StudenciGOD. XXXI. BOŽIć, 2016. BR. 1. (55.)

www.studenci.hr

ISSN 1332-2036

Uredništvo lista Studenci svim čitateljima želi sretan i blagoslovljen Božić!

Tajna BožićaČežnju ću svoju u ljubav zamotat i stavit ko kuglicu na božićni bor, s neba će radosno anđeli slavit, Isuse moj, dolazak tvoj.U srcu ću meku slamicu prostrt, poravnat stazu… pripravit dom, ko nekad s didom ruke ću sklopit i molit, molit nad tajnom tom…Stara će majka suzu obrisat i na trenutak vrijeme će stat, klicat će Zemlja i sva stvorenja: Otac nas ljubi, šalje nam Spas!Može li čovjek ograničen sobom razumjet tajnu trenutka tog? Tek djetinje srce prihvatit može da nam u djetetu dolazi Bog.

Mila Babić

1

Hit

imo

u su

sret

Bož

iću

koji

je

milo

srđe

i če

znim

o za

Isus

ovim

sla

vnim

dol

asko

m

StudencI 55

Božić 2016.

StudenciLIST ŽUPE SV. ILIJE U STUDENCIMA

GOD. XXXI. BOŽIć, 2016. BR. 1. (55.)

Hitimo u susret Božiću koji je milosrđe

i čeznimo za Isusovim slavnim dolaskom

D ragi moji župljani i župljan-ke, Studenčani i Studenčanke! Sve vas, kao župnik, srdačno pozdrav-ljam i iskreno blagoslivljam: ovdje u Studen-cima, u našoj domovini i na svim stranama svijeta.

Nadam se i vjerujem da ste nastojali što više proslaviti Trojedinoga Boga – izvanred-nim jubilejem Božjega milosrđa – i da vam je sada lakše živjeti vrijeme Božjega milosrđa koje od nas svih žurno traži da odlučnije vršimo Božju volju i živimo milosrđe u od-nosu prema Bogu, prema svojim bližnjima, prema samima sebi i prema svim Božjim stvorenjima.

Milosrđe Božje je temelj naše vjere u Isusa Krista, put našega preobraženja u ne-beskoga čovjeka i siguran put u raj.

Milosrđe Božje, koje su nam odvažno svjedočili sv. Leopold Bogdan Mandić i sv. Padre Pio, zaštitnici Jubileja te sv. Franjo

Asiški, sv. Faustina Kowalska, sv. Ivan Pavao II. i sv. Marija Tereza, jest srce radosti jer uništava smrt grijeha i svaku smrt u nama i oko nas kako bismo mogli slobodno živjeti i Bogu hvale pjevati.

Milosrđe Božje je Božji sud nad našim grijesima i životima koji nas vodi u susret Božiću i slavnom dolasku Gospodinovu koji se približava.

Zbog toga nas milosrdni Gospodin i ovoga Božića poziva da budemo milosrdni kao što je milosrdni Otac naš nebeski.

Počnimo odlučnije živjeti milosrđe Bož-je djelima i riječima, posebno u našim me-đuodnosima koji su nerijetko ranjeni djelima nemilosti i nemira, jer kraljevstvo Božje je već među nama i samo milosrdni ga prepo-znaju, stvaraju i šire.

Kraljica Mira i Majka onoga koji je Mi-losrđe, iz dana u dan, još snažnije poziva nas i sve čovječanstvo na izgradnju novoga neba

2

Hit

imo

u su

sret

Bož

iću

koji

je

milo

srđe

i če

znim

o za

Isus

ovim

sla

vnim

dol

asko

mStudencI 55

Božić 2016.

samoljublja, srebroljublja i sebeljublja, koji-ma smo ranjeni, a to nije nimalo lako.

Počnimo ponovno biti životom hvalo-spjev Božiću i biti Božić jedni drugima, jer približilo se kraljevstvo nebesko i već nam ide u susret.

Ovom radosnom blagoviješću Božje ljubavi, spasenja i mira, koja čezne za Boži-ćem i koja bez straha naviješta ljubav Očevu u sili Duha Svetoga, miran i milosrdan Božić i božićne blagdane i Novu 2017. želim svim mojim Studenčanima i Studenčankama, svim mojim suradnicima i svima koje mi je milo-srdni Bog povjerio na putu spasenja. Također, miran i spasonosan Božić želim svim ljudima moleći da se svi spase u Isusu Kristu, sinu Kraljice Mira.

Vaš brat i župnik fra Zorani nove zemlje. Poziva nas i danas da u malim stvarima otkrijemo Boga Stvoritelja, da se u Njega zaljubimo i da naš život bude zahvala Svevišnjemu na svemu što nam On daje.

Dopustimo Gospi – Majci Božića i sv. Josipu da nas stalno vode prema svetosti i jednostavnom životu. Neka nas vode k Bo-žiću – svome sinu i u raj.

I sada, unatoč našim grijesima, strahovi-ma i nutarnjim ranama, Božić nas s ljubavlju izabire da budemo Njegovi odvažni svjedoci, svakodnevno noseći mir i radost Njegovu svima, osobito „posljednjima“ za koje nitko ne mari i koje „bogovi ovoga svijeta“ nemi-losrdno i svakodnevno osuđuju na umiranje u ratama i samu smrt. Naš odnos prema „po-sljednjima“ koji su Božji siromasi, prevažan je za posljednji sud.

U ovom milosnom vremenu tražimo „posljednje“ i služimo im jer Božić je Kralj „posljednjih“ i u njima je sigurno On, milo-srdni i pravedni Sudac.

Kako bismo to mogli odlučnije čini-ti, molimo Boga za žurno obraćenje i sva-kodnevno se „razoružavajmo“ od svoga

3

Hit

imo

u su

sret

Bož

iću

koji

je

milo

srđe

i če

znim

o za

Isus

ovim

sla

vnim

dol

asko

m

StudencI 55

Božić 2016.

Mons. Marin Barišić Nadbiskup metropolit splitsko-makarski

GODINA OČINSTVA

Proglas svim vjernicima u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji u pripravi za Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji u Solinu 2018.,

pod geslom: „Očinstvo i majčinstvo: dva lica roditeljskog poslanja“

Braći svećenicima,

Redovnicima i redovnicama, Očevima i majkama,

Svim kršćanskim vjernicima.

Draga braćo i sestre! 1. Obitelj, kolijevka i nositeljica života, prva je prenositeljica vjere i odgojiteljica u

kršćanskom življenju. Ova temeljna stanica društva i Crkve u posljednje vrijeme susreće se s mnogobrojnim

poteškoćama i raznim iskušenjima. Naše obitelji, roditelji – očevi i majke – i djeca, često su danas izloženi ekonomskoj nesigurnosti, udarima određenih idejnih strujanja i društvenih trendova koji žele rastočiti naravno shvaćanje braka i obitelji. K tome, mnogi su muškarci i žene nedovoljno pripremljeni i ne snalaze se u bračnim i roditeljskim ulogama. Pod tim i drugim izazovima nerijetko pucaju bračne veze i slabe obiteljske i društvene vrijednosti.

2. Svjesna tih ugroza i opasnosti kao i svoje spasenjske zadaće, Crkva ustrajno naviješta kršćanski nauk o braku – zajednici muškarca i žene – koji po Božjoj promisli ima svoju trajnu vrijednost i nezamjenjivo poslanje. Zato novom zauzetošću želimo promicati vrijednost svakog ljudskog života i ohrabriti naše obitelji u bračnom zajedništvu, otvorenosti prema rađanju i odgoju djece, u međusobnoj ljubavi i vjernosti.

3. Papa Franjo je na dvije posljednje biskupske sinode zajedno s pastirima Crkve iz cijeloga svijeta raspravljao o stanju i poslanju obitelji u današnjem svijetu. U dokumentu „Radost ljubavi“ dao je poticaje svima nama da pojačamo predbračne pouke i pripreme, a u obiteljskom pastoralu svjetlom vjere, snagom molitve i sakramenata Crkve, krijepimo i milosrdno pratimo hod i rast naših očeva i majki u njihovu roditeljskom poslanju.

4. Poštovani vjernici, na tom putu radosti ljubavi, radosno vam objavljujem da će naša Splitsko-makarska nadbiskupija biti domaćin Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji koji će se održati u Solinu 2018., pod geslom “Očinstvo i majčinstvo: dva lica roditeljskog poslanja“.

Godina pred nama, od Prve nedjelje Došašća 2016. do svetkovine Krista Kralja 2017., bit će posvećena očinstvu kao jednom licu roditeljskog poslanja. Sljedeću godinu posvetit ćemo majčinstvu.

Poznato je kako danas u vremenu brzih promjena, moralnog relativizma i različitih kriza, ni očeve nije mimoišla kriza identiteta. Muškarci i očevi teško se snalaze, a uloga oca u obitelji kao da se smanjuje ili potiskuje. Očevi ponekad djeluju izgubljeno, neki se povlače pod teretom odgovornosti, upadaju u razne ovisnosti ili teško prihvaćaju svoju obiteljsku dužnost.

5. Zato u ovoj godini želimo osobito razmišljati o očinstvu kako bismo dublje shvatili zadaću i poslanje naših očeva u kršćanskim obiteljima, a onda i u društvu. U međusobnoj ljubavi, poštovanju i opraštanju sa svojim suprugama, očevi pružaju osnovni obiteljski temelj za zdravo odrastanje svoje djece. Svojom skrbi, brigom i mudrošću daju obitelji i djeci sigurnost i zaštitu, smjer u duhovnom rastu te snagu i identitet u kršćanskom odgoju.

Sam Bog – izvor svakog života, pun ljubavi i milosrđa prema čovjeku kojeg je stvorio na svoju sliku – objavio nam se kao Otac nebeski. U Isusu Kristu – Licu Očeva milosrđa – poslao nam je Spasitelja da obnovi grijehom narušenu svoju sliku u nama, cijelo naše ljudsko biće, naš um i srce, naše odnose, naše obitelji i naše poslanje. Nebeski otac izvor je i snaga svakog očinstva.

6. Draga braćo i sestre, dok s ovim Adventom započinjemo novu crkvenu godinu, ulazimo i u godinu posvećenu očinstvu. Stoga, uključimo se u liturgijska slavlja i pastoralna događanja kako bismo posvijestili i osnažili očinsku ulogu kršćanskih muževa u obitelji. U tom duhu sve vas zajedno: svećenike, redovnike i redovnice, a osobito kršćanske vjernike, napose očeve, pozivam da se osobnom i obiteljskom molitvom, zajedničkim liturgijskim slavljima, odgojem i osobnim rastom u vjeri, uključite u župni i nadbiskupijski pastoralni hod „Godine očinstva“, te pripravu Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji u Solinu 2018.

Neka sve naše obitelji, domove i domovinu, prati pomoć i zagovor sv. Josipa – čuvara Svete obitelji – koga je Bog Otac odabrao da u pravednosti i ljubavi skrbi za Betlehemsko dijete Isusa Krista i njegovu majku Bogorodicu Mariju.

A na sve vas zajedno zazivam Božji blagoslov.

Vaš brat i nadbiskup,

Marin Barišić

splitsko-makarski nadbiskup i metropolit

U Splitu, na Prvu nedjelju Došašća, 27. studenoga 2016. godine.

4

Rado

st lj

ubav

iStudencI 55

Božić 2016.

Radost ljubavi

Pronikni u moje tajne i prepoznat ćeš bezdan mojega milosrđa prema stvorenjima i moju neizmjernu dobrotu – i o tom ćeš govoriti svijetu.

(Dnevnik sv. Faustine, str. 225. 438)

D ana 19. ožujka papa Franjo potpisu-je posinodalnu pobudnicu Amoris laetitia, hrv. Radost ljubavi. Ova po-budnica prikupila je ishode sinode o obitelji koja je održana 2014. i 2015. godine. Sama pobudnica sadrži devet poglavlja1 koja na opširan način pokušavaju vidjeti i raspraviti u kakvoj su danas situaciji brak i obitelj. Želi ukazati na to koja je današnja zadaća i uloga Crkve te kakve odgovore daje na novona-stalu situaciju. Crkva u ovoj pobudnici želi pokazati da želi biti blizu braku i obitelji i da želi aktivno sudjelovati u životu bračnih drugova. Razjašnjavajući koja je uloga Crkve danas, ova je pobudnica opširna i sam papa to priznaje, ali zahtjeva da se ona ne čita olako već sa razmišljanjem. Opširnost pobudnice je razumljiva jer puno je područja braka i obi-telji na kojem Crkva može i mora djelovati. U tom kontekstu možemo vidjeti što je obi-telj za Crkvu na samom početku pobudnice koja počinje: „Radost ljubavi koja se živi u obiteljima također je radost Crkve.“ (AL 1).

