Godina XXIbroj 195

VII - 2016.besplatan

primrak

U ovom broju

1. Razmena mladih Nemačka - Srbija - BiH: Cveće sa Vlasine

2. Zdravko Marjanović: I forma potvrđuje suštinu

3. Naši putevi mira - utisci: Mirsada i Amina

4. Priredio: Željko Građin: Ko smo, šta smo ikuda idemo - Ljiljana Jokić Kasper

5. Nikola Krstić: Zašto uek Srbi ispaštaju

6. - 7. Intervju; Tumačenja koja izazivaju strah

8. - 9. Razmena mladih: Razgovor sa Sabine Gresser Ritter

10. - 11, XIV Multietnički likovni susreti mladih, II deo

12. - 13. Lav Tolstoj: Učenje crkve je skup praznoverja iVradžbina

14. - 15. Intervju; M. Živanović; razgovarao Milovan Matić

16. Senad Sprečić: Neprijatelji smo sami sebi

17. - 19. Ljiljana Gehrecke - Osnovi meta-menadžmenta

20, Forum “Most prijateljstva” - Razmena mladih, ispredmuzeja u Leskovcu

strana 2. VII, 2016.

I forma potvrđuje suštinuZvanična srbijanska i srpska (mislim na tzv RS u BiH) ko zna po koji put

pokazuje svoje pravo licemerje. Vučić nije napadnut u Srebrenici (jer ga tamonije ni bilo) a želja četničkog vojvode da unizi žrtve nije se ispunila.Piše: Zdravko Marjanović

Ni ove godine nijedna državna insitucija Srbije(pa onda naravno ni genocidne tvorevine u BiH) nije zva-nično obeležila godišnjicu srebreničkog genocida. Nije litime dokazano ono što sam govorio o Vučićevom dolaskuprošle godine - čisto licemerje? Odnosno, nije li istinitaona narodna: Vuk dlaku menja a ćud nikada? Nije li ne-vine ljude “pobila upravo Vučićeva javno-huškajuća etno-ideološka isključivost predratnih i ratnih godina njegovogmedijskog i političkog djelovanja”, kako za crnogorskiMonitor naglašava prof. Esad Bajtal? Pri svemu tome ovajdični sin srpskog naroda nikada nije izrekao ni jednu rečkajanja i izvinjenja. Pa je valjda svakom jasan suštinskirazlog njegovog odlaska prošle godine u Srebrenicu.

Ali, on za mene je nebitan. I nema ga potrebe nitipominjati. Bitno mi je kako na sve to gledaju građani Sr-bije. Da li shvataju važnost izlaska iz ćorsokaka u koji ihneprekidno uvode skoro svi srbijanski političari? Da liimaju stvarnu želju da se ta napetost u regionu (gde jeSrbija “lider stabilnosti”!?) prevaziđe i da se konačno ot-počne normalan život?

Na ova pitanja nemam odgovora. Ostaje mi samomoje sopstveno nagađanje i uverenje stečeno razgovoromsa ljudima, učincima nakaradnog školskog obrazovanja,umešanosti do guše crkve u politiku i td. i td. Dakle, janisam optimisti. Ostaje mi, kako kaže moj prijatelj Lauc,samo molitva ali i neprekidna podsećanja na neljudskost idivljaštvo učinjeno u moje ime.

Najviše boli to stalno podsticanje na ovakav načinrazmišljanja: svi su pravili zločine. To prosto boli. Boli jerse pokušavaju svi zločini izjednačiti. Nije isti zločin smiš-ljenog planiranog i organizovanog uništenja jednog naroda(kao što je radio Hitler) i drugih zločina učinjenih iz raz-noraznih razloga - od osvete do patoloških stanja čoveč-jeg uma.

Zar nije, sa tog aspekta, sramotan poziv predsed-nika Srbije Bakiru Izetbegoviću da zajednički obiđu srpskai bošnjačka stratišta i tako odaju počast nastradalima tihratnih godina? No, za njega je to normalno. On je verovat-no, kao četnički vojvoda, prezadovoljan odlukom instituci-ja Srbije o izjednačavanju četnika i partizana u II Svet-skom ratu pa bi mu i ovo bilo normalno.

O onom grlatom iz tzv. RS nema potrebe ni pričati.Kada sam davno na ovim stranicama pisao o njegovom

priznanju genocida u Srebrenici, napao me je jedan “pra-vi” Srbin kako nemam prave podatke, ja a ne onaj čijemišljenje sam naveo, a eto on danas priča drugu priču:“Genocida nije ni bilo” - nema potrebe komentarisati.

Normalno je što srbijanska diplomatija i zvaničnicižestoko reaguju na slična događanja kod suseda a ne videsebe. Pri tome se koristi dečji svađalački ton tako da jastičem utisak da se to neka deca svađaju na ulici u smisli“a ti si meni onda uradio ono...”. Nikakve ozbiljnosti pa niželje da se problemi reše. Naprotiv, svesno se drže tenzijekako bi se ostajalo na vlasti što duže na štetu sopstvenognaroda i okruženja a samo za svoju materijalnu korist iduhovni sunovrat. I svoj i onih koji ih biraju.

Nije čudo što je na svim stranama u okruženjustanje nedostojno čoveka. Nije čudo jer su se u neka vre-mena pojavili nesposobni ljudi koji nisu ni znali ni umeli,a nisu imali ni želje, odgovoriti izazovima vremena. I da-nas su oni tu. Kako kaže Josip Manolic, bivši premijerHrvatske: “U Hrvatskoj je danas na vlasti Tudmanovastranka, u Srbiji Miloševiceva, sve to govori da se formemijenjaju a sadržaj - interes ostaje isti.”

To živimo i prihvatamo kao sopstveni način života.Do kada?Ne znam, ali znam da mira nema bez uspostave po-

verenja a njega nema bez iskrenog priznanja zločina i kri-minalnih namera političkih vođa. Mira nema dok postoji RSrpska i podela Bosne i Hercegovine po entitetima, doksvoje prste Srbija i Hrvatksa ne mešaju legalno, kako im jeomogućio Dejtonski sporazum, u ovu državu. Mira nemadok god nas na svim stranama vode ovi i ovakvi lideri!

Slaba su uteha reči, ma kako ga ko cenio, Čedo-mira Jovanovića izrečene u Srebrenici:

„Srebrenica i dalje traži svoj mir. No, ne može ganaći sama, jer nije stvorila sama nemir. Dok se ne osudizločinačka politika, zločinci, dok se ne napravi razlika iz-među normalnog i pristojnog sveta, mi nećemo imati nor-malan život. Nije dovoljno reći da se u Srebrenici desiogenocid, ali je to prvi korak. Moramo da naučimo da po-novo živimo zajedno. Ne postoji potreba u politici, alipostoji potreba među ljudima. Nije lako reći u srpskojskupštini da se desio genocid, ali jeste, to se desilo. To jejedna velika sramota i odraz kukavičluka, to je izraznemoći".

“TOLERANCIJA” je regionalni časopis neformalnog udruženja i mreže Forum »Most prijateljstva«. Osnivač je »Društvo zatoleranciju Bačka Palanka«. Adresa redakcije: Novosadska 38, 21413 Čelarevo, Štampa: “AB PRINT”, Novi Sad.

Redakcija: Bosna i Hercegovina: Dalida Hadžić Tulić, Branka Topalović; Hrvatska: Jelka Glumićić,Milan Ivanović; Srbija: Biljana Stanojević, Filip Mladenović; Vojvodina: Željko Građin; Dijaspora:

Snježana Dbravac Haass. Glavni i odgovorni urednik: Zdravko Marjanović

Tekstovima težimo podstaći izgradnju poverenja među ljudima. Zbog toga podsećamo na zlo koje smočinili da se ono ne zaboravi kako se ne bi ponavljalo i kako bi nam pomoglo da prihvatimio istinu.

Naši putevi mira - XIV Multietnički likovni susreti mladih

Goodbye Sarajevo - do sledećeg susretaEvo gledam fotografije svega onoga što smo radili i ne mogu a da se nasmijem mojim

novim prijate-ljima gledajući ih na večeri maskenbala ili dok bojama stvarasmo naš svijet inaše imaginarne planete...Napisala: Mirsada Bukvić - Ibrahimefendić

Sloboda je stanje uma al’ i fizika i prostor po-mažu. Biti slobodan, bez okova je moj lifestyle.

Goodbye Sarajevo, hvala na svemu, divnimljudima, prijateljima, gostoprimstvu i nezaboravnomboravku. Bila je ovo interesantna nedjelja druženjasa vršnjacima iz cijele ex Jugoslavije. Odoh ja u onajdio Sarajeva što ga zovu Istočno. Odoh, a moje srceili bar veći dio njega će ostati u ovome dijelu Sara-jeva sa ljudima sa kojima sam se družio nedjelju da-na, sa mojim vršnjacima i profesorima… sa svimakoji mi pokazaše i dokazaše da sam ja jedan od njih,da su oni isti kao ja, da smo zapravo svi djeca majkeZemlje i da je naša spona najljepše osjećanje – LJU-BAV… koji mi pokazaše da nema superiornosti nitiinferiornosti među ljudima. Svi smo mi ljudi a ja samčovjek, i prvi put u mome mladom životu ponosansam radi toga.

I dok odlazim ne mogu a da ne razmišljam osvemu onome sto se dogodilo, svemu onome štosmo radili, o našem smijehu, pjesmama, šalama. Za-tekoh sebe kako si uporno postavljam pitanje: zaštosam sve do dolaska imao drugačiju viziju svijeta ukojem živim? Zašto je NEKO otrovao moje srce izašto je mojim venama kolala mržnja? I sretan samjer osjećam da IM nije pošlo za rukom, jer ja volimsve ove moje vršnjake i sve ove odrasle osobe zakoje mi rekoše da su mi neprijatelji.

A ti “neprijatelji” mi pokloniše 1000000 lijepihtrenutaka, pokloniše mi ljubav, sreću i dadoše mi sr-ce… Evo gledam fotografije svega onoga što smo ra-dili i ne mogu a da se nasmijem mojim novim prijate-ljima gledajući ih na večeri maskenbala ili dok boja-ma stvarasmo naš svijet i naše imaginarne planete,nasmijah se od srca kada se sjetih kako sam praviobedž mojoj najdražoj pof. koju nazvah Bubamara…Sjetih se kada se probudih kose pune kaladonta ilikada smo se u zeničkom parku polijevali vodom ikikotali do besvijesti.

