God. XLV. USKRS 2021. BR. I (63) - Split

God. XLV.USKRS 2021. BR. I (63)

2

Raspored nedjeljnih i blagdanskih misa od Uskrsa do Božića2. uskrsna nedjelja, Bijela, 11. 4.Drinovci u 9.30, Širitovci u 11 sati.

3. uskrsna nedjelja, 18. 4.Širitovci u 9.39, Drinovci u 11 sati.

4. uskrsna nedjelja, Dobrog Pastira, sv. Marko, 25. 4.Drinovci u 9.30, Širitovci u 11 sati.


6. uskrsna nedjelja, 9. 5.Drinovci u 9.30, Širitovci u 11 sati.

Uzašašće - SPASOVO, 13. 5.Drinovci u 11 sati.


Duhovi – PEDESETNICA, 23. 5.Drinovci u 9.30, Širitovci u 11 sati.

SEPERI, kapelica, 29. 5.18 sati

PRESVETO TROJSTVO, 30. 5.Prva sv. pričest, Drinovci u 11 sati.

10. nedjelja kroz godinu, 6. 6.Drinovci u 9.30, Širitovci u 11 sati.

11. nedjelja kroz godinu, 13. 6.Širitovci u 9.30, Drinovci u 11 sati.


Dan oslobođenja Miljevaca, 21. 6.Drinovci u 11 sati.

SVETI IVAN KRSTITELJ, 24. 6.Drinovci u 19 sati.


SVETI PETAR I PAVAO, 29. 6.Širitovci u 10 sati.

14. nedjelja kroz godinu, 4. 7.Drinovci u 9 sati, Širitovci u 10.30.

15. nedjelja kroz godinu, 11. 7.Širitovci u 9 sati, Drinovci u 10.30.




Gospa od Anđela, 2. 8.Visovac


20. nedjelja kroz godinu, VELIKA GOSPA, 15. 8.Drinovci u 9 sati, Širitovci u 10.30.




24. nedjelja kroz godinu, GOSPA OD MILOSTI, 12. 9.Drinovci u 10.30 i 17 sati.

25. nedjelja kroz godinu, 19. 9.Drinovci 9.30, Širitovci u 11 sati.





30. nedjelja kroz godinu, 24. 10.Širitovci u 9.30, Dronovci u 11 sati.


SVI SVETI, 1. 11. Širitovci u 9.30, Drinovci u 11 sati.

DUŠNI DAN, 2. 11.Drinovci u 9.30, Širitovci u 11 sati.


33. nedjelja kroz godinu, 14. 11.Širitovci u 9.30, Drinovci u 11 sati.Miljevačka misa u Zagrebu


1. nedjelja došašća, 28. 11.Širitovci u 9.30, Drinovci u 11 sati.

2. nedjelja došašća, 5. 12.Drinovci u 9.30, Širitovci u 11 sati.

Bezgrješno začeće BDM, 8. 12.Drinovci u 18 sati.

3. nedjelja došašća, 12. 12.Širitovci u 9.30, Drinovci u 11 sati.

4. nedjelja došašća 19. 12.Drinovci u 9.30, Širitovci u 11 sati.

Božićna ispovijed, 19. 12.Širitovci u 15, Drinovci u 16 sati.

BADNJA VEČER, 24. 12.Širitovci, ponoćka u 21 sat.

BOŽIĆ - ROĐENJE GOSPODINOVO, 25. 12.Drinovci u 11 sati.

3

GOD. XLV. USKRS 2021. br. I (63)

ŽUpnikova Uvodna Riječ

l i s t Ž U p e m i l j e v c i

Poštovani Miljevčani, obraćam Vam se u ovo teško vrijeme u kojemu čitavim svijetom vlada psihoza zbog velike opasnosti koja prijeti čovječanstvu od pogubna koronavirusa i bolesti COVID 19. Ova je pandemija uzdrmala cijeli svijet i potpuno promijenila, barem na trenutak, navike i način života, te ima nepredvidive posljedice u sadašnjici i budućnosti, i to na raznim područjima. Narodi, društva i pojedinci snalaze se u ovim izvanrednim okolnostima kako znaju i umiju. Društveni sustav na koji smo naviknuli jednostavno više ne funkcionira. Sve je poremećeno. I mi smo dio toga sustava pa se moramo prilagoditi novim uvjetima. Mi se uzdamo u Božju pomoć i nadamo se uskoro boljim danima. Sve ove nedaće koje su nas snašle trebamo iskoristiti i izvući iz njih pouku i poraditi na svome duhovnom ozdravljenju. Ni u ovome vremenu ne smijemo širiti i poticati neraspoloženje bilo koje vrste, zbog toga nam je najbolje nastojati osnažiti dušu što kvalitetnijim duhovnim sadržajima, svakodnevnom molitvom i redovitim nedjeljnim sudjelovanjem na svetoj misi i primanju sv. pričesti. Tako ćemo dati dobar primjer nasljedovanju samoga Krista Gospodina i, prepoznatljivi po našim dobrim djelima, postati poticajni za druge, posebno mlađe. U nadi da će dragi Bog pomoći u prevladavanju ove pandemije, svima Vama želim blagoslovljen Uskrs i duševni mir od uskrslog Gospodina koji je svojim uskrsnućem pobijedio svaki virus grijeha i smrti!

Vaš župnikfra Ivan Vidović

Uz Gospodina ćemo pobijediti svaki virus!

4

Korizma je. Idemo ususret Uskrsu. Mnogi kršćani, napose na Zapadu, u dvoumici su ili uopće ne vjeruju više u mogućnost ili zbilju uskrsnuća ni Uskrsa. U vjeru koja je obilježila skoro dva tisućljeća zapadne kulture i civili-zacije. Ne vjeruju više u stvarnost ni Gospodinova, ali ni svoga osobnoga uskrsnuća. Uvjereni su kako sa smr-ću sve prestaje, ili su se vremenom priklonili istočnjačkim uvjerenjima, kako se čovjek nakon smrti „reinkar-nira“, ponovno utjelovljuje, u ovom ili onom obliku, dok konačno ne prijeđe u ništavilo, „nirvanu“. Pa i ova histe-rija i panika oko novoga virusa znak je samo da su ljudi u strahu, da se ne mogu suočiti ni s kakvim proble-mom. Ljudi se boje smrti, bježe od nje, potiskuju je iz svoje svijesti, svoje sta-rije stavljaju – nekada i mimo njihove volje – u staračke domove, da ondje „dokrajče“ svoje dane, da ne budu smetnja ugodnu životu.

Svijetom su i Europom i prije ha-rale epidemije kolere, kuge; kuga je u jednom trenutku povijesti, u srednjem vijeku, odnijela trećinu europskoga pučanstva, ali su vjernici s biskupima i svećenicima išli ususret zlu molitvom, misama, procesijama, čvrstom vjerom, zavjetima. Išli su smrti ususret s vje-

rom da se „život mijenja, ne oduzima“, da zadnju riječ nema smrt, nego život. Jer, Krist je uskrsnuo i živi.

Bez Uskrsa i uskrsnuća kršćanska je vjera bez temelja i besmislena, što-više, bez vjere u Kristovo uskrsnuće danas ne bi bilo Crkve ni kršćanstva. Ako Krist nije uskrsnuo, svi smo mi nesretnici, najbjedniji ljudi na svijetu, poručuje Pavao.

Vjera je izazovU temeljima naše vjere leži čvrsto

uvjerenje apostola koji su se sramotno ponijeli za Isusova uhićenja, procesa i smrti – svi ga, naime, ostaviše i po-bjegoše! No, radosna je istina da je taj raspeti i pokopani Isus živ. Ukazivao se. Najprije ženama, Mariji Magdale-ni, pa Petru i Ivanu te jedanaestorici. Pavao, koji je pridružen apostolskom zboru nakon iskustva Uskrsloga pred Damaskom, u svome pismu, zajedni-ci vjernika u Korintu (1 Kor 15), piše kako se ukazao Gospodin skupini od čak njih pet stotina, od kojih su još mnogi živi. Piše on to početkom pedesetih godina prvoga stoljeća. Da-kle, ni dvadeset godina nakon Isusove smrti i Uskrsnuća. Crkvi u Filipinima piše kako želi iskusiti „snagu Kristova uskrsnuća i zajedništvo u njegovim

patnjama (Fil 3,10). Valjda nisu oni svi nasjeli halucinaciji, laži, prijevari! Ni u apostolsko vrijeme ne bijaše lako vjerovati u uskrsnuće. U židovstvu sa-ducejska sljedba uopće nije vjerovala u uskrsnuće, a vodili su glavnu riječ u Hramu i Velikom vijeću, davali su ve-like svećenike. U svim stoljećima, sve do danas, imamo otpor vjeri u uskr-snuće. Ipak se kršćanstvo kao novi Put širilo, svim protivnostima unatoč. Toliki su htjeli ušutkati apostole, a po-tom misionare, progonima, mučenji-ma - ali uzalud. Vjera je izazov, onda a i danas. I danas se vode prijepori među tumačima i „stručnjacima“, te-olozima, o naravi uskrsnuća. Pavao je u Ateni, u kojoj se namjerio na mno-žinu poganskih božanstava, na Areo-pagu držao svoj govor o Nepoznatom Bogu. Govorio je o naravnoj spoznaji Boga, ali kad je počeo govoriti o uskr-snuću, prisutni su ga filozofi počeli ismijavati. Smjesta su se oblikovale tri skupine: podsmjevači (epikurejci i stoici) su se rugali Pavlovim riječima; potom ravnodušni; a uspio je pridobi-ti tek nešto slušatelja za vjeru u Krista i uskrsnuće (Dj 17,32-34). Uskrsnuće je pitanje vjere, vjera je pak dar Duha Svetoga. Djela su apostolska spis u korpusu Novoga zavjeta koji pripovi-

UskRs – najznačajnija poRUka svijetU

Krist je usKrsnuo, živi!

5

jeda i svjedoči o ranoj povijesti Crkve nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća, nakon Duhova. Opisana su tu djela i riječi apostola koji neustrašivo svje-doče za istinu Isusa Krista. Kroz cijeli se spis provlači kao crvena nit riječ apostola: „Ne možemo zbilja ne govo-riti o onome što smo vidjeli i čuli“ (Dj 4,20). Cijeli je taj spis veliko svjedo-čanstvo o Isusu, živom, koji snagom Duha ravna poviješću. Spis je protkan sukobima, neprijateljstvom naspram Isusova lika i osobe. Ima tu pobuna, zasjeda, urota, uhićenja, tamnica, pri-jetnja, mučeništva, ubojstava, smrti, linčovanja, kamenovanja, nasilja nad pojedincima. Trajno su učenici na putu da bi se što dalje pronijela vijest i istina – Krist je uskrsnuo, živi.

Pionirski pothvatPavao je novozavjetni „Odisej“,

stalno na putu, želeći donijeti cijelom svijetu jednu jedinu poruku: Isusa Krista, živa i uskrsnuloga, navješću-jući novo doba, novi život u Isusu Kristu. Naći ćemo ga u tamnicama, progonjen je, doživljava i brodolom, otrovnica ga ujeda, biva kamenovan, bičevan. Treba pozorno pročita-ti Drugu Korinćanima kako bismo shvatili kroza što je sve mogao proći u životu. Pravo mučeništvo za Uskr-sloga. Nigdje sigurna krova nad gla-vom, Duh mu ne da mira. On je kao i Učitelj, nema gdje nasloniti glavu. A mogao je kao najizvrsniji u svome na-raštaju biti mirne duše u Jeruzalemu voditelj židovskoga (sve)učilišta, jer je, prema vlastitim riječima, sve svoje vršnjake nadmašio u znanju i mudro-sti. Sve što čini, čini iz ljubavi prema Uskrslomu, Živomu. Nije vodio ži-dovsko veleučilište, ali slovi kao ute-

meljitelj teologije i kristologije, nauka o milosti, opravdanju, nauka o Crkvi. Djela apostolska – u njima anđeo otvara tamnice, izvodi ga na sigurno. Ima tu potresa, kriminala, Božje ka-zne, smrtnih presuda, bez suda i pra-voga razloga. Cijela je tu panorama i opis onodobna helenističkoga svijeta: Jeruzalem, Antiohija, Filipi, Solun, Atena, Korint, Efez, Cezareja, Rim. I koji samo scenarij, koje uprizorenje: hramovi, sudišta, tamnice, pustinja, vojarne, kazališta, brodovlje! Nema toga ni u kojoj drami, ni u kojoj su-vremenoj operi ili filmu; tolika razno-likost likova i dramaturgija. Rimski namjesnici, (nazovi)kraljevi sa svom pratnjom i pompom, Pavlove apolo-gije, evangelizacija učenih i neukih, radnika i robova. Dao bi se snimiti cijeli filmski serijali na temelju Dje-la apostolskih. Rimski namjesnici, Feliks i Fest, pozivaju se na rimski ustav i pravo. Prema rimskom pravu protupravno je osuditi optuženika, a da ga se prije ne sasluša. Akcije, riječi, govori, sve se reda ispred naših očiju i misli. Iza svega naziremo Providnost i nevidljivu ruku koja vodi i „režira“, novi silni zamašnjak u spasavanju svi-jeta po Isusu Kristu. Pionirski pothvat koji je promijenio svijet.

Povrat na izvoreDivimo se „laicima“ koji odlučno

evangeliziraju, za koje i sam Pavao kaže da su bili prije njega „vjernici Isusa Krista“, npr. bračni par Akvila i Priscila. Koliko samo imena i surad-nika Radosne vijesti! Treba uzeti i pomno iščitavati taj spis, kako se Ra-dosna vijest širi nezaustavljivo. Posve-mašnja novina u poganskom svijetu prepunu božanstava. Radosna po-

ruka nade i života po Isusu i u Isusu Kristu. I odvažni hod u budućnost, s nadom, bez straha, u svijetu prepunu straha i beznađa, kakvo bijaše ondaš-nje poganstvo. Primjeri koje i danas vrijedi slijediti. Nije bez razloga Sabor, a nakon njega i svi pape, pozivao na „povrat na izvore“ gdje je voda bi-stra, gdje imamo biotop vjere i života. Mnogi su tvrdili kako je u govoru o uskrsnuću Isusovu po srijedi golema prijevara. Na mogućnost prijevare upućuju i židovski vođe koji su za-molili Pilata da stavi stražu na grob, čak je navaljen veliki kamen na Isusov grob. Međutim, protiv teorije prijeva-re govori život prve Crkve. Nitko ne bi za prijevaru i laž išao u smrt, o čemu svjedoči primjer prvomučenika Stje-pana koji je u svemu preslika svoga Učitelja.

Povijest širenja vjere u Isusa Krista govori protiv mogućnosti prijevare i obmane. Nemoguće je graditi na laži i prijevari nešto što je doskora potko-palo temelje Rimskoga carstva i sru-šilo poganstvo. Svim protivnostima usprkos, kršćanstvo se širilo, nezau-stavljivo. Svjedoci su cijelim bićem pristajali uz novi nauk, i pod cijenu vlastita života. Kako se, ako je posri-jedi laž i prijevara, sve moglo održati i izdržati kritike filozofije i poganskih misterija i obreda? Ako je život najve-ća vrijednost, kako to da su toliki dali život za Isusa Krista? Za laž nitko nije spreman poći u smrt. Pavao pita sebe i nas, tko bi dao svoj život za vjeru ako Krist nije uskrsnuo (1 Kor 15,17-19). Razum nam govori jedno, a vje-ra zbori drugo. Uskrsnuće je istinski izazov kršćanske vjere. Od nas traži preumljivanje, promjenu mišljenja, što su morali učiniti i apostoli nakon uskrsnuća. Prema mjerilima ljudsko-ga razuma nemoguće je da onaj tko je umro uskrsne. Ali, ravnamo li se prema mjerilima koje je postavio u svijetu Isus Krist, onda se sve mijenja. Krist je uskrsnuo, on je dakle Bog, a njegovo uskrsnuće temelj je novoga, istinskoga i zbiljskoga svijeta i naše vječnosti.

Bez Uskrsa i uskrsnuća ne bi bilo kršćanstva, ne bi bilo vjere.

