PAUL AUSTER

GLAZBA SLUAJA

prevela Marijana Nikoli

1itavu godinu dana samo je vozio, putovao s jednog kraja Amerike na drugi i ekao da sepotroi sav novac. Nije mislio da e to tako dugo potrajati, ali jedna je stvar vodila drugoj, i kad jeNashe uvidio to mu se deava, elja da se zaustavi odavno ga je ve bila minula. Treeg danatrinaestog mjeseca sreo je klinca koji je sebe nazivao Jackpot. Bio je to jedan od onih nasuminih,sluajnih susreta koji kao da se stvore niotkud, granica to je otkine vjetar i nenadano vam sleti prednoge. Da se to dogodilo u bilo kojem drugom trenutku, teko da bi Nashe otvorio usta. No, budui dase ve bio predao i inilo mu se da vie nema to izgubiti, u strancu je vidio mogunost odgodekazne, posljednju priliku da uini neto za sebe prije no to bude prekasno. Naprosto se odvaio i touradio. Bez trunke straha ili strepnje, Nashe je zatvorio oi i skoio.

Sve se zapravo svodilo na pitanje toka dogaaja, redoslijeda kojim su se odvijali. Daodvjetniku nije trebalo est mjeseci da ga pronae, ne bi se ni naao na cesti onoga dana kad je sreoJacka Pozzija i nita od svega to je nakon tog susreta uslijedilo ne bi se desilo. Nashea jeuznemiravalo da na taj nain razmilja o svom ivotu, ali injenica je da mu je otac umro punihmjesec dana prije nego ga je Therese ostavila, a da je kojim sluajem slutio da e naslijediti sav tajnovac, vjerojatno ju je mogao nagovoriti da ostane. Pa ak i da nije ostala, ne bi bilo potrebe da seJuliette alje u Minnesotu kod njegove sestre i to bi bilo dovoljno da ga sprijei da uini ono to jeuinio. No, tada je jo uvijek bio zaposlen u vatrogasnoj slubi i kako se uope mogao brinuti odvogodinjem djetetu kad je po itave dane i noi zbog posla izbivao iz kue? Da je bilo makar netonovca, bio bi uzeo enu na stan da se brine o Juliette, no, s druge strane, da je novaca bilo, oni ne biivjeli u podstanarstvu, u donjem dijelu otune obiteljske kue u Somervilleu i Therese moda ne bini pobjegla. Nije da je plaa bila tako loa, ali modani udar koji je njegova majka pretrpjela prijeetiri godine posve mu je ispraznio depove i jo je uvijek mjeseno otplaivao dug starakom domuna Floridi gdje je umrla. S obzirom na sve to, jedinim rjeenjem inilo mu se poslati dijete sestri.Ako nita, Juliette e barem imati priliku ivjeti s pravom obitelji, biti okruena drugom djecom iudisati svjei zrak, a to je bilo daleko bolje od svega to joj je on mogao pruiti. I tada ga je, posvenenadano, pronaao odvjetnik i novac mu je pao u krilo. Posrijedi je bila ogromna svota, gotovodvjesto tisua dolara, Nasheu posve nezamisliv novac. No, ve je bilo prekasno. Prethodnih jemjeseci isuvie toga stavljeno u pogon, pa vie ak ni novac nije mogao zaustaviti dogaaje.

Oca nije vidio preko trideset godina. Zadnji put se to dogodilo kad su mu bile dvije godine iotada meu njima nije bilo nikakva kontakta, ni jednog pisma, telefonskog poziva, nita. Po rijeimaodvjetnika koji je bio zaduen za ostavtinu, Nasheov je otac posljednjih dvadeset i est godinaivota proveo u pustinjskom gradiu u Kaliforniji, nedaleko od Palm Springsa. Imao je malueljezariju, u slobodno je vrijeme kupovao dionice i nije se ponovo enio. Svoj proli ivot drao jeza sebe, rekao je odvjetnik, i tek kada je jednog dana doao u njegov ured da napie oporuku,Nasheov je otac po prvi put spomenuo da ima djecu. Umirao je od raka, nastavljao je priu glaspreko telefona, i nije znao kome drugome da ostavi novac. Mislio je da bi ga najbolje bilo podijelitiizmeu svoje dvoje djece, pola vama, a pola Donni.

udan nain da se nadoknadi proputeno, prokomentira Nashe.Pa i bio je udan, va stari, nema sumnje. Nikad neu zaboraviti to je rekao kada sam ga pitao

za vas i sestru. Vjerojatno me mrze iz dna due. Ali sad je kasno da se zbog toga plae. Da mi jesamo biti u njihovoj blizini kad crknem, da im vidim izraz lica kad prime novac.

udi me kako je znao gdje da nas nae.

Pa nije znao. Ja sam se, bogami, namuio da vam uem u trag. Trebalo mi je est mjeseci.Za mene bi bilo puno bolje da sam ovaj poziv primio na dan pogreba.ovjek nekad ima sree, nekad ne. Prije est mjeseci nisam znao ni jeste li ivi.Mada se nije mogao osjeati oaloenim, Nashe je pretpostavljao da e na neki drugi nain biti

dirnut, neim nalik tuzi, moda provalom ljutnje i osjeajem kajanja to obino nailaze u posljednjemtrenutku. Naposljetku, taj je ovjek ipak bio njegov otac i sama ta injenica je trebala biti dovoljnimrazlogom za pokoju turobnu misao o zagonetki ivota. No, ispalo je da Nashe osim radosti nijeosjetio gotovo nita drugo. Taj je novac za Nashea bio neto tako neobino, tako monumentalnihposljedica, da je prekrio sve ostalo. Bez imalo razmiljanja isplatio je dug od trideset dvije tisuedolara starakom domu Pod mirnim krovovima, otiao i kupio novi automobil (crveni saab 900 sdvoja vrata njegov prvi nerabljeni automobil u ivotu) i iskoristio godinji odmor to mu senakupio u posljednje etiri godine. Veer prije no to e otputovati iz Bostona, priredio je raskonuzabavu u svoju ast, slavio s prijateljima do tri ujutro, a odmah zatim, i ne pomiljajui na san, sjeoje u svoj novi automobil i odvezao se u Minnesotu.

I tada mu se krov nad glavom poeo uruavati. Bez obzira to je iduih nekoliko dana proteklo uveselju i sjeanjima na stare dane, Nashe je polako uviao da se stvari vie ne daju popraviti. Isuvieje dugo bio odvojen od Juliette, i sad kad je doao po nju, ona kao da je zaboravila tko je on. Mislioje da e telefonski pozivi biti dovoljni, da e zahvaljujui razgovorima dvaput u tjedan dana za njunekako ostati stvaran. Ali, to dvogodinjacima uope mogu predstavljati meugradski telefonskirazgovori? est mjeseci on je za nju bio samo glas, prazan skup zvukova to se malo pomalopretvorio u duha. ak i nakon dva-tri dana provedena u kui, Juliette je s njim i dalje bila stidljiva ioprezna; kao da vie ne vjeruje u njegovo postojanje, izmicala se svaki put kad bi je pokuao uzeti.Postala je dio svoje nove obitelji, a on je bio tek neto vie od uljeza, strano bie koje je palo s nekedruge planete. Proklinjao je samog sebe to ju je tamo ostavio, to je sve tako dobro uredio. Julietteje postala mala oboavana princeza u kui. Imala je troje starijih roaka s kojima se mogla igrati,labradora, maku, ljuljaku u vrtu, sve to je mogla poeljeti. Izjedala ga je pomisao da je ogorzauzeo njegovo mjesto i, kako su dani odmicali, sve se vie svladavao da ne pokae bijes. RaySchweikert, bivi ragbija, danas trener u srednjoj koli i nastavnik matematike, Nasheu se oduvijekdoimao pomalo tupavim, no nema govora, tip je znao s djecom. Bio je dobriina, tipini ameriki tatas velikim srcem i uz Donnu, koja je sve drala na okupu, njihova je obitelj bila vrsta poput stijene.Nashe je sada imao neto novca, ali koliko su se stvari zaista promijenile? Pokuavao je zamisliti nakoji bi nain Juliettin ivot bio bolji ako bi se vratila s njim u Boston, no nije mu uspijevalo nai nijedan argument u svoju korist. Htio je biti sebian, ne odustati od svojih prava, no nije izdrao i nakraju je popustio pred onim to je bilo oito: istrgnuti Juliette iz njenog sadanjeg okruenja nanijelobi joj vie zla nego dobra.

Kada je Donni rekao to misli o svemu, ona ga je pokuala odgovoriti, koristei se mnogim odonih istih argumenata kojima ga je zasula prije dvanaest godina kad joj je priopio da naputa studij:ne prenagljuj, daj sebi jo malo vremena, ne rui mostove za sobom. Na licu joj se ocrtavao onajzabrinuti pogled starije sestre to ga je na njoj viao itavo djetinjstvo i Nashe je znao da je jouvijek, tri ili etiri ivota poslije, ona jedina osoba na svijetu kojoj moe vjerovati. Na kraju su ostalipriati do kasno u no, sjedei u kuhinji jo dugo nakon to su Ray i djeca legli, a sve je bilo kao iprije dvanaest godina: Nashe ju je lomio dok nije poela plakati i na kraju je bilo po njegovom.

Jedini ustupak koji joj je napravio bilo je obeanje da e u banci otvoriti poseban raun zaJuliette. Donna je predosjeala da e poiniti kakvu ludost (to mu je uostalom i rekla te noi) i htjelaje da, prije no to spiska svu ostavtinu, dio stavi sa strane, negdje gdje novac nee moi dirati.

Idueg jutra, Nashe je proveo dva sata s direktorom banke Northfield i sve dogovorio. Zadrao se joostatak toga i dio sljedeeg dana, a onda je spakirao kovege i ukrcao ih u prtljanik. Bilo je vruekasnosrpanjsko popodne i cijela je obitelj izala na tratinu pred kuom da ga isprati. Djecu je redomgrlio i ljubio, a kad je doao red na Juliette, sakrio je svoje oi od njenog pogleda tako to ju jepodigao i zario lice u njezin vrat. Budi dobra curica, kazao je. I nemoj zaboraviti koliko te tata voli.

Rekao im je da se planira vratiti u Massachusetts, no igrom sluaja odjednom se zatekao kakovozi u suprotnom smjeru. Napravio je uobiajenu greku: promaio je skretanje za autoput i umjestoda nastavi jo nekih tridesetak kilometara, to bi ga izvelo na pravi put, bez premiljanja izae naprvom sljedeem skretanju, posve svjestan da je upravo krenuo pogrenom cestom. Bila je to nagla,nepromiljena odluka, no u onom kratkom intervalu izmeu dva skretanja, Nashe shvati da nemanikakve razlike i da su, na kraju krajeva, skretanja posve ista. Da, rekao je Boston, no to je uiniosamo zato jer im je neto morao kazati, a Boston mu je prvi pao na pamet. A budui da ga ondje jodva tjedna nitko ne oekuje i ima vremena napretek, zato da se vraa natrag? Zavrti mu se u glavi odte mogunosti, od te puste slobode i spoznaje koliko je nevaan izbor koji napravi. Mogao je iikamo mu se prohtije, mogao je raditi to ga je volja i nikoga ne svijetu nee biti briga. Dokle god sene okrene i ne uputi natrag, isto mu je kao da je nevidljiv.

Nakon to je vozio sedam sati bez prekida, nakratko se zaustavi da natoi gorivo, a potomnastavi daljnjih est sati dok ga ne svladaju umor i iscrpljenost. Daleko na obzorju zarudjela je zora,a Nashe je bio negdje sjeverno od srca Wyominga. Uzme sobu u prvom motelu, odspava tvrdim snomosam ili devet sati, a onda odeta do gostionice preko puta, gdje mu je izbor za doruak pao napovei odrezak s jajima sa cjelodnevnog jelovnika. U auto ponovo sjedne kasno tog popodneva i jojednu no provede za volanom, ne zaustavivi se dok nije preao pola Novog Meksika. Nakon tedruge noi, Nasheu postade jasno da vie nema kontrolu nad sobom, da je u vlasti neke zasljepljujuei nesavladive sile. Bio je poput poludjele ivotinje, slijepo se kotrljao od jednog do drugog bespuai, ma koliko puta odluio stati, nije se mogao prisiliti da to doista i uini. Svako bi jutro otiao naspavanje ponavljajui samom sebi sad je dosta, s ovim je sada stvarno gotovo, no svako sepopodne budio s istim porivom, s istom neodoljivom potrebom da opet sklizne u automobil. Uvijek biga iznova spopala elja za samoom, za nonom navalom praznine, za tutnjavom ceste koju je utio nakoi. Drao je isti ritam itava dva tjedna, nastojei svakim danom izgurati vie no prethodnog dana.Preao je cijeli zapadni dio zemlje arajui gore-dolje izmeu Oregona i Teksasa, juriao praznimauto-cestama Arizone, Montane i Utaha, niti je to razgledavao niti ga je bilo briga gdje se nalazi i,osim pokoje fraze koju bi procijedio kod plaanja goriva ili naruivanja jela, nije prozborio ni rijei.Kad se najzad vratio u Boston, Nashe je bio uvjeren da je na rubu ivanog sloma, no to je bilo samozato to se nije mogao sjetiti niega to bi opravdalo njegov in. Istina je, kako je na kraju ustvrdio,bila daleko manje dramatina.