A tek večeri lude i nezaboravne, naše pjesmeponekad popraćene gitarom gosp. Senada… I sjetihse kako smo svi bili zbunjeni i uplašeni prvih sati na-kon našeg dolaska, i kako smo bili prepušteni sebi inašim strahovima vješto prikrivenim, jezičkim i terito-rijalnim granicama, a ja sada odlično pričam rukama imađarski i makedonski i znam šta znači inšallah i…i…ne znam šta da pišem jer me suze guše… suzezadovoljstva i sreće što imadoh priliku da budemučesnikom jednog ovako lijepog susreta… plačem jermi već danas fale svi ti ljudi… fale toliko da osjećambol, da bih najradije da usitnim moje srce na koma-diće i da svakome od njih pošaljem jedan dio, da svi

vide koliko ih volim i koliko mi nije bitno ko su i štasu.

I ne zanima me više čija je ovo bila ideja i zaš-

to su nas spojili znajući u kakvim sredinama rastemo.Ljut sam što nas spojiše pa nas ponovo rastaviše.Vrištim u sebi i Boga molim da se nađe neko pa-metan da nas ponovo spoji i dan ostavi tamo negdjena nekoj planeti gdje bi mi mladi sa novoprobuđenomljubavi prema drugima mogli da gradimo naš novisvijet u kome ne bi bilo ni podjela ni mržnje…. niratova.

VII 2016. strana 3.

Djeca mira

Mi smo djecamira,

hodimo putevimaljubavi,

prelazimomostove

prijateljstva,preskačemo

predrasude,gazimo planine mržnje.

Mi smo djeca mira.Nije važna vjera i nacija,

naš moto je mir i tolerancija.Prijateljski ruke pružamo,

granice ne vidimo.

Mi smo djeca mira.Melodije mira širimo,

pod istim nebom rodjeni,isto nas sunce grije,isti, a opet različiti.

Mi smo djeca mira.Neka se daleko čuje pjesma ljubavi,

podignemo glas.Mi nećemo rat.

Mi hoćemo mir za sve nas.Amina Mašić

strana 4. VII 2016.

Vožnja kroz ništavilo

Ko smo, šta smo i kuda idemo???UMESTO IN MEMORIM...

...deo kolumne koju je Ljilja imala svojevremeno u ’Građanskom’ a govori o statusu pisaca i''pisaca'', a može se odnositi t na druge umetnike i... večna tema Danila Kiša koju nam jeLjilja na svoj zanimljiv način iznela. Zaključak o tome donesite sami...

Ljiljana Jokić Kaspar, Građanski list, broj 1877., 4/5 februar 2006. godinaPriredio: Željko Građin

'U ovom trenutku našeg života u kojem harabezumlje i korupcija, lično mi najteže pada ona men-talna korupcija koja polako nagriza stanje svih koji

kakvim-takvim duhom raspolažu. Na naše oči kulturniživot traje i protiče u istom stilu kao i u celokupnomdruštvu. Nije samo privatizacija naš problem, nevoljaje što se duhovnim dobrima teško može trgovati, a jošmanje za siću novaca otimati! Duhovna dobra setrenutno kradu na posredan način, uskraćivnjem pra-va na istinske, kulturne književne vrednosti. Posle''promena'' su nam se prišunjali svi koji su se kul-turom ''bavili'' u vremenu satrapa, podržavali taj re-žim i uživali u plodovima i nagradama svoje podrške.Ne zamera im se što su pisali, objavljivali i pevali nasav glas, zamerka je što su podržavali jednu nakaznuideju krvi i tla, plemenski rat i ubijanje.

Mentalnu i duhovnu ''obnovu'' tih kameleonapomogla je politička elita koja je zamenila Miloševiće-ve sluge. Pošto u kulturi ima malo materijalnih dobara,grabež nije uočljiv, nema klasičnih tajkuna, ali imaonih koji su sedeli uz koleno svake vlasti, diktirali spis-kove podobnih i nepodobnih umetnika, ulizivali se i

prodavali u teškim vremenima za kilogram jagnjetine!Sada su ponovo na sceni i polako se raspoređu-

ju, dele zabrane, udobno i s lakoćom se smeštaju užirije i uredniš-tva časopisa, ko-misije, upravneodbore i knji-ževna društvakoja još uvek fi-nansiraju kon-kretna ministar-stva.

Pisci iumetnici po obi-čaju čute ili pri-čaju o tom pro-blemu samo pokuloarima.

Toj bo-lesti mentalnekorupcije lekanema, postoje sa-mo oni koji cenusvoje nezavis-nosti i moralnihnormi krvavoplaćaju. Na pita-nje ''poezija ili

život'' oni su uvek za poeziju i bukvalno i metaforično.U svim vremenima pisci i pesnici koji se ne

uklapaju u politički korisne ''tendencije'' poslednji suna spisku prava na pristojan život. Njima se ništa nedaje, od njih se samo uzima. Daje se onima koji susavitljviji, duhovno jednostavniji i u svakom slučajuupotrebljiviji.

Koji je društveno uspešniji i poznatiji pisac?Onaj koji se umeša u politiku služeći joj, ili neko koveruje u kreativnost i služi samo umetnosti? Svi znajuodgovor na ovo pitanje. Kod nas se veruje da je i usvetu isto tako! Zato u mraku svetskih biblioteka čamegomile naših ''važnih'' knjiga, dok lektori s nestrplje-njem očekuju poštare.

Dostojastven je svako ko razume vreme u komeživi. Ko ne brine samo o sopstvenoj duši, već radi zadobrobit svih. Onaj kome je istina draža od lične ko-risti gubitnik je dostojan poštovanja. Srećnik s du-hovnom ''manom''!

VII 2016. strana 5.

SrbijaMazohističko stratište

Zašto uvek Srbi ispaštaju?Piše: Nikola Krstić /preuzeto sa e novina/

Zašto uvek Srbi ispaštaju?Jer smo zavoleli Slobu na Gazimestanu.Jer smo uz pomoć njega ponovo probudili zlo.Jer smo silom pokušavali da održimo Jugo-

slaviju, samo u formi Velike Srbije.Jer smo Vukovar pretvorili u balkanski Staljin-

grad.Jer smo iz večite žrtve prerasli u krvoločnog

osvetnika.Jer smo im "vratili dug iz '41".Jer smo mislili da smo na pravoj strani.Jer smo se izgubili u svom mitološkom egu.Jer smo uvrteli sebi u glavu da je bog uvek

na našoj strani.Jer smo ponosne heroje naše istorije zame-

nili sa mesarima i kriminalcima.Jer su nam Radovan Karadžić i Lazar Hrebe-

ljanović podjednako vredni.Jer smo dopustili da zbog naše osionosti bu-

de pokrenut proces relativizacije Jasenovca i njegovoizjednačavanje sa Blajburgom.

Jer kada je trebalo, niko od nas nije rekao:“Stani!“, kada je ovaj drugi vadio nož na civile.

Jer smo okretali glave kada vidimo tako nešto.Jer smo za svako naše selo, spalili njihova dva.Jer svaku našu žrtvu posebno brojimo, a ka-

da oni broje – „onda je svaka žrtva ista“.Jer na svaku njihovu optužbu, odgovorićemo:

"Ali i vi ste nama...".Jer smo izuzetno selektivni kada dođe do

pravde.Jer tražimo mir sa svetom, ali da bude isklju-

čivo u našu korist.Jer su ipak, gle čuda, svi drugi krivi.Jer umesto da pognemo glavu i ćutimo, mi

lajemo.Jer pokušavamo da pobegnemo od prošlosti.Jer se plašimo da kažemo da smo negde

žestoko zasrali stvar.Jer danas ne smemo da pogledamo hororu u

oči.

Jer smo zbog svega toga uspeli da nateramoomladinu da se iseli iz zemlje.

Jer smo im pokazali kako već u ranoj mladostimogu da se stide svog porekla.

Jer smo uspeli da zajedno sa svojim komšija-ma uništimo državu u kojoj smo barem nešto značili.

Jer smo, čak i posle toga, tražili još.Jer smo imali mogućnost da sprečimo bom-

bardovanje.Jer smo ’99 stajali na Trgu republike i prkosili

uz pesmu, a danas tražimo izvinjenje i sažaljenje.Jer ne možemo da propustimo priliku, a da ne

pomenemo bombardovanje kad god se desi nekaveća tragedija u svetu.

Jer smo počeli da se ponosimo što smo od-bačeni i izolovani.

Jer smo postali poslednji šupak u Evropi.

Jer smo 2003. sahranili poslednju slamku na-de.

Jer smo, na kraju krajeva, dopustili da nas ja-še ko kako stigne.

Jer smo uspeli da srušimo pola Beograda ka-ko bismo pokazali da nam je stalo do Kosova.

Jer smo time poslali lepu razglednicu čitavomsvetu.

Jer smo hteli da se Šešelj vrati iz Haga.Jer ga sada ne želimo.Jer zaboravljamo Đinđića.Jer rehabilitujemo Miloševića.Jer je današnja vlast posledica svega ovoga.Jer je Vučić u stvari samo naš odraz u ogle-

dalu.Jer se niko. niko nije trudio da spreči ovu hro-

niku stradanja.Jer i dan-danas, verujemo da smo u pravu.Jer smo ih slušali.Jer smo im verovali.Jer smo ih pratili.Jer smo hteli sve, sada i odmah.

Eto, zato!

strana 6. VII 2016.

O tome zašto židovska zajednica smatra kakoustaški i komunistički zločini nisu jednaki, zašto predsjed-nica države osuđuje ustaški režim tek po dolasku američ-kog izaslanstva te kako Židovi doživljavaju bjelodanu fa-šizaciju u Europi i Hrvatskoj, razgovarali smo s predstav-nicom židovske nacionalne manjine u Gradu Zagre-bu, Sanjom Zoričić-Tabaković, na dan njihove samostal-ne komemoracije.

Židovska zajednica samostalno je i neovisno održavnom protokolu komemorirala žrtve ustaškoglogora Jasenovac. Međutim, tamo vas nije dočekalaravnateljica spomen područja Jasenovac Nataša Jovi-čić. Kako ste to protumačili?

