UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

SARAJEVO

Tema:Teorijski aspekti globalizacije

SADRŽAJ:

UVOD ……………………………………………………………………..………………………………….3

POIMANJE GLOBALIZACIJE ………………………………………………………………………..4-9

TEORIJSKI ASPEKTI GLOBALIZACIJE …………………………………………………….………10

Debate o globalizaciji ………………………………………………………………………….…..10-11

Svijet međupovezanosti I međuzavisnosti ………………………………………….……11-12

Ekonomska dimenzija ………………………………………………………………………………12-13

Ideološka dimenzija ……………………………………………………………………………...…13-14

Međupovezanost I međuzavisnost ……………………………………………………..……14-15

Kulturna I tehnološka dimenzija ……………………………………………………………….15-17

Antiglobalisti ………………………………………………………………………………………….……17

REALPOLITIKA ………………………………………………………………………………..………18-20

ALTERPOLITIKA …………………………………………………………………………………...…21-23

ZAKLJUČAK …………………………………………………………………………………………………24

LITERATURA …………………………………………………………………………………………………25

2

UVOD:

Globalizacija je univerzalni proces koji generira međupovezanost I međuzavisnost

između država I društava povezujući ih u jedan moderan svjetski sistem. Sama globalizacija,

njeno poimanje I karakter polje su strastvenih teorijskih I ideoloških sporova I sukoba

rivalskih koncepcija. Ona uključuje čitav spektar ekonomske, ekološke I društvene

međuzavisnosti.

Ovi procesi omogučeni I olakšani su novim sistemima komunikacije I transporta, širenjem

novih tehnologija. Globalni mediji su pomagali širenju konzumerizma, kosmopolitskog načina

života I masovne kulture. Na taj način je olakšano građanima I otežano vlada da kontrolišu

protok informacija, znanja I ideja.

Uzroci sve veče globalizacije su pad komunizma, porast međunarodnih I regionalnih

mehanizama vladavine, međunarodne vladavine I nevladine organizacije. Večina rasprava o

globalizaciji bavi se položajem nacionalne države, ali I pitanjima sudbine nacionalinih kultura

I identiteta. Suverenost je danas podjeljena između nacionalnih, internacionalnih I ponekad

regionalnih vlasti. Izvjesno je to da su horizonti koje nude nacionalne države odavno postali

pretjesni za savremenog čovjeka. Manje se živi u geografski izolovanim zajednicama,

karakterističnim po ograničenim ličnim I društvenim relacijama, više se teži ka otvorenosti I

interakciji. Životi savremenih ljudi su postali pomiješani sa događajima koji se odigravaju I

odlukama koje se donose daleko od njih. Danas je svaki proizvod postao dostupan ili

globalizovan, više ne postoji nedostupnost.

Obrasci međusobne zavisnosti sve više se razvijaju .Dinamika globalizacije u neposrednoj je

vezi sa karakterom I prirodom društvenih promjena. Da bi se uspjeli na pravi način adaptirati

na dinamičan savremeni svijet bitno je da ga prvenstveno upoznamo I razumijemo. Odgovor

ne leži u izolaciji I zatvorenosti već u međusobnoj interakciji I saradnji. Uspjeh u tome može

3

biti odličan podsticaj da se izvrši prilagođavanje I modernizacija. Modernizacija predstavlja

neizbježan proces, ona je važan korak naprijed za cijelo društvo.

POIMANJE GLOBALIZACIJE

Iako je sam termin „globalizacija“ starijeg datuma, uveden je u potrebu 60-tih godina

XX.stoljeća, stvarni početak debata o globalizaciji puni zamah dobija tek od kraja 80-tih i

početka 90-tih godina prošlog stoljeća.

Različiti kritičari za razvrstavanje pristupa globalizaciji i mnogostruka pitanja koja se tom

prilikom otvaraju uzrokovala su tešku dostižnost zadatka.

Sljedeće definicije izražavaju neke od vodećih koncepcija i poimanja globalizacije:

Sama globalizacija, njeno poimanje i karakter polje su strašnih teorijskih i ideoloških sporova

i sukoba rivalskih koncepcija, o čemu su pisali mnogi autori. Jedni u globalizaciji vide

otjelotvorenje željezne povijesne nužnosti, za druge je ona samo jedan veliki mit. Na jednoj

strani su oni koji tvrde da je globalizacija objektivan i spontan planetarni proces, za druge

ona je isključivo projekt dominacije Zapada, preciznije rečeno amerikanizacije svijeta. Za

neke je globalizacija nova i unikatna pojava u ljudskoj povijesti, dok je za druge ona samo

proces koji je dovršen u 20-tom stoljeću širenjem svjetskog kapitalističkog poretka po čitavoj

planeti. Prema jednoj liniji argumentacije globalizacija označava kraj nacionalnih država, dok

drugi tvrde da će, u sve integriranijem svijetu, uloga nacionalnih država biti još važnija.

Kellner smatra da se stvar dodatno komplicira podjelom između modernista i

postmodernista. Dok je za prve globalizacija proces standardizacije i homogenizacije, za

druge globalizacija predstavlja izvor hibridizacije i stvaranja veće složenosti društvenih

odnosa.

Britanski sociolog Giddens je potom, kao dvije rivalske škole u realizaciji globalizacije, naveo

teoriju internacionalnih odnosa i Wallernsteinovu teoriju svjetskog sistema. U savremenim

analizama globalizacije moguće je uočiti i vidne tragove naslijeđa koji daju za pravo onima

koji razlikuju neomarksističke, postmodernizacijske i globalizacijske teorije o globalizaciji, ali

i, na tragi Scotta, interpretirati globalizaciju na politički ili dijagnostički način.

4

Za razliku od prethodnog pristupa utjecajni mislilac Leslie Sklair govori o četiri pristupa

analizi globalizacije. Riječ je o pristupima koji u centar pažnje stavljaju: svjetski sistem,

globalnu kulturu, globalno društvo i globalni kapitalizam.

Urlich Beck razlikuje dva osnovna pristupa, u analizi globalizacije. S jedne strane su autori

koji inzistiraju na postojanju dominantne logike globalizacije, poput Wallernsteina,

Rosenaua, Gilpina, Helda, Robertsona ili Apaduraia, dok s druge strane oni autori koji

sugeriraju i koriste čitav skup uzročnih činitelja o objašnjenju globalizacije.

U tom smislu i sam Beck se proslavio ističući u prvi plan ideju rizika u kontekstu ekološke

dimenzije globalizacije. Robertson je, zatim, jedan od prvih autora koji je naglašavao kulturne

aspekte globalizacije.

Giddens je u početku inzistirao na više dimenzija neophodnih za razumijevanje globalizacije,

da bi s vremenom svoju pažnju ipak fokusirao na jednu dimenziju, konkretno tehnološku.

Postoji i podjela koja je nastala kao plod isticanja različitih ključnih aktera globalizacije, na

tzv. “globalizacijsku odozdo“ (razni antiglobalizacijski pokreti, osobito ljevičarske

provenijencije) i „globalizaciju odozgo“ (gdje se kao pokretači globalizacije navode

transnacionalne organizacije ili snažne nacionalne države poput SAD, ili savezi moćnih država

koji se konstituiraju u embrij tzv.svjetske vlade).