Dr. Tomislav Pervan

6

Biti kršćanin onako kako to isus od nas traži ne znači upušta-ti se u površinske, estetske korek-cije, nego je potrebno zahvatiti u dubinu. Potrebno je odbaciti sve što nas sputava u potpunom pre-danju volji Božjoj. Drevna je kr-šćanska tradicija da se u vremenu korizme pristupi intenzivnijem izgrađivanju odnosa s Bogom, sa sobom i s drugim ljudima. naža-lost tijekom vremena, vjernička želja za obraćenjem svela se na minimalističko ispunjavanje pro-pisa o korizmenim odricanjima. i danas, razmišljajući kako prove-sti korizmu većina će se odlučiti za odricanje od nečega bez čega bi i inače mogli. Ljudi se tako odri-ču pušenja, kave, pijenja i opija-nja, izlazaka, bučnih i razuzda-nih zabava, kupovanja stvari koje im inače predstavljaju užitak i sve u tom stilu. A kad prestane koriz-ma, već nakon uskrsne noći, ljudi

onda, molitvom zahvaljujući što to možemo činiti uz Božju po-moć, iščupati s korijenom i zau-vijek izbaciti iz svoga života, ne dopuštajući tom korovu da nam gadi i truje dušu, naš odnos s Bo-gom i sa svakim čovjekom. i na kraju korizme biti svetiji nego na početku. tako činiti iz godine u godinu. nastojati popraviti sebe, svoj odnos prema Bogu i svoj od-nos prema svakomu čovjeku. to je, dakako, puno teže nego opre-djeljenje za najobičnije četrde-setodnevno odricanje od nečega što nas na kraju čeka da još žešće nastavimo gdje smo stali. izabra-ti hoćemo li prihvatiti korizmeno nastojanje ili korizmeno odrica-nje, znači izabrati hoćemo li biti kršćani ili konzumenti kršćan-skih izvitoperenih površnosti. A to je važan izbor. važan izbor koji stoji pred svakim od nas.

jesmo li nakon korizme bolji ljudi?

nastavljaju s onim što su prije če-trdesetak dana prekinuli.

je li u tome smisao korizme? nije li takvo ponašanje sprdnja sa svime što je sveto nama koji vje-rujemo u Boga isusa Krista i koji se, puni zahvalnosti, spremamo na dostojnu proslavu spomenči-na muke, smrti i uskrsnuća isusa koji je Krist? isus nas poziva da se promijenimo, da se obratimo i postanemo bolji. stoga bi pr-venstveno korizmu trebalo po-svetiti nastojanju da se postane bolji, a ne pukom odreknuću od banalnosti. vjerujem da je na svijetu malo zlih ljudi. Ali znam da smo svi mi skloni ponekad mi-sliti, govoriti i činiti nešto loše ili propustiti misliti, činiti i govoriti dobro. i to bi trebao biti naš po-sao kroz korizmu. otkriti vlastiti karakterni nedostatak, potom ga nazvati pravim imenom, uvidjeti njegove razloge i dubinu pa ga

7

Na Čistu srijedu (Pepelnicu) za-počeli smo korizmeni hod, hod koji traje četrdeset dana i vodi k radosti Gospodinovog Uskrsa. Tog dana crkva nam je uputila najprije sna-žan poziv preko proroka Joela: „Al' i sada – riječ je Jahvina – vratite se k meni svim srcem svojim.“ (Jl 2,12). Treba naglasiti izraz „svim srcem“, što znači iz središta naših misli i osjećaja, iz središta naših odluka, odabira i djelovanja, činom potpune slobode. Odluke su potrebne i bitne za korizmeno vrijeme. Dobro bi bilo preispitati svoje odluke i upitati se vode li nas naše odluke da se „svim srcem vratimo k Bogu“? Obratimo?

Evo male pomoći u 7 koraka

Prvo: Svakodnevno čitanje Biblije

Naš duhovni život treba hrane. Kakve? Duhovne! Gdje je naći? U Bibliji, u Božjoj riječi. Ako svakod-nevno ne čitamo Bibliju i ne tražimo potrebnu duhovnu hranu, gladovat ćemo i izgubiti duhovnu snagu. Bi-bliju ne smijemo letimično čitati, kao neku lektiru. Najbolje je početi čitati Evanđelje po Ivanu. Mali ulo-mak Biblije, dobro razumljen i pro-mišljen, duhovno je korisniji nego li samo pročitanih nekoliko stranica. Potrebno je da Božja riječ dođe do srca i u srcu se nastani. Upitajmo se: Jesam li u korizmi donio odluku re-dovito i svaki dan čitati Bibliju?

Drugo: Naučiti molitiIsus je znao noći i noći provesti u

molitvi. Bio je povezan kroz molitvu s Ocem Nebeskim. To je „tajna“ mo-litve. Molitva povezuje. Tko će nas naučiti tajnu molitve i kada ćemo razumjeti da nam je molitva bezu-vjetno potrebna? Moliti nas može naučiti samo živi Isus Krist. Ako je On molio, koliko tek trebam ja mo-liti. Nije dovoljno ujutro i navečer na brzinu se prekrstiti i nešto izmoliti.

„stavio“ je u svetu misu. Isus Krist je uistinu prisutan u svetoj misi pod prilikama posvećenoga kruha i vina. To je najveća istina koju kršćani ni-kada ne smiju zaboraviti. Vjerujem li ja u Isusovu prisutnost u svetoj misi? Isus je s nama i među nama. Zbog toga je Presveti Oltarski Sakrament uvijek u središtu crkve. Zato je misa izvor i vrhunac kršćanskoga života. Upitajmo se: Jesam li u korizmi do-nio odluku svake nedjelje redovito slaviti svetu misu?

Šesto: Biti „koristan“ kršćanin

Po kršćanima bi trebao biti pre-poznatljiv sam Isus Krist. Kršćanin bi trebao biti „živo evanđelje“. Takvi kršćani su „korisni“ kršćani, za ra-zliku od onih koji se zovu kršćani a ponašaju se suprotno duhu Kristo-vu i od njih možemo čuti nezdra-va ogovaranja, sumnjive i dvolične razgovore i zabave, psovke, vidjeti nedolično odijevanje itd.

Upitajmo se: Jesam li u korizmi razmišljao o sebi kao kršćaninu? Jesam li donio odluku postati „bolji kršćanin“?

Sedmo: Živjeti iznad okolnosti koje nas okružuju

Danas se često čuje od kršćana: „Šta možeš, moj velečasni, tako se danas živi“. Mnogi usklađuju svoj život i životni stil prema „trenutnim okolnostima“ koje su mnoge kršća-ne „uništile“. Potrebno je naučiti ži-vjeti kršćanski u svim okolnostima i iznad svih društvenih okolnosti koje se stalno mijenjaju. Najbolje je pra-vilno i pošteno se držati Boga i Bož-jih zapovijedi i pravila kršćanskoga života i onda ćemo sigurno uspjeti u životu. Steći ćete mir duše, blagoslov, sreću, zadovoljstvo i radost. To je taj-na zadovoljnog i uspješnog kršćan-skoga života, bez obzira na okolnosti koje nas okružuju.

Upitajmo se: jesam li u korizmi donio odluku da ću se u svakodnev-nom životu ravnati po Isusu Kristu, a ne po okolnostima koje me okru-žuju?

Ako i danas doneseš određene odluke, one će ti pomoći da se „svim srcem vratiš k Bogu“ što je i cilj ko-rizme.

Potrebno je imati trajnu i planiranu molitvu, svakodnevnu molitvu. Bez trajne, planirane i svakodnevne mo-litve kršćanski život postaje prazan, bez snage. Oni koji su nešto vrijedili za Boga i za Crkvu, bili su ljudi mo-litve.

Upitajmo se: Jesam li u korizmi donio odluku da ću imati trajnu, planiranu i svakodnevnu molitvu?

Treće: Uvijek se oslanjajte na Duha Svetoga

Isusovo je obećanje ovo: „A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom“ (Iv 15,26-27). Ostaje pita-nje za sve nas: Je li naše tijelo hram, prebivalište, Duha Svetoga? Stanuje li Duh Sveti u našim srcima? Čo-vjek bez Duha Božjega je bez ičega i svaki dan „tone“, utapa se u crnom zlu. Duh Sveti nam stavlja pred oči uvijek Isusa Krista i kaže: „Isus je pobjednik. Njega slijedite. Njega slu-šajte!“.

Upitajmo se: Jesam li u korizmi donio odluku da će Duh Sveti stano-vati u mome srcu?

Četvrto: Neka Ljubav bude glavno načelo vašega života!

Od svih darova Duha Svetoga, najveći dar je Ljubav i to ljubav koja nikada ne prolazi i koja svemu odo-lijeva. Sve će proći, a ljubav će ostati i s ljubavlju ćemo se susresti jednoga dana s vječnom ljubavlju, Bogom. Najveći dokaz da smo Kristovi i da smo kršćani je činjenica da ljubimo jedni druge kao što je nas Krist lju-bio. Upitajmo se: Jesam li u korizmi donio odluku da ću se ravnati prema drugome po načelu Kristove ljubavi?

Peto: Redovito idite na sv. misu!

Sve što je Bog po Isusu Kristu učinio za čovjeka i čovječanstvo

Koje sam odluke donio u korizmi?

8

Treći dan nakon Isusove smrti na križu dva se učenika uputiše prema Emausu te su raspravljali o svemu što se prethodno dogodilo. Ništa im nije bilo jasno. Ni nama danas ništa nije jasno. Ali i ovu situaciju oko bo-lesti COVID-19 možemo iskoristiti za svoju duhovnu obnovu. Bože, vrati nas na pravi put!

Prije pojave ovoga virusa živjeli smo u stresu i trci. Već smo se go-tovo počeli pozdravljati s „nemam vremena“, a ovi bi drugi odvraćali sa „žurim se“. Imperativ življenja bio je imati i biti viđen. Razgovarali smo

tako da smo ogovarali ili kada bi bili boljega duhovnog stanja, onda bismo kukali. Sve je bilo podloženo našem izgledu, našim željama i in-teresima. Postali smo robovi svoga „ja“ i u tom duhu odgajali smo i svoju djecu. A onda se pojavio Virus koji nas sve svakodnevno poučava.

Kada čovjeka „stisne“ neka teš-koća, instinktivno traži krivca, a tko krivca traži, uvijek ga i nalazi. „Utje-rivača krivnje se ne možeš oslobodi-ti niti s njime graditi ikakvo dobro“, reče jedna ponizna duša. Nevolja kada snađe, istinsku pomoć pružaju

oni koji žele dobro, a tražitelji kriv-nje samo čekaju kada će prst osude uperiti u nekoga kako bi olakšali sa-vjest njihovih nečistih ruku. Dok mi u ušima odjekuje „raspni ga, raspni“, učim kako je tražiti krivca najgori put kojim se nosi križ.

Kada čovjek osjeti da će nastupiti neka ugroza njegova komoditeta i stila življenja, automatski se povlači u „sigurnu luku“. Bijeg od odgovor-nosti, prebacivanje krivice, skriva-nje od mogućih zadataka, postaju obrazac ponašanja kod mnogih. No, postoje i oni koji se daju do mak-

isuse, otvori nam duhovne oči da prepoznamo ovo milosno vrijeme!

dUHovna oBnova cijeloGa svijeta

9

engleski… Evo, sada nigdje ne treba-ju ići osim biti s roditeljima i to do 24 sata na dan. Virus je zatvorio sve ustanove i okupio obitelj. Učim kako ne trebam živjeti za svoju djecu, nego znati živjeti sa svojom djecom.

U svakodnevnim razgovorima najviše se ljudi žale na svoje poslo-ve. Poslodavci se žale na radnike, a radnici na poslodavce. Vječna je ta borba mačke i miša. Evo sada veći-na ih se razdvojila. Pravo vrijeme da se preispitaš, kao poslodavac – je li uistinu taj tvoj radnik vrijedan pla-će svoje? A preispitaj se kao radnik – koliko talenata si umnožio rade-ći na svome poslu? Virus me uči da posao nije odlazak od obitelji na osam sati, nego posao znači biti društveno odgovoran.

Zadnjih godina česte su velike svjetske konferencije o očuvanju okoliša jer se priroda vidno naru-šava. Virus je zaustavio, nakratko, velike svjetske industrije, manje je automobila u prometu, a evo već nakon mjesec dana ribe su ispunile riječna korita gdje ih nije bilo godi-nama i zvijezde su ukrasile nebeske svodove koji se ranije nisu mogli vi-djeti od zagađenosti zraka. Virus me uči da priroda ima svoje zakonitosti koje ne smijemo narušavati.

A pomisao da ne mogu više ići na svetu misu? Nestvarno i neza-mislivo, ali se dogodilo. Virus mi je spriječio put do crkve, ali s čežnjom u srcu učim gledati prema Crkvi duhovnim očima dok mi odzvanja u ušima: „I vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16,18).

Uskrsli naš Isuse, učenici su tebe prepoznali u lomljenju kruha, daj da i mi u ovom sitnome, nevidlji-vome virusu prepoznamo Tvoj po-ziv na obraćenje. Zapali i naša srca gorljivom čežnjom da Te tražimo, slušamo i da Te ljubimo, kako si dotaknuo i srca učenika na putu u Emaus. I, molim Te, otvori nam du-hovne oči da prepoznamo ovo mi-losno vrijeme u kojemu možemo i moramo biti pomoć jedni drugima, a ne kamen spoticanja.

Adrijana Pandža

simuma. Nemaju vremena ni jesti ni piti, ukućani ih ne viđaju i svaki svoj atom snage daju za opće dobro dok ih se čak izruguje i omalovaža-va. Učim da se neke plaće ne mogu isplatiti na ovome svijetu, nego tek na onome.

Bog je gospodar vremena, a u nje-ga ima svega u izobilju pa i vreme-na. Većina ljudi sada nigdje ne mora i nigdje se ne žuri. Uviđam kako je malo vremena potrebno za zagrljaj kojeg sada ne mogu dati onima kojima želim, malo je vremena po-trebno za susret s dragim ljudima. Učim kako je vrijeme dar kojega moram naučiti bolje koristiti.

Toliko toga se željelo i moralo ku-piti. Uvijek bi nešto nedostajalo. Ne-kada novca, nekada odjeće i obuće. Virus je zatvorio sve trgovine koje mi ne trebaju. Kakva li olakšanja! Učim i uviđam da dobrom čovjeku sve do-bro stoji i da je samo jedno potrebno.

O, kako li samo znamo jadikovati nad dječjim aktivnostima i obveza-ma. Moraju u školu, na trening, na

Čovječe, zastani!

Iz dubine podižeš svoj glasokrvavljenog lica prozborivši naglas: „Slijedi me u tmini, čovječe mali raspet sam za te, predamnom zastani!Moje su rane rijeke što teku u njima skrivam nadu poneku; da ti srce okorjelo nije i da u njemu još ljubav vrije. Da ti je bližnji od slave draži i da strepiš pred danom što dolazi, da si spreman stremiti do neba; za to ti samo par koraka treba! Da si putnik što korača zemljom, njome ćeš proći samo jednom; ako nekad i zalutaš, nisi izgubljen vrijedan si čovječe, za te sam proboden! Rane su moje rijeke što teku noseći pred sobom utjehu neku; još uvijek hodim zemljom ovom čovječe zastani, velik si pred Bogom!“

Blaženka Lovrić

10

Počela korizma, a traje već godi-nu dana! Nema ni po novinama ni po internetu onoga uobičajenoga ispitivanja tobož poznatih, čega će se odreći u korizmi… A što bi i pi-tali, kad nema čega se nismo odre-kli u ovoj „produljenoj“ korizmi!? Čak i mi „mrelci“ koji se nismo dužni držati strogoga petkovnoga posta, a kamoli mladi koji su se pod koronskim pritiskom „odre-kli“ i cijele godine mladosti. Prvo smo se lani morali odreći i same korizme, križnoga puta, Velikoga tjedna, ma… čak i pravoga Uskrsa, s bdijenjem u crkvi. Pa smo se onda odricali i kafića i putovanja, čak ovih do grunta ili Jadrana, odlaza-ka na svadbe i krstitke, premda nas iz „kluba 60+“ zovu još samo ako možemo dobro napuniti kuverte, a manje trbuhe. A naposlijetku smo se morali odreći čak i odlazaka na sprovode, jedino mjesto gdje još srećem razredne kompanjone! I čega bi se onda čovjek uopće mo-gao još u korizmi odricati!? Srčani me udarčić već prije deset godina „ukorizmirao“ glede cigareta, dok-

tori prije pet godina, vezano uz žestoke alkohole, a ova „light“ pića, poput gemišta i piva, moja ženica drži pod okom i dozira mi ih da bi i pustinjaci proplakali! Ni „barba“ na etiketi vina više ne može prepo-znati kiseliš u boci koliko dugo je otvorena, a da se malo pivo može piti tri dana, bilo bi zapisano u Gu-innessovim rekordima samo da saznaju za to! A kafići zatvoreni, uhh… I od masnoga na tanjuru su me odrekli već davno, a od obilni-jih večera se već sam ustežem jer kad se navečer najedem, cijelu noć se budan rastežem. I što bih sad još mogao smisliti za malo korizmeno dokazivanje pred sobom i Bogom?! Čak sam u ovoj „cjelogodišnjoj ko-rizmi“ dvaput nesebično davao za stradale u potresu. Da još jednom toliko dadnem, pa… morala bi se organizirati akcija „za one koji su dali i što nisu imali“!

- Jooj, mili moj! – prekinu me ženica, pridjevom koji najavljuje nemili nastavak – Mogao bi, mo-gao - svašta! Mogao bi konačno pravu korizmu imati! Pa malo više

moliti, osim one krunice koju „zbi-flaš“ samo zato što te ja natjeram. Mogao bi zapravo moliti, a ne samo Boga „moljakati“. A mogao bi si za korizmu uzeti i malo Bibliju u ruke. Pa se odreći jedne večeri gledanja „prevažne utakmice“ španjolskoga ili engleskoga prvenstva, jer igra-ju „naš Modrić“, „naš Kovačić“, „naš…“. Mogao bi makar jednom tjedno u korizmi gledati i „našega svetopismića“…

- A mogle bi i pobožne gospođe koje nemaju slabosti niti poroka kojih bi se odricale – odlučih primi-jeniti nogometnu taktiku „napad je najbolja obrana“ – mogle bi, možda, bar u korizmi ne ići nedjeljom u špeceraj i dućane! Ili, još gore, tje-rati na to nedužne muževe jer kao slučajno, baš svaki, ali svaki put dan ranije „zaborave“ uzeti brašno, ulje ili sol! A onda još, usred nedjeljnoga ručka, moraš slušati zvocanje da bi se morao odreći toga trećeg poha-noga batka jer „koka ima samo dvi-je nogice“. E, pa ove naše dućanske imaju i četiri!

