima, a drugi misle da pokretačke sile svijeta želim pronaći u sanjarijama poput onih kojima je Renan htio zamijeniti religiju.22 Neki su čak tvrdili da je moja teorija o mitovima

!1 P. Bureau, »La crise morale des temps nouveaux«, str. 213. Autor, profesor u pariškom Katoličkom institutu, dodaje: »Taj savjet danas može ljude samo natjerati u smijeh. No, ako se sjetimo iznenađujućeg uspjeha zapisa Léo Taxila, nakon što se, navodno, obratio, trebali bismo povjerovati da je čudni recept tog autora tada prihvaćao velik broj njegovih istomišljenika.«

22 Cini mi se da je svrha tih sanjarija u prvome redu bilo smirivanjeRenanovih nemira u vezi s drugim svijetom. (Cf. članak Mr d’Hulsta u listu »Correspondant«, 25. studenog 1892, str. 210, 224—225.)

18

advokatski argument, loša interpretacija pravih revolucionar­nih ideja ili intelektualistički sofizam.

Ako je tako, onda zaista nemam sreće, jer sam želio posve ukloniti svaki oblik intelektualističke filozofije, koju smatram velikom zaprekom za svakog povjesničara. Kontradikcija iz­među takve filozofije i istinskog razumijevanja događaja često je znala iznenaditi Renanove čitaoce: stalno je krivudao iz­među svoje intuicije, koja je gotovo uvijek bila vrijedna div­ljenja, i filozofije, koja je postajala plitka čim bi se dotaknula povijesti. On je — na žalost! — prečesto smatrao da se mora držati naučnog mišljenja svojih suvremenika.

Napoleonov je vojnik svoj život prinosio kao žrtvu kako bi mu se ukazala čast da svoj doprinos dade u »vječnoj« epo­peji i da živi u slavi Francuske usprkos tome »što će uvijek biti siromah«23; Rimljani, čije su vrline bile izuzetne, pomirili su se s užasnom nejednakošću, a toliko su se trudili da osvoje svijet24; Grci su stvorili »vjeru u slavu koja je (bila) vrijednost bez premca«, pa se zahvaljujući njoj »u golemoj ljudskoj masi vršio izbor, život je imao svoju pokretačku snagu, a onaj tko je stremio dobrom i lijepom bio je nagrađivan«25 — eto neko­liko momenata koje intelektualistička filozofija ne može cfojas- niti. Ona nas, naprotiv, u 51. poglavlju knjige, u kojem autor govori o Jeremiji, potiče da se divimo »uzvišenom, istinski tužnom osjećaju s kojim miroljubiv čovjek promatra padove (carstava) i sućuti koja se budi u srcu mudraca kad gleda narode kako rade ni za šta, kao žrtve nečije oholosti«. U Grčkoj toga, po Renanu, nije bilo26, i čini mi se da zbog toga ne treba tugovati! On sam je, uostalom, hvalio Rimljane što se nisu ponašali po koncepcijama tog židovskog mislioca: »Oni rade i iscrpljuju se — zbog praznine i vatre, kaže židovski mislilac — da, u to nema sumnje. Međutim, to je vrlina koju povijest nagrađuje.«27

Religije kod intelektualista izazivaju veoma duboko ogor­čenje, jer on ne može niti poreći njihovu povijesnu važnost, niti ih objasniti. Renan ih ponekad opisuje veoma čudnim re­čenicama: »Religija je potrebna obmana. Jedna tako budalasta vrsta kao što je ljudski rod stvorena da bi pravila greške,

Renan, »Histoire du peuple d’Israël«, svezak IV, str. 191. s* Renan, loc. cit. str. 267.25 Renan, loc. cit. str. 199—200.28 Renan, op. cit. svezak III, str. 458— 459.=7 Renan, op. cit. svezak IV, str. 267.

a* 19

ne može a da ne iskoristi sve mogućnosti kako bi si bacila pijesak u oči. Kad nešto smatra istinitim, nikad to ne čini iz opravdanih razloga. Tada 9u joj, naravno, potrebni krivi.«28

Uspoređujući Giordana Bruna, koji se »dao spaliti«, i Gali­leja, koji se pokorio, Renan daje za pravo ovome drugom, jer, po njegovim riječima, znanstvenik ne mora ničim drugim potkrepljivati svoja otkrića osim objašnjenjem. Smatrao je da se talijanski filozof žrtvovao kako bi na taj način nadomjestio nedostatak dokaza, pa je govoreći o tome iznio ovu maksimu, punu prezira: »Postajemo mučenici samo zbog stvari u koje nismo sasvim sigurni.«29 Renan je tu pomiješao uvjerenje, koje je kod Bruna moralo biti veoma duboko i onu posebnu izvjes­nost koju s vremenom znanstvenim tezama daje školska na­stava. Teško je netočnije prikazati stvarne pokretače ljudskog djelovanja!

Sva bi se ta filozofija mogla prikazati ovom Renanovom rečenicom: »Sve ljudsko je samo otprilike točno i nije dovoljno ozbiljno.« I doista, za intelektualista ono što nije sasvim točno nije ni ozbiljno. Ali Renanova savjest povjesničara ne može nikad posve zaspati, pa on odmah dodaje ovu ispravku: »Ve­liki je uspjeh za filozofiju što je to shvatila; međutim, to znači odricanje od svake aktivne uloge. Budućnost je na onima koji u to ne vjeruju.«30 Iz toga možemo zaključiti da je inte­lektualistička filozofija stvarno potpuno nekompetentna za objašnjavanje velikih povijesnih pokreta.

Intelektualistička je filozofija uzaludno pokušavala doka­zati gorljivim katolicima, koji su se dugo s uspjehom borili protiv revolucionarnih tradicija, da mit o borbenoj crkvi nije u skladu sa znanstvenim postavkama što su ih, prema naj­boljim pravilima kritike, stvorili najveći stručnjaci: u to ih nikako nije mogla uvjeriti. Nikakvi argumenti nisu mogli pokolebati vjeru tih ljudi u obećanja dana crkvi i dok je god ta sigurnost postojala, mit nije bilo moguće osporiti. Također

28 Renan, op. cit. svezak V, str. 105— 106.a» Renan, »Nouvelles études d’histoire religieuse«, str. VII. Prije je

u vezi s progonima govorio ovo: »Ljudi umiru zbog mišljenja, a ne zbog dokazanih istina, zbog toga što vjeruju, a ne zbog toga što znaju. . . Cim se radi o vjeri, smrt postaje veliki znak i najsnažniji dokaz«. (»L’Eglise chrétienne«, str. 317.) Prema toj postavci martirij bi bio neka vrsta božjeg suda, što je u rimsko doba djelomično i bilo istina, zbog izuzetih okolnosti. (G. Sorel, »Le système historique de Re­nan«, str. 335.)

з° Renan, »Histoire du peuple d’Israël«, svezak III, str. 497.

20

sve ono što filozof zamjera revolucionarnim mitovima može naći odjeka jedino kod ljudi koji samo traže neku izliku da se okane »svake aktivne uloge« i budu revolucionari samo na riječima.

Jasno mi je da mit o generalnom štrajku smeta mnogim razboritim ljudima zbog svoje beskonačnosti. Današnji se svi­jet veoma rado vraća na tradicionalni način mišljenja i žrtvuje moral radi uspješnog odvijanja javnih poslova, pa je vrlina tako u nekoj zlatnoj sredini. Dok god socijalizam kao učenje ostaje samo na riječima vrlo ga je lako skrenuti prema zlatnoj sredini, ali ta transformacija očito postaje nemogućom čim se uvede pojam mita o generalnom štrajku, jer on znači apso­lutnu revoluciju. Vi znate, isto kao i ja, da je ono što je naj­bolje u modernoj svijesti težnja za beskonačnim. Ne pripadate onima koji traže način na koji bi riječima što bolje zavarali čitaoce. Zbog toga me i nećete osuditi što pridajem toliko zna­čenje mitu kojem socijalizam zahvaljuje visoke moralne vri­jednosti i veliko poštenje. Ne bi bilo toliko rasprava o teoriji mitova da posljedice mitova nisu pozitivne.

IV

Čovjekov je duh tako sačinjen da se ne može zadovoljiti samo konstatacijama, nego želi spoznati uzroke stvari. Pitam se stoga, ne bi li trebalo produbiti teoriju o mitovima u svjetlu koje je na taj problem bacila Bergsonova filozofija. Esej koji čitate bez sumnje je nesavršen, ali mislim da je zamišljen prema metodi koje se treba držati da bi se osvijetlio taj pro­blem.

Primijetimo najprije da moralisti gotovo nikad ne razmi­šljaju o onome što je uistinu bitno u pojedincu. Obično nastoje projicirati izvršeni čin na područje sudova što ih je društvo unaprijed sastavilo za razne vrste akcija koje se najčešće jav­ljaju u svakodnevnom životu. Oni tvrde da na taj način odre­đuju motive, ali ti su motivi isti kao i motivi o kojima go­vore pravnici u krivičnom pravu: to su društvene procjene koje se odnose na općepoznate činjenice. Mnogi su filozofi, uglavnom u antici, vjerovali da se sve može povezati s kori- snošću, pa ako postoji društvena procjena, onda je ona sigurno u takvoj filozofiji. Teolozi bacaju krivicu na način života koji obično, barem prema prosječnom iskustvu, vodi smrtnom grijehu. Za njih je važan stupanj grijeha što ga predstavlja

21

putenost i pokora koju prema tome treba odrediti. Moderni nas mislioci uče da prije svakog čina moramo preispitati svoju volju, uspoređujući svoje maksime s općim principima, koji pokazuju mnogo sličnosti s Deklaracijom o pravima čovjeka. Vrlo je vjerojatno da je tu teoriju stvorilo divljenje prema Bills of Rights koji stoje na početku američkih ustava.31

Mi se svi toliko brinemo da saznamo što će svijet misliti0 nama da prije ili kasnije počnemo razmišljati slično kao i moralisti. Zbog toga su se oni i prevarili kad su mislili da se, u otkrivanju osnova stvaralačke svijesti, pozivaju na iskustvo, a zapravo su samo izvršene čine promatrali s društvenog sta­jališta.

Bergson nas, naprotiv, poziva da udjemo u bit problema1 proučimo što se dešava za vrijeme stvaralačkog kretanja: »Postoje dva različita ja, kaže on, od kojih je jedan vanjska projekcija drugog, njegov prostorni i, u neku ruku, društveni odraz. Do prvog ja dolazimo dubokim razmišljanjem koje nam omogućuje da naša unutrašnja stanja shvatimo kao živa bića koja se stalno oblikuju, ili kao stanja kojima ne možemo pot­puno vladati. . . Međutim, trenuci u kojima smo svjesni sebe samih rijetki su i zbog toga smo rijetko slobodni. Veći dio vremena živimo izvan sebe samih, te opažamo samo blijedu sjenu našeg j a . . . Više živimo za vanjski svijet nego za sebe same. Govorimo više nego što mislimo. Više djelujemo nego što to čini naš ja. Djelovati slobodno znači posjedovati samog sebe, a to znači naći mjesto u čistom trajanju.«32

Da bi se uistinu shvatila ta psihologija treba se »u mislima vratiti u one trenutke našeg života kad smo donosili neku ozbiljnu odluku, u jedinstvene trenutke koji se ne ponavljaju ništa češće nego minula razdoblja u životu nekog naroda«.33 Očito je da nam se ta sloboda pruža osobito onda kad pokuša­vamo iz sebe stvoriti novog čovjeka, kidajući povijesne okvire

si Ustav Virđinije donijet je u lipnju 1776. godine. Evropa je upoznala američke ustave preko dva francuska prijevoda, 1778. i 1789. godine. Kant je objavio »Temelj metafizike ćudoređa«, 1785, i »Kritika prak­tičnog uma« 1788. godine. — Moglo bi se reći da je nekadašnji utilitari- stički sistem sličan ekonomiji, teološki pravu, a Kantov političkoj teoriji demokracije u nastajanju. (Vidi Jellinek »La déclaration des droits de l ’homme et du citoyen«, franc, prijevod, str. 18—25, str. 49—50, str. 89.)

32 Bergson, »Données immédiates de la conscience«, str, 175— 176. — U toj filozofiji razlikujemo trajanje, koje teče i u kojem se očituje naša osoba, i matematičko vrijeme, prema kojem nauka svrstava gotove činjenice.

33 Bergson, op. cit. str. 181.

22

koji nas stežu. Moglo bi se, prije svega, pomisliti kako je do­voljno reći da nas tada prožimaju najviši osjećaji. Međutim, svi se danas slažu da je kretanje bitno za afektivni život, pa, dakle, i o stvaralačkoj svijesti treba govoriti u pojmovima koji su u vezi s kretanjem.

Evo kako zamišljam dubinsku psihologiju. Trebalo bi od­baciti ideju da se dušu može uporediti s pokretačem, koji se prema manje-više mehaničkom zakonu kreće u smjeru razli­čitih motiva koje nam je usadila priroda. Kada djelujemo, znači da smo stvorili sasvim umjetni svijet, koji smo stavili ispred stvarnog, sastavljen od kretanja koja ovise o nama. Na taj način naša sloboda postaje potpuno jasna. Neki filozofi, koji se inspiriraju Bergsonovim učenjem, sveli su te konstruk­cije, koje obuhvaćaju sve što nas zanima, na teoriju koja po­malo iznenađuje: »Naše istinsko tijelo, kaže nap. Ed. Le Roy, predstavlja čitav svijet, sve dok živimo. Ono što se općenito definira kao naše tijelo, to je samo područje najveće svijestii najslobodnije aktivnosti, dio kojim direktno raspolažemo i pomoću kojeg možemo djelovati na ostalo.«34 Ne smije se mi­ješati, kao što to stalno čini taj suptilni filozof, prolazna stanja naše svjesne aktivnosti i čiste znanstvene postavke.35

Takvi nam umjetni svijetovi uglavnom nestaju iz pamćenja bez ikakva traga. Međutim, kad se mase oduševe, tada možemo načiniti prikaz društvenog mita.

Kad mitovi, koji su se mnogo mijenjali tokom vremena, ne podržavaju vjeru u slavu, koju je Renan toliko hvalio, nju se ubrzo može pronaći još jedino u junačkim pjesmama. Gra­đanin grčkih republika, rimski legionar, vojnik u oslobodila­čkim ratovima, renesansni umjetnik, svaki je od njih slavu drukčije zamišljao. Renan se žali što je »Zbog ograničenih po­gleda na povijest, koji danas sve više prevladavaju, vjera u slavu u opasnosti. Malo se ljudi, kaže on, trudi da nešto učini, misleći pri tome na vječnost. . . Svi bismo htjeli uživati u slavi, ali, kako je žanjemo zelenu za života, nećemo je brati zrelu nakon smrti«.36 Čini mi se da bi trebalo reći da ograni­čeni pogledi na povijest nisu uzrok nego posljedica. Oni pro­izlaze iz slabljenja herojskih mitova, koji su bili toliko omiljeli

34 Ed. Le Roy, »Dogme et Critique«, str. 230.35 Lako je razabrati zbog čega je nastao sofizam: svijet u kojem

živimo može biti i stvarni svijet u kojem živimo i onaj koji smo izmislili za našu aktivnost.

»• Renan, op. cit. svezak IV, str. 329.

23

početkom X IX stoljeća. Vjera u slavu je nestajala, a organi- čeni pogledi na povijest počeli su prevladavati, čim su se mi­tovi počeli gubiti.37

Možemo beskrajno dugo govoriti o revoltu a da ipak ne potaknemo ni najmanji revolucionarni pokret, sve dok nema mitova koje bi mase prihvatile. Upravo je zbog toga važnost generalnog štrajka tako velika i upravo zbog toga ga socijalisti koji se boje revolucije toliko mrze. Oni ulažu sve napore kako bi uništili vjeru radnika koji se pripremaju na revoluciju. Da bi u tome uspjeli, pokušavaju ismijati ideju generalnog štrajka, jer samo ona može imati pokretačku snagu. Jedno od značaj­nih sredstava kojima se služe sastoji se u tome da generalni štrajk prikazuju kao utopiju. To im prilično lako polazi za rukom jer u mitovima obično ima dosta utopističkih eleme­nata.

Današnji su revolucionarni mitovi gotovo posve čisti. Oni omogućuju da se shvate djelatnost, osjećaji i ideje narodnih masa, koje se pripremaju za odlučnu borbu. To nisu nikakvi opisi stvari, nego izrazi htijenja. Utopija je, naprotiv, rezultat intelektualnog rada. Ona je djelo teoretičara koji, nakon što su promatrali činjenice i o njima raspravljali, pokušavaju na­činiti model s kojim bi mogli usporediti postojeća društva kako bi izmjerili njihove dobre i loše strane.38 To je sklop zamišljenih ustanova koje dovoljno sliče stvarnim instituci­jama da bi jurist o njima mogao stvarati zaključke. Također je to rasklopiva konstrukcija čiji su dijelovi tako načinjeni da se (zahvaljujući raznim mogućnostima njihova podešava­nja) mogu upotrijebiti u budućem zakonodavstvu. — Dok naši današnji mitovi potiču ljude na borbu u kojoj će uništiti ono što postoji, utopija duhove uvijek upravlja prema reformama koje se mogu provesti komadanjem sistema. Nije, dakle, ništa

37 »Odobravanje, kaže Newman, koliko god bilo snažno i združeno s najživljim slikama, upravo zbog toga i nije djelotvorno. Precizno re­čeno, mašta ne pokreće na akciju. To čine nada ili strah, ljubav ili mržnja, želje, strasti, egoistični impulsi, naš ja. Jedina je uloga mašte da pokrene pokretačke sile, a ona to čini ukazujući nam na dovoljno značajne predmete.« (Op. cit. str. 69.) Vidi se da se taj slavni mislilac drži veoma blizu teorije o mitovima. Uostalom, Newmana se ne može čitati, a da čovjek ne bude iznenađen sličnostima između njegove i Bergsonove misli. Ljudi koji vole povezivati povijest ideja i etničke tradicije, primijetit će da je Newman židovskog porijekla.

зв očito je da u tu vrstu misli spadaju i grčke filozofije, koje su željele donositi zaključke o moralu, a da pri tome ne prihvate običaje koje je u Atenu uvela povijesna sila.

24

čudno što su toliki utopisti postali vješti državnici kad su ste­kli veće iskustvo u političkom životu. — Mit se ne može opo­vrgnuti, jer je identičan s uvjerenjima neke grupe, jer pred­stavlja izraz tih uvjerenja u govoru kretanja i jer ga se, zbog toga, ne može rastaviti na dijelove koji bi se mogli primijeniti na planu historijske deskripcije. O utopiji se, naprotiv, može raspravljati kao o svakoj društvenoj konstituciji. Automatsko kretanje koje ona pretpostavlja možemo usporediti s kreta­njem koje je utvrđeno tokom povijesti, pa na taj način mo­žemo odrediti njegovu vjerojatnost. Možemo je oboriti ako dokažemo da je ekonomija, na čijim osnovana počiva, nespo­jiva s potrebama stvarne proizvodnje.

Liberalna politička ekonomija jedan je od najboljih pri­mjera utopije koji se može navesti. Ona pretpostavlja društvo u kojem će se sve svoditi na trgovačke oblike, po zakonu naj­potpunije konkurencije. Danas se priznaje da bi takvo idealno društvo bilo jednako teško ostvariti kao i Platonovo. Međutim, današnji su značajni ministri stekli slavu trudeći se da uvedu nešto od te trgovačke slobode u industrijsko zakonodavstvo.

To je bio primjer utopije bez primjesa ikakvog mita. U povijesti francuske demokracije nalazimo značajan spoj uto­pija i mitova. Teorije kojima su se inspirali autori naših prvih ustava danas smatramo teško ostvarivim, a često im želimo osporiti i onu vrijednost koja im se dugo priznavala: vrijednost uzora koji bi zakonodavci, magistrati i administra­tori stalno trebali imati pred očima, kako bi ljudima osigurali malo pravde. S tim su se utopijama spleli mitovi koji su pred­stavljali borbu protiv starog režima. Sve dok su se oni održa­vali, napadi na liberalne utopije nisu davali nikakvog rezul­tata. Mit je štitio utopiju s kojom je bio pomiješan.

Socijalizam je dugo bio obična utopija. Marksisti su s pra­vom zahtijevali da se njihovom učitelju oda priznanje što je promijenio takvu situaciju. Socijalizam služi za pripremanje masa, zaposlenih u krupnoj industriji, koje žele ukinuti državui vlasništvo. Od sada više nećemo istraživati puteve kojima bi ljudi trebali doći do buduće sreće. Sve se svodi na revo­lucionarno školovanje proletarijata. Na žalost, Marx nije imao mogućnosti da vidi činjenice koje su nama veoma bliske. Mi znamo mnogo bolje od njega što su štrajkovi, jer smo ozbiljne ekonomske konflikte mogli promatrati u svoj njihovoj važ­nosti i trajanju. Mit o generalnom štrajku postao je popularani čvrsto se ugnijezdio u mozgovima. Pojam nasilja za nas ima drukčije značenje nego što ga je nekad imao za Магха. Mo­

25

žemo, dakle, nadopuniti njegovo učenje, umjesto da tumačimo tekstove, kao što su dugo činili njegovi nesretni učenici.

Utopija će potpuno nestati iz socijalizma. Njemu nije po­trebno da pokušava organizirati rad, jer to čini kapitalizam. Uostalom, mislim da sam pokazao da generalni štrajk sadrži osjećaje toliko bliske onima koji su potrebni da bi osigurali proizvodnju u sistemu s veoma naprednom industrijom, da re­volucionarna izobrazba može postati također i proizvođačkom.

Na području mitova zaklonjeni smo od svakog napada. To je mnoge ljude navelo da tvrde kako je socijalizam neka vrsta religije. Ljudi su, zapravo, već dosta dugo iznenađeni time što religiozna uvjerenja ne podliježu nikakvoj kritici. Zbog toga su došli na misao da je religija sve ono što je, navodno, iznad znanosti. Kršćanstvo danas manje naginje dogmatizmu, a više kršćanskom životu, tj. moralnoj obnovi koja bi sasvim trebala prožeti srca. Na osnovi toga stvorili su zaključak o novoj sličnosti između religije i revolucionarnog socijalizma, čiji je cilj izobrazba, priprema, pa čak i obnova jedinke, s obzi­rom na njen gigantski zadatak. Međutim, Bergsonove su nas teorije naučile da područje duboke svijesti ne zauzima samo religija. I revolucionarni mitovi u njoj zauzimaju svoje mjesto. Mislim da se argumenti koje Yves Guyot iznosi protiv socija­lizma, nazivajući ga religijom, zasnivaju na nepotpunom po­znavanju nove psihologije.

Renan je bio veoma iznenađen kad je ustanovio da se so­cijaliste ne može obeshrabriti: »Nakon svakog propalog po­kušaja oni ponovno započinju. Nisu našli rješenje, ali naći će ga. Nikad i ne pomišljaju da rješenje ne postoji i u tome je njihova snaga.«39 Renanovo je objašnjenje površno, jer on so­cijalizam smatra utopijom, tj. tvorevinom koju se može uspo­rediti s ispitanim činjenicama. Način na koji objašnjava raz­loge zbog kojih samopouzdanje ne opada usprkos propalim pokušajima nije nimalo na mjestu. Međutim, uz utopije je uvijek bilo i mitova koji su mogli radnike navesti na revolt. Ti su se mitovi dugo zasnivali na legendama revolucije i oču­vali su svu svoju vrijednost sve dok te legende nisu propale. Danas je samopouzdanje socijalista mnogo veće nego nekad, jer mit o generalnom štrajku prožima svaki uistinu radnički pokret. Neuspjeh ne može naškoditi socijalizmu, otkako je on postao pripremni rad. Ako doživi neuspjeh, to je znak da se mora još bolje pripremiti. Tada se treba baciti na posao s još

s» Renan, op. cit., svezak III, str. 497.

26

više hrabrosti, upornosti i samopouzdanja nego prije. Radna praksa je naučila radnike da se samo strpljivim učenjem može postati pravi radnik. To je ujedno i jedini način da se postane pravi revolucionar.40

VRadovi mojih prijatelja naišli su kod socijalista koji se bave

politikom samo na prezir, ali su ih zato svi oni koji nemaju parlamentarnih predrasuda dočekali sa simpatijom. Ne može se ni posumnjati u to da mi stvaramo neku intelektualnu in­dustriju i ogorčava nas kad nas žele poistovjetiti s intelektual­cima, jer je eksploatacija mišljenja upravo njihova profesija. Stari, iskusni demokrati ne mogu shvatiti da netko, i bez po­tajne namjere da zavlada radničkom klasom, ulaže toliko truda u posao. Međutim, mi i ne možemo drugačije postupati.

Svaki tvorac utopije, kojoj je cilj da usreći čovječanstvo, rado si prisvaja pravo vlasništva nad svojim pronalaskom i smatra sebe najkompetentnijim da odlučuje o primjeni svog sistema. Činilo bi mu se nevjerojatnim da mu njegovo djelo ne pribavi i državnu službu. Ali mi, koji nismo nikada ništa iz­mislili, tvrdimo da se ništa i ne može izmisliti: ograničavamo se na to da priznamo historijski značaj pojma generalnog štrajka i nastojimo pokazati da iz borbe koju vode revolucio­narni sindikati protiv patronata i države, može proizaći nova kultura. Naša je najveća originalnost u tvrdnji da se proleta­rijat može osloboditi i bez učenja profesionalne buržoaske in­teligencije. Stoga smo prisiljeni da danas smatramo bitnim one pojave koje su nekad smatrane nevažnim, jer one najviše mogu pomoći revolucionarnom proletarijatu koji svoja prva znanja stječe u borbi. No, mi ne možemo imati neposrednog utjecaja na takav obrazovni rad.

Naša se uloga može pokazati korisnom samo ako se ogra­ničimo na to da negiramo buržoasko mišljenje i da na taj način upozorimo proletarijat na mogući prodor ideja ili mo­rala neprijateljske klase.

Ljudi koji imaju samo osnovno obrazovanje uglavnom praz­novjerno obožavaju knjige i olako pripisuju genijalnost onima

4o izuzetno je važno paziti na sličnosti između revolucionarnog duha1 onog koji odgovara proizvođačkom moralu. Na značajne sličnosti upozorio sam na kraju knjige, ali sigurno postoje još mnoge druge koje tek treba otkriti.

27

koji su u središtu pažnje pismenog svijeta. Zamišljaju da bi mogli neizmjerno mnogo naučiti od autora čije se ime često pohvalno citira u novinama. S posebnim poštovanjem slušaju komentare pobjednika na natjecanjima. Nije se lako boriti protiv takvih predrasuda, ali ta je borba od najveće koristi. Za nas je ta dužnost najvažnija od svega i možemo je uspješno izvršiti, a da nikad ne preuzmemo upravljanje nad radničkim svijetom. Ne želimo da se proletarijatu dogodi isto što se do­godilo Germanima kad su osvojili rimsko carstvo: Postiđeni zbog svog barbarstva, postali su učenici retora kasnog rimskog carstva — nisu se baš mogli pohvaliti takvom civiliziranošću!

Tokom svog života dotakao sam se mnogih tema koje nisu bile tijesno povezane sa specijalnošću socijalističkog pisca. Želio sam svojim čitaocima pokazati kako znanost, čije pre- divne rezultate buržoazija hvali s tolikom upornošću, nije baš tako egzaktna kako to tvrde oni koji od nje žive i da, često, promatranje pojava u socijalističkom svijetu može filozofima pružiti više objašnjenja nego i najznanstveniji radovi. Ne vje­rujem da je moj rad uzaludan, jer pridonosi rušenju ugleda buržoaske kulture, ugleda koji je sve do danas priječio da se princip klasne borbe potpuno razvije.

U posljednjem poglavlju knjige rekao sam da je umjetnost anticipacija onakvog načina rada kakav će se razviti u visoko- proizvodnom društvenom uređenju. Te su ideje, izgleda, pot­puno krivo shvatili neki moji kritičari koji su mislili da je socijalističko rješenje za mene estetsko obrazovanje proleta­rijata, koji bi na taj način postao učenikom modernih umjet­nika. To bi s moje strane zaista bio izuzetan paradoks, jer je umjetnost, kakvu danas poznajemo, samo ostatak što nam ga je ostavilo aristokratsko društvo, ostatak koji je buržoazija osim toga još i iskvarila. Po mišljenju najvećih umova samo još bliži kontakt s obrtnicima može suvremenoj umjetnosti pružiti novu snagu, jer akademska je umjetnost uništila naj­veće genije, a da se nije ni približila onom što su stvorile ge­neracije obrtnika. Govoreći o anticipaciji uopće nisam imao na umu takvu vrstu oponašanja: htio sam samo upozoriti na analogije u umjetnosti (kad se njome bave njeni najbolji pred­stavnici i u njenim najboljim razdobljima) koje mogu pokazati kakve će biti osobine budućih radnika. Ni izdaleka nisam po­mišljao na to da bi škole likovnih umjetnosti proletarijatu mogle pružiti neko obrazovanje, jer smatram da se proizvo­đački moral ne zasniva na estetskom obrazovanju čiji je no­

28

silac buržoazija, nego na osjećajima koji se rađaju kod radnika zato što vode borbu protiv svojih gospodara.

Ova nas zapažanja navode na priznanje da postoji golema razlika između nove škole i anarhizma koji već dvadesetak godina cvjeta u Parizu. Buržoazija se daleko manje divila svojim književnicima i umjetnicima nego anarhisti tog vre­mena. Njihov je entuzijazam za autore čija je slava bila više nego kratka vijeka, bio veći od entuzijazma što su ga u pro­šlosti učenici osjećali prema najvećim majstorima. Stoga se i ne treba čuditi što su romanopisci i pjesnici, silno polaskani, za uzvrat prema anarhistima ispoljavali simpatiju koja često zna začuditi ljude koji ne znaju kolika je uloga samoljublja u umjetničkom svijetu.

Takav je anarhizam, dakle, intelektualno bio posve bur- žoaski što su mu gedisti neprestano i predbacivali. Tvrdili su da su njihovi protivnici, koliko god su se proglašavali zakletim neprijateljima prošlosti, i dalje ostali poslušni učenici te pro­klete prošlosti, a da, osim toga, ništa ne može proizaći samo iz rječitih raspravljanja o revoltu, te da se povijesni tok ne može promijeniti literaturom. Anarhisti su u svojim odgovorima dokazivali da njihovi protivnici idu putem koji uopće ne vodi revoluciji. Učešće socijalista u političkim borbama, tvrdili su, mora se očitovati u manje-više radikalnim reformama, a ne u revolucionarnim formulama. Iskustvo je ubrzo pokazalo da su u tome anarhisti bili u pravu, jer su već samim ulaskom u buržoaske institucije revolucionari doživljavali preobrazbu i prihvaćali duh tih institucija. Svi poslanici kažu da nitko nije sličniji predstavniku buržoazije od proleterskog predstavnika.

Mnogi su se anarhisti na kraju ipak umorili od čitanja uvijek istih veličanstvenih prokletstava uperenih protiv kapi­talističkog društvenog uređenja i počeli su tražiti put koji zaista vodi revolucionarnom djelovanju. Pristupili su sindika­tima koji su, zahvaljujući žestokim štrajkovima, manje-više uspješno vodili socijalni rat o kojem se toliko pričalo. Po­vjesničari će jednog dana govoriti o ulasku anarhista u sindi­kate kao o jednom od najvećih događaja našeg vremena, a tada će i imenu mog jadnog prijatelja Femanda Pelloutiera biti odano zasluženo priznanje.41

« Mislim da je Léon de Seilhac prvi pravilno procijenio visoke kva­litete Femanda Pelloutiera. (»Les congrès ouvriers en France«, str. 272).

29

Anarhistički pisci koji su ostali vjerni svojoj revolucionar­noj literaturi nisu baš odviše blagonaklono gledali na prelazak svojih prijatelja u sindikate. Njihov stav samo pokazuje da su postupci anarhista, koji su postali sindikalisti, uistinu bili originalni i da se nisu zasnivali na primjeni teorija stvorenih na filozofskim kružocima. Radnici su od njih u prvome redu naučili da ne moraju crvenjeti zbog nasilja. Do tada su se u socijalističkim krugovima pokušavale pronaći olakotne okol­nosti, ili čak isprika, za nasilja štrajkaša. Novi su članovi sin­dikata na nasilje gledali kao na normalnu pojavu u borbi, pa je iz takvog shvaćanja i proizašlo napuštanje tredjunionisti- čkih tendencija. To je shvaćanje bilo izraz njihova revolucio­narnog temperamenta i bilo bi sasvim pogrešno pretpostaviti da su ti bivši anarhisti u radnička udruženja unijeli ideje koje su u biti bile propagandističke.

Revolucionarni sindikalizam nije, prema tome, kao što to mnogi vjeruju, prvi još nejasno izražen, oblik radničkog po­kreta koji će se s vremenom osloboditi te svoje mladenačke zablude. On je, naprotiv, rezultat pozitivnih nastojanja ljudi koji su željeli spriječiti skretanje prema buržoaskim shvaća­njima. Mogli bismo ga stoga usporediti s reformom, koja je htjela spriječiti da humanizam utječe na kršćanstvo. Kao i re­forma, i revolucionarni bi se sindikalizam mogao izjaloviti ako izgubi, kao što je i reforma izgubila svoj prvobitni smisao. Upravo u tome i leži značenje istraživanja o proleterskom nasilju.

15. srpnja 1907.

30

Prvo poglavljeKLASNA BORBA I NASILJE

i

Svi se žale da su rasprave o socijalizmu često vrlo nejasne. A nejasne su uglavnom stoga što se današnji socijalistički pu­blicisti služe terminologijom kojom ne mogu općenitije izra­ziti svoje ideje. Najugledniji među ljudima koji se nazivaju reformisti ne žele, čini se, uopće zaboraviti neke fraze koje su dugo služile kao etiketa za određivanje socijalističke litera­ture. Kad je Bemstein, uvidjevši veliko proturječje između jezika socijaldemokracije i prave prirode njene aktivnosti, po­zvao svoje njemačke drugove da smognu hrabrost i pokažu se onakvima kakvi doista jesu42 te da ponovno ispitaju dok­trinu koja je postala lažna, izazvao je sveopću poviku nego­dovanja. A reformisti su se pokazali ne tako upornim brani­teljima starih formula. Sjećam se da sam čuo kako ugledni francuski socijalisti smatraju lakšim da prihvate Millerandovu taktiku od Bemsteinovih teza.

Ta idolatrija riječi ima veliku ulogu u povijesti svake ideo­logije. Veliko se zlo nanosi socijalizmu kada se ljudi koji su se potpuno udaljili od Marxove misli trude da očuvaju marksi­stički jezik. Termin »klasna borba« upotrebljava se tamo gdje treba i ne treba; dok mu se ne prida potpuno točno značenje, trebat će se okaniti davanja smislenog prikaza socijalizma.

A. Klasna je borba za većinu princip socijalističke taktike. Time se želi kazati da socijalistička partija zasniva svoje iz­borne uspjehe na neprijateljstvima interesa zaoštrenih između nekih grupa, i da će se ona, prema potrebi, pobrinuti da ih još više zaoštri. Kandidati će tražiti od najbrojnije i najsiromaš­

42 Bemstein se žali na fiškalsko nadmudrivanje i snoibovsko držanje ftto vlada u socijaldemokraciji. (»Socialisme théorique et socialdémo- cratie pratique«, franc, prijev. str. 277). Te Schillerove riječi on upućuje Hocljaldemokraciji: »Neka se dakle usudi izgledati ono što jest.« (utr. 238)

31

nije klase da se smatra jednim društvom, a sebe će ponuditi da budu zastupnici tog društva. Zahvaljujući utjecaju što im omogućuje njihovo zvanje predstavnika, radit će na pobolj­šanju sudbine obespravljenih. Na taj način nismo daleko od onog što se događalo u starim grčkim gradovima: parlamen­tarni socijalisti vrlo su nalik demagozima koji su stalno zahti­jevali ukidanje dugova, raspodjelu zemlje, bogatima su na­metali sva javna davanja i izmišljali urote ne bi li velika bo­gatstva bila konfiscirana. »U demokracijama u kojima svjetina može neograničeno nametati zakon, kaže Aristotel, demagozi svojim stalnim napadima na bogataše uvijek dijele državu na dva tabora. . . Oligarsi ne bi trebali polagati prisege nalik današnjima. Evo naime jedne prisege koju oligarsi polažu u nekim državama: Bit ću stalni zločinac narodu i činit ću mu svako zlo koje ću moći.«43 To je doista borba između dviju klasa, okarakterizirana na najbolji mogući način. No, čini mi se besmislenim prihvatiti da je Marx tako shvatio borbu koja je za njega bila bit socijalizma.

Mislim da su tvorci francuskog zakona od 11. kolovoza 1848. imali na umu ta klasična sjećanja kad su propisali kaznu za one koji bi pokušali, govorima ili novinskim člancima, »reme­titi javni mir, potičući građane na uzajamni prezir i mržnju«. Upravo se završila strašna pobuna u mjesecu lipnju, i svi su bili uvjereni da će pobjeda pariških radnika dovesti, ako već ne do uspostave komunizma, onda barem do znatnih potraži­vanja od bogatih u korist siromašnih. Otežavajući širenje dokt­rina mržnje koje bi mogle podići proletere na buržoaziju, mislilo se da više neće biti građanskih ratova.

Parlamentarni socijalisti danas više ne misle na pobunu. A to što još ponekad govore o njoj, samo je zato da bi se pra­vili važni. Poučavaju da je glasački listić zamijenio pušku; ali način na koji se osvaja vlast može se promijeniti a da osjećaji ostanu isti. Čini se da je literatura o izborima inspi­rirana najčišćim demagoškim doktrinama: socijalizam se ob­raća svim nezadovoljnicima ne hajući za njihovo mjesto u svijetu proizvodnje. U jednom društvu koje je tako složeno poput našeg i koje je toliko podložno ekonomskim preobra­žajima, velik je broj nezadovoljnika u svim klasama — socija­liste se često može susresti tamo gdje bi im se najmanje na­dalo. Parlamentarni socijalizam govori toliko jezika koliko ima vrsta štićenika. Obraća se radnicima, sitnim poslodavcima,

« Aristotel, »Politika«, knjiga VII, poglavlje VII, 19.

32

seljacima. Usprkos Engelsu, bavi se i zakupnicima;44 čas je rodoljub, čas napada vojsku. Ne može ga zaustaviti nikakva prepreka — jer je iskustvo pokazalo da se mogu, za vrijeme jedne izborne kampanje, sakupiti snage koje bi zapravo prema marksističkim koncepcijama trebale biti antagonističke. Uosta­lom zar jedan poslanik ne može činiti usluge biračima bez ob­zira na njihovo imovinsko stanje?

Izraz »proleter« na kraju je postao sinonim za potlačen, a potlačenih ima u svim klasama:45 njemački su socijalisti bili krajnje zainteresirani za avanturu Koburške princeze.48 Jedan od naših najistaknutijih reformista, Henri Turot, dugo vre­mena urednik »Petite République«47 i gradski savjetnik u Pa­rizu, napisao je knjigu o »proleterima ljubavi«: tako on naziva prostitutke najnižeg sloja. Ako jednog dana žene dobiju pravo glasa, morat će vjerojatno sastaviti popis zahtjeva tog speci­jalnog proletarijata.

B. Taktika borbe klasa malo je dezorijentirala današnju de­mokraciju u Francuskoj. To objašnjava zašto se parlamentarni socijalizam ne može stopiti s ostalim partijama krajnje ljevice.

Da bi se mogli razumjeti razlozi takve situacije, potrebno je prisjetiti se velike uloge revolucionarnih ratova u našoj povijesti. Znatan broj naših političkih ideja proizlazi iz rata. Rat pretpostavlja jedinstvo nacionalnih snaga pred neprija­teljem — naši francuski povjesničari nemilosrdno su prikazi­vali ustanke koji su ometali obranu domovine. Čini se da je naša demokracija okrutnija prema pobunjenicima nego što su bile monarhije. Vandejce još uvijek svakodnevno optužuju kao sramotne izdajice. Svi članci koje je Clemenceau objavio kako bi suzbio Hervéove ideje, inspirirani su najčišćom revolucio-

« Engels, »Agrarno pitanje i socijalizam«. »Kritika programa fran­cuske radničke partije«, prevedena u »Mouvement socialiste«, 15.1isto- pada 1900, str. 453. U više su navrata navedeni socijalistički kandidati koji su imali jedne plakate za grad, a druge za selo.

45 Kako ih je smetao monopol mjenjača, neovlašteni posrednici na Burzi postali su financijski proleteri. Među njima ih je veliki broj Jaurèsovih obožavalaca.

4« Socijalistički poslanik Sudekum, najelegantniji čovjek Berlina, odigrao je veliku ulogu u otmici Koburške princeze. Nadajmo se da nije imao financijskih interesa u toj aferi. U to je doba u Berlinu predsta­vljao Jaurèsove novine.

47 H. Turot je dosta dugo bio urednik nacionalističkih novina»Eclair«, a istovremeno i časopisa »Petite République«. Kad je Judet postao direktor »Eclaira« otpustio je svog socijalističkog suradnika.

3 Revolucija i nasilje 33

namom tradicijom, što potvrđuje i on sam: »Ostajem i ostat ću pri starinskom patriotizmu naših otaca Revolucije«, i ruga se ljudima koji žele »obustaviti međunarodne ratove kako bi- $mo se u miru, mnogih predati, dražima građanskog rata.« (»Aurore«, 12. svibnja 1905.)

Republikanci u Francuskoj dosta su dugo negirali klasnu borbu. Toliko su se grozili buna da nisu htjeli sagledati činje­nice. Rasuđujući samo s apstraktnog stanovišta Deklaracije o pravima čovjeka, govorili su kako je zakonodavstvo od 1789. bilo stvoreno da izbriše svaku klasnu razliku u pravima. Zbog toga su se i protivili nacrtima socijalnog zakonodavstva koji su gotovo uvijek ponovno uvodili pojam klase i razlikovali među građanima grupe nesposobne da se služe slobodom. »Re­volucija je vjerovala da je ukinula klase«, pisao je sjetno Jo­seph Reinach, u »Le Matin« 19. travnja 1895; one se ponovno rađaju pod svakim našim korakom . . . Moramo biti svjesni tog ofenzivnog ponavljanja prošlosti, ali ne smijemo se s tim pomiriti — protiv toga se treba boriti.48

Izborno je iskustvo navelo mnoge republikance da priznaju kako su socijalisti postizali velike upjehe služeći se strastima ljubomore, razočaranja ili mržnje koje postoje u svijetu. Otada zapažaju borbu klasa, a mnogi su prihvatili žargon parlamen­tarnih socijalista: tako je rođena partija koju nazivaju radi- kalno-socijalistička. Clemenceau čak tvrdi da poznaje umje­rene koji su preko noći postali socijalisti: »Socijalisti koje znam49, u Francuskoj, sjajni su radikali koji misle da društvene reforme ne napreduju kako bi to oni htjeli i da je dobra tak­tika tražiti puno kako bi se dobilo malo. Koliko bih imena i tajnih priznanja mogao citirati da potvrdim ono što govorim! Ali to je sasvim nepotrebno, jer to nije nikakva tajna.« (»Aurore«, 14. kolovoza 1905.)

Léon Bourgeois — koji nije htio potpuno biti rob nove mode, i koji je možda zbog toga napustio Dom poslanika i ušao u Senat — rekao je na kongresu svoje partije u srpnju 1905: »Klasna borba je jedna činjenica, ali okrutna činjenica. Ne vjerujem da će se rješenje problema naći u njenom pro- duživanju. Mislim da će se to prije postići njenim ukinućem, i to tako da se svi ljudi smatraju udruženi na istom djelu.« Riječ je dakle o tome da se zakonodavnim putem stvori dru­

48 J. Reinach, »Démagogues et socialistes«, str. 198.4» Clemenceau vrlo dobro i već dugo poznaje sve socijaliste iz

parlamenta.

34

štveni mir, pokazujući siromašnima da je poboljšanje njihove sudbine najveća briga vlade i prisiljavajući na potrebne žrtve ljude čije je bogatstvo ocijenjeno prevelikim za sklad među klasama.

Kapitalističko društvo je toliko bogato i budućnost mu se čini toliko optimistička da bez previše žaljenja podnosi strašne troškove. U Americi se političari besramno razbacuju velikim porezima, u Evropi ratne pripreme svakim danom proždiru sve veće svote.50 Društveni se mir lako može kupiti pomoću neznatnih napora.51 Iskustvo pokazuje da nije teško otimati od buržoazije, samo ako je se malo pritisne i prestraši revo­lucijom: budućnost će pripasti onoj partiji koja će znati naj- smionije upravljati revolucionarnim duhom, a to je ono što radikalna partija upravo počinje shvaćati. No koliko god vješti bili njezini klaunovi, teško će joj biti naći takve koji će isto tako dobro moći opsjeniti krupne židovske bankare poput Jaurèsa i njegovih prijatelja.

C. Sindikalna organizacija daje treću vrijednost klasnoj borbi. U svakoj industrijskoj grani poslodavci i radnici su antagonističke grupe koje stalno raspravljaju, pregovaraju i sastavljaju sporazume. Socijalizam donosi svoju terminologiju socijalne borbe i time komplicira nesuglasice koje su mogle ostati sasvim privatnog karaktera. Društveni ekskluzivizam, koji toliko naliči mjesnom ili rasnom duhu, na taj je način učvršćen, a oni koji ga predstavljaju često si zamišljaju da iz­vršavaju višu zadaću i da stvaraju izvrstan socijalizam.

Zna se da su parničari, stranci u jednom gradu, obično izloženi lošijim postupcima sudaca trgovačkih sudova koji tamo zasijedaju i koji pokušavaju dati za pravo svojim kole­gama. Željezničke kompanije plaćaju goleme cijene za terene čiju vrijednost određuju porotnici izabrani među vlasnicima zemlje. Vidio sam kako suci pomirbenog suda za ribarstvo

50 Na konferenciji u Haagu, njemački je poslanik izjavio da njegova zemlja lako podnosi troškove oružanog mira. Léon Bourgeois ga je po­držao rekavši da Francuska podnosi »tako lagano obaveze u ljudstvu1 financijama koje narodna obrana nameće svojim građanima«. Ch. (luieysse, koji citira te govore, misli da je car tražio ograničenje vojnih l.roškova, jer Rusija još nije dovoljno bogata da bi se mogla uspore­đivati s velikim kapitalističkim zemljama. (»La France et la paix armée«, str. 45.)

si Zato je Briand 9. lipnja 1907. rekao svojim biračima u Saint-Etien- neu da se republika sveto obavezala radnicima u vezi s njihovim miro­vinama.

35

obasipaju globama talijanske mornare koji su im došli konku­rirati, zbog tobožnjih prekršaja, na temelju starih sporazuma.— Mnogi su radnici također voljni prihvatiti da u svakoj ne­suglasici s poslodavcem radnik predstavlja moral i pravo: čuo sam kako je jedan sekretar sindikata, toliko fanatičan refor­mist da je negirao govornički talent Guesdea, izjavio da nitko nema takav osjećaj za klasu kao on — zato što je rezonirao tako kako sam naveo — a zaključio je rekavši da revolucio­nari nemaju monopol pravilne koncepcije klasne borbe.

Razumljivo je da su mnogi smatrali da taj korporativni duh nije ništa bolji od lokalnog, pa su htjeli da on nestane. Zbog toga su pribjegli istim postupcima koji su toliko ublažili ljubomoru među provincijama u Francuskoj. Sira kultura i posjete ljudi iz ostalih regija brzo suzbiju provincijalizam: zar se ne bi moglo postići da nestane korporativni osjećaj nagova­ranjem važnih ljudi iz sindikata da se često susreću s poslo­davcima, i pružajući im priliku da učestvuju u raspravama općeg karaktera u mješovitim komisijama? — Iskustvo je po­kazalo da je to moguće.

II

Uloženim naporima u suzbijanju uzroka neprijateljstava ko­ja postoje u modemom društvu svakako su postignuti rezultati— premda su se pomiritelji prevarili u dometu svojih akcija. Pokazujući nekim funkcionarima iz sindikata da u buržoaziji ljudi nisu tako strašni kako su oni vjerovali, ponašajući se vrlo pristojno prema njima u komisijama osnovanim u mini­starstvima ili u »Musée Social« i uvjeravajući ih da postoji prirodna i republikanska ravnopravnost, mogli su se promi­jeniti stavovi nekih starih revolucionara.52 Velika je zbrka unijeta u duh radničke klase nakon što su neki od njenih sta­rih vođa promijenili pravac. Kod većeg broja socijalista velika je malodušnost zamijenila bivši entuzijazam. Mnogi su se rad­nici upitali hoće И sindikalna organizacija postati vrsta poli­tike, što bi bio jedan od načina da uspije.

52 Malo toga novoga ima u pogledu društvenih lakrdija. Već je Aristo­tel dao pravila društvenog mira: on kaže da »bi demagozi svojim besje­dama trebah davati dojam da se bave samo interesima bogatih, a tako­đer bi u oligarhijama vlada morala ostavljati dojam da ima na umu samo interese naroda«. (Lo. cit.) To je tekst što bi ga trebalo napisati na vratima ureda Uprajve rada.

36

Međutim, istovremeno s odigravanjem tih promjena, koje su ispunjale radošću pomiritelje, ponovno se počeo pojavljivati revolucionarni duh u znatnom dijelu proletarijata. Moglo se primijetiti da su se sukobi zaoštrili više nego prije, otkada su republikanska vlada i filantropi sebi postavili zadatak da iskorijene socijalizam razvijajući socijalno zakonodavstvo i ublažujući poslodavačke otpore u štrajkovima.53 To se često objašnjava mišljenjem da tu postoji samo jedna nezgoda koja se može pripisati bivšim metodama. Ljudi se vole zanositi nadom da će se sve dobro odvijati kada industrijalci bolje shvate običaje društvenog mira.54 Mislim da, naprotiv, prisu­stvujemo pojavi koja sasvim prirodno proizlazi iz istih uvjeta u kojima se odvija to tobožnje pomirenje.

Moram odmah napomenuti da se teorije i ponašanje pomi­ri telj a zasnivaju na pojmu obveze, a obveza je nešto sasvim neodređeno — dok pravo traži precizna određenja. Ta razlika nastaje zato što pravo nalazi svoju istinsku osnovu u ekono­miji proizvodnje, a obveza počiva na osjećajima odricanja, dobrote i požrtvovanja; a tko će moći procijeniti je li se onaj koji se pokorava obvezi dovoljno odricao, bio dovoljno dobar i požrtvovan? Kršćanin je uvjeren da nikada neće uspjeti uči­niti sve što mu nalaže Evanđelje: kad je oslobođen svake eko­nomske veze (u samostanu) on izmišlja sve moguće pobožne obveze kako bi svoj život što više približio Kristovom, koji je toliko volio ljude da je pristao na sramnu sudbinu ne bi li ih otkupio.

U ekonomskom svijetu svatko ograničava svoju obvezu to­liko koliko mu se čini odbojnim napustiti neke profite. Ako poslodavac uvijek smatra da je potpuno ispunio svoju zadaću, radnik će biti suprotnog mišljenja, i ništa ih neće moći razu­vjeriti: prvi će vjerovati da se ponio junački, a drugi će to tobožnje junaštvo smatrati sramnom eksploatacijom.

Prema mišljenju naših glavešina od dužnosti, radni ugovor nije prodaja. Ništa nije jednostavnije od prodaje: nitko se ne trudi da sazna tko može urazumiti trgovca ili kupca kada se oni ne mogu složiti oko cijene sira. Kupac odlazi tamo gdje će moći kupiti po najnižoj cijeni, a trgovac je prisiljen promi­

Cf. G. Sorel, »Insegnamenti sociali«, str. 343.и U svom govoru 11. svibnja 1907. Jaurès je rekao da nigdje nije

bilo toliko nasilja kao u Engleskoj, za sve vrijeme dok su poslodavci i vlada odbijali da prihvate sindikate. »Oni su popustili. To je sada .snažna i čvrsta akcija, ali legalna, odlučna i razumna.«

37

jeniti cijene kada ga klijentela napusti. No sasvim je nešto drugo kada dođe do štrajka: dobre duše u zemlji, napredni ljudi i prijatelji Republike, tada počinju raspravljati o tome koja je od dviju strana u pravu; biti u pravu znači ispuniti svu svoju društvenu zadaću. Le Play je dao mnogo savjeta o načinu organiziranja rada, kako bi se dobro ispunila obveza. Ali nije mogao točno razgraničiti obveze jednih i drugih. Sve je prepuštao taktičnosti pojedinaca, točnom osjećaju za rang u društvu, razumnoj procjeni pravnih radnikovih potreba od strane poslodavaca.55

Poslodavci obično prihvaćaju rasprave na tu temu. Na pot­raživanja radnika odgovaraju da su već dosegli granicu ustu­paka koje im oni mogu odobriti — a filantropi se pitaju ne bi li prodajne cijene mogle dopustiti da se još malo povise plaće. Takva rasprava pretpostavlja da se zna dokle bi trebala ići društvena obveza i koja bi trebala biti visina predu jama koje bi poslodavac trebao davati da očuva svoj rang: budući da se nikakvim rasuđivanjem ne može riješiti taj problem, razboriti ljudi predlažu da se pribjegne arbitraži. Rabelais bi predložio da se baca kocka. Kad je riječ o značajnijem štrajku, poslanici glasno zahtijevaju istragu ne bi li se saznalo obavljaju li vlas­nici industrije savjesno svoju službu dobrih poslodavaca.

Tim putem se dolazi do rezultata, koji se međutim čine apsurdnim jer, s jedne strane, krupni su poslodavci odgojeni u duhu građanskih, filantropskih i religioznih nazora,56 a s druge se strane ne smiju pokazati suviše tvrdokornima, jer mnoge zahtjeve postavljaju ljudi koji zauzimaju visok položaj u zemlji. Pomiritelji se služe svim svojim samoljubljem da uspiju, a bili bi krajnje povrijeđeni kad bi ih vlasnici indu­strije sprečavali da grade društveni mir. Radnici su u boljem položaju, jer je utjecaj pomiritelja na njih puno manji nego na kapitaliste: kapitalisti dakle lakše popuštaju nego radnici ne bi li dobrim dušama omogućili slavu da završe sukob. Ovi postupci rijetko uspijevaju kad je stvar u rukama obogaćenih bivših radnika: literarna, moralna ili sociološka razmatranja malo mogu dirnuti ljude koji ne pripadaju buržoaskom staležu po rođenju.

55 Le Play, »Organisation du travail«, poglavlje II, paragraf 21. Po njegovu mišljenju važnije je razmotriti moralne snage nego razne iz­mišljene sisteme za više ili manje automatsko određivanje plaće.

56 O snagama koje teže da održe umjerene osjećaje. Cf. »Insegna- menti sociali«, treći dio, poglavlje V.

38

Oni koji su pozvani da na taj način interveniraju u suko­bima, dovedeni su u zabludu zapažanjima koja vrše na nekim sindikalnim sekretarima. Uviđaju da su sekretari mnogo po­pustljiviji nego što su to vjerovali, i djeluju im zreli da shvate društveni mir. Za vrijeme sastanaka pomirenja, više revolu­cionara je pokazalo da u duši žele prići sitnoj buržoaziji, ali ima i vrlo inteligentnih ljudi koji misle da su socijalističke i revolucionarne koncepcije samo slučajnost koju bi mogli uklo­niti bolje utvrđeni postupci u odnosima među klasama. Oni vjeruju da sav radnički svijet ekonomiju shvaća kao obvezu, pa su uvjereni da bi se sporazumjeli kada bi građani dobili bolji društveni odgoj.

Pogledajmo sada pod kojim utjecajima nastaje drugi po­kret koji teži da zaoštri sukobe.

Radnici bez teškoća uviđaju da rad na pomirenju ili arbi­traži ne počiva ni na kakvoj pravno-ekonomskoj osnovi. Sho­dno tome — možda instinktivno — bila je vođena njihova tak­tika. Budući da su u pitanju osjećaji, osobito samoljublje po- miritelja, trebalo bi ostaviti jak dojam na njihovu maštu i utu­viti im u glavu da pred sobom imaju divovski posao. Zahtjevi će tada biti sakupijem, brojke će biti napisane malo nasumce, i bez bojazni pretjerane. Često će uspjeh štrajka ovisiti o spretnosti člana sindikata (koji dobro razumije duh korpora­tivne diplomacije) kako će unijeti zahtjeve koji su sasvim ne­bitni sami po sebi, ali koji mogu ostaviti dojam kako industrij­ski poduzetnici ne ispunjaju svoju društvenu obvezu. Često su publicisti koji se bave tim pitanjima začuđeni činjenicom da se štrajkaši tek nakon više dana točno dogovore što će zahtije­vati, i da se na kraju pojave zahtjevi o kojima nikada nije bilo riječi za vrijeme prethodnih pregovora. To se bez teškoće može objasniti uzmu li se u obzir neobični uvjeti u kojima se odvijaju rasprave među sudionicima.

Iznenađuje me što ne postoje profesionalci za štrajkove koji bi se obavezali da ispišu liste radničkih potraživanja. Postigli bi više uspjeha u savjetima za pomirenje time što ne bi dopustili da ih zaslijepe lijepe riječi tako lako kao radničke poslanike.57

57 čini se da je francuski zakon od 27. prosinca 1892. predvidio tu mogućnost. On nalaže da poslanici Komiteta za pomirenje budu uvršteni među sudionike. Zakon na taj način udaljava profesionalce čija bi pri­sutnost oslabila ugled vlasti ili filantropa.

39

Kad je sve gotovo, mnogi se radnici prisjećaju da su poslo­davci u početku tvrdili da je svaki ustupak nemoguć: prisi­ljeni su tako misliti da su poslodavci ili neznalice ili lažljivci. A takve posljedice ne mogu mnogo utjecati na društveni mir!

Svo vrijeme što su radnici trpili poslodavačke zahtjeve bez prigovora, vjerovali su da je volja njihovih poslodavaca bila podložna ekonomskim nuždama. Poslije štrajka shvaćaju da ta nužda nije nikada previše rigorozna i da se ta volja može nekako osloboditi tobožnjih ekonomskih sprega, izvrši li se na nju energični pritisak odozdo. Na taj se način (ostajući u ok­virima prakse) kapitalizam radnicima čini slobodnim, a oni rasuđuju kao da je zapravo sasvim slobodan. Ono što u njiho­vim očima ograničuje tu slobodu, nije nužda proizašla iz kon­kurencije, nego neznanje vlasnika industrije. Tako se uvodi pojam beskonačnosti proizvodnje, što je jedan od postulata teorije klasne borbe u Marxovu socijalizmu.58

Zašto dakle treba govoriti o društvenoj obvezi? Obveza se može shvatiti u društvu čiji su svi dijelovi usko solidarni jedni prema drugima. Ali ako je kapitalizam beskonačan, solidarnost se više ne zasniva na ekonomiji, a radnici misle da bi bili bu­dale kad ne bi tražili sve što mogu dobiti. Poslodavca drže za protivnika s kojim se sporazumijeva poslije rata. Društvena obveza ne postoji kao što ne postoji ni međunarodna obveza.

Slažem se da su ove ideje malo zbrkane u velikom broju glava, ali one su mnogo stabilnije nego što to misle pristalice društvenog mira. Oni se daju zavesti onim što je prividno, i nikada se ne spuštaju do nejasnih korijena na koje se osla­njaju današnje socijalističke tendencije.

Prije nego što prijeđemo na druga razmatranja, treba na­pomenuti da u našim latinskim zemljama postoje velike te­škoće u stvaranju društvenog mira. Klase tih zemalja među­sobno se više razlikuju nego one u saksonskim zemljama. Te razlike znatno ometaju šefove sindikata kada napuštaju svoje običaje da bi zauzeli mjesto u službenom ili filantropskom svijetu59: taj svijet ih prima vrlo rado otkada mu je poznato

se G. Sorel, »Insegnamenti sociali«, str. 390.s» Svi koji su izbliza vidjeli šefove tredjuniona bili su iznenađeni

velikom razlikom koja u tom pogledu postoji između Francuske i Engle­ske. Šefovi tredjuniona brzo postaju džentlmeni, a da nitko ne prigo­vara. (P. de Rousiers, »Le trade-unionisme en Angleterre«, str. 309. i 322.) Korigirajući pokusni otisak, pročitao sam članak Jacquesa Ваг- douxa o tome kako je Edvard VII proglasio vitezovima jednog tesara i rudara. (»Débats«, 16. prosinca 1907.)

40

da taktika progresivnog uvođenja buržoaskog duha među sin­dikalne funkcionare može dati izvanredne rezultate, ali zato njihovi drugovi nemaju povjerenja u njih. To je nepovjerenje u Francuskoj postalo dublje otkako su se mnogi anarhisti pri­družili sindikalnom pokretu, i to zato što se anarhist užasava svega što podsjeća na postupke političara, koje proždire po­treba da se uspnu u više klase i koji imaju kapitalistički duh Još dok su siromašni.60

Socijalna je politika uvela nove elemente o kojima sada moramo voditi računa. Može se odmah primijetiti da se danas u svijetu o radnicima vodi računa isto kao i o raznim grupama proizvođača koji traže zaštitu. S njima se mora brižno postu­pati kao s vinogradarima ili proizvođačima šećera.61 Ništa nije određeno u protekcionizmu: carinska prava su utvrđena tako da podilaze željama vrlo utjecajnih osoba koje nastoje pove­ćati svoje prihode. Socijalna politika postupa na isti način. Protekcionistička vlada misli da ima potrebna znanja koja joj omogućuju da odredi ono što je potrebno odobriti svakoj tfrupi, da brani proizvođača a da ne povrijedi potrošače. Osim toga socijalna politika najavljuje da će uzeti u obzir interese i poslodavaca i radnika.