Među autorima koji su dali značajan doprinos širem i kompleksnijem shvatanju globalizacije

nesumnjivo je i David Held, profesor političkih znanosti na prestižnoj London School of

Economics. Ranije je spomenuta njegova definicija, a na ovom mjestu treba dodati da

globalizaciju, po Heldu, karakteriziraju četiri vrste promjena. Prvo, globalizacija obuhvaća

protezanje socijalnih, ekonomskih i političkih aktivnosti preko granica država, regija i

kontinenata. Drugo, ona je obilježena jačanjem tj. rastućom važnošću međusobne

povezanosti i protoka trgovine, roba i kapitala, ali i kulture i samih ljudi. Treće, globalizacija

može biti povezana sa ubrzavanjem globalnih procesa i uzajamnog djelovanja. Četvrto,

rastuće protezanje, jačanje i ubrzanje globalnih inetrakcija može biti povezao sa njihovim sve

značajnijim utjecajem na fluidnost granica između lokalnih i globalnih događaja.

Hegelova klasifikacija na hiperglobaliste, skeptike i transformacioniste je svakako

najpoznatija, iako samo jedna od obilja različitih koncepcija, teorijskih struja i škola mišljenja.

5

O globalizaciji se, po hiperglobalistima, najčešće može govoriti kao o potpuno novoj eri koju

karakterizira globalni kapitalizam, globalno upravljanje i globalno građansko društvo. Ono što

razlikuje sadašnje doba od proteklih vremena je egzistencija jedne globalne ekonomije koja

transcendira i ujedinjuje najveće ekonomske regije u svijetu.

Danas svjetski, financijski i korporativni kapital, više nego države, ostaruje odlučujući utjecaj

na organizaciju, mjesto i distribuciju ekonomske moći i dobara.

Hiperglobalisti, po Heldovoj interpretaciji, priznaju da globalizacija dovodi do sve veće

polarizacije u društvu između gubitnika i dobitnika novog ekonomskog poretka. Prema

ambicioznom neoliberalnom pogledu, ovo ne znači da jedni moraju izgubiti mnogo ili sve da

bi drugi dobili isto toliko. Neoliberalna ideja o demontiranju socijalne države i drastičnom

sužavanju ekonomske pomoći neizbježno vodi ka malignim socijalnim posljedicama.

U ekonomiji bez državnih granica, nacionalne vlade su svedene jedva na nešto više do

transmisiju globalnog kapitala, ili su naprosto posredne institucije između sve močnijih

lokalnih, regionalnih i globalnih organizama upravljanja.

Hiperglobalisti, globalizaciju smatraju krajem nacionalne države, ona je gotovo potpuno

ispraznila njenu autonomiju i suverenitet.

Postojeće multilateralne institucije koje dominiraju svjetskom ekonomijom, posebno G8,

MMF, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija, najčešće funkcioniraju tako da

pothranjuju nastajaću „civilizaciju globalnog tržišta“.

Izvjesno je da što više institucija regionalnog i globalnog upravljanja budu igrale veću i

značajnu ulogu, suverenitet i autonomija samih država bit će manji i beznačajniji.

Prema mnogim teoretičarima i Fukuyamina slika svijeta, odnosno njegova optimistička

najava kraja povijesti, treba biti shvaćena kao hiperglobalistička teza.

Informatičko - medijska revolucija i njeni kulturni proizvodi prelaze geografske granice I

svojim kulturnim zračenjem preoblikuju lokalni kulturni prostor. Slike koje neprestano

smjenjuju na malim ekranima (filmovi, TV serije, zabavne emisije, pop ikone, tzv.celebrity, pa

i obične vijesti) formiraju kulturu bogatu globalnim informacijama. Uporedo sa planetarnom

masovnom kulturom, formira se i kozmopolitska kultura, duh otvorenosti prema svijetu.

6

S druge strane, skeptici, na tragu podataka o protoku roba, usluga, kapitala i ljudi u

posljednjih stotinjak godina, stoje na stanovništvu da sadašnji nivo ekonomske

međuzavisnosti u svijetu u povijesnom smislu ne predstavlja nikakav presedan. Po njima se

može manje govoriti o globalizaciji. Skeptici se prilikom obrazlaganja teze da je globalizacija

mit, oslanjaju na ekonomističku koncepciju globalizacije. Samouvjereno zaključuju da su

dosezi savremene „globalizacije“ u potpunosti prenaglašeni. Zato smatraju da su

hiperglobalističke teze u osnovi pogrešne i politički naivne.

Ako se bilo kakav zaključak može izvući iz trenutne socio - političke situacije onda je to, po

skepticima, činjenica da je ekonomska djelatnost podvrgnuta svojevrsnoj „regionalizaciji“ jer

se svjetska ekonomija dominantno odvija između tri velika finansijska i trgovačka bloka:

Europe, Azijsko-pacifičke regije i Sjeverne Amerike.

Oni čak ukazuju na rastuću važnost nacionalnih vlada u regulaciji i aktivnoj promociji

prekograničnih ekonomskih djelatnosti. Vlade ne samo da nisu pasivne žrtve

internacionalizacije, već su one same njeni vodeći kreatori.

Gilpin, npr. razmatra internacionalizaciju kao nusprodukt amerikaniziranog multilateralnog

ekonomskog poretka koji, kao posljedica Drugog svjetskog rata, daje zamašnjak liberalizaciji

nacionalnih ekonomija. Callinicos objašnjava trenutnu intenzifikaciju svjetske trgovine i

širenje stranih investicija, kao novu fazu Zapadnog imperijalizma u koji su nacionalne vlade u

direktnoj vezi sa monopolskim kapitalom duboko involvirane. Allen i Thompson, recimo,

razbijaju „mit“ o „globalnim korporacijama“, naglašavajući činjenicu da strane investicije

cirkuliraju i razmjenjuju se uglavnom između najrazvijenijih kapitalističkih država i da većina

multinacionalnih kompanija ostaju primarna tvorevina vlastitih država ili regija.

Skeptici stoje na poziciji duboko ukorjenjenih oblika nejednakosti i snažne hijerarhije u

svjetskoj ekonomiji.

Huntington je ukazivao da je novo doba donijelo ogromne strahote, od žestokih

međudržavnih i građanskih ratova širom planete, preko jačanja terorizma i različitih oblika

organiziranog kriminala, donoseći porast trenda opće nesigurnosti življenja.

Thomas Fridman je napravio benigniju razliku između Lexusa i masline. Lexus je automobil iz

poznate japanske tvornice Toyota, koja simbolizira modernizaciju, bogatstvo, luksuz i

7

potrošački mentalitet Zapada, dok drvo masline predstavlja korijene, tradiciju i stabilnu

zajednicu.

Produbljivanje globalne nejednakosti, stvarna politika međunarodnih odnosa i „sukob

civilizacija“, razotkrivaju varljivu prirodu „globalnog upravljanja“ u tolikoj mjeri da

rukovođenje svjetskim poretkom ostaje, kao što je i bilo u posljednjih stotinjak godina,

dominantno u rukama Zapadnih država.

Pojmovi kulturne homogenizacije i globalne kulture su također unaprijeđeni i zakamuflirani

mitovi koji lako padaju pred snažnim skeptičkim argumentima. U stvarnosti se lako može

detektirati poriv ka kulturnoj hegemoniji Zapada, ka stvaranju monokulture, potpunoj

uniformnosti i standardizaciji životnih stilova, razaranju svih drugih verzija i načina na koji

život može da se živi.