Nashe je pretpostavaljo da e itava stvar na tome stati, da se uspio otresti alca koji mu seuvukao u sistem, te da se sada moe vratiti svome starom ivotu. U poetku se inilo da sve ide uredu. Prvog dana kad se vratio, malo su ga u vatrogasnoj postaji zafrkavali to nije pocrnio (ta je,Nashe, jesi to godinji proveo u peini?), a ve za uinom i sam se smijao uobiajenom mudrovanjui prostaenju. U Roxburyju je te noi izbio velik poar, pa kad je zazvonio alarm za slanje dvajudodatnih vozila, Nashe je otiao tako daleko da je izjavio da mu je drago to se vratio kui i da mu jenedostajala akcija. Taj ga je osjeaj, meutim, ubrzo napustio i krajem tjedna obuzme ga nemir, kojimu nou nije davao da sklopi oi a da ne pomisli na automobil. Slobodan je dan iskoristio za vonjudo drave Maine i natrag, no od tog izleta stanje kao da mu se samo pogoralo; ostao je nezadovoljen,s prstima koji su ga svrbili od elje za volanom. Borio se sa samim sobom u nastojanju da se vrati u

koloteinu, no misli su mu bjeale na cestu, ka uzbuenju koje je znao osjetiti tokom ona dva tjedna,te se uskoro pone preputati vlastitom porazu. Nije mu bila elja napustiti posao, ali to je drugomogao uiniti s obzirom da je potroio sav godinji? U vatrogasnoj je slubi proveo sedam godinaivota, te mu se i samo razmatranje takve mogunosti da napusti posao bez razmiljanja, zbognekog nejasnog unutarnjeg nemira inilo obijesnim. Bio je to jedini posao koji mu je ikada itaznaio i uvijek je mislio kako je imao sree to je na njega naletio. Nekoliko godina po naputanjustudija radio je svakakve poslove, prodavao knjige u knjiari, selio namjetaj, toio pie u baru,taksirao, a na ispit za vatrogasca otiao je iz hira, zato jer se netko koga je jedne noi vozio u taksijuupravo spremao za taj ispit, pa je nagovorio Nashea da se i on okua. Tog su ovjeka odbili, a Nasheje dobio najveu ocjenu te godine i odjednom mu se nudio posao o kojem je zadnji put razmiljao kadsu mu bile etiri godine. Donna mu se smijala kad ju je nazvao da joj kae novost, no on je ipakotiao na obuku. Iako je njegov izbor nesumnjivo bio neobian, sam posao istinski ga je zaokupljao izadovoljavao i nikada mu nije bilo ao to je ostao vatrogasac. Prije svega nekoliko mjeseci bilo bimu nemogue uope zamisliti da bi napustio slubu, no to je bilo prije no to mu se ivot pretvorio uTV-sapunicu, a zemlja oko njega otvorila i progutala ga. Moda je dolo vrijeme za promjenu. Ubanci mu je ostalo preko ezdeset tisua dolara, koje bi moda trebao iskoristiti dok jo moe.

Naelniku je rekao da seli u Minnesotu. Pria mu se inila uvjerljivom, pa se potrudio da tako izazvui, potanko objanjavajui kako mu je jedan urjakov prijatelj ondje ponudio partnerstvo ubiznisu (i to u eljezariji!), te zato on misli da bi ta sredina bila dobra za odgoj njegove keri.Naelnik mu je povjerovao, to ga nije sprijeilo da ga nazove upkom. Sve je to zbog one fufice odtvoje ene, ree mu. Otkako je makla dupe iz grada, tebi se u glavi sve sjebalo, Nashe. Nema nitagore nego kad dobar frajer krene nizbrdo zbog enske. Sredi se, ovjee. Zaboravi na te suludeplanove i radi svoj posao.

ao mi je, efe, odgovori Nashe. Ve sam odluio.Odluio? A, molim te, kojom si glavom donio tu odluku? Koliko vidim, ova te vie ne slui

bogzna kako.To iz tebe samo govori zavist. Dao bi ne znam ta da moe biti na mom mjestu.I odseliti u Minnesotu? Ma, zaboravi... Ovaj as ti mogu nabrojati tisuu drugih stvari koje bih

radio prije nego iao ivjeti pod snijegom devet mjeseci u godini.E pa, kad bude onuda prolazio, svakako svrati da se pozdravimo. Mogu ti prodati odvija ili

tako neto.eki, Nashe, eki. Da ti ulupam neto pameti u glavu.Sad kad je nainio prvi korak, nije mu bilo teko ii do kraja. Iduih pet dana sreivao je

poslove, zvao vlasnika stana i rekao mu neka trai novog stanara, poklanjao namjetaj Vojsci spasa,iskljuivao plin, struju, telefon. Mjeavina nepromiljenosti i estine koja je pratila te gestepriinjavala mu je izuzetno zadovoljstvo, no nita nije bilo ravno uitku s kojim je bacao stvari. Prveje veeri proveo par sati skupljajui sve to je pripadalo Theresi, trpao njezine stvari u vree zasmee, konano se tako rjeavajui i nje same jednom temeljitom istkom, masovnim pokopom svihpredmeta koji su odavali i najmanji trag njene prisutnosti. Obruio se na njen ormar i izbacio svekapute, dempere i haljine, zatim je ispraznio sve njene ladice s donjim rubljem, arapama i nakitom,iz albuma za slike uklonio sve njene fotografije, bacio sav pribor za minkanje i modne asopise,rijeio se svih njezinih knjiga, ploa, budilice, kupaih kostima, pisama... Time je na neki nainprobio led, pa kad je sljedeeg popodneva preao na vlastite stvari, Nashe postupi s istom silovitomtemeljitou, gledajui na svoju prolost kao na starudiju koju treba odvesti na smetlite. Kompletnakuhinja otila je u prenoite za beskunike na jugu Bostona, knjige srednjokolki s drugog kata,

rukavica za bejzbol deku iz kue preko puta, a kolekciju ploa je prodao trgovini rabljene muzikeopreme u Cambridgeu. U itavom je pothvatu bilo odreene boli, ali Nashe joj se ubrzo pone gotovoradovati: kao da ga je oplemenjivala, kao da e mu, to se vie bude udaljio od ovjeka koji je bio, ubudunosti biti bolje. Osjeao se poput nekoga tko je konano smogao snage da prosvira sebi metakkroz glavu, samo to u ovom sluaju metak nije znaio smrt, ve ivot, prasak iz kojeg e se roditinovi svjetovi.

Znao je da e i klavir morati otii, ali njega je ostavio za kraj, ne elei ga se liiti sve dozadnjeg trenutka. Bio je to pijanino marke Baldwin koji mu je majka kupila za trinaesti roendan, nakojem joj je uvijek bio zahvalan, svjestan koliko se morala odricati da namakne taj novac. Nashe nijeimao nikakvih iluzija o svom umijeu sviranja, no tjedno je ipak uspijevao posvetiti nekoliko satiinstrumentu i s manje ili vie uspjeha provui se kroz neke stare komade to ih je nauio jo kaodjeak. Sviranje ga je uvijek smirivalo, glazba kao da mu je pomagala da jasnije vidi svijet, darazumije svoje mjesto u nevidljivom redu stvari. Sad, nakon to je kua bila ispranjena i on spremanza pokret, zadrao se jo jedan dan da golim zidovima odsvira dugi oprotajni koncert. Proao jeredom nekoliko desetaka svojih najdraih komada, poeo sa Couperinovim Misterioznimbarikadama, a zavrio s Fats Wallerovim Jitterbug valcerom, udarajui sve vrijeme snano potipkama dok mu prsti nisu otvrdli i on konano morao odustati. Tada je nazvao majstora koji mu jetimao klavir posljednjih est godina (slijepca po imenu Antonelli) i pogodio se da mu Baldwinaproda za etristo pedeset dolara. Kad su idueg jutra stigli nosai, Nashe je ve potroio novac natrake za kazetofon u autu. inilo mu se primjerenim jedan oblik glazbe zamijeniti drugim, a svialamu se i ekonominost takve zamjene. Nakon toga vie nije bilo niega to bi ga zadravalo. Ostao jejo dovoljno dugo da gleda kako Antonellijevi ljudi iznose klavir iz kue, a zatim je otiao, nepotrudivi se da ikome kae dovienja. Naprosto je izaao iz kue, uao u auto i otiao.

Nashe nije imao nikakav odreeni plan. Cilj mu je, u najboljem sluaju, bio prepustiti se strujineko vrijeme, putovati od mjesta do mjesta, pa to bude. Raunao je da e se nakon par mjesecizamoriti i da e tada sjesti i razmisliti to dalje. Ali, dva su mjeseca prola, a on jo uvijek nije biospreman da odustane. Malo pomalo, zaljubio se u svoj novi ivot, slobodan i neodgovoran, i kad seto jednom dogodilo, vie nije bilo razloga da stane.

Bitna je bila brzina, uitak sjedenja u automobilu i predavanja prostoru koji mu je hrlio u susret.To je postala dragocjenost vrjednija od svih ostalih, glad koju je po svaku cijenu trebalo utaiti.Nita oko njega nije trajalo dulje od trenutka, a kako su se trenuci smjenjivali jedan za drugim, inilose kao da je jedino on taj koji i dalje postoji. Bio je stalna toka u vrtlogu promjene, savreno mirnotijelo kroz koje svijet u juriu prolazi i nestaje. Automobil je postao svetite neranjivosti, zaklon ukojem ga vie nita nije moglo pozlijediti. Dokle god je vozio, nije bilo tereta koji je morao nositi, nijednog djelia njegova biveg ivota koji ga je pritiskao. Sjeanja su mu, dodue, i dalje navirala, alikao da sa sobom vie nisu donosila nita od one stare tjeskobe. Moda je glazba imala nekakvautjecaja na to, beskrajne trake Bacha, Mozarta i Verdija koje je sluao dok je bio za upravljaem idok mu se inilo da zvuk izlazi iz njega samog, da natapa krajolik i pretvara vidljivi svijet u odrazvlastitih mu misli. Nakon tri ili etiri mjeseca, bilo je dovoljno da ue u automobil pa da osjeti kakose odvaja od svog tijela i kako e ga glazba, im dodirne papuicu za gas i pone voziti, odnijeti ubesteinsko carstvo.

Prazne su ceste uvijek bile bolje od onih prometnih. Zahtijevale su manje usporavanja iubacivanja u nie brzine, a budui da nije morao obraati panju na druge automobile, mogao seprepustiti vonji siguran da mu tok misli nee biti prekidan. Stoga je izbjegavao gusto naseljenapodruja, drei se uglavnom otvorenih, nenaseljenih prostora: sjevera drave New York i Nove

Engleske, ravniarskog, farmerskog srca zemlje i pustinja na zapadu. Loeg vremena se takoervaljalo kloniti jer je ometalo vonju kao i gust promet, pa kad je dola zima sa svojim olujama ihladnoama, zaputio se na jug gdje je, uz svega nekoliko iznimaka, ostao sve do proljea. Ipak, Nasheje bio svjestan toga da i u najboljim uvjetima cesta krije svoje opasnosti. Stalno je trebalo biti naoprezu, pogibelji su prijetile svakog trenutka. Nagli zaokreti i rupe na asfaltu, guma to pukneiznenada, pijani vozai, i najmanji trenutak nepanje sve to ga je u tren oka moglo ubiti. Tokommjeseci koje je proveo na cesti, Nashe je vidio niz smrtonosnih prometnih nesrea, a i sam je jedanili dva puta za dlaku izbjegao sudar. Ti su ga bliski susreti, meutim, gotovo obradovali jer su onometo je radio pridodavali element rizika, a upravo to osjeaj da je svoj ivot uzeo u vlastite ruke bilo je ono za im je tragao.

Svake veeri odsjeo bi u nekom usputnom motelu, veerao, odlazio u sobu i idua dva-tri sataproveo itajui. Prije no to bi legao, sjedio bi jo neko vrijeme s auto-kartom i planirao put zasljedei dan, birao odredite i paljivo oznaavao ceste kojima mora proi. Znao je da je to samoizgovor, da mjesta sama po sebi ne znae nita, no tako je radio sve do kraja, moda samo zato daobiljei svoje kretanje, da sebi dade razloga da stane prije nego opet nekamo krene. U rujnu jeposjetio oev grob u Kaliforniji. U gradi Riggs se zaputio jednog uarenog popodneva samo da bi gavidio svojim oima. Htio je svoje osjeaje materijalizirati kakvim prizorom, pa makar on bio samoniz od nekoliko rijei i brojeva uklesanih u kamenu plou. Odvjetnik koji mu je telefonirao u vezi snovcem prihvatio je njegov poziv na ruak, poslije kojeg mu je pokazao kuu u kojoj je ivio njegovotac i eljezariju koju je vodio dvadeset i est godina. Nashe je ondje kupio neto alata za automobil(odvija, runu svjetiljku, mjera za pritisak guma), ali se poslije nikako nije mogao odluiti da gakoristi, pa je vreica do kraja godine ostala neraspakirana leati u dnu prtljanika. Drugom prilikomse odjednom osjetio umornim od vonje, pa je, umjesto da iba dalje bez ikakve svrhe, uzeo sobu umalom hotelu u Miami Beachu i itavih devet dana proveo sjedei uz bazen s knjigom u ruci. Ustudenom je otiao u Las Vegas na rundu kockanja, koju je nekim udom zavrio na pozitivnoj nulinakon etiri dana ruleta i blackjacka, da bi nedugo potom pola mjeseca milio kroz debeli jug,zaustavljajui se po Louisiani, u gradiima uz deltu Mississippija, posjetio prijatelja koji je preseliou Atlantu, vozio se brodom kroz movare na jugu Floride. Neki od tih predaha bili su neizbjeni, akad bi ve negdje stigao, Nashe je uglavnom nastojao iskoristiti priliku da malo pronjuka okolo.Naposljetku, i za saab se trebalo tu i tamo pobrinuti, a budui da je kilometar-sat otkucavao ponekoliko stotina kilometara na dan, uvijek je bilo posla: promijeniti ulje, podmazati, podesiti optikutrapa i uraditi itav niz sitnih popravaka potrebnih da ga odre u voznom stanju. Ponekad ga jesmetalo to se mora zaustavljati, ali kad bi automobil na jedan ili dva dana ostavio mehaniaru, nijeimao drugog izbora nego da sjedi na miru i eka dok auto ne bude ponovo spreman da zavrtikotaima.