Malo je ljudi, izvan pravnih fakulteta, toliko naivnih da bi povjerovali kako država može ostvariti takav program: u utvari, parlamentarci donose takve odluke kojima djelomično zadovoljavaju najutjecajnije interese u izborima, a da ne iza­zovu prežestoke proteste žrtvovanih ljudi. Pravi ili tobožnji interes birača jedino je pravilo: carinska komisija svako­dnevno mijenja svoje tarife i izjavljuje da neće prestati s tim promjenama dok ne uspije osigurati cijene koje će ona sma­trati unosnima, i to za ljude koji su postali njezinim štićeni­cima: budnim okom promatra poslove uvoznika, svaki pad ci­jena privlači joj pažnju i potiče istrage čiji je cilj da uvidi ne bi li se vrijednosti mogle umjetno podići. Socijalna se poli­

II» Prije više godina, Arsène Dumont je izmislio izraz društvena ka- j)llarnost da bi označio lagani uspon klasa. Kad bi sindikalizam slijedio Inspiracije pommtelja, postao bi moćna pokretačka sila društvene kapi- lnmosti.

Cesto se radnička organizacija u Engleskoj prikazivala kao jedno- tiluvnl interesni sindikat, čiji je cilj neposredna materijalna korist. Ndkl su publicisti sretni zbog takve situacije, jer u njoj vide, s pravom, itiSkoću za socijalističku propagandu. Gnjaviti socijaliste, čak i uz ci- ,|«mu ekonomskog napretka i dobrobiti kulture u budućnosti, veliki je (illj koji su si zadali neki veliki idealisti filantropske buržoazije.

41

tika odvija potpuno isto: 27. lipnja 1905. podnosilac zakonao radnom vremenu u rudnicima rekao je u Domu poslanika: »Ako primjena zakona donese razočaranja radnicima, obve­zali smo se da ćemo odmah predložiti novi nacrt zakona.« Taj sjajan čovjek govorio je točno kao podnosilac carinskog za­kona.

Ima dosta radnika koji su sasvim svjesni da sva ta hrpa parlamentarne literature služi samo prikrivanju pravih po­buda koje upravljaju vladama. Protekcionisti uspijevaju tako subvencionirati nekoliko velikih šefova partija ih financirati časopise koji podržavaju politiku tih šefova partija. Radnici nemaju novaca, ali imaju na raspolaganju znatno efikasnije sredstvo za akciju, kojim se unazad nekoliko godina i služe: mogu zadavati strah.

Za vrijeme rasprave o zakonu o radu u rudnicima više se puta postavilo pitanje prijetnji upućenih vladi: 5. veljače 1902. predsjednik komisije rekao je u Domu da je vlada »vrlo pažljivo počela slušati zvukove izvana, da ju je inspirirao osjećaj velikodušne dobrohotnosti kad je dopustila da do nje dođu, bez obzira na njihov ton, radnička potraživanja i bolan krik patnje radnika rudara«. Malo kasnije je dodao: »Naše djelo je djelo socijalne pravde. . . dobrote također, prilazeći, poput prijatelja kojima je jedina želja da rade pod časnim uvjetima i u miru, onima koji se muče i pate, a kojima ne smi­jemo dopustiti zbog neke naše grube i suviše egoistične nepo­pustljivosti da se prepuste pokretima, koji bi, makar i ne bili pobune, svejedno prouzročili mnogobrojne žrtve.« Sve ove za­mršene rečenice služile su da se prikrije veliki strah koji je obuzeo tog grotesknog poslanika.62 Na sjednici od 6. studenoga 1904. ministar je u Senatu izjavio da vlada nije kadra popustiti prijetnjama, da treba otvoriti ne samo uši i duh nego i srce »potraživanjima punim poštovanja« (!). Proteklo je dosta vode ispod mostova od dana kada je vlada obećala zakon pod pri­jetnjom generalnog štrajka.63

Mogao bih izabrati i druge primjere da pokažem kako je kukavičluk vlade najodlučniji faktor socijalne politike. To

62 Taj je glupan postao ministrom trgovine. Svi njegovi govori koji se odnose na ovo pitanje puni su besmislenosti. Bio je liječnik-psihopa- tolog — možda su na njega utjecali logika i jezik pacijenata.

« Ministar je izjavio da on stvara »istinsku demokraciju« i da bi bila demagogija kad bi se »pokorilo vanjskim pritiscima, visokoparnim opomenama koje su u većini slučajeva samo nadmetanja i grubi mamci upućeni lakovjernosti ljudi čiji je život težak.«

42

se najočitije pokazalo u nedavnim raspravama o ukidanju zavoda za zapošljavanje i o zakonu koji je građanskim sudo­vima odredio rješavanje odluka koje su donijeli suci pomiri- telji. Gotovo svi šefovi sindikata znaju kako će najbolje isko­ristiti takvu situaciju, a radnicima govore da nije riječ o tra­ženju ustupaka, nego da je potrebno iskoristiti kukavičluk buržoazije kako bi se nametnula volja proletarijata. Preveliki je broj činjenica koje podupiru ovu taktiku pa se ona ukori­jenila u radničkim krugovima.

Jedna od onih stvari za koje mi se čini da su u toku po­sljednjih godina najviše iznenadile radnike bila je bojažlji- vost državne sile u prisutnosti pobune: magistrati koji imaju pravo ponovno zahtijevati zaposlenje mnoštva ne usuđuju se do kraja poslužiti svojom moći, a činovnici strpljivo primaju uvrede i udarce, što se još nikada nije dešavalo. Postalo je jasno, a to je pokazalo i iskustvo koje se stalno potvrđuje, da radničko nasilje u štrajkovima ima izrazitu efikasnost: pre­fekti, u strahu da će morati sukobiti zakonske snage protiv pobunjeničkog nasilja, vrše pritisak na poslodavce ne bi li popustili. Sigurnost tvornica sada se smatra kao počast kojom prefekt može raspolagati po svojoj volji. Prema tome, on se služi svojom policijom samo utoliko da zastraši obje strane i da ih vješto dovede do sporazuma.

Šefovima sindikata nije trebalo dugo vremena da ozbiljno shvate takvu situaciju, a treba priznati da su se oni neobično sretno služili datim oružjem. Oni se trude da zaplaše prefekte narodnim demonstracijama koje bi mogle dovesti do teških sukoba s policijom, i izražavaju se vrlo pozitivno o bučnim akcijama kao najefikasnijem načinu da se postignu ustupci. Rijetko se događa da nakon nekog vremena stalno napasto­vana i zastrašivana administracija ne intervenira kod vlas­nika industrije i nametne im neku nagodbu, koja predstavlja ohrabrenje za propagatore nasilja.

Odobravali mi ili osuđivali ono što se zove direktna i re­volucionarna metoda, jasno je da nje neće tako skoro nestati. U tako ratobornoj zemlji kao što je Francuska ima dubokih razloga koji osiguravaju toj metodi veliku popularnost, iako mnogi primjeri neće pokazati njenu golemu efikasnost. U ovom je trenutku to velika društvena činjenica čiji domet mo­ramo pokušati shvatiti.

Ne mogu se suzdržati da ovdje ne spomenem ono što je Clemenceau opazio u našim odnosima s Njemačkom, a to vri­

43

jedi i za društvene sukobe kad poprime oblik nasilja (čini se da se taj oblik mora sve više širiti istovremeno sa sve većom težnjom kukavne buržoazije prema društvenom miru): »Nema boljeg načina, rekao je, (od politike vječnih ustupaka) da se protivnička strana obaveže da traži sve više. Svaki čovjek ili svaka sila čija se aktivnost sastoji samo u popuštanju može završiti samo tako da se isključi iz života. Tko živi, opire se; onaj tko se ne opre, pristaje da bude raznesen u komadiće.« (»Aurore«, 15. kolovoza 1905.)

Socijalna politika koja se zasniva na kukavičluku buržo­azije, i sastoji se u tome da uvijek popusti pod prijetnjom na­silja, mora roditi ideju da je buržoazija osuđena na smrt i da je njezin nestatak samo pitanje vremena. Svaki sukob koji daje priliku nasilju postaje tako avangardna bitka, a nitko ne zna predvidjeti što može proizaći iz takvih obavezivanja. Velika borba uzalud bježi: u ovom posebnom slučaju, svaki put kad dođe do bitke, riječ je o velikoj napoleonovskoj bitki (koja potpuno uništava pobijeđene), a čiji početak štrajkaši očekuju. Tako se putem štrajkova rađa pojam katastrofičke revolucije.

Jedan dobar promatrač suvremenog radničkog pokreta iz­razio je iste ideje: »Kao i njihovi preci (francuski revolucio­nari) opredjeljuju se za borbu, za osvajanje. Upotrebom sile žele izvršiti velika djela. Samo ih osvajački rat više ne zanima. Umjesto na borbu, oni sad1 misle na štrajk; umjesto da svoj ideal stave u borbu protiv evropskih armija, ulažu ga u ge­neralni štrajk u kojem će propasti kapitalistički režim.«64

Teoretičari društvenog mira ne žele sagledati te činjenice jer im ne odgovaraju. Možda se stide priznati svoju plašiji- vost, kao što je vladu stid priznati da stvara socijalnu politiku pod prijetnjom nemira. Zanimljivo je da ljudi koji se hvale da su čitali Le Playa nisu primijetili da je on imao o uvjetima društvenog mira sasvim drugačiju koncepciju nego njegovi glupi sljedbenici. Pretpostavljao je da postoji buržoazija koja ne odstupa od svojih običaja, s dubokim osjećajem dostojan­stva i koja posjeduje potrebnu energiju za upravljanje ze­mljom bez pribjegavanja staroj, tradicionalnoj birokraciji. On je htio te ljude koji su raspolagali bogatstvom i vlašću naučiti društvenoj obavezi prema svojim građanima. Njegov je sistem pretpostavljao neosporni autoritet. Zna se da je sa žaljenjem govorio o prevelikoj, sablažnjivoj i opasnoj slobodi štampe

Ch. Guieysse, op. cit., str. 125.

44

kakva je postojala u vrijeme Napoleona III. Njegova razmi­šljanja o tome pomalo izazivaju podsmijehe onih koji uspo­ređuju časopise iz tog vremena s današnjim.05 Nitko u njegovo doba ne bi mogao razumjeti da neka velika zemlja prihvaća mir po svaku cijenu. Njegovo se stajalište u tom pogledu nije mnogo razlikovalo od Clemenceauovog. Nikada nije mogao prihvatiti nisko i licemjerno ukrašavanje kukavičluka buržo­azije nesposobne da se brani imenom društvene obaveze.

Kukavičluk buržoazije vrlo je nalik onome engleske Libe­ralne partije koja svaki čas izražava svoje potpuno povjerenje arbitraži među nacijama: arbitraža gotovo uvijek rezultira po­razno za Engelsku00, ali ti dobri ljudi više vole platiti ili čak kompromitirati budućnost svoje zemlje, negoli se suočiti sa strahotama rata. Engleska Liberalna partija uvijek u ustima ima riječ pravda, baš kao i naša buržoazija. Moglo bi se po­staviti pitanje, ne zasniva li se sav visoki moral velikih dana­šnjih mislilaca na propadanju osjećaja časti.

65 Govoreći o izborima iz 1869. rekao je da su se »tada služili tako naprasitim jezikom kakav Francuska još nikada nije čula, čak ni u naj­gorim danima revolucije«. (»Organisation du travail«, treće izdanje, str. 340.) Riječ je o revoluciji 1848. Izjavio je 1873. da se car nije imao čime pohvaliti kad je ukinuo sistem prisile nametnut štampi pnije nego Sto je reformirao običaje u zemlji. (»Réforme sociale en France«, peto izdanje, svezak III, str. 356.)

eo Summer Maine već je odavno primijetio da su Englesku zadesili nesimpatični pamičari (»Le droit international«, francuski prijevod, str. 279). Mnogi Englezi vjeruju da će postati simpatičniji ako ponize svoju zemlju. A to još nije jasno dokazano.

45

Drugo poglavljeBURŽOASKA DEKADENCIJA I NASILJE

i

Nije lako razumjeti nasilje proletarijata ako se u proučavanju polazi od ideja koje je buržoaska filozofija proširila u svijetu. Prema toj filozofiji, nasilje bi bilo ostatak barbarstva koje bi trebalo nestati pod utjecajem prosvijećenosti. Dakle, lako je shvatiti da je Jaurès, prožet buržoaskom ideologijom, duboko prezirao ljude koji hvale nasilje proletarijata. Ćudi ga što se učeni socijalisti slažu sa sindikalistima, nije mu jasno kako ljudi koji su se dokazali kao mislioci mogu sakupljati sofizme u namjeri da razumljivo prikažu sanjarenja neotesanih ljudi koji ne mvsle.®7 To pitanje zadaje velike brige Jaurèsovim prijateljima, koji predstavnike nove škole rado prikazuju de­magozima i optužuju ih da traže odobravanje impulsivnih masa.

Parlamentarni socijalisti ne mogu dokučiti namjere nove škole. Oni zamišljaju da se sav socijalizam svodi na traženje načina da se dođe na vlast. Možda bi ljudi iz nove škole htjeli velikim obećanjima pridobiti povjerenje naivnih birača i odu­zeti tako mjesta dobrostojećim socijalistima? Apologija nasilja još bi se mogla i vrlo loše završiti, odvraćujući radnike od izborne politike, povećavajući broj suzdržanih, čime bi socija­listički kandidati izgubili svoje šanse! Zeli li se oživiti gra­đanske ratove? To se našim velikim državnicima čini besmi­slenim.

Građanski je rat postao vrlo težak pronalaskom novog va­trenog oružja i otkako su probijeni ravni putevi u metropo­lama.68 Nedavne afere u Rusiji čak su, čini se, pokazale da

®7 Čini se da se takvim riječima govori o proleterskom pokretu u otmjenom društvu profinjenog socijalizma.

es Usporedi Engelsove misli u predgovoru ponovnog izdanja Marxovih članaka 1895. pod naslovom »Klasne borbe u Francuskoj od 1848. do 1850«. Taj predgovor nedostaje u francuskom prijevodu. U njemačkom je izda­nju jedno mjesto izostavljeno, jer su šefovi socijaldemokracije držali da neke Engelsove rečenice nisu dovoljno političke.

46

vlade mogu računati na odlučnost činovnika mnogo više nego što se to mislilo: gotovo su svi francuski političari proricali, u trenutku poraza Mandžurije, siguran pad carizma. No kad je došlo do pobuna, ruska armija nije uopće pokazala mlita- vost kakvu je imala francuska armija za vrijeme naših revo­lucija. Suzbijanje je gotovo svugdje bilo brzo, efikasno, čak neumoljivo. Na kongresu socijaldemokrata u Jeni rasprave su pokazale da parlamentarni socijalisti više uopće ne računaju na oružanu borbu da bi se domogli države.

Znači li to da se sasvim protive nasilju? Ne bi im bilo u interesu da je narod sasvim miran. Odgovara im posto­janje određene uznemirenosti, no ona mora biti ograničena, a političari je moraju kontrolirati. Jaurès, kad smatra da to koristi njegovim interesima, poduzima prve korake u Gene­ralnoj konfederaciji rada.69 Ponekad svojim miroljubivim po­moćnicima preporučuje da ispune njegov časopis revolucio­narnim frazama. Postao je majstor u korištenju narodnog gnje­va. Ako je vješto usmjeren, nemir može biti krajnje koristan parlamentarnim socijalistima, koji se u vladi i kod bogate bur­žoazije hvale da znaju ublažiti revoluciju. Tako mogu postići da financijski poslovi u kojima imaju interesa uspiju, i da mnogi utjecajni birači dobiju male ustupke, da se izglasaju socijalni zakoni kako bi izgledali utjecajniji u očima blesana koji zamišljaju da su ti socijalisti veliki reformatori prava. Da bi to uspjelo, potrebna su uvijek mala kretanja da se ulije strah u kosti buržujima.

Svaki put kad bi došlo do ekonomskog sukoba između rad­nika i poslodavaca, mogla bi se osnovati redovna diplomacija između socijalističke partije i države: dvije vlasti izgladile bi svaki pojedini spor. U Njemačkoj, svaki put kad kleri- kalci ometaju administraciju, vlada ulazi u pregovore s crkvom. Socijaliste su često savjetovali da imitiraju Parnella koji je toliko puta znao nametnuti svoju volju u Engleskoj. Sličnost s Parnellom je to veća što se njegov autoritet nije oslanjao samo na broj glasova kojim je raspolagao, nego, u većoj mjeri, na užasavan je Engleza na samu najavu agrarnih pokreta u Irskoj. Pamellova politika, kao i Jaurèsova, služila se u velikoj mjeri nasiljem, koje je bilo pod kontrolom grupe

“» Prema potrebi, on je za ili protiv generalnog štrajka. Neki sma- l.raju da je na međunarodnom kongresu 1900. glasao za generalni štrajk, u neki da se suzdržao.

47

parlamentaraca. U jednom i drugom slučaju grupa parlamen- taraca prodaje mir konzervativcima, koji se nisu usuđivali nametati svoju vlast.

Ta se diplomacija teško vodi, i može se primijetiti da je Irci nakon Pamellove smrti nisu uspijevali voditi s istim uspjehom kao u njegovo vrijeme. U Francuskoj postoje po­sebne teškoće, jer možda nigdje drugdje nije teže upravljati radničkim svijetom: lako se može potaknuti bijes naroda, a teško ga je zaustaviti. Tako dugo dok ne bude vrlo bogatih sindikata, sasvim centraliziranih, čiji bi šefovi bili u stalnim kontaktima s političarima70, bit će nemoguće znati dokle može ići nasilje. Jaurès bi htio da postoje takva radnička društva, jer kad široka javnost shvati da nije u stanju ublažiti revolu­ciju, njen će ugled u jednom trenutku nestati.

Sve postaje pitanje procjene, mjere, prikladnosti. Potrebno je imati mnogo lukavstva, takta i smirene odvažnosti da bi se vodila takva diplomacija: uvjeriti iradnike da ona nosi zastavu revolucije, buržoaziju da zaustavlja opasnost koja joj prijeti, zemlju da ona predstavlja glavnu struju u mišljenju. Velika masa birača uopće ne razumije što se događa u politici i nema nikakvo poimanje povijesti ekonomije. Ona je na onoj strani za koju misli da predstavlja silu, i sve se s njom može postići kad joj se dokaže da se raspolaže dovoljnom snagom da se sruši vlada. Međutim, ne smije se otići predaleko, jer bi se buržoazija mogla probuditi, a zemlja bi se mogla predati državniku koji je odlučan konzervativac. Proletersko nasilje koje je izvan svake procjene, svake mjere i svake prikladnosti, može sve dovesti u pitanje i uništiti socijalističku diplomaciju

Ta se diplomacija odvija na svim razinama: u vladi, kod šefova grupa u parlamentu, kod utjecajnih birača. Političari nastoje izvući najveću moguću korist od neusuglašenih snaga koje se pojavljuju na političkom terenu.

Parlamentarni je socijalizam donekle u neprilici zato što se, u početku, socijalizam potvrdio apsolutnim principima, i što se dugo vremena povodio za istim osjećajima pobune kao i najnaprednija republikanska partija. Te dvije okolnosti spre­čavaju da se slijedi partikularistička politika, kakvu je Char­les Bonnier često preporučao: taj pisac, koji je dugo bio glavni

Gambetta se žalio da je francusko svećenstvo »bezglavo«. On je htio da se unutar njega stvori elita s kojom bi vlada mogla razgovarati. (Garilhe, »Le clergé séculier français au XIXe siècle«, str. 88—89.) Sin­dikalizam nema takvu glavu koja bi dobro obavljala diplomaciju.

48

teoretičar Guesdeove partije, htio je da socijalisti točno slijede primjer Parnella, koji je pregovarao s engleskim partijama, a da se nikada ni za jednu nije vezao. Postojala bi i mogućnost dogovora s konzervativcima kad bi se oni obavezali da omo­guće proleterima bolje uvjete nego radikali. (»Socialiste«, 27. kolovoza 1905.) Ta je politika mnogima izgledala skanda­lozna. Bonnier je morao ublažiti svoju tezu: zadovoljio se tra­ženjem najboljeg mogućeg zauzimanja za interese proletari­jata (17. rujna 1905). Ali kako saznati gdje su ti interesi kad se više ne uzima princip klasne borbe kao jedino i apsolutno pravilo?

Parlamentarni socijalisti misle da raspolažu posebnim spo­znajama koje im omogućuju da vode računa ne samo o materi­jalnim i neposrednim prednostima kojima raspolaže radnička klasa nego i o moralnim pobudama koje obavezuju socijalizam da bude dijelom velike republikanske obitelji. Na njihovim kongresima neprestano se pronalaze formule koje bi trebale riješiti socijalističku diplomaciju, raspravljaju o tome koji su savezi dopušteni a koji zabranjeni, pomiruju astraktni princip klasne borbe (a verbalno ga kane sačuvati) sa stvarnošću do­govora s političarima. Takav pothvat je bezuman, zato na kraju i postaje dvosmislen, jer ne prisiljava poslanike da za­uzmu stav bijednog licemjerja. Svake se godine ponovno mora raspravljati o tim problemima, jer svaka diplomacija ima ela­stično ponašanje koje se ne može pomiriti s postojanjem pot­puno jasnih pravilnika.

Kazuistika kojoj se Pascal toliko rugao nije bila ni profi­njenija ni apsurdnija od one koju pronalazimo u polemikama onih koji se nazivaju pripadnicima socijalističke škole: Escobar bi se dosta pomučio da se prepozna unutar Jaurèsovih podjela. Moralna teologija ozbiljnih socijalista nije jedna od najmanjih lakrdija našeg vremena.

Svaka se moralna teologija mora dijeliti na dvije tenden­cije: neki kazuisti kažu da se treba zadovoljiti mišljenjima koja imaju malu vjerojatnost; drugi pak žele prihvatiti uvijek najstrože i najsigurnije mišljenje. Tu smo razliku morali su­sresti i kod naših parlamentarnih socijalista. Jaurès se opre­djeljuje za tihu i pomirljivu metodu, s tim da se pronađe na­čina da je se usaglasi s principima, dobro ili loše, i da za sebe pridobije nekoliko uglednih autoriteta. On je znači probabilist u punom značenju riječi — ili čak laksist. Vaillant preporu­čuje snažnu i borbenu metodu koja se po njegovu mišljenju .sama slaže s klasnom borbom i za koju se jednoglasno izjašnja­

4 Revolucija i nasilje 49

vaju svi bivši vođe. On je tuciorist, a u néku ruku i janse- nist.

Jaurès možda vjeruje da radi za dobrobit socijalizma, kao što razvratni kazuisti vjeruju da su najbolji i najkorisniji bra­nitelji crkve. Oni su naime sprečavali slabe kršćane da za­padnu u bezbožnost i navodili ih na obavljanje vjerskih duž­nosti — a potpuno istim načinom Jaurès sprečava bogate inte­lektualce, koji su u socijalizam došli preko drajfusizma, da se od straha povuku pred klasnom borbom, i nagovara ih da ulažu novac u partijske časopise. Vaillant je u njegovim očima sanjar koji ne vidi svijet realno i zanosi se utopijama ustanka koji je postao nemoguć i uopće ne uočava lijepe prednosti koje jedan lukavi političar može izvući iz općeg prava glasa.

Između te dvije metode razlika je samo u stupnju, a nikako u prirodi kao što to vjeruju parlamentarni socijalisti koji se nazivaju revolucionarima. Sto se toga tiče, Jaurès ima veliku intelektualnu nadmoć nad svojim protivnicima, jer on nikad nije posumnjao da su te dvije metode u osnovi identične.

Obje metode pretpostavljaju potpuni raspad buržoaskog društva, bogate klase koje su izgubile svaki osjećaj za klasni interes, i ljude koji će slijepo slijediti porive ljudi koji su na sebe preuzeli rukovođenje nad mišljenjem. Dreyfusova afera je pokazala da je prosvijećena buržoazija u čudnom mental­nom stanju: ličnosti koje su dugo i bučno služile konzervativ­noj partiji počele su se boriti rame uz rame s anarhistima, sudjelovale su u žestokim napadima na armiju, ili su se čak definitivno pridružile socijalističkoj partiji. S druge strane, časopisi koji javno brane tradicionalne ustanove okaljali su čast magistrata Vrhovnog suda. Ta neobična epizoda naše su­vremene povijesti upozorila je da su klase u stanju raspa­danja.

Jaurès, koji je tako duboko bio umiješan u sve peripetije drajfusizma, brzo je ocijenio dušu krupne buržoazije u koju dosad nije mogao prodrijeti. Uvidio je da je neznanje te kru­pne buržoazije golemo, da je njena glupost upravo blažena, a politička nemoć apsolutna. Priznao je da je s ljudima koji uopće ne shvaćaju principe kapitalističke ekonomije lako gra­diti politiku razumijevanja na osnovi krajnje širokog socija­lizma. Procijenio je u kojoj se mjeri treba služiti da bi se po­stalo vođa ljudi bez ideja, laskanjima budalama koje treba za­vesti rbog njihove superiorne inteligencije, poticajima na ne­zainteresirane osjećaje teoretičara koji se hvale da su pronašli ideal, i prijetnjama revolucijom. Iskustvo je pokazalo da je

50

izvrsno procijenio snage koje, u ovom času, postoje u buržo- askom svijetu. Vaillant, naprotiv, vrlo osrednje poznaje taj svijet. On smatra da je strah jedino oružje koje treba upo­trijebiti da se pokrene buržoazija. Strah je možda odlično oružje, ali mogao bi prouzročiti čvrst otpor ako bi se prešla određena mjera. Vaillant nema tako veliku elastičnost duha, a možda ni seljačke dvoličnosti, kojima se Jaurès odlikuje i zbog čega su ga često uspoređivali s izvanrednim prodavačem stoke.

Što detaljnije ispitujemo povijest ovih posljednjih godina, sve više uviđamo da su raspravljanja o dvije metode djeti­njasta: pristalice i jedne druge metode jednako se suprotsta­vljaju proleterskom nasilju, jer ono izbjegava kontroli ljudi čije je zanimanje da rade na parlamentarnoj politici. Revolu­cionarni sindikalizam ne smije biti pod utjecajem socijalista nazvanih revolucionarima iz parlamenta.

II

Obje metode oficijelnog socijalizma pretpostavljaju istu historijsku činjenicu. Na degeneraciju kapitalističke ekonomije nadovezuje se ideologija zastrašene i humanitarne buržoaske klase koja svoju misao želi osloboditi od uvjeta u kojima živi. Odvažni vođe koji su podigli modemu industriju nestaju, a umjesto njih dolazi krajnje profinjena aristokracija koja želi živjeti u miru. Ta degeneracija ushićuje naše parlamentarne socijaliste. Njihova uloga ne bi bila nikakva kad bi pred sobom imali buržoaziju koja bi se energično zaputila u kapitalistički napredak, koja bi gledala na 'bojažljivost kao na sramotu i koja bi se dičila time što misli na svoje klasne interese. U pri­sutnosti buržoazije koja je postala otprilike isto toliko glupa koliko i plemstvo 18. stoljeća njihova je snaga golema. Ako zaglupljenost krupne buržoazije nastavi pravilno napredovati brzinom kojom napreduje unazad nekoliko godina, naši se ofi­cijelni socijalisti opravdano mogu nadati da će doseći cilj svo­jih snova i da će spavati u raskošnim hotelima.

Dvije bi nezgode jedine mogle, čini se, zaustaviti taj po­kret: veliki rat u inozemstvu koji bi mogao osvježiti odlučnost, i koji bi u svakom slučaju na vlast doveo ljude koji žele da vladaju.71 Druga je pak veliko širenje proleterskog nasilja koje

71 Usp. G. Sorel, »Insegnamenti sociali«, str. 388. Mogućnost velikog evropskog rata u ovom je času malo vjerojatna.

4* 51

bi buržujima pokazalo revolucionarnu stvarnost i koje bi im ogadilo humanitarnu plitkost s kojom ih Jaurès uspavljuje. Zbog te dvije opasnosti Jaurès se u svojim govorima pred narodom služio svim svojim umijećem: treba održati evropski mir po svaku cijenu; treba ograničiti proletersko nasilje.

Jaurès je uvjeren da će Francuska biti potpuno sretna onog dana kad se urednici njegovog časopisa i oni koji su u njega uložili novac budu mogli slobodno služiti sredstvima iz državne blagajne. Ovdje se može ponoviti slavna poslovica: »Kad je August pio, i Poljska je bila pijana«. Takva bi vlada vjerojatno upropastila zemlju kojom bi se, što se financija tiče, upravljalo kao i s listom »Humanité«. Ali što znači budućnost zemlje ako novi režim omogući ugodne trenutke nekolicini profesora koji zamišljaju da su izumili socijalizam, kao i ne­kim bankarima pristašama drajfusizma?

Da i radnička klasa prihvati tu diktaturu nesposobnosti, trebalo bi da postane glupa kao i buržoazija, da izgubi svu revolucionarnu energiju, a oni koji njome upravljaju trebali bi istovremeno izgubiti svu kapitalističku energiju. Takva bu­dućnost nije nemoguća, i zbog toga se revno radi na zagluplji- vanju radnika. Uprava za rad i »Musée social« trude se naj­bolje što mogu u tom divnom poslu idealističkog prosvjeći­vanja. Oni taj posao rese najzvučnijim imenima i predsta­vljaju ga kao djelo civilizacije proletarijata. Sindikalisti zna­tno ometaju naše profesionalne idealiste, a iskustvo pokazuje da je ponekad dovoljan jedan štrajk da bi se upropastio sav prosvjetiteljski rad na kojem su proizvođači društvenog mira strpljivo radili nekoliko godina.

Da bi se moglo dobro razumjeti posljedice tako osebujnog režima u kojem živimo, moramo se pozvati na Marxove kon­cepcije o prijelazu iz kapitalizma u socijalizam. Njegove su koncepcije vrlo dobro poznate, no ipak se na njih mora stalno osvrtati jer se često zaboravljaju, a oficijelni publicisti soci­jalizma slabo ih shvaćaju. Na tome se mora inzistirati uvijek kad se govori o antimarksističkom preobražaju kojem je izlo­žen suvremeni socijalizam.

Kapitalizam je, smatra Marx, zbog unutrašnjih zakona svoje prirode odveden na put koji sadašnji svijet vodi prema vratima budućeg svijeta, s krajnjom savršenošću razvitka organskog života. Taj pokret sadrži dugotrajnu kapitalističku izgradnju a završava naglim uništenjem, što je djelo proleta­rijata. Kapitalizam stvara nasljeđe što će ga primiti socijali­

52

zam, ljude koji će prekinuti sadašnji režim i razloge zbog kojih će doći do uništenja. — Istovremeno se s uništenjem čuvaju stečeni rezultati u proizvodnji.72 Kapitalizam stvara nove na­čine rada: radničku klasu tjera u ustaničke organizacije zbog velikog ograničavanja plaća. Konkurencijom koja nepre­kidno eliminira vlasnike industrije, sužava svoju vlastitu poli­tičku osnovu. Na taj će način, nakon što je riješio velik pro­blem organizacije rada, o kome su utopisti dali toliko naivnih ili glupih pretpostavki, kapitalizam prouzročiti svoj vlastiti kraj — što obezvređuje sve što su utopisti napisali ne bi li prosvijećene ljude naveli da poduzimaju reforme. Kapitalizam postepeno ruši tradicionalni poredak, protiv kojeg su se kri­tičari ideologa pokazali krajnje nesposobni. Moglo bi se dakle reći da kapitalizam ima istu ulogu kakvu Hartmann dodjeljuje nesvjesnom u prirodi, jer priprema dolazak društvenih oblika koje ne nastoji proizvesti. Bez zajedničkog plana, bez ijedne ideje vodilje, bez ideala budućeg svijeta, on određuje sasvim siguran razvoj. Iz sadašnjosti crpi sve što može pridonijeti po­vijesnom razvitku, čini sve što može kako bi omogućio novom razdoblju da se pojavi, gotovo mehanički, trudi se da mu omo­gući da prekine svaku vezu s ideologijom sadašnjeg vremena, usprkos tekovinama kapitalističke ekonomije.73

Socijalisti moraju dakle prekinuti (nakon utopista) s tra­ženjem načina koji bi naveo prosvijećenu buržoaziju na pri­premu prijelaza na više pravo. Njihova se jedina zadaća sastoji u tome da se brinu kako će proletarijatu objasniti veličinu revolucionarne uloge koja im pripada. Uz stalne kritike prole­tarijat bi trebao poboljšati svoje organizacije. Treba mu po­kazati kako može razviti početne oblike koji se pojavljuju u njegovom društvu koje se opire, sa svrhom osnivanja institu­cija koje nemaju nikakav model u povijesti buržoazije, obliko­vanja ideja koje ovise jedino o njegovu položaju proizvođača velike industrije, koje neće ništa preuzimati od buržoaske mi­sli, i napokon u cilju stjecanja običaja slobode koje buržoazija danas više ne poznaje.

Ta doktrina jasno, nije, valjana ako buržoazija i proleta­rijat ne suprotstave jedno protiv drugog, najoštrije što mogu,

« Pojam revolucionarnog očuvanja vrlo je značajan. Nešto slično sam spomenuo u prijelazu iz hebrejske vjere u kršćanstvo. (»Le sy­stème historique de Renan«, str. 72—73, 171— 172, 467.)

73 Usp. ono što sam rekao o preobražaju kojeg je Marx uveo u soci­jalizam, »Insegnamenti sociali«, str. 179—186.

53

sve sile kojima raspolažu. Što buržoazija bude žešće kapitali­stička, što proletarijat bude više ispunjen ratnim duhom i što više bude vjerovao u revolucionarnu snagu, to će pokret biti vjerojatniji.

Buržoazija koju je Marx upoznao u Engleskoj bila je još, najvećim dijelom, nadahnuta tim osvajačkim duhom neutaži- vim i neumoljivim, koji je na početku modernog doba karak­terizirao stvaraoce nove industrije i avanturiste koji su se bacili na otkrivanje nepoznatih zemalja. Pri proučavanju mo­deme ekonomije treba uvijek imati na umu tu sličnost između kapitalističkog i ratničkog oblika. S velikim su pravom ljudi koji su upravljali golemim poduzećima dobili ime kapetani in­dustrije. Taj se oblik, još i danas, može naći u Sjedinjenim Državama u svom najčišćem obliku: tamo se susreće neukro­tiva energija, smionost koja se zasniva na pravilnoj procjeni snage, hladnoj računici interesa, što su kvalitete velikih gene­rala i velikih kapitalista.74 Prema Paulu de Rousiersu, svaki Amerikanac se osjeća sposobnim »okušati sreću« (to try his luck) na poslovnom bojnom polju75, pa se opći duh u zemlji sa­vršeno slaže s duhom milijardera. Naši su književnici vrlo iznenađeni što su se ti milijarderi sami osudili na ropski život do kraja života, a da nisu mislili da sebi omoguće plemićki život, poput Rotschilda.

U društvu koje je obuzela groznica za postizanjem uspjeha u konkurenciji, svi sudionici idu ravno naprijed kao automati, ne hajući za velike ideje sociologa. Upravljaju ih vrlo jedno­stavne snage i nitko među njima i ne pomišlja da se izvuće iz tog stanja. Jedino se u tom slučaju razvitak kapitalizma nastavlja neumitno, što je toliko pogodilo Магха i što je on uspoređivao s prirodnim zakonima. Naprotiv, ako se buržuji, zavedeni neozbiljnostima propovjednika morala ili sociologije, vrate idealu konzervativnog mediokriteta, pokušaju ispraviti greške u ekonomiji i prekinuti s barbarstvom svojih predaka, u tom je slučaju dio snaga koje su trebale povećati sklonost prema kapitalizmu upotrijebljen da ga zaustavi, uvodi se slu­čaj, i budućnost svijeta je sasvim neodređena.

74 Vratit đu se na tu usporedbu u VII poglavlju, III.75 P. de Rousiers, »La vie américaine«, »L’éducation et la société«,

str. 19. »Glave porodice daju malo savjeta svojoj djeci i puštaju ih da svoju lekciju nauče sami, kako tamo kažu«. (Str. 14.) »Ne samo da (Amerikanac) želi biti neovisan nego želi biti i moćan.« (La vie améri­caine. Ranches, fermes et usines«, str. 6.)

54

Ta je neodređenost još više pojačana ako proletarijat pri­hvati društveni mir u isto vrijeme kad i njegovi poslodavci— ili čak ako jednostavno sve gleda s korporativnog aspekta— dok socijalizam daje svim ekonomskim sporovima opću i revolucionarnu boju.

Konzervativci se nimalo ne varaju kad u sporazumima iz kojih nastaju kolektivni ugovori i u korporativnom partikula­rizmu vide sredstva pomoću kojih bi se mogla izbjeći marksi­stička revolucija.76 Ali i'z jedne neprilike upadaju u drugu i izlažu se opasnosti da ih proguta parlamentarni socijalizam.77 Jaurès je kao i klerikali oduševljen mjerama koje udaljavaju radničku klasu od marksističke revolucije. Mislim da on shvaća bolje od njih što može proizvesti društveni mir. Nje­gova se vlastita nadanja zasnivaju na istovremenom slomu kapitalističkog i revolucionarnog duha.

Ljudima koji brane marksističku koncepciju napominje se da neće moći spriječiti dvostruki pokret degeneracije koji bur­žoaziju i proletarijat odvlači daleko od putova koje im je od­redila Marxova teorija. Oni možda mogu djelovati na radni­čku klasu, a nimalo se ne osporava činjenica da nasilje u štraj­kovima održava revolucionarni duh. Ali kako se mogu nadati da će buržoaziji povratiti žestinu koja se gasi?

Ovdje nam se uloga nasilja čini osobito velika u povijesti. Ono može indirektno djelovati na buržoaziju, da je podsjeti na njezin osjećaj klase. U više se navrata upozoravalo na opa­snost nekih nasilja koja su dovela u pitanje divna socijalna djela, izazvala gađenje poslodavaca raspoloženih da usreće svoje radnike i razvila egoizam tamo gdje su nekad vladali najplemenitiji osjećaji.

Platiti gnusnom nezahvalnošću blagonaklonost onih koji žele zaštititi radnike78, uzvratiti pogrde propovjedima brani­telja bratstva među ljudima i odgovoriti udarcima na prve

’ • Danas se neprestano govori o organizaciji rada. To znači: upotri­jebiti korporativni duh stavljajući ga pod upravu vrlo ozbiljnih ljudi, oslobađajući radnike od jarma sofista. Vrlo su ozbiljni ljudi iMun, Charles Benoist (zabavan specijalist za ustavne zakone), Arthur Fon­taine i stranka demokratskih svećenika . . . i napokon Gabriel Hano- tauac!

77 Vilfredo Parefco se ruga naivnim buržujima koji su sretni što im nepopustljivi marksisti više ne prijete što su postali ovisni o popustlji­vim marksistima. (»Systèmes socialistes«, svezak II, str. 453.)

78 Vidi: G. Sorel, »Insegnamenti sociali«, str. 53.

55

poteze propagatora društvenog mira, sve se to zacijelo ne slaže s pravilima mondenog socijalizma gospodina i gospođe Geor- gesa Renarda,79 ali to je zauzvrat vrlo pogodan način da se buržujima da na znanje kako se moraju baviti svojim poslo­vima, i ničim drugim.

Mislim da bi također bilo korisno prebiti govornike demo­kracije i predstavnike vlade, kako nitko ne bi gajio iluzije u vezi s prirodom nasilja. Ona mogu imati povijesnu vrijednost jedino ako okrutno i jasno izražavaju klasnu borbu: buržoaziji se ne smije dopustiti da zamišlja kako bi pomoću vještine, socijalne nauke ili velikih osjećaja, mogla biti bolje primljena kod proletarijata.

Jednom kada poslodavci uvide da ništa ne mogu dobiti dje­lima društvenog mira ili demokracijom, shvatit će da su ih loše savjetovali ljudi koji su ih uvjerili da ostave svoj po­sao stvaralaca proizvodnih snaga i da prijeđu na plemenito zvanje odgajatelja proletarijata. Oni će tada vjerojatno povra­titi dio svoje energije, a umjerena ili konzervativna ekonomija možda će im izgledati isto tako apsurdna kao i Marxu. U sva­kom slučaju, budući da je bolje izraženo odvajanje klasa, po­kret će imati izglede da se odvija pravilnije nego danas.

Dvije antagonističke klase djeluju dakle jedna na drugu djelomično indirektno, ali odlučno. Kapitalizam primorava proletarijat na pobunu, jer se poslodavci u svakodnevnom ži­votu služe svojom moći na potpuno suprotan način od onoga što bi željeli radnici. Ali ta pobuna ne određuje sasvim bu­dućnost proletarijata. On se organizira pod utjecajem drugih razloga, a socijalizam ga priprema, ulijevajući mu revolucio­narnu ideju, da uništi neprijateljsku klasu. Kapitalistička sila čini osnovu cijelog tog procesa, i djeluje vrlo snažno.80 Marx

79 Gospođa G. Renard objavila je u »Suisse«, 26. lipnja 1900, članak ispunjen sociološkim zapažanjima u vezi s jednom radničkom prosla­vom koju je organizirao Millerand. (Léon de Seilhac, »Le monde soci­aliste«, str. 307—309.) Njezin je suprug pronašao odgovor na veliko pi­tanje tko će u budućem društvu piti Clos—Vougeot (vrlo poznata loza iz Burgundije, op. prev.). (G. Renard, »Le régime socialiste«, str. 175.)

s» u jednom članku što ga je napisao u rujnu 1851 (prvi iz serije objavljene pod naslovom: »Revolucija i Kontrarevolucija«), Marx je po­vukao slijedeće paralele između razvitka buržoazije i proletarijata: brojna, bogata, koncentrirana i moćna buržoazija nasuprot brojnom, snažnom, koncentriranom i svjesnom proletarijatu. Izgleda da on misli da inteligencija proletarijata ovisi o povijesnim uvjetima koji buržoaziji osiguravaju moć u društvu. On još kaže da pravi karakteri klasne borbe postoje samo u zemljama gdje je buržoazija preuredila vladu u skladu sa svojim potrebama.

56

je pretpostavljao da buržoazija ne mora biti potaknuta da se posluži silom. Sada smo svjedoci nove i sasvim nepredviđene činjenice: buržoazija koja pokušava ublažiti svoju silu. Treba li vjerovati da je gotovo s marksističkom koncepcijom? Nipo­što, jer se proletersko nasilje pojavljuje u isto vrijeme kad društveni mir kani smiriti sukobe. Proletersko nasilje ogra­đuje poslodavce u njihovoj ulozi proizvođača i postepeno po­kušava obnoviti strukturu klasa, već prema tome kako su zapadale u demokratsku kaljužu.

Ne samo da proletersko nasilje može osigurati buduću re­voluciju nego je ono, čini se, jedino sredstvo kojim raspolažu evropske nacije, otupljene humanitarizmom, da ponovno ste- knu svoje prijašnje energije. Nasilje prisiljava kapitalizam da se bavi samo svojom materijalnom ulogom, i pokušava mu vratiti kvalitete ratobomosti koje je nekad posjedovao. Rad­nička klasa koja raste i dobro je organizirana može prisiliti kapitalističku klasu da ostane žestoka u industrijskoj borbi. U prisutnosti bogate buržoazije gladne osvajanja, kapitalisti­čko će društvo dosegnuti svoju povijesnu savršenost ako se podigne ujedinjen i revolucionarni proletarijat.

Proletersko je nasilje time postalo osnovnim faktorom marksizma. Dodajmo, još jednom, da će ono imati za poslje­dicu, ako će biti dobro vođeno, ukidanje parlamentarnog so­cijalizma, koji više neće moći voditi radničku klasu, niti biti čuvar reda.

III

Marksistička teorija revolucije pretpostavlja da će kapita­lizam biti smrtno pogođen, iako je još u punoj snazi, kad is­puni svoju historijsku zadaću s cjelokupnim industrijskim ka­pacitetom, dok se privreda još razvija. Čini se da Marx nije postavio pitanje što bi se dogodilo u slučaju privrede u opa­danju. Nije mislio da bi moglo doći do revolucije čiji bi ideal bio nazadovanje ili čak socijalna konzervativnost.

Danas vidimo da bi do toga lako moglo doći: Jaurèsovi prijatelji, klerikali i demokrati, stavljaju svoj ideal budućnosti u srednji vijek: oni bi htjeli da konkurencija bude umjerena, bogatstvo ograničeno, a proizvodnja podređena potrebama. To

57

su sanjarenja koja je Marx gledao kao reakcionarna81, i prema tome zanemariva, jer mu je izgledalo da je kapitalizam krenuo putem nezadrživog napretka. No danas vidimo kako se velike sile udružuju da bi pomoću zakona pokušale reformirati kapi­talističku ekonomiju u srednjovjekovnom smislu. Parlamen­tarni bi se socijalizam htio ujediniti s moralistima, crkvom i demokracijom u namjeri da zaustavi kapitalistički pokret. A to možda i ne bi bilo nemoguće uzme li se u obzir kukavičluk buržoazije.

Marx je uspoređivao mijene povijesnih razdoblja s građan­skim nasljeđivanjem: nova vremena nasljeđuju prijašnje te­kovine. Ako do revolucije dođe u vrijeme ekonomskog propa­danja, neće li nasljedstvo biti dovedeno u pitanje i ne bi li se moglo očekivati da će uskoro ponovno doći do ekonomskog napretka? Ideolozi zanemaruju to pitanje. Oni tvrde da će se propadanje sasvim zaustaviti onog dana kad će moći raspo­lagati državnom blagajnom. Zaslijepljeni su golemim zalihama bogatstva koje bi im bile predana na pljačkanje. Koliko gozbi, koliko milosnica, koliko zadovoljština samoljublju! Mi koji ne­mamo takve izglede u njihovim očima, moramo se obratiti povijesti da nas pouči i da nam omogući da naslutimo što proizlazi iz revolucije do koje bi došlo u doba propadanja.

Tocquevilleovi nam radovi omogućuju da s tog stanovišta proučimo francusku revoluciju. Uvelike je iznenadio svoje su­vremenike kad im je prije pola stoljeća pokazao da je revolu­cija bila mnogo više konzervativna nego što se do tada govo­rilo. Upozorio je na činjenicu da najkarakterističnije ustanove modeme Francuske datiraju od starog režima (centralizacija, pretjerano izdavanje uredaba, administrativni nadzor općina, zabrana sudovima da sude funkcionarima). Vidio je samo jednu značajnu novost: istovremeno postojanje, osnovano go­dine VIII, izoliranih funkcionara savjetodavnog vijeća. Prin­cipi starog režima ponovno su se pojavili 1800, a bivši običaji opet su dobili na vrijednosti.82 Turgot mu je izgledao pravi

si »Oni koji se, kao Sismondi, hoće vratiti pravilnom razmjeru pro­izvodnje, a da pri tome održe sadašnje društvene temelje, reakcionarni su, jer da bi bili dosljedni moraju težiti vraćanju i svih ostalih uvjeta industrije minulih vremena. . . U današnjem društvu, u industriji zasno­vanoj na individualnoj razmjeni, anarhija u proizvodnji, izvor tolike bi­jede, istovremeno je i izvor sveg napretka. (K. Marx, »Bijeda filozofije«, Prosveta, Beograd, 1974, str. 79).

sa Tocqueville, »L’Ancien Régime et la Révolution« (izdanje Sabra­nih djela) knjiga II, poglavlja I, III, IV, str. 89, 91, 94, 288.

58

uzor napoleonskog administratora, koji je bio »idealni funkcio­nar u demokratskom društvu podvrgnutom apsolutnoj vlada­vini.83 On je smatrao da je cijepkanje zemlje, koje se obično pripisuje revoluciji, već odavno započelo i da nije nimalo brzo napredovalo pod njenim utjecajem.84

Sasvim je sigurno da se Napoléon nije morao posebno tru­diti da u zemlju uvede monarhiju. On je Francusku primio sasvim spremnu, a trebao je učiniti nekoliko sitnih ispravki da iskoristi iskustvo stečeno poslije 1789. godine. Administra­tivne i financijske zakone još su za vrijeme revolucije sastavili ljudi koji su bili primijenili metode starog režima. Oni još i danas postoje manje-više nepromijenjeni. Ljudi koje je upo­slio naukovali su pod starim režimom i pod revolucijom, tako da među njima nije bilo velikih razlika. Sve su to ljudi iz starog doba po svojim metodama vladanja. Svi rade, s istim žarom, za Njegovo Preuzvišeno Veličanstvo.85 Napoleonova is­tinska zasluga bila je u tome što se nije previše uzdao u svoj genij, što se nije prepustio maštanju, koje je toliko puta zava­ralo ljude XVIII st., da su htjeli sve iz temelja obnoviti — jednom riječju, njegova je zasluga bila u tome da je dobro uvidio princip povijesnog nasljeđa. Iz toga proizlazi da na Na- poleonov režim možemo gledati kao na iskustvo koje ističe veliku ulogu očuvanja kroz najveće revolucije.

Mislim da bi se princip očuvanja mogao proširiti čak i na vojsku, a bilo bi moguće pokazati da su vojske revolucije i carstva bile prošireni oblik prijašnjih ustanova. U svakom je slučaju zanimljivo da Napoléon nije unio nikakve veće novo­sti u opremu i da je vatreno oružje starog režima u toj mjeri pridonijelo pobjedi revolucionarnih trupa. Tek je pod restaura­cijom artiljerija bila promijenjena.

Lakoća s kojom su revolucija i carstvo uspjeli unijeti te­meljite promjene u zemlju, iako su zadržali veliki broj teko­vina, povezana je s činjenicom koju naši povjesničari nisu su­više često spominjali, a čini se da je ni Taine nije zapazio: produktivna ekonomija naglo je napredovala, a napredak je bio tolik da su oko 1780. svi vjerovali u dogmu beskonačnog

83 Tocqueville, »Mélanges,« str. 155— 156.84 Tocqueville, »L’Ancien Régime et la Révolution«, str. 35—37.85 Do istog zaključka je došao i L. Madelin u jednom članku u

»Débats«, 6. srpnja 1907, u kojem se govori o prefektima Napoleona I.

59

napretka čovjeka.88 Ta bi dogma, koja je izvršila tako veliki utjecaj na modemu misao, bila zanimljiv i neobjašnjiv para­doks, ako se na nju ne bi gledalo kao na nešto što je vezano uz ekonomski napredak. Ratovi revolucije i carstva samo su još više potakli taj osjećaj, ne samo zato što su bili pobjed­nički nego što su unijeli i mnogo novaca u zemlju i tako pri­donijeli razvoju proizvodnje.87

Pobjeda revolucije iznenadila je gotovo sve suvremenike, a čini se da su najviše bili iznenađeni oni najinteligentniji, koji su najbolje poznavali političke okolnosti, zbog toga što objašnjenja koja je dala ideologija nisu mogla objasniti taj paradoksalni uspjeh. Čini mi se da još i danas povjesničarima to pitanje nije ništa jasnije nego što je bilo našim očevima. Glavni razlog toj pobjedi treba tražiti u ekonomiji: brzi udarci pogodili su stari režim dok je proizvodnja bila na putu velikog napretka, što je uvjetovalo da su se tadašnji ljudi rodili u okol­nostima relativno skromne produktivnosti, te su se ubrzo mogli uvjeriti u moćan život.

Nasuprot tome imamo jedno užasno historijsko iskustvo, koje se odnosi na veliku promjenu u vrijeme ekonomskog pro­padanja. Kanim govoriti o kršćanskom osvajanju i padu rim­skog carstva koje je ubrzo uslijedilo.

Svi stari kršćanski autori slažu se u tome da nova religija nije donijela nikakvo ozbiljnije poboljšanje u svjetskoj situ­aciji: podmitljivost vlasti, tlačenje, nevolje, i dalje su mučili narod kao i prije. To je bilo veliko razočaranje za crkvene poglavare. U doba progonstava, kršćani su vjerovali da će bog obasuti Rim milostima kad carstvo prestane progoniti vjernike. Sad je carstvo bilo kršćansko, a svećenici su postali najvažnije ličnosti: međutim, sve je bilo isto tako loše kao u prošlosti. Što je još žalosnije, loši običaji, na koje se često upo­zoravalo kao na rezultat idolopoklonstva, postali su običaji obožavateljima Krista. Daleko od toga da nametne profanom svijetu duboku reformu, crkva se pokvarila imitirajući profani svijet: počela se ponašati kao carska administracija, a buntov­

•” Tocqueville, »L’Ancien Régime et la Révolution«, str. 254—262, 1 »Mélanges«, str. 62. usp. poglavlje IV, IV moje raspreve o »Les illusions du progrès«.

s? Kautsky je isticao ulogu riznica kojih su se dočepale francuske armije. (»Klasna borba u Francuskoj 1789«, francusko izdanje, str. 104 do 106.)

60

ničke stranke koje su je razdirale pojavile su se više zbog težnje za vlašću nego zbog religioznih razloga.

Često se postavljalo pitanje je li kršćanstvo bilo uzrokom ili barem jedan od uzroka pada Rima. Gaston Boissier bori se protiv tog mišljenja, pokušavajući pokazati da je propadanje poslije Konstantina samo nastavak kretanja koje je postojalo od ranijih vremena, i da nije moguće vidjeti je li kršćanstvo ubrzalo ili usporilo kraj antičkog svijeta.88 To znači da je oču­vanje bilo golemo. Prema analogiji, mogli bismo si predočiti kakav bi rezultat imala revolucija kojom bi naši oficijelni so­cijalisti dobili vlast u ruke: s obzirom na to da bi institucije uglavnom ostale onakvima kakve su danas, sva bi buržoaska ideologija bila sačuvana. Buržoaska država bi prevladala sa svim svojim zloupotrebama. Ekonomsko bi se propadanje po­jačalo, u slučaju da je bilo započeto.

Ubrzo su nakon kršćanskog osvajanja počele najezde bar­bara: mnogi su se kršćani upitali neće li napokon biti uspo­stavljen poredak koji bi bio u skladu s principima nove reli­gije. Ta je nada bila opravdana jer su barbari promijenili vjeru dolaskom u carstvo i nisu bili naviknuti na korupcije rimskog života. Mogla se očekivati i obnova ekonomije, jer su svi do tada propadali pod teretom gradske eksploatacije. Novi gospodari koji imaju grube seoske običaje ne bi živjeli kao velika gospoda, nego kao poglavari velikih područja, što bi možda pridonijelo da bolje obrađuju zemlju. Neosnovane nade tadašnjih kršćanskih autora u invazije mogu se usporediti s iluzijama mnogobrojnih utopista koji su očekivali da će vrline koje su pridavali ljudima srednjeg staleža obnoviti moderni svijet: zamjenjivanjem vrlo bogatih klasa novim društvenim slojevima trebali su se uspostaviti moral, sreća i opći procvat.

Barbari uopće nisu stvorili napredna društva. Nisu bili u velikom broju, i gotovo su svugdje jednostavno zauzeli mje­sta bivše otmjene gospode, vodili isti život kao i oni, dok ih napokon nije progutala gradska civilizacija. U Francuskoj je merovinško kraljevstvo bilo predmetom iscrpnih proučava­nja: Fustel de Coulanges upotrijebio je sve svoje znanje da na vidjelo iznese njegov konzervativni karakter; očuvanje mu se činilo tako snažno da se usudio napisati kako to nije bila prava revolucija i za njega je cijela povijest ranog srednjeg vijeka bila kretanje koje se nastavilo na kretanje rimskog

es Gaston Boissier, »La fin du paganisme«, knjiga IV, poglavlje III.

61

carstva, s malo ubrzanja.89 »Merovinška je vlada, rekao je, za više od tri četvrtine nastavak onoga što je rimsko carstvo dalo Galiji.«90

Ekonomsko je propadanje pod tim barbarskim kraljevima bilo naglašeno. Do preporoda je moglo doći tek mnogo kasnije, nakon što je svijet prošao kroz dugi niz nevolja. Trebalo je proći barem četiri stoljeća barbarstva da bi se nazreo napredni pokret. Društvo je bilo prisiljeno da se spusti do stanja koje je nalik na njegov postanak, a Vico je u toj pojavi našao ob­jašnjenje za svoju doktrinu ricorsi (vraćanje, op. prev.). Na taj je način jedna revolucija, do koje je došlo u vrijeme ekonom­skog propadanja, prisilila svijet da ponovno prođe kroz gotovo primitivno razdoblje civilizacije, i zaustavila svaki napredak kroz više stoljeća.

Protivnici socijalizma često su spominjali to strašno isku­stvo. Ne poričem vrijednost argumenta, ali potrebno je dodati dva detalja koji će se možda profesionalnim sociolozima činiti nevažnima. To iskustvo pretpostavlja: 1) ekonomsko propada­nje; 2) organizaciju koja osigurava savršeno ideološko oču­vanje. Naši službeni učitelji u više su navrata predstavili civi­lizirani socijalizam kao zaštitu civilizacije: mislim da bi on imao isti učinak kakav je proizvelo klasično obrazovanje koje je crkva dala barbarima: proletarijat bi bio pokvaren i zaglu- pljen kao što su to bili Merovinzi, a ekonomsko bi se propa­danje samo potvrdilo djelovanjem tobožnjih civilizatora.

Opasnost koja prijeti budućnosti svijeta mogla bi se izibjeći ako proletarijat uporno prione revolucionarnim idejama, tako da ostvari, koliko je god to moguće, Marxovu koncepciju. Sve može biti spašeno ako proletarijat uspije, pomoću nasilja, po­novno učvrstiti podjelu na klase i vratiti buržoaziji dio njezine energije. To je veliki cilj prema kojem mora biti usmjerena sva misao onih koje današnji događaji nisu hipnotizirali, nego koji misle na sutra. Proletersko nasilje, u obliku jednostavnog i čistog izraza osjećaja klasne borbe, pojavljuje se kao nešto što je lijepo i herojsko. Ono je u službi primarnih interesa civilizacije. Ono možda nije najprikladnija metoda da se po­stignu neposredne materijalne prednosti, ali zato može spasiti svijet od barbarstva.

s» Fustel de Coulanges, »Origines du régime féodal«, str. 566—567. Ne osporavam mnoga pretjerivanja u postavci Fustela de Coulangesa: no očuvanje je bilo neosporno.

90 Fustel de Coulanges, »La monarchie franque«, str. 650.

62

Od onih koji optužuju sindikaliste da su tupoglavi i pripro­sti imamo pravo tražiti da nam polože račun o ekonomskom propadanju na kojem rade. Pozdravimo revolucionare kao što su Grci pozdravili spartanske heroje koji su hranili Termopilei pridonijeli da se održi prosvijećenost u antičkom svijetu.

63

Treće poglavlje

PREDRASUDE PREMA NASILJU

i

Predodžbe široke javnosti o proleterskom nasilju ne počivaju na promatranju današnjih činjenica niti na smišljenom tuma­čenju sadašnjeg sindikalnog pokreta. One su plod mnogo jed­nostavnijeg misaonog rada, poređenja sadašnjosti i prošlosti. Određuju ih uspomene koje riječ revolucija gotovo uvijek iza­ziva. Pretpostavlja se da sindikalisti, samo zbog toga što se zovu revolucionari, žele ponoviti povijest revolucionara iz 1793. Blankisti, koji se smatraju zakonitim vlasnicima terori­stičke tradicije, misle da su samim tim pozvani da upravljaju proleterskim pokretom.91 Oni imaju prema sindikalistima mno­go više popustljivosti nego ostali parlamentarni socijalisti. Skloni su prihvatiti da će radničke organizacije na kraju shva­titi kako im ništa drugo ne preostaje nego da dođu u njihovu školu. Čini mi se da je Jaurès, dok je pisao »Histoire sociali­ste« 1793, više puta pomislio na ono što ga ta mrtva prošlost može poučiti u vođenju sadašnjosti.

Ne posvećuje se uvijek dovoljno pažnje velikim promje­nama u tumačenjima revolucije nakon 1870. Nužno je, među­tim, uzeti u obzir te promjene ako se žele shvatiti današnje predodžbe o nasilju.

Revoluciju su vrlo dugo smatrali nizom pobjedničkih ra­tova koje je jedan narod, željan slobode i nošen najplemeni­tijim težnjama, vodio protiv saveza svih ugnjetavajućih i ne­pravednih sila. Pobune i državni udari, natjecanja partija koje su često bez ikakvih skrupula, progonstva pobijeđenih,

»i Upućujem čitaoca na vrlo zanimljivo poglavlje Bemsteinove knjige: »Socialisme théorique et socialdémocratde pratique«, str. 47 do63. Bemstein, koji ne zna čime je zaokupljen naš sadašnji sindikali- zam, nije, po mojem mišljenju, iz marksizma izvukao sve što on sa­država. On je svoju knjigu, uostalom, napisao u vrijeme kad se još nije moglo razumjeti revolucionarni pokret, zbog kojeg su i napisana ova razmišljanja.

64

parlamentarne rasprave i avanture slavnih ljudi, jednom rije- čiju svi događaji političke povijesti, u očima naših očeva bili su samo vrlo sporedni faktori oslobodilačkih ratova.

Oko dvadeset i pet godina govorilo se o promjeni režima u Francuskoj. Nakon kampanja koje su izblijedile sjećanja na Cezara i Aleksandra, povelja iz 1814. u nacionalnu je tradi­ciju za stalno uvela parlamentarni sistem, Napoleonovo zako­nodavstvo i konkordatsku crkvu. Rat je donio nepreinačivu presudu čija obrazloženja, kako kaže Proudhon, datiraju od Valmyja, Jemmapesa i pedeset ostalih bojišta, a čije je zaklju­čke usvojio Ljudevit XVIII u Sait-Ouenu.92 Zaštićene sjajem Oslobodilačkih ratova, nove su institucije postale nepovredive a ideologija sastavljena da ih Objasni postala je u neku rukL vjera koja je, čini se, za Francuze dugo imala istu vrijednosl kao otkriće Isusa za katolike.