Slijedeći skeptike treba reči da kao što je u političkoj sferi duboko netačna i

kontraproduktivna teza hiperglobalista o smrti nacionalne države i suvereniteta, jednako je

neistinita i štetna njihova predikcija o smrti nacionalnih, lokalnih kultura.

Transformacionisti smatraju da se nacionalne ekonomije preobražavaju procesom

ekonomske globalizacije u tolikoj mjeri da nacionalni ekonomski prostor naprosto ne

koincidira više sa nacionalnim i državnim granicama. Savremena globalizacija po mišljenju

transformacionista, rekonstruira ili „re-dizajnira“, moć, funkcije, i autoritet nacionalnih vlada.

Iako ne dovode u pitanje pravo država na efektivnu kontrolu onoga što se zbiva na njenom

teritoriju, transformacionisti smatraju da rame uz rame sa uobičajenim poimanjem

suvereniteta i integriteta može, do određene mjere, korespondirati i nadležnost

međunarodnih institucija kao i obveze koje proizilaze iz normi međunarodnog prava. U

Europskoj Uniji npr., postoji koegzistencija i paralelno funkcioniranje nacionalnih vlada

regionalnih i lokalnih skupština kao i odluka i normi koje se donose u središtu ove

organizacije. U ovakvim izmjenjenim okolnostima pojam nacionalne države kao samostalne,

autonomne i potpuno nezavisne jedinice predstavlja sve više eho prošlih vremena, a sve

manje sliku stvarnog stanja stvari u nekoj modernoj državi. Tvrdeći da globalizacija

transformira ili rekonstruira moć i autoritet nacionalnih vlada, transformacionisti odbacuju

hiperglobalističku tezu o prestanku suvereniteta nacionalnih država ali i skeptički stav o

8

odsustvu bilo kakvih značajnih promjena u posljednjim desetljećima. Stav transformacionista

je da je globalizacija povezana ne samo sa novim modusima suvereniteta nego i sa

nastankom močnih i snažnih ne-teritorijalnih formi ekonomskog i političkog organiziranja na

globalnom nivou kao što su multinacionalne korporacije, transnacionalni društveni pokreti,

inetrnacionalne regulatorne jedinice i sl. Svijet ne može više biti razmatran isključivo kao

državocentričan ili kao onaj u kome države dominiraju, jer se danas autoritet difuzno

rasprostire između javnih i privatnih agencija na lokalnom, nacionalnom i globalnom nivou.

Adaptacija lokalnih društava novom redu stvari postaje nalog XXI st. koji se teško može

ignorisati. No adaptacija nije imperativ samo zbog snažnih pritisaka izvana ona predstavlja i

imanentnu potrebu svakog društva. Neophodnost demokratizacije globalnog poretka -

transnacionalnih i nadnacionalnih institucija, formi vladavine - druga je strana istog izazova:

stvaranja pristojnog “svjetskog društva”. Niz je grupa i socijalnih pokreta, kulturnih,

znanstvenih, filozofskih i političkih elita. Na političkoj areni nastaju projekti kozmopolitske

demokratije-od lokalne participacije građana, preko učešća u odlučivanju na regionalnom

nivou, do reforme OUN-a i donošenja demokratskog svjetskog zakonodavstva. Odgovarajući

interdisciplinarni pristup, kao i svijest o odgovornosti, trebao bi rezultirati delikatnijim i

odgovornijim odnosom samih filozofa prema mogućnostima vlastite discipline i značaju

njenih učinaka. Rasplet spora oko dominantnog oblika globalizacije, konačno u temeljenom i

doslovnom smislu će odlučiti na koji će način živjeti milijarde običnih ljudi na svijetu.

9

TEORIJSKI ASPEKTI GLOBALIZACIJE

Debate o globalizaciji

Globalizacija je univerzalan proces ili set procesa koji generiraju međupovezanost i

međuzavisnost između država i društava povezujući ih u jedan moderan svjetski sistem, što

podrazumjeva čitav spektar ekonomske, ekološke i društvene međuzavisnosti. Ovi procesi su

omogućeni i olakšani novim sistemima komunikacije i transporta, a takođe očigledan je i

porast uloga ne-vladinih aktera, multinacionalnih korporacija, nevladinih organizacija,

religijskih i terorističkih grupa. Ovaj pojam i njegovo značenje veoma je složeno, te se s toga

postavlja pitanje koliko je pojam sveobuhvatan, upravo zbog svoje višedimenzionalnosti.

Globalizacija je dominantan pojam i proces danas, koji ima duboko korjenje u prošlosti, sa

izgledima da obilježi i stoljeće ispred nas. Entoni Gidens kaže: „termin globalizacija je došao

niotkud da bude svugdje“. (Orlović,(n.n.):2). Možemo reći da je riječ o procesima koji imaju

svoje korjene u prošlosti, a sam pojam je relativno nov i figuriran od šezdesetih godina 20 st.,

a naročito od dvadesetih nakon kolapsa komunizma i Sovjetskog Saveza. Smatra se da je

pojam jako oblikovan pod uticajem ideje Maršala Makluana o „ globalnom selu , koji je prvi

put obrazložio u svojoj knjizi „ Istraživanje komunikacije“. Globalizacija je izmjenila predmet

proučavanja u društvenim naukama. Lesli Skler smatra kako danas, svaka, manje ili više

specijalizirana oblast u društvenim naukama ima svoju „globalizacijsku“ perspektivu. Alen

Skot se poziva na stav Zigmunda Baumana, po kojem se mora napustiti pojam pomoću kojeg

sociologija definiše sebe i svoje granice - pojam društva. On takođe smatra da više nije

moguća ni Veberova definicija države, jer su mnogi njeni atributi dovedeni u pitanje. Po

Rolandu Robertsonu, ...„tekuća rasprava o globalizaciji predstavlja proširenje i refokusiranje

socioloških istraživanja, što omogućava sociologiji i društvenoj teoriji da transcendiraju

10

granice koje je sociologija dosegla kao zrela disciplina u svom klasičnom razdoblju“...

(Orlović,(n.n.):2).

Intelektualna rasprava o globalizaciji razapeta je između priče o modernizmu i

postmodernizmu. Kako ističe Endrju Hejvud, ...„ prema postmodernističkim teoretičarima

naš način razumjevanja i tumačenja svijeta se promjenio ili traži promjenu“... (Orlović,

(n.n.):3). Modernistčku misao, prema njemu, karakteriše utemeljnost, vjerovanje da je

moguće saopštiti objektivnu istinu i univerzalne vrijednosti povezane sa vjerom u napredak,

dok je postmodernizam suprotnost tome. Centralnu temu posmodernizma sumirao je Žan

Fransoa Liotar kao nepovjerenje prema meta-narativima. U interpretaciji Vukašina Pavlovića

postmodernističke teorije gledaju na globalizaciju kao na diskontinuitet u odnosu na

modernost, tj. po njima postoji jasan postmodernistički obrt koji je prije svega kulturološki i

konceptualan. Značajan krug mislioca koji razmatraju proces globalizacije svoje teorijske

pozicije određuju kao stanovništvo „druge moderne“ (Urlih Bek), „kasna moderna“ (Entoni

Gidens) i „nadmoderna“ ( Bodijer). Urlih Bek pravi razliku između globalizacije, globalnosti i

globalizma. Globalizam je jedno ideološko stanovište koje svodi globalizaciju na ekonomsku

dimenziju. Globalnost znači realno i aktuelno stanje uspostavljenog svjetskog društva.