U prvom poglavlju pod naslovom U svjetlu riječi pokušava se prikazati što Biblija govori o obitelji i njezinim krizama počevši od Adama i Eve. Mjesto prve kateheze za djecu po Bibliji je obitelj i tu ulogu roditelji ne smiju olako shvatiti. Pobudnica u broju 19 ističe da Božja riječ nije apstraktna riječ, već da je ona suputnica za obitelj u svim njezinim nedaćama i da im ona pokazuje cilj 1 U svjetlu riječi, 2) Stvarnost i izazov obitelji, 3) Po-gled upravljen Isusu: Poziv obitelji, 4) Ljubav u braku, 5) Ljubav koja postaje plodna, 6) Neke pastoralne per-spektive, 7) Pojačati odgoj djece, 8) Pratiti, razlučivati i integrirati slabost, 9) Bračna i obiteljska duhovnost

puta. Papa se također u ovom poglavlju usre-dotočuje na dvije riječi, a to su rad i nježnost koje su bitne za obitelj. Rad je važan jer ako obitelj radi, može imati i spokoj, a nježnost kao jedna vrlina koja se ne smije zaboraviti u iskazivanju ljubavi.

Na početku drugog poglavlja pod naslo-vom Stvarnost i izazov obitelji papa pokuša-va vidjeti kakvo je sadašnje stanje obitelji i koje su sve opasnosti i izazovi za brak i obi-telji. U tom kontekstu papa je nabrojio pred kojim se danas izazovima nalazi obitelj, a to su: individualizam, slobodne veze, mentali-tet što jača, a koji je protivan rađanju djece, slabljenje vjerske prakse, zlostavljanje djece, selilaštvo, progon kršćana, starost i invalid-nost, siromaštvo, kohabitacija i istospolne zajednice, ovisnosti, nasilje nad ženama i rodna ideologija. U takvome svijetu Crkva i kršćani ne smiju prestati zagovarati brak premda se u nekim državama sve veći broj ljudi odlučuje na život kao samci ili život u zajedništvu bez sakramentalnog veza ženid-be. Važno je napomenuti da papa posebice naglašava da Crkva svim snagama odbacuje prisilne postupke državnih vlasti u korist kontracepcije, sterilizacije, eutanazije ili čak pobačaja. Crkva u svim tim prilikama za-mjećuje potrebu da uputi riječ nade i smisla. (Usp. AL 57)

Treće se poglavlje pad naslovom Pogled upravljen Isusu, kako sam papa kaže, odnosi na crkveno učenje o braku i obitelji. (Usp. AL 60) Novi zavjet uči da je brak dar Gos-podnji, naglašava potrebu očuvanja toga dara i da taj Božji dar uključuje spolnost. Drugi

5

Rado

st lj

ubav

i

StudencI 55

Božić 2016.

vatikanski koncil u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes pozabavio se promicanjem dostojanstva ženidbe i obitelji. (Usp. AL 67) Papa Pavao VI. u enciklici Humanae vitae govori o odgovornom roditeljstvu. (Usp. AL 68) Ivan Pavao II. definirao je obitelj kao put Crkve, a Benedikt XVI. vratio se temi istine o ljubavi između muškarca i žene. (Usp. AL 70)

Sakrament ženidbe nije društveni ugo-vor, prazni ritual ili samo vanjski znak opre-dijeljenosti. Sakrament je dar za posvećenje i spasenje supruga. Papa ističe da posebnu pastoralnu brigu Crkva treba usmjeriti pre-ma vjernicima koji žive zajedno ili su samo sklopili građansku ženidbu ili su se razveli pa ponovno vjenčali. Papa jasno u ovom poglav-lju naznačuje crkveni nauk u pogledu obitelji i djece i njihova odgoja. Dijete je dar i kao takav se treba primiti i Crkva se oštro protivi ubijanju ploda u majčinoj utrobi te podržava samo prirodnu smrt. Zato podsjeća djelatnike zdravstvenih ustanova na moralnu obvezu priziva svijesti. Parovima koji ne mogu imati djecu, preporučio je posvajanje (Usp. AL 82), a što se tiče odgoja, škola ne smije zamijeniti roditelje, već ih treba nadopunjavati i roditelji imaju pravo izabrati odgoj i obrazovanje svoje djece. (Usp. AL 84)

U četvrtom poglavlju pod naslovom Ljubav u braku papa pokušava objasniti što je ljubav pomoću Pavlova Hvalospjeva ljubavi jer je svjestan da se ljubav kao riječ mnogo koristi, a zapravo je izobličena. U drugom dijelu ovoga poglavlja papa kaže da je bračna zajednica slika ljubavi Božje prema nama, (Usp. AL 121) i da je ženidba prijateljstvo koje ima obilježja strasti i koje je usmjereno sjedinjenju. (Usp. AL 125) Zato treba ulaziti u brak iz ljubavi i u braku često koristiti riječi molim, hvala i oprosti. Osim ovih riječi potreban je i dijalog jer on zauzima povlašteno i prijeko potrebno sredstvo za življenje, izražavanje i sazrijevanje ljubavi u bračnom i obiteljskom životu. (Usp. AL 136) Brak u sebi sadrži i spolnost ako se ide prema rađanju djece, a spolnost ne smije biti

sredstvo zadovoljenja ili zabave, nego među-sobni način govora. Papa također u ovom po-glavlju progovara o djevičanstvu kao obliku ljubavi. Djevičanstvo nije protivno ženidbi, već predstavlja drugačiji način kako voljeti.

U petom poglavlju pod naslovom Lju-bav koja postaje plodna papa vrijednost po-svećuje plodnosti jer ljubav uvijek rađa novi život i prihvaća kao Božji dar. Ako dijete dolazi u svijet u neželjenim okolnostima, ro-ditelji ili ostali članovi obitelji trebaju učiniti sve da ga prihvate kao dar i da ga prihvate s ljubavlju, a velike obitelji su radost za Crkvu jer su one izraz plodnosti ljubavi. Svaku ženu koja je trudna, Sveti Otac želi potaknuti da bude sretna i da joj ništa ne oduzme duboku radost majčinstva jer svatko dijete treba do-biti majčinu, ali i očevu ljubav, te su oboje nužni za djetetov cjelovit i skladan razvoj. Papa je rekao da cijeni feminizam, ali samo ako ne negira majčinstvo. Osim feminizma Sveti Otac je primijetio da je naše društvo „društvo bez očeva“ i da su očevi katkada usmjereni na sami sebe. (Usp. AL 176) I u ovom poglavlju se dotaklo posvajanje te zakonodavstvo olakša postupak posvajanja prije svega u slučajevima gdje je dijete ne-željeno ili kako bi se spriječio pobačaj ili napuštanje. Zanimljiva je i činjenica da kod posvajanja treba prevladavati interes i pravo djeteta i da dijete treba zaštiti od trgovine. (Usp. AL 180.) Kao što Crkva govori o djeci i roditeljima, u tome kontekstu ne može ne progovoriti o starijim osobama i da se treba-mo brinuti o njima jer se Crkva ne može i ne želi prikloniti mentalitetu bezosjećajnosti, a još manje ravnodušnosti i prijeziru prema starijima. U tom kontekstu papa u pobudnici govori da civilizacija u kojoj nema mjesta za starije i odbačene, jer stvaraju probleme, nosi sa sobom virus smrti zbog toga što su istrgnuti iz svojih korijena. (Usp. AL 193)

Na početku šestog poglavlja pod na-slovom Neke pastoralne perspektive papa govori da su sinodalni oci inzistirali na činje-nici da su kršćanske obitelji po sakramentu

6

Rado

st lj

ubav

iStudencI 55

Božić 2016.

ženidbe glavni nosioci sakramenta ženidbe, a da bi to mogle biti, važan je evangelizacijski i katehetski rad s obiteljima koji će ih usmjeriti tome cilju. (Usp. AL 200) Samo pripremanje da obitelj bude nosilac pastorala treba početi od pripreme za sakrament, a sama priprema za brak se uči od samog rođenja jer dijete uči o obiteljskom životu od svojih roditelja. Samu pripravu, bila ona bliža ili dalja, za-ručnici ne smiju shvatiti kao kraj puta, nego ženidbu prihvatiti kao cjeloživotni poziv i to sa svim kušnjama. (Usp. AL 216) U samom slavlju papa zahtjeva da zaručnici budu dru-gačiji i da ih ne prožme potrošački mentalitet, jer papa je svjestan da mnogi mladenci više energije potroše na vanjštinu, a zaborave na bit liturgijskog slavlja ženidbe. Pastoralna briga Crkve ne smije završiti sa sakramentom ženidbe, već ona mora supružnike pratiti u prvim godinama zajedničkog života i pomoći im u njihovim krizama. Jedan od uzroka ra-stava papa navodi kao neopravdana i visoka očekivanja od bračnog života (Usp. AL 221), i zbog toga je važno realistično prihvaćanje supružnika te da se sami supružnici nauče pregovarati oko dobrobiti obitelji.

U svom pastoralnom radu Crkva se sve češće susreće s razvodom koji je zlo jer se razvrgava sakramentalni vez, ali Crkva je svjesna da postoje slučajevi kada je rastava neizbježna, pa čak i moralno nužna da bi se sačuvalo slabijega od nasilja. U rastavi djeca nikada ne smiju postati taoci i neka se ne svaljuje na njih teret rastave. U pasto-ralnoj brizi treba se posvetiti onima koji su rastavljeni, ili koji su u mješovitoj ženidbi, onima koji imaju homoseksualne sklonosti i onima koji su izgubili jednog od supružnika. Crkva zagovara nužnost vjerske slobode, ali traži u mješovitim ženidbama, posebice gdje jedan od supružnika nije vjernik, da se djeca odgajaju za kršćansku vjeru. Što se tiče homoseksualnosti, Crkva odbacuje svako diskriminirajuće i nasilničko ponašanje prema njima, ali odbacuje da se zajednica ho-moseksualnih osoba izjednači sa ženidbom.

Sedmo poglavlje pod naslovom Poja-čati odgoj djece posvećeno je odgoju djece i pravu roditelja na odgoj svoje djece. Roditelji su odgovorni za oblikovanje volje svoje djece i razvoj dobrih navika da bi se opredijelili za dobro. (Usp. AL 264) U tom odgoju roditelji se trebaju osloniti na školu kako bi im osigu-rala temeljnu naobrazbu njihove djece. (Usp. AL 263) Sami se roditelji u odgoju ne smiju ponašati kao oni koji žele opsesivno preuzeti kontrolu nad djetetom, već se odgoj mora temeljiti na povjerenju i odgovornosti, pa će dijete vrednote koje su ih naučili, izabrati. Kod odgajanja vrednota bitno je naučiti djecu čekanju, blizini, brizi i poštivanju drugoga. Sama kazna djeci ako učine nešto loše, treba biti poticaj i nikad se ne smije koristiti kao iskaljivanje vlastitog bijesa.

Papa u ovom poglavlju koristi prigo-du da progovori o spolnom odgoju i smatra da nije lako pristupiti ovom problemu jer se spolnost u današnjem vremenu želi banalizi-rati i osiromašiti. Spolni odgoj koji pomaže sačuvati osjećaj stida, bit će sredstvo koje će štititi osobu da ne bude pretvorena u puki objekt. (Usp. AL 282) Kad se govori danas o spolnom odgoju, često se govori samo u ter-minu sigurnog seksa, a za taj izraz papa kaže da je negativan jer u sebi ima negativan stav prema prokreaciji, kao da je dijete neprijatelj od kojeg se treba zaštititi. (Usp. AL 283) Sami spolni odgoj bi trebao uključivati prihvaćanja različitosti. Kad prihvatimo sebe i onoga koji je različit od nas, tek tada će čovjek biti otvo-ren za drugoga. Na kraju poglavlja govori se o prenošenju vjere te da su roditelji pozvani prvi vršiti katehezu svoje djece.

U osmom poglavlju pod naslovom Pra-titi, razlučivati i integrirati slabosti papa govori o sakramentalnom nauku ženidbe i milosrđu prema onima koji ne žive po nauku Crkve. Svaka rastava je protivna Božjoj obja-vi. Sami sinodalni oci promotrili su ženidbu koja je sklopljena samo građanski, ali je za-brinjavajuća činjenica da mnogi mladi ne-maju povjerenje u brak i žive u izvanbračnoj

7

Pror

ok Il

ija

StudencI 55

Božić 2016.

Prorok IlijaKako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim!

