!Glas Inicijative Za REKOM 7/2012 BHSC

Inicijativa za REKOM Inicijativa za REKOM

1

7/2012

BHSC

Inicijativa za REKOM

2

IMPRESSUM !Glas je publikacija Incijative za REKOM koja izlazi jednom mesečno. Svi brojevi dostupni su na veb sajtu ZaREKOM.org. Vesti o Incijativi za REKOM se mogu pratiti i na Facebook profilu: http://www.facebook.com/ZaREKOM.PerKOMRA.ForRECOM, kao i na Twitteru: @ZaREKOMPerKOMRA Kontakt: email: [email protected]; Tel: +381 (0)11 3349 766; Fax: +381 (0)11 3232 460; Mob: +381 (0)63 393 048


1

Susret je REKOM-ova tima (Kandić, Grebo, Mustafić, Mažić, Puhovski) s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem, održan 8. svibnja u Zagrebu, doista moguća prekretnica u ostvarenju projekta na kojemu je već dugo angažiran velik broj aktivista. Jer, sastanak je, doduše, trajao nešto manje od sata, ali je njegov sadržajni dio apsolviran za ciglih pet minuta. Predsjednik RH je na sve prijedloge koji slijede iz programa REKOM-a naprosto rekao: da.

Nije bilo okolišanja, niti uvjetovanja, nego je inicijativa za REKOM dobila jasnu podršku u nastojanju da se ustroji službena (dakle: međuvladina) skupina stručnjaka koja bi – valjda konačno – ustanovila u kojoj je mjeri predloženi status REKOM-a prihvatljiv za vlasti država sljednica SFRJ. Pritom je posebice značajno to što je riječ ne samo o predsjedniku jedne od rečenih država, nego i o dugogodišnjem profesoru kaznenoga procesnog prava. Valja stoga očekivati da će odluka predsjednika Josipovića da imenuje svojega stručnjaka biti povod i ostalim predsjednicima da slično postupe, ali će imati i dodatno značenje, jer se dio do sada formuliranih prigovora odnosio na navodna sudbena ovlaštenja što ih predloženi status pripisuje REKOM-u.

Na post-jugoslavenskome području podrška je hrvatskoga predsjednika svakako izuzetno važna, no njezino je značenje nezanemarivo i unutar Hrvatske, jer je njezina nova vlada u najmanju ruku oklijevala u donošenju (pozitivne) odluke o prihvaćanju inicijative za REKOM. Pritom nije riječ tek o

simboličkome, dakle indirektnom značenju Josipovićeve geste, nego i o njegovu izričitome obećanju da će razgovarati s hrvatskom vladom kako bi ju eventualno naveo na akciju.

UVODNIK

!Kraj

početka?

Žarko PuhovskiPhoto: Pixsell

Predsjednik RH je na sve prijedloge koji slijede iz programa REKOM-a naprosto rekao: da.


2

Iskustvo, doduše, pokazuje da je potreban oprez u odnosu na sva obećanja svih političara. No, činjenica je, ipak, da do sada nije bilo ni obećanja s najviših političkih razina (izuzme li se crnogorski predsjednik Vujanović). U tom bi se pogledu – parafrazirajući Churchilla nakon El Alameina – moglo s dobrim razlogom ponovo reći: ovo nije kraj, nije ni početak kraja, ali ovo je, možda, kraj početka!

Žarko Puhovski

Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i član regionalnog tima zagovarača za osnivanje REKOM-a

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović primio je izaslanstvo Koalicije za REKOM 8.5.2012, i najavio da će se u narednom periodu založiti kod ostalih predsjednika zemalja iz regije da delegiraju svoje pravne eksperte i formiraju zajednički regionalni tim, koji će proučiti ustavno-pravne mogućnosti svake od zemalja regije za osnivanje REKOM-a.

Kancelarija predsjednika Josipovića izdala je saopštenje o ovom susretu koje prenosimo u celini.

!Predsednik Hrvatske Ivo Josipović primio zastupnike REKOM-a

AKTUELNO - NOVOSTI O REKOM-u

Predsjednik Republike će se založiti kod ostalih predsjednika zemalja iz regije za REKOM.


3

Zagovarači REKOM-a sa predsjednikom JosipovićemPhoto: Ured predsjednika Hrvatske

PRIOPĆENJE

KLASA: 008-03/12-01/01 URBROJ: 71-05-02/01-12-111 Zagreb, 8. svibnja 2012.

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, primio je izaslanstvo Koalicije za REKOM (Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava, počinjenim na području nekadašnje SFRJ u razdoblju od 1991. do 2001. godine), koje je predvodila direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić. U izaslanstvu su bili i Zdravko Grebo i Dino Mustafić iz Sarajeva, te Žarko Puhovski i Mario Mažić iz Zagreba.

Razgovaralo se o potrebi da države u regiji učine sve što je moguće da se ustanovi sudbina nestalih osoba, te otkriju i kazne počinitelji ratnih zločina. U odnosu na Inicijativu REKOM, Predsjednik Republike će se založiti kod ostalih predsjednika zemalja iz regije da pravni eksperti ispitaju ustavno-pravne mogućnosti realizacije te inicijative u svakoj pojedinoj zemlji regije.

Pročelnica Odjela za informiranje Danja Šilović Karić

Odjel za informiranje – tel 4565 135 – fax 4565 256www.predsjednik.hr


4

U okviru druge faze institucionalizacije za REKOM-a biće organizovan niz susreta sa ambasadorima stranih zemalja u zemljama regiona. U maju mesecu, intenzivne aktivnosti na tom planu imali su zagovarači u BiH i Makedoniji.

!Susreti zagovarača REKOM-a sa ambasadorima zapadnih zemalja u BiH i Makedoniji


5

Ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini, njegova ekselencija g. Patrick S. Moon, razgovarao je 11. maja sa predstavnicima Koalicije za REKOM u BiH, koju su činili javni zagovarači REKOM-a (Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava, počinjenim na području bivše Jugoslavije u periodu od 1991. do 2001. godine), Zdravko Grebo i Dino Mustafić, kao i Dženana Karup-Druško i Edina Đurković. Članovi delegacije su predstavili osnovni cilj regionalne komisije i njenu primarnu funkciju, a to je utvrđivanje činjenica o ljudskim stradanjima u proteklim ratovima na području regiona i stvaranje javnog prostora za oglašavanje svih žrtava u regionu. Razgovaralo se i o trenutnom transferu Inicijative za REKOM iz sfere civilnog društva na politički nivo.

Ambasador Patrick S. Moon je nedvosmisleno podržao osnivanje REKOM-a, ističući da je impresioniran ciljevima, inkluzivnošću i dosadašnjim postignućima Koalicije za REKOM, a naročito činjenicom da je zadatak REKOM-a rasvijetliti sudbinu svih žrtava u regionu, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. On je naglasio da je ideja osnivanja REKOM-a u skladu sa politikom pomirenja koju podržavaju Sjedinjene Američke Države.

Saopštenje za javnost Incijative za REKOM, Sarajevo, 11. maj 2012.

!Američki ambasador u BiH: Ideja osnivanja REKOM-a u skladu sa politikom pomirenja

Ambasador Patrick S. Moon je nedvosmisleno podržao osnivanje REKOM-a.


6

Javni zagovarač Inicijative REKOM, profesorka Filozofskog fakulteta u Skoplju Biljana Vankovska je, u skladu sa početnim Planom javnog zagovaranja, u krajnje nepovoljnoj političkoj situaciji u Makedoniji, tokom aprila i maja imala sastanke sa ambasadorima Švajcarske (amb. Stefan Lazzarott), Nemačke (amb. Gudrun Steinacker) i Norveške (amb. Kjedil Paulsen). Sva tri ambasadora su iz zemalja koje podržavaju izgradnju mira i civilno društvo u kontekstu suočavanja s prošlošću na Balkanu. Bosna je bila prva asocijacija na ovu temu, kao i podrška regionalnoj Inicijativi REKOM. Razgovor sa norveškim ambasadorom se pokazao kao kucanje na otvorena vrata, s obzirom da je ta zemlja snažan podržavalac Inicijative REKOM. Ambasada u Skoplju se zatvara, i njene poslove preuzeće ambasada Norveške sa sedištem u Beogradu, koja takođe snažno podržava Inicijativu REKOM. Amabasador Švajcarske je, kao i norveški, naglasio značaj poštovanja principa vlasništva inicijative, koja pripada civilnom društvu post-jugoslovenskih zemalja. Svi ambasadori smatraju da je dogovor o amnestiji ratnih zločina na kome počiva vladajuća koalicija u Makedoniji velika prepreka otvaranju pitanja suočavanja s prošlošću. Nemačka ambasadorka, pozivajući se na dva istorijska iskustva Nemačke (nakon Drugog svetskog rata i nakon ujedinjenja zemlje), dala je korisne savete u vezi sa mogućom saradnjom s nemačkim fondacijama, a uputila je i na bogato iskustvo i znanje nemačkih naučnih radnika i eksperata iz ove oblasti.

Dogovor o amnestiji ratnih zločina na kome počiva vladajuća koalicija u Makedoniji velika je prepreka otvaranju pitanja suočavanja s prošlošću.

!Crtice iz javnog zagovaranja u Makedoniji


7

Izveštaj o progresu javnog zagovaranja Inicijative REKOM obuhvata period oktobar 2011 – maj 2012, i bavi se drugom fazom procesa REKOM, Institucionalizacijom Inicijative REKOM, koja je otpočela formiranjem Regionalnog tima javnih zagovarača u oktobru 2011. godine.

Izveštaj je dostupan na sajtu ZaREKOM.org.

Kosovska vlada osnovala je međuministarsku Radnu grupu za suočavanje sa prošlošću i za pomirenje (dalje: Radna grupa) na svom redovnom zasedanju 4. juna ove godine.

!Objavljen Izveštaj o progresu javnog zagovaranja Inicijative REKOM

Radna grupa je u obavezi da u narednih deset meseci pripremi Akcioni plan za pripremu i implementaciju Nacionalne strategije za tranzicionu pravdu.