Globalizacija označava proces kojima se umanjuje uloga nacionalnih država od strane mreže

transnacionalnih aktera.

Arjun Apanduraj razlikuje pet globalnih sfera i to: etno-sfera, tehno-sfera, finaso-sfera,

media-sfera i ideo-sfera.

Uzroci sve vece globalizacije prema Gidensu su prvo pad komunizma, drugo porast

međunarodnih i regionalnih mehanizama vladavide (UN, EU) i treće međunarodne vladine i

nevladine organizacije. Većina rasprava o globalizaciji, bez obzira sa koje strane dolazila, bavi

se položajem nacionalne države , ali takođe i pitanjima sudbine nacionalnih kultura i

identiteta.

Svijet međupovezanosti i međuzavisnosti

11

Međupovezanost i međuzavisnost pristupna je na različitim nivoima i u različitim

oblastima i tokovima. Ove linije se mogu pratiti između Sjevara i Juga, razvijenih i

nerazvijenih, nacionalnih država i transnacionalnih korporacija na jednoj strani i nacionalnih

država i međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija sa druge strane. Nerazvijenim su

potrebni krediti, a razvijenim jeftina radna snaga.

Socijalna i politička dimenzija ogleda se u novim formama vladavine i autoriteta, tzv.

„deteritorijalizacija“ ili „rekonfiguracija društvenog prostora“, odnosno „svijet bez granica“

(„borderless world“- Kenići Ome“). Društvena odgovornost država ne prestaje pred

nacionalnim granicama već se pruža i preko njih. Na jednoj strani građani mogu da pokrenu

spor protiv sopstvene vlade kada krši njihova prava (Evropska unija), a na drugoj

međunarodni sudovi izvode na optuženičku klupu šefove država (slučaj Milošević). Nekada

su međunarodne organizacije bile kreirane od države, ali one danas kreiraju države. Države

manje donose pravila, a više ih poštuju. One sprovode odluke međunarodnih organizacija.

Imamo dva načina: Prvi je Gidensov stav, po kojem, ...„građani uviđaju da političari imaju

ograničenu moć pri rješavanju problema i kao rezultat toga gube vjeru u postojeći sistem

vladavine“... (Orlović,(n.n.):6). Drugi je stav Miroslava Pečujlića, po kome ...„vlade više ne

osjećaju odgovornost prema građanima već isključivo prema nadnacionalnim

organizacijama.“...(Orlović,(n.n.):6). Autoritet države se pretvara u nove forme društvenih

organizacija, kao nadnacionalna tvorevina. Izvjesno je da su horizont i okvir koji nude

nacionalne države odavno postali pretjesni za savremenog čovjeka. U tom smislu loše su

obje krajnosti – biti ukorijenjen i biti iskorijenjen.

Ekonomska dimenzija

Ekonomsko tržište je jedan od glavnih pokretača koji intenziviraju globalizaciju, ipak

ona nije samo ekonomski fenomen. Tretiranje i shvatanje globalizacije primarno kao

ekonomski fenomen Entoni Gidens naziva fundamentalnom greškom.Globalizacija se odnosi

na skup promjena a ne na jednodimenzijalnu promjenu. Ekonomsko čitanje globalizacije

razmatra porast međudržavnih transakcija i protoka kapitala, roba i usluga. U ekonomskom

smislu očita je nova vrsta deteritorijalizacije tržišta. Prema Kejtu Nešu ...„ekonomska

globalizacija se široko shvata kao redukcija ekonomske politike nacionalnih država“...

12

(Orlović,(n.n.):7). Porast moći finansiskog tržišta primoravaju vlade da prilagode pro-tržišne

politike i da povećaju svoja zaduživanja. Kod zaduživanja važno je naglasiti neodgovornost

nacionalnih elita, jer mandati prolaze a dugovi ostaju ili se još uvećavaju. Nacionalne države

su primorane da smanje javnu potrošnju i državni upliv u ekonomiju,

nastojeći privući strane investicije, pa su politike vlada značajno redukovane. Globalizovana

ekonomija zasnovana je na novim odnosima proizvodnje, trgovine, potrošnje i finansija.

Uloga i moć transnacionalnih korporacija enormno je porasla. Transnacionalne korporacije

su spremne da relociraju proizvodnju i investicije u bilo kojem dijelu svijeta i da omoguće

ulazak takozvane “globalne robe”. Danas je svaki proizvod postao dostupan ili globalizovan,

više ne postoji nedostupnost. Kako naglašava Urlih Bek, transnacionalne kompanije su u

mogućnosti da izvoze poslove u one dijelove svijeta gdje je cijena radne snage najniža, a

obaveze za radno mjesto najmanje. Po njemu, najveći moćnici mogu živjeti tamo gdje je

najljepše za život, a plaćati porez gdje je to najjeftinije. Ovo postaje novi imperativ za

nacionalne države. Moraju da privuku kapital, ljude da bi opstale na svjetskom tržištu, te

postaju “zapetljane u protivurječnosti” ako se izoluju. Po Beku, …“borci za ekonomski razvoj

kojima se političari tako ulaguju razaraju autoritet države tražeći njene usluge, a pri tom joj

uskraćuju poreske prihode.” (Orlović,(n.n.):8). Pa superbogataši postaju virtuelni poreski

obveznici. Sa druge strane, Entoni Gidens podsjeća da postoje neka ključna područja u

kojima se moć korporacija ne može mjeriti sa moći država – pri čemu su ovdje posebno važni

teritorijalnost i kontrola nad sredstvima prinude. Ako je nekad suverenost bila povezana sa

zamjenom “mekih” sa “tvrdim” granicama, danas je to obrnuto. Ni UN nema teritorijalnu

određenost i značajan pristup sredstvima prinude.

Alen Skot smatra da nastavak ekonomske globalizacije najvjerovatnije neće biti neograničen

u pravcu sve većeg uticaja geopolitičkih ogranizacija većih od države, ali manjih od planete

(EU). Njihova dalja evolucija povlači mješavinu deregulacije i ponovne regulacije. On “logici

kapitala” – koja se trudi da izbjegava političku regulaciju, suprostavlja “logiku politike” - bori

se da ekonomska aktivnost ostane pod njenom kontrolom. Ravnoteža je narušena u korist

ekonomije. Ako se prihvati da je pobjeda politike nad ekonomijom vodila onoj vrsti

ekonomske neefikasnosti koje su se pokazale u socijalizmu, pobjeda ekonomije nad

društvenim i političkim, koja se dogodila jednom za svagda, kako je zamišlja neoliberalizam,

može da se postigne samo uz veliku socijalnu cijenu. Na taj način autor iznosi “umjerene

13

zaključke”. Te se na ovaj način uvodi u raspravu ideološka dimenzija debata o globalizaciji,

uključujući I viđenje globalizacije kao ideologije vladavine svjetskog tržišta.