I može li se itko dičiti koliko ti? (Sir 48,4)

S v. Ilija prorok je od davnina zaštitnik naše župe. Povijesni izvori spominju kako je biskup Stjepan Blašković po-slije svog pastirskog pohoda 4. lipnja 1733. naredio gradnju crkve svetog Ilije u Studen-cima koja je sagrađena 1758. godine. Izgleda kako prije toga nije postojao nikakav bogo-služni prostor, već su se obredi i bogoslužje vršili na otvorenom, obično na grobljima ili neposredno uz njih. Možda je upravo bogo-služje na otvorenom i ovisnost o vremenskim prilikama bio jedan od glavnih razloga koji je usmjerio davnašnje Studenčane na usrdniju molitvu sv. Iliji, koji među pukom slovi za sveca koji „ravna vrimenom“.

Fra Klement Šarić u svom izvješću s kraja 19. st. u opisu gradnje nove crkve spo-minje kako je posvećena sv. Iliji proroku. Do današnjih dana crkva je više puta obnavljana, a štovanje sv. Ilije se nastavilo do danas, oso-bito je svečano na njegovu svetkovinu, 20. srpnja. Studenčani su mu ostali vjerni kroz tri stoljeća puna nevolja i zatiranja religioznog života. Utjecali su mu se u vrijeme najvećih kušnji i stradanja, a zauzvrat primali sna-gu njegova nepokolebljivog duha. Pa ipak,

suvremeno doba vapi za Ilijom, gromovni-kom riječi, koji će upozoriti svoj narod na stranputice kojima je krenuo.

Iliju, kao i svakog proroka, nemoguće je opisati ako se prije ne rasvijetli pojam „pro-rok“ bez čijeg razumijevanja nije moguće shvatiti Iliju i proročko poslanje.

U hrvatskom jeziku pojam „prorok“ je shvaćen vrlo reducirano i isključivo je odre-đen vremenskom dimenzijom. Tako je prorok onaj koji proriče budućnost, predskazuje, unaprijed govori o čemu. Većina jezika i civi-lizacija poput egipatske, babilonske, grčke ili rimske poznaju i prepoznaju „proroke“. Zvali su ih vidiocima, čarobnjacima, vračevima i sl. U grčkom jeziku prorok je „onaj koji govori u nečije ime“. Po definiciji, prorok (grč. profetas, heb. nabi, akadski nabu, arap. nebί) je od Boga pozvani i poslani pojedinac da u određenom prostoru i određenom narodu priopći konkretnu istinu iz Božje perspektive.

Kako bi značenje riječi „prorok“ bilo potpunije, a time i odgovor na pitanje „Tko je prorok?“, navedena definicija nužno za-htijeva biblijsku nadogradnju. U židovstvu i

zajednici. Put Crkve je ne osuditi nikoga zauvijek jer to je logika evanđelja i svakome treba pomoći da nađe vlastiti način sudjelo-vanje u crkvenoj zajednici. (Usp. AL 297)

U devetom poglavlju, ujedno i posljed-njem, pod naslovom Bračna i obiteljska du-hovnost papa poziva na zajedničku molitvu jer molitvom se u obitelji na poseban način

jača uskrsna vjera. Sami kršćanski ženidbeni drugovi jedno prema drugome, svojoj djeci i ostalim članovima su suradnici i svjedoci vje-re. (Usp. AL 321) Sama ženidba u sebi sadrži savez vjernosti i supružnici su svakodnevno pozvani obnavljati taj savez. Papa pobudnicu završava molitvom Svetoj obitelji.

Ljudevit Cikojević

8

Pror

ok Il

ija

StudencI 55

Božić 2016.

kršćanstvu proroci su više od pukih glasnika budućnosti. Oni predstavljaju samog Boga i zastupaju ga riječju i djelom. Po klasičnoj podjeli proroke dijelimo na „velike“ i „male“. Malih je dvanaest (Hošea, Amos, Joel, Jona, Obadija, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija), a velikih četiri (Izaija, Jeremija, Ezekijel i Danijel). Mali i veliki proroci spadaju u „proroke-pisce“. Još postoje „proroci-govornici“: Natan, Gad, Alija, Ilija i Elizej. Za bolje razumijevanje Ilijinog poslanja važna je podjela na proroke u Sjevernom kraljevstvu (Izraelu), u koje se ubraja Ilija, i na proroke u Južnom kraljevstvu (Judeja). Mojsije je bio prvi i najveći prorok i čast usporedbe s njim jedino zavrjeđuje Ilija.

Prorok zasigurno nije zanimanje za koje bi se moglo opredijeliti. Postati prorokom znači čuti i prihvatiti Božji poziv. Proroštvo nije niti zanimanje vezano za vlastitu korist, već služba Bogu koji proroka šalje narodu radi naroda. Proročki smisao i poslanje je „drugi“, bilo poje-dinac, bilo narod. Nadalje, svaki prorok, pa tako i Ilija, vezan je za specifičan povijesni trenutak, prostor i narod što znači da ima jasnu i kon-kretnu zadaću koju treba izvršiti. Da bi zadaću izvršio, mora iznijeti istinu koju „drugi“ ne želi čuti. Proroci, naime, kroz vlastito iskustvo znaju da jedino iskreno suočavanje s istinom vodi k pravoj mogućnosti obraćenja. Tako Ilija pred narod vrlo jasno stavlja izbor: Jahve ili Baal, spasenje ili propast.

Židovstvo je i danas pod snažnim utjeca-jem starozavjetnih proroka. Stari zavjet u nji-hovoj Bibliji se dijeli na Torah (Zakon), Nᵉbî'm (Proroci) i Kᵉtubîm (Spisi).1 Već ovakva po-djela pokazuje da su proročki spisi središnji dio Staroga zavjeta, a time su i proroci bili vrlo važni u formiranju starozavjetne teološke misli. Dodatnu potvrdu važnosti prorokâ u SZ čine proročke knjige nazvane po imenima prorokâ što odudara od biblijskog načina raz-mišljanja. Ove činjenice nam daju zaključiti da je riječ o iznimnim ljudima koji su svojim 1 Usp. C. Tomić, Pristup Bibliji. Opći uvod u Sveto pismo, Zagreb, 1986., 13.

životom i djelom utisnuli snažan pečat svome vremenu, pa je njihova poruka stavljena pod njihovo ime i tako sačuvana sve do naših dana, a i danas govori našim suvremenicima na dru-gačiji način i otvara nove perspektive života.2

Da bi netko postao prorokom, mora se najprije susresti s Gospodinom. U tom susre-tu prorok „kuša“ Gospodina kao drugoga i drugačijega. Tek iz i iza tog iskustva osobnog susreta, koje radikalno mijenja dotadašnja osobna shvaćanja i poglede, prorok postaje potpuno svjestan sebe, svoje zadaće i svog poslanja. Susret s Gospodinom otvara neslu-ćene obzore. Iz susreta s Gospodinom prorok crpi snagu za svoje djelovanje.

Prorok je, u biblijskom kontekstu, ve-zan uz značenje triju glagola koji određuju njegovu funkciju i poslanje. Riječ je o gla-golima govoriti, vidjeti i slušati, koji ustvari predstavljaju glagole temeljne ljudske ko-munikacije, jer imaju odnošajno značenje i uvijek pretpostavljaju drugoga.3 Navedeni glagoli ocrtavaju proročko djelovanje. Proro-ci gledaju i slušaju Gospodina i potom djeluju prema drugima. Riječ je njihovo oružje i sva moć im je u riječi, a vjera im je štit.

Proroci su oduvijek i bez sumnje bili potrebni narodu jer svako vrijeme treba one koji će otvoreno govoriti istinu i biti vrijedno-sna vertikala neovisna o kraljevima, kastama, elitama i trendovima. To su Božji ljudi koji se ni po čemu ne uklapaju u mainstream. Što-više, predstavljaju korektiv iskrivljene zbilje u koju su ljudi zapali. Borci su za pravdu na svim razinama. Bili su prvi koji su ukazali na temeljne životne vrijednosti koje je, tobože, „otkrilo“ naše doba. Zbog nepotkupljivosti, oštrine i neugodne kritike po prijestupnike i sami su bili progonjeni od vladajućih struk-tura svoga vremena. Pojava prorokâ i njihov značaj su neprocjenjivi u očuvanju vjere u jednoga Boga. K tome, proročko djelovanje 2 Usp. B. Lujić, Proroci, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015., 12.3 Usp. B. Lujić, Proroci, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015., 20.

9

Pror

ok Il

ija

StudencI 55

Božić 2016.

i poruke su univerzalni i mijenjaju povijesni način razmišljanja. Do pojave prorokâ povi-jest je bila ciklički shvaćana, poput izmjene godišnjih doba. Proroci mijenjaju te poglede i povijest postaje trodimenzionalna (prošlost, sadašnjost i budućnost), sa svojim ishodištem i dohodištem koji imaju isto izvorište, Boga. Proroci narodu posvješćuju prošlost, djeluju u sadašnjosti i ukazuju na budućnost.

Proroci ne djeluju isključivo na kolek-tivnu svijest, na narod, već i na razvoj osobne svijesti. Prvi izlaze iz okvira plemenske i klanske određenosti i pokreću proces razvi-janja osobnog identiteta. Oni su ti koji ruše običajna mjerila, stvorena od ljudi.

Unatoč svojoj borbi za istu stvar, jednoga Boga, Jahvu, proroci se bitno razlikuju po svo-joj osobnosti i načinu djelovanja. Na tom planu svaki prorok je izuzetan, svaki s jedinstvenom naravi i snagom riječi, ali i svaki s jedinstvenim slabostima i strahovima. Prije svega, oni su ljudi s ljudskim ograničenjima, ali puni Božje riječi koja ih snaži i čini drugačijima.

Ilija je reprezentativni primjer takvog proroka. Snažnog nastupa, beskompromisan i neustrašiv s jedne strane, a s druge strane prestrašen, rezigniran i razočaran. Gospodin ga „hrani“ i „podiže“ u trenutcima u kojima je izgubio svoju vjeru. Pokazuje mu put.

I. Ilijino doba

9. stoljeće prije Krista je vrijeme u ko-jem je djelovao Ilija. Ilija je uz Mojsija temelj starozavjetne vjere. Biblijska predaja ih često uspoređuje i traži sličnosti među njima. Iz tog je razloga Ilija vrlo rano stekao veliko poštovanje u židovskom narodu. Izvori ne govore mnogo o Ilijinu ranom životu, već se Ilija odmah pojavljuje kao „djelatni“ prorok.

Obećana zemlja, Kaanan, je bila naseljena u vrijeme dolaska izraelskog naroda. Tamo su živjela starosjedilačka plemena koja su se načinom života, kulturom i religijom bitno ra-zlikovala od Izraela. Bavili su se obrađivanjem

zemlje i bili sjedilački narod za razliku od Izraela koji se isključivo bavio stočarstvom i živio nomadskim životom. Sasvim razumljivo, domorodačko stanovništvo je bilo na višem civilizacijskom stupnju te je, zbog načina i

10

Pror

ok Il

ija

StudencI 55

Božić 2016.

organizacije svog života, štovalo bogove plod-nosti, osobito Baala i Aštartu. Vjerovali su kako Baal daje kišu, urod i sve ono što je vezano za rod i zemlju. S druge strane, Izrael je imao drugačije iskustvo Boga, povezano s njihovim nomadskim načinom života. Susret Izraela i kaananskih plemena proizveo je duboku krizu vjere u Izraelu, ponajviše što Bog Izraela nije bio shvaćan kao bog prirode i zemlje, već više kao Bog ratnik pa se počelo sumnjati u njegovu apsolutnu moć. Izrael uspostavlja svoje kra-ljevstvo na novom teritoriju, ali će vremenom krivovjerje uzimati sve više maha i zahtijevat će Božji zahvat preko prorokâ.

