časopis za kulturu, umjetnost i društvena pitanja GLEDIŠTA GLEDIŠTA

Cetinje, broj 1, godina I, decembar 2018. cijena 2 eura

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

GLEDIŠTA

manifestirali na ulicama Podgorice. Velika je šteta što Hrvatski sabor,također, nije još jednom potvrdio ništavnost odluka Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS od 24. studenoga 1918., kojima je prihvaćeno hitno ujedinjenje Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine sa Srbijom i Crnom Gorom. Odesa 1916.: Jugoslavija prije Jugoslavije→I prije „ujedinjenja“ Hrvati i drugi južnoslavenski ratni vojni zarobljenici, koji su u Rusiji novačeni u srpske dobrovoljačke vojne postrojbe 1916. i 1917. godine, pokazivali su otpor velikosrpskoj koncepciji Jugoslavije, zapravo nekoj vrsti Jugoslavije prije Jugoslavije. Sudbina ovih „silovoljaca“ postala je predmetom sukoba (posebno Supila) sa srbijanskom vladom i Pašićem (sukob oko naziva: Jugoslavenska legija ili Srpski dobrovoljački korpus). Do sredine ožujka 1916. korpusu je pristupilosamo 85 hrvatskih i slovenskih vojnika odukupno 5.365 dragovoljaca. Ovaj je nesrazmjer ostao problemom za korpus, koji je na vrhuncu 1917. godine brojio nekih 42.000 vojnika. Nakon kobne dobrudžanskekampanje protiv Bugara u kolovozu-rujnu 1916., došlo je do pobune. Barem 13 Hrvata iz pomoćnog bataljonu u Odesijednostavno je pobijeno, a njihova su tijela bačena u Crno More. Krleža (1935.): „U Odesi je počelo...“) Neredi ujesen 1918.: „I Karlo je 'ošo u komite“→ seljačke republike (Feričanci, Petrijevci, Donji Miholjac), „Kolo gorskih tiča“ (Đakovština) → represija Narodnog vijeća: 50-100 osoba ubijeno u sukobima, mnogi drugi pobijeni → Dr. Ivan Ribar, povjerenik Narodnog vijeća, izvijestio iz Đakova (23. studenoga 1918.) o strijeljanju 14 „renitentnih zlikovaca“. Petoprosinačka pobuna→Zagreb (5. prosinca 1918.)→Vojna pobuna i demonstracijepripadnika 53. pješačke pukovnije i 25. domobranske pješaćke pukovnije: protiv njih Grga Angjelinović, komesar za javni red i sigurnost NV SHS, organizira Nacionalnu gardu, mornare i dragovoljce→ ruta: Ilica – Frankopanska (razoružani) – Jelačić platz→ 18 mrtvih, barem 17 ranjenih; Zagreb pod srbijanskom vojnom vlašću. Božićni ustanak (Cetinje, 6. siječnja 1919. — 24. prosinca 1918. s.k.):Božićni ustanak(od Badnjaka do božićnog jutra; ubijeno 98 ustanika i 16 bjelaških straža) → lideri: Jovan Plamenac (1873.-1944.;budući šef crnogorske vlade u egzilu, Gaeta, Italija, prije kapitulacije 1925.); Krsto Popović (1881.-1947.; zapovjednik Lovćenske brigade, 1942.; Novica Radović (1890.-1945.). Odbacivanje „narodnog jedinstva“ u Hrvatâ i Crnogoraca → evolucija Radićeva pokreta i crnogorskog federalizma →Šestosiječanjska diktatura i put prema potpunoj samoidentifikaciji→ doprinosi nacionalizma (Sekula Drljević &td.) i komunističkog razmišljanja o nacijama i nacionalnom pitanju (Savić Marković Štedimljija &td.) → Sto godina nakon ujedinjenja nemoguće je podržavati tezu o neminovnosti jugoslavense države – o tomu kako je Jugoslavija bila „veličanstveno dostignuće naraštaja pregalaca i sanjara“. Za Hrvate, a mislim i za Crnogorce, Jugoslavija nije bila ni neminovna ni nužna. Bila je proizvod posebnih okolnosti i nacionalnih podjela –