Nashe je jo prije unajmio pretinac u poti u Northfieldu i poetkom mjeseca bi se dovezao ugrad da pokupi raune od kreditne kartice i provede nekoliko dana s keri. To je bio jedini dionjegovog ivota koji se nije mijenjao, jedina obaveza koje se drao. Sredinom listopada doao je jojednom za Juliettin roendan (s naramkom poklona), a od boinog je posjeta ispalo trodnevnorazigrano slavlje, s Nasheom preruenim u Djeda Mraza koji zabavlja cijelo drutvo sviranjem naklaviru i pjevanjem. Nepunih mjesec dana nakon toga, nenadano su mu se otvorila nova vrata. Bilo jeto u Berkeleyu u Kaliforniji i, kao i veina stvari te godine, dogodilo se posve sluajno. Uavijednog popodneva u knjiaru da kupi knjige za sljedeu etapu puta, naleti na enu koju je nekopoznavao u Bostonu. Zvala se Fiona Wells, a ugledala ga je kako stoji pred policom saShakespeareom i pokuava se odluiti koje izdanje sabranih djela da ponese sa sobom. Prolo je

nekoliko godina kako se nisu vidjeli, no, umjesto da ga pozdravi na konvencionalan nain, neujnomu se pribliila, kucnula prstom po jednom od Shakespearea i rekla: "Ovoga uzmi, Jime. Ovaj imanajbolje biljeke i najlake se ita."

Fiona je bila novinarka koja je u Globeu jednom napisala veliki lanak o njemu, Jedan tjedan uivotu bostonskog vatrogasca. lanak je bio uobiajena vrljotina u nedjeljnom dodatku, popraenafotografijama i komentarima njegovih prijatelja, ali Nashea je ona zabavljala, zapravo mu se prilinosvidjela i nakon to je dva-tri dana provela pratei ga uokolo, osjetio je da ju je poeo privlaiti.Bilo je tu odreenih pogleda, sluajnih dodira prstima koji su bivali sve ei, no Nashe je tada biooenjen i ono to se moglo dogoditi meu njima, nije se dogodilo. Par mjeseci nakon to je lanakobjavljen, Fiona je prihvatila posao za Associated Press u San Franciscu i od tada joj je izgubiosvaki trag.

ivjela je u jednoj kuici nedaleko od knjiare i kad ga je pozvala k sebi da popriaju o starimbostonskim danima, Nashe shvati da jo uvijek nije vezana. Iako nije bilo ni etiri kad su stigli,odmah su poeli sa estokim piem, naevi bocu Jack Danielsa da im zaini razgovor u dnevnomboravku. Nakon sat vremena, Nashe se preseli do Fione na kau i nedugo zatim ruka mu je ve bilapod njenom suknjom. Bilo je neke udne neminovnosti u tome, pomisli, kao da je njihov iznenadnisusret zahtijevao nesvakidanji odgovor, neko anarhino i slavljeniko raspoloenje. Sami nisu vuklikonce onoga to se dogodilo, ve su se tome samo prepustili i u trenutku kad je Nashe zagrlio Fioninogolo tijelo, njegova je udnja bila tako snana da je graniila s osjeajem gubitka jer, znao je da jena kraju mora razoarati, da e prije ili poslije doi trenutak kad e poeljeti da ponovo sjedne uautomobil.

Proveo je etiri noi s njom i malo pomalo otkrio da ima vie srca i pameti no to mu se inilo."Nemoj misliti da nisam eljela da se ovo dogodi, ree mu zadnje noi. Ja znam da ti mene nevoli, no to jo uvijek ne znai da sam ja pogrena ena za tebe. Ti si udaren tip, Nashe, i ako bamora ii, okej, mora ii... Ali ne zaboravi da sam ja tu. I ako ti ikada doe da se ponovo zavue uneije gaice, prvo pomisli na moje.

Iako nije mogao a da mu je ne bude ao, taj je osjeaj bio proet divljenjem, moda ak neimjaim: slutnjom da bi ona uostalom mogla biti netko koga bi on bi mogao voljeti. Za trenutak je bio uiskuenju da je zaprosi, zamislivi najedanput ivot pun duhovitih upadica i njenog seksa s Fionom,Juliette kako odrasta s braom i sestrama, ali rijei mu jednostavno nisu navirale na usta. Otii usamo nakratko", ree na kraju. Vrijeme je da skoknem u Northfield. Ako hoe sa mnom, Fiona, bite dobrodola.

Naravno. A to da radim s poslom? Ne ini li ti se da su tri dana bolovanja zaredom ipak maloprevie?

"Moram biti tamo zbog Juliette, zna i sama. Vano mi je."Puno toga je vano. Samo nemoj nestati zauvijek, to je sve."Ne brini, vratit u se. Sad sam slobodan ovjek, mogu raditi to god me je volja."Sjeti se da smo u Americi, Nashe. Prokletoj zemlji slobodnih ljudi. Svi moemo raditi to nas

je volja."Nisam znao da si toliki domoljub."Moe se u zadnji dolar kladiti da jesam. Domovina prije svega. Zato u i ekati da se ponovo

pojavi. Jer sam slobodna da od sebe pravim budalu."Rekao sam ti da u se vratiti. Upravo sam ti to obeao."Znam da jesi. Ali to ne znai da e obeanje i ispuniti.Bilo je i drugih ena prije nje, itav niz kratkih zanosa i jednononih avantura, ali ni jednoj nije

nita obeao. Razvedena ena na Floridi, na primjer, nastavnica koju mu je Donna pokualanamjestiti u Northfieldu, pa mlada konobarica u Renou sve su iezle. Fiona je bila jedina koja muje neto znaila i od njihovog prvog sluajnog susreta u sijenju pa sve do kraja srpnja, rijetko kad biprolo vie od tri tjedna, a da je ne bi posjetio. Ponekad bi je nazvao s puta, a kad je ne bi bilo kodkue, ostavio bi joj kakvu smijenu poruku na sekretarici samo da je podsjeti da misli na nju. Ikako su mjeseci prolazili, Fionino punano, pomalo zdepasto tijelo postajalo mu je sve dragocjenije:njene velike, moda ak prevelike grudi, poneto krivi prednji zubi, griva plave kose to se slijeva uneurednoj masi uvojaka i kovrdi. Prerafaelitska kosa, kako ju je jednom nazvala, i iako Nasheutakav opis nije nita znailo, same rijei kao da su odavale neto u vezi s njom, neku unutarnjuznaajku koja je njezinu nezgrapnost pretvarala u odreeni oblik ljepote. Bila je tako razliita odTherese tamnopute i usporene Therese, mlade Therese s ravnim trbuhom i dugim, savrenimnogama, ali Fionine ga nesavrenosti nisu prestajale uzbuivati jer je zahvaljujui njima imao osjeajda je njihovo voenje ljubavi neto vie od samog seksa, neto vie od nasuminog sparivanja dvajutijela. Bivalo mu je sve tee zavriti svoje posjete, a prvi sati povratka na cestu uvijek su biliispunjeni dvojbama. Kamo je zapravo iao i to je pokuavao dokazati? inilo se apsurdnim toodlazi od nje, i to samo da bi proveo no na kakvom kvrgavom motelskom krevetu na rubu beskraja.

Pa ipak, i dalje je putovao, neumorno kruei kontinentom, sa sve snanijim osjeajempomirenosti sa samim sobom kako je vrijeme prolazilo. Jedinu smetnju, ako ih je uope bilo,predstavljala je injenica da sve to jednom mora prestati, da ne moe vjeno ovako ivjeti. Novac muse u poetku inio nepresunim, no nakon pet ili est mjeseci provedenih na putu, otilo je ve vieod polovice. Avantura se polako ali sigurno pretvarala u paradoks. Svoju slobodu imao je zahvalitinovcu, no svaki put kad bi potroio dio tog novca da kupi novu koliinu slobode, istovremeno sejednake koliine slobode odricao. Novac, koji ga je odravao na cesti, bio je ujedno i stroj zaproizvodnju gubitka to ga je neumitno vukao natrag, ka mjestu odakle je krenuo.

Sredinom proljea, Nashe konano shvati da se problem vie ne da izbjegavati. Budunost mu jebila neizvjesna i ne bude li odluio kada e napokon stati, gotovo da je nee ni imati.

U prvo je vrijeme troio nepromiljeno, astio se odlascima u prvorazredne restorane i hotele,pio vrsna vina i kupovao skupe igrake za Juliette i njezine bratie. No, Nashe zapravo nije bioosobito sklon luksuzu. Oduvijek je ivio isuvie blizu oskudice da bi o njemu odve razmiljao ijednom kad se nasljedstvo otralo kao novina, vratio se starim skromnim navikama: jeo jejednostavnu hranu, spavao u jeftinim motelima, a na odjeu gotovo da nije ni troio. Povremeno bi sedao u troak kupnjom kazeta ili knjiga, ali dalje nije iao. Prava prednost bogatstva nije bila umogunosti kupovine kojekakvih stvari, ve u injenici da o novcu vie nije morao brinuti. Sada je,meutim, bio prisiljen ponovo razmiljati o novcu, te se odlui pogoditi sa samim sobom. Nastavit eovako sve dok mu ne ostane dvadeset tisua dolara, a onda e se vratiti u Berkeley i zaprositi Fionu.Nee oklijevati, ovaj put e to zaista i uiniti.

Uspio je tako izdrati do kraja srpnja. No, ba kada su stvari sjele na svoje mjesto, srea ga jepoela naputati. Fionin se bivi deko, koji je iz njenog ivota ietao nekoliko mjeseci prije no toje Nashe doao, izgleda vratio preobraen i, umjesto da spremno prihvati Nasheovu ponudu, Fionamu je, ne prestajui plakati, sat vremena objanjavala zato je vie ne moe viati. Ne mogu raunatina tebe, Jim, stalno je ponavljala. Jednostavno ne mogu na tebe raunati.

Negdje duboko u sebi Nashe je znao da je u pravu, no to nije moglo ublaiti udarac koji jeprimio. Po odlasku iz Berkeleya, naao se prikovan osjeajem gorine i rastueg bijesa. Vatra jegorjela danima, a ak i kad se poela smirivati, nije se oporavio, koliko jednostavno popustio i zapaou drugo, puno dulje razdoblje patnje. Srdbu je smijenila potitenost i jedino to je osjeao bio je

talog neke tupe, neodreene tuge, kao da je stvarima koje je vidio oko sebe oduzeta boja. Neko sevrijeme zabavljao idejom da se preseli u Minnesotu i ondje potrai posao. ak je pomiljao da sevrati u Boston i zamoli da ga prime natrag na stari posao, no nedostajalo mu je istinske volje da touini, pa uskoro odbaci takva razmiljanja. Nastavi lutati jo do kraja srpnja, provodei u automobiluvie vremena no ikad dotad. Bilo je dana kad se znao dovesti do ruba iscrpljenosti, vozei esnaest,pa i sedamnaest sati bez zaustavljanja, kao da se eli kazniti pomicanjem granice izdrljivosti. Polakomu je bivalo jasno da je uhvaen u zamku, te da e ukoliko se uskoro neto ne dogodi nastaviti svonjom dok ne iscuri sav novac. Kad je poetkom kolovoza ponovo svratio u Northfield, otiao je ubanku i podigao ostatak nasljedstva, pretvorivi sve u gotovinu, uredno sloenu hrpu novanica od posto dolara koju je spremio u pretinac automobila. To mu je dalo osjeaj da krizu dri pod kontrolom,kao da je hrpa novca koja se ne prestaje stanjivati pravi odraz njegova unutarnjeg stanja. Iako je sebinametnuo najstroi oblik tednje i sljedea dva tjedna spavao u autu, ono to je time utedio pokazalose zanemarivim, i Nashe se na kraju osjeti zaputenim i deprimiranim. Nije dobro predati se naovakav nain, zakljui, radi se o pogrenom pristupu. U namjeri da malo popravi raspoloenje,odveze se u Saratogu i uzme sobu u hotelu Adelphi. Sezona konjskih trka je bila u jeku i Nashe iduihtjedan dana, u nastojanju da podeblja sveanj novanica, svako poslijepodne provede uz rub trkalita,kladei se na konje. Bio je siguran da e ga pratiti srea. No, izuzev dva-tri blistava uspjeha srizinim potezima, vie je gubio nego dobivao i, prije no to mu je polo za rukom da se otrgne od togmjesta, istopio se jo jedan dio njegova imetka. Prolo je godinu dana i dva mjeseca otkako je nacesti i ostalo mu je neto iznad etrnaest tisua dolara.