!Kosovska inicijativa za suočavanje s prošlošću


8

Radna grupa je osnovana “da bi se bavila teškim kršenjima ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava u prošlosti na Kosovu, uključujući poslednji rat i tranzicioni period, uzimajući u obzir viđenja svih zajednica sa Kosova”. Radna grupa ima zadatak da promoviše pomirenje i održivi mir, i to “služenjem pravdi, obezbeđivanjem pravnih lekova za žrtve, olakšavanjem potrage za istinom, promocijom ozdravljenja, preduzimanjem svih potrebnih mera za obnovu poverenja u državne institucije, i implementiranjem vladavine prava u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom i standardima tranzicione pravde”. Mandat Radne grupe počiva na “četiri stuba tranzicione pravde, uključujući potragu za istinom, reparacije, pravdu i institucionalne reforme”.

Radnu grupu će činiti predstavnici većeg broja ministarstava, predstavnici Instituta za istraživanje ratnih zločina i Komisije za nestala lica Kosova, kao i civilnog sektora. Eksperti posmatrači procesa biće predstavnici međunarodnih institucija koje su aktivne na Kosovu, kao i ambasade SAD, Norveške, Švedske i Holandije.

U Odluci (broj 03/77, datum 4.6.2012.) navode se sledeće nadležnosti Radne grupe: ustanovljavanje sveobuhvatnog, inkluzivnog i rodno senzitivnog pristupa suočavanju sa prošlošću, koji će biti razvijen u sklopu Nacionalne strategije za tranzicionu pravdu; kreiranje i implementacija inicijativa tranzicione pravde, strategija, kao i politika i mera koje se bave kršenjem ljudskih prava; promocija procesa pomirenja između svih zajednica na Kosovu. Ovo vladino telo moći će i da predlaže zakone i uredbe potrebne da bi se osigurala implementacija standarda tranzicione pravde.

Radna grupa je u obavezi da u narednih deset meseci pripremi i dostavi Vladi Kosova na uvid i usvajanje Akcioni plan za pripremu i implementaciju Nacionalne strategije za tranzicionu pravdu (NSTP). Radna grupa biće formirana u naredna četiri meseca, što uključuje i objavljivanje javnih poziva grupama civilnog društva za učešće u radu.

Odluku Vlade Kosova o formiranju Radne grupe za suočavanje sa prošlošću i za pomirenje podržao je i predstavnik civilne misije na Kosovu Piter Fejt.

Priredila J. Grujić


9

Zgrada Vlade Kosovaphoto: http://kosovokosova.wordpress.com


10

AKTUELNO

Centar za istraživanje religije, politike i društva pozvao je Crkve iz regiona da podrže formiranje regionalne komisije za istinu i pomirenje

Delegacija Svetog arhijerejskog Sinoda Srpske pravoslavne crkve (SPC), predvođena patrijarhom Irinejom, boravila je u zvaničnoj poseti Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj u Hrvatskoj, od 8. do 10. juna 2012. godine. To je poseta delegacije SPC najvišeg ranga od osamostaljenja hrvatske države čime je, po ocenama stručnjaka, otvorena nova faza u odnosima dve najbrojnije hrišćanske konfesije u regionu bivše Jugoslavije, i poslata snažna poruka međunacionalnog pomirenja i saradnje. Tokom posete, delegacija SPC susrela se sa predsednikom i premijerom Hrvatske, Ivom Josipovićem i Zoranom Milanovićem, a organizovan je i niz poseta srpskim spomenicima kulture i religije u Hrvatskoj. Predsednik Hrvatske Ivo Josipović izjavio je da poseta delegacije Sinoda SPC Hrvatskoj doprinosi miru i prijateljstvu među ljudima, verama i narodima.

Zvaničnici dve Crkve su se zajednički obratili javnosti, založivši se za rasvetljavanje pitanja iz prošlosti koja su „još uvek kamen spoticanja” i pozvali sve „crkvene, državne i građanske

!Poseta delegacije SPC Hrvatskoj od istorijskog značaja

Zvaničnici dve Crkve su se založili za rasvetljavanje svih spornih pitanja iz zajedničke prošlosti. Patrijarh Irinej i kardinal Josip Bozanić

Foto: Goran Mehkek / Cropix


11

institucije” u dve države da se „neumorno zalažu” za otklanjanje posledica rata devedesetih.

U zajedničkom saopštenju istaknuta je obostrana saglasnost da je “potrebno što prije rasvijetliti događaje za koje još ne postoji dovoljna osjetljivost u hrvatskoj i srpskoj javnosti”. Takođe, podržan je i rad “komisija koje rade na istraživanju komunističkih zločina i doličnom obeležavanju grobova žrtava”. „Biskupima sudionicima susreta na srcu je da se sva događanja iz prošlosti razmotre pošteno i odgovorno, kako bi se mogli postaviti zdravi temelji za život u istini među pripadnicima dva naroda. Samo tako se mogu liječiti rane i vedrije gledati u budućnost”, navedeno je u saopštenju objavljenom 8. juna 2012.

Zvaničnu posetu Sinoda SPC pozdravila je i organizacija Centar za istraživanje religije, politike i društva iz Novog Sada, koja je ocenila da taj događaj može predstavljati “pomak ka uspostavljanju boljih međuverskih odnosa između dve sestrinske crkve koje nose istorijski teret sukoba na ovim prostorima”. Centar za religije je stoga pozvao predstavnike SPC i HKC da povodom obnove dijaloga razmotre i zajedničko pružanje podrške formiranju jedinstvene Komisije za istinu i pomirenje za bivšu Jugoslaviju. “Uzimajući u obzir sukobe u bivšoj Jugoslaviji, konfliktnu prošlost između srpskog i hrvatskog naroda, tenzije koje i danas postoje, kao i druga nerešena pitanja koja spadaju u domen tranzicione pravde, apelujemo na najviše velikodostojnike klira SPC i HKC da kao jedan od prioriteta u narednom periodu uzmu i podršku procesima tranzicione pravde u regionu”, navedeno je u saopštenju za javnost Centra za religije objavljenom 8. juna 2012. “Prevladavanje prošlosti je bolan i dugotrajan proces koji počinje suočavanjem sa istorijskim činjenicama od kojih se ne može pobeći, koje se ne mogu poreći i koje se ne smeju zaboraviti kako bi se izbegla dugogodišnja spirala zločina i konflikata. [...] Zato pitanje pomirenja između dva bliska naroda koje povezuju istorijske i kulturne veze nužno mora da prati snažan i dinamičan međucrkveni dijalog ove dve sestrinske crkve”, zaključeno je u apelu ove organizacije.

Jelena Grujić


12

Predsednik Srbije Tomislav Nikolić izneo je stavove koji su izazvali negativne reakcije u regionu i u svetu. U intervjuu za RTV Crne Gore (31.5.2012), Nikolić je rekao: “U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici je bio veliki zločin koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba pronaći, izvesti pred sud i kazniti.” Osim toga, tokom predizborne kampanje, Nikolić je izjavio za Frankfurter Allgemeine Zeitung da je “Vukovar srpski grad”, ali je tu izjavu nakon pobede na izborima naknadno obrazložio, rekavši da je mislio na etničko poreklo nekada većinskog stanovništva, a ne na konkretnu teritoriju (Tanjug, 8.6.2012). Predsednik Srbije je naknadno obrazložio i izjavu o genocidu, pozivajući se na Skupštinu Republike Srbije koja je u martu 2010. godine usvojila Rezoluciju o Srebrenici, kojom se osuđuje “težak zločin” počinjen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici. “Moj odnos prema Srebrenici je potpuno jasan. To je mesto na kome su pripadnici mog naroda počinili strašan zločin, i ja to nikada neću da opravdam. Ali, neću ni da idem dalje od onoga što je o tom pitanju zaključila Narodna skupština Republike Srbije”, rekao je Nikolić (Tanjug, 8.6.2012).

Prenosimo ključne reakcije iz regiona i sveta.

Serge Brammertz, glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), ocenio je da je Nikolićeva izjava “u suprotnosti sa pravnim i činjeničnim otkrićima MKSJ i Međunarodnog suda pravde”, te da je “takva retorika korak unazad, pogoršava patnje žrtava i ugrožava krhki proces pomirenja u bivšoj Jugoslaviji”. (Tanjug, 7.6.2012.)

Jelko Kacin, izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju, rekao je da izjava Nikolića „može davati povoda za zabrinutost, ali svakom državnom zvaničniku koji stupa na novu dužnost treba dati određeno vreme da se pokaže na delima“. Kacin je rekao i da je “odnos srpskih zvaničnika prema ovom zločinu vrlo važan”, i dodao da će u Savetu Evrope, gde je usvojena i

!Reakcije na izjave novoizabranog predsednika Srbije Tomislava Nikolića

Štefan File govori na inauguraciji novog predsednika Srbije

Photo: Tanjug


13

rezolucija o genocidu u Srebrenici, “sa posebnom pažnjom pratiti rad predsednika Srbije na polju regionalnog pomirenja”. (Danas, 6.6.2012.)

Pia Ahrenkilde Hansen, portparolka predsednika Evropske komisije Žoze Manuela Baroza, izjavila je da je stav Evropske unije da se u Srebrenici dogodio genocid, i da će se ta tema naći na dnevnom redu susreta Baroza s predsednikom Nikolićem, zajedno sa temom “pomirenje u regionu”. (Vesti, 4.6.2012.)

Valentin Incko, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH je rekao da je “negiranje genocida u Srebrenici [...] neprihvatljivo i neoprostivo”, i da “suočavanje s ratnim zločinima predstavlja prvi korak u poboljšanju odnosa u regionu”. (Tanjug, 5.6.2012.)

Marc Toner, zamenik portparola Stejt departmenta, potpisao je saopštenje u kojem se kaže da se „genocid u Srebrenici ne može subjektivno tumačiti”, predsedniku Srbije se sugeriše da bude konstruktivan u odnosu na regionalna pitanja, i naglašava da “neutemeljene izjave o Srebrenici i drugim ratnim zločinima ne doprinose stabilnosti i pomirenju u regiji”. (Glas Amerike, 5.6.2012.)

Zlatko Lagumdžija, ministar spoljnih poslova BiH, rekao je da Nikolićeve izjave “ne doprinose dobrosusedskim odnosima u regionu, procesu pomirenja i izgradnji poverenja” i da ih najoštrije osuđuje. (Fena, 8.6.2012.)