Davidovo kraljevstvo koje je uključivalo svih 12 Izraelovih plemena, nakon Salomo-nove smrti se podijelilo na dva kraljevstva: Sjeverno i Južno. Uzrok podjele bio je visok porez koji je ubirao Salomonov sin Roboam. Narod se požalio i okupio na skupštini u gradu Šekemu koju su sazvali prorok Ahija i Jero-boam, Salomonov službenik. Skupština nije uspjela uvjeriti Roboama da snizi poreze pa se deset sjevernih plemena pobunilo, odvojilo i proglasilo Sjeverno kraljevstvo sa sjedištem u Šekemu. Za kralja je ustoličen Jeroboam (932. - 930. pr. Kr). Južno je kraljevstvo nazvano Judeja i tvorila su ga dva plemena: Benjamino-vo i Judino. Jeruzalem je ostao glavni grad, a njime je nastavio kraljevati Roboam. Kraljevi Južnog kraljevstva pripadali su Davidovoj lozi. Zaokupljeni vlašću i ratovanjem često su zaboravljali na svoje poslanje i počeli uz Jahvu štovati bogove plodnosti. S druge stra-ne, „sjeverni“ kraljevi nisu bili iz Davidove kraljevske loze pa su borbe za prijestolje bile češće, a sukobi su doveli do propasti gotovo svih plemena. Kako nisu pripadali Davidovoj lozi, nisu se previše obazirali na čistoću vjere koliko na učvršćivanje prijestolja. Da situacija bude gora, kraljevstva su međusobno ratovala i slabila svoju vojnu i političku moć među susjednim narodima. Jeruzalem je u jednom, teritorijalno razdijeljenom, narodu ostao re-ligijsko središte oba kraljevstva. U njemu je bio Hram i vjernici iz Sjevernog kraljevstva

molili su u Jeruzalemu. Jeroboam je odmah po ustoličenju pokušao spriječiti hodočašća svojih podanika u Judu tako što je sagradio dva žrtvenika u Danu i Betelu koja su povijesno vezana uz Abrahama. Na početku vladavine Jeroboam je ostao vjeran Jahvi da bi kasnije, iz političkih i gospodarskih razloga prema susjednim plemenima, počeo graditi kamene oltare Baalu i božici Aštarti. Time je prekršio Prvu zapovijed koju je Jahve dao Mojsiju pa mu je prorok Ahija (isti onaj koji ga je podržao na skupštini i pomazao za kralja) prorekao tragičan i bijedan svršetak.

I poslije Jeroboama nastavilo se što-vanje Baala, a tome je pridonosio sve jači feničko-tirski utjecaj na Sjeverno kraljevstvo. Nadab, Jeroboamov sin, kratko će vladati i naslijedit će ga Baša, a Bašu njegovi sinovi koji će u previranjima brzo biti ubijeni. Na-kon njih na prijestolje stupa Omri (oko 885. - 874. pr. Kr.) i njegova će vladavina donijeti unutarnji mir u kraljevstvu, a na vanjskom planu će se popustljivom politikom donekle-smiriti politička, društvena i vjerska zbilja.

Unatoč prividnom miru, bezboštvo se sve više širi i zatire „vjeru otacâ“. Biblija Omrija

11

Pror

ok Il

ija

StudencI 55

Božić 2016.

spominje u negativnom kontekstu: činio je zlo u očima Jahvinim i bio je gori od svojih prethodnika. U svemu je slijedio Jeroboama i njegove grijehe kojima je zavodio Izraela i srdio Jahvu, Boga Izraelova, svojm lažnim bogovima (1Kr 16,25). Omrijev najveći grijeh je bio taj što je dopustio da se vjerovanje u druge bogove nastavi. Iz interesa se ženidbama povezao s kraljevskim obiteljima susjednih naroda kako bi učvrstio vlast. Razvio je trgo-vinu, izgradio Samariju, modernizirao vojsku i izgladio nesuglasice s Kaanancima. Njegov sin Ahab nastavlja njegovu politiku. U ruke je dobio uređeno i bogato kraljevstvo. Iz spo-menutih interesa ženi se Izabelom (hebr.: Moj bog je Baal; Gdje je Gospodin?), kćerkom feničkog kralja Etbaala (Baal postoji), sveće-nika boginje plodnosti Aštarte. Ahab slijedi politiku „kraljevstva slobodâ i tolerancije“, osobito kad je u pitanju vjera koju je sa sobom donijela Izabela. Ona je bila gorljiva sljedbe-nica Baala i Aštarte (negdje se naziva i Ašera) i toliko je vješto koristila Ahabovu naklonost da joj je on u Samariji sagradio Baalov hram i u njemu podigao žrtvenik Aštarti. Dopustio je i štovanje svih bogova na kraljevskom dvoru i svakome tko je otvoreno štovao Baala pripao je bolji društveni i materijalni status. Ukratko, Baalov kult je postao vladajući u Sjevernom kraljevstvu, a kriza vjere u Jahvu je bila na vrhuncu. Jahve se jednostavno nije uklapao u mondeni život kraljevstva. Bio je prezahtjevan Bog za razliku od Baala koji nije zahtijevao tako velike moralne obveze. Bogatstvo, raskoš i moć su postali važniji i ljepši od odanosti Jahvi. U takvu zbilju ulazi prorok Ilija.

II. Ilijin lik i poslanje

Sav Ilijin „proročki program“ je sažet u njegovu imenu. Ilija (heb. Ellijah - Moj Bog je Jahve; grč. Ἠλίας-Hlias; lat. Ilia) je rođen u gradu Tišbi,4 koji se nalazio s druge strane rijeke Jordana, na rubu Gileadske pustinje. 4 1 Kr 17,1

Taj izrazito surov i negostoljubiv kraj je bio naseljen Izraelcima, iako je to bila “dijaspo-ra” izraelskog kraljevstva. U tom kraju i dalje se očuvao izvorni nomadski način života i čista vjera u Jahvu. Omriju i Ahabu to nije bio osobito zanimljiv kraj kao ni Izabeli koja nije očekivala nevolje iz provincijskog i siro-mašnog kraja na rubu kraljevstva.

Gotovo se ništa ne zna o Ilijinu ranom životu. Naglo se pojavljuje, upečatljivo djelu-je i mistično odlazi. Stoga je današnji pogled na Iliju isprepleten biblijskim izvještajem i predajom o njegovom liku. Djeluje u doba Ahaba i njegova nasljednika Ahazije, otpri-like između 874. i 852. g. pr. Kr. Prostorno, njegovo djelovanje je omeđeno potokom Kerit na istoku, gradom Sarfatom na sjeveru, brdom Karmelom na zapadu i Horebom na jugu.

Ilija je bio samotnjak i putnik koji nije dugo boravio na jednom mjestu, već se mno-go kretao. Nažalost, upravo zbog nedostatka pisane riječi, teško je s velikom preciznošću slijediti Ilijin put. Unatoč nedostatku izvorâ, Ilija je definitivno povijesna ličnost, nipošto legenda.

Pojavljuje se u dlakavoj odjeći s kožnim pojasom i postaje upadljiv lijepo obučenim stanovnicima, osobito dvoranima. Lik mu je u opisima ocrtan bitnim i oštrim crtama dok je nebitno ispušteno. Strog je i beskompromi-san branitelj vjere i predstavlja čovjeka ispu-njenog Bogom. Ilija je čovjek koji se susreo s Bogom, sve promatra drugačijim očima i zahvaćen je revnošću za Gospodina. Nastupa munjevito prema sebičnosti i lažnim ljudskim veličinama svog vremena. Direktan je i brz u rušenju konformizma i formalnosti. Pita jasno i radikalno: Tko je pravi Bog? Jahve ili Baal? Tko je uopće Bog? I narodu i sebi želi razriješiti dileme oko navedenog. Ilija se trudi “probuditi” narod, potaknuti ga na ak-tivno djelovanje. Želi ukloniti ravnodušnost i neodlučnost među njima. Iz tog je razloga Ilija aktualan u svakom vremenu. Ne vrijede li i danas njegova pitanja: Tko je vaš Bog?

12

Pror

ok Il

ija

StudencI 55

Božić 2016.

Kome se klanjate? Je li vaš bog pravi Bog? Ima li uz vašeg Boga drugih bogova? Je li vaš Bog bog liberalnog poimanja tolerancije i sa-moprozvanih “slobodâ?” Ilija nam je primjer i uzor u promišljanju i traženju pravog Boga i jasnih životnih i vjerskih stavova uopće.

Ali Ilija nije „superjunak“ bez mane. On prolazi kroz krizu svog poslanja. Sjetimo se kako izvještaj iz Svetog pisma navodi da je poželio umrijeti. Ali Gospodin ga vodi, podiže i jača da može nastaviti započeto. I s današnjim čovjekom je isto. Sve je više onih koji su prije svega u krizi osobne vjere, osjećaju se bespomoćno, beznađe im je sva-kodnevica. Nad glavom im je tisuću upitnika, a nitko ne nudi odgovore: Kako dalje? U koga se pouzdati i na koga osloniti? Ilijino iskustvo je putokaz svima nama. Bog nikoga ne zaboravlja. I u najtežim trenutcima je kraj

nas. Moramo ga tek prepoznati, kao što je to Ilija učinio.

Ilijin lik je prožet naizgled oprečnim, a zapravo vrlo povezanim stvarnostima: s jedne strane, dubokom kontemplacijom i pustinjačkim samačkim životom predanja Bogu, a s druge strane, izričitom borbenošću i aktivnom zauzetošću protiv nametanja i ši-renja poganske vjere.5 Ilija je proročku snagu skupljao u samoći i skrušenosti na gori Sinaju (Horebu) i kod potoka Kerit. Do danas je ostao uzor u borbi za ispravnost vjere i vjeru u jednoga Boga. Ilija se smatra začetnikom proročkog pokreta u Izraelu, a i Novi zavjet će ga često spominjati.

(Nastavlja se)

Priredio Mario Cikojević5 http://www.vjeraidjela.com/sveti-ilija-prorok/

Svjedoci vjere: torinsko platnoKristove relikvije

nametnuti komunistička propaganda, nema ni tračka sumnje. Sačuvano je previše vjero-dostojnih povijesnih svjedočanstava, kako vjerničkih, tako i nevjerničkih, da bi se mogla zanijekati činjenica da je prije 2000 godina živio židovski učitelj – Isus iz Nazareta. Toga Isusa prva kršćanska zajednica priznavala je Sinom Božjim i Mesijom, pa nam nije teško zamisliti da se nisu ograničili samo na zapisivanje Spasiteljevih riječi nego su sačuvali i stvarne predmete povezane s Njim i Njegovim životom. Lako je pretpostaviti da su se apostoli, navješćujući evanđelje,

S vaki čovjek koji živi na zemlji, ostavlja iza sebe trag (ove). Nezamislivo je da ih ne bi ostavio Onaj koji je izvršio najveći utjecaj na ljudsku povijest – Isus Krist. Na koncu, ne može biti slučajno da povijest dijelimo na razdoblje prije i poslije Njegova rođenja.

U Njegovo postojanje, unatoč ono-me što nam je godinama silom pokušala

13

Svje

doci

vje

re:

tori

nsko

pla

tno

StudencI 55

Božić 2016.

i služili tim predmetima kao materijalnim dokazima koji su potvrđivali njihove riječi, ali i sadržavali znakove Božje spasiteljske milosti i snage. Njihovo postojanje omoguća-valo je da svaki koji ih vidi ili dotakne, može proživjeti ono što su apostoli propovijedali i svjedočili. Vjera u snagu doticanja svetih predmeta svoje utemeljenje ima u događaji-ma iz Isusova života (Markovo Evanđelje o ozdravljenju žene od krvarenja nakon što se dotakla Isusove haljine). Time su navješte-nje činili autentičnim i učinkovitim jer vjera nije samo intelektualni proces spoznaje već i osjetilno, sveobuhvatno iskustvo onoga u što se vjeruje. Na temelju ovoga evanđeo-skoga izvještaja prvi kršćani povjerovali su da sveti predmeti imaju u sebi ozdraviteljsku snagu posredovanja između Božje svemoći i ljudske vjere. Ta vjera u kršćanske relikvije kao posredničke predmete koji omogućuju susret između naše zemaljske stvarnosti i Kraljevstva nebeskoga, živi i danas.

Tijekom kasnoga srednjeg vijeka cijelu su Europu, poput pošasti, preplavile krivo-tvorine kršćanskih relikvija. Te zloporabe (tijekom istoga putovanja, primjerice, ho-dočasnici su na nekoliko različitih mjesta nailazili na „istu“ relikviju) uzrokovale su rast skepticizma prema predmetima kršćan-skoga čašćenja. Daljnjemu rastu nepovjerenja pogodovale su pojave reformacije, prosvjeti-teljstva i pozitivizma, a trijumfiranjem „civi-lizacije znanosti“ čašćenje relikvija svrstano je u područje praznovjerja.