Nashe nije bio posve oajan, ali je osjeao da se oaj pribliava i da bi za mjesec ili dvamogao biti u totalnoj panici. Rijei otii u New York, no umjesto da se zaputi autoputom, odlui se zapolagano tumaranje sporednim cestama kroz prirodu. Problem je zapravo u ivcima, pomisli i odluividjeti hoe li mu spora vonja pomoi da se opusti. Zaputio se rano, odmah nakon doruka ugostionici Spa City i prije deset sati stigao negdje do sredine okruga Duchess. Vie se puta izgubio,ali kako nije bilo vano gdje se nalazi, nije se ni trudio gledati u kartu. Negdje blizu sela Millbrook,uspori na etrdeset i pet, pedeset. Vozio je po uskoj dvotranoj cesti uz iji su se rub nizale farme ilivade, a kojom ve gotovo petnaest minuta nije proao ni jedan automobil. Doavi na vrh blageuzbrdice odakle se pruao jasan pogled nekih petsto metara u daljinu, opazi priliku kako se kree uzrub ceste. Bio je to nakaradan prizor usred pastirske idile: jedan mrav i blatnjav ovjek trza se iposre prema naprijed, povijajui se i teturajui kao da e svakog asa pasti licem na zemlju. Nasheprvo pomisli da je pijan, no onda se sjeti da je previe rano da bi se itko doveo u takvo stanje. Iakoje obino odbijao stati auto-stoperima, nije mogao odoljeti a da ne uspori kako bi ga izblizapromotrio. Zvuk mijenjanja brzine upozori stranca na njegovu prisutnost i kad ga je vidio kako seokree, Nasheu odmah bude jasno da je ovjek u nevolji. Bio je puno mlai no to se to inilo s lea,nije mu bilo vie od dvadeset dvije-tri godine i bilo je oito da ga je netko pretukao. Odjea mu jebila poderana, lice prekriveno modricama i podljevima, a po nainu kako se drao dok se autopribliavao, izgledao je kao da jedva zna gdje se nalazi. Iako mu je i instinkt govorio da produidalje, Nashe se nije mogao prisiliti da ignorira jadno mladievo stanje. Prije no to mu je do svijestidoprlo to radi, ve se zaustavio, spustio prozor do suvozakog mjesta i, nagnuvi se, pitao strancatreba li pomo. I tako je Jack Pozzi zakoraio u Nasheov ivot. Barem tako je itava stvar poela.Jednog lijepog jutra u kasno ljeto.

2Pozzi bez rijei prihvati vonju, jedva kimnuvi glavom kad mu je Nashe rekao da ide za NewYork, i tekom se mukom uvue u auto. Po nainu na koji mu se tijelo uruilo kad je dotaknuo sjeditebilo je oito da bi bio otiao bilo kamo, samo da se makne dalje od mjesta gdje se nalazio. Osim toje imao brojne povrede, djelovao je preplaeno, kao da svaki as oekuje neku novu nevolju, novinapad onih koji su mu bili za petama. U trenutku kad je Nashe stisnuo papuicu za gas, Pozzi zatvorioi i zastenje, no ak i nakon to se Saab ustalio na devedeset kilometara na sat, jo uvijek nijeprogovarao i inilo se da je jedva svjestan Nasheove prisutnosti. Pretpostavivi da je u stanju oka,Nashe ga nije htio forsirati, no utnja je svejedno bila udna i ovakav je poetak u najmanju rukuzbunjivao. Nashea je zanimalo tko je taj ovjek, no nije imao nita na temelju ega bi mogao izvuibilo kakav zakljuak. Vanjska su obiljeja bila proturjena, tek proizvoljni zbir elemenata kojizajedno ne upuuju ni na to. Odjea, primjerice, nije imala osobitog smisla: blijedoplavo dnevnoodijelo, razdrljena havajska koulja, bijele mokasine i tanke bijele arape. Sve sintetika dreavihboja koju su, ak i kad je bila u modi (prije deset-dvadeset godina?) nosili samo sredovjenimukarci. Cilj je izgleda bio izgledati mladenaki i sportski, to je na jednom klincu djelovalosmijeno, kao da se preruio u postarijeg ovjeka koji se odijevanjem hoe pomladiti. S obzirom najeftinu odjeu, nije bilo nieg neobinog u tome to je momak nosio prsten, meutim, koliko je Nashemogao primijetiti, safir u prstenu izgledao je pravi, to je pak bilo prilino neobino. Moda jejednog trenutka u ivotu imao novaca da ga kupi. A moda ga nije kupio, ve mu ga je netko darovaoili ga je ukrao. Pozzi nije imao vie od metar i sedamdeset-sedamdeset dva, a Nasheu je izgledao kaoda ima manje od pedeset pet-est kila. Bio je ilavi mali krljavac, dugih prstiju i mrava, iljata licai mogao je biti bilo to, od trgovakog putnika do sitnog lopova. Zbog krvi to mu je curila iz nosa irasjeene i nateene lijeve sljepoonice bilo je teko naslutiti kakav inae dojam ostavlja na ljude.Nashe je osjeao da zrai odreenom inteligencijom, ali nije bio siguran. Nita za sada nije biloizvjesno osim njegove utnje. To, i injenica da su ga skoro na smrt premlatili.

Prevalivi nekoliko kilometara, Nashe skrene prema Texacovoj benzinskoj stanici i tu polakozaustavi automobil. Moram natoiti gorivo, ree. Ako se eli srediti u WC-u, sad je dobartrenutak da to obavi. Moda e se osjeati malo bolje.

Nije bilo odgovora. Nashe pomisli da ga stranac nije uo, no kad je zaustio da ponovi prijedlog,ovaj lagano, gotovo neprimjetno, kimne glavom. Da, kaza Pozzi. Vjerojatno ne izgledam bogznakako.

Ne, odgovori Nashe, ne osobito dobro. Izgleda kao da si ispao iz mijealice za cement.Tako se otprilike i osjeam.Ako ne moe sam, rado u ti pomoi.U redu je, stari, mogu sam. Pazi sad... Nema toga to ja ne mogu kad se zainatim.Pozzi otvori vrata automobila i stane se dizati sa sjedita, jeei pri svakom pokretu, oito i sam

zateen otrinom boli. Nashe mu prie kako bi ga pridrao, ali momak samo odmahne rukom i sam seodvue prema mukom zahodu sporim, opreznim koracima, kao da se trudi da ne padne. Nashe umeuvremenu natoi gorivo, provjeri ulje i, kako se njegov putnik jo nije vraao, ode do radionice ikupi dvije kave iz automata. Proe jo dobrih pet minuta i Nashe se pone pitati nije li se klinacmoda onesvijestio u zahodu. Ispije kavu do kraja, izae iz automobila i ba kad se zaputio da mupokuca na vrata zahoda, spazi ga kako ide prema njemu. Pozzi je bio u neto pristojnijem stanju negoprije posjeta umivaoniku. Krv mu je bila oprana s lica, a opazivi da je kosu zalizao unatrag i

odbacio poderanu jaknu, Nashe zakljui da e se mali vjerojatno sam oporaviti i da ga nee morativoditi lijeniku.

Prui mu plastinu alicu s kavom i predstavi se: Ja sam Jim. Jim Nashe. Za sluaj da te tozanima. Kava se ve bila ohladila i Pozzi se, otpivi gutljaj, s gnuanjem trgne. Zatim prui Nasheudesnu ruku. Jack Pozzi, ree. Za prijatelje Jackpot.

Izgleda da si ga ovaj put stvarno i dobio, mislim jackpot. Dodue, vjerojatno ne onaj kojemsi se nadao.

Ima dana kad te ide i dana kad te ne ide. Noas me nije ilo nikako.Ali si barem ostao na ivotu.Hm, da. Moda mi se ipak posreilo. Eto, imam ansu vidjeti kakve mi se sve gluposti jo

mogu dogoditi.Pozzi se nasmijei na vlastitu primjedbu i Nashe mu, ohrabren spoznajom da mali ima smisla za

humor, uzvrati osmijehom. "Ako hoe moj savjet", ree Nashe, ja bih se i te koulje rijeio. Njenisu najbolji dani proli.

Pozzi spusti pogled na prljavu, krvlju poprskanu tkaninu i eznutljivo, gotovo raznjeeno proeprstima po njoj. Bacio bih je da imam drugu. Mislio sam da je i ovo bolje nego da svijetupokazujem svoje savreno tijelo. Minimum pristojnosti, kui. Ljudi nose odjeu. Nashe se bezrijei zaputi prema stranjoj strani automobila, otvori prtljanik i stade kopati po torbi. Trenutakkasnije izvue majicu s natpisom Boston Red Soxa i dobaci je Pozziju koji je uhvati slobodnomrukom. Evo, obuci ovo", ree, jest da e ti biti prevelika, ali je barem ista.

Pozzi odloi alicu s kavom na krov automobila i rairi majicu pred sobom da je bolje promotri.Boston Red Sox, proita naglas. to si ti, neki pobornik promaenih ciljeva?

Tako je. Mene stvari mogu zainteresirati samo ako su beznadene. A sad dosta komentara inavlai to, neu da mi auto zaprlja krvlju.

Pozzi otkopa svoju poderanu havajsku koulju i ispusti je sebi pred noge. Goli mu je torzo biobijel, goljav i nekako jadan, kao da godinama nije vidio sunca. Navue majicu preko glave, zatimrairi ruke, dlanova otvorenih prema gore, kao da izlazi pred kakvu komisiju. Kako ti se svia,upita. Je li sad bolje?"

Puno bolje, odgovori Nashe. Sad ve lii na ovjeka.Majica je bila toliko iroka da se Pozzi gotovo utapao u njoj. Sezala mu je negdje do polovine

bedara, kratki rukavi plesali su mu oko laktova, kao da ga je netko najednom tapiem pretvorio uslabunjavog dvanaestogodinjaka. Iz razloga koji mu nisu bili posve jasni, Nashea je taj prizordirnuo.

Zaputie se prema jugu, cestom Taconic State Parkway, raunajui da e stii do grada za nekihdva-dva i pol sata. Nashe uskoro otkrije da je Pozzijeva utnja u poetku bila samo iznimka odpravila; naavi se napokon izvan opasnosti, klinac otkrije svoje pravo lice i ubrzo ga se nije dalozaustaviti. Iako ga Nashe nije nita pitao, Pozzi mu svejedno ispria cijelu priu, kao da su rijei bilesvojevrstan oblik naknade, kao da spaavanjem ovjeka iz nevolje, spasitelj stjee pravo da ujekako je ovaj u nju upao.

Ni pare, zapone. Ni jedne jebene prebijene pare nam nisu ostavili." Pozzi za trenutak ostavite kriptine rijei da vise u zraku, a kako Nashe nije reagirao, nakon nekog vremena krene ponovo, dabi se iduih desetak ili petnaest minuta zaustavio tek povremeno da uhvati zraka. etiri ujutro,nastavi s priom, a mi sjedimo za stolom ve punih sedam sati. U prostoriji nas je estorica, odkojih su ostala petorica obine budale, prvorazredni amateri. ovjek daje desnu ruku da ue u igru stakvim tuljanima bogatim dekima iz New Yorka kojima treba malo vikend uzbuenja. Advokati,

brokeri s burze, glaveine iz firmi. Sve dok im se die, ne smeta im to gube. Kad ih dobije, samokau dobro odigrano, rukuju se i aste piem. Daj mi redovito dozu takvih tipova i mogu u penzijuprije tridesete. Oni su najbolji. Zadrti republikanci, s vicevima iz Wall Streeta i svojim prokletimdry-martinijima. Stara garda sa cigarama po pet dolara komad. Originalni ameriki upci.

Igram ja tako s tim, je li, stupovima drutvene zajednice, i dobro se zabavljam. Sve ide glatko,ruka mi sigurna, ubirem svoj dio talona i pri tom pazim da se ne razmeem samo fino ipromiljeno, tako da nitko ne ispadne iz igre. Ne kolje koko koja ti nese zlatna jaja. Ti naivcikockaju svaki mjesec, a meni je stalo da me ponovo zovu. Dovoljno sam se namuio da sredim pozivza sino. Sigurno mi je trebalo pola godine. Ponaam se, stoga, kako najbolje znam i umijem,uglaeno i suzdrano, konverziram kao neka pederina to svako popodne karta bakaru u svomcountry klubu. U ovom poslu mora biti glumac, ako eli dospjeti tamo gdje se vrti prava lova.Treba im se svidjeti to to im prazni depove. Sto, naravno, ne moe postii ako im ne pokae dasi okej frajer. Zato uvijek fino kae hvala i molim, smije se na njihove idiotske fore, dri seskromno, dostojanstveno kao pravi gospodin. Zaboga, ne sjeam se kad me je zadnji put ovako ilo,George. Ti bokca, Ralph, veeras me stvarno hoe karta. I sline pizdarije.

U svakom sluaju, ja sam tamo doao s neto vie od pet somova u depu, a do etiri sata sam ihimao skoro devet. Igra se trebala zavriti za jedno sat vremena i ja se polako pripremam za fini.Genijalce sam prokuio i tako sam nadmoan da im po oima znam koje karte dre u rukama. Mislimkako u im pokupiti jo jednu oveu sumu i izai s jedno dvanaest do etrnaest tisua, uspjenozavrivi no.

Dobro sam vukao, imam ful deka, ulozi polako rastu... U sobi tiina, svi smo koncentrirani naulaganje, kad najednom vrata se irom otvaraju i unutra upadaju etiri ogromna idiota, jebem immater... 'Ne mrdaj, viu ne mrdaj ili pucamo urlaju iz sveg glasa, a samarice im uperene u naeface. Obueni u crno, na glave navukli arape, tako da ne zna kako izgledaju. Ej, to je bilo netonajgore to sam ikada vidio: etiri udovita iz crne lagune. Takva me frka uhvatila, mislio sam, usratu se na licu mjesta. Onda jedan od njih kae Lezi na pod, svi dolje na pod i nikome se nita needesiti.

