Glasilo Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH • Godina III • Broj 15• Mart 2018. godine • Izlazi periodično

Ukoliko želite da podržite projekat časopisa „Damar“, svoje donacije možete uplatiti na transakcijske račune Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka:

Račun u konvertibilnim markama:PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

1011010000129531

Devizni račun:SWIFT: PBC CBA 22

PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVOOBALA KULINA BANA 18, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA

IBAN: BA39 1011010000129531

PRIMAOC: UDRUŽENJE GRAĐANA PORIJEKLOM IZ SANDŽAKANOVA 2, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA

www.ugsandzakubih.ba

3

IMPRESUM

Glavni urednik:Ekrem Lekić

Redakcija:Ismet Dedeić, prof. dr. Halid Kurtović, prof. dr. Hana Korać, prof. dr. Rifat Škrijelj, mr. Muharem Hamzić, prof. dr. Selmo Cikotić, prof. dr. Duljko Hasić, prof. dr. Izet Šabotić, Zakira Mahmutović – Škrijelj, mr. Anes Ličina, Dževdet Nikočević, dr. Šemsudin Hadrović, Ekrem Ferhatović, Murat Kahrović, dipl.ecc. Firdus Hamzagić, prof. dr. Azem Kožar, prof. dr. Enes

Hašić, prof. dr. Ismet Kurtagić, prof. dr. Ramo Kurtanović, akademik prof. dr. Šefket Krcić, akademik prof. dr. Hasnija Tuna Muratagić, mr. iur. Hakija Kurtović, dr. Rizvan Halilović, mr. sci. ecc.Ferid Šabotić, mr. Erol Ramusović, prof. Zijah Bihorac, prof. Samir Kurtanović, književnik, eseista Faruk Dizdarević, književnica Šefka Begović-Ličina, književnica Sabrija Račić-Hadžimurtezić, književnica Sanela Karišik-Begović, Jasmina Kruševljanin-Bondžuković – Novi Pazar, mr. sci. Ismet Latić – Petnjica, Jakub Durgut - Pljevlja, Muharem M. Mutabdžija – Prijepolje, Vukoman Kljajević

– Bijelo Polje, Edin Jadadić – Plav, Mirza Luboder – Rožaje.

Tehnički urednik: Nelmedin Kolubara

Izdavač: Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

Adresa: Nova 2, 71000 Sarajevo Tel/fax: 033/ 220-995

Štampa: GIK „Oko“ Sarajevo

Transakcijski račun: 1011010000129531PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

Husein ef. Kavazović, reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Her-cegovini, održao je početkom marta

(petak) hutbu u Begovoj džamiji u Sarajevu. Reis efendija je u srž pogodio probleme da-našnjice i ponudio rješenja. Stoga u Damaru, umjesto uvodnika, donosimo riječi iz ove univerzalne poruke za svakog čovjeka.

Kad god nas ovodunjalučki problemi u velikoj mjeri zaokupe, prisjetimo se da je srž vjere predanost Bogu i istrajnost na Njego-vom putu. (...) Poniznost, pokornost i preda-nost Bogu nipošto ne znače da se čovjek u tome izgubi, da nestane. Suprotno od toga, Allah je htio da naša predanost i ustrajnost na Njegovom putu budu svjesne i slobodne. Samo čovjek koji je slobodno predan Bogu, s prāvom mogućnošću izbora, može biti u istinskoj pokornosti. (...)

Živimo u vremenu kada se svjetovi mije-šaju, kao u suton dana i noći. Istinu je sve teže odvojiti od laži, a časnu namjeru od propagan-de. Iluzija ovozemaljske sreće, koja nam se skoro neupitno nudi, sve se više pojačava.

Dobro kao da ponovo uzmiče, a zlo osna-ženo propagandom postaje sve jače. Buduć-nost muslimana će zavisiti, kao i uvijek, od njihove slobode, stvaralačkih napora i spo-sobnosti da razluče istinu od neistine. Allah nas nije ostavio, niti prepustio same sebi. On nam je u Svojoj Knjizi poslao jasnu poruku: «O, vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni (u vjeri)». (Et-Tawba, 119) Vjerovjesnik je govorio: «Čuvajte se laži, jer laž vodi u grijeh, a grijeh vodi u vatru».

Vjera, za razliku od propagande, uvijek je svoje lice ogledala u iskrenosti prema Bogu i samilosti prema ljudima. Propagan-da, na drugoj strani, ne računa na Boga, već na kratkotrajnu korist i ljudsku pohlepu. Is-tinska vjera je u odnosu na nju kao istina u odnosu na laž.

Nepatvorena, autentična čistoća vjere zapisana je u Božjim knjigama i u srcima pobožnih ljudi. A laž i propaganda su poput šaranja po pijesku, kad god ih vjetar usko-vitla, nažuljā nam oči. Svete predaje o vje-rovjesnicima i njihovom uzoritom životu, od Adema do Muhameda (a.s.), primjeri su kako treba živjeti u zajednici. (...)

Već duži period svjedočimo bespoštednoj propagandi koja se vodi protiv nas bosanskih muslimana, na koje se gleda kao na potencijal-nu opasnost za Evropu. Da bi se postigli zacr-tani ciljevi, ne preže se ni od moralno upitnih sredstava, laži i obmana. Čine to, nažalost, ljudi iz našeg susjedstva, skoro neprestano ali i oni među nama kratke pameti. Ta laž ugrožava sigurnost i nas i naše zemlje, ali i svih njenih građana. Da je političke korektnosti, državnič-ke odgovornosti i ljudske moralnosti, jedina prava i suvisla borba bila bi: borba za vrijed-nost života, ljudska prava i vladavinu zakona. Ali, «neka te ne žaloste njihova pričanja, reče Allah. I nastavi: Sva moć uistinu pripada Bogu. On sve čuje i sve zna». (10:65)

Svjedoci smo da je ova naša zemlja sve praznija; mladi ljudi odlaze. Tužno je i bes-pomoćno slušati priče ljudi iz Podrinja, Hercegovine i Bosanske Krajine, naših

muftija, biskupa i vladika, koji s tugom i sjetom govore o odlasku ljudi tamo, kako oni kažu, negdje daleko.

Ako smo mi nemoćni da to spriječimo, a oni koji bi mogli to još i podstiču, ostaje nam da se jadamo dragom Bogu ne bi li on uslišao naše molitve, pa odgovorne potakao na ljudsko djelovanje. (...)

Allah nam je obećao da ničiji trud, bio mali ili veliki, od muškarca ili od žene, neće biti uzaludan. U Kur›anu je zapisano:

«Ko učini i trun dobra vidjet će ga, a ko učini i trun zla vidjet će ga». (99:7-8)

Život tako brzo prođe, svaki dan na drugi svijet ispraćamo braću i sestre, drage nam prijatelje. Najsigurniji ulog na ovom dunjaluku je dobro djelo. Allah je to nazvao zajam Bogu, koji će se višestruko vratiti. To je zrno, kako ga opisuje Kur›an, iz koga izraste sedam klasova, a u svakom klasu po stotinu zrna. Svaki od nas sposoban je, uz Božiju pomoć, da zasije vlastito polje ne-preglednog dobra. (...)

Musliman je muslimanu brat (učio nas je Vjerovjesnik, a.s.). On mu ne čini ne-pravdu niti ga napušta. Ko se nađe pri ruci svome bratu kad mu bude potrebno, Allah će se naći njemu u pomoći.

Ko od brata otkloni nevolju na ovom svijetu, Allah će njemu otkloniti na Sud-njem danu. Ko pokrije mahanu svoga brata, Allah će pokriti njegove mahane na Dan suda. (Ebu Davud)

Molim Allaha (dž.š.) da učvrsti vjeru u našim srcima! Neka vjerovjesnici i dobri ljudi (evlije) budu uzor u našim životima! Molimo Ga da nas sačuva zlobe zlobnika i dušmana, ma ko oni bili! Molimo Ga da olakša terete siromaštva i bolesti svim lju-dima! Molimo Ga da prestanu patnje naro-da u Siriji i Jemenu! Molimo Ga da presta-nu ratovi i stradanje nevinih ljudi.

Molimo Te Tvojim riječima: Gospodaru naš, Ti si mir i od Tebe je mir, slavljeno neka je Tvoje Uzvišeno ime, o Plemeniti!

Molimo Te riječima Tvog vjerovjesnika Muhammeda: Allahu naš, podaj nam mu-drosti da stvari vidimo onakvim kakve one jesu, a ne onakvim kakvim bismo mi željeli da budu! Bože naš, osnaži nas da istrajemo na Tvom putu i putu Tvog vjerovjesnika Muhammeda, a.s., i spoji nas s njim na Sud-njem danu!Amin ja rabbel alemin! u

Svjedočimo bespoštednoj propagandi protiv bosanskih muslimana

Umjesto uvodnika

4

INTERVIEW

Možemo li reći da Vaša knjiga „Islamski identitet Evrope“ svojim temeljitim faktima i

historijskim dokazima, demistificira današnji „lažni identitet Evrope“ koji je prihvaćen kao „istina“ to jest, kao historija koja nema alternativu?

Muhić: Tako je! Vašim pitanjem Vi ste definisali i predmet i cilj ove moje knjige. Teza o Evropi kao ‹ekskluzivno kršćanskom/hrišćanskom kulturnom kontinentu› stoljećima se uvriježila kao neupitna istina, kao aksiom histo-rijskih i društvenih nauka. Činjenica da kršćanstvo/hrišćanstvo nije evropska religija, jer nije nastalo na tlu Evrope, sama po sebi je dovoljan dokaz da identitet Evrope nije i ne može biti ek-skluzivno kršćanski. Kao što je pozna-to, i judejstvo i kršćanstvo i islam na-stali su u istom regionu na Bliskom Istoku, dakle u Aziji, a ne u Evropi. Kada je i pored toga kardinal Ratzinger (kasnije Papa Benedict XVI), počet-kom ovog milenija eksplicite proglasio Evropu za “monokulturni kršćanski kontinent“, bila je to rukavica bačena

ne samo naučnoj istini, nego izazov elementarnim činjenicama i zdravom razumu. Svojom knjigom, prihvatio sam taj izazov i na preko 400 stranica, demistificirao ovu vjekovima vladaju-ću ideološki nametnutu neistinu, suo-čivši Evropu sa njenim istinskim, in-trinsično multukulturnim identitetom.

Naslov “Islamski identitet Evrope“ po-lemički je zaoštren kao neka vrsta “šok terapije“, sa ciljem da od samog starta osvijesti islamofobičnu Evropu i posta-vi znak potpune ravnopravnosti prisu-stva i uticaja islamske i judeo-kršćan-ske kulturne tradicije u formiranju savremenog identiteta evropskog kon-tinenta.

Da li Vam je poznato da se još neko od evropskih muslimana-intelektuala-ca uključujući i Republiku Tursku, analitički bavio ili bavi ovom temati-kom na način na koji ste Vi to uobličili u samoj knjizi?

Muhić: Ne. Pojedini prilozi su u fra-gmentima registrirali prisustvo islama u istoriji Evrope, uglavnom implicitno i sa rezervom ukazujući na njegov uticaj, ali i dajući nedvosmislen prioritet judeo-kr-šćanskoj tradiciji ili, u najboljem slučaju, ne dovodeći u pitanje njenu dominantu ulogu u formiranju evropskog kulturnog identiteta. Za razliku od ovako defanziv-ne i suštinski netačne interpretacije pri-sustva i uloge islama, kao sporadičnog i

Brisanje islama iz Evropske historije predstavlja skandal bez presedana

Prof. dr Ferid Muhić

Knjiga “Islamski identitet Evrope“, na temelju činjenica i Historijskih argumenata, ističe kontinuirano prisustvo islama u istoriji Evrope koje traje već duže od 1300 godina, pri čemu je islam stoljećima bio najdominantniji i najuticajniji faktor u formiranju njenog identite-ta. Nepobitna istina je da moderna Evropa predstavlja amalgam ili, ako hoćete, jedinstve-nu kulturnu supstancu u kojoj su podjednako zastupljeni i suštinski sjedinjeni elementi ju-deo-kršćanske i islamske kulturne tradicije.

n Razgovarao: Mirza LUBODER

5

INTERVIEW

kontingentnog faktora u formiranju mo-dernog identiteta Evrope, knjiga “Islam-ski identitet Evrope“, na temelju činjeni-ca i istorijskih argumenata, ističe kontinuirano prisustvo islama u istoriji Evrope koje traje već duže od 1300 godi-na, pri čemu je islam stoljećima bio naj-dominantniji i najuticajniji faktor u for-miranju njenog identiteta. Nepobitna istina je da moderna Evropa predstavlja amalgam ili, ako hoćete, jedinstvenu kul-turnu supstancu u kojoj su podjednako zastupljeni i suštinski sjedinjeni elementi judeo-kršćanske i islamske kulturne tra-dicije.

Koliko je evropski eksluzivitet u stvari i dominantno hrišćanski i koji je po vama razlog tako institucionalnog i sistemskog lažiranja historije od stra-ne Evrope iako znamo da je Islam Evropi dao ništa manji pečat od hri-šćanstva sa posebnim akcentom na to, da je Islam donio suživot, toleranciju i ljudska prava čime se današnja Evro-pa dominantno diči?

Muhić: Da su duhovne i civilizacij-ske vrijednosti Evrope bitno uticale na noviju historiju svijetu i praktično odre-dile njen tok – u to nema nikakve sum-nje. Imati ekskluzivno pravo na status jedinog autentičnog reprezenta Evrope, stoga znači pribaviti sebi autoritet gotovo

neprikosnovenog arbitra i predvodnika najprogresivnijih snaga savremenog čo-vječanstva. Da bi judeo-kršćanskoj Evro-pi pribavili takav ultimativni status, pri-padnici ovog kulturnog kruga pozivaju se na naslijeđe Renesanse i ideja Prosvje-titeljstva. Međutim, činjenica je da je Re-nesansa bila inspirisana snažnim i djelo-tvornim filozofskim, naučnim i kulturnim idejama koje je u Evropu donijela prva islamska država Evrope, ponudivši i uvi-de u klasična djela antičke filozofije, kako u prevodu tako i u originalu, sa op-širnim i filozofski veoma značajnim ko-mentarima vodećih islamskih mislilaca. Treba istaći i sasvim prećutnu činjenicu da je El Endalus (Andaluzija), prva islamska država u Evropi, osnovana 711 godine, dakle punih 89 godina prije prve kršćanske evropske države, one Karla Velikog, osnovane tačno 800-te godine. Veliki dio Evrope, uključujući Skandina-viju, područje Poljske, Rusije centralne Evrope, osniva prve kršćanske države tek početkom XI vijeka, dakle punih 300 godina poslije uspostavljanja prve evrop-ske islamske države!

S druge strane, koncepcijama multi-kulturalizma, etničke i religijske toleran-cije, koje se pripisuju “kršćanskoj evro-pi“, konkretno, Prosvjetiteljstvu, prethodile su u islamu eksplicitne odred-be Medinskog Ustava, formulisane od Muhammeda a.s. 622. godine (prve godi-ne islamskog kalendara), 1.100 godina prije prvih ideja Prosvjetiteljstva. Na ovim odredbama zasnovane su i u praksi funkcionisale sve islamske države, što znači da su bile integralni dio islamske Evrope punih 1000 godina prije Prosvje-titeljstva.

Priznati to, za predstavnike mita o monokulturnoj judeo-kršćanskoj Evropi, znači odreći se statusa ekskluzivnog osnivača civilizacijskih tekovina i pred-vodnika savremenog svijeta, koliko god inače, taj status bio zasnovan na falsifi-kovanju i prikrivanju istorijskih činjeni-ca. Izlaz iz ovog ideološki motivisanog circulus viciosusa (začaranog kruga), sa-svim je jednostavan: Evropa jeste inspi-rator ključnih vrijednosti savremenog svijeta, ali ne mono-kulturna, nego mul-ti-kulturna Evropa formirana povijesnom

Treba istaći i sasvim prećutnu činjenicu da je El Endalus (An-daluzija), prva islamska država u Evropi, osnovana 711 godi-ne, dakle punih 89 godina prije prve kršćanske evropske drža-ve, one Karla Velikog, osnovane tačno 800-te godine.

6

INTERVIEWinterakcijom judeo-kršćanstva i islama kroz koju je formiran i njen moderni identitet.

U knjizi ste sa razlogom, El Enda-lus (Andaluziju), uzeli kao osnovnu ci-vilizacijsku paradigmu koja je trajala skoro punih 800 godina, koja i sada ima epitet nekadašnjeg „svjetovnog dženneta ili raja“. Zašto „gospođa Evropa“ arogantno ignorira tu činje-nicu, da li tu leži nukleus islamofobije u Evropi i kome je to u interesu?

Muhić: Tokom više od 300 godina, od ovih 781 koliko je opstala kao evrop-ska islamska država, Andaluzija je bila institucionalno, vojno, ekonomski, kul-turno, naučno i umjetnički najmoćnija, najrazvijenija i najuticajnija država Evrope. Ignorisanje osam stoljeća posto-janja evropske islamske države na svim nivoima, od osnovnog obrazovanja do ozbiljnih (ozbiljnih?) naučnih institucija, predstavlja skandal bez paralele i prese-dana u društvenim naukama. Ovdje više nije riječ samo o islamofobiji, nego o be-skrupuloznom falsifikovanju historije i ignorisanju nepobitnih činjenica i to u interesu onih krugova koji nastoje izbri-sati islam iz ključnih poglavlja multikul-turne istorije Evrope, i prisvojiti sebi titu-lu jedinih legitimnih predstavnika evropskog identiteta.

Možemo sa sigurnošću reći da Vas je, htjeli Vi to ili ne, knjiga „Islamski identiret Evrope“ obavezala da budete misionar u ovoj oblasti, posebno na Balkanu i naravno u Bosni, koja u bal-kansko-evropskim shvatanjima, pre-šutno ili javno, važi za primjer suživo-ta i tolerancije što je svakako odraz kulturno historijske civilizacije i uzdi-gnuća.

Muhić: Afirmacija istine je, u stro-gom smislu te riječi – misija svakog čo-vjeka – šta god oni inače radili i čime god se bavili. Ipak, širenje istine ne smije se pretvoriti u nametanje istine. U toj misiji uvijek je bilo poteškoća, manjih, većih i najvećih, proporcionalno sa posljedica-ma koje prihvatanje konkretne do tada zabranjene, odbijane ili prećutkivane istine može imati za vladajući sistem. In-teresantno je da se istina o Bosni i njenoj nesumnjivoj, stoljećima dugoj tradiciji autentičnog multikulturnog i multietnič-

kog društva zasnovanog na uzajamnom poštovanju, koja može biti primjer i uzor za cijelu Evropu, s nevjericom, rezervom ili zazirući, prima i u samoj Bosni i to čak na nivou medija. Glavni urednik jednog uglednog časopisa koji izlazi u Sarajevu, odbio je objaviti moj tekst u kom govo-rim o Bosni kao o evropskoj paradigmi multi-kulturnog i multi- religijskog živo-ta, sa napomenom da je Bosna zapravo negativni primjer vjerske mržnje i kultur-

ne netolerancije te da bi bilo zaista pre-tjerano proglasiti je za primjer Evropi.(?)

Nedavno je u organizaciji Unije evropskih balkanskih demokrata (UEDB) u Sarajevu, održan okrugli sto na temu, citiram: „Budućnost isla-ma i muslimana u Evropi na primjeru Bosne i Hercegovine i Andaluzije“. Primjetno je da niste bili učesnik ove sesije a da ste uz dužno poštovanje svih

Interesantno je da se istina o Bosni i njenoj nesumnjivoj, sto-ljećima dugoj tradiciji autentičnog multikulturnog i multietnič-kog društva zasnovanog na uzajamnom poštovanju, koja može biti primjer i uzor za cijelu Evropu, s nevjericom, rezervom ili zazirući, prima i u samoj Bosni i to čak na nivou medija.

7

INTERVIEW

učesnika-govornika, imali najviše kompetencije i razloga da budete cen-tralna ličnost ovoga skupa, šta je ra-zlog?

Muhić: Organizatori svakog skupa imaju punu slobodu da planiraju sastav učesnika, kako onih koje će pozvati tako i onih koje neće pozvati, kao što imaju pravo i da budu neinformisani, odnosno, da ignorišu relevantnu naučnu produkci-ju na temu svojih skupova. Mene nisu pozvali. Razlog? Nije moje da se o tome pitam.

Šta je po Vama potrebno uraditi kako bi mi, Bošnjaci na Balkanu kao dokazano stari evropljani, ponovo „proniknuli“ i kako bi nastavili misiju naših savremenika intelektualaca, koji se konstantno bore da istinu kao sve-opšte dobro, donesu na vidjelo?

Muhić: Kad je učenik spreman, nađe se i učitelj! Za one koji imaju šta reći ljudima, nema veće privilegije od spremnosti ljudi da čuju njihove riječi. To znači da za svakog intelektualca, pa i za one koji rade na širenju istine o

kulturnim vrijednostima i vjekovnoj multietničkoj tradiciji Bosne, te o iden-titetu Bošnjaka i bosanskog jezika, na-grade i društvena priznanja nisu jedina mjera poštovanja. Svaka vlast procje-njuje kakve posljedice određena istina ima za nju, pa u skladu sa tom procje-nom, nagrađuje, ignoriše ili kažnjava one koji tu istinu saopštavaju i šire. Ali, kakav god bio stav vlasti, istinu ne tre-ba prilagođavati nikome, pa ni njiho-vim procjenama.

Na koliko jezika je do sada prevede-na knjiga „Islamski identitet Evrope“ i da li je dostupna na Turskom jeziku, obzirom da na veoma direktan, temeljit i diskretan način promovira osmanlij-sko carstvo ili „Osmanli Devlet“ kako ga Vi često nazivate u svojim knjigama i usmenim obraćanjima?

Muhić: Prevedena je na albanski, arapski, engleski, njemački, a prevo-di se i na francuski jezik. Volio bih veoma, da ovu knjigu vidim prevede-nu na turski jezik, jer je ona, uz bal-kanske narode, primarno posvećena upravo otklanjanju negativnih ideo-loških stereotipa i afirmisanju istine o karakteru petvjekovnog postojanja Osmanli Devleta, koji je zapravo bio jedna vrsta zajednice naroda – prete-ča Commonwealth-a u Evropi, kon-kretno, na području Balkana. U tom periodu, Osmanli Devlet je bila jedi-na evropska država zasnovana na principima tolerancije i poštovanja kulturnih, etničkih i religijskih razli-ka svih svojih građana - čime je ove vrijednosti ostavila kao trajno civili-zacijsko naslijeđe. u

Svaka vlast procjenjuje kakve posljedice određena istina ima za nju, pa u skladu sa tom procjenom, nagrađuje, ignoriše ili kažnjava one koji tu istinu saopštavaju i šire. Ali, kakav god bio stav vlasti, istinu ne treba prilagođavati nikome, pa ni nji-hovim procjenama.

8

Krenuću od “epicentra zla” i priča koje sam o tome slušao od više žrtava i svjedoka: UDBA je ima-

la nekakvu terensku kancelariju u mote-lu u Rugovi, upravo mjestu po kojem se zvala i ona aščinica.1 Smještena u brdima iznad Peći, Rugova je bila poznata kao mjesto dobrih gorštaka i simbol albanske tradicije, ponosa i junaštva. Govorilo se da tamo navraća i savezni ministar unu-trašnjih poslova i potpredsjednik SFRJ Aleksandar Ranković, među Albancima najozloglašeniji komunistički funkcioner. U svakom slučaju, bez njegovog znanja “udbaši” nisu tamo mogli provoditi kon-tinuirane torture. Na primjer, pozvali bi referenta za lične karte iz Peći da donese dokumentaciju, pregledaju “katalog” žen-skih fotografija u registru zaprimljenih za-htjeva za izdavanje dokumenata, pa udese da se odabrane, u interesu neke tobožnje istrage, prive-du i prisile da konače sa nji-hovim “operativcima na zadatku”.

Ili, pošto je lov na albansku krivicu stalno bio otvoren i neograničen, rankovi-ćevci su znali izrežirati da se poneki muž zatvori, a onda započnu mrcvariti supru-gu da daje iskaze o njegovim tobožnjim subverzivno-neprijateljskim aktivnosti-ma. Najprljavije podvale, česta ubistva zbog tobožnjih pokušaja bjekstva u Al-

baniju, te pomenuto udaranje na obraz i čast, što je za ovaj narod bilo najbolnije, činili su realizaciju strateškog programa mjera da se Albanci ponize, slome i ko-načno isele.

Sve Rustemove tragedije

Nikada ne mogu zaboraviti stravičnu sudbinu čovjeka koji se zvao Rustem Pa-vata. Poticao je iz mnogočlane po-rodice

iz sela Lođe kod Peći i bio je familijarno povezan s mojim zetom. Prvi dio svoje ži-votne drame pričao mi je lično 1961/62. kad sam pošao u srednju školu u Peći. U to vrijeme je bio jedan od rijetkih učitelja među Albancima koji su imali slabe mo-gućnosti da se školuju zbog, prije svega, nedostatka obrazovnih institucija sa na-stavom na albanskom jeziku. Malobrojni vlasnici diploma su bili meta podozrenja i progona režima samim tim što su bili obrazovani.

Meni, tadašnjem dječaku od petnae-stak godina, bile su čudne i Rustemove priče i bojažljivost s kojom ih je pričao. Stalno je zastajkivao i osluškivao zvuko-ve. Poslije, kad sam postao zreliji, shva-tio sam da su to bili simptomi ponašanja progonjene osobe. Ne slučajno! On je često ponavljao mom zetu: “Ne može se izdržati ovo što nam rade!” Između ostalog, kad je jednom prilikom na sta-nici u selu čekao autobus da ode na po-sao, udbaši su ga prisilno uvukli u svoj auto i preko Dečana odvezli do albanske granice. Tamo je jedan počeo da se dere: “Zbog čega bježiš, zašto ideš u Albani-ju?” Rustem je uzvratio: “Ljudi, vi ste me ovdje doveli, ja ne znam gdje se uop-šte nalazimo i o kakvoj Albaniji pričate!”

A to je bio sam početak torture. Sli-

PEČAT

n Piše: Ismet DEDEIĆ

(NE)ZNANE ALBANSKE RANE

Iz čega se rodila država Kosovo

Uz lijepa mladalačko-školska iskustva, moja kosovsko-pećka “dionica” života imala je i mračno naličje. Naime, već tada su kosovski Albanci bili pod raznim pritiscima komunis-tičkog režima, ispod čije ideološke krinke su se jasno razaznavale velikosrpske pretenzije, inspirisane kosovskim mitom, za tlačenjem i marginalizovanjem stanovništva koje je bilo iz-razita većina. Onaj ko nije imao neposredniji dodir s tim ljudima i njihovim mukama, ne može shvatiti zbog čega su oni imali i sve do današnjeg dana imaju nemalu rezervu i prema “trećim” narodima u sastavu bivše Jugoslavije, pa i Bošnjacima. Ključni razlog je što ni ti ostali nisu imali razumijevanja za sve nevolje koje su Albanci preživljavali kao dežurna meta srpskog nacionalizma i hegemonizma, a iza kulisa procvata socijalističke demokratije i brat-stva i jedinstva.

9

PEČAT

jedila je naredba da mora raditi za njih i dojavljivati šta se u njegovoj kući i fa-miliji govori protiv režima. Jednostavno, dobio je zadatak da proizvodi neprijate-lje u najužem okruženju. Rustem im je rekao da on nije čovjek koji može udo-voljiti njihovom zahtjevu. Nakon toga uslijedila su svakodnevna šikaniranja: na poslu su mu pravljene razne smicali-ce, pa su se njime na mučan način bavili školski organi, poreznici su vršili stalni pritisak na njegovu familiju i na najgru-blje načine naplaćivali namete itd. To je trajalo dvije godine da bi na kraju bio uhapšen i osuđen zbog navodnog poku-šaja bjekstva u Albaniju. Iz čista mira je osuđen na osam, a odležao je u zatvoru šest godina.

Drugi dio drame uslijedio je po po-vratku sa robije. Nije imao pravo raditi, pa ga je izdržavala supruga koja je radi-la u apoteci. Na tadašnjim povremenim susretima jadikovao je da mu kao po-nosnom i radišnom čovjeku teško pada što ga drugi izdržavaju, te da mu takva sloboda pada teže od zatvora. A gore i od jednog i od drugog bilo je stalno policij-sko nadziranje i provociranje s ciljem da ga psihički dokrajče.

Ne mogavši više podnositi torturu, Rustem je 1969. pokušao naći spas u Al-baniji. Ali, umjesto bar malo mira, doče-kala ga je nova golgota. Naime, despot-sko-socijalistički režim Envera Hodže dočekao ga je kao neprijatelja, odnosno kao specijalnog jugoslovenskog špijuna

na zadatku podrivanja Albanije, pa je osuđen na 11 godina zatvora.

Odrapivši i tu kaznu, Rustem se 1992. vratio u Peć, naravno u novu nesreću. Dočekale su ga razjapljene čeljusti Milo-ševićevog ultranacionalističkog režima.

Bilo je to vrijeme neograničene, opšte represije prema albanskom stanovništvu na Kosovu, koja se odvijala u zapećku regionalne i svjetske zaokupljenosti rat-nim zbivanjima u BiH i Hrvatskoj. Ovaj put je sumnjičen kao albanski špijun koji radi u korist projekta velike Albanije, saslušavan je i neprekidno uznemiravan od srbijanske policije. E, to već više ni čovjek od čelika ne bi mogao podnijeti, pa je Rustem digao ruku na sebe.

Zgražanje akademika Supeka

Na zanimljivu i autoritativnu potvrdu mojih saznanja iz Peći o teroru nad Al-bancima naišao sam u knjizi “Krivovjer-nik na ljevici” čuvenog hrvatskog intelek-tualca – akademika Ivana Supeka (1915–2007). Tu on citira jedan svoj razgovor sa Dobricom Ćosićem, književnikom i ključnim ideološkim inspiratorom Milo-ševićeve ratne politike, inače fanatičnim Rankovićevim pobornikom. Tema su bili razlozi za “pad” Rankovića i razmatranje tog slučaja u Saveznoj skupštini:

“Kao poslanik u Kulturno-prosvjet-nom vijeću dobio sam povjerljiv izvje-štaj o postupcima Službe državne bez-bjednosti pod vrhovništvom Aleksandra

Rankovića. (Ti opsežni spisi bili su nam dani poslijepodne po dolasku u Skupšti-nu da bi nam ujutru bili odmah oduzeti – nakon što je pala odluka o aboliciji). U ćaskanju za večerom prepričao sam im (Dobrici Ćosiću i biologu Dušanu Kana-ziru – šefu laboratorije Instituta u Vinči) navedeni primjer s Kosova. Agenti su ondje podmetali učenicima ilegalne let-ke da bi ih hapsili; u zatvoru su djevojke bile silovane i zavrbovane za doušnice. To su izolovane epizode, mrzovoljno se otrese romanopisac. Kad sam mu na to naveo primjer sa progonom cijelih sela, odbije on najprije bilo kakvu Rankovi-ćevu odgovornost, pa dometne: Kosovo je srpska svetinja koja će biti branjena i

n Ivan Supek

10

PEČATpuškom kad ustreba... Svakako – primi-jetim – kundak je obilno bio primjenjivan u emigraciji, kako se vidi iz skupštinskog materijala, a što je uostalom bilo dobro poznato. Nakon svega toga najviše me zabezeknuo Ćosićev sud da je inkrimi-nisani šef Službe državne bezbjednosti plemenit čovjek.

Da bih ga pokolebao, navratim se na moj roman Proces stoljeća, koji je on pohvalio kao izniman protest u na-šoj literaturi ukapčanja znanosti u ratni stroj. Pravljenje atomske bombe bilo bi samoubojstvo za svaku malu zemlju, zar ne, jer bi lako postala meta nuklearnog napada koje velesile? Točno, potvrdi mi romanopisac. Dakle, nadovežem, tko bi to pokušao, bio bi ratni zločinac? Točno, potvrđivao mi je on dalje. A eto, taj vaš plemeniti čovjek kao predsjednik Sa-vezne komisije za nuklearnu energiju i šef Državne bezbjednosti gurao je takav projekat. Pošto je to biolog Kanazir po-svjedočio (jeste, dobili smo u Vinči takav zadatak), očekivao sam neku promjenu u književnikovom stanovištu. Ni govora! On je poslije čak uputio apel predsjedni-ku Titu, izražavajući uvjerenje da je Ran-ković samo izvršavao odluke partijskih i državnih foruma... Što mi se manje svi-đalo bilo je to da je i on, s mnogim dru-gima, bio na Rankovićevoj platnoj listi. Kakvu je funkciju (ako ikakvu) obavljao taj književnik za Savezno izvršno vijeće, nije mi poznato. Svakako, kosnulo me je što je on izvirio iz žarišta studentskih ne-mira (1968.) pokraj profesora filozofije, to više što se naokolo raznosilo da su na djelu Rankovićevi agenti.”

Čubrilović – učitelj progona

Vratimo li se nakratko u nedavnu prošlost, uz pomoć pisanih izvora i ne-upitnih fakata, jasno je da se, zapravo, radilo o nastavku čišćenja južnih dije-lova Srbije od nesrpskog stanovništva, odnosno kontinuitetu realizacije projek-ta o iseljavanju koji je 1934. godine sa-činila Kraljevina Jugoslavija.Taj projekt je 1937. godine, na zahtjev vojnih orga-na pomenute države, idejno “podebljao” akademik Vasa Čubrilović ističući nuž-nost iseljavanja albanskog stanovniš-tva i svođenja Bošnjaka-Muslimana na neznatnu vjersku skupinu, čime bi se prekinula “poslednja veza između naših muslimana u Bosni i N. Pazaru i ostalog muslimanskog svijeta. Oni (muslimani)

ostaju vjerska manjina, jedina na Balka-nu, i ta će činjenica ubrzati njihovo na-cionalizovanje”.

Čubrilović je dao i recept za ubr-zavanje procesa: “Poznato je da musli-manske mase uopšte vrlo lako podležu uticaju, naročito verskom, da su lako-verne, kao i fanatične. Zato je potrebno prvenstveno za iseljavanje među Arnau-tima pridobiti njihovo sveštenstvo i prve ljude od uticaja ili novcem ili pretnja-ma. Treba, što pre, naći agitatore... Oni imaju da opisuju lepote novih krajeva u Turskoj, lak i ugodan život tamo”.2

I partizansko-komunistička vlast, koja se upinjala da na svakom koraku demonstrira radikalni raskid sa nasli-jeđem Kraljevine Jugoslavije, u jednoj stvari je strasno prigrlila program svojih prethodnika. Radi se o tretmanu Alba-naca kao neprijateljskog, separatistič-kog naroda i destruktivnog faktora u izgradnji socijalističkog društva.

Barski marš smrti

Upravo u vrijeme intenzivnog pre-biranja po sjećanjima na moje srednjoš-kolske godine na Kosovu, desilo se da naletim na veoma zanimljivu publika-ciju – “Knjigu o Ćosiću”. Njen autor Dragoljub Todorović, sasvim suprot-no dominantnom srpskom istoriograf-sko-publicističkom miljeu i na njemu utemeljenoj neprijateljskoj politici ju-

goslovenskog i potonjeg srpskog režima prema ovom narodu, predstavlja Alban-ce kao žrtve državnog terora i progona, što je moralo rezultirati njihovom od-bojnošću prema tim režimima.

U korijenu svega je pozicija Albana-ca u Drugom svjetskom ratu i njihovo masovno stradanje nakon “oslobođe-nja”. Todorović piše:

“Albanci koji nisu otišli u partizane uglavnom su bili kod svojih kuća i po-štovali okupacijsku vlast. Zbog ratnog stanja i postojanja mnogih i različitih vojnih formacija, razbojničkih bandi, pljačkaša i ubica, bili su se organizovali u balistički pokret. Balisti su, uglavnom naoružani, čuvali svoje kuće i imanja. Nisu učestvovali u većim i ozbiljnijim akcijama i ratnim operacijama. Uglav-nom su se organizovano branili. Posle rata nastalo je masovno likvidiranje ba-lista. U prvo vreme svi balisti, njihovi rođaci, zatim svi Albanci koji nisu bili u partizanima, prinudno su mobilisani i onda služili kao topovska hrana i živi štit u završnim operacijama oslobađanja Jugoslavije, ili su terani u dugačke, iscr-pljujuće marševe u toku kojih su uz put masovno likvidirani”.

Kao naročito svirep slučaj Todorović pominje tjeranje hiljada Albanaca u iscr-pljujući marš bez hrane, vode i predaha prema Baru, pri čemu su svi oni koji su usput posustali bili likvidirani. “Preostali su po dolasku u Bar uvedeni u jedno veli-

n Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković

11

PEČAT

ko dvorište gde su sa sve četiri strane bile zgrade sa prozorima. Odjednom, sa svih prozora otvorena je vatra iz svih oružja po nedužnim, nemoćnim i nenaoružanim ljudima zatvorenim u dvorištu. To ubija-nje je iziskivalo veliki napor i zahtevalo veliki broj ljudi, koji su pucali – ubijali. Tako su anagažovane, kao egzekutori, čak i medicinske sestre.”

Krcun – “za kralja i otadžbinu”!

Todorović satrapske projekte kra-ljevskog i komunističkog režima, ve-zano za rješenje albanskog pitanja, na kraju, vezuje u neraskidiv čvor: “Balisti koji nisu uništeni na ovaj način, pobegli su u šume, sakrili su se kod jataka i nova vlast je sa njima imala velike probleme.

Jedan visoki oficir Udbe koji je bio angažovan na likvidiranju balista obra-tio se za savet kako da se likvidiraju balisti Žiki Laziću, koji je posle Prvog svetskog rata ‘sređivao’ Kosovo i ubijao i uništvao Albance (Šiptare, Arnaute, ili kako su ih sve zvali), jer su bili remeti-lački faktor i nisu dovoljno respektovali srpsku vlast.

Žika Lazić je tada bio penzioner i živeo u selu Svračkovci, kod Gornjeg Milanovca. Visoki oficir Udbe je za posetu Laziću dobio odobrenje lično od Slobodana Penezića Krcuna. Lazić je savetovao ovog udbaša da daju zlato lojalnim Albancima i jatacima, da bi oni izdali baliste. To je prihvaćeno: zlato je razdeljeno, mnogo balista izdato i likvi-dirano. Posle akcije zlato je od strane udbaša oteto od onih kojima je kao mito

za izdaju dato”.S obzirom da je ovu brutalnu ope-

raciju osmislio ponajbliži Rankovićev saradnik, Slobodan Penezić Krcun, To-dorovićevi navodi se savršeno okrutno uklapaju u kontekst mojih srednjoškol-skih sjećanja iz Peći i svjedočenja o (ne)znanim albanskim ranama, duboko usi-jecanim i kontinuirano obnavljanim pod neposrednim Rankovićevim nadzorom.

Slučaj Bistrica

Stalno mi se pred oči vraća jeziva scena sa svezanim Albancima kako se u mjesecu februaru 1967. godine mrznu u rijeci Bistrici, ispod Kamenog mosta, u samom središtu Peći. Objašnjenja su bila drsko kratka: da su uhvaćeni pret-hodne noći, kada su, tobože, pokušali pobjeći u Albaniju ili, pak, jer nisu pre-dali nelegalno oružje! A bilo je očito da se radi o seljacima pokupljenim iz po-stelja u gluho doba noći; da su to ekstre-mne metode zastrašivanja i državnog terora nad “nepoželjnim” narodom.

Sve to se dobro znalo, i uglavnom sa odobravanjem, kao viši interes, pri-hvatalo u Srbiji i Crnoj Gori, odakle su ponajviše dopremane kaznene milicij-ske ekspedicije, mada ni druge republi-ke nisu mnogo zaostajale, uz “vrišteću” ravnodušnost njihovih rukovodstva i narodnih masa. Dakako, ni jugosloven-ski državni vrh nije o tome mogao biti neobaviješten niti nevin. Ali, kada sam o tom svom ličnom iskustvu kasnije pri-čao nekim prijateljima i poznanicima u raznim krajevima gdje sam radio i ži-vio, ljudima je to djelovalo nestvarno;

jednostavno nisu bili spremni da uopšte slušaju o tome, a kamoli prihvate te in-formacije kao stvarnost.

“Kontrarevolucionarno” zlato

Nije se ni u Bosni vjerovalo u alban-ske nevolje ni kad je dole suzbijan tobo-žnji kontrarevolucionarni i iredentistič-ki pokret u čemu su aktivno učestvovali i pripadnici tadašnje bosanske milicije. Teško mi je padalo što skoro ni na ka-kvu, ne samo oficijelnu već i običnu – ljudsku osudu i zgražanje, nije nailazilo ni jezivo nadmetanje pripadnika inter-ventnih milicionarskih snaga iz BiH ko će sa Kosova donijeti više nakita, zapli-jenjenog po zlatarama i kućama u žaru suzbijanja “kontrarevolucije”.

Znalo se, na primjer, koji su od boš-njačkih milicionara iz Doboja, Brčkog, Zvornika i drugih gradova prednjačili po otetom nakitu kojim su okitili svoje supruge ili ga prodavali, te ostalom “ko-sovskom plijenu”. Štaviše, po pogubno izvrnutoj logici, zbog toga im je rastao značaj. Čak i kad su Slovenci povukli svoje policajce s Kosova, stav o toj pokrajini i Albancima u BiH se svodio na sljedeće: “Možda milicija ponekad i pretjeruje, ali i Albanci su posebna ‘mraka’ i svakako nisu baš nevinašcad!”

Brčko Bijeljini ne vjeruje

Taj nepodnošljivi nemar i neproni-canje u dubinu albanskih nevolja, ge-nerisanih srpskom diskriminatornom politikom čiji kontinuitet, naročito na Kosovu i u Sandžaku, nije prekidan ni

n Aleksandar Ranković n Vasa Čubrilović n Slobodan Penezić

12

PEČATpod demagoško-ideološkim plaštom SFRJ, fatalno su uspavljivali i ogromnu većinu građana BiH. Nisu htjeli povje-rovati sopstvenim očima i ušima da im se iz istog centra i štaba priprema veliko zlo...

Uostalom – da se prebacim na jedan od primjera iz nedavne bosanske tragične prošlosti – nismo li se mi u Brčkom udar-nički pravili slijepi i gluhi nad okupaci-jom Bijeljine i ubistvima tamošnjih Boš-njaka u aprilu devedeset druge? Na samo četrdesetak kilometara od naših pragova koje će već u maju preći isti koljači! U Bosni se, na žalost, u svu surovost i tra-gičnost višedecenijske tragične sudbine Albanaca povjerovalo tek kada se ovoj zemlji dogodila devedeset druga.

Otklon prema Titu

Kad sam svoja mračna kosovska sje-ćanja o progonima Albanaca, na pravdi boga, nedavno ispričao jednom prija-telju, on je sav ozaren uskliknuo kako sada još više cijeni Tita koji je sklonio Aleksandra Rankovića sa scene. Ja sam mu onda rekao da Albanci ne misle da je to bio nekakav Titov viteški potez, pogotovo ne čin solidarnosti s njihovim mukama, već isključivo strah za sop-

stvenu stolicu. Po njima, to se desilo kad je Rankovićeva popularnost među Srbima, upravo zbog tog terora, popri-mala epske razmjere i ozbiljno zaprijeti-la autoritetu samog Tita. Uistinu je teško povjerovati da Tito, kao neprikosnoveni vođa Jugoslavije, nije bio, ako ne for-malno saglasan, a ono bar obaviješten da je Ranković sa svojim saradnicima u

dužem periodu provodio politiku terora prema kosovskim Albancima. E, pa za-što nije preduzeo nešto protiv toga?

Uostalom, sistemska represija nad Albancima na Kosovu i Bošnjacima u Sandžaku nesmanjenom žestinom je na-stavljena i nakon Rankovićeve smjene, a erupciju doživjela uoči i nakon raspa-da SFRJ.

n Slobodan Milošević

n Peć

13

PEČATU sjeni duboke opšte jugoslovenske

krize, te krvavih ratnih dešavanja u Hr-vatskoj, a naročito u BiH, što će biti u fokusu pažnje međunarodne javnosti i centara odlučivanja, Milošević je dobio otvoren put i odriješene ruke da Alban-ce u narednim godinama načini najobe-spravljenijim narodom u Evropi, i to na teritoriji na kojoj su činili preko osam-deset posto ukupnog stanovništva.

Ustavna represija

Najprije je nametnutim ustavnim promjenama oduzeo Kosovu suštinske atribute autonomne pokrajine. Zatim je diktatorskim direktivama, pod krinkom traženja “poštenih Albanaca”, što je bio novootkriveni kriterij moralno-po-litičke podobnosti, počeo nametati tom narodu čelnike, poput Rahmana Morine u pokrajinskoj i Sejda Bajramovića u saveznoj vlasti – marginalce koji su za ogromnu većinu albanskog naroda bili najprezreniji izdajnici.3

Onda je slijedio masovni progon Al-banaca iz svih javnih službi, te široko rasprostranjeni državni teror, po modelu mobilisanja najogrezlijih zločinaca i kri-minalaca u “specijalne” policijske i voj-ne jedinice za najprljavije državne poslo-ve (poput Željka Ražnjatovića Arkana, Milorada Ulemeka Legije i drugih). Da-kle, sve ono što je već viđeno u ratnim područjima bivše zajedničke države.

Ali, da bi temeljito i zasvagda riješio “albansko pitanje”, Milošević je 1988. godine pokrenuo i svoj četvrti rat – na

Kosovu, bez obzira što su tri prethodna doživjela poražavajući ishod u vidu tri odvojene i suverene države, te na već međunarodno verifikovanu zločinačku etiketu njegovog režima, praćenu po-gubnim sankcijama i izolacijom. Nije ni mogao nazad, jer je svoj kult i cijelu stra-tegiju velikosrpske politike počeo graditi upravo na instrumentalizovanom “mitin-zima istine” u ovoj bivšoj autonomnoj pokrajini, kasnih osamdesetih godina.

Gebelsovska nedonoščad

Da bi dodatno mobilisao već posu-stali nacionalističko-ratni elan među svojim narodom, ali i da bi pred me-đunarodnom javnošću pokušao ublažiti novi talas osuda zbog ubistva hiljada ljudi, masovnog silovanja žena, te pro-gona oko 700 hiljada Albanaca, Milo-ševićev ratni štab je osmišljavao i pro-izvodio nove mobilizatorske povode, uporno prevazilazići sopstvene najbe-skrupuloznije domete.

Jedan od tih slučajeva je bilo ubi-stvo šestorice srpskih mladića krajem 1998. godine u kafiću “Panda” u Peći. Opet, dakle, u “mojoj” Peći, koja je tradicionalno bila poseban trn u oku i meta gnjeva i mržnje srpskih naciona-lista. Srpska propaganda je ovaj zločin odmah pripisala Albancima, pokušava-jući da Oslobodilačku vojsku Kosova pred svijetom predstavi kao prevas-hodno terorističku organizaciju, ali i da kod domaće javnosti “užari” osvetničku strast. Međunarodni krugovi, svikli na

miloševićevske obmane iz priprema za prethodne ratove, ostali su rezervisani, ali je “ubistvo dece” imalo impresi-van odjek u srbijanskoj javnosti i bilo jedan od ključnih podstrekača za novo rasplamsavanje ratne histerije i dokraj-čenje viševjekovnog “boja na Kosovu”.

Dugo je ovo brutalno ubistvo služilo za izvrtanje istine na Kosovu, kao tobo-žnji dokaz o ugroženosti srpskog naroda i svrstanosti međunarodnih institucija na stranu Albanaca. Tako je na 15. godišnji-cu zločina u “Pandi”, 14. 12. 2013. go-dine, državna agencija “Tanjug” objavila vijest u kojoj se, između ostalog, navodi:

“Kancelarija za KiM (Kosovo i Metohiju) zahteva od međunarodne zajednica da konačno počne sa rasvet-ljavanjem ovog i svih ostalih zločina počinjenih nad srpskim narodom u Po-krajini.”

Kad pucaju “tikve zla”

Pomenuti “vapaj” za istinom i prav-dom Kancelarije na čijem je čelu u to vrijeme i u Dačićevoj Vladi bio Alek-sandar Vulin, uskoro je “uslišen”, ali na način sasvim suprotan očekivanjima.4 U srbijanskoj štampi je osvanula šokantna informacija da bivši načelnik srbijanske državne bezbjednosti Radomir Marko-vić nudi dokaze da je za smrt šestorice mladića u kafiću “Panda” odgovoran Milorad Ulemek Legija, bivši koman-dant Miloševićeve Jedinice za specijalne operacije, a da prozvani uzvraća da je sve uradio po nalogu DB-a, sa Markovićem na čelu. (Bogradski list “Kurir”, 17. 1. 2014.,)

Nakon svega toga, daljnje komenta-risanje ovog slučaja je suvišno, izuzev navođenja logične pretpostavke da je među glavnim kreatorima i izvođačima zla definitivno “pukla tikva” i da će još biti otkrivanja pozadina brojnih drugih sličnih slučajeva u predratnim, ratnim i poratnim godinama na područjima bivše zajedničke države.

U svakom slučaju, da sticajem okol-nosti, nisam nekoliko godina proveo na Kosovu, te da i inače moje Rožaje nisu bile životno upućene na Peć, i ja bih, poput mnogih drugih širom bivše zajed-ničke države, sigurno ostao hendikepi-ran nepoznavanjem i nerazumijevanjem albanskog stradanja i bunta iz kojih se, nakon svih podnesenih žrtava, rodila dr-žava Kosovo. u

1 UDBA – Uprava državne bezbjednosti, odnosno zloglasna tajna policija u vri-jeme druge Jugoslavije.

2 Opširnije U: Safet Bandžović, Sandžačke teme, Novi Pazar 1996, 65–66.3 Moralno-politička podobnost je bio ozloglašeni kriterij za kadrovsku selekciju

u praksi komunističkih društava, pa i jugoslovenskog. Na osnovu njega su pre-ko noći pretvarani u neprijatelje sistema i, više ili manje, drastično kažnjavani svi koji bi izrazili bilo kakve sumnje i rezerve prema idejama, stavovima i na-lozima najuže partijske vrhuške. Sintagma “pošteni Albanci”, kao patent Mi-loševićevog ideološkog štaba, predstavlja najkompromitovaniji, najpogrdniji, najgroteskniji i za zdrav razum najuvredljiviji vid podobnosti. A s obzirom na njenu široku upotrebu – ona je svakako ostala kao jedan od najsramnijih pečata na licemjerju i sunovratu političke, akademske, medijske i opšte javne scene u Miloševićevoj Srbiji.

4 Zanimljivo je da je neizbježni Vulin postao ministar i u “ult-raevropskoj” Vuči-ćevoj vladi od 2014., što se tumačilo kao mjera ublažavanja očekivanih populi-stičkih optužbi na račun novog pre-mijera zbog “odricanja” od Kosova, za što su daleko više krivi mno-gi drugi, ali vjerovatno će konačna “faktura”, zvanič-no, glasiti na njega.

14

PEČAT

U odlukama Predsjedništva Pr-vog zasjedanja AVNOJ-a na-govješteno je osnivanje ze-

maljskih antifašističkih vijeća narodnog oslobođenja federalnih jedi-nica buduće zajedničke države. To je, bez sumnje, bilo poznato Josipu Brozu Titu, kao vrhovnom komandantu na-rodnooslobodilačke vojske i partizan-skih odreda Jugoslavije. U pismu koje je u jesen 1943. godine uputio Ivanu Milutinoviću, delegatu CK KPJ, Tito izražava želju da se formira jedno vije-će za cijelu teritoriju Crne Gore, Boke, Sandžaka i Metohije. U pismu je, iz-među ostalog, navedeno sljedeće:

Smatram da bi bilo potrebno da Vi što prije pristupite u Crnoj Gori, Boki, Sandžaku i Metohiji - pripremanju konferencije antifašističkog vijeća na-rodnog oslobođenja za te krajeve, i to, po mogućnosti, odozdol, demokrat-skim putem, tajnim biranjem po srezo-vima.

To je bio prvi pisani trag o osniva-nju Zemaljskog antifašističkog vijeća Sandžaka, ali zajedno s Crnom Gorom, Bokom i Metohijom.

Međutim, Titova zamisa o osniva-nju zajedničkog vijeća za sve ove kra-jeve nije ispoštovana, jer je 15. okto-bra 1943. godine, osnovano Vijeće za Crnu Goru i Boku. O tome je Ivan Mi-lutinović obavjestio Tita, ali u njemu uopšte nije spomenuo Sandžak i Meto-hiju.

Sandžak je obuhvatao terito-riju sljedećih srezova: andrijevačkog, beranskog, bjelopoljskog, novopazar-skog, novovaroškog, plavskog, plje-valjskog, mileševskog, (pribojskog), sjeničkog i tutinskog.

Kapitulacijom Italije u Drugom svjetskom ratu 8. septembra 1943. go-dine, došlo je do oslobođenja bjelo-poljskog, novovaroškog i pljevaljskog sreza, te dijelova mileševskog (prije-poljskog), novopazarskog, sjeničkog i

tutinskog sreza, što je doprinijelo još većem i ubrzanijem rasplamsavanju antifašističkog pokreta u Sandžaku i dovelo do osnivanja Antifašističkog vijeća Sandžaka (ZAVNOS).

Na njegovom prvom zasjedanju, koje je održano u Pljevljima 20. no-vembra 1943. godine, odabrana su 62 vijećnika, i to: 14 iz bijelopoljskog i pljevaljskog i sreza, 12 iz mileševskog (prijepoljskog), i po 11 iz novovaroš-kog i pribojskog sreza. Među izabra-nim vijećnicima bilo je pripadnika svih nacionalnosti, socijalne strukture i vjeroispovijesti, a također i pet žena. Izabran je i Izvršni odbor sa Sretenom Vukosavljevićem kao predsjednikom i Muratom ef. Šećeragićem, muftijom sandžačkim kao potpredsjednikom.

n Piše: Dr. Jusuf MULIĆ, professor emeritus

Raščerečeni SandžakKako su komunisti izigrali narod Sandžaka i polovinu njegove teritorije dodijeli Crnoj Gori

n Karta raščerečenog Sandžaka

15

PEČAT

Zasluge naroda Sandžaka u anti-fašističkoj borbi, Predsjedništvo AVNOJ-a je imalo u vidu, pa je te-meljem zamisli o nacionalnom i soci-jalnom oslobođenju, ugrađenim u platformu narodnooslobodilačke bor-be, na svome Drugom zasjedanju, održanom 29. novembra 1943. godi-

ne u Jajcu, donijelo je odluku u kojoj je, među ostalim, naveden i ZAVNOS u funkciji osnovnoga organa narodne vlasti u Sandžaku. Nema sumnje da se očekivalo prerastanje Sandžaka u saveznu federalnu jedinicu ili, u naj-manju ruku, da dobije političku au-tonomiju.

Međutim, umjesto toga, nakon što je ZAVNOS poslužilo svrsi-rasplamsa-vanju i širenju narodnooslobodilačkog pokreta, došlo je do velike obmane naroda Sandžaka, jer su njegova očeki-vanja iznevjerena: ZAVNOS je na za-sjedanju 29. marta 1945. godine u Novom Pazaru donio odluku o pre-stanku svoga rada i, temeljem Odluka o podjeli Sandžaka donijetoj na sjedni-ci Predsjedništva AVNOJ-a bez pret-hodnoga izjašnjavanja naroda, zaklju-čak o podjeli njegove teritorije između Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovi-ne, odnosno razbijanju njene teritori-jalne cjeline. Kao posebno značajno treba istaknuti da su vodeći časni ljudi ZAVNOS-a: predsjednik Sreten Vu-kosavljević i treći potpredsjednik Mir-ko Ćuković, odbili prisustvovati posli-jednjem zasjedanju i potpisati Odluku o njegovom ukidanju i podjeli Sandža-ka, a potpisali su je prvi potpredsjed-nik muftija Murat ef. Šećeragić i drugi potpredsjednik Dušan Ivković.

Srezovi andrijevački, beranski, bje-lopoljski, plavski, pljevaljski i rožajski dodijeljeni su Crnoj Gori, koja je time skoro udvostručila svoju teritoriju, a srezovi novopazarski, novovaroški, prijepoljski (mileševski), pribojski, sjenički i tutinski ostali u sastavu Srbi-je, pa je Sandžak time izgubio polovi-nu svoje teritorije i ostao bez ikakve autonomije.

Eto, tako je završila priča o komu-nističkoj obmani naroda Sandžaka. u

n Položaj rasčerečenog Sandžaka u sastavu Srbije

16

EKONOMIJA

Već duže vrijeme svjedoci smo mnogobrojnim i raznovrsnim ra-spravama koje su prethodile usva-

janju Zakona o povećanju akciza na naftu i naftne derivate. Te rasprave podstaknute politikom vladajućih stranaka, koje pri-hvataju pritisak međunarodne zajednice, koja teži iznalaženju izvora finansijskih sredstava za redovno servisiranje dugo-va prema Evropskoj investicionoj ban-ki, Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci. Znači, da usvajanje seta zakona koji se odnose na povećanje akciza (kažemo povećanje, jer je i u dosadašnjoj cijeni goriva bila sadržana i akciza) nije da građanima bude bolje, već da pomenute fi-nansijske institucije steknu veću sigurnost kod naplate već datih kredita i kredita koji će naknadno biti odobreni.