Atifete Jahjaga, predsednica Kosova, obratila se javnosti putem saopštenja: “Kabinet Predsednika Republike Kosova poziva izabranog predsednika susedne zemlje, Srbije, da radi na tome što njegovi prethodnici nisu uradili, da nađe hrabrost i preduzme korake ka uspostavljanju dobrih i miroljubivih odnosa sa Kosovom.” [...] “Republika Kosovo i Republika Srbija treba da teže ka pravcu evropske integracije i da su narodi obe zemlje odlučniji u izgradnji jedne bolje budućnosti za građane”, zaključeno je u saopštenju. (Gazeta Express, 22.5.2012.)

Skender Hyseni, bivši ministar spoljnih poslova Kosova, rekao je da ne želi da prejudicira da će Kosovo imati mnogo poteškoća sa ovim ili onim predsednikom „jer odnosi između Kosova i Srbije u prvom redu zavise od samog Kosova“. «Ne verujem da će u odnosu na Kosovo biti nekih značajnih promena, jer je po mom uverenju i predsednik Tadić u Briselu bio Evropljanin ali na Balkanu i u Beogradu je bio Balkanac. Posebno u odnosu na Kosovo, bio je u tolikoj meri Balkanac koliko i njegov prethodnik [Milošević], sa malom razlikom da nije koristio oružje, dok je onaj koji je otišao koristio i oružje protiv Kosova“, rekao je Hyseni. (Gazeta Express, 21.5.2012.)

Izjave novoizabranog predsednika Srbije izazvale su ozbiljna negodovanja u regionu i u svetu.


14

Ivo Josipović, predsednik Hrvatske, rekao je da se nada promeni Nikolićevih stavova. “Mi smo poslednje dve-tri godine napravili ozbiljan napredak u odnosima i bilo bi šteta kada bi se ti odnosi prestali razvijati zbog neodmerenih i pogrešnih izjava i političkih koncepata“, rekao je Josipović komentarišući izjavu Nikolića o Vukovaru. Predsednik Hrvatske je zbog te i potonjih izjava Nikolića otkazao prisustvo inauguraciji u Beogradu, održanoj 11.6.2012.

Fond za humanitarno pravo i Incijativa mladih za ljudska prava u Srbiji ocenili su da je negiranjem genocida u Srebrenici Nikolić “naneo veliku štetu Republici Srbiji” i pozvali predsednika Srbije “da obrati pažnju na svoje reči u javnosti i da ima u vidu da će zbog svoje nacionalističke prošlosti biti stalno pod lupom nevladinih organizacija, žrtava, suseda i međudržavnih institucija, nadležnih za proces priključenja Srbije EU”. “Nikolić je položio zakletvu u Skupštini Srbije da je posvećen evropskom putu Srbije, što treba da dokaže poštovanjem sudskih činjenica i preuzimanjem odgovornosti za nedela iz devedesetih godina koja padaju na teret Srbiji i njenim građanima”, zaključeno je u saopštenju. (FHP, 2.6.2012.)

Političke partije i zvaničnici u Srbiji se nisu oglašavali povodom Nikolićevih izjava koje se tiču odnosa u regionu.

Priredila J.G.

Bivši pomoćnik vladina povjerenika za Pakrac Đorđe Gunjević posvjedočio je, 08. svibnja 2012. na suđenju Tomislavu Merčepu u Županijskom sudu u Zagrebu, da su ga u listopadu

Tomislav Merčep na suđenjuPhoto: http://www.dnevno.hr

!Gunjević posvjedočio da su ga »merčepovci« zlostavljali


15

1991. tzv. „merčepovci“ zatočili i pretukli u Pakračkoj Poljani, gdje ga je Merčep osobno ispitivao. Tomislavu Merčepu se sudi kao zapovjedniku pričuvne postrojbe MUP-a koja je zlostavljala i ubijala civile sa zagrebačkog, kutinskog i pakračkog područja.

Svjedočeći u nastavku suđenja bivšem savjetniku u MUP-u Merčepu, 73-godišnji Gunjević je ispričao da su 11. listopada 1991. dvojica uniformiranih muškaraca došla po njega u ured u Kutini, gdje je radio kao pomoćnik vladina povjerenika zadužen za zdravstvo i socijalnu skrb. Rekli su mu da ga vode u Pakračku Poljanu kod zapovjednika njihove pričuvne postrojbe MUP-a Merčepa, a pritom su mu oduzeli pištolj za koji je imao dozvolu te novac i osobne dokumente.

“Rekli su mi da mi to ionako više neće trebati. Osjećao sam se jadno i poniženo”, kazao je Gunjević. Po dolasku u Dom kulture u Pakračkoj Poljani su ga pretukli slomivši mu tri rebra, dok su mu dva napukla.

Nakon otprilike sat vremena došao je Merčep koji ga je ispitivao o njegovoj ulozi u Pakracu te nekim osobama iz tog grada, a na kraju je poručio stražarima da ga ne diraju. No, po riječima svjedoka, uslijedila su svakodnevna ponižavanja, maltretiranja i zlostavljanja nedostojna čovjeka, a njega su među ostalim u “jedan, dva navrata” mučili priključivši ga na strujni induktor.

Kazao je da je trpio užasne bolove te da mu je pomogao liječnik koji je naredio da mu se daju analgetici. “Kako je tko došao radio je što je htio”, rekao je Gunjević, prisjetivši se da su morali pjevati hrvatsku himnu i dizati ruku na ustaški pozdrav. “Ja sve to nisam zaslužio jer se nisam ogriješio o zakon”, kazao je, dodavši kako mu je poznato da je nekima “bilo nelogično” da on kao Srbin i pravoslavac bude dužnosnik u hrvatskoj vlasti.

U Pakračkoj Poljani vidio je još nekoliko zatočenih civila koji su također zlostavljani, no nije čuo da bi Merčep izdavao zapovjedi za to niti zna da je netko ubijen. Tvrdi da je Merčep imao svoj ured u Domu kulture, ali da ga često nije bilo. Gunjević je pušten iz zatočeništva na intervenciju više ljudi. Vjeruje da se za njega založio i tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang. Posljednjeg dana zatočeništva po njega je došao vladin povjerenik Vlado Delač, a Merčep mu je dao papir, odnosno svojevrsnu propusnicu za kretanje između Zagreba i Kutine koju i dan-danas čuva.

Gunjević je ustvrdio kako je nemoguće da tadašnja vlast nije znala što se događa u Pakračkoj Poljani iz koje se nije moglo pobjeći.

“Pa to nije bilo ilegalno, za to se znalo”, kazao je svjedok, dodavši kako ne vjeruje tadašnjem ministru unutarnjih poslova Ivanu Vekiću da ništa nije znao. Posvjedočio je da je prije zatočenja u Pakračkoj Poljani bio na ispitivanju i u policiji u Kutini zbog radio stanice koju je zadužio. Gunjević je kazao da će nakon savjetovanja s odvjetnikom odlučiti hoće li do kraja

Merčepu se sudi kao zapovjedniku pričuvne postrojbe MUP-a koja je zlostavljala i ubijala civile.


16

suđenja podnijeti imovinsko-pravni zahtjev, to jest zatražiti odštetu na što kao žrtva ima pravo.

Tekst Novog lista “Gunjević posvjedočio da su ga ‘merčepovci’ zlostavljali” (08. svibanj 2012.) pripremio Eugen Jakovčić, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

REKLI SU

Bez sumnje, ako nova vlast želi da bude odgovorna prema prošlosti, trebalo bi da pokaže mnogo više razumevanja i podrške procesu institucionalizacije REKOM-a. Politička odgovornost prema prošlosti nužno implicira podršku procesu koji želi da u zemljama bivše Jugoslavije formira celovitu Komisiju za istinu i pomirenje. Korenito i istinsko pomirenje nije moguće bez stvaranja institucije koja bi sistemski delovala na promeni svesti u zemljama regiona i radila na utvrđivanju svih činjenica o zločinima počinjenim na prostorima bivše Jugoslavije u periodu između 1991 - 2001. Izlišno je govoriti da REKOM predstavlja conditio sine qua non - uslov bez kojeg pomirenja jednostavno ne može da bude.

Potrebno je, dakle, da se nakon formiranja nove vlade učine konkretni pomaci koji bi

!Preporuke novoj srpskoj vlasti u suočavanju sa prošlošću

Nikola KneževićPhoto: lična arhiva


17

pokazali jasnu opredeljenost da državne institucije stanu iza Incijative REKOM, da bi započeo proces institucionalizacije ove Inicijative. Novi predsednik Srbije, Tomislav Nikolić bi trebalo da svoje opredeljenje ka evropskim integracijama, miru i stabilnosti i dobrim dobrosusedskim odnosima pokaže i tako što bi u bliskoj budućnosti primio delegaciju Incijative REKOM i sa predstavnicima delegacije razgovarao o pitanjima konkretne podrške državnih institucija REKOM-u. Bilo bi takođe veoma značajno kada bi novi predsednik svoj mandat započeo posetom memorijalnom centru u Potočarima i odao počast ubijenim Bošnjacima i ubijenim pripadnicima srpske nacionalnosti u Bratuncu. Odnos Srbije prema prošlosti uticaće u velikoj meri na proces evrointegracija, jer nije moguće u isto vreme praviti krupne korake ka punopravnom članstvu a sa druge strane nositi balast nacionalističke prošlosti i retorike.

Uzimajući u obzir ulogu crkava i verskih zajednica unutar procesa pomirenja i odnosa prema prošlosti, treba istaći činjenicu da dugotrajno i temeljno pomirenje među narodima na prostoru Balkana nije moguće bez aktivnog učešća religija koje su na ovim prostorima imale značajnu ulogu u kreiranju verskih i nacionalnih identiteta i konsenzusa. Polazeći od temeljne

teze poznatog rimokatoličkog bogoslova Hansa Kinga (Hans Küng) da „nema mira među narodima bez mira među verama“, jasno je da verske institucije moraju značajnije da budu uključene u proces pomirenja na Balkanu, samim tim i u REKOM. Sukobi u bivšoj Jugoslaviji ne bi se mogli okarakterisati kao religijski, ali ipak treba istaći da su religije imale određenu ulogu i u kreiranju nacionalnih tenzija u kontekstu podizanja verske i nacionalne svesti. Sukobi su bili pre svega političke prirode, ali uz prisustvo religijskog nusa koji je služio kao svojevrsni katalizator konflikata.