V. Dunižarić

Moliti, a ne moljakati!

pRava (dUGa) koRizma

11

Isusovo Ime svuda nosi,Kršćanin se time ponosi.S imenom Isus sve se može,Samo reci smiluj mi se Bože.

Isusovo Ime samo zovi,S njime možeš postat čovjek novi.To je Ime koje snagu daje,Svak' tko trpi, iz iskustva zna je.

Isusovo Ime ima snagu,Možeš s njime zapov'jedat vragu.S Isusom zato uvijek budi,Samo Isus spasenje nam nudi.

Dobrota se u njemu nalazi,To nas Ime u životu pazi.Ljubavi je punoj Isus ime,Svi kršćani ponose se time.

Ime Isus čuda činit može,samo vjeruj i zavapi: Bože.Sveti Petar liječi u to ime,Apostoli ponosni su time.

Uzeti su na noge skakali,

Proslava blagdana imena isusova

Ime Isusovo

Veliki blagdan naše župe, Ime Isusovo, obilježili smo, po običaju, 14. siječnja, misama u 11 i 17 sati. Svečanu misu u 11 sati predvodio je fra Marko Duran, prominski župnik, a koncelebrirao naš žu-pnik fra Ivan. Slavlje je započeto litanijama Presvetom Imenu Isu-sovu. Fra Marko nas je podsje-tio na povijest slavljenja Imena Isusova i na stalnu težnju da svoj život živimo po Isusovim načeli-ma, spominjući se Njegova imena kako ne bi posustali u svojim od-lukama. Dan je bio hladan, župlja-ni su slavili misu sa zaštitnim ma-skama na licu, no usprkos tome zapjevale su se božićne pjesme, čime je završilo božićno vrijeme, a pučki napjevi „Zdravo tilo Isu-sovo“ i „Budi hvaljeno“ zapečatili su ovo središnje slavlje naše župe Presvetog Imena Isusova.

A poslije od sreće plakali.U životu s Njime imaš sreće,To te Ime ostaviti neće.

S Isusom ti si obuhvaćen,I od njega u svemu si shvaćen.Imenu se Isusovu moli,To je Ime što te uvijek voli.To te Ime cijela obuhvaća,Svaki čovjek treba to da shvaća.Ime Isus spasenje nam nudi,Zato budan u životu budi.

Posveti se ti Imenu tome,Čini dobro u životu svome.Poslije smrti to te čeka Ime,Zato sada ponosi se time.

S tim Imenom u raj možeš poći,U nebesa, Vječnom Ocu doći,I zauvijek bit ćeš u miru,Vječno živjet u nebeskom piru.

fra Stojan Damjanović

12

daR RazUma

Jedan od sedam darova Duha Svetoga jest i dar razuma. Jesmo li razmišljali što je zapravo taj dar Duha Svetoga? Osim toga pitanja dolazi nam i još jedno: Kakve veze dar razuma ima s Uskrsom i vaz-menim vremenom? Pokušajmo razmišljati i tako se duhovno okori-stiti u vazmenom vremenu. U tome će nam pomoći i Papa Frane. Papa čija je zadaća učvršćivati nas u vjeri, govori o daru razuma u svojoj kate-hezi 30. travnja, sada već davne 2014. godine1.

Čujemo li da se govori o daru razuma, naša prva pomisao vjero-jatno će biti da se tu radi o razmi-šljanju, pameti, inteligenciji. Frane će u svojoj pouci ipak krenuti drugim smjerom. Na početku svojega raz-mišljanja napominje da nije riječ o ljudskoj inteligenciji, intelektualnoj sposobnosti kojom možemo biti manje ili više obdareni. «Dar razu-ma je milost koju samo Duh Sveti može uliti i koja osposobljava kršća-nina da se izdigne iznad vanjskog obličja stvarnosti i pronikne dubine Božje misli i njegova nauma spa-senja». Potom Frane navodi jedan primjer koji nam može biti vrlo za-nimljiv u vazmenom vremenu. Put u Emaus je epizoda iz Lukina Evanđe-lja koja vrlo dobro izražava dubinu i snagu dara razuma. «Nakon što su svjedočili Isusovoj smrti na križu i njegovu ukopu, dvojica njegovih učenika, razočarani i utučeni, napu-štaju Jeruzalem i vraćaju se u svoje selo Emaus. Na putu im se pridružu-je uskrsli Isus i počinje razgovarati s njima, ali njihove oči, zastrte tugom i očajem, nisu u stanju prepoznati ga.

cem koji im se pridružio na putu. Taj stranac započeo im je tumačiti Pisma, a njima je gorjelo srce. I mi možemo svojim riječima u molitvi povjeriti Isusu naša neostvarena očekivanja i zamoliti ga da nas utješi i da nam da razumjeti smisao naših razočaranja i križeva.

Dok hodamo stazama ovoga svi-jeta, moramo biti pomireni s time, da sa samim svijetom i s ljudima, nećemo nikada biti posve zadovolj-ni. Ideali vezani za ovozemaljsko i prolazno ne mogu nam dati ono što nam može dati Bog. Ne mogu se ostvariti u svojemu savršenstvu, ne mogu posve utažiti našu žeđ za smislom. To nipošto ne znači da ćemo odustati od svijeta kao od nečega što je prokleto i izgubljeno. Evanđelje i naša katolička vjera ne uče nas odustajanju. Oni nas uče da se vrijedi uvijek truditi za moj život, za moju obitelj i drage ljude, pa i za one manje drage, zatim za Miljevce, za Hrvatsku, za svijet. Pri tome je vrlo važna strpljivost i spoznaja da je sama borba za dobro i ustrajnost u dobru, već pobjeda. Neka tu našu strpljivost i ustrajnu borbu za dobro obasja Uskrsli Krist, neka nam Duh Sveti daruje dar razuma u pronica-nju Riječi Božje, kako bi naše srce gorjelo i bilo utješeno.

Isus putuje s njima, ali su oni tako žalosni, tako očajni, da ga ne prepo-znaju. Kada im Gospodin međutim tumači Pisma kako bi im pomogao shvatiti da je morao trpjeti i umrijeti da bi nakon toga uskrsnuo, njihov se um otvara i u njihovu se srcu ponov-no budi nada» (usp. Lk 24, 13-27).

Duh Sveti milosnim darom ra-zuma daje nam na pravi način pro-nicati Riječ Božju. Zašto je to nama toliko važno i aktualno? Lako ćemo primijetiti da je u našoj Hrvatskoj vrlo prisutan govor razočaranja i pesimizma. Dugo bismo mogli raz-mišljati o razlozima. Neka to svatko učini za sebe. Moramo biti svjesni da takav govor loše utječe na naše razmišljanje, na našu motivaciju da u svakodnevici činimo dobre stvari, da zajednički poduzmemo dobre pothvate. Umanjuje našu volju i ži-votnu energiju koje su nam potreb-ne da činimo uvijek nove korake na-prijed i da živimo radostan i smislen život.

Često zaboravljamo da nam ovaj svijet ne može ispuniti čežnje koje nam može ispuniti samo Bog. Pre-više očekujemo od svijeta i od svjet-skog blagostanja i od onih koji nam to blagostanje obećavaju. Nešto od toga bilo je i kod učenika koji su bili na putu za Emaus. Oni su od Isusa iz Nazareta očekivali neku vrstu pobjede i trijumfa po kriterijima ovoga svijeta. Božji pomazanik koji bi kroz poraz, poniženje, porugu, i smrt došao do svoje pobjede, bio je za njih neshvatljiv i neprihvat-ljiv. Razočaranje takvim razvojem događaja podijelili su razgovarajući sa zagonetnim strancem neznan-

Što nAM Može utAžiti žeđ zA sMisLoM?

13

gućuje “intus legere”, “čitati iznutra”: taj nam dar naime pomaže shvatiti stvari na način na koji ih shvaća Bog, Božjim umom.

Jer netko može shvatiti jednu ljud-sku situaciju pomoću ljudskog razu-ma, razboritošću. Ali shvatiti neku situaciju u dubini, kao što je shvaća Bog, učinak je toga dara. A Isus nam je htio poslati Duha Svetoga zato da imamo taj dar, da svi možemo shva-ćati stvari kako ih Bog shvaća, Bož-jim umom. Lijep je to dar što ga nam je Bog dao. To je dar kojim nas Duh Sveti uvodi u prisnost s Bogom i čini nas dionicima nauma ljubavi kojeg on ima s nama.

Jasno je dakle da je dar razuma tijesno povezan s vjerom. Kada Duh Sveti prebiva u našemu srcu i pro-svjetljuje naš um, daje nam iz dana u dan napredovati u shvaćanju onoga što je Gospodin rekao i učinio. Sâm Isus je rekao svojim učenicima: po-slat ću vam Duha Svetoga i on će vam dati shvatiti sve ono što sam vas učio. Shvatiti Isusova učenja, shva-titi njegovu riječ, shvatiti Evanđelje, shvatiti Božju riječ. Netko može čita-ti Evanđelje i nešto od toga shvatiti, ali ako mi čitamo Evanđelje tim da-rom Duha Svetoga možemo shvatiti dubinu Božjih riječi. I to je veliki dar,

Papina kateheza na općoj audijenciji Shvatimo Božju riječ!

Draga braćo i sestre, dobar dan, nakon što smo proanalizirali mu-drost, kao prvi od sedam darova Duha Svetoga, danas želim skrenu-ti pozornost na drugi dar – razum. Nije riječ o ljudskoj inteligenciji, intelektualnoj sposobnosti kojom možemo biti manje ili više obdareni. Riječ je naprotiv o milosti koju samo Duh Sveti može uliti i koja osposo-bljava kršćanina da se izdigne iznad vanjskog obličja stvarnosti i pro-nikne dubine Božje misli i njegova nauma spasenja.

Apostol Pavao, obraćajući se ko-rintskoj zajednici, dobro opisuje učinke toga dara, to jest što dar ra-zuma izvodi u nama. Pavao kaže sli-jedeće: “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu” (1 Kor 2, 9-10). To očito ne znači da kršćanin može sve razumjeti ili do kraja poznavati Božje naume: sve se to tek treba oči-tovati u svoj svojoj jasnoći jednom kada se nađemo pred Božjim licem i budemo doista jedno s njim. Ipak, kao što sama riječ kaže, razum omo-

veliki dar za kojeg svi moramo moli-ti, i to zajedno: Daj nam, Gospodine, dar razuma!

Ima jedna epizoda iz Lukina Evanđelja koja vrlo dobro izražava dubinu i snagu toga dara. Nakon što su svjedočili Isusovoj smrti na križu i njegovu ukopu, dvojica njegovih učenika, razočarani i utučeni, napu-štaju Jeruzalem i vraćaju se u svoje selo koje se zove Emaus. Na putu im se pridružuje uskrsli Isus i počinje razgovarati s njima, ali njihove oči, zastrte tugom i očajem, nisu u stanju prepoznati ga. Isus putuje s njima, ali su oni tako žalosni, tako očajni, da ga ne prepoznaju. Kada im Gospodin međutim tumači Pisma kako bi im pomogao shvatiti da je morao trpjeti i umrijeti da bi nakon toga uskrsnuo, njihov se um otvara i u njihovu se srcu ponovno budi nada (usp. Lk 24, 13-27).

I to je ono što čini Duh Sveti s nama: otvara nam srce, otvara ga da bolje shvatimo Božje stvari, ljudske stvari, situacije, sve. Dar razuma je važan za naš kršćanski život. Molimo Gospodina da nam svima dadne taj dar da shvaćamo stvari koje se doga-đaju na način na koji ih on shvaća i da, prije svega, shvatimo Božju riječ u Evanđelju. Hvala! (IKA)

Mislav Skelin, svećenik isusovac

14

Fratarski habit je, u oku Miljev-čanina, odavno nešto uobičajeno jer stoljećima je među nama pri-sutan. Uvijek imamo fratra da nam govori misu, ispraća umrle, ispovi-jeda, pohodi bolesne. Ne možemo zamisliti da ga nemamo. A svaki fratar se formira, odgaja u Božjem duhu kako bi mogao služiti Bogu, a time i nama.

U zauzeću oko praćenja broja za-raženih, od, kažu, novih oblika viru-sa, i drugih životnih događanja koja nas čine stalno zabrinutima, sjetimo li se baciti pogled na ono što se, skoro neprimjetno, događa u našoj neposrednoj blizini?

Pokraj nas, na Visovcu, u tišini, duhovno sazrijevaju mladići na putu ka svećeništvu. Fratri u miru, ispovjednici, isto u tišini, vjernicima olakšavaju borbu sa svakodnevi-com.

A sve to nije došlo samo od sebe, jednom se moralo početi. Početci su različiti, možda su i razlozi različi-ti, okolina je različita, vremena su različita. Zajednička je ustrajnost u odabranome i ljubav prema Bogu. A mi se tome malo divimo, malo

čudimo i pitamo se o kakvim je to „nadljudima“ riječ. Vole li oni Boga više nego mi koji ne odabiremo biti u Njegovoj službi na način redovni-ka, svećenika ili časne sestre? Ako odgovor i ne znamo znamo da nam je drago da ima ljudi koji su spre-mni na tu službu.

Svoje početke na tom blagoslov-ljenom putu opisuju nam fratri ro-đeni na Miljevcima u tridesetim go-dinama prošloga stoljeća i visovački novak rođen 56 godina kasnije.

Fra Frano Samodol i fra Petar Pletikosa u razgovoru su mi ispri-čali svoja sjećanja, dok mi je opis životnog puta prema novicijatu visovačkog đaka fra Marka Udo-vičića, stigla e-poštom budući da je epidemija koronavirusa još više izolirala ionako izolirane fratre na Visovcu, pa se do fra Marka nije moglo fizički doći. Iako se navike i načini komuniciranja mijenjaju, su-sretljivost i nesebično davanje su još uvijek snažna obilježja naših fratara. U razgovoru i dopisivanju s njima sam to osjetila i zato vam sa zado-voljstvom predajem njihove priče.

Danira Skelin

Fra Frano Krsno ime mi je Jakov. Minjalo

se, sad se ne minja više. Zbog čega je to bilo: kad oblačiš habit mijenja se život, sve ostaje iza leđa, pa i tvoje krsno ime, običaj je bio takav. Rođen sam 1936. g. od ćaće Jose i matere Marije rođene Gverić. Imam jednog brata i tri sestre, jedna je umrla; Ana, Manda, Luca i Joso. Bilo je još dvoje djece ali je umrlo od kukurikovca. Ćaća je radio u rudniku, mati je bila kod kuće s djecom, rađalo se jedno za drugim, bila kravica, nešto ovaca, njivica, oralo se, kopalo…

Škola je počela 1945. g. Pošao sam u školu s 9 godina, s 13 završio četiri razreda. Tada smo došli u gi-mnaziju - mi koji smo išli dalje. Doš-li k'o duduk, ništa ne znaš, čudiš se svemu, počeli učiti latinski, grčki… Prva godina gimnazije je bila na Vi-sovcu; javilo se puno djece, a Makar-ska nije mogla sve primiti. Bilo nas je dvanaest; pet s Miljevaca, pet iz Sinja, jedan iz Pokrovnika, jedan iz Šibenika. Imali smo tri profesora za sve predmete.

Mi bi Samodoli nedjeljom išli na misu na Visovac. I radi mise, i

miljevački FRatRi

od danas se zovem fra Marko

15

radi voća. U ono vrijeme ni jedne travice nije bilo na Visovcu, sve je bilo je puno povrća i voća; vinogra-darki i barakokula. Još je jedna bara-kokula sačuvana. Jedna časna sestra je vodila brigu o svemu.

Čekamo mi lađu da nas preveze, a tri fratra šetaju. Bilo nas šest-sedam. Taj Nimac kaže meni: „Di ćeš ti u školu sada?“ Kažem: „Oče, ja sam napravija molbu za mehaničara i drvodjeljca.“ On kaže: „Bi l' ti doša kod nas?“ Nisam uopće razmišljao o tome. Mislim: zašto on to meni, iz-među svih njih, govori?

Druge nedjelje mi opet na misi na Visovcu. Taj fratar opet meni kaže: „Šta će ti mehaničar, dođi ti u gimnaziju, pa vidit ćeš, ako ti se ne bude sviđalo možeš prominit.“ Nisam ja to još shvatio za ozbiljno, nisam razmišljao o tome.

„Di ti je ćaća?“ „U Labinu, u rudniku, bude on

tamo po misec dana.“ „Koga imaš kod kuće?“ Ja kažem. „Ja mislim da bi ti triba bit kod

nas, u našoj gimnaziji.“ Pomislio sam: „A zašto ne bi?!“

Treće nedjelje zove on mene i kaže mi: „Piši pismo ćaći. Jesi li ma-teri reka?“

„Nisam.“ Nisam ja još bija sigu-ran.

„Reci materi da ćeš ić' u fratre.“ Već sam ja to počeo prihvaćati

iako mi je smetala ta tamna roba. I danas je tako, nosim je ali mi nikad nije sjela.

Kažem ja materi, a ona: „Ajde, ajde, ujme oca i sina, ti u vratre! Ne-moj da te 'ko čuje!“

Ni čuti! Prošlo 15 dana, odem ja na Visovac, kažem profesoru Nimcu da moja mati neće ni da čuje za to. „Neka ona dođe.“, kaže on.