Pomenuta problematika nas konstan-tno podstiče na razmatranje i razumjeva-nje prisutne problematike u našoj zemlji, a prije svega fenomena zvanog akcize kao neizostavnog faktora svakodnevnice i jednog od pokretača negativnih promje-na u ekonomskom sistemu Bosne i Her-cegovine.

Međutim, da bi shvatili sam pojam akciza, dat ćemo neka pojašnjenja o nji-hovom značaju u fiskalnom sistemu.

Akcize ili trošarine su vrsta poreza koji spadaju u skupinu fiskalnih prihoda države. One su istovremeno i posredni porezi jer ih poreski obveznik plaća pre-ko posrednika između njega i poreskog organa. To je jedan od najstarijih oblika poreza. Osnovni cilj uvođenja akciza je fiskalni i do danas je ostao isti. Akcize su analitički porezi na specifične ili određe-ne proizvode prema (količini ili jačini, prema težini, ili u procentu od vrijedno-sti). One imaju sve osobine posrednih poreza: izdašne su, realne, neosjetno se plaćaju jer su sadržane u cijeni koja je prevaljiva i regresivne su jer oporezuju masovnu potrošnju u kojoj učestvuju lica sa prosječnim primanjima. Usmjerene su na tačno određene proizvode. Njima se oporezuju proizvodi široke potrošnje kao

što su: duhan i duhanske prerađevine, nafta i njeni derivati, alkoholna pića, kafa i sl. Sve ove proizvode možemo svrstati u tri kategorije:

1. alkoholni proizvodi2. duhanski proizvodi3. energetski proizvodi.Kao i svaki poreski oblik i akcize

imaju određene karakteristike. Njihove karakteristike možemo posmatrati i s as-pekta dejstava koji nastaju njihovim uvo-đenjem. Učinci akciza su:

1. regresivni – akcizama se nastoji smanjiti ekonomska snaga potrošača, a samim time i potrošnja dobara sa akciza-ma.

2. ekonomski – nastoji se smanje-njem potrošnje dobara koji sadrže akcize i otvoriti prostor za izvoz tih proizvoda.

Prije svega fiskalni efekti akciza su dosta visoki. One se uvode na proizvo-de čija je potražnja relativno neelastična (alkohol, duhan, benzin), odnosno uvođe-nje akciza i rast njihovih cijena neće bit-no uticati na smanjenje količina njihove potrošnje. Ovaj porez se plaća na tačno određen broj proizvoda.

Značajno je naglasiti da se akcize primjenjuju istovremeno s PDV-om tako

da omogućavaju ubiranje visokih iznosa. One uz porez na dodanu vrijednost čine jedan od najizdašnijih prihoda države. Iznimno značajno učestvovanje akciza u ukupnim javnim prihodima ukazuje na činjenicu da su fiskalni razlozi bili odlu-čujući za njihovo uvođenje. Naime, za 15 pfeniga su povećane akcize na biogoriva i biotečnosti, te putarine, na šta treba doda-ti 17 odsto poreza, odnosno 2,55 pfeniga, čime se dobija povećanje cijene goriva za 17,55 pfeninga.

U kojoj mjeri će, usvojeni zakoni o akcizama utjecati na punjenje budžeta, najbolje se može ilustrirati podacima o broju registriranih vozila u Bosni i Her-cegovini.

U Bosni i Hercegovini je 2016. regi-strovano 861.573 putničkih vozila. Ako uzmemo prosječnu godišnju potrošnju od 1000 litara po putničkom vozilu, dobit ćemo potrošnju na nivou jedne godine od 861,573.000 litara. Kada pretpostavljenu potrošnju pomnožimo sa 17,55 pfeninga, koliko iznosi povećanje cijene goriva, usvajanjem Zakona o akcizama po jednom litru, dobićemo iznos od 151,206.060,00 KM. Na putarine (15 pfeninga po jednom litru) odlazi 129,235.940,00 KM, a na po-rez (17% PDV) 21,970.000,00 KM.

Međutim, ako ovom broju putničkih vozila dodamo: teretna vozila (81.463) i druge vrste vozila (autobusi - 4.308, mo-pedi i motocikli - 11.007, ostalo - 32.379), za koje možemo pretpostaviti, da će po-trošiti najmanje, koliko i putnička vozila, tada ćemo shvatiti koliko sredstava će se, samo po osnovu povećanja akciza inkasi-rati u državne kase, novca uzetog od pri-vrede i stanovništva.

Radi lakšeg shvatanja, u kojoj mjeri, akcize, a i ostali fiskalni prihodi učestvu-ju u punjenju državnog budžeta, dat ću prikaz naplaćenih prihoda u 2015 i 2016 godini,

Ako gornjem iznosu, dodamo i priho-de od akciza, kao rezultat netom usvoje-nih zakona, koji će u tekućoj godini izno-siti cca 260 miliona KM, sa PDV-om,

Povećanje akciza na gorivo

Uticaj na rast inflacije

n Piše: Prof. dr. Halid KURTOVIĆ

17

EKONOMIJA

onda je lakše shvatiti težnju vladajućih struktura, za usvajanje zakona o akciza-ma.

Međutim, akcize «imaju i jednu dobru stranu» utječu na pravedniju preraspodje-lu dohotka i to na štetu potrošača luksu-znih proizvoda. To su obično potrošači sa visokim prihodima tako da se na taj način postiže njihova veća oporezovanost dok se prihodi prikupljeni na taj način mogu

koristiti za postizanje različitih socijalnih ciljeva.

Stabilnost akciznih prihoda proizlazi prije svega iz činjenice što se posebni po-rezi uvode na predmete široke potrošnje, tako da se potrošači nerado odriču od nji-hove upotrebe.

Negativna strana akciza je da su re-gresivne, budući da oporezuju masovnu potrošnju te skupoća njihovog sistema

ubiranja treba doprinijeti manjoj potroš-nji proizvoda na koje se odnose. Također bismo kao negativnu stranu mogli navesti i teškoće prilikom određenja predmeta koji podliježu akcizi, odnosno koji pred-meti spadaju u luksuzne predmete.

Razlozi za uvođenje akciza mogu biti razne prirode. Najznačajniji su fiskalni, socijalni, zdravstveni i ekološki.

Restrukturiranje kao odgovor na povećanje cijene naftnih derivata

Međutim, da bismo shvatili «značaj» seta zakona o akcizama na naftu i naft-ne derivate, ukazat ću na doprinos nafte privrednom razvoju i poboljšanju uslova življenja. Shodno tome, ukazat ću na či-njenicu, da porastom cijene nafte, koja je u našoj zemlji rezultat usvojenog seta za-kona o akcizama, dolazi do rasta troško-va u privrednim djelatnostima, posebno u industrijskoj proizvodnji i saobraćaju, što smanjuje profite i investicije. Istovreme-no, ukoliko bi se dodatni prihod od viših cijena nafte raspodjeljivao na privredne subjekte u zemlji, došlo bi do preraspo-djele i jačanja pojedinih privrednih dje-latnosti i grana, što dovelo do restruktu-riranja. Sve to bi imalo za posljedicu pad nivoa proizvodnje i BDP-a, te temporal-no prilagođavanje privrede (pri čemu ra-ste i nezaposlenost) sve dok se jaz između ponude i potražnje ne smanji.

Uticaj na rast inflacije

Tabela br. 1: Pregled naplaćenih fiskalnih prihoda po vrstama tokom 2015 i 2016 godine

Vrsta prihoda Naziv prihoda 2015 god. 2016 god.

% 2016/2015

% učešća u prihod2016

1. PDV 4,338.546.945 4,528.405.534 104,44 68,152. Carinske dažbine 245.420.855 254.051.000 103,5 3,82

3. Akcize na uvozne proizvode 964.717.465 1,034.840.789 107,26 15,57

4. Akcize na domaće proizvode 449.578.205 421.155.493 93,67 6,34

5.Posebna taksa (putarina) na naftne derivate

320.459.246 359.240.912 112,10 5,40

6. Ostali prihodi 18.657.038 19.022.129 101,95 0,028I 1-6 UKUPNO 6,367.345.523 6,616.815.844 103,91 99,58II Neusklađeni prihodi 29.968.988 27.743.204 92,57 0,042III (I+II) UKUPNO 6,397.314.512 6,644.558.049 103,86 100IV Povrat sa JR UIO 1,088.246.150 1,107.604.788 101,78 16,67V Neto prihod 5,309.068.361 5,536.953.261 104,29 83,33

Izvor: Uprava za indirektne poreze

18

EKONOMIJA

U uslovima međunarodne konkuren-cije, isti nivo nacionalnog proizvoda za-držao bi se ako se ne promijeni konku-rentnost privrede nakon restrukturiranja. U slučaju da se dodana vrijednost od povećanja cijene nafte prelijeva u ino-zemstvo, privreda bi ostvarila manji rast BDP-a i bilo bi neophodno njeno daljnje restrukturiranje.

Konkurentnost cjelokupne privrede može se poboljšati, odnosno približiti onom nivou kakav je postojao uz niže ci-jene nafte (ili je nadmašiti) novim tehno-logijama i novim djelatnostima. Pri tome bi se ostvarivala dodana vrijednost uvo-đenjem novih tehnologija i proizvodima koji su traženiji u uslovima viših cijena nafte i preorijentacije s ovog resursa na druge.

Porast cijene nafte prati porast troško-va i cijena i onih proizvoda koji nisu u direktnoj vezi s naftom: posljedica toga je inflacija.

Istraživanja pokazuju da porast cijene nafte od 10% vodi do direktnih inflacijskih efekata od 0,8 do 1,0%. Restrukturiranje u takvim uslovima može nastupiti tek kada se cijene poje-dine grupe proizvoda jasno profiliraju i time inflacija svede samo na onu re-alnu, uslovljenu porastom cijene nafte.

Znači, da je usvajanjem seta zakona o akcizama u Bosni i Hercegovini, istovre-meno prihvaćen i niži nivo ekonomskih aktivnost, sporiji rast DBP-a, i porast in-flacije. Prema tome, postavlja se pitanje

postupnog prelaska na druge resurse i ve-ličine strukturnih promjena koje bi, među ostalim, nosile i nezaposlenost te gašenje pojedinih grana. To se odnosi na pitanje održivosti privrede na nivou koji ne bi izazvao preveliku nezaposlenost i pad društvenog proizvoda, i to u globalnom smislu.

Osim što će se smanjiti potrošnja u saobraćaju i transportnim sredstvima, kao rezultat povećanja cijena goriva, prijevo-znici će morati tražiti drugi način sma-njenja troškova, pri čemu se saobraćaj u poslovnim sektorima ne bi morao puno smanjiti.

Istovremeno, uvođenje dodatnih ak-ciza na gorivo, ovo poskupljenje će se negativno odraziti i na industrijsku pro-izvodnju zasnovanu na nafti. Stanovniš-tvo, koje je za zagrijavanje svoji stambe-nih i poslovnih objekata koristilo naftu za grijanje, najvjerovatnije će se opredjeliti za drugim pogonskim resursima, kao što su drvo, ugalj i dr. Čime će u znatnoj mjeri doprinijeti povećanju zagađenosti u gradskim područjima, u kojima je zaga-đenost već odavno nadmašila dozvoljene kvote, pojedinih gasova i čađi u vazduhu.

U privredama zemalja u razvoju, skupini zemalja, kojoj pripada i Bosna i Hercegovina, doći će do porasta cijene energetskih resursa potrebnih za proi-zvodnju, dok se struktura proizvodnje neće mnogo mijenjati. Iako se može po-lemizirati o tome da će isti resursi trebati za proizvodnju i u razvijenim zemljama

– razvijenije zemlje imaju priliku ubirati tehnološku rentu.

Dakle, Bosna i Hercegovina s indu-strijom na niskom tehnološkom nivou, što podrazumijeva i proizvod niže teh-nološke vrijednosti, više će biti oštećena porastom cijene nafte, nego kada se po-većanje cijene nafnih proizvoda dešava u zemljama s razvijenom privredom. Takve zemlje su energetski i radno intenzivni-je, kao što su i više ovisne o prirodnim resursima.

U svakom slučaju, veći porast cijene nafte mora, kratkoročno i srednjoročno, izazvati restrukturiranje privrede koje će voditi prema manjoj ovisnosti o ovom energentu i razvoju novih tehnologija. Dugoročno, to će pozitivno rezultirati razvojem novih tehnologija.

Najbolji način da se podstakne rast in-dustrije i tehnologije je da se omogući jak konkurentni pritisak i istovremeno stvara povoljna domaća klima.

Pošto je ovisnost o nafti velika za sve razvijene zemlje ali i zemlje u razvoju, recesija i restrukturiranje bi bilo sveuku-pno: razvijenije zemlje gubile bi uz činje-nicu da dominiraju u svjetskoj ekonomiji, dok zemlje u razvoju ne bi mogle jednako kvalitetno razviti zamjensku tehnologiju zasnovanu na drugim, alternativnim ener-getskim resursima.

Proizvodnja nafte predstavlja snažan proces koji je u stanju da, svojim promje-nama i dinamikom utiče čak i na liderske pozicije pojedinih zemalja i grupacija na

19

EKONOMIJAsvjetskoj ekonomskoj sceni.

Savremeni ekonomski i tehnološki trendovi donijeli su novu paradigmu o načinu postizanja ekonomske uspješno-sti na globalnoj ekonomskoj sceni, kako za nacionalne ekonomije, tako i pojedine privredne subjekte i industrijske grane. Stoga, nafta postavlja temelje ove nove teorije konkurentnosti, prema kojoj su konkurentske sposobnosti povezane sa stanjem pojedinih faktora kao što su sao-braćaj, znanje, tehnologija, inovacije, in-formacijsko-komunikacijske tehnologije i dr. Dostizanje većeg nivoa konkuren-tnosti podrazumijeva kontinuiranu nad-gradnju ovih faktora i njihovu adekvatnu kombinaciju u cilju postizanja sinerget-skih efekata.

Imajući u vidu naprijed navedene či-njenice vezane za proces globalizacije koji je prisutan, a za koji je u dobroj mjeri zaslužna i nafta, kao i njene implikacije na nacionalne ekonomije, nameće se za-ključak da cijena nafte ima značajan utje-caj na izgradnju nacionalnih ekonomija, te da „gura“ države i kompanije na jača-nje vlastite konkurentnosti.

Kako bi se iskoristili pozitivni efekti nastali padom cijena nafte i naftnih deri-vata, a izbjegli ili minimizirali negativni, treba imati uvidu važnost razvoja povolj-nog poslovnog ambijenta u kojem posluju privredni subjekti, kao bitnog uslova za postizanje njihove veće konkurentnosti.

Svjesni smo činjenice, da nafta čini oko dvije petine svjetske energije i da je bitan faktor u međunarodnom i naci-onalnom ekonomskom razvoju, treba se imati u vidu, da je riječ je o ograničenom resursu, koncentriranom u određenim svjetskim regijama, s promjenjivim po-znatim rezervama i globalno nestabilnom cijenom.

Postoje mišljenja da bi «borba za svjetski proizvod», kako to naftu najče-šće nazivaju, mogla dovesti do nadmeta-nja regionalnih blokova kojima dominira jedna od glavnih ekonomskih sila. Drugi kritičari ističu «visoku cijenu» ekonom-ske globalizacije koja izaziva visok nivo nezaposlenosti, prvenstveno u Zapad-noj Evropi, porast nejednakosti dohotka, kako na nacionalnom, tako i na internaci-onalnom nivou, zagađenje okoline u ve-likoj mjeri kao i posljedice neregulisanih finansijskih tokova na državne ekonomi-je. Različit je stepen ovisnosti pojedinih ekonomija o nafti, tj. kao i udio nafte u ukupnoj energetskoj potrošnji: pri tome

je potrebno naglasiti važnost tehnologija koje se koriste u iskorištavanju naftnih rezervi, te ulogu naftnih kompanija. Isto tako, svremene tehnologije imaju ključnu ulogu i u smanjenju ovisnosti u proizvod-nji i potrošnji ovog resursa.

Ovo nam pokazuje da se nacionalna društva integrišu u jedan globalni eko-nomski sistem i da su pod velikim uti-cajem ekonomskih i tehnoloških snaga nad kojima imaju vrlo malu ili nikakvu kontrolu. Te na taj način daju potvrdu mišljenju, da nafta ima veliki strateški i politički značaj: kako je to izrazio Geor-ges Clemenceau (1841.-1929.) tvrdnjom da će kap nafte vrijediti koliko i kap krvi, s tim da najnoviji izvještaj UN-a govori da se količina pitke vode u ukupnoj masi smanjuje, te se može reći kako će i kap vode biti vrijedna kao i kap nafte ili krvi.

Cijene na svjetskom tržištu nafte

Promjene u cijeni nafte povezane su sa stanjem u svjetskim ekonomijama i često se smatraju uzrokom inflacije i re-cesije: od početka 70-ih godina prošlog vijeka, izrazite su oscilacije nominalnih i realnih cijena uz tendenciju rasta, s tim da je u prijašnjim naftnim šokovima, u nekim zemljama, cijena korigirana sto-pom inflacije, ako je cijena nafte prela-zila iznos od 90 USD po barelu. Uzrok porasta cijena nafte na svjetskom tržištu ponajviše su politički konflikti: ekonom-ski pritisak zemalja Bliskog istoka zbog ostvarivanja političkih ciljeva ograniče-nog je efekta zbog njihove međuzavisno-sti s razvijenim zapadnim zemljama.

Na nestabilnost cijena na svjetskom tržište nafte utiče i nestabilnost potražnje a to se danas pogotovo odnosi na neoče-kivani rast kineske i azijske potražnje. Je-dan od bitnijih uzročnika destabilizacije cijena je i nedovoljna proizvodnja zema-lja OPEC-a pri povećanoj potražnji: zbog toga razvijene zemlje i imaju dogovor o nephodnoj (obaveznoj) rezervi nafte za najmanje 90 dana. Vrijeme, za koje bi se pristupilo proizvodnji nafte iz drugih izvora.

Na Bliskom i Srednjem istoku pro-izvodi se najjeftinija nafta i isplativo je prodavati već od 10 do 20 USD po ba-relu. Prije rata u Iraku su trgovci naftom špekulirali cijenom od 25 USD po barelu i, prema određenim mišljenjima, ona je realna i moguća. Sadašnje visoke cijene,

najvećim dijelom, odgovaraju zemljama izvoznicama nafte. Iskustva pokazuju da razvijene zemlje nisu više tako ovisne o promjenama cijena nafte kao prije 20-ak godina, s obzirom na to da je stepen ovi-snosti privrede o nafti manji.

Kod zemalja proizvodača nafte, kao što su Rusija, Venecuela, NR Kina i In-dija, danas je uočljiv trend prema nacio-nalizaciji naftne industrije i otežavanju prodora stranih kompanija. Dok većina nacionalnih naftnih kompanija posluje s mekim budžetom (oslanjanje na pomoć države), uz slabije ispunjavanje ekološ-kih kriterija i ljudskih prava, velike naft-ne kompanije iz razvijenih zemalja imaju viši tehnološki nivo u poređenju s njim.

Prilikom dugoročnog prognoziranja cijene nafte, polazi se od prihvatljive cijene nafte na tržištu od 60 i više USD po barelu. Međutim, ako bi cijena rasla iznad tržišno prihvatljive, a u cilju izbje-gavanja naftnih šokova, proizvodnji nafte bi se ozbiljnije pristupilo, nekonvencio-nalnim izvorima nafte, jer uz višu cijenu nafte ostaje dovoljno novca za ulaganja u nove tehnologije. Svi nekonvencionalni izvori nafte (kao što su uljni škriljevac, bitumenozni pijesak, metan, tekući uglji-kovodici, tekući plin) ekonomski su ne-isplativi ukoliko se cijene nafte zadrže ispod 60 USD po barelu, osim bioetanola i biodizela.

Vrhunac svjetske naftne proizvodnje je trenutak od kojeg ona počinje nepo-vratno padati, tj. preostale rezerve naf-te tada će biti negdje na polovini dosad iskorištenih.

Malopradajne cjene naftnih derivata u BiH formiraju se slobodno, odnosno maksimalni iznosi nisu definirani zako-nom. Bez obzira na veliku konkurenciju na tržištu, BiH ne garantira uvijek najnižu cijenu za potrošača: iz tog razloga prepo-ručuje se uvođenje mehanizma indeksi-ranja maloprodajnih cijena na svjetskom tržištu te promjenama prema kursu dolara.

U periodu u kojem je cijena sirove nafte u svijetu porasla za nekoliko fenin-ga po litru, benzin je u Bosni i Hercego-vini poskupio za više od jedne KM, iako nije bilo dodatnih troškova koji bi uticali na veći porast cijene nego što je to bio onaj na svjetskom tržištu. Različite in-teresne grupe nastoje iskoristiti trenutne cijene nafte kako bi ostvarile veći prihod.

Kako cijena nafte značajno ograniča-va ekonomska kretanja, zasad su gubici

20

EKONOMIJA

niži od očekivanih: sadašnji kapitalizam pokazuje se prilagodljivim na porast cije-ne nafte, i pri tome nije sveden samo na neravnopravnu razmjenu između centra (razvijene zemlje s malo naftnih resursa) i periferije (nerazvijene zemlje izvoznice nafte).

Zbog toga se potrebna akumulacija kapitala u “zemljama centra” može osigu-rati inovacijama proizvoda i iskustvom, organizacionim oblicima te razvojem i nadgradnjom tržišnim odnosa.

Prelaz/Tranzicija iz proizvodnih na uslužne i informacijske djelatnosti zahti-jeva manje energetskog potencijala dok na smanjenje ovisnosti o nafti mogu uti-cati i zakonske mjere podsticanja energet-ske efikasnosti: tako su u Evropi i Japanu vlade uvele više poreze zbog ekoloških osobenosti koje nisu uključene u tržišnu cijenu nafte.

Istovremeno, jeftina nafta u SAD-u (u poređenju sa ostalim razvijenim ze-mljama) umanjuje globalna nastojanja da se razviju obnovljivi energetski izvori, poboljša efikasnost korištenja energije i kontroliraju štetne emisije koje odlaze u atmosferu.

Veliki dio današnje naftne proizvod-nje dolazi sa velikih naftnih polja kao što su Aljaska, Sjeverno more, Meksički

zaljev, u koja su zemlje koje nisu člani-ce OPEC-a i zapadne naftne kompanije investirale ogromna sredstva u istraži-vanja. Danas ta polja karakterizira brzi pad jer su njihovi resursi gotovo potpuno iskorišteni. Nedavno otkriće kompanije Chevron novog naftnog polja u Meksič-kom zaljevu koje još nije ni valorizirano ni eksploatirano daje nadu da te “naftne” regije nisu u potpunosti iscrpile svoje re-zerve.

U međuvremenu dolazi do naglog po-većanja globalnog biznisa koji je opredje-lio i rezultirao dinamičan razvoj tehnolo-gije. Tehnologija, posebno informatička tehnologija, ubrzo transformiše poslovni svijet. Dinamičan tehnološki napredak i veoma oštra globalna konkurencija dove-li su do ubrzanja produktivnosti i kreira-nja novih poslova kao i pojačanu potroš-nju nafte u zemljama u razvoju.

Međutim značajan i nezaobilazan fak-tor globalnog biznisa je kontinuirani pro-ces učenja i razvoja. U tom smislu, treba sagledati i utjecaj MNK (multinacionbal-ne kompanije) kao aktera upravljanja razvojem, gdje razni akteri upravljanja, razvojem mogu u dato vrijeme i mjesto usmjeriri svoje razvojne napore na bilo koju kariku u lancu potencijal – sposob-nosti – autentične potrebe – zadovoljava-

jući – fizički i istorijski uslovi i okolnosti; i dati odgovore na neka pitanja: što, zašto, tko, za koga, kako i čime?

Energetski sektor nafte u BiH

Kako je već navedeno, naftni sektor je strateški važan dio energetskog sistema i značajno utiče na privredu svake zemlje. Trend rasta potražnje nafte govori da je tržište tim energentom veoma osjetljivo u okvirima globalnih političkih kretanja. Pri tome, svaki put, otvaranjem novog žarišta u svijetu raste cijena nafte, što upućuje na to da svaka država mora imati svoju utvrđenu energetsku politiku i stra-tegiju, tj. dugoročnu viziju razvoja svog energetskog sektora.

Bosna i Hercegovina raspolaže svo-jim proizvodnim mogućnostima, odno-sno prerađivačkim kapacitetima u Bo-sanskom Brodu (Rafinerija sirove nafte - 4 320 000 tona godišnje) i u Modriči (Rafinerije bazičnih ulja - 120 000 tona godišnje).

Zbog ratnih dešavanja javili su se pro-blemi u poslovanju Rafinerije u Bosan-skom Brodu koji su vezani za dopremu si-rove nafte te oštećenja opreme i proizvod-nih linija: no, nakon stvorenih uslova za proizvodnju (1998.), Rafinerije su prodate

Tabela br. 2 Vrijednost uvoza pojedinih vrsta proizvoda u mil. KM

Red.broj OPIS 2012 2013 2014 2015 2016 Učešće

2016 u % Index

1. Naftna ulja-osim sirovih 1,035,70 1.016,99 978,74 835,66 809,27 5,01 96,84

2. Osobniautomobili 496,55 491,30 525,48 548,58 602,40 3,73 109,81

3. Naftna ulja-sirova 1.196,55 1.199,71 1.034,43 633,91 515,63 3,19 81,344. Lijekovi 411,43 401,83 477,22 434,40 446,63 2,77 102,82

5. Kameni ugalj:-briketi i sl. 363,76 309,47 318,25 303,63 251,01 1,56 82,67

6. Goveđe kože-obrađivane 116,77 146,45 184,31 198,04 212,66 1,32 107,38

7. Telefonski ap. 152,27 170,32 175,98 197,37 202,99 1,26 102,84

8. Dijelovi i pribor motorn. vozila 137,19 165,36 181,11 181,78 178,56 1,11 98,23

9. Nafni plinovi 307,75 233,06 219,01 207,56 153,93 0,95 74,16

10. Goveđe meso -svježe i rashl. 41,29 77,17 114,56 148,35 151,90 0,94 102,39

Ukupno 1-10 4.259,02 4.211,66 4,209,09 3,689,29 3,524,97 100,00 101,81Ostalo 10.994,51 10.958,51 11.990,19 12.162,57 12.614,36 78,16 103,71UKUPNO 15.253,04 15.170,17 16,199,28 15.851,86 16,139,33 100,00 101,81

Izvor: Agencija za statistiku BiH

21

EKONOMIJA

ruskoj kompaniji koja se obavezala da će modernizirati i staviti u funkciju instalira-ne kapacitete za preradu.

U BiH, s obzirom na malu proizvod-nju, naftni derivati se osiguravaju iz uvo-za: ukupna potrošnja tokom 2016 godine kretala se na nivou od 1,2 miliona tona. Pri tome, najveće količine naftnih derivata uvoze se iz Hrvatske, Srbije i Mađarske.

Kao što se vidi iz tabele u prilogu, to-kom 2016. godine, najveće učešće u uku-pnom uvozu imali su sljedeći proizvodi: naftna ulja - osim sirovih 5,01%, osobni automobili od 3,73%, naftna ulja - sirova sa učešćem od 3,19%, te lijekovi sa uče-šćem od 2,77%

Bosna i Hercegovina je u velikoj mje-ri ovisna o uvozu naftnih derivata, no raspolaže proizvodnim, odnosno prerađi-vačkim kapacitetima u dvjema rafinerija-ma, značajnim skladištima nafte i naftnih derivata i sve suvremenijom prometnom mrežom s velikim brojem benzinskih sta-nica. Uz to, povoljni rezultati dobiveni istraživanjem nafte i plina na području Bosne i Hercegovine i postojeća infra-struktura otvaraju mogućnosti za razvoj ove privredne djelatnosti. Iako je sadaš-nje stanje u naftnoj privredi, počevši od stagnacije proizvodnje u Rafineriji nafte u Bosanskom Brodu kao ključnom čimbe-niku naftne privrede zabrinjavajuće i ne garantira sigurno i stabilno snabdijevanje Bosne i Hercegovine ovom strateškom sirovinom, povoljna zbivanja vezana uz privatizaciju u naftnom sektoru ukazuju na poboljšanje općeg stanja. Obje rafi-nerije u Bosni i Hercegovini, Rafinerija nafte u Bosanskom Brodu i Rafinerija

ulja u Modriči, raspolažu s relativno ve-likim instaliranim proizvodnim, odnosno prerađivačkim kapacitetima. Rafinerija nafte AD Bosanski Brod u svom dugogo-dišnjem postojanju prolazila je kroz razne faze razvoja, a odlučujući utjecaj na ra-zvoj Rafinerije imao je razvoj automobil-ske i hemijske industrije te njihove potre-be za određenim derivatima nafte. Prema ovim potrebama razvijani su i kapaciteti Rafinerije, kako u tehnološkom smislu tako i po obimu prerade. Kapaciteti pre-rade, mogu u cijelosti zadovoljiti potrebe Bosne i Hercegovine, a u velikoj mjeri i prelaze ove potrebe. Naime, rafinerijska postrojenja podijeljena su u dvije tehno-loške linije za preradu nafte kapaciteta 4 320 000 tona godišnje.

U prijeratnom periodu potrebe Bosne i Hercegovine za naftnim derivatima bile su izmeñu 1,5 i 1,7 milijuna tona godiš-nje. Tako je, npr. 1990. godine na tržištu Bosne i Hercegovine plasirano 1,68 mili-juna tona raznih derivata. Glavni dobav-ljači, odnosno distributeri bili su Ener-gopetrol Sarajevo i INA Zagreb. Ener-gopetrol je snabdijevao 70-75% tržišta, a INA od 25-30%. Prilikom projektiranja i izgradnje nove linije prerade od 3 miliju-na tona godišnje u Rafineriji nafte u Bo-sanskom Brodu računalo se da će potrebe Bosne i Hercegovine biti oko 2,3 milijuna tona derivata godišnje. Prema raspoloži-vim podacima od 2000. do 2005. godine potrošnja derivata u Bosni i Hercegovini se kretala od oko 800 000 t do 1,3 miliju-na tona godišnje.

Na osnovu konačnog izvještaja od 13.3.2008., iz projektnog zadatka o temi

Studije energetskog sektora u BiH utvr-đene su preporuke koje imaju cilj dalji razvoj naftnog sektora u BiH:

- nastavak istraživanja nafte i pli-na na prostoru Bosne i Hercegovine na osnovu povoljnih rezultata do kojih se došlo u do sada izvršenim istraživanjima;

- osiguranje kvaliteta naftnih deriva-ta na tržištu u skladu s postojećom zakon-skom regulativom kroz potpunu primje-nu propisa o kontroli kvaliteta te njihovu eventualnu doradu;

- kontinuirano praćenje standarda kvaliteta naftnih derivata u EU te uskla-đivanje s njima;

- reguliranje maloprodajnih cijena naftnih derivata uvođenjem mehanizama indeksiranja prema promjenama cijena na svjetskom tržištu i kursu dolara;

- definiranje mogućnosti širenja ma-loprodajne mreže te otvaranja novih ben-ziskih stanica urbanističkim i prostornim planovima;

- donošenje zakonske regulative o sistemu obaveznih zaliha nafte i naftnih derivata, uspostavljanje Agencije za oba-vezne zalihe i postupno formiranje zaliha u skladu sa standardima EU;

- smanjenje akciza na ekstra lako lož-ulje u odnosu na dizel-gorivo.

Značajnija geološka istraživanja rezer-vi nafte i plina vršena su od 60-tih do po-četka 90-tih godina 20. stoljeća od strane Energoinvesta iz Sarajeva, INA-Naftapli-na iz Zagreba te stranih kompanija AMO-CO, EXLOG, GECO, ECL i dr. Provedena su obimna geokemijska, geomagnetska, geoelektrična istraživanja kao i reflektivna seizmička ispitivanja i magnetno telursko sondiranje. Na osnovi postojećeg stupnja istraženosti, smatra se da postoje rezer-ve procijenjene na oko 50 milijuna tona sirove nafte u četiri prioritetna područja: • Područje južno od Bosanskog Šamca; procjena rezervi iznosi 9,2 milijuna tona; • Područje jugozapadno od Orašja; procjena rezervi iznosi 6,1-15,5 milijuna tona; • Po-dručje Tuzlanske regije u dolini rijeke Ti-nje; procjena rezervi iznosi 14,3 milijuna tona; • Područje okolice Lopara površine oko 21 km2 ; procjena rezervi iznosi 11,9 milijuna tona.

Prema tada izvršenim istraživanjima, predočenim u studijama, procijenjene naftne reserve u BiH mogle bi da iznose oko 50 miliona tona ali bi trebalo provesti dodatna istraživanja kako bi se utvrdilo stvarno i realno postojanje komercijalno isplativih zaliha nafte. u

22

EKONOMIJA

Politički raspad Jugoslavije odrazio se na privredu svih novonastalih država mnogim posljedicama čiji

svi efekti još nisu sasvim sagledani. Situ-acija je značajno različita u svakoj novoj državi. Koncentrišući pažnju na Bosnu i Hercegovinu, mogu se sa sigurnošću uo-čiti određene negativne odrednice:yjoš uvijek traje supremacija politike

nad ekonomijom,yminijaturiziran je obim unutrašnjeg

tržišta koje je dalje podjeljeno entitetskim granicama. Federacija Bosne i Hercego-vine je i dalje podjeljena zonama uticaja nacionalnih stranaka kroz čije se granice roba nekako i penetrira, ali ne kapital i radna snaga, te se o cjelovitom tržištu od 3.5 miliona ljudi u BiH još ne može go-voriti,ynepovoljna industrijska struktura,

građena da bude izvor sirovina i primar-nih poluproizvoda industrijama drugih republika. Svakodnevna potrošačka korpa pokazuje ogromnu ovisnost o uvozu, čak trivijalne robe kao što su staklena boca, muška košulja ili majoneza nisu “made in BiH”,yemigracija kvalitetnih visokoškolo-

vanih kadrova, ybankarski sistem nema ponudu ve-

ćine dugoročnih finansijskih servisa, po-sebno onih koji podržavaju izvoz,yvelika suzdržanost ino ulagača i

njihovih banaka za direktne finansijske investicije (FDI), a razlozi su politička nestabilnost, nejaka pravna država i mini-jaturnost unutrašnjeg tržišta (ovo posljed-

nje je često prvi kriterijum kod donošenja odluka),yzanemariv dio ino pomoći je usmje-

ren prema obnovi proizvodnje, ulaže se pretežito u obnovu infrastrukture koja je-ste nužna, ali ne proizvodi znatniji višak vrijednosti, posebno za izvoz, niti zapo-šljava,ynovonastala industrijska struktura

nema aspiraciju prema visokim tehnološ-kim dometima.

Mnoge od navedenih negativnih odrednica pokušala je rješiti međuna-rodna zajednica svojim aktivnostima u poslijeratnoj obnovi i promjenama koje

nameće. Nadati se, posebno poslije ovo-godišnjih izbora, da će i domaći politički faktori početi raditi na stvaranju uslova za povoljnije okruženje ekonomiji, u čemu se sagledava pojava pozitivnih promjena.

Sve ove okolnosti trebaju imati ljudi-ma koji vode preduzeća. Sve oostalo je njihov dio posla da stvore konkurentnu sposobnost svojih preduzeća i time ih pripreme za agresivan izvoz bez kojega ne može biti samodrživosti ekonomije zemlje. Naglasak se daje na pojam kon-kurentne sposobnosti preduzeća, a ne države, jer se o konkurentno sposobnoj državi može govoriti samo u slučaju da su preduzeća koja u njoj funkcioniraju konkurentno sposobna. Tema ovog članka je: kako se gradi konkurentna sposobnost preduzeća?

Nove determinante konkurentne spo-sobnosti preduzeća su (izmedu ostalih):

1. sposobnost preduzeća da se stalno inovira (proizvode, proizvodne i prodajne procese) i poboljšava (organizaciju, kvali-tet proizvoda, usluga i svih vidova radnih procesa te operativnu efikasnost),

2. - snažno liderstvo, sposobno da de-finira i sprovede dobru strategiju tržišnog pozicioniranja preduzeća,

- struktura preduzeća,- jaka konkurencija na domaćem trzi-

štu sa domaćim i inostranim preduzećima, koja izoštrava tržišne sposobnosti, koja neprekidno motivira preduzeće na inova-cije i poboljšanja, a čiji subjekti su znača-jan izvor relevantnih informacija,

3. visokozahtjevna domaća potražnja

Kako se gradi konkurentna sposobnost preduzećaDržava ne može stvoriti konkurentnu sposobnost preduzeća, ona se gradi u samom preduzeću povišenjem produktivnosti i strateškim pozicioniranjem na tržištu, a država može stvarati i unapređivati poslovni ambijent, te uložiti napore, stimulišući faktore dijamanta, pomoći ili neprimjerenom ekonomskom politkom zakočiti i onemogućiti.

n Piše: Prof. dr. Duljko HASIĆ,izvršni direktor Izvršne direkcije za razvoj poslovanja BH Telecoma

23

EKONOMIJA

(čiji kvalitet je bitniji nego obim). Visoki zahtjevi domaćeg kupca koji traži više od standarda su dragocjen rani signal o tome što bi u budućnosti moglo tražiti ino trži-šte,

4. visokokvalitetni domaći dobavljači i kooperanti, koji su i sami sa izvozničkim aspiracijama, a locirani u blizini, kako bi se olakšala istraživačko razvojna saradnja i razmjena informacija.

Navedene četiri determinante imaju vrlo jake međuveze i to svaki sa svakim. Međuveze su sa pozitivnim uticajem, do-bra pozicija preduzeća u pogledu jedne determinante pozitivno se odražava i na druge.

Izvan uticaja preduzeća nalaze se dva vrlo važna faktora koja takođe presudno utiču na stvaranje konkurentne sposob-nosti preduzeća, ali su za preduzeće neka vrsta “više sile”:

1. uloga koju mora ispuniti država da bi preduzeće postalo konkurentno sposob-no, sa jasnim naznakama šta država treba učiniti i što država ne smije činiti,

2. uloga šansi i prilika koje se slučajno pojavljuju i koje preduzeće mora prepo-znati i iskoristiti.

Dijamant sa svoje četiri determinante, njihovim meduvezama i dvije “više sile” predstavlja cjelovit model za sagledava-nje konkurentne sposobnosti preduzeća u novim uslovima globalizacije svjetske privrede, kada intelektuaini sadržaj u pro-izvodima i uslugama koji se u preduzeću stvara, postaje najvažniji uticajni faktor u postizanju konkurentne sposobnosti, a sve manje uticaja imaju faktori koji se naslijeduju bilo od prirode (resursi) bilo

od okoline (sve drugo). Ovim povodom želim detaljnije elaborirati samo neke de-terminante konkurentne sposobnosti pre-duzeća.

Jaka konkurencija na domaćem trzi-štu je od važnosti u početnim koracima pripreme preduzeća za tržišnu utakmicu u inostranstvu. Konkurencija domaćih ri-vala medusobno i sa ino ponudačima koji napadaju domaće tržište, izoštrava sve as-pekte konkurentne sposobnosti preduzeća. Na domaćem tržištu, kao početnom kora-ku, se insistira iz jednostavnog razloga što su neke operacije preskupe i preopasne da budu realizirane u inostranstvu, prije nego se stekne sigurnost u performanse proizvoda i kvalificiranost infrastrukture koja mora pratiti proizvod. Teško je vje-rovati da preduzeće u inostranstvu može steći konkurentne prednosti ukoliko to nije uspjelo izboriti na domaćem terenu.

Visokozahtjevna domaća potraznja je takode od izuzetne važnosti. Osim u sasvim mladim tehničkim oblastima, standardi definiraju većinu tehničkih performansi proizvoda. Tokom vreme-na standardi se pooštravaju, kao rezultat pozitivne prakse i tehnološkog napretka. Domaći kupac koji može formulirati svoje zahtjeve koji traže više od standarda, po-sebno je dragocjen za preduzeće koje gra-di svoju konkurentnu prednost, jer udovo-ljiti njemu znači pripremiti se unaprijed za buduće zahtjeve inostranih kupaca.

Visokokvalitetni domaći dobavljači i kooperanti su presudno važni za sticanje konkurentne prednosti preduzeća. Na-pušten je koncept tvornice koja na ulazu ima sirovine i repromaterijale, a na izla-

zu gotov proizvod (ne podrazumjeva se procesna industrija, proizvodač berzanske robe).. Unutar takve proizvodne jedinice ne mogu se na rentabilan način instalirati sve potrebne tehnologije specijalistička znanja koji su potrebni proizvodu koji treba biti globalno konkurentno sposoban. Stoga se koristi pristup da se se još u etapi istraživačko razvojnog stvaranja proizvo-da u proces uključe u blizini postojeća preduzeća, budući kooperanti i dobavlja-či, koji su visokospecijalizirani, i sami sa izvoznim ambicijama i visokim aspiraci-jama vlastitih ciljeva. Njihova blizina je bitna radi potrebe neposrednih kontakata, lagane razmjene informacija i sticanja osjećaja da se stvara zajednički proizvod.

Uloga šanse u stvaranju konkurentne sposobnosti preduzeća je značajna. Teh-nološki razvoj donosi nove materijale, procese i primjene. Stvaraju se moguć-nosti pojave supstituta koji zamjenjuju postojeća rješenja, i predstavljaju realnu osnovu da se stekne konkurentna pred-nost.

Uloga države u stvaranju konkurent-ske sposobnosti preduzeća zaslužuje po-sebnu pažnju. Ali ni po jednom pitanju vezanim za konkurentnu sposobnost pre-duzeća nije prisutno toliko zabluda kao kada je u pitanju uloga države. Mišljenja su podjeljena izmedu dva ekstremna, jed-no je da se država uopše ne mješa u pro-blem, a drugo je da država treba upravljati svim segmentima toga procesa. Niti jedno niti drugo mišljenje nije ispravno. Postoji sasvim jasan kriterij koji luči ono što drža-va treba činiti od onoga što država nikako ne smije činiti u cilju pomaganja procesa

24

EKONOMIJApostizanja konkurentne sposobnosti pre-duzeća koja posluju unutar njezinog prav-nog sistema. Taj kriterij se najlakše može objasniti dijamantom tj. država mora po-ticati odrednice dijamanta - inovacije i poboljšanja; rivalitet preduzeća, liderstvo i strateško pozicioniranje; sofisticiranu i poštenu potražnju robe i usluga u okviru javnih nabavki, sa zahtjevima koji preva-zilaze uobičajene standarde; poticaj gru-piranju- kooperantskih preduzeća, istraži-vačko-razvojnih i edukacionih institucija oko liderskih konkurentno sposobnih pre-duzeća i sve drugo što proizvodi pritisak na preduzeća da se inoviraju i poboljša-vaju. Logično proizlazi da država nipšto ne smije činiti ništa što slabi odrednice dijamanta, npr. dotiranje izvoznika nere-alno visokim ili dvojnim kursom domaće valute i njezinom devalvacijom stvara se lažni osjećaj konkurentne sposobnosti i time se odstranjuje pritisak na preduzeća da se inoviraju i poboljšavaju. Isto tako razne zaštitne carinske i porezne mjere i sl., koje su usmjerene na zaštitu domaće proizvodnje, izoliraju preduzeća od ino konkurencije i opet odstranjuju pritisak na preduzeća da se inoviraju i poboljša-vaju i time imaju na duži rok negativan utjecaj na postizanje stvarne konkurentne sposobnosti preduzeća. Takove mjere na koje se vlade često odlučuju imaju jednu zajedničku osobinu da njihovi efekti ubr-zo nestaju i proizvode samo nove zahtjeve za novom istom takovom “pomoći”.

Zajedničke osobine svih pozitivnih mjera koje treba generirati vlada su da imaju efekte na dugi rok, da su posredne, zasnovane na poticaju, a ne na neposred-noj intervenciji i najkraće se mogu nabro-jati:ypoticati investicije “strpljivog” ka-

pitala,yizgraditi i finansirati institute za fun-

damentalna istraživanja, a male zemlje koje to ne mogu moraju participirati u tome sa drugima,ypoboljšavati kvalitet domaće potra-

žnje i stimulirati inovacije djelujući kao zahtjevan, sofisticiran i krajnje pošten ku-pac kada su u pitanju javne nabavke,ynametnuti stroge standarde čije za-

dovoljavanje vrši pritisak na preduzeća da se inoviraju i poboljšavaju i time stiču konkurentnu prednost,yspriječiti monopolska ponašanja i

integracije u cilju podrške postojanju ja-kog rivaliteta na domaćem tržištu, sa ci-ljem stvaranja pritiska na preduzeća da se

inoviraju i poboljšavaju,ystimulirati javnu promociju i nagra-

divanje uspješnih preduzeća u oblasti si-stema osiguranja kvaliteta,ypoticati otvorenu trgovinu i ohra-

brivati preduzeća da se penetriraju na ino tržišta.

y Sve navedeno je u oblasti djelatnosti najvišeg nivoa državne vlasti. Ali, ostaje mnogo za akciju lokalnih (regionalnih) vlasti:ypoticati sva postojeća i pojavu novih

lokalnih grupisanja,yrazviti jak i kvalitetan sistem osnov-

nog obrazovanja,yuskladiti obrazovni sistem sa potre-

bama tržišta rada,ypoticati istraživanje i razvoj u ma-

lim preduzećima gradnjom tehnoloških parkova, poticati formiranje istraživačkih i razvojnih centara u većim preduzećima.

Dakle, država ne može stvoriti konku-rentnu sposobnost preduzeća, ona se gradi u samom preduzeću povišenjem produk-tivnosti i strateškim pozicioniranjem na tržištu, a država može stvarati i unapre-đivati poslovni ambijent, te uložiti napore stimulišući faktore dijamanta pomoći ili neprimjerenom ekonomskom politkom zakočiti i onemogućiti.

Često se postavlja još jedno pitanje, zašto vlade ipak kreiraju neprimjerene po-teze kao što je devalvacija domaće valute ili protekcionizam u cilju popravke spolj-notrgovačkog bilansa zemlje, na osnovu iskustva, znaju da to stvarno ne podiže konkurentnu sposobnost preduzeća i da se efekti takvih mjera ubrzo svode na nulu. Objašnjenje je u činjenici da za postiza-nje stvarne konkurentne sposobnosti treba 6 do 20 godina (zavisno o sektoru proi-

zvodnje robe ili usluga) i to za preduzeće kojem finansiranje nije problem. Takav vremenski period za svaku vladu je isto što i vječnost, vlade žive u četverogodiš-njim ili kraćim vremenskim ciklusima, i njima trebaju brzi, makar ne i trajni efekti. Medutim, postoje u nekim društvima op-šte prihvaćena saznanja da se ipak vlade moraju ponašati u sukladnosti sa dugo-ročnim ciljevima u privredi. Nas u Bosni i Hercegovini napokon zanima kada će se tako početi ponašati i naših 13 vlada?

Budućnost konkurentne sposobnosti preduzeća iz BiH bitno će zavisiti od toga koliko svoje strategije razviju u skladu sa postavkama naprednih metodologija kao što je dijamant i koliko će vlade svih ni-voa, koje stvaraju okruženje preduzećima, svoje ekonomske politike podrediti cilju postizanja stvarne međunarodne konku-rentne sposobnosti preduzeća. Bitan pre-duslov za sve je nastavak privatizacije preostalih preduzeća koja su još u držav-nom vlasništvu. Dijamant ne može “pro-raditi” ukoliko nema unutrašnjeg motiva u preduzeću da se postigne medunarodna konkurentna sposobnost, a takove motive nikad i niko nije uspio niti prepoznati u državnim preduzećima. Sva novonasta-la privatna preduzeća srećom nemaju taj problem, ali kod njih su stupanj razvoja, kratka istorija, nejaka domaća baza (home base), pretežna orijentacija na uvoz i krat-koročni vremenski horizont problemi koje moraju riješiti njihov management i njihovi nadzorni odbori. Bez obzira na sve, dijamant se ne može izbjeći. Samo će se izvozom i ekonomskim integracijama moći kupiti blagostanje budućeg vremena za Bosnu i Hercegovin. Put će biti težak, ali je jedini mogući. u

25

DRUŠTVO

Ovaj rad je sinteza složenih biološ-kih, mentalnih i neuropsihološ-kih karakteristika koji utiču na

proces razvoja mišljenja, govora i kogni-tivnih sposobnosti, koje se stimulišu pu-tem adekvatnih metoda, tehnika i korek-tivnih zahvata za jezičko govorno, misaono i mentalno oblikovanje djeteta. Moja namjera da napišem nekoliko redo-va o ovoj temi je da upoznam čitaoca sa nekim strukturalnim elementima, koji se tiču i utiču na razvoj mišljenja, kao glav-ne neurolingvističke strukture za ostvari-vanje komunikaciskih vještina, što je os-novna težnja svakog ljudskog bića.

Dakle može se reći, da je govor u svojoj biti komunikacija raznorodnih in-formacija i to u prvom redu od senzornih preko fonetskih i jezičko strukturalnih i logično-semantičkih i afektivnih infor-macija.

Iz naprijed izloženog može se primje-titi da je struktura govora i mišljenja veo-ma složena i koja se nerijetko dekodira unutar procesa u primjenjenoj funkcio-nalnoj rehabilitaciji i edukaciji.

Ova tema zaslužuje posebnu društve-nu pažnju, pored ostalog i zbog toga, jer je iz godine u godinu sve više djece predškolske i školske dobi sa smetnjama, poremećajima i oštećenjima u govoru i glasu, nerazvijen (ili nedovoljno razvi-jen) govor, što nerijetko ove patologije

dovode i do autizma koje je veoma teško oštećenje (kao posljedica oštećenja više moždanih centara) koje se nemogu preci-zno dijagnosticirati.

Ovakva nediferncirana stanja prave velike probleme roditeljima ove djece, koji godinama tragaju za efikasnim lije-čenjem i korekciju ovih poremećaja kroz adekvatni stručni tretman i habitaciju.

Opće postavke u govornom iskazu

Ličnost sa svim svojim općim, speci-fičnim i drugim govornim posebnostima, poimuje sebe u dvostrukom smislu.

Prvo, u proces subjektivne transfor-macije ravnoteže kroz vanjski i unutraš-nji sklop uticaja i drugo, uticaj na razvoj govora kroz stimulativnu interakciju, koja se iskazuje putem mišljenja a zatim i kroz govorni iskaz. Jednostavnije reče-no, da društvena uloga i ustaljena pravila u komuniciranju su u dinamičkoj ravno-teži između onog što bi drugi željeli da smo (društveni identitet koji generalizira isčekivanja – nadanja), i ono što mi odi-sta jesmo (lični identitet).

Takvo djelovanje, bez sumnje stvara osnovu za stabilizaciju ličnosti, a sve to zahvaljujući komunikacijskim vještina-ma, kao društvenoj akciji niske energije, što je istraženo i potvrđeno u mnogim teorijama o komunikaciji i komunikaci-skim vještinama.

Teorija odraza („Del› se Rifleso“), za-stupa mišljenje da čovjek razvija sliku ili postavu o samom sebi, dijelići perspektive u smislu odraza svojih partnera u interak-ciji sa drugima na planu neurolingvistič-kog, jezičko-govornog i socio-kulturnog

Unutarnja i vanjska stimulacija govora i procesa mišljenja1„Čovjeka nemožeš ničemu naučiti, možeš ga samo podržati da te sposobnosti pronađe u sebi“, Galileo Galili.

n Piše: Prof. dr. Ismet KURTAGIĆ

26

DRUŠTVOaspekta. Dakle, ako se pažljivo pristupi analizi ove teorije, primjetno je da ova te-orija ima značaj socijalnog odraza za for-miranje i izgradnju jezičko-govornih spo-sobnosti, kao preduvjet za intelektualnu i socijalnu nadgradnju. Što znači osobitost komunikativnog akta je njegova interper-sonalnost i čini da smisao nikada nije dat kao gotov proizvod, nego je konstruiran i svaćen u GOVORNIM PROJEKTIMA ČOVJEKA. Iz navedenog proizilazi da postoje određenja u komunikaciji, koji mogu biti direktni kontakti, kao proizvod fizičke blizine i interpersonalni kontakti, koji su glavni uslovi za postojanje cjelo-kupne socijalne strukture.

Prije nego se dotaknemo modela je-zičko govorne komunikacije, nastojaće-mo prvo da definiramo sam taj pojam. Naprimjer, konverzacija sa socijalnog aspekta definira se „kao spontani čin, gdje sagovornici među sobom sporazu-mijevaju glasovnim artikulacijama, po-gledima, šarmom, gestom itd.“ Dakle ar-tikulacija se izražava preko različitih institucionalnih formi i oblasti, unutar uže i šire socijalne sredine, u kojima se poštuju određena ustaljena kulturološka pravila.

Oblici i forme u komunikaciji

Dugo vremena izgovorena riječ s pra-vilnim akcentom ili artikulirana bez go-vornih pogreški bila je dominantna u ko-munikacijskoj hijerarhiji, tako da su drugi oblici komunikacije bili podređeni ili potisnuti (gestovni govor, mimika, sli-kovni stimulusi i sl.), što je imalo nega-tivni uticaj na korekciju govora, edukaci-

ju i socijalizaciju djece sa jezičko govornim poteškoćama, oštećenja sluha i drugim višestrukim oštećenjima i pore-mećajima.

Stajalište da se forcira samo govorini jezik nije znanstveno i praksikološki ute-meljen što je imalo za posljedicu još du-blje produbljenje njihovih senzornih, psi-hičkih i organskih defektiviteta i konačno na usporenu edukaciju i socijalizaciju djece sa dodatnim potrebama. Takvom nehumanom stajalištu i neupućenost u ovu oblast doprinijeli su nadležna mini-starstva za obrazovanje, pedagozi, lin-gvisti, psiholozi, kao i druge institucije koje se (ne) profesionalno bave ovom veoma značajnom multidisciplinarnom problematikom.

Razlog za ovakav nehuman i nepro-fesionalni odnos, prije svih zagovarala su ministarstva odgoj i obrazovanje zastu-pajući tezu da neverbalna komunikacija „osporava proces mišljenja i djeluje de-stimulativno na razvoj govora kod djete-ta i da zakazuje u učenju“?

Ovakvo proizvoljno i naučno-prakso-loško neutemeljno stajalište je prevazi-

đeno, što na najbolji način potvrđuju no-vija saznanja u svijetu i kod nas, da bilingvistička komunikacija i druge ne-verbalne metode doprinose razvoju go-vora, mišljenja, edukaciji i socijalizaciji ove djece. Kad je u pitanju jezičko-go-vorni razvoj kod djeteta, nauka iz ove oblasti, došla je do saznanja „da je proces formiranja iskaza preduvjet za pretvara-nje misaonih aktivnosti (misao) u artiku-lacioni govor i artikulaciono sporazumi-jevanje“, ističući proces formiranja govornog iskaza kao „put od misli ka govoru“, a proces razumjevanja kao „put od govora ka misli“.

Ova teorija je u velikoj mjeri umanji-la uticaj američke škole, koja je bila čvrst zagovornik upotrebe oralne metode. Umanjivanje značaja oralne metode u znatnoj mjeri doprinijela je Ruska akade-mija nauka i umjetnosti – sektor defekto-logije i surdopsihologije, koja je pobor-nik masovnije upotrebe univerzalnog modela u komunikaciji djece oštećena sluha i govora, kao najbolji način za ra-zvoj mišljenja i drugih senzornih i bio, psiho socijalnih vrijednosti i vještina.

Fenomenologiju viših složenih psi-hičkih strukturalnih komponenti, treba prvenstveno posmatrati kroz proces pre-tvaranja i transvera psihičkih radnji na relaciji „mišljenja, artikulacionog govora i drugih oblika dvojezične alternativne komunikacije, koju treba uvezati kao je-dinstvenu cjelinu na planu socijalnog sporazumijevanja“. Na ovom polju nau-ke nemjerljiv doprinos dali su istraživači i znanstveni radnici poput Vigotskog, Lurije, Pijažea i drugi neurolingvisti, go-vorni terapeuti, surdoaudiolozi, psiholo-zi... koji su dali nemjerljiv doprinos u rasvjetljavanju ove oblasti, definirajući pojedine pojave i rješenja za izgradnju jezičko govornih sposobnosti i prakso-loških upustava za saniranje, korigovanje i odstranjivanje određenih smetnji, pore-mećaja i oštećenja, te na razvoju mišlje-nja, pamćenja i razvoju audio govornih vještina.

Ipak do danas nije podrobnije istra-žen proces formiranja misli i njegovu funkcionalnu vezu sa višim psihičkim supstancama, koje su svaćene kao „RE-DUKTIVNA AKTIVNOST“ kod ovih osoba, što se može protumačiti kao me-đuprostor unutar tih veza. Te neurološko psihičke supstance treba naknadno istra-živati i povezati ih međusobno kako bi

1 Za časopis Damar, u skraćenoj ver-ziji iznesene su neke spoznaje o mišljenju i govoru i metakomuni-kaciji iz Naučno istraživačkog pro-jekta (na kojem se radilo preko če-tiri godine 2009.-2013.), pod istim naslovom. Projekat je prestavljen na 6-tom Evropskom kongresu na temu: Istraživanje u rehabilitaciji“ i održan na Humboldt univerzizetu u Berlinu 2014. godine.