Religije bi trebalo da mnogo više posvete pažnju suočavanju sa prošlošću i pitanjima nacionalizma, nego što to trenutno čine, budući da se u javnom diskursu i dalje veoma manipuliše pojmom svetoga kako od strane političkih, tako i od strane religijskih elita. Moram da konstatujem da u javnom govoru religijskih velikodostojnika izostaju kritički osvrti prema prošlosti i zločinima. Primetna je jedna vrsta selektivnosti pamćenja, gde se empatija iskazuje prema pripadnicima svog naroda, a izbegava se pominjanje tuđih žrtava. Isuviše malo reči možemo čuti o Oluji od pripadnika intelektualne elite ili klira Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, isuviše malo od njihovih kolega iz SPC o Oluji ili Srebrenici, a gotovo ništa od Rijaseta Islamske zajednice BiH o zločinima koje su počinili pripadnici bošnjačke nacionalnosti. Glas Koncila bavi se dekonstrukcijom komunističke istoriografije i prebrojavanjem žrtava „navodnih“ ustaških zločina bez ikakve tendencije da se o Oluji govori na drugačiji način, osim onog koji se nalazi u okvirima državotvorne ideologije i praznične scenografije. U jednom komentaru, GK povodom Oluje (Dan pobjede

Stepen evrointegracija ne može da bude pokazatelj moralnog odnosa nacije prema prošlosti.


18

i domovinske zahvalnosti) navodi kako su Srbi napustili svoje domove na „nagovor svojih vođa“. Postavlja se pitanje: da to nisu uradili, da li bi i oni doživeli istu sudbinu kao i oni koji su se usudili da ostanu?

Nažalost, kritičke svesti religija prema devijantnim društvenim pojavama na prostoru Balkana gotovo da i nema. Bogoslovlje stoji uljuljkano iza kulisa transcendentalne, univerzalističke i dogmatske tematike, lažnog trijumfalizma, bez hic et nunc, apatično i naizgled nemoćno da svojim teorijskim doprinosom uzdrma temelje hegemonije povlašćenih elita i uzdigne marginalizovanog čoveka, koji lišen svakog dostojanstva ostaje da tavori na marginama društvene lestvice. Stiče se utisak da Crkve i verske zajednice ne samo da ne žele da se suoče sa prošlošću, konfliktima i koketiranjem sa nacionalizmom, već i da izostaje adekvatan odgovor na društveno–političke probleme sadašnjosti.

Bez obzira na nivo evrointegracija u kojem se ove zemlje trenutno nalaze, mnoštvo pitanja koja su opterećena balastom minulih sukoba ostaje i dalje otvoreno, o čemu govore razna nerešena pitanja, poput povratka raseljenih Srba u Hrvatsku. Stepen evrointegracija ne može da bude pokazatelj moralnog odnosa nacije prema prošlosti. Metafizička odgovornost nacije prema sukobima i zločinima o kojoj je Jaspers svojevremeno govorio mora da postoji na svim sukobljenim stranama bivše Jugoslavije, izbegavajući tako bilo kakvu vrstu selektivnosti i istoriografske dramaturgije. Ovo je moguće jedino ako stožer ovakve vrste odgovornosti prema minulim sukobima bude komisija regionalnog karaktera koja će imati dugogodišnji mandat poveren od zemalja bivše Jugoslavije da se sistemski i institucionalno bavi izbalansiranim i nepristrasnim odnosom prema ovim pitanjima. Mišljenja sam da Incijativa za REKOM poseduje ovakav kapacitet i da bi daljom institucionalizacijom i angažovanjem značajnih društvenih činilaca ova buduća komisija mogla da bude istorijski mirovni projekat koji bi doprineo daljoj stabilizaciji zemalja Zapadnog Balkana i dugotrajnom miru.

Nikola Knežević

Autor je predavač na Protestantskom teološkom fakultetu u Novom Sadu i predsednik Centra za istraživanje religije, politike i društva


19

TRANZICIONA PRAVDA U REGIONU

FHP Kosovo je pokrenuo prvi neformalni program obrazovanja učenika srednjih škola o ratnim zločinima na Kosovu pod nazivom Neformalno obrazovanje o tranzicijskoj pravdi, koji se temelji na Popisu ljudskih gubitaka [Kosovska knjiga pamćenja], koji sprovode FHP Kosovo i FHP, i činjenicama koje je utvrdio MKSJ i domaći sudovi. FHP Kosovo je s programom počeo u septembru 2011. godine, nakon dobijene saglasnosti i podrške od strane Ministarstva obrazovanja RK. Nastavna tehnika je slična tehnici koju koriste muzeji holokausta u Vašingtonu i Berlinu. Predavači su istraživači FHP Kosovo, koji imaju višegodišnje iskustvo u dokumentovanju ratnih zločina, uzimanjem izjava od svedoka i članova porodica žrtava. Program je osmišljen da mlade podstakne na razmišljanje i debatu o događajima iz neposredne prošlosti, i da ih pridobije da donose zaključke na osnovu činjenica koje su sudski utvrđene ili proverene iz više izvora.

Na početku predavanja, predavači pitaju učesnike da li znaju koliki je broj ubijenih i nestalih na Kosovu. Po pravilu učenici navode veliku brojku ubijenih i nestalih Albanaca, dok za žrtve iz drugih etničkih zajednica ne znaju. „Tokom rata je ubijeno oko 25.000 Albanaca“, naveo je jedan od učenika tokom predavanja održanog 15. decembra 2011. godine u gimnaziji “17 Shkurti” u Obiliću/Obiliq. Podatke FHP Kosovo i FHP, prema kojima je 10.495 Albanaca i oko 3.500 Srba, Roma i drugih ne-Albanaca ubijeno, poginulo u borbama ili nestalo u periodu od 1. januara 1998. do 31. decembra 2000. godine, učenici prihvataju kao objektivne i pouzdane. Za mnoge učenike, ova predavanja su bila prva prilika da čuju o stradanjima Srba, Roma i drugih ne-Albanaca.

Predavači primećuju da učenici imaju najviše saznanja o stradanju njihovih familija, dok o stradanju drugih u njihovoj lokalnoj i široj zajednici govore rečima „puno ih je stradalo“. Za njih je osnivanje REKOM šansa da se ne zaboravi nijedna žrtva i da svaka lokalna zajednica pamti sve svoje žrtve.

!Prevazilaženje

prošlosti: neformalni program obrazovanja mladih u školama na Kosovu


20

Predavači se služe dijagramima i tabelama koji sadrže podatke o žrtvama prema statusu, polu, nacionalnosti i vrsti zločina. Učenici slušaju audio snimak svedočenja žrtava, bez podataka o identitetu i lokaciji na kojoj je počinjen zločin. Nakon što saslušaju izjave svedoka i preživelih, predavači pitaju učenike da identifikuju etničku pripadnost žrtve. Učenik gimnazije “Naim Frashëri” u Štimlju/Shtime, koji je žrtvu identifikovao kao Srbina, dao je sledeće objašnjenje: „Žrtva je Srbin koga su ubili drugi Srbi, zato što je štitio Albance.“ Učenik iz gimnazije „Sami Frasheri“, iz Prištine/Prishtinë, smatra da su neka ubistva pripadnika manjina učinjena iz osvete „koja je posledica nasilja koje u post-konfliktnim društvima predstavlja normalnu pojavu, i ona je ponekad opravdana.“

Posebno je značajan nalaz predavača FHP Kosovo da su mladi iz sredina u kojima su oružani sukobi bili najintenzivniji, u većoj meri spremni da prihvate činjenice o stradanjima ne-Albanaca. Koordinator projekta Kreshnik Sylejmani ukazuje na činjenicu da srednjoškolci iz većih urbanih sredina koriste tvrđi nacionalistički rečnik od svojih drugova iz seoskih krajeva, gde su vođeni intenzivniji sukobi.

FHP Kosovo je do kraja maja 2012. godine u 28 srednjih škola održao predavanja u trajanju od dva školska časa, a planirana su predavanja još u dve škole. Od svih škola, 25 je van Prištine/Prishtinë. Programom neformalnog obrazovanja biće obuhvaćeno najmanje 1.200 učenika srednjih škola.

Teuta Hoxha

Autorka je koordinatorka Koalicije za REKOM na Kosovu

Sa predavanja FHP Kosovo u srednjoj školi Photo: arhiva FHP Kosovo

Percepcija učenika se menja kada im se predoči broj ubijenih ili nestalih osoba.


21

Vlada Srbije usvojila je Program za povratak Bošnjaka izbeglih i raseljenih iz opštine Priboj u periodu 1991-1999. godine

Tokom devedesetih, daleko od pažnje svetske javnosti i medija usmerene u to vreme na rat u BiH i Hrvatskoj, Srbija se „obračunavala“ i sa svojim građanima Bošnjacima u Srbiji, u delu Sandžaka. Oko pet hiljada ljudi je proterano, raseljeno, zlostavljano i ponižavano, 31 ih je ubijeno ili nestalo, a do danas je velika većina tih zločina, koje su počinile srpske snage na teritoriji Srbije, ostala nekažnjena i nepoznata ogromnoj većini građana ove zemlje. Nedavno je, dvadeset godina od početka tog tragičnog perioda i dvanaest godina od smene Slobodana Miloševića, Vlada Republike Srbije usvojila Program za povratak Bošnjaka izbeglih i raseljenih iz opštine Priboj u periodu 1991-1999. godine, kojim su sandžački Bošnjaci prvi put dobili institucionalno priznanje da su bili žrtve sopstvene vojske i države.

Život muslimanskog stanovništva u Sandžaku zauvek se promenio u maju 1992. godine. Veliki broj pripadnika rezervnog sastava Vojske Jugoslavije došao je na područje opštine Priboj, u sela uz granicu sa BiH [Republika Srpska] i Crnom Gorom, u kojima žive Bošnjaci. Vojnici zaustavljaju meštane na ulici, pretresaju ih, legitimišu, prete im i zlostavljaju ih. Pucaju na seljane koji čuvaju stoku. Puca se i po kućama dok su u njima deca. U oktobru 1992. godine, Osvetnici Milana Lukića odvode 17 Bošnjaka iz Sjeverina i okolnih sela. Njih 16, nakon brutalnog mučenja, ubijaju na obali Drine. U februaru 1993. godine, VJ bez ikakvog povoda napada selo Kukuroviće i ubija troje starijih meštana, a Osvetnici Milana Lukića iz voza u stanici u Štrpcima izvode 19 Bošnjaka, odakle im se gubi svaki trag. Nekoliko nedelja kasnije, vojnici odvode Hasana Mujovića iz Sjeverina, koji je došao da obiđe kuću. Više ga niko nikada nije video. Ti događaji su presudno uticali da oko 500

!Priznanje Srbije na koje se čekalo 20 godina

Bilans nedela počinjenih devedesetih i danas je vidljiv golim okom - preko 230 domaćinstava u okolini Priboja gotovo da je sravnjeno sa zemljom.