Više puta su rječiti pisci povjerovali da bi mogli izazvati reakcionarnu struju protiv tih doktrina, a crkva se mogla ponadati da će savladati ono što je ona nazivala greškom li­beralizma. Dugo razdoblje divljenja srednjovjekovnoj umjet­nosti i prezira prema voltaireovskom vremenu nagovještavalo je propast nove ideologije. Međutim, svi pokušaji povratka u prošlost ostavili su tragove samo u povijesti književnosti. Bilo je razdoblja kad je vlast upravljala na najmanje liberalan način, ali principi modernog režima nikad nisu bili ozbiljnije ugroženi. Ta se činjenica ne bi mogla objasniti snagom razuma i ponekim zakonom napretka. Razlog tome jednostavno je u epopeji ratova koji su francusku dušu ispunili istim zanosom kakvog stvaraju religije.

Ta je vojnička epopeja dala epsku boju svim događajima unutrašnje politike. Natjecanja partija bila su podignuta na razinu »Ilijade«, političari su postali divovi, a revolucija, za koju je Joseph de Maistre rekao da je sotonska, bila je divini­zirana. Krvavi prizori terora bili su događaji bez većeg zna­čenja u usporedbi s velikim ratnim pokoljima, a pronašlo se kako da ih se o'bavije i u dramatičnu mitologiju. Pobune su stavljene u isti red sa slavnim bitkama. Uzalud su najmirniji povjesničari pokušavali revoluciju i carstvo svesti na razinu obične povijesti. Blistave pobjede revolucionarnih i carskih armija onemogućavale su svaku kritiku.

Proudhon, »La guerre et la paix,« knjiga V, poglavlje III.

5 Revolucija 1 nasilje 65

Rat iz 1870. sve je to promijenio. U trenutku pada Drugog carstva, velika većina Francuza još je vrlo čvrsto vjerovala u legende o armijama dobrovoljaca, o ulozi vrijednoj divljenja predstavnika naroda, o improviziranim generalima. Iskustvo je stvorilo okrutno razočaranje. Tocqueville je napisao: »Kon- vent je stvorio politiku nemogućeg, teoriju bijesnog ludila, kult slijepe odvažnosti.«83 Velike nedaće 1870. spustile su ze­mlju na praktično, oprezno i obično stanje. Prvi rezultat tih nedaća bilo je razvijanje sasvim suprotnih ideja od onih o kojima je govorio Tocqueville: ideje oportunizma koje su da­nas ušle čak i u socijalizam.

Slijedeća je posljedica bilo mijenjanje svih revolucionarnih vrijednosti, a posebno mijenjanje sudova o nasilju. Nakon 1871. svi su se u Francuskoj dali na traženje najprikladnijih putova za podizanje zemlje. Taine je na taj problem htio primijeniti postupke visokoznanstvene psihologije, pa je prišao povijesti revolucije kao društvenom eksperimentu. Nadao se da će tako moći upozoriti na opasnost koju je, kako je mislio, pred­stavljao jakobinski duh, i navesti svoje suvremenike da pro­mijene kurs francuske politike, napuštajući poimanja koja su činila dio nacionalne tradicije i bila to čvršće usađena u glave tako da nikad nitko nije ispitivao njihovo porijeklo. Taine nije uspio u svom pothvatu, kao ni Le Play i Renan, a neće uspjeti nitko ni od onih koji kane začeti intelektualnu i moralnu re­formu u istraživanjima, znanstvenim prikazima i demonstra­cijama.

Ipak se ne može reći da je veliki Taineov trud sasvim uza­ludan. Povijest revolucije bila je iz temelja pretresena. Voj­nička epopeja ne vlada više sudovima koji se odnose na izne­nadne događaje u politici. Sada je u prvom planu život ljudi, unutrašnja snaga buntovničkih stranaka, materijalne potrebe koje određuju težnje širokih masa. U svom govoru 24. rujna 1905, u povodu svečanog otkrivanja Taineovog spomenika u Vouziersu, poslanik Hubert je, odajući počast velikom i mno­gostrukom talentu svog slavnog zemljaka, izrazio žaljenje što je Taine sistematski ostavljao po strani epsku stranu revolu­cije. To je žaljenje suvišno: epopeja više neće moći vladati političkom poviješću. Čitajući Jaurèsovu »Histoire socialiste« može se vidjeti do kakvih smiješnih posljedica mogu dovesti

9з Tocqueville, »Mélanges«, str. 189.

66

pokušaji povratka bivšim postupcima : Jaurès uzalud iz ormara izvlači stare retorike najmelodramatskije slike; jedino uspijeva da bude smiješan.

Uspoređivanje s današnjim građanskim borbama direktno je pogodilo sjaj velikih revolucionarnih dana. Ništa se nije takvog dogodilo za vrijeme revolucije što bi se moglo uspore­diti s bitkama koje su krvlju okaljale Pariz 1848. i 1871. Danas 14. srpanj i 10. kolovoz izgledaju kao čarkanja koja ne bi bila u stanju prestašiti ozbiljniju vladu.

Postoji još jedan razlog, koji profesionalci revolucionarne povijesti još nisu dovoljno priznali, a koji je znatno pridonio da se ukloni sva poezija tih događaja. U nacionalnoj epopeji nema toga što narod ne bi mogao zamisliti da će se ponoviti u bliskoj budućnosti. Narodna se poezija više odnosi na buduć­nost nego na prošlost, i zato avanture Gala, Karla Velikog, Križara i Jeanne d’Arc ne mogu biti opisane niti u jednoj priči koja bi osim književnika mogla očarati i nekog drugog.94 Nakon što se počelo vjerovati da se današnje vlade ne bi mo­gle srušiti bunama sličnim onima od 14. srpnja i 10. kolovoza, na te se dane prestalo gledati kao na herojske. Parlamentarni socijalisti, koji bi htjeli iskoristiti sjećanje na revoluciju da ohrabruju narod, a od naroda istovremeno zahtijevaju da sve svoje povjerenje stavi u parlamentarizam, vrlo su nedosljedni, jer sami rade na rušenju epopeja čiji bi sjaj htjeli zadržati u svojim govorima.

Ali što onda ostaje od revolucije kad više nema epopejao ratovima protiv koalicije i o slavnim danima? Ono što ostaje nije nimalo ugodno: policijske akcije, progonstva i sjednice ser­vilnih sudova. Preneraženi smo zbog upotrebe državne sile protiv pobijeđenih, to više što su se kolovođe revolucije ubrzo istakli među Napoleonovim slugama i bili isto tako savjesni u carevoj policijskoj službi kao prije u teroru. U zemlji koju su potresale tolike promjene režima i isto toliko palinodija, političko pravosuđe ima posebno gnusnu crtu: današnji zloči­nac sutra može postati sudac. Zato je general Malet mogao reći pred ratnim sudom, koji ga je osudio 1812, da bi cijela

84 Značajno je spomenuti da se već u XVII st. Boileau izjasnio protiv epopeja s nadnaravnim kršćanskim sadržajem, jer njegovi su­vremenici, koliko god su bili religiozni, nisu čekali da anđeli dođu u pomoć Vaubanu da zauzme utvrđene gradove. Oni nisu sumnjali u ono što kaže »Biblija«, ali u tome nisu vidjeli sadržaj za epopeju, jer ta (‘uda nisu bila određena da se ponove.

67

Francuska i sami njegovi suci bili njegovi suučesnici u slučaju da je uspio.95

Nepotrebno je više se zadržavati na tim razmatranjima.I najmanjim se zapažanjem može uvidjeti da proletersko na­silje oživljava mnogobrojna mučna sjećanja na ta prošla vre­mena: odmah se počinje misliti na nadzorne revolucionarne komitete, na okrutnosti sumnjičavih, grubih i strahom izluđe- nih policajaca, na tragedije giljotine. Razumljivo je stoga zašto se parlamentarni socijalisti toliko trude da uvjere javnost da imaju osjećajne pastirske duše, da je njihovo srce ispunjeno osjećajima dobrote i da ih obuzima samo jedna strast: mržnja prema nasilju. Oni bi rado postali zaštitnici buržoazije od pro­leterskog nasilja. U želji da podignu svoj humanitarni ugled koriste svaku priliku da odbace sve veze s anarhistima. Po­nekad tu vezu odbijaju s takvom neusiljenošću da se u njoj može nazrijeti kukavičluk i licemjerje.

Kad je Millerand bio neosporni šef socijalističke partije u parlamentu, preporučivao je da se treba strašiti strašenja dru­gih (avoir peur de faire peur). I doista, socijalistički bi posla­nici pridobili malo birača kad ne bi uspjeli uvjeriti široku jav­nost da su vrlo razumni ljudi, protivnici prijašnje prakse krvoloka, i da jedino razmišljaju o filozofiji budućeg prava. U svom velikom govoru 8. listopada 1905. u Limogesu, Jaurès se trudio da mnogo više razuvjeri buržuje nego što je to do tada činio. Izjavio im je da će se socijalizam kao pobjednik pokazati susretljivim, da će razmotriti razne mogućnosti kako bi se nadoknadila šteta bivšim posjednicima. Prije nekoliko godina Millerand je obećavao naknade samo siromašnima. (»Petite République«, 25. ožujka 1898.) Sad će svi biti jed­naki, a Jaurès nam tvrdi da je Vandervelde o tome napisao temeljito proučene stvari. Rado ću mu povjerovati.

Jaurès je zamislio društvenu revoluciju u obliku stečaja: današnji će buržuji dobiti dobre godišnje rente, a te će se rente smanjivati iz generacije u generaciju. Takvi se planovi sigurno sviđaju novčarima koji su naviknuti da iz stečajeva izvlače velike koristi. Siguran sam da dioničari »Humanitéa« misle kako su te ideje divne. Oni će biti stečajni upravitelji

»5 Emest Hamel, »Histoire de la conspiration du général Malet«, str. 241. Prema nekim dnevnicima, Jaurès je, u sivojoj izjavi 5. lipnja 1907, pred porotničkim sudom Seine, u procesu Bousquet-Lévyju rekao da će službenici sigurnosti pokazati poštovanje prema optuženom Bousquetu kad ovaj postane zakonodavac.

68

i dobit će pristojne honorare, koji će nadomjestiti gubitke što im je prouzrokovao časopis.

U očima današnje buržoazije divno je sve što odbacuje ideju nasilja. Naši buržuji žele umrijeti u miru — i nije ih briga što će biti poslije.

II

Ispitajmo sad malo detaljnije nasilje iz 1793. i pogledajmo možemo li ga poistovjetiti s nasiljem današnjeg sindikalizma.

Prije petnaestak godina, govoreći o socijalizmu i njegovoj budućnosti, Drumont je napisao ove rečenice koje su se mno­gima činile paradoksalne: »Pozdravite radničke vođe Komune, konzervativcima može reći historičar koji je uvijek pomalo prorok, više ih nećete vidjeti!. . . Oni koji će doći bit će još mrskiji, lošiji i osvetljiviji nego ljudi iz 1871. Francuski prole­tarijat bit će odsad obuzet novim osjećajem: mržnjom.«96 To nisu prazne riječi jednog književnika: Malon, kojeg je Dru­mont divno opisao, izvijestio ga je o Komuni i socijalističkom svijetu.

To se zlokobno proročanstvo zasniva na ideji da se radnik sve više udaljuje od nacionalne tradicije i da se približava buržuju kojemu su mnogo bliži zli nazori. »Buržoaski element bio je naročito surov u Komuni, kaže Drumont, pokvarena i bezbrižna buržoazija iz Latinske četvrti; narodni element, usred te strašne krize, ostao je ljudski, to jest francuski. . . Među i-ntemacionalistima koji su bili u Komuni, četvorica su samo. . . izjavila da su za mjere nasilja.«97 Vidi se da je Dru­mont još u naivnoj filozofiji XVIII st., kao i u filozofiji uto­pista prije 1848, prema kojoj ljudi to bolje slijede ono što im nalažu moralni zakoni što ih je civilizacija manje pokvarila. Silazeći od viših klasa prema siromašnijima, kvalitete postaju sve bolje. Dobro je prirodno samo onima koji su ostali blizu stanja prirode.

Ta filozofija klasa dovodi Drumonta do jedne zanimljive povijesne teorije: niti jedna od naših revolucija nije bila toliko krvava kao prva, jer ju je vodila buržoazija; — »kako se narod sve tješnje miješao u revolucije, one su postajale sve manje okrutne« — »proletarijat, kada je prvi put zadobio

se Drumont, »La fin d’un monde«, str. 137—138.вт Drumont, op. cit., str. 128.

69

stvarni udio u vlasti, bio je neizmjerno manje krvoločan nego buržoazija.«®8 Mi se ne bismo mogli zadovoljiti jednostavnim objašnjenjima koja su bila dovoljna Drumontu. Ali sigurno je da se nešto promijenilo od 1793. godine. Moramo se upitati nije li okrutnost starih revolucionara u vezi s nekim činjeni­cama iz povijesti buržoazije, jer u tom bi slučaju dobili krivi smisao ako bismo pobrkali zloupotrebe revolucionarne buržo- aske sile iz 1793. i nasilje naših revolucionarnih sindikalista: riječ revolucionaran imala bi tako dva sasvim različita zna­čenja.

Treći stalež, koji je ispunjavao skupštine u revolucionarno doba, kojega se može nazvati treći službeni stalež, nije bio skup poljoprivrednika i poslodavaca. Vlast dakle nikada nije bila u rukama ljudi iz proizvodnje, nego u rukama sudstva. Tainea je umnogome pogodila činjenica da je od 577 poslanika trećeg staleža u Ustavotvornoj skupštini bilo 373 »nepoznata odvjetnika i pravnika nižih po rangu, pisara, kraljevih opuno­moćenika, katastarskih činovnika, sudaca i sudskih pomoćnika prvostepenog suda, zakupodavaca i namjesnika sudskih kotara, običnih praktičara koji su od svoje mladosti zatvoreni u uski krug osrednje jurisdikcije i rutinskog piskaranja, kojima su jedini izleti filozofske šetnje kroz zamišljene prostore, pod vodstvom Rousseaua i Raynala.«99 Teško nam je danas razu­mjeti važnost koju su imali pravnici u bivšoj Francuskoj. Tada je postojao veliki broj sudbenih područja. Posjednici su s krajnjim samoljubljem rješavali pitanja čija nam važnost da­nas izgleda osrednjom, ali za njih je bila velika zbog ispre- plitanja feudalnog prava s pravom posjeda. Sudske se činov­nike svugdje moglo susresti, a najveći su ugled uživali kod naroda.

Ta je klasa donijela revoluciji mnoga poboljšanja u admi­nistraciji. Zahvaljujući njoj zemlja je dosta lako mogla pre­broditi krizu koja ju je potresala deset godina, a Napoléon je mogao uspostaviti dobre funkcionalne službe. Ali ta je klasa isto tako donijela vrlo mnogo predrasuda, zbog kojih su nje­zini glavni i najvažniji predstavnici učinili veoma velike po­greške. Ne može se na primjer shvatiti Robespierreovo pona­šanje, usporedi li ga se s današnjim političarima. U njemu treba gledati ozbiljnog magistrata, zaokupljenog svojim oba­

»s Dramont, op. cit., str. 136.»• Taine, »La Révolution«, svezak I, str. 155.

70

vezama, koji brižno pazi da ne ukalja profesionalnu čast go­vornika na sudu. Osim toga kao Rousseauov učenik bio je vrlo načitan. Njegova brižnost za zakonske propise začuđuje suvre­mene povjesničare. Kad je morao donijeti najvažnije odluke i braniti se pred Konventom, naivnost koju je pokazao graničila je s glupošću. Čuveni zakon od 22.prairiala (deveti mjesec re­publikanskog kalendara, 10. lipanj, op. prev.) zbog kojeg su mu često prigovarali, a kojim je omogućena velika efikasnost re­volucionarnog suda, remek-djelo je koje odražava njegov duh — u njemu se može vidjeti cio stari režim sažet u nekoliko rečenica.

Jedna od temeljnih misli starog režima bila je upotreba krivičnog postupka kako bi se uništile sve snage koje se su­protstavljaju kraljevstvu, čini se da je u svim primitivnim društvima krivično pravo u početku bila zaštita koju je uživao vođa i nekolicina privilegiranih kojima je on ukazivao osobitu naklonost. Tek mnogo kasnije sila zakona je počela bez razlike braniti ličnosti i dobra svih stanovnika u zemlji. Budući da je srednji vijek bio povratak u običaje vrlo starih vremena, bilo je jasno da će rezultirati vrlo arhaičnim idejama o sudstvu, te da će smatrati kako je jedina zadaća sudova da osiguraju kraljevsku uzvišenost. Jedan povijesni događaj osobito je išao na ruku posebnom razvitku tog zločinačkog režima. Inkvizi­cija je pružila model sudova, koji su, na temelju vrlo slabih indicija, ustrajno proganjali ljude koji su smetali vlasti i one­mogućavali ih da joj nanose štetu. Kraljevska je država od in­kvizicije preuzela mnoge od tih postupaka i gotovo uvijek je slijedila njihove principe.

Kraljevstvo je neprekidno nalagalo svojim sudovima da rade na proširenju teritorija. Danas nam izgleda čudno što je Ljudevit XIV dao objaviti aneksije preko svojih magistrata, ali takva je bila tradicija. Mnogi su njegovi prethodnici do­pustili da parlament konfiscira feudalna imanja na temelju sasvim arbitrarnih povoda. Današnja je uloga pravosuđa, čini se, da osigura procvat proizvodnje i da joj omogući da se raz­vije u potpunoj slobodi, sa sve širim sadržajima, a nekad je služilo da osigura kraljevsku uzvišenost: njegov glavni cilj nije bilo pravo, nego država.

Bilo je teško uspostaviti strogu disciplinu u službama za ratna i administrativna pitanja što ih je ustanovilo kraljev­stvo. U svakom su se trenutku provodile istrage kako bi se kaznili nepouzdani ili neposlušni službenici. Kraljevi su takve zadatke povjeravali ljudima iz svojih sudova, što je na kraju

71

dovelo do toga da više nije bilo razlike između disciplinskog nadzora i suzbijanja zločina. Magistrati su sve trebali mije­njati prema svojim naklonostima. Nemar, nezalaganje ili ne­briga postajali su pobuna protiv vlasti, atentati ili izdajstvo.

Revolucija je slijepo prihvatila tu tradiciju, a izmišljenim zločinima pridavala je to veću važnost što su politički sudovi djelovali unutar stanovništva zastrašenog velikom nesigumo- šću. Padovi generala tada su se sasvim lako objašnjavali nji­hovim zločinačkim namjerama, kao i pogubljenja na giljotini onih koji nisu bili u stanju ostvariti nadanja jednog mišljenja, koje je često bdio samo maštanje iz djetinjstva. U našem kri­vičnom zakonu još je uvijek veliki broj paradoksalnih članova iz tog doba: danas više nije lako zamisliti da bi se ozbiljnije moglo optužiti jednog građanina da se bavi makinacijama ili da je u sporazumu sa stranim silama ili njihovim agentima, u namjeri da ih navede na neprijateljstvo ili na rat protiv Francuske, ili da im za to omogući sredstva. Takav zločin pret­postavlja da bi država mogla biti dovedena u opasnost zbog jedne osobe: to nam se čini malo vjerojatnim.100

Procesi protiv kraljevih neprijatelja uvijek su bili vođeni na izuzetan način: postupci su bili pojednostavljeni koliko god je bilo moguće. I osrednji dokazi kojima se inače ne bi mogli dokazati ni obični prekršaji, sada su bili dovoljni. Pribjega­valo se užasnim i zastrašujućim primjerima. Sve se to može pronaći i u robespierskom zakonodavstvu. Zakon od 22. prai- riala zadovoljava se dosta neodređenim definicijama političkog zločina, kako nijedan neprijatelj revolucije ne bi mogao iz­bjeći. Sto se tiče dokaza, oni su dostojni najčišće tradicije sta­rog režima i inkvizicije. »Dokaz koji je potreban da se osude neprijatelji naroda može biti bilo koja vrsta dokumenta, ma­terijalna, moralna, verbalna, pismena, koja može sama po sebi polučiti suglasnost svakog pravednog i razumnog duha. Pra­vilo je suđenja savjest porotnika koje je prosvijetlila ljubav prema domovini. Njihov je cilj pobjeda republike i propast njezinih neprijatelja. U tom slavnom terorističkom zakonu naj­bolje vidimo izraženu doktrinu države.101

Filozofija XVIII st. učinila je te metode još strašnijima. Ona je htjela propisati povratak prirodnom pravu. Čovječan­

100 Dreyfusu su pak pripisali taj član, a da se nikad nije pokušalo dokazati da je Francuska bila u opasnosti.

‘ 01 Sami detalji tog zakona mogu se objasniti jedino usporedbom s pravilima bivšeg krivičnog prava.

72

stvo je do tada bilo pokvareno, i to zaslugom malog broja ljudi kojima je bilo u interesu da ga obmanjuju. No napokon se pronašao način povratka principima primitivne dobrote, is­tine i pravde. Bilo kakvo suprotstavljanje tako lijepoj reformi koja se tako lako može primijeniti, i sa sigurnim uspjehom, najgori je zločinački čin koji se može zamisliti. Ti su novatori bili neumoljivi u svojoj odluci da unište koban utjecaj loših građana koji bi mogao sprečavati preporod čovječanstva. Po­pustljivost je 'bila kažnjiva slabost, jer je vodila k tome da se žrtvuje sreća naroda u korist prevrtljivosti nepopravljivih ljudi, koji su pokazivali neshvatljivu tvrdoglavost i nisu htjeli vidjeti ono što je bjelodano, a živjeli su samo od laži.

Od inkvizicije do političkog pravosuđa kraljevstva i preko njega do revolucionarnih sudova očituje se stalni napredak u smislu prilagodljivosti pravila, širenja moći i povećanja vlasti. Crkva je dugo sumnjala u vrijednost izuzetnih postupaka svo­jih inkvizitora.102 Kraljevstvo nije više imalo toliko skrupula, osobito kad je potpuno sazrijelo. Ali revolucija je uvelike na vidjelo iznosila skandal njegovog praznovjernog kulta države.

Jedan ekonomski događaj dao je tada državi takvu snagu kakvu crkva nikada nije imala. Na početku modernog doba zbog pomorskih ekspedicija i pomoći industriji vlade su imale važno mjesto u proizvodnji. U XVIII st. to je mjesto za teore­tičare postalo izuzetno važno. Svi su tada stvarali velike pla­nove. Kraljevstva su bila poput velikih kompanija koje ističu vrijednost zemljišta, a svi su išli za tim da osiguraju dobro djelovanje tih kompanija. Zato je država bila najveći refor­mator: »Oni žele, piše Tocqueville, zatražiti pomoć od centralne vlade i poslužiti se njome kako 'bi sve uništili i sve ponovno uradili prema novom projektu što su ga sami zamislili. Misle da se samo njim može izvršiti jedan takav zadatak. Moć države mora biti neograničena, kao i njeno pravo, kako oni kažu. Treba je samo uvjeriti da se njime pravilno koristi.«103 Fizio- krati su izgleda bili skloni da pojedince žrtvuju za opću do­brobit. Oni nisu mnogo držali do slobode, a smatrali su apsurd­nom ideju o uravnoteženosti vlasti. Nadali siu se da će preo­bratiti državu, a njihov je sistem Tocqueville definirao kao

102 Modemi su autori, shvaćajući doslovno neke upute pontifikata, tvrdili da je inkvizicija bila relativno blaga, s obzirom na običaje tog vremena.

103 Tocqueville, »L’Ancien Régime et la Révolution«, str. 100.

73

»demokratski despotizam«. Vlada je teoretski trebala biti predstavnik svih, a kontroliralo bi je prosvijećeno javno mni­jenje — praktički je bila apsolutni gospodar.104 Jedna od stvari koje su najviše iznenadile Tocquevillea, dok je proučavao stari režim, bilo je divljenje fiziokrata prema Kini, koja im se či­nila modelom dobre vlade, jer su tamo samo sluge i sitni či­novnici brižno popisani i izabrani na natječajima.105

Nakon revolucije ideje su bile u tolikom neskladu da nam je teško shvatiti koncepcije naših očeva.106 Kapitalistička eko­nomija sasvim je istakla izvanrednu moć pojedinaca. Povje­renje koje su ljudi u XVIII st. imali u industrijske kapacitete države čini se djetinjastim svima koji proizvodnju nisu pro­učavali samo u dosadnim knjigama sociologa, koji se još uvijek drže suviše brižno kulta budalaština iz prošlosti. Pravo prirode je postalo neiscrpan predmet ruganja za ljude koji i najpo- vršnije poznaju povijest. Upotreba sudova kao sredstva zakon­ske prinude političkih protivnika izaziva opće negodovanje, a ljudi zdravog razuma misle da se time uništava svo pravno poimanje.

Sumner Maine upozorava da su od kraja XVIII st. odnosi između vlada i građanstva bili sasvim poremećeni. Nekad je država uvijek morala biti mudra i dobra i prema tome svako se ometanje njenog rada smatralo teškim prekršajem. Napro­tiv, liberalni sistem pretpostavlja da građanin, kojemu je pre­puštena sloboda, izabire najbolju partiju i ostvaruje prvo od svojih prava kritizirajući vladu, koja od gospodara postaje sluga.107 Maine ne spominje razlog toj promjeni, ali čini se da je on ekonomskog karaktera. U novim okolnostima politički zločin je čin jednostavne pobime koji ne bi smio sadržavati ništa sramotnog i na koji se netko odlučuje zbog mjera opreza. Taj čin ne zaslužuje više ime zločin, jer njegov počinilac nije nalik na zločince.

Možda mi nismo ništa bolji, ljudskiji niti osjetljiviji na tuđe nevolje nego što su bili ljudi iz 1793. godine. Cak sam voljan prihvatiti da je zemlja manje moralna nego što je bila

io4 Tocqueville, op. cit., str. 235—240. i»5 Tocqueville, op. cit., str. 241.ioe u povijesti pravnih ideja u Francuskoj potrebno je voditi računa

o cijepanju zemljišnih posjeda koje je, povećavajući broj nezavisnih vlasnika proizvodnih sektora, više pridonijelo širenju pravnih ideja među mase nego što su to uspjele najljepše filozofske rasprave među književno obrazovanim klasama.

i°7 Sumner Maine, »Essais sur le gouvernement populaire«, str. 20.

74

tada. Ali mi više ne gajimo, toliko kao naši očevi, kult boga- -države, kojoj su bile prinijete tolike žrtve. Okrutnost članova Konventa lako se može objasniti utjecajem koncepcija koje je treći stalež crpio u gnusnoj praksi starog režima.

III

Bilo bi neobično kad bi sve stare ideje bile sasvim mrtve. Dreyfusova afera nam je pokazala da je velika većina oficira i svećenika uvijek shvaćala pravosuđe kao što ga je shvaćao i stari režim, isto kao što su smatrali normalnim kažnjavanje zbog viših državnih razloga.108 To nas ne smije iznenaditi, jer te dvije kategorije ljudi nikad nisu imale direktnih odnosa s proizvodnjom, i ne mogu ništa razumjeti što ise tiče prava. Prosvijećena se javnost snažno pobunila protiv postupaka Mi­nistarstva rata, pa se na čas pomislilo da će više državne raz­loge prihvatiti (izuzevši onih dviju kategorija ljudi) samo či­taoci »Petit Journala«, čiji se mentalitet tako podudara s onim od prije jednog stoljeća. Žalosno iskustvo nam je pokazalo da država još ima vatrenih obožavatelja među Dreyfusovim pri­stašama.

Tek što se završila Dreyfusova afera, vlada republikanske obrane započela je drugu političku aferu u ime viših držav­nih razloga, a izmislila je gotovo isto toliko toga kao i Glavni štab u Dreyfusovom procesu. Nitko ozbiljan danas, zapravo, ne sumnja da je veliku urotu zbog koje su Déroulède, Buffet i Lur-Saluces bili osuđeni izmislila policija: opsada onog što se nazivalo utvrda Chabrol bila je namještena ne bi li se Pa­rižane uvjerilo kako su bili na pragu građanskog rata. Žrtve tog pravnog zločina bile su pomilovane, ali pomilovanje nije smjelo biti dovoljno. Da su Dreyfusove pristaše bili iskreni, zahtijevali bi od Senata da prizna sramotnu pogrešku koju je počinio zbog laži policije: mislim da su oni, naprotiv, smatrali kako je podržavanje osude koja se zasniva na najočitijoj pre­vari, koliko god je to moguće dugo, sasvim u skladu s princi- Dima vječne pravde.

io8 Velika i nezakonita strogost primijenjena u odmjeravanju kazni objašnjava se činjenicom da je cilj procesa bio da izazove strah kod špijuna koji su bili nedohvatljivi zbog svog položaja. Nije bilo toliko važno je li Dreyfus bio kriv ili nevin. Bitno je bilo zaštititi državu od izdaja i razuvjeriti Francuze koji su bili u velikom strahu od rata.

75

Jaurès i mnogi istaknuti pristaše Dreyfusa izrazili su odo­bravanje generalu Andréu i Combesu zato što su organizirali pravilni sistem prokazivanja. Kautsky je žestoko prigovarao radu tog sistema. Njemački je publicist tražio da socijalizam nipošto ne prikazuje »jadne postupke buržoaske republike« kao velika demokratska djela, i da ostane »vjeran principu koji kaže da je potkazivač zadnji nitkov.« (»Débats«, 13. stu­denog 1904.) Najžalosnija je u toj aferi Jaurèsova tvrdnja da se pukovnik Hartmann (koji se izrazio protiv sistema karto~ teke) sam služio sasvim sličnim postupcima.10® Pukovnik Hart­mann mu je napisao: »Žalim vas što ste došli do toga da danas na takav način branite krivična djela na koja ste se s nama obarali prije nekoliko godina. Žalim vas što mislite da morate učiniti republikanski režim solidarnim s podlim postupcima doušnika koji ga sramote.« (»Débats«, 5. studenog 1904.)

Iskustvo nam je do sada uvijek pokazalo da se naši revo­lucionari čim dođu na vlast izgovaraju višim državnim razlo­zima, služe se policijskim postupcima a pravosuđe smatraju oružjem koje mogu zloupotrijebiti protiv svojih neprijatelja. Parlamentarni socijalisti nisu iznimka od općeg pravila. Oni čuvaju stari kult Države: na taj su način spremni da počine sva nedjela starog režima i revolucije.

Prelistavajući Jaurèsovu »Histoire socialiste«, mogli bismo sastaviti lijepu zbirku sramotnih političkih presuda: nisam imao strpljenja čitati 1824 stranice koje prepričavaju revolu­ciju od 10. kolovoza 1792. do Robespierreova pada. Samo sam prelistao tu dosadnu knjigu i vidio da se u njoj izmjenjuje filozofija koja je katkad dostojna gospodina Pantaleonea, s politikom otpravljača na giljotinu. Već sam odavno uvidio da je Jaurès spreman na sve okrutnosti protiv pobijeđenih, a tad sam ustanovio da se nisam prevario. Ali nikad nisam vje­rovao da je spreman na toliko podlosti: u njegovim očima onaj koji je pobijeđen uvijek je u krivu, a pobjeda toliko zasljep­ljuje našeg velikog branitelja vječne pravde da je kadar pot­pisati sve proskripcije koje će se od njega tražiti: »Revolucije

ion u »L’Humanitëu« od 17. studenog 1904. objavljeno je jedno pismo Paula Guieyssea i Vazeillesa u kojem se izjavljuje da se ništa takvoga ne može pripisati pukovniku Hartmannu. Jaurès je dao neobičan ko­mentar tom pismu: on misli da potkazivači djeluju sa savršenim po­štenjem i žali što je pukovnik dao »neoprezno još jednu podršku siste­matskoj kampanji reakcionarnih listova«. Jaurès nije mislio da taj komentar znatno pogoršava njegov slučaj i da nije dostojan jednog Escobarovog učenika.

76

zahtijevaju od čovjeka, kaže Jaurès, najstrašniju žrtvu, ne samo njegova odmora, ne samo njegova života nego i nepo­sredne ljudske ljubavi i milosrđa.«110 Zbog čega se toliko pisalo0 nečovječnosti Dreyfusovih krvnika? Oni su također žrtvovali »neposrednu ljudsku ljubav« onom što im ise činilo da je spas domovine.

Prije nekoliko godina republikanci nisu pokazali dovoljno srdžbe protiv vikonta de Voguë koji je, primajući Hanotauxa u Francusku akademiju, nazvao Državni udar iz 1851. »pomalo surovom policijskom operacijom.«111 Jaurès, koji poznaje re­volucionarnu povijest, razmišlja sada kao i vikont veseljak.112 On hvali na primjer »snažnu i mudru politiku« koja se sasto­jala u tome da prisili Konvent da se izbace Žirondinci »s ne­kom vrstom prividne pravilnosti.«113

Pokolji u rujnu 1792. ipak ga malo smetaju: pravilnost ovdje nije prividna. Ali on raspolaže velikim riječima i lošim objašnjenjima za sve neprilične uzroke. Dantonovo ponašanje za tih žalosnih dana nije bilo suviše dostojno divljenja, ali Jaurès ga mora opravdati jer je Danton likovao u tom periodu. »On nije mislio da je njegova zadaća revolucionarnog ministra1 patriota da uđe u borbu s tim snagama izgubljene svijetine. Kako očistiti metal na zvonima kad ona zvone na uzbunu zbog slobode u opasnosti?«114 Čini mi se da je Cavaignac na isti na­čin mogao objasniti svoje ponašanje u Dreyfusovoj aferi: lju­dima koji su mu zamjerali što ide u korak s antisemitima, mo­gao je odgovoriti da ga njegova zadaća patriotskog ministra ne prisiljava da uđe u borbu s izgubljenom svjetinom i da u vri­jeme kad je spas narodne obrane u pitanju ne može se očistiti metal na zvonima koja zvone na uzbunu zbog domovine u opasnosti.

Na mjestu gdje opisuje kako Camille Desmoulins pokušava izazvati pokret u mišljenju koji bi mogao zaustaviti Teror,

11» J. Jaurès, »La Convention«, str. 1732.ni To je bilo 25. ožujka 1898, u vrlo kritičnom trenutku Dreyfusove

afere, kad su nacionalisti tražili da se protjeraju buntovnici i nepri­jatelji armije. J. Reinach kaže da je de Voguë otvoreno pozivao armiju da ponovno započne djelo iz 1851. (»Histoire de l’affaire Dreyfus«, sve­zak III, str. 545.)

na De Voguë običava da se u svojim polemikama zahvaljuje sivajim protivnicima što su ga lijepo zabavljali: zbog toga si dopuštam da ga zovem veseljak, iako su njegovi tekstovi više uspavljujući,

ne j . Jaurès, op. cit., str. 1434.n-i J. Jaurès, op. cit., str. 77.

77

Jaurès se energično izražava protiv tog pokušaja. Priznat će međutim, nekoliko stranica dalje, da sistem giljotine ne može vječno trajati. Ali Desmoulins nije uspio i u očima našeg skromnog obožavatelja uspjeha je u krivu. Jaurès optužuje autora »Vieux Cordeliera« da zaboravlja urote, izdaje, korup­cije i sve snove kojima se hranila izluđena mašta terorista. Čak ima toliko ironije da govori o »slobodnoj Francuskoj!« i izgovara ovu mudru izreku dostojnu jednog jakobinskog učenika Josepha Prudhommea: »Desmoulinsov nož bio je iz­rezbaren s neusporedivom umjetnošću, ali on ga je zabio u srce Revolucije.«115 Kad Robespierre više ne bude raspolagao većinom u Konventu, ostali će ga teroristi, sasvim prirodno, pogubiti, u skladu da zakonitim pravilima parlamentarnih in­stitucija iz tog vremena. Ali pozivati samo javno mišljenje protiv šefova vlade, u tome se sastojao Desmoulinsov »zločin«.I Jaurèsov je zločin, u vrijeme dok je branio Dreyfusa od veli­kih šefova armije i vlade, bio isto takav. Zar se nije Jaurèsu toliko puta zamjeralo da dovodi u pitanje narodnu obranu? Ali to je vrijeme već odavno prošlo, a s obzirom na to da tada naš tribun još nije okusio prednosti vlasti, nije imao ni tako okrutnu teoriju o državi kao što je danas ima.

Mislim da je sve ovo dovoljno da se zaključi kako bi se, kad bi kojim slučajem naši parlamentarni socijalisti došli u vladu, pokazali dobrim sljedbenicima inkvizicije, starog re­žima i Robespierrea. Politički bi sudovi imali vrlo široko po­lje djelovanja, a možemo čak pretpostaviti da bi bio poništen nesretan zakon iz 1848. koji je ukinuo smrtnu kaznu za poli­tičke zločine. Zahvaljujući toj reformi, ponovno bi se moglo vidjeti kako država trijumfira rukom krvnika.

Proleterska nasilja nisu ni u kakvoj vezi s tim proskripci- jama. Ona su naprosto ratni činovi, imaju vrijednost vojnih demonstracija i njihova je uloga da obilježe razdvajanje klasa. Sve što je u vezi s ratom odvija se bez mržnje i osvetoljubi­vog duha. Pobijeđeni se u ratu ne ubijaju, nevina bića ne moraju snositi posljedice nevolja koje su armije možda doži­vjele na bojnim poljima.116 Sila se tada širi po svojoj prirodi,

115 J. Jaurès, op. cit., str. 1731.ne Spomenut ću jednu činjenicu koja možda nije suviše poznata:

Španjolski rat, u vrijeme Napoleona, bio je prilika za nebrojene okrut­nosti. Ali pukovnik Lafaille kaže da se u Kataloniji ubojstva i suro­vosti nikad nisu mogla pripisati španjolskim vojnicima regrutiranim već neko vrijeme i koji su već poprimili prave ratne običaje. (Mémo­ires sur les campagnes de Catalogne de 1808 à 1814«, str. 164—165.)

78

nikad ne pokušavajući ništa preuzeti od pravnih postupaka koje društvo poduzima protiv zločinaca.

Što se sindikalizam bude više razvijao, napuštajući stare kultove koji dolaze od starog režima i crkve — putem knji­ževnika, profesora filozofije i povjesničara revolucije — dru­štveni će sukobi više poprimiti karakter čiste borbe, nalik borbama armija na bojnom polju. Ne bi trebalo previše mrziti ljude koji govore narodu da mora izvršiti ne znam kakav iz­vanredno idealistički nalog za pravdu na putu prema budu­ćnosti. Ti ljudi rade na tome da održe ideje o državi koje su izazvale sve krvave scene iz 1793, a pojam klasne borbe po­kušava oplemeniti pojam nasilja.

IV

Sindikalizam je u Francuskoj prešao u antimilitarističku propagandu koja jasno pokazuje golemu distancu koja ga raz­dvaja od parlamentarnog socijalizma u vezi s tim pitanjem države. Mnogi časopisi vjeruju da je ovdje riječ samo o jed­nom pretjeranom humanitarnom pokretu, što su ga izazvali Hervéovi članci. To je velika zabluda. Ne treba vjerovati da se protestira protiv grube discipline, ili trajanja vojnog roka, ili pak protiv prisutnosti oficira viših činova koji su neprijatelji sadašnjih institucija.117 Zbog tih razloga mnogi su buržuji po­zdravili govore protiv vojske u doba Dreyfusove afere, ali to nisu pobude sindikalista.

Vojska je najjasnija, naj opipljivi ja i najčvršće povezana pojava s postankom države. Sindikalisti ne misle reformirati državu kao što su to mislili ljudi XVIII st. Oni bi je htjeli uništiti118 jer žele ostvariti ovu Marxovu misao: socijalistička revolucija ne želi postići zamjenu vladajuće manjine ne­kom drugom manjinom.119 Sindikalisti obilježuju još jače svoju

и? Prema Josephu Reinachu, pogrešno je bilo što se poslije rata suviše vodilo računa o učenicima vojnih škola. Staro plemstvo i ka­tolička partija na taj su se način domogli pozicije da zapovijedaju. (Loc. cit,. str. 555—556.)

ne «Društvo koje će iznova organizovati proizvodnju na osnovu slo­bodne i jednake asocijacije proizvođača, premestiće celu državnu ma­šinu tamo gde će joj tada biti mesto: u muzej starina, pored kolovrata i bronzane sekire.« (Engels, »Poreklo porodice« . . Dela 32, Prosveta, 1978, Beograd, str. 136.)

ii® K. Marx, »Komunistički manifest«, Naprijed, Zagreb, 1963, str. 31.

79

doktrinu kad joj daju ideološki oblik i izjavljuju da su nepa- trioti — zbog »Komunističkog manifesta«.

Na tom je području nemoguća i najmanja sloga između sindikalista i oficijelnih socijalista. Ovi potonji lijepo govore da će sve uništiti, ali više se obaraju na ljude koji su na vlasti nego na samu vlast. Nadaju se da će posjedovati državnu silu i jasno im je da će im biti potrebna armija kad dođu u vladu. Bavili bi se vanjskom politikom i tako bi mogli uzdizati pri­vrženost prema domovini.

Parlamentarni socijalisti osjećaju vrlo dobro da je protu- patriotizam duboko usađen u srca socijalističnih radnika, i zato će poduzeti velike napore da pomire ono što je nepomir­ljivo. Oni se ne bi htjeli previše sukobljavati s idejama koje su proletarijatu prirasle srcu, ali ne mogu ostaviti svoju drugu državu koja im obećava toliko užitaka. Pribjegli su smiješnim govorničkim vratolomijama da bi se izvukli iz neprilike. Na primjer nakon presude Porotničkog suda Seine kojom su bili osuđeni Hervé i antimilitaristi, nacionalno Vijeće socijalističke partije izglasalo je dnevni red u kojem se žigoše »presuda mržnje i straha«, u kojem se izjavljuje da klasna borba ne bi mogla poštivati »slobodu misli«, protestira protiv upotrebe trupa u štrajkovima i potvrđuje »otvoreno potrebu za akcijom i međunarodnim razumijevanjem radnih ljudi da bi se ukinuo rat.« (»Socialiste«, 20. siječnja 1906.) Sve je to vrlo mudro, ali je izbjegnuto osnovno pitanje.

Dakle, više se ne bi moglo osporavati da ne postoji potpuna suprotnost između revolucionarnog sindikalizma i države. Ta suprotnost u Francuskoj poprima osobito žestoki oblik protu- patriotizma, jer su se političari poslužili svim svojim znanjem ne bi li bit socijalizma učinili što nejasnijim. Na području patriotizma ne mogu postojati nikakve nagodbe ni središnje pozicije. Sindikalisti su dakle bili primorani da uđu u to po­dručje kad su se buržuji svih vrsta potrudili da nanesu štetu socijalizmu i da udalje radnike od revolucionarne ideje. Oni su počeli negirati ideju domovine zbog jedne od onih nuždi kakve na svakom koraku susrećemo u povijesti120 i koje filo­zofi ponekad teško mogu objasniti — jer vanjski uvjeti na­meću izbor, a ne sama priroda stvari. Taj karakter povijesne

12» Nakon Hervéovog procesa, Léon Đaudet je napisao: »Oni koji su pratili ove rasprave bili su užasnuti nimalo namještenim iskazima sekretara sindikata.« (»Libre Parole«, 31. prosinca 1905.)

80

nužde daje sadašnjem protupatriotskom pokretu snagu, a pokušaji da bude prikrivena pomoću sofizama bit će uza­ludni.121

Možemo iz toga zaključiti da se sindikalna nasilja, što su ih proleteri koji žele srušiti državu počinili za vrijeme štrajkova, ne mogu pomiješati s tim djelima divljaštva na koje je kult države naputio revolucionare iz 1793. kad su dobili vlast u ruke i kad su mogli tlačiti pobijeđene — prema principima koje su dobili od Crkve i kraljevstva. S pravom možemo oče­kivati da socijalistička revolucija koju će nastaviti čisti sin­dikalisti nikako neće biti okaljana sramotama koje su okaljale buržoaske revolucije.

121 Jaurès je, međutim, imao hrabrosti da izjavi u Domu, 11. svibnja 1907, da postoje samo »na površini radničkog pokreta nekoliko pretje­ranih i paradoksalnih izraza, koji ne proizlaze iz negacije domovine, nego iz osude tako česte zloupotrebe ideje i riječi«. Takav je govor mogao biti održan samo pred skupom koji uopće ne poznaje rad­nički pokret.

fi Revolucija i nasilje 81

Četvrto poglavlje

PROLETERSKI ŠTRAJK

i

Uvijek se, pokušaju li se točno shvatiti ideje koje su u vezi s proleterskim nasiljem, mora osvrnuti na pojam generalnog štrajka. Ali taj isti pojam može dobro poslužiti i dati neočeki­vana objašnjenja svim nejasnim dijelovima socijalizma. Na posljednjim stranicama prvog poglavlja usporedio sam gene­ralni štrajk s napoleonovskom bitkom koja potpuno uništava protivnika. Ta će nam usporedba pomoći u shvaćanju ideolo­ške uloge generalnog štrajka.

Kad današnji vojni publicisti raspravljaju o novim oblicima rata koji počivaju na upotrebi znatno brojnijih trupa nego što ih je imao Napoléon i koje raspolažu savršenijim oružjima, oni ipak pretpostavljaju da bi rat trebale odlučiti napoleo- novske bitke. Potrebno je da se predložene taktike mogu pri­lagoditi predstavi koju je Napoléon zamislio. Okolnosti same borbe bit će vjerojatno sasvim drukčije nego nekad, ali kraj uvijek mora biti propast neprijatelja. Metode vojničke obuke usmjerene su na pripremu vojnika za tu veliku i užasnu akciju, u kojoj svatko treba da bude spreman da zauzme svoje mjesto na prvi signal. Od vrha do dna hijerarhije, misli svih članova jedne doista čvrste armije usmjerene su prema tom katastro- fističkom ishodu međunarodnih sukoba.

Revolucionarni sindikati razmišljaju o socijalističkoj akciji potpuno isto kao što vojni publicisti razmišljaju o ratu. Oni sav socijalizam zatvaraju u generalni štrajk. Svaka kombi­nacija, po njihovu mišljenju, mora dovesti do te činjenice. U svakom štrajku vide pojednostavnjenu imitaciju, pokušaj, pri­premu velikog završnog preobražaja.

Nova škola, koja se naziva marksistička, sindikalna i revo­lucionarna, izjavila je, čim je postala potpuno svjesna pravog smisla doktrine generalnog štrajka, posljedica njegove aktiv­nosti i njegove vlastite originalnosti, da je sklona njegovoj ideji. Nova škola je tako prekinula s bivšim oficijelnim koteri­jama, utopističkim i politikantskim, a ušla je u sam pokret

82

revolucionarnog proletarijata — koji, već dugo, od pristupanja generalnom štrajku tvori test pomoću kojeg se socijalizam radnih ljudi može razlikovati od socijalizma revolucionara- -amatera.

Parlamentarni socijalisti mogu imati velikog utjecaja samo ako se uspiju nametnuti najrazličitijim grupama, služeći se za­mršenim jezikom: potrebni su im birači-radnici dovoljno na­ivni da ih se može obmanuti zvučnim frazama o budućem ko­lektivizmu. Glupim buržujima, koji žele da se sluša ono što oni govore o društvenim pitanjima, moraju se predstaviti kao dubokoumni filozofi. Vrlo im je značajno da mogu iskorišta­vati bogate ljude koji vjeruju da zaslužuju humanost zato što ulažu novac u poduzeća ikoja provode socijalističku politiku. Taj se utjecaj zasniva na galimatijasu, a naši veliki ljudi rade na tome, ponekad s prevelikim uspjehom, da unesu zbrku u ideje svojih čitalaca. Oni mrze generalni štrajk jer je svaka propaganda na tom području previše socijalistička da bi se svidjela filantropima.

Kada ovi tobožnji predstavnici proletarijata govore, sve socijalističke formule dobivaju svoj pravi smisao. Klasna borba uvijek ostaje veliki princip, ali mora biti podređena nacionalnoj solidarnosti.122 Internacionalizam je dogma u čiju čast najumjereniji izjavljuju da su spremni izgovoriti najsve­čanije zakletve. Ali patriotizam također nameće svete oba­veze.123 Emancipacija radnih ljudi mora biti djelo samih radnih ljudi, kao što se to i piše svakodnevno, ali stvarna se emanci­pacija sastoji u tome da se glasa za jednog profesionalca u politici, da mu se osiguraju sredstva kako bi si stvorio dobar položaj. Država napokon mora nestati, a treba paziti da se ne osporava ono što je Engels o tome napisao. No taj nestanak će se dogoditi tek u dalekoj budućnosti, i zbog toga se treba pri­premati služeći se privremeno državom da bi se političare na­kljukalo velikim zalogajima. Najbolja je politika, koja bi do­

122 »Petit Parisien«, koji uobražava da se stručno i kao specijalist bavi radničkim pitanjima, opomenuo je 31. ožujka 1907. štrajkaše da »nikad ne smiju misliti da su iznad zadaća društvene solidarnosti«.

123 u vrijeme kad su antimilitaristi počeli zabrinjavati javnost, »Petit Parisien« se istaknuo svojim patriotizmom: 8. listopada 1905. članak o »svetoj obavezi« i »kultu trobojne zastave koja je prošla svijetom s našim slavama i našim slobodama«, 1. siječnja 1906. čestitke Poroti Sedne: »Zastava je iskupljena od sramota koje su njeni klevetnici bacili na taj uzvišeni simbol. Kad ona prolazi našim ulicama, pozdra­vljaju je. Porotnici se nisu samo naklonili: oni su s poštovanjem stali u krug oko nje.« Evo vrlo razboritog socijalizma.

83

vela do nestajanja države privremeno jačanje vladinog stroja. Gribouille, koji se baca u vodu da ga ne bi smočila kiša, isto bi tako mislio. Itd., itd.

Čitave bi se stranice mogle ispuniti kratkim prikazom pro­turječnih, smiješnih i šarlatanskih teza koje sačinjavaju os­novu besjeda naših velikih ljudi. Ništa ih ne zbunjuje, u svo­jim kićenim, žestokim i nebuloznim govorima u stanju su spo­jiti potpunu nepomirljivost s naj elastičnijim oportunizmom Jedan je učitelj socijalizma tvrdio da je umijeće pomiriti su­protnosti pomoću galimatijasa, najčišći rezultat što ga je on izvukao iz proučavanja Marxovih djela.124 Priznajem da sam sasvim nemjerodavan za tu tešku materiju, a niti si uostalom ne uobražavam da se ubrajam u ljude kojima političari dodje­ljuju naziv znanstvenika. Ipak se ne mogu lako odlučiti da prihvatim kako je upravo ovdje bit marksističke filozofije.

Polemike između Jaurèsa i Clemenceaua pokazale su neos­porno da se naši parlamentarni socijalisti mogu s uspjehom nametnuti javnosti samo svojim besmislicama, a zavaravajući svoje čitaoce izgubili su na kraju svaki smisao za prikladnost u raspravama. U »Aurore«, 4. rujna 1905, Clemenceau zamjera Jaurèsu da dovodi u zabunu svoje sljedbenike »metafizičkim istančanostima u kojima ga oni više ne mogu pratiti«. Toj se zamjerci ništa ne može prigovoriti, osim upotrebe riječi meta­fizički: Jaurès je isto toliko metafizičar koliko i porotnik ili astronom. U broju od 26. listopada Clemenceau pokazuje da njegov protivnik posjeduje »umijeće da krivo tumači tekstove«, a završava ovim riječima: »Činilo mi se poučnim da iznesem neke postupke u polemici čiji monopol bez razloga suviše lako prepuštamo jezuitima.«

Nasuprot tom bučnom, brbljavom i lažljivom socijalizmu, što ga iskorištavaju ambiciozni iz svih društvenih slojeva, koji zabavlja nekolicinu šaljivčina, a kojem se dekadenti dive, uz­

124 u nacionalnom se vijeću dugo raspravljalo o dva prijedloga, jedan koji je govorio o tome da se pokrajinske federacije pozovu da započnu izbornu borbu svugdje gdje će to biti moguće, i drugi koji je odlučivao da se kandidati predstave svugdje. Jedan član se podignuo: »Molim vas za malo pažnje, rekao je, jer stav što ću ga izložiti može se u početku činiti čudnim i paradoksalnim. (Ova dva prijedloga) nisu nepomirljivi ako se pokuša riješiti to proturječje prema prirodnoj i marksističkoj metodi da se riješi svako proturječje. (»Socialiste«, 7. listopada 1905.) Cini se da nitko nije razumio. A doista i nije bilo shvatljivo.

84

diže se revolucionarni sindikalizam koji se trudi da ništa ne ostavi u neizvjesnosti. Misao je ovdje pošteno izražena, bez podvala i prikrivenih misli. Više se ne nastoji rastapati dok­trine u rijeci zamršenih komentara. Sindikalizam se trudi da upotrebljava izraze koji će u punom svjetlu predstaviti stvari, koji će ih smjestiti tamo gdje im to određuje njihova priroda i koji ističu svu vrijednost pokrenutih snaga. Umjesto da sup­rotnosti budu ublažene, trebat će ih istaknuti, prema sindikal­noj orijentaciji. Bit će potrebno dati što je temeljitije moguće prikaz grupa koje se međusobno bore. Napokon, pokreti po­bunjenih masa bit će tako prikazani da pobunjenici steknu dojam potpune nadmoći.

Sam govor ne može biti dovoljan da pouzdano dovede do takvih rezultata. Treba se poslužiti cjelinama slika koje mogu podsjetiti ucijelo i samim poimanjem, prije bilo kakve pro­mišljene analize, na ukupnost osjećaja koji odgovaraju razli­čitim oblicima rata što ga je socijalizam pokrenuo protiv mo­dernog društva. Sindikalisti savršeno rješavaju taj problem koncentrirajući cijeli socijalizam u dramatizam generalnog štrajka, pa oficijelni znanstvenici svojim besmislicama više nikako ne mogu pomiriti protivnike. Sve je lijepo prikazano, tako da ne može postojati više od jedne moguće interpretacije socijalizma. Taj postupak posjeduje sve prednosti koje daje potpuno poznavanje analize, prema Bergsonovoj doktrini. Vje­rojatno nije moguće citirati mnogo primjera koji bi mogli tako dobro prikazati vrijednost doktrine slavnog profesora.125

Mnogo se raspravljalo o mogućnostima ostvarenja general­nog štrajka: tvrdilo se da se socijalistički rat ne može riješiti jednom bitkom. Praktični, učeni i razumni ljudi misle da bi bilo vrlo teško složno pokrenuti velike mase proletarijata. De­taljno su bile analizirane teškoće koje bi zadavala jedna velika borba. Prema riječima socijalista-sociologa, a i političara, ge­neralni je štrajk narodno maštanje, što je karakteristika po­četaka jednog radničkog pokreta. Citiraju nam ugled Sidneya Webba koji je odlučno izjavio da je generalni štrajk mlade­načko maštanje126, čega su se engleski radnici brzo otarasili —

125 Ovi cianci mnogo ne proširuju tu temu. Mislim da bi se Bergso- nove ideje mogle još više primijeniti na teoriju generalnog štrajka. Bergsonova filozofija na pokret gleda kao na nedjeljivu cjelinu, što nas upravo navodi na katastrofističku koncepciju socijalizma,

iz« Bourdeau, »Evolution du socialisme«, str. 232.

85

a ozbiljni su nam ih znanstvenici tako često prikazivali kao nosioce istinske koncepcije radničkog pokreta.

To što generalni štrajk nije narodni u današnjoj Engleskoj, bijedan je argument nasuprot povijesnom značenju ideje, jer se Englezi ističu velikim nerazumijevanjem klasne borbe. Nji­hova je misao ostala vrlo obuzeta srednjovjekovnim utjeca­jem: korporacija, povlaštena ili barem zaštićena zakonima čini im se još uvijek idealom radničke organizacije. Zbog Engleske je i bio izmišljen izraz radnička aristokracija da bi se govo­rilo o sindikalcima, a tredjunionizam doista i nastavlja saku­pljati zakonske ustupke.127 Mogli bismo dakle reći da svi oni koji smatraju da je klasna borba bit socijalizma moraju gle­dati na odbojnost Engleske prema generalnom štrajku upravo kao na snažnu presumpciju u prilog generalnom štrajku.

S druge strane Sidney Webb uživa pretjeranu reputaciju poznavaoca stvari. Njegova je zasluga što je pregledao nein­teresantne spise i što je imao strpljenja da sastavi jednu od najnesređenijih kompilacija u povijesti tredjunionizma. Na to je vrlo ograničen duh koji je mogao zavesti samo ljude koji nisu naviknuti na razmišljanje.128 Oni koji su njegovu slavu prenijeli u Francusku nisu nimalo razumjeli socijalizam. Ako je on zaista u prvim redovima suvremenih autora ekonomske povijesti, kao što tvrdi njegov prevodilac,129 onda je intelek­tualna razina tih povjesničara prilično niska. Mnogi nam pri­mjeri uostalom pokazuju da netko može biti istovremeno gla­sovit stručnjak za povijest i više nego osrednji duh.

Ne pridajem nikakvo značenje zamjerkama koje se upu­ćuju generalnom štrajku, a koje se oslanjaju na političke raz­loge. Namjera da se prema primjeru povijesnog prepričavanja grade pretpostavke koje se odnose na borbe u budućnosti i na načine ukidanja kapitalizma, značile bi vraćanje starim uto­

127 To se vidi na primjer po naporima koje su tredjunioni uložili da se izglasaju zakoni pomoću kojih bi izbjegli građansku odgovornost za svoje postupke.

128 Tarde nikako nije mogao shvatiti reputaciju Sidneya Webba, koji mu se činio jednim običnim škrabalom.

»2» Métin, »Le socialisme en Angleterre«, str. 219. Taj je pisac od vlade primio uvjerenje o socijalizmu: generalni francuski komesar Iz­ložbe Saint-Louis rekao je: »G. Métin je prožet najboljim demokratskim duhom. To je jedan odličan republikanac. On jè čak i socijalist kojeg bi radnička udruženja trebala prihvatiti kao prijatelja.« (»Association ouvrière«, 30. srpnja 1904.) Mogla bi se sastaviti zanimljiva studija o osobama koje posjeduju slična uvjerenja izdata bilo od vlade, bilo od»Musée social«, ili pak od dobro obaviještene štampe.

86

pijama. Nikakvim se postupkom na znanstvenoj razini ne može predvidjeti budućnost, a ne može se čak govoriti ni o tome da su neke pretpostavke bolje od drugih. Suviše je velik broj značajnih primjera koji nam pokazuju da su najveći ljudi počinili znatne pogreške u želji da upravljaju budućnošću, čak i onom najbližom.130

Međutim, ne bismo mogli djelovati a da ne izađemo iz sa­dašnjosti, i da ne razmišljamo o toj budućnosti koja je, čini se, osuđena da uvijek izmakne našem razumu. Iskustvo nam do­kazuje da gradnja budućnosti neodređene u vremenu može biti vrlo djelotvorna i bez većeg broja slabih strana, ako ima određeni karakter. To se događa kad je riječ o mitovima u kojima se susreću najsnažnije tendencije jednog naroda, par­tije ili klase, tendencije koje su prisutne u duhu instinktivnom snagom u svim okolnostima života, i koje daju stvarni prikaz nada skorašnjeg djelovanja na kojima se temelji reforma volje. Znamo da ti društveni motivi nimalo ne sprečavaju čovjeka da najbolje iskoristi sva zapažanja iz svog života, a također ga ne ometaju u izvršavanju svojih uobičajenih obaveza.131

To se može pokazati mnogim primjerima.Prvi su kršćani čekali povratak Krista i potpunu propast

poganskog svijeta, s osnutkom kraljevine svetaca, za kraj prve generacije. Katastrofa se nije dogodila, ali je kršćanska misao izvukla takvu korist iz apokaliptičkog mita da neki današnji znanstvenici žale što se Kristovo propovijedanje nije odnosilo samo na tu temu.132 Nadanja koja su Luther i Calvin polagali u vjerski zanos u Evropi nimalo se nisu ostvarila. Ubrzo su ti očevi reforme postali ljudi iz sasvim drugog svijeta. Za da­našnje protestante oni pripadaju prije u srednji vijek nego u modemu epohu, a problemi koji su ih najviše brinuli zauzi­maju malo mjesta u današnjem protestantizmu. Hoćemo li zbog toga morati osporiti znatan učinak njihovih snova o kršćanskoj obnovi? — Lako je uvidjeti da razvoj revolucije nije nimalo nalik divnim slikama koje su oduševile njene prve sljedbenike. Ali da П je revolucija mogla pobijediti bez tih

™ Marxove pogreške su brojne, a ponekad i grube. (Vidi: G. Sorel, »Saggi di critica del marxismo«, str. 51—57.)

lsi Cesto se navodilo da su engleski ili američki sektaši, čiji su vjer­ski zanos podupirali apokaliptički mitovi, bili vrlo praktični ljudi.

132 ova doktrina danas zauzima važno mjesto u njemačkoj egzegezi, a u Francusku ju je unio opat Loisy.

87

slika? Mit je bio snažno isprepleten utopijama133 zato što ga je stvorilo društvo koje je bilo oduševljeno imaginativnom literaturom, koje je imalo puno povjerenje u sitnu znanosti poznavalo vrlo osrednje ekonomsku povijest prošlosti. Te su utopije bile uzaludne. No možemo se upitati nije li revolu­cija bila mnogo dublja promjena od onih što su ih zamišljali ljudi koji su u XVIII st. stvarali društvene utopije. Još sasvim nedavno Mazzini je nastavio ono što su mudri ljudi iz njegova doba nazvali ludom fantazijom. Ali danas nema nikakve su­mnje da Italija bez Mazzinija nikad ne bi postala velesila i da je on mnogo više učinio za talijansko jedinstvo nego Ca- vour i svi političari iz njegove škole.