27

DRUŠTVO

uzajamno funkcionirali u smislu potpu-nijeg i kvalitetnijeg mišljenja, pamćenja i sporazumijevanja, te bolje fonetsko-lek-sičkog i gestovno kodiranje.

Posredstvom mišljenja i govora jedno lice ili grupa komuniciraju međusobno na predhodno kodirane sadržaje segme-nata i suprasegmenata koji proističu iz artikulaciono-akustičkih osobina a koje mogu varirati u toku govora. Znači, da kodirani sadržaj govora i govornog iska-za, kao sredstvo sporazumjevanja mora da je dobro interpretiran, kako bi se sva-tila suština govora, koja se očituje kroz varijacije trajanja intenziteta, frekvencije akustičnosti, što čini osnovu govora, tempa i ritma što podpada glasnost, into-nacija, akcent, šapat, gest, mimika... Tako uspostavljen odnos između JA i TI (mene i tebe) je veoma značajan za stva-ranje prestave o svjesnosti i izgovorenog tokom komunikacije.

„Teorija uloge“, stoji na stanovištu da nijedan oblik komunikacije nije moguć bez naprijed navedenih segmenata i uče-šća sagovornika u tome. Tako na primjer, svaka komunikaciona situacija podlože-na je procesu mišljenja, selekcije, organi-zacije i interpretacije odaslanih znakova koji zavise od fizičkog senzibiliteta, se-lektivne pažnje i kategorizacije elemena-ta govornog sadržaja.

Neki autori (Argyle i drugi) u svojim istraživanjima o razumljivosti govora,

uzimaju u obzir emotivna stanja, tonove glasa, uzraze lica, interpersonalno pona-šanje i emocionalno-voljne karakteristi-ke: simpatija, antipatija, i distribuciju ri-ječi. Međutim govor je složena i specifično organizovana forma, svjesne aktivnosti u kojoj učestvuje subjekat koji formuliše verbalni iskaz sa jedne i subje-kat koji ga percipira sa druge strane, če-sto puta je praćen određenim poteškoća-ma, koje dolaze iz složenih neuroloških i psihičkih struktura i emocionalnih kom-ponenti. Takav govor sadrži elemente pa-tološke komunikacije, koji obiluje ste-reotipijama i otežanim iskazima u svim fazama tzv. doljne komunikacije.

Neverbalna komunikacija

Za ovu priliku autor ovog rada izneće neke specifičnosti a koje se odnose na neke elemente neverbalne komunikacije. Naime, gesta, pokret, mimika, vizuelna percepcija u široj dimenziji je ona indivi-dualnog čina na kojem se suočenje verifi-kuje sporazumnim uređenjem i individua u društvenom i socijalnom procesu pona-šanja. Vokalni gest postaje funkcionalan simbol kada vrši isti efekat na osobu koja izvršava datu aktivnost. Ono što odvaja gest od verbalne komunikacije i što ga čini kao takvog, je odgovor na gestu dru-gog ili više sagovornika. Što znači, da u procesu mišljenja koriste se simboli koji

mogu prenositi značenje izgovorenog od sagovornika. Neverbalno ponašanje – praktikovanje služi za svatanje komuni-kativnog procesa na način kako je ta oso-ba navikla i naučena da prenosi svoje poruke. Neverbalna komunikacija pre-stavlja univerzalnu formu sporazumjeva-nja osoba oštećena sluha (gluhi i naglu-hi).

Takođe znakovi neverbalne komuni-kacije imaju zajedničku osobinu da su prostorni elementi i da interakcija i inte-gracija neverbalnih simbola su rezultat prostorne konfiguracije, koji prelaze u razumljivu govornu komunikaciju.

Na kraju može da se konstatira da je komunikacija osnovna težnja svakog zdravog ljudskog bića, što je uslov da može komunicirati sa svojom porodicom i sa mikro i makro sredinom, i prestavlja osnov za obrazovnu i društvenu partici-paciju.

Razumljivo je da se na iznesenim pri-mjerima ljudskog izraza i komunikacije kao i procesa mišljenja može najbolje podupirati govorni iskaz i razvoj slušanja i govora. Nadgradnja komunikaciskih vještina, danas je na dobrom putu upravo zahvaljujući pored ostalog i novim teh-nologijama koje se stavljaju u funkciju čujnosti i korekciji slušnih i jezičko-go-vornih poremećaja i usvajanje i postiza-nje suverene komunikacijske kompeten-cije ovih osoba. u

28

DRUŠTVO

Autor se ovom analitičkom osvrtu, kao preglednom članku, bavi is-pitivanjem sadržaja studijske

monografije „Hasan Hanić – život i dje-lo“, koju je sačinila grupa autora, objavio Institut ekonomskih nauka u Beogradu, a štampao u elitnom stilu i umjetničkom di-zajnu - Zavod za izradu novčanica i kova-nog novca Topčider u Beogradu. Riječ je o prvoj takvoj monografiji o djelu i životu jednog profesora Beogradskog univerzi-teta, što prevazilazi uobičajene spomeni-ce. Cilj ovog rada jeste, da se znanstvena i kulturna javnost upozna sa širokim i sa-držajnim portretom jednog od vodećih, ne samo bošnjačkih, zatim jugosloven-skih, već i europskih znanstvenika iz oblasti ekonomskih znanosti, koji je svo-jim kompleksnim djelima, i javnim struč-nim nastupima, na Beogradskom univer-zitetu i brojnim institucijama diljem velike Jugoslavije i Europe, tijekom svoje 45-e obljetnice rada, ostvario značajne re-zultate iz oblasti ekonomije i društvene teorije. Sadržaj članka: Pored pristupa, u ovoj problematici, pisac daje fundemntal-ne činjenice i podatke o autorskom su-bjektu ove monografije dr. Hasanu Hani-ću (1949), zatim, vrši analizu strukture monografije, te posebno naglašava po-glavlje pristustvo ovog znanstvenika u medijima i na kraju, se daje kritički pre-gled, kao zaključni dojam, o ovom kritič-kom izuzetnom kolektivnom djelu.

„... Dr Hasan Hanić ima orlovski po-gled, ali oko iz kojeg se ne može lako procjeniti njegovo unutrašnje stanje. Po-gledom i izgledom moćno upravlja i vla-da sobom i okolinom u kojoj se nalazi. Ni njegov pogled ni izgled nije izraz sile i strogosti, već opuštenosti i plemenitosti (...) U svojem biću H. Hanić, s jedne stra-ne uspije da sačuva ono najvrednije iz njegovog kraja i kulture koje se kristili-zovalo kao tradicija, i, s druge strane, da prihvati sve moderno i savremeno. On je dobar primjer kako se skladno prožimaju i harmonično opstaju, tradicija i moder-nizacija. Nikada nije zaboravio zavičaj iz kojeg potiče, taj prvi pogled u okolinu i u nebo. Trajno ga nosi u sebi i ne stideći ga

se uvijek se vraća svom prvom pogledu i zavičaju...“

Prof. dr. Čedomir ČUPIĆ, Univerzitet u Beogradu

Brojni su razlozi za pisanje i objavlji-vanje teksta o prof. dr. Hasanu Haniću, kao univerzitetskom djelatniku, znan-stveniku iz ekonomske teorije i prakse, i uopće, kao visokom kritičkom intelektu-alcu. Posebno sam bio impresioniran, kada u jutarnjim programima raznih tele-vizijskih emisija, pogledam inserte spe-cifičnih Hanićevih ekonomskih komen-tara o stanju našeg društva uopće. Moja malenkost i malobrojni prijatlji, smo se bezbroj puta pitali: Zašto jedan ovakav ekonomski i društveni um nije na čelu neke Vlade ili u najmanju ruku, ministar finansija? Jedna od mojih poznanika je dodao: „Da je dr. Hasan Hanić profesor u Njemačkoj ili Americi, sigurno bi bio vo-deća ekonomska ličnost, a tim prije i predsjednik Vlade neke civilizirane ze-mlje...“

Takvo je stanje u vremenu, da je prof. Hasan Hanić odabrao Beograd i mislim, da je čast tom gradu što ima takvog znan-stvenika i stručnjaka. A to što prof. Ha-nić, nije sa vlastima, to mu daje veći inte-lektualni dignitet, što nama daje posebno inspirativnog povoda, da o njemu na margini jedne monografije pišemo i raz-

n Piše: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ

HASAN HANIĆ – ŽIVOT I DJELOBrojni su razlozi za pisanje i objavljivanje teksta o prof. dr. Hasanu Haniću, kao univerzitetskom djelatniku, znanstveniku iz ekonomske teorije i prakse, i uopće, kao visokom kritičkom intelektu-alcu. Posebno sam bio impresioniran, kada u jutarnjim programima raznih televizijskih emisija, pogledam inserte specifičnih Hanićevih ekonomskih komentara o stanju našeg društva uopće. Moja malenkost i malobrojni prijatlji, smo se bezbroj puta pitali: Zašto jedan ovakav ekonomski i društveni um nije na čelu neke Vlade ili u najmanju ruku, ministar finansija? Jedna od mojih poznanika je dodao: „Da je dr. Hasan Hanić profesor u Njemačkoj ili Americi, sigurno bi bio vodeća ekonomska ličnost, a tim prije i predsjednik Vlade neke civilizirane zemlje...“

Studijska monografija

29

DRUŠTVO

mišljamo. Jer, da je on sa vlastima, našle bi se kabine, bolje reći, tajne kabine, da mu lome kičmu. Bezbeli, dr. Hasan Ha-nić ima veliko interdisciplinarno, znan-stveno iskustvo i odavno se nalazi na graničnoj liniji sa politikom, kao i na li-niji distance sa tom politikom, pa mu je, prema tome, poznata politika, koja se udaljila od svog autohtonog značenja (da bude briga za grad i usmeravanje razvoja grada i zemlje). A kad to nije, prof. Hasan Hanić nalazi sebe, da bude što dalje od politike, a što bliže znanosti, univerzitetu i prije svega, studentima. O tome svjedo-či bogati katalog, preko 50 djela iz uže ekonomske znanstvene oblasti i veše sto-tina znanstvenih radova, objavljenih u domaćim i inozemnim časopisima i dru-gim važnim publikacijama. Na taj način, opus dr. Hasana Hanića, zaslužuje da bude obrađen jednom originalnom dok-

tortskom disertacijom i na taj način bi se sagledala, sa raznih aspekata njegova znanstvena i pedagoška misao. Jer, u pi-tanju je takav univerzalni djelatnik, čiji je život i djelo vezano za univerzitet.

Uvaženog profesora Hanića, znao sam iz javnosti iz ranih studentskih dana. Pratio sam njegove radove objavljene u listovima i časopisima, diljem tadašnje velike Jugoslavije. Do našeg susreta je došlo u Redakciji časopisa „Gledišta“ (glasilo Beogradskog univerziteta) u Be-ogradu, gdje je on bio glavni urednik, a članovi Redakcije moji prijatelji i kole-ge, između ostalih, mr. Đorđije Uskoko-vić, sekretar, kao i član Redakcije dr. Če-domir Čupić i drugi. Uočio sam tada, da se profesor Hanić, bez obzira što je eko-nomist, po obrazovanju vrlo vješto i elit-no upušta u filozofske posmodernističke diskusije, što je bio otvoreni pokaz, da se

radi o jednom svestranom intelektulacu i profesoru široke i univerzalne kulture. Zapazio sam, da su za perspektivnog urednika i profesora univerziteta Hanića, filozofske diskusije o pogledima na svijet jednog Gadamera, Habermasa, Hajdege-ra, Sartra, Markuzea, Bloha, Leferva i drugih, bile omiljene teme. Zbog toga, bila mi je čast, što sam ga upoznao. No, na tome se nije završio naš susret u Re-dakciji „Gledišta“. Naime, početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, imao sam za-paženu aferu oko reizbora za asistena na Beogradskom univerzitetu. Tada se pro-fesor Hanić, kao Izvršni sekretar UK-a, ne obazirući se, što moja malenkost nije bila član Partije, uključio u ovu aferu, što su neki kontroverzni profesori sa Eko-nomskog fakulteta, tendenciozno i desni-čarski postupili prema mom reizboru (jer sam od strane ugledne i referentske Re-cenzentske komisije, dobio pozitivan pri-jedlog), koje su fah kolege, profesora Hanića želele da stave u drugi plan i da tim činom budem potisnut i diskrimini-ran.

Profesor Hanić, mogu da kažem, da je hrabro i principijelno, u tom vremenu digao glas i zatražio da se o ovom pred-metu i mom problemu, na pravedan i na univerzitetski način raspravlja, što je dalo povoda nekim desničarima, sa Uni-verziteta da uglednog profesora Hanića neumjesno i neakademski prozivaju, da navodno, „brani svoje sunarodnike Tur-ke“. Na te klevete i blasfemije, on se nije obazirao.

Zacijelo, taj stav prof. H. Hanića, sam dugo nosio u svojim mislima i ovdje, kada govorim, odnosno raspravljam o monografskoj studiji koja se tiče njego-vog opusa i života, ne želim da prešutim. To me doista i obavezuje, da ovdje nagla-sim. Kasnije uvijek sam se redovno jav-ljao profesoru Haniću i kad sam bio an-gažiran na Univerzitetu Crne Gore, kao i kad sam prešao sa profesionalnim anga-žmanom u Novi Pazar, što je i on na ko-rektan i akademski način uzvraćao. Po-sebno, ističem našu suradnju nakon 2002.godine, kada je prof. H. Hanić bio jedan od suosnivača Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, na kojem sam od samog početka bio angažiran kao porfesor filozofije. Na ovom Univerzite-tu profesor Hanić je držao više prigodnih gostujućih predavanja, pa mi je bila čast, da lično, kao sa svojim studentim pratim uživo njegova veoma živa i sadržajna

HASAN HANIĆ – ŽIVOT I DJELO

30

DRUŠTVOpredavanja, koje je on izvodio u velikom akademskom stilu. U tom smislu, nedo-avnog pojavljivanja monografije „Hasan Hanić – život i djelo“ od grupe autora u Beogradu, sam doživio kao poseban čin, da je Grad Beograd, bez obzira što dis-kriminira narod kojem pripadam, prema profesoru Haniću, učinio jedan mali iskorak da objavi jedno korektno i sadr-žajno djelo o ovom izuzetnom profesoru ekonomije, svjetskog prosedea. Dalje, u svom pristupu ovom djelu, ukazaću ne-koliko osnovnih biografskih podataka o profesoru Haniću, kako bi čitatelji, po-sebno studenti bili u prilici da saznaju riječ više o ovom znamenitom autoru.

Bez sumnje, ime akademika prof. dr. Hasana Hanića, je izuzetno respektabil-no, ne samo u Beogradu, Sandžaku i re-gionu, već i u europskim okvirima. O njegovom životu i djelu, čime se bavi naslovljena monografija, mogu se napi-sati čitavi tomovi. U poglavlju koje dalje slijedi, reći ćemo samo nužne, odnosno osnovne podatke, kako bi se čitatelji i šira kulturna i znanstvena javnost upo-znala, sa njegovim imenom, kao temelj za buduće proučavanje njegovog epohal-nog znanstveno-istraživačkog i pedagoš-kog djela.

Dr. Hasan Hanić (27. 6. 1949. godine u Ravče Polju, u Brodarevu. Roditelji: Medžid i Fata, rođena Kriještorac), emi-nentni i glasoviti ekonomist, znanstve-nik, profesor univerziteta. Redovni pro-fesor (za pr. Istraživanje marketinga) i prodekan Ekonomskog fakulteta u Beo-gradu. Dekan Bankarske akademije u Beogradu i prorektor Univerziteta UNU-ON u Beogradu. Jedan od osnivača Inter-nacionalnog univerziteta u Novom Paza-ru.

H. Hanić je porijeklom iz radničke i mnogobrojne porodice, iz sandžačkog gradića Brodareva. Krenuo je u svijet radi osvajanja znanja i školovanja; kada je ima deset godina došao je u Novi Pa-zar. Iz Novog Pazara, nakon završene srednje škole se stacionirao u glavni grad ondašnje Jugoslavije, Beograd, u kojem živi skoro pedeset godina. Prema mišlje-nju brojnih znalaca njegovog djela, svu-da se isticao radom i izuzetnim humanim stavovima prema drugima.

Obrazovanje: srednja Ekonomska škola u N. Pazaru (mat. 1968); Ekonom-ski fakultet, Beograd, šezdesetosmaš, ži-vio u studenjaku, upoznao studentski ži-vot u svim dimenzijama, dobitnik više

nagrada i priznanja, diplomirao sa deset-kama 1972. magist. 1976. dokt. 1982). Karijera: rukovodilac odjeljenja na Ekon. fakultetu, Šabac (1985-87); prodekan za nastavu Ekon. fakulteta, Bg. (1987-91). Maja 2017. godine, svečano je obilježena 45-ta godišnjica akademske, znanstvene i društvene karijere profesora dr. H. Hani-ća. Prve 32-e godine proveo je na Eko-nomskom fakultetu u Beogradu, a od maja 2005. godine, na Beogradskoj ban-karskoj akademiji – Fakultet za bankar-stvo, osiguranje i finansije. Glavna djela: “Teorija potrošačke tražnje i njene impli-kacije za empirijsku analizu” (mag. teza, 1976); “Modeli kompleksne analize po-trošačke tražnje” (dok. teza, 1982); knjige “Teorija i ekonometrije modeli potrošač-ke tražnje” (1990), “Istraživanje tržišta” (1989), “Marketing” (1990), “Marketin-ski informacioni sistemi za menadžere” (1992); “Visoko obrazovanje i zapošlja-vanje” (studija u sklopu projekta OECD, 1991). Nagrade i priznanja: Profesor i znanstvenik dr. Hasan Hanić je dobitnik brojnih plaketa, diploma i priznanja, za svoj kreativni rad i uopće, znanstveni i društveni angažman, o čemu svjedoči sama monografija o njemu. Ovdje ćemo istaći samo najnužnija priznanja, kako bi se stekao uvid društvenog respekta prema njegovom imenu i djelu. Nagrada za naj-bolju magistarsku i doktorsku tezu Pri-vredne komore Beograda (1977. i 1983). O Hanićevom životu u djelu (2017) objavljena je velika monografija na for-matu B4, u kojem je obraženo i predstav-ljeno njegovog znanstveno i pedagoško - univerzitetsko iskustvo. Biznis: Business School of Suny University, Albeni, SAD 1989-90. (gost. prof.); Berlin 1990, Lon-don 1992. (studijski). Jezik: njemački i engleski (g). Dobitnik je brojnih nagrada domaćih i međunarodnih priznanja, za svoj znanstveni rad. P: Bošnjak. F: supru-ga Gulera, ljekar; sin Edin (1983) i kćerka Azra (1985). Živi u Beogradu i Novom Pazaru. Živi čuvenu Paskalovu devizu: „Želimo li uspjeti u ovom svijetu, mora-mo najpre posjedovati samoupozdanje, a zatim samopožrtvovanost.“

Struktura monografije o Haniću

Studijska monografija „Hasan Hanić – život i djelo“ je vrlo kompleksna i sadr-žajna. Nastala je na temelju obimne ar-hivske građe i literature, koje je istraživa-

čima i autorima ovog djela, ponudio prof. H. Hanić, kao i na temelju doku-mentacije Univerziteta u Beogradu i dru-gih arhiva. Ovo djelo, je perfekcionistič-ki način sačinio autorski tim, čija imena, na čelu sa dr. Jovanom Zubovićem, di-rektorom Instituta ekonomskih nauka, a ostali članovi Redakcionog odbora, po-red dr. Zubovića, dr. Budimir Lazović, dr. Ivana Domazet, dr. Stipe Lovreta, dr. Ivan Stošić, dr. Nikola Fabris, mr. Mento Mentović; a recenzenti monografije su – dr. Božo Drašković i Milan Vujović; za izdavača djelo potpisuje – dr. Jovan Zu-bović.

U pitanju je veoma uspjela studijska monografija, sa velikim obimom fotogra-fija i ilustracija, što značajno upotpunuje sliku o znanstveniku Haniću, kao i podu-pire argumentaciju tekstova o njegovom djelu. Pored toga, Redakcija je kreativno osvježila tekst monografije izborom in-spirativnih misli iz svijeta znanosti filo-zofije i literature, koje podstiču ili su izraz duha subjekta ove monografije (prof. Hasana Hanića), koje su na razini njegovog stvaralačkog rada. Čitateljima ove misli, mogu poslužiti kao putokaz za lični izbor tema, kao i podsticanje za da-lji stvaralački rad.

Pored Predgovora, Izraza zahval-nosti, U medijima, kao i Izvori i Prilozi, ova monografija sadrži sljedeće naslove. Od Brodareva do Beograda: Brodarevo, 1949-1958. godine, Novi Pazar, 1958-1968. godine, Beograd, 1968-1974. go-dine; Akademska karijera: Na Ekonom-skom fakultetu Univerziteta u Beogradu, 1973-2005. godine; Naučni opus: Udž-benici, monografije i zbornici radova, naučni članci i referati, naučne studije, projekti i ekspertize, Enciklopedije, lek-sikoni i rječnici, osvrti, prikazi i recenzi-je; Doprinos razvoju naučno-nastavnog i stručnog podmlatka, Profesionalno i društveno angažovanje, nagrade i prizna-nja, Porodica i prijatelji.

Grupa autora, drugi o Hasanu Hani-ću: Akademik, prof. dr. Branislav Šoškić, prof. dr. Momčilo Milisavljević, prof. dr. Milan Eremić, prof. dr. Ljubomir Madžar, prof. dr. Slobodan Unković, prof. Maruf Fetahović, prof. dr. Stipe Lovreta, prof. dr. Čedomir Čupić, prof. dr. Željko Šain, dr. sc. med. Meho Mahmutović, Milan Vujović, Nikos Aristides, prof. dr. Nikola Vukmirović, prof. dr. Božo Drašković, prof. dr. Dejan Erić, prof. dr. Drago Cvi-janović, prof. dr. Vujica Lazović, prof. dr.

31

DRUŠTVO

Ivana Domazet, prof. dr. Biljana Chrone-os Krasavac, msc. Milena Lazić, msc. Tijana Kaličanin. Svi autori sa svojih po-zicija, argumentirano su rasvjetljavali ži-vot i djelo Hasana Hanića.

Dalje, veoma je iteresantna konstata-cija, Hanićevog mentora, profesora Trič-kovića, koji je na javnoj odbrani doktor-ske disertacije, 15. juna 1982. godine u Svečanoj Sali Ekonomskog fakulteta u Beogradu, u prepunoj Sali gdje je bilo blizu 200 profesora i asistenata, između ostalog naglasio, da je kvalitet doktorske disertacije, kolege Hanića takav, da bi kao takva ona mogla da bude prihvaćena na bilo kom drugom univerzitetu svijetu. Ta činjenica potvrđuje, kvalitet znanstv-no-istraživačkog rada profesora Hanića.

Između brojnih stavova i pogleda na život i djelo dr. Hasana Hanića, izdvojili smo mišljenje prof. dr. Čedomira Čupića, profesora na Fakultetu političkih nauka Univerzitetu u Beogradu i profesora isto-vremeno na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, koji je bio prvi predsjednik Udruženja za političke nauke u R. Srbiji. Prof. Č. Čupić, je u svom dužem autor-skom tekstu opisao svoj prvi susret, kao i višedecenijsko druženje sa dr. Hanićem.

Njihovo druženje i prijateljstvo se razvi-lo u Redakciji časopisa „Gledišta“ (glasi-la Beogradskog univerziteta, za čijeg urednika je dr. Hanić bio imenovan 1980. godine). Od 1980. do danas, u periodu skoro četiri decenije, Čupić i Hanić iako su različite struke, postali vrlo bliski su-radnici i prijatelji. Između ostalog, prof. Č. Čupić je istakao: „... Kao glavni i od-govorni urednik Hasan Hanić je pred so-bom imao dvostruki teret i dvostruka očekivanja. Prvi, ugled časopisa u inte-lektualnim, posebno u univerzitetskim krugovima, ne samo u Beogradu, nego i u tadašnjoj Jugoslaviji. Drugi, očekiva-nja od onih koji su ga imenovali, prevas-hodno, po partijskoj liniji, što se svodilo na zadatak, da novu Redakciju disciplinu je i da više prati i vodi računa o zvaničnoj partijskoj ideologiji. Znači, trebalo je pa-ziti, budno, čije tekstove objavljuje, kao i sadržaje tekstova. U tom periodu časopis „Gledišta“ su stalno bili pod pudnim okom ideoloških partijskih aparatčika zaduženih da prate intelektualnu scenu, ali i karijarista i udvorica iz intelektual-nih krugova, koji su čekali priliku, da u ime ‹ispravnog› mišljenja napadnu sve kritički misle i pišu da bi se time okoristi-

li (položaj u profesionalnoj oligarhiji vla-sti, privilegija, materijalna dobit i td.). Redakcije im je, tekstovima koje je objavljivala, davala priliku da se u tom pogledu ‹iskažu› – ne da bi prkosila, već stoga, što se držala visokih profesional-nih standarda i kritičkog uvida. Sve što je van toga nije prihvatano... Dalje prof. Čupić naglašava da se dr. Hanić u uređi-vačkom poslu nije obazirao na ideologij-ske stavove, već je pokazao jedno zrelo lice karakternog čovjeka, da razumije racionalne i argumentirane stavove. I da tim činom, daje otpor idelogijskoj presiji, što su mu bili prema Čupići zahvalni i drugi članovi Reakcije, koji su bili slo-bodnijeg duha. To je bio i razlog što su sa Hanićem, beogradski intelektualci i pro-fesori liberalne orijentacije vrlo lijepo surađivali.

Dr. Hasan Hanić je napravio jedan izuzetan čin ljeta 1982. godine, kada je u Novom Pazaru u porodičnoj kući, pred širom članovima porodice svih generaci-ja, ugostio Redakciju „Gledišta“. U tom kontekstu, dr. Č. Čupić je sačuvao, slje-deće zapažanje: „Posebno upečatljiv uti-sak na sve nas ostavila je poseta Hasano-voj porodičnoj kući, u kojoj smo od

n Monografija je luksuzno opremljena

32

DRUŠTVOnjegove majke, dostojanstvene starice odevene u tradicionalnu muslimansku odeću, bistrog pogleda i uzvišenog drže-nja, čuli mnogo toga o njihovom životu. U kući su bila i sva Hasanova braća, sna-he i deca. Doživjeli smo retko topao do-ček. Za pamćenje je i ručak u kojem su servirani na najbolji način pripremljeni specijaliteti iz novopazarskog kraja, pra-va gozba iz duše i tela. Odmah sam shva-tio, da je njegov odnos darivanja prema ljudima duboko povezan sa njegovim unutrašnjim svetom, vaspitanjem i živo-tom. Taj višečasovni popednevni ručak, protkan prefinjenim ritualom, posluženja i sjajsnim gosoprimstvom, bio je veliki dar našeg domaćina njegovim gostima. U druženju i našem prijateljstvu uvek je pozaviao iskrenost, dobronamernost i sr-dačnost. Bio je prema meni uvek doslje-dan, kada su u pitanju bitne vrednosti i stvari, predvidiv odnosno nikada me nije iznenadio svojim ponašanjem. Iz njego-vog pogleda prema meni, izbijala je sim-patija i radost, a u pokretu veselosti i razdraganost (...). U svojem biću, Hasan Hanić, s jedne strane, uspjeva da sačuva ono najvernije iz njegovog kraja i kulture koje se kristolizovalo kao tradicija, s dru-ge strane, da prihvati sve moderno i sa-vremeno. On je dobar primer kako se skadno prožimaju i harmonično opstaju, tradicija i modernizacija. Nikada nije za-boravio zavičaj iz kojeg potiče, taj prvi pogled u okolinu i u nebo. Trajno ga nosi u sebi i ne stideći ga se uvek vraća svom prvom pogledu i zavičaju...“ – rekao je između ostalog prof. Č. Čupić.

Zatim, značajno je spomeniti stanovi-šte prof. dr. Momčila Milisavljevića: „Hanić je bio predsjednik Odbora za or-ganizovanje većeg broja savjetovanja, na kojima su istraživači angažovani na ma-kro-projektima, prezentovali svoje naj-značajnije naučne rezultate, koji su ka-snije poublikovani u formi monografija i Zbornika radova, pri čemu je Hanić kao koredaktor, određenog broja tih mono-grafija i studija pokazao da ima sposob-nost, dobrog urednika, ali i da dobro po-znaje ekonomske i poslovne probleme koji su bili predmet istraživanja (...). Ha-nić ima i druge dobre osobine, a prije svega ljudske, zbog kojih i dan-danas imamo korektnu komunikaciju. Iskreno mogu da kažem da mi je bilo veliko za-dovoljstvo da sa njim sarađujem.“ Izme-đu brojnih mnogih mišljenja o Haniću, oglasio i prof. dr. Milan Eremić, koji ga

je označio kao najbližeg saradnika na brojnim projektima. Ovaj profesor je ukazao na jednu činjenicu, koja će bitno utjecati da prof. dr. Hasan Hanić, koji se afirmirao kao student, asistent i profesor na Ekomskom fakultetu u Beogradu, ipak morao da ode. Tu atmosferu, prof. M. Eremić objašnjava na sljedeći način: „... Na samom kraju hoću da istaknem jednu izuzutnu karakteristiku profesora Hanića, karakteristiku koja već snažno afirmiše sve napred navedene karakterne odredbe i energiju njegove ličnosti. Kao već renomiranog profesora, Naučno-na-stavno veće Fakulteta, kandidovalo je pored ostalih, i profesora Hasana Hanića 2002. godine za dekana. Budući veoma cenjen u kolektivu, na izborima između njega i još jednog kandidata, dobio je više od dve trećine glasova. Izabran od strane kolektiva, trebalo je, prema Statu-tu Ekonomskog fakulteta, da bude po-stavljen / naimenovan od strane Saveta Ekonomskog fakulteta. U Statutom pred-viđenom roku Savet to nije učinio i posle izvesnih odluka u suprotnosti sa Statu-tom, prof. Hanić nije punomoćno naime-novan za dekana Ekonomskog fakulteta u Beogradu. Promene koje su u društve-nom sistemu zemlje nastale posle 5. ok-tobra 2000. godine, izazazvale su podele među članove kolektiva Ekonomskog fakulteta. Sticaj okolnosti je bio takav, da je većina članova Saveta bila protivna iz-boru profesora Hanića za dekana Fakul-teta. Za Hanića je odluka Saveta bila ne-objašnjiv i težak udarac, što je kod njega izazvalo psihički šok. Hanić je stoički izdržao taj krajnje nepravedan i neoprav-dan postupak suprotan Statutu Fakulteta.

Godine, 2005. profesor Hasan Hanić, podnosi ostavku na mesto redovnog pro-fesora Ekonomskog fakulteta i tad, posle katarze u vremenu koje je neposredno sledilo nepravednom postupku Saveta Ekonomskog fakulteta, dolaze do punog izražaja sve njegove sposobnosti, oslo-bođen svih obaveza i prava, ali i ograni-čenja koja položaj redovnog profesora na fakultetu postavlja. Prof. Hanić okreće se novoj perspektivi svog delovanja, svom snagom pristupa ostvarenju svojih zami-sli o organizovanju visokoškolskog obra-zovanja“ – istakao je između ostalog iskreno i hrabro kritički prof. M. Eremić.

Ova studijska monografija donosi preglednu obimnu Bibliografiju objavlje-nih radova, dr. H. Hanića, kao i radova o ovom autoru. Na kraju djela, dati su

Izvori i literatura na temelju koja je ura-đena monografija.

Znanstvenik u medijima

Značajno je u ovom dijelu spomenuti važne javne nastupe i besjede, kako na znanstvenim skupovima, tako i u mediji-ma (elektronskim i štampanim), možemo reći da je upravo za sedmu svjetsku silu (medije) prisustvo i stavovi prof. H. Ha-nića, prava poslastica. Jer, njegovi javni nastupi imaju svoje široko tumačenje, rečeno u duhu čuvene profesorice sa Oxforda Džoan Robinson, sadrže pravu ekonomsku filozofiju. Zato, njegovi sta-vovi toliko su kreativni i precizni, da se mnogi novinari tiskaju i izuzetno trude, kako da dođu do Hanića i da prenosu u javnost njegove stavove o pojedinim akutelnim pitanjima iz ekonomije.

Prof. H. Hanić, kao ekonomski anali-tičar kritičke provinijencije, se pokazao i dokazao, kao ozuzetan kolumnist i javni informer, o stanju ekonomije u vremenu. Upravo zahvaljujući njegovoj znanstve-noj širini, ovaj ugledni profesor je poka-zao svoje sposobnosti predstavljanja ekonomije u svim segmentima njene strukture, pri čemu je pokazao svoj origi-nalni stil izražavanja, koji se tiče kom-pleksnih ekonomskih tema za širu publi-ku. On je na najbolji način, reprezentovao nobelovca Boulindiga, koji je držao do stava „U ekonomiji ne možete razumijeti ništa, dok niste razumjeli sve“. Interesan-tno pretrživačem na Googlu registrovano je blizu 1000 kritičkih zapisa, preko ko-jih se ekonomist predstavio kao vrstan analitičar na razini mnogih privrednih i društvenih sistema.

Ova studijska monografija donosi i pasuse iz bogate korenspodencije prof. Hanića, sa zvaničnim ličnostima iz svjet-ske nauke.

Kritički dojam o djelu grupe autora

Imajući u vidu unaprijed rečeno, mo-nografija „Hasan Hanić – život i djelo“, predstavlja jedan originalni izdavački po-duhvat, napisan i odštampan perfekcioni-stički i u koloru umjetnički, sa brojnom argumentacijom i činjenicama, kao pokaz jedinstvenog znanstvenog opusa u jugoi-stočnoj Europi. Bez sumnje, prof. H. Ha-nić, je stekao značajan ugled u ekonom-skoj znanosti i uopće visokom školstvu,

33

DRUŠTVO

između ostalog, svojim bogatim i razno-vrsnim opusom, koji obuhvata širok spek-tar ekonomskih oblasti kojima se bavio i bavi: ekonomska teorija, mikro i makro ekonomija, ekonomska politika, finansije, bankarstvo, osiguranje, menadžement, marketing, istražiuvanje tržišta, informati-ka, kibernetika, statistika, suvremena kvantitativna ekonomska analiza. O do-menima uspona ovog znanstvenika, može se najkraće izraziti brojkama, da je tije-kom svoje djelatnosti punih četiri i pol decenije znanstveno-istraživačkog rada, prof. H. Hanić samosatilni i koautrostvu napisao i objavio preko 500 bibliografskih jedinica, udžbenika, monografija, zborni-ka radova, članaka, referata, znanstvenih rasprava, studija, ogleda, osvrta, prikaza recenzija, intervjua, monovjua, projekata i ekspertiza. Zastupljen je u više enciklope-dija, leksikona i stručnih rječnika. Svojim opusom dao je doprinos razvoju znanstve-nog, najstavnog i stručnog podmlatka, kako na Ekonomskom fakultetu, tako i na Banskarskoj akademiji. Jednom riječju, spada u red, ne samo najuticajnijih jugo-slovenskih, već europskih znalaca ekono-mije. Bez sumnje, prof. Hasan Hanić je čovjek i istraživač izuzetne radne energi-je, mudar, strpljiv, preduzimljiv, otvoren, kritičan i komunikativan. Njegovo stvara-laštvo ni u jednoj prilici nije mogao ostati nezapažen. Imajući u vidu sve te činjeni-

ce, često je bio predlagan i biran, ili ime-novan radi obavljanja prestižnih i brojnih odgovornih funkcija u institucijama, orga-nizacijama, kao i komisijama, kako u oblasti obrazovanja, tako i u svijetu zna-nosti, privrede i kulture.

Jedan od najpoznatijih i profesora Ekonomskog fakulteta u Beogradu, koji je imao priliku da prati Hanića kao stu-denta, kasnije kao pozdiplomca i univer-zitetskog djelatnika, je svakako prof. dr. Ljubomir Madžar, koji je između ostalog u svom ogledu o Haniću napisao sljede-će: „Profesor Hanić je naučni radnik i nastavnik istinski velikog formata, jedan od retko produktivnih i visokokreativnih ličnosti u ekonomskoj profesiji ove ze-mlje. Hanić je kompletna ličnost i vrhun-ski profesionalac... Njegovi doprinosi jasno se sagledavaju na raznim poljima i uklapaju se u jednu celinu kakav bi mo-gao da se pohvali vrlo uzak krug vrhun-skih profesionalaca... Mnogo je doprineo i društvenoj zajednici kao celini, a – pri-bojavam se – po najmanje samome sebi. U tome se upravo i pokazuje njegov pra-vi profil: radio je za širok krug društvenih organizacija i angažovao se jednako na širokoj skupini različitih projekata potvr-đujući tako svoj neprekinut angažman na zadovoljavanju najprečih društvenih po-treba. Treba se nadati da će Hanić i dalje vredno raditi i upadljivo unapređivati ši-

rok krug korisnih društvenih pregnuća kao što je to činio u prethodnih, bez malo pola stoleća.“

Jasno, ova misao na najeklakantniji način potvrđuje jedno kolegijalno uvje-renje svih onih istraživača i prijatelja, koji su se svih ovih godina našli u situa-ciji da sa profesorom Hanićem surađuju na raznim poljima znanosti i uopće na-stave i literature. Svi vrijednosni sudovi, koji su upotrebljeni u ovom neobičnom studijskom djelu, imaju svoju relevanciju u osmišljavanju i tumačenju znanstvene i pedagoške djelatnosti akademika prof. dr. Hasana Hanića.

Pored toga, interesantno, grupa auto-ra, opisujući rodno mjesto i porijeklo Ha-sana Hanića, ukazuju da je on porijeklom iz Crne Gore (str. 13). Smatram, da je ova teza sporna i nametnuta, jer Hanići su došli u Brodarevo iz Herceg Novog. Za-tim, otvara se pitanje, kako su Hanići došli do Herceg Novog, to je tema za ve-lika istraživanja. Prema mnogim istraži-vačima, Hanići su došli iz Andaluzije zajedno sa Jevrejima, nakon krvave re-konkviste 1492. godine na prostor Bosne i Hercegovine i Sandžaka.

Na koncu da ovaj naš osvrt završimo sa jednom krilaticom uvaženog dr. Hasa-na Hanića,„Samo dobar čovjek može da bude dobar nastavnik.“. Takav je u biti i ostao profesor Hanić. u

n “Mislim da knjiga predstavlja i može da predstavlja jedan skup smjernica kako ostvariti veliki uspjeh u životu”, kazao je Hanić

34

DRUŠTVO

Dugi put do suverenitetaDuga historija Bosne i Hercegovine u kontinuitetu, prepuna je brojnih nasrtaja i pokušaja da se njen teritorijalni integritet, državnopravni suverenitet, njena kulturna, i prirodna bo-gatstva stave pod upravu velikih sila, a nerijetko i pod suverenitet i upravu velikodržavnih projekata susjednih zemalja. Geopolitički i geostrateški položaj države Bosne i Hercegovine predodredio je pravce nas-rtaja osvajačkih težnji sa sjevera, juga, istoka i zapada. „Mnogi su mislili da vladaju Bos-nom, ali im se to samo činilo“1. Tako je bilo i u posljednjem osvajačkom nasrtaju na suv-erenu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, ponovo priznatu u aprilu 1992. godine, kao subjekt Međunarodnog javnog prava. Nakon ponovne obnove suvereniteta i nezavsinosti Bosne i Hercegovine i nakon disolucije SFRJ, na Bosnu i Hercegovinu je izvršena najbrutalnija agresija sa svih strana u cilju st-varanja Velike Srbije, Velike Hrvtske i Velike Crne Gore, u ratu koji je trajao od 1991. do 1995.godine. Iako nenaoružana, nezaštićena i bespomoćna, Bosna i Hercegovina je uspjela da se odbrani i zaštiti svoj teritorijalni integritet, suverenitet, nezavisnost i međunarodni subjektivitet. Ovim člankom želimo potencirati ustavnopravnu i međunarodnopravnu utemeljenost za obnovu nezavisnosti i suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je u spletu historijskih okolnosti 1918. godine ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, u međunarodno priznatim granicama, sa unutrašnjom administrativnom podjelom, koju je imala i 1878. godine, kada je bila predmetom međunarodnih pregovora na Berlinskom Kongresu.Obnova nezavisnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine u periodu disolucije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije je zasnovana na ustavnopravnom i međunarodno prav-nom osnovu koji su joj omogućili da bez pravnih prepreka, nakon provedenog Referenduma 01.03.1992. godine, ponovo stekne nezavisnost, međunarodni subjektivitet uz međunarod-no priznanje i prijem u Ujedinjene Nacije 22. maja 1992.godine.

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i referendum za nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine (I)

35

DRUŠTVO

Ovim člankom ćemo se osvrnuti na političkopravni položaj i kontinuitet državno-teritori-

jalnog integriteta i ustavno-pravnog položaja Bosne i Hercegovine od pro-pasti Austro-Ugarske monarhije, do sticanja uslova za obnovu nezavisno-sti i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Odmah nakon sloma Centralnih sila, već 1.11.1918. godine, Zemaljski po-glavar Bosne i Hercegovine predaje vlast u ruke Narodnog vijeća Bosne i Hercegovine, koje je potom na prijed-log Glavnog odbora, izabralo Narodnu vladu Bosne i Hercegovine u koju su ušli predstavnici Bošnjaka, Hrvata i Srba.2

Osnivanjem narodnog vijeća Slo-venaca, Srba i Hrvata, te formiranjem Narodne vlade Bosne i Hercegovine, došlo je do konstituisanja nove Države Slovenaca, Hrvata i Srba, na području južnoslovenskih zemalja koje su bile pod Austro-Ugarskom vlašću. Uređe-nje nove države je bilo na federativ-nom principu, kao osnovice uređenja nove države.3

Centralnu vlast države Slovenaca, Hrvata i Srba preuzelo je Predsjedniš-tvo vijeća, a pokrajinske vlade, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Dalmacije i Hrvatske imale su u nadležnosti poslo-ve pokrajinskog značaja. Nedugo za-tim, pod uticajem unutrašnjih i vanj-

skih faktora, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, 29.10.1918. godine, objavilo je namjeru da se uje-dini sa ostalim južnoslovenskim ze-mljama, to jest sa Kraljevinom Srbi-jom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slo-venaca.

To je i učinjeno 1.12.1918. godine u Beogradu pred regentom Aleksan-drom Karađorđevićem, po kojoj bi vladarsku vlast imao kralj Petar, odno-sno u njegovoj zamjeni regent Alek-sandar, sa parlamentom i vladom.4

Bosna i Hercegovina kao cjelina

zadržala je sve odlike državnosti i teri-torijalnu cjelovitost, sa vladom koja je bila odgovorna centralnoj vladi u Beo-gradu. Vidovdanskim ustavom 1921. godine, koji je pošao od stanovišta na-cionalnog unitarizma i državnog cen-tralizma: „jedan narod, jedna država“. Jugoslovenska Muslimanska Organi-zacija (JMO) je uspjela da se u Ustavu ugradi član 135. kojim se u regional-noj podjeli zemlje sačuvala teritorijal-na cjelovitost Bosne i Hercegovine, u njenim historijskim granicama.5 „Za-konom o razgraničenju oblasti, Bosna i Hercegovina će se razdjeliti u oblasti u svojim sadašnjim granicama. Dok se to zakonom ne uredi, okruzi u Bosni i Hercegovini važe kao oblasti.“6

Prethodna upravna podjela iz au-strougarskog perioda sa šest okruga, koji su sada postali oblasti: Tuzlanska, Sarajevska, Mostarska, Travnička, Ba-njalučka i Bihaćka. Član 135. Vidov-danskog Ustava na najbolji način je potvrdio činjenicu, da je još od ranog srednjeg vijeka postojao državnoprav-ni, odnosno političko-teritorijalni kon-tinuitet cjelovite Bosne i Hercegovi-ne.7

Bosna i Hercegovina između dva rata nije imala svoj samostalni pravni sistem, već je primjenjivala pravni si-stem Jugoslavije. Sporazumom Cvet-ković-Maček od 26.8.1939. godine,

n Piše: Dr. Rizvan HALILOVIĆ

36

DRUŠTVOBosna i Hercegovina je dovedena u jedan improvizovani ustavnopravni poredak, koji je vladao uz brojne re-presalije sve dok nisu Njemačka i Ita-lija, 1941. godine razbile Kraljevinu Jugoslaviju i uspostavile svoje kvislinške tvorevine, Pavelićevu Ne-zavisnu Državu Hrvatsku i Nedićevu nacisitičku Srbiju.8

Odmah nakon pokretanja Narodno-oslobodilačkog rata, vojnopolitička podloga za obnavljanje državnosti Bo-sne i Hercegovine, su masovan odziv u NOP i masovno oprdjeljenje sva tri bosanska naroda za političku autono-miju Bosne i Hercegovine.

Kao posebna historijska podloga za obnovu državnosti Bosne i Herce-govine je, postojanje srednjevjekovne države Bosne i postojanje jedinstve-nog bosanskog naroda koji je uspio sačuvati svoju posebnost i svijest o svojoj državi Bosni, od najstarijih vre-mena do Prvoga zasijedanja ZAVNO-BIH-a 25.11.1943. godine.9 AVNOJ je na drugom zasijedanju 29.11.1943. godine donio Odluku da se Jugoslavija izgradi na federativnom principu, ko-jom je određen i položaj ZAVNO-BIH-a kao nosioca državno-pravnih funkcija u federalnoj jedinici Bosni i Hercegovini. „U skladu sa federativ-nom izgradnjom Jugoslavije jeste či-njenica da već sada osnovne organe narodne vlasti kod pojedinih naroda Jugoslavije predstavljaju narodno-oslobodilački odbori i zemaljska anti-fašistička vijeća narodnog oslobođe-nja“. (tačka 3.)10 U toku rata je ubrzano vršena izgradnja bosanskohercego-vačke državnosti, a nakon završetka rata 1945. godine izvršene su sve po-trebne pripreme za izbor i sazivanje Ustavotvorne skupštine, koja je na sjednici održanoj od 28. do 31.12.1946. godine, donijela Ustav Narodne Repu-blike Bosne i Hercegovine.11

Ustavna i međunarodna načela za sticanje nezavisnosti i međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine

Uzmajući u obzir Uredbu o Vilaje-tu Bosna iz 1865. godine12 i Zemaljski Ustav (Štatut) za Bosnu i Hercegovinu iz 1910. godine, koji su djelimično ob-novili i unaprijedili državnost Bosne i

Hercegovine, a posebno Vidovdanski Ustav iz 1921. godine, Ustavotvorna skupština izabrana na prvim slobod-nim izborima, donijela je 31.12.1946.godine, prvi Ustav Narodne Republi-ke Bosne i Hercegovine, u njenoj mo-dernoj historiji. „Narodna Republika Bosna i Hercegovina je narodna drža-va republikanskog oblika.13

Član 2. „Narodna Republika Bosna i Hercegovina, ostvarena u svojoj oslobodilačkoj borbi svih naroda Ju-goslavije kao narodna država, i izraža-vajući, na osnovu prava na samoopre-djeljenje, uključujući pravo na otcjepljenje i ujedinjenje s drugim na-rodima, slobodnu volju svoga naroda bez razlike narodnosti i vjeroispovije-sti, ujedinila se na osnovu načela rav-nopravnosti sa Narodnom Republikom

Srbijom, Narodnom Republikom Hr-vatskom, Narodnom Republikom Cr-nom Gorom, Narodnom Republikom Makedonijom i Narodnom Republi-kom Slovenijom u zajedničku, save-znu državu – Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju.“14

Prema ustavu iz 1946. godine,15 ustavnom zakonu iz 1953.godine i ustavu iz 1963. godine Jugoslavija je bila centralizovana država po pitanji-ma uređivanja društveno-ekonomskih i političkih odnosa, koji su bili subor-dinirani i centralizovani. Savez Ko-munista Jugoslavije - SKJ, je bio cen-tralizovan po principima demokratskog centralizma, sa vrlo malo demokratije i previše centralističkog rukovođenja. Iako je Jugosalvija bila savezna drža-va sastavljana od federalnih jedinica,

n Grb Kraljevine Jugoslavije

37

DRUŠTVOpo mnogim pitanjima državnog uređe-nja, nije se razlikovala od unitarnih država.

Ustavom 1974. godine, „Socijali-stička Federativna Republika Jugosla-vija je savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih na-roda i njihovih socijalističkih republi-ka, kao i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova koje su u sastavu Socijalističke Republike Sr-bije, zasnovana na vlasti i samouprav-ljanju radničke klase i svih radnih lju-di, i socijalistička samoupravna demokrastka zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i na-rodnosti.“ (čl.1 Ustava SFRJ 1974.)

Član 3. Ustava SFRJ, „Socijalistič-ka republika je država zasnovana na suverenosti naroda i na vlasti i samou-pravljanju radničke klase i svih radnih ljudi, i socijalistička samoupravna de-mokratska zajednica radnih ljudi i gra-đana i ravnopravnih naroda i narodno-sti.“ Član 5. Stav 2. Ustava SFRJ, „Teritorija republike ne može se mije-njati bez pristanka republike, a terito-rija autonomne pokrajine – ni bez pri-stanka autonomne pokrajine. Granica SFRJ ne može se mijenjati bez sagla-snosti svih republika i autonomnih po-krajina.“16

Najznačajnija odredba u Ustavu iz 1974. godine, koja je promijenila kon-cept jugoslovenske federacije, je odredba koja se tiče revizije Ustava iz

1974. godine. Po članu 402. Stav 1. re-gulisano je: „Promjena Ustava SFRJ usvojena je, kad se sa tekstom koji je usvojilo Savezno vijeće Skupštine SFRJ saglase skupštine svih republika i autonomnih pokrajina, odnosno skupštine svih republika“17 Jugoslavi-ja se u ovom pogledu i u definiciji iskazuje kao savez država ili konfede-racija, a vrlo malo kao federacija.

Prije toga je u članu 400. regulisa-no da Savezno vijeće može pokrenuti postupak promjene Ustava, samo uz predhodnu saglasnost skupština repu-blika i autonomnih pokrajina, odnosno skupština republika, ako je u pitanju promjena odredaba kojim se uređuju položaj republika i međusobni odnosi federacije i republika.18 Ovaj član po-tvrđuje da je Jugoslavija bila u suštini ugovorna zajednica, samo što se taj ugovor formalnopravno nazivao Ustav SFRJ.

Donošenjem Ustava SFRJ 1974. godine reguliše se dalja izgradnja pravnog sistema u pravcu obezbjeđi-vanja i zaštite položaja čovjeka, s jed-ne strane i obezbjeđenje dominacije radničke klase jačanjem samoupravne organizacije udruženog rada.

Sredinom 1981. godine usvojeni su ustavni amandmani kojima se regulišu dužina mandata i sastav izabranih ko-lektivnih organa, takozvano kolektiv-no rukovođenje. Potom je izvršena značajna ustavna promjena usvaja-

njem amandmana 1989. godine, koji-ma je najavljena reforma ekonomskog i političkog sistema. Nakon usvojenih amandmana na Ustav SFRJ, uslijedi-le su izmjene ustava i donošenje novih ustava 1989. 1990. 1991.god., u skoro svim republikama, kada je otpočeo proces disolucije SFR Jugoslavije.19

4 . Referendum za sticanje i obnovu nezavisnosti i međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine

Odmah nakon usvajanja Ustava iz 1974. godine, Srbijanske političke strukture su imale brojne prigovore i zahtijevale da se autonomne pokrajine više integrišu u Srbiju. Objavljiva-njem Memoranduma SANU 1986. go-dine, ovaj zahtjev je proširen sa pokra-jina i na republike u kojima su Srbi znatnije bili zastupljeni u strukturi sta-novništva. Osim Slovenije, ovi zahtje-vi se odnose na sve republike, a poseb-no na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, kako bi ostvarili velikodržavni proje-kat – Svi Srbi u jednoj državi.

Socijalistička Republika Srbija je usvojila brojne amandmane na svoj Ustav 28.3.1989. godine, a potom i Ustav Republike Srbije, u septembru 1990. godine, kojim je ukinut ustavni položaj Vojvodine i Kosova, dviju ju-goslovnskih pokrajina u sastavu

n Jugoslavenska muslimanska organizacija

38

DRUŠTVOSrbije.20 Ovo je bio prvi antiustavni čin, na koji političke snage u SFRJ, nisu adekvatno reagovale i ovo će biti prvi zvaničan čin rušenja, secesije i raspada ustavnog poretka i državne zajednice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.21

Ustavom iz 1974. godine, Pokraji-ne su imale u svemu identičan položaj kao i republike, samo što nisu bile de-finisane kao države, već kao društve-nopolitičke zajednice.22 Ovakvim ustavnim rješenjima republike i auto-nomnih pokrajina, Srbija je prva otpo-čela da ruši ustavnopravni poredak SFRJ. Ustavni sud Jugoslavije nije us-pio donijeti Odluku kojom bi poništio status pokrajina u Srbiji 1991. godi-ne.23 Nakon Srbije, svoje nove ustave donijele su Slovenija, Hrvatska,24 i Makedonija, a potom provele i refe-rendume o razdruživanju iz Jugoslavi-je.

Bosna i Hercegovina nije donijela svoj novi Ustav, ali je usvojila ustavni amandman LX 31.7.1990. godine, ko-jim se Bosna i Hercegovina definiše kao „suverena demokratska država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hr-vata i pripadnika drugih naroda i na-rodnosti koji u njoj žive“.25

Raniji član 1. Ustava SRBIH je glasio: „Socijalisrička Republika Bo-sna i Hercegovina je socijalistička de-mokratska država i socijalistička sa-moupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hr-vata i pripadnika drugih naroda i na-rodnosti. “Ubrzo zatim u Bosni i Her-cegovini je došlo do novih izbora 18.11.1990. na kojima su pobijedile snage koje su kao i u ostalim republi-kama htjele više političke autonomije svojih republika ili nezavisnost od Ju-goslavije, nasuprot Srbiji koja je težila očuvanju Jugoslavije sa značajno ve-ćim centralizmom u odnosu na ustav iz 1974. godine, pod parolom nove moderne Federacije.

Kada nije uspjelo centralizovanje Jugoslavije bio je još jedan pokušaj da se uvede vanredno stanje u SFR Jugo-salviji, jer je na scenu stupio ponovo isti sukob, koji je bio aktuelan još od osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, pa sve kroz određene faze Prve i Druge Jugoslavi-

je, do konačne disolucije SFR Jugo-slavije.

Oko poteza članova Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine i Make-donije, ostalo je još uvijek nerazjaš-njeno u čijem interesu je bilo odbija-nje Odluke o zaštiti ustavnog poretka i zakonitosti u SFRJ u martu 1991. go-dine. To je bio jedan od dodatnih ra-zloga da sve veći broj pripadnika ju-goslovenskih naroda napuste JNA, a da samo veliki broj srpskih vojnika i starješina ostane u JNA.26

Ostali narodi (Bošnjaci, Slovenci, Hrvati, Makedonci, Albanci, i dr), su sve manje željeli da ostanu u takvoj armiji, koja je sve više bila preuzeta od strane krnjeg predsjedništva Krnje SFR Jugoslavije (Srbije, Crne Gore, Kosova i Vojvodine).

Potom je uslijedilo i naoružavanje SK-PJ i SDS u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pripremajući paravojne snage i srpsko stanovništvo za ostvari-vanje velikodržavnih projekata. U me-đuvremenu je na prostoru Jugoslavije preovladao koncept nezavisnih suve-renih država i tražio se modus očuva-nja Jugoslavije kao saveza suverenih

nezavisnih država, čemu su se Srbija i Crna Gora do kraja suprotstavile.

Tako je nastavljen proces disoluci-je Jugoslavije, što je potvrdila i Arbi-tražna komisija o Jugoslaviji, koju je formirala Evropska zajednica: „Komi-sija u svom mišljenju br. 1. od 29.11.1991. godine, koje je objavljeno 7.12.1991. godine, konstatira da se Socijalistačka Federativna Republika Jugoslavija nalazi u procesu disolucije ili raspadanja.“

Slovenija je već u decembru 1990. godine izrazila želju da se razdruži od Jugoslavije i najavila da će to biti na dan 25. juna 1991. godine. Hrvatska je svoj referendum organizirala 30.5.1991.godine, a razdruživanje na-javlila za 25. jun 1991. godine, kada i Slovenija. Makedonija je takođe orga-nizovala svoj referendum 8.9.1991. godine, a odmah potom 17.11.1991. godine, donijela je i svoj Ustav, kojim se razdružila od Jugoslavije.