22

Bošnjaka iz pribojskog kraja napuste svoje domove i sela. Nakon njihovog odlaska, njihove kuće, imovinu i stoku opljačkala je i uništila vojska.

U istom periodu, u drugim delovima Sandžaka [Novi Pazar, Sjenica, Tutin] policija i Služba državne bezbednosti hapse stotine Bošnjaka pod navodnom sumnjom da poseduju oružje. U policijskim stanicama privedene vežu, fizički zlostavljaju i primoravaju da priznaju da rade „protiv države“. Protiv viđenijih, politički angažovanih Bošnjaka, pokreću se montirani procesi koji ni do danas nisu dobili epilog.

Bilans nedela počinjenih devedesetih u Sandžaku danas je vidljiv golim okom. Preko 230 domaćinstava u okolini Priboja gotovo da je sravnjeno sa zemljom. Njihovi ostareli vlasnici već skoro dve decenije žive u velikom siromaštvu po iznajmljenim podrumima i sobama u Priboju, Sarajevu, Goraždu, Pljevljima. Porodice nestalih sa velikim uznemirenjem prate sve vesti o novootkopanim masovnim grobnicama. Stotine žrtava torture u policijskim stanicama svakodnevno se na putu do pijace ili do lekara susreću sa (u međuvremenu unapređenim) policajcima koji su ih zlostavljali.

Ako izuzmemo procesuiranje nekolicine odgovornih za otmicu Bošnjaka iz Sjeverina, institucije Republike Srbije su godinama grubo ignorisale žrtve kršenja ljudskih prava u

Sandra OrlovićPhoto: Lična arhiva


23

Sandžaku. Ipak, nakon višegodišnjeg zajedničkog zalaganja Udruženja za zaštitu prava proteranih i raseljenih iz opštine Priboj, Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, Fonda za humanitarno pravo i nekoliko narodnih poslanika i ministara iz Sandžaka, 27.03.2012. godine, Vlada Republike Srbije usvojila je Program za povratak Bošnjaka izbeglih i raseljenih iz opštine Priboj u periodu 1991-1999. godine. Po svojoj sadržini i simboličkom značaju, taj Program predstavlja prvi zvanični dokument post-miloševićevske Srbije kojim država priznaje nepravdu prema žrtvama etnički motivisanih kršenja ljudskih prava na svojoj teritoriji, a za koje su odgovorni pripadnici snaga bezbednosti Srbije.

Program sadrži konkretne mere kao što su izgradnja uništenih kuća, infrastrukture i pomoć u obnavljanju poljoprivredne delatnosti, a predviđa i naknadu onima koji ne žele da se vrate. Vremenski okvir za sprovođenje programa je četiri godine. Posebnu težinu Programu daje Odluka Vlade, u kojoj se obrazlaže donošenje Programa i taksativno navode zločini počinjeni u pribojskim selima tokom devedesetih.

Dalje, ističe se da je cilj Programa održivi povratak proteranih i raseljenih, čime će biti ostvarena njihova osnovna ljudska prava, kao i da „usvajanjem i realizacijom ovog Programa, Vlada Republike Srbije šalje jasnu poruku svim svojim građanima, da se više nikada neće ponoviti proterivanje i iseljavanje njenih građana zbog pretnji, straha i objektivnih opasnosti po život kao što je to bilo u slučaju sa građanima bošnjačke nacionalnosti iz opštine Priboj”.

Ono što ovaj dokument čini već sada istorijskim je činjenica da je Odluku Vlade o usvajanju Programa potpisao Ivica Dačić, potpredsednik Vlade i predsednik Socijalističke partije Srbije. Uloga ovog političara u režimu Slobodana Miloševića u vremenu kada su zločini u Sandžaku bili deo svakodnevice, svima je poznata. Upravo zbog toga i zbog njegove nove uloge formalnog potpisnika ovog dokumenta, ovaj Program za žrtve predstavlja svojevrsno zadovoljenje pravde.

Sandra Orlović

Autorka je zamenica izvršne direktorke Fonda za humanitarno pravo, Beograd, Srbija


24

Krajem maja meseca navršilo se dvadeset godina otkako je u Crnoj Gori izvršen zločin protiv izbeglih Muslimana iz Bosne i Hercegovine, kolokvijalno nazvan ”deportacija izbeglica”. Najmanje njih 66 državni službenici Crne Gore su sistematski pohapsili u maju 1992. i izručili pripadnicima vojnih snaga Radovana Karadžića da im posluže za razmenu zarobljenih srpskih vojnika. Većina izručenih odmah su streljani, a nekolicina mučeni u logorima i na kraju razmenjeni. Još uvek se svim žrtvama ovog zločina ne zna grob, niti se zna gde su tačno ubijeni. Zna se da su svi bili civili, koji su u Crnoj Gori potražili spas od rata, da su uhapšeni bez pravnog osnova i organizovano isporučeni uglavnom iz stanice milicije u Herceg Novom.

Šesnaest godina kasnije, posle četvorogodišnje parnice, Crna Gora je prihvatila poravnanje i platila obeštećenje od preko 4 miliona eura za 200 članova 42 porodice stradalih i osmorice preživelih žrtava. Ovo je nezapamćen primer kolektivnih reparacija za žrtve u ovom napaćenom regionu i jedan od svetlih primera kolektivnih reparacija u svetu. Uspehu oštećenih doprinelo je intenzivno interesovanje međunarodnih organizacija za njihov slučaj i kontinuirana pažnja crnogorskih medija, istaknutih predstavnika građanskog društva i pojedinih političkih partija.

S druge strane, ni do danas, dvadeset godina kasnije, zvanično se ne zna ko je odgovoran za ovaj zločin. Crnogorski sud nije načisto ni sa tim da je ovakav slučaj uopšte ratni zločin. Tadašnji predsjednik RCG, Momir Bulatović, objasnio je da se radilo o ”državnoj grešci”, za koju niko posebno ne treba da odgovara.

Crnogorsko tužilaštvo, sudeći po optužnici, smatra da se ovde radi o ratnom zločinu protiv civila, ali samo zbog njihovog ”nezakonitog preseljenja” - kao da su preseljeni na neko lepo,

!Dvadeset godina od zločina deportacije izbjeglica

Tea Gorjanc PrelevićPhoto: Radio Slobodna Evropa


25

mada nepoželjno mesto, a ne u fočanski koncentracioni logor smrti, kako je to opisao i Haški tribunal. Problem sa crnogorskim tužilaštvom je i kontinuitet učešća u samom zločinu, o čemu svedoče i državna dokumenta i Momir Bulatović. Tako se državno tužilaštvo Crne Gore prema ostvarivanju pravde u ovoj stvari odnosi u skladu sa svojom istorijskom ulogom. Tek posle poravnanja, u januaru 2009, optuženi su devetorica državnih službenika pretežno nižeg ranga, izuzev tadašnjeg šefa državne bezbednosti i jednog od pomoćnika ministra unutrašnjih poslova. Ostalo je nejasno zašto nije istražena komandna odgovornost tadašnjeg vrha vlasti - premijera Đukanovića i predsjednika Bulatovića - koji su po službenoj dužnosti primali biltene državne bezbednosti i morali znati za sva hapšenja u Crnoj Gori u ratnom vremenu.

Niti su na optuženičkoj klupi svi za koje se opravdano može pretpostaviti da bi tamo trebalo da se nađu, niti je osnov za optuženje dovoljno ozbiljan, niti su sve žrtve popisane. Delovi slagalice ređaju se samo onoliko koliko je neophodno da bi se stvar odužila u nedogled.

Suđenje se u prvom stepenu završilo neverovatnom presudom u kojoj je sud zaključio da optuženi državni službenici nisu mogli da izvrše ratni zločin jer tadašnja Savezna Republika Jugoslavija, u čijem je sastavu bila Crna Gora, nije objavila rat Bosni i Hercegovini! Kao da je u međunarodnom pravu dovoljno da država ne objavi rat da bi neometano zločinila i omogućila da sve to zastari. Kao da je u tako jezivim i tragičnim stvarima koje se tiču samog ponora pakla dovoljno biti dovitljiv, ne objaviti rat i izbeći odgovornost. Mada, ovakvo zaključivanje suda nije i najveći problem presude koja je ukinuta jer je sud napisao nelogično i učinio je neshvatljivom. Presuda je opravdano izazvala sumnje o političkom uticaju, jer bi, da je opstala, oslobodila odgovornosti ne samo optužene, već i sve druge koji bi mogli da se dovedu u vezu s ovim zločinom. Poseban problem, kojim će se baviti bar EU, je kako je moguće da se u evropskoj državi, o trošku i obrazu poreskih obveznika, sudi nelogično i neshvatljivo.

Dvadeset godina kasnije, Crna Gora nema ni dan sećanja, ni spomenik za žrtve ovog zločina. Pravda ni formalno nije zadovoljena, niti preti da to bude. Krivični postupak, koji bi morao biti uverljivi dokaz vladavine prava, svakodnevno se pretvara u aferu, a žrtve guraju u istu, bezimenu humku. Tako se neće sprečiti da sutra ponovo zbog imena ili veroispovesti ne stradaju naša deca i naši unuci. I zato nam je neophodan REKOM.

Tea Gorjanc-Prelević

Autorka je izvršna direktorka NVO Akcija za ljudska prava, Podgorica, Crna Gora

Crna Gora je platila obeštećenje od preko 4 miliona eura za 200 članova 42 porodice stradalih i osmorice preživelih žrtava.