No zapitajmo se ipak ne pokazuje li upravo masovna pojava krivotvorina posto-janje originala?! Je li moguće da su Kri-stove relikvije samo reprodukcije nečega izmišljenog, nepostojećeg ili su pak istiniti predmeti kojima se koristio i bio u dodiru Isus iz Nazareta? Rezultati dugogodišnjih i višestrukih analiza učinjenih zahvaljujući naprednoj tehnologiji, pokazuju da se religija i znanost ne moraju međusobno isključivati. Naprotiv, znanošću utvrđene činjenice veoma često su se podudarale s onim što je usmena

ili pisana predaja tvrdila o tim relikvijama. Još više začuđuje što su ispitivanjem ne-kih relikvija otkrivena svojstva pred kojima je naše ljudsko znanje za sada potpuno ne-moćno. Uza svu najmoderniju tehnologiju XXI. stoljeća nije moguće učiniti njihovu reprodukciju, niti je moguće objasniti kako su nastale. Potpuno neočekivano, svjedoci smo kako suvremena znanost, preko svojih najistaknutijih predstavnika, priznaje svoju nemoć i neznanje te se otvara prihvaćajući novu dimenziju – dimenziju otajstvenoga.

Povijest platna

Najpoznatija kršćanska relikvija koju vjernici smatraju ukopnim platnom kojim je bilo pokriveno mrtvo Isusovo tijelo prije polaganja u grob, danas se čuva u katedrali sv. Ivana Krstitelja u talijanskomu gradu Torinu, pa se za nju uvriježio naziv „Torinsko platno“.

Na temelju evanđeoskih tekstova znamo da je Isusovo mrtvo tijelo, prije polaganja u grob, bilo omotano platnom. To je u skladu sa židovskim običajima koji su nalagali da se pokojniku zaklope oči, podveže brada, zatvore svi otvori na licu, opere cijelo tije-lo, namaže miomirisnim pomastima, na lice stavi rubac i naposljetku ga se omota bijelim platnom.

Židovski su propisi zahtijevali da se osoba osuđena na smrt pokopa istoga dana. Kako je od trenutka Isusove smrti do zalaska sunca bilo preostalo jedva tri sata, tako je pripremu tijela za ukop i sam pogreb trebalo obaviti brzo. Neki znanstvenici tvrde da Isu-sovo tijelo nije bilo oprano radi nedostatka vremena, a drugi upozoravaju kako religijski propisi brane pranje okrvavljena tijela. Žido-vi, naime, vjeruju kako je krv najživotvorniji dio tijela i mora biti sahranjena zajedno s mrtvacom. Stoga Isusovo tijelo nisu oprali, nego samo pomazali smirnom i alojom.

14

Svje

doci

vje

re:

tori

nsko

pla

tno

StudencI 55

Božić 2016.

Po Mojsijevu zakonu tijelo mrtvaca ne-čisto je i svaki predmet koji s njim dođe u dodir također je nečist te se mora uništiti. Za kršćane, nakon Isusova uskrsnuća, ovaj pro-pis više nije mogao vrijediti. Isus je bio živ i predmeti koji su bili u doticaju s Njegovim tijelom prestali su biti nečisti. Uskrsnuće je bilo dokaz da je Isus uistinu Sin Božji pa su i ti predmeti postali dragocjene uspomene na Spasitelja. Po kršćanskoj tradiciji upravo su Njegovi učenici uzeli tkanine pronađene u grobu. Najvjerojatnijom se čini teorija da ih je iz grobnice iznio apostol Ivan, koji ne samo da je na uskrsno jutro osobno bio u praznu grobu nego u svojemu Evanđelju opisu tih tkanina posvećuje veću pozornost nego ostali evanđelisti.

O povijesti Platna, kao i drugim reli-kvijama Kristove muke, u prvih nekoliko stoljeća postojanja kršćanstva postoji manjak informacija jer su u tomu razdoblju carske vlasti progonile Isusove sljedbenike. Stoga su kršćani morali svoju vjeru držati u strogoj tajnosti. Strogo čuvana tajna bila su i mjesta na kojima su se čuvale Isusove relikvije. Teško je utvrditi gdje se sve Platno čuvalo. Neki od povjesničara smatraju da je moglo biti skriveno u Jeruzalemu, u špiljama na obali Mrtvog mora, u Pelli na istočnim oba-lama Jordana ili pak u Libanonu, no sve su to samo pretpostavke.

Ipak, Euzebije Cezarejski (živio od 263. do 339.) prvi u povijesti u svome djelu Crkvena povijest donosi svjedočanstvo da na dvoru kralja Abgara V. Crnog u Edessi, pri-jestolnici kraljevstva Osroene (na mjestu da-našnjeg turskog grada Urfe), postoji Platno na kojemu je otisnut Kristov lik. U prilog tomu govore i arheološka i povijesna istraživanja koja potvrđuju da se Abgar V. doista krstio i podupirao širenje nove religije pa je vjerojat-nost da su se kršćani iz Judeje sklonili pred progonima u sigurnu Osroenu veoma velika. Nakon što je Edessa potpala pod rimsku vlast, a Abgarovi nasljednici odbacili kršćanstvo,

Platno je, navodno, jedan od biskupa skrio negdje u gradskim zidinama.

Otkriveno je 544. godine kad je grad okružila vojska perzijskoga vladara Hozro-ja I. Događaj je opisao sirijski povjesničar Evagrije Skolastik. On je prvi koji je lik na Platnu nazvao „Božjom slikom“ (Theotokos Eikon), te da bi ga opisao upotrijebio i danas popularan izraz „neučinjen ljudskom rukom“ (acheiropoietos). Osim toga naziva za Platno se koristio i naziv tetradiplon (četiri puta presavijen) zbog načina izlaganja tako da su vjernici mogli vidjeti samo dio na kojemu je otisak Isusova lica. Među kršćanima je najpo-pularnije ime za tu relikviju bilo Mandylion iz Edesse. Pod tim su ga imenom poznavali i opisali sv. Ivan Damaščanski, sv. Teodor Studit, sv. Teofan Ispovjednik, sv. Ivan Zla-tousti i mnogi suvremenici toga doba. Gotovo 400 godina platno je čuvano u Edessi u Aja Sofiji (crkva Svete Mudrosti). Ostalo je tamo čak i kada su 639. godine muslimani osvojili grad te su samo zabranili kopiranje Platna i njegovo nošenje u procesijama.

U X. stoljeću bizantski car Roman I. Le-kapen odlučuje preuzeti tu slavnu i dragocje-nu uspomenu na Krista, pa šalje u pohod na Carigrad vojsku na čelu sa svojim najboljim vojskovođom Ivanom Kurkuasom. Pohod je u potpunosti uspio: muslimani su bili po-tučeni, a stanovnici Edesse moraše predati Mandylion. On je dana 15. kolovoza 944. godine bio svečano postavljen u carigradsko marijansko svetište na Faros, gdje se čuvao sljedećih 260 godina. Postoji više sačuvanih povijesnih svjedočanstava, među njima i ono čuvara carske riznice Nikolaja Mesarita koji je 1201. opisao čuvenu relikviju ovako: „Kri-stov pogrebni pokrov napravljen je od lana, materijala koji je u skladu s tamošnjim običa-jima; još uvijek miriše; odupire se raspadanju jer je ovijao otajstveno tijelo umrloga, nago i balzamirano nakon muke.“

1204., tri godine nakon ovoga zapisa, križari su osvojili Carigrad, izvršili pokolj nad stanovništvom, oskvrnuli i opljačkali

15

Svje

doci

vje

re:

tori

nsko

pla

tno

StudencI 55

Božić 2016.

crkveno blago. Mlečani su, prema dogovoru, pokupili sve zlatne predmete, a Franci sve re-likvije. Tako Mandilion postade ratni plijen.

Od toga trenutka sudbina Platna obavijena je tajnom.

Papa Inocent III. osudio je pljačku Ca-rigrada te kaznom ekskomunikacije kaznio sve počinitelje. U tim okolnostima nitko se nije htio hvaliti otetim plijenom niti priznati posjedovanje relikvije. Stoga ne čudi da je većina relikvija ukradenih u tom križarskom pohodu dugi niz godina nestala s lica zemlje.

Neki povjesničari nagađaju da su tije-kom većega dijela XIII. i XIV. stoljeća Platno u tajnosti čuvali vitezovi templari.

Ne zna se što je bilo s Platnom tijekom gotovo 150 godina od krađe u Carigradu. Za-tim se iznenada pojavilo u francuskome mje-stašcu Lireyju u pokrajini Champagne kao vlasništvo plemića Geoffroya de Charnyja. Kako je Platno došlo do njega, nije poznato, ali se pouzdano znade da je javnosti prvi put bilo pokazano 1357. u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Lireyju. Tijekom sljedećih stotinjak godina ostaje u vlasniš-tvu te obitelji, dok ga 1453. Marguerita de Charny, posljednja od te plemićke loze, nije darovala svomu prijatelju knezu Ludvigu I. Savojskom. Od tada pa sve do 1983. relikvija je u posjedu savojske dinastije.

Zbog političkih i ratnih previranja Plat-no se često premještalo. Najduže je bilo po-hranjeno u kapeli zamka u Chamberyju – sje-dištu savojske plemićke obitelji, gdje je često bilo izlagano javnosti na čašćenje. Upravo na tomu mjestu, u noći s 3. na 4. prosinca 1532., Platno umalo bijaše uništeno. U kapeli je izbio požar. Unutrašnjost je potpuno izgor-jela, a pročelje se srušilo. Srećom, Platno se nalazilo u srebrnoj škrinji, presavijeno na 48 dijelova. Zbog vrućine srebro se rastalilo i nekoliko kapljica rastaljena metala upalo

je u škrinju te je stoga jedan od kutova pre-savijene tkanine pougljenjen, a njezina duža strana lagano opaljena. Relikviju su spasila četvorica muškaraca, od kojih dva svećenika franjevca, bacivši se u vatru polijevajući škri-nju vodom da bi je ohlađenu mogli iznijeti na sigurno.

Između 16. travnja i 2. svibnja 1534. Platno je renovirano u samostanu klarisa u Chamberyju. Sestre su obnovile vatrom uni-štene dijelove tkanine. Na šesnaest su mjesta načinile zakrpe te da bi ojačale materijal, s jedne su ga strane podšile nizozemskim la-nenim platnom. Po odluci kneza Emanuela Filiberta Platno se posljednji put premjestilo 1578. u Torino, prijestolnicu Pijemonta. Od toga trenutka drevni Mandylion iz Edesse sve češće se naziva i biva poznat kao Torin-sko platno. Za tu dragocjenost posebno se 1694. izgradila kapela u katedrali sv. Ivana Krstitelja, odakle se u sljedeća tri stoljeća samo dvaput premjestila: u Genovu 1706. kad su Francuzi opsjeli Torino te od 1939. do 1946. za vrijeme II. svjetskog rata u samostan Montevergine kod Avelina.

Gotovo 500 godina Platno je bilo u vlasništvu savojske dinastije. Nakon smrti zadnjega kralja Italije Umberta II., 1983., njegovom voljom i željom Torinsko platno prelazi u vlasništvo Svete Stolice.

Znanstvena istraživanja

Još od 1706. Platno je više puta bilo izla-gano javnosti, ali nikada nije budilo zanima-nje znanstvenika. To se promijenilo upravo kada je talijanski fotograf Secondo Pio 1898. fotografirao Platno i zapanjen promatrao kako se na fotografiji pojavljuju jasni obrisi čovječjeg lika, a čuđenje postajalo veće što je razvijena fotografija imala osobine negativa.

Od toga trenutka Platno je postalo naj-ispitivaniji predmet na svijetu. Ne postoji nijedan koji je bio podvrgnut tako detaljnim i temeljitim ispitivanjima kao Torinsko platno.

16

Svje

doci

vje

re:

tori

nsko

pla

tno

StudencI 55

Božić 2016.

Čak je nastala i posebna znanstvena discipli-na – sindonologija (od grčke riječi sindon, što znači platno) koja se isključivo bavi istra-živanjem fenomena koji se krije u ovome, na prvi pogled, potpuno običnu komadu lanena platna. Sindonologija je interdisciplinarna znanost koja obuhvaća ispitivanja s područja povijesti, arheologije, filologije, biblijskih znanosti, patristike, prava, antropologije, orijentalistike, fizike, biologije, numizmati-ke, forenzičke medicine, anatomije, optike, botanike, spektografije... (i slobodno dodajte još koju znanstvenu disciplinu). Istraživački timovi, sastavljeni od priznatih znanstvenih autoriteta cijeloga svijeta iz svih ovih pod-ručja znanosti, već niz godina pokušavaju od-gonetnuti tajnu ovoga tajanstvenoga Platna.