Bosna i Hercegovina je izvršila značajne ustavne promjene navedenim ustavnim amandmanima iz 1990. go-dine. Izvršene su promjene u društve-no-ekonomskom sistemu, stvaranjem

n Ustav SFRJ iz 1974. godijne

39

DRUŠTVOuslova za tržišnu ekonomiju i promje-ne u političkom sistemu, da se dota-dašnji jednopartijski sistem zamijeni višepartijksim sistemom i pluralistič-kom demokratijom. Dotadašnji skup-štinski sistem sa jedinstvom državne vlasti zamijenjen je parlamentarnim sistemom, sa podjelom vlasti na zako-nodavnu, izvršnu i sudsku vlast.

Amandman LX na Ustav Socijali-stičke Republike Bosne i Hercegovine je dao novu definiciju Bosne i Herce-govine, koja je bila uz provedeni refe-rendum, osnovni pravni argument za međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države. „Bosna i Hercegovina je de-mokratska suverena država ravnoprav-nih građana, naroda Bosne i Hercego-vine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive.“

Ovakvom definicijom trajno su bili riješeni državnopravni odnosi u Bosni i Hercegovini i njeni odnosi prema drugima u okruženju. Shodno struktu-ri stanovništva Bosna i Hercegovina je

činila sve da ne doprinese zaoštrava-nju odnosa u Jugoslaviji, već da se svi problemi rješavaju demokratskim pu-tem kako je predvidio Ustav SFRJ. Bosna i Hercegovina je 14.10.1991. godine jasno dala do znanja, ako dođe do raspada Jugoslavije, da ona želi da riješi svoju poziciju donoseći Pismo o namjerama - Memorandum: „S obzi-rom na nacionalni sastav njenog sta-novništva, Bosna i Hercegovina neće prihvatiti nikakvo ustavno rješenje bu-duće jugoslovenske zajednice u kojoj ne bi istovremeno bile i Srbija i Hrvat-ska. U budućoj integraciji- ma kakva ona bila Bosna i Hercegovina treba da bude sa Srbijom i sa Hrvatskom pove-zana na isti način“.27 (Službeni list SR BIH, br.32.od 16.10.1991.god).

Međunarodna zajednica je sazvala Konferenciju o Jugoslaviji, sa zadat-kom da pomogne rješavanje političkih odnosa između njenih republika u pro-cesu disolucije SFRJ. Da bi pojedno-stavila i olakšala disoluciju, Evropska zajednica i njene zemlje članice su na savjetu ministara EZ u Briselu

16.12.1991.godine donijele Deklara-ciju o Jugoslaviji i Deklaraciju o krite-rijima za priznavanje novih država u istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu. U Deklaraciji su istakli da će se nove nezavisne države priznati „u skladu sa normalnim standardima međunarodne prakse i političke realnosti u svakom pojedinačnom slučaju“.28

Zahtjev za priznanje suverenosti i nezavisnosti, Vlada Bosne i Hercego-vine je podnijela 20.12.1991. godine, na osnovu Smjernica Međunarodne zajednice. Bosna i Hercegovina u svom zahtjevu izražava želju da se Bosna i Hercegovina prizna kao neza-visna država, kao i to da Bosna i Her-cegovina prihvata sve međunarodne obaveze sadržane u Smjernicama.

Bosna i Hercegovina je izrazila spremnost da prihvati nacrt Konvenci-je Haške konferencije od 4.11.1991. godine, uključujući i poglavlje II. koje reguliše zaštitu ljudskih prava i slobo-da, zaštitu nacionalnih manjina i etnič-kih grupa.29 Vlada Bosne i Hecegovine navodi i rezultate popisa iz 1991. go-

n Predsjednik Vlade Cvetković potpisuje u Beču pristupanje Jugoslavije trojnom paktu

40

DRUŠTVO

dine, po kojem ima; Hrvata 17,27%, Bošnjaka (Muslimana) 43,74%, Srba 31,33%, Jugoslovena 5,51% i pripad-nika ostalih etničkih zajednica 2,15%. Bosna i Hercegovina u svim svojim razgovorima potencira i zalaže se za rješavanje odnosa između jugosloven-skih republika mirnim putem, uz puno poštovanje Povelje UN i ostalih među-narodnih pravnih dokumenata, uz puno međusobno poštovanje suvereni-teta i teritroijalnog integriteta. „Bosna i Hercegovina nema niti će kao neza-visna država imati ikakvih teritorijal-nih pretenzija prema bilo kojoj susjed-noj državi i neće voditi nikakve neprijateljske propagandne aktivnosti protiv bilo koje susjedne države. “ Na kraju dokumenta Bosna i Hercegovina moli Evropsku zajednicu i njene drža-ve članice da „priznaju suverenitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine“.

Potom već 8.1.1992. godine Bosna i Hercegovina se obavezuje da će po-štovati i primjenjivati Povelju UN, Za-vršni akt iz Helsinkija, Parišku pove-

lju, Univerzalnu deklaraciju o pravima čovjeka, Međunarodni pakt o građan-skim i političkim pravima, kao i sve druge međunarodne akte koji regulišu ljudska prava i slobode preuzimajući na taj način obaveze koje je SFRJ pre-uzela, a posebno na planu razoružanja i kontrole naoružanja.

U zahtjevima se dalje navodi „Ustav Bosne i Hercegovine garantuje i štiti jednaka prava i slobode narodima Bo-sne i Hercegovine – Bošnjacima(Mu-slimanima), Hrvatima i Srbima – i pri-padnicima drugih naroda i etničkih grupa koji žive na njenoj teritoriji“.30 Uz to dostavili su i Zakone koji reguli-šu ljudska prava i slobode. Komisiji su pružili i uvjeravanja da će novi Ustav, koji je bio u pripremi, u potpunosti uvažiti sva ljudska prava i slobode.

Bosna i Hercegovina je pokazivala spremnost da bude garant teritorijal-nog integriteta susjednim državama i bez pretenzija. Zajednica nezavisnih država treba da sadrži najmanje Srbiju i Hrvatsku i da istovremno bude potpi-

san sporazum o međusobnom prizna-vanju suvereniteta svih država na pro-storu Jugoslavije.

Predsjedništvo i Vlada SR Bosne i Hercegovine dali su mišljenje da prav-nu osnovu za priznavanje predstavlja amandman LX koji je unešen u Ustav Bosne i Hercegovine 31.7.1990. godi-ne, a koji određuje da je „Republika Bosna i Hercegovina suverena demo-kratska država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Musli-mana (Bošnjaka), Srba i Hrvata i pri-padnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive“.

Paralelno sa tim aktivnostima, izvan institucionalnog okvira Socijali-stičke Republike Bosne i Hercegovi-ne, Srpski narod u Bosni i Hercegovini se 10.11.1991. godine izjasnio putem plebiscita za zajedničku jugosloven-sku državu, potom je 21.12.1991. go-dine, „Skupština srpskog naroda u Bo-sni i Hercegovini“ izglasala formiranje paradržavne tvorevine „Srpske Repu-blike Bosne i Hercegovine,“ koja bi

n Saveznici u agresiji na RBiH, Milošević, Mladić i Karadžić u Beogradu

41

DRUŠTVO

1 Alija Izetbegović, Intervjui, ...2 Čaušević, Dženana, Pravno politički razvitak Bosne i Hercegovi-ne, str. 266.-267. Magistrat, Sarajevo, 2005.3 Hasić,dr. Zijad, Država, str. 180-183. Univerzitetska knjiga, sara-jevo, 2009.4 Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, str. 485.- 500. Preporod, Sarajevo, 1997. Dženana, Čaušević, ibidem, atr. 270-271.5 Ibidem, str. 500-501.6 Čaušević, Dženana, isto djelo. Str. 300-301. Takozvani „turski paragraf“ kojim je zahvaljujući JMO, sačuvan teritorijalni integri-tet Bosne i Hercegovine u njenim dosadašnjim granicama.Sarajev-ski, Tuzlanski, Travnički, Bihaćki, banjalučki i Mostarski okrug , su postali oblasti unutar historijskih granica Bosne i Hercegovine. Čl 135. 7 Čaušević, Dženana, isto, str. 305.-306.Uredba o Podjeli Zemlje na oblasti od 26.4.1922. godine, 8 Ibidem, str. 520.-531.9 Na Prvom zasijedanju ZAVNOBIH, posebno je važna Rezolucija Zemaljskog Antifašističkog Vijeće Narodnog Oslaobođenja Bosne i Hercegovine, koja je osnova za ustavnopravno uređenje i ravnoprav-nost naroda Muslimana, Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini, kao i ravnopravno učešće naroda Bosne i hercegovine sa ostalim narodi-ma u izgradnji Narodne Demokratske Federativne Jugoslavije.10 Čaušević, Dženana, isto, str. 437.Odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu.11 Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, str. 555. Preporod, Sara-jevo, 1997.12 Čaušević, Dženana, isto str. 170. Raniji sandžaci su bili podloga za nove okruge u Vilajetu Bosna, koja je novim administrativno upravnim ustrojem imala 7 okruga – liva; sarajevo, Travnik, Bihać, Banja Luka, Zvornik, Novi Pazar i Hercegovina. Bosna vilajet imao je Valiju kao vrhovnog izvršnog organa vlsti.13 Ibidem, str. 556., str. 491. čl. 1. Ustava Nerodne Republike Bo-sne i Hercegovine, usvojenog 31.12.194. godine u Sarajevu.14 Ustav

15 Član 1. Ustava FNRJ reguliše: Federativna Narodna Republika Jugoslavija je savezna narodna država republikanskog oblika, za-jednica ravnopravnih naroda.....16 https://sr.wikipedia.org//sr-ej/Ustav-Jugoslavije čl. 5. pristup 10.02.2017. godine.17 Ibidem, čl.402 Ustava SFRJ iz 1974. Godine.18 vidjetiUstav SFRJ iz 1974.god. čl. 400.19 Ibrahimagić, Omer, Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovi-ne, str. 39. VKBI, Sarajevo, 1998.20 Vidjeti Ustav Republike Srbije iz 1990. Godine. Čl 5. 21 Još uvijek nije naučno do kraja razobličen početak nasilnog ras-pada SFRJ, zbog čega je trebalo biti uvedeno „vanredno stanje“ u ER Srbiji i cijeloj SRFJ.22 Vidjeti Ustav SFRJ iz 1974. Godine čl.4.23 Ibrahimagić, Omer, isto.24 24.02.1990. održan je prvi opšti saborHDz, na kojem je Franjo Tuđman izjavio: „ NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijsnih težnji hrvatskognaroda“25 Čaušević, Dženana, isto, str. 499.26 14 i 15. 3.1991.godine je održana zajednička sjednica predsjedniš-tva sfrj i vojnog vrha SFRJ, kada nije uvedenovanrdno stanje u SFRJ . Nakon toga Štab vrhovne komande izdaje saopštenje u kojem navo-di da Predsjedništvo nije usvojilo prijedlog za uvođenj odgovaraju-ćih mjera koje bi garantovale sprječavanje međunacionalnih oružsnih sukoba i građanskog rata i osugurale uslove za miran , demokratski i na ustavu i zakonima zasnovan rasplet jugoslovenske krize.27 Pri izjašnjanvanju o Memorandumu od 240 poslanika u Skupštini SRBIH, 71 srpski poslanik, ujedno svi članovi SDS, ne želeći da glasaju za ovakav dokument, napustili su Skupštinu SRBIH, a potom su 24.10.1991. godine konstituisali Skupštinu srpskog bnaroda.28 Ćaušević, Dženana , isto, str. 508.-509.29 Mišljenje broj 4. Pariz, 11. 1. 1992. godine.30 Navodi iz Memoranduma od 14.10.1991. godine poslane Arbi-tražnoj komisiji – badineterovoj komisiji.31 Navodi iz Mišljenja br. 4 Badinterove komisije.

ostala u okvirima savezne države Ju-goslavije, ako bi Muslimanska i Hr-vatska zajednica u Bosni i Hercegovi-ni donijele odluku da promijene stav o Jugoslaviji.

Nakon svih aktivnosti rukovodstvo SDS proglasilo je 9.1.1992. godine neustavnu paradržavnu tvorevinu „Srpsku Republiku Bosnu i Hercego-vinu“. Arbitražna Komisija na čelu sa Badinterom nakon svih okolnosti i de-šavanja u Bosni i Hercegovini smatra da je neophodno provjeriti volju sta-novništva Bosne i Hercegovine za konstituisanje Socijalističke Republi-ke Bosne i Hercegovine kao suverene nezavisne države putem referenduma, na koji treba da budu pozvani svi gra-đani uz međunarodnu kontrolu i nad-gledanje.31

Republika Srbija je pokušala svim diplomatskim i propagandnim sred-stvima da utiče na proces nezaustavlji-ve disolucije Jugoslavije, postavljaju-

ći različita pitanje Arbitražnoj komisiji. Vrlo važno pitanje je bilo i to da li srpski narod u Bosni i Hercegovi-ni i Hrvatskoj ima pravo na samoopre-

djeljenje, kao i pitanje razgraničenja između republika, jer je Srbija ospora-vala administrativne (avnojevske) gra-nice kao državne granice. u

n Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine i okončana je 29. februara 1996.

42

Dok se evropska diplomacija ba-vila pripremama za reviziju San-stefanskog ugovora i održava-

njem Berlinskog kongresa, dotle je u sa-moj Bosni i Hercegovini došlo do velikih previranja. Nezadovoljstvo je iskazivano prema Osmanskom carstvu što je u San Stefanu prihvatilo da dijelovi BiH pri-padnu Srbiji i Crnoj Gori, kao i prema Austro-Ugarskoj koja se spremala za okupaciju. Tako je u zemlji raslo i antio-smansko i antiaustrougarsko raspolože-nje. To je rezultiralo formiranjem Narod-

nog odbora 5. 6. 1878. godine kao nacio-nalno mješovitog organa, koji je oformio Narodnu skupštinu u početku sastavljenu od 12 muslimana, 5 pravoslavnih, 2 kato-lika i 1 židova, stim da još 12 članova (ukupno 32) izaberu okruzi i to tako što će svaki birati po dva člana: po jednog muslimana i jednog nemuslimana.1 For-miranje nacionalno mješovitih organa na nižim razinama, za pripremu otpora oku-paciji, bila je ustaljena praksa širom Bo-sne i Hercegovine, a što je bilo u funkciji nastojanja da se pokretu otpora daju atri-

buti općenarodnog i multikonfesional-nog pokreta.

Za odluke Berlinskog kongresa o au-strougarskoj okupaciji Bosne i Hercego-vine se u Sarajevu saznalo 3.7.1878. go-dine, posredstvom telegrama koji je mi-nistar Andraši uputio generalnom konzu-lu Vasiću, sa kojim je on potom upoznao valiju Mazhar pašu. Od tada se intenzivi-raju previranja koja se ispoljavaju u orga-nizaciji političkih skupova i protesta, uperenih u prvom redu protiv Osman-skog carstva za koje se smatralo da je iz-

Stajališta autohtonog bosanskohercegovačkog stanovništva (muslimani, pravoslavni i katolici) prema austrougarskoj oku-paciji Bosne i Hercegovine 1878. godine su bila veoma razli-čita: od masovnog suprostavljanja do potpune lojalnosti. Na njih su uticali brojni faktori, ponajviše konfensionalna pripad-nost i vanjski uticaji iz susjedstva: Rusije i Srbije na pravo-slavno stanovništvo, te Austro-Ugarske i Vatikana na katolič-ko stanovništvo. Međutim, i unutar pojedinih konfesija je bilo određene polarizacije. U fokusu interesiranja ovoga priloga je odnos bosanskih franjevaca, kao najbrojnijeg dijela kato-ličkog stanovništva, prema austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, posmatran kroz tri posebna vremenska interva-la: prije okupacije, u toku okupacije, te načelno o odnosima prema uspostavi svjetovne cr-kvene hijerarhije nakon okupacije. Iako su se bosanskohercegovačka i druge historiografije bavile ovim pitanjima, ipak, čini nam se potrebnim dati kraći retrospektivni kritički osvrt o svemu tome, ne podležući ni romantičarskim niti drugim neuravnoteženim konstatacijama koje do sada nisu nedostajale.

DRUŠTVO

Bosanski franjevci u vrijeme austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine

n Piše: Prof. dr. Azem KOŽAR, prof. emeritus

Odnos bosanskohercegovačkog stanovništva prema austrougarskoj okupaciji 1878. godine (II)

43

DRUŠTVO

dalo interese Bosne i Hercegovine, kao i protiv austrougarske okupacije o čemu je upućen poseban protest kancelaru Biz-marku kao predsjedavajućem Kongresa, potpisan od muslimana,pravoslavnih, ka-tolika i židova. Na kraju se sve završilo ostavkama osmanskih dužnosnika i us-postavljanjem Narodnog vijeća 28.7.1878. godine, koje je dalje poduzi-malo intenzivne aktivnosti na organizira-nju oružanog otpora austrougarskoj oku-paciji Bosne i Hercegovine.2

Austro-Ugarska je nastojala psiho-loški pripremiti stanovništvo Bosne i Hercegovine da prihvati njeno zaposije-danje kao prijateljski čin koji će svima donijeti boljitak, ističući da će svi običa-ji, uredbe i zakoni biti sačuvani. Tražilo se da stanovništvo iskaže prijateljski od-nos prema austrougarskim trupama. U tom smislu je posebno od sveštenstva (franjevaca i drugih), zatraženo da pri-preme narod za taj čin. Te aktivnosti su koordinirane preko konzula Vasića u Sa-rajevu. On se 5.7.1878. godine obratio „vođstvu bosanskih franjevaca, provinci-jalu i apostolskom vikaru, s instrukcijom da se narod pripremi za smjenu vlasti“. Tu njegovu instrukciju je biskup Vujičić obznanio 8. jula, tražeći da se carska voj-ska dočeka svečano, a da se o odlukama Berlinskog kongresa obavijeste pravo-slavni i muslimani. Po nalogu konzula Vasića fra Grga Martić je slanjem pisanih uputa franjevcima nastojao utjecati na lojalan odnos cjelokupnog stanovništva prema okupaciji.3

Austrougarski izvještaji koje je iz Sa-rajeva sastavljavao i slao konzul Vasić bili su optimistični u smislu lojalnosti bh stanovništva austrougarskom vojnom za-posijedanju Bosne i Hercegovine, rezul-tat čega je i Andrašijeva izjava o okupa-ciji tipa „šetnje sa muzikom“. Međutim, vojni stručnjaci su računali sa otporom bosanskog stanovništva, muslimana i pravoslavnih, ali i na lojalnost katolika. Zato su vojni planovi bili brižljivo pri-premljeni i ulazak jedinica izvršen je istovremeno iz šest pravaca (četiri sa sje-vera i dva sa juga) pod komandom kruni odanog generala Josipa Filipovića.4 Zna-čajno učešće hrvatskih jedinica u okupa-cionim snagama, također je imalo bitnog utjecaja na odnos katoličkog stanovniš-tva, pa otuda i franjevaca, prema okupa-ciji uopće, kako u vrijeme vojnih opera-cija tako i nakon toga.

Kako se širom Bosne i Hercegovine vršila organizacija otpora austrougarskoj okupaciji, koju je ponajviše organizirala ulema, postoje sačuvana pisana svjedo-čanstva nekih učesnika tih zbivanja. Ka-rakterističan je zapis fra Antuna Kneže-vića o raspravi na Medžlisu (skupštini) sastavljenoj od predstavnika muslimana, pravoslavnih i katolika, održanog u Jajcu (u Konaku) u vrijeme kada su austrou-garske trupe bile ušle u Bosnu i Hercego-vinu. Tada je u prisustvu kajmekama,ka-dije i drugih uglednih prvaka, fra Antun govorio da je odluka Berlinskog kongre-sa koju je i sultan prihvatio obavezujuća, da je „ i od našeg Cara određeno nek Au-

strija uniđe u Bosnu“, te da se toga treba pridržavati, rekavši: „Dakle, ako imate carski ferman, i carsku dovu, dajte nam je proučite pa da iđe svi ginuti za naše ognjište, i za našeg Cara; ako li nejmate, onda vam ja kažem: nek iđe tko hoće, ja i moj narod nećemo ...“. Međutim, na insi-stiranje kadije i drugih odlučeno je da se pruži otpor „kaurskoj vojsci“. Tada su u nedostatku komandnog kadra fra Antunu dali čin bimbaše da okupi „svoje“ (kato-like – primj. autora), što je on uspio izbjeći predlažući umjesto sebe Augusti-na Purgića iz Podmilačja a što je skup prihvatio. U pismu koje je Augustinu od-mah poslao po Stipi Bistri, napisao je da ne kupi ljude na otpor već da „za vrie-mena bježi u pećine“.5

Poslije nekoliko dana kada se u grad Jajce sakupila silna vojska da pruži otpor „švabama“, dolazile su i jedinice pod komandom franjevaca iz Travnika, Bu-gojna, Podmilačja i drugih krajeva.“Sve smo mi u crkvi blagoslovili. Ja sam svi-ma kazao da moraju doći u Lipah (na zakazano zborno mjesto – primj. autora) , pa onda šuma jim mati, nek bježi ko kud znade, ako misli živu sačuvati gla-vu! (...) Mnogi su odmah kod Milah po-bjegli, nu njeki su kod Majdanskih šu-mah, i samo ih je maloća u Varcar sti-gla“.6 Dakle, i tamo gdje su katolici do-brovoljno ili pod prijetnjom oružja stu-pili u redove pokreta otpora, dobijali su upute sveštenstva da se ne bore. Franjev-ci su, dakle, uglavnom sa naklonošću gledali na dolazak Austro-Ugarske. Sam

n Karte nakon San Stefanskog i Berlinskog sporazuma

44

DRUŠTVOfra Grga Martić je sa još dvojicom sve-štenika ispred katoličke crkve u Saraje-vu izašao pred generala Filipovića i iska-zao mu dobrodošlicu.

Franjevci u vrijeme austrougarske okupacione uprave

Okupacione trupe generala Filipovića su nakon žestokih borbi zauzele Sarajevo 19. 8. 1878.godine. Međutim, padom Sa-rajeva nije prestao otpor okupacionim jedinicama. Intenzivne borbe vođene su na području sjeveroistočne Bosne i Bo-sanske krajine. Posljednja je pala Kladu-ša 20.10.1878.godine. Okupacione vlasti su potom provodile represalije nad sta-novništvom, posebno u mjestima u koji-ma je pružan jači otpor okupaciji. U toku oko tri mjeseca ofanzivnih operacija (od 29. 7. do 20. 10.) velike gubitke su imale obje strane: austrougarska vojska je ima-la 5.198 poginulih vojnika i oficira, dok su gubici branilaca bili znatno veći.7

Filipović je nastojao pred domaćom i stranom javnošću iznuditi izraze lojal-nosti stanovništva novoj vlasti. Imao je upute svojih nalogodavaca da se osloni na katolike ali i da nastoji zadobiti lojal-nost muslimana i tako ih odvojiti od sa-radnje sa pravoslavnim čije su oči i dalje

uprte u Srbiju. Međutim, njegove repre-salije su ponajviše pogađale muslimane kao glavne protagoniste otpora, tako da je njegova vladavina postajala antimu-slimanska. Ipak, nakon dužeg pritiska i prijetnji uspio je iznuditi jednu „adresu“ koju je potpisalo 60 uglednih muslimana o lojalnosti novoj vlasti. To isto je uradio i sa pravoslavnima, mada uz znatno više otpora. Na kraju je oformljena jedna brojna deputacija zahvalnosti sastavljena od predstavnika četiri konfesije koja je početkom decembra otputovala na audi-

jenciju u Beč i Budimpeštu. U toj deputa-ciji je sudjelovalo i nekoliko franjevaca: G. Martić, P. Vujičić, N. Krilić, M. Bato-nić, P. Pavlović i dr. Filipović8 je ipak nakon brojnih pritužbi na njegov hrvatski kurs uprave opozvan početkom decem-bra 1878. godine.

Bosanski franjevci su sa izraženom naklonošću prihvatili austrougarsku oku-paciju Bosne i Hercegovine. Očekivali su da će im to donijeti poboljjšanje njiho-vog položaja. Međutim, dogodilo se sa-svim suprotno. Naime, u nastojanjima da sve vjerske zajednice u Bosni i Hercego-vini izolira od svojih centara (pravoslav-ne, islamske) došao je red i na preuređe-nje hijerarhijskog ustrojstva katoličke crkve. Bosanski franjevci su, uz nešto glagoljaša, bili jedini pastoralni kler u Bosni i Hercegovini u toku više stoljeća a u okvirima provincije Bosne Srebrene. Nova vlast nastoji uz pristanak Rimske kurije uvesti redovnu crkvenu hijerarhi-ju,tj. da redovničko sveštenstvo (franjev-ci) budu zamijenjeni svjetovnim. Đako-vački biskup J. J. Strossmayer je dugo vremena u razgovorima sa papom Leo-nom XIII nastojao da zadrži postojeće privilegije franjevaca i svoj položaj bo-sanskog biskupa. Međutim, nastojanja Cara i Vatikana su bila istrajna, tako da je Strossmayer početkom 1879. godine re-vidirao svoje mišljenje, prihvatajući uvo-đenje crkvene hijerarhije tako da „redov-ničko sećenstvo u dušobrižništvu bude potpuno zamijenjeno svjetovnim“, pred-lažući da prvi biskup bude iz reda franje-vaca.9

Nakon dužih pregovora austrougar-

n Fra Grga n Josip Štadler

1 Ibrahim Tepić, „Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stoljeća do austrougarske okupacije 1878. godine“,u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1998, 209. Član Narodnog odbora je bio utjecajni franjevac fra Grga Mar-tić. Prisutno je nastojanje da se i u odborima na nižim razinama imenuju istaknute ličnosti bosanskih franjevaca i židova, između ostalog i zato da bi cijeli pokret dobio na težini.2 A. Kožar, Historija BiH, 159-160.3 Martić fra Grga, Zapamćenja (1829-1878), Zagreb, 1906, 91; M. Karamatić, Franjevci Bosne Srebrene, 40.4 Božo Goluža,“Austrougarska okupacija pokrajina Bosne i Hercegovine“, u: Josip Štadler, život i djelo, Sarajevo, 1999, 234-235.5 Fra Antun Knežević, “Ulazak Austro-Ugarske u Bosnu“, Nova et Vetera, Godište XXVIII. Svezak 1-2, Sarajevo,1978, 213-217.6 Isto, 218-219. Fra Antun Knežević je prije okupacije bio zagovornik političke autonomije Bosne i Hercegovine. Međutim, nakon Berlinskog kongresa smatrao je da joj se ne treba suprostavljati jer je „uspostava nove vlasti manje zlo nego što je postojeća turska. On je,-dapače, to smatrao oslobođenjem ...“. (M. Karamatić, Franjevci Bosne Srebrene, 42).7 M. Mandić, Povijest okupacije, 97-100.8 R. Petrović, Pokret otpora, 67-68; M. Karamatić, Franjevci Bosne Srebrene, 43.9 Luka Đaković, „O odnosima J.J.Strossmayera prema okupaciji Bosne i Hercegovine 1878.godine“, u: Naučni skup Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Her-cegovini (Sarajevo, 23. i 24. 10. 1978.), Sarajevo, 1979, 142-145; M. Karamatić, Franjevci Bosne Srebrene, 43-47.10 Berislav Gavranović, Uspostava redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881. godine, Beograd, 1935, 202.11 M. Karamatić, Franjevci Bosne Srebrene, 48-49.12 Velimir Blažević, „Štadler i franjevci“, u: Josip Štadler, život i djelo, Sarajevo, 1999, 398-418.

45

DRUŠTVOske vlade i Vatikana 8.6.1881. godine potpisan je konačan tekst ugovora. Nji-me se u Sarajevu osniva nadbiskupija s katedralnim kaptolom, dok se u Banjalu-ci i Mostaru osnivaju biskupije a trebinj-skom biskupijom će upravljati dubrovač-ki biskup. Pravo je cara da imenuje nad-biskupe i biskupe. Apostolskim pismom pape Leona XIII od 5.7.1881. godine objavljeno je preuređenje crkvene upra-ve u Bosni i Hercegovini i za nadbiskupa imenovan Josip Štadler , profesor Teo-loškog fakulteta iz Zagreba, koji je po-tom u Sarajevu inaugurisan 15.1.1882. godine. Za kanonike su imenovani sve-tovnici izvan Bosne i Hercegovine.10

Franjevci su se duže vrijeme opirali promjenama, ali su po potpisivanju spo-razuma pokazali punu lojalnost. Izuzetak je biskup fra Paškal Vujičić koji se prije dolaska Štadlera povukao u mirovinu. Franjevci su potiskivani sa ranijih polo-žaja. Jedino je u Mostaru 1881. godine za biskupa imenovan franjevac fra Paš-kal Buconjić, a od 1883. je u Banjaluci, uz izraženo Štadlerovo protivljenje, ta-kođer za biskupa imenovan fra Marijan Marković.11

Nadbiskup Josip Štadler pripadao je isusovcima. Iako je u početku imao punu podršku bečkih vlasti, ipak je sa njima došao u sukob zbog njegovih pro-zelitističkih akcija u Bosni i Hercegovi-ni. Taj spor je riješen u vrijeme Benja-mina Kalaja donošenjem Uredbe o kon-verzijama. Štadler je, međutim, dao krupan doprinos katoličkoj crkvi u Bo-sni i Hercegovini. Radio je na školova-nju sveštenika, na podizanju crkava i drugih crkvenih objekata, škola i uopće doprinio je poboljšanju materijalnog stanja katoličke crkve. To je dijelom urađeno i na račun franjevaca, pa je čak i one koji su se odlučili sekularizirati u početku nerado primao u svjetovničku službu, iako su bili veoma potrebni. Na ovim i na mnogim drugim pitanjima vo-đene su brojne rasprave i na relaciji Štadler – Papa i donošene raznovrsne odluke. U štampi su također vođene brojne rasprave između franjevaca i svjetovnih sveštenika. Štadler je u vrije-me osnivanja političkih stranaka nasto-jao onemogućiti učešće franjevaca u političkom životu u čemu je i dobio sa-glasnost Svete Stolice. Međutim, pošto nije uspio ovladati Hrvatskom narod-nom zajednicom, kao prvom političkom strankom bosanskih Hrvata osnovanom

1908. godine, u kojoj su jači utjecaj imali franjevci, Štadler je osnovao dru-gu (svoju) političku stranku Katoličku udrugu 1910. godine i sa njom izašao na izbore za bosanskohercegovački sabor. Ipak, i pored brojnih nesporazuma, spo-renja, međusobnog osporavanja i supro-stavljanja, o mnogim pitanjima su se Štadler i franjevci uspjeli dogovarati, mada se to često događalo uz pomoć ne-kog autoriteta iz vrha katoličke crkve.12

Rezime

Bosanski franjevci su više stoljeća bili jedini crkveni dušebrižnici u Bosni i Hercegovini među katoličkim stanovniš-tvom, što im je ahdnamom osmanskog sultana iz 1463. godine omogućeno i u

vrijeme osmanske uprave u Bosni i Her-cegovini (do 1878. godine). Djelujući u duhu učenja katoličke crkve oni su u svo-jim župama uspostavili dobre odnose sa narodom i tako postali omiljeni i utjecaj-ni. Ni sa osmanskim vlastima nisu imali značajnijih nesporazuma.

Ipak, u uslovima promijenjenih okol-nosti izazvanih odlukama Berlinskog kongresa o austrougarskoj okupaciji Bo-sne i Hercegovine, pojavila su se njihova nadanja u poboljšanje stanja kako kato-ličke crkve tako i njihovog svešteničkog položaja. Sobzirom da se radilo o prela-zu iz okvira Osmanskog carstva kao še-

rijatske (islamske) države u Au-stro-Ugarsku kao katoličku državu, ta nadanja su imala svoje puno opravdanje. Prema austrougarskom zaposijedanju Bosne i Hersegovine su se odnosili bla-gonaklono. Međutim, i nakon prvih be-neficija koje je Josip Filipović iskazao prema franjevcima u toku i neposredno po okupaciji, ubrzo su došla i razočare-nja. Nova uprava je nastojala u Bosni i Hercegovini uvesti novu crkvenu hije-rarhiju i dovesti je u zavistan položaj od cara. U tome je i uspjela, jer je to bio i interes Vatikana, potpisujući ubrzo spo-razum sa Svetom Stolicom 1881. godi-ne. Time su franjevci izgubili svoju više-stoljetnu dominaciju i primat u crkve-nom učenju i upravljanju. Prednost je data svjetovnom sveštenstvu na čelu sa

nadbiskupom Josipom Štadlerom, koji je na tom položaju ostao do kraja austrou-garske uprave u Bosni i Hercegovini 1918. godine. Ovim su franjevci izgubili svoju dominaciju, ali je katolička crkva značajno ojačala. Pokazalo se i na ovom primjeru, kao i bezbroj puta prije i kasni-je, da su imperijalni interesi vlastodržaca primarni, jer niti bi franjevci održali svoj primat u vrijeme osmanske uprave da to nije bio i interes toga carstva, niti bi se nastale promjene uspostavom austrou-garske vlasti dogodile da to opet nije bilo u interesu novoga gospodara – dvoj-ne Monarhije. u

n Borbe u Sarajevu 1878. godine

46

Traganje za dokumentarnom i ma-terijalnom građom, fotografijama i ličnim stvarima s jedne strane, te us-

pomenama i sjećanjima ljudi koji su lično poznavali Sejfa ef. Šehovića iziskivalo je dosta vremena i truda. Rezultat tog napora su sljedeći podaci do kojih sam došao.

Sejfudin ef. Šehović rođen je 2. aprila 1860. ili 1861. godine u Pljevljima, od oca hadži Derviša. Završio je Ruždiju u Pljev-ljima. Nakon toga, počeo je sa radom u pljevaljskim školama u kojima je predavao islamsku vjeronauku i turski jezik. Bio je tumač turskog jezika a usluge po tom pi-tanju činio je i pripadnicima pravoslavne vjeroispovijesti.

Prilikom otvaranja Gimnazije u Pljev-ljima 1901. godine, Sejfo ef. je postavljen za nastavnika turskog jezika. Bio je i do-brotvor pljevaljske gimnazije, koji je za istu ''priložio 71 groš''.1 ''Pored Gimnazije, osnovana je 1904. godine i devojačka ško-la, kao žensko odeljenje gimnazije, uz neke dodatne predmete specifične za učenice, kao ručni rad, vezenje i šivenje''.2 Sejfo ef. je i u ovoj školi predavao. U izvještaju za školsku 1904/05. i 1905/06. godinu stoji da Sejfo ef. predaje Turski jezik u četiri ra-zreda Gimnazije sa ukupno 16 časova i da uredno vrši svoju dužnost.

Naredne, 1907. godine, upravitelj osnovnih škola u Pljevljima traži od Mi-nistarstva inostranih dela Kraljevine Srbije

da se Sejfu Šehoviću odredi pomoć iz mi-nistarstva. On radi već 13 godina u našim školama i to sa vrlo malom nagradom. On zaslužuje da mu se sve učini. Zato moli-mo Ministarstvo da mu se odredi mesečno bar najmanje 60 dinara, a on nam u svakoj daljoj prilici odjedared valja te novčane žr-tve. U školskoj 1909/10. godini Sejfo Šeho-vić je imao ''platu 360 dinara od Ministar-stva inostranih dela i 500 dinara od crkve-no-školske opštine iz Pljevalja''.3 Naredne školske 1910/11. godine crkveno-školska opština je ''prestala da daje honorar nastav-niku turskog jezika Sejfu Šehoviću''.4 On je

u ovoj školi predavao Turski jezik još na-redne školske godine u I i II razredu po pet časova sedmično. Prvom i drugom razredu Gimnazije dat je po jedan prekobrojni čas iz Turskog jezika a na račun redovne na-stave pevanja koja je nezastupljena, stoji u izvještaju direktora za 1912. godinu. Pome-nute školske godine Sejfo ef. je imao 980 dinara godišnju platu. Početkom školske 1912/13. godine Sejfo ef. je imao također, po pet časova sedmično u prvom i drugom razredu, po jedan čas više na račun neza-stupljene nastave u nauci Hrišćanstva.

Od osnivanja pododbora Gajreta u Pljevljima bio je aktivni član ovog društva a posebno se isticao kroz predavanja koja je držao u Gajretovom domu i Konviktu. Imao je česte kontakte sa članovima i po-magačima Društva.

Nakon toga, Sejfo ef. je prešao u Prije-polje i odlukom Ministarstva prosvete (P.Br. 8583) od 2. aprila 1914. godine postavljen je za vjeroučitelja u Gimnaziji, predajući ovaj predmet do 1931. godine (dva časa nedelj-no). Za to vrijeme bio je aktivan i u Gajretu a na skupštini ovog društva koja je održana 25. avgusta 1929. godine, Sejfo ef. je izabran za člana Nadzornog odbora Gajreta.

U periodu od avgusta 1934. do okto-bra 1936. godine bio je potpredsjednik a od tada do juna 1939. godine predsjednik Sreskog Vakufsko mearifskog povjerenstva u Prijepolju.

Pljevaljski kraj je davao istaknute ličnosti u mnogim oblicima ljudske djelatnosti. Dao je ve-liki broj vjerski obrazovanih ljudi (uleme): imama, hatiba, hafiza, mualima, muderisa, kadija, Vrhovnih muftija, šerijatskih sudija. Isticali su se znanjem, ugledom u svojoj sredini, humani-tarnim radom, posebno u razvoju skladnih međuljudskih odnosa i razumijevanja među ljudima, bez obzira na bilo koju pripadnost. Na taj način doprinosili su da se Pljevlja sa svim svojim specifičnostima cijeni na širim prostorima. Jedna od takvih ličnosti s kraja XIX i početka XX vijeka, koja je uživala veliki ugled i ostavila veliki trag je Sejfo ef. Šehović, o čijem znanju i zalaganju za nauku i obrazovanje, dobrotvorstvu i darežljivosti, uspomenu čuvaju prenoseći je na druge još samo rijetki pojednici koji su imali sreću da jednog ovakvog čovjeka vide, budu u njegovom prisustvu i od njega uče i primaju pouku.

Pljevaljski prosvjetitelj i vakif

Sjećanje na naše dobrotvore - Sejfudin ef. ŠehovićDRUŠTVO

n Piše: Dr. Nadir ef. DACIĆ

47

Sejfo ef. je bio oženjen Vasfijom Kor-jenić iz Prijepolja sa kojom nije imao poro-da. Pošto je u to vrijeme bio vrlo imućan a nije imao djece, on je veći dio svoga imet-ka uvakufio. Sejfo ef. je sačinio jedan te-stament o cjelokupnoj svojoj zaostavštini, koji sadrži podatke o njegovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini, kao i darovni ugovor, odnosno vakufnamu.

Darovni ugovor glasi:1. Da ja Sejfija Šehović nastavnik gi-

mnazije u Prijepolju dok sam živ imam potpuno pravo uživanja i raspolaganja sa cijelim svojim pokretnim i nepokretnim imanjem.

2. Poklanjam svojoj ženi Vasfehanumi jednu kuću u Prijepolju sa svim ostalim zgradama i baštom uz kuću pod uslovom da ja sa istom potpuno raspolažem do svo-je smrti a po mojoj smrti da ta kuća ostane mojoj ženi Vasfehanumi, a poslije njene smrti da ta kuća ostane Džemili Vasfeha-numinoj majci a poslije smrti i mojoj i Va-sfehanuminoj i Džemilehanuminoj da gore pomenuta kuća ostane vakufu s tim da se prihodi od ove kuće troše za potrebe džami-je u Vakuf mahali u Prijepolju sa uslovom da se meni, Vasfehanumi i našim roditelji-ma uči godišnje po jedna hatma. Da se ovaj vakuf nazove ''Vakuf Vasfehanume''.

3. Poklanjam svojoj ženi Vasfehanumi jednu polovinu kuće nalazeće se u Plevlji-ma koja je kuća u zajednici sa Masom umr. Korjenića Ibrahima iz Plevalja uz uslov da ja imam potpuno pravo uživanja i raspola-

ganja do svoje smrti a poslije moje smrti da gore upisati dio kuće ostane mojoj ženi Va-sfehanumi a po njenoj smrti da gornja kuća ostane Vakufu u Plevljima i da se prihod od gore pomenute kuće ima trošiti u korist Hadži Hasan mahale džamije u Plevljima s tim da se godišnje prouči jedna hatma meni, mojoj ženi Vasfehanumi i našim ro-diteljima. Da se ovaj vakuf nazove ''Vakuf Šehovića Sejfa nastavnika gimnazije u Pri-jepolju''.

4. Sve svoje pokretno imanje bilo to kućni nameštaj, druge pokretnine novac kod mene ili na priplodu u bankama ili u nekog na posluzi/zajmu/ hartije od vrijed-nosti, nakit i.t.d. koje imam sada i koje ću zaimati do svoje smrti poklanjam svojoj ženi Vasfehanumi s tim da ona iz tih pokret-nina ima potrošiti: za moj ukop, ako ja prije nje umrem, 20/dvadeset/ napoleona u zlatu i opremiti bedela za mene na hadž, ako ja ne bih za života tu dužnost obavio, u sluča-ju da bi moja žena Vasfehanuma prije mene umrla onda sve svoje gore opisate pokret-nine poslije moje smrti poklanjam Vakufu u Prijepolju s time da sve svoje pokretni-ne koje se budu našle, pošto se potroši za moj ukop 20 napoleona u zlatu i pošto se opremi bedel za hadž za mene i moju ženu Vasfehanumu, ako ja i Vasfehanuma ne bu-demo za života učinili, ima unovčiti u no-vac koji se bude nalazio u prometu i osnuje fond koji da nosi naslov: ''Fond Šehovića Sejfa nastavnika gimnazije iz Prijepolja'', a prihod od toga novca da se troši za uče-

nje Mevluda i Mukabele u Vakuf-džamiji u Prijepolju za moju dušu, dušu moje žene Vasfehanume i naših roditelja.

5. Poklanjam svojoj ženi Vasfehanumi dvije trećine novaca od isplate za oduzeto agrarno zemljište, a jednu trećinu novca od te isplate poklanjam svojoj sestri Aiše hanumi udatoj Sokolović iz Plevalja, s tim ako se ta isplata bude vršila poslije moje smrti, a ako bi se isplata vršila poslije moje i Vasfehanumine smrti, onda dvije trećine novca poklanjam Sreskom vakufsko meari-fskom povjerenstvu u Prijepolju s uslovom da se od toga novca osnuje fond koji da se zove: ''Fond Šehovića Sejfa nastavnika gimnazije u Prijepolju'', a da se novac daje na priplod Upravi fondova, a prihod od tog novca da se troši u korist Sibjan mekteba u Prijepolju.

6. Kad gore opisato imanje na gore opi-sat način pređe u svojinu Vakufsku imenu-jem za nadzornika Vakufa u Prijepolju Čiči-ća B. Ćamila i Balićevca Vehbiju oba iz Pri-jepolja, a poslije njihove smrti da Vakufsko mearifsko povjerenstvo direktno rukuje sa gornjm vakufima, a za nadzornika Vakufa u Plevljima imenujem moga sestrića Sokolo-vića Kadriju iz Plevalja, a njemu za zamje-nike njegovu braću. Poslije njihove smrti da ima s tim vakufom upravljati Vakufsko mearifsko povjerenstvo u Plevljima.

Ovaj sam ugovor napisao ja lično pri potpunoj svijesti, pri duševnom i tjelesnom zdravlju, koji ima obaveznu snagu čim ga Sreski šerijatski sud u Prijepolju potvrdi.

DRUŠTVO

n Zadnja strana vakufname Sejfa ef. Šehovićan Sejfudin ef. Šehović

48

DRUŠTVO

Testament je napisan 18. maja, 1931. godine, sadrži četiri strane gusto kucanog teksta i sačuvan je u originalnom obliku. Na dokumentu je pečat okruglog oblika na kome piše: Kraljevina Jugoslavija, Sreski šerijatski sud Prijepolje, potpis zapisničara i šerijatskog sudije Saliha Dlakića. Testament je potvrđen kod pomenutog Suda pod br. 537/31.

Vrhovni šerijatski sud u Skoplju koga su činili: Mehmed Zeki ef. Ćinara, predsjednik, Vrhovne šerijatske sudije: Derviš ef. Šećer-kadić i Murad ef. Šećeragić i Avdo Drnda, zapisničar-sekretar, raspravljao je dana 24. jula 1940. godine o zaostavštini i pomenutoj vakufnami Sejfa ef. Šehovića i istu potvrdio.

Pomenuta kuća u Prijepolju, sa četiri odjeljenja od slabog materijala, sa nuzgred-nim prostorijama, jednom ljetnom kuhinjom u dvorištu, sa štalom i baštom sa dvorištem, koju je Sejfo ef. uvakufio nalazila se na mjestu zvanom Vakuf, ispod hotela Park, i graničila se od istoka sa imanjem Miloja Topisirovića, od zapada sa baščom Vehbije Balićevca, od juga do glavne ulice i od sje-vera do rijeke Mileševke. Vrijednost imanja i kuće tada je procijenjena na 20000 dinara.

U kući je od 1948. do 1961/62. godi-ne stanovao Mujo Karalić. Nakon toga, imanje je uzurpirao i kuću porušio Medo Hašimbegović, i na tom mjestu sagradio porodičnu kuću. Zemljište se i danas vodi

kao vakufsko dobro Islamske zajednice Prijepolja ali je slobodno samo nekoliko ari površine na kojoj je planirana izgrad-nja stambeno-poslovnog objekta, za koji je Medžlis Islamske zajednice već pribavio potrebnu dokumentaciju. Na ostalom dijelu ovog vakufskog zemljišta je jedna privatna kuća i stambena zgrada.

Polovina kuće u Pljevljima koju je Sej-fudin ef. uvakufio nalazila se na desnom uglu današnjeg Doma kulture u Pljevljima, u ulici Pašića a graničila se sa imanjima Masom Smaja Čaušovića i Deda Sama-rovića, s drugom polovinom kuće koja je bila u posjedu njegove žene Vasfehanume i s Pašića ulicom. Kuća je bila od slabog

Na nišanu mezara Sejfa ef. je natpis, na arapskom i persijskom jeziku, sljedeće sadržine:

PrevodEjjuhez-zairu ilejje O moj posjetioče Kif ala kabri šuvejje zastani nad mojim mezarom maloVakre li es-seb’al-mesani prouči mi (7 ajeta) fatihuRahmeten minke ilejje neka to bude milost tvoja meni Inni kuntu misleke ve tekunu zaista, ja bijah poput tebe a ti ćešGaden misli akebat-e kar sutra biti poput mene, na kraju Bovad radd-e marg dar dar-e fana posla biva trag smrti, Pir o džavan ra sava u kući prolaznoj, starom i mladom-isti.El-merhumu-l-magfuru lehu umrli i oprošteni Sejfuddin ibn Sejfudin sinHadži Derviš eš-šejh hadži Derviša šejha9 huzejran seneh 1360. 9 jun 1360 godine.

Na betonskom postamentu mezara Sejfa ef. na našem jeziku, latinicom piše: Ovde počiva biva nastavnik Sejfudin Šehović 9-VI-1939.

49

DRUŠTVO

materijala, imala je četiri odeljenja na spra-tu i dva u prizemlju. Do ulice je bila avlija ograđena zidom. U kući je odmah poslije Drugog svjetskog rata stanovao učitelj Ri-stan Pavlović, po kome jedna Osnovna ško-la u Pljevljima nosi naziv.

Sreski sud u Pljevljima je 20. marta 1947. godine raspravljao o zaostavštini Sejfa ef. Šehovića i donio odluku da se njegov pismeni testament od 18. maja 1931. godi-ne, oglasi pravosnažim i da se prema tom testamentu njegova cjelokupna zaostavština uruči testamentalnom nasljedniku – Vakufu pljevaljskom, u korist hadži Hasan džami-je, pod uslovima navedenim u testamentu. Rješenje su potpisali Momčilo Tabaš, pred-

sjednik Sreskog suda u Pljevljima i Mustafa Skikić, sudski činovnik i zapisničar.

Međutim, već iste godine, dakle, 1947. kuća je eksproprisana i porušena za po-trebe zidanja Doma kulture. Rješenje o eksproprijaciji donio je Gradski Narodni odbor u Pljevljima 17. jula 1947. godine a rješenje se čuva u arhivu Odbora islam-ske zajednice u Pljevljima i glasi: Gradska eksproprijaciona komisija pri Gradskom narodnom odboru u Pljevljima, sastavljena od predsjednika Momčila Tabaša i članova: Rizaha Katane i Milanka Aranitovića, kao i zapisničara Zihnije Pelidije, po predmetu eksproprijacije placeva za Dom kulture u korist Narodnog odbora u Pljevljima, doni-

jela je dana 17. jula 1947. godine sljedeće rješenje: U korist Gradskog narodnog od-bora u Pljevljima za potrebe zidanja Doma kulture eksproprišu se sljedeći placevi sa zgradama: pod tačkom 7 navodi se:

Plac i na njemu kuća za stanovanje na uglu ulice Danila Jaukovića (danas Niko-le Pašića) i Sarajevske, vlasništvo države FNRJ i Vakufske uprave u Pljevljima, kuća veličine 11,50 x 9 metara, a koja se mjeri i graniči: sa zapada Sarajevskom ulicom u du-žini od 18 metara, sa sjevera ulicom Danila Jaukovića u dužini od 36 metara, sa istoka placem Hadžire Korjenić u dužini od 9 me-tara i sa juga državnim placem u dužini od 33 metra. Za eksproprisano imanje zajedno sa kućom, Gradski narodni odbor u Pljevlji-ma dužan je vlasnicima isplatiiti 40000 (če-trdeset hiljada) dinara u gotovu novcu.

U obrazloženju ovog rješenja stoji:Gradski narodni odbor u Pljevljima do-

nio je dana 15. aprila 1947. godine i 23. juna iste godine rješenje da se za potrebe, gdje će se zidati Dom kulture, eksproprišu placevi koji se nalaze na prostoru Hajduk Veljkove, Danila Jaukovića, Sarajevske i potoka Zlo-do, a čiji su vlasnici naprijed pobrojana lica u dispozitivu, jer je stručna komisija prethod-no bila našla da je to najpogodnije mjesto za Dom kulture. Ovu odluku odobrilo je i pred-sjedništvo vlade NRCG.

Vrijednost ovog vakufa je tada bila 25000 dinara.

Sejfo ef. Šehović je umro 9. juna 1939. godine i ukopan na muslimanskom grad-skom mezarju Kosovac u Prijepolju. Povo-dom njegove smrti, 14. juna 1939. godine objavljen je nekrolog u listu Politika, pod nazivom: Smrt jednog rodoljuba. U tekstu se kaže da je u Prijepolju preminuo Sejfo ef. Šehović, nastavnik gimnazije u penziji. Sahranjen je uz učešće učenika i nastavnika ovdašnje gimnazije, činovnika i mnogo-brojnog građanstva pravoslavne i islamske vjere. Šehović je bio jedan od prvih naci-onalno svjesnih muslimana u cijelom San-džaku. Za vrijeme turske vladavine služio je dugo godina u Srpskoj gimnaziji u Pljev-ljima kao nastavnik turskog jezika, kaže se, pored ostalog u pomenutom tekstu.

Tražim oprost od Uzvišenog Stvorite-lja, koji sve vidi i sve zna, za sve eventu-alne i zasigurno nenamjerne pogreške koje sam načinio prenoseći podatke i informa-cije iz života Sejfa ef. Šehovića. Ipak, mi smo samo obični mali ljudi, koji se trude da otrgnu od zaborava velikane koji svakako zaslužuju da se o njima piše i zna. u

Pored Sejfa ef. ukopana je njegova žena Vasfehanuma koja je umrla 23. jula 1944. godine a na nišanu njenog mezara ispisan je prvo tekst na arapskom jeziku koji glasi:

prevodHuvel-hallakul-baki On (Bog), vječni je TvoracEl-merhumetu Vasfija umrla VasfijaBintu Ibrahim Korjenik kćerka Ibrahima KorjenićaZevdžeh hadži Sejfuddin žena SejfudinaŠehovik tarih viladeti Šehovića, datum rođenja1888 tarih vefati 1888. datum smrti1944 ruhana fatiha. 1944. za njenu dušu fatiha.

Na istom nišanu ispod arapskog teksta, ćirilicom piše:Ovde počiva Vasfija ženah. Sejfi ef. Šehovićarođ. 1888. g.umrla 1944. g.

50

POGLEDI

Put od Istanbula do Izmira traje ne-koliko sahata, ali u prijateljskom razgovoru sa dragim saputnicima,

putovanje me nimalo ne umori. Kasnije, pri vožnji brodom, u zajednički ispijenom čaju, kahvi i ukusnom ručku, zbližismo se k›o najrođeniji rod.

Tokom puta, slušajući profesora Nu-sret beya sa koliko ljubavi i entuzijazma govori o svom nijetu da se ljudima u Tur-skoj približi i prikaže bošnjačka kultura kao naša gospodska osobenost, činilo mi je neopisivo zadovoljstvo.

Porijeklom i dušom Bošnjak, profesor Nusret Sandžakli svoju rodnu Raždaginju i u njoj provedeno rano djetinjstvo, još uvi-jek nosi u srcu. Oni prvi dani muhadžirluka u Turskoj i tegobe koje su izdržali, nisu ga spriječile da se u Japanu domogne najve-ćeg vrha nauke i odbrani dva doktorata. Naučnik, poznat u Turskoj, Japanu i šire, profesor Nusret bey je u razgovoru nepo-sredan, jednostavan, narodni čovjek, koji sa sjetom priča o svojoj majci i njenom ve-remu za memletak tj svoje rodno mjesto, u koje se vratila teško bolesna i koji joj život produžio za četiri godine, čovjek koji sa ljubavlju priča o svojoj hanumi, o svojoj djeci i jedinom unuku, svojoj najvećoj ra-dosti i pri tom ističe porodičnu sreću u ko-joj nalazi svoj tihi smiraj.

Usput nam opisuje bitku na Čanakala-ma, napominje nam učešće Sandžaklija u odbrani Turske i u daljini pokazuje šehi-tluk, gdje su ukopani oni koji su svoje ži-vote položili za tursku zemlju i za din. Slušajući profesorovo neiscrpno znanje, imala sam utisak da se nalazim na nekom znamenitom podužem času historije, koji me opominje i uči kako se čuva svoj kori-jen, svoj identitet i svoja vjera.

Susret sa predsjednikom Udruženja Sandžak Bosna u Izmiru Abdullah beyom Gul i potpredsjednikom Turgut beyom

Gunes bio je srdačan, topao, kao da smo se znali godinama. Bila sam zaista ushiće-na i zadivljena tim dočekom, jer je sva-

Izmirski ićram

n Piše: Šefka BEGOVIĆ-LIČINA

Na poziv predsjednika Bošnjačkog udruženja Bosna Sandžak Abdullah bey Gula iz Izmira, gdje mi je 02.12.2017. godine upriličena promocija knjige GERDAN MERGALIK (NISKA OD MERDŽANA prevedena na turski jezik) sa profesorom Nusret bey Sandžaklijem, njego-vom sestrom Fatma hanumom, mojim dragim rođacima Nazim bey Ličina Demirokom i nje-govom hanumom Nurijom, koji me poput najrođenijih dopratiše i sutradan svojim prisustvom uveličaše ovaj za mene važan događaj, krenuh za Izmir.

n Detalj sa promocije u Izmiru

51

POGLEDI

kom musafiru najvažnije čehre domaćina i spoznaja da je dobrodošao.

U hotelu nas je čekao Saffet bey Ata-lay sa hanumom, sinom i snahom. Saffet bey je preveo moju knjigu sa bosanskog na turski jezik i pored nedavne operacije kičme, doputovao je čak iz Alanje da pri-sustvuje mojoj promociji, na čemu sam mu izuzetno zahvalna. Upoznala sam i njegovu prekrasnu porodicu Atalay, koji su mi ostali u srcu kao divni prijatelji.

Iako sam jednom na proputovanju upoznala Izmir, ipak sam mu se nanovo divila. U hotelu, gdje smo usred zelenila bili smješteni, sve je odisalo nekom nevje-rovatnom toplinom. Od ljubaznog hotel-skog osoblja koje nam je poželjelo dobro-došlicu, pa do svih gostiju koji su nas s

osmjehom propuštali u lift, na svakom koraku uživali smo u izmirskom ićramu.

Sama promocija, ujutru je bila prekra-sno organizirana. Za mnogobrojne prisut-ne servirao se bogat doručak kao najupe-čatljiviji potpis domaćina i musafiru nezaboravan ićram. Sav taj svijet tu bio mi je tako blizak da mi se činilo da sve ih po-znajem iz nekog prošlog vremena.

Profesor Nusret bey Sandžakli je i u Izmiru pričao o bošnjačkoj golgoti, o pe-čalbarskom životu i teškom privikavanju na tuđu zemlju, na druge adete i govor. Govorio je o bošnjačkom stradanju koje se decenijama ponavlja i koje ne smijemo zaboraviti, kako trebamo čuvati svoj ma-ternji govor, svoje adete, svoju kulturu. Napomenuo je važnost Sandžačkog Rječ-

nika, istakavši ga da je to djelo potvrda sandžačkog identiteta i ujedno uputio za-hvalnost mom bratu Džavidu Begoviću i meni, što smo smogli snage da u njemu sačuvamo govor naših predaka i da sami organiziramo njegovu štampu.