26

Članovi obitelji žrtava zločina koji su u odštetnim postupcima pred sudovima RH pokušali ostvariti naknadu štete zbog gubitka svojih rođaka uglavnom su gubili parnice u kojima su od Republike Hrvatske zahtijevali naknadu štete. Pored toga, obvezani su i na naknadu troškova izgubljenih parnica

Početkom 1996. godine Hrvatski sabor je izglasao Zakon o izmjenama Zakona o obveznim odnosima kojim je stavio van snage članak 180 kojim se regulirala odgovornost države za štetu uzrokovanu terorističkim aktima i javnim demonstracijama. Tom zakonskom odred-bom prekinuti su svi sudski postupci koji su bili u tijeku, a kojima se od države traži na-knada za pretrpljene ozljede i gubitke vlasništva nastalih uslijed terorističkih akata. Godine 1999. Hrvatski sabor donio je sličan propis kojim se prekidaju svi sudski postupci kojima se traži naknada sličnih šteta nastalih uslijed djelovanja vojske i policije (dodavanjem čl. 184A Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima).

Nepostojanje pravnog propisa koji bi regulirao navedena pitanja odgovornosti za narečenu štetu odnosno ova pravna praznina je nakon niza godina popunjena zakonima izglasanima tijekom 2003. godine: Zakonom o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija i Zakonom o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (NN broj 117/03). Važan pokretač za izradu zakona i popunjavanja pravne praznine bile su presude Europskog suda za ljudska prava kojim je sud utvrdio povredu Republike Hrvatske u pravu na pristup sudu po čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, brojnim tužiteljima koji su tijekom devedesetih pokrenuli sudske sporove protiv RH tražeći

!Članovima obitelji civilnih žrtava rata umjesto pravde i odštete – ovrhe

Milena Čalić-Jelić Photo: Lična arhiva


27

odštete za zapljenjene i minirane kuće van područja zahvaćenih ratom (npr. Kutić v. RH, zahtjev 48778/99).

Danas, devet godina nakon donošenja Zakona, ostaje nejasna namjera zakonodavca pri-likom njihova donošenja, osim onemogućavanja ostvarivanja prava velikog broja oštećenika sudskom praksom.

Prve posljedice navedenih zakona bile su razvidne kroz sudske odluke nakon nastavljanja prekinutih sudskih postupaka pokrenutih tijekom devedesetih. Novi Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija znatno je suzio opseg od-govornosti države ograničavajući maksimalni iznos naknade na 60% iznosa utvrđene štete (s tim da ukupna šteta ne može biti naknađena u iznosu većem od 350.000,00 kuna) i to one štete koja je posljedica smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja. Isto tako, izuzeo je iz sudske nadležnosti materijalne štete nastale na teritoriju cijele Republike Hrvatske (srušene i spaljene objekte te pokretnu imovinu), upućivanjem tužitelja na upravni postupak te odštetu u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara sukladno odredbama Zakona o obnovi.

Daljnje posljedice navedenih zakona analiziramo kroz sudske postupke pokrenute nakon donošenja navedenih zako-na, a koje su pokrenuli tužitelji/oštećenici tražeći naknadu štete radi usmrćenja bliske osobe tijekom rata 1991-95.

Zaključke temeljimo na analizi 108 pokrenutih sudskih postupaka. U većini postupaka tužbeni zahtjevi su odbijeni. Tužitelji su uspijevali uglavnom u parnicama kojima je pre-thodio kazneni postupak u kojemu je prethodno utvrđena kaznena odgovornost počinitelja zločina (pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga). No u brojnim slučajevima u kojima su tužbeni zahtjevi podizani iako prethodno nije utvrđena kaznena odgovornost počinitelja, tužitelji/oštećenici gotovo su u pravilu gubili parnice. Zakoni obiluju značajnim nejasnoćama koje su ostavljene na rješavanje sudskoj praksi. Tako je problem primjene za-kona kroz sudsku praksu: definicija terora, definicija ratne štete, računanje zastarnih rokova za podizanje tužbi, sudskom praksom utvrđeno je da Republika Hrvatska ne odgovora za štetu počinjenu tijekom Domovinskog rata na području izvan kontrole tijela RH, problemi dokazivanja da su štetu prouzrokovali pripadnici hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga, a što su sve bili razlozi odbijanja tužbi.

Zadnja i u ovom trenutku najozbiljnija posljedica primjene zakona kroz sudsku praksu su na presudama suda temeljena rješenja o ovrsi1 radi naplate troškova postupaka, po općim

1 Ovrha je postupak po kojemu sudovi provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjero-dostojnih isprava (pravomoćne presude, vjerodostojni računi).

Većina tužbenih zahtjeva za naknadu štete uzrokovane ratom je odbijena.


28

pravilima parničnog postupaka da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove.

Problem društvene nepravde određenog kruga građana čiji su najbliži kao civili stradali u ratu, čija se točna sudbina ni do danas ne zna, gdje počinitelji zločina nad njima nisu proce-suirani i kažnjeni, te zagovaranje njihovih prava, u prvom redu kroz otpis naplate dosuđenih troškova sudskih postupaka dosadašnji nositelji vlasti nisu bili voljni riješiti.

Predstavnici nevladinih udruga proces zagovaranja nastavljaju s novoizabranom prosinačkom Vladom, kojoj su već kroz okrugli stol o suđenjima za ratne zločine, dopise, sastanke ukazali na navedenu problematiku i moguća rješenja. Vrijeme djelovanja je svakog dana sve kraće, svakog dana se javi novi oštećenik, sada u ulozi ovršenika. Sudski postupak prelazi u svoju zadnju fazu – ovrhu, i time se toj grupi ljudi narušavaju i ovako narušene egzistencije.

Ukoliko Vlada RH ne uvidi da se nerješavanjem pitanja obeštećenja žrtava čini nepravda, tužitelji/oštećenici, čiji su bližnji usmrćeni u za sada neprocesuiranim ili nezadovoljavajuće procesuiranim zločinima, bit će prisiljeni zatražiti odštetu zbog smrti svojih bližnjih pred Europskim sudom za ljudska prava, a čijim presudama je u dva predmeta (Jularić protiv RH - Zahtjev br. 20106/06 i Skendžić protiv RH - Zahtjev br. 16212/08) Republici Hrvatskoj naloženo plaćanje naknade štete zbog neprovođenja odgovarajućih istraga u vezi zločina počinjenih tijekom rata.

Milena Čalić-Jelić

Autorka je pravnica u nevladinoj organizaciji Documenta - centar za suočavanje s prošlošću, Hrvatska


29

INTERVJU

Izuzetno aktivan i svestran umetnik, reditelj Dino Mustafić danas je jedan od najpoznatijih pozorišnih i filmskih stvaralaca na području bivše Jugoslavije. U njegovom opusu posebno mesto zauzimaju predstave u kojima se kritikuje društvo i poziva na promene. Osnivač je i direktor međunarodnog pozorišnog festivala MESS.

Režirali ste u Skoplju, Prištini, Beogradu, Rijeci, Zagrebu, Mariboru... Odomaćeni ste u čitavom regionu. Šta je to univerzalno prepoznato u vašem radu, što su zavolele i sasvim različite sredine?

U svom radu polazim od toga da je umjetnički čin - važan društveni događaj, da umjetnost mora biti angažirana, jer je uvijek refleks svog vremena i prostora. Predstave koje sam radio bavile su se mikrosvijetovima, postavljale su ontoloska i egzistencijalna pitanja, a nisu nudile odgovore niti arbitrarne

stavove. Pozorište je medij koji obuhvata svijet u totalitetu, vjeruje u i apeluje na gledaoca koji želi da razvija kritičku svijest i širi svoj spoznajni horizont. Možda su takvi gledaoci suviše idealizirani, ali ja sam ih sretao u svim tim gradovima koje ste spomenuli i vjerujem u takvu publiku, njoj se obraćam i vodim dijalog sa njom, i možda zbog toga i imam sreću i privilegiju da radim u toliko različitih sredina.

Kao zagovarač osnivanja REKOM učestvujete u najvećoj i najsnažnijoj regionalnoj inicijativi u ovom trenutku. Kakvi su vaši utisci, vaše dosadašnje iskustvo zagovarača?

!Vratiti povjerenje da su humanizam i empatija mogući na Balkanu

Proces pomirenja moguć je samo na istini i faktima, lišen bilo kakvih ideoloških interpretacija.

Dino MustafićPhoto: Radio Slobodna Evropa


30

Valja odmah ustvrditi da Inicijativa REKOM nema alternativu. Toj inicijativi je dat najveći legalitet u regionu velikom podrškom građana, koji vjeruju da se naša krvava prošlost ne smije ideologizirati, manipulirati, relativizirati u brojkama, falsifikovati u činjenicama. Naposljetku, ne smije se nikada zaboraviti veliki broj žrtava kojim treba dati dignitet i odati pijetet. Za mene, to je jedna plemenita i hrabra inicijativa koja treba da depolitizira historiju i onemogući matricu kojom se na Balkanu decenijama vlada preko grobova i žrtava. REKOM može dati nadu i vratiti povjerenje da su humanizam i empatija mogući na Balkanu, da nam je važno sjećati se prošlosti ne da bismo bili njeni taoci, već naprotiv, da bismo vidjeli budućnost novih pokoljenja bez konflikata i mržnje.

Poslednjih meseci u regionu je održano više parlamentarnih i predsedničkih izbora. Da li će ove promene uticati na prilike u Bosni i Hercegovini, imajući u vidu uticaj koji političari okolnih zemalja imaju na prilike unutar BiH?

Nažalost, moram konstatovati da se na političkim scenama u regionu ponovo inkarniraju politike koje su dominirale 90-ih. Prve izjave novoizabranog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića koje negiraju genocid u Srebrenici pokazuju da ulazimo u turbulentno vrijeme koje će sa velikih socijalnih i ekonomskih problema skretati u jeftino politikanstvo, reviziju istorije, lažiranje fakata u svrhu etničkog mobiliziranja i konstrukcije nekih novih, pseudonacionalnih vrijednosti. Sasvim sigurno da će politički ambijent na Balkanu drugačije izgledati sa Nikolićem, pa se stoga ne mogu načuditi mišljenjima onih koji smatraju da se ništa dramatično neće dogoditi u regionu nakon njegovog izbora. To je korak nazad, jer započeti procesi pomirenja do kojih tek treba doći traže odgovorne političare, bez hipoteke prošlosti, što nesumnjivo nije slučaj sa predsjednikom Srbije.