Ideološka dimenzija

Endrju Hejvud smatra da je globalizacija ostavila značajne posljedice na brojne ideološke

tradicije ali i na samu ideologiju kao takvu. Rasprave o globalizaciji su ideološki obojene i ona

sama nije ideološki neutralna. Novi talas globalizacije dovodi se u vezu sa krajem hladnog

rata i kolapsom komunizma. Hladni rat je bio obilježen ideološkom bitkom između

kapitalizma i komunizma. Danijel Bel je još 1960. godine objavio ˝Kraj ideologije˝., po njemu

je ekonomija trijumfovala nad politikom. Frensis Fukujama u svojoj knjizi “Kraj historije” nije

tvrdio da su političke ideje postale irelevantne, već da je poseban set zapadnog liberalizma

trijumfovao nad ostalim rivalima.

Globalizacija kao da ide i u pravcu slabljenja i u pravcu jačanja nacionalističkih osjećanja.

Nacionalizam nastaje i kao reakcija na globalizaciju. Izvjesno je da globalizacija prisiljava ljude

da žive otvorenije i interaktivnije.

Teško je odrediti globalizaciju kao ideološki neutralnu. Šta god da predstavlja u ideološkom

smislu - postmodernizam, kraj historije, kraj ideologije - ono što je svim ovim napadima i

kvalifikacijama zajedničko jeste to da su i oni ideološki. Svaki od tih različitih pristupa

predstavlja u suštini jedan pokušaj da se partikularan set političkih ideja i vrijednosti pokaže

superiornijim u odnosu na rivalske i da to predstavi kao bezuslovan trijumf.

Međupovezanost i međuzavisnost

Frensis Fukujama s pravom ističe:˝ono što zaista ujedinjuje svijet danas je tehnologija i

ekonomija.˝ (Orlović,(n.n.):10). Po Endriju Hejvudu jedan od ključnih aspekata globalizacije

je porast nadteritorijalnih odnosa među ljudima: fizička udaljenost postaje manje značajan

kompleks mreže međuzavisnosti, koja posvečuje malu pažnju tradicionalnim granicama.

Manje se živi u geografski izolovanim zajednicama karakterističnim po ograničenim ličnim i

14

društvenim relacijama. Naši životi su postali pomješani sa događajima koji se odigravaju i

odlukama koje se donose daleko od nas. Mi smo postali stanovnici globalnog svijeta. Obrasci

međusobne zavisnosti sve više se razvijaju.

Globalno civilno društvo obiluje samoorganiziranim, posredujućim grupama i organizacijama,

koje su relativno nezavisne kako od javnih vlasti, tako i od privatnih ekonomskih aktera. One

su u mogućnosti da preuzimaju samostalne akcije u skladu sa svojim interesima i

vrijednostima i da djeluju prolazeći državne organizacije. U tom pogledu veliku ulogu igraju

nevladine organizacije, društveni pokreti.

Globalna mreža (World Wide Web) podsjeća na umreženo globalno civilno društvo. Internet

je olakšao građanima i otežao vladama da kontrolišu protok informacija, vrijednosti, znanja i

ideja. Na taj način se bitno mijenja pozicija nacionalnih država.

Urlih Bek će to drugačije reči. Po njemu globalizacija ne znači svijetsku, već da budemo

precizniji, svijetsko društvo bez svijetske države i bez vlade. Suvremenost se danas može

razumjeti manje kao teritorijalno definisana granica, a više kao političko pogađanje oko

resursa u okviru kompleksne transnacionalne mreže.

Realnost i neminovnost, a po nekima i sudbinska dimenzija globalizacije, ogleda se u činjenici

i historijskom iskustvu po kojem nikada nerazvijeni nisu bili primjer razvijenima, niti su slabij

diktirali jačima, već obrnuto.

Globalna ekološka degradacija dobila je razne manifestacione oblike i poprimila dramatične

konsekvence. Riječ je o globalnom zagrijavanju i klimatskim promjenama, gubitku

biodiverziteta, prekomjernoj zagađenosti, ratovima, porastu populacije, genetski

modifikovanim organizmima i sl. Sve to rađa nove oblike rizika (ekološki rizik, oružje za

masovno uništenje, elektronski virus, neizlječive bolesti). Ekologija i ekonomija, ikao imaju

isto etimološko porijeklo i regulišu taj ˝sustanarski˝ odnos zajedničkog života, danas su u sve

većem sukobu. Čovjek kultivišući prirodu, prvo mora kultivisati svoje nagone, požude, želje i

potrebe, i stvarne i izmišljene.

Kulturna i tehnološka dimenzija

Ni polje kulture nije ostalo bez različitih shvatanja o uzrocima i posljedicama globalizacije.

Naše je polazište da modernim društvima vlada kulturni pluralizam, lični i kolektivni identiteti

15

su hibridni i promjenjivi a vrlo često i mješoviti. Ako se prihvati postojanje mnoštva kultura,

njihova različitost i legitimnost različitih izraza ljudskog duha, postavlja se pitanje njihovih

dodira, susreta, sukoba, međuuticaja, potiskivanja i ujednačavanja. U tom pogledu obostrani

su međuuticaji i razmjena na skali lokalnog i globalnog. Ako kulturna politika teži da proširi

vladajuće vrijednosti Zapadne civilizacije, u kulturnom smislu to dijeluje opravdano. Globalna

kultura putem masovnih medija, vrši homogenizaciju i standardizaciju vrijednosti, pa i

masifikaciju publike. Iz takve perspektive postoji opasnost poništavanja „malih“ kultura i

nacionalnih identiteta. Ovaj proces najviše dolazi do izražaja preko masovnih elektronskih

medija i preko modela konzumerizma kao životnog stila.

Elektronski mediji, a prije svega televizija, omogućavaju gledanje i praćenje događaja širom

svijeta i bar posredno učestvovanje u njima. Gidens podsjeća da je televizija kao medij

odigrala značajnu ulogu u revolucijama u Istočnoj Evropi 1989. godine.

Globalni mediji su pomagali širenju konzumerizma, kosmopolitskog životnog stila i masovne

kulture. Oni ulaze u sferu ljudske privatnosti. Individualne su pimorane da čine izbore

saglasno svojim potrošačkim navikama.

Riječ je kako ističe Lesli Skler o …„povećanju potrošačkih očekivanja i aspiracija nezavisno od

ukupne moći”…(Orlović,(n.n.):13). Kroz konzumerizam se ogleda elektronska, kulturna i

medijska strana globalizacije. U kulturnom smislu, prodaje se životni stil. Konzumerizam je

istovremeno i način života. „Berndomnija“ i „Logomanija“ su esencija konzumerizma,

odnosno potrošačkog društva.

Mario Vargas Ljosa smatra da globalizacija ne guši lokalne kulture već ih samo oslobađa od

ideoloških stega nacionalizma. On u svom eseju “Kultura slobode”, veoma slikovito ilustruje

strahove i vrijednosti koje globalizacija donosi na polju kulture. Strah od gubitka identiteta,

tradicije, običaja i motiva po njemu je samo „košmar ili negativna utopija“. Ovome nije

odolila ni razvijena zemlja sa visokom kulturom kao što je Francuska. Ljosa vidi modernizaciju

kao neizbježan proces, ona je važan korak naprijed za cjelokupno društvo.