Yves Delange, profesor komparativne anatomije na Sorboni, poznati agnostik i an-tiklerikalac, dobio je zadatak dokazati da je Platno krivotvorina. Rezultate svojih istraži-vanja objavio je u Parizu 1902. na zasjedanju Akademije znanosti. Na opće iznenađenje prisutnih, izjavio je da su, medicinski pro-motreno, kako anatomski detalji otiska, tako i tragovi krvi na Platnu previše precizni da

bi mogli biti slikarski uradak. On je uvjeren da se na Torinskom platnu vidi autentičan lik Isusa iz Nazareta. Vjerojatnost da se radi o nekoj drugoj osobi procijenio je odnosom jedan naprama deset milijardi! Osim toga, rekao je „da bi otisak nastao i potom ostao na platnu, mrtvo tijelo moralo je u nj biti omotano najmanje 24 sata, ali nije smjelo ostati omotano duže od par dana jer bi u tom vremenu došlo do raspadanja koje bi uništilo i otisak i platno...“ Dakle, njegov znanstveni zaključak podudara se s kršćanskom pre-dajom i evanđeoskim tekstovima da je Isus umro i pokopan u petak, a nestao iz groba u nedjelju!

Paul Vignon, francuski liječnik, također se bavio ispitivanjem Platna. Uspoređujući prikaze Isusova lica na srednjovjekovnim ikonama s otiskom lica muškarca s platna, otkrio je najmanje 15 zajedničkih podudar-nosti, što dakazuje da je postojala neka pra-ikona ili vrsta predloška po kojem su ikone slikane. On tvrdi da je taj obvezujući uzorak bio upravo Mandylion iz Edesse.

U svibnju 1931. Giuseppe Enri na-pravio je niz fotografija Platna, ali daleko naprednijom fotografskom opremom od one kojom ih je uradio S. Pio te se ponovno po-tvrdilo kako otisak na platnu ima značajke fotografskoga negativa, tehnike koja je bila nepoznata prije XIX. stoljeća.

1939. u Torinu održana je prva znanstve-na konferencija sindonologa koja je značajna po istupu dvojice sudskih liječnika: profesora Ruggera Romanesea i Giovanija Judica-Cordiglie. Njih su dvojica, neovisno jedan o drugome, na temelju osobnih istraživanja zaključila da otisak na Platnu pripada čovjeku koji je umro u strašnim mukama. Potpuno su isključili mogućnost da bi otisak bio djelo srednjovjekovnoga slikara. Do sličnih za-ključaka došao je i francuski kirurg, profesor Pierre Barbet, koji je prije II. svjetskog rata potvrdio kako Platno vjerno prenosi sve anatomske i fiziološke značajke umirućega čovjeka koje nisu mogle biti poznate ljudima

17

Svje

doci

vje

re:

tori

nsko

pla

tno

StudencI 55

Božić 2016.

u prošlim stoljećima. Čovjeku s platna rane od raspeća na ručnim su zglobovima što u potpunosti odgovara činjenici da su u rimsko doba žrtve raspeća na križ pribijali kroz ručne zglobove, a ne dlanove.

Nekoliko desetljeća nakon ovih počet-nih istraživanja, započeo je niz novih i to zahvaljujući tome što su neki od kardinala po-stali torinskim nadbiskupima, pa su pozivali znanstvenike iz cijeloga svijeta da pristupe ispitivanjima Platna. Bili su to sljedeći kar-dinali: Michele Pellegrino, Anastasio Balle-strero, Giovanni Saldarini i Severino Poletto. Zahvaljujući njima, započela je nova faza u povijesti sindonologije ispunjena nevjerojat-nim otkrićima.

Na Platnu nisu pronađene ni najmanje čestice pigmenta slikarske boje, niti postoji ikakvih tragova poteza kistom, a otisak ima trodimenzionalne karakteristike kakve nema ni jedna umjetnička tvorevina na svijetu. Nijedan srednjovjekovni umjetnik nije ni mogao naslikati takav lik jer u to vrijeme nije postojalo dovoljno znanje o pravilima perspektive, kao ni o fenomenu obrnutoga kontrasta. Osim toga, poznavanje anatomije nije bilo ni izbliza dovoljno da bi se, s takvom nepogrješivom preciznošću, mogla prikazati građa ljudskog tijela.

Francuski znanstvenik Arnaud-Aaron Upinsky zaključuje: „Znanstveno je nemo-guće da bi otisak bio slikarsko djelo. Otisak izgleda kao da je stvoren fotoaparatom koji bi svakako morao biti jedinstven. Takav da bi mogao ne samo snimati negativ, nego koji bi usput mogao prenijeti i monokromatski trodi-menzionalni efekt koji se na površini platna pojavljuje kao rezultat dehidracije celuloze, a nastaje zbog različite snage pritiska.“

Američki tim znanstvenika, ujedno za-poslenika NASA-e i Nacionalnoga laborato-rija u Los Alamosu, proveo je 1977. do sada najdetaljnija istraživanja Torinskoga plat-na. Među njima se našao Barrie Schwortz, Amerikanac židovskoga porijekla, stručnjak

za fotografiju, računalstvo i digitalnu teh-nologiju, koji tvrdi da je odmah na počet-ku istraživanja odbačena teza da je lik na Platnu oslikan rukom (nepostojanje tragova pigmenta). Odbačena je i teorija o fotografiji jer na Platnu nema tragova ionskoga srebra. Schwortz kaže: „Kao fotograf dobro razu-mijem kako nastaje slika, poznajem tehno-logiju stvaranja fotografije kao i problema-tiku osvjetljenja i objekta u prostoru. Lik na Platnu nastao je na način koji nismo u stanju razumjeti ni ponoviti. Za osobu poput mene, unatoč znanju i dugogodišnjem iskustvu Platno i dan danas predstavlja za-gonetku. Punih 30 godina promatrao sam znanstvenike skeptike kako pokušavaju re-producirati lik s Platna. Nijedan od njih nije uspio stvoriti prikaz poput onoga s Platna, s takvim kemijskim i fizikalnim osobinama.“ On danas ne sumnja u to da je Torinsko platno dokument Isusove muke, svjedočanstvo Nje-gova trpljenja. Također naglašava da se sve informacije ispitivanjima otkrivene na Platnu u potpunosti podudaraju s detaljima Isusove muke i smrti kako je opisana u evanđeljima.

Daljnjim proučavanjem Platna znan-stvenici su otkrili da potječe s Bliskog istoka te da su se takve tkanine koristile i početkom kršćanske ere. Na tkanju Platna nisu pronađe-ni tragovi vune, nego samo pamučna vlakna, pa se sa sigurnošću zaključuje da je otkan u židovskomu kućanstvu kojima su religijski propisi branili miješanje stvari životinjskoga s onima biljnoga porijekla, čak i kad se radilo o odjeći (za tkanje odjeće od vunenog prediva nije se smio rabiti tkalački stan na kojem se tkala odjeća od biljnoga prediva - podjela karakteristična samo za Židove).

Švicarska restauratorica tekstila Metchtild Flury-Lemberg otkrila je 2002. da je čvor prediva Platna istovjetan čvoru prediva koji se nalazi na pogrebnim pokro-vima iz I. stoljeća pronađenima u židovskim grobnicama u Masadi.

Na Platnu su otkrivene stanice kože i crvene krvne stanice. Talijanski liječnik

18

Svje

doci

vje

re:

tori

nsko

pla

tno

StudencI 55

Božić 2016.

Pierluigi Baima Bollone utvrdio je i krvnu grupu: AB (-). Radi se o najrjeđoj krvnoj grupi na svijetu (ima je 4 – 5 % populacije), a najčešće se nalazi među pripadnicima ži-dovskoga naroda – 18 %.

Alan D. Adler, američki kemičar i he-matolog židovskoga porijekla, objasnio je zašto je krv na Platnu, unatoč protoku vre-mena, zadržala žarko crvenu boju umjesto da posmeđi kao i sve druge krvave mrlje. Objašnjava: „Kad je osoba izložena inten-zivnu i dugotrajnu fizičkomu mučenju, tijelo dehidrira. Posljedica toga pucanje je crvenih krvnih zrnaca, a jetra počne proizvoditi bili-rubin, kemijski spoj koji ulazeći u krvotok omogućuje da krv trajno zadrži crvenu boju.“

Na liku muškarca s Platna uočeni su znaci mnogobrojnih povrjeda koje svjedoče o stravičnom mučenju kojemu je bio pod-vrgnut. Viseći na križu o tri čavla (u obliku znaka Y, što je grupa liječnika dokazala re-konstrukcijom raspeća, a ne raširenih ruku u visini ramena kako je to prikazano na većini umjetničkih djela) svaki mu je udah morao zadavati neizmjernu bol. Prema zakonito-stima anatomije i fiziologije ljudskog tijela, da bi se u takvom položaju pluća napunila zrakom, osuđenik je morao izdići tijelo od podloge za koju je bio zakovan izvijajući ga u obliku luka. Ta je bol morala biti zastrašu-juća, svaki put popraćena novim razdiranjem rana na ručnim zglobovima i stopalima. Na površini kože pronađeno je najmanje 600 različitih povrjeda, a najbrojnije su rane na leđima gdje se vide tragovi bičevanja. Bi-čevanje se u Rimskomu Carstvu izvršavalo posebnim bičem (horribile flagellum). Taj „strašni bič“ imao je drvenu ručku i tri kožna remena. Na svaki su bile pričvršćene olovne kuglice i naoštreni komadići kostiju. Udar-ci njime derali su kožu ostavljajući duboke rane. Tragovi bičevanja na leđima muškarca s Platna, savršeno odgovaraju dimenzijama i izgledu toga rimskoga biča. I na licu se vide brojne povrjede i otekline, više na desnoj strani zbog čega je lice asimetrično. Osim

na licu i na čitavom otisku tijela vidljive su brojne povrjede i otekline od udaraca.

Obje ruke lika polegnute su uz tijelo i prekrižene na zdjelici (lijeva preko desne). Na šakama ruku ne vide se palci. Liječnici su taj „nedostatak“ objasnili oštećenjem ra-dijalnoga živca čavlom pri pribijanju na križ kroz ručne zglobove (u srednjem vijeku su bile proširene predodžbe da je za križ bio pribijen kroz dlanove, od kakvog prikaza Raspetoga ne odustaju ni suvremeni umjet-nici). Posljedica toga oštećenja savijanje je (zakretanje) palca prema unutrašnjosti šake, tj. prema dlanu. Stoga se palčevi na otisku nisu ni mogli vidjeti.

Na njegovu desnomu boku, između pe-toga i šestoga rebra, vidljiva je velika rana nastala ubodom koplja. Medicinska rekon-strukcija pokazala je da je koplje probilo plućnu opnu, srčanu ovojnicu i desnu srčanu arteriju. Ubod u srce s desne je, a ne s lijeve strane, što je u skladu s rimskom vojnom obu-kom. Upravo udarac kopljem s desne strane prakticirali su rimski legionari jer su njihovi protivnici uvijek pokrivali prsni koš štitom držeći ga s lijeve strane te su stoga legionare obučavali udarati s desne strane.

Iako je to bila uobičajena praksa u rim-sko doba, muškarcu s Platna nisu bile slo-mljene potkoljenice.

Kad se Platno pogleda sa stražnje strane, uočava se da je desna noga lika muškarca duža od lijeve. Liječnici koji su istraživali platno, tumače to ovako: noseći teški križ, osuđenik je, padajući pod njim, iščašio bedro i deformirao rame. Kad su ga raspinjali, prvo su mu prikovali desnu potom lijevu nogu. Prilikom skidanja s križa zbog mrtvačke uko-čenosti tijelo mu je izgledalo deformirano, bedro se podignulo, a rame spustilo. Slika takva čovjeka otisnuta je na Platnu. Gotovo je sigurno da su zbog toga kršćani na Istoku, gdje se Platno čuvalo dvanaest stoljeća, bili uvjereni da se radi o urođenoj deformaciji tijela, odnosno da je Isus bio hrom, pa su

19

Svje

doci

vje

re:

tori

nsko

pla

tno

StudencI 55

Božić 2016.

raspetoga Isusa na brojnim ikonama (bugar-skim, grčkim, ruskim) prikazivali u položa-ju tzv. bizantinske nakrivljenosti i s kosim podloškom ispod nogu (čije postojanje ne potvrđuju ni povijesni izvori, ni medicinske analize, ni evanđeoski tekstovi).

Sljedeća važna otkrića došla su s pod-ručja botanike. Između 1973. i 1978. švicar-ski biolog i kriminolog Max Frei-Sulzer, inače sljedbenik Zwinglija, poznat po svom skepticizmu prema relikvijama, iz tkanine je izolirao i identificirao 58 različitih vrsta pelu-di. Samo 17 vrsta tih biljaka raste u Europi, a preostalih 41 karakteristične su za floru Azije i Afrike. Frei je otkrio kako postoji samo jedno područje na svijetu na kojemu raste 38 od pronađene 41 vrste biljaka – Judeja!