Nije dakle važno znati što mitovi sadržavaju od pojedinosti koje će se stvarno pojaviti u budućnosti. To nisu astrološki almanasi. Može se čak dogoditi da ne dođe ni do čega od onog što oni sadržavaju — kao što je to bio slučaj katastrofe koju su očekivali prvi kršćani.134 Nismo li se već u svakodnevnom životu navikli na to da se stvarnost znatno razlikuje od ideja koje smo o njoj stvorili? A to nas ne sprečava da nastavimo donositi odluke. Psiholozi kažu da postoji heterogenost između ostvarenih i datih namjera: i najmanje iskustvo iz života otkriva nam tu zakonitost, koju je Spencer prenio u prirodu da bi iz nje izvukao svoju teoriju o multiplikaciji efekata.135

Na mitove treba gledati kao na sredstva kojima se djeluje na sadašnjost. Svaka rasprava o tome kako da ih se materi­jalno primijeni na povijesni tijek besmislena je. Jedino je va­žan mit u svojoj cijelosti. Njegovi su dijelovi zanimljivi samo utoliko što ističu ideju sadržanu u njegovu sastavu. Beskorisno je dakle razmišljati o incidentima do kojih može doći u toku društvenog rata i o odlučujućim sukobima koji mogu omogu­ćiti pobjedu proletarijata. Čak da se revolucionari i sasvim zavaravaju, maštovito si predstavljajući generalni štrajk, ta je maštovita slika mogla biti, u vrijeme priprema za revoluciju, element, element prvorazredne snage, ako se smatra da je sasvim prihvatila sve težnje socijalizma i dala cjelokupnoj re-

1зз Usp. pismo Danielu Halévyju, IV.131 Pokušao sam pokazati kako se taj društveni mit koji je iščeznuo,

nastavio na pobožnost koja je sačuvala veliko značenje u katoličkom životu. To mijenjanje društvenog u individualno čini mi se sasvim pri­rodnim u jednoj religiji. (»Le système historique de Renan«, str. 374 do 382.)

135 Mislim da se sav Spencerov evolucionizam može uostalom ob­jasniti premiještanjem najjednostavnije psihologije u fiziku.

88

volucionamoj misli jasnoću i krutost kakve druga shvaćanja ne bi mogla pružiti.

Da bi se moglo ocijeniti domet ideje generalnog štrajka, potrebno je, dakle, napustiti sve vrste rasprava uobičajenih kod političara, sociologa ili ljudi koji teže praktičnoj znanosti. Nije potrebno odbacivati ono što protivnici nastoje pokazati, ali nikako se ne smije umanjiti vrijednost postavki za koje oni misle da mogu oboriti. Malo je važno da generalni štrajk bude djelomična stvarnost, ili samo proizvod narodne mašte. Sve se svodi samo na pitanje sadržava li generalni štrajk do­ista sve ono što očekuje socijalistička doktrina revolucionarnog proletarijata.

Da bismo riješili takvo pitanje više nismo prisiljeni naučno razmišljati o budućnosti. Ne moramo se dati na duboko prou­čavanje filozofije, povijesti i ekonomije. Nismo u području ideologija, nego možemo ostati samo pri činjenicama koje je moguće promatrati. Moramo ispitati ljude koji vrlo aktivno sudjeluju u doista revolucionarnom pokretu unutar proletari­jata, koji nimalo ne teže da udu u buržoaziju i čijim duhom nisu ovladale korporativne predrasude. Ti se ljudi mogu pre­variti u velikom broju političkih, ekonomskih ili moralnih pi­tanja, ali njihovo je svjedočanstvo odlučno, suvereno i nepro­mjenljivo želimo li saznati koje ideje najviše djeluju na njihi njihove drugove, čija je sposobnost da se poistovjete sa svo­jom socijalističkom koncepcijom na najvišem stupnju, a za­hvaljujući tim idejama, razum, nadanja i opažanje činjenica tvore nedjeljivo jedinstvo.136

Zahvaljujući njima, znamo da je generalni štrajk doista ono što sam rekao: mit u koji se zatvara čitav socijalizam, tj. ustrojstvo slika koje mogu instinktivno prizvati sve osjećaje koji odgovaraju različitim oblicima rata što ga je socijalizam poveo protiv modernog društva. Štrajkovi su u proletarijatu stvorili najplemenitije, najdublje i najviše pokretačke osjećaje koje on posjeduje. Generalni štrajk ih sakuplja sve u jednu sliku, a tim zbližavanjem svaki od njih dobiva svoju najveću snagu. Prizivajući vrlo bolna sjećanja na velike sukobe, on daje intenzivan život svim pojedinostima njegove strukture koja je prisutna u svijesti. Na taj način postižemo poimanje socijalizma kakvo jezik nije mogao sasvim pružiti — a posti­žemo ga u jednoj cjelini koja se začas može oćutjeti.137

130 To je još jedna primjena Bergsonovih postavki.137 To je savršeno znanje Bergsonove filozofije.

89

Možemo se osloniti na još jedno svjedočanstvo kako bismo pokazali snagu ideje generalnog štrajka. Kad bi ta ideja bila čista besmislica, kao što se to često govori, parlamentarni so­cijalisti ne bi se toliko trudili da se protiv nje bore. Koliko znam, oni se nikad nisu prestali prepirati oko besmislenih na- danja koja su utopisti i dalje prikazivali u lijepom svijetlu zadivljenim očima naroda.138 U jednoj polemici o ostvarivim društvenim reformama, Clemenceau je isticao ono što je ma- kijavelističko u Jaurèsovu stavu kad se suočava s narodnim iluzijama: on zaklanja svoju savjest »ponekom mudrom vješto usklađenom izrekom«, ali tako vješto usklađenom da će je oni »kojima je najviše potrebno da uđu u njenu bit rastreseno prihvatiti, dok će se naslađivati varljivom retorikom budućih zemaljskih užitaka.« (»Aurore«, 28. prosinca 1905.) Ali kad je riječ o generalnom štrajku, to je sasvim nešto drugo: naši političari nisu više suzdržljivi, nego govore žestoko i trude se da njihovi slušaoci napuste tu koncepciju.

Uzrok takvom stavu nije teško shvatiti: političari se ne boje niikaikve opasnosti od utopija koje narodu lažno predstav­ljaju budućnost i upućuju »ljude na bliska ostvarenja zemalj­ske sreće čiji samo mali dio može biti rezultat jedino dugo­trajnog nastojanja«. (To je ono što socijalistički političari čine prema Clemenceauu.) Sto birači lakše povjeruju u magičnu moć države, prije će glasati za kandidata koji obećava čuda. U izbornoj kampanji postoji stalno nadmetanje: da bi socija­listički kandidati mogli pregaziti radikale, birači moraju biti kadri prihvatiti sve nade.139 Stoga se i naši socijalistički poli­tičari paze da se ne bore efikasno protiv utopije lake sreće.

Protiv generalnog štrajka bore se zato jer su za vrijeme svojih propagandnih turneja spoznali da je ideja generalnog štrajka tako čvrsto usađena u radničku dušu da njome može sasvim ovladati i da ne ostavlja mjesta željama kojima bi par- lamentarci mogli udovoljiti. Oni shvaćaju da je ta ideja toliko pokretačka da kad jednom uđe u duh, vođe više nikako ne mogu njime upravljati, a moć poslanika time bi bila svedena

Ne sjećam se jesu li oficijelni socijalisti pokazali svu komičnost u Bellamyjevim romanima, koji su imali toliko uspjeha. Ti su romani još i više zaslužili kritiku, jer prikazuju narodu sasvim buržoaski ideal života. Bili su prirodni proizvod Amerike, zemlje koja ne zna za klasnu borbu. Ali zar ih u Evropi teoretičari klasne borbe ne bi mogli razu­mjeti?

139 u svom članku što sam ga već citirao, Clemenceau podsjeća da je Jaurès tako postupio u jednom svom velikom govoru u Béziersu.

90

na nulu. Oni napokon osjećaju, ne sasvim jasno, da bi gene­ralni štrajk mogao obuhvatiti cijeli socijalizam, zbog čega bi svi kompromisi između političkih grupa, zbog kojih je bio i osnovan parlamentarni režim, postali sasvim nepotrebni.

Suprotstavljanje oficijelnih socijalista potvrđuje naše prvo ispitivanje dometa generalnog štrajka.

II

Moramo sada poći dalje i postaviti pitanje je li slika ikoju daje generalni štrajk doista potpuna, to jest sadrži li sve ele­mente borbe koje poznaje modemi socijalizam. Ali najprije treba točno odrediti pitanje, što neće biti teško ako se poslu­žimo objašnjenjima o sadržaju štrajka koja smo gore naveli. Vidjeli smo da na generalni štrajk treba gledati kao na nedje­ljivu cjelinu, a prema tome nikakav detalj nije zanimljiv za poimanje socijalizma. Treba čak dodati da uvijek postoji opas­nost da se izgubi nešto od tog poimanja ako se pokuša tu cje­linu rastaviti na dijelove. Sada ćemo pokazati da postoji iden­tičnost između glavnih postavki marksizma i cjeline koju daje slika generalnog štrajka.

Ta će se tvrdnja sigurno činiti paradoksalnom mnogima koji su čitali publikacije najuglednijih marksista. Dugo je vre­mena doista u marksističkim krugovima i postojalo otvoreno neprijateljstvo protiv generalnog štrajka. Ta je tradicija znatno štetila napretku Marxove doktrine, a to i nije najlošiji primjer koji se može izabrati da bi se pokazalo kako njegovi učenici obično teže da umanje domet magistralne misli. Nova škola se teškom mukom oslobađa takvih utjecaja. Nju su osno­vali ljudi koji su u visokom stupnju poprimili marksistički pečat. Njoj je dugo trebalo da spozna kako su zamjerke upu­ćene generalnom štrajku više plod nesposobnosti oficijelnih predstavnika marksizma nego samih principa doktrine.140

Nova škola je započela svoju emancipaciju kad je jasno uvidjela da se pravila socijalizma često znatno udaljuju od

14» U jednom članku u »Introduction à la métaphysique«, objavlje­nom 1903, Bergson upozorava na to da su učenici uvijek skloni pre­uveličavanju razmlmoilaženja među učiteljima, a da je »učitelj, ako oblikuje, razvija, prevodi u apstraktne ideje ono što navodi, već sam u neku ruku učenik prema samom sebi«. (»Cahiers de la Quinzaine«, 12. bilježnica četvrte serije, str. 22—23.)

91

Marxovog duha i kad je preporučila povratak tom duhu. Ne bez zaprepaštenja ustanovila je da su na račun učitelja pri­pisivane takozvane izmišljotine koje potječu od njegovih pret­hodnika ili koje su pak bile općepoznata istina u vrijeme kad se sastavljao »Komunistički manifest«. Prema jednom autoru koji se ubraja u dobro obaviještene ljude — po riječima vladei Musée social — »akumulacija (kapitala u rukama nekoliko pojedinaca) jedno je od velikih Marxovih otkrića, zbog kojeg je bio vrlo ponosan.«141 Unatoč poznavanju povijesti tog uni­verzitetskog čovjeka, ta je tvrdnja bila opće poznata prije nego što je Marx bilo što napisao, a postala je dogma u soci­jalističkom svijetu potkraj vladavine Louis-Philippea. Veliki je broj marksističkih postavki te vrste.

Odlučni korak prema reformi bio je učinjen kad su oni marksisti koji su težili slobodnom mišljenju počeli proučavati sindikalni pokret. Otkrili su da »nas čisti sindikalisti mogu više toga naučiti nego što mi možemo njih«.142 To je bilo baš ono što je trebalo učiniti. Počela je orijentacija prema istini­tom putu koji je Магха doveo do njegovih pravih otkrića. Vratiti se moglo jedino postupcima koji zaslužuju ime filozof­ski, »jer su prave i plodne ideje isto tako povezivanje s tokom stvarnosti«, a »najveći dio svog sjaja duguju svjetlosti što su odrazile činjenice i primjene do kojih su one dovele, jer jas­noća jednog koncepta zapravo nije ništa drugo nego napokon stečeno pouzdanje da se njime uspješno rukuje«.143 Korisno je citirati još jednu duboku Bergsonovu misao: »Ne može se pos­tići poimanje stvarnosti, tj. intelektualnu simpatiju s onim što je u njoj najdublje, ako se ne zadobije njeno povjerenje dugo­trajnim drugarstvom s njenim površinskim pojavama. A pi­tanje nije u tome da se jednostavno usvoje važne činjenice. Treba sakupiti i stopiti zajedno jednu tako veliku masu da bi u toj sintezi sigurno bile neutralizirane jedna za drugom sve predrasude i preuranjene ideje što su ih promatrači mogli, ne­svjesno, nataložiti na dnu svojih promatranja. Samo se tako oslobađa sirova materijalnost iz poznatih činjenica.« Evo nas napokon na onom što Bergson zove integralno iskustvo.lu

Zahvaljujući novom principu, ubrzo se uvidjelo da su sve tvrdnje kojima se pokušao obuhvatiti socijalizam, sasvim ne­

111 A. Métin, op. cit., str. 191.142 G. Sorel, »Avenir socialiste des syndicats«, str. 12.143 Bergson, loc. cit., str. 21.144 Bergson, loc. cit., str. 24—25.

92

dostatne ili da često više štete nego koriste. U Njemačkoj je socijaldemokracija previše savjesno poštivala skolastiku svo­jih doktrina, zbog čega su svi napori u smislu poboljšanja marksizma bili jalovi.

Kad je nova škola sasvim spoznala generalni štrajk i time dobila duboko poimanje radničkog pokreta, priznala je da sve socijalističke postavke dobij aju jasnoću koja im je do tada nedostajala, čim ih se tumači prizivajući to veliko zdanje koje im je davalo snagu. Ona je uvidjela da se težak i krhak apa­rat, što su ga stvorili u Njemačkoj da bi objasnili Marxove doktrine, mora odbaciti ako se želi točno slijediti suvremene primjene proleterske ideje. Otkrila je da pojam generalnog štrajka omogućuje uspješna istraživanja cijelog širokog podru­čja marksizma, kojeg do tada glavešine koji su tvrdili da upravljaju socijalizmom uglavnom nisu poznavali. Na taj na­čin osnovni principi marksizma mogu biti jasni samo ako se upotpune slikom generalnog štrajka, a, s druge strane, može se misliti da ta slika dobiva svoje puno značenje samo kod onih koji su prošli Marxovu doktrinu.

A. Odmah u početku govorit ću o klasnoj borbi, odakle mora krenuti svaka socijalistička misao i koju treba objasniti otkada se sofisti trude da je prikažu u krivom svjetlu.

1) Marx govori o društvu kao da je ono podijeljeno u dvije sasvim antagonističke grupe. Protiv te dihotomijske postavke često se borilo, govoreći da je ispitivanjem utvrđeno suprotno, a sigurno je da je potreban određeni misaoni napor kako bi ona bila provjerena u pojavama svakodnevnog života.

Funkcioniranje kapitalističke radionice daje prvu približnu ocjenu, a rad po komadu ima važnu ulogu u oblikovanju klasne ideje. Taj rad iznosi na vidjelo čistu interesnu suprot­nost koja se očituje u cijeni proizvoda:145 radnici osjećaju da njima vladaju njihovi poslodavci, kao što seljaci osjećaju da njima vladaju trgovci i gradski posuđivači novca. Povijest pokazuje da je to najjasnije izražena ekonomska suprotnost. Sela i gradovi sačinjavaju dvije neprijateljske zemlje otkada postoji civilizacija.146 Rad po komadu pokazuje također da u

us Ne znam jesu li učenjaci oduvijek dobro shvaćali ulogu rada po komadu. Jasno je da slavna izreka: »Proizvođač bi trebao moći otkupiti svoj proizvod« proizlazi iz razmišljanja o radu po komadu.

14в »Može se reći da se čitava ekonomska historija društva svodi na kretanje dve suprotnosti«, grada i sela. (»Kapital« I, Dela 21, Pro- sveta, Beograd, 1970, str. 314.)

93

svijetu namještenika postoji grupa ljudi koji otprilike odgo­varaju trgovcima na malo, koji su zadobili povjerenje poslo­davca i koji ne pripadaju svijetu proletarijata.

Štrajk donosi novo svjetlo: on odjeljuje, bolje od svakod­nevnih okolnosti u životu, interese i načine mišljenja dviju grupa namještenika. Tada postaje jasno da bi administrativna grupa imala prirodnu sklonost da sačinjava malu aristokra­ciju. Za te bi ljude bio povoljan državni socijalizam, jer bi se podigli za jedno mjesto u društvenoj hijerarhiji.

Sve suprotnosti postaju izvanredno jasne kad se pretposta­vljaju sukobi izrasli do stupnja generalnog štrajka. Tada su svi dijelovi ekonomsko-pravne strukture, kad se na nju gleda sa stanovišta klasne borbe, dovedeni do savršenstva. Društvo je doista podijeljeno na dva tabora, i samo na dva, na jednom bojnom polju. Nikakvo filozofsko objašnjenje činjenica ispi­tivanih u praksi ne bi moglo dati toliko svjetla kao tako jed­nostavna slika koju pomisao na generalni štrajk stavlja pred oči.

2) Nestanak kapitalističkog upravljanja ne bi se mogao za­misliti kad se ne bi pretpostavljalo postojanje snažnog osjećaja za pobunu koji neprestano prevladava radničkom dušom. Ali iskustvo pokazuje da vrlo često kratkotrajne pobune nemaju nimalo specifični karakter socijalizma. Najžešća srdžba je če­sto ovisila o željama kojima je buržoaski svijet mogao udo­voljiti. Mnogi revolucionari prestaju biti nepopustljivi kad naiđu na povoljan put.147 Nisu bile u pitanju samo materijalne zadovoljštine koje su uvjetovale te česte i sramotne promjene stavova. Samoljublje je, još više nego novac, veliki uzrok pre- laza iz pobune u buržoaziju. To ne bi bilo toliko važno kad ne bi bila riječ o izuzetnim ličnostima. Ali često se tvrdilo da se psihologija radničkih masa može tako lako prilagoditi ka­pitalističkom poretku, i da se društveni mir može lako postići samo kad bi poslodavci htjeli pokazati malo dobre volje.

G. Le Bon tvrdi da se ljudi zavaravaju vjerujući u revo­lucionarne instinkte mnoštva, da su njihove tendencije kon­zervativne, da sva snaga socijalizma proizlazi iz duševnog sta­nja buržoazije koje je pomalo poremećeno. On je uvjeren da

147 Sjećamo se da je u iznenadnoj pobuni u Martiniqueu bio po­gubljen guverner koji je 1879. bio jedan od protagonista socijalističkog kongresa u Marseilleu. Sama Komuna nije bila kobna za sve svoje pristaše. Više njih imali su dosta lijepe karijere. Francuski se amba­sador u Rimu istaknuo 1871. među onima koji su zahtijevali smrt talaca.

94

će mase uvijek ići za jednim Cezarom.148 Mnogo je toga istinito u njegovim sudovima koji se temelje na vrlo širokom pozna­vanju civilizacija. Ipak, potrebna je jedna ispravka LeBonovim postavkama: one vrijede samo za društva koja ne poznaju pojam klasne borbe.

Ispitivanja pokazuju da se taj pojam održava vrlo snažno u svim sredinama do kojih je doprla ideja generalnog štrajka: kad i najmanji incidenti svakodnevnog života postanu simp­tomi stanja borbe među klasama, kad svaki sukob bude inci­dent društvenog rata, svaki štrajk stvori perspektivu potpune katastrofe, više neće biti mogućnosti društvenog mira, ni mirne rutine, ni oduševljenja za dobrotvorne ili slavne učite­lje. Ideja generalnog štrajka do tog je stupnja pokretačka da uvlači u pokret revolucionarne misli sve što dotakne. Zahvalju­jući njoj socijalizam uvijek ostaje mlad, pokušaji da bi se ostvario društveni mir čine se djetinjastim, a bijeg drugova koji odlaze u buržoaziju daleko od toga da obeshrabruje mase, on ih još više potiče na pobunu. Jednom riječju, cijepa­nje nikad nije u opasnosti da nestane.

3) Uspjesi koje političari postižu svojim pokušajima da upozore na ono što oni nazivaju proleterskim utjecajem u buržoas'kim institucijama, velika su prepreka održavanju poj­ma klasne borbe. Svijet je oduvijek živio od nagodbi među partijama, a poredak je uvijek bio privremen. Ne postoji takva promjena, kolikogod ona bila velika, koju bi se moglo smatrati nemogućom u jednom vremenu kakvo je naše, u kojem se po­javilo toliko nepredviđenih novosti. Modemi se napredak ost­vario zahvaljujući neprestanim kompromisima. Zašto se ne bi nastavila provedba ciljeva socijalizma pomoću postupaka koji su tako dobro uspjeli? Ima mnogo načina koji bi mogli zado­voljiti najpreče želje nesretnih klasa. Dugo su ti planovi po­boljšanja bili plod nadahnuća konzervativnog, feudalnog ili katoličkog duha. Htjeli smo, govorili su tvorci, izvući mase od utjecaja raidikala. Radikali, čiji položaj ne ugrožavaju toliko bivši neprijatelji koliko socijalistički političari, izmišljaju da­nas planove obojene progresivnim, demokratskim i slobodo­umnim bojama. Napokon nam počinju prijetiti socijalističkim kompromisima !

i « G. Le Bon, »Psychologie du socialisme«, treće izdanje, str. 111 i 457—459. Autor, kojeg su prije nekoliko godina smiješni matamori uni­verzitetskog socijalizma smatrali budalom, jedan je od najoriginalnijih fizičara našeg vremena.

95

Ne vodi se uvijek dovoljno računa o činjenici da se mnoge političke organizacije, administrativni sistemi i financijski re­žimi mogu pomiriti s prevlasti jedne buržoazije. Nepotrebno je pridavati veliko znamenje žestokim napadima na buržoaziju: njihov povod može biti želja da se obnovi i usavrši kapitali­zam.149 Čini se da danas ima mnogo ljudi koji bi rado žrtvovali nasljeđe, kao sensimonovci, ali su daleko od toga da žele ne­stanak kapitalističkog režima.150

Generalni štrajk poništava sve ideološke posljedice svake moguće društvene politike. Njegovi pristaše smatraju da re­forme, čak i one koje su najviše narodne, imaju buržoaski karakter. Po njihovu mišljenju ništa ne može ublažiti osnovnu suprotnost klasne borbe. Što nadmoćnija bude politika dru­štvenih reformi, socijalizam će više osjećati potrebu da slici napretka, koju ta politika nastoji ostvariti, suprostavi sliku potpune katastrofe koju generalni štrajk savršeno pruža.

B. Ispitajmo sada različite, vrlo značajne aspekte marksis­tičke revolucije, uspoređujući ih s generalnim štrajkom.

1) Marx kaže da će se na dan revolucije proletarijat poja­viti ustrojen, jedinstven, organiziran samim mehanizmom pro­izvodnje. Ta koncentrirana misao ne bi bila jasna kad je ne bismo usporedili s kontekstom. Prema Marxu, radnička klasa osjeća da je pod teretom režima u kojem »raste masa bijede, ugnjetavanja, ropstva, poniženja, eksploatacije« i protiv kojeg ona organizira sve veći otpor, sve do trenutka dok se cijela društvena struktura ne sruši.151 Mnogo se puta osporavala toč­nost ovog poznatog opisa, koji čini se više odgovara razdoblju »Manifesta« (1847) nego »Kapitala« (1867). Ali ta nas zamjerka ne smije zaustaviti, odbacit ćemo je navodeći teorije mitova. Različiti izrazi kojima se Marx služi da bi opisao pripremu za odlučujuću borbu, ne smiju biti shvaćeni kao materijalne, di­rektne i vremenski određene konstatacije. Ono što će nas doj­

и» Poznajem na primjer jednog vrlo prosvijećenog katolika koji veoma žučljivo pokazuje svoj prezir prema francuskoj buržoaziji. Ali njegov je ideal amerikanizam, tj. vrlo mladi i vrlo aktivni kapitalizam.

150 P. de Kousiersa vrlo je pogodila činjenica da u Sjedinjenim (Drža­vama bogati očevi prisiljavaju svoje sinove da zarađuju za žiivot. Cesto je susretao »Francuze zapanjene onim što zovu egoizam američkih očeva, čini im se nepodnosivim da jedan bogat čovjek pušta svog sina da zarađuje za život, da ga ne zbrinjava«. (»La vie américaine«, »L’édu­cation et la société«, str. 9.)

151 »Kapital« I, str. 672.

96

miti, to je saima cjelina, a ta je cjelina savršeno jasna: Marx želi da shvatimo kako sva priprema proletarijata ovisi jedi­no o organizaciji upornog, sve većeg i žestokog otpora protiv postojećeg poretka stvari.

Ta postavka ima presudnu važnost za pravilno poimanje marksizma. Ali ona je često bila predmetom osporavanja, ako ne u teoriji, barem u praksi. Isticalo se da se proletarijat mora pripremati za svoju buduću ulogu drugim putevima, a ne re­volucionarnim sindikalizmom. Veliki specijalisti za korpora­ciju tvrde da bi njihov recept trebao imati značajno mjesto u velikom pothvatu oslobađanja. Demokrati kažu kako je os­novno da se izbrišu sve predrasude koje proizlaze iz bivšeg katoličkog utjecaja, itd. Mnogi revolucionari vjeruju da, koliko god sindikalizam može biti koristan, on ne bi mogao biti do­statan da organizira društvo kojemu je potrebna filozofija, novo pravo, itd. Budući da je podjela rada osnovni zakon svi­jeta, socijalizam se ne smije stidjeti da se obrati specijalistima kojih u filozofiji i pravu ima mnogo. Jaurès ne prestaje pona­vljati svoje budalaštine. To širenje socijalizma je suprotno marksističkoj teoriji, kao i koncepciji generalnog štrajka. Ali jasno je da generalni štrajk upravlja misao beskrajno jasnije nego svi izrazi.

2) Već sam obratio pažnju na opasnost koju za budućnost jedne civilizacije nose revolucije koje dolaze u vrijeme eko­nomskog propadanja. Čini se da svi marksisti nisu dobro shva­tili Marxovu misao koja to izražava. On je vjerovao da će jedna velika ekonomska kriza prethoditi velikoj katastrofi, ali krize o kojima on govori ne smiju se konfundirati s propa­danjem. Krize su za njega rezultat smionih poteza proizvodnje što su stvorili neproporcionalne proizvodne snage sa sredstvi­ma za reguliranje kojima je kapitalizam tog vremena auto­matski raspolagao. Takvi se potezi zasnivaju na budućnosti otvorenoj najsnažnijim poduzećima i na činjenici da je pojam ekonomskog napretka tada sasvim prevladavao. Da bi se sred­nja klasa, koja još može imati uvjete podnošljivog života u kapitalističkom režimu, mogla pridružiti proletarijatu, buduća proizvodnja bi joj se trebala činiti isto tako zamamnom kao što se nekad osvajanje Amerike činilo engleskim seljacima koji su napustili staru Evropu i odvažili se na avanturistički život.

Generalni štrajk dovodi do istih zaključaka. Radnici su na­viknuti da gledaju kako uspijevaju njihove pobune protiv nuždi koje je nametnuo kapitalizam u razdobljima napretka,

7 Revolucija i nasilje 97

pa se može reći da sama činjenica kojom se poistovjećuje re­volucija s generalnim štrajkom udaljuje svaku pomisao koja bi navodila na to da osnovna transformacija svijeta može biti rezultat ekonomskog propadanja. Radnici su također sasvim svjesni da će seljaci i obrtnici poći s njima samo ako budućnost izgleda toliko lijepa da bi industrija mogla poboljšati ne samo sudbinu svojih proizvođača nego sudbinu svih.152

Važno je uvijek isticati taj karakter velikog napretka što ga mora imati industrija da bi se omogućilo ostvarenje socija­lizma jer iskustvo nam pokazuje da proroci društvenog mira pokušavaju pridobiti naklonost naroda upravo i naročito po­kušajima da se bore protiv napretka kapitalizma i spašava­njem sredstava za život klasa koje propadaju. Potrebno je snažno prikazati spone koje vežu revoluciju uz stalni i brzi napredak industrije.153

3) Nije se potrebno suviše zadržavati na činjenici da mar­ksizam osuđuje svaku pretpostavku utopista o budućnosti. Profesor Brentano iz Munchena pričao je da je 1869. Marx pisao svom prijatelju Beeslyju (koji je objavio jedan članako budućnosti radničke klase) da ga je do tada smatrao jednim revolucionarnim Englezom, a od sada ga drži za jednog reak­cionara — jer, rekao je, »onaj tko sastavlja program za bu­dućnost jest reakcionar«.164 On je smatrao da proletarijat ne mora uopće slijediti lekcije učenih izumitelja društvenih rje­šenja, nego da sasvim jednostavno nastave kapitalizam. Pro­grami za budućnost su nepotrebni: oni su već ostvareni u radionici. Ideja o tehnološkom kontinuitetu prevladava cijelom marksovom misli.

152 Nije teško spoznati kako su propagandisti prisiljeni da se često vraćaju na taj aspekt društvene revolucije: do nje će doći dok će još biti srednjih klasa, ali ne prije nego što im se ogade lakrdije društve­nog mira, i ne prije nego što budu postojali uvjeti tako velikog eko­nomskog napretka da će budućnost biti povoljno obojena za sve ljude.

im Kautsky se često vraćao na ovu ideju koja je Engelsu bila oso­bito draga.

154 Bemstein kaže u vezi s tim da je Brentano možda malo pretje­rao, ali da se »riječ koju on citira ne udaljuje mnogo od Maitxove misli«. (»Mouvement socialiste«, 1. rujna 1899, str. 270.) Pomoću čega se mogu praviti utopije? Pomoću prošlosti, često vrlo davne prošlosti. Možda je zbog toga Maroc nazivao Beeslyja reakcionarom, iako su svi zadivljeni njegovom revolucionarnom smionošću. Katolici nisu jedini koje je srednji vijek opčinio, a Yves Guyot se zabavlja Lafargueovim »kolektivističkim trubadurštinama«. (Lafargue i У. Guyot, »La pro­priété«, str. 121—122.)

98

Praksa štrajkova dovodi nas do koncepcije koja je iden­tična Marxovoj. Radnici koji prestaju raditi ne pružaju poslo­davcima nacrte bolje organizacije rada, niti kn nude svoju pomoć da bolje upravljaju poslovima. Jednom riječju, nema mjesta nikakvoj utopiji u ekonomskim sukobima. Jaurès i nje­govi prijatelji vrlo dobro osjećaju da postoji jaka presumpcija protiv njihovih koncepcija koje se odnose na ostvarivanje so­cijalizma: oni bi htjeli da se u praksu štrajkova već uvedu dijelovi industrijskih programa što su ih stvorili učeni socio­lozi, a radnici prihvatili. Htjeli bi također da dođe do onog što zovu industrijski parlamentarizam, koji bi sadržavao, kaoi politički parlamentarizam, vođene mase i retore koji im od­ređuju pravac. Od sada bi trebalo početi učiti njihov lažljiv socijalizam.

Sve te lijepe stvari nestaju s generalnim štrajkom. Revo­lucija se javlja kao čista i jednostavna pobuna, a nikakvo mje­sto nije ostavljeno sociolozima, ljudima iz svijeta koji su pri­jatelji društvenih reformi i intelektualcima koji su se prihva­tili zanimanja da misle za proletarijat.

C. Socijalizam je oduvijek užasavao, zbog velike nepozna­nice koju sadrži. Naslućuje se da promjena te vrste ne bi omogućavala vraćanje unazad. Utopisti su se poslužili svim svojim umijećem ne bi li uspavali duše tako čarobnim slikama da je svaka bojazan bila odstranjena. Ali što su oni više sa­kupljali lijepa obećanja, ozbiljni ljudi su sve više naslućivali zamku — u čemu i nisu imali sasvim krivo, jer bi utopisti, da ih se slušalo, doveli svijet do propasti, tiranije i gluposti.

Jedna od najznačajnijih Marxovih misli bila je da će dru­štvena revolucija o kojoj je govorio sačinjavati nepovratni preobražaj i da će označavati potpuno odvajanje dvaju povi­jesnih razdoblja. On se često vraćao na to pitanje, a Engels je pokušao objasniti, ponekad veličanstvenim slikama, kako će ekonomsko oslobađanje biti početak jednog razdoblja koje neće biti ni u kakvoj vezi s prijašnjim vremenima. Odbacu­jući svaku utopiju, ta se dva osnivača nisu htjela služiti sred­stvima kojima su njihovi prethodnici ublažavali strašnu per­spektivu jedne velike revolucije. Ali koliko god bili snažni izrazi kojima su se služili, njihov učinak je znatno slabiji od učinka koji d'aje podsjećanje na generalni štrajk. S tim veli­kim zdanjem nemoguće je ne vidjeti da će jedan golemi val prekriti bivšu civilizaciju.

7* 99

Postoji ovdje nešto što je zaista zastrašujuće. No mislim da je neobično važno da se stalno ističe to obilježje socijalizma ako se želi da ono ima svu svoju odgojnu vrijednost. Socija­listi moraju biti uvjereni da je djelo kojem su se posvetili ozbiljno, snažno i uzvišeno djelo. Samo pod tim uvjetom oni će moći prihvatiti nebrojene žrtve koje od njih zahtijeva pro­paganda koja im ne može osigurati ni čast, ni korist, čak ni neposredno intelektualno zadovoljstvo. Kad bi konačni učinak ideje generalnog štrajka bio samo povećavanje herojskog poj­ma socijalizma, već bi je samo zbog toga trebalo smatrati da je od neprocjenjive vrijednosti.

Te usporedbe marksizma i generalnog štrajka mogle bi se još više proširiti i produbiti. Do sada ih nismo spominjali, jer nas se mnogo više dojmio oblik stvari nego njihova su­ština. Mnogim bi ljudima bilo teško da pravilno shvate para- lelnost koja postoji između jedne filozofije proizašle iz hege- lijanizma i onog što su stvorili ljudi koji nemaju veće obra­zovanje. Marx se u Njemačkoj obično služi vrlo koncentrira­nim formulama, a takve su formule suviše dobro odgovarale uvjetima u kojima je radio, a da se njima ne bi služio. Nije raspolagao velikim i čestim iskustvima koja bi mu omogućila da do pojedinosti upozna sredstva kojima se proletarijat može služiti u pripremi za revoluciju. Taj nedostatak eksperimen­talnih znanja znatno je opterećivao Marxovu misao. Izbje­gavao je upotrebu previše konkretnih formula koje bi bile ne­zgodne jer bi potvrđivale postojeće institucije čija mu se vri­jednost činila osrednjom. Bio je dakle sretan što je mogao pronaći u običajima njemačkih škola naviku apstraktnog je­zika, koji mu je omogućio da izbjegne svaku raspravu o poje­dinostima.155

Možda nema boljeg dokaza koji pokazuje Marxov genij od značajnog podudaranja njegovih gledišta i doktrine koju re­volucionarni sindikalizam danas polagano sastavlja, teškom mukom, ostajući uvijek na području prakse štrajkova.

iss izrazio sam na jednom mjestu mogućnost da je Marx možda, u predzadnjem poglavlju prvog sveska »Kapitala« htio ustanoviti razliku između razvitka proletarijata i buržoaske sile. On kaže da je radnička klasa ustrojena, jedinstvena i organizirana samim mehanizmom kapi­talističke proizvodnje. Postoji možda jedan pokazatelj puta prema slo­bodi koji se suprotstavlja putu prema automatizmu, a koji ćemo spo­menuti malo dalje u vezi s buržoaskom silom. (»Saggi di critica«, str. 46—47.)

100

III

Ideja generalnog štrajka još će dugo imati mnogo teškoća da uđe u sredine koje nisu zahvaćene praksom štrajkova. Čini mi se vrlo korisnim da sada ispitamo kojim se razlozima ob­jašnjava odbojnost pametnih i poštenih ljudi, koje uznemiruje novost sindikalnog stanovišta. Svi pristaše nove škole znaju da su trebali uložiti ozbiljne napore kako bi se borili protiv predrasuda o njihovom obrazovanju, kako bi odbacili asoci­jacije ideja koje su im same po sebi dolazile na pamet, i kako bi rasuđivali na sasvim drukčiji način od onog na koji su bili naučeni.

U toku XIX st. postojala je nevjerojatna naivnost u nauci, koja se nastavila na iluzije što su uzburkale kraj XVIII st.15e Zato što je astronomija uspjela izračunati Mjesečeve tablice, vjerovalo se da je cilj svake nauke točno predviđanje buduć­nosti. Zato što je Le Verrier mogao naznačiti vjerojatni položaj planete Neptun — koji nikad nije bio viđen, ali je objašnjavao perturbacije planeta koje se mogu promatrati — vjerovalo se da nauka može ispraviti društvo i odrediti mjere koje se mo­raju poduzeti kako bi nestalo sve ono što je loše u današnjem svijetu. Za buržoasku koncepciju znanosti može se reći da sa­svim odgovara kapitalističkom načinu mišljenja, a kapitalisti, s obzirom na to da im je nepoznata usavršena tehnika radio­nica, ipak upravljaju industrijom i uvijek pronalaze domi­šljate pronalazače koji ih izvlače iz neprilika. Znanost je za buržoaziju mlin koji proizvodi rješenja za sve vrste pro­blema157: znanost se više ne smatra usavršenim načinom spo­znavanja, nego je to samo recept koji pribavlja određene prednosti.158

Rekao sam da Marx odbacuje svaki pokušaj određivanja prilika u jednom budućem društvu. Nećemo se suviše zadrža-

ise povijest znanstvene zablude od prvorazrednog je značenja za filozofe koji žele shvatiti socijalizam. Ta je zabluda prirasla srcu našoj demokraciji, kao što je nekad bila draga obrazovanim ljudima starog režima. Naznačio sam nekoliko aspekata te povijesti u »Les illusions du progrès«. Engels je često bio pod utjecajem tih grešaka, a ni Магх ih se nije uvijek sasvim oslobodio.

Marx navodi ovu zanimljivu rečenicu koju je Ure napisao oko 1830: »Taj pronalazak potvrđuje doktrinu, koju smo već razvili, da ka­pital, prisiljavajući nauku da mu služi, uvijek prisiljava na pokornost buntovnu ruku rada.« (Ibid. str. 387.)

iss Poslužimo li se jezikom nove škole, nauku se promatralo sa sta­novišta potrošača, a ne proizvođača.

101

vati na tome, jer vidimo da je Marx bio izvan buržoaske zna­nosti. Doktrina generalnog štrajka također negira tu znanost, a učenjaci ne propuštaju priliku da optuže novu školu što ima samo negativne ideje, dok oni sami imaju plemenitu namjeru da izgrade univerzalnu sreću. Čini mi se da šefovi socijalde­mokracije nisu što se toga tiče uvijek bili orijentirani suviše marksistički. Prije nekoliko godina'Kautsky je napisao pred­govor jedne prilično burleskne utopije.159

Mislim da je jedan od onih razloga zbog kojih se Bemstein odvojio od svojih bivših prijatelja njegovo užasavanje prema njihovim utopijama. Da je Bemstein živio u Francuskoj i da je upoznao naš revolucionarni sindikalizam, brzo bi shvatio da je on na pravom marksističkom putu. Ali ni u Engleskoj, ni u Njemačkoj, nije bilo radničkog pokreta koji ga je mogao voditi. Budući da je htio ostati vezan uz realnosti, kao što je bio Marx, mislio je da je bilo bolje baviti se društvenom poli­tikom, težeći praktičnim ciljevima, nego se uspavljivati zvuč­nostima lijepih fraza o sreći budućeg čovječanstva.

Obožavaoci isprazne i lažne znanosti o kojoj je ovdje riječ, nimalo se nisu zabrinjavali zbog zamjerke koja im je mogla biti upućena zbog nedjelotvornosti njihovih načina određiva­nja. Njihova koncepcija znanosti, s obzirom na to da je proiza- šla iz astronomije, pretpostavlja da se sve može pretvoriti u matematičke zakone. Očevidno, u sociologiji nema takvih za­kona. Međutim, čovjek je uvijek osjetljiv na analogije koje se odnose na Oblike izraza: mislilo se da je već postignut visok stupanj savršenosti, a da je bavljenje sa znanosti već samo jednostavno, jasno i deduktivno predstavljanje jedne doktrine, polazeći od principa protiv ikojih se zdrav razum ne buni, a za koje se može reći da su ih potvrdila neka svakidašnja isku­stva. Ta tobožnja znanost samo je prazno blebetanje.160

Utopisti su se odlikovali umijećem izlaganja prema tim predrasudama. Činilo im se da su njihove izmišljotine bile to

15“ Atlanticus, »Ein Blick in den Zukunftsstaat«. E. Seillière o tome je dao jedan prikaz u »Débats« 16. kolovoza 1899.

18(1 »Nije se dovoljno mislilo na to koliko je mali domašaj dedukcije na području psihologije i morala. Ubrzo treba pribjeći zdravom razumu, tj. neprekidnom iskustvu stvarnosti, da bi se izvedeni zaključci prila­godili i povinovali životnim krivinama. U moralnim stvarima dedukcija uspijeva, da tako kažem, samo metaforički.K (Bergson, »Evolution créa­trice«, str. 231—232.) Newman je napisao nešto slično i još jasnije: »Logičar mijenja lijepe krivudave rijeke u plovne kanale . . . Ono čemu on teži nije provjeravanje činjenica u konkretnosti, nego iznalaženje

102

uvjerljivije što je njihovo izlaganje bilo više u skladu sa zah­tjevima jedne školske knjige. Mislim da bi trebalo srušiti nji­hovu postavku, i reći, kad isu pred nama nacrti društvene reforme, da nepovjerenje mora biti to veće što teškoće izgle­daju, prividno, bolje riješene.

Ukratko bih htio ispitati neke od iluzija do kojih je dovelo ono što se može nazvati sitna znanost, koja smatra da je došla do istine postigavši jasnoću izlaganja. Ta sitna znanost znatno je pridonijela stvaranju krize marksizma, a svakodnevno slu­šamo kako se novoj školi zamjera da uživa u nejasnoćama zbog kojih se već toliko prigovaralo Marxu, dok francuski so­cijalisti i belgijski sociolozi...!

Da bismo dobili točan uvid u grešku lažnih znanstvenika, protiv kojih se bori nova škola, najbolje je pogledati cjelinu i na brzinu prijeći proizvode duha, počevši s najvišima.

A. 1. Pozitivisti, koji pokazuju osrednjost, ponos i pedante­riju na visokom stupnju, riješili su da filozofija mora nestati pred njihovom znanošću. Ali filozofija nije nimalo mrtva: pro­budila se gromoglasno, zahvaljujući Bergsonu koji je, daleko od želje da sve svede na znanost, tražio za filozofa pravo da postupa sasvim suprotno od znanstvenika. Može se reći da je metafizika ponovno osvojila izgubljeno područje pokazujući čovjeku iluziju takozvanih znanstvenih rješenja i dovodeći duh do tajanstvenih regija od kojih sitna znanost zazire. Po- zitivizmu se još dive neki Belgijanci, službenici Biroa rada i general André161: to su ljudi koji ništa ne znače među ljudima koji misle.

2. Ne čini se vjerojatnim da su religije na putu da nestanu. Liberalni protestantizam umire jer je po svaku cijenu htio po­istovjetiti kršćansku teologiju sa savršeno racionalističkim iz­laganjima. A. Comte je načinio karikaturu katolicizma, u kojoj je sačuvao samo administrativnu, policijsku i hijerarhijsku mantiju te crkve. Njegov je pokušaj imao uspjeha samo kod

srednjih izraza; i samo da između tih izraza i njihovih krajnosti nema mjesta za suviše dvosmislenosti i da njegovi učenici mogu blistavo odršati jednu raspravu, usmeno, on ništa više ne traži.« (»Grammaire de l’assentiment«, str. 216—217.) Blebetanje je ovdje prisutno bez ika­kvog ublažavanja.

ш Taj je slavni ratnik (?)prije nekoliko godina intervenirao da se iz Collège de France udalji Paul Tannery, čija je erudicija bila svuda u Evropi priznata, u korist jednog pozitivista. Pozitivisti sačinjavaju laičku kongregaciju koja je spremna na sve prljave poslove.

103

onih koji se vole smijati prostudušnosti lakovjernih ljudi. Ka­tolicizam je u toku XIX st. ponovno ojačao, jer ništa nije htio napustiti. Još je i povećao svoju tajnovitost i, što je za­nimljivo, probija se u obrazovane sredine, koje ne mare za racionalizam koji je nekad bio u modi na sveučilištu.162

3. Danas smatramo savršenom pedanterijom staru težnju naših očeva da od umjetnosti stvore nauku, ili čak da opišu umjetničko djelo tako vjerno da čitatelj može iz knjige točne ocijeniti estetsku vrijednost platna ili kipa. Taineovi napori da se od umjetnosti stvori znanost vrlo su zanimljivi ali samo za povijest škola. Njegova nam metoda ne daje nikakvu ko­risnu indikaciju o samim djelima. Sto se tiče opisa, oni imaju neko značenje samo ako djela nemaju veliku estetsku vrijed­nost i ako ulaze u okvire onog što se ponekad naziva literarno slikarstvo. I najmanja fotografija nam sto puta bolje može prikazati Partenon od jedne knjige koja hvali divote tog mo­numenta. Čini mi se da je glasovita »Molitva na Akropoli«, koju su tako često hvalili kao jedan od najljepših Renanovih odlomaka, značajan primjer retorike, i čitajući je, grčka će nam umjetnost prije biti nerazumljiva nego što ćemo se diviti Partenonu. Usprkos svom svojem divljenju prema Diderotu (ponekad smiješnom i nerazumljivo izraženom), Joseph Rei- nach mora priznati da njegovom heroju nedostaje osjećaj za umjetnost u poznatim »Salons«, jer je Diderot naročito cijenio ona platna koja mogu potaknuti na literarne rasprave.183 Bru- netière je mogao reći da su Diderotovi »Salons« potkupljiva­nje kritike, jer se u toj knjizi o umjetničkim djelima rasprav­lja kao i o knjigama.164

Diskurs je neuspješan jer umjetnost živi naročito od tajno­vitosti, nijansi, neodređenog. Sto je diskurs metodičniji i sa­vršeniji, prije će uništiti ono čim se odlikuje jedno umjetničko djelo: on ga svodi na proporcije akademskog proizvoda.

To prvo ispitivanje triju najviših proizvoda duha navodi nas na zaključak da u čitavoj složenoj cjelini postoji jedno jasno i jedno nejasno područje, a važnije je možda ovo drugo.

1в2 Pascal se rječito obarao na one koji opskumost smatraju zamjer­kom protiv katolicizma, stoga ga s razlogom Brunetière gleda kao naj­većeg protivnika kartezijanizma onog vremena. (»Etudes critiques«, IV serija, str. 144—149.)

ie* J. Reinach, »Diđerot«, str. 16—117, 125—127,131—132. mi Brunetière, »Evolution des genres«, str. 122. On uostalom Diderota

naziva filistar, str. 153.

104

Pogreška mediokriteta je u tome što pretpostavljaju da taj drugi dio mora nestati s napretkom prosvijećenosti, i da će se sve na kraju smjestiti u okvire sitne znanosti. Ta pogreška osobito upada u oči kad je riječ o umjetnosti, a pogotovu o mo­demom slikarstvu koje sve više izražava kombinacije nijansi, koje nekad ne bi bile uvažene zbog slabe postojanosti, što bi otežavalo njihovo izražavanje pomoću diskursa.165

B. U moralu, ono što se može lako izraziti u jasno deđuci- ranim izlaganjima, dio je koji se odnosi na pravedne odnose među ljudima. U tom su dijelu sadržane maksime koje postoje u mnogim civilizacijama. Zbog toga se dugo vjerovalo da se u jednom sažetku tih pravila mogu naći osnove prirodnog mo­rala zajedničkog cijelom čovječanstvu. Nejasni dio morala je onaj koji se odnosi na seksualne odnose: ne može ga se lako odrediti pravilima. Da bi ga se proniknulo, potrebno je u jednoj zemlji živjeti mnogo godina. To je također i najvažniji dio. Kad ga se spozna, postaje razumljiva čitava psihologija jednog naroda. Tada se uviđa da je tobožnja jednoličnost prvog sistema zapravo prikrivala znatne razlike: gotovo isto- vetne maksime mogle su odgovarati sasvim različitim pri­mjenama. Jasnoća je bila samo obmana.

2. U zakonodavstvu se odmah vidi da zakonik o obvezama sačinjava jasan dio, što ga se može nazvati znanstvenim. Tu također vidimo veliku jednoličnost u pravilima koja su narodi prihvatili, a ozbiljno se pomišljalo na to da se sastavi jedan zajednički zakonik na osnovi temeljite revizije postojećih. Ali praksa pokazuje da, ovisno o zemljama, sudovi najčešće ne shvaćaju opće principe na isti način. To dokazuje da postoji nešto što je vrlo značajno. Tajanstveno se područje odnosi na obitelj, čija organizacija utječe na sve društvene odnose. Jedna Tocquevilleova misao krajnje je pogodila Le Playa: »Iznena­đen sam«, rekao je taj veliki mislilac, »što nekadašnji i dana­šnji publicisti nisu zakonima o nasljeđivanju pridavali veće značenje u sklopu raznih društvenih pitanja. Istina je, ti za­koni zadiru u građansko pravo, ali trebalo bi ih postaviti na čelo svih političkih institucija, jer oni nevjerojatno utječu na društveno stanje naroda, a politički zakoni ih samo izraža-

1в5 Velika je zasluga impresionista što su pokazali da je slikarstvom moguće izraziti te nijanse. Ali neki su od njih ubrzo počeli slikati na školski način, iz čega je nastao užasan kontrast između njihovih djela i ciljeva prema kojima su još uvijek tvrdili da teže.

105

vaju.«106 Ta je napomena zauzela prvo mjesto u svim Le Playe- vim istraživanjima.

Podjela zakonodavstva na jedno jasno i jedno nejasno pod­ručje ima zanimljivu posljedicu: rijetko se može vidjeti da ljudi koji nisu pravnici raspravljaju o obvezama. Njima je jasno da se moraju poznavati neka pravna pravila žele li ob­razlagati ta pitanja: netko neupućen ispao bi smiješan kad bio tome govorio. Ali kad je riječ o razvodu braka, o očinskom autoritetu, o nasljeđivanju, svaki književnik misli da zna isto koliko i pravni stručnjak, jer u tom nejasnom području više ne postoje točno određeni principi ni pravilna dedukcija.

3. U ekonomiji je ta ista razlika možda još i očevidnija. Pitanja koja se odnose na razmjenu lako se mogu izložiti. Oblici razmjene međusobno su vrlo slični u raznim zemljama, a nitko se ne usuđuje predlagati suviše žestoke paradokse o opticaju novca. Naprotiv, sve što se odnosi na proizvodnju pruža ponekad nerazrješive teškoće. Tu se najčvršće odražavaju lokalne tradicije. Koliko god se pojavi smiješnih utopija o proizvodnji, zdrav razum čitalaca neće biti suviše pogođen. Nitko ne sumnja u to da je proizvodnja osnovni dio ekonomije: to je istina koja ima veliku ulogu u marksizmu, koju su pri­znali čak i autori koji nisu mogli shvatiti njeno značenje.167

C. Ispitajmo sada kako djeluju parlamentarne skupštine. Dugo se vjerovalo da je njihova osnovna uloga da proučavaju najvažnija pitanja društvene organizacije, naročito ustave. Ovdje se postupak mogao svesti na objavljivanje principa, na utvrđivanje i izražavanje preciznim jezikom vrlo jasnih za­ključaka. Naši su se očevi odlikovali u toj skolastici, koja sa­država jasni dio političkih rasprava. Neki veliki zakoni još mogu izazvati lijepe govorničke duele, otkada se više nimalo ne raspravlja o ustavima. U vezi s otcjepljenjem crkve od države stručnjaci za principe postigli su ne samo da ih se sluša nego čak da im se plješče. Mislilo se da je rijetko kada razina debata bila tako visoka. Okolnosti su još uvijek pogodovale skolastici. Ali ljudi se češće bave poslovnim načelima ili dru­štvenim mjerama. Tada se glupost naših predstavnika pojav­

16» Tocqueville, »Démocratie en Amérique«, svezak I, poglavlje III. Le Play, »Réforme sociale en France«, poglavlje 17. IV.

167 U »Introduction à l’économie modeme« pokazao sam kako se može poslužiti tom razlikom da bi se objasnila mnoga pitanja koja su do sada bila vrlo zamršena, a pogotovo da bi se točno mogle ocijeniti vrlo značajne Proudhonove postavke.

106

ljuje u cijelom svom sjaju: ministri, predsjednici ili izvjesti­telji komisija, specijalisti, natječu se tko će biti gluplji. Tu naime dotičemo ekonomiju, a da bi netko mogao donijeti oz­biljne prijedloge u vezi s tim pitanjima, morao ih je najprije upoznati u praksi, a to nimalo nije slučaj s našim čestitim predstavnicima. Mnogo je tamo onih koji zastupaju sitnu zna­nost. Jedan poznati izlječitelj sifilisa168 izjavio je 5. srpnja 1905. da se on uopće ne bavi političkom ekonomijom, jer »gaji nepo- vjere prema toj znanosti koja se osniva na nagrađivanjima«. To treba shvatiti kao da je rekao kako je teže raspravljati o proizvodnji nego postaviti dijagnozu sifilitičnih čankira.

Sitna znanost je stvorila nevjerojatno mnogo sofizama koje neprestano susrećemo na njenom putu, a koji divno uspijevaju kod ljudi osrednje i proste kulture kakvu daje sveučilište. Ti se sofizmi sastoje u tome da se, u ime logike, u svakom sistemu sve izjednači. Tako će seksualni moral biti sveden na ravno­pravne odnose među ugovarateljima, zakonik o obitelji na zakonik o obvezama, proizvodnja na razmjenu.

Iz činjenice da je gotovo uvijek i u svim zemljama država na sebe preuzela reguliranje optjecaja bilo kovanog bilo pa­pirnatog novca, ili da je sačinila zakonski sistem mjera, nimalo ne proizlazi da je isto tako uputno državi povjeravati rukovo­đenje velikim poduzećima: tako međutim govore oni koji su očarali mnoge nadriliječnike i učenike pravnog fakulteta. Uvjeren sam da Jaurès još nije u stanju razumjeti zbog čega su lijeni zakonodavci prepustili privredu anarhičnim tenden­cijama samoljublja. Ako je proizvodnja doista osnova svega, kao što kaže Marx, zločinački je čin ne staviti je u prvi red i ne predati je velikoj zakonodavnoj obradi koja bi se temeljila na njenim najjasnijim dijelovima, ili ne izvoditi je iz velikih principa sličnih onima kojima se rukovodi kad je riječ o us­tavnim zakonima.

Socijalizam je nužno vrlo nejasna stvar, zato jer se bavi proizvodnjom, tj. onim što je najzagonetnije u ljudskoj aktiv­nosti, i zato što kani unijeti radikalnu promjenu u to područje, koje je nemoguće opisati tako jasno kao neka površinska pod­ručja svijeta. Nikakvim misaonim naporom, nikakvim napret­

168 Doktor Augagneur dugo se isticao u toj kategoriji intelektualaca koji su na socijalizam gledali kao na oblik drajfusizma. Njegove velike izjave u korist pravosuđa dovele su ga do toga da postane guverner Madagaskara, što dokazuje da se upornost ponekad nagrađuje.

107

kom u znanju, ili bilo kakvom razumnom indukcijom neće se moći ukloniti tajanstvenost koja obavija socijalizam. Mar­ksizam je dobro uvidio taj karakter i zbog toga je stekao pravo da posluži kao polazna točka za socijalistička istraživanja.

No treba odmah dodati da se ta nejasnoća odnosi samo na diskurs kojim se misli izraziti sredstva socijalizma. Može se reći da je ta nejasnoća samo skolastička; ona nimalo ne spre­čava da se proleterski pokret lako prikaže, potpuno, točno i uzbudljivo, velikim zdanjem što ga je zamislila proleterska duša za vrijeme društvenih sukoba, a koje se naziva generalni štrajk. Uvijek treba imati na umu da bi savršenost tog načina prikazivanja iščezla u jednom trenutku kad bi se pokušalo ra­zložiti generalni štrajk gomilom povijesnih detalja. Treba usvojiti njegovu nedjeljivu cjelinu i shvatiti prijelaz iz kapita­lizma u socijalizam kao katastrofu čiji se proces ne može opisati.

Učiteljima sitne znanosti zaista nije lako udovoljiti. Oni glasno tvrde da u razmišljanju žele prihvatiti samo jasne i razgovjetne ideje. A to je nedostatno pravilo za akciju, jer ne izvodimo ništa velikog bez pomoći obojenih i jasno prikazanih slika, koje upijaju svu našu pažnju. Može li se dakle po nji­hovu mišljenju naći nešto što zadovoljava više od generalnog štrajka? Ali, kažu oni, treba se osloniti samo na realnosti koje daje iskustvo: je li, prema tome, slika generalnog štrajka sa­stavljena polazeći od tendencija koje nisu proizašle iz proma­tranja revolucionarnog pokreta? Je li to djelo zaključivanja koje su stvorili znanstvenici u kabinetu, koji su se trudili da riješe društveni problem prema pravilima logike? Je li to ne­što arbitrarno? Nije li to, naprotiv, spontani proizvod nalik svima onima koje povijest nalazi u razdobljima akcije? Uporno se navode prava kritičkog duha; nitko ih ne misli osporiti: treba zacijelo provjeriti tu sliku, a to sam u tekstu pokušao napraviti. Ali kritički se duh nikako ne sastoji u tome da za­mijene povijesne podatke šarlatanstvom jedne lažne znanosti.

Ako se želi kritizirati samu bit ideje generalnog štrajka, treba se oboriti na revolucionarne tendencije koje ona saku­plja i koje pokazuje u akciji. Jedino je ozbiljno sredstvo koje bi se moglo upotrijebiti da se revolucionarima pokaže kako nisu u pravu što se uporno trude da rade za socijalizam i da bi im koristilo jedino da budu političari: oni to znaju već odavno i njihov je izbor već učinjen. Budući da nikako ne

108

žele doći tamo gdje bi to bilo korisno, savjeti koji bi im se mogli dati bili bi uzaludni.

Sasvim smo svjesni da će budući povjesničari sigurno usta­noviti da je naša misao bila ispunjena iluzijama, zahvaljujući tome što će imati za sobom jedan završen svijet. Moramo, ipak, djelovati, a nitko nam danas ne bi znao reći što će usta­noviti ti povjesničari. Nitko nam ne bi mogao omogućiti da promijenimo naše pokretačke slike kako bismo izbjegli njihove kritike.

Naš je položaj pomalo nalik na položaj fizičara koji ulaze u velike proračune polazeći od teorija koje neće vječno trajati. Danas je napuštena svaka nada da se priroda može sasvim podvrgnuti znanosti. Prizor modernih znanstvenih revolucija ne može ohrabriti znanstvenike, a mnoge je ljude doveo do toga da proglase stečaj znanosti — trebali bismo međutim biti ludi pa da vračevima, spiritističkim medijima i čudo­tvorcima prepustimo da upravljaju industrijom. Filozof koji ne traži primjenu može zauzeti stav budućeg povjesničara znanosti, a u tom slučaju osporava apsolutni karakter suvre­menih znanstvenih postavki. Ali on također ne zna, kao ni današnji fizičar, kako bi trebalo ispraviti objašnjenja koja daje fizika. Mora li se odlučiti na skepticizam?

Danas više nema ozbiljnih filozofa koji prihvaćaju skepti- čki stav. Njihov je, naprotiv, veliki cilj da pokažu opravdanost jedne znanosti, koja, međutim, ne poznaje stvari i koja se za­dovoljava definiranjem odnosa koji se mogu koristiti. Zato što je sociologija u rukama ljudi nesposobnih za bilo kakvo filo­zofsko shvaćanje, može nam se zamjeriti (u ime sitne znanosti) što se zadovoljavamo postupcima koji se zasnivaju na zakonu akcije, na kakvu nas upozoravaju svi veliki povijesni pokreti.

Baviti se znanošću znači najprije znati koje snage postoje u svijetu, biti u mogućnosti iskoristiti ih rasuđujući prema iskustvu. I zbog toga kažem da, prihvaćajući ideju generalnog štrajka i znajući da je to mit, radimo isto kao i moderni fizi­čar koji ima puno povjerenje u svoju znanost, iako zna da će je budućnost smatrati zastarjelom. Mi smo ti koji imamo odista znanstveni duh, no naši kritičari nisu upoznati ni s modernom znanošću ni s filozofijom. A to je konstatacija dovoljna da nam savjest bude mirna.

109

Peto poglavlje

GENERALNI POLITIČKI ŠTRAJK

i

Političari su promišljeni ljudi kojima su nezasitni prohtjevi izuzetno izoštrili pronicavost i koji se u lovu na dobre položaje služe lopovskim lukavstvima. Oni se užasavaju pred čisto pro­leterskim organizacijama, pa ih diskreditiraju gdje god stignu. Idu čak i dotle da negiraju njihovu efikasnost, nadajući se da će odvratiti radnike od grupiranja, koje je, kako oni tvrde, bez budućnosti. Međutim, kad opaze da je njihova mržnja ne­moćna i da kritike ne sprečavaju funkcioniranje tih mrskih organizama, nego da su oni postali samo još jači, tada poku­šavaju moć proletarijata iskoristiti za svoje ciljeve.