Govori se često o tome da je BiH u veoma ozbiljnoj krizi, a u isto vreme ima veoma malo ponuđenih rešenja za njeno prevazilaženje. Učestvovali ste na izborima sa partijom Naša stranka. Kako gledate na stanje u vašoj zemlji, i šta su rešenja koja bi po vama donela pozitivne rezultate?

U mojoj zemlji su pale sve vlade na svim nivoima vlasti u BiH, radi neuspjele koalicije između SDP i SDA. Mnogi su od početka bili uvjereni da ta koalicija nije prirodna, bili su skeptični u vezi sa njenim reformističkim kapacitetom. I ja spadam u te koji nisu povjerovali da iza takve kombinacije stoji politička platforma, programski ciljevi. Nažalost, politički pragmatizam i stranačko-lični interesi su dominantni model vladanja u BiH. Ne postoje više

Dino MustafićPhoto: Radio Slobodna Evropa


31

nikakve idejne stranke koje su u skladu sa vrijednostima za koje se zalažu, sa ciljem ka kojem žele povesti BiH. Naša stranka je mlada politička stranka, socijal-liberalne orijentacije, parlamentarna je u kantonu Sarajevo i ima svog delegata u Domu naroda Federacije BiH. Svojim programskim načelima, javnim istupima i ponašanjem pokazuje da postoji politička alternativa u BiH. Ali, nažalost, ona nije politički faktor, jer su od međunarodnih institucija i od medija blokirani mali politički subjekti koji nude dijalog kao princip dogovaranja, a ne iscrpnog pregovaranja, koji vjeruju da konstruktivni kompromis nije posrnuće i slabost nego vrijednost multietničke složene zajednice, i koji naposljetku vjeruju da postoje načini i mehanizmi da se zaštite pojedinačna i kolektivna prava, i ostvari socijalna i etnička pravda.

Kakva je budućnost BiH, ako sudite po vašim studentima sa Akademije scenskih umetnosti u Sarajevu?

U našim sredinama ima mnogo talentovanih i perspektivnih mladih umjetnika koji trebaju uređene kulturne sisteme, strateške kulturne politike koje će razvijati institucionalnu i vaninstitucionalnu produkciju. Trebamo otvorenost kulturnog prostora, njegovu internacionalizaciju kao jedinu mogućnost

komparacije i konfrontacije sa vrijednostima i standardima svjetske kulture. Kultura je integrirajuća po svom biću, karakteru i duhu, oplemenjuje nas, doprinosi evoluciji i emancipaciji naših zajednica. Zato smatram da je odgovornost na nama, da tim mladim stvaraocima omogućimo ambijent koji će biti kreativan i inspirativan, a ne sa svojim birokratskim i često stupidnim preprekama neprohodan prostor za umjetnike.

Jedan ste od pokretača incijative za otvaranje Muzeja opsade Sarajeva. Kako zamišljate taj muzej?

Taj Muzej opsade će biti vrlo važan transfer znanja na mlade generacije koje će izučavati kako se može opstati i preživjeti uz pomoć inteligencije, kreacije i hrabrosti koju su iskazali građani Sarajeva u najdužoj opsadi u historiji čovječanstva. Muzeju je donirana FAMA kolekcija koju je Suada Kapić vrijedno prikupljala sa svojim timom skoro dvije decenije. To je najpotpunija i najcjelovitija oralna historija sa više od 5000 ispitanika, mnogim artefaktima, jednom riječju impresivna kolekcija koja omogućava daljnje istraživanje sa sociološkog, antropološkog, fenomenološkog i kulturološkog aspekta opsade. To će biti i institucija koja će svjedočiti kako je proces pomirenja moguć samo kroz istinu i fakte, lišen bilo kakvih ideoloških interpretacija, kao prostor za katarzični dijalog. Sarajevo ima odgovornost prema čovječanstvu i pokoljenjima iza nas, da upozori i ne dozvoli da bilo kada i bilo gdje neko ponovi okrutnost koju je doživio.

Jelena Grujić

Inicijativa REKOM nema alternativu, njoj je dat najveći legalitet u regionu velikom podrškom građana.


32

TRANZICIONA PRAVDA U SVETU

Šest godina nakon početka suđenja, 26. aprila 2012. godine, sudsko veće Specijalnog suda za Sijera Leone proglasilo je bivšeg predsednika Liberije Charlesa Taylora krivim za ratne zločine. Taylor je tom međunarodnom presudom postao prvi šef države u svetu osuđen za najteža kršenja ljudskih prava. Taylor je između ostalog kriv i za pomaganje i podsticanje terorizma, ubistava, silovanja, seksualnog ropstva, prisilnu mobilizaciju dece ispod 15 godina, porobljavanje i pljačku, za šta je tužilaštvo zatražilo kaznu zatvora u trajanju od 80 godina. Sud je, međutim, Taylora osudio 30. maja na 50 godina zatvora. Poseban akcenat u presudi je stavljen i na njegovu ulogu u pljački i trgovini ’krvavim’ dijamantima, kojima su pobunjenici iz Sijera Leonea plaćali oružje, municiju, logističku i tehničku pomoć koju im je Taylor pružao tokom sukoba, a koje je on kasnije koristio za svoje privatne potrebe i poklone atraktivnim ženama, poput manekenke Naomi Cambell, koja je o ovome i svedočila u Hagu.

Kada je pre 11 godina, u junu 2003. godine, otpečaćena tajna optužnica protiv tada aktuelnog predsednika Liberije i izdat nalog za njegovo hapšenje, malo je bilo onih koji su zaista verovali da će se Taylor ikada suočiti sa odgovornošću za svoju umešanost u oružani sukob u Sijera Leoneu. Nakon višegodišnjih perioda nesigurnosti i sukoba koji su pratili česte i nasilne promene vlasti, Sijera Leone je doživela potpuni sistemski kolaps početkom 1990-ih. U tom periodu, u Sijera Leoneu je osnovan pobunjenički Revolucionarni ujedinjeni front (RUF) pod komandom Fodaya Sankoha, bivšeg pukovnika vojske Sijera Leonea, sa ciljem destablizacije te zemlje i pomoći Charlesu Tayloru koji se borio za prevlast u građanskom ratu u susednoj Liberiji. Od 1991. do 2002. godine, u Sijera Leoneu ubijeno je ili poginulo oko 50.000 ljudi, više od polovine ukupne populacije (oko 2,5 miliona ljudi) oterano je u izbeglištvo, a najvažnije prirodno blago ove zemlje, rudnici

!Početak kraja nekažnjivosti predsednika država

Charles TaylorPhoto: UN


33

Veliki broj žrtava bile su žene i deca, koji su izloženi mučenjima, silovanjima, seksualnom nasilju, porobljavanju, prisilnoj mobilizaciji.

dijamanata, su opljačkani. Veliki broj žrtava bile su žene i deca, koji su izloženi mučenjima, silovanjima, seksualnom nasilju i porobljavanju, kao i prisilnoj mobilizaciji, pogotovo u slučaju maloletnih dečaka. Deca su često bila prisiljavana i da čine zločine protiv članova svojih porodica, ne bi li se sprečio njihov beg iz pobunjeničkih grupa koje su ih koristile kao vojnike. Konflikt u Sijera Leoneu obeležila je i upotreba jednog od najbrutalnijih oruđa terora - nasilne amputacije ruku, ušiju, nogu, šaka, genitalija, noseva i usana. U svemu ovome, pobunjeničkim grupama u Sijera Leoneu izdašno je pomagao predsednik Liberije, Charles Taylor.

Nakon što je konflikt u ovoj zapadnoafričkoj zemlji završen 2002, Specijalni sud za Sijera Leone, osnovan sporazumom između Ujedinjenih nacija i vlade Sijera Leonea, podigao je više optužnica za zločine počinjene u krvavom građanskom ratu, uglavnom protiv vođa pobunjeničkih grupa, koji su vrlo brzo i uhapšeni i predati u nadležnost suda. Neki od njih, poput Fodaya Sankoha, umrli su tokom suđenja, zbog čega su postupci protiv njih obustavljeni. Nekoliko pobunjeničkih vođa je osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti, od kojih su neke duže od 50 godina. Nakon objavljivanja optužnice, Taylor se povukao sa mesta predsednika Liberije i pobegao u egzil u Nigeriju, koja je tri godine odbijala da ga uhapsi. Konačno, na zahtev Liberije, Taylor je uhapšen 2006. godine prilikom pokušaja prebacivanja u Kamerun. Prebačen je u Liberiju, gde je predat snagama UN-a, koje su ga predale u nadležnost suda u Sijera Leoneu. Zbog sumnje da bi bezbednost svedoka bila ugrožena, suđenje je prebačeno u Holandiju, gde je Taylora tročlano sudsko veće pre nepunih mesec dana proglasilo krivim po 11 tačaka optužnice. Visina zatvorske kazne će biti objavljena 30. maja.

Taylor će služiti kaznu u nekom od zatvora u Britaniji. Studenti prava proučavaće njegovu presudu iz ugla međunarodnog prava i utvrđenih sudskih činjenica koje otkrivaju njegovu ulogu u brutalnim ubistvima, ali i u pljačkama zarad lične dobiti.

Marijana Toma


34

GLAS ŽRTAVA

Prije rata, Gunjević je u Pakracu radio u Zavodu za zdravstveno osiguranje, a za vrijeme rata bio je na službi pomoćnika povjerenika Vlade Republike Hrvatske za zdravstvo i socijalnu skrb.

Ratna zbivanja u Pakracu su počela 01.03.1991. godine kad se dio Srba među koje i ja pripadam pobunio u policijskoj stanici i izveo prepad koji je skršen nakon dva, tri dana intervencijom Hrvatske policije. Prava pobuna u Pakracu počela je u rano jutro 19.08.1991. godine kad su pobunjeni Srbi iz svih pravaca u okolini grada i periferije grada, a Pakrac je grad sa, u to vreme negdje petnaestak tisuća stanovnika, počeli pucati iz svih vrsti oružja koje im je stajalo na raspolaganju, neselektivno pogađajući često puta i bolnicu i druge objekte. Nekoliko dana iza toga raspalo se sve, sistem vlasti i ostalog da bi konačno 06.09.1991. Vlada donela odluku o osnivanju Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za zdravstvo i socijalnu skrb za općinu Pakrac. Ne znam, vjerojatno mene kao voditelja ispostave zdravstvenog osiguranja i zbog onoga kako sam se ranije ponašo imenovali me za pomoćnika povjerenika za zdravstvo bez obzira na moju nacionalnost i sve drugo. Prije izbijanja oružanih sukoba na tom području u Medicinskom centru Pakrac bilo je zaposleno 619 radnika. Po izbijanju sukoba 95% Srba je otišlo, ostalo je nešta Hrvata i drugih. Kad sam došao u bolnicu 07.09. ujutro, negdje 120 ljudi je bilo na poslu, a negdje oko 490 bolesnika.