O tome se esto pria, o pljakanju pokeraa, to je staro sranje. Samo to nikad ne misli da ese tebi dogoditi. A to je najgore, igramo s keom i sva lova lei posred stola. Glupo jest, ali takovole ovi dobro podmazani kreteni, daje im osjeaj vanosti. Furaju se na desperadose iz tupavihvesterna tipa 'Kartaki obraun u salunu Posljednji hropac. Igra se sa etonima, to svi znaju. Stvar jeupravo u tome da zaboravi na novac i koncentrira se na jebenu igru. E, ali tako igraju ovi advokati iti ne moe nita protiv njihovih otrcanih pravila.

Na stolu se, dakle, suna zakonsko sredstvo plaanja, u visini od nekih etrdeset-pedeset tisuadolara. Ja leim na podu i nita ne vidim, ali ujem kako trpaju novac u vree, krue oko stola i, ljas,ljas, iste ga u urbi. Mislim kako e valjda brzo zavriti i moda nee okrenuti puke na nas. Vie ine mislim na novac, samo da mi je izvui ivu glavu. Jebe lovu, rekoh sebi, samo me nemoj upucat'.udno kako se stvari nekad brzo odvijaju. Trenutak prije sam sjekao tipa koji mi je sjedio s lijevestrane, mislei pri tom kakav sam ja prvoklasni igra, a ve u iduem evo me prostrtog na podu inadam se najboljemu da mi nee prosvirati mozak. Zabio sam lice u smrdljivi upavac i molim seko kakva pizda da kad ponovo otvorim oi, onih udovita tamo vie ne bude.

I, vjerovao ili ne, moje su molitve usliane. Pljakai, kako rekoe, tako i uradie, tri ili etiriminute poslije vie ih nije bilo. Sluamo jo kratko vrijeme zvuk auta kako se udaljava, zatim polakoustajemo i poinjemo ponovo disati. Koljena mi udaraju jedno o drugo, tresem se ko paraplegiar, aligotovo je i sve je u redu. Tako barem ja mislim. Meutim, prava mi zabava tek predstoji.

Sve je zapoeo George Whitney. To je tip u ijoj kui kartamo, jedna od onih napuhanih konjinato etaju okolo u zelenim kariranim hlaama i bijelim demperima od kamira. Kad smo popili piei malo doli k sebi, veliki e George Gilu Swansonu, frajeru koji mi je izradio poziv za igru: Alijepo sam ti govorio Gil... veli on. 'Ne moe u ovakvu igru dovesti olo. 'O emu ti to, George?upita Gil, a George e njemu: Razmisli malo sam, Gil. Evo, igramo ve sedam godina svaki mjesec inikad nikakvih problema. Onda mi ti kae za ovog malog huligana, koji je kao dobar pokera,izvue od mene dozvolu da ga dovede i vidi to se dogodi. Ja sam na ovom stolu imao osam tisuadolara i nisam ba oduevljen to mi ih je odnijela banda siledija.

I prije nego mu je Gil uspio bilo to odgovoriti, ja se uputim pravo prema Georgeu da mupokaem svoju prokletu jeziinu. To vjerojatno nisam trebao uiniti, ali me raspizdio i samo to ganisam razvalio posred face. 'Koji ti je kurac, ta ti time hoe rei?' pitam ja njega. 'Da si nam ovo ti,gnjido, smjestio, kae on i stade me prstom gurati na drugi kraj sobe. Gura on mene svojim debelimprstom i ne prestaje govoriti. Neu ja tebe i tvoje kompie razbojnike pustiti da se tek takoizvuete, veli on. Platit e ti to meni, Pozzi. Pobrinut u se ja da dobije to te spada. I sere li gasere, bocka me onim svojim prstom, laje mi u facu i ja mu u jednom momentu samo zamahomodmaknem ruku i kaem da odbije. A George je krupan, moda metar i devedeset-devedeset pet.Pedeset godina, ali u formi i znam da e biti gadno ako se s njim zakaim. Ruke sebi, svinjo-glavi,kaem ja njemu. Mii te ruke od mene i odbij. Meutim, mrcina je totalno poludila i nee da stane. Ikad me konano zgrabio za koulju, vie se nisam mogao suzdrati i udarim ga akom ispod pasa.Probam pobjei, ali nisam napravio ni tri koraka kadli me dohvati jedan od advokata i priklijeti miruke za leima. Pokuam ga se osloboditi, ali prije nego uspijem izvui ruke, evo ti Georgea opetpreda mnom i samo mi ih slae u stomak. Ej, ovjee, bilo je strano, Tom i Jerry, krvoprolie uivo.Kako god se izmaknem, dohvati me neki drugi. Gil im se jedini nije pridruio, ali nije mogao bogznato protiv ostale etvorice. A ovi se nisu prestajali iivljavati nada mnom. Za trenutak sam mislio dae me ubiti, meutim, nakon nekog vremena im je poelo ponestajati daha. Govna su bila snana, aline i izdrljiva, pa sam im se na kraju istrgao i domogao vrata. Dvojica krenu za mnom, ali, braco,nije bilo teorije da ih pustim da me se ponovo doepaju. Kako sam se izvukao iz jazbine, jurnemprema umi, trei koliko sam onakav uope mogao. Da me ti nisi skupio, vjerojatno bih jo uvijektrao.

Pozzi otpuhne s izrazom gaenja kao da eli cijelu alosnu epizodu odagnati iz sjeanja. Baremnema trajnog oteenja, nastavi. Stare e kosti zarasti, jedino nisam osobito ushien to samizgubio lovu. Nije mi se u gore vrijeme moglo dogoditi. Imao sam velikih planova s tom svoticom, asad kad su me poistili moram sve iznova. Sranje. Igra fino i poteno, dobija, a na kraju svejednoizgubi. Nema pravde. Prekosutra sam trebao ui u jednu od najeih igara u ivotu, to je sadanemogue. Nema ni najmanje anse da do tada nabavim lovu koja mi treba da uem. Jedina kartanjaza koja znam ovaj vikend su sitna. Ovo je totalni krah, ovjee. ak i da budem sretne ruke, ne moguzaraditi vie od par somova. A vjerojatno ni toliko.

Upravo je ta zadnja reenica nagnala Nashea da napokon progovori. Sinula mu je ideja od kojemu je tijelo zadrhtalo, pa kad su mu u sljedeem trenutku rijei navrle na usta, morao se boriti da glasdri pod kontrolom. itav proces nije trajao vie od sekundu-dvije, no bio je dovoljan da svepromijeni, da ga gurne strmoglavce preko ruba litice. Koliko ti novaca treba da ue u tu igru?upita.

Nita ispod deset tisua, odgovori Pozzi. I to je donja granica. Ne mogu unutra ni s cenerommanje.

Zvui prilino skup pothvat.

Bila je to ivotna prilika, stari. Poziv za posjet dravnom trezoru."Ako bi pobijedio, moda. Ali injenica je da moe i izgubiti. Uvijek postoji taj rizik, zar ne?Naravno da postoji rizik. Poker je to, na kraju krajeva. Ali ne bih nikako mogao izgubiti. Ve

sam jednom kartao s tim klaunovima. Bilo bi kao popiti au vode.Koliko misli da si mogao dobiti?Gomilu. Gomilu proklete love.Pa koliko otprilike? Daj mi neku priblinu cifru."ta ja znam, trideset-etrdeset tisua, teko je rei. Moda pedeset.To je velik novae. Puno vie od onog sa im su igrali tvoji prijatelji sino.Pa to ti i pokuavam rei. Frajeri su milijarderi, a pojma nemaju o karti. Rije je o dvojici

ignoramusa. Sjedne kartati s njima i to ti je kao da igra sa Stanliom i Oliom.Stanlio i Olio?Tako ih ja zovem, Stanlio i Olio. Jedan je debeli, drugi je mravi, ba kao Laurel i Hardy. Ej,

ovjee, to su pravi pilei mozgovi, par roenih budala."Zvui jako siguran u sebe. Kako zna da nisu samo par prevaranata?Zato to sam ih provjerio. Prije est ili sedam godina zajedno su kupili listi dravne lutrije

Pennsylvanije i dobili sedam milijuna dolara. Bio je to jedan od najveih dobitaka svih vremena.Tipovi s takvom lovom ne bave se varanjem sitne ribe kao to sam ja.

A da ti to sve ne izmilja?Zato bih izmiljao? Debeli se preiva Flower, a mravi Stone. udno je to to imaju isto ime

William. Samo to Flowera zovu Bili, a Stone se predstavlja kao Willie. Nije tako kompliciranokao to zvui. Jednom kad ih vidi, nije ih teko razlikovati."

Kao Mutt i Jeff iz crtia."E ba tako. Oni su ti par pravih komiara. Kao ona smijena dvojica s telke, Ernie i Bert. Samo

to se ovi zovu Willie i Bili. Dobro zvui, je l' da? Willie i Bili.Kako si ih upoznao?Naletio sam na njih prolog mjeseca u Atlantic Cityju. Tamo povremeno odem kartati, a taj su

put oni neko vrijeme bili za stolom. Nakon dvadesetak minuta obojica su bili tanji za pet tisuadolara. U ivotu nisam vidio glupljeg ulaganja. Mislili su da mogu sve izblefirati, oni kao jedini znajukartati, a mi ostali jedva ekamo da padnemo na njihove djeje fore. Nekoliko sati nakon toga, odemdo jednog od kazina u blizini da se malo zezam i tamo, kod jednog ruleta, ponovo naletim na njih.Prie mi debeli...

Flower?"Da, Flower. Prie mi i veli: Svia mi se tvoj stil, momak. Igra tvrd poker. I dodade da e

mi, ako ikad poelim zaigrati s njima jednu prijateljsku, vrata njihove kue biti irom otvorena. Eto,tako je to bilo. Rekao sam mu naravno da bih igrao s njima i onda sam ih prolog tjedna nazvao isredio kartanje za ovaj ponedjeljak. Zato sam tako bijesan zbog onoga sino. Kakvo bi to krasnoiskustvo bilo, prava etnja Jackpot bulevarom!

Rekao si vrata njihove kue. Znai li to da ive skupa?"Tebi nita ne promakne, je l' da? Da, tako sam rekao njihove kue. Zvui malo udno, ali

mislim da nisu topli ili tako neto. Obojica su prevalili pedesetu i obojica su nekad bili oenjeni.Stoneu je ena umrla, a Flower i njegova ena su rastavljeni. Imaju svaki po dvoje djece, a Stone jeak i djed. Prije nego to je dobio na lutriji, on je bio optiar, a Flower knjigovoa. Deki iz srednjeklase, prosjek prosjeka. Jedino to igrom sluaja ive u dvorcu s dvadeset soba i s godinjom rentomod milijun i tristopedeset tisua dolara. Koji se ne oporezuju."

Vidim da si se dobro informirao.Kaem ti da sam ih provjerio. Ne volim ui u igru a da ne znam s kim igram.Radi li ita drugo osim to igra poker?"Ne, to je sve. Samo igram poker.Nema nikakav drugi posao? Nita da te potkoi kad naleti suno razdoblje?Jednom sam radio u robnoj kui. Bilo je to ljeto nakon to sam maturirao. Stavili su me na

odjel s mukom obuom i to je bila koma, vjeruj mi, neto najgore mogue. Mora kleati s rukama napodu kao pas, udisati smrad prljavih arapa. Dolazilo mi je da se ispovraam. Poslije tri tjedna daosam otkaz i otad nemam stalnog posla.

Znai da te dobro ide.Pa ide me, da. Imam svojih dobrih i loih dana, a dosad mi se nije dogodilo da pogubim konce.

Najvanije mi je da mogu raditi to me volja. Kad gubim, gubim za svoju guzicu. Kad dobijam, savnovac ostaje meni. I ne moram ni od koga nita gutati.

Sam svoj gazda.Tako je. Sebi efujem, sebi nareujem.Onda si sigurno dobar igra.Dobar jesam, ali moram prijei jo veliki komad puta. Kad to kaem, mislim na one najvee:

Johnnyja Mosesa, Amarillo Slimsa, Doylea Brunsonsa. S tim dekima bih htio igrati u istoj ligi. Jesiikada uo za Binions Horseshoe Club u Las Vegasu? Tamo se igra Svjetska serija pokera.Vjerujem da u za koju godinu biti spreman za njih. E, to ti je moj ivotni cilj. Treba nagomilatipodosta kea za kupiti ulaz u igru, ali onda si rame uz rame s najboljima.

Sve je to lijepo, deko. Dobro je kad ovjek ima snove, pomau mu da izdri. Ali to ti je sve zakasnije, sve su to, to bi se reklo, dugoroni planovi. Mene zanima to e ti danas. Za otprilike satvremena bit emo u New Yorku i kamo e ti onda?

Znam jednog tipa u Brooklynu. Nazvat u ga kad stignemo u grad da vidim je li doma. Ako jest,vjerojatno u moi ostati kod njega neko vrijeme. Lud je ko zvijer, ali se dobro slaemo. TruloManzola. Ime mu je fora, je l' da? Zaradio ga je kao klinac jer je imao totalno trule, pokvarene zube.Sada ima savrenu nisku umjetnih zubi, ali svi ga i dalje zovu Trulo.