Ja njoj kažem: „Reka ti je vrȃtar da dođeš.“

Nije odmah išla, nije bila za to, ja sam bio stariji sin, pomoć u kući je bila potrebna. Rekla je prof. Nimcu: „Neću mu ja bran't, al' mislim da on nije za vratre, on je malo berekinast od sebe.“ Nije bila voljna, ali je pri-hvatila. Otac je jedva dočekao. On je kasnije žrtvovao svoj posao da bih ja ostao u fratrima.

Bila su tri drvena broda: veliki brod, furlanka i mali brod. To su bili brodovi na vesla. Ja sam išao u prvi razred, bio sam dosta jak, čak sam malu furlanku sam vozio, 10-12 ljudi moglo se voziti u njemu. Inače smo po dvojica veslali.

Pošta nam je dolazila iz Skradi-na jednom sedmično, poštar je bio neki Tomo. Ako je trebalo poslati telegram išao bih u Skradin, pješice, preko Dubravica, dobro sam ih tada poznavao.

Meštar novaka je odlazio u Du-bravice govoriti misu, ja bih išao kao ministrant. On na konju, ja za njim pješice. Pokojni Joakim Friganović, gvardijan, je drža Rupe. Njega bi izvezli na Bili Brig odakle je išao pje-šice do sv. Ante. Imali smo pištavce, kad se vrati, lađom dođemo po nje-ga. Tek poslije su došli ovi brodovi…

Bili smo vezani za Visovac; moj djed, ćaćin ćaća, bio je lugar u vi-sovačkoj brini, ćaća mi je išao brati masline, gazio ih nogama, kako se tada radilo, bilo je po 500 litara ulja.

Visovac nije više kao što je bio. Sa-dašnji odgoj u novicijatu sasvim je drukčiji nego prije: momci su često u civilu. U moje vrijeme: sestra koja mi je nosila rezervnu odjeću, nije smjela doći na Visovac, nego je robu predala na Stinicama. Danas đaci imaju mobitele, dolje su kuharice u civilu, sasvim je drugačije. Visovac nema duhovnosti koju je imao ne-kada. Prije se znalo - ideš na Visovac moliti Boga. Nešto se dogodi - ideš na molitvu. Mati mi priča: „Ti si se rodija, baba govori: Odma na Viso-

AN

TE V

ERZO

TTI

16

vac molit Boga!“ Visovac je bio za sve duhovne potrebe. Danas se hoda polugolo, tu su ljudi raznih religija, pogleda na život, neki odu samo u muzej…, Visovac je postao nešto drugo. Taj đavliji novac…!

Svećenik sam od ’64. godine.Na početku je bilo malo treme.

Uvijek sam teško podnosio sprovo-de. Međutim, približavalo se vrijeme ređenja. Dođem ja jednom starijem fratru, intelektualcu, i kažem: „Ja ne znam kako ću voditi sprovode, kad ih vidim ulicom kako idu, ne mogu zaspati.“ Smije se on: „Je l' to razlog da ideš iz fratara ća?“

„Oče, da sam ja mislija izać iz fra-tara, iša bi ja davno.“

„Slušaj, imat ćeš dva do tri teška sprovoda, a poslije ćeš ti te sprovode voditi bez problema.“ Tako je i bilo.

Pisali smo naše predike, ali ih ni-smo čitali. Pročitaš je deset puta, za-pamtiš, uzmeš papirić s natuknica-ma, podsjetiš se. Paziš na jezik, paziš da se ne ponavljaš. Bilo je treme na početku. Imotska krajina, puno svi-jeta, nije ti baš lako, ali nakon mjesec dana je postalo lakše i nisam imao problema s tim.

Jedan put smo ispovijedali u Pro-lošcu, masa svijeta se ispovijedala. Nakon što sam ispovijedao išao sam u svoju župu na misu, bila je svet-kovina Gospe Bezgrešnog Začeća, dođem do predike – tabula rasa, ne mogu početi iako sam se pripremio, počnem kašljucati, koji je dan, koja svetkovina, o čemu trebam govori-ti – i otvorim se napokon. To mi je bio jedini put da sam se blokirao. Na svim misama, krštenjima, vjen-čanjima, sprovodima, uvijek sam govorio, nikada nisam čitao. Jesu li te propovijedi uvijek bile prijemčive ljudima? Sigurno da nije uvijek bilo savršeno, ali nastojiš. Meni je žao što mlađi fratri čitaju propovijedi, idu na gotovo. Ako želiš dobru prediku moraš uvijek čitati i razmišljati, tako se razvijaš, ako se samo čita već go-tova propovijed, nije to dobro.

Mi smo uvijek na oku drugoga. Nemamo ni roda ni poroda tamo gdje dođemo. Uvijek smo novi. Prati se svaki tvoj potez, jedan ga tuma-či ovako, drugi onako; igraš li na balote, igraš li na karte… Bilo je to komunističko doba, svećenik je bio

pod povećalom, morao je paziti da se ne zamjeri vlastima koje mu baš nisu bile naklonjene.

Onda: ako je malen, slabunjav – kog vraga nam je to poslalo! Ako je zgodniji – vrag ga odnija, šta se nije ženija?! Kažu: „Kud si ti zaluta u vra-tre, takav čov'k, moga si birat koju 'oćeš?“ Uvijek smo bili na vagi.

Ja mogu ispovijedati cijeli dan. Nažalost, postaje to jedna for-malnost. Pretvara se samo u običaj. Božja ljubav je velika, sve oprašta, ali mora se sve ispovjediti i pokajati za vlastitu grešku.

Fra Petar Krsno ime mi je Ive, zvali su me

Ićo. Rođen sam ’36. godine, 17. svib-nja, na svetog Paškala. Tetak me no-sio na krštenje. Pita ga svećenik:

„Kako će malom ime bit?“ „A šta me pitaš, ki meni - Ive.“ Otac mi je bio Pile, majka Jaka.

Bilo nas je osmero djece. Ja sam bio šesto dijete: Anka, Mara, Šime, Ante i Drago. Mȁte je kasnije rodila još dvoje, blizance, oni su umrli. Otac mi je bio zidar. On i još nekoliko njih ziđali su branike na putu do Roško-ga Slapa. I danas postoje.

Mȁte je Jaka, u nekim knjigama piše Jakovica, rodom Pilića, njih je bilo jedanaestero u obitelji. Toga imena bilo je u ono vrijeme dosta. Ona je odgajala djecu, u starije dane zvao sam je „učiteljica moja“. Od-gojila je nas šestero, svi smo lijepo uspjeli u životu, dok se otac borio da nađe koju paru za kruh, da imamo pristojnu koru kruha.

Običaj je bio da stariji sin ostane kod kuće, a druge se slalo na zanate. Te ’49. godine išli su još neki u fra-njevce, u sjemenište. Govori mȁte: „Moga bi i ti dušo.“

Tako sam otišao na Visovac prvu godinu moga školovanja. Jednom sam došao kući na praznike, a mate mi govori:

„Izgleda da bi kuma Jose Šime iša' u vratre.“

Ja odem tamo, nađem njega i mate mu, otac mu je bio na liječenju radi reume. Kažem mu da otiđe na Visovac. I tako se prijavio, otišao i, eto, bio kvalitetan i svećenik i čovjek, ali došla bolest i odnijela ga prije

vremena. Sahranjen je na Visovcu. Inače, sahranjujemo se gdje tko želi, samostani imaju groblja, većinom se svakoga odveze u njegov kraj.

Neki među nama teže prihva-ćaju tu razliku među generacija-ma: vidiš kako oni imaju, kako oni ovo… Ne s mržnjom, ali ih malo to iritira, ta razlika. A ne treba. Mi smo bili željni kruha, takvo je bilo vrije-me. Ja nastojim, s moje strane, reći: „Nemojmo ronzat', tako j' bilo.“ Nije bilo ni ljudima na selu bolje. Kako su ljudi živjeli, tako su i fratri živjeli. U Visovcu, uzmimo, sve je ono bilo vrt, bilo je graha, pomidora, kukomara, što se god sadi. Kruh su pekli svaki treći-četvrti dan! Smatraš: tako je. Kad smo došli ’50. godine s Visovca u Makarsku, dobili samo jednu feti-cu kruha, a u Visovcu smo tu prvu godinu imali kruha koliko hoćeš. Kad smo došli u Sinj – ista stvar. Koji su od Sinja, njima dođu njiho-vi srijedom pa donesu malo kruha, malo pancete. Bio je posebni ormar na hodniku gdje bi to držali i kad je veliki odmor, u 10 sati, uzmu, otkinu

17

feticu, jedu, a mi koji nemamo ništa idemo van na dvorište malo prošeta-ti. Mi smo zatvorenije odgajani. Nas je život pomalo uobličio, otvorio.

Došao je drugi način rada. On ima auto, motor, voli prozujati, pro-letiti. Danas bi trebalo… ma uvijek je trebalo - davati. Roditelj i odgojitelj. Ja bih se usudio reći, to sam u razgo-vorima i znao reći, da je najteže biti kuhar i odgojitelj. Kuhar: šta ću za ručak, šta ću za večeru, šta ću sutra? Tako i u odgoju: on je proveo jednu generaciju, sad mu dolazi nova, novi prvašić, novi srednjoškolac. Danas je drukčije, oni dolaze kao momci. Mi smo u sjemenište otišli kao djeca, iz obiteljske sredine. A oni su sa završe-nom srednjom školom ili zanatom.

Ne može se Visovac, taj bi-ser, sakriti svijetu. On je postao turistička atrakcija. To je bila kuća izolacije, odgoja, gdje bi netko do-šao nedjeljom na misu, pa prevezi. Ili - netko ide u Dubravice ili iz Dubravica na Miljevce, pa preve-zi. Danas je to drukčije. Današ-nji odgojitelji moraju biti sasvim

drukčiji. Moraju se prilagoditi današnjici.

Smatralo se da bi onaj koji ide u fratre trebao biti bogatiji, moćni-ji, gradskiji. Poslije 2. svj. rata bilo je više djece i više ih je išlo u sjeme-nište. Nas je bilo po 30 u razredu. U mojoj generaciji, nešto je bilo iz Bosne, bilo je 15-16 svećenika, ima nas još 8 živih. Živjeli smo dosta skromno, i u sjemeništu i kad smo izišli na župe. Zaista je bilo skromno.

A danas… nema đaka, nema fratara, nema djece u obiteljima - a to je osnovno. Zar bih ja išao u fratre da nije bilo 3 brata, 2 sestre prije mene, bilo nas k'o vojske! Nije to bilo ono zvanje, kaže: pozvao me dragi Bog, ja sam to osjećao u sebi. Osjećao sam: idem, idu drugi, pa… A mate mi go-vori: „Provaj dušo, ako iđe - iđe.“

Sjećam se pokojnoga fra Roka To-mića, on je predavao matematiku u Sinju. Tumači on kako trebamo biti dobra djeca da bi sutra bili dobri mladići, da bi bili dobri ljudi…:

„Ajde Anđelko, šta je?!“„Pa oče fra Roko, mi smo došli bit

fratri a ne ljudi!“Onda on polako: najprije treba

biti dobar čovjek, na tome dobrom čovjeku možeš graditi i seljaka i gra-đanina, i svećenika i doktora, i prav-nika i inženjera - sve, ali ovo je te-melj – biti dobar čovjek. Vidiš kako mi je to ostalo kao da je bilo jučer.

Zanimljivo je kako čovjek do-bije snagu kada zna da je to njego-vo zvanje i poslanje. A imali smo i starije propovjednike koji su pisali knjige. Mislili smo: tako treba biti, pa smo se poslužili. Najteže je propovi-jedati, okrenuti se prema narodu, jer ti govoriš čovjeku. Uglavnom ljudi ne vole da čitaš, nego da ga gledaš, on tebe, ti njega, i da njemu govoriš - iz srca srcu. Ja sam prilično lagan u tome, nije mi težak nastup iako se i danas nastojim spremiti, da znam bar ono, što bi rekli, ko'čiće staviti, da imaš orijentir. Kada to ne spremim, a tema bude zanimljiva, znam oduljiti malo više nego treba. Jednom sam u Omišu držao propovijed o Mojsiju, a Mojsije je čovjek takav, Božji čo-vjek koji je stvarno bio velik. Govori mi kašnje jedan svećenik, starješina, moj gvardijan:

„A moga si malo kraće.“

Ne što sam htio, ali nekako sam smatrao da bi bilo grijota da ispu-stim nešto o tome čovjeku, da što više vidimo primjer kako trebamo nasljedovati, da i mi budemo tako uzoriti kao što je Mojsije bio poseb-ni Božji poslanik preko koga je Bog dao svoje zakone nama ljudima.

Ja nastojim kad govorim njima, i sebi to govoriti. Tako povežem sebe s narodom, narod sa sobom. Hvala Bogu, u mojim godinama, da aktiv-no držim svete mise, da sam ugodan narodu, a sve na slavu Božju.

Fra MarkoZovem se Marko Udovičić, od-

nosno od 4. srpnja 2020. fra Marko Udovičić. Rođen sam 15. studenog 1992. godine u Calgaryju (Kanada). Moji roditelji, Petar i Ljiljana Mari-ja, upoznali su se u Kanadi krajem 1980-ih godina (majka je rođena tamo, otac je otišao odavde u pečal-bu) i osim mene rodili su im se sta-riji brat Luka Jakov i mlađi brat Ivan (kojeg svi zovemo Ivo). U Hrvatsku smo došli 1998. godine i skrasili se u očevom rodnom selu Studenci u blizini Imotskoga.

Moji roditelji od samog dolaska u Hrvatsku, pa do danas, imaju svoje vlastite tvrtke – od odvoza otpada na početku do cvjećarnice i pogreb-nih usluga danas. Bilo je boljih i loši-jih dana, gašenje jednog posla da bi se drugi pokrenuo, ali nikada se nije odustajalo. Uostalom, odgojili su i odškolovali tri sina, tako da se može reći da su uspješni. U međuvremenu stariji je brat preuzeo tvrtku, a mlađi brat je nedavno diplomirao ekono-miju.

Ja sam svoje školovanje započeo u Studencima i tu završio osnovnu školu. Zatim sam u Splitu upisao IV. gimnaziju „Marko Marulić“ i uspješ-no maturirao. Nakon gimnazije za-počinjem na Filozofskom fakultetu u Splitu svoje visokoškolsko obra-zovanje i 2017. godine diplomirao sam dvopredmetni studij Povijesti i Engleskog jezika. Odmah upisujem i poslijediplomski (doktorski) studij, ali od njega sam odustao jer bi bilo teško izbalansirati fakultetske obve-ze s novim načinom života.

Po diplomiranju počeo sam raditi

18

kao zamjena u nekoliko škola. Plani-rao sam odraditi stručno stažiranje, položiti državni ispit, nadao sam se brzom zaposlenju, čak mi se negdje po mozgu vrtjela ideja o vjenčanju i obitelji. No, u lipnju 2018. godine čuo sam da se moj profesor na fa-kultetu Marko Trogrlić (koji je tako-đer iz Studenaca) zaredio za đakona. Silno me razveselila ta vijest, djelo-mično iznenadila, ali nisam u tom trenutku nešto dublje razmišljao o tome. Najesen sam zbilja pokrenuo stručno stažiranje, nastavio sa svo-jim okvirnim planom, ali sve češće se javljala misao: „Ako Trogrliću nije bilo kasno, nije ni meni.“ Naime, razmišljajući unazad, dolaze mi u sjećanje toliki znakovi Božjeg pozi-va, koje mi tada nisu bili sasvim ja-sni, ali danas sam sebe zapitam: „Pa kako nisi prije sve to uočio?“

Moja je obitelj, naročito otac, bila prilično povezana s bivšim studenač-kim župnicima fra Jakovom Bego-njom i pok. fra Franom Bilokapićem. Oni su mi bili i vjeroučitelji u školi, tako da sam često provodio vrijeme s njima. Dobro se sjećam jednog sata vjeronauka u kojem je fra Jakov objašnjavao kako izgleda život u jed-nom benediktinskom samostanu u Italiji i u kartuziji u Pleterju u Slove-niji. Mene je to oduševilo. I vjerujem da je to prvi poticaj kojim me je Bog usmjerio prema sebi.

Nakon primanja prve pričesti postao sam ministrant, i za mene (ali i za ostale moje prijatelje) to je bila najozbiljnija stvar u životu. Ne mogu se sjetiti je li mi tada pala na pamet misao da bih i ja mogao biti svećenik, ali sam siguran da je ta bli-zina oltaru sigurno utjecala na moju odluku.

Zatim, kako sam već rekao, gi-mnaziju upisujem u Splitu, ali vrlo rijetko bi se dogodilo da se za vikend ne bih vratio kući. U ovom razdoblju priključujem se župnom zboru ko-jeg vode moji dragi prijatelji Antun Babić i Mario Cikojević (Mario je, usput rečeno, završio Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju). Vjeru-jem da je Svevišnji djelovao preko njih dvojice i čitavog zbora, jer isku-stvo u zboru i spoznaja da darom pjevanja kojeg ti je Gospodin da-rovao obogaćuješ liturgijsko slavlje

nešto je što ne može ne ostaviti traga na čovjeka.