nacionalne šizme – i u hrvatskoj i u crnogorskoj sredini. Jugoslavenski unitaristi, predstavljali su znatan dio hrvatskih elitâ, kojima su se pridružile razne interesne skupine. Anti-unitaristi, Radićevi (con)federalisti i ostatak pravovjernih frankovaca, također su imali sljedbenike – najviše među seljacima, gradskom sirotinjom isitnom buržoazijom, mnogo manje u elitama. Nakon jugoslavenskog iskustvau obliku velikosrpskog hegemonizma, atentata na Stjepana Radića (1928.) diktaturekralja Aleksanda (1929.-1934.), anti-unitaristi postat će dominantna tendencija u Hrvatskoj. U procesu, modernahrvatska nacionalna integracija bila je dovršena. Nešto slično, pod istim pritiscima, ali znatno drugačijim redosljedom dogodilo se i Crnogorcima. Ostaci nacionalnih šizmi još su vidljivi, ali„nacionalizam”, premda ne onako kako ga određuju hegemonisti, ipak je pobijedio.

Dr. Ivo Banac Dr. sc. Željko Karaula

Pokušaji političke i vojne suradnje crnogorske vlade u egzilu sa Stjepanom Radićem i Hrvatskim komitetom poslije 1918. godine Dame i gospodo, Naslov mog izlaganja je „Pokušaji političke i vojne suradnje crnogorske vlade u egzilu sa Stjepanom Radićem i Hrvatskim komitetom poslije 1918. godine“. Ovdje ću iznijeti samo neke činjenice i sumarni okvir te suradnje. Potrebno je reći da je taj dio povijesti još obavijen velom nepoznanica, ali su ipak u zadnje vrijeme izašli određeni dokumenti i literatura, većinom talijanske provenijencije, koja djelomično otkriva konture i siluete te suradnje, a moji posjeti, odnosno posjeti moga kolege povjesničara Williama Klingera, prije nekoliko godina Arhivu Ministarstva vanjskih poslova Italije su također donekle dokumentirano razjasnili to vrijeme. Naime, dio pravaških političara i visokih hrvatskih časnika austro-ugarske vojske nije prihvatio novo stanje koje je inaugurirano aktom ujedinjenja 1. prosinca 1918. godine, te u emigraciji osnivaju Hrvatski komitet kojemu je cilj rušenje takove stvorene

jugoslavenske države. Taj akt naravno nije priznala ni crnogorska vlada kralja Nikole u egzilu, a dobrim dijelom ni HPSS na čelu sa Stjepanom Radićem. Ovo je – naglasimo to, Radić prije Radića, dakle čelnik jedne malene stranke koja je u Hrvatskom saboru tada imala samo tri zastupnika, ali stranke s velikim potencijalom. Nakon svoga „proročanskog“ govora u Hrvatskom saboru 25. studenog 1918. godine da se ne srlja u novu zajednicu „kao guske u maglu“ i traženja republikanskog i (kon)federativnog uređenja nove države, Radić je nakon neprihvaćanja njegovih prijedloga krenuo drugim putem. Potrebno je reći da je nakon čina ujedinjenja jedan dio hrvatske javnosti i društva proželo duboko nezadovoljstvo tim i takvim političkim promjenama što se na najgori način manifestirao pokoljem hrvatskih domobrana na Jelačićevom trgu 5. prosinca 1918. godine. Takvi događaji i početak centralizacije države doveli su do toga da neki hrvatski političari (Stranka prava, Stjepan Radić) potraže pomoć u inozemstvu radi rušenja takvog političkog rješenja. Dakle, nakon niza neuspješnih apela Radić u takvim prilikama kreće u pomalo kontroverznu avanturu uspostavljanja kontakata s Kraljevinom Italijom, velikom silom pobjednicom kojoj nikako nije odgovaralo osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i koja je upravo na hrvatska područja nove jugoslavenske države imala svoje naglašene imperijalne ambicije. Radić uspostavlja kontakte s vojnim predstavnicima Italije početkom veljače 1919. godine. Njegovi tajni sastanci s Talijanima u Rijeci i Trstu, ali i sastanci njegova pouzdanika dr Ljudevita Kežmana, - osim traženja novca za hrvatsku stranu, pomoć u internacionalizaciji hrvatskog pitanja na Mirovnoj konferenciji u Parizu, pomoć u dostavi Memoranduma s potpisima hrvatskih seljaka također u Pariz, osobno pismo Radića pisano talijanskom ministru vanjskih poslova Soninu gdje traži pomoć od „srpske okupacije Hrvatske“, obećanje da će sa svojim pristašama izazvati nemire u Hrvatskoj koje će talijanska vojska moći iskoristiti - doveli su do toga da je Radić neizravno priznao u tim kontaktima talijanskoj strani da će za njihovu pomoć omogućiti Italiji „pravednu kompenzaciju“ što se tiče talijanskih pretenzija na hrvatskom Jadranu.17 Sve te fakte potvrđuju i tadašnji francuski i američki vojni diplomatski