A to ako Trulo nije doma?Jebi ga, onda ne znam. Neto u ve smisliti.Drugim rijeima, nema pojma. Improvizirat e.Ne brini ti za mene, znam se ja snai. Bio sam i na gorim mjestima do sada.Ne brinem se, nego mi je palo na pamet neto to bi te moglo zanimati.Kao na primjer?Rekao si da ti treba deset tisua dolara da zaigra s Flowerom i Stoneom. to ako ja znam

nekog tko bi bio voljan izdvojiti tu lovu za tebe? Kakav bi ti dogovor bio spreman s njim sklopitizauzvrat?

"Vratio bih mu novac po zavretku igre. S kamatama."Ta osoba nije obini kreditor. Njega bi vjerojatno prije interesirala neka vrst poslovnog

partnerstva.A reci ti meni tko si ti? Ti se kao bavi ulaganjem u rizino ili tako neto?"Pusti sad mene. Ja sam samo tip koji vozi auto. Mene samo zanima kakvu bi mu ti ponudu bio

spreman dati. Govorim o postocima.Jebi ga, ne znam. Vratio bih mu deset somova i dao pristojan dio dobitka. Dvadeset-dvadeset

pet posto, tu negdje.

To mi zvui malo krto. Na kraju krajeva, on je taj koji preuzima rizik. Ako ne pobijedi, gubion a ne ti. Jasno ti je o emu priam?

Da, jasno mi je... O pravednoj podjeli. Pedeset posto njemu, pedeset posto tebi. Minus deset tisua, naravno.

Kako ti se to ini? Misli li da je poteno?Mislim da bih mogao prihvatiti. Ako je to jedini nain da uem u igru s onom dvojicom,

vjerojatno se isplati pokuati. Nego, kako se ti u to uklapa? Koliko ja vidim, ovdje u auturazgovaramo samo nas dvojica.

Gdje bi trebao biti taj drugi tip? Tip koji ima deset tisua dolara.On je tu negdje. Nee ga biti teko nai.Aha, tako sam i mislio. A ako taj tip kojim sluajem upravo sjedi do mene, ja bih htio znati

zato bi se on u tako neto uope uputao? On me, naime, poznaje koliko i ova bandera uz cestu."Ne postoji poseban razlog. Prohtjelo mu se, to je sve.To nije dovoljno. Mora biti neki razlog. Nema nikakvih dogovora dok ga ne saznam.Treba mu novac. To je valjda oito.Ali on ve ima deset tisua dolara.Treba mu vie. A vremena je sve manje. Ovoje vjerojatno zadnja prilika koja mu se prua."Pa dobro, objanjenje se prihvaa. Tip se naao u reklo bi se bezizlaznom poloaju.No, on nije glup, Jack. On ne baca svoje novce na sitne varalice. Zato prije nego ponemo

razgovarati o poslu, moram se uvjeriti da si vrijedan investicije. Moda ti i jesi izvanserijski karta,ali isto tako moe biti i prodava magle. Zato prije no to sklopimo bilo kakav dogovor, moramvlastitim oima vidjeti to zna i umije."

Nema problema, kompa. im stignemo u New York pokazat u ti svoje umijee. Nema uopefrke. Bit e tako impresioniran da e samo zinuti. Garantiram. Oi e ti ispasti iz glave.

3Nashe uvidje da se vie ne ponaa normalno. uo je kako mu rijei izlaze iz usta, ali u asu dokih je izgovarao, inilo mu se da one izraavaju neije tue misli, kao da je on samo glumac to napozornici nekog zamiljenog kazalita ponavlja tekst koji je za njega unaprijed napisan. Dosad senikada nije ovako osjeao, no ono to je uistinu bilo udno jest injenica da ga to nije osobitouznemirilo i da se s lakoom prihvatio svoje uloge u predstavi. Jedino je novac bio vaan, a ako gaovaj brbljavac za njega moe nabaviti, Nashe je bio voljan sve staviti na kocku ne bi li se to iostvarilo. itav plan je moda i bio sulud, no rizik je sam po sebi bio dovoljan motiv, bljesak nadekoji mu je trebao pokazati da je konano spreman na sve to mu se moe dogoditi.

Pozzi je u tom trenutku bio samo sredstvo za ostvarenje cilja, otvor u zidu kroz koji e seprovui s jedne strane na drugu. Predstavljao je ansu u ljudskom obliku, prikazu kartaa ija jejedina svrha postojanja bila pomoi Nasheu da povrati slobodu. Kad posao bude obavljen, svaki epoi svojim putem. No, to to se njime namjeravao posluiti, nije znailo da ga je Nashe smatraoposve antipatinim. Bez obzira na svoje dranje pametnjakovia, klinac je imao neto privlano imoralo mu se odati odreeno priznanje, makar i nevoljko. Bio je dovoljno hrabar da ima svojauvjerenja, to se za veinu ljudi ne moe rei. Hazarder u dui, Pozzi je u hodu improvizirao ivot,uzdajui se u vlastitu pamet da odri glavu iznad vode. ak i nakon batina koje je maloprije dobio,nije izgledao obeshrabren ili poraen. Mali je bio neotesan, na trenutke ak odbojan, meutim, zraioje odreenom vjerom u sebe, a to je na Nashea djelovalo umirujue. Naravno, jo uvijek je bilo tekorei moe li se Pozziju vjerovati, no budui da nije imao previe vremena da izmisli cijelu priu, te sobzirom da je situacija u kojoj su se nali ionako djelovala gotovo nevjerojatno, bilo bi doista udnoda je klinac ustvari bio netko posve drugi. Makar je takav bio Nasheov dojam. Kako god, nee mutrebati dugo da otkrije to je na stvari.

Vano je ostati naizgled miran, zauzdati uzbuenje i uvjeriti Pozzija da zna to radi. Nije mu bilaelja impresionirati ga, samo je slutio da on mora biti taj koji e vui konce i Pozzijevom serazmetanju suprotstaviti utljivim, postojanim samopouzdanjem. On e glumiti iskusnog junaka uodnosu na utokljunog, prgavog Pozzija, koristei prednost u tjelesnoj grai i godinama koje bi mutrebale dati auru teko steene ivotne mudrosti, te zraiti postojanou koja e djelovati kaoprotutea nervoznom, impulzivnom dranju maloga. Kad su stigli do sjevernih rubova Bronxa, Nasheje ve imao razraen plan djelovanja. Moda e trebati odrijeiti kesu vie nego to mu tomomentalno odgovara, no inilo mu se da e to na duge staze biti dobro uloen novac.

Taktika se sastojala u tome da ne kae nita dok Pozzi ne postavi pitanje, a kad ovaj to uini, daima unaprijed spreman dobar odgovor. Bit e siguran da mu je situacija pod kontrolom samo akoklinca bude drao na laganom odstojanju, odnosno ako stvori iluziju da mu uvijek bjei za jedankorak. Ne rekavi ni rijei, Nashe skrene na Henry Hudson Parkway i kad je Pozzi konano upitaokamo idu (u trenutku dok su prolazili Devedeset estu ulicu), Nashe ree: Sav si odrpan, Jack. Trebati hrane i sna, a ni meni ne bi bio na odmet ruak. Odsjest emo u Plazi, tamo nam moe biti baza.

Misli na hotel Plazu?"Tako je, hotel Plaza. Tamo odsjedam kad sam u New Yorku. Ima neto protiv?Nita. Samo pitam. Zvui dobro.I mislio sam da e ti se svidjeti."Naravno da mi se svia. Volim kad je sve u visokom stilu. Melem za duu.Auto su parkirali na podzemnom parkiralitu u Istonoj pedeset osmoj ulici, uzeli Nasheove

torbe iz prtljanika i odetali do hotela koji se nalazio odmah iza ugla. Nashe zatrai dvijejednokrevetne sobe sa zajednikom kupaonicom. Dok se upisivao u knjigu gostiju, krajikom okapogleda Pozzija, na ijem se licu ocrtavao blaeni osmijeh. Takav mu se izraz lica svidi jer jepokazivao kako Pozzi ima dovoljno strahopotovanja prema vlastitoj dobroj srei da bi cijenio to toNashe za njega ini. Sve je bilo stvar dobre reije: prije samo dva sata Pozzijev je ivot bio uruevinama, a sada ga evo u palai gdje se nastoji previe ne uditi raskoi oko sebe. Da je kontrastkojim sluajem bio manje oigledan, ne bi proizveo ovako eljeni uinak, no kako su stvari stajale,zadovoljni trzaj na Pozzijevim ustima bio je dovoljan da se Nashe uvjeri kako je ostvario svoj naum.

Dobili su sobe na sedmom katu (Sretna sedmica, primijeti Pozzi dok su se vozili dizalom), anakon stoje portir dobio napojnicu i oni se konano smjestili, Nashe telefonom narui ruak u sobu:dva odreska, dvije salate, krumpir peen u kori i dvije boce Becks piva. Pozzi u meuvremenu ode ukupaonicu da se otuira, zatvori vrata, ali ih ne zakljua, to Nashe protumai kao dobar znak. Nekoje vrijeme oslukivao udare vode po kadi, zatim promijeni koulju i iskopa novac koji je iz pretinca uautomobilu bio premjestio u jedan od kofera (etrnaest tisua dolara umotanih u obinu plastinuvreicu). Ne rekavi nita Pozziju, iulja se iz sobe, spusti dizalom u prizemlje i pohrani trinaesttisua dolara u hotelskom sefu. Prije no to se uputi natrag, zaustavi se kod kioska za novine da kupipil karata.

Kad se Nashe vratio, Pozzi je sjedio u svojoj sobi. I jedna i druga vrata kupaone bila suotvorena i Nashe ga je mogao vidjeti kako izvaljen lei u naslonjau, umotan u dva ili tri bijelarunika. Na televiziji se, kao i obino subotom popodne, vrtio neki kung fu film. Nashe proviri glavuda ga pozdravi, na to Pozzi upre prstom u ekran i kae kako bi moda trebao uzimati satove kodBrucea Leeja. Tip nije vei od mene, a vidi ga kako sreuje ove idiote. E, da ja znam kako se toradi, nikada mi se ne bi dogodilo ono to mi se sino dogodilo.

"Osjea li se ita bolje?"Tijelo mi je svo u modricama, ali mislim da nije nita slomljeno.Onda e valjda preivjeti.Da, valjda. Moda vie neu moi svirati violinu, ali izgleda da u se izvui.Hrana e stii svaki as. Moe navui neke moje hlae ako hoe. Kad ruamo, odvest u te

vani da ti kupimo neto nove odjee.Nije loa ideja. Ba neto mislim kako se ne bih trebao pretjerano uivjeti u ovu ulogu rimskog

senatora.Nashe dobaci Pozziju traperice i crvenu majicu Red Soxa i on se ponovo smanji na veliinu

djeteta. Zavrne hlae do lanka kako se ne bi spotaknuo i drei ih u ruci oko struka ue u Nasheovusobu komentirajui: E to ima finu garderobu... ta si ti, neki bostonski kauboj?"

Namjeravao sam ti pozajmiti smoking, ali neto mislim bolje da priekam da vidim zna li seponaati za stolom. Ne bih htio da mi se upropasti samo zato to ti nisi u stanju kontrolirati keap nasvom tanjuru. Posluga uto dokotura hranu na kolicima i njih dvojica sjednu da ruaju. Pozzi se stekom baci na odrezak, no nakon nekoliko minuta predanog vakanja i gutanja, najednom, kao da jenaglo izgubio interes za hranu, odloi no i viljuku. Zavali se u naslonja i pree pogledom po sobi.udno kako se ovjek najednom sjeti nekih stvari, izgovori priguenim glasom. Ja sam jednom biou ovom hotelu, ali se toga ve jako dugo nisam sjetio, godinama...

Mora da si bio vrlo mlad ako se to tako davno dogodilo, kaza Nashe.Da, bio sam klinac. Jedne me je jeseni ovdje doveo otac preko vikenda. Mislim da mi je bilo

jedanaest, moda dvanaest godina.Bili ste samo vas dvojica? A gdje ti je bila mama?