Nema sumnje da je engleski jezik sa globalizacijom postao generalni jezik našeg vremena,

kao što je latinski bio u srednjem vijeku. Takođe španski jezik je danas dinamičan jezik, koji se

brzo razvija i čak osvaja nove teritorije na svih pet kontinenata. U SAD živi 25-30 miliona

onih koji govore španski, što objašnjava zašto su dvojica predsjedničkih kandidata, guverner

Teksasa, Džordž Buš i potpredsjednik Al Gor svoje kampanje osim na engleskom vodili i na

španskom jeziku.

16

Ljosa zaključuje: …“Zašto se najbolja odbrana naših kultura i jezika sastoji u tome da ih

promovišemo žustro svud po novom svijetu, a ne da odbrambeno zgurimo da bismo odolili u

naivnom vjerovanju da postoji neka vakcina zvane engleski jezik“…(Orlović,(n.n.):14).

Po njemu kulture mogu živiti slobodno, a ne da ih šire niti izoluju. U kontaktu prožimanju i

tumačenju sa drugim kulturama one se renoviraju, podmlađuju i prilagođavaju neprestanom

toku života.

Od kada je 1989. godine Tim Berne Li (Tim Berners Lee) pronašao www na bazi kompjutera i

telefonskog kabla, nastao potpuno nov medij koji se nezaustavljivo širi. Preko interneta se

može slušati radio, gledati tv, pretraživati po raznim bazama podataka. Veoma bitna je brzina

prijema i slanja informacija. Danas se preko interneta vrši gotovo besplatan transport i

transfer ogromne količine informacija. U momentu se može slati i primati elektronska pošta

(e-mail) kilometrima daleko. Omogučen je elektronski transfer novca. Razvoj javne računske

mreže i interneta omogućio je i olakšao elektrnsko poslovanje, trgovinu robama, uslugama,

informacijama, plačanje radnicima, slanje i primanje elektronske pošte, obrazovanje na

daljinu, a za sve to je ponekad poterban samo PIN ( Personal Identification Number)-lični

identifikacioni broj, korisničko ime (user name) ili lozinka (pasword).

Antiglobalisti

Globalizacija je proizvela i svoje neprijatelje i svoju opoziciju. U zemljama u razvoju, naročito

sa porastom islamskog fundamentalizma, globalizacija se shvata kao forma zapadnog,

američkog imperijalizma. U razvijenom svijetu antiglobalistički pokret vođen je različitim

idejama socijalizma, anarhizma i ekologizma.Ovi savremeni pokreti imaju više uspjeha u

mobilizaciji političke podrške izgrađene na “anti-protivnom” stavu, nego u oblikovanju

koherentnog programa radi prevazilaženja određenih pitanja.Pokret je sastavljen pod

uticajem različitih ideja i disparitetnih grupa.

Jedna od značajnih ličnosti čije ime i djelo obilježavaju ovaj pokret je nesumnjivo Naomi

Klajn, pisac bestselera “No logo”.Knjiga je više kritika tiranije robnih marki i forma otpora

globalizaciji i dominaciji korporacija.

17

Ni ostvarenje antiglobalističkih zahtjeva nije moguće bez globalizacije, odnosno, i

antiglobalistički pokret postaje globalan.

Izvjesno je da se u savremenom svijetu događaju radikalne promjene. Kako ističe Vukašin

Pavlović, …“moderna društva su osuđena na promjene”…(Orlović,(n.n.):16). Uvijek će biti

ljudi osjetljivih na kontinuitet, ali i onih osjetljivih na promjenu. Po Gidensu …“ uticaj tradicije

i običaja na naše živote sve više opada”… Dinamika globalizacije u neposrednoj je vezi sa

karakterom i prirodom društvenih promjena.

REALPOLITIKA

Žargon javne retorike tretira je u bipolarnim relacijama kakve su npr. realpolitika-

idealpolitika ili realpolitika-moralpolitika. U tim korelacijama posmatramo negativni princip

realpolitike:u politici nema prijatelja-postoje samo interesi. Pri tome i logika disjunkcije izbor

je skučen onim ili-ili:ili močvarno blato realpolitike, ili podzemna geologija realpolitike. U

relacijama naspram normativno poželjnih slika i pojmova idealpolitike, odnosno idealizma ili

eticizma politike. Pod eticizmom politike podrazumjevamo diskruzivnu poziciju, koja svijet

politike posmatra kao epifenomen fundamentalnije stvarnosti. Realpolitika jeste politika

troposfere. Označavamo je troposfernom politikom budući da je, kao i prirodna troposfera,

najbliža gruboj zbilji zemaljskog života. Uvodimo i sintagmu geologija realpolitike koja ima

svoje podzemne slojeve-sedimente, npr., parapolitike, kriptopolitike, egopolite. Zbog toga

dijelom jeste na tlu stvarne, krvave i nesretne zemlje ali je i na političkom nebu ideala,

slobode, pravde, humanizma i sl. Upravo ova podvostručenost i determinira bit realpolitike.

Opći uvod kaže: termin, u dominirajući smislu, ima izrazito negativni smisao. U tom smislu

konfrontira se prosvjetiteljstvo i šmitovsko pojimanje politike. Ono pod politikom

podrazumjeva djelatnost utemeljenu na razumu. Ona je, zapravo, živa stvarnost borbe,

pobjede, poraza i sl. U javnom govoru medija i politike, realpolitika, se opisuje kao klasična,

stara, zastarjela, moderna, dominantna, čvrsta itd. U javnoj retorici se govori o

realpolitičnom kontekstu i realpolitičkoj sceni, realpolitičkom rječniku i jeziku realpolitike,

dok se kod realpolitičke linije uočava postojanje snažne realpolitike kao i političko ignorisanje

18

analize realpolitike. U jednoj kritičkoj analizi, realpolitika realkapitalizma djelo je i izraz

političke hipokrizije. Vanjska politika ove ili one posebno moćne zemlje slijedi politički

realizam ili logiku klasićne realpolitike. Prodorom realpolitike u jezik i mišljenje klerika

tumače se unutarcrkvena kretanja. Kada govorimo o politologiji, politički realizam i

realpolitika su predmet i znanstvenih elaboracija, a prije svega politologije međunarodnih

odnosa. U njoj se javlja pod nazivima politički realizam ili realizam u politici. Prema tome

politički realizam se smatra najstarijom teorijom međunarodne politike. Kao teorija i

doktrina politike smatra se da se moralne norme ne primjenjuju na ponašanje države.