Možete si zamislit da je praktički nemoguće bilo organizirat život. Istina, u to vreme je bilo 270 bolesnika na odjelu psihijatrije. Nastali su veliki problemi, odmah po izbijanju sukoba igrom slučaja je lokalni vodovod bio na području koje je bilo pod okupacijom pobunjenih Srba. Nestalo je vode, nestalo je plina, povremeno je nestajalo električne energije, nije bilo moguće organizirat život. Mi popravimo kotlovnicu, oni ju gađaju minobacačima i može

Đorđe GunjevićPhoto: www.snv.hr

Đorđe Gunjević, Pakrac

!Za jedne četnik, za druge izdajnik


35

raditi sat, dva i prestaje, jednostavno nije se moglo živit. Tad smo donesli odluku. Međunarodni Crveni križ je u nekolko navrata pokušao evakuirat bolnicu, nije uspio. Po njima su pucali čak u Kukunjevcu, jedna od medicinskih sestara iz Međunarodnog Crvenog križa malo ogrebena, ranjena. Vratili su se nazad, bili smo prepušteni na milost i nemilost. Možete si mislit odgovornost nas koji smo ostali i mene koji sam bio na čelu te ekipe za sudbinu tih ljudi, a i da smo ih ostavili u Pakracu, tko bi se o njima brinuo, ko bi njih hranio, ko bi njih opskrbio sa svim onim što je trebalo. Počeli su nam ljudi intenzivno umirat na hemodijalizi, u roku od dva, tri dana umrlo nam je sedam ljudi jer je voda bila zagađena, nije više bilo uvjeta za rad, tad smo donesli odluku da se moramo evakuirat ili pobjeć, kako god hoćete. Prvo smo evakuirali njih 17 koji su još preostali živi na hemodijalizu u Zagreb, iza toga smo išli sa ovim općim odjelima, kirurgija, pedijatrija, interna, ginekologija, rodilište i drugo. To smo napravili između 24. i 25. 09. Ostalo nam je još neuropsihijatrija, dio pacijenata sa neurologije i intenzivna njega. Kako je osoblje odlazilo nismo imali automobila da sve ove sa intenzivne njege utrapimo i na kraju smo evakuaciju izvršili 29. 09. u noći sa šest autobusa i oko 30 osobnih automobila. Tu noć smo izvezli 300 bolesnika otprilike i puno osoblja i članova njihovih obitelji.

Susreto sam se sa nizom problema znate, kad sam imao priliku da razgovaram sa Srbima onda kaže ti si izdajnik. Kad su moji dečki došli u Zagreb u štab saniteta, jednostavno kad vide potpis i ime pa kažu šta vam ovaj četnik radi tu. To su veliki problemi koje sam ja osobno imo, međutim, bio sam tvrdoglav i uporan, to je išlo svojim tokom. 13.09. kad sam iš'o na pregovore sa pobunjenim Srbima po nalogu Povjerenstva i uz suglasnost povjereništva da nam puste vodu, da nam puste iz zapovjedništva doktora Šretera, za kojeg se ni danas ne zna njegova sudbina, da nam puste doktora Vladimira Solara i još i druge zdravstvene radnike koji su bili zatočeni, ti pregovori su bili prije sve drugo nego pregovori, ucjene, napravite ovo, dajte nam ovo pa ćemo onda razgovarat. Pustit ćemo vam vodu ako vi napravite to i to, da bi me na kraju kad sam izašo iz te kuće u kojoj su bili pregovori dočekali petorica postrojena sa nekakvim poluautomatskim oružjem. Ja nisam vojnik, ja se osim u lovačko oružje u drugo oružje ne razumijem i nikad se nisam razumio. Htjeli su me likvidirat, imo sam sreću da je jedan bio pošten od pregovarača, stao ispred mene, kaže, čujte on je došo kao pregovarač i on se mora vratiti. Na kraju ipak sam zavezanih očiju odvezen na Bučje, maltretiran, vrijeđan, da ne spominjem vulgarne reči i tako dalje, dajte ga ovamo da ga ubijemo. Kad smo prolazili pored mog sela u kojem sam ja rođen, u kojem je tad bila majka, zamolim jednog od njih odvezite me, dajte me odvezite

Iz dnevnika Đorđa GunjevićaPhoto: www.snv.hr

To je bio najgori trenutak u životu, odveli su me u Pakračku poljanu, u roku od tri, četiri minute su me iscipelarili, slomili.


36

da vidim mater, on meni kaže, tvoja mama se tebe odavno odrekla, ja kažem, čuj vidjet ću na kraju čija će se koga odreć, mislim teško mi je o tome govorit. To je prošlo, mi smo preselili bolnice tu gdje smo preselili. Sve je to dobro funkcioniralo da bi jedan dan došla do mene u sjedište Povjerenstva trojica policajaca da me privedu u policijsku postaju ili policijsku upravu, ne znam šta je, razumijete me o čemu govorim, u Kutinu. Najprije su išli da mi pretresu sobu, pitali su me je'l imam radio stanicu, ja kažem, imam, otkud tebi radiostanica, ja kažem imam nalog ministra Hebranga kao ravnatelju Doma zdravlja da mi se izda radio stanica za potrebe službe. Doveli su me u policijsku stanicu, čekao sam na hodniku, sjedio 7 sati i nitko me nije ni pogled'o ni pipnuo i ostalo. Nakon toga me jedan od inspektora saslušao, saslušanje je trajalo negdje dva, tri sata otprilike, nakon čega je izdao nalog da me policajci odvedu jer se nije smjelo kretat noću, da me odvezu u sjedište Povjerenstva i da me ostave na miru da radim. Nekoliko dana iza toga dolaze dva policajca iz postrojbe, takozvane, mi smo je zvali takozvana, oprostite mi na izrazu, nemojte mi zamjerit nitko, Merčepove jedinice. Jeste vi taj i taj, dolaze na radno mjesto, ima nas četiri, pet unutra u velikoj prostoriji, kaže, uhapšeni ste, idete s nama, šta imate od stvari, kažem, imam pištolj, imam dvije bombe, imam dokumente i ostalo, kaže, dajte to ovamo, to vam ionako više neće trebat. To je bio najgori trenutak u životu, odveli su me u Pakračku poljanu, da skratim priču, u roku od tri, četiri minute su me iscipelarili, slomili, za što imam dokaze, sliku iz Züricha kad sam došao, kad sam pušten, slomili su mi nekoliko rebara, nekol'ko je bilo napuklo. O boravku u logoru, ono šta je kolega rek'o, ja sam prolazio iste torture, moro sam naučit pjevat razne pjesme, a da ne govorim o kojima i tako dalje i sve je to završilo. Evo, to je priča. I samo još da na kraju kažem, nikad nama koji smo bili u Povjerenstvima, istina primali smo plaću od Vlade, nije priznat nikakav status pa čak ni spomenicu Domovinskog rata nismo dobili, ni radni staž, a nisam za ovo što su me slomili, prebili ništa ni tražio. Evo, hvala lijepo.

Javno svjedočenje na regionalnim konzultacijama s logorašima i političkim zatvorenicima o Inicijativi za REKOM, Hotel Lero, Dubrovnik, Hrvatska, 19. veljače 2010.


37

PROCES REKOM Debata o instrumentima za otkrivanje i kazivanje činjenica o prošlosti pokrenuta je u maju 2006. godine na Prvom regionalnom forumu za tranzicionu pravdu, koji su organizovali Fond za humanitarno pravo (Srbija), Istraživačko-dokumentacioni centar (BiH) i Documenta (Hrvatska). Učesnici, predstavnici nevladinih organizacija i udruženja porodica nestalih i žrtava iz post-jugoslovenskih zemalja, zauzeli su se za regionalni pristup u utvrđivanju činjenica o ratnim zločinima, s obrazloženjem da se rat odvijao na području više država i da žrtve i počinioci, u većini slučajeva, ne žive u istoj državi.

Koalicija za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u ratovima u bivšoj Jugoslaviji (REKOM) osnovana je na Četvrtom regionalnom forumu za tranzicionu pravdu, 28.10.2008. godine u Prištini. Inicijativa REKOM je tokom preko tri godine intenzivnih konsultacija u celom regionu nekadašnje SFRJ, sa preko 6000 različitih učesnika, podstakla najobimniju društvenu debatu ikada organizovanu na ovim prostorima. Na osnovu predloga, zahteva, potreba i stavova učesnika tog konsultativnog procesa za osnivanje REKOM, napisan je i 26.03.2011. godine javnosti predočen predlog Statuta REKOM, koji je, zajedno sa više od pola miliona potpisa podrške, upućen najvišim institucijama država u regionu.

U oktobru 2011. godine formiran je regionalni tim zagovarača za REKOM, koji predvode finalnu fazu procesa REKOM. Od država regiona se traži osnivanje nezavisne, međudržavne Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenih na teritoriji bivše SFRJ u periodu 1991-2001. Stav Koalicije za REKOM je da osnovni zadatak REKOM-a treba da bude utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i imenovanje stradalih, ubijenih i nestalih, a o ostalim ciljevima i zadacima konačnu odluku bi trebalo da donesu vlade, koje će zajednički osnovati REKOM.

!Glas je publikacija čiji je osnovni cilj da informiše članove i članice Koalicije za REKOM, brojne podržavaoce Inicijative i svu zainteresovanu javnost o procesu REKOM. Publikacija se bavi i progresom tranzicione pravde u regionu. Izdanja su na bosansko/hrvatsko/srpsko/crnogorskom, kao i albanskom, engleskom, makedonskom i slovenačkom jeziku.


38

7/2012

BHSC

Documents

!Glas Inicijative Za REKOM 7/2012 BHSC