Ve su bili razvedeni. Prekinuli su dok sam jo bio beba.A ti si ivio s njom?Da, ivjeli smo u Irvingtonu, u Newjerseyu. Tamo sam odrastao. Otuno i bijedno mjesto.A jesi li viao oca?Jedva da sam znao tko je on.I onda se on jednog dana pojavio i odveo te u Plazu.Da, tako nekako. Ve sam ga jednom vidio prije toga. Prvi put je to bilo neto posve udno,

mislim da me nikad nita nije tako uplailo. Bilo mi je osam godina, bilo je ljeto i sjedio sam nastepenicama ispred kue. Mama je bila na poslu, a ja sam sjedio tako sam, lizao sladoled od naranei gledao na ulicu. Ne pitaj me kako se sjeam da je bio od narane. Jednostavno se sjeam. Kao dajo i sad drim u ruci taj jebeni sladoled. Dan je vru, ja sjedim, liem sladoled i mislim kako u kadzavrim otii biciklom do prijatelja Walta da ga nagovorim da ukljui prskalicu u vrtu. Sladoled miba poeo curiti na nogu, kad se najednom, polako klizei niz ulicu pojavi veliki bijeli Cadillac.Ludilo od auta. Nov novcat, blista od istoe, bice na felgama, bijele gume. Tip za volanom izgledakao da se izgubio, usporava kod svake kue, prua glavu kroz prozor da provjeri adresu... Ja gagledam, sladoled kaplje svuda po meni, kadli se auto zaustavi i tip iskljui motor. I to pravo ispredmoje kue. Tip izae iz auta i zaputi se prema meni. Obuen u kiasto bijelo odijelo, na licu muiroki osmijeh, prijateljski. Prvo pomislim da je Billy Martin, izgleda ba kao on. Zna onaj bejzbolmenader. A onda mislim pa zato bi Billy Martin dolazio k meni. Moda me hoe za novog batboyaili tako neto. Isuse, ta sve klincima ne padne na pamet! Meutim, tip prie blie i ja vidim da to nijeBilly Martin. Sad sam stvarno zbunjen i, pravo da ti kaem, malo me strah. Hitnem sladoled u grmlje,ali prije nego stignem odluiti to u dalje, tip je ve ispred mene. Gdje si, Jack, veli on, 'dugo senismo vidjeli. Ja nemam pojma o emu on to pria, ali budui da mi zna ime, pomislim vjerojatno jeneki mamin prijatelj, pa mu kaem da je mama na poslu, pokuavam biti ljubazan... Da, da, zna on daje na poslu, kae, maloprije je s njom razgovarao u restoranu. Tamo je mama radila, u to je doba bilakonobarica. Ja mu na to velim: A vi ste kao mene doli vidjeti? A on e: Tako je, mali, shvatio si.Mislio sam kako je krajnje vrijeme da se malo druimo. Zadnji put kad sam te vidio bio si upelenama. Meni razgovor ima sve manje i manje smisla i jedino to mi pada na pamet jest da je tovjerojatno ujak Vince, koji je pobjegao u Kaliforniju kad je mama jo bila dijete. Vi ste ujak Vince,je l' da? pitam ja, a on samo zavrti glavom i nasmijei se: Dr se vrsto, mali, kae. Vjerovao iline, pred tobom je tvoj otac. Ja mu, naravno, ne povjerujem ni sekunde. Vi ne moete biti moj otac,kaem. Moj je otac poginuo u Vijetnamu. 'Ma da... nastavlja on, tako su svi mislili. Ali zapravo,ja nisam poginuo. Pobjegao sam. Drali su me u zarobljenitvu, ali sam uspio iskopati prolaz ipobjei. Dugo mi je trebalo da stignem ovamo. Sad mi ve zvui malo uvjerljivije, ali jo samsumnjiav. Znai li to da ete sada stanovati s nama? pitam ga. Pa, ne ba', odgovori on. Ali to neznai da se ne moemo viati. To mi sad pak izgleda posve nelogino i potpuno sam siguran da metip hoe prevariti. 'Vi ne moete biti moj otac, nastavljam ja. Oevi ne odlaze tek tako. Oni ive sasvojom obitelji. Neki oevi, da. veli on. Ali ne svi. Evo, ako ne vjeruje, dokazat u ti. Prezivase Pozzi, zar ne? John Anthony Pozzi. Onda se i tvoj otac mora preivati Pozzi, je li tako? Ja na tosamo kimnem glavom, a on zavue ruku u dep i izvadi novanik. 'Evo, deko, vidi, kae on i pruami vozaku dozvolu iz novanika. 'itaj ta tu pie. I ja proitam naglas: John Anthony Pozzi. Ivrag me odnio ako ne pie tako, crno na bijelo."

Pozzi zastade na trenutak da otpije gutljaj piva. Ne znam, nastavi dalje, sad kad o tomemislim, kao da je sve bio san. Pamtim samo neke dijelove prie, ostalo je u magli, kao da se nikada inije zbilo. Sjeam se da me je stari onda odveo da se provozamo u njegovom Cadillacu, ali ne znam

koliko je to trajalo, ne znam ak ni o emu smo razgovarali. Ali se zato sjeam da je auto imao klimaureaj, sjeam se kako je mirisao koni tapecirung, kako mi je ilo na ivce to to su mi ruke ljepljiveod sladoleda... A da, i ono najvanije, da me je jo uvijek bilo strah. Sve mi je najednom ponovo bilosumnjivo, iako sam mu vidio vozaku dozvolu. Ima tu neto udno, stalno sam ponavljao u sebi. Ovajtip moe tvrditi da mi je otac, ali to jo uvijek ne znai da ne lae. Moda je sve neki trik, prevara.Sve mi to prolazi kroz glavu dok se vozamo po gradu, kad evo nas ponovo pred mojom kuom.Izgledalo je kao da se sve dogodilo u djeliu sekunde. Stari nije ak ni iziao iz auta.

Samo je zavukao ruku u dep, izvadio novanicu od sto dolara i utisnuo mi je u ruku. 'Evo,Jack, kae, mala sitnica da zna da mislim na tebe. Jebo te... Nikad u ivotu nisam vidio tolikonovaca. Nisam ni znao da postoje novanice od sto dolara. I tako ja izaem iz auta sa stotkom u ruci isjeam se da sam pomislio Pa valjda je to onda moj otac. No, prije nego to sam uspio smisliti tada kaem, on me stegne za rame i pone se opratati. 'Vidimo se, mali, ree neto u tom stilu, zatimpali motor i odveze se...

Hm... udan nain da se upozna oca, kae Nashe. Meni kae...A to je bilo taj put kad ste doli u Plazu?To je bilo tek tri ili etiri godine poslije."A u meuvremenu ga nisi vidio?Ni jednom. Kao da je ponovo nestao. Mamu sam stalno pitao za njega, ali njoj kao da su usta

bila zavezana, nije htjela nita puno rei. Poslije sam saznao da je odrobijao nekoliko godina. Zato suse i razveli, tako mi je bar rekla. Bio je nikoristi.

"to je napravio?Uvalio se u neku burzovnu muku. Zna ona fora s prodavanjem dionica fiktivnih firmi.

Prevarant visokog stila.Mora da mu je dobro krenulo kad je izaao iz zatvora. Dovoljno dobro da moe voziti

Cadillac.Da, valjda. Mislim da je na kraju zavrio na Floridi gdje je prodavao nekretnine. Obogatio se u

carstvu kondominija."Ali, ne zna sigurno...Nita ne znam sigurno. Ve dugo nisam nita uo o njemu. Moda vie i nije iv.Ipak ti se javio poslije tri-etiri godine ...Da, iznebuha, kao i prvi put. Ve sam bio digao ruke od njega. ekati etiri godine je dugo kad

si klinac. Cijela jebena vjenost.A to si uinio sa sto dolara?Ba udno to to pita... Prvo sam ih mislio potroiti. Htio sam kupiti rukavicu za bejzbol ili

neto slino, ali nekako mi nita nije bilo ba ono pravo, nikako se nisam mogao oprostiti s tomlovom, pa sam je na kraju godinama tedio. Drao sam je u jednoj kutijici u ladici gdje mi je stajaove i svake bih je veeri izvadio i gledao, samo da se uvjerim da je zaista tamo.

I ako je bila tamo, to je znailo da si zaista vidio oca.Vidi nikada nisam to pomislio... Pa da, to je vjerojatno bio razlog. Ako uspijem sauvati

novac, tata e mi se moda vratiti.Djeja logika."ovjek je tako glup kad je klinac. Sve je to skupa vrlo jadno, ne mogu vjerovati da sam tako

nekada mislio."Pa svi smo. To nekako spada u odrastanje.Valjda... U svakom sluaju, itava je pria za mene bila prilino komplicirana. Mami nikada

nisam pokazao novac, ali bih ga svako toliko izvukao iz kutijice i dao prijatelju Waltu da ga malodri. To mi je nekako godilo, ne znam zato. Kao, ako vidim Walta kako u ruci dri tu novanicu,onda znam da priu nisam izmislio. No, nakon est mjeseci, najednom sam si utuvio u glavu da jenovac laan, da je novanica krivotvorena. Ne znam vie tono kako mi je to palo na pamet, modazato to je Walt rekao neto u tom smislu, u svakom sluaju sjeam se da sam mislio da ako je novaclaan, onda ni tip koji mi ga je dao ne moe biti moj otac.

I tako si se vrtio u krug...Ba tako, vrtio sam se u krug. Onda je jednog dana, kad smo o tome priali, Walt rekao kako je

jedini nain da saznamo je li novanica prava, da je odnesemo u banku. Nisam je htio iznositi izsobe, ali budui da sam mislio da je krivotvorena, ionako nije bilo vano. I tako se mi zaputismo ubanku, prestravljeni da e nas netko opljakati; uljali smo se kao da smo na nekom tajnom zadatku.Slubenik u banci je bio jako ljubazan i kad mu je Walt rekao: Moga prijatelja zanima da li je ovoprava novanica od sto dolara, tip je uzme i vrlo paljivo pogleda. ak ju je stavio pod povealokako bi bio siguran.

I to je rekao?Prava je, deki, veli. Prava novanica amerike dravne blagajne.Znai da je ovjek koji ti ju je dao doista bio tvoj otac.Tako je. Meutim, ja i dalje ne znam na emu sam. Ako je tip stvarno moj otac, zato me onda

ponovo ne doe posjetiti? Mogao mi je barem napisati pismo ili se ve nekako javiti. Ali umjesto dase naljutim, ja stanem izmiljati kojekakve prie kako bih sebi objasnio zato se ne javlja. Pomislim,jebi ga, sigurno je neki James Bond, jedan od onih tajnih agenata koji rade za vladu, pa bi mu laniidentitet bio doveden u opasnost kad bi mi se doao javiti. Osim toga, sad ve vjerujem u svo onosranje o tome kako je pobjegao iz zarobljenitva u Vijetnamu, pa ako je to bio u stanju uraditi, ondaje sigurno pravi mao tip, mukarina i pol. Jebote, koji sam ja bio krele kad sam mogao takorazmiljati.

Morao si neto izmisliti. Nemogue je takvo pitanje ostaviti bez odgovora, mozak ti tako netonikad ne dozvoli.

Moda. Ali bogme sam si bio napriao tonu smea... Do gue sam bio u njemu.to se dogodilo kad se konano ponovo pojavio?Taj put je prvo nazvao i razgovarao s mamom. Sjeam se da sam ve bio u krevetu i da mi je

mama dola gore u sobu da mi to kae. Hoe da provede s tobom vikend u New Yorku, rekla je.Nije bilo teko shvatiti da je popizdila. Taj kurvin sin stvarno ima obraza, stalno je ponavljala.Kurvin sin ima obraza. I u petak popodne doveze se on pred kuu u nekom drugom Cadillacu. Ovajje bio crni, a on je, sjeam se, nosio jedan od onih elegantnih kamelhar kaputa i puio cigaru. Nijeimao veze s Jamesom Bondom. Izgledao je kao da je taj as izaao iz nekog filma o Al Caponeu.

Taj put je doao zimi...Da, usred zime, sve je bilo smrzlo. Proli smo kroz Lincolnov tunel, uzeli sobu u Plazi i otili

kod Gallaghera u Pedeset drugu ulicu. Jo uvijek se sjeam kako je izgledao restoran. Kao da si uaou klaonicu. U izlogu je visilo na stotine sirovih stekova, dovoljno da ovjek pree u vegetarijance.Ali sala za jelo je bila cool. Zidovi su bili prekriveni fotkama politiara, sportaa i filmskih zvijezda,i moram priznati da sam bio prilino impresioniran. to je zapravo i bila svrha itavog izleta. Starime je elio impresionirati i u tome je na kraju i uspio. Poslije veere smo otili gledati boks uMadison Square Garden. Sutradan smo opet ili tamo gledati duplu koarkaku utakmicu izmeu dvakoleda, a u nedjelju smo se odvezli na glavni stadion gledati Giantse protiv Redskinsa. I nemojmisliti da smo sjedili bilo gdje. Imali smo najbolja mjesta na tribini, u visini centra terena, ovjee.

Da impresioniran... bio sam bez rijei. A gdje god da smo ili, moj stari samo ljuti novanice izdebelog svenja koji je nosio u depu. Od deset, dvadeset, pedeset dolara ni pogledao ne bi kojuizvlai. Davao je napojnice samo tako. Portirima, konobarima, vratarima... Svima su ruke bileispruene, a on je dijelio dolare kao da je sutra smak svijeta.

Dobro, bio si impresioniran. A jesi li se lijepo proveo?"Pa i ne ba. Mislio sam, ako ljudi stvarno tako ive, to sam ja radio sve te godine? Kui to

hou rei?Mislim da da."Bilo mi je teko s njim razgovarati i uglavnom sam osjeao nelagodu, bio sam sav stisnut. On

se cijeli taj vikend samo hvalio, govorio mi o svojim poslovnim uspjesima, nastojei me uvjeritikako je on velika faca, a ja zapravo pojma nisam imao o emu on to trtlja. Stalno mi je davaonekakve savjete. 'Obeaj mi da e maturirati, to mi je rekao dva ili tri puta, obeaj da ematurirati i da nee zavriti kao propalica.' A ja balavac u petom razredu, ta ja znam o maturi isvim tim glupostima? Ali eto, natjerao me da mu obeam i ja mu dao rije da hou. Tu sam se vepomalo najeio. Ali najgore je bilo kad sam mu rekao za onih sto dolara koje mi je zadnji put dao.Mislio sam da e mu biti drago kad uje da ih nisam potroio, meutim, njega je to skoro okiralo.Vidjelo mu se na licu, napravio je facu kao da sam ga time uvrijedio, ili ta ja znam... Samo budaleuvaju pare', kae on meni. To je samo papir, deko, ugavi papir od kojeg nema nikakve koristiako ga ostavi da lei na dnu kutije.'"