No, ni u ovom se periodu ne jav-lja u mom srcu osjećaj da bih tre-bao krenuti putem redovničkog ili svećeničkog života. Ne javlja se niti osjećaj da bih možda trebao upisati Teologiju. Vuče me tada drugi osje-ćaj, a to je ljubav prema povijesti. A budući da sam već znao engleski prilično dobro jer s majkom najče-šće razgovaram na engleskom, od-lučio sam upisati tu kombinaciju na Filozofskom fakultetu.

Na fakultetu se također ne po-javljuje ništa što bi mi govorilo da moram krenuti drugim putem. Imao sam tada i djevojku, vodio uo-bičajeni studentski život, bezbrižno provodio svoje dane. Sve više sam se i politički aktivirao. Po naravi sam idealist i optimist, i želio sam dati svoj doprinos razvoju društva, pr-venstveno na lokalnoj razini. Dakle, ni u tragovima nema pomisli o odla-sku u fratre. Naprotiv, mislio sam da sam svoj život prilično dobro usmje-rio. No, naš narod ne kaže uzalud da čovjek snuje, a Bog određuje (Srce čovječje smišlja svoj put, ali Jahve upravlja korake njegove. – Izr 16,9)

I kao što sam već spomenuo, bio sam saznao da je don Marko zare-đen za đakona. I upravo bi me on, a na (siguran sam) Božji poticaj, svako malo upitao: „Pa dobro, misliš li se ti ženit ili redit?“ I onda sam počeo češće i dublje razmišljati o pozivu. Tada sam negdje iskopao iz svoga sjećanja i riječi pokojnog don Jakova Cikojevića, riječi koje mi se čine kao vapaj Bogu za novim svećenicima, a koje mi je uputio negdje oko 2015. godine. Rekao mi je: „Znaš, treba nam novih svećenika da zamijene nas stare. Mogao bi ti to.“

Nakon gotovo godinu dana raz-mišljanja i razgovora s Bogom, shvatio sam da me Bog zaista zove u svoju službu. Bilo je nemoguće više ignorirati sve ove očite znakove koje mi je Gospodin upućivao. I na spo-mendan Gospe Fatimske, 13. svibnja 2019., otišao sam u Gospe od Zdrav-lja u Splitu do fra Jakova Begonje i rekao mu da osjećam da me Bog poziva. On me kratko upitao: „Jesi li siguran?“, a ja sam još kraće odgovo-rio: „Jesam.“

Nedugo nakon toga došao sam do provincijala fra Marka Mrše i rekao sam mu da želim pristupiti Franje-vačkom redu. Nakon kraćeg razgo-vora rekao mi je da mu pošaljem pi-smo u kojem tražim od njega da me uključi u franjevačku zajednicu. To sam i učinio i početkom srpnja do-bio sam od provincijala odgovor da sam primljen u postulaturu, a to je prvo razdoblje koje kandidat mora proći ako nije prošao sjemenište.

Moja obitelj i moji prijatelji dobro su prihvatili vijest da ću postati fra-tar. Jedni su bili potpuno zatečeni i iznenađeni, dok su drugi rekli da ih to nije toliko začudilo. Zahvaljujem Bogu što me moja obitelj podržala i podržava i dalje u mojoj odluci, jer sam itekako svjestan da ima mladića (ali i djevojaka koje odluče postati redovnice) kojima se obitelji žestoko protive da postanu redovnici, sveće-nici. Tako da sam se pripremao i za takav scenarij, s tim da sam bio go-tovo stopostotno siguran da će sve biti u redu. No, i da su bili protiv ne bi me mogli zaustaviti. Ja sam donio čvrstu odluku i bio sam siguran, a i danas sam, da me je Bog pozvao. Možda se neki pitaju zašto baš mene, a moj odgovor je da se i ja to zapi-tam. Nema racionalnog odgovora na to pitanje. To moramo prihvati-ti srcem i biti svjesni toga da nitko koga je Bog pozvao u svoju službu to nije zaslužio. Riječ je o izvanred-nom Božjem daru kojeg moramo sa zahvalnošću primiti i njegovati.

Kao što sam spomenuo, primljen sam u postulaturu koja se nalazi u Imotskom i traje devet mjeseci. To je razdoblje u kojem se mladić pri-vikava na franjevački i samostanski način života. Sjemeništarci to obav-ljaju u sjemeništu u Sinju, i zajedno s postulantima iz Imotskog ulaze u novicijat na Visovcu.

Visovac je posebno mjesto, vama Miljevčanima ne moram to previše objašnjavati. Sjećam se da sam dva-put prije dolaska u novicijat bio na Visovcu i uvijek mi je bilo fascinan-tno ovo mjesto. Usred rijeke otočić i na njemu žive fratri. Koliko god me je to oduševljavalo nikad nisam pomislio da ću jednoga dana živjeti tu. Ali, evo, tu sam. Provodim ovdje godinu kušnje o kojoj sam od ostalih

19

fratara čuo samo dobre stvari. Ni-sam čuo još da je ijedan fratar rekao da mu je na Visovcu bilo loše. Da ima boljih i lošijih dana, to svaka-ko. Da se pred kraj novicijata broje dani, pa i sati kada će završiti, ima i toga, ali novicijat na Visovcu je ne-što što ostane u pamćenju svakoga našeg fratra, koji će kasnije u svom životu obavljati ovu ili onu službu i možda će zaboraviti pola toga što je proživio, ali Visovac neće. Neće za-boraviti tko mu je bio meštar, neće zaboraviti tko su mu bili kolege u novicijatu, uvijek će se sjećati raznih dogodovština.

Isto mogu reći i za sebe. Visovac, odnosno život u samostanu općeni-to, naučio me puno toga. U prvom redu, da u zajednici nema mjesta za ego. Jer kad bi svatko tjerao onako kako se njemu prohtije sve bi se ras-palo. Među fratrima se često čuje uzrečica: „Čuvaj red i red će čuvati tebe.“ A red u novicijatu je ovakav: slušaj meštra i drži se dnevnog rasporeda, pa nećeš faliti. Netko bi mogao pomisliti da je riječ o neka-kvoj strogoj stezi, ali nije. Potiče se individualizam i kreativnost ako baš hoćete, jedino što se ne smije raditi na svoju ruku. Morate poštivati hi-jerarhiju.

Uobičajeni dnevni raspored izgle-da ovako: ujutro je ustajanje oko 6.30 (ovisi od osobe do osobe), sveta misa je u 7.30. Doručak je u 8 sati i nakon toga ovisno o vremenu obav-ljaju se poslovi van ili se obavljaju potrebni poslovi unutar samostana. U proljetnim i ljetnim mjesecima dosta se vremena provede u uređi-vanju okoliša, dok se u jesenskim i zimskim mjesecima fokus stavlja na franjevački studij (riječ je o preda-

vanjima koje se tiču povijesti Reda, povijesti Provincije, proučavamo ži-votopis svetoga Franje itd.) U podne je molitva, a u podne i po je ručak. Nakon ručka je slobodno vrijeme do 18 sati, kada počinje pobožnost krunice i nakon krunice večernja molitva. Slijedi večera u 19 sati, za-tim povečerje i do 22 sata ponovno slobodno vrijeme. U 22 sata nastupa mir u samostanu i ja nastojim otići spavati najkasnije do 22.30 jer se va-lja naspavati za sutrašnji dan. Ukrat-ko to tako izgleda.

Nakon novicijata slijedi studij na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Splitu, a poslije toga samo dragi Bog zna što će biti. Cilj je, naravno, položiti svečane zavjete i primiti sveti red. Ali ne zanosim se previše u razmišljanju o budućnosti, više sam usredotočen na ono što je danas tu. Nije loše planirati, ali ne smijemo se izgubiti u budućnosti jer će nam sa-dašnjost pobjeći. Iskoristimo danas na najbolji mogući način, zahvalimo Trojedinom Bogu na svakom poje-dinom danu i ne brigajmo se previše za sutra jer srce čovječje smišlja svoj put, ali Jahve upravlja korake njego-ve.

vrAtri DoKturi

Vra Luiđ, vra Marković - od sviju vratara najbolji bili. Onda… vra To-masović. Lîpo sam išla k njimom na vjernauk, u crkvu. Izminlo i' se čudo. Vra Marković je zna ličit, a vra Luiđ

pogotovu. Nosla naša jedna dite u Še-benik, bija doktur Crnjak.

Un govori: „Ćerce moja, oklen li si ti došla, di su lipo Miljovci!? Je l kod vas vra Luiđ parok?“ Kaže: „Je.“

Kaže: „Ja smo i un jednu školu učli, ja se predijelija za doktura, un za vratra i kako zna

un tako znam i ja.“ A vra Marković ličit

znaa…, uf!!! Išli su k nje-mu, a biži!!! Ja znam: bila

moja Marija nejaka: Ja sprema-la, rizala meso, a ja vadla cicu, dite nejako, kad došlo po noći – crknt! Ajme! Pokojni stric mužov mi reka: „Ajde“ - kaže – „vratru.“

„Jašo“ – govori mi svekru – „met-ni joj ti orašaka, a ja iđem ult tri litre - dumejancu vina i neka mu pone-se.“

Ja došla k njemu, pita on mene šta som tila. Ja tako kazivam. Un otvori armar pun svačega. Dȃ un meni šta ć' ja mazat, ličit. Kaže: „Ako ti to ne pomože, dođi jope. Nemoj ić doktu-ru. Ti nemaš ma to jedno dite, uno b' ti izrizalo, ti ne b' imala mlika u cici. Nemoj davat ditetu cicu dokle boli.“

A ja tako. Ki s rukom skinlo!!! Po-sli davala tu cicu. Ništa, vala Bogu, bilo j dobro. Vratri su znali ki dok-turi.

Moj brat mlađi, ranlo ga u vojski; jednog ranlo, jedan poginija, pričala sam ti… Pokojna mate - bija j vra Luiđ, un je bija iz Promine, zva se Jurenović, bija j onda oša u Visovac – išla na Visovac, un nju vidija, vako, na prozor, pa izeša, onda pita: „Šta s tila?“ Una kaziva sve. Pokojni mi brat bija po godne u bolnci. Više ga j izličija vratar neg šta j bija u bolnci. Je, je.

Ana Vranjković (1926.-2020.)

20

Prezimena, etnici i Ktetici

pRiloG miljevačkom imenoslovljU

Od stihovanih zapisa o Miljevcima i Miljevčanima nedvojbeno su na-jpoznatija dva spjevana dvostiha. Prvi je Ovo su ti braća Miljevčani, / koje lašun i motika ‘rani., a drugi je Sedam sela jedno do drugoga, / nema meni do Miljeva moga. I prvi i drugi iskazuju emotivan odnos – međusobnu bliskost Miljevčana i njihovu povezanost sa svo-jim prostorom. Srećom, lašun i motika danas se rijetko upotrebljavaju i odavno su prestali biti simbolima opstanka na miljevačkom području. U pjevanju navedenih stihova riječi Mȉljevčani i Mîljevo čuju se i kao Mȉljovčani i kao Mîljovo. Mȉljevčani/Mȉljovčani (i Mȉljevčanke/Mȉljovčanke/Mȉljovke/Miljèvkuše/Miljòvkuše) stanovnici su Mȉljevaca/Mȉljovaca, kao i oni koji su rođeni u jednom od njihovih sedam sela, a odmilnice Mîljevo i Mîl-jovo u stihu su skraćene zbog ritmičkih, slogotvornih razloga. Ono što pripada Mȉljevcima jest mȉljevačko. Pripadnik je Miljevaca Mȉljevčan/Miljevčánac/Mȉljovčan/Miljovčánac, a pridjevi mȉljevski/mȉljovski (koji nisu u upotre-bi) odnose se na Mîljevo/Mîljovo.

Riječima iz uvoda obilježenim kurzivom (italikom) bavi se onomas-tika ili imenoslovlje, “grana lingvistike koja se bavi proučavanjem osobnih imena (imena i prezimena) i nadimaka, odnosno proučava značenje i povijest imena ljudi (antroponimi) i imena

mjesta (toponimi)”. (Wikipedija) Kao što znamo, Miljevci su prostor na ko-jem je sedam sela. U onomastici ojkon-nimi (ili ekonimi) nazivi su za naseljena mjesta. Etnici su imena stanovnika nas-eljena mjesta, a ktetici posvojni pridjevi izvedeni od imena naseljena mjesta.

Ovom prigodom, u prvoj tablici, zabilježena su imena miljevačkih nas-elja (ojkonimi), imena stanovnika (etnici) izvedeni od imena naselja te posvojni pridjevi (ktetici) izvedeni od imena naselja.

Onomastičarka, dijalektologinja i leksikografkinja dr. sc. Ankica Čilaš Šimpraga u zaključku svoga znanst-venog članka Etnici i ktetici u Drniškoj krajini [Folia onomastica Croatica 21 (2012.), svibnja 2013.] donosi tablični “popis ojkonima, etnika za mušku i žensku osobu te ktetika” za sva naselja (63) nekadašnje općine Drniš odnosno Grada Drniša te općina Oklaj, Ružić i Unešić (u popis su uvrštena i dva sela koja su u prošlosti bila samostalna: Kúla, danas dio Oklaja i Màrasovine, danas zaselak Matasa te Sȅline, zaselak u Pulj-anima). Iz toga popisa ovdje su izdvoje-ni dijelovi koji se odnose na miljevačka naselja. Autorica navodi, također u zaključku, da je “u istraživanju mnogo teže bilo dobiti odgovor na pitanje za etnik u jednini nego za etnik u množini zato što je identifikacija s pomoću etni-ka ’prirodnija’ za zajednicu ljudi nego za

pojedinca”. Zato će se, vjerojatno, nema-lo čitatelja ovoga teksta iznenaditi da su u tablicu upisani: Bògaćan – stanovnik Bogatića, Káčan – stanovnik Kaočina, Šìritovčan – stanovnik Širitovca, te Bogàjkuša – stanovnica Bogatića. Analogijom bi, dakle, stanovnik Brištana bio Brȉštan, Drínovčan Dri-novaca, Kȁralćan Karalića, Ključa Kljúčan, premda se u govoru ne čuje ni jedan od takvih naziva (u jednini) za stanovnike miljevačkih naselja. (Oblici sa završetkom na -nin – Brištànčanin, Drìnovčanin, Kȁočinjanin, Kȁralićanin, Kljȗčanin i Šìritovčanin – nisu upisani; ne čuju se ni u razgovornom jeziku).

Upisanim riječima (35) u tablicu navedenoga članka dodao sam tride-set osam riječi: sedam u zagradama u prvom stupcu (Bògaći, Bògatći, Bogatić, Brȉštāni, Kȁočine, Kȁralć/Kȁralći, Šìrtōvci), u drugom četiri (Kaočinjánac, Karalćánac, Širtovčánac, Šìrtovčān), u trećem dvanaest (Bògatćānka, Brìštānka, Brȉštančānka, Drinòvkuša, Káčinjānka, Kȁočinjānka, Kȁralćānka, Kȁralićānka, Kljùčkuša, Šìrtovka, Šìrtovčānka, Širtòvkuša), u četvrtom šest (Brištànčani, Brištánci, Kȁočinjāni, Kȁralćāni, Kȁrlićāni, Šìrtovčāni), u petom osam (bogaćki, bògatićkī, brìštanskī, káčīnski, kȁočīnski, kȁrlićki, kljúčki, šìrtovački).

Naselja Bògatić i Kȁralić u nomina-tivu imaju jedninski (uglavnom, i ne dosljedno, kao službeno ime), a u ko-sim padežima množinski lik: N Bògatić G Bògatīćā L Bògatićīm N Kȁralić G Kȁralīćā L Kȁralićīm. (Bili smo u Bogat(i)ćim, Karal(/i)ćim, ali i u Dri-novcim, Brištanim i Kačinom.)

ojkonim etnik m. jd.

etnikž. jd.

etnik m. mn. ktetici

Bògatići/Bògatić (Bògaći/Bògatći)

Bògaćan/Bogaćánac Bògaćānka/Bogàjkuša/Bògatćānka

Bògaćāni bògackī/bògaskī/ bogaćki/bògatićkī

Brȉštāne (Brȉštāni) Brištánac Brištànkuša/Brìštānka/Brȉštančānka

Brȉštančani/Brištànčani/Brištánci

brȉštānskī/brìštanskī

Drínōvci Drinovčánac Drínovčānka/Drinòvkuša

Drínovčani drínovačkī

Káčine (Kȁočine) Kačinjánac/Káčan/ Kaočinjánac

Káčīnka/Káčinjānka/Kȁočinjānka

Káčinjani/Kȁočinjāni

káčānskī/káčīnskikȁočīnski

MiLjevAčKi ojKoniMi, etnici zA MuŠKu i žensKu osoBu te Ktetici

21

Kȁralić (Kȁralć/Kȁralći) Karalčánac/Karalćánac Karàlkuša/Kȁralćānka/Kȁralićānka

Kȁralčāni/Kȁralćāni/Kȁrlićāni

kȁrāljskī/kȁrālskī/kȁrlićki

Kljȗč Ključánac Ključànkuša/Kljùčkuša Kljúčani kljúčānskī/kljúčki

Šìritōvci (Šìrtōvci) Šìritovčan/Širitovčánac/Širtovčánac/Šìrtovčān

Šìritovčānka/Šìrtovka Šìrtovčānka/Širtòvkuša

Šìritōvčani/Šìrtovčāni

šìritovačkī/šìrtovačkī

red. br. prezimena nositeljice prezimena

1. Bȁčić Bȁčićke/Báććānke

2. Bášić Bášićke/Bášćānke

3. Bénković Bénkovićke/Bénkovćānke/Bènkuše

4. Brálić Brálićke/Brálćānke

5. Búbalo Búbalōvke

6. Čȉpčić Čȉpčićke/Čȉpčićānke/Čìpčuše

7. Dèronja Dèrānjke/Derànjkuše/Derànjuše

8. Dévić Dévićke/Dévćānke

9. Dùilo/Dùjilo Dùjlōvke/Dùiluše

10. Dželàlija Dželàlinke

11. Gálić Gálćānke

12. Grábić Grábćānke/Gràbuše

13. Gvérić Gvérćānke/Gverćōvke/Gvérićke/Gvèruše

14. Ìvić Ìvćānke/Ivìćuše/Ìvćōvke

15. Juràšin Juràšnōvke

16. Kȃrlo Kàrluše

17. Kísić Kísćānke/Kísićke/Kìsuše

18. Kózić Kózćānke/Kozićke/Kóžćānke

19. Kùlušić Kùlušćānke/Kùlušćōvke/Kùlušōvke

20. Làlić Làlćānke/Làlićke/Làlćōvke

21. Lóvrić Lóvrćke/Lóvrćānke

22. Malènica Malènčīnke

23. Màmut Màmutōvke

24. Mazàlīn Mazàlīnke/Mazalìnuše

25. Pèrčīn Perčìnuše

26. Pèrišić Pèrišćānke/Pèrišćōvke/Pèrišićke

A sada malo o Miljevčankama. I da-nas se u prigodama pjeva na Miljevci-ma: Na Miljevcim’ ima sedam sela, / ima cura svakojaki’ vela. Oj, Miljevci, sela na zavojke, / u vami su najlipše divojke. Kao što drugi uspoređuju svoja mjesta s nji-

hovim stanovnicama, i mi bismo mogli reći da su od Miljevaca ljepše samo Miljevčanke. A kakve su ljepotom – ka-zala je pjesma.