Saffet bey je pričao o tome kako će knjiga GERDAN MERGANLIK mla-dim bošnjačkim naraštajima u Turskoj približiti adete iz roditeljskog zavičaja i svojih predaka, da će kroz priče iz San-džaka upoznati i mentalitet ljudi i predjele odakle su im korijeni.

Bila sam duboko ganuta govorom Ab-dulah beya Gula i predsjednika opštine Barnova, koji su mi poželjeli dobrodošli-cu, a posebno gestom naših zemljaka u Izmiru koji su mi na kraju promocije pre-dali priznanje, zahvalnost za pisana djela u kojima od zaborava čuvam bošnjačku kulturu. Svi oni pređeni kilometri od No-vog Pazara do Izmira skoro 2000 km bili su vrijedni te posvjete, te nagrade, kojom je vrjednovano moje pero, a koja mi je u oku izazvala suzu radosnicu.

“Hvala vam, dragi zemljaci na ovoj prelijepoj hediji, koja mi je vrjednija od bilo kojeg blaga na svijetu. Ja vama sa rodne grude donijeh šaku zemlje sandžač-ke i ovaj Sandžački Rječnik da ga vječno kao hamajliju čuvate, jer je u njemu sa-bran govor vaših majki, očeva, nana, dje-dova, komšija, rodbine i prijatelja “ - pru-žajući Abdullah beyu činiju u koju sam iz Novog Pazara donijela šaku sandžačke zemlje, a na kojoj je cvijet bio simbol lje-pote naroda koji ju je napustio, zadrhtala mi je ruka i u očima zaiskrila suza. Vidjela sam da su i mnogi prisutni bili ganuti tom neobičnom hedijom i mnogima je takođe krenula suza iz oka.

Još prije nego sam doputovala u Izmir, Abdullah bey mi je nagovjestio da su voljni u Izmiru ugostiti me najmanje četiri dana i da su planirali prošetati me do turi-stičkog mjesta Češme i pokazati mi Izmir i okolinu. Uvidjevši tu nesvakadašnju sr-čanost i toplinu, znala sam da će mi nared-ni dani biti puni sadržaja i nezaboravni.

Slušajući sa mnogobrojnih džamija gromoglasne ezane, čiji se odjek spajao u one zadnje riječi “Allahu ekber“ sa hotel-skog prozora sam u toploj izmirskoj noći uživala i upućivala Allahu zahvalnost za ovaj prelijep put, za Njegovu nadoknadu za sva saburom mi iznijeta iskušenja, za svaku prolivenu suzu.

Udisala sam prekrasan izmirski zrak koji, poput najučinkovitijeg lijeka širom

n U Ankari sa počasnim konzulom Njegovom ekselencijom Kemalom Ahmetom Baysak i bošnjačkim funkcionerima

n Na putu za Češme, sa Saljihe Gunes i Abide-hanumom Martinović

52

POGLEDIotvara pluća. Dok se noć polahko uvlačila u izmirske mahale, ja sam polubudna mi-slila o ljepoti ove prekrasne zemlje, nama prostorno daleke a ipak srcu blizu.

Putujući za Češme sa Abdullah bey Gulom, sa Turgut bey i njegovom hanu-mom Seljime, mislila sam koje su to ljud-ske veličine što se toliko trude da mi bora-vak u Izmiru učine nezaboravnim. Abdullah bey je i pored očeve bolesti, odvajao svoje vrijeme za obilazak Izmira i iskazao onaj pravi domaćinski ićram.

Koliko su putevi u Turskoj široki, ure-đeni, govore o moći ove velike i lijepe ze-mlje. Putujući pored mora, mislila sam o ljepoti koju je Allah stvorio za nas da mi u njoj uživamo, da je čuvamo i prema njoj se majčinski ophodimo. Koliko je stvorio mjesta i prostora za sve ljude na dunjalu-ku, koliko opskrbe za svakog čovjeka ko-jem je udahnuo život, a mi se među so-bom gložemo, bijemo, gibetimo, jedni drugima imetak otimamo, svjesno ili ne-svjesno pravimo smutnje...

Uživala sam u toplom decembarskom danu, koji je ličio na rano proljeće i udisa-la prekrasan miris mora izmiješan sa miri-som maslina, onih na najvisočijim grana-ma neobranih.

I mali predah kod zemljaka čiji se re-storan i maslinjak nalazio kraj puta, ostaće mi vječno u sjećanju, kao prelijep doživ-ljaj. Ta neopisiva srčanost zemljaka, ta vidljiva radost u dočeku, biće mi najljepša uspomena. Ljudi, daleko od rodnog San-džaka, od rodnog kraja, našli su svoje mje-sto pod suncem i tu savili svoje gnijezdo.

„Ma gdje išla, dijete moje, ne boj se, Allah će biti svuda s tobom. On daje život i opskrbu, čak i onom crvu u kamenu na dnu mora, nafaku ti nagrne odakle joj se ne nadaš“- sjetih se riječi moje bijače Ai-šehanume.

A nafaka porodici Martinović, elham-dulillah, obilna. Braća složno podigla imanje, gaje najsočnije i najslađe dinje koje sam u životu probala, raznovrsno po-vrće od kojeg prodaju spremljenu turšiju, nude džemove od raznog voća, med, ma-slinovo ulje u flašama, kantama, marinira-ne masline, suhe smokve...

A tamo pod drvetom maslina, pokaza-še mi majku Abidu, koja ispod stabla kupi jednu po jednu opalu maslinu.

“Mi smo obrali rod, ali majka neda da ijedna maslina ostane nepokupljena. Navi-knuta da čuva, da štedi za dane neimaštine, brine o nafaki, koju je jazuk ne pokupiti. Branili smo joj da se ne muči, da ne gubi

vrijeme, ali uzalud. Pustili smo je neka se tako zanima, da joj tako brže prođe dan“ – rekoše nam njeni sinovi dok smo se primi-cali starici, pod maslinom povijenoj.

Dok su muški razgovarali, Seljime i ja smo nazvali selam Abidi hanumi.

“Je si li se umorila“ – upitah je polah-ko.

Trgnula se i žmirkajući očima u mene se zagledala, a zatim je polahko ka nama krenula.

“Koja si ti?“- upita me starica koja je odavno prešla osmu deceniju života.

Ispitivački pogled joj je bio sjetan, pun čežnje, želje. Činilo mi se da je pazila da me nečim ne povrijedi, ne otjera, da vapi za muhabetom na jeziku njene mladosti.

Bila je ubrađena namazbezom boje zlata, na licu joj se ogledalo izmirsko sun-ce i iznad usana titralo u blagom osmjehu.

“Ja sam sandžački musafir i ovdje sam došla na kratko”- jedva ugrabih izustit pri-je nego joj se ruke oviše oko mog vrata.

“Odakle si, odakle…? Ja sam iz Bolj-hanine kod Bijelog Polja…“

“Ja sam sa tvoje gore list”- jedva izu-stih.

Stisnute ruke oko mene kao da su pre-takale onu želju za rodnim krajem, a suza mi orosi obraz. Držala me je stisnutu uz sebe čitavu vječnost i činilo mi se da me ne želi pustiti.

Oko nas, vjetar je miješao miris raspu-klih dinja i prezrelih maslina, a niz izbraz-dano Abidehanumino lice točele su vrele suze, k’o ona boljhanska rijeka kada tamo daleko u njenom rodnom kraju, nadođe od proljetnjih kiša. A ona, prislonjenog lica

uz moju kosu, tražila je one mirise otkosa sa rodnih livada, osluškivala zvuk vode na kojem se obrtao vodenički točak koji joj je mljeo donijeto žito ispod kojeg se noću u vrbama krišom kupala.

Od rada ogrubjele ruke vukle su me preko ograde ka sebi.

“Ostani, ostani kod nas na ručak. Svi ostanite. Imamo svega…”- molila je uz-buđeno.

“Sada ne mogu, ali ću ponovo doći, obećavam”- rekoh joj izvlačeći se iz nje-nog stiska.

Dok smo kretali dalje, za nama pored štanda za prodaju uzrelih dinja ostade mladi Martinović da svira violinu, a pod maslinom nana Abida da misli o prolazno-sti vremena i insana, o boljhanskim uzre-lim aršlamama kojim se sladila završava-jući zadnji ćenar na ćilimu, a koji, umjesto u njenu djevojačku seharu, unovči se za dobijenu im vasiku…Ostade Abida hanu-ma da kupi masline umjesto onih crvenih mednica sa roditeljskog imanja koje su trpali u kotare i subotom ih prodavali na bjelopoljskoj pijaci.

Danas, kada pišem i mislim o izmir-skom ićramu, strepim da li ću ispuniti obećanje dato Abida hanumi da je ponovo posjetim i da li ću moći u svom domu istim uzvratiti mojim domaćinima Abdu-llah beyu Gulu, Turgut beyu Gunes, Selji-me hanumi, profesoru Nusret beyu San-džakli, Saffet beyu Atalay i njegovoj porodici, Nazim beyu Ličina Demirok i njegovoj hanumi Nuriji, Fatma hanumi Sandžakli i ostalim koji mi ovaj put u ićra-mu pozlatiše… u

n Na putu za Češme kod naših zemljaka na kahvi

53

POGLEDI

Geografski položaj i prirodni uvjeti općine Tutin

Grad Tutin, odnosno gradsko naselje u općini Tutin, koja se nalazi u jugoistoč-nom dijelu Sandžaka, tj. na krajnjem ju-gozapadu Republike Srbije, je također, na području susretanja danas već tri drža-ve R Srbije, R Crne Gore i R Kosovo. Izvanredni prirodni pejzaž Tutina odre-đen je tutinskom kotlinom, Pešterskom visoravi, planinom Mokra Gora, jezerom Gazivode, i rijekama Ibar i Vidrenjak.

Teritoriju ove općine čini Štavički ba-sen, kompleks Mađara sa krajevima koji graniče sa novopazarskom općinom, ma-sivi Mokre gore, koju presjeca rijeka Ibar, dio teritorije koja graniči sa rožaj-skom općinom, i jugoistočni dio Gornje i Donje Pešteri. Općina Tutin je okružena novopazarskom, sjeničkom, rožajskom, bjelopoljskom, beranskom općinom i ko-sovskim općinama Istokom i Zubinim potokom.

Kad je riječ o graničnim tačkama op-ćine Tutin, prema Crnoj Gori su planin-ski vrh Pogled (2 154 m), koji je ujedno u najveći planinski vrh navedene općine, planinski vrh Beleg (2151 m), koji se na-lazi na samoj granici sa R Crnom Gorom, zatim Kosove ravni, Vuča, Greben, Mo-kri krš, Vranjača, Kuljarsaki vrh i Maja maljikes (1430 m), odakle počinje terito-rija općine Sjenica. Ova granična linija sječe Ugljansko polje, Jezernjaču, Trojan i grebenom Ninaje od Aliverovića do Praštevine izlazi na teritoriju novopazar-

ske općine. Granična linija od Praštevine vodi prema istoku, južno od manastira Sopoćani, tri kilometra južno od Crkvina presjeca put Novi Pazar – Tutin, pa dalje na vrh Turjaka, Gornadžu, Kruševo, Do-lac, Jablanicu i izbija na Ibar oko 1 km sjeverno od Starčevića. Odatle vodi gra-ničnom linijom prema Kosovu: Kilovac, Žabarska klisura, Ponor i Pogled. (Mušo-vić, 1985:9)

Površina općine Tutin je 741 km2, na kojoj se nalazi 99 naselja na nadmorskoj visini od oko 1.000 metara. Tutin je pre-težno planinski kraj, sa nadmorskom vi-sinom od 630 m (Ribariće), preko 840 m (Tutin), do preko 1200 m (Gornja Pe-šter). Najveću nadmorsku visinu (2000 m) imaju visovi Mokre gore.

Prema popisu iz 2002. god., u općini Tutin živi 30.054 stanovnika. U okviru upoređivanja podataka, prema popisu iz 1981. god., Tutin je imao 32.699 stanov-nika. Klima je pretežno umjereno-konti-nentalna.

Geološka istraživanja na području općine Tutin

Prema ispitivanjima Jovana Cvijića i Milisava Lutovca, kao i prema kasnijim ispitivanjima, geološku podlogu tutinske općine, posebno Štavičkog basena, čine jezerski sedimenti, jer je u pliocenu Šta-vička kotlina bila ispunjena vodom Šta-vičkog jezera. Ostaci laporca očuvani su u vidu bijele mase sedimenata kod Pečo-nice. Ispod laporca se nalaze velike koli-čine lignita. Njegova eksploatacija otpo-čela je poslije Drugog svetskog rata u

mjestu Župa ali, zbog slabe tehničke opremljenosti i nedostatka stručnog ka-dra, ubrzo se odustalo od eksploatacije. Međutim, u cjelini posmatrano, teren tu-tinske općine geološki je nedovoljno is-pitan. Za sada se pouzdano može reći da pored uglja u Župi i azbesta pod Troja-nom na Pešteri ima još i građevinskog ukrasnog kamena, cementnog laporca, dolomita, keramičke i bijele gline i gvož-đa. Poznato je da su Rimljani i Srbi u srednjem vijeku i Osmanlije u prvim de-cenijama svoje vladavine, eksploatisali rudnike metala u ovom kraju (Gluhavi-ca). (Mušović, 1985:9-10)

Riječni potencijal općine Tutin

Kada je riječ o rijekama, osim rijeka Ibar i Vidrenjak, male su i kratkog toka i većinom su potoci koji ožive i dobiju na vodnom kapacitetu u proljeće i jesen, pri-likom otapanja snjegova i padanja kiše, a u ljetnjim mjesecima uglavnom presuše. Riječ je o sljedećim rijekama: Dolovska reka, Radušica, Godulja, Populja, Jabla-nički potok, Draški potok, Mojstirski po-tok, Paljevska rijeka, Kovački potok, Smolućka reka, Gujićka rijeka, Točilov-ska rijeka, Delimeđska rijeka, Gucevićka rijeka, Melajska rijeka, Ramoševska rije-ka. Većina rijeka i potoka na Donjoj Pešte-ri su uvornice, od kojih se formiraju pod-zemna jezera iz kojih izvire rijeka Raška.

Đerekarska rijeka se u donjem toku naziva Boroštica. Izvire u pećini u Đere-karskom homaru (1296,5 m). Izvor joj je, prije dvadesetak godina, kaptiran za vo-dosnabdevanje Gornje Pešteri. Đerekar-ska reka (Boroštica) pravi, u svom toku, polukrug kroz Peštersko polje i uvire u pećini nedaleko od Suke u Ugljanskom polju. U svom toku probija dva brda (huma) Goricu i Suku, a u donjem toku, u dužini od 5 km, ima više od 140 različitih ponora. Prima nekoliko pritoka: Naboj-ski potok, Šipčanski potok, Lukovaču i Begluk. Lukovača može da nadođe i da poplavi Suvodolsko polje, formirajući tako malo jezero koje je zimi prekriveno ledom. (Mušović, 1985:10-11) u

(Nastavak u sljedećem broju)

Grad susretaTutin – osnovne činjenice (I)

n Piše: Enes MARTINOVIĆ

54

POGLEDI

Orhana Pamuka u Kući Rista Rat-kovića dočekao je predsjednik Opštine Bijelo Polje Aleksandar

Žurić, koji je kazao da je prirodno da veliki književnik nakon Podgorice po-sjeti i grad poezije i proze.

«Pamuk je dolaskom u Crnu Goru potvrdio prijateljske odnose dvije ze-mlje koje su očigledne na svim poljima. Mnogi motivi koji se nalaze u Pamuko-vim knjigama prisutni su u Bijelom Po-lju, gdje se prožimaju razne kulture i koje ljudi nerazdvajaju već naprotiv, du-boko ih vezuju. Zato je duh Balkana najbolje osjetiti, upravo u Bijelom Po-lju», kazao je Žurić.

Simbolično, u gradu poezije otkrive-no je obilježje koje će, kako je kazao Žu-rić, vječno ostati istorijski trag koji će podsjećati na posjetu turskog nobelovca.

Zahvaljujući se na toploj dobrodoš-lici, Pamuk je još jednom istakao zado-voljstvo posjetom Crnoj Gori, te da je o Montenegru ili na turskom Karada, u prevodu crna planina, ali i o Bosni i Sr-biji, čuo još u srednjoškolskom dobu kada je iz istorije slušao o detaljima Otomanske imperije i ratovima, te da je sada nakon pedeset godina u prilici da posjeti Crnu Goru.

Direktor Centra za kulturu, Abaz Dizdarević, kazao je da je Bijelo Polje počastvovano posjetom velikog pisca, pogotovo što se radi o sredini koja se može podičiti pisanom riječi kao malo koja.

«Gradu u kojem je nastalo Miroslav-ljevo jevanđelje, najznačajniji ćirilični spomenik južnoslovenske pismenosti iz 12. vijeka. UNESKO-vo priznanje iz 2005. godine uvrstilo je ovo umjetničko djelo u svoju biblioteku «Pamćenja svi-jeta», čime je zvanično postalo dio 120 najvrijednijih dobara koje je stvorila

ljudska civilizacija. Sa sigurnošću mo-žemo konstatovati da stepen razvijeno-sti određene društvene zajednice u veli-kom zavisi od tradicije. Tradicija predstavlja pamćenje, tradicija je indeti-tet ali i duhovnost zajednice u kojoj ži-vimo. U tom smislu naš grad se može pohvaliti velikanima epskog stvaralaš-tva, književnosti i likovnog izraza. Ogromno blago su svojim talentom i kreativnošću za sobom ostavili Risto Ratković, Avdo Međedović, slikarska porodica Lazović, Ćamil Sijarić, Mio-drag Bulatović i mnogi drugi“, kazao je Dizdarević.

Pamuk je kazao da je razlog zbog kojega je u Crnoj Gori, između ostalog, i objavljivanje romana «Crvenokosa».

«Nakon što sam u septembru u En-gleskoj izdao knjigu otišao sam u Lon-don i vidio sam tamo mnogo crve-nokosih žena. Počeo sam da zapažam crvenokose žene širom svijeta i na kraju knjige ženski protagonista dijeli na to da sam ja tu priču čuo od turske verzije cr-

vene žene, a u Engleskoj i Irskoj su cr-venokose prirodne. A od Šekspira do Sidnija crvenokose žene označavaju žene koje je teško kontrolisati, ljutu, ne-običnu ženu sa jakim karakterom i koje se muškarci plaše. Isto tako je i u Tur-skoj sa jednom izmjenom. U mom dije-lu svijeta nije prirodno imati crvenu kosu i većina žena se farba u crveno, a takođe u mom dijelu svijeta važi mišlje-nje da se sa crvenokosom možete malo lakše zabavljati nego sa ostalim ženama i onda mi nije jasno zašto farbaju kosu u crveno. Zato što žele da izazovu muš-karčevu percepciju da je njihova kosa crvena zato što je to njen izbor», kazao je Pamuk.

Napomenuo je da roman «Crve-nokosa» za osnov ima dvije ideje.

«Moja nova knjiga je neka vrsta književnog poređenja dvije velike, ključne, temeljne priče. Jedna je Sofo-klov kralj Edip, a druga je Firdusijev Rustem i Suhrab. Govorimo o dva veli-ka mita, jedan koji predstavlja evropsku civilizaciju i zapadnu civilizaciju i drugi koji predstavlja nešto što mogu nazvati mojom, islamskom civilizacijom», ka-zao je turski nobelovac.

On je dodao da se roman «Crve-nokosa», takođe, temelji na onome što je 1988. godine čuo od kopača bunara, koji je, kako je pojasnio, sa učenikom kopao bunar na placu pored njegovoga.

«Roman je realna priča o traženju i nalaženju vode u pustoj zemlji, ali i pri-ča o odnosu jedne očinske figure prema učeniku, koga pokušava da disciplinuje. Taj stari majstor, kopač bunara mi je ispričao priču koja se nalazi u ovoj knji-zi. Ta priča se zadržala u meni sljedećih 30 godina i onda sam donio odluku da bih mogao da napišem roman, a slučaj-nost je da mnogo ljudi koji dolaze iz

Nakon Podgorice, gdje je otvorio Deseti zimski salon knjige, na kojem mu je glavni i odgovorni urednik izdavačke kuće Nova knjiga Predrag Uljarević uručio književnu nagradu „Književni plamen“, najpoznatiji turski pisac i nobelovac Orhan Pamuk bio je gost u Bijelom Polju.

Posjeta Orhana PamukaBijelo Polje

n Piše: Vukoman Batko KLJAJEVIĆ

55

Crne Gore su upravo bili kopači bunara. Ali to je slučajnost», pojasnio je Pamuk.

Turski književnik je kazao da su u naslovima njegovih knjiga prisutne boje - «Crvenokosa», «Zovem se crveno», «Bijela tvrđava», jer je, kako je kazao,

vizuelni pisac koji obraća pažnju na boje i na vizuelne detalje.

On je naglasio da sebe posmatra kao postmodernistu, naročito u vremenu kada je napisao «Bijelu tvrđavu», «Zo-vem se crveno».

«Rijetko ću naići na osobu koja sebe smatra postmodernistom. Uglavnom ih je sramota da kažu bio sam ili jesam postmo-dernista, ali ponekan za sebe mogu da ka-žem da sam «lijevo» orjentisan postmo-dernista», kazao je Orhan Pamuk. u

POGLEDI

56

POGLEDI

„Humanitarni fond je osnovan pri islamskom centru Rasovo, a aktivnosti su počele sa simboličnom mjesečnom članarinom. Ključno je bilo da se sa jed-ne strane omasovi donatorstvo kroz mje-sečnu članarinu, od koje su aktivisti na-bavljali najpotrebnije životne namirnice i dostavljali ih najugroženijim porodicama na području opštine Bijelo Polje. Sa dru-ge strane, aktivisti fonda su pravili bazu podataka o najugroženijim porodicama, vrsti pomoći koja im je potrebna i slično. Nemaština, bolest, izolovanost, ljudske nevolje, uopšte ne dolaze same, uvijek je to splet okolnosti koje se nisu mogle rije-šiti samo od pomoći u namirnicama. Zato je „Hilal“ svoje aktivnosti počeo proširi-vati i na druge oblike pomoći, stipendije, pomoć u liječenju, obezbjeđivanju po-moći u renoviranju i izgradnji kuća. Hu-manitarni fond „Hilal“ pomaže ugroženo stanovništvo bez obzira na vjersku i naci-onalnu pripadnost, jer nevolja ne bira ni vjeru ni naciju“, kazao je Burdžović.

Direktor fonda „Hilal“ Izet Hadžibu-

lić ističe da je njihova aktivnost odavno prešla granice Crne Gore i zahvaljući di-jaspori koja im često pomaže u realizaci-ji projekata, ujedno radi na promovisanju njihovih aktivnosti.

„U proteklom periodu „Hilal“ je iz-

gradio pet kuća porodicama čiji su stam-beni uslovi bili jako loši, a učestvovao je u renoviranju, adaptaciji i obnovi šest kuća. Posebno na ruralnom području „Hilal“ je kao vid podrške seoskim do-maćinstvima pomagao kupovinom kra-va, te organizovao edukativne radionice na koji način porodice mogu same sebi pomagati..

Asistirajući u realizaciji pomoći am-basade UAE u Crnoj Gori u obezbjeđiva-nju ogrijeva za ugroženo stanovništvo, „Hilal“ je i sam nastavio da samostalno određenom broju porodica obezbjeđuje ogrev u zimskom periodu.

Mnogo je siromašne ali talentovane djece koja su bila prinuđena da prekidaju studije zbog loše materijalne situacije, te je „Hilal“ mnogo puta pomagao sred-njoškolcima i studentima da nastave i okončaju svoje studije“, kazao je Hadži-bulić.

U „Hilal“ fondu ističu da su tokom 2015 godine pomogli akciju Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori, kada su

Humanitarni fond „Hilal“ iz Bijelog Polja, obilježio je šest godina svoga postojanja. Ideju o osnivanju humanitarnog udruženja formalno su realizovali mladi pri Islamskoj zajednici u Bijelom Polju.Za list Damar, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bijelo Polje, Enis ef. Burdžović, kazao je da je ideja o osnivanju humanitarnog fonda okupila mlade ljude, volontere koji se nisu mirili sa teškom ma-terijalnom situacijom u svom okruženju, kao i opštim stavom da je „dovoljno da meni bude dobro“, kao i gledati svoja posla, mladi jednostavno nisu prihvatali.

Pomoć i Burkini FasoŠest godina dobročinstva HD „Hilal

n Izgradjen bunar u Burkini Faso n Hilal opremio osnovnu školu u Burkini Faso

n Piše: Jakub DURGUT

57

POGLEDI

sirijskim izbjeglicama u Preševu dostavi-li veliki kontingent pomoći. Osim toga „Hilal“ je dostavio pomoć izbjeglicama u izbjegličkim centrima u Sjenici, Tutinu i Beogradu.

„U našem šestogodišnjem djelovanju naročito smo ponosni na našu pomoć sta-novništvu Afrike, preciznije afričke drža-ve Burkina Faso. Za manje od dvije godi-ne djelovanja na području Afrike „Hilal“ je siromašnim i sušom iskušanim afrič-kim selima sagradio 18 bunara. Saradnja je počela akcijom opremanja škole za oko 50 mališana iz Burkine Faso. Osim toga, u toku ramazana, „Hilal“ je imao redovne zajedničke iftare, gdje je u toku mjeseca servirano preko 1800 obroka.

Mještani sela Bogoya u Burkini Faso počeli su graditi džamiju, ali u nedostat-ku sredstava radovi su zaustavljeni. Po-sredstvom „Hilala“, ova džamija je zavr-šena, a mještani su u znak poštovanja prema našem fondu džamiju nazvali ime-

nom našeg fonda“, ističe Hadžibulić.Sekretar fonda „Hilal“ Nusret Erović

je kazao da svim naprijed iznesenim re-zultatima ogroman doprinos dali su čla-novi i donatori fonda koji su sa nama

preživljavali svaku tešku situaciju siro-mašnih familija, uključujući se u nju u skladu sa svojim mogućnostima.

„Posebna draž u fondu „Hilal“ je što smo stekli vaše povjerenje i što smo ga očuvali smatrajući kao jednu od najzna-čajnijih karika u funkcionisanju fonda. Svjesni smo da je danas povjerenje jedan od najvažnijih resursa, koje nije lako sa-čuvati, a mi smo to sačuvali i nadamo se da će biti tako i u budućnosti. Program je vrlo kratak da bih vam mogao iznijeti svaku aktivnost koju smo realizovali to-kom svih ovih godina našeg djelovanja, samo mogu da vas pozovem da i dalje budete dio „Hilal“ tima.

O dobrovoljnim aktivnostima i hu-manitarnom radu sa stanovišta Islama govorili su direktor humanitarnog fonda „Hasene“ za Srbiju, Hafiz Nedžad Hasa-nović i mr. Senad Halitović. Program su vodili Izet Mulabegović i Mensur Kasu-mović. u

n Hilal opremio osnovnu školu u Burkini Faso

n Hafiz Nedžad Hasanović

n Mr Senad Halitović

n Podpredsjednik fonda Hilal Nusret Erović

n Glavni imam u Bijelom Polju Enis ef. Burdžović

n Dostavljena pomoć izbjeglicama u Tutinu

58

Motiv za izgradnju džamije je is-ključivo zbog potrebe musli-mana u Bijelom Polju. Svjedo-

ci smo da su nerijetko, zbog nedostatka adekvatnog prostora, vjernici molitve obavljali pod vedrim nebom. Gradska džamija je isuviše mala da bi prihvatila sve vjernike. Iz navedenih razloga krenu-li smo u izgradnju moderne džamije sa pratećim objektima kako bismo na naj-bolji mogući način obezbijedili vjernici-ma da konzumiraju svoja vjerska prava, kazao je reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić.

Vodeći projektant džamije, Sahret Hajderpašić ističe da je veoma važno što uskoro slijedi usvajanje detaljnog urba-nističkog plana od strane Skupštine čime se stiču uslovi za brzo dobijanje građe-vinske dozvole.

„Džamija će posjedovati 609 kvadra-ta na tri nivoa, u suterenskom djelu pred-

viđena je univerzalna sala, a u prizemlju molitveni dio i dvije galerije. Riječ je o impoznantoj građevini koja će biti kvali-tetno i enterijerski riješena, čime će Bije-

lo Polje što se tiče islamske kulture dobi-ti jedan kvalitetan objekat“, istakao je Hajderpašić.

U postojećim uslovima, našli smo najbolje rješenje za probleme sa kojima se suočavaju vjernici Islamske zajedni-ce i istovremeno zajednički ispoštovali potrebe stanovništva na tom veoma gu-sto naseljenom prostoru, ocijenio je predsjednik Opštine Bijelo Polje, Alek-sandar Žurić.

„Stvorili smo sve preduslove da se finalna verzija objekta već u četvrtak nađe pred opštinskim organima a potom i kod Ministarstva za uređenje prostora tako da postoji realna mogućnost da se među tačkama dnevnog reda na predsto-jećem skupštinskom zasjedanju 31. ja-nuara nađe i ta tema. U svakom slučaju vrlo brzo će biti stvoreni svi preduslovi za početak izgradnje džamije“, kazao je Žurić. u

POGLEDI

Obrisi buduće džamijeBijelo Polje

U Bijelom Polju je održana prezentacija buduće džamije, sa pratećim sadržajima čija će izgradnja početi sa prvim danima proljeća u gradskom naseljiu Lipnica. Prostor na kojim je predviđena izgradnja predstavljao je pravi arhitetonski i urbanistički izazov, s obzirom da je riječ o kompleksu na kojem se nalaze željeznička pruga, put prema naselju Lipnica i stambene zgrade. Dogovorom lokalne samouprave, Islamske zajednice i građana nađeno je najbolje rješenje. Glavni projekat je urađen i usaglešen sa izm-jenama detaljnog plana centralne gradske zone.

n Piše: Vukoman Batko KLJAJEVIĆ

59

Rožajac Mustafa Salihović, stu-dent treće godine Fakulteta poli-tičkin nauka „Sakarya“ u Repu-

blici Turskoj, imenovan za novog predsjednika studenata iz Crne Gore u Turskoj. Automatizmom je postao član „Svjetske federacije stranih studenata“ UDEF, koja je institucionalno vezana za Ministarstvo kulture i sporta Republike Turske.

Salihović kaže da organizacija UDEF koja je osnovana 2012. godine, ima veoma važnu ulogu u ostvarivanju prava studenata, te poboljšanju uslova studiranja. Ova organizacija, naglašava dalje Salihović, ima 57 predstavništava u 203 države, to jest, u 148 gradova svi-jeta te broji 114.000 studenata.

Federacija ima za cilj da u korespo-dencij sa studentima, radi na obezbjeđi-vanju stipendija, zdravstvenog osigura-nja, smještaj, te da posreduje u široj integraciji studenata kroz kulturne, sportske i razne druge aktivnosti, kako bi na taj način bliže upoznali historiju i kulturu Republike Turske.

Salihović ne krije zadovoljstvo što je predložen i izabran od strane svojih kolega i što je prepoznat kao neko ko može da na pravi način zastupa njiho-ve interese. Osim toga, on je od sa-mog početka član studentske fadera-cije i naglašava da će kroz svoj predan i profesonalan rad, u najboljem svje-tlu predstavljati državu i grad iz koje-ga dolazi.

- Republika Turska je zemlja neo-graničenih mogućnosti pa mladi ljudi mogu da stiču svoja teorijska i prak-tična znanja na najbolji mogući na-čin, što je najvažniji postulat kada je u pitanju intelektualna i profesional-na nadgradnja svakog pojedinca, kaže Salihović. Vrijedi naglasiti i to, da se poslije završenih studija u Turskoj, vrlo lako može steći pravo na obav-ljanje pripravničkog staža što je tako-đer važna informacija za studente. Poseban doprinos u ovoj oblasti su dali: Islamska zajednica Crne Gore, Ministarstvo prosvjete Crne Gore, Ambasada Turske u Crnoj Gori te or-ganizacija JTB iz Republike Turske! - završio je Salihović. u

POGLEDI

Za novog predsjednika studenata iz Crne Gore u Turskoj izabran Rožajac Mustafa Salihović

Na skupu kome je prisustvovao predsjednik Republike Turske Redžep Tajip Erdogan

n Piše: Mirza LUBODER

n Tajip Erdogan sa svojim prvim saradnicima među kojima je i Mustafa Salihović

n Mustafa Salihović

60

POGLEDI

Na pola puta od Sinan-pašine džamije u Vakufu do centralnog gradskog groblja Kosovac, gde

završava gotovo svaka druga dženaza sa područja čitave opštine, bila je, svojevre-meno, smještena – musalla! O njenoj sudbini ovdje se gotovo ne govori! Više je nego očigledno da je ona skrajnuta u svakom pogledu, ali je po malo čudno zašto tu priču uporno izbjegavaju poseb-no bošnjačke stranke. Računajući pret-hodnu i aktuelnu vladajuću koaliciju, sve su se one izmijenjale u vlasti. Neke i po više mandata uzastopno, tako da nema mjesta izgovoru kako “nisu imali prili-ku”!

- Formalno-pravno imamo prilično jasnu situaciju koja stvarno i pravno ide na ruku inicijativi da se musalla obnovi, privede svrsi i postane možda i najatrak-tivniji dio turističke ponude gradske zone Prijepolja, ne umanjujući pri tom ni malo vrijednosti okolnih destinancija kakve su

manastir Mileševa, Sopotnički vodopadi ili, pak, nekropola stećaka u Hrtima, koja je odnedavno na UNESKO-voj listi za-

štićenih spomenika! - kaže za “Damar” opštinski pravobranilac Jasminko Šeho-vić. - Poništavanjem privatizacije neka-dašnjeg Društvenog preduzeća “Sve-tlost” njegova imovina je vraćena državi, tako da je sada povraćaj zemljišta mnogo jednostavniji! - objašnjava on.

Međutim, iako je situacija, reklo bi se, povoljnija neko ikad, musalla u Prije-polju polako odlazi u zaborav. Da nije bilo iskrenih entuzijasta, možda bi odav-no bila – zaboravljena. Zaborav je način da “niko kriv” a musalle nema, priča o njoj polako isčezne. Ovo je skroman po-kušaj da bar ostane zapisano da je mu-salla u Prijepolju bogatstvo prije svega grada pa tek onda i nematerijalna vrijed-nost koju Bošnjaci nikako ne bi smjeli da zanemare.

Šta kažu istorija i pisana riječ o mu-salli u Prijepolju najviše se može saznati iz stručnih radova rahmetli Mehmeda Hadžišehovića, arhitekte iz Prijepolja,

Hoće li šutnja prekriti Musallu?

Prijepolje

n Piše: Muharem M. MUTABDŽIJA

Musalla u Prijepolju je, uz jednu u Bugarskoj, jedina na Balkanu čiji je prostor evidentan, materi-jalni ostatci sačuvani, a istorijske činjenice dokumentovane i nedvosmislene. Uprkos tome, u Pri-jepolju se, po pitanju potvrđivanja vlasništva a zatim rekonstrukcije i, možda, privođenja musalle svrsi u skladu sa potrebama i zahtjevima vremena, decenijama gotovo ništa ne preduzima. Da nije bilo usamljenih pojedinačnih traganja, istraživanja i zapisa, možda bi i prijepoljsku musallu odav-no prekrili „ruzmarin, snijegovi i šaš“!

61

POGLEDIkoji se do poslednjeg dana kratkog života borio sa mnogo entuzijazma da se mu-salla zaštiti i obnovi.

Osim jedne u Bugarskoj, musalla u Prijepolju je jedina na Balkanu koja se pominje u spisima i za koju se nedvosmi-sleno zna njena tačna lokacija, osnovne građevinske konstante, zna se i kako je izgledala. Ostatci zidova su “integrisani” u ogradu koja je svojevremeno podignuta oko preduzeća “Svetlost” koje je niklo na vakufskom zemljištu i na zgarištu mu-salle. Postoje i fotografije gdje se vidi njen položaj u gradskoj zoni, zna se mno-go toga. Šta vise, u kratkim arheološkim istraživanjima 2013. godine, koje je fi-nansirala opština Prijepolje sa 150.000 dinara (malo više od 1.000 eura), odmah je pronađen krunski dokaz: obrisi mihra-ba i jasne naznake zidova musalle.

U knjizi «Elementi materijalne i du-hovne kulture Bošnjaka u Sandžaku» au-tor Fatih Hadžić piše da je… “najstariji zapis o musalli u Prijepolju zapravo Pu-topis Evlije Čelebije. Tačan datum iz-gradnje musalle nije poznat, ali imajući u vidu da je Evlija Čelebija pominje kao veoma staru, te da joj se nije znao gradi-telj, datum izgradnje možemo tražiti u XVI stoljeću jer su u tom periodu cijeli Bosanski pašaluk kao i cijela imperija doživjeli procvat. Kako su musalle bile središte okupljanja, a po popisu iz 1536. godine broj muslimana se naglo poveća-va, onda datum izgradnje treba tražiti u tom periodu”.

Tih nekoliko dragocjenih redaka o Musalli u Prijepolju, po Putopisima Evli-je Čelebije glase ovako: “ Ovdje smo prešli preko drvenog mosta na rijeci Mi-leševi i došli na musalu (namazgah), koja zaslužuje da se vidi. I ona je okićena ve-likim drvećem”.

Arhitekta Mehmed Hadžišehović je u višegodišnjem istraživanju kao i organi-zovanju aktivnosti tadašnjeg Odbora za zaštitu musalle i drugih kulturno-istorij-skih spomenika muslimansko-bošnjačkog naroda, u saradnji sa Alenom Dikićem, uradio kompjutersku rekonstrukciju prvo-bitnog izgleda prijepoljske musalle. Od-bor je svojevremeno uputio zahtjev Mini-starstvu kulture Srbije da se musalla, inače jedini do danas sačuvani stari tip musli-manskog vjerskog objekta “pod vedrim nebom” koji se prostirao na površini od 1.036 kvadratniih metara, proglasi za spo-menik od izuzetnog značaja ne samo za muslimansko-bošnjački narod Prijepolja i

srednjeg Polimlja. Njena zaštita i obnova bi, pored uvažavanja sveukupne prošlosti naroda ovog kraja i pozitivnog primjera zaštite kulturno-istorijske baštine Bošnja-ka koji vjekovima žive na ovim prostori-ma, doprinijela i znatno većoj i raznovr-snijoj kulturno-istorijskoj i turističkoj ponudi ovog multietničkog kraja.

“Prema svjedočenjima starijih žitelja Prijepolja, te historijskim izvorima i foto-grafijama, musalla se nalazila na blagom uzvišenju, skoro kvadratne osnove, ogra-đena zidom visine dva do tri metra. Sa njene istočne strane, gdje je danas uska ulica, nalazilo se malo mezarje. Čim se uđe u musallu sa desne strane nalazila se česma, pa onda jedno malo uzvišenje, vi-sine jednog basamka, ograđeno niskom ogradom od klesanog kamena, koje je predstavljalo prostor za obavljanje nama-za. Oko tog prostora posađeni su jablano-vi, koji su obezbeđivali hladovinu i ukra-šavali cio prostor. Minbera je bila izgrađena od drveta sa osnovom od sedre (sige). Mihrab je bio natkriven. Kao ima-mi koji su predvodili džemat u musalli i učili dove za kišu pominju se: Smail ef. Ferajzić i Murat ef. Sukić”, kažu istorijske činjenice koje prenose Hadžišehović i Hadžić u svojim radovima.

Savezničko bombardovanje Prijepo-lja u ljeto 1944. godine ostavilo je teške posljedice i na musalli kao i na velikom broju drugih spomenika kulturne i vjer-ske tradicije naroda ovog kraja. Ipak, musalla i takva služi svrsi sve do 1946. godine a nakon toga do 1960. njen pro-stor je korišćen kao fudbalsko igralište. A onda je Narodni odbor opštine Prijepolje,

rješavajući zahtjev lokalnog preduzeća „Elektromontaža“, 13. juna 1960. godi-ne, ustupio zemljište na korišćenje radi izgradnje bravarske radionice. Raniji sopstvenik ustupljenog zemljišta bila je Muslimanska vjerska zajednica iz Prije-polja. U rješenju stoji da se zemljište ustupa uz nadoknadu koja će biti određe-na posebnim rješenjem, ali to rješenje nije nikada donijeto.

Nema dileme da je musalla besprav-no oduzeta i da postoji pravni prostor da se ona vrati ranijem vlasniku. No, tu već počinju problemi.

- Svaka naša ranija aktivnost na tom planu zaustavljala se već na prvom kora-ku. Podjele u Islamskoj zajednici i na ovom planu ostavile su pogubne poslje-dice. U zahtjevu prema državnim organi-ma u postupku vraćanja izuzete imovine, valja navesti titulara, ali se onda uvijek postavi pitanje koja je Islamska zajedni-ca legitimna da podnese takav zahtjev. Bošnjačke podjele su samim tim dovele Bošnjake u poziciju da su sami krivi i da ne mogu državi nešto posebno zamjerati, kaže Edib Kajević (SDA), član Opštin-skog vijeća u tekućem mandatu.

Više nego skromnim sredstvima Op-štine u jesen 2010. godine finansirani su kratkotrajni istraživački radovi koje je sproveo Muzej u Prijepolju.

“Kada je teren očišćen pronađeni su značajni dijelovi sjeverozapadnog zida kao i dijelovi jugozapadnog i sjeveroi-stočnog zida koji su očuvani i inkorpori-rani u objekte “Svetlosti” koji se nalaze na lokaciji nekadašnje musalle”, stoji u izvještaju stručne komisije koja je obavi-

n U kratkim arheološkim istraživanjima 2013. godine pronađeni su obrisi mihraba i jasne naznake zidova musalle

62

POGLEDI

la istraživačke radove…Najznačajniji dokaz je korišćenje krečnog maltera kao veziva, što je karakteristika osmanlijskog načina gradnje. Širina zidova je određena osmanlijskim mjerama – jedan aršin, a oblik i dimenzije musale odgovaraju nje-nom opisu.

Daljim istraživanjem, potvrđeno je da se sjeverozapadni zid prekida na sre-dini u širini od približno 2m, gdje je uzi-dana recentna cigla, što odgovara ulazu u musallu. Sjeveroistočni zid produžen je i dozidan cementnom vezom, kako bi pra-tio liniju današnje ulice Izeta Čavića, i to u dužini od 1,5m. Najslabije je očuvan jugozapadni zid, koji se samo pri vrhu vidi u visini od 20cm, još toliko je nadzi-dan ciglom, a ostatak je, pretpostavlja se, inkorporiran u pomoćne objekte predu-zeća “Svetlost“.

Jedini zid musalle koji se uopšte ne vidi, i koji je, pretpostavlja se devastiran, je zid sa jugoistočne strane koji je, zapra-vo, najvažniji jer se jedino u njemu nala-ze oni arhitektonski elementi koji mogu ovaj objekat definisati kao islamski vjer-ski objekat, odnosno u ovom slučaju kao musallu, konstatovala je komisija struč-njaka koje je angažovao Muzej odnosno Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva koji je teritorijalno nadležan za ovo područje.

Na početku iskopavanja pronađene su konture polukružne osnove mihraba

koji je bio izgrađen od kamena, prečnika približno 1 m. Drugog dana iskopavanja, na jugoistočnom zidu, na dva metra de-sno od mihraba, pronađen je minber, tač-nije velika količina sedre. Na sedri je pronađen veliki broj klinova od željeza, što dokazuje da je iznad sedre bila drvena konstrukcija, što odgovara minberu. Za-ključeno je da su dimenzije musalle bile 31.5 x 32 m, potvrdili su stručnjaci.

Čini se da nema valjanih razloga za pravdanje, osim ako i pasivnost prije sve-ga bošnjačkih stranaka po pitanju potvr-đivanja vlasništva, što je prvi korak, a zatim i rekonstrukcije musale nije dio nikakve strategije. Možda ona potiče iz „kuhinje“ gde je i zakuhano dijeljenje nekada jedinstvene Islamske zajednice u Sandžaku? Ko poživi makar koliko i mu-salla, možda će doznati šta se to motalo po nečijim glavama kad takav krunski dokaz postojanja, boravka i ostanka Boš-njaka na ovim prostorima stavljaju na marginu svoje aktivnosti. u

n Na mjestu nekadašnje musalle u Prijepolju je sagrađeno DP Svetlost, a u kakvom je stanju danas, više je nego očigledno

Musalle ili dovišta (namazgah), prvobitno su bila čista i neograđena mjesta u blizini naselja (gradova) na kojima su stanovnici grada obavljali esalat – lične ili kolektivne duhovne molitve u osami i tišini. Na našim prostorima musalle su nastajale sredinom XV vijeka, u toku ili odmah po osvajanju Bosne od stra-ne osmanskog sultana i dolaska prvih islamskih učenjaka – evlija. Musalle su predstavljale sveta mjesta na kojima su se sastajali prvi muslimani i obavljali svoje molitve. One su ujedno bile i mjesta gdje su se u to vrijeme obavljale filozofske i stručne vjerske rasprave među učenjacima tog vremena, svojevrsni filozofsko-vjerski forumi.Kasnijim širenjem gradova musalle su postepeno postajale dio gradskog tkiva pa su radi zaštite prostora ograđivane tako da su postepeno preuzimale ulogu gradskih džamija gdje su se klanjali redovni nedeljni (petkom - džuma) i van-redni – (dženaza) namazi. U vrijeme sušnih ljeta ovdje su se klanjali i kišni namazi (molitve) a sa musalla su praćene i hadžije na hodočašće u Meku.

63

U decembru prošle godine odbor-nici Skupštine Opštine su izgla-sali prijedlog ove odluke. Pred-

sjednik Šahmanović je na susretima izjavio, da će se ta inicijativa uputiti i Ministarstvu kulture, i izrazio očekivanje se da će do početka marta ove godine taj posao biti završen, i nadu se da će Centar za kulturu s ponosom nositi ime Huseina Bašića.

Na ovu inicijativu podsjetio je i aka-demik profesor Šerbo Rasoder, na okruglom stolu koji je u okviru književ-nih susreta bio posvećen stvaralaštvu Huseina Bašića.

„Ideja za to javila se prije nekoliko godina kada je u Plavu održan sličan skup u nešto većem sastavu. Nas oko 25 autoritativnih imena iz oblasti književno-sti, teorije književnosti i uošte književ-nog stvaralaštva, detaljno smo pretresli ono što je kniževno-stvaralački korpus Huseina Bašića. Tada smo problematizo-vali jedan temeljni stav, a to je šta može grad Plav da uradi za najvećeg velikana pisane riječi koji se rodio u ovom gradu. Tada smo potpisali deklaraciju u kojoj se između ostalog tražilo da Centar za kul-tutu nosi ime Huseina Bašića, i da se ovi književni susreti nazovu njegovim ime-nom, čiji je on i utemeljivač, podsjetio je je Rastoder.

On je kazao da se grad Plav pokazao kao jedna dorasla kulturna sredina koja je sposobna da njeguje i baštini svoje ve-likane na kulturno prestižan i civilizovan način, i u to ime iskazao zahvalnost i če-stitke.

„Husein Bašić je sa svojih pedesetak knjiga ostavio veliko i trajno nasljeđe ko-jim se trebaju i mogu baviti generacije i generacije. On je veliki u tome što nadi-lazi atar Plava i Gusinja pa čak i Crne Gore. On je velik po tome što je jedan znak prepoznavanja u jednoj književno-sti po kojoj se mnogi drugi ravnaju. On je veliki jer je pisac sudbine jednog naroda u kojoj se taj narod detektuje i prepozna-je. To je čovjek od kojeg se može štošta toga naučiti i naslijediti. Radi se o čovje-ku koji je i kao pisac, i kao romanopisac, i kao pjesnik, i kao čovjek, bio oličenje vertikale duha, intelektualnog poštenja i svega onoga bitno vezano i pozitivno za Bošnjački narod.

To je čovjek koji je svojim djelom, i veličinom svog djela ostavio širok i veli-ki trag u istoriji i literaturi bošnjačkog naroda. Ja ovdje govorim prije svega u kontekstu bošnjačke književnosti, potpu-

no svjestan da je Husein Bašić i crnogor-ski, i baklanski i jugoslovenski pisac, ali njegova prva i primarna tema su Bošnja-ci i njihova sudbina, i njihovo nasljeđe. Od onoga što se tiče muhadžira, njegove teme koja je stalno prisutna i koja je i dan danas prisutna na ovim prostorima, do nekih drugih tema koje se tiču istorije i tradicije ovih prostora“, rekao je Rasto-der.

Govoreći o svom poznanstvu sa Baši-ćem, Rastoder se prisjetio da su se njih dvojica upoznali teških devedesetih go-dina. Kako je bio jedinstven po svom stvaralačkom opusu Bašić je, kaže Ra-stoder, bio osoben i po svom intelektual-nom angažmanu. Jasno je prepoznavao zlo, i veoma hrabro i istrajno pokazivao da je kao pisac, iznad svega humanista, koji nije spreman da koketira sa zagovor-nicima rata, mržnje i zločina, a to i jeste je zadatak humaniste.

POGLEDI

Centar za kulturu Plav će od ove godine, najvjerovatnije, nositi ime zavičajnog književnika Huseina Bašića. To je na četrdeset prvim Plavskim književnim susretima, koji su bili posvećeni obilježavanju deset godina od smrti ovog književnika, saopštio predsjednik Opštine Plav Orhan Šahmanović.

Veliki pisac sudbine jednog naroda

Plavski književni susreti posvećeni desetogodišnjici od smrti najznačajnijeg zavičajnog književnika Huseina Bašića

n Piše: Edin JADADIĆ

64

POGLEDI

Zbog antiratnog angažmana, Bašić je bio šikaniran i otpušten s posla

„On nije bio čovjek neke velike go-vorancije. Nije bio čovjek sa kojim bi čavrljali o svemu i svačemu. Bio je vrlo racionalan u razgovorima, i vrlo škrt u riječima. Ali je imao nešto što mi danas nemamo, imao je, gospodo, dostojan-stvo. Po prirodi stvari sebe nije našao u šovinističkoj i ratno-huščakoj politici koja je ove prostore zahvatila 90-ih godi-na, te odmah otkazao članstvo u Udruže-nju književnika Crne Gore, zbog otvore-ne podrške ovog Udruženja tadašnjem režimu, oličenom u takozvanoj antibiro-kratskoj revoluciji, i javno se protivio nadolazećem nacio šovinizmu, što je do-velo do njegovog šikaniranja. Javno pro-tivljenje je dovelo do toga da je otpušten sa posla, ali je antiratni angažman nasta-vio preko crnogorskog PEN-a i crnogor-skog društva nezavisnih književnika, ispričao je Rastoder.

Podsjetio je i na to da je Husein Bašić tri godine kasnije otkazao i članstvo u Odboru za književnost Crnogorske aka-demije nauka i umjetnosti uz obrazlože-nje da od formiranja Akademije do tada ni u jednom tijelu, ni marginalno nije tre-tirano nijedno pitanje života, kulture i uopšte duhovnosti, muslimana iz Crne Gore, iako isti čine 15 odsto cjelokupnog življa ove republike, i brojčano su drugi narod u njoj. U programima Akademije kao predavači na skupovime se pozivaju i učestvuju neki neposredni kreatori izvr-šenog genocida nad muslimanskim živ-

ljem u Bosni i Hercegovini, stajalo je u Bašićevom obrazloženju.

Rastoder posebno ističe antiratni an-gažman Bašića koji ovjekovječen i po-tvrđen objavljivanjem izbora proznih antiratnih tekstova u istim koricama sa Milikom Pavlović. To je konkretna sim-bolika vrijednosti, smatra Rastoder, i konkretna poruka datog vremena Crnoj Gori i crnogorskom narodu - nas dvojica smo pjesnici, dijelimo iste vrijednosti, mi ćemo da objavimo zajedno istu knjigu protiv ovog zla koje je protiv svih nas.

„Ratkovićevu nagradu za književ-nost, koja je dodijeljena ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, Bašić se oglasio jednim protestom i odbio učešće na toj manifestaciji. E to je javni i pošteni inte-lektualni interes. Tim povodom Bašić je, između ostalog, napisao organizatorima:

“Kad neko ostavi krvave tragove za so-bom, onda je prije potrebno da se ti tra-govi speru i uklone što prije, jer je ovaj pjesnik na Ratkovićeve književne susrete došao u krvavim vojničkim cokulama sa oružanom pratnjom i bahatošću, cinično demonstrirajući svoju poetiku sadržanu u stihovima „siđimo u gradove da bijemo gadove“, podsjetio je Rastoder.

Intelektualni angažman, pravda i po-štenje, smatra Rastoder, dokazuje se dnevnim činjenjem i radnjom, ne pateti-kom i ne proglasom.

Plav srećna sredina jer je mogla da iznjedri jednog takvog velikana pisane riječi

„Ja sam Husa volio, poštovao i obo-žavao zato što je bio takav. Možda se u

Kao urednik Almanaha profesor Šerbo Rastoder kaže da je imao čast što je Huseina Bašića upoznao u jedno teško vrijeme. U periodu devedesetih godina kada je vladala jedna vrsta paranoje da će sve što pripada nasljeđu jed-nog naroda biti uništeno, i da je pitanje šta će preživjeti od toga. „Husien Bašić je zajedno sa jednom grupacijom svojih sa-boraca pokrenuo Almanah. To je bila 1993. godina. Ko se sjeća te godine, vjerujte, nije bilo ni lako ni jednostavno. Danas su svi Crnogorci, danas se svi busaju sa Crnom Go-rom, ali mi koji pamtimo to vrijeme znamo da nas je bilo vrlo, vrlo malo. Čak, statistički malo, do nevjerovatnog

nivoa da smo bili u jednoj beskrajnoj amneziji. Pokreću-ći Almanah Husein Bašić je nastojao ono što nije odlika Bošnjaka. Odlika Bošnjaka nije da okuplja najbolje. Odli-ka Bošnjaka je u principu da se rastjeruju najbolji. Huso je kao čovjek izuzetne intelektualnosi i vrlo preciznog znače-nja i značaja okupio oko sebe sve najbolje što je tada bilo, dao šansu nama mlađima. Od njega smo učili i ono, šta je nasljeđe. I sjećam se kad je objavio to kapitalno djelo Antologija Bošnjaka Sandžaka. Prvi put sam u njegovim knjigama pročitao neke pjesme za koje sam mislio da nisu zapisane, pročitao priče za koje sam mislio da su zaborav-ljene“, kazao je Rastoder.

Karakteristika Bošnjaka nije da okuplja najbolje, karakteristika Bošnjaka je, u principu, da se rastjeruju najbolji

65

POGLEDI

nekim stvarima nismo složili, ali imao je dostojanstvo, čast i intelektualno pošte-nje. I ja sam bio veoma obradovan i po-častvovan da mogu da učestvujem na susretima među njegovim Plavljanima za koje znam da je beskrajno volio, da pro-movišemo takve vrijednosti“, izjavio je profesor Rastoder.

On je naglasio da je time što su knji-ževni susreti posvećeni Huseinu Bašiću učinjena jedna normalna i lijepa stvar, jer se podsjetilo na čovjeka koji to zaslužuje. Podsjetio je da je Bašić prije 41. godinu procijenio i uradio da u Plavu okupi svo-

ju braću po peru i to traje do dana današ-njeg. I da nije ovoga što je ostavio iza sebe, smatra Rastorer, sama činjenica da je utemeljivač Plavskih kniževnih susre-ta nas čini obaveznim da se i ovom prili-ko prisjetimo tog velikana pisane riječi.

„U jednom omažu povodom njegove smrti napisao sam da velikani nikad ne umiru. Odnosno, ne umiru sve dok traje sjećanje na njih. Ljudi koji su ostavili to-liko značajno djelo, jednostavno ne mogu umrijeti. Naravno, ako bismo is-ključili ovaj segment našeg tradicional-nog pretjerivanja ja bih se usudio da ka-

žem, ono što je književnost Husien a Bašića, toga više nema danas.

Ono što danas dobija neke velike na-cionalne nagrade ne mogu ni da vjerujem da je kniževnost. U odnosu na tu književ-nost Husein Bašić je zaista velikan. U odnosu na ono što se danas prodaje kao književnost, do teorija postmodernizma da je autor jedno a njegovo djelo drugo.

Ja to ne razumijem. Ja prosto mislim da su autor i djela jedno te isto. Autor bez svog djela ne postoji. Kao što mi-slim da autor ne postoji bez svoga zavi-čaja. Ako je to tako onda je Plav srećna sredina jer je mogla da iznjedri jednog takvog velikana pisane riječi kakav je bio Husein Bašić, zaključio je akademik Šerbo Rastoder.

Na okruglom stolu o životu i djelu Huseina Bašića govorili su i prof. dr Na-dija Rebronja, direktor Almanaha Atvija Kerović i književnik Bogić Rakočević.