1 Arhiv Ministarstva vanjskih poslova Italije – kopije, Pino, ADRIANO, Giorgio, CINGOLANI, Nationalism and Terror: Ante Pavelić and Ustasha Terrorism from Fascism to the Cold War, CEU Press, Budapest-New York, 2018., Stjepan, MATKOVIĆ, Izabrani portreti pravaša: prilozi hrvatskoj političkoj povijesti, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., Stjepan, MATKOVIĆ, Mislav, GABELICA, Peto-prosinačka pobuna u Zagrebu 1918., Naklada PIP Pavičić, Zagreb, 2018., Bogumil, HRABAK, Stjepan Radić i HPSS 1918-1920. godine, Zbornik za istoriju Matice srpske, br. 59/60., 1999., 71.-105., Korespondencija Stjepana Radića, II., Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1973. (predgovor Bogdana Krizmana).

41

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

GLEDIŠTA

izvori.82 U tim kontaktima talijanska strana nudila je Radiću da uspostavi kontakte i sa crnogorskom izbjegličkom vladom na istom planu rušenja Kraljevine SHS, ali je iznenadno Radićevo uhićenje 25. ožujka 1919. godine prekinulo takve planove. Proučavajući Radićevu korespodenciju koju je pisao u zatvoru vidljivo je njegovo zalaganje za opstanak Kraljevine Crne Gore, jer je u tom opstanku vidio mogućnost i hrvatskog izlaska iz prve Jugoslavije što bi amenovala i Pariška mirovna konferencija. Tako 10. svibnja 1919. piše svojoj supruzi Mariji Radić da Velika Britanija smatra Crnu Goru samostalnom kraljevinom, 13. lipnja „Crna Gora ima odlučiti, hoće li ući u SHS to znači :Crna Gora bit će republika-proširena sigurno, pod tal. Protektoratom. U pismu od 9. siječnja 1920. nešto reterira: “talijanske novine donose vijest da će Engleska predložiti da Jugoslavija bude savez država, dakle još i više nego federativna država, tako da bi se i kralj Nikola sa svojom vladom povratio u Crnu Goru, i da bi Hrvatska i Slovenija bila potpune države („osim njekih zajedničkih poslova)“.93 Kasnije u svom političkom djelovanju Radić je sve te događaje i kontakte negirao i odbacivao. Taj dio Radićeve političke aktivnosti nije posebno naglašavan u dosadašnjoj hrvatskoj historiografiji, odnosno pojavljuje se na marginama ili ne navodi, ali mi ga trebamo zabilježiti jer to je dužnost hrvatske historiografije 4.10 Nakon što je Radić uhićen i prekinuti svi kontakti s njim Italiji se obraća već spomenuti Hrvatski komitet kojemu je na čelu pravaš Ivo Frank. Tipično za emigrantsku organizaciju čelnici Komiteta (Svetozar Borojević, Ivo Frank, Stjepan Sarkotić, Manko Galiardi, Stevo Duić i dr.) računali su na pridobijanje inozemnih saveznika, odnosno svrstavanja na stranu onih država koje su imale zaoštrene odnose s Kraljevinom SHS. Hrvatski komitet postavio si je cilj povezivanja svih naroda koji su bili nezadovoljni aktualnim državopravnim poretkom ustrojenim nakon Prvog svjetskog rata. Između ostaloga itekako su računali sa Crnogorcima sakupljenim oko Kralja Nikole, posebice stoga što su mnogi članovi Komiteta već imali te veze s crnogorskom vladom u egzilu te posjedovali crnogorske putovnice koje su im izdavane na nalog službene Italije.511 Cijena takve talijanske potpore značila je i stupanje pod njezin nadzor. Cilj je bio uspostava samostalne Hrvatske, samostalne Crne Gore i pripojenje Vojvodine Mađarskoj. I Hrvatski komitet je bio svjestan da mogućnost da na svoju stranu pridobije članicu pobjedničke Antante Italiju, dovodi do problema suočavanja s talijanskim aspiracijama prema hrvatskoj obali. Uglavnom Italija je prihvatila suradnju s Hrvatskim komitetom, ali ne direktno, već su svi 2 Stjepan, MATKOVIĆ, Izabrani portreti pravaša: prilozi hrvatskoj političkoj povijesti, Hrvatski institut za povijest, 2011. 3 Korespondencija Stjepana Radića, II., n. djelo. 4 Vidi npr: Ivo, PERIĆ, Stjepan Radić 1871-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003. 5 Bogumil, HRABAK, Frankovačka emigrantska secesionistička organizacija i hrvatska legija u Mađarskoj (1919-1921.), Zbornik za istoriju Matice srpske, br. 56., 1997., 97.-123.