Za zadruge su dugo vremena tvrdili da radnicima ne do­nose nikakvu korist. Otkako one cvatu, mnogi političari bla­gonaklono gledaju na njihovu kasu te bi partiji željeli omo­gućiti da živi na prihodima pekarske djelatnosti i trgovine mješovitom robom, kao što izraelski konzistoriji u mnogim zemljama žive od dažbina židovskog mesarstva.169

Sindikate se može vrlo korisno upotrijebiti za izbornu pro­pagandu. Da bi ih se s uspjehom upotrijebilo treba određena vještina, no političarima spretnosti ne manjka. Guérard, se­kretar sindikata željeznice, bio je nekoć jedan od najvatre- nijih revolucionara Francuske. Međutim, s vremenom je shva­tio da se lakše baviti politikom nego pripremati generalni štrajk.170 Danas je jedan od povjerljivih ljudi Uprave za rad,

16» u Alžiru su skandali u vezi s administracijom konzistorija, koji su postali prave kuhinje predizbornog podmićivanja, prisilili vladu da ih reformira. Međutim, novi zakon o odvajanju crkve i države vjero­jatno će omogućiti povratak na stare običaje.

170 Željeznica je pokušala štrajkati 1898. godine. Joseph Reinach ovako opisuje taj događaj: »Sumnjiva osoba, neki Guérard, koji je osnovao udruženje željezničkih radnika i službenika te sakupio više od 20.000 članova, umiješao se (u spor pariških radnika na zemljanim radovima) s objavom generalnog štrajka svog sindikata. .. Brisson je naredio istragu, uredio da vojnici zauzmu kolodvore, postavio straže

110

te se 1902. mnogo namučio kako bd osigurao Millerandov iz­bor. U kotaru gdje se kandidirao socijalistički ministar jedan je veoma veliki kolodvor, te bi bez Guérardove podrške Mille- rand vjerojatno ostao na cjedilu. U listu »Socialiste«, 14. rujna 1902, neki je gedist kudio takvo ponašanje jer mu se ono činilo skandaloznim iz dva razloga: prvo zbog toga što je radnička skupština željeznice odlučila da se sindikat neće baviti politi­kom, a zatim i zbog toga što se neki stari poslanik gedist kan­didirao protiv Milleranda. Autor članka bojao se da »korpo­rativne grupe idu krivim putem i da će, umjesto da se posluže politikom, zapravo postati njenim oruđem«. On je zapažao sasvim točno. U pogodbama sklopljenim između predstavnika sindikata i političara najveću korist će uvijek izvući političari.

Nije se jednom desilo da su se političari umiješali u štraj­kove, u želji da umanje utjecaj svojih protivnika i da steknu povjerenje radnika. Štrajkovi u bazenu ugljena Longwy, 1905, djelo su republikanskog saveza, koji je želio organizirati sindi­kate kako bi bili sposobni da služe njegovoj politici, protiv one koju su provodili poslodavci.171 No, stvari se nisu odvijale po volji inicijatora tog pokreta, jer im je takva djelatnost bila odviše strana. Nasuprot tome, neki su socijalistički politi­čari savršeno sposobni da želju za otporom pretvore u izbornu silu. Netko se, dakle, prije ili kasnije morao sjetiti da velike pokrete narodnih masa upotrijebi za ostvaranje političkih ci­ljeva.

Engleska je povijest nekoliko puta pokazala da se vlada povlači kad dođe do masovnih manifestacija protiv njenih pla­nova, iako je još dovoljno snažna da silom odbije svaki na­padaj uperen protiv njenih ustanova. Čini se da je opće pri­hvaćeno načelo parlamentarnog sistema da većina ne može ustrajati u provedbi planova koji izazivaju odveć snažan val protesta. To je jedan od oblika primjene kompromisnog si­stema, na kojem počiva takva vladavina. Nikakav zakon nije valjan ako toliko opterećuje manjinu da kod nje budi snažan otpor. Velike bučne demonstracije upozoravaju na to da tre­nutak u kojem bi mogao izbiti oružani otpor nije daleko. Vlade

duž kolosijeka. Nitko se nije usudio ni maknuti.« (»Histoire de l’affaire Dreyfus«, svezak IV, str. 310—311.) Danas je Guérardov sindikat tako dobar da mu je vlada odobrila izdavanje velike lutrije. Dana 14. svibnja 1907. Clemenceau ga je opisao u skupštini kao zajednicu »razboritih i čestitih ljudi« koji se ne slažu sa ponašanjem Konfederacije rada.

171 »Mouvement socialiste«, 1—15. prosinca 1905, str. 130.

111

koje poStuju dobre tradicije povlače se pred takvim demon­stracijama.172

Generalni politički štrajk, koji može poprimiti razne oblike, mogao bi se smjestiti negdje između obično prijetećeg hodanja i ustanka. Štrajk može biti kratkotrajan i miroljubiv, ako mu je cilj da pokaže vladi da je na krivom putu i da ima sposob­nih snaga da joj se odupru. Međutim, on može biti i prvi čin niza krvavih pobuna.

Već nekoliko godina parlamentarni socijalisti sve manje vjeruju u brzo osvajanje državne vlasti i priznaju da njihov autoritet u parlamentu neće vječno rasti. Dok nema izuzetnih okolnosti, koje mogu prisiliti vladu da kupuje podršku pomoću velikih ustupaka, njihova je parlamentarna moć dosta mala. Bilo bi im dakle vrlo korisno da na većinu, koja uporno pro­vodi svoje, mogu vršiti određeni pritisak izvana, koji bi kod konzervativaca izazvao strah od snažne pobune.

Da postoje bogata radnička udruženja, dobro centralizirana i sposobna da nametnu svojim članovima strogu disciplinu, socijalističkim poslanicima ne bi bilo osobito teško da kole­gama u parlamentu povremeno nametnu svoja gledišta. Bilo bi im dovoljno da iskoriste neku zgodnu priliku, kao što je trenutak revoltiranosti, i da na nekoliko dana zaustave jednu granu industrije. Nije jednom predloženo da se vlada natjera u škripac obustavom eksploatacije rudnika173 ili željezničkog prometa. Da bi takva taktika postigla pun učinak trebalo bi da štrajk izbije nenadano, na lozinku koju bi pustila partija, i da se završi u trenutku kad ona potpiše pakt s vladom. Eto zbog čega su političari takvi pobornici centralizacije sindikata i zbog čega tako često govore o disciplini.174 Jasno se razabire da

Klerikalna stranka je vjerovala da se može poslužiti takvom taktikom ne bi li obustavila primjenu zakona o kongregacijama. Nadala se da će snažne manifestacije oboriti ministarstvo. Međutim, ono nije palo i može se reći da je tako prekršeno jedno od osnovnih načela parlamentarnog sistema, jer za parlamentarnu diktaturu danas ima mnogo manje prepreka nego nekad.

173 Godine 1890. nacionalno vijeće gedističke stranke donijelo je u Lilleu rezoluciju kojom je objavilo da je generalni štrajk rudara moguć, te da se već samo pomoću njega mogu postići svi oni rezultati koji bi se postigli obustavom svih djelatnosti.

174 »Bez obzira na to što je u partiji dopuštena inicijativa pojedinaca, individualna proizvoljna maštanja moraju biti isključena. Disciplinira­nost je spas partije i treba je uvijek imati na umu. Takvo smo si ustroj­stvo sami slobodno izabrali, ono nas međusobno povezuje i omogućuje

112

se radi o disciplini koja podređuje proletarijat njihovom za­povijedanju. Jako decentralizirana udruženja, a i ona grupi­rana u radne burze, pružila bi im mnogo manje garancije. Zbog toga oni sve ljude koji nisu pobornici čvrste koncentracije proletarijata oko partijskih vođa rado tretiraju kao anarhiste.

Generalni politički štrajk pruža tu golemu prednost što ne dovodi u veliku opasnost dragocjene živote političara. On predstavlja dopunu duhovnoj pobuni kojom su se okoristili montanjari u svibnju 1793, kako bi natjerali Konvent da is­ključi žirondince. Jaurèsa je strah da ne preplaši svoju finan­cijsku klijentelu (kao što su se montanjari bojali da ne pre­straše departmane), pa se veoma divi pokretima koji nisu kom­promitiram nasiljem, koje vrlo pogađa čovječanstvo.175 Zbog toga je on nepomirljiv neprijatelj generalnog političkog štrajka.

Nedavni događaji veoma su ojačali ideju političkog štrajka. Belgijanci su postigli reformu ustava pomoću demonstracije koju su ukrasili, možda malo pretjerano, imenom generalnog štrajka. Čini se da stvari ipak nisu bile tako tragične kao što su ponegdje prikazane. Ministarstvo je bilo vrlo zadovoljno što je prisililo parlament da usvoji prijedlog izbornog zakona, koji je većina osuđivala. Mnogi liberalni poslodavci jako su se protivili takvoj ultra-klerikalnoj većini. Ono što se tada desilo bilo je, zapravo, čista suprotnost generalnom proleterskom štrajku, jer da su radnici služili ciljevima države i kapitalista. Od tog, danas već davnog vremena, pokušalo se zadati još jedan udarac centralnoj vlasti i to uvođenjem demokratskijeg oblika glasanja. Taj je pokušaj potpuno propao. Ministarstvo se više nije prešutno slagalo s inicijatorima donošenja novog izbornog zakona. Mnogi su Belgijanci bili zaprepašteni ne­uspjehom i nisu mogli razumjeti zašto kralj nije poslao svoje ministre da ugodi socijalistima. A nekoć je, zbog liberalnih manifestacija, prisilio klerikalne ministre na ostavku. Taj kralj zbilja nije imao pojma o svojim dužnostima i, kao što su tada govorili, bio je to obični kralj od papira.

Belgijsko iskustvo nije beskorisno, jer nam omogućuje da shvatimo krajnju opoziciju koja postoji između generalnog

da svi zajedno pobijedimo ili umremo.« Tako je govorio neki doktor, socijalist u državnom savjetu. (»Socialiste«, 7. listopada 1905.) Da se neki jezuit tako izražavao, optužili bi ga za redovnički fanatizam,

i™ J. Jaurès, »La Convention«, str. 1384.

8 Revolucija i nasilje 113

proleterskog štrajka i onog koji su izazvali političari. Belgija spada među države s najslabijim sindikalnim pokretima. Ci­jela se organizacija socijalizma temelji na pekarskoj djelatno­sti, trgovini mješovitom robom i krojačkoj djelatnosti, koje iskorištavaju partijski odbori. Radnik, odavno naviknut na klerikalnu disciplinu, uvijek je podređena osoba, jer misli da mora slijediti ljude koji mu s određenim popustom prodaju ono što mu je potrebno i napajaju ga govorancijama, bilo ka­toličkim, bilo socijalističkim. Ne samo da u Belgiji trgovci predstavljaju neku vrstu svećenstva nego nam odande dolazi i famozna teorija o javnim službama, protiv koje je Guesde 1883. napisao onu tako silovitu brošuru i koju je Deville, u isto vrijeme, nazivao belgijskim falsifikatom kolektivizma.176 Sav belgijski socijalizam teži razvijanju državne industrije i stvaranju klase radnika-funkcionara, koja bi bila čvrsto di­sciplinirana pod željeznom rukom vođa i koje bi prihvatila demokratska vlada.177 Sasvim je prirodno da je u takvoj zemlji generalni štrajk nikao u političkom obliku. Cilj narodne po­bune u takvim uvjetima mora biti prenošenje vlasti s jedne grupe političara na drugu. Narod je, dakle, dobra budala koja nosi samar.178

Nedavni nemiri u Rusiji pridonijeli su popularnosti ideje generalnog štrajka u krugovima političkih stručnjaka. Mnogi su bili iznenađeni rezultatima koje su donijele velike dogovore­ne obustave rada. Međutim, nije nam poznato kako su se stvari točno odvijale i kakve su posljedice imali ti nemiri. Ljudi koji poznaju tu zemlju smatraju da je Witte bio u vezi s mnogim revolucionarima i da je imao veliku sreću što je zaplašio cara, te je napokon mogao ukloniti svoje neprijatelje i polučiti uredbe koje, prema njegovu mišljenju, moraju ote­žati povratak na stari režim. Neminovno moramo biti izne­

17в Deville, »Le Capital«, str. 10.i’ ? Paul Leroy-Beaulieu nedavno je predložio da se skup vladinih

službenika nazove »četvrtim staležom«, a onaj u koji spadaju službenici privatne industrije »petim staležom«. On smatra da oni prvi teže formi­ranju nasljednih kasta. (»Débats«, 28. studenog 1905.) Sto dalje idemo, to nam se jasnije ocrtavaju te dvije grupe. Vladini službenici pružaju znatnu podršku socijalističkim političarima, koji pokušavaju sasvim disciplinirati i njima podrediti industrijske proizvođače.

178 To nimalo nije smetalo Vanderveldeu da svijet budućnosti izjed­nači s Telemskom opatijom, koju je proslavio Rabelais, u kojoj svatko radi što želi, i da izjavi kako je on za »anarhističku zajednicu«. (De- strée et Vandervelde, »Le socialisme en Belgique«, str. 289.) Ah, kako su samo čarobne te velike fraze!

114

nađeni što je vlada prilično dugo vremena bila kao parali­zirana i što je u administraciji dugo vladala potpuna anarhija, dok je, međutim, represija bila vrlo brza čim je Witte, zbog svojih osobnih interesa, smatrao potrebnim da energično dje­luje. Do nje je došlo onog časa (kao što su to neki i predvidjeli) kad su bankari osjetili potrebu da iz Busije povuku zajmove. Malo je vjerojatno da su prijašnje pobune ikad imale onu neodoljivu snagu koja im je pripisivana. »Le Petit Parisien«, jedan od listova koji su se mnogo brinuli da se Witte proslavi, javljao je da se veliki listopadski štrajk 1905. završio zbog bijede radnika. On smatra da su ga čak produžili za jedan dan, nadajući se da će se Poljaci uključiti u pokret i izboriti neke ustupke, kao što su uspjeli Finci. Međutim, poslije su čestitali Poljacima što su bili dovoljno mudri da se ne po­krenu, jer bi tako samo Nijemcima dali izgovor za interven­ciju. (»Le Petit Parisien,« 7. studenog 1905.)

Ne smijemo dopustiti da nas zavedu nekakve priče. Ch. Bonnier je imao dosta razloga da bude suzdržan, u listu »So­cialiste«, 18. studenog 1905, u pogledu događaja u Rusiji. On je uvijek bio nepomirljiv protivnik generalnog štrajka i pisao je da nema nikakve veze između onog što se stvarno desilo u Rusiji i onog što zamišljaju »pravi francuski sindikalisti«. Po njemu je taj štrajk bio samo vrhunac vrlo složenog djela, jedno od mnogih sredstava koje je uspješno odigralo svoju ulogu zbog izuzetno povoljnih okolnosti.

To su obilježja pomoću kojih možemo lako razlikovati dva pokreta koje smo nazvali istim imenom. Dosad smo se bavili generalnim proleterskim štrajkom, koji predstavlja nedjeljivu cjelinu. Sada ćemo promatrati generalni politički štrajk, koji objedinjuje događaje izazvane ekonomskim revoltom i mnoge druge elemente, ovisne o izvanekonomskim kategorijama. U prvom slučaju nijedan se detalj ne smije proučavati sam za sebe, a u drugom sve ovisi o vještini kojom su usklađeni hete­rogeni detalji. Sada dijelove treba promatrati odvojeno, mjeriti njihovu važnost i znati ih uskladiti. Takav rad s ljudima, koji na račun generalnog proleterskog štrajka iznose tolike pri­mjedbe praktične naravi, mora izgledati poput čiste utopije (ili čak posve apsurdan). No, ako proletarijat sam za sebe ne valja ništa, političari su dobri za sve. Zar tvrdnja da nitko nije bolji u suzbijanju otpora od demagoga nije jedna od de­mokratskih dogmi?

ii* 115

Neću ovdje govoriti o izgledima za uspjeh koje takva taktika može imati, nego ostavljam burzovnim spekulantima, koji čitaju »L’Humanité«, da pronađu sredstva kojima će spri­ječiti da generalni politički štrajk ne pređe u anarhiju. Poza­bavit ću se jedino jasnim definiranjem razlike između dviju navedenih koncepcija generalnog štrajka.

II

Vidjeli smo da je generalni sindikalni štrajk sklop koji sadržava sav proleterski socijalizam. U njemu ne samo da nalazimo sve prave elemente proleterskog socijalizma nego su oni i grupirani na isti način kao i u društvenim borbama, a njihova kretanja odgovaraju njihovoj biti. Tom sklopu ne možemo suprotstaviti neki isto tako potpun skup slika kojim bismo predstavili socijalizam političara. Međutim, ako gene­ralni politički štrajk shvatimo kao jezgru taktike socijalista, istovremeno revolucionarne i parlamentarne, tada točno mo­žemo objasniti što ih razdvaja od sindikalista.

A. Odmah razabiremo da generalni politički štrajk uopće ne pretpostavlja klasnu borbu u kojoj proletarijat napada buržoaziju. Podjela društva na dvije antagonističke vojske se gubi, jer do takve pobune može doći u bilo kakvoj društvenoj strukturi. Mnoge su revolucije u prošlosti bile rezultat udru­živanja nezadovoljnih grupa. Socijalistički pisci često su upo­zoravali na to da su se siromašne klase dale masakrirati, i to ne jednom, samo zato da učvrste vlast gospodara, koji su znali iskoristiti, zbog vlastite koristi i s mnogo lukavstva, kratkotrajno nezadovoljstvo naroda starom vlašću.

Vrlo je vjerojatno da su se ruski liberali 1905. nadali da će se desiti nešto slično. Oni su bili sretni zbog tolikih radni­čkih i seljačkih pobuna. Osim toga, priča se da su bili vrlo zadovoljni kad su saznali za poraze mandžurijske vojske.179 Vjerovali su da će uplašena vlada biti prisiljena da se obrati njihovom znanju. Budući da je među njima bilo mnogo soci­ologa, ta bi sitna znanost tako požnjela lijep uspjeh. A narod bi najvjerojatnije bio osuđen na gladovanje.

17» Dopisnik lista »Débats« pisao je u broju od 25. studenog 1906. da su poslanici dume čestitali japanskom novinaru na pobjedama njegovih sunarodnjaka. (»Débats«, 25. prosinca 1907.)

116

Pretpostavljam da su kapitalisti dioničari »L’Humanitéa« vatreni pristaše nekih štrajkova samo zbog takvog načina raz­mišljanja. Oni smatraju da je proletarijat vrlo pogodan za ra­ščišćavanje terena te misle da mogu, zbog povijesnog iskustva, biti sigurni da će socijalistička vlada uvijek moći urazumiti nezadovoljnike. Uostalom, zar se zakoni protiv anarhista ne čuvaju pažljivo u trenucima bezumlja? Javno ih se napada da su zločinački, no oni mogu poslužiti za zaštitu kapitalista- -socijalista.180

B. 1. Ne može se više tvrditi da je cijela proleterska or­ganizacija sadržana u revolucionarnom sindikalizmu. Budući da generalni sindikalni štrajk ne predstavlja više čitavu revo­luciju, formirana su, uz sindikalna, i druga tijela. Kako je štrajk samo detalj, vješto uklopljen među mnoge druge do­gađaje, koje treba znati pokrenuti u zgodnom trenutku, sindi­kati bi trebali dobiti poticaj od političkih odbora, ili bi barem trebali djelovati u slozi s njima, jer oni predstavljaju višu inteligenciju socijalističkog pokreta. U Italiji je Ferri to sla­ganje prikazao na dosta duhovit način, kad je rekao da soci­jalizmu trebaju dvije noge. Taj je izraz uzeo kod Lessinga, kojem sigurno nikad nije palo na pamet da bi njegove riječi mogle postati sociološko načelo. U drugoj sceni »Minne von Barnhelm« gostioničar kaže Justu da ne treba stati pri prvoj čašici rakije, kao što nije dobro hodati na jednoj nozi, a zatim dodaje da su dobre stvari obično treće na redu, poslije drugih, i da je uže, ako ga stavimo četverostruko, mnogo jače nego inače. Ne znam je li sociologija izvukla kakvu korist i iz ovih aforizama, koji su sigurno isto tako dobri kao i onaj koji zlo­upotrebljava Ferri.

2. Ako generalni sindikalni štrajk asocira na brzi ekonom­ski napredak, generalni politički štrajk prije evocira ideju propadanja. Iskustvo pokazuje da su se dekadentne klase lakše dale pridobiti lažljivim govorancijama političara nego klase u usponu, pa se čini da je politička pronicavost ljudi u tijesnoj vezi s uvjetima u kojima žive. Napredne klase često čine ve­like nesmotrenosti, jer previše vjeruju u svoju snagu, gledaju na budućnost odveć smiono i jer ih u određenim trenucima

i«o Možemo se također zapitati u kojoj je mjeri starim neprijateljima vojničke pravde stalo do ukidanja ratnog suda. Nacionalisti su dugo bili za zadržavanje ratnih sudova, s prividnim razlogom da ne moraju slati Dreyfusa pred porotnički sud, u slučaju da prizivni sud odredi trede suđenje. Ratni sud je lakše sastaviti nego porotu.

117

obuzima ludilo slave. Oslabljene klase redovito se okreću pre­ma ljudima koji im obećavaju zaštitu države, a da i ne poku­šaju dokučiti kako se ta zaštita može uskladiti s njihovim sa­svim suprotnim, interesima. Takve klase rado ulaze u bilo kakvu koaliciju, samo da bi došle do vladinih ustupaka. Veoma se dive šarlatanima koji govore sa samopouzdanjem. Socija­lizam mora biti vrlo oprezan da ne postane ono što je Engels nazivao antisemitizmom s velikim frazama.181 Njegovo se mišljenje o tim stvarima dosta zanemarivalo.

Generalni politički štrajk pretpostavlja da vrlo različite društvene grupe imaju istu vjeru u magičnu moć države. Ta­kva vjera nikad ne manjka dekadentnim grupama, a brbljav- cima dopušta da se izdaju za ljude s univerzalnom kompetenci­jom. Štrajku dosta pomaže glupost filantropa, koja uvijek na­staje kao plod degeneracije bogatih klasa. On će mnogo bolje uspjeti bude li pred sobom imao plašljive i obeshrabrene ka­pitaliste.

3. Danas više ne možemo zanemarivati planove u vezi s budućim društvom. Ti planovi, koje je marksizam ismijavao, a generalni sindikalni štrajk odbacivao, postaju element od bitne važnosti za novi poredak. Generalni politički štrajk ne može biti objavljen prije nego što budemo sigurni da su nam pri ruci svi kadrovi potrebni za upravljanje budućim dru­štvom. To je Jaurès pokušao objasniti u svojim člancima iz 1901, kad je rekao da će suvremeno društvo »ustuknuti pred jednim tako neodređenim i sanjarskim poduhvatom kao što je sindikalni štrajk, kao što bi ustuknulo pred ponorom«.18*

Ima dosta mladih fiškalčića bez budućnosti koji su ispisali debele knjige baveći se detaljnim planovima društvenog ure­đenja. Premda još nemamo brevijar revolucije, koji je Lucien Herr najavio 1900, znamo barem da već postoje gotovi propisio knjigovodstvenoj službi u kolektivističkom društvu, a Tar- boureich je čak proučio Obrasce spisa, namijenjene budućoj birokraciji.183 Jaurès ne može prežaliti što su mnogi umovi

lsi Engels, »La questio agraire et le socialisme«, u knjizi »Mouve­ment socialiste«, 15. listopada 1900, str. 462. Cf. str. 458—459 i str. 463.

iss j . Jaruès, »Etudes socialistes«, str. 107.les Mnogo takvih ludo ozbiljnih pitanja nalazimo u Tarboureichovom

»Cité future«. Osobe koje kažu da su dobro obaviještene, tvrde da Arthur Fontaine, rukovodilac proizvodnje, u svojoj lisnici nosi iznenađujuća rješenja društvenih problema i da de ih objaviti onog dana kad ode u penziju. Naši će ga nasljednici blagosloviti zbog toga što je za njih sačuvao radosti koje mi nećemo upoznati.

118

osuđeni da budu pod kapitalističkom paskom pa je uvjeren da revolucija manje ovisi o okolnostima o kojima je razmi­šljao Marx, a više o ozbiljnim znanstvenim istraživanjima ne­poznatih genija.

C. Skrenuo sam pažnju na ono čega se treba bojati u revo­luciji, onakvoj kakvu su je zamišljali Marx i sindikalisti, te primjećujem da je vrlo važno sačuvati njen karakter neza­visne i nepromjenjive transformacije, jer on mnogo utječe na visoku odgojnu vrijednost socijalizma. Ozbiljnost kojom dje­luje proletarijat nikako ne odgovara blaženoj klijenteli naših političara, koji umiruju buržoaziju obećavajući joj kako neće dopustiti narodu da se prepusti svojim anarhičnim nagonima. Oni joj objašnjavaju da nitko ne želi ukinuti veliki državni aparat, nego da mudri socijalisti žele učiniti dvije stvari: do­moći se tog aparata da mu bolje uštimaju zupčanike, kako bi njihovim prijateljima bilo još bolje, i učiniti vladu što jačom, a to je veoma povoljno za sve poslovne ljude. Tocqueville je primijetio da revolucije XIX st. nisu dovele do nekih bitnih primjena, jer su se administrativne institucije u Francuskoj vrlo malo promijenile.184 Financijeri-socijalisti nisu čitali Toc- quevillea, ali instinktivno shvaćaju da im zaštita dobro cen­tralizirane, snažne demokratske države pruža goleme izvore prihoda i da ih zaštićuje od proleterske revolucije. Promjene koje će možda ostvariti njihovi prijatelji, parlamentarni soci­jalisti, bit će uvijek dosta ograničene, a uvijek će biti moguće, zahvaljujući državi, i popraviti eventualne nesmotrenosti.

Generalni štrajk sindikalista isključuje iz socijalizma fi­nancijere u potrazi za nenadanim probicima. Politički štrajk im se prilično dopada, jer on jača vlast političara s kojima su oni u veoma dobrim odnosima.185

184 Tocqueville, »L’Ancien Régime et la Révolution, str. 297.iss U listu »L’Avant-Garde« od 29. listopada 1905. može se pročitati

izvještaj Luciena Rollanda u Nacionalnom vijeću Ujedinjene socijali­stičke partije o izboru Louisa Dreyfusa, trgovca žitom i dioničari »L’Humamtéa«, u Floracu: »Strašno me potreslo, kaže Rolland, što sam čuo kako se jedan od današnjih, gospodara poziva na našu Internacio- nalu, na našu crvenu zastavu, na naša načela i viče: Živjela socijali­stička republika!« Osobe koje su taj izbor upoznale preko službenog izvještaja, objavljenog u listu »Le Socialiste«, od 28. listopada 1905, stekle su o tome upravo smiješnu sliku. Nipošto ne treba vjerovati službenim dokumentima socijalista. Mislim da su za vrijeme Dreyfusove afere majorovi prijatelji mnogo manje iskrivili istinu, nego oficijelni socijalisti.

119

Marx pretpostavlja, baš kao i sinđikalisti, da će revolucija biti apsolutna i nepromjenljiva, jer njena posljedica treba da bude vraćanje proizvodnih snaga u ruke slobodnih ljudi, koji će biti sposobni da se snađu u kapitalističkoj radionici, a da im pri tome neće biti potrebni gospodari. Takva koncepcija nikako ne odgovara financijerima i političarima koji ih podr­žavaju, jer su i jedni i drugi sposobni jedino za vršenje uzvi­šene dužnosti gospodara. Sve studije o mudrom socijalizmu dijele društvo na dvije grupe: prvu čini elita organizirana u političku partiju, koja smatra svojom dužnošću da misli um­jesto mase koja to ne čini. Zbog toga što masi prepušta dio svog nadmoćnog uma, ta se elita smatra nečim sasvim poseb­nim.186 Drugu grupu čini skup proizvođača. Politička se elita bavi jedino time kako da uposli svoju inteligenciju i smatra da je sasvim u skladu s načelima imanentne pravde (koja je u njenom posjedu) što proletarijat radi da bi je prehranio i omogućio joj ne baš osobito asketski život.

Ta je podjela toliko očigledna da je nitko i ne pokušava prikriti. Oficijelni predstavnici socijalizma stalno govore o partiji kao o nekom organizmu koji živi svoj vlastiti život. Na međunarodnom kongresu socijalista 1900. partija je upo­zorena na opasnost koja joj prijeti bude li provodila politiku odvajanja od proletarijata. Trebalo bi da ona kod masa budi povjerenje, ako želi da je slijede na dan velike bitke.187 Zna­čajna zamjerka koju je Marx uputio svojim protivnicima u alijansi odnosila se upravo na odvojenost rukovodilaca i onih kojima se rukovodi. Posljedica te odvojenosti je jačanje države188, što danas veoma dolazi do izražaja u Njemačkoj. . . i drugdje.

18» Intelektualci nisu, kao što se to često kaže, ljudi koji misle: to su ljudi kojima je razmišljanje posao i koji na račun uzvišenosti tog zanimanja primaju aristokratske plače.

187 vaillant na primjer kaže: »Kad već moramo započeti tu veliku bitku, vjerujete li da je možemo dobiti ako iza nas ne stoji proletarijat? Svakako ga moramo imati iza sebe, a nećemo ga imati ako smo ga obeshrabrili, ako smo mu pokazali da socijalistička partija više ne za­stupa njegove interese i ne predstavlja borbu radničke klase protiv kapitalističke klase.« (»Cahiers de la Quinzaine«, br. 16 druge serije str. 159—160.) Taj svezak sadrži stenografski izvještaj s kongresa.

iss »L’Alliance de la démocratie socialiste et l’Association internatio­nale des travailleurs«, str. 14.

120

III

A. Krenimo sad malo dalje u analizi pojmova povezanih s političkim štrajkom i pozabavimo se najprije pojmom klase.

1. Klase se više ne mogu definirati mjestom koje njihovi članovi zauzimaju u kapitalističkoj proizvodnji. Tako opet do­lazimo do nekadašnjeg razlikovanja bogatih i siromašnih, a upravo su tako na klase gledali prvi socijalisti, koji su željeli ispraviti nejednakosti u podjeli bogatstva. Isto gledište imaju i socijalisti-katolici, koji žele poboljšati sudbinu siromašnih, ne samo milosrđem nego i mnoštvom institucija namijenje­nih ublažavanju nevolja koje uzrokuje kapitalistička ekono­mija. Izgleda da se u krugovima koji se dive Jaurèsu kao pro­roku još i danas tako gleda na te stvari. Pričali su mi da je Jaurès pokušao preobratiti Buissona na socijalizam, apelira­jući na njegovo dobro srce, i da su ta dva proroka vodila vrlo komičnu raspravu o mogućnostima da se isprave društveni nedostaci.

Mase vjeruju da njihove patnje proizlaze iz prošlosti, koja je bila puna nasilja, neznanja i zla. One imaju povjerenja u sposobnost svojih vođa da ih učine sretnijima i vjeruju da će demokracija, bude li slobodna, lošu hijerahiju zamijeniti dobrotvornom.

Vođe, koji drže svoje ljude u toj slatkoj iluziji, vide svijet sasvim drukčije. Aktualna društvena organizacija revoltira ih utoliko što sputava njihove ambicije. Manje su revoltirani po­stojanjem klasa, a više nemogućnošću da zauzmu položaje na kojima su njihovi stariji kolege. Onog dana kad dovoljno pro­dru u državna svetišta, u salone i mjesta za zabavu, uglavnom prestaju biti revolucionari i počinju učeno razglabati o evo­luciji.

2. Ozlojeđenost, koju susrećemo kod siromašnih klasa, tada se pretvara u strašnu zavist. Naši demokratski listovi potpi­ruju taj osjećaj s mnogo umješnosti, misleći da je to najbolji način da zaglupe svoju klijentelu i da je vežu uza se. Koriste se skandalima koji izbijaju u bogatim krugovima i navode svoje čitaoce da osjete divljačku radost kad vide da je nekog velikog bogataša zadesila kakva sramota. Ti listovi smatraju da bestidnošću, koja katkad uistinu začuđuje, služe najfinijem moralu, do kojeg im je stalo isto toliko, barem po onome što pričaju, kao i do blagostanja i slobode siromašnih klasa! Me­

121

đutim, vrlo je vjerojatno da je korist jedini pokretač njihova djelovanja.189

Čini se da je zavist osobito svojstvena pasivnim bićima. Svijest vođa je aktivna, te se kod njih zavist pretvara u želju da pošto-poto zauzmu najbolje položaje, makar pri tome mo­rali upotrijebiti sva moguća sredstva kako bi uklonili ljude koji smetaju njihovom napredovanju. U politici nema ništa viSe obzira nego u sportu: svakodnevno nam iskustvo poka­zuje s kakvom smjelošću takmaci u trkama svih vrsta korigi­raju nepovoljne okolnosti.

3. Podložna masa ima samo neodređen i veoma naivan po­jam o sredstvima kojima bi se mogao poboljšati njen položaj. Demagozi je lako uvjeravaju da je najbolji način u tome da se bogataše gnjavi pomoću državne sile. Tako zavist masa pre­lazi u želji za osvetom, a znamo da je to izuzetno snažan osje­ćaj, osobito kod slabih. Povijest grčkih gradova i talijanskih srednjovjekovnih republika puna je fiskalnih zakona koji su jako ugnjetavali bogate i u mnogo čemu pridonijeli propasti tih državica. U XV st. Aeneas Sylvius (budući papa Pio II) opisao je, čudeći se, izvanredan napredak njemačkih trgovač­kih gradova i veliku slobodu koju je uživala buržoazija, koja je u to doba u Italiji bila ugnjetavana.190 Ako izbliza pogle­damo današnju socijalističku politiku, vidjet ćemo da je i ona također zahvaćena zavišću i željom za osvetom. Cilj je mno­gih propisa prije zlostavljanje poslodavaca nego poboljšavanje položaja radnika. Kad su klerikalci u nekoj pokrajini najsla­biji, oni uvijek savjetuju izdavanje strogih propisa preko kojih se nastoje osvetiti framazonima.191

Vođe se takvim odnosima koriste na razne načine: plaše bogataše i iskorištavaju ih zbog svog osobnog probitka; viču jače nego itko drugi protiv povlastica koje pruža bogatstvo,

189 Usput napominjem da se »Petit Parisien«, koji je veoma važan kao zastupnik politike društvenih reformi, vrlo zainteresirao za patnje saksonske princeze i milog učitelja Girona. Taj list, koji se sav posvetio tome da govori o moralu, ne može shvatiti zbog čega prevareni muž uporno odbija da ponovno prihvati svoju ženu. Dana 14. rujna 1906. list tvrdi da je ona »prekinula s vulgarnim moralom«. Iz toga se može jasno zaključiti da moral tog lista nije nimalo banalan!

190 Jansen, »L’Allemagne et la Réforme«, svezak I, str. 361.191 Primjena socijalnih zakona se provodi, barem u Francuskoj, s

vrlo osebujnom nedosljednošću. Pravno gonjenje ovisi o političkim okolnostima. . . ili financijskim. Sjetimo se samo doživljaja onog pozna­tog krojača, kojeg je Millerand odlikovao, a koji je mnogo puta optu­žen zbog kršenja zakona o zaštiti radnika.

122

a sami vrlo dobro znaju u njemu uživati; koristeći se ružnim nagonima i glupošću svojih ljudi, izazivaju nevjerojatnu po­javu da narod u ime demokratske jednakosti odobrava klasnu nejednakost. Nemoguće je shvatiti uspjeh demagoga, od neka­dašnje Atene do današnjeg New Yorka, ako ne vodimo računao tome da želja za osvetom izuzetno uspješno onemogućuje svako rasuđivanje.

Mislim da se koban utjecaj demagoga može izbrisati je­dino tako da socijalistički pokret proširi ideju generalnog pro­leterskog štrajka. Ona u dušama budi plemenitost koja odgo­vara uvjetima gigantske borbe i dovodi u prvi plan ponos slo­bodnog čovjeka, i tako zaštićuje radnika od opsjenjivanja am­bicioznih vođa željnih užitaka.

B. Razlike između dvije vrste generalnog štrajka (ili iz­među dva socijalizma) postaju još jasnije usporedimo li dru­štvene borbe s ratom. Rat se također može promatrati s dva posve suprotna gledišta, pa se o njemu mogu iznositi najkon­tradiktorni j i sudovi, koji se svi zasnivaju na neospornim činje­nicama.

Može ga se promatrati kao nešto uzvišeno, tj. onako kao što su ga vidjeh pjesnici koji su opjevali najglasovitije vojske. Postupimo li tako, postaju nam shvatljivim:

1. Uvjerenje da se vojničko zanimanje ne može uporediti ni sa kojim drugim, da ono izdiže čovjeka u kategoriju koja je iznad općih uvjeta života, da se cijela povijest temelji na pot­hvatima ljudi koji se bave ratovanjem i da cijela ekonomija postoji samo zato da bi njih uzdržavala;

2. Osjećaj slave koji je Renan vrlo ispravno smatrao jed­nim od najznačajnijih i najsnažnijih ostvarenja ljudskog duha, a koji predstavlja jedinstvenu povijesnu vrijednost1*-;

3. Žarka želja za ogledanjem u velikim bitkama, za podno­šenjem iskušenja zbog kojih se vojnički poziv smatra nadmoć­nim, i za stjecanjem slave, makar i po cijenu života.

Nije potrebno da nadugo i naširoko objašnjavam ulogu koju je takva koncepcija rata odigrala u staroj Grčkoj. Heroj­ski ratovi dominiraju cijelom klasičnom poviješću. Institucije grčkih republika temeljile su se u početku na organizaciji gra­đanske vojske. Grčka je umjetnost dostigla vrhunac u tvrđa­vama. Filozofi su znali jedino za odgoj koji je kod mladih održavao herojsku tradiciju, a kad su se bavili muzikom to

192 Renan, »Histoire du peuple d’Israël«, svezak IV, str. 199—200.

123

su činili zato da ne dopuste rađanje osjećaja stranih njihovom naučavanju. Društvene su utopije sastavljane tako da u gra­dovima očuvaju jezgre homerovskih ratnika, itd., itd. No, ni današnji ratovi za slobodu nisu idejno ništa siromašniji od starogrčkih.

Postoji i drugi aspekt rata, u kojem više nema nikakve uzvišenosti i na kojem uvijek inzistiraju pacifisti.193 Rat nije više sam sebi svrha. On se vodi zato da bi ljudi koji se bave politikom zadovoljili svoje ambicije: treba napasti druge zbog velike i izravne materijalne koristi; potrebno je, također, da pobjeda osigura partiji, koja upravlja državom u tom uspješ­nom razdoblju, veliku nadmoć, kako bi ona svojim pristašama mogla slobodno podijeliti mnoge darove. Napokon, vladajući se krugovi nadaju da će slast pobjede toliko opiti građane da više neće moći dobro procijeniti žrtve koje se od njih traže i da će se prepustiti entuzijastičkim razmišljanjima o budućnosti. Pod utjecajem takvog duševnog stanja narod lako dopušta vladi da pretjerano razvije svoju organizaciju, pa je poslje­dica svake pobjede postignute vani unutrašnja pobjeda vlađa- juće stranke.

Generalni sindikalni štrajk pokazuje vrlo velike sličnosti s prvim aspektom rata. Proletarijat koji se organizira za borbu jasno se odjeljuje od ostalih stranaka u državi, smatra samog sebe velikim pokretačem povijesti i podređuje borbi sva dru­štvena pitanja. On ima vrlo jasnu predodžbu o slavi koju će steći svojom povijesnom ulogom i junačkim držanjem, pa teži za odlučnom bitkom u kojoj će pokazati svu svoju vrijednost. Budući da njegov dlj nisu osvajanja, nije mu uopće potrebno da stvara planove o upotrebi svojih pobjeda: on želi istjerati kapitaliste iz područja proizvodnje i zatim preuzeti njihovo mjesto u radionici koju je stvorio kapitalizam.

Takav generalni štrajk jasno pokazuje ravnodušnost prema materijalnoj koristi, izjavljujući kako je njegov cilj ukidanje države. Država je zapravo organizator osvajačkog rata, djeli­telj njegovih plodova i razlog postojanja vladajućih grupa, koje izvlače korist iz svih pothvata izvedenih na teret društva.

Političari na to gledaju sasvim drukčije. Oni o društvenim sukobima razmišljaju isto kao i diplomati o međunarodnim poslovima. Sve ono što se tiče same borbe jedva da ih zanima. Za njih su borci samo sredstva. Njihovo je oružje proletarijat

193 Razlikovanje dvaju aspekata rata je temelj Proudhonove knjige »La guerre et la paix«.

124

i oni ga vole onako kao što kolonijalni upravitelj voli bande koje mu omogućuju da crnačke mase podredi svojim hirovima. Političari ga obučavaju jer im se žuri da što prije dobiju ve­like bitke, koje će im donijeti državu. Svoje ljude potiču na revnost kao što se nekad sokolilo plaćenike, podsjećajući ih na skoru pljačku, budeći u njima mržnju i dijeleći im sitne da­rove, što si mogu priuštiti s obzirom na svoje političke funk­cije. Međutim, proletarijat ostaje za njih i dalje samo to­povsko meso, kao što je rekao Marx 1873.194

Jačanje države osnova je svih njihovih koncepcija. Politi­čari u svojim organizacijama već sad pripremaju osoblje za jaku, centraliziranu i discipliniranu vlast, koju prigovori opo­zicije neće uznemirivati i koja će biti sposobna da nametne šutnju i svoje laži.

C. U socijalističkoj se literaturi vrlo često govori o budućoj diktaturi proletarijata, ali se o njoj objašnjenja ne daju baš previše rado. Katkad se taj izraz poljepša tako da se imenici diktatura doda pridjev impersonalna, što baš i ne pridonosi mnogo jasnoći tog izraza. Bernstein je prije nekoliko godina tvrdio da će to vjerojatno biti diktatura »klupskih govornika i književnika«,105 a smatrao je da su socijalisti iz 1848, kad su govorili o toj diktaturi, imali na umu imitaciju 1793. tj. »dik­tatorsku i revolucionarnu centralnu vlast potpomognutu tero­rističkom diktaturom revolucionarnih klubova«. Njega je pla­šila takva perspektiva, a tvrdio je da i svi radnici s kojima je imao prilike razgovarati zaziru od budućnosti.198 Zbog toga je smatrao da socijalističku politiku i propagandu treba zasno­vati na koncepciji postepenijeg razvoja modernog društva. Međutim, njegova mi se analiza čini nedostatnom.

194 »L’Alliance de la démocratie socialiste«, str. 15. Marx je svojimprotivnicima zamjerao da se zanose bonapartističkim iskustvom.

iss Bernstein se tu očigledno poziva na slavni Proudhonov članak,iz kojega, uostalom, i citira jedan odlomak na 47. str. svoje knjige. Čla­nak se završava pogrdama upućenim na račun intelektualaca: »Tada ćete saznati što znači revolucija koju su pokrenuli advokati, dovršili umjetnici, a vodili romanopisci i pjesnici. Neron je nekoć bio umjet­nik, lirik i dramatičar, zaneseni idealist, obožavalac antike, sakupljač starog novca, turist, pjesnik, govornik, borac u dvobojima, sofist, don Juan, Lovelace, plemić pun duha, mašte, privlačnosti, prepun života i razbludnosti. Zbog toga je i postao Neron.« (»Représentant du peuple«, 28. travanj 1848.)

i«» Bernstein, »Socialisme théorique et socialdémocratie pratique«, str. 298 i 226.

125

U diktaturi proletarijata možemo prije svega uočiti nešto što nas podsjeća na stari režim. Među socijalistima je vrlo dugo prevladavalo mišljenje da se prema kapitalizmu treba odnositi kao nekoć prema feudalizmu. Mislim da nema netoč- nijeg i opasnijeg zaključivanja. Ti su si socijalisti zamislili da će novi lenski sustav nestati pod pritiskom onih istih snaga koje su uništile feudalni poredak. On je pao pod udarcima jake centralizirane vlasti, uvjerene da joj je bog dao u zada­tak da istisne zlo svim sredstvima. Kraljevi novog tipa197, koji su učvrstili novi oblik monarhije, bili su strašni despoti koji nisu znali ni za kakve obzire. Međutim, veliki su im povjes­ničari oprostili njihovo nasilje jer su pisali u doba kad su feudalna anarhija, barbarski običaji sitarog plemstva i njihov nedostatak kulture, združeno s nedostatkom poštovanja prema ideolozima prošlosti198 predstavljali zločine protiv kojih je kraljevska vlast morala snažno djelovati. Dakle, kad ljudi danas govore o diktaturi proletarijata, vjerojatno misle da s kapitalističkim šefovima treba postupati onako strogo kao što su nekadašnji kraljevi postupali s feudalcima.

Kasnije je despotizam kraljevske vlasti oslabio, pa je došlo do stvaranja ustavne vladavine. Govori se da će i diktatura proletarijata s vremenom oslabiti i nestati, da bi konačno ustupila mjesto nekakvom anarhičnom društvu, ali nam nitko ne objašnjava kako će do toga doći. Kraljevski despotizam nije nestao ni sam od sebe, ni zbog želje vladara da čine dobra djela. Bili bismo vrlo naivni da povjerujemo kako će se ljudi koji izvlače korist iz demagoške diktature lako toga odreći.

Bernstein je dobro primijetio da diktatura proletarijata od­govara podjeli društva na gospodare i podređene. Međutim, čudno je što nije primijetio da je pojam političkog štrajka (koji danas u određenoj mjeri prihvaća) najuže povezan s dik­taturom političara, čega se plaši. Ljudi koji će moći organizi­rati proletarijat u vojsku, uvijek spremnu da se pokorava njihovim naredbama, bit će generali koji će u pokorenom društvu uspostaviti opsadno stanje. Odmah nakon revolucije imat ćemo, dakle, diktaturu nekolicine političara koji već u ovom uređenju predstavljaju zbijenu grupu.

usp. Gervinus, »Introduction à l’historie du XIXe siècle«, str. 27).iss povijest papinstva veoma zbunjuje modeme pisce: jedni na nj

gledaju sasvim neprijateljski, zbog svoje mržnje prema kršćanstvu, a mnogi drugi su papinskoj srednjovjekovnoj politici oprostili i najveće greške, zbog prirođene sklonosti koja ih tjera da se dive svim poku­šajima ideologa da tiraniziraju svijet.

126

Podsjetio sam već na ono što je Marx govorio o ljudima koji restauriraju državu stvarajući zametak budućeg društva gospodara u sadašnjem društvu. Povijest francuske revolucije pokazuje nam kako se te stvari odvijaju. Revolucionari stupaju na vlast utoliko što njihovo administrativno osoblje odmah prigrabi autoritet čim ono prijašnje napusti svoja mjesta, tako da u vlasti, zapravo, i ne dolazi do neke bitne promjene. No, to ništa ne umanjuje Jaurèsovo divljenje pred tim procesima, koje on siusreće tokom svoje »Histoire socialiste«, a čiji smisao uopće ne uspijeva dobro shvatiti, nego samo nagađa neke slič­nosti između njih i svoje vlastite koncepcije društvene revolu­cije. Mlitavost ondašnjih ljudi bila je tako velika da je zamje­njivanje starog osoblja novim katkad poprimalo šaljive to­kove. Uz legalnu državu uvijek nalazimo jednu prekobrojnu državu (umjetnu državu, da upotrijebimo izraz iz onog vre­mena), koja je unaprijed organizirana i smatra se legitimnom prije nego što je postala legalna. Ta se umjetna država koristi najmanjim incidentom da preuzme vlast, koju su ispustile slabe ruke službene vlasti.199

Usvajanje crvene zastave jedan je od najosebujnijih i naj- karakterističnijih događaja tog doba. Taj se znak upotreblja­vao u nemirnim vremenima za objavu primjene ratnog za­kona. Dana 10. kolovoza 1792, kad je zastava istaknuta da objavi »ratni zakon naroda protiv pobunjenika iz izvršne vla­sti«, postala je revolucionarnim simbolom. Jaurès je taj do­gađaj popratio ovim riječima: »Mi, narod, mi sada predstav­ljamo zakon. . . Mi nismo pobunjenici. Pobunjenici su u Tile- rijama, te mi protiv tih dvorskih i umjerenjačkih pobunjenika dižemo, u ime domovine i slobode, zastavu legalnog kažnjava­nja«.200 Tako su ustanici započeli ustanak, objavivši da oni

le» Jaurès je u »La Convention«, str. 1386—1388 ispričao jednu od duhovitih komedija revolucije. U svibnju 1793. osnovan je u biskupiji ustanički odbor, koji predstavlja jedan oblik umjetne države i koji 31. svibnja u gradskoj vijećnici objavljuje da narod Pariza lišava moći sva opunomoćena vladajuća tijela. Budući da vrhovni savjet Komune nije imao nikakvog načina da se brani, »mogao je samo popustiti«, ali je to učinio ponašajući se vrlo tragično: održani su pompozni govori i izvršena sveopća grljenja »kako bi se pokazalo da nema niti povrijeđe­nog samoljublja kod jednih niti nadmoćne oholosti kod drugih«. Na kraju se lakrdija završila odlukom da se savjetu, koji je upravo raspu­šten, ponovno vrate njegove funkcije. Jaurès je to opisao zgodnim ri­ječima: revolucionarni komitet »oslobodio je (legalnu vlast) svih okova legalnosti«. Ta lijepa misao je ponavljanje slavne izreke bonapartista: »Treba izaći iz legalnosti da bi se vratilo u zakon.«

Jaurès, »Législative«, str. 1288.

127

imaju zakonsku vlast. Borili su se protiv države čija je legi­timnost bila samo prividna, a uzeli su crvenu zastavu kako bi označili da uspostavljanje pravog poretka vrše silom. Kad su pobijedili, prema pobijeđenima su se ponašali kao prema za­vjerenicima i tražili su da ih se kazni za urotu. Veliko finale čitave te lijepe ideologije trebao je biti rujanski pokolj za­tvorenika.

Sve je to sasvim jednostavno i generalni bi se politički štrajk odvijao donoseći posve slične događaje. Da bi takav štrajk uspio, proletarijat mora biti dovoljno uključen u sindi­kate koji primaju impulse od političkih komiteta, mora pos­tojati cjelovita organizacija potčinjena ljudima koji će preuzeti vlast i mora biti moguća jednostavna izmjena državnog oso­blja. Organizacija umjetne države morala bi biti cjelovitija nego što je bila u doba revolucije, jer danas silom osvojiti državu vjerojatno nije tako lako kao nekad. Međutim, ništa se u načelu nije promijenilo. Moglo bi se čak pretpostaviti budući da se prijenos vlasti danas vrši na mnogo savršeniji način, zahvaljujući novim mogućnostima koje pruža parlamen­tarni sistem, i jer je proletarijat savršeno uveden u oficijelne sindikate, da ćemo jednog dana ustanoviti kako društvena re­volucija završava u jednom divnom ropstvu.

IV

Proučavanje političkog štrajka vodi nas boljem razumije­vanju distinkcije koju treba uvijek imati na umu kad razmi­šljamo o suvremenim društvenim pitanjima. Termini sila i nasilje upotrebljavaju se čas pri opisivanju vlasti, a čas pri opisivanju pobune. Jasno je da su u tako različitim okolno­stima i posljedice sasvim različite. Mislim da bi bilo vrlo ko­risno da usvojimo terminologiju koja bi onemogućila svaku dvosmislenost, a u kojoj bi se pojam nasilja upotrebljavao samo u drugoj od navedenih mogućnosti. U tom bi slučaju zadaća sile bila da nametne organizaciju određenog društve­nog poretka u kojem vlada manjina, dok bi nasilje težilo ra­zaranju tog poretka. Buržoazija je upotrebljavala silu od sa­mog početka naše epohe, a proletarijat danas i njoj i državi odgovara nasiljem.

Dugo sam bio uvjeren da bi bilo veoma značajno produbiti teoriju o društvenim snagama, što se, u širem smislu, može

128

usporediti sa silama dinamike koje djeluju na materiju. Me­đutim, sve dok nisam proučio generalni štrajk, nisam uspio razlučiti osnovne razlike o kojima je ovdje riječ. Uostalom, čini mi se da se ni Marx nikad nije bavio drugim oblicima društvene prisile, osim silom. U »Saggi di critica del marxi- smo« pokušao sam prije nekoliko godina rezimirati marksisti­čke teze o prilagođavanju čovjeka kapitalističkim uvjetima života, pa sam na str. 38—40 te teze ovako prikazao:

1. Postoji način života, u nekom smislu mehanički, u ko­jem je čovjek, izgleda, podređen pravim prirodnim zakonima. Prema klasicima ekonomije uzrok tome je automatizam, koji predstavlja zadnji proizvod kapitalističkog režima. »Razvija se, kaže Marx,201 takva radnička klasa koja po svom odgoju, po tradiciji i navici priznaje zahtjeve tog načina proizvodnje kao neizbježne prirodne zakone.« Uplitanje neke inteligentne volje u prinudu predstavlja iznimku.

2. Osim toga postoji i način života za koji su karakteristi­čni natjecanje i velika takmičarska borba, a koji navodi ljude da uklone tradicionalne prepreke, da stalno kreću u potragu za novim i da izmišljaju uvjete života koje smatraju boljim od onih u kojima žive. Marx smatra da je buržoazija vrlo mnogo postigla upravo na tom, revolucionarnom planu.

3. Kao treću mogućnost imamo nasilje, koje ima važnu ulogu u povijesti, a sastoji se od više različitih oblika:

a) Najniži stupanj je razasuto nasilje, slično životnom na- tjecateljstvu, koje djeluje posredstvom ekonomskih uvjeta i vrši sporu ali sigurnu eksproprijaciju. Takvo se nasilje očituje osobito kroz fiskalni režim.202

b) Zatim dolazi koncentrirana i organizirana državna sila, koja djeluje direktno na rad »radi reguliranja najamnine, to jest da bi je satjerala u granice povoljne za šičarenje, radi produži van ja radnog dana i radi održavanja samog radnika u normalnom stupnju zavisnosti. To je jedan bitan moment tako­zvane prvobitne akumulacije«.203

201 »Kapital«, svezak I, str. 660.202 Marx upozorava da je u Holandiji porez upotrijebljen da bi se

digla cijena najnužnijim artiklima. To je bila primjena jednog od na­čela vlasti: režim je na taj način naškodio radničkoj klasi i upropastio seljake, obrtnike i druge dijelove srednje klase. Međutim, na taj je način osigurao potpunu potčinjenost radnika vlasnicima manufaktura. (»Kapital«, svezak I.)

sos »Kapital«, svezak I, str. 661.

f) Revolucija i nasilje 129

c) Na kraju dolazi nasilje u pravom smislu, koje zauzima vrlo važno mjesto u povijesti prvobitne akumulacije. Ono je najvažniji proizvod povijesti.

Ovdje bi bilo korisno navesti nekoliko dodatnih zapažanja.Prvo treba primijetiti da su svi ti različiti momenti nave­

deni po logičkom slijedu. On počinje stanjima za koja je orga­nizacija naj karakteristični ja i u kojima se ne pojavljuje ni­kakva posebna volja, a nastavlja se stanjima u kojima misao­nost te volje stalno raste. Međutim, povijesni slijed je sasvim suprotan.

U početku kapitalističke akumulacije nalazimo vrlo jasne povijesne činjenice, koje se pojavljuju svaka u svoje vrijeme, sa svojim osobenostima, i u okolnostima koje su dovoljno od­ređene da bi ih se moglo unijeti u kronike. Takve su činjenice na primjer eksproprijacija seljaka i poništavanje starog zako­nodavstva, koje je stvaralo »ropstvo i industrijsku hijerar­hiju«. Marx dodaje: »Historija njihove eksproprijacije zapi­sana je u analima čovječanstva neizbrisivim potezima krvi i ognja.«204

Malo kasnije Marx nam ukazuje na to da je osvit moder­nog doba obilježen osvajanjem Amerike, crnačkim ropstvomi kolonijalnim ratovima: »Otada se različiti momenti prvo­bitne akumulacije raspodjeljuju, više ili manje, jedan za dru­gim, osobito na Španjolsku, Portugal, Holandiju, Francusku i Englesku. U Engleskoj se oni potkraj XVII st. sistematski vežu u kolonijalnom sistemu, u sistemu državnih dugova, u mo­dernom poreznom sistemu i u pro tek cionističkom sistemu (si­stemu zaštitnih carina). Jednim dijelom te metode počivaji) na najbrutalnijoj sili, na primjer kolonijalni sistem. Ali svi oni iskorištavaju državnu vlast, koncentriranu i organiziranu silu društva, da bi ubrzali proces pretvaranja feudalnog na­čina proizvodnje u kapitalistički i skratili prijelaze.« Tom pri­likom on uspoređuje silu s babicom i kaže da ona umnogo- stručuje društveni pokret.205 Tako se ekonomika moć isprepliće s političkom i kapitalizam se konačno toliko usavršava da ne mora više pribjegavati državnoj sili, osim u izuzetnim sluča­

104 »Kapital«, svezak I, str. 640.205 »Kapital«, svezak I, str. 663. Njemački tekst silu naziva oefco-

nomische potenz (»Kapital«, četvrto izdanje). Francuski tekst je naziva agent économique. Fourier geometrijsku progresiju naziva les puissan- cielles (Nouveau monde industriel et sociétaire, str. 376). Marx je oči­gledno upotrijebio riječ potem u smislu multiplikatora. Vidi: »Kapital«: travail puissancie označuje multipliciranu produktivnost.

130

jevima. »U uobičajenom toku događaja radnik se može pre­pustiti 'prirodnim zakonima proizvodnje’, to jest njegovoj za­visnosti od kapitala, zavisnosti koju sami uvjeti proizvodnje stvaraju, osiguravaju i ovjekovječuju.«208

U krajnjoj točci povijesnog razvoja djelovanje posebne volje se gubi, a društvena cjelina sliči organizmu koji funkcio­nira sam od sebe. Promatrači će tada moći osnovati ekonom­sku znanost koja će im se činiti isto toliko egzaktnom kao i prirodne znanosti. Pogreška mnogih ekonomista sastoji se u tome što ne uočavaju da je taj sistem, koji se njima čini pri­rodnim ili prvobitnim207, rezultat niza transformacija do kojih nije nužno moralo doći i čiji je Љ1ор veoma nestabilan, jer može biti uništen silom, pomoću koje je i stvoren. Uostalom, suvremena literatura s područja ekonomije puna je prigovora na uplitanje države, što narušava prirodne zakone.

Današnji ekonomisti ne misle da se tih prirodnih zakona treba držati samo zbog poštovanja prema prirodi. Njima je jasno da smo polagano stigli do kapitalističkog uređenja, ali oni smatraju da je već to što smo do njega stigli napredak koji bi morao oduševiti svakog prosvijećenog čovjeka. Taj se na­predak zapravo svodi na tri značajne činjenice: postalo je moguće osnovati ekonomsku znanost; pravo je dostiglo svoj najjednostavniji, najsigurniji i najljepši izraz, jer obavezno pravo prevladava u svakom naprednom kapitalizmu; hirovi državnih šefova nisu više tako očigledni, što je napredak prema slobodi. Svaki povratak u prošlost izgleda im poput na­pada na znanost, pravo i ljudsko dostojanstvo.

Za socijalizam je takav razvoj samo priča o buržoaskoj sili, pa on tamo gdje ekonomisti nalaze heterogenost vidi samo mo- dalnosti: bilo da je sila u zakonskoj prinudi ili fiskalnom tla­čenju, u osvajanju ili u zakonu o radu, pa čak i ako je uvijena u ekonomiju, ona uvijek ostaje buržoaskom silom, koja s više ili manje uspjeha radi na uspostavljanju kapitalističkog po­retka.

Marx je veoma detaljno opisao pojave u takvom razvoju, ali je o organizaciji proletarijata iznio vrlo malo pojedinosti. Tu se prazninu u njegovu djelu često pokušavalo objasniti.

»Kapital«, svezak I, str. 660.207 prirodan je, u marksističkom smislu, onaj koji sliči fizikalnom

gibanju, ili onaj koji je suprotan stvaranju inteligentne volje. Deistima XVIII st. prirodno je bilo ono što je stvorio bog, a to je istovremeno bilo i prvobitno i izvrsno. Čini se da je i gledište G. de Molinarija takvo.

9* 131

On je u Engleskoj pronašao golemu količinu podataka o povi­jesti kapitalizma, koji su bili dosta dobro klasirani i ekonomski ispitani. Mogao je, dakle, još bolje istražiti razne osobitosti buržoaskog razvoja, ali nije imao mnogo elemenata na temelju kojih je mogao izvesti zaključke o organizaciji proletarijata. Stoga se morao zadovoljiti time da svoje mišljenje o putu koji proletarijat mora proći do časa revolucionarne borbe iz­nese služeći se vrlo apstraktnim izrazima. Taj nedostatak Marxova djela imao je za posljedicu udaljavanje marksizma od njegove prave prirode.

Ljudi koji su se revno držali marksističke ortodoksnosti nisu željeli ništa bitnog dodati onome što je napisao njihov učitelj i vjerovali su da se u zaključivanju o proletarijatu mo­raju služiti onim što su u povijesti naučili o buržoaziji. Nije im padalo na pamet da postoji razlika između sile, koja je na strani vlasti i pokušava provesti automatsko pokoravanje, i nasilja, koje nastoji uništiti vlast. Ti ljudi smatraju da prole­tarijat mora steći moć isto onako kao što ju je stekla buržo­azija, mora se njome služiti isto kao i ona, i na kraju zamije­niti buržoasku državu socijalističkom.