Politika realpolitike formulirana je u diskursu razumjevanja veza i odnosa između morala i

državne politike. Bit će proširena tek nakon II svjetskog rata. Ključne komponente

realpolitičkog rezona su tu:vanjska politika kao državna realpolitika mora biti ispražnjena do

svega što pripada sentimentalnom moralitetu i socijalnim emocijama solidarnosti. Kasnije,

politički realizam dostiže svoje zaokruženo konceptualno uobličenje. U historijskom

kontekstu radikalni kritičari političkog idealizma vođeni su mislima da međunarodni odnosi

moraju biti normirani na načelima univerzalnog morala, internacionalističke saradnje i

prirodnog sklada-doktrinari realpolitike preferiraju uvid da se međunarodna politika zasniva

na politici moći koja podrazumjeva posjedovanje vojne perfekcije ili vojne sile. Umjesto

idealističke, pa i naivne, vjere u međunarodne zakone i kolektivnu bezbjednost treba biti

realan: ambijent u kojemu se vodi međunarodna politika jeste prirodno, a ne civilizirano

stanje i stanja anarhija, a ne harmonije. Međutim u percepcijama realista, bezvlašće i

odsustvo sklada u međunarodnim odnosima ne implicira kao nešto predestinirano, kao

povjesno nužno-vječito vođenje ratova. Tokom 80-tih godina XX stoljeća takva doktrina

političkog realizma doživljava unutrašnje promjene i to označavamo novim ili strukturalnim

realizmom. Neorealisti i dalje priznaju vrhunski značaj moći ali teže da objasne događaje u

odnosu na strukturu međunarodnog sistema. Istovremeno, u kontekstu rasprava o

globalizaciji, neorealisti, respektirajući i dalje stvarnost država, uviđaju znaćaj

transnacionalnih političkih i ekonomskih organizacija u međunarodnim odnosima, i

konzekventno, u ogranićavanju državne suvrenosti ili tradicionalistički poimljenje autonomije

država. Zbog toga je i nužan novi kategorijalni aparat i neophodne su nove teorije da bi se

19

razumio i objasnio planetarni proces globalizacije. Jedna od glavnih značajki neorealizma,

jest da je sila u međunarodnim odnosima promjenjljiva. Kod pojmovnog određenja

sublimirano rečeno, realpolitika je politika koja sljedi događaje i stvarni odnos snaga na

političkom terenu ne osvrčući se na ovaj ili onaj proklamirani ili važeći normativni bilo pravni

ili moralni, poredak vrijednosti. Prepoznatljiva je žrtva realpolitičkog rezona: u realpolitici kao

manipulaciji ona se ignorira i zamjenjuje se onim utilitarnim i pragmatičnim. Sebični interesi

realpolitike ignoriraju pravo, ne postoji pravda, nego figuriraju i rade samo strategijski

interesi. Politika kao realpolitika jeste suštinsko podvostručenje: promoviraju se, na jednoj

strani, univerzalni principi, sloboda , pravda, humanizam, ljudska prava i sl; a na drugoj strani

dominiraju utilitarne interesne kalkulacije:drugo baca pod noge pragme ono

prvo. U kritičkom disursu pokazuje se još jedna negativna predikcija realpolitike: to je,

bezalternativna politika. U bitne elemente pojmovnog određenja realpolitike svrstavamo to

da ona postane bogata i jaka u odnosu na sve ono što može da je uništi. Apologete

realpolitike gorljivo brane i favoriziraju pozitivnim psihopolitičim i moralni lik realpolitičara. U

krug se uvrštavaju i oni koji imaju perfektan osjećaj ili sluh za realizam i čije se nepresušno

nadahnuće nalazi u realpolitici. Kada govorimo o politici kompromisa to je jedna od ključnih

metoda njene samorealizacije. S tom medodom-politikom, smatra se u dominirajućim

autoapologetskim predstavama, realpolitika je uspješnija i stvarnosno efikasnija od bilo koje

idealpolitike. Ona može biti i iznuđena. Dolazi do punog izražaja vrjednosti realpolitičkih

osmišljene metode-politike kompromisa. U njoj valja primjetiti, sposobniji dominiraju i to

tako, tvrde dokrinari realpolitike, treba da bude: realpolitika i jest borba u kojoj trijumfiraju

sposobniji i uspješniji. I politološki kritičari sakralzirajučih percepcija opažanja politike-etike i

kulture kompromisadošli su do istovjetnih uvida. Politika kompromisa je, preferencija ili

atribucija jačih. Ona se i u demokratskim zemljama tumači kao metoda i forma podčinjavanja

slabih. Ta prisila, u takvim kontekstima, one slabije primorava. Uz navodni, antivoluntarizam i

političku metodu kompromisa realpolitika nosi u sebi još jednu pozitivnu vrijednost: ona

sadrži u sebi i političku kulturu provjeravanja, obaziranja, te osluškivanja drugog. U stvarnom

životu realpolitici se pripisuju negativne atribucije te je i zbog toga tretiramo kao jedan od

likova pervertiranja savremene politike. Apostofirajmo:realbiopolitiku, parapolitiku,

20

kriptopolitiku i egopolitiku tretiramo kao reprezentativnim likovima, preciznije, sublikovima

empirijske realpolitike. Oni su kao njeni sublikovi, i mediji njenog ozbiljavanja.

ALTERPOLITIKA

U osebujnom diskursu Peter Sloterdijek gotovo konsenzualno recipiranu predstavu o

modernom svijetu, kao bezalternativnom svijetu, prezentira kroz interpretaciju onog što

naziva gnjevom. On je smatrao da bi se obilježje aktuelnog psihopolitičkog stanja svijeta

moglo opisati kao ulazak u eru u kojoj ne postoji sabiralište gnjeva sa svjetskom

perspektivom.

Smatrajući da eksplozija gnjeva u islamskom svijetu neće donijeti ništa emancipatorsko u

epohalnom smislu, te ne nalazeći ništa planetarno-alternativno u islamskom svijetu, on će

vjerovati da ni u evroatlanskoj civilizaciji gnjev ne može iznjedriti u supstancijalnom smislu

spram liberalističkog kapitalizma alternativne projekte i pokrete.

Istu ideju o savremenom svijetu kao svijetu bez alternativa liberalnoj i kapitalističkoj

evroatlanskoj civilizaciji, lišenoj višesmislene simbolike i nošenom hladnim racionalnim

uvidima promovira i Klaus Offe. On je smatrao da ne postoji alternativa liberalnoj

demokratiji. Pod ovim se ne smatra da postoje druge alternative koje se odbacuju jer se

smatraju manje vrijednim u odnosu na liberalnu demokratiju (zasnova na

univerzalnom,slobodnom i jednakom pravu glasa), već se smatra da takva alternativa u

modernim društvima više ne postoji. Demokratija nije izborna konstitucionalna forma već je

neizbježna činjenica. Alternative liberalnoj demokratiji se više ne uzimaju u obzir nakon

sloma državnog socijalizma. Moderna društva su osuđena da se oslanjaju na volju naroda

kao na konačan agens i podsticaj za donošenje kolektivno obavezujućih odluka.

21

U zatvorenom svijetu gdje nema stvarne otvorenosti nema ni politike, ako politika ne nalazi

prostor vlastite egzistencije tamo ona i ne postoji, gdje je sve unaprijed određeno, tamo

vlada rezon pukog upravljanja po zakonima stvari. Politika je na djelu svuda gdje postoji

polifonija mogućnosti, a na drugoj strani političko mišljenje se pokazuje u sposobnosti

prepoznavanja i artiklulacije konkretnog jedinstva.

Ako je politika autentična s nekim određenjima i upozorenjima ona zapravo predstavlja

multiverzum ali nosi u sebi i alterpolitički diskurs. Ponekad etablirana, vlastodržačka

realpolitika može se odlučiti da ne djeluje iz diskursa jedinstvenosti već se opredjeljuje za

diskurs iz ideološkog, moralističkog, religijskog univerzaliteta, te će biti avanturistička,

fundamentalistička, kopirajuća, neinventivna, imitatorska.