Tvrda muka spika."Ma da, stalno je htio da mi pokae kakav je on frajer. Samo to vjerojatno nije ispalo onako

kako je on zamiljao. Kad sam se u nedjelju naveer vratio kui, sjeam se da sam bio sav uzdrman.Opet mi je dao novanicu od sto dolara i sutradan poslije kole sam je potroio, onako iz cuga.Rekao je da je potroim, pa sam to i uinio. Meutim, ono to je bilo udno jest da mi se nekako nijedalo potroiti novac na sebe. Otiao sam u grad u jednu draguljarnicu i kupio mami ogrlicu od bisera.Jo se sjeam koliko je kotala. Stotinu i osamdeset devet dolara, zajedno s porezom.

A ta si uradio s preostalih jedanaest dolara? "Kupio sam joj veliku kutiju okoladnihbombona. Jednu od onih finih crvenih, u obliku srca.

"Sigurno se jako obradovala.O da, rasplakala se kad sam joj predao dar. Bilo mi je tako drago to sam to uinio. Ba sam se

dobro osjeao.A ta je bilo sa kolom, jesi li na kraju maturirao? "Pa ta ti misli tko sam ja, neki

praznoglavi kreten? Naravno da sam maturirao. I to uspjeno. S vrlo dobrim, i jo sam igrao koarkuza kolu. Ja sam ti bio pravi majstor.

Na hodaljkama, pretpostavljam...ovjee, igrao sam beka, i to maestralno. Zvali su me Mi. Bio sam tako brz da sam im mogao

loptu proturiti kroz noge. Na jednoj sam utakmici postavio rekord kole s petnaest asistencija. Biosam zajebani mali hombre na parketu.

"Ali nisu ti ponudili nikakvu stipendiju za faks. "Neto sitno, ali nita to bi me stvarnozanimalo. Osim toga, mislio sam da u se bolje snai igrajui poker nego studirajui neko vieekonomsko sranje.

"I tako si onda naao posao u robnoj kui.Privremeno. A onda se moj stari isprsio i kao poklon za poloenu maturu poalje mi ek na pet

tisua dolara. ta veli na to? Ne vidim pizduna est ili sedam godina, a onda se on sjeti moje mature.E ako tad nisam bio zbunjen, ne znam kad sam. S jedne strane bio sam lud od sree, a s druge mi je

dolazilo da ga razvalim nogom u jaja.Jesi li mu pisao da se zahvali?"Naravno. Pa red je, zar ne? Ali on mi nikad nije odgovorio. I od tada ni pisma ni razglednice.Nije ni to najgore to ti se moglo dogoditi.Jebi ga, vie me nije ni briga. Tko zna zato je to dobro.I to je bio poetak tvoje karijere.Tako je, prijatelju. To je bio poetak moje blistave karijere, mog nezadrivog hoda ka

bogatstvu i slavi.

Nakon tog razgovora, Nashe primijeti promjenu u svojim osjeajima prema Pozziju. Kao da suse postupno, iako s oklijevanjem, smekali, naveli ga da prizna da klinac ima neku uroenudopadljivost. To nije znailo da mu je Nashe bio spreman vjerovati; jednostavno je, uza svu svojupodozrivost, osjetio neki novi i rastui poriv da pazi na njega, da u odnosu na Pozzija preuzme uloguvodia i zatitnika. Moda je razlog tome bio Pozzijev sitan rast, njegovo pothranjeno, gotovozakrljalo tijelo, neka malenost koja je podsjeala na nedovrenost, a moda ga je zapravo potreslanjegova pria o ocu. Sve vrijeme dok je sluao Pozzijeve reminiscencije, Nashe se sjeao vlastitogdjetinjstva, a udne podudarnosti koje je pronaao izmeu njihovih ivota kao da su dotakle nekuskrivenu icu u njemu: rana naputenost, novac kao neoekivani dar, osjeaj bijesa koji ne poputa.Kada jednom pone prepoznavati sebe u drugome, ovjek vie u toj osobi ne moe gledati stranca.Neka spona biva uspostavljena, svidjelo se to njemu ili ne. Iako je bio svjestan kakvu je potencijalnuzamku predstavljao takav nain razmiljanja, zbog situacije u kojoj se zatekao, Nashe nije mogaouiniti bogznato da zatomi osjeaj privlaenja to ga je u njemu izazivalo ovo izmrcvareno,izgubljeno stvorenje. Razdaljina izmeu njih dvojice najednom se smanjila.

Nashe odlui odgoditi probnu partiju za kasnije i pobrinuti se prvo za Pozzijevu garderobu.Prodavaonice su se uskoro zatvarale i nije imalo smisla pustiti klinca da ostatak dana provedehodajui okolo u vreastom odijelu poput klauna. Nashe je bio svjestan toga da je vjerojatno trebaonastupiti otrije, no Pozzi je oigledno bio iscrpljen i nije imao srca tjerati ga odmah na okraj. toje, naravno, bila greka. Ako je poker igra izdrljivosti, brzog razmiljanja pod pritiskom, zar nemaboljeg trenutka da se ispitaju neije sposobnosti od onoga kad se nad mozak nadvije teka sjenaumora? Za vjerovati je da Pozzi ne bi proao test i novac koji se Nashe spremao potroiti na njegovuodjeu bio bi uludo baen. No, bez obzira na vrlo realnu mogunost razoarenja, Nasheu se nijeurilo prei na posao. Htio je jo malo uivati u iekivanju, zavaravati se vjerujui da jo uvijek imamjesta nadi. Osim toga, radovao se odlasku u kupovinu koju je isplanirao. Nekoliko stotina dolara nakraju nee bitno mijenjati stvar, a pomisao na Pozzija kako eta po ekskluzivnom Saksu na Petojaveniji obeavala mu je zadovoljstvo koje sebi nije elio uskratiti. Svi su izgledi bili da e to bitijedan komian prizor za drugim, te da e mu, ako sve drugo propadne, ostati barem sjeanje na tokako se dobro nasmijao. Kad malo bolje razmisli, i to je bilo puno vie no to se nadao postii kad setog jutra probudio u Saratogi.

im su uli u robnu kuu, Pozzi pone prigovarati. Na mukom je odjelu, kae, sama pederskaodjea i on e radije hodati s runikom oko pasa nego da ga netko vidi u ovim bljuvotinama za tatinesinove iz privatnih kola, koje moda mogu proi kod nekog tko se zove Dudley L. Seroljub Trei istanuje u Park aveniji, ali ne i kod njega, Jacka Pozzija iz Irvingtona, Newjersey, i evo mu glava akoon ikada na sebe stavi jednu od ovih kiastih roza koulja. Vidio bi svoga boga da se tamo odakle jeon pojavi u neemu ovakvom. Rastrgli bi te i za tvojim ostacima povukli vodu. Dok je tako psujuiklepetao, Pozzi nije prestajao gledati ene koje su prolazile pored njega, a kad bi naila neka mlada

ili privlana, zautio bi i pokuao joj uhvatiti pogled ili bi izvrnuo vrat gledajui za kakvomzanjihanom stranjicom to se polako udaljava meu redovima s odjeom. Dvjema-trima jenamignuo, a jednoj ija se ruka u prolazu morala oeati o njegovu uspio se ak obratiti s Hej, srce,kakvi su ti planovi za veeras?

Jack, daj, smiri se, upozorio bi ga tu i tamo Nashe. Molim te, smiri se. Izbacit e te ako neprestane.

Smiren sam. odvrati Pozzi. Zar ovjek ne moe izviditi kakva je situacija s lokalnimkomadima?

inilo se, u biti, da Pozzi ne prestaje samo zato to zna da Nashe tako neto od njega oekuje.Bila je to svjesna predstava, vrtoglavi niz predvidivih lakrdija koje je nudio kao izraz zahvalnostisvom novom prijatelju i dobroinitelju, i da je kojim sluajem kod Nashea osjetio iskrenu elju daprestane sa cirkusom, on bi to bez pogovora uinio. Takav je barem bio zakljuak do kojeg je Nashedoao kasnije, jer kad su poeli ozbiljno razgledavati odjeu, Pozzi se zaudo prestade opiratiNasheovim argumentima, to je imalo znaiti da je mali shvatio kako mu se pruila prilika da netonaui, a to je pak dokazivalo da je Nashe zadobio njegovo potovanje.

"Ovako stoje stvari, Jack, kaza Nashe. Preksutra izlazi na dvoboj s dva milijardera. I neekartati u nekoj prljavoj sali za igranje ve u njihovoj kui u koju si pozvan kao gost. Vjerojatno teplaniraju nahraniti i ugostiti preko noi. A ti ne eli ostaviti lo dojam, je li tako? Ne eli sepojaviti kao kakav razbojnik amater. Vidio sam ja kakva se tebi odjea dopada. Ali Jack, takva teodjea odaje, i to kao jeftinog neznalicu. Kad te vidi u krpama kakve inae nosi, ovjek ne moe ada ne pomisli: evo ide hodajua reklama za Udruenje anonimnih gubitnika. A oni nemaju ni stila nielegancije. U autu si mi priao kako u tvom poslu ovjek treba biti glumac. E pa glumcu trebaodgovarajui kostim. Tebi se moda ova tu odjea ne svia, ali to je ono to bogati nose, a ti elisvijetu pokazati da ima ukusa i zna biti uglaen. Odrasti ve jednom, Jack. Vrijeme je da sebepone shvaati ozbiljno.

Malo pomalo, Nashe ga je slomio i na kraju su izali iz robne kue s petsto dolara vrijednimnaramkom burujske trezvenosti i suzdranosti, odjeom takve konvencionalnosti da onoga koji jenosi ini nevidljivim u svakoj gomili: tamnoplavim mornarskim sakoom, svijetlosivim hlaama,mokasinama i bijelom pamunom kouljom. Budui da je jo uvijek bilo toplo, Nashe je smatrao damogu proi i bez kravate, sa ime se Pozzi sloio, dodavi to je dosta, dosta je.

I ovako se ve osjeam kao idiot, primijeti. Nema smisla da se jo i davim.Bilo je skoro pet sati kad su se vratili u Plazu. Nakon to su se na sedmom katu rijeili svih

vreica, spustie se u Oyster Bar na pie. Poslije jednog piva Pozzi je najednom izgledao skrhanumorom, kao da se bori da dri oi otvorenima. Nasheu se uini i da ima bolove, pa, ne elei gatjerati da izdri jo malo, zatrai raun.

Neto mi brzo izgara", veli mu. Vjerojatno je vrijeme da se vrati u sobu i malo odspava.Osjeam se usrano", ree Pozzi i ne pokuavajui se usprotiviti. Subota naveer u New

Yorku, a od mene izgleda nita.Za tebe je carstvo snova, momak. Ako se na vrijeme probudi, moda stigne na kakvu pononu

veeru, iako ne bi bilo loe da spava do jutra. Sigurno e se osjeati puno bolje.Moram biti u formi za veliki okraj. Nema natjerivanja komada, pimpeka spremiti u gae,

izbjegavati masnu hranu. Kondicioni u pet, sparing u deset. Misliti opako. Opako i na tanko.Drago mi je to brzo kui.Hej, ovdje je rije o velikom ampionatu, Jimbo, i malom treba odmora. Dok traje trening

mora biti spreman na svaku rtvu.

Vratie se stoga u sobe i Pozzi se uvue u krevet. Prije no to je ugasio svjetlo, Nashe ga natjerada proguta tri aspirina, te mu ostavi au vode i boicu s aspirinima na nonom ormariu. Ako sesluajno probudi", ree mu uzmi jo koji. Pomoi e ti ublaiti bol.

Hvala, mama, odvrati Pozzi. Nadam se da nema nita protiv ako veeras preskoim molitvu.Reci Bogu da sam bio pospan, okej?

Nashe izae kroz kupaonicu, zatvori i jedna i druga vrata i sjedne na svoj krevet. Najednom seosjeti izgubljeno, ne znajui to da radi sa sobom ostatak veeri. Neko se vrijeme bavio milju daizae negdje vani na veeru, ali na: kraju odustane. Nije se htio previe odmaknuti od Pozzija. Iakose nita ne bi dogodilo (u to je manje-vie bio siguran), greka bi bila uzimati stvari zdravo zagotovo.

U sedam sati narui sendvi i pivo u sobu i ukljui televizor. Te su veeri Metsi igrali uCincinnatiju. Utakmicu je odgledao do devetog kruga, neprestance mijeajui nove karte koje je zatimslagao na krevetu u beskonani pasijans. U deset i trideset ugasi televizor i legne s RousseauovimIspovijestima koje je poeo itati jo za boravka u Saratogi. Prije no to je utonuo u san, doe dodijela u kojem autor stoji u umi i kamenjem gaa drvee. Ako pogodim ovo stablo, govori Rousseausam sebi, od sada pa nadalje u ivotu e mi sve ii dobro. Baci kamen i promai. Ovo se ne rauna,kae, pa uzme drugi kamen i primakne se stablu za par metara. Ponovo promai. Ni ovo se ne rauna,veli, pa se primakne jo blie stablu i uze novi kamen. I opet promai. Kae samom sebi da je to bilosamo konano zagrijavanje, te da se tek idui put zapravo rauna. No, kako bi bio siguran, ovaj se putposve primakne stablu i zauzme poloaj tono ispred svojeg cilja. Sada ga od stabla dijeli sveganekih tridesetak centimetara, dovoljno je blizu da ga moe rukom dotaknuti. Zatim nabije kamenpravo u deblo. Uspjeh, veli samom sebi, uspio sam. Od ovog trenutka pa nadalje moj e ivot bitibolji no to je ikad bio.

I