Točno. Ravnateljica je u to vrijeme bila na sas-tanku s požeškim biskupom Antom Škvorčevićem u vezislužbene komemoracije. Doživjeli smo to jako loše. Svismo očekivali da će ona kao ravnateljica biti s nama, sobzirom da smo nju prvu i obavijestili o našem dolasku uJasenovac 15. travnja. Drugo, na toj komemoraciji bila jecijela Koordinacija židovskih općina Hrvatske, zatim Ži-dovska općina iz Sarajeva, ŽO iz Beograda te ŽO iz BanjaLuke pa je ona, po mom dubokom uvjerenju, kao savjet-nica predsjednice za holokaust svakako trebala biti u Ja-senovcu. To je bila poruka ignoriranja i bojkota naše ko-memoracije. To nije smjela učiniti jer naš dolazak zaistanije bio politički skup, niti su se držali neki govori.

S druge strane, iz vlade su stigle izjave kako jevaša komemoracija bila politikantska. Ustvrdio je to,među ostalima, i potpredsjednik vlade, Božo Petrov…

Pa to je jako zgodno prebaciti lopticu nama. Mis-lim da imamo pravo na komemoraciju kakvu smatramo dazaslužuju oni koji tamo leže. U Hrvatskoj nema niti jednežidovske obitelji koja nije izgubila barem jednog svog čla-na u Jasenovcu. Dakle, nikako se ne može dogoditi da bis-mo mi činili nešto iz političkih razloga. Do ove godine,uvijek smo išli na službene komemoracije zato što su tamodolazili svi, i zato što smo smatrali da se na dostojan načinkomemoriraju žrtve. To što ova vlada, koja ima ovakavodnos prema Drugom svjetskom ratu, nas proziva za poli-tikanstvo, doista je zamjena teza.

Možete li navesti konkretne poteze ili izjavedužnosnika koje su dovele do odluke da sami komemo-rirate žrtve Jasenovca?

Zapravo, unazad godinu dana počelo je biti evi-dentno da se ovdje desnica ozbiljno digla i da cjelokupnodruštvo, koje je moramo priznati puna tenzija, počelo Dru-

gi svjetski rat i sve što se tada dogodilo tumačiti na načinkoji nam unosi popriličan strah. Naime, ovo neprekidnoinzistiranje pojedinih političara na tome da su protiv sva-kog totalitarizama ustvari je relativizacija stvarnih događa-ja. Jer uopće nisu svi totalitarizmi isti, o tome nema go-vora. I ne može se na ovakav način, a pogotovo ne po-vodom obljetnice u Jasenovcu, govoriti o jednakosti svihtotalitarizama. Ustaška ideologija i cijeli fašistički sistemleži upravo na zločinu. Njihov temelj su zločin i rasni za-koni. Baza toga je ubijanje, protjerivanje, oduzimanje imo-vine, degradiranje svih onih koji nisu iste rase, nacije, paonda na kraju i neistomišljenika. Po tome su fašizam i us-taški režim, koji ga je slijedio, jedinstveni. Tako da inzi-stiranje te neprekidno i namjerno ponavljanje teze da susvi totalitarimi jednaki, za nas predstavlja relativizaciju.Ustaški i komunistički zločini jednostavno nisu isti.

Potpredsjednik vlade, Tomislav Karamarko tuje najizravniji….

Nije samo on u pitanju. Svi ponavljaju tu tezu, pa ipredsjednica države. Tek nakon dolaska američko-izrael-ske delegacije u vezi holokausta i restitucije, predsjednicaje izgovorila kako apsolutno smatra da su ustaški zločiniza osudu, da je NDH zločinački režim. Mislim da je prviputa tako nešto izjavila.

Možete li objasniti zašto ispred ustaških i ko-munističkih zločina u Jugoslaviji ne bi trebao stajatiznak jednakosti?

Fašizam se temeljio na zločinu, a komunizam nije.Komunisti su proganjali svoje neistomišljenike, to je toč-no, i to treba osuditi, ali on se nije temeljio na zločinu.Židovi su u NDH stradali samo zato jer su Židovi, bez ob-zira na svoja politička uvjerenja. U poslijeratnoj Jugo-slaviji su također neki Židovi stradali, ali ne kao Židovi,nego kao protivnici režima. Dakle, kao i svi ostali, a nekao Židovi.

Kako doživljavate ministra kulture Zlatka Ha-sanbegovića? Mediji su mu pronašli izjave i napise ukojima žali za NDH. Imali ste pokušaje komuniciranjas njim u vezi postava spomen područja Jasenovac, nonijevam odgovorio na molbe. Razmišljate li možda, sobzirom na sve što se veže uz ministra Hasanbego-vića, da zatražite njegovu ostavku, kao što to čine, re-cimo, kulturni radnici?

Ne, sigurno nećemo tražiti njegovu ostavku. Premanjegovim izjavama i stavovima osjećamo zaista najvećumoguću odbojnost. Ministar Hasanbegović za sve što se

Hrvatska

Tumačenja koja izazivaju strahSanja Zoričić Tabaković, predstavnica židovske nacionalne manjine u Gradu Zagrebu: Komunisti su proganjali

svoje neistomišljenike, to je točno, i to treba osuditi, ali komunizam se, za razliku od fašizma, nije temeljio na zločinu.Ozlojeđena odnosom aktualne vlasti prema događajima u Drugom svjetskom ratu, a posebice ignoriranjem

proustaških incidenata u posljednjih godinu dana, po prvi puta u samostalnoj Hrvatskoj židovska zajednica odlučila jesama komemorirati žrtve ustaškog logora Jasenovac. S njima se solidariziralo i Srpsko narodno vijeće. Iz istih razloga,odvojenu komemoraciju organizirat će i Savez antifašističkih boraca Hrvatske 24. travnja. Na službeni dan obilježavanjaproboja logoraša, 22. travnja, tako će se pred dugim popisom jasenovačkih stradalnika vladini predstavnici naći bezonih koji predstavljaju najveće žrtve ustaškog terora.Razgovarao: Aleksandar Ajdarić

VII 2016.. strana 7.

događalo u vrijeme NDH stalno pronalazi opravdanje. Usvijetu nema apsolutno nikakvih dilema oko uloga u Dru-gom svjetskom ratu. Prema tome, smatram da Hasanbe-gović nije adekvatna osoba za ministra kulture, s obziromda je uza sve još i povjesničar. Ostavku nećemo tražiti jerse i na taj način čuvamo politike.

Nedavno prikazan dokumentarni film JakovaSedlara iznosi staru tezu kako je logor Jasenovac po-služio upravo komunističkim vlastima za masovne zlo-čine dok se ustaški zločini krajnje minoriziraju. Jeste lipogledali taj uradak?

Razgovarala sam sa Slavkom Goldsteinom kojije napisao knjigu o Jasenovcu, koja je zapravo odgovor natezu iznesenu u Sedlarovu filmu po kojoj je Jasenovac biotrostruki logor. A to bi bio onaj za vrijeme rata, neposred-no poslije rata i za vrijeme Informbiroa. Dakle, sjedila samčetiri godine u Savjetu Jasenovac. O ove dvije posljednjetvrdnje nisam nikada našla niti jedan trag. A Jasenovackao logor smrti uopće ne možemo dovoditi ni u pitanje.

Zašto stalni postav Spomen područja Jaseno-vac toliko blago prikazuje pravu narav logora?

U vrijeme prije otprilike osam godina, kada jepostavljen, u muzejskom svijetu koji se općenito bavi ljud-skim stradanjima preporučeno je da postavi ne bi trebalipreviše uzbuđivati i uzrujavati posjetitelje, odnosno da nebi trebalo prikazivati ono najgore. I to je bilo obrazloženjenama o tome zašto je postav takav kakav jest. U međuvre-menu se i ta muzejska filozofija promijenila. Kada smoprvi put vidjeli taj postav, ostali smo zapanjeni. Prikazivaoje ljude koji su se spasili razmjenom, bijegom, probo-jem… On je pokazivao lijepe stvarčice koje su logorašiproizvodili, što su tamo nosili, bilo je krasnih odjevnihpredmeta od tkanine…. Dakle, netko tko dođe u jaseno-vački muzej, a da ne zna ništa o logoru, neće ništa nisaznati. Neće doznati da je to bilo logor gdje su ljudidovođeni da bi bili ubijani. A Jasenovac je bilo logorsmrti, a ne radni logor. Četiri godine smo se svojski boriliza promjenu postava, i nismo uspjeli. Nakon toga više senije formirao ni novi saziv Savjeta. Navodno se čeka pro-mjena zakona, no to nam je neuvjerljivo obrazloženje.

Međutim, stvari se nisu u mnogome promi-jenile ni za vrijeme SDP-ove vlade koja je blagona-klonija žrtvama nacifašizma…

Pa nije zato što su bili prilično indolentni premacijeloj problematici i nije im bila od prevelikog značaja.Mislim da su sad konačno shvatili da je to od itekakvogznačaja. Ukratko, postav SP Jasenovca treba izgledati pouzoru na onaj u Auschwitzu. Ništa manje od toga.S ministrom kulture u bivšoj vladi, Berislavom Šipu-šem odlaska gotovo smo bili došli do konačnog dogovora,ne samo za postav nego i za imenovanje i biranje Savjetakoji bi onda radio na izmjeni postava.

Kažete da SP Jasenovac ne ispunjava svoju edu-kativnu svrhu. Nakon jednog od brojnih incidenata saskandiranjem Za dom spremni na nogometnoj utakmici,predsjednica Grabar Kitarović je izjavila kako je takvepovike najbolje ignorirati, ne dati im na važnosti, a daljude treba educirati kako je rasizam neprihvatljiv.Kakva je to po vama poruka?

Najedukativnije bi bilo kada bi se političari, koji

se namjerno ili slučajno nađu na takvim događanjima,digli i otišli. To je jedini način da pokažu kakav je njihovstav prema tome.

Kako očekivati zaokret u društvu u kojem pred-sjednik Sabora predlaže da se parlament preimenuje uHrvatski državni sabor, što mu je bio naziv u NDH, i ukojem potpredsjednik Sabora prisustvuje mnoštvu ko-je uzvikuje službeni ustaški pozdrav?