Izraelski botaničar, profesor Avinoam Danin, najbolji poznavatelj palestinske flore na svijetu, proveo je neovisne palinološke pretrage kojima ne samo da je potvrdio Freie-va otkrića nego je otkrio tri biljke s Platna koje su endemične i ne rastu nigdje drugdje na svijetu osim u Svetoj zemlji. To su kretski bušin (Cistuscreticus), zatim posebna vrsta kapara (Zigophyllum dumosum) i vrsta bod-ljikavoga grmlja (Gundelia tournefortii). Sve tri vrste cvjetaju samo u proljeće i ne rastu nigdje osim u Judeji.

Američki profesor Alan Wangher ot-krio je polarizirajućim filterima obrise biljaka i cvjetova koji su oko lika formirali krug. On je ustvrdio da su ti obrisi ostali otisnuti na Platnu zbog fenomena zvanog korona, tj. električnim pražnjenjem koje nastaje na po-vršinama nabijenim elektricitetom. Napravio je i „cvjetnu mapu“ Platna na kojoj posebno mjesto zauzima već spomenuti bodljikavi grm (gundelia tournefortii). Upravo njegova pelud čini više od polovice ukupno pronađe-ne peludi na Platnu. Pritom je zanimljivo da se najveća koncentracija peludi nalazi oko glave lika s Platna što potvrđuje tezu da je trnova „kruna“ bila napravljena upravo od ove biljke. Ta „kruna“ nije oblika vijenca nego je zapravo neka vrsta kape od trnja.

Zabijene u kožu glave (u kojoj je smješteno više od 150 receptora za osjete) bodlje su se pomicale kidajući krvne žile i podražujući živčane završetke, što je dodatno pojačavalo ionako nepodnošljivu bol.

Veoma su zanimljiva istraživanja ame-ričkoga kristalografa Josepha Kohlbecka i mineraloga Riccarda Levi-Settija koji su na otisku stopala lika na Platnu otkrili čestice različitih minerala: stroncija, željeza te uglje-nog vapna u polimorfnom obliku (aragonit). Kako je aragonit bio uobičajeni građevinski materijal korišten u gradnji Jeruzalema, tako se nameće zaključak da je osuđenik bos ho-dao ulicama toga grada.

Do iznimno važnog otkrića došla su, neovisno jedan o drugome, dvojica talijan-skih znanstvenika Pietro Ugolotti i Gio-vanni Tamburelli. Obojica su na mjestima očnih duplji muškarca pronašla otiske malih kovanica promjera 15 mm. Nedugo potom američki isusovac i teolog p. Francis L. Filas identificirao je obje: novčić na desnom oku bio je moneta iskovana od bronce u vrijeme namjesništva Poncija Pilata, negdje između 26. i 36. g. poslije Krista. Moneta se na grčko-mu nazivala lepton, na hebrejskomu prutah. Imala je protuvrijednost od sto grčkih drahmi i bila popularna i kao „udovičin novčić“. Na lijevom oku bio je također brončani lepton iskovan u vrijeme Pilatova namjesništva nad Judejom u 16. godini Tiberijeve vladavine. Datacija kovanica podudara se s vremenom Isusova raspeća. Iz Ivanova Evanđelja sazna-jemo kako se raspeće dogodilo u petak 14. dana mjeseca nisana. Između 26. i 36. godine poslije Krista 14. dan mjeseca nisana samo je dvaput pao na petak: 30. godine (7. travnja) i 33. godine (3. travnja). U oba slučaja radilo se o petku koji je prethodio blagdanu Pashe.

Colin J. Humphreys i W. G. Waddin-gton, dvojica astronoma sa Sveučilišta u Oxfordu, obratila su pozornost na novoza-vjetne opise okolnosti Isusove smrti. Prema izvještaju evanđelista Marka u trenutku Isu-sove smrti mrak je prekrio zemlju na tri sata,

20

Svje

doci

vje

re:

tori

nsko

pla

tno

StudencI 55

Božić 2016.

a apostol je Petar u Djelima apostolskim, citi-rajući proroka Joela, govorio o mjesecu koji će se „prometnuti u krv prije nego svane Dan Gospodnji“. Vođeni tim informacijama, njih dvojica su ustanovila da je zaista 3. travnja 33. godine poslije Krista nad Jeruzalemom došlo do pomrčine Sunca koja je započela u 18 sati i 20 minuta, a završila u 18 sati i 50 minuta. Za to je vrijeme otprilike 20 % Mjesečeve površine dobilo krvavo crvenu boju. Prema dvojici astronoma bio je to onaj dio Mjeseca koji se našao u sjeni Zemlje, ali osvijetljen svjetlom koje se prelamalo kroz Zemljinu atmosferu. Znajući da se nikakav sličan fenomen nije dogodio u proljeće 30. godine nakon Krista, pretpostavlja se da je najvjerojatniji datum Isusove smrti 3. travnja 33. godine.

Tako su sva ispitivanja, koja su deset-ljećima bila provođena na Platnu, potvr-dila da su okolnosti Isusove smrti onakve kakvima ih donose evanđeoski tekstovi i da je relikvija iz Torina autentičan Isusov pogrebni pokrov!

Nemoć znanosti pred tajnom Platna

A kako je zapravo nastao otisak na Platnu? Mikroskopske su pretrage pokazale da je lik nastao kao posljedica oksidacije i dehidracije vlakana u površinskim nitima Platna. Znanstvenici ipak nisu uspjeli otkriti razlog zbog kojega su vlakna požutjela. Po mišljenju fizičara trodimenzionalni otisak lika na Platnu nastao je kao rezultat tajan-stvene eksplozije energije unutar prostora koji je Platno obavijalo. Upravo ta erupcija energije izazvala je nešto nalik „spaljivanju“ površine vlakana tako da je te tragove ne-moguće skinuti, oprati ili na bilo koji način ukloniti s njega.

Doktor John Jackson je u istraživanja Torinskoga platna uključen od 1977. Na liku

21

Svje

doci

vje

re:

tori

nsko

pla

tno

StudencI 55

Božić 2016.

s Platna primijetio je neobičnosti koje su mu posebno privukle pozornost. Primjerice, izvrsnu rezoluciju slike, nemogućnost ras-poznavanja površinskoga obojenja tkanine, jasnoću prednje strane obrisa u odnosu na relativnu udaljenost tijela od tkanine kojom je bilo omotano, nepostojanje otiska bokova tijela te položaj prednjega dijela tijela na način koji odgovara osobi koja je u okomitu položaju (?!).

„Da bi se svi ovi fenomeni objasnili“, tvrdi dr. Jackson, „morali bismo prihvatiti hipotezu koja uzima u obzir proces koji je znanosti da sada potpuno nepoznat.“

Amerikanka Janice Bennet ovako ra-ščlanjuje Jacksonovu teoriju: „Kao prvo, i otisak tijela i mrlje krvi nastale su u izravnu kontaktu tkanine s ljudskim tijelom u nju umotanom. Taj zaključak proizlazi iz činje-nice da je mrlje stvorila isključivo krv, dok otisnuti lik odgovara položaju ljudskoga tijela polegnuta na leđa. Drugo, sila teže ima važnu ulogu u nastajanju lika na Platnu, jer što god je bilo to što je proizvelo otisak, moglo je to učiniti samo držeći tijelo u okomitu položaju. Konačno treba reći da je Platno dok su na njemu nastajale mrlje krvi i otisak lika, bilo u dva različita položaja! Naime, pojedini oti-snuti dijelovi tijela pomaknuti su u odnosu na mrlje krvi. Po tome zaključujemo da su mrlje krvi morale nastati u početku, kada je tijelo bilo tek omotano Platnom. Međutim, dok je nastajao otisak, Platno je najvjerojatnije palo tako da je otisak bočnih dijelova lica pomaknut za nekoliko centimetara u odnosu na ranije nastale mrlje krvi.“

Po Jacksonovu mišljenju Platno je neko vrijeme omatalo mrtvo ljudsko tijelo, a zatim je naglo, iz nepoznatih i neutvrđenih razloga, tijelo „prestalo držati“ tkaninu te je ona pala prema dolje. Upravo u tomu trenutku nastao je otisak! Takva bi hipoteza objasnila sve ka-rakteristike Platna, ali pri tomu bi se morale prihvatiti dvije pretpostavke. Prva: tijelo je u jednomu trenutku moralo postati „transparen-tno“, što podrazumijeva da bi kroza nj mogli

proći fizički predmeti oko njega. Tada bi tka-nina, bez materijalnoga oslonca, pala prema dolje. Druga pretpostavka: Platno bi u tomu slučaju moralo na neki način proći kroz tijelo što bi bilo uzrokom nastanka otiska na njemu.

Jackson smatra da bi takav fenomen bilo moguće protumačiti velikom količinom radijacije, što bi objasnilo visoku rezoluciju slike i njezinu trodimenzionalnost.

Toliko o tome može reći suvremena znanost. Kakva je to sila koja je stvorila tu nevjerojatnu, savršeno usmjerenu i doziranu erupciju energije kojom je stvoren najizni-mniji prikaz u povijesti čovječanstva, znanost još uvijek nije u stanju objasniti. Tek može priznati da se našla oči u oči s pojavom za koju sa sigurnošću može tvrditi da je ache-iropoietos – neučinjena ljudskom rukom.

Riječ na kraju

Kada se spomene Kristovo uskrsnuće, koje je nedvojbeno temelj kršćanskoga susta-va, vjerovanja, življenja i nauka, nije moguće zanemariti postojanje Platna - „majke svih relikvija“. Njegovo postojanje potvrda je i svjedočanstvo važnih, temeljnih događaja koji uz povijesnu imaju i natpovijesnu vri-jednost.

Budući da događaju uskrsnuća nije bio nazočan nitko od ljudi, biblijsko izvješće usredotočeno je na niz osobnih susreta s po-sljedicama uskrsnuća. Uskrsnuće je zahvatilo materiju i dogodilo se u konkretnosti prostora i vremena te ne treba isključivati moguć-nost ostavljanja „tragova“. U toj mogućnosti živi Sveto platno kao jedina „relikvija“ koju Sveto pismo navodi nakon Isusova uskr-snuća (usp. Iv 20,5-7). Ne spominje se ni križ, ni trnova kruna, ni ikoji drugi pred-met. Zašto? Apostole nije promijenio neki moralni zahvat, nego susret sa stvarnošću, svjedočanstvo o Kristovoj prisutnosti. To ih svjedočanstvo nije obvezivalo na vjerovanje,

22

Svje

doci

vje

re:

tori

nsko

pla

tno

StudencI 55

Božić 2016.

ali je bilo prigoda za vjerovanje da bi došli do spoznanja uz poticaj određenih očitovanja.

Bez obzira na to što nijedna kršćanska skupina nije zahtijevala da se vjeruje u auten-tičnost platna kao članka vjere, puno je onih koji smatraju da Sveto platno može poslužiti za produbljivanje već postojeće vjere. Pred tim su predmetom mnogi doživjeli istinska vjernička iskustva koja su im promijenila život, svjedočeći da su došli ispitivati, od-mjeravati, da bi u konačnici Platno ispitalo i odmjerilo njih. Umjesto da taj susret izazove ruganje, izazvao je moljenje. Čini se da je odvijeka tako: čovjek pokušava istraživati, iskušati, da bi na kraju sam bio iskušan. Bez obzira na okolnosti u kojima živi i na uvje-renja s kojima živi, Platno je stavljeno pred svakoga čovjeka.

Jesmo li toliko slijepi da ne prepozna-jemo kako nam Gospodin u proučavanju Platna dolazi još jedanput „da bi sve privukao k sebi“ (Iv 12,22)? Nije li možda moguće da Bog koristi potpis svoga Sina, ispisan Njegovim tijelom i krvlju, da bi ga – kao nikada ranije – upoznao naraštaj koji odrasta u iznimnim tehnološkim mogućnostima i s posebnim metodama dosada neuporabljeni-ma? U kulturi vizualne komunikacije Platno ima novu svježinu govora.

Puno je prostora za razvijanje raznih aspekata koji izviru iz Torinskoga platna. Znanstvenici trebaju nastaviti tražiti od-govore, pa i postavljati nova pitanja, a mi vjernici pozvani smo nositi Kristov lik, ne samo pred sobom nego ponajprije u sebi. Što se samoga predmeta tiče, ostanimo u zdravomu nauku Katoličke Crkve da od živoga događaja ne stvorimo idola. Niti jedan predmet nema snagu događaja u koji je bio uključen, zatvoren u nj, nego je pose-ban oblik posadašnjenja i naše neraskidive povezanosti s otajstvom Krista.

Priredila Marija Mika Babić

23

Bogu

je

sve

mog

uće

StudencI 55

Božić 2016.