Budući da je država nekad, u revolucijama koje su ukidale zastarjele ekonomske sisteme, imala ulogu od prvorazrednog značaja, ona će isto tako morati ukinuti i kapitalizam. Radnici moraju, dakle, sve žrtvovati jednom jedinom cilju: da dovedu na vlast ljude koji će im svečano obećati da će srušiti kapita­lizam u korist naroda. Upravo tako se stvara socijalistička parlamentarna stranka. Stari pobornici socijalizma sa skrom­nim zanimanjem, načitani slobodoumni građani, željni buke,i burzovni spekulanti zamišljaju da bi za njih moglo nastati zlatno doba nakon mirne i razborite revolucije, koja ne bi jako oštetila tradicionalnu državu. Ti budući gospodari svijeta sanjaju, naravno, o tome da obnove povijest buržoaske sile i nastoje se organizirati tako da iz te revolucije izvuku što je moguće veću korist. Poveća grupa tih klijenata mogla bi za­uzeti zgodna mjesta u novoj hijerarhiji, pa bi ono što Paul Leroy-Beaulieu naziva »četvrtim staležom« stvarno postalo nižom buržoazijom.™

sos u članku u listu »Radical« (2. siječnja 1906) Ferdinand Buisson kaže da će se favorizirane kategorije radnika nastaviti izdizati iznad ostalih. Dobro organizirani radnici, koji rade u rudnicima, na željeznici, u državnim manufakturama ili gradskim službama, čine »radničku ari­stokraciju«, koja napreduje to lakše što više raspravlja sa zajednicama zaduženim za »brigu o priznavanju prava čovjeka, o nacionalnom su-

132

Cijela budućnost demokracije lako bi mogla postati ovi­snom o toj nižoj buržoaziji, koja živi u nadi da će se uspjeti poslužiti snagom pravih proleterskih organizacija kako bi došla do svoje lične koristi.209 Političari vjeruju da će ona uvi­jek biti sklona miru, da će biti dobro disciplinirana i da će ta klasa za njih predstavljati izvrsnu klijentelu, jer vođe tih mudrih sindikata shvaćaju djelovanje države kao i oni sami. Političari bi željeli da pomoću nje upravljaju proletarijatom: eto zbog čega su Ferdinand Buisson i Jaurès pristalice sindi­kata malih činovnika, koji će kad budu ulazili u burze rads probuditi kod proletarijata želju da oponaša njihovo bezličnoi miroljubivo ponašanje.

Čitava ta koncepcija lako je shvatljiva ako je promatramo kroz generalni politički štrajk. On nam pokazuje da država neće izgubiti ništa od svoje moći, da će se vlast prenositi s pri­vilegiranih na privilegirane i da će proizvođačke mase samo promijeniti gospodare. Ti će gospodari vrlo vjerojatno biti manje vješti od ovih današnjih, govorit će ljepše od kapita­lista, ali će, po svemu sudeći, biti daleko okrutniji i bezobraz­niji nego njihovi prethodnici.

Nova škola zaključuje sasvim drukčije. Ona ne može pri­hvatiti misao da je povijesna zadaća proletarijata oponašanje buržoazije, te smatra da se jedna tako golema revolucija, kao što je ona koja bi dokinula kapitalizam, ne može dići zbog sit­nih i nesigurnih rezultata, kao što su promjena gospodara, zadovoljavanje ideologa, političara i spekulanata, odnosno svih obožavalaca i eksploatatora države. Ona se ne želi za­ustaviti na Marxovim riječima. Mada Marx nije postavio ni­kakvu drugu teoriju osim one koja se odnosi na buržoasku silu, sigurno nije mislio da zauvijek treba ostati na krutom oponašanju te sile.

Tokom svoje revolucionarne karijere Marx nije uvijek na­lazio dovoljno nadahnuća i prečesto se zanosio prošlošću. U njegovim zapisima nalazimo i mnoge utopističke, već zasta­rjele elemente. Nova škola smatra kako nije dužna da se divi iluzijama, greškama i zabludama onoga koji je toliko pridonio

verenitetu, o općem pravu glasa«. Pod tim se galimatijašem zapravo krije istina o odnosima između te preponizne radničke klijentele i po­litičara.

s»» »Dio nacije pridružuje se proletarijatu u traženju njegovih prava«, kaže Maxime Leroy u knjizi koju je posvetio obrani činovničkih sindi­kata. (»Les transformations de la puissance publique«, str. 216.)

133

razvoju revolucionarnih ideja. Ona nastoji odvojiti ono što nagrđuje Marxovo djelo od onog što njegovo ime čini besmrt­nim, te na taj način dolazi u sukob s oficijelnim socijalistima, koji se kod Магха najviše dive onome što nije marksističko. Stoga nećemo pridati nikakav značaj brojnim tekstovima ko­jima nas pokušavaju uvjeriti da je Marx često shvaćao povi­jest jednako kao i političari.

Sada možemo jasno obrazložiti njegovo držanje. On nije poznavao distinkciju buržoaske sile i proleterskog nasilja, koja se nama danas čini toliko očiglednom, jer uopće mije živio u sredini koja bi prihvatila zadovoljavajuću koncepciju gene­ralnog štrajka.210 Danas imamo dovoljno elemenata da bismo sindikalni štrajk mogli procijeniti isto toliko dobro kao i poli­tički. Znamo po čemu se proleterski pokret razlikuje od starih buržoaskih pokreta. Danas pojmove koji su Marxu bili još dosta nejasni razlikujemo po ponašanju revolucionara prema državi.

Metoda koja nam je poslužila da definiramo razlike između buržoaske sile i proleterskog nasilja, može nam poslužiti i za rješavanje mnogih pitanja koja se javljaju tokom istraživanja u vezi s organizacijom proletarijata. Usporedimo li pokušaje organiziranja sindikalnog i političkog štrajka, često možemo uočiti što je dobro, a što loše, ili što je specifično socijalističko, a što ima buržoaske tendencije.

Izgleda da se narodno obrazovanje, na primjer, odvija u sasvim buržoaskom duhu. Cilj svih napora kapitalizma tokom povijesti bio je da mase stavi pod upravu kapitalističke eko­nomije, tako da je društvo postalo organizam. Svako revolu­cionarno nastojanje teži stvaranju slobodnih ljudi. Međutim, demokrati, koji su na vlasti, postavili su si zadatak da ostvare moralno jedinstvo Francuske. To moralno jedinstvo predsta­vlja automatska discipliniranost proizvođača, koji bi trebali da budu sretni što raide za slavu svojih intelektualnih vođa.

Trebalo bi još primijetiti kako je svaki pokušaj da se opo­naša demokracija velika opasnost za socijalizam. Bilo bi za njega mnogo bolje da se za neko vrijeme zadovolji slabim i

210 Nedostaci i greške u Marxovom djelu u vezi s revolucionarnom organizacijom proletarijata možemo smatrati značajnim dokazima u prilog pravila koje nam brani da mislimo o bilo čemu što nema realnu osnovu u životu. Ne treba miješati razmišljanje i maštu.

134

kaotičnim organizacijama, nego da njime zagospodare sindi­kati koji će kopirati buržoasike političke forme.

Revolucionarni sindikalisti se u tome nisu nikad prevarili, jer su oni koji ih pokušavaju skrenuti na simili-buržoaski ko­losijek za njih protivnici, koji su se na taj način sami izjasnili za neprijatelje.

135

Šesto poglavlje

MORALNOST NASILJA

i

Zakoni i odgoj su toliko usmjereni na ublažavanje naših sklo­nosti prema nasilju da o svakom činu nasilja instinktivno po­činjemo razmišljati kao o povratku na barbarstvo. Ako su se tako često stavljala u suprotnost industrijska i vojnička dru­štva, to se činilo zbog toga što se mir smatrao najvećim do­brom i bitnim uvjetom svakog materijalnog napretka. Takvo gledanje na stvar objašnjava nam zašto su od XVIII st. eko­nomisti gotovo bez prestanka bili pobornici čvrstih vlasti i nezainteresirani za političke slobode. Condorcet upravo to za­mjera učenicima Quesnaya, a Napoléon III vjerojatno nije imao većeg obožavaoca od Michela Chevaliera.211

Mogli bismo se zapitati koliko je pametno divljenje naših suvremenika prema blagosti. Primjećujem, zapravo, da neki autori, zapaženi zbog svoje pronicavosti i visokih moralnih preokupacija, više strahuju od nasilja nego naši oficijelni pro­fesori.

P. Bureau je bio vrlo iznenađen kada je u Norveškoj na­išao na seljačko stanovništvo duboko prožeto kršćanstvom, koje nije sprečavalo seljake da nose bodež o pojasu, a kada bi se kakva svađa završila ubodima, policijske istrage uglav­nom nisu bile uspješne zbog nedostatka svjedoka spremnih na svjedočenje.

Taj autor zaključuje: »Više se treba bojati mlitavog i raz­maženog karaktera ljudi, nego pretjeranog i brutalnog osje­ćaja nezavisnosti, jer je manje društveno zlo, i lakše izlječivo, ako čovjek časnog morala, ali silovit, nekog ubode nožem, nego raskalašenost mladih ljudi koje se obično smatra civili­ziranijim.212

311 Jednoga dana Michel Chevalier uđe sav sretan u redakciju lista »Journal des Débats«. »Prve su mu riječi bile: istekao sam slobodu!’ Puni iščekivanja pitali smo ga o čemu se radi. Radilo se o slobodi klanja.« (Renan, »Feuilles détachées«, str. 149.

и* P. Bureau, »Le paysan des fjords de Norvège«, str. 114. i 115.

136

Drugi primjer uzet ću kod P. de Rousiersa, koji je, kao i P. Bureau, vatreni katolik zaokupljen moralom. On pripo­vijeda kako se, oko 1860, Denver, veliki rudarski centar Rocky Mountinsa, riješio razbojnika koji su ga pustošili. Američko sudstvo je bilo nemoćno, pa su se hrabri građani prihvatili posla: »Lynchov zakon je često primjenjivan. Čovjek osumnji­čen za ubojstvo ili krađu mogao je biti uhapšen, suđen, osu­đen i obješen za manje od čeitvrt sata, ako bi ga se dočepao odbor za sigurnost. . . Časni Amerikanac ima dobru naviku da se ne da gaziti samo zato da bi ostao častan. Čovjek koji se drži reda nije nužno i plašljivac, kao što je to prečesto kod nas slučaj. Naprotiv, on smatra da je njegov interes bitniji od interesa nekog razbojnika ili kockara. Osim toga, posjeduje dovoljno energije da bi pružio otpor, a način života ga tjera da to čini efikasno, pa čak i da poduzme i prihvati odgovornost za oštre mjere, kada ga na to natjeraju okolnosti. . . Takav čovjek u mladoj, bogatoj zemlji, u želji da iskoristi njena bo­gatstva i da radom postigne viši položaj, neće oklijevati da u ime viših interesa, koje on predstavlja, ukloni razbojnike koji ugrožavaju budućnost te zemlje. Eto zbog čega se toliko leševa ljuljalo u Denveru, prije dvadeset i pet godina, nad malim drvenim mostom preko rijeke Cherry-Creek.213

To je zaista Rousiersovo iskreno mišljenje, na koje se često vraća i drugdje: »Znam, kaže on, da se Lynchov zakon u Fran­cuskoj smatra simptomom barbarstva...; ali, ako pošteni Evropljani misle tako, pošteni Amerikanci misle sasvim dru­kčije«.214 On potpuno odobrava Odboir za sigurnost New Orle- ansa, koji je 1890. objesio »na veliko zadovoljstvo svih pošte­nih ljudi«, mafioze koje je porota bila oslobodila.215

Izgleda da su u vrijeme krvne osvete, koja se redovito pro­vodila na Korzici kako bi upotpunila djelovanje suviše tromog pravosuđa, ljudi bili moralniji nego danas. Prije dolaska Fran­cuza Kabdlija nije uopće znala za drugi način kažnjavanja osim privatne osvete, a Kabiljani nisu bili loši ljudi.

Pristaše blagosti imaju pravo kad tvrde da nasilje može smetati ekonomskom napretku i ugroziti čak i moral, ako pri­jeđe određene granice. Međutim, ta se tvrdnja ne može suprot­

*** De Rousiers, »La vie américaine«, »Ranches, fermes et usines«, str. 224—225.

214 De Rousiers, »La vie américaine«, »L’éducation et la société«, str. 218.

215 De Rousiers, loc. cit., str. 221.

137

staviti doktrini koju sam ovdje iznio, jer nasilje promatram samo kao posljedice određenih ideologija. Sigurno je, zapravo, da uopće nije potreban veliki poirasit brutalnosti, kao ni veliko prolijevanje krvi, da bi radnici shvatili da su ekonomski kon­flikti samo ublaženi vid velike bitke, koja će odlučiti o bu­dućnosti. Aiko je kapitalistička klasa energična, ona na taj način samo otkriva želju da se brani. Njeno otvoreno i uporno reakcionarno ponašanje pridonosi, barem isto toliko kao i pro­letersko nasilje, ocrta van ju klasnog rascjepa, koji predstavlja osnovu svakog socijalizma.

Tu se možemo poslužiti velikim povijesnim iskustvom koje nam pružaju progoni kršćana u prvim stoljećima naše ere. Ondašnji su pisci bili toliko pod utjecajem govora crkvenih otaca i pojedinosti iz »Života mučenika«, da su kršćane uglav­nom zamišljali kao prognanike čija se krv stalno prolijevala. Rascjep između poganskog i kršćanskog svijeta bio je izuzetno izražen. Bez njega kršćanski svijet nikad ne bi uspio steći pot­punu individualnost. Međutim, taj se rascjep mogao održati i drukčije nego što se u ono doba mislilo.

Nitko više ne vjeruje da su se kršćani skrivali u podzemne prokope kako bi izbjegli policijskim progonima. Katakombe su, uz vrlo velike troškove, iskopale zajednice koje su raspo- lagale znatnim sredstvima, uglavnom ispod posjeda moćnih obitelji koje su štitile novu vjeru. Nitko više ne sumnja u to da je potkraj I st. kršćanstvo imalo pristaše u rimskoj aristo­kraciji: » . . .u Priscilleskoj katakombi, koja je veoma stara, pronađen je obiteljski grob u kojem su od I do IV st. pokapani članovi kršćanske obitelji Acilii.«216 Čini se da bi trebalo od­baciti i ono, već zastarjelo, shvaćanje po kojem je broj muče­nika bio vrlo velik.

Renan je smatrao da zapise o mučenicima treba uzeti za ozbiljno: »Pojedinosti iz 'Života mučenika’ možda su, kaže on, velikim dijelom lažne, ali strašna slika koju nam one dočara­vaju nije zbog toga ništa manje stvarna. Često smo si tu stra­šnu borbu krivo predstavljali. . . , ali joj nismo pridavali pre­veliku važnost.«217 Hamackova istraživanja upućuju nas na sasvim drugi zaključak. Nije bilo nikakvog razmjera između pisanja kršćanskih pisaca i stvarne važnosti progona. Prije sredine III st. bilo je vrlo malo mučenika. Tertulijan je pisac

P. Allard, »Dix leçons sur le martyre«, str. 171.!l7 Renan, »Eglise chrétienne«, str. 137.

138

koji je najsnažnije opisao strah nove vjere pred progonite­ljima, no Hamack, s druge strane, kaže: »Ako zavirimo u Ter- tulijanova djela koja govore o Kartagi i sjevernoj Africi, vi­dimo da prije 180. godine u tim krajevima nije bilo niti jednog mučenika, a da ih je od tada pa sve do Tertulijanove smrti (poslije 220. god.) bilo jedva dva tuceta, čak i ako tu pribrojimo Numidiju i Mauritaniju.«218 Treba znati da je u to doba u Africi bilo dosta montanista koji su se jako oduševljavali mu- čeništvom i osporavali pravo na bijeg pred progonima.

P. Allard je pobijao Harnackovu tezu argumentima koji mi se čine dosta slabim.21® On uopće nije shvatio da između ideo­logije progonjenih i stvarnosti vjerojatno postoji golem jaz »Kršćani su se žalili, kaže njemački profesori, da ih gone kac krda stoke, ali to obično nije bilo tako. Oni su se smatrali uzo­rima heroizma, ali su, međutim, rijetko bili na kušnji.. .« , a osobito skrećem pažnju na kraj rečenice — » . . . postavljali su se iznad svih veličina na svijetu, a zapravo su mu se sve više prilagođavali. «220

U položaju crkve ima nečeg čudnog već na prvi pogled, jer ona je imala u višim klasama vjernike koji su morali paziti kako se ponašaju i žive, a ipak je uspijevala zadržati ideolo­giju otcjepljivanja. Natpisi iz Priscilleske katakombe pokazuju nam »da je vjera stalno bila prisutna u čitavom nizu genera­cija Aciliijevih, među kojima nalazimo ne samo konzule i ma­gistrate, koji su bili na najvišim položajima, nego i svećenike, svećenice, čak i djecu koja su pohađala slavne poganske škole, dostupne saimo patricijima i njihovim sinovima«221. Do takvog paradoksa ne bi moglo doći da je kršćanska ideologija bila oštro određena stvarnim činjenicama.

Statistika o progonima ne znači, dakle, mnogo. Znameniti događaji koji su se desili za vrijeme mučenja, bili su mnogo značajniji nego sama učestalost kažnjavanja. Ideologija je za­snovana na dosta rijetkim, ali zato veoma herojskim djelima: mučenici nisu morali biti mnogobrojni da bi na kušnji doka­zali apsolutnu istinitost nove vjere i apsolutnu pogrešnost stare, ne bi li na taj način potvrdili da su one sasvim inko- patibilne i da će vladavina zla jednog dana prestati. »Može se

!1B P. Allard, op. cit., str. 137.»Revue des questions historiques«, srpnja 1905.

220 p. Allard, op. cit., str. 142. Cf. ono što sam refeao u »Le système historique de Renan«, str.312—315.

221 p. Allard, op. cit., str. 206.

139

jasno ocijeniti, kaže Hamack, usprkos malom broju mučenika, kolika je hrabrost ljudima bila potrebna da postanu kršćani i da žive na odgovarajući način. Trebalo je, prije svega, javno govoriti u prilog mučeničkog uvjerenja, koje su jedna riječ ili pokret mogli kompromitirati i trebalo je više voljeti smrt nego biti mučenik bez muke.«222 Suvremenici, za koje je mu­čenje bilo sudsko ispitivanje kojim se dobivalo svjedočenje u čast Isusa Krista,223 zaključivali su o tim stvarima sasvim drukčije nego što to čine današnji povijesničari sa svojim su­vremenim preokupacijama. Nikad ideologija nije mogla biti toliko daleko od stvarnih činjenica kao što je bila tada.

Rimska je administracija bila izuzetno stroga prema sva­kom čovjeku koji je, po njezinom mišljenju, remetio javni red, a osobito prema svakom otpuženiku koji se usudio usprotiviti njenoj visosti. Kad bi, s vremena na vrijeme, kaznila ponekog kršćanina, kojeg bi netko potkazao (iz razloga koji su, uglav­nom, ostali tajnom za današnje historičare), nije joj bilo ni na kraj pameti da čini nešto čime bi se potomstvo ikad moglo baviti. Čini se da se šira javnost nije mnogo zanimala za te stvari. To nam objašnjava činjenicu da su progoni ostavili vrlo malo tragova u poganskoj literaturi. Pogani nisu imali razloga da mučeništvu pridaju izuzetnu važnost, koju su mu pridavali vjernici i ljudi koji su im bili naklonjeni.

Ta ideologija sigurno ne bi predstavljala toliki paradoks da ljudi tog doba nisu čvrsto vjerovali u katastrofe, opisane u mnogim apokalipsama, sastavljenim potkraj I. i početkom list. Ljudi su bili uvjereni da će svijetom potpuno zavladati zlo i da će zatim doći Krist da svojim izabranicima omogući potpunu pobjedu. Svakom se progonu pridavalo nešto od užasa i dramatike mita o Antikristu. Umjesto da progone pro­cjenjuju prema njihovoj stvarnoj važnosti, kao nesreću koja je zadesila nekoliko osoba, kao lekciju zajednici ili kao pro­laznu smetnju prikladnu za propagandu, ljudi su ih sma­trali jedinim od elemenata rata, koji je započeo Đavo, vladar ovog svijeta, koji će uskoro otkriti svog Antikrista. Tako ras­cjep istovremeno proizlazi iz progona i iz grozničavog iščeki­vanja odlučne bitke. Kad se kršćanstvo dovoljno razvilo, apo- kaliptična književnost nije više toliko njegovana kao prije, ali je njena osnovna misao i dalje vršila snažan utjecaj. Životi mučenika obrađeni su tako da kod čitalaca izazovu one osje­

î* P. Allard, op. cit., str. 142.223 G. Sorel, »Le système historique de Renan,« str. 335—336.

140

ćaje koje su prije budile apokalipse, te bi se moglo reći da su ih oni zamijenili.224 Katkada u toj literaturi nailazimo na isto toliko jasne opise groze, kakvu su vjernici osjećali pred đavo­ljim slugama koji su ih progonili, poput onih u apokalipsama.225

Možemo, dakle, pretpostaviti da će socijalizam biti potpuno revolucionaran čak i ako u njemu bude samo kratkih i malo­brojnih sukoba, pod uvjetom da oni budu dovoljno snažni da se mogu povezati s pojmom generalnog štrajka. Svi će doga­đaji imati tada veliko značenje i, ako pomisao na katastrofu ostane prisutna, rascjep će biti potpun. U tom slučaju otpada prigovor koji se često upućuje revolucionarima: civilizaciji uopće ne prijeti propast, koja bi uslijedila kao posljedica po­većanja brutalnosti, jer pojam generalnog štrajka omogućuje svođenje klasne borbe na sukobe koji će za buržoaske histo­ričare biti sasvim prosječni.

Kad se vladajuća klasa počne stidjeti svog privilegiranog položaja, jer se više ne usuđuje vladati, kad se svim silama trudi da svojim neprijateljima učini što više ustupaka i kad se užasava pred bilo kakvim društvenim rascjepom, tada po­staje mnogo teže održati kod proletarijata svijest o rascjepu, bez koje socijalizam ne može odigrati svoju povijesnu ulogu. To bolje, izjavljuju čestiti ljudi, možemo se, dakle, nadati da budućnošću svijeta neće upravljati prostaci koji ne poštuju čak ni državu, koji se rugaju uzvišenim buržoaskim ideologi­jama i koji jednako malo uvažavaju stručnjake, čija je uzvi­šena zadaća da misle, kao i župnike. Učinimo što je moguće više za te obespravljene, govore ta gospoda. Pokažimo se bo­ljim kršćanima, većim filantropima ili istinskijim demokra­tima (svatko prema svom temperamentu). Ujedinimo se da bismo bolje izvršili našu društvenu zadaću. Tako ćemo ura­zumiti te užasne socijaliste koji misle da mogu uništiti utjecaj intelektualaca kao što su oni uništili utjecaj crkve. No, te su učene i moralističke kombinacije, zapravo, propale, a nije te­ško dokučiti zbog čega.

224 vjerojatno je da prvi kršćani nisu sasvim jasno razabirali moguć­nost da apokalipse, pisane po uzoru na židovsku književnost, zamijene »Životima mučenika«. Time možemo objasniti zbog čega uopće nemamo zapisa nastalih prije 155. godine (pismo Smimjana koje govori o smrti Sv. Polikarpa) i zbog čega je zaboravljen određen broj vrlo starih rim­skih mučenika.

225 Renan, »Marc-Aurèle«, str. 500.

141

Lijepo rasuđivanje te gospode, prvosvećenika dužnosti prema društvu, pretpostavlja da nasilje vilše neće jačati ili da će čak i opasti, budu li intelektualci ljubazniji i budu li se što više podlo kreveljili u čast klasnog jedinstva. Na veliku žalost tih velikih mislilaca, zbivanja su sasvim drukčija. Na­silje raste upravo onako kao što bi po načelima te silne socio­logije trebalo opadati. Neki se bijedni socijalisti zapravo ko­riste buržoaskom podlošću da navuku mase na pokret sasvim različit od onog koji bi natjerao buržoaziju da štošta žrtvuje, želi li sačuvati mir. Činjenice se tako malo poklapaju s pred­viđanjima sociologa da oni samo što ne tvrde da socijalisti varaju u igri i da se služe nepoštenim trikovima.

Bilo je, međutim, la-ko shvatiti da socijalisti neće dopustiti da budu pobijeđeni, a da se ne posluže svim mogućnostima koje im pružaju okolnosti. Ljudi koji su posvetili život jednoj stvari, koju poistovjećuju s obnovom svijeta, ne mogu oklije­vati da upotrijebe svako oružje kako bi razvili onoliko duha klasne borbe koliko je potrebno za pobjedu. Postojeći dru­štveni odnosi pogodni su za mnoštvo akata nasilja, pa je radni­cima preporučeno da ne izbjegavaju brutalnost, ako im ona koristi. Budući da su buržuji-filantropi svečano dočekivali sin- dikaliste, koji rado dolaze raspravljati s njima, u nadi da će ti radnici, ponosni na svoja aristokratska prijateljstva, dati svojim drugovima pacifističke savjete, vrlo malo je trebalo da se rode slutnje o izdajničkim namjerama tih pobornika društvenih reformi. Napokon, a to je ujedno i najvažnija či­njenica ove pripovijesti, antipatriotizam postaje bitnim ele­mentom sindikalnog programa.22®

Uvođenje antipatriotizma u radnički pokret je to značajnije što je do njega došlo upravo u trenutku kad je vlada provo­dila u praksu solidarističke teorije. Léon Bourgeois uzalud troši svoj pređivni šarm na proletarijat, uvjeravajući ga da je kapitalističko društvo jedna velika porodica i da siromah ima svoj udio u općem bogatstvu. Može on naglašavati koliko god hoće da se svako moderno zakonodavstvo okreće provedbi solidarnosti, proletarijat će mu svejedno odgovoriti negacijom dužnosti prema domovini, grubo odbacujući društveni ugovor. U trenutku kad se činilo da je pronađen način kaiko da se

22e Budući da svaku stvar promatramo s povijesnog gledišta, nebitno je kakve su pobude bile kod prvih apostola antipatriotizma. Razlozi te vrste gotovo nikad nisu dobri. Bitno je da revolucionarnim radni­cima antipatriotizam izgleda nerazdvojiv od sinđikalizma.

142

ukine klasna borba, ona se, eto, ponovno javlja u izuzetno neugodnom obliku.227

Svi ti dobri ljudi postižu upravo suprotno od onoga što bi željeli. Ta sociologija može čovjeka zaista natjerati u očaj! Da imaju zdravog razuma i da zaista žele zaštititi društvo od porasta brutalnosti, ne bi navlačili socijaliste na taktiku koju su zapravo sami prisiljeni provoditi. Držali bi se po strani, umjesto da se žrtvuju zbog svojih društvenih obaveza. Blago­slivljali bi propagatore generalnog štrajka, koji u stvari rade na tome da u socijalizam unesu što je moguće manje grubosti. Međutim, ti dobri ljudi nemaju zdravog razuma i treba da podnesu još mnogo šamara, poniženja i novčanih gubitaka da bi na kraju ipak shvatili da socijalizam moraju ostaviti na miru.

II

Sada ćemo zaći malo dublje u bit problema i zapitat ćemo se na kojim se motivima zasniva duboka averzija moralista prema nasilju. Prvo bi trebalo ukratko spomenuti neke veoma čudne promjene do kojih je došlo u običajima radničkih klasa.

A. Na prvom mjestu spominjem, kao najznačajniju, pro­mjenu u odgajanju djece. Nekoć se vjerovalo da je palica naj­važniji predmet u priboru učitelja. Danas su tjelesne kazne nestale iz našeg javnog obrazovanja. Vjerujem da je u tom napretku veliku ulogu odigrala borba koju je državno školstvo vodilo protiv kongregacijskog. Crkvenjaci su sa krajnjom stro- gošću primjenjivali stara načela klerikalne pedagogije, a znamo da je u njoj uvijek bilo mnogo batina i pretjeranog kaž­njavanja, jer je trebalo ukrotiti vraga koji je djecu navodio na mnoge loše navike228. Administracija je bila dovoljno pa­metna da takvom barbarskom obrazovanju suprotstavi jedno mnogo blaže, čime je stekla mnogo simpatija. Mislim da je

227 та je propaganda donijela rezultate koji su daleko nadmašili nadanja njenih pokretača, a koji se mogu objasniti samo revolucionar­nim načinom mišljenja.

228 usp. Renan, »Histoire du peuple d’Israël«, svezak XV, str. 289. i 296. Y. Guyot, »La Morale«, str. 212—215. Alphonse Daudet, »Numa Roumestan«, poglavlje IV.

143

strogost klerikalnog kažnjavanja u mnogo čemu potakla razne oblike mržnje, protiv kojih se crkva danas tako teško bori. Godine 1901. pisao sam ovako: »Kad bi pobude crkve bile onakve kakve bi trebale biti, ona bi sasvim ukinula rad s djecom. Ukinula bi škole i radionice, te bi na taj način nestao glavni izvor antiklerikalizma. Međutim, čini se da ona ne samo da ne želi krenuti tim putem, nego želi svoje ustanove razviti što više, a time će postići jedino to da narod još više zamrzi svećenstvo.«229 Ono što se dogodilo nakon 1901. čak i nadilazi moja predviđanja.

Nekoć je u tvornicama bilo vrlo brutalnih običaja, osobito u onima gdje su bili potrebni veoma snažni ljudi, koje su zvali »snagatorima«. Oni su si dali u zadatak da vrbuju ljude, jer »svaka osoba koju je vrbovao netko drugi bila je izložena mnoštvu nevolja i uvreda«. Ako je netko želio doći u njihovu radionicu, morao im je platiti piće, a sutradan je morao častiti i drugove. »Famozne riječi 'Onda, kada?' dobro funkcioniraju. Svatko se pomoću njih dokopa svoje kriške kolača. Riječi ’Onda, kada?’ tope uštede. Ako je takav običaj u nekoj radio­nici, treba ga se držati ili jao vama.« Denis Poulot, čijim sam se riječima poslužio, primjećuje da su strojevi potisnuli sna­gatore u drugi plan, pa je 1870, kad je pisao svoju knjigu, ostalo samo sjećanje na njih.230

Običaji radničkih društava bili su dugo vremena snažno prožeti brutalnošću. Prije 1840. među pripadnicima raznih grupa stalno je dolazilo do tučnjava koje su često znale krvavo završiti. Martin Saint-Léon naveo je u svojoj knjizi o radni­čkim društvima ulomke zaista barbarskih pjesama.231 Primanja su bila puna teških proba, a prema mladim ljudima su se od­nosili kao prema pravim parijama iz »Les Devoirs de Jacques et de Soubise«: »Neki radnici (tesari), priča Perdiguier, nadjeli su si ime Mučitelji lisica (kandidata za posao), Strah i trepet lisica. . . U provinciji lisice rijetko rade u gradovima. Tjeraju ih, kako kažu, u šikaru.«232 Velike nevolje su nastale kad je tiranija tih radnika došla u suprotnost s liberalnijim običa­jima koji su se proširili društvom. Kad radnicima više nisu bili potrebni zaštitnici, osobito u nalaženju posla, oni nisu više

228 G. Sorel, »Essai sur l’Eglise et l’Etat«, str. 63.230 Denis Poulot, »Le sublime«, str. 150—153. Izdanje iz 1887. Autor

tvrdi da su snagatori mnogo usporili napredak željezara.231 Martin Saint-Léon, »Le compagnonnage«, str. 115, 125, 270—273,

277—278.232 Martin Saint-Léon, op. cit., str. 97. Vidi str. 91—92, str. 107.

144

tako lako pristajali na zahtjeve čija je važnost nekad bila mala u odnosu na usluge koje su im radnička društva pružala. Borba za posao mnogo je puta suočila nezaposlene radnike i pripadnike radničkih društva, koji su željeli sačuvati svoje privilegije.1233 Moglo bi se navesti još razloga koji su utjecali na nestanak pojave koja je, mada je imala i ozbiljnih prednosti, mnogo pridonijela da se ne zaboravi što je brutalnost.

Svi smatraju da je veoma dobro što su se ti stari grubi običaji izgubili. Međutim, ljudi su iz takvog razmišljanja pre­brzo prešli na uvjerenje da je svako nasilje zlo, samo zato da do njega uopće ne bi dolazilo. Do tog zaključka, koji je da­našnje blejavo moralističko stado prihvatilo kao dogmu, došli su mnogi ljudi naviknuti da ništa ne misle. Nije im ni palo na pamet da se zapitaju što to treba osuditi u brutalnosti.

Ako se izdignemo iznad pučke gluposti, primijetit ćemo da naše ideje o nestanku nasilja mnogo više ovise o značajnim promjenama do kojih je došlo u kriminalu, nego o etičkim načelima. Pokušat ću to dokazati.

B. Buržoaski se stručnjaci ne vole baviti opasnim kla­sama.234 To je jedan od razloga što su njihovi radovi o povijesti morala uvijek bili površni. Nije teško razabrati da jedino dobro poznavanje tih klasa omogućuje uvid u tajne narodnog morala.

Stare opasne klase služile su se najjednostavnijim delik­tima, koji su im bili najdostupniji, a protiv kojih se danas borimo kod raznih grupa mladih mangupa, neiskusnih i ne­razumnih. Brutalna razbojstva nam danas izgledaju toliko ne­normalnim da se često pitamo, ako je surovost bila jače izra­žena, je li krivac pri zdravom razumu. Ta promjena ne znači, očigledno, da su zlikovci postali moralniji, nego da su promi­jenili način djelovanja, zbog novih ekonomskih uvjeta, kao

-’aa Godine 1823. društvo radnika stolara htjelo je za sebe sačuvati La Rochelle, koju su dugo vremena zanemarivali jer im se činila malo značajnom. Zaustavili su se tek u Nantesu i Bordeauxu (Martin Saint- -Léon, op. cit., str. 103). Društvo rađnika-putnika po Francuskoj osno­vano je da bi se suprotstavilo radničkim društvima, 1830—1832, nakon što su odbijeni neki mali zahtjevi koje su podnijeli kandidati za posao (str. 108—116, 126—131).

234 Dana 30. ožujka 1906. Monis je u senatu rekao da »se u zakono­davnom tekstu ne može napisati da prostitucija (u Francuskoj) postojt kod oba spola«.

10 Revolucija i nasilje 145

što ćemo kasnije vidjeti. Ta je promjena veoma snažno utje­cala na pučko razmišljanje.

Svi znamo da zločinačke organizacije uspijevaju, zahvalju­jući brutalnosti, održati izvrsnu disciplinu. Kad vidimo da netko zlostavlja dijete nagonski zaključujemo da je moral takvih roditelja sličan zločinačkom. Postupci kojima su se slu­žili nekadašnji učitelji i kojih se uporno pridržavaju crkvene ustanove veoma sliče postupcima protuha koji kradu djecu i obučavaju ih, u želji da iz njih učine spretne akrobate ili za­nimljive prosjake. Sve ono što podsjeća na običaje nekada­šnjih opasnih klasa sasvim nam je mrsko.

Nekadašnja brutalnost sve se više zamjenjuje lukavstvom, a mnogi sociolozi to smatraju ozbiljnim napretkom. Neki mi­slioci, koji se obično ne povode za mišljenjem stada, ne vide baš najbolje u kakvoj je vezi taj napredak s moralom: »Bez obzira na to što se zgražamo pred okrutnošću i surovošću pro­šlih vremena, kaže Hartmann, ne smijemo zaboraviti da su običaje starih naroda karakterizirali čestitost, iskrenost, živ osjećaj za pravdu, pobožno poštivanje svetosti običaja, dok su danas zavladali laž, dvoličnost, perfiđnost, svakakve smicalice, potcjenjivanje sposobnosti, spontanog poštenja i zakonskog morala, čiju vrijednost ljudi često ne znaju procijeniti.235 Broj krađa, laži i prevara unatoč zakonskoj represiji raste brže nego što se smanjuje broj brutalnih delikata, kao što su plja­čke, razbojstva, silovanja i tako dalje. Egoizam najniže vrste bestidno uništava, gdje god stigne, sve što je sveto u porodici i prijateljstvu.238

Danas je uobičajeno da se novčani gubitak smatra nezgo­dom koja se, za razliku od tjelesnih povreda, susreće na sva­kom koraku i koja se može lako popraviti. Smatra se, dakle, da je težina zločina izvedenog pomoću lukavstva mnogo manja nego težina surovo izvedenog nedjela. Zlikovci se koriste tom promjenom u javnom mnijenju.

Naš je kazneni zakonik sastavljen u doba dok se građanina još zamišljalo kao seoskog posjednika koji se brine samo za to da upravlja svojim posjedom kao dobar otac obitelji i da pri­

235 Harmann se ovdje oslanja na ugled engleskog prirodoslovca Wallacea, koji je mnogo hvalio jednostavnost malajskih običaja. Sigurnoje da u tome ima dosta pretjerivanja, premda su i drugi putnici iznijeli slična zapažanja o nekim plemenima na Sumatri. Hartmann želi poka­zati da ne postoji nikakav napredak prema sreći, a ta ga misao navodi na pretjerivanje u opisu nekadašnjeg blaženstva.

Harmann, »Philosophie de l’Inconscient«, svezak II, str. 464—465.

146

bavi svojoj djeci časno namještenje. Velika bogatstva stečena poslovanjem, politikom i spekulacijom bila su rijetkost i ljudi su se sablažnjavali pred takvim stvarima. Jedna od najvećih briga zakonodavca bilo je čuvanje ušteđevine srednjih klasa. Režim koji je prethodio tom vremenu, bio je još oštriji u kaž­njavanju prevara, jer je kraljevska deklaracija od 5. kolovoza 1725. predviđala kaznu smrti za bankrotera-prevaranta. Ne­moguće je zamisliti nešto što ima manje veze sa današnjim običajima! Danas je uobičajeno mišljenje da do prijestupa takve vrste dolazi samo zbog nepromišljenosti žrtava i da tje­lesne kazne treba primijeniti samo u izuzetnim slučajevima. Takvi prekršaji se uglavnom kažnjavaju blagim kaznama.

U bogatom društvu koje se bavi velikim poslovima, kao što je američko, gdje svatko budno pazi na svoje interese, krivična djela izvedena pomoću lukavstva imaju sasvim dru­gačije posljedice nego u društvu koje je prisiljeno na strogu štednju. Zaista je vrlo rijetko da takva krivična djela prouz­roče duboke i trajne ekonomske poremećaje. Zbog toga Ame­rikanci podnose neumjerenost svojih političara i bankara bez mnogo žalbi. P. de Rousiers uspoređuje Amerikanca s kapeta­nom broda koji za vrijeme otežane plovidbe nema vremena nadgledati kuhara koji ga potkrada. »Kad Amerikancu kažete da ga njegovi političari potkradaju, on će vam obično odgo­voriti ovo: Bogamu, znam ja to dobro! No, sve dok poslovi idu dobro i dok političari ne skrenu s pravog puta, oni će lako izbjeći kaznama koje zaslužuju.«237

Otkako se u Evropi lako zarađuje novac, naša su gledišta sve sličnija američkim. Veliki poslovni ljudi izbjegli su kazni jer su bili dovoljno lukavi da si u trenucima uspjeha stvore mnoge prijateljske veze u svim društvenim krugovima. Na kraju smo došli do toga da bi bilo nepravedno osuditi propale trgovce i pisare, čiji su krahovi bili manje značajni, dok prin­čevi financijske lopovštine i dalje vode lagodan život. Malo po malo nova ekonomija se, u zemljama razvijenog kapitalisti­čkog sistema, počela prema svim lukavo izvedenim krivičnim djelima odnositi s novom, sasvim izuzetnom blagošću.1238

U zemljama u kojima još i danas postoji stara porodična ekonomija, štedljiva i neprijateljski nastrojena prema speku­

23’ De Rousiers, »La vie américaine«, »L’éducation et la société«, str. 317.

238 Neke su male zemlje usvojile takve stavove, oponašajući velike ne bi li stale njima uz bok.

10 ' 147

laciji, procjenjivanje surovosti i lukavstva nije evoluiralo na isti način kao u Americi, Engleskoj i Francuskoj. Tako je, recimo, Njemačka sačuvala mnogo običaja iz prošlosti239, te u njoj surove kazne ne izazivaju ni slično zgražanje kao kod nas. Za razliku od nas, Nijemci takve kazne ne smatraju pri­kladnim samo za najopasnije društvene slojeve.

Bilo je dosta mislilaca koji su negodovali protiv tako bla­gog osuđivanja. Prema malo prije citiranim Hartmanmovim riječima logično je da se i on ubraja među takve: »Približava se vrijeme, kaže on, kad će vješti lupeži, koji znaju poštovati slovo zakona gazeći pri tome tuđa prava, prezreti krađu i laž kao grube greške ili kao prostačku nespretnost. Ja bih osobno sigurno mnogo više volio živjeti među starim Germanima, čak i ako postoji mogućnost da me ubiju, nego da sam prisiljen, u našim današnjim gradovima, smatrati svakog čovjeka lupežom ili huljom sve dok ne dobijem jasne dokaze o njegovom pošte­nju.«240 Hartmanna nije briga za ekonomiju. On misli svoje i ne obazire se na ono što se oko njega dešava. Nitko danas ne bi želio biti izložen opasnosti da ga ubiju stari Germani. Pri­jevara i krađa samo su lako nadoknadivi gubici.

C. Da bismo, napokon, prodrli u samu srž suvremenog na­čina mišljenja, treba ispitati kako javnost gleda na odnose između države i zločinačkih organizacija. Naime, takvi su od­nosi uvijek postojali. Nakon što je dovoljno upotrebljavalo nasilje, današnje društvo je pribjeglo lukavstvu, ili se barem samo u izuzetnim slučajevima služi nasiljem.

Danas bi bilo veoma čudno da činovnici stanu na čelo oru­žanih bandi, kao što se to desilo u Rimu u posljednjim godi­nama republike. Za vrijeme suđenja Zoli antisemiti su vrbo­vali gomile plaćenih manifestanata čija je zadaća bila da is- poljavaju rodoljubno negodovanje. Mélineova vlada je štitila te spletke, koje su nekoliko mjeseci davale sasvim dobre re­zultate i u mnogo čemu pridonijele sprečavanju pravedne re­vizije suđenja Dreyfusu.

Mislim da se neću prevariti ako ustvrdim da je takva tak­tika pristaša crkve osnovni uzrok svih mjera koje su nakon 1901. poduzete protiv kršćanstva. Liberalna buržoazija ne bi

гз9 Treba napomenuti da u njemačkim spekulantskim krugovima ima toliko 2idova da se američke ideje izuzetno teško šire. Spekulant većini ljudi izgleda poput stranca koji potkrada naciju.

*«• Hartmann, loc. cit., str. 465.

148

na te mjere nikad pristala da je na to nije potakao strah, koji je osjetila za vrijeme Dreyfusove afere. Glavni argument ko­jim se služio Clemenceau, kako bi potakao svoje čete na borbu protiv crkve, bio je strah. On je stalno upozoravao na opasnost u koju je rimska stranka dovela republiku. Zakoni o kongre­gacijama, o odgoju, o crkvenoj upravi pravljeni su tako da onemoguće katoličkoj stranci da opet ponovi svoje ratoborne ispade, zbog kojih je Anatole France crkvu često uspoređivao s Ligom: to su zakoni straha. Mnogi su kcmzervativci to tako dobro osjetili da su s nezadovoljstvom uočili otpor s kojim su nedavno prihvaćena crkvena popisivanja. Oni su smatrali da upotreba bandi pobožnih razbojnika mora kod srednje klase povećati neprijateljstvo prema njima.241 Bili smo vrlo iznena­đeni kad je Brunetière, koji se divio antidrajfusističkim pro­palicama, počeo savjetovati poslušnost. To je činio zbog toga što je iz iskustva znao kakve su posljedice nasilja.

Organizacije koje djeluju pomoću lukavstva ne izazivaju tako znatna reagiranja javnosti. U doba klerikalne republike udruženje Saint-Vincent-de-Paul bilo je prava kuhinja, po­moću koje se bdjelo nad funkcionarima svih vrsta i položaja. Ne treba se, dakle, čuditi što su framasoni mogli radikalnoj vladi učiniti usluge jednake onima ikoje je katoličko čovjeko­ljublje učinilo prijašnjim vladama. Nedavne prokazivačke afere jasno su pokazale kakav je stvarni stav zemlje prema tim stvarima.

Kad su nacionalisti došli do dosjea o oficirima, koje su načinili dostojanstvenici iz loža, povjerovali su da su njihovi protivnici izgubljeni. Panika koja je vladala nekoliko dana u taboru radikala prividno je opravdavala njihova predvi­đanja. Međutim, narodna vlada je uskoro mogla samo praviti šale na račun onoga što je nazvala »sitnim moralom« ljudi, koji su bez opipljivih dokaza optuživali generala Andréa i njegove suučesnike. Henry Bérenger je u tim teškim danima pokazao da čudesno poznaje moral svojih suvremenika. On je odmah stao uz ono što je nazvao »legitimnim nadzorom avan-

2« Na sjednici gradskog vijeća Pariza, 26. ožujka 1906, policijski prefekt je izjavio da je otpor organiziran od strane komiteta iz Ulice Richelieu br. 86, koji je unajmljivao pobožne razbojnike za 3—i franka dnevno. Tvrdio je da su mu 52 pariška župnika obećala da će ili olakšati popisivanje ili se zadovoljiti pasivnim otporom. Optužio je kršćanske političare kako su prisilili svećenstvo da djeluje protiv svoje volje.

149

garđnih organizacija nad vladajućom klasom«. Ukazao je na kukavičluk vlade, koja je dopustila »da se poput prokazivača vrijeđaju ljudi koji su bili dovoljno hrabri da se suprotstave vojsci i rimskoj crkvi, da se protiv njih vodi istraga i da ih se optužuje« (»Action«, 31. listopada 1904). Izgrdio je na pasja kola rijetke sudionike Dreyfusove afere koji su se usudili ne­godovati. Držanje Josepha Reinacha izgledalo mu je izuzetno sramotnim. Činilo mu se da je ovome ukazana prevelika čast time što mu dopuštaju da bude član Lige za prava čovjeka koji se napokon odlučio »na borbu za obranu prava građanina, koja je predugo bila zanemarivana zbog obrane jednog čov­jeka« (»Action«, 22. prosinca 1904). Na kraju je izglasan zakon0 amnestiji, što je trebalo svima objaviti da se vlada više ne želi baviti tim tričarijama.

U provinciji se javio mali otpor.242 No, je li on stvarno bio ozbiljan? Dopustit ću si da posumnjam u to, s obzirom na dosje koji je objavio Péguy u devetom broju šestog dijela svo­jeg »Cahiers de la Quinzaine«. Nekim osobama bogatog i zvučnog rječnika, punog besmislica, bez sumnje su smetali po­drugljivi osmijesi uglednih trgovaca i istaknutih ljekarnika, koji predstavljaju elitu učenih i muzički obrazovanih krugova u kojima se obično na dugo i široko raspravlja o pravdi, istini1 znanju. No, te su osobe ubrzo shvatile da je najbolje da izi­gravaju stoike.

Ima li što ljepše od odlomka koji sam pronašao na 13. str. jednog pisma profesora Bougléa, slavnog doktora društvenih znanosti: »Bio sam vrlo sretan kad sam saznao da će se Liga napokon izjasniti. Njena šutnja začuđuje i plaši.« Eto jednog momka koji se vrlo lako čudi, a još ga lakše obuzima strah. I Francis de Pressensé također je pretrpio svoje strahove. On je pravi specijalist za te stvari. Međutim, njegovi su strahovi bili veoma otmjeni, kao što i odgovara jednom plemiću-soci- jalistu. On se bojao da demokratskoj vladi ne zaprijeti nova »suha giljotina«, poput one koja je za vrijeme skandala oko Paname vrlim demokratima nanijela toliko mnogo zla.243 Kad

242 provincija još nije navikla da se prema lukavstvima i miroljubi­vom razbojništvu odnosi tako blago kao Pariz.

243 »cahiers de la quinzaine«, br. 9 iz šeste serije, str. 9. F. de Pressensé je u vrijeme panamskog skandala bio glavni Hébrardov pomoćnik, a taj je bio jedan od onih koji su iz panamske pljačke izvukli najviše koristi. Međutim, to mu kod kalvinističkih čistunaca nije uništilo ugled. »Le Temps« je i dalje sveto pismo mudre demokracije i ministara svetog evanđelja.

150

je primijetio da javnost lako pristaje na suradnju s vladom i s filantropskim društvom koje se pretvorilo u zločinačku organizaciju, ispalio je svoje osvetničke gromove na one koji su prosvjedovali. Skrećem pažnju na jednog od najsmješnijih, Saint-Etienneskog pastora-političara, zvanog L. Comte. On je na onom čudnom jeziku kojim govore članovi Lige za ljudska prava pisao ovako: »Nadao sam se da će (Dreyfusova) afera konačno izliječiti našu moralnu malariju i da će očistiti re­publikansku svijest od klerikalnog virusa kojim je zaražena. Međutim, od svega toga ništa. Klerikalniji smo nego ikad prije.«244 Zbog toga je taj ozbiljan čovjek bio u Ligi! Kakva li je samo ta protestantska i buržoaska logika! A moglo bi se lako desiti da Liga počne činiti vrlim ministrima svetog evan­đelja male usluge.

Zadržao sam se dosta dugo na tim groteskim incidentima, jer su mi se učinili prikladnim da pomoću njih prikažem mo­ralne nazore ljudi koji bi nas željeli voditi. Oni su već postigli da političko-zločinačke organizacije koje djeluju putem lukav­stva dobiju priznato mjesto u zreloj demokraciji. P. de Rou­siers vjeruje da će se Amerika jednog dana izliječiti od zala koja proizlaze iz kažnjivih smicalica njenih političara. Ostro- gorski, nakon što je izvršio dugo i detaljno istraživanje o »de­mokraciji i organizaciji političkih stranaka«, vjeruje da je pro­našao rješenja koja će suvremenim državama omogućiti da se oslobode iskorištavanja od strane raznih stranaka. Međutim, to su samo želje bez efekta. Nikakvo povijesno iskustvo ne ukazuje nam na to da se kapitalističkom državom može demo­kratski upravljati, a da se pri tome izbjegnu zloupotrebe na koje danas nailazimo na svakom koraku. Kad je Rousseau in- zistirao na tome da demokracija u sebi ne može podnositi ni­kakvu posebnu organizaciju, on je zaključivao prema svome poznavanju srednjevjekovnih republika. Tu je priču poznavao mnogo bolje od svojih suvremenika i bio je zapanjen golemom ulogom koju su tada imale političko-kriminalne organizacije. Zaključio je da zdrav razum nikako ne može prihvatiti posto­janje takvih snaga u demokraciji. Međutim, iskustvo nas je naučilo da nema nikakvog sredstva kojim bismo ih mogli ukloniti.245

244 »Cahiers de la quinzaine«, loc. cit., str. 13.245 činilo se da Rousseau osuđuje svaku vrstu udruživanja, jer je taj

problem postavio na apstraktan način, pa su se naše vlade dugo pozivale na njegov ugled kako bi svaku organizaciju podredile svojoj samovolji.

151

III

Prethodna objašnjenja nam omogućuju da shvatimo kako napredni demokrati i čestiti ljudi gledaju da ulogu radničkih sindikata.

Često smo hvalili Waldeck-Rousseaua što je 1884. uspio po­stići da se izglasa zakon o sindikatima. Da bismo shvatili što se od tog zakona očekivalo, moramo si predočiti stanje u Fran­cuskoj u to doba. Velike financijske neprilike natjerale su vladu da sa željezničkim kompanijama potpiše ugovore koje su radikali proglasili razbojničkim djelima. Kolonijalna poli­tika, koja se nikako nije dopadala narodu, bila je izložena žestokim napadima.246 Već se tada vrlo jasno manifestiralo ne­zadovoljstvo koje se nekoliko godina kasnije pojavilo u obliku bulanžizma, pa konzervativci na izborima 1885. nisu dobili ve­ćinu.

Premda nije bio neki osobit vidovnjak, Waldeck-Rousseau je bio dovoljno pronicljiv da uoči opasnost koja je prijetila oportunističkoj republici, dovoljno ciničnoj da se pokuša obra­niti pomoću političko-kriminalne organizacije sposobne da ma­tira konzervativce.

U doba carstva vlada je pokušavala upravljati društvima uzajamne pomoći tako da stekne vlast nad činovnicima i jed­nim dijelom obrtnika. Nešto kasnije je zaključila da bi joj rad­nička društva mogla poslužiti kao oruđe kojim bi kod naroda uništila ugled liberalne stranke i zaplašila bogate slojeve, koji su od 1863. bili u snažnoj opoziciji. Waldeck-Rousseau se za­nosio tim primjerima i nadao se da će među radnicima stvoriti hijerarhiju kojom će upravljati policija.247

U okružnici od 25. kolovoza 1884. Waldeck-Rousseau je ob­jašnjavao prefektima da ne moraju ograničavati svoju aktiv­nost samo na zadatke u vezi s poštivanjem zakona. Oni bi tre­bali poticati na udruživanje i »uklanjati teškoće do kojih će sigurno doći zbog toga što su ljudi neiskusni i nenavikli na takvu slobodu«. Njihova će uloga biti korisnija i značajnija ako uspiju steći povjerenje radnika. Ministar im je diplomat­skim jezikom preporučivao da se domognu moralne uprave

246 u svome djelu »La Morale«, objavljenom 1883, Y. Guyot žestoko napada tu politiku: »Usprkos poraznim iskustvima (iz posljednja dva stoljeća), mi danas zauzimamo Tunis, krećemo u Egipat, na putu smo u Tonkin, sanjarimo o osvajanju centralne Afrike«. (Str. 339.)

-п Na to sam upozorio u »L’Ere nouvelle«, ožujka 1894, str. 339.

152

sindikalnog pokreta:248 »Iako administracija po zakonu od 21. ožujka (1884) nije obavezna da aktivno sudjeluje u rješa­vanju (velikih ekonomskih i društvenih problema), nedopu­stivo je da bude potpuno ravnodušna, pa smatram da je njena dužnost da u njemu sudjeluje, stavljajući svoje usluge i svoju požrtvovnost na raspolaganje svakome kome su one potrebne.« Treba djelovati s mnogo opreznosti kako ne bi došlo do »bu­đenja nepovjerenja«, radničkim udruženjima treba pokazati u kojoj je mjeri vlada zainteresirana za njihov razvitak, treba ih usmjeravati »kad bude potrebno da ona djeluju.« Prefekti se moraju pripremiti »za ulogu savjetnika i odanih suradnika tako da temeljito prouče zakonodavstvo i slične organizme, u Francuskoj i inozemstvu«.

Godine 1884. vlada nije ni slutila da bi sindikati mogli sudjelovati u velikom revolucionarnom gibanju, pa je okruž­nica s određenom ironijom govorila o »hipotetičkoj opasnosti od nastajanja antidruštvenog saveza svih radnika«. Danas nas naivnost čovjeka kojeg su često nazivali kraljem preprede- njaka, gotovo tjera na smiješak. Da bismo shvatili njegove ilu­zije, moramo se pozabaviti onim što su u to vrijeme pisali demokrati. Godine 1887. u predgovoru trećem izdanju knjige »Le Sublime«, Denis Poulot, iskusni industrijalac, bivši gra­donačelnik XI okruga i gamfoetist, pisao je da će sindikati ubiti štrajkove. On je smatrao da revolucionari nemaju ozbilj­nijeg utjecaja na organizirane radnike i vidio je u pučkoj školi sigurno sredstvo za uklanjanje socijalizma. Kao i većini opor­tunista tog vremena, i njemu su mnogo više briga od crvenih zadavali crni. Cini se da ni sam Yves Guyot nije bio mnogo pronicljiviji od Waldeck-Rousseaua, jer u svom djelu »Mo­rale« (1883) gleda na kolektivizam kao na praznu riječ. On optužuje zakonodavstvo tog vremena kako »mu je cilj da spriječi radnike da se organiziraju kako bi što skuplje prodali svoj rad, to jest da se bori protiv njihovih interesa«, i nada se da će sindikati uspjeti »organizirati prodaju rada na ve­liko«. Istovremeno vrlo oštro napada župnike i optužuje poro­dicu Chagot da sili rudare Montceaua da idu na misu.249 Svi

248 po socijalističkom poslaniku Mariusu Devèzeu, prefekt du Gard se počeo ponašati kao pristalica sindikalnog pokreta dok je Combes bio ministar. (»Etudes socialistes«, str. 323.) U »La France du Sud-Ouest« (25. siječnja 1904) pronašao sam zabilješku da su prefekt de la Manche, opunomoćen od vlade, njegov zamjenik, gradonačelnik i gradska uprava službeno otvorili burzu rada u Cherbourgu.

м» Y. Guyot, »Morale«, str. 293, 183—184, 122, 148, 320.

153

su tada računali da će radničko udruživanje djelovati na opa­danje utjecaja klerikalne stranke.

Da je Waldeck-Rousseau bio imalo vidovit, odmah bi pri­mijetio da se konzervativci pokušavaju okoristiti zakonom o sindikatima kako bi na selu uspostavili društveni mir pod njihovom upravom. Prije nekoliko godina ukazivalo se na opasnost u koju je republiku dovelo stvaranje agrarne stranke.250 Rezultati doduše nisu ispunili očekivanja osnivača poljoprivrednih sindikata, ali se moglo desiti da budu mnogo značajniji. Međutim, Waldeck-Rousseau uopće nije ni pomislio na takvu mogućnost. Njegova nam okružnica ničim ne uka­zuje na to da je nešto sumnjao u pogledu stvarnih usluga koje su ta nova udruženja trebala činiti poljoprivredi.251 Da je imao pojma o svemu onome do čega je moglo doći, bio bi veoma oprezan pri sastavljanju zakona. Sigurno je da ni vlast ni ko­misija, koja je donijela zakon, nisu shvatile važnost riječi »poljoprivredni«, koja je, na zahtjev Oudeta, senatora iz Doubsa, dodana kao poboljšanje.252

Radnička udruženja kojima su upravljali demokrati, slu­žeći se lukavstvom, prijetnjama, a katkad i s nešto malo na­silja, mogla su vladi činiti najveće usluge u njenoj borbi pro­tiv, u ono vrijeme veoma jakih, konzervativaca. Osobe koje su nedavno Waldeck-Rousseaua proglasile ocem domovine sva­kako će se buniti protiv tumačenja u kojem se toliko malo po­štuje njegova politika kao što je to ovdje slučaj. Međutim, s takvim će se tumačenjem složiti ljudi koji se još uvijek sjećaju cinizma tog čovjeka, kojeg nam danas prikazuju kao velikog liberala. Za njegove vladavine stjecao se dojam da će u Fran­cuskoj vlast uskoro biti nalik na ludosti, raskoš i okrutnost rimskih cezara. Uostalom, kad su nepredviđene okolnosti po­novno dovele Waldeck-Rousseaua na vlast, odmah je počeo provoditi svoju staru politiku i pokušao iskoristiti sindikate u borbi protiv svojih protivnika.

250 De Rocquigny, »Les syndicats agricoles et leur oeuvre«, str. 42, 391—394.

251 To je još upadljivije zbog toga što su u okružnici sindikati pri­kazani kao ustanove koje mogu pomoći francuskoj industriji u borbi protiv inozemne konkurencije.

252 Svi su vjerovali da se radi o tome da se seoskim radnicima do­pusti okupljanje u sindikate. Tolain je izjavio u ime komisije da im nikad nije ni mislio uskratiti prednosti koje pruža novi zakon. (»De Rocquigny«, op. cit., str. 10.) Poljoprivredni su sindikati uglavnom slu­žili zemljoposjednicima kao trgovački uredi.

154

Godine 1899. više nije bilo moguće radnička udruženja podrediti prefektima, kao što je to bilo predviđeno okružnicom iz 1884. Međutim, moglo se pribjeći drugim sredstvima, pa je Waldeck-Rousseau povjerovao da je povukao majstorski potez kad je Milleranda pozvao u ministarstvo. Naime, taj Mille- rand, koji se znao nametnuti za vođu socijalistima, podijelje­nim u nepomirljive grupe, zar taj čovjek ne bi mogao postati posrednik koji bi oprezno upravljao sindikatima, utječući na njihove vođe? Tada su primijenjena sva sredstva ne bi li se radnike navelo da budu razumni te da imaju povjerenja u vladine agente za republikansku zaštitu.

Pri tome ne možemo a da se ne sjetimo politike koju je Napoléon mislio provoditi potpisujući konkordat. On je pri­znao da ne može djelovati direktno protiv crkve, kao jedan Henrik VIII. »Zbog toga što nije mogao tako postupiti, kaže Taine, pribjegao je drugom načinu, s istim ciljem . . . On nije htio mijenjati vjeru svog naroda. Poštovao je duhovne stvari i želio je njima upravljati a da pri tome ne dira u njih. Želio ih je uskladiti sa svojom politikom, ali utječući na njih preko svjetovnih stvari.«253 Isto tako je i Millerand bio zadužen da uvjeri radnike da nitko neće dirati u njihova socijalistička uvjerenja. Vladi će biti dovoljno da njima upravlja i da ih uključi u svoju politiku.254

Napoléon je rekao: »Vidjet ćete kako ću iskoristiti svećen­stvo.«255 Millerandova je zadaća bila da sindikalnim vođama omogući da do mile volje zadovolje svoje samoljublje, đoik su prefekti imali zadaću da navedu poslodavce da čine mate­rijalne ustupke radnicima. Mislilo se da tako napoleonska po­litika mora donijeti isto tako značajne rezultate kao i politika koju je vlada provodila prema crkvi. Ravnatelj bogoštovlja, Dumay, uspio je obrazovati poslušni biskupski zbor, čije su član-ove strastveni katolici prezirno nazivali ljubičastim pre­fektima. Zašto se onda ne bi moglo, ako se u ministarstvo po­stavi neki vješti rukovodilac258, isto tako stvoriti i crvene pre-

253 Taine, »Le régime moderne«, svezak II, str. 10.254 Taine, loc. cit., str. 11.255 To je vrlo oštroumno primijetila supruga Georgesa Renarda u

izvještaju s neke radničke svečanosti koju je priredio Millerand. (L. deSeilhac, »Le monde socialiste«, str. 308.)