kontakti išli uvijeno preko njenog eksponenta pjesnika i avanturiste Gabriela D’Annunzia, koji je u rujnu 1919. zauzeo Rijeku i u njoj osnovao tkz. Ligu potlačenih naroda (kao protutežu službenoj Ligi naroda). Upravo su u Rijeci krajem 1919. i 1920. okupili svi nezadovoljnici postojećim političkim stanjem u Evropi. Dolaskom Jovana Plamenca za predsjednika crnogorske vlade u egzilu, sudbina dinastije Petrovića i Crne Gore još je jače bila povezana za Italiju, najslabiju, a pokazat će se i najneiskreniju kariku u lancu savezničkih zemalja. U rujnu 1919. godine Jovan Plamenac kao predsjednik crnogorske vlade u egzilu potpisuje s Hrvatskim komitetom tajni ugovor na osnovu kojeg su se obje strane obvezale da zajednički vojno-politički rade na restauraciji Crne Gore i nezavisne Hrvatske.612 Tom prilikom Plamenac traži od talijanske vlade 25.000 pušaka i 400 metaka po svakoj puški. Tom prilikom se traži da se vođi Hrvatskog komiteta potpukovniku Stevi Duiću omogući boravak u Italiji u logorima za zarobljenike pri čemu bi on imao odobrenje da izabere određen broj hrvatskih vojnika i časnika koje bi izabrao za posebne postrojbe Hrvatske legije.Također se traži da se visku hrvatski zarobljeni časnici puste i da se pridruže crnogorskoj vojsci u Gaeti, radi koordiniranja budućih akcija.Prema nekim izvorima Hrvatska legija stvorena u Mađarskoj i Italiji imala je oko 1000 naoružanih pripadnika. Počinje i kulturna suradnja, te Ivo Frank i članovi Komiteta sudjeluju u organizaciji crnogorskog emigrantskog tiska u Italiji poput Eho del Montenegro ili II Montenegro. Najnapetija situacija izbila je između 24. ožujka i 3. travnja 1920. kada je D’Annunzio planirao upad u Crnu Goru, pri čemu bi istovremeno Hrvatski komitet potaknuo pobunu u Hrvatskoj.713 U Veneciji i Rijeci u srpnju i listopadu 1920. sklapaju se sporazumi između D’ Annunziovih predstavnika te Ive Franka i Crnogoraca te ostalih o savezu u kojem se išlo za nasilnim rušenjem Kraljevine SHS.Talijanska strana se obvezala da oružjem, streljivom i novcem opskrbi snage koje bi digle ustanak u Crnoj Gori, Albaniji i Hrvatskoj. No, nakon Rapalla svi kontakti su prekinuti, službena Italija se odlučila na sporazum sa Kraljevinom SHS. Taj neuspjeh doveo je do razdvajanja i sukoba u Hrvatskom komitetu koji će dovesti do njegova sloma. Na kraju se pokazalo da su svi ovi planovi bili samo epizoda, ali kao i takva se treba zabilježiti u historiografiji, kako u hrvatskoj tako i crnogorskoj, jer su se posljedice takvih činova i planova pojavile poslije u sličnim oblicima za vrijeme Drugog svjetskog rata.