Ovom prilikom razgovaralo se i o inicijativi da se do sljedeće manifesta-cije sačini zahtjev za ustanovljenje književne nagrade koja će nositi ime ovog velikana književnosti. Tu inicija-tivu će potpisati učesnici sljedećih književnih susreta, i uputiti je lokalnoj upravi na dalju proceduru i usvajanje. O tome da li će nagrada biti lokalna, državna ili pak regionalna „sandžač-ka“, tema je za razmišljanje do sljede-ćih Plavskih književnih susreta. u

„Ja sam jedan od ljudi koji je učestvovao u reformi svih obrazovnih programa zadnjih dvadeset godina u Crnoj Gori. Na moje reagovanje u novinama zašto u nastavnim planovima i programima nema Huseina Bašića, Zuvdije Hodžića i nekih drugih velikana kniževne riječi, Pred-sjednica savjeta za obrazovanje me nazvala telefonom i rekla mi nešto što mislim da je bilo iskreno...da nikad ništa nije pročitala od tih ljudi. Onda sam se ja pitao kako je to moguće. Ona je završila kniževnost u Novom Sadu, tamo jednostavno u planu i programu nisu bili ovi pisci. Onda sam ja shvatio da nije ona kriva što ne zna ništa o Huseinu Bašiću, nego smo mi krivi što joj nismo omogućili da nešto sazna. Istoga časa sam nazvao Atviju Kerovića da spakuje sva djela Huseina Bašića i Zuvdije Hodžića. Žena me nazvala, izvinila se i rekla: „Ja nisam znala da ovakvi velikani književnosti postoje ovdje među nama“. Danas su i Husein Bašić i Zuvdija Hodžić za-stupljeni u nastavnim školskim programima“, ispričao je profesor Rastoder.

Bašić i Hodžić nisu bili zastupljeni u crnogorskoj školskoj literaturi

66

POGLEDI

U prepunoj sali Doma za kulturu u Plavu, na Međunarodni dan borbe protiv zloupotrebe i krijumčarenja

droge, krajem juna, premijerno je prikazan film „Mi djeca sa stanice Zoo“, režiserke Senade Đešević, prof. maternjeg jezika i književnosti iz JU SMŠ „Bećo Bašić“ iz Plava. Scenario je rađen po istoimenom kultnom romanu Kristijane Felšerinov.

Film se bavi problematikom narkoma-nije, problemom i raspadom porodice, kao i socio-ekonomskim temama, sedamdese-tih godina dvadesetog vijeka u Berlinu u Njemačkoj. Mnoge institucije su nažalost zakazale, objašnjava profesorica Đešević, tako da su mladi brzinom svjetlosti padali u nepovratni ambis, upražnajvajući opija-te svakodnevno, potkradajući svoje naj-milije, prodajući mlada tijela, kako bi za-dovoljili poroke.

„U želji da učenicima, njihovim rodi-teljima i sredini koja to svakako zaslužuje, prikažem nešto što je za mene bila nepo-znanica, snimanje amaterskog filma, po-kušala sam da promijenim svijest kod učenika, osvježim i obogatim rad van uči-onice, jer je svaka promjena u radu pro-svjetnog radnika neophodna i korisna. Ujedno sam htjela da mladi ljudi-učenici, slobodno vrijeme troše korisno za dobro-

bit društva, udaljavajući ih svjesno sa mjesta u kojima vlada učmalost i učaure-nost obrazovanja i umjetnosti“, izjavila je Đešević.

Pored prethodno uspješno odrađenih, sijaset pozorišnih predstava, projekata ra-zličitog karaktera, humanitarnih i volon-terskih akcija, oglednih časova, ovim fil-mom profesorica i njeni učenici su poka-zali da je moguće realizovati projekat, koji je mnogima u ovako maloj sredini bio nezamisliv.

„Profesija kojom se ja bavim je nada-sve sveobuhvatna. Imam sreću da na sva-kom času a i van časova iz učenika mogu izvući mnoge vještine, ideje, kreacije...Povezujući sa strukom, u cilju očuvanja, još uvijek zdrave, naše omladine, pokuša-la sam da doprinoseći kulturi i obrazova-nju, edukativno i preventivno djelujem na mlade, nikako represivno, što nam i film poručuje. Namijenjen je prvenstveno uče-nicima, roditeljima i svim ljudima koji su zainteresovani za ovu tematiku. Tema koja je prikazana u djelu je aktuelna, stoga se djelo nalazi među djelima koja se obra-đuju na drugoj godini gimnazije.

Motivišući učenike, spojila sam niz različitosti u želji da kroz kreativnost, slo-bodu pokreta, glumu, gest, govor tijela,

prikažem priču otvoreno, uvodeći predu-zetnički duh. Time sam uvela novine, ru-šeći stereotipe, klišee, predrasude. Sklona izazovima upustila sam se u nešto nepo-znato, sa određenom dozom straha, suo-čivši se sa težinom teme, vremenskom dinamikom“, priča profesorica Đešević o svom iskustvu u radu na ovom filmu.

Dobivši neophodne saglasnosti nad-ležnih organa, institucija i roditelja učeni-ka za snimanje filma, počeli su bez ikak-vih finansijskih sredstava, ali kaže profe-sorica Đešević, uz mnogo volje i želje da se stvori nešto novo, nešto što do sad u našem gradu niko nije uradio, a koliko je njoj poznato ni na nivou države, misleći na prosvjetne radnike.

Dobrom organizacijom i entuzijaz-mom u veoma teškim vremenskim i pro-stornim uslovima, sa veoma oskudnom tehničkom opremom uspjeli su ipak da projekat sprovedu do kraja, demantujući sumnje mnogih.

„U zadnjih nekoliko mjeseci, učenici solidnih glumačkih sposobnosti, živjeli su tuđe živote, mijenjajući kožu, karakter, osmijeh, vlastiti izgled...podupirući, bo-dreći, hrabreći, oblačeći, šminkajući jedni druge, u cilju ostvarenja svog sna. Glavni akteri u filmu su bili maturanti, dok su spo-redne uloge igrali učenici prvog i drugog razreda. I pored pripremanja maturskih is-

Poruka koju šaljemo ovim filmom na svim projekcijama je da svi treba da učestvujemo u sprječavanju prodaje i korišćenja opija-ta. Treba obavještavati i informisati državne organe, podržavati i sprovoditi preventivnu praksu, primarno i sekundarno, uka-zivati mladima na važnost obrazovanja, savjetovati, edukova-ti, kroz razne kampanje. Ukazivati i upozoravati kroz projekte, aludirati na ciljne grupe u školama, organizacijama koje se bave prevencijom narkomanije, menadžerima, bez obzira na polnu, vjersku, nacionalnu ili neku drugu pripadnost, naročito djeci bez roditeljskog staranja. Društvo za borbu protiv narkomanije trebalo bi doći do ciljnih grupa preko škola, na ulici, kafićima, putem društvenih mreža, javnih tribina, prezentacija.

Učenici su živjeli tuđe živote

Kreativnost učenika srednje škole „Bećo Bašić“ u Plavu snimili film „Mi djeca sa stanice Zoo“

n Piše: Edin JADADIĆ

67

pita, prijemnih za upis, njihova ozbiljnost, odgovornost, samoodricanje, kreativnost i timski rad su doprinijeli da iznesemo uspješno do kraja itekako zahtjevan proje-kat. Ovakav način rada im je i doprinio da na eksternoj maturi postignu najbolje re-zultate na nivou škole“, kaže Đešević.

Ona posebno ističe poruku koju šalju ovim filmom na svim projekcijama, a to je da svi treba da učestvujemo u sprječava-nju prodaje i korišćenja opijata.

„Treba obavještavati i informisati dr-žavne organe, podržavati i sprovoditi pre-ventivnu praksu, primarno i sekundarno, ukazivati mladima na važnost obrazova-nja, savjetovati, edukovati, kroz razne kampanje. Ukazivati i upozoravati kroz projekte, aludirati na ciljne grupe u škola-ma, organizacijama koje se bave prevenci-

jom narkomanije, menadžerima, bez obzi-ra na polnu, vjersku, nacionalnu ili neku drugu pripadnost, naročito djeci bez rodi-teljskog staranja. Društvo za borbu protiv narkomanije trebalo bi doći do ciljnih gru-pa preko škola, na ulici, kafićima, putem društvenih mreža, javnih tribina, prezenta-cija“, poručuje profesorica Đešević.

Nakon premijerne projekcije u Plava, tokom proteklih mjeseci film je prikazan i u Novom Pazaru, KIC-u „Budo Tomović“ u Podgorici, Bijelom Polju, Rožajama, Andrijevici, Petnjici i Gusinju. Projekcije filma su u nekim gradovima imale i dodat-ni humanitarni karakter jer su prikupljana sredstva za potrebe liječenja određenih učenika u okviru akcija koje su pokrenute u tim gradovima. u

POGLEDI

68

KULTURA

Uvod

Tokom prikupljanja dokumentacije za tekst monografije Brnjica – otrgnu-to od zaborava, Sarajevo 2004, a po-sebno prilikom objedinjavanja podata-ka o rodoslovlju, imao sam dragocjene razgovore sa brojnim prijateljima i ro-đacima, poznavaocima historije, jezi-ka i običaja rodnog kraja, ili detalja iz života Brničana, koji su mi bili osnova za pisanje.

Posebno angažovanje na prikuplja-nju građe, na kojoj se, u dobroj mjeri, temelje određeni segmenti ovoga rada, imao je rahmetli Bećir Zekić, profesor maternjeg jezika u penziji, iz Sjenice.

Bećir Zekić, kao dugogodišnji pe-dagog i poznavalac tematike koja me je interesirala, uz to bliski rođak, bio je je posebno motiviran da se unese što više podataka o Brničanima, a svoje stavove je decidno iznosio u usmenom razgovoru, ali i u pismima, koje mi je u više navrata slao.

Osjećam obavezu da, da iznesem pojedine segmente iz njegovih pisama. Iz njih se vidi njegov stav o problema-tici koju sam obrađivao, pri čemu iznosi i lične impresije o autoru mono-grafije. Neka njegova pismena zapaža-nja prenosim:

«Ti si oko ove knjige uložio puno truda i napora i nemoj mi zameriti lak-še je bilo Dautu i ne znam kojem tvom od Kurtanovića napraviti u Arapoviću kuću nego napisati ovakvu i ovoliku knigu. [...] /12.11. 2003. godine/.[...]

«Naš Avdija je bio vrlo oštrouman, odlučan, veliki orator i organizator za sve.

Njegove etičke osobine najbolje se vide kroz tvoje anegdote. Verujem da neću preterati, ako kažem, da Avdija nadmašuje pojedine junake iz «Pri-mjera čojstva i junaštva» i «Života i običaja Arbanasa» od Marka Miljano-va.

Šta reći za Altunu /našu neustraši-vu i nenadmašnu junakinju i njenu ne-ograničenu ljubav i poštovanje prema

svom deveru – Smailu/. Šta kazati za Lutviju i Dauta, Begzu koja igra mužu na svadbi za hatar svoga svekra...

Šta misliti o Dobrinki što na sudu u Čačku brani svog «Romea» od onih što su lišeni suptilnih osećanja, koji ne znaju šta je sevdah i karasevdah, šta je plemenitost i uzajamna ljubav.

Nama Dobrinka po svim svojim osobinama a naročito po samovoljno-

sti, najviše liči na «Sestru Leke kape-tana» /Vredi ovu pesmu pročitati i upo-znati se sa ćudima žena/.

Ti si na svoj način doživeo «Ljubav Dauta i Dobrinke» i to si realno sročio u ovoj svojoj monografiji. Svaka ti čast.» /januar, 2004. godine./

Rahmetli Bećir Zekić, živeći u okruženju Pešterskih običaja, ali i pre-življenim porodičnom okruženju, kada mu se otac ženi sa djevojkom uz to pravi svadbu, opisao je u autorizova-nom tekstu Osma kći, koju mi je ustu-pio da je objavim kao prilog u mono-grafiji Brnjica – otrgnuto od zabora-va.

Želio bi da se ovo objavi kao sjećanje na autora priče, ali i zbog te-matike koja je obrađena. Mislim da je tematika arhaična, puna emocija, naše nasljeđe.

Lik, Begze koja igra mužu Idrizu na svadbi za hatar svoga svekra, je ne-stvaran, arhaoičan?. Svako neuobiča-jan ženski lik. Bećir Zekić sa supru-gom opisao je u priči – anagdoti kako sljedi:

Osma kći /autor Bećir Zekić/

«U svetu, brale, nema ljubavi»

Treća ženidba azginog Idriza Zekića

n Piše: Prof. dr. Ramo KURTANOVIĆ

69

KULTURAIdriz Zekić se ženio nekoliko puta.

Treći put se, kako kažu, oženio iz inata i osvete svim Nuševićima, jer su oni premamili i uzeli tri njegove rođene sestre i sa njima sklopili brak.

Mi ovoga puta nećemo pisati kako je sve to bilo, nego ćemo ukratko ispri-čati kraj svadbe Idrizove kada svekar /Bešir/ zove snahu /Begzu/ da izađu i oni na livadu, ispred kuće da zaigraju kolo «vilovito».

De, molim te, snaho, sine moj, i šćeri moja, /ako ja imam malo hatara kod tebe/ ostavi sve to što spremaš za svadbu,nego se lijepo obuci, što ljepše možeš i hajde i mi da zaigramo onu moju omiljenu igru «Paun pase».

/Treba znati da je Bešir bio duša i srce porodice, da se sve radilo onako kako bi on rekao i njegovim postupci-ma nije se smeo niko suprostaviti/..

Dobro, babo, sve će biti kako ti ka-žeš, želiš hoćeš. Bacila sam sa sebe brašnjavu odeću, umila se, ćaskom se presvukla i izašla sa svekrom na livadu da se «malo proveselim», što mi se muž ženi pored mene žive iako smo već imali dvoje odrasle dece, Smaila i Ra-mizu.

Ne znam i sada se dobro ne sećam kako sam ušla u kolo sa starim sve-krom. Sve mi se vrtelo. Držala sam se za njegovu ruku da ne padnem. Nekako smo ušli. Za trenutak sve se ukočilo i skamenilo. Njihovi nemi pogledi bili su uprti samo u mene. I moja podruga, Ćama, se zbunila i zanemela. Tog mo-menta beše sve zaovice i ostale svojom glavom nadvisila ili se meni samo to činilo.

Babo naredi ćerkama i ostalima da pevaju pesmu «Paun pase», a mi ćemo, reče, «da igramo i oponašamo pauna i paunicu». Prisutni su tek tada došli sebi, uhvatili se za ruke i počeli da ko-laju levo, desno pevajući pesmu:

«Paun pase, trava raste,Paun moj, paun moj,Pun leti da poleti, Paun moj, paun moj.Pauna mi glava boli,Paun moj, paun moj.»

I moj svekar poleteo od radosti i uzbuđenja što ženi sina Idriza Nušev-kom i što sa njim igra njegova starija snaha Begza.

U trenutku našeg pevanja, igranja i veselja, moj najstariji brat, Džemail, ulete u kolo kao vihor sa dva konja, izvadi revolver i van sebe poče da viče, pitajući me: «Šta radišto, Belka, sestro moja?! Jesu li ti Brnje pamet išćera-

le?. De govori! Sram ih bilo».A ti, šta to ti radiš, Bešire.?! Sram

te bilo. Stidi se te svoje sijede glave! Tako li se poštuje snaha,moja sestra i naše prijateljstvo?.

Stani malo Džemaile! Umiri se! Da ti objasnim. Ovo je osveta! Osveta Nu-ševićima!

Nema šta da čekam! Sram vas bilo. Po sto puta sram vas bilo!

A ti, prokleta nesretnice, brzo jaši ovog konja i polazi sa mnom! Šta če-kaš?! Hajde!

Ne, dragi moj brate, nemoj Džem-ko, kunem te Bogom ne odvajaj me od dece, od mojih siročadi!

E, ako nećeš, a ti ostaji budi im podnica, nek te gaze, ja više za tebe neću da znam i čujem pa pekli te, sekli te! Razumeš li?

Moj «veseli» Džemko nestade kao da polete, a ja ostadoh «sama» na ugaženoj livadi, misleći o njemu, o svojoj deci, o svođenju mog čoveka u đerdek sa njegovom «Karaveđom» i pevanju svadbarskih pesama .. .

Evo dopire do mene pesma o vođe-nju i smštaju mladenaca u djerdek:

«Dje je momče», kud se djede?U đerdek se momče «svede» ...»Šapučem u sebi: «Crn mu bio đer-

dek i njemu u njoj!»«dabogda se obadvoje okamenili u

stanac – kamen!» Koliko hleba pojeli, toliko jada imali!»

Malo kasnije prilazi mi babo sa Afijom, mojom svekrvom, i svojim ćer-kama moleći me da prestanem sa seki-racijom, nego da im se pridružim i da zajednički zapevamo onu poznatu pe-smu kada mladoženju svode u đerdek sa mladom pa mu savetuju kako da se ponaša i našta najviše treba da pazi. Pristala sam na sve, da su mi tada re-

kli da skočim u vatru, u vodu, ja bih skočila! Zapevali smo gromko – onako kako samo Brnjičani znaju da pevaju svojim najrođenijim! «Drž se, var se, Idro, ne prevar se, nuševke su varalice, noćas ćete prevariti a sutra te prekori-ti».

Pevajući ovu pesmu ponovo sam se svega sećala ... / i Idra, i mog đerdeka sa njim, i svoje dece, jedvačeka Smaila i Ramize, moje mezimice/.

A sada, sada ... Počela sam da raz-mišljam o prokletoj i zloj sudbini žena u Brnjici i Sandžaku i da proklinjem svog baba Rizvana, dragu i milu majku Zejnu i braću što me dadoše za ovog bezdušnika. Na kraju sam se obratila i dragom Allahu: «Tebi se klanjam i od tebe pomoć tražim! Uputi me na pravi put, na put onih kojima si milost Svoju darovao... «Milostivi Bože, ja nemam nikoga osim Tebe i brata Džemka ... Molim ti se pomozi mi»!

Dok sam o svemu ovom bistrila i obraćala se Bogu, prilazi mi po ko zna koji put svekar i zahvaljuje na mojoj besprekornoj poslušnosti govoreći; «Draga snaho, bilo je na ovoj svadbi sve lijepo i prelijepo, plaho i mnogo ti hvala na svemu i oprosti na naše obi-čaje, a kunem ti se dragim Allahom, da te od danas ni u čemu neću odvojiti od svojih šćeri i ti si mi sada OSMA moja šćer. Hodi da te poljubi «tvoj babo» i čini gajret prema svemu, dženetska hu-rijo»!

Babo, neka ti je sve prosto i halal, i na ovom i na onom svijetu, ali ovo, ovo, ... što ... što ste uradili ne mogu vam do groba zaboraviti! u

Sjenica, 12.11. 2003. godine Bećir i Azemina Zekić, sv. ručno

70

KULTURA

Novo književno ostvarenje mlade pjesnikinje Amine Kuč iz Rožaja

n Piše: Mirza LUBODER

Učenica Gimnazije “30. septembar” mlada je “zvijezda pjesničkoga neba” u Crnoj Gori i regionu, što

potvrđuju brojne književne nagrade. Amina Kuč svojom poezijom opisuje i povezuje najdublje svjetove ljubavi, prijateljstva, če-žnje, tuge i sjete, te svojim stihovima veze najljepši poetski vez koji ljubitelje poezije kao i kritičare, ne ostavlja ravnodušnim.

Aminina pjesnička harizma u uzvišeni jezički izražaj, dakako imaju uporište u nje-nom shvatanjuni doživljavanju svijeta u ko-jem se prepliću mašta, filozofija i stvarnost gdje je “Božansko” uvijek i iznad svega.

Posljednje Aminino pjesničko ostvare-nje nosi naslov ”Izgubljeno pletivo”, što dokazuje poetsku zrelost mlade rožajske pjesnikinje, čiji će divit i pero sigurno osta-viti trag u vremenu.

Ona kaže da posljednja knjiga “Izgu-bljeno pletivo” označava susret sa novim vremenom i pinoljetstvom kroz koju “zavr-šava djetinjstvo”. Također naglašava da nje-na nova knjiga poezije, ima kosmopolitsku dimenziju te na neki način pokušava da skrene pažnju na svjetsku bol.

U narednom periodu slijede promocije u više gradova Crne Gore i regiona.

Izdavač je Centar za kulturu Rožaje. Recenzenti: Mirsada Šabotić, prof. Ismet Mujević, prof. Bogić Rakočević - književ-nik.

Štampanje knjige podržao je Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore. u

Izgubljeno pletivo

BIOGRAFIJA

Amina Kuč je rođena 2000. godine u Rožajama. Odlična je učenica četvrtog razreda Gimnazije „30.septembar“. Pisanjem se bavi još od ranog djetinjstva. Objavila je zbirku pjesama „Duša od stakla“. Aktivna u vannastavnim aktivnosti-ma, član je recitatorske i literarne sekcije kao i kluba filantropa u školi.

Aminin talenat je prepoznala profesorica maternjeg jezika Mirsada Šabotić, koja joj pomaže i pruža nesebičnu podršku od samog početka. Profesorica je pra-tila Aminin rad i prijavljivala je na razne konkurse, smatrajući da njena poezija zavređuje pažnju. Kao rezultat talenta i rada, uslijedile su nagrade na lokalnim, državnim i međunarodnim takmičenjima. Amina je dobitnica prve nagrade na Po-etskom konkursu za srednjoškolski uzrast ,, Pjesma posvećena dijaspori“, koju joj je dodijelio Centar za međunarodnu saradnju i dijasporu u Rožajama 2015.godi-ne, prve nagrade na Konkursu za najbolji literarni rad na Gim - festu 2015,prve nagrade na manifestaciji ,,Seošnici“ 2015. Takođe je svojim literarnim stvaralaš-tvom učestvovala na Sedmom međunarodnom festivalu poezije i priče na konkur-su ‹›Joan Flora›› gdje je osvojila treću nagradu u rangu srednjoškolaca za prozni tekst. Na književnoj manifestaciji ,,Pjesnička riječ na izvoru Pive 2015“ Aminin poetski rad je zavrijedio nagradu za najelegičniju pjesmu.

Dobitnica je druge nagrade na Nacionalnom takmičenju ,,Mladi eko – repor-teri 2016“. Takođe, osvojila je prvu nagradu na konkursu „Dani Vita Nikolića“ u Nikšiću 2016. Na poetskom konkursu ,,Radule Željko Damjanović” u Plužinama dobila je Književnu nagradu 2016. Na Trećoj državnoj smotri recitatora u Berana-ma 2016. zavrijedila je specijalnu pohvalu. Njena poezija je zastupljena u knjiga-ma: ,,Stihom govorim 5”, ,,KOD” Časopis za kulturu, književnost i nauku- Pod-gorica 2016., zatim u knjizi „TU SU”- izbor iz mlađeg pjesništva Crne Gore, Podgorica, 2016. Tokom 2017. godine Amina je dobila drugu nagradu za poeziju na Osmom međunarodnom festivalu poezije i priče na konkursu ‹›Joan Flora›› u Novom Sadu. Na XXIV poetskom konkursu Desanka Maksimović u Valjevu do-bila je nagradu ,,Desanka Maksimović“. Dobitnica je i nagrade ,,Mladi heroji Crne Gore“. Takođe, 2018.godine na Međunarodnom konkursu „Trifun Dimić“ u Novom Sadu zavrijedila prvu nagradu za poeziju.

,,Izgubljeno pletivo“ je njena druga zbirka, a tokom maja 2018. godine obja-viće i treću zbirku pjesama ,,Sve(mir) na papiru“.

71

KULTURA

Osnovana posebna naučno-duhovna disciplina

U sali Galerije Kulturnog centra, organizira-na je jedinstvena kulturna manifestacija, ne samo na prostoru Novog Pazara, već

regije Sandžaka i šire, pod nazivom “SANDŽAČ-KO BESJEDNIŠTVO”, u povodu objavljivanja poetsko-filozofskog djela – spjeva “VATAN” – au-tora akademika Šefketa Krcića (Udruženi izdava-či: Matica Bošnjaka, Zambak i Udruženje pisaca Sandžaka, Novi Pazar, 2017.godine)

Na ovom skupu, svoje prigodne besjede su izgovorili preko 40 sudjenika, među kojima su bili istaknuti profesori univerziteta, pisci, knji-ževni kritičari, umjetnici, studenti stvaraoci, društveni i kulturni poslenici.

Skup su posebno pozdravili pisci: Enes Hali-lović, Jahija Fehratović, Selvija Ferizović, prof. Hajrudin Balić, Murat Mahmutović, prof. Saba-hudin Mekić, lingvist Abdulah Mušović, prof. Šemsudin Plojović, dr. Redžep Škrijelj (Sko-pje), Husejin Ljajić (Njemačka), prof. Ahmet Bihorac, umjetnik Muhamed Đerlek i drugi.

Posebno interesovanje su izazvale besjede studenata, nadahnutih besjednika među kojima su prednjačili: Dženis Pepić, Amila Kačapor, Anela Čekić, Kemal Toković, Kemal Mujezinović, Aladin Dacić, Elvi-na Purišić, Jasmina Krcić (gimnazijalka) i drugi, koji su pokazali svoje umijeće razumjevanja suvremenog svijeta, a u povodu Krcićevog djela “VATAN”.

Ova postavka besjednika, ako bi se organi-zirala u Sarajevu ili Beogradu, izazvala bi veli-ku pažnju kulturne javnosti.

U tom kontekstu, posebne, izraze zado-voljstva i pozdravnu riječ na ovom skupu ukazala je dr. Amra Hodžić - Jejna, urednica kulturnog programa, a dinamici skupa, i predstavljanju besjednika (koji su govorili u vremenu od 5-10 minuta), dali su moderator: mr. Dženis Šaćirović, i novinarka Zerina Bo-jadžić. Koji su pokazali vještinu kreativne komunikacije i estetsko najavljivanje sudeo-nika, što je značajno uticalo na ljepotu iskaza i doživljaj govora besjednika.

Dok je trajala ova manifestacija, puna 4 sahata, nitko se nije pomjerio s’mjesta, toliko je bila izražena pozorišna atmosfera pažnje, nezapamćena na kulturnim prostorima Sandžaka.

Na kraju skupa, pjesnik mr. Naser Bakić, uručio je posebnu plake-tu-povelju ispred kulturnog društva ‘’Zambak’’ akademiku Šefketu Krci-ću, za doprinos utemeljenju, posebne discipline duha “SANDŽAČKO BESJEDNIŠTVO”, u tom kontekstu slijedila je i izjava zahvalnosti autora Š. KRCIĆA, koji je u fokusu svoje besjede, izrekao riječi zahvalnosti kao i ukazao na činjenicu da mnoge institucije iz Sandžaka, dodjeljuju priznanja nekim samozvanim stvaraocima, koji su u najtežem vremenu pobjegli iz Sandžaka, što predstavlja nemoralni čin. Međutim postupak kulturne insti-tucije „Zambak“ biće mi poseban motiv da govorim, ako bude života i zdravlja, na jednim Pešterskim književnim susretima pod otvorenim ne-

bom Sandžaka, jer je Pešter najljepša oaza, na du-njaluku- naglasio je između ostalog Šefket Krcić.

U konačnici završetka ove multikulturne i multinaučne manifestacije, o čemu će biti upamće-na u javnosti i u naučnim krugovima sudionici koji su sa svojim besjedama nastupili, usvojili su Odlu-ku o utemeljenju posebne naučno-duhovne disci-pline “SANDŽAČKO BESJEDNIŠTVO”, za koje neposredan dao povod objavljeno djelo autora Š. Krcića “VATAN” u (deset krugova).

Preko 40 sudionika na ovoj manifestaciji su bili suglasni da disciplina Sandžačko be-sjedništvo bude multiznanstvena i multikul-turna i da ima sljedeće aspekte: filozofski, re-ligijski, naučni, kulturni, književni, pravni, umjetnički, i pedagoško-psihološki aspekt.

Sudionici su u svojim kreativnim besjeda-ma podsjetili na slavne Sandžačke besjednike, koje su poznate i slušane na univerzitetima Har-vadu, Beču, Stambolu, Sarajevu, Beogradu, Za-grebu, Skopju, i drugim centrima. A među njima

su i najčuvenija imena: Avdo Međedović, Murataga Kurtagić-Gazija, Rifat Burdžović, Sulejman Mašović, Rasim Muminović, a kojima su se u novije vrijeme na visokom nivou pridružili, M. Zukorlić, M. Dudić, F. Muhić, S. Čekić, Dž. Jahić, E. Halilović, S. Bećirović, A. Lukač- Zora-

nić, A. Muratović, M. Kreho, F. Dizdarević, E. Đerlek, H. Hanić, M. Asotić, S. Kačapor, M. Fetić, S. Međedović, R. Škrijelj, R, Šećibović, S. Kurćehajić, E. Gicić, R. Plojević, A. Kujović, S. Islamović, I. Malić, A. Jašarević, R. Kurtović, E. Lekić, Š. Krcić, i drugi.

Dakle, pojavila se na javnoj sceni Sandžaka i šire, čitava jedna ple-jada pa bi objavljavanje takve knjige s’ naslovom Sandžačko besjedniš-tvo izazvalo ne samo domaću, već i svjetsku javnost. Svakako, objav-ljivanje takvog na najbolji način bi najbolje djelo internacionalizirao golemo Sandžačko pitanje. Kroz otvoreni multietički dijalog.

Sudionici ove manifestacije su odlučili, da se Sandžačko besjedništvo organizira u svim gradovima Sandžaka, a da centralna manifestacija se održi jednom godišnje, u glavnom gradu Sandžaka - Novom Pazaru. u

Sandžačko besjedništvo

n Piše: Mr. Dženis ŠAĆIROVIĆFoto: Mr. Ermin HAMIDOVIĆ

72

KULTURA

Baš tu, gdje livada počinje da se penje prema šumi, na jednoj kratkoj oblici, do pola

obrasloj u travu, na kojoj se vidi da je neko šiljio kolje i sada izgleda kao klada, sjedio je starac. Rukama i bradom oslonjen na mačugu, prazno i besciljno pilji u daljinu, kao da ni za šta više na ovom svijetu ne mari, već mu je još samo ostalo da izusti: „Allahimanet, bijeli dunjaluče.“ Na licu, mogle su mu se jasno vidjeti posljedice vremena, koje briše sve, pa i onu zadnju želju za životom. Jedino po razgovijetnom govoru i iskričavom sjaju, što povremeno bljesne iz sitnih očiju, mo glo se vidjet, da u njemu ima još nešto života.

Prijatno septembarsko sunce, dodavalo je pomalo to pline svemu živom da lakše izdrži zimu i dočeka proljeće. Dolje ispod klade i starca što sjedi na njoj, otegla se golema livada pod otavom, sve do vodeničkog jaza, što je, stotinak metara naprijed, pokretao staru Šabanovu vodenicu. Livadu je od jaza odvajao red mladih

vrba.Bio sam još nestasalo momče.

Prilazim starcu lagano. Dajem mu priliku da me ugleda i prepozna. Ali, on me primijeti prije no što sam mislio i još nijesam stigao ni merhaba da mu kažem, on poče:

– Evo, vidiš, sinko, ova krava je pripeta, a ja je čuvam. Čuvam je

da se ne zametne. Ostalo mi je još samo to da radim. Da čuvam pripete, zavezane krave, da se ne zametnu. Kad čovjek seljak izgubi kravu to je veliki jazuk za familiju. Ona može lako da proturi prednju nogu kroz onaj konopac oko vrata i da se začas zametne. Za dekik, samo izvrne sve četiri uvis i bambajat... Ja to znam. I ja sam, u mladosti umalo zametnuo, kao što bi možda i ova krava uradila da nije mene.

Malo zastade, pa nastavi promijenjenim glasom, onim kojim se od nekoga nešto traži:

– Pomjeri mi ovaj kolac za koji je krava vezana, pa dođi da ti nešto ispričam.

Ne gledajući u mene i ne spuštajući pogled, kao da sam sebi priča, starac opet nastavi:

– Kažu, sinko, da u suncu ima devet berićeta, a u kiši samo jedan. Zapamti, dijete moje, sve ono što nam donosi više berićeta i sreće, kao ovo sunce što nas grije, može i da nas opeče i izgori. U ovim krajevima kap veselja i sreće ima visoku cijenu.

Za trenutak učini mi se kao da će da prestane, ali on tek započe pravu priču.

–Bijah momak u punoj snazi. Sve mi je bilo tijesno. Potkivao sam, kao Mujo, konja po mjesecu. Prelijetao sa njim brda i doline, šume i potoke. Pod vjetrom koji je pratio mog dorata razmicala se gora. Pred zoru hvatao sam se s vila ma u kolo. Niko mi nije bio ni do koljena.

Za trenutak, starac zastade. Jezikom okvasi suhe usne i nastavi:

– Ali pogriješismo oboje. Zaboravismo se. Usred tog cvijetnog proljeća, izgorjesmo u vatri mladosti. Čuše njena braća za to i htjedoše da me ubiju. Ona ih je preklinjala sve dok ih nije odvratila od te namjere. Jela je ćuteke svakoga dana. Kad se ta ujdurma malo smiri, ona se razbolje, isćuri i izgubi glas. Nekoliko mjeseci

Zov ptice kukavice

n Piše: Dr. Bešir LJUŠKOVIĆ

Priča iz knjige „SELVIN IZVOR“

73

KULTURAnije mogla da progovori. Poslije, kad je progovorila, mucala je do zadnjeg dana. Tako bolesna i poni žena, ne izdrža dugo. Eh, Allahu, jedan, kakva je bila! Ni vila joj nije bila ravna. I sve to što se njoj dešavalo pretvaralo se u neki tihi plamen na kojem sam lagano gorio. To me natje ralo da pratim glas te kukavice i nosim konopče u rukama, tražeći pogodan trenutak da ga namaknem sebi na vrat. Ali, prokleta duša neće iz tijela dok joj Allah ne da znak.

Pođoh gore povrh livade u bukovu šumu. Udarilo pro ljeće kao da je poslednje. Šuma olistala a trava jurnula, sve se rascvjetalo. Sjedoh na jedno polutruhlo deblo ispod bukve. Ispod mene, proplanak pun jagorčevine i maslačka. Liči na šarenu, mekanu sedžadu kao one što je ona tkala. Ali, svu tu ljepotu, ja niti osjećam niti vidim. Ne osjećam ni toplo sunce što se prosipa po meni. Čujem samo glas kukavice, kako me zove, čika me.

Naiđu trenuci u životu čovjeka kad ga ništa ne dotiče. Možeš da ga zgaziš i zdrobiš kao koru suhog hljeba. A on, ništa... Pčela me peči u ruku. Ruka mi oteče. Ja ne hajem. Ona kukavica gore s bukve zove me, mami. Mami me da se i ja uhvatim za granu kao što se ona uhvatila i vreba tuđe gnijezdo da u njemu ostavi svoj porod. Osjećam, kako me odozgo, kroz bukove grane gleda s konopčetom u rukama. Mjeri mi snagu. Tim njenim monotonim i upornim kuka njem, poručuje mi, da se ukanim. Sve više mi nasrće na dušu, pa mi se čini, da lebdim između truhlog drveta, na kojem sjedim i one sudbonosne bukove grane koju još nijesam odabrao. A hoću, znam da moram. Ali mi se još malo sluša, iako znam, da je zlokoban taj njen poj. Jedino još to čujem i osjećam.

Ukočenim pogledom, mjerio sam onaj proplanak poniže mene. I odjednom, iako sam mislio da moje oči ne mogu ništa više vidjeti, ugledah medvjeda na dnu proplanka. Gleda me onim mrkim, medvjeđim očima kao da će svakog trenutka jurnuti na mene. Mumla, riče i bijesno mlatara glavom otvorenih usta a bale mu padaju po travi. Pođe prema meni, dobro mi se približi, pa stade. A ja

mislim u sebi, hajde, dođi, rastrgni me, biće mi lakša tvoja šapa od ovog konopčeta, koje neće da ispadne iz skamenjene ruke. Znam, da bi crkao, čim bi bar malo od mene okusio. Ali crkni kad je tako. Neka je bar jedan medvjed manje, da se čobani manje plaše. A crkao bi, sigurno, jer sam ja pun jada i čemera – to ni medvjed ne bi izdržao. On, kao da je čuo te moje riječi, koje uopšte nijesam izgovorio. Kao da je raza brao moje misli ili je shvatio da sam odavno mrtav. (Med-vjedi ne napadaju mrtva čovjeka). Okrenu se, i mumlajući, odlomata kroz šumu.

Vjerovatno uplašena bukom koju napravi medvjed, ona kukavica gore na bukvi malo utihnu. Glava mi se napuni nekom mrtvom tišinom, obezvijah. Ne znam, koliko je to trajalo. Trgoh se, kad se kukavica opet oglasi lepetom krila. Odletje na neku drugu bukvu podalje od mene. I opet mi se učinje, da se, pod nečijim nogama, lomi suho granje. Donosi mi tu lomljavu blag vjetar što dolazi od Bukove kose. Pomislih, da se onaj medvjed vratio. Ali, primijetih, da to nije lomljava koju medvjed pravi, već neka mnogo slabija. Možda je lisica ili neka druga lakša zvjerka, koja je uplašena, pobjegla od medvjeda. Čekam... Utom, dole po sredini proplanka, sa desne strane, iz šume, pojavi se, niko drugi, do moja majka. Bijaše u licu kao ona njena kafena bluza. Stara šamija spala joj

oko vrata, a sijeda kosa, ra š češljana vjetrom i bukovim granjem, prosula se na sve strane. Ne gledajući me, uputi se pravo k meni, kao da je znala da sam baš ispod te bukve. Ili se, sirota sjetila, da je i rahmetli đedo tu završio. Ne govoreći ništa, sjede kraj mene. Nekoliko minuta, gledala me netremice očima punim suza. Kad joj se oči prepuniše suzama, pa počeše da kipe kao voda iz vrela lonca, briznu u plač. Izvadi desnu dojku, a moju glavu nasloni na nju. Poče da me preklinje, da to ne činim. Da bacim to prokleto konopče. Od topline majčine dojke, koja mi kroz damare prostruja, osjetih odsjev svjetlosti u očima. Kap radosti kanu mi na dušu i dobih neku divlju snagu. Skočih, uzeh majku za ruku i uputismo se niz šumu.

I danas, mislim, da ovo malo snage što struji u meni je snaga koju mi je majka tada ulila.

Starac zastade da predahne, vidno umoran od duge priče; zatim dodade:

– Sada trošim ove posljednje dane, izjeden godinama i grehovima iz mladosti. Šta ću sinko, takva mi je sudbina.

Prvi put me, otkako je započeo priču, pogleda ispijenim očima iz kojih se jedva iscijediše dvije suze i orosiše suhe stračeve obraze.

Taman što starac završi priču, naiđe njegov unuk, i odvede i kravu i starca.

Bližilo se podne... u

74

KULTURA

Košutica, brdo u Goduši. Neđe ogoljeno, ali opet dobro obraslo gustim granjem. Na ogoljenim

mjestima se sunčevi zraci poigravaju sa sjenkama, a tamo u gustišu čuči ševa. Sakrila se od ljetnje žege i samo se po-vremeno oglasi, tek koliko da upotpuni pjesmu zrikavaca.

Petogodišnji dječak trči Košuticom, drži štap u ruci, pa njime maše koliko iđe može. Plava kosa mu poigrava na čelu, tanke ručice mlataraju, a male, vesele oči se smiju dok nerazgovijetno pjeva neku pjesmu.

Pred njim veliko stado, a on nejak i slabašan trči za njim. Bješe petak. Dedo Hako otišao da klanja džumu namaz u Petnjici, pa on sam izveo stado. Otac mu službuje po Crnoj Gori, stariji brat na školovanju, a on, mali, ali od velike pomoći majci i sestrama.

Na pragu postarije kuće stoji žena u šarenim dimijama i bijeloj šamiji. Pogleduje čas u nebesa čas niz dolinu, odmahuje glavom, pa se penje na brdo iznad kuće.

- O, Senadeee, dognaj to stado, sine! Meće šimšik, kiša će!

Petogodišnji Senad je čuo povike svoje majke Džemile i znao je da treba da okrene stado. Ne prođe dugo, a stado se poče bijeljeti uz uzani puteljak po-red rijeke. Čim ču blejanje ovaca, maj-ka izađe da sretne sina. Bijeli se duga kolona ovaca, a žena se sve izdiže ne bi li među njima ugledala sina. Tek na začelju, ide mali Senad. U ruci jednako drži prut, malo se zajapurio, ali i dalje nasmijan. Jedva sustižući stado, trčkara za njim, poskakuje i tankim glasićem ih goni.

- Evo me, majko, vidiš li da mogu sam. Stado je na broj!

Nebo i zemlja se sastaviše. Udari pljusak, što bi rekli, ne zna se pada li iz

neba ili iz zemlje. Dječak sjede na trupi-ni ispred kuće, a štap mu jednako u ruci. Crta njime po prašini nekakve znakove, savio se i zamislio.

- Na, sine. Popij času varenike, nado. Sad ću ja, da pomuzem stoku, pa ćemo svi zajedno da ručamo.

Uze dječak čašu, ali i dalje gleda ne-jasne znakove u prašini.

- Vidi, majko, ovo su slova. Tek kad krenem u školu naučiću sva, pa ću lijepo babu da spremim pismo. Možemo da pi-šemo i dajidžama u Tursku. Svima ćemo da pišemo i svi će da vide kako tvoj Sen-ko zna sva slova.

Pomilova ga majka po glavi, pa oči-ju punih suza ode za poslom. Dječak osta da broji kapi koje su se cijedile sa obližnje nadstrešnice. Broji do deset, pa opet od početka, jer ne zna dalje.

Jedan, dva, tri...Nanizaše se godine, zamomčio se

Senad. Stasao u zgodnog, visokog mla-dića. Oči mu crne i krupne. Kosa crna i grgurava, a lice bijelo, ka› u najljepše djevojke. Po cijeloj Goduši se pričalo o

njegovoj ljepoti. Na vašarima su ga dje-vojke potajno pogledivale ne bi li i on njih primijetio. Dok su uređivale svoje vašarske dimije razmišljale su o njemu. A Senad odavno naučio slova, pa sve odgovara na ljubavna pisma. Od svih, najmilija mu ona od Zehre.

Zehra je bila jedna od najljepših Godušanki. Plava, gusta kosa, svezana joj u debele pletenice. Plave i oči, a obr-ve crne, pa zaokružile bijelo lice. Lijepa Zehra... Tako je Senad započinjao svoja pisma.

Senad i Zehra se vraćaju sa vašara i idu jedno uz drugo. On u bijelim pan-talonama i šarenoj košulji, a ona u svi-lenim, bijelim dimijama. Cipele bješe skinula, da ga u opankama lakše prati. On povremeno zastane, uspori da ona predahne.

Tek postali punoljetni, a već vode ozbiljne razgovore.

- Šta ćemo, moj Senade? Zlo vrije-me došlo. Veli moj babo biće još gore. A on ti sve zna.

- Ništa se ti ne brini, Zehra. Đe nam Allah dragi put otvori, tu ćemo, uz Nje-govu pomoć.

Tako su oni često razgovarali.Dođe Senad kući sa vašara nešto kao

pokisao. Majka i sestre već bjehu po-stavile sofru nasred sobe. Iz tepsije se dimila tek pečena zeljanica. U goste im bješe došao neki svojta sa Orahova, pa i njega posadiše pored sofre.

Otpočeše ručak, a svojta, oblizujući usne, sve krišom pogleduje Senada.

- Rekoše mi da si svršio školu u Be-ograd?

- Jesam – veli Senad.- Ištu te na službu u Rusiju?- Ištu.- Velim ja Džemili da bi dobro bilo

da ideš. Vidiš i sam da ode nema sreće. Valja i domaćinstvo potpomognut›.

Povratak

n Piše: Mujesira REBRONJA- ADROVIĆ

Priča koja je ove godine učestvovala na Festivalu kratke priče inspirisane Bihorom i koja je dobila pohvalu. Priča je napisana prema istinitom događaju.

75

KULTURA

- Valja – odgovori kratko Senad spuštajući glavu kao da se brani od buke vašarske harmonike.

Rođak se spremaše da nastavi razgo-vor, no Senad napravi blagi pokret ru-kom, ustade od sofre i ode na korito da opere ruke.

Dugo je pregrštima sipao vodu po licu i kosi, a onda se zagledao u korito i u plave obrise nebeskog svoda u njemu. To mu opet skrenu misli ka Zehrinim plavim očima. Dugo je gledao u korito i još dugo bi tu ostao prikovan pogle-dom da deda Hako nije prignao stoku da napoji.

- Ha, junačino! Vratio si se sa La-đevca?

- Vratio, dedo.- Biće, ako dragi Allah da, i dogo-

dine.- Biće inšalah - a u sebi pomisli: Još

kad bi Rusija imala Lađevac...Dani su odmicali, ljeto je već na

izmaku. Jesenji poslovi okupirali sve Godušane. Njive prepune ljudi, žetva završena, a i plastidba se privodi kraju. Odjekuju glasovi, dozivaju se ljudi s brda do na brdo. Čuje se i pjesma i smi-jeh, ali i psovke.

Psuju ljudi što je rodna godina, pa im posla preko glave. Psovali bi i da je

nerodna - jer, čime bi prehranili stoku i roblje. Kako god da okreneš, čovjek je stvoren za rad i za patnju. Ali, opet rade. Procijede pokoju psovku, obrišu znoj sa čela, pa opet zapnu.

Ambari već puni, pojate isto. Sijena se spremilo za do na proljeće.

Kasna jesen se svalila i na Košuticu. Nebo iznad nje sivo. Pjesma ševa utih-nula. Poneki list se otkine pa ptice upla-šeno prhnu iznad grana. Magla se spu-stila i sve utonulo u sivilo kasne jeseni.

Po selu se proču da Taipov Senad ide za Rusiju na službu. Po posjelima se samo o tome priča. Sve više mladih na-pušta selo, krenuli trbuhom za kruhom, pa đe se zaustave. Majke krše ruke i pla-ču u tišini, očevi ćute i potajno tuguju. A putnicima najteže. Hladne su daleke zemlje bez iđe ikog svog. Ostavljaju svoja ognjišta u potrazi za budućnošću, a i budućnost izgleda hladna. Taman da čovjek ne zna je li bolje otići ili ostati. Ostaneš li, mučenički je to život. Patnja i nemaština. Odeš li, ostavljaš ono naj-milije za sobom, ostavljaš i sebe samoga tu đe si rođen. Prazne duše lutaš po svi-jetu i sve moliš Allaha dž.s. da te jednog dana vrati tvojim korijenima.

Otpočele pripreme za Senadov put u tišini. Poneko dođe da poželi hairli put.

Muškarci ga čvrsto pritisnu za ramena gledajući u stranu, a žene obično proša-puću dovu, pa sve šapućući zamaknu za okutnjicu.

Ispraćaj je u tišini trajao heftu dana i tako dođe i noć pred odlazak.

Sjedi Senad u tišini, u uglu sobe, a u ruci drži maramicu dok mu sjećanja naviru. Gledajući maramicu, uspome-ne ga vraćaju na prošlogodišnju seosku igranku. Kolo bješe povela Zehra. Plave pletenice joj poigravale, a oči se smijale i sijale dok su među licima tražile ono najmilije. I taman kad ga je ugledala, is-pade joj maramica iz ruke. Senad pritrča i uze je. To je sada jedina njegova us-pomena na nju. Držaće je pored srca da ga grije dok bude boravio u toj dalekoj, hladnoj Rusiji. Suza mu kanu, ali je on brže bolje obrisa da ne vide ukućani.

Iz predsoblja se čula buka. Sestre su spremale njegov putnički obrok.

- A ko će mi ga tamo spremati - pro-šaputa.

Bješe i otac došao da ga isprati. Ispred kuće je spremao samar za put. Svanu i to sumorno i tužno jutro. Magla se navu-kla i prst pred oko se ne vidi. Otvori Se-nad prozor da još jednom pogleda svoju Godušu, ali magla mu ne dade. Iz misli ga prenu dedovo šaputanje. On već bješe

76

KULTURA

na sedždi, a pred njim je u polumraku sijao fosforni tespih. Zovnu ga majka.

- Na, sine, obuči ovaj prsluk ispod košulje, da ne ozebeš. Valjaće ti i tamo. Veli mi Mejra da je čula da je ta proklet-nica mlogo hladna.

- Hladna je, majko, da hladnija ne može bit’.

Čuše se i pijetlovi. Otac već bje-še osamario konja i u bisage smjestio i posljednji putnički prtljag. Komšija Rustem, po prirodi veseli starac, sad se bješe snuždio i pored njega močugom pridržavao bisage.

- A evo ga naš mladić! Naspava li se, putniče? Kako si osamnuo?

- Jesam, adžo, jesam. A ti?Rukova se sa komšijom, pa se zagle-

da niz polja. Čuo je iza sebe spore kora-ke i znao je da su majčini. Nakon njih, brže korake i prigušen šapat sestara. Za-dnji je došao dedo držeći tespih u lijevoj, a močugu u desnoj ruci.

- Hajdemote – veli Rustem - valja prije izlaska sunca doj do na Srđevac.

Tek tada se Senad okrenu ka maj-ci i ugleda lice kakvo do tada nije vi-dio. Utonule oči pune tuge. Jedna ruka spuštena niz dimije, već posustala od brisanja suza, a u drugoj mali bijeli za-vežljaj.

Priđe, pa je zagrli, i tako osta nekoli-ko trenutaka.

- Hairli ti bilo, sine, čuvaj mi se, nado moja.

Senad uze zavežljaj drhtavom ru-kom, a drugom i dalje grli majku u tišini. Konj zafrkta i udari nogom o plot. Otac se zakašlja dajući tako znak da treba kre-nuti. Grozničavo zagrli i poljubi deda, pa redom sestre, dajući najmlađoj sestri Pembi hartiju i šapnu joj kratko na uvo: Zehri!

- Halal ti bilo, sine, i hairli put. Neka te Allah čuva - poluglasno reče dedo.

Prvi krenu otac vodeći konja, a za njim komšija Rustem. Na začelju pogr-bljen ide Senad stežući zavežljaj.

Majka je sa brda gledala niz put bri-šući suze, da bi što bolje vidjela obrise svog Senada. U tom trenutku to joj bješe sve na svijetu.

- Allahu dragi, čuvaj mi dijete u tu daleku, nedatnju zemlju – prošaputa i dalje napinjući pogled ka daljinji tražeći sina, ali od suza ništa sem golog snijega ne vidje.

Zima u Goduši, k›o po običaju, bje-še oštra. Mraz okovao sve. Snijeg na-padao, sve utonulo u ledenu bjelinu. U večernjim satima je mraz toliko jak da se moglo čuti pucanje stabala i grana u

okolnim gajevima.Seljani se okupljaju oko ognjišta i

tek poneka glava proviri kroz malo okno prozora, tek da osmotri je li svijet i da-lje tu đe je bio prije snijega. Žene izađu samo koliko da pomuzu stoku, a muš-karci se uglavnom mogu vidjeti kako s krošnjama punim sijena na leđima idu prema štalama uskim proprćenim pu-teljcima. Sve je utonulo u seoski, zimski san.

U Senadovoj kući zimske večeri uglavnom prolaze u razgovoru o njemu. Ukućanima je to već postala ustaljena tema. Prepričavaju pismo koje su prije dva mjeseca dobili od njega. Pisao je kako je stigao zdravo i veselo, smjestio se i već počeo da radi. Posao nije lak, ali nije ni puno težak.

,,Ruska klima je hladnija od naše. Mraz je nekad nepodnošljiv, ali se izdr-žava. Hranim se dobro i, hvala Allahu, zdravo sam.“

Te riječi su posebno olakšale brige majci Džemili.

I tako je vrijeme prolazilo. Godina za godinom se nizala. Jednog proljeća, Senad javi rodbini da se oženio. Bješe poslao i sliku. Na njoj on i prava ruska, plavokosa ljepotica. Majčine oči su si-jale od sreće gledajući ih na fotografi-

77

KULTURA

ji. Žene iz sela su dolazile da čestitaju snahu. Odmahivale bi glavom diveći se njihovoj ljepoti.

I Zehra se udala. Otac je mimo njene volje dao proscu iz Dobrodola.

Navršilo se pet godina Senadovog boravka u Rusiji. Pisao je kako je ži-vot težak. U međuvremenu je dobio i dva sina - Dina i Almira. Oni su bili, ne samo sinovi, već i njegova veza sa domovinom. Sa njima je razgovarao na svom jeziku i učio ih svojoj kulturi i običajima. U njima je vidio svoju bu-dućnost, ali i korijene. Samo nije znao kako da ih odgaja u toj zemlji među strancima. I dalje je sanjao svoj dom, svoju Godušu. Samo da se tamo što pri-je vrati...

Put kući je, ipak, bio drugačiji. Jer, godinu kasnije, Senad je sa familijom preselio u Luksemburg. Tu je već imao sestru, a i činilo mu se - mnogo je bliži svojoj domovini. Moći će češće da dođe i napoji dušu uspomenama, radostima, dragim licima...

Do tada je morao da radi. Na gra-đevini, ali, sada je konačno mogao da osjeti lagodniji život uz svoju suprugu i sinove.

Jedne jeseni je dobio tužnu vijest. Njegova majka Džemila preselila je na ahiret. Tada je izgubio jedan dio svoje

duše. U najtužnijim danima njegovog ži-vota, gairet mu je dala supruga. Dobio je trećeg sina, Džemila.

Starog oca Taipa nije mogao ostaviti da sam čami u Goduši, pa ga je doveo k sebi. Malom Džemilu je doveo najoda-nijeg druga. Često je starac sa radošću šetao svog malenog unuka, nadajući se da će ipak sve dobro biti.

- Daće Allah, šaputao je, daće...Februar, mjesec leda i snijega. Senad

poranio i, ispijajući kafu, pakuje doru-čak za posao. Babo Taip i mali Džemil već ustali i otpočeli svoje uobičajene razgovore i igre.

- Babo, ja ću sa tobom!- Ne možeš, Džemile, sjedi sa de-

dom. Kad babo završi sa poslom, ići ćemo u šetnju.

- Dobro, babo - lako se Džemil mi-rio sa babovim riječima.

Svakog jutra bi njihov razgovor isto počinjao i završavao se. Poljubio bi Se-nad sinčića, poselamio se sa babom i odlazio na posao. Mali Džemil ga je sa dedom dugo gledao kroz prozor. A Se-nad pogrbljen, sa torbom u ruci, zamiče za uglom. Starom Taipu su se vraćale us-pomene na onaj dan kada je pratio sina za Rusiju. Sada je Senad vidno ostario, a boravak po tuđim zemljama i borba za život ga mnogo promijenili.

Ne odmače dan mnogo, a zazvoni telefon. Naboranom, staračkom rukom Taip podiže slušalicu. Sa druge strane je čuo isprekidani glas. Jedino što je razu-mio je bilo: Senad... skela... bolnica. I to je bilo dovoljno.

U avionu je starac sjedio pored ta-buta svojeg najmlađeg djeteta. Staračka glava je počivala među naboranim ruka-ma. Februar je, 20. godina 2012. U bi-horskom kraju je napadao nezapamćen snijeg. Goduša u njega potpuno utonula. Duga kolona se probija do seoskog gro-blja uzanom stazom. Na čelu kolone se zeleni tabut. To se Senad vraća svojoj domovini, svojim korijenima. Allah mu uslišio molitvu. u

Mujesira Rebronja Adrović rođe-na je 12.01.1961. godine u Goduši. Osnovnu školu je završila u Goduši, a srednju (Organizator kulturnih ak-tivnosti-spiker) u Bijelom Polju. Višu medicinsku školu završila je u Sarajevu 1983. godine. Svoj radni vijek je provela kao viši laboratorij-ski tehničar, a radila je u Bijelom Po-lju, Beranama, Andrijevici i Petnjici, gdje se penzionisala. Mujesira danas živi u Petnjici.

78

INTERVIEW

Nedavno je (28. oktobra 2017) u Narodnom pozorištu u Sarajevu u režiji Diega de Brea izvedena

premijera Kralja Lira (King Lear), jed-nog od najpoznatijih djela Vilijama Šek-spira (William Shakespeare). Glavni ulo-gu tumačili ste Vi. To je jedan od najkompleksnijih likova svjetske drama-turgije, za glumca „uloga života“. Po mi-šljenju kritike Vaša kreacija Kralja Lira jedan je od vrhunaca poslijeratnog bh te-atarskog glumišta. Kako ste pripremali ovu ulogu?

Bajrović: Istina je da se radi o veoma kompleksnoj ulozi koja zahtijeva puno ličnog angažmana, jako puno istraživa-nja, lomljenja, psihičkog i fizičkog. Jed-nom, na probi, reditelj mi je rekao da se od te uloge može i umrijeti. Tad sam se baš zabrinuo. Šalu na stranu, Šekspir je genij, njegovi likovi su izvađeni direktno iz prirode čovjeka, sa svim njihovim naj-skrivenijin i najotvorenijim prirodnim osobinama i glumac se mora do kraja otvoriti prema njima kako bi ih mogao makar i naslutiti. Kralja Lira sam poželio igrati još dok sam studirao na Akademiji, ali nisam mislio da će mi se pružiti prili-ka da odigram tu ulogu. Međutim, desilo mi se i prije nago što bi, po mojim godi-nama, to bilo prirodno.