To i je taj apsurd da tražimo pomoć od političarakoji sami sudjeluju u pojavama koje treba osuditi. Među-tim, nikome u Hrvatskoj ne bi trebao biti problem što jeustaški pokret stvoren od pripadnika hrvatskog naroda.Narod sigurno nije kriv za zločine svojih zločinaca jer usvakom narodu takvi ljudi postoje. Njemačka je napravilanevjerojatan zaokret u društvu i obrazovanju. Hrvatskodruštvo, ali ne samo naše, trebalo bi se ugledati na Nje-mačku. Ona se suočila sa svojom nacističkom prošlošću.Sve su to bili Nijemci, i to njihovi voljeni članovi obitelji.Unuka nacističkog zločinca Rudolfa Hessa živi u Izraelu.Izraelski učenici redovito obilaze stratišta Židova po Eu-ropi pa tako i Jasenovac. Posebno dojmljivi susreti do-gađaju se u Auschwitzu. Tamo se Izraelci znaju susresti spotomcima nacističkih zločinaca, koji su se uz ogromanšok, ali i hrabrost ipak suočili sa strahotama koje su poči-nili njihovi djedovi i očevi.

Što bi trebalo učiniti da se stvari promjene? Ičelnik Židovske zajednice Ognjen Kraus je rekao daće promijeniti odluku o zasebnoj komemoraciji kadavide da vlasti počnu činiti konkretne poteze. Koji bi toodluke ili potezi vlasti trebali biti?

Odnos prema fašizaciji bi se morao ozbiljno pro-mijeniti. Vlast bi trebala reagirati oštro i nedvojbeno. Ovedvosmislene izjave, ovo ublažavanje, to samo doprinosi si-tuaciji kakvu imamo. Kad bi se vlast vrlo jasno odredila,onako kako je predsjednica govorila nakon dolaska ame-ričkog izaslanstva, da se tako otpočetka govorilo, do ovo-ga s komemoracijom ne bi ni došlo. Američka delegacija utom broju ne bi ni došla u Hrvatsku. Njihov dolazak jenaravno od ranije predviđen, no kako se po svijetu pročuloovo što se događa u Hrvatskoj, malo su pojačali svoju de-legaciju. Došlo je i nekoliko osoba iz Izraela, koje čak i nepoznajemo. Izjave naših dužnosnika povodom tog posjetasu u redu, no nije u redu da se one daju tek kad dođe netkoizvana.

Spomenuli ste izbjegličku krizu. Ona se može us-porediti i s poviješću Židova koji su često migrirali, ali inailazili na nepoželjnost. Kako gledate na tu krizu?

Ona je epskih razmjera. Kada gledate tu djecu, ro-ditelje, tu masu ljudi koja je ostavila cijeli svoj život neg-dje, to je prestrašno. Ne znam koje je rješenje, ali vidjetikako ti ljudi vise iza onih žica na granici nešto je prebolno.

Kako je to kršćanska Europa ponovno pala natestu kršćanstva, ignorirajući apele i pape Franje?

Kršćanska Europa je tako postupila i prema Žido-vima. Ne znam zašto bi se sada nešto promijenilo. Kršćan-ska Europa je gledala kako šest milijuna ljudi na najgorimogući način stradava, a da ih nitko nije primio. To je biojedan svjetski projekt. U tome je kršćanska Europa bilavrlo složna, pri čemu ni Crkva nije odigrala ništa boljuulogu.

strana 8 VII 2016.

Sta je svrha i cilj susreta mladih?Ja mislim da je cilj međunarodnih susreta mla-

dih upoznavanje drugih ljudi, drugih na-cije, drugih konfesija i religija i kultur-nih razlike. Kad se mladi upoznaju, pro-vode vreme zajedno i zajedno osmišlja-vaju program, oni stvaraju međusobnopoverenje. Na taj način smanjuju predra-sude i nauče da smo svi samo ljudi, bezobzira dali smo iz Srbije, Bosne ili Ne-mačke. Mi svi imamo potrebu za blizinui svaka osoba ima svoje dostojanstvo.Ali i nauče da smo svi različiti i da mo-žemo svakoga prihvatiti sa njihovimrazlikama. Kad se onda vrate sa tim is-kustvom u svoju zemlju, oni budu mul-tiplikatori, koji pomažu ljudima tamo dasmanje predrasude prema ljudima drugevere ili nacije.

Kako procenjujete uspehe prošlihsusreta u Nemačkoj, Srbiji i BiH?

Po mom mišljenju svi susretisu bili uspešni, zato što su se mladi zbli-žili i upoznali. Teme su bile različite, ali sve su bile intere-santne i ostavili su utisak na učesnike. Pričali smo o na-cizmu u Nemačkoj, nacizmu u Srbiji i Bosni, o drugomsvetskom ratu i ratovima na Balkanu, ali i o otporu i osoba-

bama koje su se borile za mir i koje se i danas bore za to.Osobe kao Sophie i Hans Scholl, koja su bili deo grupe iz

Minhena „Bela ruža“, koja se borilaprotiv Hitlerove propagande i nje-gove idejologije. Ili grupa iz Kelna“Runolist gusari“, mladi ljudi kojinisu učestvovali kao nemački vo-jnici u drugom svetskom ratu i kojinisu podržavali Hitlerovu ide-jologiju I kojoj su se protivili.

To su impresivni primerikoji pokazaju primer hrabrosti zanaše učesnike. Isto kao ljudi iz Sara-jeva ili Kozarca koji su nam pričalida su po opasnost po život pomagaliljudima i nalazili hranu, da ne bidrugi umirali od gladi. Mnogo smose bavili vrednostima: koji vrednostisu u današnje vremnu važne za mla-de ljude? Da li ima razlike izmeđusrpskih, bosanskih i nemačkih učes-nika? Mi smo utvrdili da kod nekihvrednosti koje baziraju na većemuticaju kutura, ima razlika. Aliglavne ljudske vrednosti kao mir;

sloboda i zaštita ljudskog dostojansta je jedinstvena, svi subili istog mišljenja: oni vide to kao zadatak da te vrednostisačuvaju i predstave narodu.

Razmena mladih - Jugendbegegnung

Svaka osoba ima svoje dostojanstvoI ove godine smo imali razmenu mladih Nemačka - BiH - Srbija. Mladi su se, uz odgovarajući program,

družili 6 dana na Vlasinskom jezeru u Srbiji i u Đenovićima u Crnoj Gori.Šta o ovim druženjima misli gospođa Sabine Gresser - Ritter, inicijatorka ovih druženja, rekla nam je

u razgovoru sa MZM. Tekst prevela Milena Stanković

VII 2016. strana 9.

Kako procenjujete susret naVlasinskom jezeru i u Crnoj Gori?

Bio je kao i do sada jedan uspešan susret.Učesnici su se brzo upoznali i puno se družili. Pravili smoizlet u jednom manastir gde smo videli kako srpska pra-

voslavna omladina živi svoju veru. I izlet u leskovački Na-rodni muzej, gde smo mnogo saznali o istoriji grada I re-gije. Oduševio nas je poziv gradonačelnice Vlasotinca, ko-ja je našla slobodnog vremena da nam priča o svo gradu.

Mladi ljudi su angažovanopričali o religijoznim vrednostima. Pri-likom jedne radijonice o nenaslinom re-šavanju konflikata mladi su izmislili krozjednu igru - glumu kako se konfliktikonkretno zajedno rešavaju bez nasilja.

U Crnoj Gori smo saznalimnogo o istoriji, politici i kulturi CrneGore i upoznali smo, prilikom vožnjebrodom, Boku Kotorsku i divan stari gradKotor koji je pod zaštitom UNESCO - a.

Mnogo „susreta“ je bilo i ne-posredno, u toku večernjeg program-ma,plivanja u moru, vožnja pedelinom, igrestonog tenisa ili košarke, kod zajedničkihobroka ili kod mnogih dru-gih večernihsusreta. Ja sam često videla srpske, bo-sanske i nemačke mlade koji su normalnovodili razgovore i ako neki nisu tako do-bro znali engleski, to je uspelo i never-balno. Bila sam oduševljena kako su seovi mladi ljudi otvorili jedno prema dru-gom i kako im je bilo važno da su ovde kao ljudi zajedno.U njihovim pasošima stoje različite nacionalnosti, čega subili svesni ali nije bilo važno zato što su gledali šta ihpovezuje. I bili su spremni da pričaju o tome ako njimanije odgovarao neki čin druge nacije. Ti otvoreni razgo-vori i iskreni odgovori su bili jako važni za dobro druže-

nje.Dali ovi susreti služe za prevazilaženje stereotipa?

Ja sam sigurna da će da doprinesu prevazi-laženje stereotipa zato što se unište u toku zajedničkogprograma i u zajedničkom životu. Ko nekoga upoznaje i

stvori poverenje taj smanjuje predra-sude automatski. Ali ne samo kod njihlično i u njihovim zem-ljama. Želim danavedem primer: odnos između Srba iNemaca uvek je bio opterećen istoriski,većinom stari ljudi ne mogu da seoslobe od slike prošlog ratnog protiv-nika. Po povratku u Nemačku mladipričaju o zajedničkom is-kustvu sasrpskom i bosanskom decom, počinjuneki ljudi u nemačkoj da razmišljaju osvojim predrasudima i da ih moždaponište. To neće nikada svi ura-diti, aliako bar neki mali deo promeni mišl-jenje, to je već uspeh.

Ko finansira ove susrete?Susreti se finansiraju iz državnih i

republičkih sredstva Savezne Republi-ke Nemačke, sredstvima protestanskecrkve u Rheinlandu i doprinosa samihučisnika. Naravno, uzima se u obzirkoliko roditelji zarađuju.

Kakvi su budućnost ovih susreta?Želela bih da još mnogo ovakvih susreta sa

srpskim, nemačkim i bosanski učesnicima naizmenično uSrbiji, Bosni i Nemačkoj bude, zato što, za mene, dopri-

nose miru u Evropu. Prevazilaze granice zemalja i graniceu ljudskim glavama. Moto „Mosta prijateljstva“, „Budemopijatelji“ pogađa istinu: dajte da izgradimo poverenje jedniprema drugima i onda možemo, vizionarski rečeno, daprevaziđmo sve granice.

Hvala na razgovoru.

strana 10. VII 2016.

Kada su mi javili da idem na seminar bila samsrećna jer sam znala da ću upoznati nove ljude inaučiti nešta novo. Tema mi se svidjela pa sam ra-čunala da će sve biti dobro organizovano vrijeme.Stigla sam posljednja pa sam se osjećala malo ne-lagodno jer su se svi već upoznali ali svi su tako fini idruželjubivi bili da sam zaista ostala zatečena. Bilonas je trideset osobai sa svima sam stigla da seupoznam i provodim lijepo vrijeme. Nisam očekivalaovako dobar provod i da ću da naučim tako punostvari.