Danas na Miljevcima, trajno ili povremeno, borave osobe (vlasnici

nekretnina) koje imaju jedno od četrdeset šest miljevačkih prezimena. Kako nositeljice tih prezimena nazi-vamo na Miljevcima, pogledajmo u tablici.

red. br. prezimena nositeljice prezimena

27. Pílić/Píljić Pílćānke/Pílćke/Pìljuše

28. Plètikosa Plètkosānke

29. Púlić/Púlić Púlćke/Púljćānke/Pùljuše

30. Rúnjić Rúnjćānke/Rúnjićke

31. Sámac Sàmčuše

32. Samòdol Samòdōlke/Samodòlčuše

33. Skèlīn Skèlīnke, Skelìnuše

34. Stipàndžija Stipàndžījke/Stipàndžuše

35. Stojánović Stojánovćke/Stòjanōvke/Stojànuše

36. Súlje Súljćānke/Súljićke/Sùljuše

37. Súnko Súnkovčānke

38. Sȗšić Sȗšćānke/Sȗšićke/Sȗšćōvke

39. Šárac Šàrčuše

40. Škéljo Škéljćke/Škéljćānke/Škèljuše

41. Šȍstera Šȍstarīnke

42. Tétlo Tétlīnce/Tètluše

43. Vȁtavūk Vȁtovčānke/Vatavùkuše

44. Víšić Víšćānke/Víšićke

45. Vláić/Vlájić Vláićānke/Vláićke/Vlàjuše

46. Vránković/Vránjković

Vránjkovćānke/Vránjkovićke/Vrànjkuše

47. Vȕkorepa Vȕkorepćānke/Vukorèpuše Kao što je vidljivo, nositeljice miljevačkih prezimena imaju je-

dan, dva, tri ili četiri lika tvorena nastavcima -uše, -kuše, -ke (samo u Derànjkuše), -anke, -ce (samo u Tétlīnce). Najplodniji je nastavak -ke (vjerojatno najmlađi) te -uše (vjerojatni najstariji). Kod nositeljica prezimena Deronja (Derànjuše) i Šostera (nerijetko se u govoru čuje Šostara, Šȍstarīnke) u osnovi riječi izvršena je zamjena samoglasni-ka, a kod nositeljica prezimena Bačić zamjena suglasnika (Báććānke: Kaže se, primjerice: Iđem u Báćće). Josip Pilić

DAnAŠnjA MiLjevAčKih PreziMenA i njihove nositeLjice

22

Stjepan Radić je govorio – treba njegovati svoju, hrvatsku zastavu jer tuđa zastava je uvijek znak tuđega gospodstva, pod tuđom zastavom, govorio je Stjepan Radić, ne ide se ni u svatove ni u rat. Naša hrvatska znamenja, hrvatski grb i hrvatska zastava, znak su opstojnosti hrvat-skog naroda na ovome tlu jer naša je majka samo naša hrvatska do-movina, poručio je uz burne ovacije okupljenih, dr. Franjo Tuđman , po-zdravljajući i govoreći u ime Matice hrvatske na veličanstvenom skupu, organiziranom 20. lipnja 1971. godi-ne u središtu Miljevaca a održanom u povodu stote obljetnice rođenja Stjepana Radića i 50.-te obljetnice njegovog posjeta drniškom kraju.

U izvještaju objavljenog dan po-slije u Slobodnoj Dalmaciji, novinar V.M. (Vlado Mojaš, op.a.) piše na je bilo prisutno „preko 8.000 građana drniške komune te Skradina, Vodica i drugih mjesta“, kaže da je „svečano

ploču posvećenu Stjepanu Radiću i uspomeni na njegov boravak na Mi-ljevcima otkrio je Mile Bilić, pred-sjednik ogranka Matice hrvatske u Drnišu.

Bilo je u povijesti Miljevaca izu-zetno važnih, prijelomnih događaja i skupova. Oslobođenje Miljevaca u lipnju 1992. bez premca je najvaž-niji događaj, nešto što je sudbinski promijenilo Miljevce. Isto tako, niz je značajnih skupova. Spomenimo samo posjete i govore Stjepana Ra-dića dvadesetih godina dvadeseto-ga stoljeća, njegovo oduševljenje Miljevcima i miljevčanima, zbog čega nas je i nazvao „Miljevačkom republikom“. Značajan je i dolazak i govor tada predsjednika HDZ-a dr. Franje Tuđmana na predizbor-ni skup održan u ožujku 1990. u Drinovcima, na igralištu uz školu Stjepana Radića. Isto tako, dolazak predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarević kao i dolazak niza hrvat-skih premijera koji su na Miljevce stizali na proslavu godišnjice oslo-bođenja. Međutim, po značaju - o čemu najbolje sudi protok vreme-na, po porukama i posljedicama svakog od tih političkih događaja, bez premca je najveći i najvažni-ji upravo skup održan 20. lipnja

1971. Govor dr. Franje Tuđmana, sa svečane pozornice na drinovačkoj gusterni, bio je najjasnije artikuli-ranje hrvatskih interesa i putokaz onoga što će se desiti dva desetljeća poslije. Zbog veličine skupa, zbog poruka koje su na njemu iznesene,

miljevačke oBljetnice: 20.6.1971.- 2021.

Pedeset godina od najvećeg političkog skupa u povijesti!

ukra-šena tribina, mnoštvo zastava i transparenata uz narodne nošnje djelovalo veoma lijepo u centru Miljevaca“. Uz dr. Tuđmana, na sku-pu je govorio Milan Peteržilnik, di-rektor drniške gimnazije a spomen

23

Svečanost otkrivanja obnov-ljene spomen ploče na zgradi Osnovne škole koja od 1971. nosi ime Stjepana Radića upriličena je u okviru znanstvenog skupa „Miljevci u prošlosti s pogledom na budućnost“ a povodom 15. obljetnice oslobođenja miljevačke kamenravnice.

„Za vrijeme Domovinskog rata 1991. godine zlotvor je spomen ploču uništio a ostat će zapamće-no da ju je obnovio Miljevački sa-bor 2007. godine. Stjepan Radić je 1928. godine ovdje održao govor i Miljevce nazvao Republikom. Ovdje je Franjo Tuđman 1971. godine prvi put iznio zamisao konfederacije ondašnjih jugosla-venskih republika i gospodarskog preporoda Hrvatske. Miljevci su uvijek bili prostror borbe i prko-sa za nacionalna i ljudska prava, prostor mukotrpnog življenja i stradanja“, kazao je tom prilikom predsjednik Miljevačkog sabora fra Šime Samac.

Obnovljenu spomen ploču ot-krio je povjesničar Josip Jurčević koji je na dvodnevnom simpoziju Miljevačkog sabora održao preda-vanje na temu „Povijest i međuna-rodno pravni kontekst hrvatskih oslobodilačkih akcija“ u koju spa-da i akcija oslobađanja Miljevaca.

obnova spomen ploče

zbog oduševljenja okupljenog na-roda kao i zbog činjenice da se dr. Franji Tuđmanu miljevački govor stavljao na teret i u optužnicama koje su uslijedili nakon gušenja hrvatskog proljeća, možemo bez straha od pogreške kazati kako je taj događaj obilježio naredna miljevač-ka desetljeća, njihovu poziciju unu-tar sustava koji je trajao još dva de-setljeća ali i samosvijest miljevčana i želju za ostvarenjem Tuđmanovih proročanskih riječi. Ma koliko su Miljevci i miljevčani bili označeni, ma koliko je „Miljevačka republika“

trpjela zbog stigme kako se radi o kraju „tvrdih domoljuba“, o ljudima vjernih svojim korijenima, svojoj crkvi i svojem narodu, kod miljev-čana je to stvaralo ponos i posljedič-no za rezultat imalo još veću „opči-njenost“ Miljevcima.

O samoj organizaciji skupa, o parolama koje su veličale hrvatsko pravo, uglavnom prepisane iz Hr-vatskoj tjednika a koje su ispisivane u školi, razgovarali smo sa tadašnjim direktorom škole, našim Markom Malenicom. O zanosu, borbama na-stavnika (osobito onih porijeklom s

Miljevaca) da se i nakon rušenja hr-vatskog proljeća ne mijenja ime ško-le, Marko nam je izuzetno emotivno pričao i spominjao se niza detalja. Kako o samoj organizaciji skupa, o uređivanju bine i zastavama, o naro-du koji je pristizao sa sve četiri stra-ne, preko Čikole i Krke, iz Promine, Drniša, Vrlike i drugih krajeva, o ručku u školskoj učionici i janjetini koju je pripremio Ante Skelin Žika, do niza drugih detalja koji svjedoče o izuzetnoj važnosti tog najvećeg političkog skupa u povijesti Miljeva-ca. (M.I.)

24

Božja ljubav mijenja čovjekaNa vjeru ne smijemo gledati kao na skup formula koje treba naučiti napamet i redovito ponavljati, nego na odnos s Bogom koji nas vodi kroz život i usmjerava na budućnost. Ona nije nikakav zatvoren sistem ideja nego otvorena stvarnost, uvijek na putu i podložna promjenama i nadahnuću

Čovjek se mijenja iz odnosa s Bo-gom. Svijest da ga Bog prihvaća i da je njegovo dijete, mijenja ga iznutra i čini Božjim suradnikom a ne protiv-nikom. Rasipni sin vraća se ocu tek kad se sjeti očeve ljubavi. Papa Fra-njo je na mnogo mjesta od samog početka svog pontifikata govorio o važnosti milosrđa. Ono je, moglo bi se sa svom sigurnošću ustvrditi, je-dan od temeljnih pojmova, stavova na kojima papa gradi svoju viziju Crkve. Tako na samom početku bule “Misericordiae vultus – Lice milosr-đa” papa ističe kako je Isus Krist lice Očeva milosrđa. Bog nam je svu lju-bav u njemu pokazao. Otkrio nam je sebe i nas same. U sljedećem broju istog dokumenta papa govoreći o milosrđu naglašava: „Ono je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja. Milosrđe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetog Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret. Milosrđe: ono je temeljni za-kon koji prebiva u srcu svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata ko-jeg susreće na životnom putu. Milo-srđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograniče-nju zbog svoga grijeha.“

Kad promišljamo o čovjekovoj lju-bavi, empatiji prema drugom čovje-ku pitamo se na čemu se ona temelji. Koji je izvor, ishodište naše dobrote prema drugom čovjeku? Zar ljudska empatija ne počiva na Božjem milo-srđu? Zar Božja ljubav nije istinski

25

suđem. Zašto? Zato jer Bogu pripada najbolje. Jer ga i djelima ruku svojih slavimo. Jer mu pjevamo, zvonimo, oblačimo svečane odore... jer želimo svečanost, uzvišenost, sveti obred, jer tu dodirujemo božanstvo. Jer se tu događa ono najvažnije, nečuveno, Bog nam dolazi u skromnim prilika-ma kruha i vina.

Njegova žrtva nije proizvela lanac osvete i novih žrtava. Ne, on nije nikoga okrivio, štoviše, on moli za one koji ga razapinju. On poziva na neosvećivanje, neuzvraćanje zlim na zlo. On prašta čak i onima koji ga razapinju. Nečuveno. U Kristovoj žrtvi stoga sve su naše žrtve poveza-ne, prisutne (Girard). On dobrovolj-nim prinosom svoga života dokida žrtvenog jarca; dokida krug, spira-lu nasilja i ljubavlju pobjeđuje zlo, oduzima mu zamamnu snagu, skida opne s očiju koje sljepilom zavode i sve ljude trpaju u kalupe nepomir-ljivih kolektivizama. Sada bez opni, i uz njegovu pomoć, čovjek vidi da se ljudi razlikuju te da ne postoje ni dva ista čovjeka kamoli milioni istih. Da, Bog uvijek u konačnici pobjeđuje. I čovjek s njim. On Krista uskrišuje i pokazuje tko je pravi Gospodar vremena, povijesti, životâ. Usvojiti njegovu logiku i u svakom čovjeku umjesto protivnika vidjeti brata bio bi znak da ga uistinu slijedimo.

Suprotnost očajuStoga i na vjeru ne smijemo gle-

dati kao na skup formula koje treba naučiti napamet i redovito ponav-ljati, nego na odnos s Bogom koji nas vodi kroz život i usmjerava na budućnost. Ona nije nikakav za-tvoren sistem ideja nego otvorena stvarnost, uvijek na putu i podložna promjenama, nadahnuću odozgor kao i bijegu u zemaljsko. Vjera je prvenstveno vjera nade, vjera u Oso-bu a ne u formulu. Ona nije nikako posjed nekih prosvijećenih koji s visoka dijele lekcije i savjete nego je ponizna i solidarna sa svim ljudima koji traže Boga. Ona, nadalje, nije nikakav bijeg u sigurnost "zaokruže-nih ideja", lišen sumnji i nedoumica, nego upravo suprotno: kuća blaže-nog nemira.

Vjera je suprotnost očaju. Umje-sto nesebičnog prepuštanja apatiji, sterilnoj dokolici i težnji da „zabava što dulje traje (show must go on) vjera širi obzorja, budućnost smje-šta u susret s Gospodinom, Gospo-darom povijesti, njegovim slavnim dolaskom. Ona, prema tome, nije prijetnja koja bi čovjeka grozničavo držala uz sadašnje trenutke radosti i ugode već prostor ostvarenja Gos-podinovih obećanja. Najbolje tek slijedi. Svijest o tome kako umje-sto neizbježne propasti slijedi ono najbolje – novi život s Bogom lišen ograničenosti koje prate čovjeka na ovozemaljskom putu – ispunja ga mirom i angažiranim iščekivanjem.

Ukratko, život mu nije neka ne-pregledna čekaonica neumoljive smrti, već hodočašće kroz predvorje raja prema kući Očevoj. Na tom ho-dočašću nije najvažnije ono što čo-vjek ima, jer to može put i otežavati, već ono što on jest. Ta nenavezanost za materijalno koje treba služiti čo-vjeku, a ne obrnuto, i usmjerenost na izgradnju karaktera, koju 'zub vremena' ne nagriza već ostaje vječ-no naša trajna prepoznatljivost, čini njegov hod laganim, društvo ugod-nim, a cijeli život smislenim pothva-tom. Zaključno još možemo reći - što god radio pronađi vremena za molitvu. Ona je potreba duše i kroz nju se izgrađuje odnos s Bogom. Rezerviraj deset minuta za Boga uvijek osim kad imaš puno posla. Tad rezerviraj dvadeset jer molitva nije privilegij besposličara već izvor snage i kreativnosti za radoholičare. Fra Ivica Jurić

temelj svih drugih ljubavi? Naime, mi ljubimo druge jer smo ljubljeni. Od Boga smo željeni i ljubljeni i pri-je nego nas je stvorio. On se iz ljubavi prema nama žrtvovao za nas. Srušio je jednom i svakodnevno 'ruši' (npr. preko sakramenta pomirenja) zid grijeha koji nas razdvaja od Boga. Često zaboravljamo njegovu žrtvu te na njegov nauk gledamo kao na popis zabrana i ograničenja umjesto da u svemu vidimo prijatelja i mo-gućnost ostvarenja svojih najdubljih čežnji. Ući u krug njegovih ne zna-či samo dobro naučiti vjerske istine već prvenstveno biti njegov iznutra. Životom mu pripadati. Djelima svje-dočiti pripadnost.