25» Millerand nije zadržao starog rukovodioca Ureda za rad, koji si­gurno nije bio dovoljno spretan za provođenje nove politike. Vjerojatno je istina da je tada u ministarstvu izvršeno veliko istraživanje o moralu sa ciljem, naravno, da se ustanovi koji su načini najpogodniji za nji-

155

jekte? Sve je to bilo dobro smišljeno i savršeno je odgovaralo karakteru Waldeck-Rousseaua, koji je cijeli život bio veliki pristaša konkordata i volio je pregovarati s Rimom. Također mu ništa nije smetalo da pregovara s crvenima. Ništa nije mo­glo tako lako opčarati njegov duh, opsjednut profinjenošću, kao originalnost takvog pothvata.

U izjavi od 1. prosinca 1905. Marcel Sembat, kojemu je vi­sok položaj omogućavao uvid u razvoj događaja za vrijeme Milleranda, ispričao je neke anegdote koje su prenerazile par­lament. Rekao je da je vlada, htijući nanijeti neugodnosti na­cionalistički raspoloženim gradskim vijećnicima Pariza i sma­njiti njihov utjecaj na burzu rada, zatražila »od sindikata da poduzmu korake kojima bi se opravdala« reorganizacija admi­nistracije te ustanove. Malo smo se zgražali kad smo na dan otkrivanja Daulouovog spomenika na trgu Nation gledali ka­ko pred službenim tribinama promiču crvene zastave. Sada znamo da je to bio rezultat pregovora. Policijski prefekt je mnogo oklijevao, ali Waldeck-Rousseau je odredio da se revo­lucionarne oznake odobre. To što je vlada poricala bilo kakvu vezu sa sindikatima nema nikakva značenja. Jedna laž više ili manje nije mogla smetati političara takvog kalibra kao što je bio Waldeck-Rousseau.

Otkrivanje tih spletki pokazuje nam da je ministarstvo računalo na sindikate u zaplašivanju konzervativaca. Od tog časa postaje lako shvatljivo njegovo ponašanje za vrijeme zadnjih štrajkova. Waldeck-Rousseau je, s jedne strane, s izu­zetnom čvrstinom izjavljivao kako državnu zaštitu treba odo­briti čak i jednom jedinom radniku koji bi želio raditi usprkos štrajku. S druge je strane više puta zažmirio pred nasiljem. To je učinio zbog toga što mu je bilo potrebno da gnjavi i plaši progresivnost257, a i zato što je bio uvjeren da mu, u slu­čaju da mu njegovi politički interesi to nalože, ostaje pravo da pribjegne sili ne bi li iskorijenio svaki nerad. Budući da je imao malo ugleda u zemlji, mislio je da može vladati jedino

hovo savjetovanje. To je otkrio Ch. Guieysse u »Les Pages libres« od 10. prosinca 1904. Negodovanje ministarstva i Milleranda nije djelo­valo ozbiljno. (»Voix du Peuple«, 18. i 25. prosinca 1904, 1. siječnja 1905, 25. lipnja, 27. kolovoza.)

-’57 Mogli bismo se zapitati nije li Waldeck-Rousseau prevršio mjeru i tako skrenuo vladu sasvim drukčijim smjerom od onog kojim je želio ići. Cini mi se da je u izglasavanju zakona o udruživanju određenu ulogu odigrao i strah, no sigurno je taj zakon bio mnogo antiklerikalniji nego što je želio njegov inicijator.

156

tako da ulijeva strah i da se nametne kao vrhovni sudac u industrijskim sporovima.258

Waldçck-Rousseauov plan, nakon 1884, bio je da pretvori sindikate u političko-kriminalna udruženja koja bi demokrat­skoj vladi služila kao oruđe. Sindikati su trebali odigrati ulogu sličnu onoj koji su imale lože. One su služile za uhođenje funkcionara, a sindikati su trebah ugrožavati interese poslo­davaca koji se nisu dopadali administraciji. Framazoni su na­građivani odličjima i ustupcima njihovim prijateljima. Rad­nici su dobili pravo da kod poslodavaca iznuđuju povećanje plaća. Ta je politika bila jednostavna i nije mnogo koštala.

Da bi taj sistem dobro funkcionirao trebalo je da radnici djeluju s određenom umjerenošću. Ne samo da nasilje mora ostati neupadljivo nego ni zahtjevi ne smiju prijeći određene granice. Ovdje treba primijeniti iste principe kao i kad se radi o mitu koje primaju političari: svi im odobravaju, ako znaju ograničiti svoje prohtjeve. Poslovni ljudi znaju da je davanje i primanje mita prava umjetnost. Neki su posrednici osobito vješti u procjeni visine udjela koji treba ponuditi vi­sokim funkcionarima ili poslanicima o kojima ovisi neki spo­razum.259 Pa ako su financijeri prisiljeni, i to gotovo uvijek, da pribjegnu posredovanju specijalista, tada su radnicima, koji slabo poznaju pravila ponašanja u visokom društvu, još po­trebniji posrednici, kako bi odredili svotu koju mogu zahtije­vati od poslodavaca, a da ipak ne prekorače razumne granice.

Došli smo do toga da arbitražu vidimo u sasvim novom svjetlu i da je shvaćamo na stvarno naučan način, jer ćemo je, umjesto da dopustimo da nas zavaraju apstrakcije, objasniti pomoću glavnih ideja buržoaskog društva koje ju je izmislilo i koje je želi nametnuti radnicima. Jasno je da bi bilo ap­surdno ući u mesnicu i tražiti od mesara, pozivajući se na arbitražu, da nam proda šunku po nižoj cijeni od naznačene, ali nije apsurdno obećati poslodavcima korist do koje će doći ako se plaće ne budu povisile nekoliko godina, i zapitati speci­jaliste kakvu nagradu zaslužuje takva garancija. Ako je u iz­gledu dobar razvoj poslova za vrijeme tog razdoblja, ta na­grada može biti znatna. Umjesto da ponude mito nekom utjecaj­nom čovjeku, poslodavci povisuju plaće radnicima. Oni u tome

2S8 u govoru 21. lipnja 1907. Charles Benoist se požalio da je Drey- fusova afera diskreditirala državnu pravdu i natjerala vladu da pomoću nereda uspostavlja red.

**• Pretpostavljam da je svima poznato da se nijedan veliki posao ne sklapa bez mita.

157

ne vide nikakve razlike. A vlada postaje dobročinitelj naroda i može se nadati uspjehu na izborima. Ona u tome vidi svoju korist. Prednost na izborima, koju političar postiže zahvalju­jući nekom uspješnom kompromisu, za njega vrijedi više nego i najveće mito.

Tako postaje shvatljivo zbog čega se svi političari toliko dive arbitraži. To je zbog toga što ne znaju ni za kakav drugi posao osim za onaj u kojem ima mita. Mnogi su naši političari advokati. Mušterije mnogo cijene njihov utjecaj u parlamentu kad im povjeravaju parnice. Tako nekakav bivši ministar pra- vosudja može biti siguran da će uvijek imati unosne procese, čak i ako nije naročito sposoban, jer može utjecati na sudske činovnike čije mane poznaje tako dobro da bi ih mogao upro­pastiti. Velike političare advokate traže osobito financijeri koji bi pred sudom zapali u velike nevolje da se obilno ne pomažu mitom i da ne plaćaju kraljevski. Ljudima na vlasti svijet poslodavaca izgleda poput svijeta avanturista, kockara i bur­zovnih mešetara. Oni smatraju da ta bogata i zločinačka klasa mora s vremena na vrijeme udovoljiti zahtjevima drugih dru­štvenih grupa. Po njihovu mišljenju ideal kapitalističkog dru­štva trebao bi biti u ravnoteži prohtjeva, pod pokroviteljstvom advokata-političara.2eo

Danas kad su u opoziciji, katolicima ne bi bilo krivo da nađu oslonac u radničkoj klasi. Nema laskanja koja oni ne upućuju radnicima da bi ih uvjerili kako bi za njih bilo veoma korisno da se ostave socijalizma. I oni bi željeli organi­zirati političko-kriminalne sindikate, kao i Waldeck-Rousseau, koji se također, prije dvadesetak godina, nadao đa će u

280 Posudit ću iz slavnog romana Léona Daudeta neke karakterne crte advokata Méderbea: »Bio je to čudan čovjek, visok, mršav, dosta otmjena izgleda, s glavom kao u mrtve ribe, zelenih neprobojnih očiju, slijepljene ravne kose, a u cijeloj njegovoj pojavi bilo je nečeg ledenog i ukočenog. . . Izabrao je advokatski poziv jer je bio prikladan da za­dovolji njegove novčane potrebe, kao i potrebe njegove žene . . . Bavio se osobito financijskim sporovima, zbog toga što je od njih imao mnogo koristi i zbog tajni koje je preko njih saznavao, a povjeravali su mu ih zbog njegovih polupolitičkih i polupravosudnih veza koje su mu uvijek donosile uspjeh u parnici. Tražio je basnoslovne nagrade. Ljudi su mu, zapravo, plaćali га oslobađajuću presudu. Taj je čovjek, dakle, bio vrlo moćan . . . Djelovao je poput razbojnika, naoružanog za dru­štveni život, koji je siguran da ne može biti kažnjen.« (»Les morticoles«, str. 287—288.) Očigledno je da su mnoge od tih osobina uzete kod čovjeka kojeg su socijalisti tako često nazivali Eiffelovim advokatom, prije nego što su iz njega načinili poluboga republikanske obrane.

158

tome uspjeti. Međutim, đo danas su postigli samo osrednje rezultate. Cilj im je da spase crkvu, pa smatraju da bi po­šteni kapitalisti mogli žrtvovati dio profita kako bi namirili kršćanske sindikate koji su potrebni da osiguraju uspjeh te vjerske politike. Napokon, neki obrazovani katolik, koji se mnogo bavi društvenim problemima, pričao mi je da će radnici kroz nekoliko godina morati priznati da su njihove predrasude u vezi s crkvom neosnovane. Mislim da se on vara isto onoliko koliko se varao Waldeck-Rousseau 1884, kad mu se ideja o revolucionarnom udruživanju sindikata činila simješnom. Me­đutim, materijalna korist crkve toliko zasljepljuje katolike da postaju sposobni za svakakve gluposti.

Po načinu na koji socijalisti-katolici gledaju na ekonomiju, oni podsjećaju na naše najgore političare. Crkveni svijet teško može i pomisliti da bi se stvari mogle odvijati drukčije nego zahvaljujući ličnoj naklonosti, protekciji i podmićivanju.

Često sam čuo advokate da tvrde kako svećenik nikako ne može razumjeti da su neka djela, premda ih kazneni zakonik ne kažnjava, svejedno zločini, a pisar nekog biskupa je jednom rekao da je, doduše, odlično raditi s klijentima iz samostan­skih krugova, ali da je to i veoma opasno jer za njih stalno treba sastavljati falsificirane dokumente. Kad su prije pet­naestak godina religiozne kongregacije podizale raskošne spo­menike, mnogi su se pitali kakvo je to ludilo odjednom za­hvatilo crkvu. Nisu znali da je ta izgradnja bezbrojnim lažnim svecima omogućivala da žive na račun crkvene blagajne. Često se ukazivalo na nerazboritost kongregacija koje su tvrdoglavo nastavljale dugotrajne i skupe procese protiv državne bla­gajne. Ta je taktika omogućavala radikalima da, objelodanju­jući lakomost ljudi koji su se tobože zakleli na siromaštvo, podržavaju nezadovoljstvo protiv svećenstva. Međutim, ti su procesi odlično išli na ruku cijeloj toj pobožnoj vojsci, koja je zatezala vođenje pravnog postupka. Mislim da bez pretjeri­vanja mogu reći da je više od trećine crkvenog imetka spi­skano u korist takvih vampira.

U katoličkom svijetu općenito vlada takvo nepoštenje da pobožni ljudi misle kako ekonomski odnosi zavise u prvom redu od hirova onih koji drže kesu. Svatko tko ima sreću da nešto zaradi — a za njih je svaki kapitalistički profit slu­čajni dobitak261 — mora jedan dio te zarade staviti na raspola­

Ne vjerujem da ima ljudi kojima je teže shvatiti ekonomiju proizvodnje nego što je to svećenicima.

159

ganje onima koji s pravom računaju na njegovo prijateljstvo ili poštovanje, a to su prije svega popovi262, a zatim i njihova klijentela. Ako se ne drži tog pravila, onda je nitkov, framason ili Židov. Svako je nasilje dopušteno protiv takvog đavoljeg izroda. Prema tome, kad se svećenici počnu služiti revolucio­narnim rječnikom, ne treba vjerovati formi i misliti da ti že­stoki govornici tako govore zbog nekih socijalističkih osjećaja: to samo znači da kapitalisti nisu bili dovoljno darežljivi.

I ovdje se opet nameće arbitraža; treba pozvati u pomoć iskusne ljude da kažu bogatima kakve žrtve moraju prinijetii u korist jadne crkvene klijentele.

IV

Iz svega što smo do sada rekli ne proizlazi da teoretičari društvenog mira idu putem koji vodi nekom prihvatljivom moralu. Sada ćemo taj problem drukčije postaviti i zapitat se ne pruža li možda proletersko nasilje mogućnost za ono što se uzalud očekuje od taktike popustljivosti.

Najprije treba primijetiti da se moderni filozofi slažu u tome da osnovna značajka morala budućnosti mora biti uzvi- šenost, čime se on odvaja od niskog katoličkog morala koji je prilično plitak. Teolozima se najviše predbacuje što su pre­više važnosti pridavali probabilizmu. Suvremenim filozofima ništa nije apsurđnije (bolje rečeno ništa ih više ne ljuti) od upoređivanja mišljenja za ili protiv neke maksime zato da bi prema njoj odredili kako će se ponašati.

Profesor Durkheim je ovih dana (11. veljače 1906) u Fran­cuskom filozofskom društvu rekao da se sveto ne može odvojiti od morala i da je osnovno obilježje svetog to što ono nema zajedničkog nazivnika s ostalim ljudskim vrijednostima. Pri­znao je da su ga njegova sociološka istraživanja dovela do zaključaka vrlo bliskih Kantovim. Izjavio je, isto tako, da uti- litaristički moral ne priznaje problem dužnosti i obaveze. Ne želim ovdje raspravljati o tim tezama: navodim ih samo da bih pokazao do koje se mjere pojam uzvišenog nameće auto­rima koji bi, sudeći po njihovim radovima, morali biti naj­manje skloni tome da ga prihvate.

U Turskoj kad neki visoki dvorski dostojanstvenik primi mito, sultan od njega zahtijeva da mu preda novac, a zatim vraća svom pod­ređenom dio svote. Koliki će taj dio biti ovisi o sultanovu raspoloženju. Sultanov moral je isti kao i moral socijalista katolika.

160\

Nitko nije snažnije od Proudhona izrazio principe tog mo­rala koji moderno doba uzalud nastoji ostvariti: »Osjećaj i potvrda ljudskog dostojanstva, kaže on, najprije u nama sa­mima, a zatim i kod naših bližnjih, i to bez ikakvog egoizma i bez ikakve ideje božanstva ili zajednice: to je ispravno. Spremnost da u svakoj prilici, pa ako treba i protiv sebe samih, energično branimo to dostojanstvo: to je Pravda..«263 Clemen­ceau, koji bez sumnje taj moral ne primjenjuje na sebe lično, izražava istu misao kad piše: »Bez dostojanstva ljudske lič­nosti, bez nezavisnosti, slobode, prava, život je samo životinj- sko stanje koje nije vrijedno da se sačuva.« (»Aurore«, 12. svibnja 1905.)

Proudhonu su, kao uostalom i mnogim velikim moralistima, opravdano predbacivali da su njegove maksime prekrasne, ali da su potpuno beskorisne. Iskustvo nam je, na žalost, poka­zalo da je učenje koje povjesničari ideja nazivaju uzvišenim, obično nedjelotvorno. Takvo je bilo stoičko učenje, a isto tako i Kantovo. Ni Proudhonov praktičan utjecaj nije naročito ve­lik. Da bi čovjek u sebi zanemario one težnje protiv kojih se moral bori, u njemu mora postojati neki snažan oslonac, cijela njegova svijest mora biti prožeta uvjerenjem koje djeluje prije nego što počne razmišljati.

Možemo čak tvrditi da sva ona lijepa umovanja kojima ti autori žele navesti čovjeka na moralno ponašanje, prije ljude navode na stranputicu probabilizma. Ako počnemo razmišljati0 svojim postupcima, ubrzo ćemo se zapitati kako da na zgo­dan način izbjegnemo točno određene obaveze koje nam na­meće dužnost. A. Comte je pretpostavljao da će ljudska pri­roda u budućnosti biti drukčija i da će mozgovni centri koji upravljaju altruizmom (?) nadjačati one iz kojih proizlazi ego­izam. On je vjerojatno bio svjestan činjenice da se moralna odluka stvara u trenutku i da izvire iz čovjekovih dubina kao1 instinkt

Proudhon je, kao i Kant, katkada prisiljen da u pomoć pozove Skolastiku, kako bi objasnio paradoks moralnog za­kona: »Osjetiti svoje vlastito biće u drugome do te mjere da tom osjećaju žrtvujemo svaki drugi interes, da za drugog zah­tijevamo isto poštovanje kao i za sebe same i da se ljutimo na nevrijednika koji pati što ga drugi ne poštuju, kao da briga za vlastito dostojanstvo nije samo njegova stvar, takvo pona­

2»з proudhon, »De la Justice dans la Révolution et dans l’Eglise«, svezak I, str. 216.

11 Revolucija i nasilje i6i

šanje na prvi pogled izgleda čudno. . . Svatko teži tome da odredi i istakne svoju vlastitu bit, a to znači svoje vlastito dostojanstvo. Iz toga proizlazi, jer bit je identična za sve ljude, da se svatko od nas istovremeno osjeća kao jedinka i kao vrsta. Stoga počinjenu nepravdu osjećaju jednako i treća osoba i onaj koji je nanosi i povrijeđeni, a i ogorčenje je zajedničko. Upravo se u tome i sastoji Pravda.«264

Religiozni moral, navodno, u sebi nosi onu snagu koja ne­dostaje svjetovnom moralu265, ali tu moramo biti vrlo oprezni, jer bismo mogli počiniti istu pogrešku kao i mnogi autori. Kršćanske se mase zapravo ne drže pravog kršćanskog mo­rala, koji filozofi smatraju svojstvenim njihovoj religiji. Ljudi iz visokog društva koji javno propovijedaju katolicizam, za­pravo najviše vode računa o probabilizmu, mehaničkom izvo­đenju obreda i o postupcima koji su u manje-više tijesnoj vezi s magijom, a pomoću kojih će si osigurati sadašnju i bu­duću sreću unatoč svojim grijesima.266

Teorijska strana kršćanstva nikad nije bila naročito bliska takvim ljudima. Doktori duhovnog života uvijek su govorilio ljudima koji su se u stanju odreći svakodnevnog života. »Kad je 325. godine Gangreski koncil, kaže Renan, objavio da maksime iz evanđelja, o siromaštvu, o odricanju od obitelji,o čistoći nisu namijenjene običnim vjernicima, oni savršeniji su za sebe stvorili posebna mjesta gdje će živjeti strogim ži­votom, previše uzvišenim za obične ljude, onako kako to pro­pisuje evanđelje.« On vrlo dobro primjećuje i to da će »samo­stan zamijeniti mučeništvo da bi se Isusove pouke negdje pri­mjenjivale«267, ali ne ide dovoljno daleko u svom izlaganju: život velikih usamljenika bit će prava borba protiv snaga pakla, koje će ih progoniti i u pustinji,268 a ta će borba biti

гв4 Proudhon, loc. cit., str. 216—217.265 Proudhon smatra da upravo to nedostaje poganskoj antici: »To­

kom nekoliko stoljeća društva koja je stvorio politeizam imala su samo običaje, a nikada moral. Kako nije bilo morala zasnovanog na čvrstim principima, napokon su i običaji nestali.« (Loc. cit., str. 173.)

“ • Heiniich Heine tvrdi da je ženin katolicizam spasonosan za muža, jer ona ne živi pod teretom svojih grijeha. Nakon ispovijedi ponovno počinje »cvrkutati i smijati se«. Štoviše, nije primorana da svoj grijeh prizna mužu. (»L’Allemagne«, 2. izdanje, svezak II, str. 322.)

“ 7 Renan, мМагс-Aurèle«, str. 558.2ee Katolički se sveci ne bore s apstrakcijama, nego često i protiv

priviđenja koja se prikazuju sa svom snagom stvarnosti. I Luther se borio s đavolom na kojega je čak bacio i tintamicu.

162

nastavak one koju su mučenici vodili protiv svojih progoni­telja.

Te činjenice pokazuju put prema razumijevanju visokih moralnih uvjerenja. Ta uvjerenja ne ovise o dokazima ili o odgoju individualne volje, nego o ratnom stanju u kojem ljudi sudjeluju i koje se prenosi u određene mitove. U katoličkim zemljama redovnici vode bitku s kraljem tmine koji napada svijet želeći ga podvrgnuti svojoj volji. U protestantskim ze­mljama ulogu samostana imaju malene, egzaltirane sekte.269 Takva bojna polja omogućuju kršćanskom moralu da se održi, zajedno s pojmom uzvišenog koji još i danas zanosi tolike ljude, a zbog kojeg taj moral ima dovoljno sjaja da može po­taknuti društvo na neko blijedo oponašanje.

Pa čak i kad promatramo neko manje naglašeno stanje kršćanskog morala, još uvijek iznenađuje u kolikoj mjeri on ovisi o borbi. Le Play, koji je bio veoma dobar katolik, često je (na veliko zgražanje svoje braće po vjeri) čvrstoću religi­oznih uvjerenja koje je susreo u zemljama gdje se religije miješaju suprotstavljao mlitavosti koja vlada u zemljama koje stoje samo pod utjecajem Rima. Kod protestantskih naroda ima to više moralnog žara što su jači napadi otpadničkih sekti na službenu crkvu. Vidimo da se uvjerenje temelji na među­sobnoj borbi između dviju vjeroispovijesti od kojih svaka sebe smatra vojskom istine koja se bori protiv vojske zla. U takvim se uvjetima rađa pojam uzvišenog, ali kad se religiozne borbe stišaju, na prvo mjesto opet izbijaju probabilizam, me­hanički izvedeni obredi i magijski postupci.

Posve iste pojave otkrivamo i u povijesti modernih libe­ralnih ideja. Dugo su vremena naši očevi gotovo religiozno poštovali Deklaraciju o pravima čovjeka koja se nama danas čini prilično bezbojnom zbirkom apstraktnih i zbrkanih for­mula, bez velikog praktičnog značenja. To samo govori o stra­hovitim borbama što su se vodile oko institucija na koje se taj dokument odnosio: klerikalna je stranka htjela dokazati da je liberalizam u osnovi pogrešan, posvuda je organizirala borbena bratstva sa svrhom da svoju vlast nametne narodui vladi, hvalisala se da će uskoro smrviti branitelje revolucije. U vrijeme kad je Proudhon pisao svoju knjigu o pravdi, sukob je bio tek na početku. Zato je cijela knjiga i pisana ratobornim tonom kojem se današnji čitalac čudi: autor govori kao da jei sam jedan od veterana iz ratova za slobodu, vraća milo za

*•* Renan, loc. cit., str. 627.

ll' 163

drago privremenim pobjednicima koji prijete uništenjem svih tekovina revolucije i najavljuje veliki revolt koji se ukazuje na obzorju.

Proudhon se nada da će do sukoba ubrzo doći, da će obje stranke u to uložiti sve svoje snage i da će u toj napoleonskoj bitki jedan od protivnika biti potpuno uništen. Njegov je jezik često jezik epopeje. On i ne primjećuje da će, kasnije, kad nestane ratobornih ideja, njegova apstraktna umovanja izgle­dati isprazna. Cijela je njegova duša prožeta vrenjem koje ju čini odlučnom i koje njegovom mišljenju daje neki prikriveni smisao, u kojem nema ni traga skolastici.

Divlji bijes s kojim je crkva progonila Proudhonovu knjigu pokazuje da su i klerikalni krugovi na posve isti način shvatili prirodu i posljedice tog sukoba.

Dok god se pojam uzvišenog nametao modemom duhu, bilo je moguće stvoriti svjetovni i demokratski moral. No u naše se vrijeme takav pothvat čini smiješnim. Sve se promijenilo otkad se više nitko ne boji klerikalaca. Nema više liberalnih uvjerenja otkad se liberalci više ne osjećaju nadahnuti neka­dašnjom ratničkom strašću. Danas je sve postalo tako zbrkano da popovi tvrde da su najveći demokrati na svijetu: uzeli su »Marseljezu« za svoju partijsku himnu, a kad bi ih samo malo više molili još bi i crkve rasvijetlili za godišnjicu 10. kolovoza 1792. godine. Ni s jedne ni s druge strane više ne postoji uzvi­šeno, pa je i moral i jednih i drugih veoma nizak.

Kautsky očito ima pravo kad tvrdi da u naše vrijeme uzdi­zanje radnika ovisi samo o njihovu revolucionarnom duhu: »Uzaludno je, kaže on na kraju jedne studije o socijalnim re­formama i revoluciji, nastojanje da se pomoću moralnih pro­dika engleskom radniku ulije uzvišenije shvaćanje života, osjećaj za plemenitije napore. Etika proletera proizlazi iz nje­govih revolucionarnih težnji, one mu daju najviše snage i naj­više ga uzdižu. Ideja o revoluciji podigla je proletarijat iz njegova ponižavajućeg položaja.«270 Očito je za Kautskog mo­ral još uvijek podređen ideji o uzvišenom.

Ti se socijalistički pogledi posve razlikuju od pogleda u nekadašnjoj demokratskoj literaturi: naši su očevi vjerovali

i« Karl Kautsky, »La révolution sociale«, str. 123—124. Već sam prije upozorio na propadanje revolucionarnih ideja kod nekadašnjih boraca koji su se primirili, koja prati moralno propadanje što sam ga uspore­dio s propadanjem svećenika koji je izgubio vjeru. (»Insegnamenti soci- ali«, str. 3344—3345.)

164

da je čovjek to bolji što je bliži prirodi i da je čovjek iz naroda neka vrsta divljaka pa, prema tome, nalazimo tim više vrline što se niže spuštamo na društvenoj ljestvici. Demokrati su mnogo puta ukazivali na to kako bi dokazali svoju kon­cepciju da su za vrijeme revolucije najveći bijednici često da­vali najljepše primjere junaštva. Oni to objašnjavaju pretpo­stavkom da su ti nepoznati heroji bili prava djeca prirode. Ja to objašnjavam osjećajem koji se posve prirodno morao roditi iz borbe u koju su se ti ljudi upustili znajući da taj rat za njih mora završiti ili pobjedom ili ropstvom. Revolucija obično baca izuzetno nepovoljno svjetlo na predstavnike više klase, jer se oni, budući da pripadaju vojsci koja se povlači, već unaprijed osjećaju pobijeđenima i poniženima te samo misle na kapitulaciju.

Kad se sukobi u razumnim radničkim krugovima, kakvi su već po volji profesionalnim sociolozima, svedu na među­sobno osporavanje materijalnih interesa, to je isto toliko uzvišeno kao i kad poljoprivredni sindikati raspravljaju s trgovcima gnojivom o njihovim cijenama. Nitko nikada nije smatrao da raspravljanje o cijenama može utjecati na ljudei poboljšati njihov moral. Prema svemu onome što znamo o sajmovima stokom možemo pretpostaviti da u takvoj prilici zainteresirane strane više cijene lukavstvo nego poštenje. Mo­ral trgovaca konjima baš ne slovi kao veoma visok. Govorećio velikim djelima poljoprivrednih sindikata, de Rocquigny iz­vještava da je 1896. »marmandska općina htjela uzgajivačima nametnuti po njihovu sudu nepravedne pristojbe na trgovinu stokom koju su dovodili na sajm ište... uzgajivači su na to odgovorili štrajkom i prestali opskrbljivati sajmišta u Mar- mandei, pa je općina uskoro bila prisiljena da popusti.«271 To je vrlo miroljubiv postupak koji je urodio i povoljnim rezul­tatima za seljake, ali je očito da u toj borbi moralnost nije imala nikakvu ulogu.

Kad god se političari u nešto umiješaj-u, gotovo nužno mo­ralnost znatno opada, jer oni ništa ne rade besplatno i ništa ne poduzimaju osim pod uvjetom da ona stranka koja je u prednosti ostane njihovom klijentelom. Tu smo već daleko zastranili s puta prema uzvišenom i krećemo prema praksi političko-kriminalnih društava.

271 De Rocquigny, op. cit., str. 379—380. Zanimalo bi me na koji to način pristojba može biti nepravedna. Velikog li misterija Društvenog muzeja! Ti čestiti ljudi govore nekim posebnim jezikom.

165

Po mišljenju mnogih učenih ljudi, prijelaz s nasilja na lukavstvo koje danas karakterizira štrajkove u Engleskoj, za­služuje naše puno poštovanje. Tredjunioni teže za tim da im se.prizna pravo na korištenje prijetnje zavijene u diplomatske formulacije. Oni bi željeli da po tvornicama mogu neometano slati svoje izaslanike sa zadaćom da radnicima koji žele na­staviti s radom objasne da je u njihovu interesu da slijede upute tredjuniona. Pristaju da izraze svoje želje u obliku koji će za slušaoca biti savršeno jasan, ali koji se pred sudom može prikazati kao običan solidaristički govor. Priznajem da ne shvaćam što ima toliko divnog u toj taktici dostojnoj Escobara. Katolici su nekad često na sličan način zastrašivali liberale. Vrlo dobro razumijem zašto se toliko čestitih ljudi divi tredju- nionima, ali ne smatram da je moral tih čestitih ljudi nešto čemu se treba diviti.

Istina je da je u Engleskoj već dugo vremena nasilje li­šeno svakog revolucionarnog značaja. Korporativna se moć ostvaruje grubom silom ili lukavstvom, a i nema baš neke velike razlike između tih dviju metoda. Međutim, miroljubiva taktika tredjuniona pokazuje hipokriziju koju bi bilo bolje prepustiti čestitim ljudima. U zemljama gdje postoji pojam generalnog štrajka, udarci koje za vrijeme štrajkova izmje­njuju radnici i predstavnici buržoazije imaju sasvim drukčije značenje. Njihove su posljedice dalekosežne i iz njih može pro- izaći uzvišeno.

Mislim da bi o uzvišenom trebalo raspravljati tako da bi se, barem djelomično, shvatilo zgražanje koje je izazvalo Bern- steinovo učenje u njemačkim socijal-demokratskim krugo­vima. Nijemcu je uzvišeno, takoreći, svakodnevna hrana: naj­prije književnost u vezi s ratovima za nezavisnost, zatim ob­nova interesa za stare narodne pjesme koja je272 uslijedila

sia Renan je čak napisao: »Bat 1813—1815. jedini je u našem stoljeću koji u sebi nosi nešto epsko i uzvišeno . . . on je bio odgovor na idejni pokret i njegovo je značenje bilo intelektualno. Jedan od učesnika u toj grandioznoj borbi pripovijedao mi je da je, prve noći koju je proveo među dobrovoljačkim trupama okupljenim u šleskoj, trgnut iz sna grmljavinom topova, mislio da prisustvuje ogromnom bogoslužju.« (»Es­sais de morale et de critique«, str. 116.) Sjetimo se samo Manzonijeve ode pod naslovom: »Mart 1821«, posvećene »slavnoj uspomeni na The- odora Koernera, pjesnika i borca za germansku nezavisnost, palog na bojnom polju kod Leipziga, grada čiji je ime drago svim narodima koji se bore za obranu ili odvajanje domovine«. Naši su ratovi za slo­bodu bili epski, ali literatura o njima nije bila tako velika kao o ratu 1813. godine.

166

nakon tih ratova, napokon filozofija koja je težila ciljevima koji se uzdižu iznad svih vulgarnih briga. Treba, međutim priznati da je pobjeda 1871. prilično pridonijela osjećaju po­vjerenja u vlastite snage koji se javio kod Nijemaca iz svih klasa i koji mi u sadašnjem trenutku kod nas ne nalazimo u istoj mjeri. Usporedimo na primjer njemačku katoličku stran­ku s kukavicama koje u Francuskoj predstavljaju crkvenu klijentelu! Naši klerikalci samo misle na to kako će se poniziti pred svojim protivnicima i sretni su samo ako se za vrijeme zime održava mnogo večernjih sijela, a lako i brzo zabora­vljaju na učinjene usluge.273

Njemačkoj socijalističkoj partiji posebnu je snagu dala ideja o općoj katastrofi koju su mjeni propagatori posvuda širili i koju su njene grupe vrlo ozbiljno shvaćale dok god su Bismarckova proganjanja podržavala njihov ratoborni duh. Taj je duh bio toliko jak da široke mase još uvijek nisu uspjele shvatiti da njihove vođe uopće nisu revolucionari.

Kad je Bernstein, koji je bio i previše pametan da ne bi primijetio pravi duh svojih prijatelja iz glavnog odbora, na­javio da treba odustati od grandioznih nadanja koja su nikla u duši naroda, na trenutak su se svi zapanjili: malo je ljudi shvatilo da Bemsteinove izjave zapravo pokazuju njegovu hrabrost i poštenje i da im je cilj da riječi usklade sa stvar­nošću. Ako je već trebalo prihvatiti socijalnu politiku, trebalo je i pregovarati s parlamentarnim strankama i s ministarst­vom, tj. postupati upravo kao i buržoazija. Ljudima koji su usvojili ideje o općoj katastrofi to se činilo čudovišnim. Ne­brojeno puta su lukavstva buržoaskih političara bila objeloda­njena, njihova podmuklost uspoređena s iskrenošću i odsut- nošću težnje za materijalnim probitkom kod socijalista te pri­kazana sva konvencionalnost skrivena iza stava opozicije. Nitko nikad ne bi mogao pretpostaviti da Marxovi učenici mogu poći stopama liberala. S novom politikom nestalo je junaštva, nestala je uzvišenost, nestala su uvjerenja. Nijem­cima je to izgledalo kao propast svijeta.

Očito je da je Bernstein tisuću puta bio u pravu kad nije htio i dalje podržavati revolucionarni privid koji je bio u su­protnosti sa stavom Partije. On u svojoj zemlji nije nalazio elemenata koji postoje u Francuskoj i u Italiji, pa prema tome nije vidio drugog načina da zadrži socijalizam u grani-

273 Drumont je bezbroj puta upozorio na to raspoloženje koje vlada među religioznim svijetom.

167

čama realnosti osim da ukloni sve ono što je bilo varljivo u revolucionarnom programu u koji vođe više nisu vjerovali. Kautsky je naprotiv htio sačuvati veo koji je radnicima sak­rivao pravu aktivnost socijalističke partije: na taj je način stekao mnogo uspjeha kod političara, ali je više od bilo koga drugog pridonio zaoštravanju krize socijalizma u Njemačkoj. Revolucionarna ideja se ne može sačuvati rječitim komenta­rima koji samo razvodnjmju Marxove rečenice, nego jedino prilagođavanjem mišljenja činjenicama koje mogu poprimiti reolucionami aspekt. To se danas može ostvariti jedino kroz generalni štrajk.

Sada bi trebalo postaviti jedno veoma ozbiljno pitanje: »Zašto se nasilje u nekim zemljama ne može povezati s gene­ralnim štrajkom, čime se stvara socijalistička ideologija u ko­joj postoji pojam uzvišenog, a u drugim zemljama ne može?« U tome veliku ulogu imaju nacionalne tradicije. Razmatranje tog problema možda bi previše osvijetlilo idejnu genezu. No, ovdje o tome nećemo govoriti.

168

Sedmo poglavlje

PROIZVOĐAČKI MORAL

i

Prije pedeset godina Proudhon je upozoravao da narodu treba dati takav moral koji će odgovarati novim potrebama. Prvo poglavlje uvodnog dijela, na samom početku »Pravde u revo­luciji i crkvi«, nosi naslov: »Stanje morala u XIX stoljeću. Prodor moralnog skepticizma: društvo u opasnosti. Gdje tome naći lijeka?« Dalje čitamo ove grozne misli: »Francuska je izgubila svoj moral. Ne zbog toga što bi ljudi naše generacije bili po nečemu gori od svojih očeva. . . Kad kažem da je Fran­cuska izgubila moral, mislim na to da je ona prestala vjero­vati u svoje principe. Ona više ne posjeduje ni inteligenciju ni moralnu svijest, izgubila je čak i pojam morala. Stigli smo, idući iz kritike u kritiku, do tužnog zaključka da pojmovi pravednog i nepravednog, za koje smo nekad mislili da smo ih u stanju razlikovati, predstavljaju samo konvencionalne iz­raze, isprazne i neodredive. Sve riječi kao zakon, dužnost, moral, vrlina i druge, zbog kojih crkva i škola dižu toliku buku, ne označuju ništa drugo do čistih pretpostavki., besmislenih tlapnji i predrasuda koje je teško obrazložiti. Ži­votna je praksa, prema tome, iako njome upravlja nekakav strah od javnog mnijenja, ili konvencionalnost, u biti proiz­voljna.«274

Međutim Proudhon nije smatrao da je društvo njegovog vremena time ozbiljno pogođeno; njegovo je mišljenje bilo da je čovječanstvo nakon revolucije steklo dovoljno jasan pojam0 pravdi da bi moglo pobijediti prolazne padove; zbog takve koncepcije budućnosti, on se potpuno odvojio od onoga što će postati osnovni pojam današnjeg oficijelnog socijalizma koji ne mari mnogo za moral. »Svi principi te juridičke v jere . . . te spoznaje o pravu i dužnosti, što je posvuda uzalud tražimo1 koju crkva nikad nije imala, a bez koje se ne može živjeti,

274 Proudhon, »De la Justice dans la Révolution et dans l’Eglise,«svezak I, str. 70.

169

rođeni su iz revolucije. Ti principi bez našeg znanja upravljaju nama i podržavaju nas, ali mi, premda ih u dubini duše odo­bravamo, zaziremo od njih zbog predrasuda. Tako zapravo sami sebe izdajemo i iz te izdaje proizlazi naša moralna bijeda i naše ropstvo.«275 On tvrdi da je moguće prosvijetliti umove i predočiti ono što naziva »tumačenjem revolucije«. Zbog toga će se osvrnuti na povijest, pokazati kako je čovječanstvo odu­vijek težilo pravdi, kako je religija bila urokom korupcije i kako s »Francuskom revolucijom koja daje prednost juridi- čkom principu (nad religioznim), započinje novo razdoblje, po­redak posve suprotan dosadašnjem, čije elemente sada mo­ramo odrediti.«276 — »Kakva god bila sudbina umorne ljudske rase, kaže Proudhon na kraju ovog dijela, potomstvo će pri­znati da je treće razdoblje čovječanstva277 započelo s francu­skom revolucijom; nekolicina od nas je potpuno shvatila taj novi zakon, a ni praksa nas baš nije posve izdala; podleći u tom uzvišenom rađanju nije, nakon svega, bilo baš bez veli­čine. U ovom se času revolucija određuje: ona živi. Ništa drugo više ne postoji. Zar će leš uništiti biće koje živi i koje misli?«278

U prethodnom sam poglavlju rekao da je cijelo Proudho- novo učenje bilo podređeno revolucionarnom zanosu i da se taj zanos ugasio kad je nestalo straha pred crkvom. Stoga se ne treba čuditi što se pothvat koji je Proudhon smatrao la­ganim (stvaranje morala potpuno oslobođenog od svakog reli­gioznog vjerovanja) čini odveć smjelim mnogim našim suvre­menicima. Dokaz takvom načinu mišljenja nalazim u Combe- sovom govoru, održanom prigodom rasprave o crkvenom budžetu, 26. siječnja 1903: »Smatramo da su u ovom trenutku

«s Proudhon, loc. cit., str. 74. Pod juridičkom vjerom Proudhon pod­razumijeva trostruku vjeru koja prožima obitelj, političke ugovore i političke odnose. Prva je »ideja o uzajamnom poštovanju (supružnika) koja ih izdiže iznad čulnih užitaka, zbog čega su oni jedno drugom više sveti nego dragi, a njihova zajednica blagoslovljena potomstvom postaje za njih religija ugodnija nego što je i sama ljubav. Druga — »uzdiže dušu iznad njezinih egoističnih težnji, čini je sretnijom zbog poštovanja tuđeg prava nego zbog vlastitog probitka«, a bez tređe bi »građani, prepušteni samo privlačnoj snazi individualizma, bili unatoč svemu, tek skup neskladnih i odbojnih pojedinačnih egzistencija koje če prvi dašak raspršiti poput prašine«. (Loc. cit., str. 72—73). U užemsmislu, vjera u zakone bila bi druga od ove tri nabrojene.

278 proudhon, loc, cit., str. 93.277 Ostala dva razdoblja su razdoblje poganstva i razdoblje kršćan­

stva.278 proudhon, loc. cit. str. 104.

170

moralne ideje kakve nam pruža crkva nužne. Teško mogu zamisliti suvremeno društvo sastavljeno od filozofa poput go­spodina Allarda279, koje njihovo osnovno obrazovanje, navod­no, dovoljno štiti od životnih kušnji i nedaća.« Combes nije bio čovjek koji bi imao vlastitih ideja; on je samo izrekao mišlje­nje koje je bilo općenito prihvaćeno u njegovu svijetu.

Ta je izjava uzvitlala mnogo prašine u Skupštini; svi po­slanici koji su sebe smatrali filozofima umiješaše se u ras­pravu. Kako je Combes govorio o površnom i ograničenom obrazovanju u našim osnovnim školama, F. Buisson je smatrao da mu je, kao velikom pedagogu Treće republike, dužnost da se pobuni: »Odgoj koji se pruža djeci iz naroda u osnovnoj školi, rekao je, nije nikakvo polovično obrazovanje; to su naj­bolji plodovi civilizacije stečeni tokom stoljeća, vrhunac onog što su ostvarili razni narodi, religije i zakonodavstvo svih vremena i cijelog čovječanstva.« Takav apstraktni moral ni­kako ne može biti djelotvoran; sjećam se da sam jednom pro­čitao, u nekom udžbeniku Paula Berta, da se osnovni moralni princip oslanja na Zaratustrino učenje i na Ustav iz III godine; mislim da tu nema nikakvog ozbiljnog razloga koji bi čovjeku mogao pružiti bilo kakav poticaj.

Može se pretpostaviti da je sveučilište sastavilo svoj da­našnji program u nadi da će učenicima nametnuti moralnu praksu zahvaljujući neprestanom ponavljanju pravila; lekcijeo moralu postaju tako brojne da se pitam ne bi li tu (uz mali ispravak) trebalo primijeniti poznati Boileauov stih:

»Muškat volite li? Posvuda ga ima.«

Vjerujem da nema mnogo ljudi, koji poput F. Buissona i sveučilišta, naivno vjeruju u takav moral. G. de Molinari sma­tra, kao i Combes, da se treba okrenuti religiji, jer ona čovjeku

279 Taj je poslanik održao veoma antiklerikalan govor iz kojeg sam zabilježio čudnu ideju da je »židovska religija bila najklerikalnija od svih religija, sa svojim najsektaškijim i najuskogrudnijim klerikaliz­mom«. Malo prije toga je rekao: »Ja nisam, antisemit. Zidovima pred­bacujem samo to što su uzvišenu i široku arijsku misao zatrovali he­brejskim monoteizmom.« Zahtijevao je da se povijest religije uvede kao predmet u osnovne škole kako bi se na taj način oborio autoritet crkve. Po njegovu mišljenju »socijalistička partija u intelektualnom oslobo­đenju masa vidi nužni uvod u progres i socijalnu evoluciju društva«. Nije li možda trebalo reći upravo suprotno? Zar taj govor ne dokazuje da i kod slobodnih mislilaca postoji isto tako uskogrudan i loše obavi­ješten antisemitizam kao i kod klerikalaca?

171

obećava nagradu na drugom svijetu i predstavlja »garanciju pravednosti. . . Upravo je religija, u doba kad je čovječanstvo još bilo u povojima, podigla zgradu morala; ona ju je podu­prla i samo je ona i može poduprijeti. To je bila i dalje će biti funkcija religije u čemu je, neka ne zamjere branioci neza­visnog morala, zapravo njena korisnost.«280 »Treba pribjeći moćnijem i aktivnijem principu nego što je interes društva da bi se provele reforme na čiju nužnost upozorava politička ekonomija, a taj princip možemo naći samo u religioznom osjećaju povezanom s osjećajem za pravdu.«281

G. de Molinari se namjerno izražava u nejasnim terminima; njegovi su pogledi na religiju isti kao i pogledi većine mo­dernih katolika (poput Brunetièra): to je društveni oblik vlasti koji mora biti usklađen s potrebama klasa; ljudi iz vi­ših klasa oduvijek su smatrali da im je manje potrebna mo­ralna disciplina nego njihovim podređenima, i upravo su zato što su to otkriće uzeli za osnovu svoje teologije, jezuiti bili toliko omiljeni među nekadašnjom buržoazijom. Taj autor raz­likuje četiri pokretačke snage koje mogu biti garancija za izvršavanje dužnosti: »moć društva uložena u vladajući orga­nizam, moć javnog mnijenja, moć savjesti pojedinca i moć re­ligije«, i smatra da taj duhovni mehanizam očito zaostaje za materijalnim mehanizmom.882 Prve dvije pokretačke snage mogu imati nekog djelovanja na kapitaliste, ali nemaju utje­caja u tvornici. Za radnika su djelotvorne jedino dvije »po­sljednje koje svakodnevno postaju sve značajnije zbog pove­ćane odgovornosti onih koji rade za strojem ili nadgledaju njegov rad.«283 Prema G. de Molinariju se, dakle, ne može za­misliti moć savjesti pojedinca bez moći religije.284

Vjerujem da G. de Molinari nije daleko od toga da se složi s vlasnicima koji štite religozne institucije; on bi možda samo zahtijevao da se to izvede na obzirniji način nego što je to učinio Chagot u Montceau-les-Mines.285

G. de Molinari, »Science et religion«, str. 94.281 G. de Molinari, op. cit. str. 198.

G. de Molinari, op. cit. str. 61.28* G. de Molinari, op. cit. str. 54.^ G. de Molinari, op. cit. str. 87 i 93.ses y « ; sam spomenuo da je 1883. Y. Guyot žestoko napao Chagotov

postupak kad je ovaj stavio radnike pod svećeničku upravu i prisilja­vao ih da idu na misu. (»Morale«, str. 183.)

172

Dugo su socijalisti gledali s mnogo predrasuda na moral, zbog svih onih katoličkih institucija što su ih osnovali veliki industrijalci; činilo im se da je moral, u našem kapitalističkom društvu, samo sredstvo da se osigura poslušnost radnika jer žive u strahu što se rađa iz praznovjerja. Literatura za kojom luduje buržoazija oduvijek je opisivala tako nerazuman, ili čak tako skandalozan način života, da je teško vjerovati u iskrenost bogataške klase kad govori o tome da narodu treba pružiti moral.

Marksisti su imali posebnog razloga da se pokažu nepovjer­ljivima prema svemu što je imalo veze s etikom; propagatori socijalnih reformi, utopisti i demokrati već su toliko govorili0 pravdi da se s pravom na svaku raspravu o toj temi gledalo kao na retoričku vježbu ili kao na sofističku čiji je cilj bio da zbuni one koji su se brinuli za radnički pokret. Tako je Rosa Luxemburg prije nekoliko godina ideju o pravdi nazvala »sta­rim najamnim konjem na kojem su stoljećima jašili svi reno- vatori svijeta koji nisu imali sigurnijeg načina za historijski prijevoz, hromom Rosinantom na kojoj je kroz povijest jahalo toliko don Qui jota u potrazi za velikom svjetskom reformom, a koji su se s tih putovanja vraćali samo s modricom na oku.«288 Te su se šale o fantastičnoj pravdi proizašloj iz mašte utopista pretvarale, katkad i odviše lako, u grube lakrdije na račun najobičnijeg morala; mogla bi se sastaviti dosta ružna zbirka paradoksa koje su na tu temu izrekli oficijelni marksisti. La- fargue se u tome posebno istakao.287

Glavni razlog koji je socijaliste sprečavao da prouče etičke probleme kako oni to zaslužuju bilo je demokratsko praznovje­rje koje je među njima dugo vladalo i koje ih je navelo da vjeruju kako njihovo djelovanje u prvome redu mora biti usmjereno na to da zauzmu mjesta na političkim skupovima.

Kad je riječ o izborima, treba prihvatiti izvjesne uvjete koji se neizbježno nameću svim partijama, u svim zemljama1 u svako vrijem e. Ako sm o uvjeren i da budućnost svijeta ovisio propagandnim listićim a, o kom prom isim a sk lopljen im iz­m eđu utjecajnih ljud i te o prodaji beneficija , ne m ožem o pre ­

se« »Mouvement socialiste«, 15. lipnja 1899, str. 649.s” Tako na primjer čitamo u listu »Socialiste« od 30. lipnja 1901.

»Budući da će se u komunističkom društvu moral koji opterećuje mo­zak civiliziranog čovjeka raspršiti poput neke užasne more, možda će neki drugi moral od žena zahtijevati nestalnost, kako to naziva Ch. Fourier, umjesto da budu vlasništvo jednog jedinog muškarca. . . 2ene su u divljim i barbarskim komunističkim plemenima cijenjene to više što je broj njihovih ljubavnika veći.«

173

više mariti za moralne prisile koje bi ljude spriječile da se odluče za ono što je za njih najprobitačnije. Iskustvo pokazuje da u svim zemljama gdje se demokracija slobodno razvija, posvuda vlada najskandaloznija korupcija, a da nitko i ne smatra potrebnim da prikriva svoje lopovštine. Tammany- -Hall u New Yorku uvijek se navodi kao savršeni oblik de­mokratskog života pa u većini naših velikih gradova ima po­litičara koji ne traže ništa bolje nego da krenu putem svoje subraće iz Amerike. Dok god je netko vjeran svojoj partiji, njegove su pogreške samo sitnice; ali ako je toliko nerazu­man da je napusti, najednom mu svi pronalaze najsramotnije mane. Ne bi bilo teško pokazati, i to na poznatim primjerima, kako naši parlamentarni socijalisti s određenim cinizmom pro­vode u djelo taj čudni moral.

Izborna demokracija u mnogome podsjeća na burzovni svi­jet. I u jednom i u drugom slučaju treba djelovati na naivnost masa, potkupiti urednike najčitanijih listova i pomoći slučaju s beskonačno mnogo lukavstva; nema velike razlike između financijera koji na tržište baca grandiozne poslove što će pro­pasti za nekoliko godina i političara koji svojim sugrađanima obećava bezbrojne reforme za koje ni sam ne zna kako da ih provede288 i koje će se pretvoriti tek u gomilu službenih papira. Ni jedni ni drugi nimalo se ne razumiju u proizvodnju, a ipak nalaze načina da joj se nametnu, loše njome upravljaju i isko­rištavaju je bez imalo stida: zaslijepljeni su divotama modeme industrije i smatraju, jedni kao i drugi, da je svijet dovoljno bogat pa ga se može obilno potkradati, a da proizvođači ne podignu zbog toga preveliku viku. Oguliti poreznog obveznika, a da se ovaj ne pobuni, to je cijelo umijeće velikog državnika i velikog financijera. Demokrati i poslovni ljudi poznaju sve smicalice kojima će navesti savjetodavne skupove da odobre njihove prevare; parlamentarni sistem namješten je kao i ak­cionarski sastanci. Vjerojatno se upravo zbog te jake psiho­loške privlačnosti što proizlazi iz takvog načina djelovanja, i jedni i drugi međusobno tako savršeno slažu: demokracija je zemlja dembelija o kojoj sanja beskrupulozni financijer.

288 Clemenceau je 21. lipnja 1907. rekao u svom odgovoru Millerandu da se ovaj, kad je sastavljao projekt za radničke mirovine, ne vodeći računa o novčanim sredstvima, nije baš pokazao kao »veliki politički duh, pa čak ni kao ozbiljan čovjeka. Millerandov odgovor je bio posve karakterističan za taštog skorojevića: »Nemojte govoriti o stvarima o kojima ništa ne znate.« A on, o čemu onda on govori?

174

Ružan prizor što ga svijetu pružaju financijski i politički mešetari289 objašnjava uspjeh što su ga dosta dugo uživali anarhistički pisci: oni su sve nade za obnovu svijeta polagali u intelektualni napredak pojedinca; neprestano su pozivali radnike da se obrazuju, da postanu svjesniji svog ljudskog dostojanstva i da pokažu požrtvovnost prema svojim drugo­vima. Takav im je stav nametao njihov vlastiti princip. Zaista, kako bi se moglo zamisliti stvaranje slobodnog društva ako pojedinci već danas ne steknu sposobnost da sami sobom upravljaju? Političari tvrde da je ta ideja sasvim naivna i da će svijet uživati svu moguću sreću kad se lažni sveci budu mogli koristiti svim prednostima koje pruža vlast; ništa neće biti nemoguće za državu koja će urednike »L’Humanitća« pre­tvoriti u prinčeve. A bude li i onda netko smatrao da je zgodno imati nekoliko slobodnih ljudi, bit će ih lako stvoriti pomoću dva-tri dekreta. Međutim Jaurèsovi prijatelji i dioničari to vjerojatno ne smatraju nužnim; oni će se zadovoljiti i slugama i poreznim obveznicima.

Priznavši da je nužno poboljšati moral,290 nova škola se brzo odvojila od oficijelnog socijalizma, pa je zato među dostojan­stvenicima parlamentarnog socijalizma ušlo u modu da se njeni pripadnici optužuju zbog anarhističkih tendencija. Što se mene tiče, nimalo se ne ustručavam da se proglasim anar­histom s te točke gledišta, jer je prezir prema moralu što ga javno ispovijeda parlamentarni socijalizam, manje-više jednak preziru koji prema njemu pokazuju najgori predstavnici sitno- špekulantske buržoazije.

Katkada se novoj školi predbacuje i njen povratak utopi­stičkom sanjarenju; ta kritika pokazuje koliko slabo naši pro­tivnici razumiju djelo prvih socijalista i današnju situaciju. Nekad se pokušavalo stvoriti moral koji bi djelovao na osje­ćaje ljudi iz visokog društva tako da oni postanu omiljeni među onim što se samilosno nazivalo siromašnom klasom, i koji bi ih naveo na to da pridonesu neke žrtve u korist svoje

as» Drago md je što se ovdje mogu pozvati na neosporno priznati autoritet Gérault-Richarda koji je u »Petite République« od 19. ožujka 1903. govorio o »intrigantima, karijeristima, gladušima i veseljacima (koji) samo gledaju kako će se domoći ministarskog kolača«, a koji su u to vrijeme htjeli oboriti Combesa. U slijedećem se broju vidi da se radilo o prijateljima Maldeck-Rousseaua koji su se, kao i on, protivili uništenju kongregacija.

280 Na to je upozorio Benedetto Croce u »Critica«, srpnja 1907, str. 317—319. Taj je pisac u Italiji dobro poznat zbog svoje velike pro- nicavosti, i kao filozof i kao kritičar.

175

nesretne braće. Pisci tog vremena zamišljali su tvornicu posve drukčije nego što ona izgleda u proleterskom društvu, usmje­renom naprednom radu. Pretpostavljali su da bi tvornica mo­rala sličiti na salon u kojem se okupljaju dame da bi se bavile vezom. Na taj su način proizvodnom mehanizmu pridavali buržoaske osobine. Napokon, proleterima su pripisivali osje­ćaje posve analogne osjećajima koje su istraživači XVII i XVIII st. pripisivali urođenicima: dobri, naivni i puni želje da u svemu oponašaju ljude više rase. Na takvim je pretpostav­kama bilo lako zamisliti organizaciju u kojoj bi vladali sreća i mir: samo je bogatašku klasu trebalo učiniti boljom, a siro­mašnu klasu prosvijetliti. Činilo se da je to dvoje lako pro­vesti, a sintezu su predstavljale takve salonske radionice ko­jima su se zanosili toliki utopisti.*91 Nova škola ne zasniva svoje ideje na nekom idiličnom, kršćanskom i buržoaskom modelu; ona zna da napredak proizvodnje zahtijeva drugačije kvalitete od onih koje se susreću kod ljudi iz visokog društva; ona se brine za etičku stranu problema zbog toga što su za usavršavanje proizvodnje nužne neke moralne vrijednosti.

Nova škola je prema tome, mnogo bliža ekonomistima nego utopistima, jer smatra, kao i G. de Molinari, da je moralni na­predak proletarijata isto toliko nužan kao i materijalni razvoj sredstava za proizvodnju, da bi se moderna industrija uzdigla na najvišu razinu koju joj omogućuje današnja tehnologija. Ali ona zalazi u taj problem dublje od de Molinari ja i ne za­dovoljava se nejasnim savjetima o religioznoj dužnosti.2®2 U svojoj nepresušnoj želji da sagleda stvarnost, nastoji doprijeti do samih korijena tog moralnog usavršavanja i želi otkriti kako se danas može stvoriti moral budućih proizvođača.

II

Na početku svakog istraživanja o modernom moralu, treba postaviti slijedeće pitanje: pod kojim je uvjetima ta promjena moguća? Marksisti su s punim pravom ismijavali utopiste i

U koloniji New-Harmony, što ju je osnovao B. Owen, radilo se malo i loSe, ali je zabave bilo i previše. Godine 1826. vojvoda de Saxe- -Weimar bio je ugodno iznenađen muzikom i plesovima. (Dolléans, »Robert Owen«, str. 247—228.)

282 Izgleda da G. de Molinari, poput J. J. Rousseaua i Robespierrea, vjeruje da je neka urođena religija sasvim dostatna. Danas znamo da je ta religija moralno nedjelotvorna.

176

tvrdili da se moral ne može stvoriti osjećajnim propovijedima, dovitljivim ideološkim izmišljotinama ili dobrim djelima. Proudhon, koji nije dovoljno proučio taj problem, imao je ve­likih iluzija o postojanosti snaga koje su ulijevale život nje­govom moralu; iskustvo će uskoro pokazati da je njegov pot­hvat bio unaprijed osuđen na neuspjeh. A ako u suvremenom svijetu nema mogućnosti za stvaranje novog morala, što će biti s tim svijetom? Neće ga spasiti kukanje plačljive buržoazije ako je uistinu zauvijek izgubio svoj moral.

Neposredno prije smrti Renan je pokazivao veliku zabri­nutost za moralnu budućnost svijeta: »Sigurno je da moralne vrijednosti propadaju. Žrtvovanje za drugog gotovo posve ne­staje. Doći će dan kad će posvuda zavladati sindikat203 i kad će mjesto ljubavi i požrtvovnosti zauzeti organizirani ego­izam . . . Doći će do velikih trzavica. Čak će i ono što je dosad jedino odolijevalo tom gubitku poštovanja, vojsku204 i crkvu, uskoro sa sobom odnijeti opća bujica.«295 Te Renanove riječi, napisane upravo u trenutku kad su toliki lakoumni duhovi na­javljivali renesansu idealizma i predviđali progresivne tenden­cije u sklopu crkve koja će se napokon pomiriti s modernim svijetom, dokaz su njegove velike oštroumnosti. Ali je Renan cijelog svog života odviše bio miljenik sreće, a da ne bi ostao optimist. U uvjerenju da se radi samo o nekoliko loših dana koje treba prebroditi, dodao je: »Bez obzira na sve, snage čov­ječanstva su neiscrpne. Vječna djela će biti izvršena, a izvor živih snaga, što uvijek iznova izranjaju na površinu, nikad neće presušiti.«

Nekoliko mjeseci prije toga Renan je završio peti svezak svoje »Povijesti izraelskog naroda« i taj svezak, objavljen pre­ma rukopisu, odaje, više nego drugi, Renanov sirov način raz­mišljanja. Zna se koliko je on dugo ispravljao svoje koncepte. Tu nailazimo na najmračnije predosjećaje; autor se čak pita hoće li čovječanstvo doći do svog pravog cilja: »Ako naš svijet zanemari svoje dužnosti, drugi će ostvariti vječni životni cilj: svjetlost, razum, istinu.«206 Vrijeme koje dolazi plaši ga: »Ne­posredna je budućnost tamna. Nije sigurno da će u njoj biti

293 vidi se da Renan nije prema korporativnom duhu gajio ono po­štovanje koje pokazuju mnogi naši današnji idealisti.

294 Nije predvidio da će se u vrijeme Dreyfusove afere upravo toliko pobuniti protiv vojske.

295 Renan, »Feuilles détachées«, str. XIV.29« Renan, »Histoire du peuple d’Israël«, svezak V, str. 421.

12 Revolucija i nasilje 177

svjetlosti.« Bojao se socijalizma, a pod socijalizmom je bez sumnje podrazumijevao humanitarne budalaštine što ih je imao prilike vidjeti u svijetu glupe buržoazije. Tako je pret­postavio da će katolicizam možda ići ruku pod ruku sa socija­lizmom.297

Na istoj stranici Renan nam govori o raskolima koji se u društvu mogu pojaviti, i taj je dio za nas veoma značajan: »Judeja i grčko-rimski svijet bili su kao dva svijeta što postoje jedan pored drugog slijedeći sasvim suprotne utjecaje. .. Po­jedini dijelovi povijesti čovječanstva nikad se ne odvijaju isto­vremeno. Dršćimo. U ovom se trenutku možda rađa religija budućnosti. . . ali bez nas. Oh, mudri Kimri koji je vidio pod zemljom! Tamo se sve priprema, tamo bi trebalo gledati.« Te se riječi moraju svidjeti teoretičarima klasne borbe. Ja u tome vidim komentar onog što će Renan reći malo kasnije, o »izvoru živih snaga koje uvijek ponovno izranjaju na površinu«: ob­novu će izvršiti klasa koja radi pod zemljom i koja je od mo­dernog svijeta odvojena baš kao što je i judaizam bio odvojen od antičkog svijeta.