Radionice su bile odlične i zanimljive. i nau-čila sam dosta toga novog i ovo znanje ću da koris-tim. U slobodno vrijeme iskoristiću svoju kreativnostšto je bolje moguće.

Iako su mnogi bili nezadovoljni hranom ja ne-

mam primjedbu, ponekad se desilo da ne ostane bašsasvim dovoljno za sve ali niko nije ostao gladan.Marija

*****

Ja smatram da je ovaj kamp vrlo produktivan upogledu razbijanja stereotipa i predrasuda do tre-nutka kada se sve dovelo do karaktera ličnosti višenego njegovi fizički, osobni (i drugi) interesi. Sara-djivanje i interakcija su fundamentalni za razvijanjeličnosti učesnika na ovom kampu tako da je svaki putvrlo uspešan.

*****Druže, ovaj papir nije dovoljan da ti opišem

sve što mi se dogodilo. Zato ću ti samo ispričati dioonoga što mi se dogodilo.

Upoznao sam osobe koje su iz drugih nacija idruge su vjere. I zaista, njih nije bilo briga što sam jamusliman i Bosanac. I zašto bi mene onda bilo brigašto su oni druge vjere i nacije. Iskreno nikada nisamrazmišljao tako da vjere i nacije prave loše ljude i pro-bleme. Ali drago mi je da sam pomogao ljudima darazbiju predrasude. Osobito sam zahvalan Zdravkuna svemu što nam je pružio.

Da ti neduljim dalje druže, moram da idem ...

Forum “Most prijateljstva” - XIV Multietnički likovni susreti mladih

Naši putevi miraČetrnastu godinu za redom održavamo Susrete mladih. Susreti nemaju cilj, oni su put; put mira, put u

život dostojan čoveka. Druže se mladi i družimo se sa mladima, upoznajemo se i upoznajemo sredinu u kojojse družimo. Ovoga puta to je bilo Sarajevo (od 26. VI do 03. VII). Ali, zahvaljujući prijateljima, upoznali smo iZenicu i stari kraljevski grad Vranduk, sedište bosanskih krljava.

Mladi su došli iz BiH, Mađarske, Makedonije i Srbije, ukupno njih 30.Kako je proteklo druženje i kako su se mladi osećali, prepuštamo njima da pričaju. (II deo)

VII 2016. strana 11

U toku našeg života prolazimo razne pred-rasude koje pretežno ostanu u našim životima. Ovajkamp je učinio da predrasude u potpunosti nestanu,steknu nova iskustva i ono najvažnije - nova prijatelj-stva i nezaboravno vrijeme. Vjerujem da je većinanaučila mnogo stvari i to bez namjere istog. Obziromna to da su došli ljudi iz raznih vrsta svijete, raznihreligija i tradicija. Bilo je čast to sve upoznati. Ovajkamp je prava sreća za sve gore navedene i dragomi je da to postoji. Sa prijateljima kojeg sam upoz-nala možda neću biti u kontaktu, ali barem ću da ihse sjećam dok me pamćenje bude služilo.

*****Prevazilaženje stereotipa je bitno pogotovo

sada u ovo vreme na ovim prostorima. Zbog ovogglupog rata ta mržnja je prešla na mlade. U Srbijimladi nisu u poziciji da u svakodnevnom životu upoz-naju mlade različitih nacija i religija. Mladi su prinu-đeni da veruju roditeljima koji su bili u ratu i pokupilitu mržnju kao i na vestima TV-a koji stanje prikazujeu pogrešnom smislu. Tako se kod njih stvaraju stere-otipi koji su tu samo radi mržnje. Mladi trebaju da seupoznaju međusobno da bi videli da stereotipi nesluže ničemu sem da smetaju.

*****

- kraj u sledećem broju -

Ova priča trajala je kratko. Kratko u odnosu naonoliko koliko bi ja želio da traje, a to je vječno. Kadasmo se okupili u sobi bilo je nekako čudno. Soba je bilapuna "onih" za koje su me moja porodica i prijatelji učilida se ne trebam družiti sa njima. "Onih" koji nam, na-vodno, žele zlo. "Onih" koji nas navodno mrze. Tako sunas učili i tako nas uče. Iako je soba bila puna njih ja samse sam osjećao čudno. Čudno iz razloga što je soba punarazličitih osoba a ipak smo međusobno razgovarali. Ipaknikom nije bila bitna nacionalnost i religija. Ipak nisamnikoga mogao da mrzim, a učen sam tako. Dan za danomje prolazio, a mi smo postajali sve bliži i bliži, a ljubavmeđu nama ave veća i veća. Čudno zar ne. Zar nismoučeni da se mrzimo? A mi, suprotno, mi se volimo.

I dok se trepne došao je kraj. Došlo je vrijeme dase ide. Pa kako? Pa zar nisam tek došao?

I onda na rastanku milion suza je palo. Milionobećanja. I milion zakletvi. Pa čak i ja, kojeg zovu čov-jek kamena srca, sam plakao kao godina. Dokazao samljudima oko sebe ono što sam od prije već znao, a to jeda ne možeš da mrziš nekoga samo zato što je on drugevjeroispovijesti ili nacionalnosti. Ali onda kada sam ušaou bus za Brezu , završio sam poglavlje a ne priču !!!

Nermin Arnautović, Breza

/poslao na facebook Forum „Most prijateljstva“/

strana 12. VII 2016.

nešto malo o crkviUčenje crkve je skup praznovjerja i vradžbina

Odgovor Lava Tolstoja na odluku SinodaRuske pravoslavne crkve o njegovoj ekskomunikaciji

Ako jednom neki čovjek pokuša da opomene ljude da učenje Hristovo nije u tim vradžbinama, molepstvijima, službama,svijećama, ikonama, već u tome da ljudi vole jedan drugog, da ne plaćaju zlo zlim, da ne sude, ne ubijaju jedan drugog,onda se digne povika onih kojima su te obmane korisne, i ti ljudi na sav glas, s nepojamnom drskošću, govore u

crkvama, štampaju u knjigama, novinama, katihizisima, da Hristos nikad nije zabranjivao zakletvu, (prisegu) nikad nije zabranjivao ubistvo (smrtnekazne, ratove), da su njegovo učenje o neprotivljenju zlu izmislili neprijatelji Hrista sa satanskom lukavošću. (Propovijed Amvrosija, harkovskogepiskopa, prim L.N. Tolstoja). I što je najglavnije, strašno je što oni ljudi kojima je to korisno ne obmanjuju samo odrasle nego, imajući na to pravo,obmanjuju i djecu, onu istu za koju je Hristos govorio da teško onome ko njih obmaneNapisao Lav Tolstoj; 4. april 1901.

Učenje crkve je laž i skup praznovjerja i vradžbina. U početkunisam htio da odgovaram na odluku Sinoda o meni, ali je ova odlukaizazvala vrlo mnogo pisama u kojima me meni nepoznati korespodenti –jedni psuju zbog onoga što odbacujem ono što ja i ne odbacujem, drugime savjetuju da povjerujem u ono u šta ja nisam prestao vjerovati, trećiizjavljuju da imaju isto mišljenje, u šta sumnjam da u stvarnosti postoji, iizražavaju saosjećanje, na koje sumnjam da imam pravo; i odlučio samda odgovorim i na samu odluku i da ukažem na ono što je u njoj nepra-vedeno, i na pisma koja mi šalju nepoznati korespondenti.

Odluka Sinoda uopšte ima mnogo nedostataka. Ona je ne-zakonita ili namjerno dvosmislena; ona je proizvoljna, neosnovana, ne-pravična i, osim toga, sadrži klevetu i podstrekava na ružna osjećanja ipostupke. Ona je nezakonita ili namerno dvosmislena zato što ako onahoće da bude isključenje iz crkve, ona ne zadovoljava one crkvenepropise po kojima se može proglasiti takvo isključenje, ako je ona, pak,izjava o tome da onaj ko ne vjeruje u crkvu i njene dogme ne može ni dajoj pripada, onda se samo po sebi razumije da takva izjava ne možeimati nikakav drugi cilj, sem taj, da pošto to u suštini nije isključenje, ličina isključenje, što se upravo i dogodilo pošto je tako i shvaćeno. Ona jeproizvoljna zato što u svim navedenim tačkama okrivljuje samo mene zanevjerovanje, dok ne samo veliki broj nego i skoro svi obrazovani ljudi uRusiji zastupaju takvo nevjerovanje, i neprestano su ga izražavali i izra-žavaju i u diskusijama, i u predavanjima, u brošurama i knjigama.

Ona je neosnovana zato što ističe da je glavni povod što seona pojavila sve veće širenje moga lažnog učenja koje sablažavanjaljude, a meni je, međutim, vrlo dobro poznato da jedva ako ima stotinakljudi koji sa mnom dijele isto mišljenje, i da je širenje mojih spisa o re-ligiji, zahvaljujući cenzuri, tako ništavno da većina ljudi koji su pročitaliodluku Sinoda nema ni pojma o tome šta sam pisao o religiji, što sedobro vidi iz pisama koja dobijam. Ona sadrži očiglednu neistinu tvrdećida je crkva pokušavala da me urazumi, ali da su njeni pokušaji ostalibezuspješni, a u stvari ničega sličnog nikad nije ni bilo. Ona predstavljaono što se pravnim jezikom zove kleveta, jer u njoj ima namjerno neis-tinitih tvrdnji koje idu na moju štetu. Ona, najzad, podstrekava na ružnaosjećanja i postupke, jer je, kao što se moglo i očekivati kod nepros-vijećenih i nepromišljenih ljudi izazvala ozlojeđenost i mržnju prema me-ni koja dovodi i do prijetnji ubistvom, i koja se ispoljava u pismima kojadobijam. „Sad si ti predan anatemi i posle smrti dopašćeš vječitih muka iizdahnućeš kao pas… prokletstvo tebi… matori đavole… proklet bio“ –piše jedan, drugi prekorijeva vladu što već nisam zatvoren u manastir, ipismo mu je puno psovki. Treći piše: „Ako te vlada ne ukloni – mi ćemote sami natjerati da ućutiš“, pismo se završava prokletstvom. „Imam janačina, nitkove, da te uništim“, piše četvrti…