Oporuka ljubaviBit kršćanstva nije u poznavanju

ideja, nauka, već u susretu s osobom - Isusom Kristom. Susret s Njim mi-jenja. A gdje se susret s njim događa? - u crkvi, u euharistiji, sakramentu ljubavi i predanja, sakramentu nad sakramentima. Sakramentu preko kojeg je sam Bog odlučio ostati s nama i dao na zapovijed: Ovo činite meni na spomen. Gdje su dvojica ili trojica u moje ime i ja sam s njima. Ne jedete li kruha života kojeg ću vam dati nemate života u sebi... Krist nas zove sebi. Njemu mi dolazimo u goste, slušamo Božju riječ i s njim prinosimo Bogu žrtvu, same sebe dopuštajući da nas oblikuje i pretvo-ri u svoje suradnike.

On djeluje i na druge načine i lju-di mogu iskusiti njegovu prisutnost i drugdje. Pa ipak je smatrao bitnim, kad nam je taj sakrament ostavio i to kao oporuku ljubavi uoči svoje muke i smrti, da se okupljamo i da slavimo Boga u zajednici. Ne, dakle, samo pojedinačno već u zajednici. Odnos s njim neodvojiv je od odnosa s dru-gima. Eto razloga zašto nam treba Crkva. Za isto ono zašto nam je tre-bala i proteklih dvije tisuće godina. Budući da je ona kuća Božja, mjesto susretanja s njim i s drugim ljudima, mjesto učenja ali i svjedočenja vjere, nije slučajno da je stoljećima ukra-šavana s onim što mi kao ljudi mo-žemo najbolje napraviti: najboljim materijalima, kipovima, slikama, po-

Što god radio pronađi vremena za molitvu. Ona

je potreba duše i kroz nju se izgrađuje odnos s Bogom. Rezerviraj deset

minuta za Boga uvijek osim kad imaš puno posla.

Tad rezerviraj dvadeset jer molitva nije privilegij

besposličara već izvor snage i kreativnosti za

radoholičare

26

Kao dio projekta "NATURA DRNIŠ - Održivi razvoj drniške prirodne baštine pod ekološkom mrežom Natura 2000" u Kaočinama su prošlo ljeto održane 3 trodnevne edukativne radionice obnove i grad-nje suhozida u kojima je sudjelovalo pedesetak volontera s prostora naše županije. Voditelji mentori radioni-ca bili su Gordana i Rajko Kulušić te Mate i Ante Malenica iz Kaočina koji su sudionicima prenijeli osno-ve vještine koja je u prošlosti bila dio svakodnevice, a zadnjih desetak godina se popularizira kroz volon-terske radionice duž cijelog Jadrana.

Radionice su se odvijale na ne-koliko lokacija u selu (Milekin vrta, Seline, Stojakova lokva i Pasja draga) gdje su se u kratkom vremenskom periodu, sudionici okušali i uvješti-li u gradnji nekoliko različitih su-hozidnih struktura i građevina, od svojevrsnog uvodnog poligona u središtu sela i gradnje iz temelja 20m dvostrukog suhozida - duplice, do podzida oko Stojakove lokve i kuće-rice u zidu u Selinama, te nezaobila-znog tradicijskog land-arta - guvna.

Praktičnom dijelu prethodila su uvodna predavanja u sklopu kojih

su obuhvaćene teme različitih su-hozidnih krajolika u Hrvatskoj, s osvrtom na poljoprivredno-okoliš-ne, društvene, kulturne i ostale ulo-ge suhozida kroz povijest i njihovu prisutnost na području Miljevaca (uz lokalne nazive svake od pojedi-nih struktura i građevina), teorijska pojašnjenja same tehnike na pripre-mljenim grafikama, te predstavlja-nje aktivnosti udruge Dragodid na polju promocije, dokumentiranja i edukacije o suhozidnoj baštini. Na kraju prvog ciklusa radionica, a kao uvod u iduća dva prošetali smo kroz zaseok Malenice premrežen suhozi-dima, gdje smo na rijetkom primje-ru dvorišne kućerice te još jedne s nešto uobičajenijim smještajem (u vinogradu/masliniku) ponovili dio "gradiva" vezan uz neprave svodove koji karakteriziraju ovaj tip građevi-na.

Osim konkretnog cilja - obnov-ljenih suhozida, radionicama ovoga tipa naglašava se i njihova dugo-ročna svrha i vrijednost u vidu po-dizanja svijesti o važnosti održivog razvoja i aktivnog sudjelovanja u zajednici, kroz prenošenje i njego-vanje vještine te očuvanje ovog vida

kulturne baštine u njezinoj izvornoj sredini.

Miljevci i zbivanja na suhozidnoj sceni

Što se Miljevaca i njihove vidljivo-sti na suhozidnoj karti Hrvatske tiče, moramo spomenuti i najočitiji pri-mjer te projekt suhozid.hr - otvoreni javni popis hrvatske suhozidne ba-štine, gdje ćete na istoimenoj adresi pronaći interaktivnu kartu Hrvatske s preko 1000 unosa, među kojima su i brojne miljevačke kućerice, klačine, svodovi i zidovi.

Vrijedna spomena je i akcija iz započeta 2012., kad su za potrebe izrade rješenja o zaštiti suhozidne vještine pri Ministarstvu kulture

održane prve suhozidne radionice

kaočine

27

objavljeni prvi rezultati istraživa-nja o stanju prakse koje je obavila udruga Dragodid, prilikom čega je ustanovljen incijalni popis nosite-lja nematerijalnog kulturnog dobra zidanja u suho. Popis je podijeljen u dvije kategorije ovisno radi li se o fizičkim ili pravnim osobama. Ovom prilikom su među 35 fizičkih osoba u popis uvršteni: Mile Bašić, Ante Kulušić p. Jole, Mate Kulušić p. Jole - Matejica, Joso Kulušić p. Jan-dre, Tomislav (Stipe) Skelin i Joso Vranjković. Svi oni su zidati naučili na način na koji su se znanja i vje-štine prenosile cijelu povijest, direk-tnim putem od starijeg člana obitelji na mlađeg, no brojne ekonomske i društvene promjene te promjene životnih stilova dovele su do pre-kida u prijenosu određenih znanja i vještina, pa tako i ove, te su mlađe generacije i potomci naših nosite-lja uvjetno rečeno ostali uskraćeni, iako su njihovi roditelji to praktično znanje nastavili koristiti tokom cije-log života kroz rad u poljoprivredi,

a ponekad i komercijalno. Nakon nekoliko generacija koje nisu ima-le priliku ni potrebu za slaganjem kamena i obnovom zidova, genera-cijski jaz se premošćuje te nositelji postaju mentori koje će se moći an-gažirati da u svojoj zajednici čuvaju i prenose znanja i tehnike vezane uz ovu vještinu, ovime se potvrđu-je važnost naših starijih mještana te simbolički odaje počast tradiciji koja se nastavlja.

Kruna uspjeha u promociji i za-štiti ovog nematerijalnog kultur-nog dobra stigla je nakon dugo-godišnjeg rada krajem studenoga 2018. - umijeće suhozidne gradnje uvršteno na UNESCO-ovu Re-prezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva, čemu je pret-hodila odluka Ministartsva kulture iz 2016., kad je nakon tri godine preventivne zaštite potvrđeno da umijeće suhozidne gradnje ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra te je uvršteno u Registar kul-turnih dobara Republike Hrvatske.

Nakon UNESCO-ove zaštite, Hr-vatska je dobila i domaćinstvo 17. međunarodnog suhozidnog kon-gresa S.P.S.-a (Société scientifique internationale pour l’étude pluridis-ciplinaire de la Pierre Sèche) koje će se održati u Konavlima od 27. rujna do 3. listopada u organizaciji udruge DRAGODID i međunarodne mreže S.P.S. s temom "Perspektive umije-ća gradnje suhozida: izazovi nakon UNESCO upisa". Jelena Kulušić

28

vizionarka zaljubljena u roški slap

tko je Bila „GospodaRica RoškiH GUdURa“?

29

U Volkswagenovoj bubi, koju je vozila poslije Drugog svjetskog rata, Jasna Skelin Duboković bila je prva žena u drniškom kraju s položenim vozačkim ispitom. Ta vizonarka avanturističkog duha, plemkinja koja je igra-la tenis, jahala i skijala, snažno je voljela život, ali prije svega Roški slap, na kojem je odrasla, naučila plivati i, naposljetku, prema vlastitoj želji, pokopana na groblju sv. Petra i Pavla u Širitovcima. Njene zamisli turističke valorizacije Roškog slapa danas pretvaramo u stvarnost, zahvalni što su se biserne Ogrlice tako duboko urezale baš oko Jasnina vrata.

„Na Roškom slapu naučila sam plivati, pečeni kukuruz u kolovozu bio je prava poslastica, sjećam se preskakanja vatri na Svetog Ivana...“, opisuje Jasna svoje djetinjstvo na Roškom slapu. I to joj je duboko usadilo obvezu prema kraju iz kojeg potječe i kojem je posvetila čitav život, pri-je svega da Roški slap promiče kao posjetiteljsku desti-naciju. „Nadam se da ću moći nastaviti ono što je majka radila, a da će biti borbe – ne sumnjam. Meni će pomoći moja kći, mi ne dižemo lako ruke, jer nešto naslijediti nije isto što i steći – odgovornost i obveza puno su veći“ (Slobodna Dalmacija, iz pisma Jasne Skelin upućenog 1997. godine novinarki Jordanki Grubač). Da je Jasna Skelin Duboković bila velika vizionarka govori činjenica da su neke od njenih ideja danas dio Plana upravljanja Nacionalnim parkom „Krka“, a put niz roške gudure do vodenica o kojem je tada govorila danas je uređena pje-šačka staza Niz Ploču, s koje se pruža prekrasan pogled na Roški slap i kanjon Među gredama, na sve ono što je Jasna toliko voljela. Zalagala se i za izgradnju hotela i prijamne točke Roški slap, na „vrh strane“, na bogatićkoj zaravni, o čemu se danas također razmišlja.

Krka je sretnica među rijekama jer su na njezinim obalama živjeli ljudi koji su imali velike ideje i planove za nju. Bilo da ga je vlastitim rukama spašavala od popla-va i nacionalizacije ili promovirala šezdesetih godina u Italiji, Jasna Skelin Duboković ostavila je neizbrisiv trag na Roškom slapu, vidljiv i danas, godinama nakon što su iščezli tragovi kotača njenoga Volkswagena. (Jordanka Grubač, „Doživjeti stotu – na ponos: jubilarna godina turizma na Roškom slapu“, Slobodna Dalmacija, 2012.)

Jasna Skelin Duboković rođena je 6. ožujka 1914. godine u Drnišu, umrla je 2. studenog 2006. godine. Otac joj je bio Giovanni Skelin, vlasnik najvećeg dije-la Roškog slapa, a majka Nediljka Mina de Grisogono iz Splita, pripadnica najstarije aristokratske obitelji u Dalmaciji.

Giovanni Skelin bio je načelnik Drniša, veleposjed-nik u Petrovom, Kninskom i Glamočkom polju. Imao je kćer Jasnu i sina Paška. Kao načelnik Drniša poma-gao je školovanju Ivana Meštrovića. 1906. godine dao je izgraditi hotel na Roškom Slapu kao i vilu. Zapre-gom od 20 konja pomogao je dopremiti generatore struje za električnu centralu koja se u to vrijeme gradi-la. Pionir je turizma našeg kraja, te je prvi dao otiska-ti turistički plakat iz 1906. godine. Posjedovao je ze-mlju u Kričkama, Širitovcima, Radoniću, Brištanima, Ključu, Drinovcima, Drnišu, bio je poduzetan čovjek. Umro je od „španjole“ 1918. godine. U ožujku 1912. godine Giovanni Skelin dao je spustiti prvi turistički brod, izgrađen za 30-ak putnika da plovi od Roškog slapa do Skradinskog buka, uključujući pristajanje na Visovcu, gdje bi se pridružili franjevci.

Jasna je bila vizionarka, avanturističkog duha, plem-kinja koja je prije svega voljela Roški slap, na kojem je odrasla, naučila plivati, a kasnije je po želji sahranjena na groblju Sv. Petra i Pavla u Širitovcima. Njene zamisli turističke valorizacije Roškog slapa danas gledamo u stvarnosti. Jasna Skelin Duboković naslijedila je ljubav prema Roškom slapu, te se brinula i održavala imanje koje je naslijedila. Bila je udana za dr. Niku Dubokovi-ća Nadalinija s otoka Hvara. Bila je prva žena drniškog kraja s položenim ispitom za upravljanje automobi-lom, prva žena koja se kupala na Slapu. Koliko je vo-ljela Roški Slap, Krku i Miljevce, svjedoči i njen anga-žman u radu Miljevačkog sabora gdje je kao najstarija članica imala zapažen nastup prilikom otkrivanja spo-menika Kralju Petru Svačiću u rujnu 2002. godine.

Hotel u Roškom slapu sagrađen je u austrougar-skom stilu, te je u njemu poslije 2. svjetskog rata stano-vao Ivo Skelin, nazvan Petak. Volio je život u Slapu, bio je blizu svojih ljudi koje je volio. Uz posao u mlinici Petak je provodio dane na pecanju na Krki, održavao je voćnjake i družio se sa seljacima. Rođen je petka 13-og, 1909. godine, a umro je 1963. godine na ljeto. Umro je od posljedica udara groma. Bio je oženjen Bepinom Širinić s kojom je imao 3 djece. Petak je izgubio zemlju koja mu je dodijeljena, a svoju ostalu zemlju je podi-jelio seljacima, na kraju je ostao bez zakonskog mak-simuma. Družio se s ljudima iz kraja, a to su Bariša, Ćiva, Ćipa, njegova 4 sina, Marko Grša, Pajo Galić Pr-pac, Ante Benković, Ante Skelin Tepurić, Ivan Širinić Zekić, Blaško i Boško Verović, Miro Gotić, Ćarinica i Kaja. Sve što su imali bila je hidrocentrala koju je vo-dio Ante Prpa iz Siverića, hotel, mlinice i Matina gosti-onica, danas restoran kod Vranice. Antonija Vatavuk

jasnine biserne ogrlice!

30

U povodu 150. obljetnice progla-šenja svetog Josipa zaštitnikom sv. Crkve, Papa je o blagdanu Bezgrješ-nog začeća Marijina 2020. godine objavio apostolsko pismo „Očevim srcem“ i proglasio godinu sv. Josi-pa i time htio pružiti prigodu svim vjernicima da, po primjeru sv. Josi-pa mogu jačati svoj vjernički život u potpunom vršenju volje Božje. Papa nas u spomenutom pismu poziva da poput sv. Josipa budemo životni rea-listi, ali da život prihvatimo onakvim kakav život jest, iako ne shvaćamo sve što se u njemu događa. Ni sv. Josip nije tumačio životne događaje, nego ih je prihvaćao.

U povijesti spasenja Bog je sv. Josi-pu povjerio posebnu ulogu, brigu za svoga Jedinorođena Sina Isusa i nje-govu Majku Mariju. Sveta evanđelja nam ne skrivaju njegove poteškoće u prihvaćanju nekih događaja koje nije razumio, kao kad je otkrio Marijinu trudnoću i kad je pred Herodom

morao spašavati Majku i Dijete. Vjerom i pouzdanjem u Boga on

svoje planove stavlja u drugi plan, a prihvaća ono što Bog od njega traži. Vjerovao je da ga vodi Božja provid-nost, pa mu je Bog dao i snagu da u životu prihvati i ono što nije shva-ćao. Upravo na temelju tih činjenica Papa nam predstavlja sv. Josipa kao uzor kako ćemo i mi u svakoj život-noj situaciji, napose u onima koje ne shvaćamo, uvijek osluškujući Božji glas i glas savjesti, ispunjavati Božji naum s nama u našemu životu. Ako se ponekad čini da nam Bog ne po-maže, to ne znači da nas je napustio, nego da se pouzdaje u nas, u ono što možemo planirati, otkriti, pronaći.

(Usp. Marija 3/2021.)

Naučimo od sv. Josipa1. Naobrazba i posao važni su, ali

će Bog ponekad imati druge plano-ve.

2. Budite pažljivi i osluškujte, jer

se Bog može javiti i u snu.3. Da biste ostvarili svoje snove

morate se probuditi.4. Imajte u vidu da se neke vaše

odluke drugima neće svidjeti.5. Za vršenje volje Božje važno je

otkloniti strah. Poruke „Ne boj se Marijo!“ i „Nemoj se bojati uzeti Ma-riju za svoju ženu!“ imaju za cilj uje-diniti dvoje ljudi u Božjem naumu.

6. Poštuj državne zakone.7. Budi uvijek uza svoju ženu, čak

i za poroda.8. Nećeš se uvijek svima svidjeti,

pogotovo ako im usred noći budeš kucao na vrata. Ipak, ne prestani im kucati.

9. Čuvaj svoju obitelj, čak i pod ci-jenu da moraš s njome otići od kuće.