Što god o tome mislili oficijelni sociolozi, niže klase nipošto nisu prisiljene da žive od ispraznog naklapanja viših klasa. Sretni smo što vidimo da Renan protestira protiv tako glupave teze. Sindikalizam je na najboljem putu da stvori zaista prole­tersku ideologiju, i što god o tome rekli buržoaski stručnjaci, historijsko iskustvo, o kojem govori Renan, uči nas da je to i te kako moguće i da se samo na taj način svijet može spasiti. Sindikalni pokret se stvarno odvija pod zemljom; njegovi uče­snici nisu ljudi koji u društvu dižu veliku prašinu. Kakve li razlike između njih i nekadašnjih demokratskih vođa koji su radili samo na tome da se domognu vlasti!

Oni su živjeli u nadi da će im historijske slučajnosti jednog dana pružiti mogućnost da postanu republikanski prinčevi.39* U međuvremenu, dok se kolo sreće ne okrene na njihovu stra­nu, izvlačili su moralnu i materijalnu korist koju, u društvu koje je naviklo da skupo plaća svoje zabave, slava pruža vir­tuozima. Mnoge je od njih pokretala samo njihova neizmjerna

297 Renan, loc. cit. str. 420.288 Cijela je ta demokracija sadržana u riječima koje se pripisuju

gospođi Flocon: »Mi smo princeze«. Demokracija je sretna kad vidi kako se prinčevske počasti ukazuju jednom Félixu Faureu, smiješnoj ličnosti koju je Joseph Reinach usporedio s građaninom-plemiđem (»Histoire de l’affaire Dreyfus«, svezak IV, str. 552.)

178

taština pa su mislili da, kad će im već u analima čovječan­stva ime blistati posebnim sjajem, mogu ponešto i žrtvovati za tu buduću slavu.

Nijedan od tih razloga ne potiče današnje sindikaliste: pro­leteri ne poznaju ropske instinkte demokracije; ne pada im na pamet da se do zemlje poklone pred bivšim drugom koji je po­stao visoki državni činovnik ih da padaju u nesvijest od odu­ševljenja pred toaletama ministarskih dama.299 Ljudi odani re­volucionarnoj stvari znaju da će uvijek živjeti u krajnje skro­mnim uvjetima, no nastavljaju svoj organizatorski rad ne pri­vlačeći pažnju na sebe, tako da je i najbeznačajnije škrabalo koje nešto piskara za »L’Humanité« mnogo slavnije nego borci Konfederacije rada. Za veliki dio francuske javnosti, Griffuel- hes nikad neće biti tako poznat kao Rouanet; umjesto materi­jalnog probitka kojem se ne mogu nadati, oni ne dobivaju čak niti onu zadovoljštinu koju može pružiti slava. Polažući svu vjeru u masovne pokrete, ne računaju na napoleonsku slavu i ostavljaju buržoaziji da sUjepo vjeruje u velike ljude.

I dobro je što je tako, jer se proletarijat, organizirajući se u sjeni, može zbog toga čvršće povezati; socijalistički političari ne vole ništa što ne donosi slavu (a prije svega korist). Nisu ni­malo skloni da se bave sindikalnim poslovima samo za ljubav proletarijata. Paradiraju na parlamentarnoj sceni što uglav­nom i nema nekih težih posljedica. Ljudi koji istinski sudje­luju u današnjem radničkom pokretu primjerom pokazuju ono što se oduvijek smatralo najvišom vrlinom. Oni doista ne mogu prihvatiti ništa od onoga što buržoazija smatra nadasve poželj­nim. Ako, dakle, povijest nagrađuje strpljivo samoodricanje ljudi koji se bore ne žaleći se ni na što i bez ikakvog probitka rade na izvršenju velikog historijskog djela, kako to tvrdi

Parlamentarni socijalizam pokazuje neobičnu žestinu kad se radio lijepom ponašanju, kako se u to možemo uvjeriti čitajući mnogo­brojne članke Gérault-Richarda. Navodim nasumce nekoliko primjera. Dana 1. lipnja 1903. on izjavljuje u »Petite République« da srpska kra­ljica Natalija zaslužuje »ukor zbog nedoličnog ponašanja« zato što je u Aubervilliersu slušala propovijed oca Coubéa te zahtijeva da je na red pozove mjesni policijski komesar. Dana 26. rujna zgraža se nad pro­stotom i nepoznavanjem pravila o lijepom ponašanju koje je pokazao admiral Maréchal. Socijalistički protokol je vrlo misteriozan: žene so­cijalističkih građana čas se nazivaju gospođama, a čas građankama. U budućem društvu vodit će se bitke za klupicu kao nekada u Versaillesu. Dana 30. srpnja 1903. Cassagnac se, u »Autorité«, smije ukoru što ga je dobio od Gérault-Richarda i njegovim lekcijama o bontonu.

12* 179

Renan,300 to je samo razlog više da vjerujemo u dolazak socija­lizma, jer on predstavlja najviši moralni ideal što ga je čovjek ikada zamislio. Pod zemljom se ne stvara nova religija, bez po­moći buržoaskih mislilaca; rađa se vrlina, vrlina koju inte­lektualci buržoazije nisu u stanju shvatiti, vrlina koja može spasiti civilizaciju — kao što se Renan nadao da će ova biti spašena — ali samo ako potpuno nestane klase kojoj je i Renan pripadao.

Razmotrimo sada malo podrobnije razloge zbog kojih je Renan predviđao dekadenciju buržoazije.301 I odviše je jasno vidio propadanje religioznih ideja: »Nestanak religije s ovog svijeta prouzročit će golem moralni, a možda i intelektualni pad. Mi se možemo odreći religije jer drugi vjeruju mjesto nas. One koji ne vjeruju povlači za sobom masa vjernika, ali onog dana kad ta masa izgubi sav svoj zanos, i sami će junaci bez­voljno ići u napad.« Renana plaši odsutnost uzvišenog; kao svi stari ljudi, on se potkraj života sjeća djetinjstva i dodaje: »Čovjek vrijedi koliko vrijedi religiozni osjećaj što ga je ste­kao zajedno s prvim obrazovanjem i koji oplemenjuje cijeli njegov život.« Tu ideju o uzvišenom ucijepila mu je majka kršćanka, a znamo da je gđa Renan bila žena visokog morala. Ali izvor uzvišenog će presahnuti: »Religiozni ljudi žive od sjene. Mi živimo od sjene te sjene. Od čega će živjeti ljudi po­slije nas?«302

Po svom običaju, Renan nastoji ublažiti žalosnu perspek­tivu koju naslućuje zahvaljujući svojoj oštroumnosti. On je po­put tolikih drugih francuskih pisaca koji se, u želji da ugode lakomislenoj publici, nikada ne usuđuju zaći u bit problema na koje ukazuje život;303 ne želi zaplašiti svoje ljupke obožavate­

зоо Renan, op. cit. svezak IV, str. 267.801 Renan je upozorio na jedan od simptoma dekadencije, koji je

on možda previše naglašavao, ali koji izgleda nije upao u oči njegovim čitateljima. Ljutilo ga je uzbuđenje, težnja za originalnošću i naivno nadmetanje mladih metafizičara: »Ali, draga djeco, suvišno je zadavati si toliko glavobolje da bismo na kraju samo jednu pogrešku zamijenili drugom.« (»Feuilles détachées«, str. X.) Takvo je uzbuđenje (koje je da­nas poprimilo sociološki, socijalistički ili humanitarni tok) siguran znak anemije.

»os Renan, »Feuilles détachées«, str. XVII—XVIII.зоз To i Brunetière predbacuje francuskoj književnosti: »Ako vas

zanima zašto na primjer Racine ili Molière nisu dostigli oni dubinu misli kakvu nalazimo kod Shakespearea ili Goethea. . . tražite ženu i otkrit ćete da je tome kriv utjecaj salona i žena.« (»Evolution des gen­res«, 3. izdanje, str. 128.)

180

ljice, pa dodaje da nije nužno imati religiju prepunu dogmi, religiju kao što je kršćanstvo. Dovoljan je religiozni osjećaj. Poslije njega, i previše je brbljavaca ponavljalo isti priču o nejasnom religioznom osjećaju koji bi mogao biti dovoljan na­domjestak za stvarne religije koje propadaju. F. Buisson nam kaže da »više neće biti religiozne doktrine, nego samo religio­znih emocija koje će, daleko od toga da se suprotstave bilo nauci umjetnosti, bilo moralu, samo ponovo uspostaviti osjećaj dubokog sklada sa životom svemira.«304 To je, ako ja dobro vidim, trostruka budalaština.

»Od čega će živjeti ljudi poslije nas?« To je veliki problem što ga je postavio Renan i koji buržoazija neće riješiti. Ako bi netko možda sumnjao u to, brbljarije oficijelnih moralista pokazale bi da je propast neminovna. Neće razmatranja o har­moniji svemira (čak i ako se taj svemir personificira) dati lju­dima onu hrabrost što ju je Renan uspoređivao s hrabrošću vojnika u jurišu. Uzvišeno je mrtvo za buržoaziju i ona, prema tome, mora ostati bez morala.«305 Dreyfusova afera, kojom su se njegovi pristaše dobro znali okoristiti, na veliko zgražanje pukovnika Picquarta,sm pokazala je da je za buržoaziju pojam uzvišenog samo burzovna vrijednost. U toj su se aferi jasno očitovali svi intelektualni i moralni nedostaci poludjele klase.

III

Prije nego što prijeđemo na proučavanje kvaliteta, koje moderna ekonomija zahtijeva od slobodnih proizvođača mo­ramo analizirati dijelove od kojih se sastoji moral. Filozofima je uvijek pomalo teško da jasno sagledaju etičke probleme, jer uviđaju da je nemoguće međusobno uskladiti sve ideje koje se

304 »Questions de morale« (predavanja nekolicine profesora objav­ljena u »Bibliothèque des sciences sociales«, str. 328.)

sos Skrećem pažnju na izvanredan oprez što ga pokazuje Ribot u svojoj »Psychologie des sentiments« kad govori o razvoju morala. Su­deći po analogiji s drugim osjećajima, izgleda da je on došao do za­ključka da postoji evolucija usmjerena prema potpuno intelektualnom stanju i prestanak njezinog djelovanja, ali se nije usudio reći o moralu ono što je zaključio o religiji.

306 Aludiram na članak objavljen u »Gazette de Lausanne«, 2. travnja 1906, iz kojeg je »Libre Parole« donijela poduži izvod. (Vidi: Joseph Rei- nach, op. cit., svezak VI, str. 36.) Nekoliko mjeseci nakon što sam napi­sao ove redove, Picquart je i sam doživio izuzetne počasti: pobijedila ga je neminovnost pariškog života koja je već oborila i jače od njega.

181

istovremeno razvijaju u okviru jedne klase, a ipak smatraju da im je dužnost da sve međusobno usklade. Da bi uspjeli sami pred sobom prikriti osnovnu heterogenost svakog civiliziranog morala, pribjegavaju bezbrojnim lukavstvima. Čas svrstavaju sve što ih smeta među iznimke, strane ili preživjele elemente, a čas utapaju stvarnost u moru nejasnih termina, ali najčešće koriste oba ta načina da bi sve što bolje zamutili. Ja, naprotiv, smatram da nijedna cjelina u povijesti ideja ne može biti pot­puno shvaćena ako ne nastojimo sagledati sve kontradikcije. Opredijelit ću se za takav stav, a polazna će mi točka biti po­znata suprotnost koju je Nietzsche postavio između dviju grupa moralnih vrijednosti, suprotnost o kojoj se mnogo pi­salo, ali koju nikad nitko nije proučio kako treba.

A. Zna se koliko je Nietzsche hvalio vrijednosti što su ih stvorili gospodari, »visoka klasa ratnika koji na svojim poho­dima uživaju potpunu slobodu u pogledu bilo kakve društvene prisile, vraćaju se na jednostavnost svijesti divlje zvijeri, po­staju pobjedonosna čudovišta koja podsjećaju na uzvišenog divljaka koji luta okolo u potrazi za plijenom i krvlju«, kod kojih se ta »osnova prikrivene bestijalnosti mora s vremena na vrijeme ispoljiti«. Da bismo dobro razumjeli tu tezu, ne treba se suviše čvrsto držati formulacija koje su katkada namjerno pretjerane, nego historijskih činjenica. Autor nam sam kaže da misli na »rimsku aristokraciju, kao i na arapsku, germansku ili japansku, na homerske heroje, na skandinavske vikinge«.

U prvome redu treba pomišljati na homerske heroje da bi se razumjelo ono što je Nietzsche htio objasniti svojim suvre­menicima. Moramo se sjetiti da je bio profesor grčkog na Sve­učilištu u Baselu i da je postao poznat knjigom posvećenom ve­ličanju helenskog duha (»Porijeklo tragedije«). On primjećuje da su, čak i u doba svoje najviše kulture, Grci sačuvali svijesto svom starom temperamentu gopodara: »Naša odvažnost, go­vorio je Periklo, prokrčila je put i na kopnu i na moru, podi­žući sama sebi besmrtne spomenike kako u dobru tako i u zlu.« Na heroje iz helenske legende i povijesti odnosi se ono čemu se on divi u »toj odvažnosti plemenitih rodova, ludoj, apsurdnoj, spontanoj odvažnosti;. . . njihovoj ravnodušnosti i preziru prema svakoj tjelesnoj sigurnosti, prema životu, pre­ma udobnosti«. Zar se upravo s Ahilejevim likom »Ilijade« ne može povezati »strahovito veselje i duboka radost koji (heroji)

182

osjećaju pri svakom uništavanju, u svakoj požudnoj želji za pobjedom i okrutnošću?«307

Na taj klasični grčki tip aludira Nietzsche kad piše: »Vri-1 jednosni sudovi vojne aristokracije temelje se na snažnoj tjele­snoj građi, besprijekornom zdravlju i svemu ostalom što je nužno za održavanje te nabujale snage: ratu, pustolovini, lovu, plesu, igri, tjelesnoj vježbi i uglavnom na svemu što podrazu­mijeva krepak, slobodan i radostan život.«398

Pravi antički tip, ahejski tip što ga je proslavio Homer, nije samo uspomena; više se puta pojavio na svijetu. »Za vrijeme renesanse nastalo je veličanstveno buđenje klasičnog ideala, plemenitog vrednovanja svega«, a nakon revolucije se »desilo nešto najdivnije i najneočekivanije: sam lik antičkog ideala pojavio se u neobičnom sjaju pred očima i sviješću čovječan­stva . . . (Tada) se pojavio Napoléon, najjedinstveniji i najzre­liji čovjek što ga je ikada bilo.«309

Vjerujem da bi Nietzsche, da samo nije bio toliko opterećen svojim uspomenama profesora filologije, vidio da gospodar po­stoji i u našem svijetu i da danas upravo njemu Sjedinjene Države duguju svu svoju veličinu. Zapazio bi neobičnu sličnost koja postoji između Jenikija, sposobnog za svaki posao i drev­nog grčkog mornara, čas gusara, a čas opet kolona ili trgovca. Posebno bi povukao paralelu između antičkog heroja i čovjeka koji polazi u osvajanje Divljeg zapada.310 P. de Rousiers izvan­redno je oslikao tip gospodara: »Da biste postali i ostali Ame­rikanac, morate gledati na život kao na borbu, a ne kao na užitak, tražiti u njemu pobjednički napor, energično i efikasno djelovanje, više nego ugodu, više nego užitak uljepšan umjet­ničkom kulturom i rafiniranošću svojstvenom drugim dru­štvima. Posvuda . . . smo ustanovili da je ono zbog čega Ameri­kanac uspijeva, što sačinjava taj t ip . . . moralna vrijednost, lična energija, djelotvorna, stvaralačka energija.«311 Onaj du­boki prezir što ga je Grk gajio prema barbaru Jenki osjeća prema stranom radniku koji ne nastoji postati pravi Ameri­

307 Nietzsche, »Généalogie de la morale«, str. 57—59.308 Nietzsche, op. cit., str. 43.30» Nietzsche, op. cit., str. 78—80.3]0 P. de Rousiers primjećuje da se po cijeloj Americi susreću gotovo

iste društvene sredine, isti ljudi sa smislom za velike poslove, ali da se »na Zapadu mnogo više očituju sve dobre i loše osobine tog izvan­rednog naroda. . . To je ključ cijelog društvenog sistema«. (»La vie américaine«, »Ranches, fermes et usines«, str. 8—9. Cf. str. 261.)

311 De Rousiers, »La vie américaine«, »L’éducation et la société«, str. 325.

183

kanac. »Mnogi bi od tih ljudi bili bolji da se mi o njima bri­nemo, rekao je francuskom putniku neki stari general iz gra­đanskog rata, ali mi smo vladajuća rasa«; neki je trgovac iz Pottsvillea govorio pred njim o rudarima iz Pensylvanije kao o »nerazumnoj čeljadi.«312 J. Bourdeau je upozorio na čudnu po­dudarnost između ideja A. Camagiea i Roosevelta i Nietzscheo- vih ideja, jer je prvi žalio što se novac razbacuje na uzdrža­vanje nesposobnih, a drugi je pozivao Amerikance da postanu osvajačka, grabežljiva vrsta.313

Nisam od onih koji smatraju da će ahejski tip, što ga je opjevao Homer, neukrotivi junak koji se uzda u vlastite snage i uzdiže se iznad zakona, u budućnosti nestati. Ako se često vje­rovalo u njegov nestanak, znači da se mislilo da se homerske vrijednosti ne mogu pomiriti s drugim vrijednostima proiza- šlim iz posve drukčijeg principa. I Nietzsche je počinio tu po­grešku, a ona se morala nametnuti svakome tko vjeruje da je jedinstvenost u mišljenju nužna. Posve je očito da bi sloboda bila dovedena u pitanje kad bi ljudi počeli gledati na ho­merske vrijednosti (koje su bliske kornejevskim) kao da su one svojstvene samo barbarskim narodima. Mnogi moralni pro­blemi više ne bi čovječanstvo tjerali da ide naprijed da s vre­mena na vrijeme neki buntovnik ne natjera narod da se za­misli nad samim sobom. A umjetnost bi, što također nešto znači, izgubila najljepši ukras svoje krune.

Filozofi su neskloni tome da umjetnosti priznaju pravo na kult »želje za moći«; čini se da bi oni morali davati lekcije umjetnicima, a ne primati ih od njih. Smatraju da samo osje­ćaji potvrđeni diplomom sveučilišta imaju pravo da se očituju u poeziji. Umjetnost se, baš kao i ekonomija, nikad nije htjela pokoravati zahtjevima ideologa; ona sebi dopušta da poremeti njihove planove o društvenom skladu, a ljudi i previše vole slobodu u umjetnosti, a da bi pomišljali na to da je podvrgnu pravilima dosadnih sociologa. Marksisti su već naviknuli da ideolozi uvijek uzimaju stvari naopako i, suprotno svojim ne­

31a De Rousiers, »La vie américaine«, »Ranches, fermes et usines«, str. 303—305.

sis J. Bourdeau, »Les maîtres de la pensée contemporaine«, str. 145. Autor nam s druge strane kaže da je »Jaurès zadivio Ženevljane kad im je otkrio da je Nietzscheov heroj, nadčovjek, zapravo proletarijat« (str. 139). Nisam mogao pribaviti detaljnije podatke o tom Jaurèsovom predavanju: nadajmo se da će ga, na našu radost, jednog dana i ob­javiti.

184

prijateljima, moraju na umjetnost gledati kao na realnost iz koje se ideje rađaju, a ne kao na primjenu tih ideja.

B. Vrijednostima koje su stvorili gospodari Nietzsche su­protstavlja sistem koji su stvorile svećeničke kaste, asketski ideal koji on tako žestoko napada. Povijest tih vrijednosti mnogo je nejasnija i složenija nego povijest prethodnih; nje­mački autor nastoji povezati porijeklo asketizma s fiziološkim uzrocima o kojima ovdje neću govoriti. Sasvim sigurno se vara kad Židovima u tome pripisuje glavnu ulogu. Izgleda, naime, da antički judaizam uopće nije bio asketskog karaktera. On je bez sumnje pridavao važnost hodočašćima, postovima, molit­vama izgovaranim prigodom nekakve jadne ceremonije; he­brejski pjesnici su pjevali o nadi u osvetu koja je živjela u srcima progonjenih ali sve do II st. naše ere Židovi su tu osvetu sami tražiti s oružjem u ruci.314 S druge strane, za njih je obiteljski život bio previše značajan da bi monaški ideal mogao imati među njima nekog utjecaja.

Koliko god naša modema civilizacija bila prožeta kršćan­stvom, nije zbog toga manje očito da je, čak i u srednjem vi­jeku, pretrpjela utjecaje strane crkvi, pa su se nekadašnje asketske vrijednosti malo po malo izmijenile. Vrijednosti do kojih suvremeni svijet najviše drži i koje smatra pravim vri­jednostima vrline, ne ostvaruju se u samostanima, nego u obi­telji. Poštovanje ljudske ličnosti, seksualna vjernost i po- žrtvovnost prema slabima sačinjavaju elemente moralnosti kojima se ponose svi ljudi plemenita srca; čak se vrlo često moral i svodi samo na to.

Kad kritički razmotrimo sve što se danas piše i govori o braku, vidimo da si ozbiljni reformatori postavljaju za cilj da obiteljske odnose učine boljima kako bi na taj način osigurali ostvarenje tih moralnih vrijednosti: oni zahtijevaju da se skandali iz bračnog života uopće ne iznose pred sud, da se bračna veza raskine kad više nema vjernosti, da glava obitelji ne zloupotrebljava svoj položaj zaboravljajući na njegov mo­ralni cilj i da ga pretvori u iskorištavanje, itd.

Zanimljivo je međutim primijetiti da i moderna crkva uopće ne priznaje te vrijednosti koje je stvorila kršćansko-kla- sična civilizacija: ona u braku prije svega vidi usklađivanje

3i4 Treba međutim napomenuti da se Židov u srednjem vijeku bio već toliko pomirio sa sudbinom, da je mnogo više sličio na kršćanina nego na svoje pretke.

185

financijskih i mondenih interesa; pokazuje izuzetnu popustlji­vost prema preljubu; ne želi dopustiti raskid bračne veze kad se ona pretvori u pakao i ne vodi nikakva računa o požrtvov- nosti. Svećenici se savršeno snalaze kad god nekom osiroma­šenom plemiću treba pribaviti ženu s bogatim mirazom, do te mjere da crkvu optužuju da brak smatra za sparivanje ple­mića koji žive kao svodnici i građanki čija je uloga da ih pre­hranjuju. Kad joj se za to dobro plati, crkva nalazi najnevjero- jatnije razloge za razvod i načina da neku tegobnu vezu po­ništi zbog upravo šaljivih motiva: »Može li se ozbiljan čovjek, pita ironično Proudhon, ozbiljan duh, pravi kršćanin, brinutio tome voli li ga njegova žena? . . . Još nekako kad bi se muž koji zahtijeva razvod ili žena koja se rastaje pozivali na odbi­janje izvršenja bračnih dužnosti: onda bi bilo razloga za raskid ugovora, jer se usluga zbog koje je brak sklopljen ne iz­vršava.«315

Budući da je naša civilizacija došla do toga da se za nju sav moral sastoji od vrijednosti proizašlih iz vrijednosti koje zapa- žamo u normalno konstituiranim obiteljima, to je urodilo dvje­ma teškim posljedicama: prvo, postavlja se pitanje ne bi li bilo točnije da, umjesto da gledamo na obitelj kao na primjenu mo­ralnih teorija, kažemo da se ona nalazi u osnovi tih teorija; drugo, čini se da je crkva postala nekompetentna što se tiče seksualne veze, pa je prema tome nekompetentna i u odnosu na moral. Proudhon je došao upravo do takvog zaključka: »Priroda je pravdu obdarila seksualnim dvojstvom. . . Ostva­rivanje pravde jest uzvišeni cilj podjele na muško i žensko: produženje vrste i sve ostalo postoji ovdje još samo kao po­moćno sredstvo.«316 »Brak je, po svom načelu i svojoj namjeni, izraz ljudskog prava, pa je prema tome nijekanje božanskog prava izričito suprotno teologiji i crkvi.«317

Ljubav, zahvaljujući zanosu što se iz nje rađa, može stvoriti uzvišeno bez kojeg uopće ne bi bilo djelotvornog morala. Teško da će ikada biti nadmašeno ono što je Proudhon, na kraju svoje knjige o pravdi, napisao o ulozi koja pripada ženi.

sis proudhon, op. cit., svezak IV, str. 99. Znamo da teolozi baš ne vole kad znatiželjni ljudi čitaju njihove autore da bi proučili pitanje tračne dužnosti i zakonskog načina da se ta dužnost izvrši.

3ie proudhon, loc. ict., str. 212.si? Proudhon, »Euvres«, svezak XX, str. 169. To je odlomak iz nje­

gove obrane, govora što ga je održao na Pariškom sudu, nakon izricanja osude na tri godine tamnice zbog knjige o pravdi. Posebno treba primi­jetiti da je Proudhon bio optužen da napada brak! To je samo jedan od slučajeva kada se crkva pod Napoleonom III dobro osramotila.

186

C. Na kraju nam preostaje da proučimo vrijednosti koje izlaze izvan okvira Nietzscheove klasifikacije i koje su u vezi s građanskim odnosima. U početku je s vrednovanjem tih vri­jednosti bila tijesno povezana magija. Kod Židova se sve do novijih vremena susreće mješavina propisa o higijeni, seksual­nih pravila, savjeta o poštenju, dobrohotnosti ili osjećaju nacio­nalne pripadnosti, sve obavijeno magijskim praznovjerjem. Ta mješavina koja se filozofu čini čudnom sretno je utjecala na njihovu moralnost, dok god su živjeli tradicionalnim načinom života, a još se i danas zapaža kod njih izuzetna točnost pri ispunjavanju ugovora.

Ideje koje danas kolaju među modernim moralistima naj­većim dijelom potječu iz dekadentne Grčke. Aristotel, koji je živio u prijelaznom razdoblju, uskladio je nekadašnje vrijed­nosti s vrijednostima koje će sve više prevladavati. Rat i pro­izvodnja više nisu brinuli na j odlični je građane koji su za sebe nastojali osigurati lagodan život. Najvažnije je bilo da se stvore prijateljski odnosi između dobro odgojenih ljudi iz čega je sli­jedilo osnovno pravilo: uvijek ostati u zlatnoj sredini. Novi će se moral prije svega stvoriti kroz navike koje stječe mladi Grk družeći se s kultiviranim ljudima. Možemo reći da tu već zalazimo u područje potrošačkog morala. Ne treba se čuditi što katolički teolozi još Aristotelov moral smatraju najboljim od svih, jer i oni polaze s iste točke gledišta potrošačkog morala.

U antičkoj se civilizaciji potrošački moral mogao odnositi samo na robovlasnika i izgleda da o tome nije trebalo nadu- gačko raspredati u doba kad su svi grčki običaji bili sadržani u filozofiji. Aristotel kaže da nije potrebno neko veliko ni uzvišeno znanje da bi se vladalo nad robovima: »Gospodar mora samo znati zapovijediti ono što robovi moraju znati raditi. Stoga, oni koji se ne moraju baviti tim neprijatnim poslovima, prepuštaju tu dužnost nadgledniku, a sami se bave državnim poslovima ili filozofijom.«818 Malo dalje piše: »Jasno je dakle da podstrekač takve vrline kod roba treba da bude gospodar, ali to ne znači da gospodar treba da uči robove njihovim duž­nostima.«319 To su već brige gradskog potrošača za kojega je i najmanja pažnja posvećena uvjetima proizvodnje neugodna dužnost.820 Što se roba tiče, njemu će biti potrebno tek vrlo

sie Aristotel, »Politika«, knjiga I, poglavlje IX, 23. sis Aristotel, op. cit., knjiga I, poglavlje V, 11.32» Ksenofont, koji je po svemu predstavnik grčkog pogleda na svi­

jet mnogo starijeg od svog vremena, govori o tome kako treba obučiti dobrog nadglednika na seoskom imanju (»Ekonomika«, 12—14). Marx

187

malo vrline: »Toliko koliko treba da ne bi zanemario svoje dužnosti zbog neposlušnosti ili lijenosti.« S njim se mora po­stupati s »više blagosti nego s djetetom«, iako neki ljudi misle da su robovi lišeni razuma i sposobni samo da primaju zapovi­jedi.321

Lako je primijetiti da su modemi filozofi dugo vremena vjerovali da se nema više što reći o radnicima, do onoga što jeo tome rekao Aristotel. Izdavat će im se zapovijedi, s njima će se blago postupati kao s djecom, kao s pasivnim oruđem koje ne mora misliti. Revolucionarni sindikalizam bio bi nemoguć kad bi moral radničkog svijeta morao biti moral slabih. Držav­nom bi socijalizmu to, naprotiv, savršeno odgovaralo, jer se on zasniva na podjeli društva na klasu proizvođača i na klasu mi­slilaca koja na proizvodnju primjenjuje znanstvene pronalaske. Jedina razlika koja bi postojala između tog tobožnjeg socija­lizma i kapitalizma bila bi u tome da se disciplina u tvorni­čkom pogonu ostvaruje vještije.

Oficijelni moralisti bloka sada rade na tome da stvore nove oblike moralnog upravljanja koji bi zamijenili nejasnu religiju za koju G. de Molinari vjeruje da je nužna za kapitalizam. Uistinu, posve je očito da utjecaj religije među narodom sva­kim danom postaje sve slabiji. Treba izmisliti nešto drugo ako želimo intelektualcima omogućiti da i dalje žive po strani od proizvodnje.

IV

Problem koji ćemo sada pokušati riješiti teži je od svih kojih se može prihvatiti socijalistički pisac. Zapitat ćemo se kako bi trebao izgledati prijelaz današnjih ljudi u stanje slo­bodnih proizvođača koji rade u radionici bez gospodara. Treba

primjećuje da Ksenofont govori o podjeli rada u radionici i misli da to ukazuje na buržujski instinkt (»Kapital«, svezak I). Ja vjerujem da to ukazuje na promatrača koji shvaća važnost proizvodnje, važnost koju Platon uopće ne poznaje. U »Les Mémorables« (knjiga II, 7) Sokrat sa­vjetuje nekom građaninu koji uzdržava mnogobrojne rođake da osnuje radionicu u kojoj bi radili njegovi rođaci. J. Flach pretpostavlja da je to nešto novo (predavanje od 19. travnja 1907). Meni prije izgleda da je to povratak na starije običaje, čini mi se da su povjesničari filozofije neprijateljski raspoloženi prema Ksenofontu, jer je odviše stari Grk. Platon im bolje odgovara jer je aristokratsklji i prema tome više odvo­jen od ekonomije.

з« Aristotel, op. cit. knjiga I, poglavlje V, 9 i 11.

188

jasno odrediti pitanje; ne postavljamo ga za socijalistički svi­jet budućnosti, nego samo za naše vrijeme i pripremu pre­laska iz jednog svijeta u drugi. Ako se ne ograničimo na to, zapast ćemo u utopiju.

Kautsky se mnogo bavio pitanjem što će se dogoditi nakon društvene revolucije. On predlaže rješenje koje mi se čini isto toliko slabim kao i rješenje G. de Molinarija. Ako su sindikati dovoljno jaki da današnje radnike navedu na odluku da na­puste svoje radionice i da podnesu velike žrtve za vrijeme štrajkova protiv kapitalista, bit će bez sumnje dovoljno jakii da radnike vrate na njihova radna mjesta te da ih potaknu na dobar redovni rad, kad bude priznato da je taj rad od općeg interesa.322 Izgleda, uostalom, da ni sam Kautsky nema previše povjerenja u uspješnost svog rješenja.

Očito je da se ne može napraviti nikakva usporedba iz­među discipline koju radnicima nameće generalni prekid radai one koja je potrebna da ih natjera da dobro i marljivo rade. Pogreška proizlazi iz činjenice da je Kautsky mnogo više ideo­log nego Marxov učenik. On se voli baviti apstrakcijama i vjeruje da je pokrenuo neko pitanje kad mu uspije složiti ri­ječi tako da izgledaju pametno. Stvarnost koja iza toga stoji mnogo ga manje zanima nego skolastički ukrasi. I mnogi drugi su, uostalom, počinili istu pogrešku kao i on i dali su se zava­rati raznovrsnošću značenja riječi disciplina. Ona se isto tako upotrebljava kad se govori o ispravnom ponašanju zasnova­nom na dubokim uvjerenjima kao i kad je riječ o nekoj izvanj­skoj prisili.

Povijest nekadašnjih cehova ne pruža podatke koji bi za nas bili stvarno korisni. Čini se da oni nikad nisu uspjeli po­taknuti bilo kakvo progresivno kretanje, nego im je svrha prije bila da zaštite već ustaljenu praksu. Kad malo bolje promotrimo engleski tredjunionizam, nema nikakve sumnje u to da je on još uvijek snažno prožet industrijskom rutinom koja proizlazi iz cehovskog duha.

Ni demokracija nije u stanju da osvijetli to pitanje. Rad proveden na demokratski način određivale bi službene odluke, nadgledala policija, a bio bi podvrgnut i sudskim sankcijamao globama ili tamnici. Disciplina bi se sastojala u izvanjskoj prisili vrlo sličnoj onoj koja danas postoji u kapitalističkim radionicama, ali bi vjerojatno bila još proizvoljnija zbog iz-

322 Karl Kautsky, »La Révolution sociale«, str. 153.

189

borne računice raznih odbora. Sjetimo li se nekih neobičnih pojava u kaznenom postupku, lako ćemo se uvjeriti u to da bi se kaznene mjere poduzimale na potpuno nezadovoljavajući način. Izgleda da se svi slaženo u tome da sudovi ne mogu donositi presude o sitnim prestupima, jer se oni i previše drže pravila rigoroznog sudskog sistema. Često se predlagalo da se osnuju administrativni savjeti koji bi odlučivali o sudbini djece. U Belgiji je prosjačenje u nadležnosti administracije koja se prema njemu ponaša poput neke policije za ćudoređe. Zna se da je ta policija, unatoč bezbrojnim pritužbama, još uvijek nosilac gotovo vrhovne vlasti u Francuskoj. Značajno je da čak i za velike prijestupe administrativna intervencija svakim danom sve više jača, jer upravitelji kaznionica imaju sve veću vlast da ublaže ili čak ponište kaznu. Liječnici i so­ciolozi se jako zauzimaju za taj sistem koji nastoji policiji vratiti veliku ulogu koju je igrala u starom režimu. Iskustvo pokazuje da je režim kapitalističke radionice superiorniji od policijskog režima, pa nije previše jasno kako bi bilo moguće poboljšati kapitalističku disciplinu pomoću sredstava kojima raspolaže demokracija.328

Smatram da ima nečeg točnog u Kautskyjevoj hipotezi: on je naslutio da bi ono što pokreće revoluconami pokret moralo biti isto tako i pokretačka snaga proizvođačkog morala. To je gledište potpuno u skladu s marksističkim principima, ali ideju treba primijeniti posve drukčije nego što je to učinio njemački autor. Djelovanje sindikata na rad nije izravno, kako to on pretpostavlja, nego se taj utjecaj mora ostvariti posred­nim putem.

Između najznačajnijih osobina vojnika koji su vodili ratove za slobodu, osobina koje stvara propaganda što se vodi u korist općeg štrajka i osobina koje mora imati slobodni radnik u naprednom društvu postoje vrlo zanimljive analogije i upravo polazeći od tih analogija dolazimo do zadovoljavajućeg rezul­tata. Vjerujem da su one nov (možda i presudan) dokaz u korist revolucionarnog sindikalizma.

Za vrijeme oslobodilačkih ratova svaki se vojnik smatrao ličnošću čije je sudjelovanje u bitki i te kako značajno, a ne

323 Mogli bismo se čak još upitati i da li ideal tih relativno poštenihi prosvijetljenih demokrata nije slučajno disciplina kakva vlada u kapi­talističkoj tvornici. Sve veća vlast gradonačelnika i državnih guvernera u Americi čini mi se znakom te tendencije.

190

tek kotačićem vojnog mehanizma povjerenog vodstvu vrhovnog gospodara. U literaturi tog vremena posebno je upečatljivo neprestano naglašavanje suprotnosti između slobodnih pripad­nika republikanske vojske i automata kraljevskih četa. Fran­cuske pisce nisu zanijele samo retoričke figure: sam sam se uvjerio, temeljito proučavajući jedan od ratova iz tog vre­mena, da upotrijebljeni termini savršeno odgovaraju onome što su vojnici stvarno i osjećali.

Bitke se, prema tome, ne mogu usporediti sa šahovskom partijom u kojoj je čovjek isto što i pion. One su se pretvorile u niz junačkih podviga što su ih izvršili pojedinci koji su iz svog zanosa crpli snagu za takva djela. Uzvišene riječi bo­raca koje spominje revolucionarna literatura nisu baš sasvim izmišljene. Nema sumnje da nijednu od tih rečenica nisu iz­rekli ljudi kojima je to kasnije bilo pripisivano. Konačni oblik dugujemo književnicima naviknutim da se bave klasičnom deklamacijom, ali osnova je stvarna, pa nam te izmišljotine revolucionarne retorike savršeno točno prikazuju što je rat značio za te borce, pravi izraz osjećaja što ih je on u njima izazivao i sam zvuk tih upravo homerskih borbi što su se tada vodile. Ne mislim da se ikad ijedan od aktera te drame po­bunio protiv riječi što su mu se pripisivale; svatko je iza tih fantastičnih detalja otkrivao svoje intimne snove.324

Prije Napoleona rat nije imao onaj znanstveni karakter za koji su kasniji teoretičari strategije katkada vjerovah da mu ga moraju pripisivati. Zavarani sličnošću između trijumfa revolucionarnih armija i Napoleonovih trijumfa, povjesničari su smatrali da su i prije Napoleona generali kovali velike ratne planove. Takvi planovi nisu nikada postojali i jedva da su imali kakvog utjecaja na tok ratnih operacija. Najbolji ofi­ciri tog vremena bili su svjesni činjenice da je njihov talent samo u tome da trupama pruže materijalnu mogućnost da krenu u juriš. Pobjeda je uvijek bila sigurna kad god su voj­nici mogli dati maha svom zanosu, a da ih u tome ne priječi loša opskrbna služba ili glupost narodnih predstavnika koji izi­gravaju stratege. Na bojnom polju vojskovođe su pružali pri­mjer najsmionije hrabrosti i borili se u prvim redovima. To objašnjava ugled što su ga kod mladih trupa stekli toliki pod­

324 та je povijest prepuna podviga izmišljenih po uzoru na stvarne događaje i koji su očito srodni s podvizima po kojima de »Tri mu­šketira« kasnije postati toliko popularni.

191

oficiri starog režima koji su na početku rata preuzeli vod­stvo uz jednoglasno odobravanje svih vojnika.

Ono što je kod tih prvih armija zamijenjivalo ideju o di­sciplini bilo je uvjerenje svakog pojedinog vojnika da i naj­manja malodušnost i najbeznačajnijeg čovjeka u trupi može dovesti u opasnost sveopći uspjeh i život svih njegovih dru­gova — pa je vojnik u skladu s time i postupao. To ujedno znači da se nimalo nije vodilo računa o relativnim vrijedno­stima faktora pobjede i da se sve promatralo s kvalitativne i individualističke točke gledišta. Uistinu zadivljuje tolika indi­vidualnost koja se susreće u tim armijama, tako daleka od svega što bi sličilo na pokoravanje o kojem govore naši dana­šnji autori. Nije dakle uopće netočno reći da Francuska svoje nevjerojatne pobjede duguje inteligentnim bajunetima.325

Isti duh vlada među radnicima koji se zauzimaju za gene­ralni štrajk. Te grupe stvarno zamišljaju revoluciju kao veliki ustanak koji se još može nazvati individualističkim: svatko ide naprijed sa što je moguće više žara, djeluje za svoj račun, ne brine se nimalo o velikom, stručno sastavljenom, zajedni­čkom planu. Bezbroj se puta upozoravalo na tu osobinu ge­neralnog štrajka i to itekako plaši pohlepne političare koji i predobro shvaćaju da bi ih revolucija, vođena na taj način, lišila svake mogućnosti da se dočepaju vlasti.

Jaurès, koji se svakako ubraja među najrazboritije ljude svih vremena, vrlo dobro uočava opasnost koja mu prijeti. On optužuje pobornike generalnog štrajka da komadaju životi da na taj način rade protiv revolucije.«326 To nerazumljivo izlaganje treba ovako prevesti: revolucionarni sindikalisti ve­ličaju individualnost proizvođačeva života; oni, dakle, rade protiv interesa političara koji bi htjeli tako upravljati revolu­cijom da vlast prijeđe u ruke nove manjine i tako podrivaju

825 u svojoj brošuri koja je izazvala određeno ogorčenje general Donop je govorio o smiješnim posljedicama suvremene discipline koja je kod oficira stvorila »servilne navike«. On bi volio, kao Bugeaud i Dragomirov, da svatko u bitki točno poznaje plan svojih vojskovođa. Za njega je apsurdno da se odbacuju i javno žigošu ratna djela koja, stavljajući čovjeka na kušnju, potiču u njemu najplemenitije osobine, jer tek u najtežim i najtragičnijim okolnostima ljudska misao i duša pokazuju svu moć koju im je podario bog, bog vojske i ratova, za obranu plemenitih ciljeva«. (»Commandement et obéissance«, str. 14—19i str. 39.) Taj je general bio jedan od najuglednijih vojskovođa naše konjice. Izgleda da je taj rod vojske sačuvao mnogo više ratničkih osje­ćaja nego ostali rodovi.

Jaurès, »Etudes socialistes«, str. 117—118.

192

temelje države. Potpuno se slažem s time i upravo je zbog te osobine generalnog štrajka (kojeg se boje parlamentarni, fi- nacijski i ideološki socijalisti) njegov moralni domet tako velik.

Pobornike generalnog štrajka bije glas da gaje anarhi­stičke tendencije. Istina je da se, posljednjih godina, u sin­dikatima povećao broj anarhista koji su mnogo radili na raz­vijanju tendencija koje pogoduju općem štrajku.

Ako se prisjetimo prethodnih objašnjenja, taj je pokret ob­jašnjiv sam po sebi. Generalni je štrajk, baš kao i oslobodilački ratovi, najočitija manifestacija individualističke snage u pobu- bunjenim masama. Čini mi se štoviše da bi oficijelnim socijali­stima bilo bolje da toliko ne inzistiraju na tome, jer bi inače mogli potaknuti na razmišljanja koja im ne bi išla u prilog. Doista se moramo zapitati nisu li naši oficijelni socijalisti, sa svojom strašću za disciplinu i svojim bezgraničnim povjere­njem u genijalnost vođa, pravi nasljednici kraljevskim armija, dok su anarhisti i pobornici generalnog štrajka suvremeni predstavnici revolucionarnih ratnika koji su svojevremeno, protiv svih pravila ratnog umijeća, toliko puta pobijedili sjajno uređenu vojsku koalicije. Razumijem da se socijali­stima, koje službeno priznaju, kontroliraju i izdaju im dozvolu za rad administratori »L ’Humanitéa«, malo sviđaju Fleurusovi loše odjeveni junaci, koji bi loše djelovali u salonima velikih financijera. Ali ne može svatko podrediti svoje mišljenje zah­tjevima o pristojnosti što ih postavljaju Jaurèsovi dioničari.

V

Sad ćemo pokušati upozoriti na analogije koje nam objaš­njavaju zbog čega je odgojna snaga revolucionarnog sindika- lizma u današnjem društvu, i u njegovim pripremama za bu­dućnost, toliko velika.

A. Slobodni proizvođač u visoko naprednom tvorničkom pogonu ne smije nikada mjeriti svoje napore prema nekom nametnutom modelu. On smatra osrednjim sve što mu se po­kaže i želi prevladati sve što je do sada učinjeno. Na taj je način osigurano i kvalitativno i kvantitativno neprestano po­boljšanje proizvodnje. U takvom je pogonu ostvarena ideja o beskonačnom napretku.

13 Revolucija i nasilje 193

Prvi su socijalisti naslutili to načelo kad su zahtijevali da svatko proizvodi prema svojim sposobnostima, ali nisu znali objasniti to svoje pravilo koje se u njihovim utopijama činilo prikladnijim za samostanski ili obiteljski život nego za mo­derno društvo. Katkada su pak svojim junacima pripisivali zanos sličan onom o kojem nam govore biografije nekih veli­kih umjetnika. Ova se posljednja točka gledišta nikako ne smije zanemariti iako prvi socijalisti nisu potpuno shvatili vrijednost te usporedbe.

Svaki put kad se dotaknemo nekog pitanja što se odnosi na industrijski napredak, prisiljeni smo gledati na umjetnost kao na anticipaciju najviše produkcije — iako umjetnik sa svojim hirovima djeluje kao potpuna suprotnost modernom radniku.327 Tu analogiju opravdava činjenica da umjetnik ne voli repro­ducirati prema klišeu. On se po beskonačnosti svog htijenja razlikuje od običnog obrtnika koji samo uspješno reproducira zadani model. Pronalazač je umjetnik koji se iscrpljuje u svo­joj težnji za ostvarenjem ciljeva koje praktični ljudi najčešće nazivaju apsurdnim, a ako pronađe nešto značajno, vrlo lako dolazi do toga da ga počnu smatrati ludim. Praktični ljudi su kao i obrtnici. U svim granama industrije mogli bismo navesti primjere značajnih usavršavanja koja su proistekla iz malih izmjena što su ih izveli radnici obdareni umjetničkim smi­slom za inovaciju.

To je upravo ono isto raspoloženje kakvo je vladalo u prvim armijama koje su vodile ratove za slobodu i kakvo po­stoji među pobornicima generalnog štrajka. Taj bi strastveni individualizam potpuno nedostajao radničkim klasama koje bi svoj odgoj primile od političara. One bi još bile samo sposobne da mijenjaju gospodare. Loši pastiri se toplo nadaju da će tako i biti, a burzovni mešetari im ne bi davali novaca da nisu uvjereni da se parlamentarni socijalizam lako može uskladiti s pljačkanjem financija.

327 Kad je riječ o umjetnosti i njezinoj odgojnoj vrijednosti, često se zaboravlja da način na koji žive modemi umjetnici, oponašajući razuzdanu aristokraciju, ne mora nužno biti takav i da samo proizlazi iz tradicije koja je bila sudbonosna za mnoge nadarene umjetnike. Lafargue, izgleda, vjeruje da pariški draguljar svakako mora osjećati potrebu da se elegantno oblači, da jede ostrige i da trči za ženama kako bi »postigao umjetničku kvalitetu svog djela«. (»Journal des éco­nomistes«, rujna 1884, str. 386.) On ne daje nikakvog objašnjenja za potvrdu tog paradoksa, moglo bi se uostalom primijetiti da je i Marxov zet bio opsjednut sličnim aristokratskim brigama.

194

B. Modernu industriju karakterizira sve veća briga za točnost. Budući da znanost neprestano usavršava strojeve i alate, zahtijeva se da proizvod ima što manje prikrivenih ne­dostataka i da njegova kvaliteta potpuno odgovara izgledu.

Ako Njemačka još nije dobila mjesto koje bi joj moralo pripasti u ekonomskom svijetu zbog njenog rudnog bogatstva, energije njezinih industrijalaca i znanja njezinih tehničara, uzrok leži u tome što su njeni tvomičari dugo vremena vje­rovali da je pametno preplaviti tržište bezvrijednom robom. Pa iako se njemačka proizvodnja posljednjih godina veoma poboljšala, još uvijek ne uživa naročito veliki ugled.

I ovdje opet možemo visoko razvijenu industriju uspore­diti s umjetnošću. Svojevremeno je javnost nadasve cijenila sredstva pomoću kojih su se stvarale iluzije, ali te postupke nikad nisu prihvatile visoke škole, a autori koji nešto znače u estetici ih općenito osuđuju.328

To poštenje, koje nam danas izgleda jednako nužno u in­dustriji kao i u umjetnosti, utopisti nisu ni slutili.329 Fourier je na početku nove ere vjerovao da je prevara u pogledu kva­litete robe karakteristična crta za odnose među civiliziranim ljudima. On je okretao leđa progresu i pokazao se nesposob­nim da shvati svijet koji se stvarao oko njega. Kao i svi pro­fesionalni proroci, taj je tobožnji vidovnjak brkao budućnosti prošlost. Marx će posve suprotno tome reći da je prevara u pogledu robe nepravedna u kapitalističkom sistemu proiz­vodnje, jer više ne odgovara modernom sistemu poslovanja.330

Vojnik iz oslobodilačkih ratova pridavao je gotovo praz­novjernu važnost ispunjavanju i najmanjih naredbi. Zbog toga nije osjećao nikakvog sažaljenja prema generalima ili funkcionerima koji su nakon nekog poraza završavali na giljo­tini pod optužbom da nisu obavljali svoju dužnost kako treba. On nije shvaćao te događaje onako kako o njima sudi današnji historičar. Budući da nije imao nikakvog načina da dozna jesu li osuđenici zaista bili počinili izdaju, neuspjeh se za njega mogao objasniti samo nekom vrlo teškom greškom koja se pri­

328 vidi: Ruskin, »Les sept lampes de l’architecture« — poglavlje pod naslovom: »Lampe de vérité«.

329 Ne treba zaboraviti da postoje dva načina razmišljanja o umjet­nosti. Nietzsche zamjera Kantu da je »kao i svi filozofi, razmišljao o umjetnosti i lijepom kao gledalac, umjesto da problem estetike pro­matra sa stanovišta umjetničkog iskustva, kao stvaralac«. (Op. cit., str. 175.)

зз» Marx, »Kapital«, III svezak, 1. dio, str. 375.

13* 195

pisivala vojskovođama. Vojnik je zbog uzvišenog osjećaja što ga je imao za svoju vlastitu dužnost i zbog pretjerane česti­tosti što ju je pokazivao u vršenju i najsitnijih naredbi, odo­bravao strogo kažnjavanje onih za koje mu se činilo da su prouzročili nesreću vojske i upropastili plod tolikih junaštava.

Nije teško vidjeti da se isto raspoloženje očituje i u vrijeme štrajkova. Pobijeđeni su radnici uvjereni da njihov neuspjeh proizlazi iz podlosti nekolicine drugova koji nisu učinili ono što se od njih s pravom očekivalo. Dolazi do mnogobrojnih optužbi za izdaju, jer je pobijeđenim masama samo izdaja ob­jašnjenje za poraz junačkih četa. Mnoga su nasilja u vezi s općim osjećajem poštenja koje treba unijeti u obavljanje za­datka. Ne vjerujem da su autori, koji su pisali o događajima što slijede nakon štrajkova, dovoljno razmišljali o sličnosti između štrajkova i oslobodilačkih ratova, pa, prema tome io sličnosti između nasilja i smaknuća generala optuženih za izdaju.331

C. Nikad u ratu ne bi bilo velikih podviga da svaki po­jedinac računa na nagradu prema zasluzi za svoja junačka djela. Kad četa kreće u napad, oni koji stupaju na čelu znaju da polaze u smrt i da slava čeka druge koji će osvojiti nepri­jateljske položaje, prešavši preko njihovih leševa. Međutim oni mnogo ne razmišljaju o toj nepravdi i idu naprijed.

Kad god se u vojsci osjeti potreba za nagrađivanjem, to znači da njezina hrabrost slabi. Oficiri koji su se borili na strani revolucije i carstva, ali su pod neposrednom Napoleono- vom komandom služili tek potkraj svoje karijere, silno su se čudili što se toliko buke diže oko ratnih djela koja se u doba njihove mladosti ne bi ni spominjala: »Obasuli su me pohva­lama, rekao je general Duhesme, za stvari koje u vojsci u Sambre-et-Meuse nitko ne bi ni primijetio.«332 Murat je tu lakrdiju doveo do groteske, a historičari nisu dovoljno zapazili koliko je i sam Napoléon bio odgovoran za propadanje pravog

331 P. Bureau je jedno poglavlje svoje knjige »Contrat de travail« posvetio objašnjenju razloga koji opravdavaju bojkot radnika koji odbi­jaju sudjelovanje u štrajkovima. On smatra da ti ljudi i zaslužuju svoju sudbinu, jer su moralno i profesionalno mnogo manje vrijedni. To mi se čini posve nedovoljnim objašnjenjem uzroka koji, u očima radnič­kih masa, opravdavaju nasilje. Autor polazi s odviše intelektualističkog gledišta.

332 Lafaille, »Mémoires sur les campagnes de Catalogne de 1808 à 1814«, str. 336.

196

ratničkog -duha. On nije upoznao onaj silni zanos koji je vodio ljude iz 1789. da izvrše onolike divote. Vjerovao je da mu pripada pravo da mjeri svačije sposobnosti i da svakome do­dijeli nagradu točno prema onome što je izvršio. Već se tu praktično primjenjivao Saint-Simonov princip833 i to je bio po­ticaj svakom oficiru da se istakne. Sarlatanstvo je iscrpilo moralne snage nacije dok su materijalne snage bile još znatne. Napoléon je stvorio vrlo malo dobrih visokih oficira, a rato­vao je uglavnom s onima koje mu je u nasljeđe ostavila re­volucija. Zbog te je slabosti cijeli sistem bio bezuvjetno osu­đen na propast.334

Često se upozoravalo na mali broj podataka koji su nam ostali o velikim umjetnicima gotike. Među klesarima koji su ukrašavali pročelja katedrala bilo je veoma talentiranih ljudi koji su se, izgleda, uvijek gubili u masi svojih drugova, što ne znači da njihova ostvarenja nisu remek-djela. Viollet-le-Duc je smatrao čudnim da se u arhivima Notre-Damea nisu saču­vale pojedinosti o gradnji tog divovskog spomenika i da do­kumenti iz srednjeg vijeka uglavnom vrlo šturo govore o arhi­tektima. On dodaje da se »genij može razvijati u sjeni i da je u njegovoj suštini da bude sklon tami i tišini.«335 Mogli bismo poći i dalje i upitati se jesu li njihovi suvremenici uopće i po­mišljali na to da ti genijalni umjetnici stvaraju besmrtne gra­đevine. Izgleda mi vrlo vjerojatno da su se tim katedralama divili samo umjetnici.

Ta težnja boljem, bez očekivanja ikakve neposredne i adekvatne lične nagrade, sačinjava tajnu silu koja osigurava stalni napredak u svijetu. Što bi bilo s modemom industrijom

333 Sarlatanstvo sensimonovaca je bilo isto tako neukusno kao i Mu- ratovo. Uostalom, povijest te škole je nerazumljiva ako se ne usporedi s napoleonskim uzorima.

334 General Donop naglašava nesposobnost Napoleonovih poručnika koji su se pasivno pokoravali njegovim zapovijedima ne postavljajući pitanja i pod budnim nadzorom svog vladara (op. cit., str. 28—29. i str. 32—34). U takvoj su vojsci sve zasluge teoretski bile izjednačene i nagrađivale su se prema određenim mjerilima, ali su u praksi bila bezbrojna odstupanja od njih.

“ s Viollet-le-Duc, »Dictionnaire raisonné de l’architecture française«, svezak IV, str. 42—43. To nije u kontradikciji s onim što čitamo u članku »Arhitekt«. Tu doznajemo da su graditelji često klesali svoje ime na katedrale (svezak I, str. 109—111). pa su po tome neki zaključili da ta djela nisu bila anonimna (Bréhier, »Les églises gothiques«, str. 17). Ali što je tih nekoliko natpisa značilo ostalim građanima? Nisu mogli imati značenja osim za umjetnike koji su kasnije radili u istoj zgradii koji su poznavali tradicije tih škola.

197

da se izumitelji bave samo onim što donosi gotovo sigurnu plaću? Izumiteljev je posao mnogo nezahvalniji od svih. Koliko su puta sitne izmjene koje je neki dovitljivi radnik unio u svoj način rada na kraju izazvale, nadovezujući se jedna na drugu, radikalna poboljšanja, a da ta dovitljivost nikad nije donijela neku trajnu i vrijednu korist pronalaza­čima? Pa zar čak i obični rad prema učinku nije napokon uro­dio polaganim, ali neprekidnim napretkom proizvodnje, na­pretkom koji, pošto je privremeno poboljšao položaj nekolicine radnika, a prije svega njihovih poslodavaca, na kraju nadasve koristi kupcima?

Renana je zanimalo kakvu motivaciju imaju junaci velikih ratova: »Napoleonov je vojnik dobro znao da će uvijek ostati siromašan, ali je osjećao da će epopeja koju stvara biti vječna, da će on živjeti u slavi Francuske.« Grci su se borili za slavu, Rusi i Turci ginu, jer ih očekuje neki nestvarni raj. »Ne stvara se vojnik obećanjima o privremenoj nagradi. Njemu treba besmrtnost. Ako nema raja, postoji slava koja je također neka vrsta besmrtnosti.«336

Ekonomski nas napredak beskrajno nadilazi i mnogo više koristi budućim generacijama nego onima koje ga stvaraju, ali donosi li on slavu? Postoji li ekonomska epopeja koja bi mogla oduševiti radnike? Želja za postizanjem besmrtnosti, koju je Renan smatrao tako moćnom, tu očito ne djeluje, jer umjetnici nikad nisu stvarali pod utjecajem ideje da će svojim radom steći mjesto u raju (kao što Turci ginu da bi uživali u sreći koju im je obećao Muhamed). Radnici nisu čak niti pot­puno u krivu kad gledaju na religiju kao na buržujski luksuz, jer je religija uistinu nemoćna da usavrši strojeve i radnicima omogući da brže rade.

To pitanje treba postaviti drukčije nego što ga je postavio Renan: treba vidjeti postoji li u proizvođačkom svijetu do­voljno entuzijazma i radnog morala koji će u tim kriznim da­nima imati dosta autoriteta da povedu društvo putem eko­nomskog napretka.

Moramo se čuvati toga da nas osjećaj kako nam je takav moral potreban i žarka želja da vidimo njegovo ostvarenje ne navedu da na krivom mjestu tražimo snage sposobne da po­

336 Renan, »Histoire du peuple d’Israël«, svezak IV, str. 191. Izgleda da je Renan malo olako poistovjetio slavu s besmrtnošću; očito je bio žrtva jezičnih figura.

198

krenu svijet. Sve što su o tome napisali profesori retorike očito je samo beskorisna, idilična literatura. Jednako su besko- korisni i napori tolikih učenih ljudi da u prošlosti pronađu uzore institucija pomoću kojih će današnje ljude učiniti po­slušnima. Oponašanje nikad nije dovelo ni do čega dobrogi često je znalo uroditi mnogim razočarenjima. Koliko je samo apsurdna ideja da se u propalim društvenim strukturama traži primjer za uspješnu kontrolu proizvodne ekonomije za koju je svakim danom sve jasnije da je potpuno suprotna prijašnjim ekonomskim sistemima? Nemamo se, dakle, čemu nadati?

Moral nije osuđen na propast zato što su se promijenili uzroci koji ga pokreću. Nije osuđen da postane samo zbirka propisa ako se još uvijek može povezati s oduševljenjem spo­sobnim da pobijedi sve prepreke koje mu postavljaju rutina, predrasude i potreba za brzim probitkom. Ali sigurno je da nećemo naći tu vrhovnu snagu krenemo li putovima kojima bi nas htjeli povesti suvremeni filozofi, stručnjaci u socijalnoj nauci i izumitelji radikalnih reformi. Postoji samo jedna snaga koja danas može izazvati to oduševljenje i bez čije pomoći nije moguć nikakav moral, a to je sila koja proizlazi iz propagande u korist generalnom štrajku.

Prethodna su objašnjenja pokazala da ideja o generalnom štrajku, uvijek nova zbog osjećaja što ih izaziva proletersko nasilje, stvara posve epsko raspoloženje i istovremeno usmje­rava sve duhovne snage na stvaranje uvjeta za progresivani slobodan način rada. Ustanovili smo da postoji velika srod­nost između osjećaja prema generalnom štrajku i onih koji su nužni za neprestani napredak proizvodnje. I zbog toga s pra­vom tvrdimo da u modernom svijetu postoji ona bitna pokre­tačka snaga koja može biti garancija proizvođačkom moralu.

Zaustavljam se ovdje jer mislim da sam izvršio zadaću koju sam si postavio. Dokazao sam da proletersko nasilje ima posve drukčije povijesno značenje od onog koje mu pri­pisuju površni učenjaci i političari. U općem propadanju mo­ralnih institucija ostaje nešto snažno, novo i netaknuto, a to je ono što zapravo sačinjava dušu revolucionarnog proletari­jata. I to neće nestati u općoj propasti moralnih vrijednosti ako radnici pokažu dovoljno energije da stanu na put buržuj- skoj korupciji da na njene prijedloge odgovore jasno i surovo.

Vjerujem da sam dao značajan prilog diskusijama o soci­jalizmu. Te se diskusije u buduće moraju odnositi na uvjete koji omogućuju razvoj specifično proleterskih snaga, tj. na

199

nasilje prosvijetljeno idejom o generalnom štrajku. Sve stare apstraktne dizertacije o budućem socijalističkom poretku po­staju suvišne: sada prelazimo na područje stvarne povijesti, na interpretaciju činjenica, na etičke evaluacije revolucionar­nog pokreta.

Veza između socijalizma i proleterskog nasilja, o kojoj sam govorio na početku ovih razmatranja, sada nam se pokazuje u svojoj punoj snazi. Socijalizam nasilju duguje visoke mo­ralne vrijednosti koje će donijeti spas modernom svijetu.

Preveli Krešo Blaževac i Darko Tretinjak

200