Slijede nepristojne psovke. Znake takve ozlojeđenosti poslijeodluke Sinoda primjećujem i u susretima s nekim ljudima. Na sam dan25. februara (1901), kad je odluka bila objavljena, šetajući trgom čuosam riječi upućene meni: „Evo đavola u čovjekovom liku“, i da je masabila drugog sastava, vrlo je mogućno da bi me istukli kao što su prijenekoliko godina istukli čovjeka kraj Pantelejmonovske kapele. Prematome, odluka Sinoda je uopšte ružna; to što je na kraju rečeno da se licakoja su je potpisala mole za mene da postanem kao oni, ne čini je ljep-šom. To je tako u opštim crtama, a u pojedinostima je ova odluka nepra-

vična u sljedećim stvarima. U odluci se kaže: „U svijetu poznati pisac,po rođenju Rus, po kršenju i vaspitanju pravoslavni, grof Tolstoj, sab-lažnjen ohološću svoga uma, drsko je ustao na Gospoda i na Hristanjegovog i na njegovo sveto dostojanstvo, javno se pred svima odrekaohraniteljice i vaspitačice matere svoje, crkve pravoslavne“. To da samse ja odrekao crkve koja sebe naziva pravoslavnom, potpuno je tačno.Ali ja se nje nisam odrekao zato što sam ustao protiv Gospoda, već, na-protiv, samo zato što sam svom svojom dušom želio da mu služim. Prijenego što ću se odreći crkve i sjedinjenja s narodom koje mi je neizricivodrago, ja sam, posumnjavši po nekim znacima u istinitost crkve, po-svetio nekoliko godina da bih učenje crkve izučio teorijski i praktično:teorijski – pročitao sam sve što sam mogao o učenju crkve, izučio i kri-tički analizirao dogmatsku teologiju; praktično – strogo se pridržavao,tokom više godina, svih propisa crkve, posteći sve postove i posjećujućisva bogosluženja.

I ja sam se uvjerio da je učenje crkve teorijski lukava i štetnalaž, a praktično je skup najgrubljeg praznovjerja i vradžbina koje potpu-no prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja.

I ja sam se stvarno odrekao crkve, prestao sam da ispunjavamnjene obrede i u zavještanju sam napisao svojim rođacima da ne pustek meni crkvene sluge kad budem umirao i da moje mrtvo tijelo sklonešto brže, bez ikakvih zaklinjanja i molitava nad njim, kao što se sklanjasvaka odvratna i nepotrebna stvar da ne bi smetala živima. Ono me-đutim, što je rečeno da sam ja „posvetio svoj književni rad i talent koji mije od Boga dat na širenje učenja suprotnih Hristu i crkvi“ itd. I da „usvojim djelima i pismima koje sam razaslao u velikom broju svojim uče-nicima i po cijelom svijetu, a naročito u granicama naše drage otadžbi-ne, propovijedam s fanatičkom revnošću nipodaštavanje svih dogmi pra-voslavne crkve i same suštine hrišćanske vjere“ – to je netačno. Nikadse nisam brinuo za širenje svoga učenja. Istina, ja sam u svojim djelimaiznosio svoje shvatanje Hristovog učenja i nisam ta djela sakrivao odljudi koji su željeli da se s njima upoznaju, ali ih nikad sam nisam štam-pao; ljudima sam govorio kako ja shvatam Hristovo učenje samo ondakad su me o tome pitali. Tim ljudima sam govorio ono što mislim i, akosam ih imao pri ruci, davao im svoje knjige.

Zatim je rečeno da ja „odbacujem Boga, u svetoj trojici slavlje-nog stvoritelja i sodržatelja svega, odričem se gospoda Isusa Hrista, bo-gočovjeka, iskupitelja i spasitelja svijeta, koji je stradao nas radi i na-šega radi spasenja i vaskrsao iz mrtvih, da poričem bezgrešno čovje-čansko začeće Hrista gospoda i djevičanstvo prije rađanja i poslije ra-đanja prečiste Bogorodice“. To da ja odbacujem neshvatljivu trojicu ibasnu o padu prvog čovjeka, koja u naše vrijeme nema nikakvog smis-la, bogohulnu istoriju o bogu koga je rodila djevica da bi iskupio rodljudski, to je potpuno tačno. Međutim, Boga – duha, Boga – ljubav, je-dinoga Boga – početak svega, ne samo da ne odbacujem nego ništadrugo i ne priznajem da postoji osim Boga, i sav smisao života i vidim uizvršavanju božje volje izražene u hrišćanskom učenju. Još je rečeno:„ne priznaje zagrobni život ni nagradu prema zaslugama“. Ako se za-grobni život razumije u smislu drugog dolaska Hrista, pakla s vječitimmukama i đavolima, i raja kao stalnog blaženstva, onda je potpuno tač-no da ja ne priznajem takav zagrobni život; ali vječni život i naknaduovdje i svuda, sad i uvijek, priznajem do te mjere da, stojeći prema svo-

VII 2016. strana 13.

jim godinama na ivici groba, često moram da se prisiljavam da ne pože-lim tjelesne smrti, to jest rođenje u novom životu, i vjerujem da svaki do-bar postupak povećava istinsko dobro moga vječnog života, a svakirđav postupak ga smanjuje.

Rečeno je takođe da ja odbacujem sve tajne. To je potpunotačno. Sve tajne smatram niskim, grubim vradžbinama koje nisu u skla-du s pojmom Boga i hrišćanskih učenja i, osim toga, smatram ih krše-njem pravih zapovijesti Jevanđelja. U krštavanju novorođenčadi ja vidimočigledno izopačenje sveg onog smisla što ga je moglo imati krštavanjeodraslih koji svjesno primaju hrišćanstvo; u obavljanju tajne braka međuonima koji su se sjedinili ranije, i u dopuštenju razvoda i u osvećenjubraka između razvedenih, vidim direktno narušavanje i smisla i slovajevanđeljskog učenja. U periodičnom opraštanju grehova na ispovijes-tima vidim štetnu obmanu koja samo podstiče na grijeh i uništava strahod sagrešenja.

Isto tako u sveštanju masla, kao i u miropomazanju, vidimmetode prostih vradžbina, kao i u poštovanju ikona i mošti, kao i u svimonim obredima, molitvama, zakletvama kakvih je pun trebnik. U pričeš-ćivanju vidim obogotvorenje ploti i izopačenje hrišćanskog učenja. Usveštenstvu, pored toga što se javno priprema za obmanjivače, vidim idirektno kršenje Hristovih riječi koje direktno zabranjuju svakome, ma koto bio, da se naziva učiteljem, ocem i nastavnikom (Jevanđelje po Ma-teju, 23, 8-10). Vjerujem u ljubav, a ne u vradžbine i molepstvija. Reče-no je, najzad, kao posljednja i najveća moja krivica, da ja „ismijevajućinajsvetije predmete vjere nisam ni zadrhtao kad sam izložio podsmijehunajsvetiju od svih tajni – pričešće“. To da ja nisam ni zadrhtao opisujućijednostavno i objektivno ono što sveštenik radi dok priprema tu takozva-nu svetu tajnu, to je sasvim tačno; ali to da je ta takozvana tajna neštosveto, a da je jednostavno opisivanje kako se ona vrši bogohulje – to jepotpuno netačno. Nije huljenje vjere nazivati pregradu pregradom a neikonstasom, i čašu čašom a ne putirom, nego je najstrašnije i najogav-nije huljenje, koje nikako ne prestaje, da ljudi, iskorišćavajući sva mo-guća sredstva obmane i hipnoze – uvjeravaju djecu i prostodušan narodda će ako se na određen način i uz izgovaranje određenih riječi isje-ckaju komadići hljeba, pa potom stave u vino, u te komadiće ući Bog; ida će, ako se u ime nekog živog unese taj komadić u sebe, taj bitizdrav; ako se taj komadić unese u sebe u ime nekog umrlog, onda ćetome na onom svijetu biti ljepše; i da će u onoga ko pojede taj komadićući sam Bog. To je strašno!

Bilo kako da neko shvata Hristovu ličnost, i njegovo učenjekoje uništava zlo svijeta, i tako jednostavno, lako i nesumnjivo pruža do-bro ljudima, ako ga samo ljudi ne izopačavaju, to čitavo učenje jeprikriveno i pretvoreno u prostačne vradžbine kupanja, mazanja uljem,pokreta tijelom, zaricanja, gutanja komadića i sl., da od tog učenja neostaje ništa. I ako jednom neki čovjek pokuša da opomene ljude da uče-nje Hristovo nije u tim vradžbinama, molepstvijima, službama, svijeća-ma, ikonama, već u tome da ljudi vole jedan drugog, da ne plaćaju zlozlim, da ne sude, ne ubijaju jedan drugog, onda se digne povika onihkojima su te obmane korisne, i ti ljudi na sav glas, s nepojamnom drs-košću, govore u crkvama, štampaju u knjigama, novinama, katihizisima,da Hristos nikad nije zabranjivao zakletvu, (prisegu) nikad nije zabra-njivao ubistvo (smrtne kazne, ratove), da su njegovo učenje o nepro-tivljenju zlu izmislili neprijatelji Hrista sa satanskom lukavošću. (Propo-vijed Amvrosija, harkovskog episkopa, prim L.N. Tolstoja) I što je naj-glavnije, strašno je što oni ljudi kojima je to korisno ne obmanjuju samoodrasle nego, imajući na to pravo, obmanjuju i djecu, onu istu za koju jeHristos govorio da teško onome ko njih obmane. Strašno je to što ti ljudi,radi svojih sitnih koristi, čine tako užasno zlo, skrivajući od ljudi istinukoju je Hristos otkrio i koja im pruža takvo dobro – čijem hiljaditom dijelunije ravna korist kojiu su oni dobili od svega toga što čine. Oni postupajukao onaj razbojnik koji ubija čitavu porodicu od 5-6 duša da bi odniostaru potkošulju i 40 kopjejki. Njemu bi rado dali i sve odijelo i sav novacsamo da ih ne ubije. Ali on ne može drukčije da postupa. Isto je tako i sreligioznim varalicama. Mogli bismo se dogovoriti da dobiju i po desetputa više, da ih držimo u najvećem luksuzu, samo da ne upropašćavajuljude svojim obmanama.