10. Budi uzor svojoj djeci i nauči ih da imaju veliko srce za druge.

(Zvonik, br. 3/2019., str. 34)

Omiljeni svetacNakon bl. Djevice Marije, najča-

snije mjesto među svetima pripada sv. Josipu, njezinu zaručniku. Otac nebeski njemu je povjerio brigu za svoga Sina i njegovu Majku. Zbog mjesta i uloge koje je imao u Isusovu rođenju i odrastanju kao i u životu bl. Djevice, u Crkvi mu od pamti-vijeka iskazuju posebno štovanje. Budući da je živio i umro u društvu Sina Božjega i njegove Majke, među vjerničkim pukom veoma je omi-ljen. Zaštitnik je i pokrovitelj Crkve, a Hrvatski sabor proglasio ga je g. 1687. zaštitnikom hrvatskoga naro-da i domovine. Sv. Josip predstavljao je Isusova ovozemaljskog oca. Kaže-mo da je Isusov poočim. Evanđelja ga nazivaju Isusovim ocem, jer očin-stvom služi poslanju Isusa Krista, i time postaje sudionik u djelu otku-pljenja. Davanjem imena Isusu i nje-govim obrezanjem Josip izjavljuje svoje očinstvo prema Isusu i u po-slušnosti anđeoske poruke prihvaća svoja prava i obveze istinskog oca. U prvim stoljećima bilo je onih koji nisu bili sigurni je li sv. Josipa mogu-će zvati ocem Isusovim. Među njima bili su i crkveni oci, prvi bogoslovci. Time su željeli izbjeći pomisao da bi Josip bio Isusov tjelesni otac. No, sv. Augustin je potaknuo na razjašnje-nje Josipova očinstva. Tako je rečeno

Godina sv. josipa

31

U tabeli je poražavajući niz, do-kaz tzv. „bijele kuge“ koja desetlje-ćima hara Miljevcima. OD 3462 stanovnika 1961. godine (prema državnom popisu) do ovogodiš-njih 850 (prema popisu župnika). U samo šest desetljeća broj žitelja sveo se na četvrtinu. Gledajući tu statistiku nije teško odgovoriti na pitanje „kud plovi ovaj broj“? Plovi u potpuni nestanak, u posvemašnje demografsko osiromašenje. Može li se nešto napraviti? I Miljevački list, u Uskrsnim brojevima u kojima smo redovito objavljivali statistiku župe, redovito bi i zavapili, molili naš grad, našu županiju i nadležna ministar-stva, da pomognu u zaustavljanju neminovnog propadanja. Pisali smo o nužnosti otvaranja radnih mjesta (ulazi Nacionalnog parka na Kru-žinama i na vrhu Visovačke brine), o komunalno opremljenim parcela-ma za mlade obitelji, o povezivanju Miljevaca javnim prijevozom sa Drnišom i Šibenikom, o nizu dru-gih preduvjeta za ostanak i mogući povratak stanovništva na Miljevce. Možda ova poražavajuća statistika upali lampicu i kod onih koji su na odgovornim mjestima za rješavanje ovakvih pitanja.

Godina stanovnika1961. 3.4621991. 2.327

2011. 1.4322021. 850

statistika župe za 2020. godinu

Umrli od 20. studenoga do 24. prosinca 2020. godine.

34. 20. studenog 2020.Paško Mazalin u 70. g.

35. 28. studenog 2020.Milka vranjković u 93. g.

36. 29. studenog 2020.Mile Galić u 83. g.

37. 15. prosinca 2020.ive samac u 79. g.

38. 23. prosinca 2020.rikardo Galić u 62. g.

39. 24. prosinca 2020.Branko Lovrić u 72. g.

kršteno 16 djece.

prvu pričest primilo 8 djece.

krizmano 25 mladih.

vjenčano 5 parova.

Umrlo 39 župljana.

obitelji (dima) 330.

stanovnika 850.

dobrovoljni prilozi

zA CRKVU

Mate Dželalija 50 €Ljiljana Galić 100 knIvica Ivić 200 knAnte Višić 300 knRosa Malenica 200 knAnte Kozić 200 knMile Kozić 300 knN. N. 500 knSlave Malenica 200 knFrane Malenica 200 knZvonimir Vlaić 300 knLabor et medicina d.o.o. 500 knZdravko Lovrić 200 knBačić i partneri odvj. 2000 kn+Ana Vlaić 100 knN. N. 250 knN. N. 200 knMarko Duilo 100 knMirjam Ćurić 300 knObitelj p. I. Vlaića 300 knJoko Vlaić 100 kn

zA LIST ‘MILJEVCI’

Ivan Šostera 100 knZrinka Župan 200 knJakov Ćurić 400 knZvonko Vlaić 200 knAnte Višić 50 knSeka Tomić 100 kns. Hijacinta Bačić 100 knLabor et medicina d.o.o. 500 knMate Bubalo 100 knDrago Pletikosa 400 knZvonko Lovrić 100 knZora Kovačević 200 knVinko Ivić 300 knMirjam Ćurić 100 kn

kako je Isusova ljudska narav tražila Josipa kao oca, jer je i Isus želio biti ljubljen, othranjen, odgojen, zaštićen kao i drugi ljudi. Zato je sv. Josipu povjereno da se brine o Isusovoj ljudskoj naravi, rastu i razvoju, pa mu je on bio primjer u življenju vje-re. Zajedno s Marijom učio ga je ne samo radu nego i molitvi, obdržava-nju subote, uljudnu ponašanju…

Lik sv. Josipa obavijen je šutnjom. U Novom zavjetu njegov spomen je neznatan. Crkveni oci, prvi i sred-njovjekovni bogoslovci gotovo ga i ne spominju. U litanijama ga zazi-vamo kao Slavni porod Davidov, jer potječe iz roda Davidova (Lk 2,4). Sv. Bernardin Sijenski stoga govori kako je „Josip dosljedno ravnoj lozi potomak patrijarhalnog, kraljevskog i kneževskog roda. Time je potvr-đeno da je dostojanstvo patrijarha, kraljeva i kneževa dovršeno u sv. Josipu.“ Iako je gotovo nepoznat, sv. Josip veoma je obljubljen među vjerničkim pukom. Među ostalim, od g. 1517. do 1980. njega su 172 redovničke zajednice odabrale za svoga zaštitnika, a papa Pio IX. pro-glasio ga je g. 1870. zaštitnikom opće Crkve. Po čemu je on to zaslužio, što to izvanredno čini, što vjernici vide u njemu, čime ih opčarava? Najprije, njegovoj skrbi bili su povjereni Isus i Marija. S njima je dijelio život. Tko je ikad bio bliži Isusu i Mariji od nje-ga, osobito ako je umro na njihovim rukama?! Osim toga, Sveto pismo naziva ga pravednim. U židovstvu je to veliko priznanje. Pravedan je jer, unatoč obdržavanju židovskog za-kona, nije izvrgnuo Mariju sramoti. Tumačio je zakon takoreći u svojoj dobroti. Njegova pravednost i milo-srđe dva su bitna vjerska stava koji-ma je učio Isusa. Ante Ivan Rozić

32

ŽUpne aktivnostiProbe pjevanja: Trenutno ih, zbog epidemioloških mjera, nema.vjeronauk: 3. razred, ponedjeljkom u 11 sati.roditeljski sastanci za prvopričesnike: Prema dogovoru.čuvari isusova groba: Pripreme kroz korizmu.oratorij: Prema dogovoru.List „Miljevci“ redovito izlazi dva puta godišnje: za Božić i za Uskrs. Uzdržava se dobrovoljnim prilozima koji se objavljuju u listu.

poBoŽnosti U ŽUpi

nedjeljne i blagdanske mise: Svake nedjelje i blagdana slave se dvije mise: u Drinovcima i Širitovcima u 9.30 i 11 sati. Raspored misa pogle-dajte na koricama ovoga lista.nedjeljom u korizmi: Put križa u 10.45 u crkvi u kojoj se slavi župna misa u 11 sati.Ostale dane misa po dogovoru i nakani vjernika.

u župnoj crkvi imena isusova u Drinovcima:Petkom: Krunica i misa u 18 sati. Krunica se moli svakog petka osim kroz korizmu, kada se u isto vrijeme moli Put križa.svakog prvog petka u mjesecu: Pobožnost prvih petaka u čast Presve-tom Srcu Isusovu u 18 sati. Prigoda za sv. ispovijed.svake prve subote u mjesecu: Sat klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u 18 sati.Duhovne obnove (trodnevnice) održavaju se za svetkovina Presvetog Imena Isusova i Gospe od Milosti.

uskrsna ispovijed bit će 25. ožujka u Širitovcima u 15 sati, a u Drinovcima u 16 sati.Božićna ispovijed bit će 19. prosinca u Širitovcima u 15 sati, a u Drinovcima u 16 sati..

poHod BolesniH i nemoćniH – o. župnik će u Velikom tjednu posjetiti sve starije i bolesne koji se prijave za ispovijed i pričest i to:29. ožujka od 8.30 – Bogatići, Karalići i Širitovci30. ožujka od 8.30 – Kaočine i Ključ31. ožujka od 8.30 – Brištani i Drinovci

spRovodi

Molimo rodbinu pokojnika da odmah prijavi smrtni slučaj zbog dogo-vora o prikladnom vremenu za sprovod. Tek po dogovoru sa svećenikom mogu se tiskati osmrtnice.

Podsjećamo na godišnju redovinu (50 kn) naših remeta – crkvenih domara.Zahvaljujemo našim gospođama koje vode brigu o čistoći i ljepoti obiju crkava.Zahvaljujemo svim darovateljima na prilozima za cvijeće u našim crkvama, ujedno molimo župljane za doprinos u bilo kojem obliku i zahvaljujemo.

ŽUpne oBavijesti

pRva sveta pRičest

Prvu svetu pričest u našoj župi, ako sve bude u redu, slavit ćemo u nedjelju Presvetoga Trojstva 30. svibnja 2021. u 11 sati u crkvi Presvetog Imena Isusova u Drinovcima.Moguće promjene predviđenih nadnevaka, uvjetovane najnovijim nepredvidivim događajima, kao i druge važne organizacijske pojedi-nosti, pravodobno ćemo priopćiti našim ovogodišnjim slavljenicima i njihovim roditeljima.Ispovijed prvopričesnika i njihovih roditelja je 29. svibnja u 11 sati.

dan osloBođenja miljevaca

Ovogodišnji dan oslobođenja Miljevaca svečano ćemo obilježiti sv. misom 21. lipnja u 11 sati u Drinovcima. Sve to, dakle, živo se nadajući da će do tada sva sadašnja, iako razborita i važna, ograničenja biti samo neugodna prošlost.

sv. petaR i pavao

Svetkovinu svetih apostola, suza-štitnika naše župe, Petra i Pavla proslavit ćemo u utorak 29. lipnja 2021. g. na Širitovcima u 10 sati. To je blagdan za sva naša sela, za cijelu župu.

Gospa od milosti

Blagdan naše zaštitnice Gospe od Milosti je 12. rujna 2021. Svete mise bit će u Drinovcima u 11 i u 17 sati.

miljevačka misa U zaGReBU

slavit će se 14. studenog 2021. u crkvi Majke Božje Lurdske, Vrbanićeva 35 u Zagrebu, u 12 sati i 30 minuta.

33

MiLjevci • glasilo župe Imena Isusova • MiljevciList izlazi povremeno uz dopuštenje crkvenih i redovničkih poglavara. Narudžbe, priloge i doprinose molimo šaljite na adresu: Župni ured Miljevci, Ulica dr. Franje Tuđmana 20, 22324 DrinovciKunski račun: Župa Imena Isusova Miljevci IBAN HR7824070001100058480 OTP bankaDevizni račun: Župa Imena Isusova Miljevci IBAN HR4723400091110891786 SWIFT adresa (BIC): PBZGHR2X Privredna banka ZagrebList se održava dobrovoljnim prilozima vjernika.

issn 1331-6710izdavač:Župni ured MiljevciUlica dr. Franje Tuđmana 2022324 Drinovci

urednik:Fra Ivan Vidović, župnik TeI: 022/882-055 Mob.: 099/8211 429

Pomoćnik urednika: Danira Skelin

VELIKI TJEDAN RASPORED SVETIH MISA I OBREDAUskrsna ispovijed je 25. 3. (četvrtak) u Širitovcima u 15 sati, a u Drinovcima u 16 sati.

CVJETNICASpomen Kristova svečanog ulaska u svoj grad Jeruzalem. U 10 sati i 45 minuta blagoslov grančica ispred križa, poslije toga ide se u crkvu i slavi se sveta misa s početkom u 11 sati. Preko mise čita se Muka Isusova po Marku. Misa je samo u Drinovcima.

VELIKI ČETVRTAKMisa večere Gospodnje u Drinovcima u 18 sati. Poslije mise klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Isusa pratimo od dvorane Posljednje večere do vrta Getsemanija gdje se znoji krvavim znojem dan uoči svoje pregorke Muke. A potom slijedi Gospin plač.

VELIKI PETAKDrinovci u 18 sati. Obredi Velikog petka, dana Kristove muke su: služba riječi, sveopća molitva, otkrivanje i klanjanje Svetom Križu i pričest. Taj dan se ne slavi sveta misa, nego kroz obrede Velikoga petka sudjelujemo u otajstvu Muke Gospodnje. Na kraju ophod s Presvetim oko groblja. Post i nemrs!

VELIKA SUBOTAŠiritovci u 19 sati, Drinovci u 21 sat. Vazmeno bdijenje: služba svjetla, služba riječi, krsna služba, euharistijska služba i blagoslov jela. Danas u zajedništvu s cijelom Crkvom zadržavamo se u Molitvi kod Gospodinova groba, te u molitvi i postu razmišljamo o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje.

USKRSU Drinovcima u 11 sati svečana misa za cijelu župu na Dan Kristova uskrsnuća.

USKRSNI PONEDJELJAKU Širitovcima sv. misa u 11 sati za cijelu župu.

sakRamenti

kRštenje

Mole se roditelji da prijave svoje di-jete za krštenje najkasnije 3 tjedna prije samog krštenja, koje se obav-lja preko sv. mise ili u dogovoru s roditeljima.

pRva sveta pRičest

održat će se 30. svibnja 2021. godi-ne. Ove godine pripremamo osme-ro djece za taj sveti sakrament.

ispovijed

Prigoda za sv. ispovijed je svake nedjelje i blagdana prije mise, kao i svakog petka prije mise u Drinov-cima u 18 sati. Uskrsna ispovijed bit će 25. ožujka u 15 sati u Širitov-cima, a u 16 sati u Drinovcima. Bo-žićna ispovijed bit će 19. prosinca po istom rasporedu.

vjenčanje

Mole se zaručnici da se prijave za vjenčanje najkasnije 3 mjeseca pri-je željenog datuma vjenčanja kako bi se sve pripreme mogle obaviti u miru i bez napetosti. Tečaj pripra-ve za brak je obvezan. Vjenčanje se obavlja preko sv. mise prema dogo-voru s mladencima. Tko nije kršten na Miljevcima treba župniku doni-jeti krsni list.

Bolesničko pomazanje

Moli se rodbina starijih i nemoćnih da se na vrijeme jave župniku kako bi njihovi najmiliji primili sakra-mente popudbine: ispovijed, bole-sničko pomazanje i pričest.

34

U miljevačkom spomenaru iz zaborava izvlačimo go-dinu 1981. Uskrsni broj Miljevačkog lista, osmi je to broj u pet godina izlaženja pod uredničkom palicom nezaboravnog župnika i pokretača lista fra Vinka Prlića, donosi veliki broj za-nimljivosti. Glavna je tema o pripremama za obilježavanje godišnjice miljevačkog kardinala Jurja Utišinovića, postavljanju njegove biste ispred cr-kve Imena Isusova te tiskanju specijalnog izdanja Miljevačkog lista posvećen prvom hrvatskom kardinalu rođenom u Kamičku uz rijeku Krku. Obnavlja-ju se tih godina miljevačke katedrale (fotografije dovoljno govore, radovi su na zvoniku crkve SV. Petra i Pavla kao i na izgradnji novog kora u toj crkvi), uređuju groblja, održava Miljevački dan u Zagrebu, srednjoškolski idu na vjeronauk u crkvu SV. Ante u Drnišu, organiziraju se vjeronaučne Olimpi-jade i izleti sa župnikom. Na Miljevcima je toliko živosti, toliko vjerničkog zanosa da ravnodušan nije mogao ostati ni Radio Vatikan koji 13. siječnja te 1981. godine donosi prilog i prikaz župskog lista koji, hvala dragom Bogu i svima onima koji su tome doprinjeli, evo traje i do danas. Nadamo se, da će tako biti i za četiri desetljeća, da će Miljevci živnuti a Miljevački list trajati.

vremeplov

35

Gdje su naša zlatna žita

Hodam tiho pustim poljimaIznad mene hodaju i oblaciSve je nekako u vječnom pokretuPozdrav mi šalju i ptice u letu.

Pjesma zrikavca u ljetnim noćimaŠto razbija tišinu mrakaDok blagi povjetarac tiho piriNad poljima ostavljenim sjetu širi.

Gdje su nestala zlatna žitaKao suho zlato s polja našihSnoplje, kose, pjesma kosca,Sreća, radost punih srca.

Voljela sam gledati uzorana poljaOsjetiti miris zemlje, moć njenuI zimi dok se odmaraI u proljeće dok život stvara.

U kasnu jesen blago na poljimaNa ispašu čoban goniSretan jer će sresti ljude drugeI zajedno otrti sve tuge.

Zašto… zašto je tako moralo biti?Zato što Život i prirodaJedan ciklus stvara.Vratiće se polja žitaVratiće se Kruh života.

Usred polja ševa pjevaČuva ona svoje gnijezdoDa bi tići poletjeliDa bi vazda sretni bili.

Ljiljana Galić

AN

TE V

ERZO

TTI

Documents

God. XLV. USKRS 2021. BR. I (63) - Split