Sa globalizacijom dolazi suštinska transformacija politike jer globalizacija ne ukazuje na kraj

politike već oslobađanje političkog iz kategorije nacionalne države. Kultura u doba

globalizacije preuzima funkciju ideologijske mobilizacije. Mi živimo u svijetu globalnog

nereda gdje su svi sukobi, odnosi povjerenja i tolerancije - etički,regionalni,međunarodni

sukobi između različitih društvenih identiteta - određeni kulturnim odrednicama. Sve dok

postoji kontingencija u ljudskom životu, politika će ostati ljudska aktivnost koju je nemoguće

svesti na neko drugo podrućje, jer politiku ne čine jedno nego dvoje i zato što nikada ne

možemo znati konzekvencije naših akata.

Pretpostavimo da su na djelu ne samo tendencije nego i prakse niveliranja razlika između

ljevice i desnice, razlika koje su tradicionalno funkcionalne u kontekstu pluralistićkih

demokratija evroatlanskog svijeta. Furedi smatra da tvrdnja kako je razliaka između ljevice i

desnice izgubila svoje značenje zapravo vezana za stav kako je politika došla do svog kraja

zato što stvarnost ne ostavlja prostor za alternative.

Unutar svjetskopovijesne vladavine kapitala nova politika kao egzistencijalni odgovor na

historijske i socijalne političke stvarnosti tek će se morati osmišljavati ukoliko ljudstvo u

međuvremenu ne ubrza put ka antropološkom suicidu. Zato će politika 21. st morati, i to

primarno, riješiti svoj odnos prema onome što zovemo antropopolitika.

Alterpolitika podrazumijeva drugačiju politiku, a to je ne samo simplificirano nego i suviše

apstraktno određenje. Ona predstavlja drugačiju politiku u odnosu na postojeće i na

22

figurirajuću političku stvarnost. Univerzalizacija vladajućih vrijednosti ili vladajuće ideologije,

prema Gramsciju se odvija u sferi naizgled svojevoljnog društvenog prihvačanja prirodnog i

normalnog poretka.

Alternativa ocrtava prostor izobličenog,oporbenog, generacijski suprotstavljenog

mentaliteta, napadajući normalne vrijednosti etabliranog poretka. Alterpolitika pripada

političkoj futurologiji.

Postojećoj stvarnosti svijeta politike, kad se aplogira, odgovara mentalitet faktokratije.

Alterpolitiku ovdje označavamo kao drugačiju politiku u odnosu an faktokratsku politiku.

Mentalitet faktokratije: biti u vlasti činjenica nasiljem stvorene stvarnosti, a to je mentalitet

koji sve postojeće izdiže na rang povijesne nužnosti i same umnosti odnosno prisila svjetskog

uma. Ideolški aparati države realpolitički rade na produkciji i reprodukciji mentaliteta

faktokratije, kako bi javnu svijest učinili imunom na svaku infekciju alterpolitikom. U

faktokratskoj zbilji realpolitička sinteza morala i pameti, dobra i umnosti, etike i estetike – to

su idealiteti na čije tlo tek rijetki dospjevaju.

Odakle, iz kojeg diskursa i životnog svjetonazora očekivati alterpolitičko mišljenje ako ne iz

diskursa heretičkog mišljenja. Ono kao alternativa raznolikim režimima političke faktokratije

istupa naspram dogmi, unifikacija, konfekcionalizacija i dezindividualizacija - ono je protest,

izazov i altermišljenje.

Po svojim aspiracijama alterpolitika može biti utopistička najčešće u liku mesijanske ili

eshatološke politike i utopijska u obliku političke realne nade u mogućnosti humanizacije i

realne zamisli oslobađanja ljudstva. Alterpolitika označava ono što otvara druge puteve,

drugačije mogućnosti, drugačiji sustev vrijednosti...alternativa naglašava otvorenost prostora

za Drugoga, za Druge i Drugačija mišljenja i prakse. Alternativa nije stil, pitanje forme, izraza,

već aktivno preispitavanje, dovođenje u pitanje društvenih odnosa i ispitivanje mogućnosti

da se postojeći uvjeti nadvladaju i izmijene. U svijetu u kojem je lakše zamisliti kraj svijeta,

globalnu ekološku katastrofu nego kraj kapitalističkih proizvodnih odnosa, u kojem se staru

opoziciju ljevica/desnica želi prikazati irelevantnom a filizofske ideje poput „kraja historije“

postaju opravdanje i zagovaranje nepromjenjivosti društvenih odnosa, kada se političke

23

slobode zamjenjuju slobodnim tržištem, jedina alternativa jest politička, prihvaćanje

antagonizma društvenih odnosa i vlastite odgovornosti za sadašnjost i budući razvoj.

Alterpolitiku smatramo kao svjetsku politiku koju producira savremena politika kao državna i

vandržavna realpolitika. Neosvješteno, rizično za opstanak ljudskog društva nalazimo u

činjenici da je savremena politika neograničena, narcistička antropopolitika: ona je njeno tlo

iz koje se deducira i u njenim okvirima kreće. Iz kritike antropopolitike dubinski a ne

pozitivistički promišljati to što zovemo transpolitička imperativnost egzistencijalno-

antropološki utemeljene i svjetskopovijesno relevantne alterpolitike.

ZAKLJUČAK:

Različita poimanja globalizacije kao pojave rezultat su diferencije I nesaglasnosti mišljenja teoretičara koji su nastojali pobliže je odrediti. Za jedne globalizacija je predstavljala objektivan I spontan planetarni proces, dok je za druge predstavljala samo puki projekt dominacije Zapada, odnosno amerikanizacije svijeta. Prema jednoj liniji argumentacije, globalizacija predstavlja kraj nacionalnih država, dok drugi tvrde da će u sve integriranijem svijetu uloga nacionalnih država biti još važnija.Uzimajući u obzir sva različita poimanja globalizacije, definicija koja najbliže određuje pojavu globalizacije bi bila da je globalizacija univerzalni proces zavisnosti između država I društava koja ih povezuje u jedan moderan svjetski sistem. Jedan od ključnih aspekata globalizacije je porast nadteritorijalnih odnosa među ljudima, fizička udaljenost postaje manje značajan kompleks mreže međuzavisnosti. Procesi globalizacije su posebno omogučeni novim sistemima komunikacije I transporta širenja novih tehnologija I masovnih medija. Tako je olakšano građanima da kontrolišu protok informacija, vrijednosti, znanja I ideja.Ljudi da bi bili u korak sa vremenom I sa dinamičnim obilježjima savremenog svijeta postaju povezani sa događajima koji se odigravaju I odlukama koje se donose daleko od njih, te samim tim postaju stanovnici globalnog svijeta.Da bi našli svoje mjesto u savremenom svijetu potrebno je da se podrobnije upoznamo I razumijemo. Odgovor ne leži u izolaciji nego u otvorenosti, saradnji I adaptaciji.Uspjeh globalizacije u svijetu ogledati će se u međusobnoj saradnji, uzajamnom poštovanju i uvažavanju kako svih individua tako I kulturnih, nacionalnih, ekonomskih, ekoloških i drugih različitosti transformišući ukupni svjetski poredak u opšti napredak i modernizaciju svjetskog društva.

24

LITERATURA:

Zgodić, Esad (2008) Realpolitika I njeni protivnici, Tešanj: CK, Tuzla: NUB Kaluđerović, Željko (2009) Poimanje globalizacije, Beograd: časopis Filozofska

istraživanja, sv. 1.

Orlović, Slaviša (n.n.) Globalizacija: svet međupovezanosti I međuzavisnosti, Beograd: n.n.

25

26