Ali oni ne mogu drukčije da postupaju. I to je ono što je užas-

no. I zbog toga ne samo da se mogu razotrkivati njihove obmane negoje to i dužnost. Ako je išta svetinja, onda to svakako nije ono što oni zo-vu svetim tajnama, već baš ta obaveza da razobličavaš njihove re-ligiozne obmane kad ih vidiš. Ako Čuvaš maže svoga idola pavlakom ilišiba, ja mogu ravnodušno da prolazim pored toga zato što to što on radi– radi u ime meni tuđeg, svog praznovjerja i ne tiče se onoga što je zamene svetinja; ali kad ljudi, ma koliko ih mnogo bilo, ma koliko staro bilonjihovo praznovjerje i ma kako oni bili moćni, propovijedaju grube vradž-bine u ime toga Boga kojim i ja živim, i onog Hristovog učenja koje mi jedalo život i može ga dati svim ljudima, ja ne mogu da to mirno gledam. Iako to što oni rade ja nazivam pravim imenom, onda ja samo činim onošto moram, što ne mogu da ne činim ako vjerujem u Boga i hrišćanskoučenje.

Ako pak oni, umjesto da se užasnu pred svojim bogohulstvom,nazivaju bogohulstvom razotkrivanje njihovih obmana, onda to samodokazuje jačinu njihovih obmana, i treba samo da poveća napore ljudikoji vjeruju u Boga i u Hristovo učenje da se uništi ova obmana kojaskriva istinitog Boga od ljudi. Za Hrista, koji je iz hrama izagnao bikove,ovce i trgovce, mogli su govoriti da huli. Kad bi on sad došao i vidio štase u njegovo ime radi u crkvi, sigurno bi se još većim i opravdanijimgnjevom poizbacivao sve te strašne antimise, i koplja, i krstove, i čaše, isvijeće, i ikone, i sve ono pomoću čega oni, vračajući, sakrivaju od ljudiBoga i njegovo učenje. Prema tome, eto šta je tačno a šta netačno u od-luci Sinoda o meni. Ja stvarno ne vjerujem u ono u šta oni govore davjeruju. Ali ja vjerujem u mnogo šta u šta oni hoće da ubijede ljude da jane vjerujem. Vjerujem u sljedeće: vjerujem u Boga, koga shvatam kaoduh, kao ljubav, kao početak svega.

Vjerujem da je on u meni i ja u njemu. Vjerujem da je božjavolja jasnije i razumljivije od ičega izražena u učenju Hrista čovjeka – ismatram da je najveće huljenje shvatiti ga kao boga i moliti mu se kaobogu. Vjerujem da je istinsko blago čovjeka u izvršavanju božjevolje, njegova je pak volja da ljudi vole jedan drugog i da stogapostupaju jedan s drugim tako kako bi željeli da s njima postupaju,kao što je i rečeno u Jevanđelju – da su u tome zakon i proroci. Vje-rujem da je zbog toga smisao života svakog pojedinog čovjeka sa-mo u povećanju ljubavi u sebi; (naglasio mzm) da povećanjem ljubavivodi svakog pojedinog čovjeka u ovom životu ka sve većem i većemdobru, što više ljubavi bude u čovjeku, to mu poslije smrti pruža još većedobro, a ujedno – i što on više pomaže da se u svijetu uspostavi carstvobožje, to jest takvo uređenje života u kome će razdor, obmane i nasiljekoji sada caruju, biti zamijenjeni slo-bodnom voljom, istinom i bratskomljubavlju među ljudima.

Vjerujem da postoji samo jedno sredstvo za trijumf ljubavi:molitva – ne zajednička molitva u hramovima koju je Hristos direktnozabranio (Jevanđelje po Mateju, 6,5 – 13), već molitva za koju je Hristosdao obrazac – usamljena, koja se sastoji u uspostavljanju i jačanju svo-ga saznanja o smislu svog života i njegovoj zavisnosti samo od božjevolje. Vrijeđala, ogorčavala ili sablažnjavala koga god, smetala čemugod, ili kome god, ili se ne sviđala ova moja vjerovanja – ja ih tako malomogu izmijeniti koliko i svoje tijelo. Meni samom treba da živim, menisamom i da umrem (i to vrlo skoro) i zbog toga ja ne mogu nikako druk-čije vjerovati nego tako kako vjerujem, spremajući se da idem onomeBogu od koga sam proizišao. Ja ne kažem da je moja vjera jednom zasva vremena data istina, ali ja ne vidim druge – jednostavnije, jasnije ikoja bi više odgovarala svim potrebma moga uma i srca; ako takvuspoznam, odmah ću je primiti zato što Bogu ne treba ništa osim istine.

Vratiti se onome od čega tek što sam s toliko patnji otišao, janikako ne mogu, kao što se ptica ne može ponovo vratiti u ljusku jajetaiz koga je izašla. „Onaj koji počne s tim što zavoli hrišćanstvo više negoistinu, uskoro će zavoljeti svoju crkvu ili sektu više nego hrišćanstvo, izavršiće time što će voljeti sebe (svoje spokojstvo) više nego sve nasvijetu“ – rekao je Kolridž. Ja sam išao obrnutim putem. Počeo sam stim što sam zavolio svoju pravoslavnu vjeru više od svoga spokojstva,zatim sam zavolio hrišćanstvo više od svoje crkve, sad volim istinu višeod svega na svijetu. I danas se za mene istina podudara s hrišćanstvomkako ga ja shvatam. I ja ispovijedam to hrišćanstvo i radosno živim ispokojno i radosno približavam se smrti.

strana 14. VII 2016.Bosna i Hercegovina

Ustavom BiH je predviđeno plemensko uređenjekojim rukovodi vrač

Miodrag Živanović, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banja-luci smatra da je Ustav BiH u potpunosti negrađanski, postavljen na temeljima naci-onalizma devedesetih.

„Za ovakvu tvrdnju ima mnogo razloga, od kojih su dva presudna. Jedan odnjih je diskriminacija koja se nalazi u svim segmentima Ustava Bosne i Hercegovine,i ne tiču se samo etničke pripadnosti. Postoji diskriminacija među opštinama, kojenemaju isti status i ovlašćenja. Gotovo svaki član Ustava BiH nosi u sebi neke ele-mente diskriminacije. Zatim, izbor u parlament zavisi od toga gdje živimo. Nekome jepotrebno 50.000 glasova da bi postao poslanik, nekome 1.000. Drugi razlog jepolitički autizam vlasti“.

Za blog inicijative Građanke za ustavne promjene razgovarao: Milovan MatićProfesore Živanoviću, bili ste jedan od

autora izmjena Ustava BiH koje nisu naišle naodobravanje. Zbog čega ta vaša inicijativa nijeugledala svjetlost dana?

Odgovor je sasvim poznat i jasan. Zbog kan-tona. Radila je to jedna grupa ljudi pod vođstvomForuma građana Tuzle na čelu sa gospodinom Vehi-dom Šehićem i nas nekoliko sa bh. univerziteta. Mi

smo pokušali da uradimo samo jedan djelić, odnosnoeliminisanje ili barem amortizovanje odredbi Ustavakoje se odnose na diskriminaciju.

Zbog čega je ovaj Ustav toliko diskrimi-natorski, kako kažete?

Cijeli Ustav je postavljen tako da je diskrimi-natorski. Gdje god pogledate postoji neka vrsta dis-kriminacije.

Mi smo tad ustanovili da ustavni sistem BiHkarakterišu dvije osnovne odrednice. Prvo, to je trija-lističko uređenje, dakle plemensko uređenje Bosne iHercegovine, a drugo da je cijeli Ustav diskriminator-ski.

Iz te dvije spoznaje mi smo tad pokušali danapravimo korekcije, ne temeljne promjene Ustava.Kod nas su sve izvršne, zakonodavne, pa i sudske

institucije domovi naroda. Od Predsjedništva, Par-lamenta, Savjeta ministara i tako dalje. Čak ni Pred-stavnički dom Parlamenta, koji bi trebao da budegrađanski to nije, jer postoji entitetsko glasanje, aentiteti su, kao i sve teritorije u BiH etnički čisti. I to jenešto što će trebati mjenjati. Mi smo to pokušali, alinismo uspjeli, iako su se predstavnici političkih partijasložili sa skoro svim korekcijama. Na kraju smoudarili na kantone i tu je sve stalo.

Koliko Ustav određuje živote svih nas kojiživimo u BiH?

Život građana u mnogome zavisi od Ustava,koji je trenutnio katastrofa. Ipak, to nije doprlo dosvijesti ljudi. Više je dopiralo u godinama poslije ra-ta, kada smo imali rasprave o dejtonskom ustavu.Ričard Holbruk, koji ga je i sastavio je rekao: „Ja samto tako napravio da svi budu približno i podjednakonezadovoljni“. E sad, političke elite su kod nas prib-ližno zadovoljne, njima odgovara ta rasparčanost ipodjela u torove, dok narod ispašta.

Šta je ono što trenutni Ustav čini toliko ne-građanskim?

Postojećim Ustavom građani uopšte nisu nipredviđeni i postoje tri konstitutivna naroda i ostali.To je to plemensko uređenje, a onda je distribucijapolitičke moći takva da je vrač onaj glavni. Nije nipoglavica, već vrač, i to onaj partijski. Tako da onineće da uvode taj pojam građani/ke, jer im to ne od-govara i na taj način, gazeći preko stanovnika BiH,održavaju sebe na vlasti. Samo da bih napravio po-ređenje moram da vas podsjetim da je 1944. godineodržano Drugo zasjedanje ZAVNOBIH-a na kome jedonesen dokument, koji prema meni predstavlja naj-savremeniji ustavni dokument donesen za BiH dodanas. Ukupno jedna stranica i zove se DeklaracijaZAVNOBIH-a o pravima građana BiH. I nećete tovjerovati, u njoj piše BiH je država Srba, Muslimana,Hrvata i svih građana koji u njoj žive. Znači tad,1944. godine, dok je rat još trajao, mi smo imali ustavkoji je poznavao građane, a danas nemamo. To jenajprogresivniji ustavni dokument u BiH.

Sa jednog od razgovora sa mladima

VII 2016. strana 15.

Šta nam onda to govori? Koliko smo midanas daleko od te 1944. godine?