Bogu je sve mogućeU prethodnim brojevima našeg lista poveli smo vas manje poznatim mari-janskim svetištima u našoj domovini. U ovom broju donosimo vam priče o dvama mjestima u kojima nam se Otac naš nebeski pokazao na način koji, usuđujem se reći, svi priželjkujemo, ali se tog istovremeno i plašimo. Čitajući životopise svetaca, ali i događaje iz ne tako daleke prošlosti koji su se zbili u Lourdesu, Fatimi... sigurno ste se bezbroj puta upitali zašto danas nema čuda? Je li nas Otac zaboravio? Čuda se i danas događaju, potrebno je samo otvoriti oči duše i vidjet ćemo ih. Na tom tragu donosim dvije priče o čudima koja su se zbila za vrijeme Domovinskog rata i koja nam rječito govore da Otac naš nebeski i Majka Marija nikada ne napuštaju svoju djecu koja im se s pouz-danjem utječu. Priče su to iz "običnih" župa u Slavoniji iz Borova naselja i Bogdanovaca, mjesta uz Vukovar, koja baš poput ovog grada i danas nakon 25 godina još uvijek liječe ratne rane i koja unatoč svim strahotama nisu izgubila vjeru i pouzdanje.

Gospa koja je odlučila ostatiKip Gospe Fatimske u Gospinu sveti-

štu u Borovu naselju predstavlja glasoviti lik Majke povratnika ili lik Gospe koja je odlučila ostati. Tim naslovom Majku Božju danas časte Vukovarci nastanjeni u Borovu naselju i brojni hodočasnici koji dolaze u ovo Gospino svetište, a proširio se čitavim svije-tom zahvaljujući čudesnim okolnostima pod kojima je kip, i nakon tri pokušaja uništenja od strane agresora vođenoga velikosrpskom ideologijom, ostao očuvan.

Prve granate bačene na ovaj dio Vu-kovara pale su upravo na Gospino svetište, i to 2. kolovoza 1991. godine, na blagdan Gospe od Anđela – Porcijunkulu. Strop se urušio pred samim Gospinim kipom, ali je on ostao neoštećen. Župnik potom sklanja kip

na sigurnije mjesto, u župni stan u zapadnom dijelu svetišta.

Na meti agresorskih granatiranja bile su upravo katoličke crkve i jedna je od mnogo-brojnih granata izravno pogodila i prostoriju u kojoj je privremeno sklonište našao kip Gospe Fatimske. Svi su predmeti u toj pro-storiji bili uništeni, osim Gospina lika koji je ostao neoštećen. Župnik je potom, treći put u kratkom razdoblju, potražio novo sklonište za kip i sprema ga u prizemlje crkve. Međutim, 22. studenoga 1991. Gospino svetište u pot-punosti je uništeno i sravnjeno sa zemljom.

Sedam godina kasnije, nakon mirne rein-tegracije hrvatskoga Podunavlja, među prvima na zgarište crkve vraća se župnik o. Perković. Braći, koja su ga pratila, rekao je: „Ako pro-nađemo Gospin kip, bit će to pravo čudo.“ I čudo se dogodilo. Na svetkovinu Isusova prikazanja u hramu, 2. veljače 2000. godine, koja se u hrvatskom narodu od starina naziva Svijećnica, postrojbe Hrvatske vojske pronašle su kip Gospe Fatimske, gotovo neoštećen.

U sjeni kipa Majke Božje Fatimske ra-zotkrivaju se Božji zahvati u održanju ove župe i njezinih vjernika tijekom mnogih tu-robnih godina 20. stoljeća. Župa sv. Josipa radnika u vukovarskoj gradskoj četvrti Bo-rovo naselje nastala je odcjepljenjem 1938. godine od župe matice sv. apostola Filipa i Jakova u središtu grada. Tadašnja tvornička uprava dodijelila je iste godine i lokaciju za gradnju crkve. Nove komunističke vlasti su 1945. godine župu nasilno ugasile.

Drugi život župe započinje 1962. godi-ne i to na Krivoj bari. Vukovarski franjevci kupuju običnu obiteljsku kuću i prilagođuju njezin skromni prostor za održavanje bogo-služja. Prvi župnik, o. Flavijan Šolc, uporno punih pet godina traži građevinsku dozvolu za gradnju nove crkve. Posljednji njegov pokušaj bilo je pismo upućeno na kabinet predsjednika Socijalističke Federativne

24

Bogu

je

sve

mog

uće

StudencI 55

Božić 2016.

Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita. Uoči slanja pisma, župnik se zavjetovao: ako dobije građevinsku dozvolu, izgradit će Gospi svetište. Upravo na svetkovinu Gospe Fatimske 13. svibnja 1967. stigao je pozitivan odgovor. Župnik se sjetio svojeg zavjeta te odmah započeo izgradnju Gospi-na svetišta. Gradnja nije išla lako: morao je obići 132 župe kao prosjak moleći za pomoć i doslovce skupljajući ciglu po ciglu. Nakon punih 14 godina gradnje Gospino je svetište 13. svibnja 1981. godine, na blagdan Gospe Fatimske, konačno i posvećeno.

Uz pomoć redovnice Ivane Veselinski, članice Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, izravno iz Fatime donesen je drveni kip Gospe Fatimske. Gospin lik blagoslov-ljen je na svetkovinu Gospe Fatimske 13. svibnja 1988. godine, što se smatra početkom Gospina svetišta.

U Domovinskom ratu kroz odškrinuta vrata pakla izlivena je zastrašujuća mržnja koja je uništila svetište. Međutim, u zgarištu otkriveni i neoštećeni lik Gospe, koja je od-lučila ostati, simbol je neuništive Majčinske blizine, njezine blagotvorne utjehe te simbol konačne slike Crkve koju vrata paklena neće nadvladati.

Ptice su ponovo pjevale

Nakon pada sela Bogdanovaca 10. studenog 1991. g. filijala crkve Našašća sv. Križa, kao i cijelo selo, bila je sravnjena sa zemljom. Ostali su samo temelji. Koliko je slika sela bila sablasna, svjedoče i po-vratnici koji kažu da se ptičji pjev u selu nije čuo godinama nakon povratka. U napola sru-šenoj crkvi vojnik JNA prona-šao je kip Bl. Djevice Marije, uzeo ga sa sobom na kamionet i s ostalim vojnicima krenuo prema susjednom selu Pe-trovcima. Na putu prema Petrovcima kamionet je

naletio na minu. Većina vojnika je poginula, nekolicina je teže i lakše ranjena, a vojnik koji je nosio Bl. Djevicu Mariju, ostao je neogreban kao i kip.

Kada je došao k sebi, pješke je došao do Petrovaca, ondje je kip predao ženama iz mjesta i zamolio ih da kip čuvaju i da će se on vratiti po njega. Prošle su godine, žene su se molile i čuvale Gospu, a vojnik se nikada nije vratio.

Nakon mirne reintegracije žene su sve ispričale svom župniku vlč. Vladimiru, ta-dašnjem župniku grkokatoličke crkve u Pe-trovcima, koji je kip unio u crkvu i štovali su ga tamo iako se kod njih štuju ikone, a ne slike. Vlč. Vladimir u vijestima vinkovačke televizije objavljuje da posjeduju Gospu u svojoj crkvi koja je vjerojatno iz obližnjih uništenih sela.

Tadašnjeg župnika filijalne crkve u Bog-danovcima Branimira Koseca obavijestio je mještanin Bogdanovaca g. Emerik Kiš tvrdeći da je gotovo 100 % siguran da je prikazana Gospa na vinkovačkoj televiziji iz bogdanovačke crkve.

Gospodin Kiš i fra Branimir zajedno su otišli u Petrovce i potvrdili da je kip iz Bogdanovaca. S vlč. Vladimirom dogovo-reno je da se kip svečano prenese "kući" u Bogdanovce.

Gospa je iz Petrovaca ispraćena sv. misom u petrovačkoj crkvi 27. lipnja 1999. g.. Potom su iz Petrovaca na-pravili kolonu autima noseći Gospu na čelu kolone kroz ulice Vukovara, sve do Bogdanovaca. Na početku sela zaustavi-

li su se kod križa gdje su je dočekali svi mještani sela. Od križa je procesija

krenula prema crkvi pješke pjeva-jući marijanske pjesme, a taj dan su ptice pjevale i cvrkutale kao ni jedan dan nakon povratka iz progonstva. Nakon toga je slu-žena sv. misa i ispričan događaj o toj Gospi koja je proživjela i preživjela rat.

Priredila Mira BabićGospa Bogdanovačka

25

Čije

pre

zim

e uz

eti?

StudencI 55

Božić 2016.

Čije prezime uzeti?

B udući bračni parovi moraju se suočiti i s problemom odabira zajedničkog prezimena i često ova tema biva uzro-kom prepirki. Mnogi će reći da uzimanjem muževa prezimena žena na neki način dobiva novi identitet i nakon udaje ih se "pripisuje" muževoj obitelji, a istovremeno muževi ne žele da djeca nose prezime njihovih supruga, jednostavno stoga jer to nije uobičajeno u Hrvatskoj. Neki će pokušati naći kompromis tako da supruga svome prezimenu doda i muževo. Što je ispravno?

Krenimo redom. Knjiga Postanka go-vori da je Bog ženu stvorio od čovjeka da mu bude pomoć. Od tih početaka se o rodo-slovljima govori naglašavajući mušku liniju. Rodoslovlje za Sveto pismo nije tek popis imena ili tek čisto pravna stvarnost. Smatra se da se duhovna baština, pa i sam mesijanski blagoslov, prenose krvnom vezom prvenstve-no po muškoj liniji. I Novi zavjet ostaje na toj liniji i uvelike naglašava da je Isus “sin Abrahamov” i “sin Davidov”. I evanđelja, unatoč svojoj sažetoj formi, donose i opširna Isusova rodoslovlja.

Sveti Pavao potvrđuje da je muž glava žene kao i Krist glava Crkve, te potiče žene da se pokoravaju muževima u svemu, kao i Crkva Kristu. Krist je sijač dobrog sjeme-na, a Crkva ona koja to sjeme prima i daje obilan rod, pa i ova slika može osvijetliti odnos muža i žene. Na tom tragu djeci se tradicionalno daje očevo prezime. Također je to u skladu s praktičnom nemogućnošću da se oba prezimena prenose na djecu (u sljedećoj generaciji trebala bi onda biti četiri prezimena itd.).

I crkveno pravo priznaje to prvenstvo oca, primjerice u pogledu pripadnosti obre-du kada su supružnici različitih obreda: ako se supružnici ne mogu dogovoriti oko toga

kojoj obrednoj Crkvi žele pribrojiti dijete, ono će se pribrojiti obrednoj Crkvi kojoj pripada otac.

Ne smije se zaboraviti da su muškarac i žena jednakog dostojanstva i da su oboje stvoreni na sliku Božju. Ono što je bitno na-glasiti je da nije jednoznačno biti “jednak” i biti “isti”. Muškarac i žena nisu “isti”, ali su "jednaki". Oboje su stvoreni tako da svatko od njih na svoj različit, ali međusob-no komplementaran način, odražava slavu Božju. Papa Pio XI. to pojašnjava ovako: ako je muž glava obitelji, žena je njeno srce. Može li se reći da je glava potrebnija ili važnija od srca?

Živimo u vremenu kada se zamagli-la ova razlika i komplementarnost između muškarca i žene i često se dostojanstvo žene nastoji naglasiti poticanjem njihova “opo-našanja muževnosti”. U stvarnosti nijedna osoba zapravo nije konkurencija drugoj, jednostavno zato jer je Bog svakoga stvorio jedinstvenim i dao mu nezamjenjivu ulogu jednakog dostojanstva, što znači da ni jedan spol nije konkurencija drugomu.

Naravno da i država i Crkva dopuštaju mogućnost ženi da uz muževo zadrži i svoje djevojačko prezime i niti jedna niti druga neće osporavati dogovor supružnika. I kao što je Krist glava Crkve, isto tako bi i muž trebao biti glava obitelji i u tom duhu treba promatrati i navedeno pitanje jer uzimanjem muževa prezimena simbolički pokazujemo vidljiv znak dublje duhovne stvarnosti. Stoga je supružnicima preporučljivo da kroz moli-tvu i razgovor dobro ispitaju vlastita shvaća-nja te kroz molitvu, u svjetlu Božjeg nauma, zajednički postignu dogovor i potvrdu.

Priredila Mira Babić

26

God

ina

milo

srđa

– r

azgo

vor

s ra

zlog

omStudencI 55

Božić 2016.

Godina milosrđa – raz