Kad i kako ste naslutili, da tako ka-žemo, svoj glumački talent?

Bajrović: Ne bih mogao reći da sam

naslutio talent, ali neka želja za takvom vrstom izražavanja, koja podrazumijeva scenski nastup, desila se u srednjoj školi kroz recitovanje i angažman u školskom kulturno-umjetničkom društvu. Mogao bih reći da su na moju profesionalnu sud-binu uticali moji profesori Staka Prijović i Ruždo Strujić, koji su me nekako usmjerili u tom pravcu. To je tad, narav-no, bilo daleko od nečeg što se zove glu-ma i pozorište, ali ipak je podarzumijeva-lo scenu i nastup i publiku. A to je već putokaz.

Sjećate li se svoje prve glumačke uloge?

Bajrović: Pa već od prve godine Akademije počinje rad na raznim uloga-ma tako da i nije najjasnije koja je to bila prva uloga. Ako se misli o prvoj profesi-onalnoj ulozi onda bi to mogla biti uloga u predstavi Bremenska sloboda u Kamer-nom teatru. Ja nisam baš dobar hroničar svoje glumačke karijere i ne vodim baš neku evidenciju šta, koliko i kad sam igrao.

Kako se, zatim, razvijao Vaš put glumca?

Bajrović: Razvijao se vrlo postepe-no. Dobio sam angažman u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banjoj Luci i tamo sam proveo dva mjeseca. Zatim sam primljen u Narodno pozorište Sara-jevo. Igrao sam što manje, što veće ulo-ge. Tražio sam se, nije bilo jednostavno. Mislim da je vrijeme opsade Sarajeva presudno uticalo na moje sazrijevanje, kako osobno, tako i glumačko. Tada su se stvari valjda posložile na pravi način i odvojilo se bitno od nebitnog. Rad u tim teškim godinama je učinio od mene ovo što danas jesam.

Kako i na koji način ostvarujete proces pripreme uloge od čitanja tek-sta pa do njene realizacije na sceni, fil-mu?

Bajrović: Kod pripremanja nove ulo-ge najvažnije je zaboraviti sve stare. Po-nekad pomislimo da iskustvo iz nekog prethodnog zadatka, koje nam je zbog

Budućnost je upitna, a teatar nijeIzudin Bajrović, poznati bosanskohercegovački pozorišni i filmski glumac, rođen je 1963. go-dine u Pljevljima, Crna Gora. Završio je Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu 1987. go-dine. Iste godine postaje član Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, gdje i danas radi. U periodu 1993-2007. bio je angažovan kao predavač na predmetu Gluma na ASU u Sarajevu. Obavljao je dužnost direktora Drame Narodnog pozorišta Sarajevo od 1997-2001. Odigrao je veliki broj ulo-ga u bosanskohercegovačkim pozorištima, te u Crnoj Gori, Sloveniji, Švicarskoj, Švedskoj. Igrao je u filmskim i tv projektima u domaćoj i stranoj produkciji. Dobitnik je visokih priznanja za svoj umjetnički rad.

U vidokrugu Izudina Bajrovića

n Razgovarao: Faruk DIZDAREVIĆ

79

INTERVIEW

nečeg ostalo upečatljivo, možemo iskori-stiti u radu na novoj ulozi i to nam stvori velike probleme. Dakle, najvažnije je za-boraviti sve od prije i vratiti se na nulu. Na pravi početak. Svaki lik je poseban, originalan, drukčiji od svih drugih, te zato glumac i treba da mi pristupi kao ne-čem novom i drukčijem. Naravno, isku-stvo svih prethodnih procesa se taloži i ostaje u nama kao bogatstvo, ali ne po-stoje ladice koje možemo otvoriti i uzeti iz njih ono što nam je potrebno za novu ulogu.

Koliko su za uspjeh predstave važ-ni umjetnički i tehnički saradnici?

Bajrović: Pozorište je živ organizam i sve je do ljudi. Sva tehnička pomagala su samo pomagala, ono najvažnije je u živom čovjeku. U unutrašnjem bogatstvu svakog aktera ponaosob i, možda još važnije, u interakciji svih učesnika, u nji-

hovom međusobnom odnosu. Kao i u ži-votu, gdje odnos među ljudima stvara si-tuaciju koja je ovakva, ili onakva, prijatna ili neprijatna, dobra ili loša, opa-sna ili dobroćudna, tako se to sve presli-kava i na pozorište. Pozorište je ogledalo prirode i ono samo kao takvo ima smisla i samo kao takvo može da ispuni svrhu opravdanog postojanja.

Bili ste profesor na Pozorišnoj aka-demiji. Koliko su danas mladi zainte-resovani za studij glume, dolaze li na Akademiju stvarno nadareni?

Bajrović: Začudo, u ovim teškim i umjetnosti nenaklonjenim vremenima, ipak postoji potreba kod ljudi uopšte, a samim tim i kod mladih, da se bave umjetnošću. To je stvar prirode, to dakle ne zavisi ni od vremena, ni od političke situacije, ni od novca, ni od bilo čega dru-gog, do samo od prirode, a ona nam je

dala, ili nam nije dala, potrebu za umjet-nošću, pa tako i za pozorišnom umjetno-šću.

Mladi koje zanima pozorište i gluma postoje. Postoje uprkos tome što se u Bo-sni i Hercegovini sada jako malo radi, što je produkcija zanemarljiva, što nema po-sla, nema para. Teško je prirodu mijenjati, to nije u domenu ljudskog djelovanja ni ljudske moći. Uvijek ima nadarenih i ma-nje nadarenih. Pogrešno je misliti da samo najnadareniji održavaju život um-jetnosti. Takvi su rijetki i bilo bi ih prema-lo da održe kontinuitet. Prosječni su naj-važniji. Oni čine potrebnu kritičnu masu. Kompozitor Franc (Franz) Lehar, kada se obogatio, osnovao je fondaciju za stipen-diranje manje talentovanih muzičara. Shvatio je da su oni ti kojim održavaju potrebu za umjetnošću. Najtalentovani-jim ne treba pomoć, talent će se sam pro-biti. Ali ti izvanredni nisu dovoljni.

Ukazuje li Narodno pozorište u Sa-rajevu povjerenje mladim ljudima koji tek dolaze?

Bajrović: Narodno pozorište to čini koliko je u njegovoj moći, ali to je nedo-voljno. Mi od predstave do predstave po-kušavamo da angažujemo po jednog-dva mlada čovjeka, a to je premalo. Ja bih bio sretan kada bismo mogli primiti u anga-žman bar desetak mladih ljudi u jednom navratu. Tek to bi nešto značilo i za njih i za pozorište i za publiku. Ali budući da smo mi ustanova koju finansira država mi sami nemamo mogućnost da jednu ta-kvu odluku donesemo i da je sprovede-mo u djelo.

Dolazi li narod u ovim teškim godi-nama u pozorište kao nekad?

Bajrović: Narod dolazi u pozorište. Sve naše predstave su ispunjene, uglav-nom, do posljednjeg mjesta. Ponuda koju pozorište pruža mora biti na takvom kva-litattivnom nivou da to i bude realno oče-kivana situacija. Ne možete vi praviti gluposti i očekivati da ih publika želi gle-dati. Treba se dobro pomučiti, smisliti, napraviti, pa tek onda očekivati da i pu-bliku to zainteresuje. U protivnom, vi samo trošite novac koji bi se mogao upo-trijebiti za nešto korisnije. U svakom slu-čaju, pozorište sada doživljava jednu re-nesansu, i to je sjajno. Nadati se da će se trend i nastaviti, samo, kao što rekoh, neće sam od sebe.

Realizovali ste veliki broj uloga u teatru i na filmu. Možete li izdvojiti Vama najdražu rolu?

80

INTERVIEWBajrović: Teško je izdvajati

jednu ulogu, pogotovu kada ih se nakupilo toliko puno kao što je u mom slučaju. Nakupilo se tu sve-ga: i dobrog ali i onih uloga kojima nikako ne mogu biti zadovoljan. Ipak, postoje neke uloge koje su same po sebi bile vrlo značajne za mene, koje su me prebacivale na stepenicu više. U pozorištu su to, vjerovatno Hamlet-mašina, Ah-med Nurudin (Derviš i smrt), Ah-met Sabo (Tvrđava), Ričard III, Sabahudin Čvorović (Balkanski špijun u Sarajevu), pa Kralj Lir... Na filmu bih rekao da mi je neka odskočna daska bila uloga Mugdi-ma (Gori vatra, Pjera Žalice), pa uloga Omera (Smrt u Sarajevu, Danisa Tanovića za koju smo dobi-li Srebrnog medvjeda u Berlinu), pa uloga oca u Tužilac, branilac, otac i sin, bugarske rediteljke Igli-ke Trifonove... Na TV, to je prije svega uloga Mire u Vizi za buduć-nost, po kojoj me je publika dugo prepoznavala.

Da li i sada sa izvjesnim pre-mijernim uzbuđenjem doživlja-vate svoju novu glumačku ulogu?

Bajrović: U svakom slučaju, sa sa-zrijevanjem, da ne kažem starenjem, sa sticanjem sigurnosti, pa i neke rutine (što za glumca i nije baš pozitivna stvar), ta-kozvana trema se smanjuje, a u mom slu-čaju je svedena na vrlo nisku razinu. Po-nekad čak i zažalim za vremenima kada su mi se noge tresle pred izlazak na sce-nu. Ali neka vrsta uzbuđenja, povišenog andrenalina, i dalje postoji i to je neštro što u sebi treba njegovati, jer mi smo izloženi pogledima stotina pari očiju, pa i procjeni onog što smo uradili, te ako ste prema tome postali potpuno ravnodušni, pitanje je da li uopšte treba i dalje da se bavimo tim poslom.

Kakvo značenje imaju za Vas na-grade, dodijeljene i nedodijeljene, kao i ostala priznanja koja ste dobili?

Bajrović: Teško se oteti ljudskoj pri-rodi, a u njoj je da težimo za opštim pri-znanjem onoga što radimo. Stoga su nam najvažnije baš one nagrade koje nismo dobili, jer se osjećamo zakinutim za njih na neki način. One koje smo dobili nam nekako manje znače. A to je čovjekovo prokletstvo – umjesto da smo sretni zbog onoga što imamo, mi radije čeznemo za onim što nemamo. Ali, objektivno, na-

grade ništa ne mijenjaju u našem životu, pa ni u našem poslu. Ne treba im prida-vati prevelik značaj, često su i devalvira-ne, kao što ih ne treba ni prenebregavati, ni odbacivati, ako dođu.

Koji su Vaši umjetnički savjeti mladim glumcima?

Bajrović: Moj sin je mladi glumac, još uvijek student Glume. Da imam dobar savjet koji bi mu pomogao u razvoju, prvo bih ga, vjerovatno, dao njemu. Ali ne-mam. Ja znam kroz šta on prolazi, jer sam i sam kroz isto to prošao i znam da niko nema ključeve kojima će otključavati sve katance koje smo mi u sebi zaključali a da ih nismo ni svjesni. Jedino mi raspolaže-mo tim ključevima, jedino mi možemo da otključamo katance, samo treba da otkri-jemo prave ključeve u sebi. I tu savjeti ne pomažu. Za to treba vremena, dosta pretr-pljenog bola, neprospavanih noći, i mno-go rada na sebi, sve dotle dok ne naučimo kako da poništimo sebe same.

Kako vidite umjetnički status tea-tra u budućnosti?

Bajrović: Budućnost je upitna, a tea-tar nije. Da je trebao umrijeti imao je vre-mena. Traje preko 2000 godina i još uvi-jek je svjež. Preživio je i mračni srednji vijek i negiranje od raznih političkih i religijskih ideologija. Teatar je bazična

ljudska potreba za komunikacijom. Ne bojim se za njegovu budućnost, bojim se za budućnost čovječan-stva. Ali svak dobije baš ono što zasluži. Ako smo zaslužili da nesta-nemo, onda će tako i biti.

Ima li nade, po Vašem mišlje-nju, da će u slijedećem dobu biti manje strahova, manje sukoba i ratova, a više slobode, više prav-de i više sreće?

Bajrović: Kada mi je moj rah-metli otac pričao o stradanjima u Drugom svjetskom ratu, kada je on ostao, kao desetogodišnjak, bez svog oca koga su ubili četnici ‹42 i kada su se moji kao muhadžiri po-tucali spasavajući goli život i jedu-ći kiselicu, ja sam mu znao odbru-siti kako je to vrijeme prošlo i kako se to više ne može i neće ponoviti. Naravno da sam ja tada bio naivan, premlad i preglup da bih shvatio da realnost nije tako ružičasta kako nam je predstavljana. Zlo se po-vamprilo i opet je tu, žedno krvi. Ja sam prvi poslije mnogo generacija koji nisam ratno siroče i to zato jer je moj otac slučajno preživio onaj

rat, a moj sin nije ratno siroče jer sam i ja slučajno preživio ovaj nedavni rat. Kod nas se ratovi ponavljaju kao epidemije, „kao velike, ledene i mutne vode, što dođu iz daleka“, što bi rekao Mak Dizdar. Kako onda vjerovati da će se odvratna ljudska priroda promijeniti u budućno-sti? Nažalost, ne može i neće.

Na kraju, recite nam šta je još sve sadržaj sati koje ne posvjećujete tea-tarskom radu, bilo u kom smislu? Da li, recimo, volite da putujete? Da li ste rado sa prijateljima? Cijenite li priro-du? Uopšte, kako obnavljate akumula-tore svojih fizičkih snaga, svakako ne-ophodnih za kontinuirano umjetničko angažovanje?

Bajrović: Volim da putujem. Priroda mog posla mi je omogućila da obiđem veći dio svijeta. I to je jedna od dobrih strana zanimanja kojim se bavim, zahva-lan sam na tome. Volim prirodu, ali to ne znači da je tražim na planinama, na rije-kama, na netaknutim područjima (ako takva uopšte i postoje). Dovoljno mi je da pogledam u čisto, plavo nebo, ili u oblake, ili u vedro, noćno, zvjezdano nebo i da osjetim snagu prirode. Mi smo mikroorganizmi na tijelu naše majke Ze-mlje. To je valjada to. u

81

KULTURA

Moja sestra Selima šest godina je starija od mene. Trinaesta joj je godina i mnogo je toga

što pokušavam raditi kao ona, ali prosto ne ide.

Jer nas dvije smo potpune suprotnosti. Moja je sestra sve ono što ja nisam, a željela bih biti. Ja sam mirna, nevjerovatno stidljiva i u nekim važnim situacijama nesnalažljiva. Možda su zato knjige i maštanje, svijet koji mene ispunjava.

A ona, sva je okrenuta stvarnom životu. Vedra, vrlo živa i sposobna, u sokaku i školi prednjači i ispred dječaka. Ona stigne sve. Da nauči sve lekcije za školu, da pomogne majci u spremanju kuće, trkne kod drugarice, odjuri na imanje i vrijedno odradi svaki posao. Ponekad je babo mora opomenuti da malo zakoči, da uspori, kad mu se učini da je odradila za dvoje, a za kratko vrijeme.

Ali kod nje nema usporavanja. Pošto zbrine sve sitne i krupne obaveze, ona se odmara u našem cvjetnjaku.

A taj je priča za sebe. Šaren, uređen i mirisan, da se sa njim mogu uporediti jedino cvjetne lijehe Kemalove žene Paše.

I moje ostale sestre vole cvijeće, njeguju ga i zalivaju kad stignu, ali moja Selima ima za njega prirodan dar. Kad bi i naopako posadila koju stabljiku, svi smo sigurni da bi ona nikla, razvila se i procvjetala k›o sve druge. Ona najbolje zna gdje idu ruže, žute kadife, sitni ljubičasti zvončići, bijeli narcisi, a divna, purpurno crvena ruža puzavica uz našu ogradu.

Kad sve okopa, oplijevi i zalije, ona se izmakne i s miljem posmatra tu mirisnu ljepotu.

A ja znam da je tada sretna, i da uživa duboko i potpuno.

Moja sestra je lijepa djevojčica. Visoka za svoje godine, vitka, divnih plavih očiju i duge smeđe kose. Nju nekad vezuje u rep, a nekad uplete u pletenice. A što se tiče urednosti i otmjenosti, nema joj premca u čitavoj porodici.

Ona i ja se „divno“ slažemo. Ja je uglavnom slušam, učim od nje, oponašam je, najčešće bezuspješno, i obično sam joj za petama. Možda njoj to ponekad dosadi. Možda tad neki vražić uđe u nju, pa me počne zadirkivati ili štipkati, ali tako da je njoj zabava, a meni mučenje. I ja se redovno rasplačem.

Ona, čini mi se, to i hoće, jer se izmakne i posmatra me, reklo bi se, sa uživanjem. A kad ja postanem preglasna, ona se povrati, uzme me u

naručje i miluje mi kosu. Kao da ništa nije bilo. Ili se boji da je ne grdi babo, ili je to njoj jednostavno zabava. Rijetko uspijem dokučiti pravu istinu.

Ali, ja njoj uvijek praštam, zaboravim začas onu čarku od juče, jednostavno zato što je mnogo volim.

Ne znam postoji li nešto što ja znam, a da me ona nije naučila. Mislim, sve ono vezano za običan život.

Zašto nježni, šareni leptiri žive samo jedan dan, odakle svicu njegova svjetiljka i zašto je pali samo ljeti, koja su imena svih cvjetova i biljaka koje ona zna, kako se gore u oblacima stvaraju munja i grom, kako kiša, a zimi snijeg. I stotinu drugih stvari.

Moja sestra ustvari mnogo voli prirodu. Voli da boravi u njoj, da je istražuje, otkriva, jednostavno da u njoj uživa. Ja mislim da nema brda oko našeg grada, da ga ona sa društvom iz škole nije obišla. I po nekoliko puta. Poslije, meni priča utiske, opisuje detaljno šumu, livade, brdske potoke, voćnjake, pa i ja uz nju postajem zaljubljenik u krajolike naše zelene varoši.

Jednog junskog popodneva, ona zajapurena i oznojena hrupi u kuću s platnenom kesom punom rumenih, šumskih jagoda. A ja ih volim više od sveg drugog voća.

Dok je za mene punila tanjir, jača od želje da ih probam, bi moja radoznalost.

„O, gdje si ih ovolike našla, Selčice?“

„E, pa nađe se kad se traži, malena“, odgovori ona mangupski.

„Ima li ih zaista mnogo?“ uporna sam ja.

Toliko jagoda, a samo nas dvije

n Piše: Sabrija RAČIĆ - HADŽIMURTEZIĆ

Priča iz knjige „Dokle sjećanja dopiru“

82

KULTURA

„Ne možeš ni zamisliti. Čitava jedna livada crveni se od njih. Samo jagode. Milina jedna!“

„A gdje je ta livada?“ ne popuštam ja.

Sestra malo spusti glas da nas ne čuje majka.

„Na Pušini, znaš, to je brdo iznad Mileševke. Na njemu su, u podnožju, rezervoari za vodu.“

„A znam. Išli smo tu na izlet sa učiteljicom.“

Ali mene je kopkalo je li još neko pronašao to bajno mjesto.

„Zar drugi ne beru tolike jagode?“„Izgleda da ih niko dosad nije

otkrio. Možda zato što je livada dobro skrivena gustom šumom, svud okolo.“

„Pa, hoćeš li povesti mene jedan dan?“

„Hoću, ali nemoj da kažeš majci. Biće to moja i tvoja tajna.“

„Važi“, rekoh oduševljno.Nakon jedno tri dana, sestra mi pred

spavanje saopšti da idemo u jagode sutra ujutro. Odmah nakon doručka.

Čim smo završile s jelom, nas dvije se spremismo. Ona me natjera da obujem duboke cipele, premda je ljeto bilo u punom jeku. Ne reče mi zašto. A nisam ni pitala, jer je i ona na nogama imala slične.

Meni je samo bilo važno da što prije krenemo u avanturu.

Iza grma ruže ona izvuče tri cekera i u njima tri duboka lonca. Sakrila ih je po svoj prilici da majci ništa ne objašnjava dok se ne vratimo. Rekla joj je samo da me izvodi malo u šetnju.

Začas, preko starog groblja i potoka, stigosmo u podnožje gdje je veliko, betonsko pročelje našeg vodovoda. Odatle, putem krenusmo uzbrdo. Pele smo se nekih dvadesetak minuta, a onda stadosmo da se odmorimo i osmotrimo u podnožju naše Prijepolje. Vidjelo se kao na dlanu. Naše, drago, svo u zelenilu. Lijepo ga je gledati odavde, sa ove visine, i prepoznati u centru našu ulicu i kuću, iznad veliku džamiju, nešto niže crkvu, pa Vakuf, pa brda oko grada.

Potom nastavismo. E, sad uđosmo u šumu koju je sestra pomenula. Zelenu, i prilično gustu.

Puteljak kroz nju neravan, pa smo morale dobro paziti da se ne sapletemo i ne padnemo. Ja sam željela da što prije izađemo iz nje, jer iako potiskivan, strah je ipak čučao tu negdje, u meni. Dvije djevojčice potpuno same, a tako daleko od kuće.

Za par minuta posljednja stabla ostaše iza nas i nas dvije se nađosmo na ivici livade. Upravo one do koje smo se zaputile. A ona je bila velika, vrlo velika i ravna kao tepsija. I zaista je sa još dvije strane bila okružena šumom.

Polako stupismo na njeno tlo. Iznenadih se kad odmah ugazismo u dosta visoku travu. Bilo je očigledno da livadu niko ne kosi. A postade mi i jasno što me je sestra natjerala da obujem zimske cipele. Toplo mi je u njima, ali sam sigurnija.

„A gdje su jagode, Selima?“ upitah trudeći se da svaki svoj korak uglavim u otisak njene noge u travi.

83

KULTURA„Samo malo, tu smo. Uskoro ćemo

ih brati. Ali i budno pazi, na jagode i sve okolo.“

Ja se zaista koncentrisah na prostor ispred nas i shvatih da, ustvari, već stojimo u polju jagoda. Trebalo je samo malo, ali pažljivo, razgrnuti zelene stabljike i naći čitave rumene bokore. Bilo ih je na stotine, hiljade, sitnih, rumenih, mirišljavih. Jasno mi sad što je sestra rekla da se livada crveni od njih. Ovako sagete, bliže zemlji i njenim rumenim plodovima, zaista svud vidimo samo crveno.

Sestra izvadi iz torbe jedan lonac, stavi ga između nas i prvo mi strogo zaprijeti: „Nema koraka odvajanja od mene. Beri koliko možeš i otvori četvore oči. Ko zna čega još ima u ovolikoj travi.“

„Čega kože biti?“ lecnuh se ja.„Pa svega, ovo je priroda, i vidiš

bujna. Pa mora u njoj biti još bića osim nas.“

„Misliš na zmije?!“ trgoh se uplašeno.

„Sve je moguće. Zato ćemo paziti i gdje stajemo i gdje stavljamo ruku. Možda ti ne bi trebala da bereš. Samo čuvaj lonac. Ja ću svakako brže završiti.“

„Ma hoću da berem! Obećavam da ću paziti.“

E, onda smo brale i punile lonce, jedan po jedan. Još je bilo jutro, prijatno toplo, ali ne vruće, pravo doba za ovako zanimljiv posao. Odmicale smo prema sredini livade.

U jednom trenu, sestra hitro odskoči unazad, dograbi me oko struka i podiže.

„Šta te prepalo?“ upitah je dok sam je stezala oko vrata. Ja sam već bila prepadnuta, meni baš ne treba mnogo.

„Ma ništa, mislim da je bio gušter, ali je sigurnije da se malo uklonimo.“

„Smijemo li nastaviti?“„Naravno. Ali sad ću samo ja brati.

Brža sam. Ti ostani. A eto smo napunile skoro sve lonce.“

„Dobro, kako ti kažeš.“„A jeste bolje da što prije završimo

i vratimo se kući“, rekoh pomirljivo.Ona me pažljivo spusti, dobro

osmotri prostor u kom me ostavlja, pa nastavi sa branjem.

I posljednji lonac se brzo punio. Kad sve bi ravno do vrha, ona svaki pažljivo pokri platnom i poveza. Tako se u povratku neće rasipati.

A onda još jednom zađe dublje u livadu i začas se vrati sa šakama punim jagoda.

„Mi ustvari nijednu nismo ni probale“, reče smijući se i pruži mi ih na dlanovima.

„Pa kad smo požurile, ko trkači“, odgovorih dok sam trpala u usta desetak sitnih plodova. Bile su divne, sočne, medene. Ostatak ona pojede.

Ponesosmo lonce do ivice livade i sjedosmo da malo predahnemo. Berbom smo bile više nego zadovoljne. Nikad do sada nismo nabrale toliko jagoda, a ostalo ih je još tako mnogo.

Sva djeca iz našeg komšiluka mogla bi napuniti svoje lonce samo kad bi znala. A mislim da im moja Selima

neće reći za ovo čarobno mjesto. Možda Bahri, možda dođe s njom, ostalima sigurno neće. Ne pitam je, ali znam.

Do kuće nam je trebalo oko pola sata. Lonci su bili teški, uglavnom ih je ona nosila, ali nismo bile umorne. Valjda što smo imale ovu nevjerovatnu berbu, na koju smo već bile ponosne.

Kad stigosmo u dvorište, majka će

samo u čudu: „Vi se baš zadržaste u šetnji. Čak ste i lonce prošetale“, i nasmija se.

Selima spusti lonce, pažljivo skloni platno s jednog i reče majci: „Pogledaj! Ovo smo donijele iz šetnje.“

„Bože! Gdje ih ovoliko nađoste?“ reče u čudu i sage se da proba nekoliko.

„Pa jesu vrijedne truda. Slatke su ko med“, pohvali nas majka, pa dograbi jedan lonac i unese ga u kuću.

Popodne su se svi sladili našim jagodama, ja sijala od ponosa, a Selima se dogovarala sa dvijema starijim sestrama da opet odu.

A tek nakon sedmice dana, sestra mi, onako uzgred pomenu, da je onda, kad me podigla, vidjela zmiju. Veliku,

šarenu. I na povratku još jednu. Mudro je sakrila od mene da me ne uplaši.

A ja tada shvatih da je bilo pametno što smo obukle duboke cipele. Ona je dakle znala za zmije, jer je jednom bila u livadi jagodnjaku.

Možda ih je tada vidjela, ali nije mogla odoljeti da odemo bar još jednom, uz sav rizik koji takav odlazak nosi sa sobom. u

84

KULTURA

Dok je napolju puhao oštri sjeve-rac i suhi snijeg nanosio na kana-te pendžera, koji su od naleta

vjetra blago poskakivali lijevo desno, u prostranoj sobi, koja je mirisala na tek skuhani turski čaj i sa rafa prosušene du-nje, Salihefendija je na namazu predavao zadnji selam.

Dragi Allahu, elhamdulillah ti na ovom mom vrućem savitku, na nafaki kojom me opskrbljuješ i od koje muhtač-ne pomažem, na pameti kojom jasno ra-zabiram ovaj dunjaluk, na mom hairli evljadu... Tebi zahvalu dugujem, o, Sve-milosni!

Sjedući pokoljenke, starac izuči još koje sure i temena dotače vrh sedžade na kome bijaše uslikana Kaba, odakle mu se učini da svitnu sunce i ugrija mu čelo, a kada još koji put ponovi sedždu, hadžij-ska kapa mu se sfuja sa glave, na ćilim pade.

Ustajući, Salihefendija namjesti fes, poravna mestve i uzimajući tespih u ruke sjede na šiljte blizu furune. Iako je imao podosta nanizanih godina i zbog nevre-mena ga bol pomalo fiskao u koljena, bio

je još dobrog zdravlja i čiste svijesti. Kraj nogu mu se sklupča crnobijeli mačak, koji odmah zatvori oči i poče da prede. Milujući ga po glavi, djed mu se blago nasmiješi.

“I Allahov miljenik, Muhamed, s.a.v.s., je volio mačke i hranio ih.”

Topla i mirišljiva soba mu polahko

navuče na oči drijem i on se prepusti bla-ženom snu. Sklopivši oči, u polusnu mu se ukaza babo, kako mu, zajedno sa efen-dijom, pred kojim je u mektebu učio dove, pokazuje put ka suncu i nekoj zla-tastoj svjetlosti.

“Salih, sinko, poslušaj ovaj nasihat. Nikad se ne ponesi u imetku, ne oholi se i ne fališi. Allah nas darovanim imetkom samo iskušava, koliko ćemo prema ne-voljnom darežljivi biti. Nemoj biti poput drugih gramzljiv i ne gomilaj ono što ti treba i što ne treba. Budi štedljiv, ostav-ljaj za teške dane, jer je imetak varljiv, danas imaš sutra nemaš. A svakom muh-tačnom pomogni kol›ko mogneš, kolk›o ti je sa srca. Udijeli oprezno, sa osmje-hom, da se ne osjeti poniženim, jadnim. Dijete moje, nemanje je tvrdo, od kame-na tvrđe, poniženje bolno, k›o rana naj-ljuća.”

Starcu glava klonu ka pustećiji i kada se probudi, san nestade.

“Rabi jesir ve la tu asir... Na hajr i na dobro mi ovaj san bio...“

Poskočivši, proteže noge i prišavši ka pendžeru, malo razmače zareve. Napolju

n Piše: Šefka BEGOVIĆ-LIČINA

Selam za džennet

85

je i dalje puhao oštar vjetar, koji je, poput azginog konja, snijeg rastjerivao po cije-loj avliji. Zgučene, uvučenih glava ispod krila, pod strehom su kokoške drhtale. U psećoj kućari, zavezan šarov je bijesno zavijao i pokušao se otkinuti sa lanca, a u izbi je, tražeći majku, mukalo tek proho-dalo tele.

“Uh, oštrog li vremena...“ –Sali-hefendija mahnu glavom i iz srče srknu prvi gutljaj čaja.

- Djede, veli majka doručak je hazur. Čekaju te za sofrom!- u sobu ulete dese-togodišnji dječačić Mustafa i baci se dje-du u zagrljaj.

- Hoću, oči moje!- djed unuku pomi-lova kosicu i privi sebi na prsa.

“Ovo je moj imetak, najveći, najdra-ži, elhamdulillah“ – starac se osmjehnu.

- Šta ćeš da budeš kad porasteš, kaži djedu.

- Ja ću biti vojskovođa, k›o onaj na onom konju sa turskom zastavom što ti je na slici uramljen. Da se borim za našu vjeru, da zemlju i narod branim od duš-mana.

- Ačkosum, evljadu! Inšallah, sultan da mi postaneš pa da te po dobru svijet pamti.

Taman kada dječačić iz sobe istrča i Salihefendija htjede ustat, sa dišer avlije zaškripaše baglame na kapidžiku. Neko je svom snagom halkama udarao u drve-na vrata.

“Ko li ovo katilski lupa i koja ga je muka natjerala da po ovom vremenu ha-

lijeda po tuđim kućama, velahaulje“- za-ibreti se starac.

Začu hizmećaricu kako hitro strča niz stube, od čijeg se trka kuća blago trehnu i zaljulja. Osluškujući haber o pridošlici, Salihefendija se ukipi na sred sobe.

- Djede, traži te neki Filjduzaga iz Kladnice. Kad ga vidjeh, ja se od nje-ga prepadoh. Da vidiš samo kako je čitav umotan u šal, samo mu oči viru. Veli mi:

“Dijete, rekni djedu da mu je selam Ganija i da ga poziva na svadbu. Pozivni-cu mu je preko mene pratio.“

Trgnuvši se, Salihefendija se u mjestu ukipi, glavu ka podu obori.

“Allahu kakva nam sve iskušenja ša-lješ. Nekom oduzmeš imetak a nekog nam pošalješ da nas iskuša. „

U onih nekoliko trenutaka šutnje, osluškivao je glasan fijuk vjetra i mislio na baba i efendiju. Mislio je i na Poslani-ka Muhameda s.a.v.s. kako bi on sada postupio, kojom bi njegovom odlukom on bio zadovoljan.

- Mustafa, kućo, zovni mi Hasibu. Nek dođe brzo.

Kad dječak trkom ode po hizmećari-cu, Salihefendija odveza kesu i iz nje izvadi dva dukata. Zavi ih u ćahat pa u mendilj. Čim hizmećarica uđe, on joj na-redi da u jednu vreću stavi brašna, suha mesa, pasulja, soli, masla a u drugu da napuni drva i bocu gasa.

- Ovaj mendilj mu dadni u ruke i ništa ne pričaj, niti ga šta pitaj.

Čim hizmećarica izađe, Mustafa pri-đe djedu.

- Koji te to Ganija zove na svadbu djede sada po ovakvom vremenu?

- Sjedni ovdje kod djeda u krilo i upamti ovo što ti ostavljam u amanet.

Svako u vijeku, Božijim emerom more panut na nečare. A teško je, sinko, ruku pružit i poiskat milostinju, posebno onom koji je im›o pa ne›mo.

E ovaj dolje Božiji rob Filjduzaga je nekada bio gazda i domaćin koji je izgu-bio sav imetak. Da sad pruži ruku, ne da mu obraz, a gladna usta i duša idaru ištu... Džan insanu mio, a glad natjera i na poniženje...

A Allah nagrađuje one koji nevidno udjeljuju, ono kad insanu desna ruka ne vidi šta lijeva daje. E, tu ti se sinko, inša-llah, Džennet zaradi. E, ovaj, fakir, ne može da traži otvoreno, nego mi je po-slao poruku koju sam ja dobro razumio.

Ganija me selami i zove na svadbu. Po njemu mi pratio pozivnicu!

Evljadu, htio mi je reći:“ Pomozi mi, jer ćeš zaraditi sevab, Džennet, inšallah, a to je radost i nagrada veća milion puta od ikakve svadbe.“

Igbal je da Hasiba neće znat kome je ponijela idaru, a onaj se insan neće za-sramit od nikog, jer se zbog studi dobro umot›o.

I Mustafa, snago moja, kad god uči-niš neko dobro djelo, sjeti se riječi Filj-duzage da ti je to od Ganije pozivnica za svadbu, za Džennet, sine... u

KULTURA

86

KULTURA

Nekako zakišalo. Oktobar. Kad god regruti polaze u vojsku, nebo se otvori, lije kiša. Regrute

ispraćaju na razne načine, ali nije to kao što je bilo prije. Sad je dovoljna samo jedna torbica osrednje veličine i u njoj posebno sačinjena torbica za povrat ci-vilne odjeće. Vojnici dobiju pravu - ranac vojnički. Drvenih kofera više nema, zau-zimali mnogo mjesta u kasarni, a malo se sada i modernizovala ta oprema i nekako ljepša. Kasarne punije svakog dana. Re-guti stižu iz svih krajeva, nose torbe pune kojekakve hrane, kolača koji se ne poje-doše putujući do kasarne. U prihvatnoj kasarni, kao u košnici, vrvi, sve mlado, naćelavo ošišano, sve u istoj odjeći i istim kapama na glavi. Brat brata ne pre-poznaje, a stoje jedan pored drugog.

Vidje li mi brata negdje, i rođaka, ne mogu da ih prepoznam? – govori neko u gužvi.

Ma kakva brata, kakva rođaka, ne po-znajem ni samog sebe! – odgovara upita-ni.

Ima li ko iz Nikšića? - pita brico, «stara kajla»? Ako ko ima, neka meni na šišanje prije kupanja dođe, da mu sredim frizuru.

Uglavnom, opšti metež.Stigli su Omer i Alija. Omer ostavio u

toplom hercegovačkom gradu ostarjelu majku, oca i sestru, a Alija u selu pored varoši ispod planine, uz majku, oca, se-stre i još petoricu braće. Svi mlađi od nje-ga. Obojica su oktobarska klasa. Omera ispratilo sunce, a Aliju olujna jesenja kiša kakvu samo u obližnjoj varoši možete doživjeti. Čini se da pada i iz neba i iz zemlje. Stigli u grad ličkog kraja, kasar-na po imenu nekog, po nečemu poznatog brda. Položiše zakletvu, svečano odijelo dobro pristaje, skoknuše i do grada, od-vojeno, da se malo opuste i sretnu one koje su tražili, a nisu ih u kasarni poznali. U gradu osim vojnika drugog živoga roba nema, sve je sivomaslinaste boje.

Kuda god da pođeš, na koju god stranu da se okreneš, samo vojnika vidiš. Živi li u ovom gradu makar ijedan civil, pitaju se vojnici koji prvi put izađoše u grad.

Šta je ovo majko moja? - poluglasno sam sebe upita Omer - Da l› je ijedan mlad čovjek ostao kod kuće da šta pomo-gne ocu u radu.

Vala, čini mi se da nije, sve se mlado muško ovdje sjatilo, ima nas ko mrava, pogledaj, goli vojnik! uvjerava sebe Ali-ja.

Omer, podosta stariji od Alije, inži-njer strojarstva, sjedi u bašti jedne oma-nje kafane i uz hladno pivo gleda niz du-gačku pravu ulicu punu jedne jedine boje. Pogled mu je prodoran, a lice lede-no mirno. Razmišlja o tome koliko bi ovo snage i pameti ovdje skoncentrisano moglo da učini dobroga i korisnog. Ov-dje je samo danguba i ništa više, uz to i veliki trošak.

Bože, koliko je to izgubljenog novca i kome li i zašta sve ovo koristi, onako za sebe prošaputa Omer.

Ubrzo otpoče pješadijska obuka. Ju-tarnja fiskultura, a potom strojevi korak su neizbježni, a odmah potom brijanje, umivanje i pranje do pojasa, pa doručak,

sve smješteno u pola sata. Uskoro postro-javanje, jutarnja zapovijest i onda svako na zadatak po zapovijesti. Prvih dana se nije daleko išlo na obuku. Na obali obli-žnje rijeke, uz visoki nasip, uvježbava se strojevi korak, razni stavovi sa oružjem i bez oružja i niko ne pokazuje odbojnost ili neku posebnu nezainteresiranost za ono što radimo.

Sve ide u vojni rok - govorili su nešto stariji i iskusniji. Za utjehu vojnicima, dani su bivali sve kraći, pa se brže zavr-šavao rad na obuci. S početka je bilo i teško i zanimljivo istovremeno, a bilo je i komičnih situacija, naročito u radu oruž-jem. Mladi nenaučeni i nenaviknuti voj-nik podosta toga sasvim pogrešno uradi, udari sebe po ruci, glavi i jaukne, to je bivalo propraćeno smijehom, čak i star-ješina.

Alija je dijete sa sela. Veoma snažan, naviknut na najteži rad, lakoćom je pod-nosio napore obuke. Uopće se nije ni opi-rao na neprestano ponavljanje pojedinih radnji tokom obuke. Sve je to njemu bilo lako da podnosi. Nije bio visok, ali je bio veoma okretan i hitar. Nije mnogo pola-gao na to da li vježbu oružjem radi ispravno ili ne.

Ponovo će se to raditi, šta ćemo da radimo cijeli rok - razmišljao je Alija. Pa-dalo je u oči, svakom ko bi ga posmatrao, da on sve hitro izvodi, bez napora, ali i bez pretjeranog razmišljanja. Nije mu bilo teško i po stotinu puta uraditi istu vježbu, ali ako bi mu ko što zbog te skoro vidljive i lakoće i nezainteresovanosti što prebacio, znao se pobuniti.

Šta je metilju jedan, ko ti je kriv što se nisi hljeba najeo, pa zapinješ na naj-manjoj prepreci, pusti ti mene.

Seosko dijete, naučeno da rani, radi i okasni, da neprestano bude u nekom po-slu na zemlji ili oko stoke, uz veoma bo-gatu seosku ishranu u kojoj preovladava mrs i hljeb, pa mu nikakva aktivnost fi-zička nije ni teška ni neobična. Nikada nije pio alkohol, niti pušio. Pun je snage i

Kad normalan lijepo poludi

n Piše: Prof. Zijah BIHORAC

87

KULTURA

želje da se iskaže. Alija nije dao ispred sebe ni u čemu. Nedjeljom u vrijeme slo-bodnih aktivnosti, volio se takmičiti sko-ro u svim disciplinama. Nije ga zanimao jedino nogomet. Volio je da pokaže spretnost, hitrost, snagu i želju da stalno bude najbolji. Svaki ga je sport, u kojem učestvuje pojedinac, privlačio i ta takmi-čenja nije izbjegavao. Bilo ga je teško pobijediti u vojničkoj utrci, u hrvanju, u bacanju kugle, u skokovima u dalj i u vis, podizanju tereta i drugim pojedinačnim disciplinama u kojima snaga, brzina i vještina dolazi do izražaja. Jednom je, ta-kmičeći se u hrvanju, sve protivnike sa-vladao veoma vješto i sa lakoćom, pa dobio priznjanje «oslobođen požarstva pet puta zaredom».

Omer je bio u svemu veoma raciona-lan. Školujući se na fakultetu tehničkih nauka, naučio je da treba uvijek težiti preciznosti i izbjegavati ponavljanje onih radnji koje se odmah mogu savladati. Te-žio je jednostavnosti i racionalnom troše-nju vremena. Obuku je lako savlađivao i bilo bi mu teško da ponavlja radnje koje radi tačno. Posebno mu je teško padalo ako bi se to radilo zbog nečijeg nezalaga-nja i nezainteresiranosti, te se u sebi že-stio. Najteže je radio prelaske u ležeći položaj zbog visine, ali je i to radio s ta-kvom preciznošću da su mu se starješine zaista divile. Visok je i vitak, te umjerene gojaznosti. Rado je učestvovao u razgo-vorima na ozbiljne teme, posebno ako su

iz njegove struke, ali je bio i čovjek širo-ke naobrazbe, sa značajnim životnim iskustvom. Bio je vesele naravi i nije mu bilo mrsko čuti ili ispričati dobru šalu, često i na svoj račun. Izbjegavao je uče-šća u sportskim takmičenjima.

To je za mlađe i brže, znao je reći.Omer je stupio u vojsku nakon zavr-

šenog fakulteta, sa skoro punih dvadeset i kusur godina. To je za većinu vojnika u četi «pravi starac». Gledanje filmova, či-tanje i šah su mu bili i korist i zabava. Tako se najlakše i najbolje odmarao. Pre-puštao se mislima, dok bi čitao dobru knjigu. Tada bi bio iz okolnih događanja potpuno isključen. Volio je na druge pre-nositi stečeno znanje i razgovarati o nau-ci. Politiku nije volio.

To je za lezileboviće i ljude od dan-gube, iako dobro i lako žive i stiču.

Prođoše jesenji dani obuke, a nakon toga zavlada oštra zima. Snijeg sve pre-krio. Lički grad parkova i širokih ulica izgubio mnogo od ljepote. I vojnika je sve manje na gradskim ulicama, ali ih je opet više nego civila. Ljudi se zatvorili i čekaju proljeće. Ova kasarna sa vjerovat-no najviše vojnika u gradu, takođe, pre-krivena snijegom, ali je krug potpuno očišćen i na njemu se odvija obuka. Sve rjeđe idemo na Bazu, a na Sitnicu nikako. Vojnicima dosadno, ali su mnogi naučili štošta: šah, stoni tenis, remi, pojedinačne gimnastičke discipline..... Iz kviza, orga-niziranog uoči Nove godine, Omer je la-

koćom izašao kao pobjednik, nagrada za pamćenje - oklagija za pravljenje pite. Oko ove se nagrade sve vrtilo u kvizu. Omeru su se više svidjela dva dana bez požarstva u kasarni, nego dobijena okla-gija.

Kratki zimski dani prođoše dosta brzo, a s prvim proljetnim danima i pje-smom lastavica i drugih tek prispjelih ptica sa toplog juga, poče se odlaziti na Bazu. Zbogom kratki zimski dani, zbo-gom vojničko izležavanje, obuka sve in-tezivnija, stiže se i do znoja.

Omer nekako sve teže podnosi za-htjevnu obuku, posebno obuku u taktič-kim radnjama sa puno naglih obrta i di-namike. To se svakim danom sve više primjećuje, posebno ako je vrućina. Ni-kom nije ništa govorio o problemu koji ga muči. Jednoga dana odbio je da izvrši naredbu komandira odjeljenja uz obra-zloženje da ne može. Ovaj nije povjero-vao, već je insistirao da se radnja izvrši. Omer je uz dosta napora i sa bolnom gri-masom na licu zauzeo ležeći stav, ali nije mogao oružje da pripremi za borbenu gotovost. Komandir je komandovao «ostav», što je značilo ponovo uraditi istu radnju. Svi su vojnici zauzeli početni stav, ali Omer nije ni ustao nakon pret-hodno obavljene radnje. Nije mogao. Blijed u licu, bez riječi, sjedio je veoma zabrinut i bespomoćan na travi.

Šta ti je, Omere? – upita komandir. Bolestan sam, ne mogu da ustanem!

88

KULTURA- tiho je odgovorio Omer, sa primjetnom zabrinutošću i crvenilom na licu: - Ne mogu, druže komandire.

Komandir je shvatio da se radi o ne-čem ozbiljnijem, jer Omer nije nikada ranije odbio naredbu, niti izbjegavao ča-sove obuke. Može se mirne duše reći da je uvijek bio poslušan i primjer drugima, mlađima od njega. To je smatrao nekom vlastitom obavezom i tako se ponašao.

Omere, oslobođen si današnje obuke, odmori se, a onda pravac kasarna. Veče-ras se prijavi dežurnom da sutra odeš kod komandira čete na raport, zatraži ljekar-ski pregled.

Razumijem, druže komandi-re.

Sljedećeg dana, negdje oko devet sati, u kancelariju četnog pisara pozvan je Zikret. Nije znao zašto ga zovu, možda neko po-sebno zaduženje, možda neki pre-kršaj vojne discipline, možda neko priznanje, ali ne zna. Nije znao ko je sve u uredu četnog pi-sara. Vjerovao je da je tamo i ko-mandir čete, poručnik Lukosav ili još neko treći. Iznenadio se kad je ugledao samo pisara Pavla.

Šta je, zapelo, Pajo, ne daš mi se ni odmoriti poslije onako obi-latog doručka? Šta treba, ili me nečim želiš obradovati, govori, baš sam nestrpljiv, samo mi ne-moj kakvih zadataka, ima mlađih.

Sjedi, imamo dosta vremena za razgovor, ne žuri. Hoćeš jedno piće, imam nešto ljuto, skriveno, ne dao mi dragi bog da mi za ovo zna komandir čete, zaglavio bih bar pet prekorednih. Koliko znam, ti ne pušiš!

Nešto se krupno sprema, pomisli Zi-kret. Nikada me ranije Pavle nije na ovaj način primio u kancelariju. Hvala, ja ne pušim, a ne znam da li posle jela odmah valja ljuto piće, neka, hvala ti.

Ti ono imaš brata u Zagrebu, služi tamo?

Da imam, šta mu se desilo, pretrnuo sam od straha!

Nije mu se ništa dogodilo, kad si čuo da se «staroj kajli» što ružno dogodi u vojsci, znaju oni sve zavrzlame i folove. Imaš priliku da se danas sa njim sretneš. Ne mogu vjerovati da ti nije drago, što si se uplašio?

Kako da mi nije drago, nismo se vi-djeli skoro cijelu zimu, ali mi nije jasno

što to ja trebam da idem u Zagreb.Čekaj malo, sve ću ti objasniti, nije

ništa zabrinjavajuće, vjeruj mi. Ti si bio juče na Bazi i znaš onaj slučaj sa Ome-rom i njegovim komandirom. Sve si i sam vidio. Omer treba da ide u Zagreb, ali sa pratiocem. Nešto je bolestan, žali se na jake bolove u donjem dijelu leđa. Mugoša se nešto nećka, pa komandiru čete predložili tebe zbog brata u Zagrebu i što si Omerov vršnjak, dobro se razumi-jete i u priči i u radu, često ste zajedno. Komandir čete se slaže sa tim da ti ideš i da znaš da vas je pohvalio. Ozbiljni ste,

odgovorni obojica i bolje rješenje od toga on nema, komandirov je stav.

A što Mugoša odbija da ide?Nešto se nećka, izgleda da nema

para!A ja imam? Pa zar neće dobiti nalog i

ostalo za taj put, taj mi njegov razlog baš i nije jasan. Kako to da komandiru čete odbije naređenje.

Nije odbio naređenje, već je zamolio da ne ide, a zašto reći će samo komandiru čete, tako da ti ja sad ne mogu objasniti njegov stav. Komandir čete je odmah uvažio njegovu želju, nije tražio da mu objašnjava bilo šta. A šta ti fali da odeš do brata, ne zajebavaj, lijepi majski dani, prošetaj malo, izađi iz ovog vojničkog grada, vidi malo civila, posebno ženskih, nakon čega se Pavle glasno nasmija. Mo-

žeš da biraš čime ćeš ići. Omer je rekao da je najbolje putovati autobusom, po-znaje grad, u njemu studirao. Ja sam po naređenju komandira čete pripremio na-log za obojicu, idete pravo na «Šalatu» stacionar za vojnike. On će tek sutra lje-karu, a večeras ćete spavati u kasarni u kojoj ti je brat.

Dobro, a kad polazimo?Danas poslije ručka, a do tada si pot-

puno slobodan. Sjedi još malo, kud žuriš.Valja mi se spremiti, gdje ćeš svaka-

kav u Zagreb, a toliko djevojaka, šta ve-liš! Opet se začu glasan smijeh.

Ima ti ta mjesta, hajde i srećno bilo. Vidi što za druga, ne budi sebi-čan. Srećno!

Tačno u tri sata i petnaest minu-ta, autobus «Karltransa», pun putni-ka pođe sa stanice, koja je nepo-sredno pored naše kasarne, i odmah se uključi na autoput. Omer i Zikret se smjestili na sjedište odmah iza vozača i razgledaju šumarke i liva-de pored autoputa, promiču kao da ih vjetar nosi. U autobusu tiha mu-zika unosi mir i raspoloženje u srca putnika. Zikretu, koji se potpuno opustio i ispružio noge, drago što će nakon toliko vremena vidjeti brata, ali ga istovremeno muči Omerovo zdravstveno stanje, šta se to njemu događa, što o tome nikada nije ni njemu pričao, a toliko su dugo za-jedno.

Omere, šta se ono tebi dogodilo juče na Bazi, o čemu se to kod tebe radi?

Veoma mi je teško zbog onog juče na Bazi, boljelo me je, čovječe.

Još teže mi je palo što svi, pa i komandir, misle da simuliram, ne znaju moju muku - ovako otpoče priču Omer. Još kao dijete osjetio sam bolove u samom završetku kičme, ali nisam tome pridavao poseban značaj, valjda što sam mlad. Kao gimna-zijalac, željan afirmacije počeo sam se baviti sportom, posebno gimnastikom i atletikom uporedo. U početku sam imao izvanredne rezultate, ali nešto kasnije, u poodmakloj fazi bavljenja sportom, po-čeo sam da osjećam iste bolove kao i sada. Nije više išlo, sport sam ostavio na prijedlog ljekara, a konstatirano mi pri-sustvo potkožne dlake u tkivu na samom vrhu kičme. Teško i gadno oboljenje. Do upala dolazi periodično. Vezano je za to-plinu tijela, vanjsku temperaturu, higije-nu tijela i higijenu odjeće. Kod upala

89

KULTURAovog tkiva bolovi su nesnosni, a ako dođe do infekcije, tada nema kretanja, nema lijeka za smirenje bolova u prvim danima bolesti. Dvije operacije nisu uspjele, teško je tu potkožnu dlaku vidje-ti. Ona je bezbojna, a raste ispod kože skrivena u tkivu. Jedino mjesto gdje se kao oboljenje javlja je vrh kičme. Druga operacija je bila neposredno pred pola-zak u vojsku. Bio sam na prekretnici, ići ili ne, već odgoditi služenje vojske za ka-snije. Odlučio sam da idem u vojsku, ko bi se kasnije star vucarao po rovovima, tranšejama, trčao za tenkovima... Idem, rekoh, pa šta bude. I evo šta mi se desi, čim malo toplije vrijeme, znoj i slabija tjelesna higijena, stiže upala. Muči me nepovjerenje komandira, drugova. Volim poštenje, korektan odnos, izvršavanje obaveza koje su mi date, ja sam prerastao mladalačke hirove i neposluh. To meni ne pristaje, najmanje mi vjeruje moj ko-mandir, a ja ne mogu i neću da mojim problemom opterećujem druge, želim da ga sam rješavam. Dosada mi je nekako uspijevalo zbog hladnijeg vremena, bolje higijene i tijela i odjeće, ali sad je to teže. Debelo vojničko odijelo, vanjska vrući-na, zagrijano tijelo, nagla kretanja, zali-jeganja, ustajanja, znoj, sve to polako, ali sigurno vodilo je upali ovog tkiva. Ne-mam, čovječe, ni mogućnost, ni priliku da prema potrebi mijenjam veš i perem tijelo. Davno sam osjetio da si iskren, da si čovjek od poštenja i povjerenja, pa od-lučih da ti sve ovo ispričam. Sad idemo tamo, ne znam kod kojeg ljekara i kako ću proći kod njega, dosta me je strah. Do-sadašnje iskustvo mi ne da mira, ali mi je malo lakše što si ti samnom, vjeruj mi. Ne volim ljude bez osjećaja, bez razumi-jevanja, a nabusitog ponašanja. Lijepo je vjerovati ljudima, mene to kroz život vodi i ne umijem drugačije, ja nemam neprijatelja.

Omere, ništa o tome nisam znao, a i kako bih kad mi nisi nikad pričao, ali ti vjerujem i apsolutno te razumijem. Znam za još jedan sličan slučaj. Gotovo isto po-našanje. On je, međutim, problem riješio operacijom, te ja vjerujem da ćeš ti ovaj put uspjeti da to riješiš. Nisam čuo za lo-šeg vojnog ljekara! - reče Zikret.

Vidjećemo, prvo da dođemo do njih, blago se nasmijao Omer.

Smjestili su se u prihvatnoj kasarni, u blizini kolodvora, a potom otišli prošetati gradom do povečerja. Brata nije zatekao u kasarni, negdje je na terenu i neće ga

biti narednih sedam dana. Dakle, to je propalo. Omer dobro poznaje grad. Glav-na ulica je prepuna svijeta, pojavi se i poneki vojnik. Odlučiše da pogledaju ka-kav dobar film prije odlaska na spavanje.

Ja častim prije filma kolačima - uz osmjeh reče Zikret.

Dobro, moje su karte za film - reče Omer

Ujutro su dobro poranili kako bi što prije došli do Šalate i do ljekara. Nismo bili voljni dugo čekati na prijem. Među-tim, bilo je puno onih koji su malo bolje poranili od njih. Obojica su u redu i ća-skajući poprilično tiho, čekaju na poziv. Oko deset sati Omer predloži da Zikret ode po novine, te da ga sačeka u parku.

Nema potrebe da obojica stojimo u redu, kada ću i onako samo ja kod ljeka-ra.

Dok je Zikret sjedio na klupi u parku i čitao sportske komentare, negdje posli-je jedanaest sati klupi prilazi Omer, veo-ma neraspoložan, ljut i blijed u licu.

Zove te doktor u ordinaciju. Samo da ti kažem nešto prije nego uđeš. On zahti-jeva da idem u bolnicu ze nervno obolje-le, ali bolničkim autom i pod oružanom pratnjom. Ja to živ neću, ja nisam lud, nisam ubica i kriminalac da me vode pod oružanom pratnjom, zašto, nisam ništa uradio. Ja prihvatam da idem s tobom, njihovim autom ili taksijem, svejedno.

Dobro, Omere, a zašto on zahtijeva takvu pratnju, zašto sam ja tu, o čemu se radi, upita ga Zikret.

Ne znam, on će ti sve reći, valjda zato i traži da odemo zajedno u ordinaciju.

Prošli su pored ljudi u redu i ušli za-jedno. Na desnoj strani ogromne prosto-rije je stol sa dvije stolice. Jedna je nami-jenjena pacijentima koji uđu na pregled. Na lijevoj strani je bolnički krevet. Ordi-nacija je u prizemlju, prozorom okrenu-tim prema dvorištu. Prozor je skoro pre-ko cijelog zida i otvoren je. Na zidu, iznad doktorove stolice, je ogromna Tito-va slika. Na stolu neke knjige, aparat za mjerenje pritiska i ljekarske slušalice. Doktor, stariji čovjek, na čijoj glavi do-minira lijepo uređena sijeda kosa, a na tijelu bijeli mantil, sjedi za stolom i čeka na naš ulazak. Zikret je stao neposredno pored stola i ispred doktora, čije je lice gotovo ukočeno, a pogled vrlo prodoran i oštar, dok je Omer stao pored zatvorenih vrata Zikretu iza leđa.

Izvolite, gospodine doktore - obrati se Zikret mirnim tonom doktoru koji je

smrtno ozbiljan sjedio na stolici koja se okreće.

Vi ste pratilac ovom vojniku! Da li znate ko vam je povjeren da ga pratite, upita doktor.

Da, ja sam mu pratilac i znam Omera kao primjernog vojnika i dobrog čovje-ka.