6 Arhiv Ministarstva vanjskih poslova Italije – kopije, Gavro, PERAZIĆ, Nestanak crnogorske države u Prvom svjetskom ratu, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1988. 7 Šerbo, RASTODER, Crna Gora u egzilu, knjiga I., Podgorica, 2004., 317.

Mr. sci. Novak ADŽIĆ 1 14

STJEPAN RADIĆ I CRNA GORA (1923-1927) Prilog proučavanju povijesnih hrvatsko-crnogorskih političkih odnosa Lider Hrvatske seljačke stranke (HSS) Stjepan Radić215je od 1923. godine, pa sve dok nije podlegao ranama 8. avgusta 1928. godine (poslije izvršenog zločinačkog atentata na njega i druge hrvatske narodne zastupnike, koje je, u beogradskoj skupštini 20. juna 1928. godine, ubio Puniša Račić, radikalski poslanik i agent dvora Aleksandra Karađorđevića), konstantno se zalagao za prava Crne Gore i crnogorskog naroda, koji su, od 1918. godine, bili žrtve violentne velikosrpske politike, nakon okupacije i nasilne aneksije crnogorske države izvršene od strane Srbije koncem 1918. godine. Crnogorski federalisti (koji su 1925. godine zvanično osnovali Crnogorsku stranku), od 1923. godine eksplicitno i čvrsto su podržavali osnovna politička i ideološka načela Hrvatske (Repub-likanske) seljačke stranke u borbi protiv velikosrpske supremacije i hegemonije u Kraljevine, Srba, Hrvata i Slovenaca. Zalagali su se za republikanski oblik vladavine i federalno uređenje jugoslovenske države, boreći se zajednički protiv monarhističke i unitarne države pod egidom Karađorđevića. Idejnu i političku akciju Radićevog HSS-a i crnogorskih federalista, objektivno je vezivala njihova čvrsta, zajednička, borba protiv Vidovdanskog ustava KSHS (1921) i pravnog i političkog sistema versajske države Kraljevini SHS. Crnogorski federalisti (osnovani kao politička grupacija 1919. godine), u borbi za ravnopravnost Crne Gore u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, čvrsto su svoju političku djelatnost vezivali za Hrvatsku seljačku stranku i njene lidere Stjepana Radića i njegovog nasljednika na kormilu HSS-a dr Vladimira-Vladka Mačeka. U tome je naročito bio zapažen ideolog i neformalni vođ Crnogorske stranke dr Sekula Drljević, koji je sa Radićem i Mačekom, bio kako politički saveznik, tako i lični prijatelj, o čemu Maček svjedoči u svojim „Memoarima“. To formalno i faktičko zajedništvo u borbi protivu velikosrpskog centralizma i hegemonizma u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, između HSS i Crnogorske stranke (zvanično konstituisane 1925. godine) i njihovih prvaka, trajaće intezivno do zavođenja šestojanuarske diktature kralja Aleksandra 1929. 1 Novak Adžić, Podgorica, Crna Gora, diplomirani pravnik i istoričar, magistar i doktorand istorijskih nauka i saradnik u nastavi na katedri za istoriju Filozofskog fakulteta u Nikšiću, na predmetima „Uvod u istoriju sa istoriografijom“ I i II i „Istorija Jugoslavije 1918-1991“, I i II. 2 O Stjepanu Radiću vidjeti monografiju: Dr Ivan Mužić, “Stjepan Radić u Kraljevini, Srba, Hrvata i Slovenaca”, Ljubljana, 1987.

42

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)