Ne znate Vi, pratioče ništa. Vi ste pra-tilac veoma opasnom čovjeku i potenci-jalnom ubici, odbrusi doktor bez pardo-na. Omer je opasan po okolinu i ljude u najbližem okruženju i on mora u bolnicu na dugotrajno liječenje. Vozićete se bol-ničkim kolima i imaće oružanu pratnju do neurološke klinike, a vi ste potom slo-bodni! izdeklamova doktor bez pauze.

I dok su doktor i Zikret razgovarali, pri čemu je doktorov ton bio naglašeno visok i uzbuđujući, Omer je prilično ne-odmjereno uzvratio doktoru.

Nisam ja ni ubica ni kriminalac, vi me pravite ludim, stidite se, doktore. Ja nigdje ne idem pod oružanom pratnjom, je li vam to jasno?

Moraćeš, bogami, uzvrati još oštrije doktor.

U tom trenu Omer je izgubio svaku kontrolu nad sobom, projurio pored Zi-kreta prema prozoru i iskočio kroz pro-zor.

Skačite za njim i uhvatite ga, šta če-kate, ubiće nekoga, bez imalo kontrole vikao je doktor prema Zikretu.

Ako je on lud ili što drugo, ja nisam, ja ne iskačem kroz prozor, odgovori mir-nim tonom Zikret.

Zikret je pošao prema vratima, ali kad je bio izvan ureda, omela ga je gužva u hodniku, te nije mogao brže da se kre-će. Kad je izašao van zgrade, Omer je jurio prema kapiji i nije se uopšte osvrtao da vidi ide li Zikret za njim. Nekako je uspio da zaobiđe vojnu stražu na kapiji, nisu na njega obraćali posebnu pažnju. Zikret je potrčao prema kapiji, vikao na stražu da ga zaustavi, ali uzalud, Omer je već poodmakao ulicom prema centru grada i umiješao se među civile.

Zikret se vratio doktoru i objasnio što se sve dogodilo.

U tom trenu doktor je, sasvim neoče-kivano, podigao telefonsku slušalicu i alarmirao vojnu policiju, te zatražio nje-no uzbunjivanje, gotovo histerično viču-ći u slušalicu.

Iz kabineta doktora bolnice Šalata kroz prozor iskočio pacijent opasan po okolinu i to direktnom krivicom pratioca,

90

KULTURAkoji nije htio da ga spriječi prilikom iska-kanja kroz prozor. Molim hitnu reakciju vojne policije, pacijent krenuo ulicom prema centru grada.

U tom trenu Zikretu se sve pomutilo u glavi.

Kako krivicom pratioca? Slušajte, doktore, kako možete tako što reći, da li sam ja iziritirao pacijenta da vam se su-prostavi i na kraju iskoči kroz prozor, ili ste to vi učinili, kako vas nije sramota da uzbunjujete vojnu policiju na njega i mene. On do današnjeg dana nije kao vojnik napravio ni najmanji prekršaj, «a vi on je lud, on je potencijalni ubica,šta je vama», da je lud moga je mene ubiti na spavanju ili bilo kojega vojnika u spava-oni.

Doktor je iskolačio oči i komandovao Zikretu.

Mirno.Zikret je odbio da izvrši komandu, ne

znajući s kim ima posla. Doktor je skinuo mantil, a na ramenima doktorove košulje ukazaše se zvjezice. Pukovnik. Zikret se mirno okrenuo prema vratima i izašao iz kabineta razjarenog doktora, pukovnika, koga je Zikretov postupak doveo do bje-snila.

Opet se dočepao slušalice nekontroli-sano se derući: - Prvo hvatajte pratioca, pratioca, da, da.

Vrata su se zatvorila za Zikretom.On je, mirno idući krugom bolnice,

stigao do kapije. Straža ga je sasvim mir-no pustila da napusti krug. Krenuo je uli-com prema centu grada, očekujući da ga zaustavi i liši slobode vojna policija. Put-ni nalog, nalog za pratnju i ostali papiri su kod njega. Ako sretne vojnu policiju, reći će im sve, ali će ih najprije zamoliti da ga sprovedu do dežurnog oficira za grad, čije je sjedište na kolodvoru. Nije se osvrtao, niti je što sumnjivo primjeći-vao. Građani se sasvim mirno kreću uli-cama. Primijetio je na jednoj garaži malo oškrinuta vrata. Zastao je i pogledao unu-tra, ali osim mraka u garaži, nije ništa drugo vidio, te je nastavio dalje prema kolodvoru. U neposrednoj blizini sjedišta dežurnog oficira, zaustavila ga je vojna policija.

Vojne isprave, druže mlađi vodniče!Izvolite, sve vam je tu.A ti si ta ptičica zbog koje smo mi

pod uzbunom. Stani mirno.Zamolio bih vas da me propratite do

dežurnog oficira, tamo ću vam sve reći.Vidi, vidi, ti bi još i zaštitu i svjedoke,

nabusito mu se obrati mlađi od policaja-ca.

Daj malo popusti Zoki, njemu je naj-teže, pusti čovjeka, idemo do dežurnog, nije daleko.

Hvala, druže vodniče, odgovori Zi-kret.

Dežurni oficir se rukovao sa svima nakon vojničkog pozdrava. Sve mu je bilo jasno nakon priče koju ispriča Zi-kret.

Neka skoči pod tramvaj, ako želi i ako je takav kakvim ga je doktor opisao, reče dežurni oficir. Odmorite se vi druže, želite li kafu. Ima u vojsci svačega i niče-mu se nemojte čuditi. Vojska je čudo, što tu možeš vidjeti i čuti, to ne možeš više nigdje. Policajci, vi ste slobodni.

U šesnaest časova popodne Zikret je vozom krenuo za parkovima bogati lički grad. Omer se nije još nigdje pojavio. Vojna policija patrolira i u vozu. Sa Zi-kretom u kupeu su sjedila dva oficira i to ga je spasilo da ga ne izvedu iz voza na prvom kolodvoru. Sjedio je mirno i pre-pustio se kojekakvim mislima. Odjed-nom mu postade sasvim jasno da je vod-nik Mugoša imao ovakvo iskustvo, te da je zato bio uporan da ne bude pratilac vojniku koji treba da se javi na ljekarski pregled.

- Imao si puno pravo, vodniče Mugo-ša - težak je ovo i rizičan zadatak - za-ključi Zikret. - Teško da mene ko više može natjerati na nešto slično.

Mirnom razmišljanju i dosta sigur-nom putovanju dođe kraj. Ukaza se ko-lodvor. Zikret je ušao u kasarnu i, neosvr-ćući se ni na koga oko sebe, otišao u spavaonu. Nije mu trebalo dugo da zaspi. Vojska je na obuci. Oko šest sati popodne u spavaonu ulazi komandir Lukosav i onako starješinski komanduje:

Ustaj- javio se Omer dežurnom ofici-ru, moraš ponovo u Zagreb da sve završiš do kraja. Sa Omerom treba odmah rašči-stiti. Ovim postupkom je poništio sve ono zbog čega je bio kandidat za nagrad-nu «Primjeran vojnik», te nagradno od-sustvo.

Ne idem ja nigdje iz kasarne, uzvrati Zikret, trljajući snene oči. Dosta je meni naredbi, a da mi se prethodno ne kaže o čemu se radi.

Druže vodniče, mirnom- oštro ko-mandova poručnik Lukosav. - Zar se tako ponaša komandir odjeljenja prema pret-postavljenom starješini?

A zar se tako može ponašati isti taj

starješina - uzvrati Zikret. - Idem u voj-nički zatvor, ali nazad u grad na Savi ne idem. Ne želim da me hapse u vozu, na ulici, bilo gdje, kao zadnjeg kriminalca, a kriv sam koliko i vi ovog trena za sve što se sa Omerom dogodilo. Ako je ko idiot i teška neznalica, onda je to onaj prokleti doktor.

Pukovnik?Da, pukovnik, ko mu dade čin, luđi je

od njega!Za mnom u kancelariju! Tamo ćeš mi

sve ispričati.Zikret je sve rekao poručniku Lu-

kosavu, nakon čega je on odlučio da sa Zikretom putuje i Omerov komandir Dragan. Oko osam sati, nakon dvosatnog ubjeđivanja, Zikret je sa Draganom po-šao prema kolodvoru. Usput je Dragan bio veoma osoran, nabusit i pun nerazu-mijevanja za Omerove postupke. Čak mu je i prijetio.

Slomiću ga na obuci kad se vrati u je-dinicu.

Zikret se nije s tim uopće slagao, već je počeo da viče na Dragana i da ga od-vraća od takvog razmišljanja: - To je su-ludo i nepošteno, Omer nije ništa kriv, teško su mu pali nekontrolisani postupci doktora u ordinaciji. Pa bar ti znaš da je Omer, primjeran i vojnik i čovjek u sve-mu.

Putovanje je brzo prošlo. Zikret je prvi ušao u kancelariju dežurnog oficira. Omer mu je poletio u zagrljaj, uporno se izvinjavajući, a nekoliko suza mu je sle-tjelo niz blijedo lice.

Znam šta si sve doživio ovog dana, molim iskreno i ljudski za oprost, meni je teško, u meni je sve prekipjelo i dogorilo do nokata, kako se kaže. Znaš da nisam nikakav ubica, kriminalac, idiot i šta sve mi ne pripisa onaj idiot u bolnici, a nisam ni lud. Sram ga bilo. Oprosti, još jednom, te molim.

Dragan je, na Zikretovo zadovolj-stvo, mirno slušao sve to.

Shvatio sam o čemu se sve radi.Možemo da sva trojica sjednemo u

taksi i idemo u bolnicu, ja znam gdje je i ja plaćam taksi, nekako drugačijim, spo-kojnijim i odlučnijim glasom predloži Omer.

Tamo nas dočekaše ispred ulaza, jer je dežurni oficir javio da dolazi pacijent - bjegunac. Kasnije je Zikret pričao i ovo:

Takvo postupanje sa pacijentom ne bi bilo primjereno da je tamo doveden vo ili

91

KULTURAkonj. Omer je tada vrištao i zapomagao od bolova koje su mu nanijeli medicinski tehničari uvodeći ga u objekat. Na liječe-nju je ostao skoro do kraja vojnog roka, a kad se vratio sa liječenja, otpušten je iz vojske bez značke «primjeran vojnik», ali sa napomenom «nesposoban za dalje služenje vojnog roka». Meni je razgled-nice i pisma iz toploga hercegovačkog grada slao narednih pet godina, redovno. U jednom od njih je napisao da mu je na-pomena o razlogu otpuštanja iz vojske teža kvalifikacija od svih koje mu prikači nesavjesni doktor-pukovnik.

Alija je i dalje tjerao po svome. I sve

tako do skorog polaska u prekomandu. Mjesto i daljnje služenje vojnog roka ve-zano je za ponašanje i rezultate na obuci. Alija je bio siguran da mu pripada veliki grad i kakvo fino vojničko mjesto na ko-jem će ostati do kraja vojnog roka. Veći grad bi mu odgovarao i zbog silnog svije-ta, te lijepih djevojaka.

Dosadila mi više samo sivomaslina-sta boja.

Desetak dana pred odlazak u preko-mandu, Alija je izašao u grad sa drugovi-ma da se malo opusti uz sok i pokoju vojničku šalu. Uskoro napušta i lički grad i društvo, pa nije loše na primjeren način sve to obilježiti i zapamtiti. Druš-tvo i brojno i veselo, otpoče sjedeljku uz sok i pokoji «bezobrazan» ili vojnički vic. Ubrzo zatim stigoše i prve pive na stol. Svi piju pivu Alija sok, nećkao se i opirao da popije pivu, međutim, društvo je uporno da on popije makar jednu.

Gdje da odeš iz vojske, a da ne popi-ješ sa društvom, začu se Jašar, kakav si ti momak, a da ne popiješ pivu, barem jed-nu za društvo. Znaš da je «sarajevska»

najbolja.Nema ni «karlovačkoj» mane, oglasi

se Stipe sa drugog kraja stola, vidi je kako pjenuša.

Hajde, Alija, jednu, bolja je od sva-kog soka, vjeruj mi. Miljacku sam dosad popio, pa evo me čitav i zdrav, ko dren, još jednom se začu Jašar.

Alija shvati da više nije imao kud, nije mogao da kvari raspoloženje ostali-ma, pa se odluči da popije.

Samo jednu, radi vas i vašeg raspolo-ženja, čini mi se da uz pivu bolje idu i pjesme i šale, uz smijeh reče Alija i podi-že flašu u vis.

Živjeli. Na drugu Aliju nije trebalo nutkati.Da vidim da li je bolja «sarajevska»

ili «karlovačka». Ne može se od dvije vi-djeti daj mi još jednu, koju bilo, konoba-ru. Sad osjetim da su podjednako dobre, ali nekako odvaja ukus ove «sarajevske». Stipe, nemoj da se ljutiš, no u pravu si, ni «karlovačkoj» nema mahane, daj još jed-nu, momče.

Nema ljutnje, mi smo pravo društvo, braća po odjeći i obući, uzvrati veseli Sti-pe. Živjeli, podiže Stipe flašu visoko iznad glave.

Zzzzzaa dobru prekomandu, «živje-li» čuje se i Jašar, sa visoko podignutim rukama.

Žžžžiivjevjelllli, «stare kajle» začu se prodorni glas Alije, bog dao što ko želio.

Živjeeellliiii, gromoglasnio se začu iz svih usta.

Šerif je pogledao na sat i nekako ra-zabrao koliko je sati, ali nije bio baš naj-sigurniji. Podigao je ruku prema svjetlu i vidio da je davno isteklo vrijeme za bora-vak u gradu, više od sata su prekoračili

vrijeme po dozvoli. Pozvao je društvo da ispiju ko još ima i da krenu u kasarnu. Društvo je razumjelo Šerifov poziv i svi su zagrljeni i pjevajući krenuli prema ka-sarni. Nije trebalo da idu dugo, ali ih je za svaki slučaj preuzela vojna policija i sprovela do kasarne.

***

U zatvoru nema mjesta, pa je bolje da ih predamo dežurnom oficiru u kasarni, reče stariji od dvojice policajaca.

Čim je ušao u spavaonu, Alija je ko-mandovao:

Ustaj vojsko, stiže stara kajla, ustaj!Vojska je počela da se budi i psuje,

dežurni u četi, desetar Pravedan je zatra-žio pomoć pomoćnika da zajedno smire Aliju. Šerif je bio potpuno miran i odmah legao da spava. Alija je počeo sa «ruši-lačko–udaračkim programom», razbaci-vao je složenu obuću po hodniku, obarao rance sa soški, galamio i psovao svakoga ko bi mu bilo što rekao. Dežurni, Prave-dan, i njegov pomoćnik bili su skoro bes-pomoćni. Alija je te večeri pokazivao svu snagu i silinu kojom je bio obdaren. Sta-jao je na sred hodnika poput bika u areni i čekao da mu ko priđe. Oči zakrvavile, lice pomalo naduto, a glasno otpuhivanje kroz nos zaista plaši. U jednom trenu zgrabio je pušku iz soške i kundakom udario Pravedana tako silno da se ovaj našao na betonu, ječeći od bolova. Alija je odmah iza toga ostao bez puške, ležao je i on na betonu. Savladala ga je vojska iz spavaone. Ubrzo zatim bio je na kreve-tu svezan opasačima i kaišima. I tu je Ali-ja pokazao svu silinu svog probuđenog nagona koji ga je obuzeo. Prevrnuo je krevet na sebe. On je ležao na patosu, krevet je bio na njemu.

Osvanu vedro junsko jutro, ali neka-ko puno neizvjesnosti, nekog skrivenog straha i iščekivanja. Pravedan je smje-šten u vojni stacionar, fraktura rebara na lijevoj strani tijela. Određeno mu strogo mirovanje i korito za ovu vrstu povreda. Kod poručnika Lukosava, jedan po jedan ulaze prijavljeni za raport. Uđe i Alija. Pored Lukosava sjedi i četni ljekar – psi-holog, koji je vodio dijalog sa Alijom. Ljekar procijeni da se radi o opasnoj i neuračunljivoj osobi, te predloži odlazak u Zagreb na daljni medicinski tretman. Lijepo poludio vonik, nema šta drugo. Neophodan je pratilac do bolnice.

92

KULTURAOstala vojska je na redovnoj obuci, a

Alija osta da čeka odlazak ljekaru. Sjedio je na klupi u parku ispred ulaza u kasar-nu. Nervozan je, lice potpuno blijedo. Vidi se na njemu da je nenaspavan, djelu-je tromo i sporo dok čupka travu ispred sebe. Muče ga razne misli i neizvjesnost.

Neka Alija, Tako ti i treba kad slušaš, pijandure, alkoholičare i neuke ljude. Da je piva dobra pio bi je i moj dedo, moj otac i moje amidže, ali niko od njih. I u Kur›anu piše da je to vjerniku zabranje-no, od toga čovjek poludi i ne zna šta radi. Sad u bolnicu, majkoviću, pa se ču-paj, a bio kandidat za nagradu, za znač-ku, za nagradno odsustvo, ali više od toga ništa. Tako ti treba budalasti Alija, tako ti i treba, zaključi sam, grickajući neko drvce u ustima.

Oko dvanaest sati na Bazu je došao kurir pukovnika Vukobratovića i to u vri-jeme najintezivnijeg vježbanja taktičke radnje «vod u napadu». Predao je kover-tu komandiru Lukosavu i vratio se nazad. Odmah iza toga Zikreta je pozvao Lu-kosav i saopštio mu da obojicu poziva komandant Korpusa, pukovnik Vukobra-tović.

Odmah polazimo, naredi komandir. O čemu se sad radi, upita Zikret? Propisano pozdravljanje i raportira-

nje komandira Lukosava prekide pukov-nik umjerenim glasom.

Sjedite obojica da popijemo kafu i da se dogovorimo oko izvršenja jednog neo-čekivanog zadatka. A onda malo ljutito, pa sve više, vi Komandire znate šta je sve sinoć napravio neki vojnik Alija, tako se valjda zove, iz vaše je čete, druže poruč-niče. To je veliki minus Vašoj jedinici.

Pukovnik je i dalje grmio na koman-dira i zaključio da se taj slučaj ima od-mah riješiti slanjem vojnika u Zagreb na ljekarski pregled. Za pratioca određujem mlađeg vodnika Zikreta.

Ja odbijam izvršenje zadatka, bez ikakva ustezanja i straha uzvrati Zikret. Nakusao sam se ja te čorbe sa Omerom i ne pada mi napamet da više ikada budem za takvom sofrom.

Komandir Lukosav je neočekivano komandovao Zikretu:

Mirno. Znaš li što pričaš?Druže Poručniče, u mom prisustvu vi

ne možete nikom komandovati «mirno», valjda toliko znate o komandovanju u vojsci, slobodni ste, a vodnik ostaje kod mene, sjednite druže vodniče, popićemo

još po sok i dogovoriti rješene. Znam ja sve što se dogodilo sa Omerom i tobom. Upravo zbog toga te i ovaj put šaljemo u Zagreb kao pratioca, ali sa savim drugim ovlastima i načinom izvršenja ovog no-vog zadatka.

Druže Pukovniče, ja sam spreman da idem u vojni zatvor, bez straha, ali ja ovaj novi zadatak ne mogu prihvatiti, još jednom ponovi Zikret, pokušavajući da ustane iz fotelje.

Sjedi, druže, sjedi. Nije, uopće, riječ o zatvoru, već o časnom zadatku koji sa-vjestan i sposoban vojnik bez ustezanja prihvata i završava. Ja o tebi sve znam, znam i to da ćeš prvi iz čete otići kući prema svemu što si do sada pokazao i uradio u vojsci. Znamo mi da nagradi-mo i vanredno, i sve prema zasluzi.

Druže Pukovniče, ne mogu više sebi da dozvolim da me vojna policija, prati, tjera po ulicama, po vozu, po autobusu i to sve zbog nesavjesnog postupka jed-nog doktora. Ko zan šta mi se sve i ovaj put može dogoditi. Alija je daleko brži, snažniji i neodgovorniji i vojnik i čo-vjek od Omera, sa njim je jako teško u svakom momentu, a ne samo kad je pi-jan. Vojnik je ekstremnog ponašanja, a sa takvima nije lako.

Druže Zikrete, prvi put mu se po imenu obrati Pukovnik.

Uvjeravam Vas da Vam se ovaj put ne može desiti nikakava neprijatnost. Dobićete ambulantna kola, vozača i moj pištolj, dakle, moj pištolj, ponovi pu-kovnik i moje odobrenje da pucate u tog vojnika, ukoliko pokuša da bilo što ne-predviđeno uradi. U kolima će on sjediti ispred Vas tako da ga u svakom trenu imate na oku. Ovo potpisujem i od Vas tražim da se više oko ovoga ne pogađa-mo. Poći ćete u tri sata poslije podne. Sam odluči da li ćeš se večeras vratiti ili ćeš tamo ostati na spavanju. To možeš dogovoriti i sa doktorom koji bude pri-mio vojnika. Sve vrijeme kola i vozač su pod tvojom komandom do povratka u kasarnu.

Zikret više nije imao kud, mora u Zagreb, Pukovnik sve vrijeme razgovo-ra ni u jednom momentu nije povisio ton, niti je upotrijebio neprimjerenu ri-ječ, ili riječ vojnog komandovanja.

Putujući kolima prema Zagrebu, Ali-ja je mirno sjedio na suvozačevom mje-stu i nije progovorio niti jednu riječ. U bolnici smo bili naveče oko osam sati.

Preuze Aliju bolničko osoblje i doktor, neobično visok sa dugačkim brkovima i vedra osmjeha.

Vi ste pratilac, sačekajte petnaestak minuta da se dogovorim o daljem toku postupanja, reče doktor Brkajlija, gleda-jući u Zikreta, vidimo se u osam i tride-set, ako nije problem.

Tačno u dogovoreno vrijeme iz kabi-neta je izašao doktor i predložio Zikretu da sačeke vojnika do sutra, najviše do deset sati, jer njemu, prema prvim nala-zima i razgovoru, ništa ne fali i najvje-rovatnije će se on vratiti u jedinicu.

Večeras će se obaviti dodatni pregle-di i poseban psiho-tretman, a sutra ujuto ćemo imat konačne rezultate - obavijesti Brkajlija Zikreta. Sad ste slobodni, a u bolnicu dođite sutra između devet i de-set sati i da znate da sam vas prepoznao.

Zikret je nakon toga, nešto duže še-tao glavnom zagrebačkom ulicom, a po-tom otišao na spavanje u kasarnu «Bran-ko Radičević» pored željezničkog kolodvora. O Aliji i nalazima je dugo razmišljao, a potom zaspao. Probudili su se on i vozač oko devet sati i odmah krenuli prema bolnici. Alija ih je čekao u hodniku bolnice, a Zikret se javio dok-toru Brkajliji.

Druže vodniče, vojnik je zdrav ko dren, okretan i brz, čiste psihe, raspoz-naje razlike među predmetima i među ljudima, pravilno rasuđuje u rješavanju problema i kao takav sposoban je za da-lje služenje vojnog roka. Problem koji je napravio, rezultat je neočekivanog uti-caja alkohola na psihu i nervni sistem, s obzirom da ga ranije nije konzumirao. Tu je i poveselo društvo. Svjestan je svega što je učinio i sasvim sam siguran da istu grešku neće nikada više učiniti. Vodite ga nazad u kasarnu.

Doktor se zatim, kad izađoše iz kan-celarije, obratio Aliji.

Druže vojniče, vi ste nesposobni za dalje služenje roka, jer bolujete od sko-ro neizlečive bolesti, teški ste psihopata, povremeni depresivac. Depresiju, koja vas muči u najvećem mogućem broju slučajeva isprovocira vanjski element. Direktna posljedica svega onoga što ste u jedinici napravili vezana je za preko-mjernu upotrebu alkohola koji je djelo-vao krajnje negativno na vaš nervni si-stem i aktivirao oboljenje koje nosite u sebi. Jedini lijek je izbjegavanje konzu-miranja alkohola, neke vrste lijekova i prekomjernog pušenja. Iz preventivnih

93

KULTURArazloga upućujete se kući na liječenje kod tamošnjih ljekara, a nakon četiri go-dine dužniste se vratiti u vojsku na od-služenje vojnog roka sa ponavljenjem obuke. Sad ste slobodni.

Druže pratioče, izvolite kovertu sa nalazima i pratećim dokumentima, te preporukama za liječenje oboljelog voj-nika. Sve morate odmah po dolasku u kasarnu predati neposrednom starješini na dalji postupak, završi doktor.

Kada je Zikret bio na izlaznim vrati-ma, opet ga pozva doktor u kabinet s obrazloženjem da je još nešto zaboravio da priloži u kovertu. Sve je to čuo i Ali-ja. U kabinetu doktor reče Zikretu da su u koverti potpuni prazni i nebitni papiri za što Alija ne zna, ali ih je toliko stav-ljeno da koverta ostavi na Aliju potre-ban utisak, kad je vidi. U razgovoru sa komandirom čete nađite rješenje za nje-ga i njegov dalji ostanak u vojsci i nor-malno služenje vojnog roka.

Zikret se zahvalio doktoru Brkajliji na uputama i otišao u auto. Alija je opet sjeo na suvozačevo mjesto, a Zikret iza njega, odloživši pored sebe na zadnjem sjedištu, ovaj put, potpuno prazan pi-štolj. Alija to nije znao, ali je znao ka-kva je ovlaštenja Zikret dobio kad su krenuli iz kasarne. I u povratku je Alija bio potpuno miran. Tokom putovanja je-dino bi ponekad duboko uzdahnuo.

Šta uradih, majko moja mila, obru-kah roditelje i cijelu familiju, jedini ja nesposoban za vojsku, a to nije zapam-ćeno u našem rodu! Ko će onom svijetu tamo pogledati u oči? Alija ispade nes-posoban za vojsku, lijepo lud čovjek, a otišao u vojsku kao normalan. Znam ja naš narod šta će i kako pričati: «ne može se Alija oženiti, koja će ga cura nespo-sobna uzeti, ne može on ni djece imati, obruka roditelje teško njima sa njim, nesposobnim vojnikom». Sve ove misli opterećivale su Aliju dok smo putovali. Duboki uzdasi jasno su otkrivali njego-ve misli i zabrinutost.

Druže vodniče, mogu li zapaliti jed-nu cigaretu, iako nikada do sada nisam pušio, upita učtivo Alija.

U autu nije dozvoljeno pušenje, uz-vrati vozač.

Šta da se radi, moj Alija, moramo se pridržavati pravila službe na svakom mjestu, odgovori Zikret, a nemaš ni ci-gareta, jer ti koliko ja znam ne pušiš. Negdje pred samom kasarnom Alija se ponovo obrati pratiocu pitanjem.

Šta će stvarno biti samnom, druže vodniče? Šta ja sada da radim? Sramota me sebe, a kamoli drugih, drugi me na-praviše ludim, ali ko mi je kriv.

Ne znam, druže vojniče, šta ćeš da radiš, ali šta će dalje biti sa tobom vidje-ćemo kad dođemo u kasrnu i kad obavi-mo raport kod komandira čete. Za sve si sam kriv, vjerujem da si toga svjestan.

Vala, jesam, niko mi nije kriv.Alija tad ućuta. Zikret je na jutarnjem raportu sam

ušao kod komandira čete i sa njim oba-vio razgovor. Važno je bilo dogovoriti kako da sa Alijom postupe kad on uđe na raport. Lukosav je sve čuo od Zikreta i zaključi:

Pa dobro, on sad ide u prekomandu, saopćićemo mu da smo mi, znajući ga od ranije kao vrijednog i dobrog vojnika sve do one kritične večeri, odlučili da preuzmemo odgovornost na sebe i da ne poštujemo prijedlog doktora, Brkajlije, već da mu se da još jedna šansa da se popravi.

U komandirovu kancelariju, nakon kraćeg čekanja, je ušao Alija. Stao je mirno, strogo po vojnički pozdravio ko-mandira.

Kako si Alija, upita ga komandir Lu-kosav. Na mjestu voljno. Da li si svje-stan svih propusta i problema koje si napravio. Eto šta si sebi napravio, pono-vo u vojsku nakon četiri godine i to opet na obuku.

Druže poručniče, možete li što za mene da učinite – upita Alija. Ja rodite-ljima ne mogu na oči. Uz veselje i muzi-ku su me ispratili na služenje vojnog roka i očekuju moje časno i pošteno iz-vršavanje obaveze prema Zemlji. Kao vojnik, dužan sam to Domovini.

A kako joj se odužuješ, rušenjem svega i batinjanjem starješina, uzvrati komandir, nešto povišenijim tonom. Dokle tako, druže vojniče, druže Alija.

Svjestan sam svakog svog čina i mogu samo da obećam da ću doći do značke «primjeran vojnik» ukoliko ostanem da odslužim vojni rok do kraja, ovdje ili negdje drugo nakon prekoman-de.

Kada bi se vojniku kao što si ti, to moglo vjerovati. Vidi, ti znaš i za znač-ku, ali si učinio ono što ti nikad neće dozvoliti da je dobiješ, slažeš li se sa-mnom.

Ako ostanem ja ću je zaslužiti i do-biti, ne samo da je uporan, već je Alija i

siguran u to.Poručnik se ko bajagi malo zamisli i

sasvim ozbiljno reče Aliji da za trenutak izađe iz kancelarije, kako bi se on sa vodnikom dogovorio o daljem postup-ku. Nije Alija dugo čekao na hodniku. Zikret je otvorio vrata i pozvao Aliju da uđe.

Poručnik Lukosav otpoče besjedu koju će Alija pamtiti dok je živ.

Slušaj, vojniče, ja ću ovaj put poga-ziti i oficirsku čast i poštenje i neću po-štovati odluku doktora. Preuzimam punu odgovornost na sebe i čvrsto vje-rujem tebi i tvojoj datoj riječi. Doktor sigurno za moju odluku neće tako lako saznati, pa mi nekako dođe lakše, jer samo ja znam od starješina doktorov na-laz i prijedlog. Odlučio sam da te osta-vim na odsluženje vojnog roka. Do sada si bio primjeran vojnik, sve izvršio i obavio kako nalažu pravila službe i ja sam to imao u vidu kad sam odlučio da ostaneš. Primiče se i prekomanda, ti si-gurno ideš u prekomandu, dobićeš mje-sto gde se savjesnim odnosom prema zadacima i časnim odnosom vojnika prema Domovini može zaslužiti značka «primjeran vojnik». Evo ti šansa! Uko-liko se ista greška ponovi, ti ćeš prvo u zatvor, pa onda kući, ali ćeš se nakon rečenog vremena vratiti na dosluženje vojnog roka. Za učinjeni prekršaj, ruše-nje i udaranje, desetara na dužnosti, ka-žnjen si sa deset prekorenih požarstava, i, dok si ovdje u kasarni, svaki treći dan čistiš sam naš dio kruga, jesi li razumio, to je sve. Slobodan si, mirno, nalijevo krug napred marš, završi bez prekida poručnik.

Alija je vojnički čvrsto i po pravilu službe pozdaravio poručnika i veoma glasno, sa primjetnim osmjehom na licu, odgovorio:

Razumijem, druže poručniče.Alija je otišao u prekomandu, na jed-

nu od najtežih destinacija za vojnika, ali ni jednim gestom nije pokazao da mu je to teško palo. Nakon odsluženja vojnog roka svratio je u bivšu kasarnu, potražio poručnika Lukosava i rekao mu da je is-punio dato obećanje, pokazavši mu pri tom značku «Primjeran vojnik». Poruč-nik se tome poradovao, čestitao Aliji i poželio mu srećan put do kuće.

I roditelji će se tome sigurno obrado-vati, prenesi moje iskrene pozdrave i čestitke i tvojim roditeljima, doviđenja, druže vojniče. u

94

SPORT

Mirza Delibašić jedini je igrač u ex Yu koji je dobijao aplauze od navijača i u Beogradu, Zagrebu,

Ljubljani, Skoplju, i vjerovali ili ne i u Za-dru, postavlja se pitanje zašto, odgovor je jednostavan, publika je znala da prepozna i nagradi izuzetno fer ponašanje, poštova-nje protivničkih igrača, navijača, sudija, trenera, novinara i prvenstveno saigrača. Mirza je rođen 9. januara 1954. godine u Tuzli u jednoj tipičnoj bosanskoj porodici, otac Izudin profesor matematike i majka Duda. I njemu je tada, kao i većini djece, sport bio prvi izbor, a lopta najdraža igrač-ka. Ipak na nagovor majke ide na balet, a kako je bio jedini dječak u društvu djevoj-čica, ubrzo zbog stida odustaje, ali to je ostavilo traga na hodanje i držanje tijela. Bio je talentiran u više sportova, u tenisu je bio prvak BiH u juniorskoj konkurenciji, međutim jedno izostavljanje iz ekipe koja je gostovala u inostranstvu je naljutilo Mi-rzu koji je revoltiran vratio sve rekete klu-bu i ozbiljno počeo trenirati košarku u KK Slobodi, Tuzla. Talenat je odmah prepo-znat i ubrzo postaje reprezentativac junior-ske selekcije Jugoslavije koja je osvojila evropsko prvenstvo na turniru u Italiji. Uslijedio je poziv KK Partizan i Kinđe je trenirao jedan period ali se vratio u svoj rodni grad i u nastupu svojeg matičnog kluba protiv KK Bosne iz Sarajeva posti-gao 36 poena i uprava sarajlija je urgentno reagirala i ubijedila roditelje koji su sa svojim sinovima prešli da žive u šeher 1972. godine, a Mirza da trenira i igra za KK Bosnu. Kakvo je tada bilo vrijeme i

koji su moralni principi vladali govore par događaja u patrijahalnoj porodici, kada je Mirzin brat Amir upisao gimnaziju u Tu-zli, otac je prešao da radi u medicinskoj školi, danas bi rekli sukob interesa i kada su otvorene samoposluge neki su to buk-valno shvatili, natrpaj džepove slatkišima i preko vrata, dolazak policije kući Mirzu je koštao šamara od oca i od tada za njega je postajao samo granap. Ne treba zaboraviti da se tada košarka igrala na vanjskim tere-nima, zemaljska, betonska, asfaltna podlo-ga, drvene table, kiša, sunce, snijeg ali odustajanja nije bilo. U Sarajevu je odlič-no prihvaćen od raje, saigrača, trenera. Tu su prednjačili Davorin Popović, košarkaš i pjevač, Tolj, Čečur i ostali koji su Kindže-ta uveli u sarajevsku raju u čuveni Fis,

gdje se odvijao skoro kompletan kulturno sportski život Sarajeva. Bilo je to vrijeme velikih utakmica u košarci, rukometu, od-bojci, boksu, fudbalu a igranke su bile ne-zaboravne, lagano je ulazila pop i rok mu-zika. Hiljade Sarajlija je posjećivalo i živjelo život u Fisu, a Mirza je postao je-dan od simbola i idola, visok 197cm, lijep, elokventan postao je magnet za djevojke.

Međutim, bez obzira na izazove druš-tvenog i noćnog života, Mirza je bio apso-lutno posvećen treninzima i utakmicama. Znalo se da poslije napornih i iscrpljujućih treninga koje je vodio ambiciozni Bogdan Tanjević, ostane sam u dvorani i odradi šu-terski trening sa stotine realiziranih poena. Još jedna nepravda je stigla Mirzu, elimi-nisan je sa spiska reprezentativaca Jugo-slavije kao trinaesti igrač, za svjetsko pr-venstvo selektor je bio Novosel ali je tada dobio veliku podršku saigrača iz kluba i koliko, toliko je amortizirana nepravda.

Onda dolazi zlatni dio karijere, prvo zlato na svjetskom prvenstvu u Manili 1978. godine iako je na početku prvenstva bio povrijeđen, kičma oporavio se i dao svoj doprinos. I onda historijska godina za BiH, Ju sport a posebno i prvenstveno za KK Bosnu koja postaje šampion Evrope u klupskoj košarci. 5. april Grenobl u veli-čanstvenoj i legendarnoj utakmici protiv favorita Emersona za dan oslobođenja Sa-rajeva stigao je najljepši poklon, pobjeda 96:93, prva ekipa iz ex Ju u košarci koja je osvojila titulu prvaka Evrope. Nikada se ne može zaboraviti radost, euforija, veli-čanstven doček u Sarajevu. Par statističkih

Velikani bh. sporta

Mirza Delibašić Kinđe - genije pod koševimaVelika je bila privelegija poznavati i družiti se sa najboljim sportistom BIH u 20. stoljeću Mirzom Delibašićem, zato ova priča o njemu, biće pokušaj da se neki događaji prezentiraju našim čitaocima koji nisu poznati široj javnosti. Virtouz, umjetnik jednostavno genije u spor-tu, košarci, koga pratim od djetinjstva do danas i mogu reći da takvog igrača i čovjeka nije bilo a teško da će ga biti. Graciozan, elegantan, šarmantan, ležeran, lepršav u igri prikazivao savršenstvo u driblingu, prenosu lopte, rolingu, šutu i gospodin u svakom segmentu života.

n Piše: Ekrem FERHATOVIĆ

95

SPORT

Mirza Delibašić Kinđe - genije pod koševima

podataka sa navedene utakmice su nevje-rovatni i Žarko Varajić je ubacio 45 poena i mislim da taj rekord nije nadmašen, pra-tio ga je Mirza sa 30 poena a veliki dopri-nos su dali i Radovanović, Đogić, Krva-vac, Vučević, Izić, Benaček, Pešić, Bosiočić, Bilalović, Hadžić i upisali se zlatnim slovima u historiju košarke.

U Moskvi na olimpijskim igrama 1980. košarkaška reprezentacija ex Jugo-slavije osvaja zlato, SAD su bojkotovale igre, ogroman doprinos je dao Kinđe za-jedno sa Kićanovićem, Slavnićem, Dali-pagićem, Ćosićem, Jerkovim, Radovano-vićem, Šolmanom.... Uslijedilo je veliko priznanje Mirza je proglašen za najboljeg košarkaša EX JU 1980. godine. Tih godina Mirzino ime je bilo najpopularnije i puno je djece dobilo ime po njemu. Za vrijeme košarkaške sezone od oktobra pa do maja, svaki drugi vikend uživali smo na utakmi-cama Bosne, posebno kad bi gostovali Partizan, Cibona, Jugoplastika, Olimpija, Zvezda, puna Skenderija, usijana atmosfe-ra i festival lijepih poteza i dramatičnih završnica. Moram priznati da sam kao na-vijač Partizana do 1992. godine, imao ve-like polemike, duele sa navijačima Bosne ko je bolji igrač Kićanović ili Mirza ali mi je veliko olakšanje i satisfakciju dao sam Kinđe koji je jednom prilikom izjavio da je samo Kićanović u to vrijeme bio bolji igrač od njega. Interesantno da su njih dvojica bili veliki prijatelji, drugari, išli su jedan drugome u goste, satima igrali ba-sket, dolazili kući krvavih koljena, lakto-va, vrlo ljuti ne bi satima progovorili ni riječ ali sve bi se to zaboravilo kad bi se otišlo na teren. Stariji navijači pamte da je na svim utakmicama prisustovala majka Duda, koja je glasno komentirala poteze igrača i kažu da je bila energičnija i od naj-poznatije majke u košarci Biserke Petro-vić, mater Aleksandra i Dražena. Za Bo-snu je odigrao 700 utakmica i postigao 1400 poena, osvojio dva prvenstva EX Jugoslavije 1978. i 1979. i jednom Kup 1979. godine.

Na jednom turniru u Valensiji nastupa-la je ekipa sa koledža iz SAD, a Mirza je briljirao i odmah je dobio poziv da pređe u NBA ligu, ali je to odbio i prešao u Real. Ima jedan nevjerovatan detalj iz pregovo-ra sa predsjednikom Reala Luisom De Karlosom, koji pokazuje Mirzinu veličinu i ljudskost, uobičajeno je da se traži garan-tirani ugovor, posebni uvjeti, bonusi a Kinđe je tražio riječ i dobio ugovor na tri godine i 100 tisuća dolara po sezoni. To je

bio odličan ugovor i sada je teško iz ovog vremena procijeniti uporediti, to bi sada bili milioni. Mirzu nikada posebno nisu zanimali, materijalni, finansijski momenti a kolika je ljudina bio govori i podatak da je ekonomu kluba kupio moped. Za kratko provedeno vrijeme u Realu, dvije sezone, stekao je ogroman ugled, autoritet, pošto-vanje i doživotne prijatelje legende Reala, Korbalana, Brabandera, Rulana i ostale. Ne treba zaboraviti da je sa Realom osvo-jio svjetski kup i prvenstvo Španije. Na vrhuncu karijere jedan težak momenat iz privatnog života, razvod od supruge Bebe toliko negativno utiče na igru i napušta Madrid i prelazi u Italiju, Kaserta gdje je trener bio Boša Tanjević. Za svo vrijeme

karijere Mirza je imao veliki debalans u ishrani, vrlo malo je konzumirao hranu a bio je strastven pušač, volio je i popiti i tu borbu sa svojim organizmom je morao iz-gubiti. Toliko naporno trenirati, odlično igrati a slabo obnavljati organizam imalo je katastrofalan epilog. Doživeo je težak moždani udar i prebačen je helikopterom iz Italije na VMA u Beograd. Niko nije htio potpisati odobrenje za operaciju i eventualni fatalni ishod ali je Mirza preži-vio, oporavak je bio dug i vratio se u svoj šeher. Organizovan je veličanstven opro-štaj u Skenderiji, uz učešće svojih prijate-lja iz reprezentacije, kluba i saigrača iz Reala i premijerno je predstavljena pje-sma “Mirza hvala ti” a to je otpjevao

n U dresu KK Bosna

96

SPORTDavorin Popović. Došao je period opo-ravljanja organizma, drugačiji režim živo-ta, ishrane i preporuka doktora je bila da odustane od boemskog života.

Međutim je nastavio po svome, svaki dan je živio kao da je praznik i kao da je poslednji. Jedan porok, kocka je uzela maltene kompletan novac koji je zarađen od košarke, znalo se organizirati igranje pokera, remija u privatnim stanovima, sa jednim ciljem da se Mirzi uzme novac a često se dešavalo da zaspe za vrijeme koc-kanja sa laktom naslonjenim na paklici ci-gara, to su bili navodni prijatelji čije be-skrupoloznost nije imala granica. Koliko je volio raju, prijatelje govori jedna storija iz Beograda, bio je nekad lijep adet, da se poslije utakmice ide na večeru sa igračima iz protivničkog kluba i jedne večeri u hote-lu Jugoslavija, jedna poznata glumica koju je proslavio i afirmisao u svojim filmovi-ma Lordan Zafranović, čekala je u hotel-skoj sobi princa iz šehera koji se kartao maltene do jutra. Oženio se drugi put sa atraktivnom košarkašicom ŽKK Željezni-čar i reprezentativkom Slavicom Šuka, koja mu je rodila prekrasnog sina Danka.

Zadovoljsvo je bilo sjesti i družiti ti se u kafićima, restoranima sa Mirzom, Davo-rinom, Dometom, puno humora, zgoda, anegdota ma svega je bilo. Poslije jedne noćne fešte, ujutru me nazove Simo Simić koji je tada bio predsjednik KK Novi Grad, ja sam tada bio sekretar i kaže: Dođi kod mene u predstavništvo Adrie ervejz. Simo je bio direktor i tek što smo sjeli kaže: Imam ideju a i razgovarao sam sa Mirzom, da ga postavimo i promovišemo kao sport-skog direktora našeg kluba, a ja sam na to odgovorio: Ako voliš i poštuješ Mirzu to je degradacija, jer smo tada bili republički li-gaš, na sreću poslušao me je. Mirza je bio direktor KK Bosne do kraja svog života a devedesetih je bio na dobrom putu da klub vrati u vrh JU košarke, satavljena je dobra ekipa koju je predvodio Samir Avdić a tu su bili Radulović, Alihodžić, Bilalović, Dobraš, Bukva, Firić, Marković i drugi, međutim agesija na BiH je stopirala rad kluba do 1994. godine. Kindže je ostao sa rajom u Sarajevu kad je bilo najteže a mo-gao je da bira gdje da ode jer je imao pozi-ve iz Evropskih država iz regije. Tada je donio tešku odluku da suprugu i sina iz-mjesti iz Sarajeva a on je jedan početni pe-riod rata proveo u motelu Monik sa pozna-tim umjetnicima i sportistima. Kasnije je najviše vremena provodio u Fisu a teško je podnosio razdvojenost od supruge i sina

iako je znao da su u Italiji kod Boše na si-gurnom i dobrom okruženju, drugi pro-blem je bio što je stariji sin Dario bio u Beogradu, i imalo je perioda kad nije bilo komunikacije. Kao simbol dobrote i svog grada bio je izložen nevjerovatnoj medij-skoj kampanji, puno mržnje, laži, podme-tanja iz Beograda i Pala. Na primjer servi-rali su informaciju da su Mirza i Davorin formirali bordel gdje su podvodili djevojke i žene srpske nacionalnosti a vrh podmeta-nja je da su srpsku nejač i djecu bacali kao hranu lavovima u zoološkom vrtu Pionir-ska dolina. Neke novinare sam poznavao, bili smo generacija na FPN u Sarajevu kao što je Dragan Alorić koji je krvavim pogle-dom bljuvao gadosti, Ozren Jorganović, Petar Popović, Ante Mrkonjić, Risto Đogo i ostala bulumenta sijača mržnje, šoviniz-ma i fašizma. Žao mi je što ovi navedeni a i ostali protagonisti propagandnog rata nisu odgovarali u Hagu za svoja nedjela jer sno-se dobar dio krivice za strašne zločine, ge-nocid koji su počinjeni u BiH, Hrvatskoj, Kosovu. U ratu često smo se viđali sa Mir-zom i družili u Fisu kod Mirsade, kad je bio raspoložen uživali smo u razgovoru gdje je demonstrirao poznavanje kulture evrop-skih država a posebno Španije, Italije, Francuske, odlično je prezentirao svoje znanje o filmovima, muzici, poeziji. Na ža-lost većina vremena u kafanama se utroši na trivijalne teme a u Fisu koji je ostao omiljeno mjesto okupljanja sarajevske raje gdje su dolazili i dolaze sportisti, sportski radnici, pjevači, glumci, slikari, radnici pa i kriminalci, a odlika svih priča je da se ra-zličito gleda i razmišlja bez obzira koja je tema u pitanju. Iz opkoljenog Sarajeva Mi-rza kao selektor reprezentacije BiH zajed-

no sa trenerima Vjećo Tolj i Ibrahim Kre-hić i nekoliko igrača Avdić, Firić, Halimić odlaze na evropsko prvenstvo u Njemačku, Berlin. Drugi igrači su već nastupali u ino-stranstvu, Bilalović, Alibegović, Alihodžić, Bećiragić, Bukva. Veliku pomoć su pružili sportski prijatelji iz Zagreba Pepsi Božić, Karamarko od smještaja, opreme do iskre-ne moralne podrške. U toj nemogućoj mi-siji, naša reprezentacija osvaja osmo mje-sto i to je naš najbolji plasman do danas a najbolji strijelac prvenstva je bio rahmetli Dino Bilalović sa prosjekom 25 poena po utakmici. Tom prilikom sreli su se dobri prijatelji Kića i Mirza i u razgovoru koji je trajao satima razjasnili su sve sumnje koje su drugi nametnuli. Već 1994. godine u Sa-rajevu počinje kantonalna liga u košarci, učestvovalo je deset ekipa i u decembru igrali smo veliki derbi KK Novi Grad i KK Bosna i bukvalno u poslednjoj sekundi tri-com Musagića pobjeđuje moja ekipa i Bo-sna ostaje bez play offa i pravi fuziju sa KK Ćeskopromeksom i Mirza postaje sportski direktor, međutim fuzija je trajala samo jednu sezonu. Te godine počinje s radom Lutrija BiH i dešavalo se da Mirza, Davor, Kemal Monteno i Smajović sa mojim pri-jateljem Ruždom Ferovićem iz Plava za-sjednu i popiju koju čašicu više, završe u kasinu i kockaju do sabaha, potroše novac a potom bi mamurali i tugovali narednih dana. Moj brat Erdin je radio i sada radi u kasinu, mi je pričao da bi zamolio Ružda i ekipu da smanje uloge trošenje novca ali uzalud, ali mi je bilo simpatično kad bi se sreli sa njim da su bili raspoloženi za dru-ženje i da popiju piće. Realna je pretpo-stavka da je navedena ekipa, prvenstveno rahmetli Ruždo prokockao preko milion

n Sa porodicom

97

maraka. Zbog različitih vizija dolazi do ra-skida saradnje sa KS BiH i Kinđe se vraća na poziciju direktora u Bosni. Koliko je Mirza gord i dostojanstven govori jedan detalj, poslije rata 1998. u šeheru gostuje Svetislav Pešić sa ekipom koju je predvo-dio kao trener KK Alba iz Berlina šampio-na Njemačke. U pitanju je bila prijateljska utakmica sa Bosnom i u jednom trenutku prilazi Danko i daje Mirzi novac, marke na pitanje ko mu je dao on kaže Pešić, Kinđe kaže vrati novac zahvali se i reci da takva pomoć nije potrebna. Zbog raznih razloga Mirza nije pričao sa dosta saigrača iz šam-pionske generacije. Kindže je 2000. godi-ne u Sarajevu proglašen za najboljeg spor-tistu BiH u 20. stoljeću, bolje rečeno svih vremena. Tim povodom održana je sveča-nost gdje je uručeno priznanje uz prisustvo prijatelja iz svih strana svijeta, bila je i de-legacija Reala. Ogromna SD Zetra je bila mala da primi toliko pozitivnu atmosferu, Mirza je održao govor, zahvalio se žiriju i prisutnim gostima i nekako smo osjetili da je to najava kraja života i oproštaj. Poslije izvjesnog vremena sjedimo u Fisu i Mirza priča kakav protokol oko ukopa očekuje i ako neko iz porodice odstupi da mi prijate-lji to korigujemo, rekao sam mu da te deta-lje dogovori sa porodicom i mi i da hoće-mo ne možemo to uraditi. Poslednje dane svog života je proveo u državnoj bolnici gdje je i preselio na bolji svijet 08.12.2001.godine. Na komereraciju u Narodnom po-zorištu stigli su drugari, prijatelji sa svih strana svijeta i geniju odali počast. Na ukopu 11. decembra je bilo masa ljudi, bilo je veoma hladno minus 10 stepeni a najteži trenutak je uslijedio kad su ga spustili u me-zar začuo se takt poznate pjesme „Mirza hvala ti“ i niko nije uspio zadržati suze. Po-

slije pola godine umro je Davorin Popović i sahranjen je do Mirzinog groba i da budu nerazdvojni i na onom, kažu, boljem svije-tu. Mirza može biti ponosan na svoje sino-ve i to je najveće bogatstvo koje insan može ostaviti za svog života. Dario stariji sin je

bio veliki talenat, brz, eksplozivan, skočan nastupao je u više klubova, Zvezda, Bo-sna, Vogošća, Zadar, Cibona, međutim nije bio uporan i brzo je mijenjao sredine a bez stalnog i kontinuiranog rada nema uspjeha. Mlađi sin Danko koji je rođen 1986. od majke Slavice, genetika je bila tu, talenat takođe, ali je previše vremena proveo u rukama trenera, prodavača ma-gle koji su pričali da je igrač za NBA ligu a pri tom su mu omogućili desetak uta-kmica godišnje za veće domete minimum je 50 utakmica. Sa velikom sjetom, gledao sam duele Bosne i Rina za koje je igrao moj sin Elvis, vršnjak sa Dankom i prija-telj, iako je skoro redovno pobjeđivao Rin, u kadetskoj i juniorskoj konkurencii, ja sam uvijek zamišljao kako zajedno sa Mirzom bodrimo sinove. Mediji su više odmogli nego što su pomogli mada su bili ubijeđeni da pomažu, i racionalno nekri-tični doveli su Danka u poziciju, da vrlo mlad napusti košarku i posveti se radu u medijima kao televizijski voditelj. Mar-kantan, lijep, elokventan, kulturan najavio je dobru karijeru, radio je na TV Pinku, TV Face, u međuvremenu se oženio sa glumicom Monom Muratović i dobio kćerkicu. Dario živi u Sarajevu i bavi se ugostiteljstvom.

Sarajevo se odužilo Mirzi tako što je dalo ime velikoj dvorani Mirza Deliba-šić u sklopu KSC Skenderija a ispred Fisa je postavljena bista zajedno sa bi-stom Davorina Popovića. KK Bosna svake godine organizuje memorijalni

turnir Mirza Delibašić a ŽKK Željezničar memorijalni turnir Davorin Popović ali moram primjetiti da kvalitet učesnika opada, a skandalozno je da prošle godine na otvaranju turnira nije bilo članova po-rodice Delibašić. Nevjerovatno je da po-rodica prima minimalnu umjesto nacio-nalnu penziju a valjda u institucijama BiH znaju ko je bio Kinđe i evo im jedan fakat da je 1991. godine od Fibe uvršten u 50 košarkaša koji su zaslužni za razvoj košarke u Evropi. Ne mogu da shvatim da u strukturama KSBiH ne može da prođe prijedlog da kup BiH nosi ime Mirza De-libašić ali mi koji smo poznavali i cijenili Kinđeta ne odustajemo. Mirza je bio iza-zov za novinare, pisce, pjesnike, režisere i teško je procijeniti koliko je tekstova, intervjuja, emisija, objavljeno ali najza-paženija je paralelna biografija o Mirzi i Vahidinu Musemiću koju je napisao nji-hov prijatelj Slobodan Đurasović pod na-slovom „Svjetla za daljine“.u

SPORT

n Legendarna generacija KK Bosna

Iz grada koji polako tone u so Došao je tiho u SarajevoMijenjao je reketZa košarkašku loptu Živio je sto života U kratkom životuGraciozno lakoElegantno mekoOvo je let bez krilaNeko je rekoSvi smo sanjali da letimo ko MirzaDa letimo, letimo, a nemamo krilaSvi smo sanjali da letimo ko MirzaZlatna su to druže, vremena bilaDani slave i srećeUkrug oko svijetaA onda kući polakoI tu je kraj letaOstao si s nama kad je bilo gustoBez tebe je SarajevoOstalo pustoČuješ li nas, družeNek ti vjetar odneseNašu pjesmu do kuće slavnihDo zadnje adreseSvi smo sanjali da letimo ko MirzaDa letimo, letimo, a nemamo krilaSvi smo sanjali da letimo ko MirzaZlatna su to druže, vremena bila

(Pjesma koju su otpjevali Zlatan Fazlić Fazla, Mladen Vojičić Tifa i Dražen Žerić Žera za godišnjicu smrti Mirze Delibašića)

98

SPORT

Već u prvom setu bilo je jasno da će pehar ostati u vitrinama No-vog Pazara jer su izabranici tre-

nera Hamze Zatrića dominirali. Osva-jači Kupa su brzo došli do pet poena prednosti (10:5), a zatim su nastavili da uvećavaju “višak” za konačnih 25:13.

Dragan Kobiljski je pokušao da pro-budi odbojkaše Crvene zvezde od kojih je zatražio da više rizikuju. U početku, agresivnija igra se isplatila i crveno-beli su držali izjednačen rezultat. Međutim, u završnici, do izdražaja je došla kva-litetnija i raznovrsnija igra odbojkaša

Novog Pazara koji su vezali nekoliko poena i već su prvu set loptu pretvorili u velikih 2:0.

Kada je bilo jasno da više ništa ne može da se izgubi, Zvezda je krenula na sve ili ništa i posle četiri uzastopna poena od 17:19 stigla je do 21:19. Cr-veno-beli su se držali do 23:21, kada na scenu ponovo stupaju odbojkaši iz No-vog Pazara, koji su uz bučnu podršku sa tribina napravili preokret i odbranili trofej Kupa.

- Presrećan sam što smo odbrani-li pehar. Mislim da nismo bili favoriti,

ali smo finalni meč odigrali bez greške. Ovaj trofej je kruna našeg rada u posled-nja dva-tri meseca u kojima nam nije bilo sve sjajno. Imali smo dosta problema sa povredama, treninzima, utakmicama... Uspeli smo da odigramo najbolje kada je bilo najpotrebnije i potpuno zasluže-no smo slavili. Zvezda nam je pripretila u trećem setu, ali ponovo je do izražaja došao naš kvalitet i, mislim, veća želja za pobedom. Ceo meč smo odigrali na istom nivou, za razliku od Crvene zvez-de - izjavio je Hamza Zatrić. u

Redakcija

Odbojka

Novi Pazar odbranio trofej Kupa SrbijeOdbojkaši Novog Pazara osvojili su Kup Srbije drugu godinu zaredom, pošto su u finalu savladali Crvenu zvezdu sa maksimalnih 3:0 (25:13, 25:20, 26:24), pred punim tribina-ma hale u Lajkovcu.

ĆEVABDŽINICA ZMAJ STANICA SARAJEVOUl. Put života, telefon: 033 616 969

www.zmajcevabdzinica.ba

Vrste privatne zaštite koje nudimo su: fizička zaštita

tehnička zaštita dojavno-operativni centar

intervencijski timovi transport novca sigurnosni inženjering

zaštita manifestacijai

sistemska sigurnosna rješenja

www.securitas.ba

ZAŠTITABUDUĆNOSTI