Eto koliko smo daleko, koliko smo otišli una-zad od tad. Dok je cijeli svijet radio na promjenamakoje idu u korist građana/ki, mi se konstantno vra-ćamo nazad, i to ne godinama i deceijama, već vije-kovima.

Jedno vrijeme se dosta govorilo o ustav-nim promjenama, dok se danas u potpunosti sveto stavilo u stranu zbog, kako nam kažu, ekonom-skih reformi. Može li se uopšte raditi na tim eko-nomskim reformama i napredovati ka EU akoimamo ovakav diskriminatorski i negrađanskiustav?

Ne može. Kratko i jasno. To je licemjerjeEvropske Unije. Oni su potpisali Reformsku agendu,a znaju da mi sa ovakvim plemenskim uređenjem, pada nam je i idealna ekonomija, ne možemo u EU. Na

etničkoj matrici, podjeljeni, u svojim torovima mi nemožemo da napredujemo. A prva stvar koja gradipregrade među nama je trenutni Ustav. Dokle god miimamo ovih 13 i po državica u BiH mi ne možemo danapredujemo, a to odgovara našim političarima, jersvaki od njih hoće da stavi svoju šapu u svom pa-šaluku. Zato je i teško doći do promjene Ustava, doizglasavanja u Parlamentu. Nema tu budućnosti.

Kako onda nešto da promjenimo kad uvi-jek postoji neko ko pokušava ugraditi svoje in-terese u sve što se radi da bi se pomoglo fun-kcionisanju ove države?

Ti ljudi se za sad ne mogu smjeniti, jedino dadođe do smjene generacija, biološke. Zato nam osta-je samo ulica. Ne mogu se oni kroz institucije sis-tema mjenjati. Posebno ne na izborima, jer je tu sveveć poznato i prije nego što budu održani.

U trenutnom Ustavu se ne poznaje niženski rod. Smatrate li da bi se trebalo učiniti bartoliko da se izmjene ove odredbe?

Naravno da bi trebalo, i u praksi i realnosti seu BiH sve vodi u muškom rodu. Ipak, tu treba bitioprezan i pokušati ne ići na silu. Moja uža oblast jefilozofija jezika i zato znam šta govorim kad o ovomepričam u kontekstu gender jezika. Zato se treba po-kušati dejstvovati u onoj mjeri da dođe do izmjena uonom dijelu gdje su riječi već ušle u prirodnu upo-trebu.

Kada će uopšte ljudi kod nas shvatiti koli-ko je ovaj Ustav ponižavajući?

Ma to je bio projekat Radovana Karadžića nasrpskoj strani, te Alije Izetbegovića i Franje Tuđmanana bošnjačkoj, odnosno hrvatskoj strani. Oni su sevjerovatno i međusobno dogovarali i krojili podloguza stvaranje ovako diskriminatorskog, ponižavajućegpo građane Ustava, koji bi održavao neko blago rat-no stanje godinama. Oni su to započeli i prije izbi-janja rata u BiH, spustili su prag ljudskih potreba. Lju-dima je postalo bitno da imaju vreću brašna, kartonulja i glavu na ramenima.

Od tad je prošlo preko 25 godina, a stanje jejoš uvijek isto. Svi su zadovoljni, preturaju po kontej-nerima i nema bunta. E, sve dok ljudi ne shvate kakosu dovedeni u ovu zabludu, neće iz nje ni izaći, pa imneće biti ni važno što nemaju nijedno osnovno pravokoje se garantuje u normalnim zemljama.

Ima li nade da dođe do promjene?Teško, ali treba se boriti. Trenutno ustavne

promjene su negdje u magli. Mi smo u BiH taoci ovogUstava.

Može li se uopšte očekivati da BiH počnenormalno funkcionisati na temeljima ovakvogUstava?

Ne znam više ni ja. Teško da može bilo šta dase pomjeri nabolje u ovakvim ustavnim okvirima.

Još je u antičkom Rimu mudri Ciceron utvrdioda je Republika opšte dobro naroda, a to i danas znači usvakoj državi republikanskog oblika. Međunarodna za-jednica je napravila veliku podvalu Bosni i Hercegovini.Ime Republika dala je pogrešno manjem entitetu, a Bos-nu i Hercegovinu raskomadala na bezbroj torova (dis-trikt, županije, kanton, federacija, RS) i tako stvorilasistem haosam. Neće građanima biti ni dobro ni lakosve dok je tako. Srpske vođe se ubiše vitlajući rječjurepublika, a negirajući Bosnu i Hercegovinu. Očito je davođe nikada nisu uzele rječnik stranih riječi da proučeznačenje termina. Nepismenost vodi u propast.

Međunarodni mirovni sporazum, o Bosni i Her-cegovini, potpisan u Dejtonu pun je rupa i promašaja, ana štetu bh građana i njihova zdrava života. On je prav-ljen za kvazi političare koji ne poštuju ni građane niinstitucije. Otuda je potrebno izvršiti samo male isprav-ke Dejtona. Treba izbrisati pogrešnu terminologiju kojačini ukupnu propast. Ako uzmemo istinsko, etimološko,značenje riječi republika, te ju iz pogrešnih ruku stavi-mo na pravo mjesto dobićemo Republiku Bosnu i Her-cegovinu, a to znači imaćemo državu kao i sav nor-malan svijet i kao i sve države ex Jugoslavije.

Zašto je samo Bosna i Hercegovina kažnjena dane bude Republika?

Ona je to bila nepunih pedeset godina i građanisu sjajno živjeli po Ciceronovoj definiciji koju je JosipBroz ustoličio. Vratite nam Republiku Bosnu i Herce-govinu podijeljenu po prirodnim cjelinama: sarajevski,banjalučki, mostarski i drugi srezovi. Brišimo distrikte,kantone, županije, republike.

Današnja Republika (srpska) podsjeća me naizjavu Gaja Julija Cezara (100-44 godine p.n.e.) u rim-skom parlamentu: „Republika ne postoji. Postoji samoime bez tijela i lica.“

Iz časopisa “Most”, za obrazovanje i kulturu; Mostar,broj 123-124, 2007. god.

strana 16. VII 2016.

NEPRIJATELJI SMO SAMI SEBIOptuživati druge da bi ubijedili sami sebe da smo čisti, čarobna je laž

u kojoj ne samo da volimo da živimo, nego smo i navikli. Na našu žalost,svakodnevnica, koju nam istina baca u lice, demantuje našu voljenu laž.Piše: Senad Sprečić

Mudrost je sačekati. Bolesni, posebno pato-loški bolesnici, ne mogu dugo mirovati. Takva jepriroda bolesti, da ih gura u akciju da ostvare svojebolesne porive. Bilo je mnogo halabuke oko PrvogRegionalnog Sabora Bosanaca u Bihaću. Mnogi suideju širokog fronta organizovanja Bosanaca na os-novu Idejne platforme jedinstva Bosne i Bosanacapodržali. Činilo se da smo konačno pronašli neštorazumno oko čega se možemo okupiti i zajedničkimsnagama, jedinstvenom idejom i ciljem postići željenirezultat rušenja Daytonske prevare i skidanja košuljeludaka koju su nam perfidno navukli. Zdravi se si-gurno žele osloboditi te košulje.

Optuživati druge da bi ubijedili sami sebe dasmo čisti, čarobna je laž u kojoj ne samo da volimoda živimo, nego smo i navikli. Na našu žalost, svako-dnevnica, koju nam istina baca u lice, demantuje na-šu voljenu laž.

Ne trebaju nama nikakvi stranci neprijatelji,njihovi politički, vjerski, ekonomski ili drugi planovi danas razjedine, posvađaju, podijele, zakrve. Imamo mimnogo vlastitih kadrova, grupa ili pojedinaca, kojisvojim patološkim porivima destruktivnije djeluju ne-go što su to mogle uraditi i najmoćnije imperije.

Historija našeg podneblja jasno dokazuje ko-liko smo spremni ići duboko i široko protiv Bosne injenih stanovnika zbog vlastitog interesa, ljubomore,pakosti, inata, osvetoljubivosti i mržnje.

Rat bosanskih plemena za dominaciju i vlastjoš uvijek traje bez obzira na pogubnost po stabilnostdržave, ljudske žrtve, prirodne, kulturne i druge pos-ljedice. Ljutimo se što smo glupi, nezreli, neemanci-povani, borimo se protiv istine u korist laži da bi za-dovoljili svoju taštinu i porive.

Dijete koje ubije svoju majku, ne iskazuje lju-bav, nego poremećenost uma.

Busamo se raznim parolama da bi iskazalisvoju privrženost i ljubav prema zemlji na kojoj jenastala država, ubijamo je, rušimo, negiramo da binapakostili onom drugom, dali mu do znanja da smomi glavne barabe, ne samo svog sela, nego i nje-govog, da njegovo selo i on u njemu ne živi na zemljiu državi kojoj zajedno pripadamo po rođenju, negopo našim vlastitim pravilima. Barabe se smjenjuju,glupost ostaje ista, a mi se ponosimo time.

Neće biti tvoje, nek bude čije hoće.To što moje selo nije više moje, nije bitno, ali

tvoje selo neće biti tvoje.To što sam izgubio djecu, porodicu, familiju,

rodbinu, komšije, nije bitno, izgubio je i on. Ali nećebiti po njegovom.

Brdnjak ne može bez brda, šumnjak ne možebez šume, budala ne može bez svoje ludosti,magarac ne može bez svog samara, ovce ne mogubez svog vuka.

To je naša politika.

Zna li uopšte bolesna egoistična trojka štaje politika i stranka? Ako ne zna da ih prosvjetlim,ali ujedno da skrenem pažnju građanima na nji-hove namjere.

“Stranka je savremeni oblik diktature.“To je moderni instrument diktatorske vla-

davine jednog manjeg dijela preko cjeline. Kakostranka nije individualna, stvara se prividna slikademokratije uspostavljanjem skupštine, odbora, ijake propagande preko svojih članova. Strankanije demokratski instrument, jer je sastavljen samood onih ljudi koji imaju zajedničke interese, zajed-ničke percepcije ili zajedničku ideju, ili onih kojipripadaju istoj regiji, religiji ili dijele isto mišljenje.Oni formiraju stranku kao političku opciju da bipostigli svoje ciljeve, nametnuli svoju volju, ili pro-širili vlast svojih uvjerenja, vrijednosti, i interesa nadruštvo u cjelini.

Cilj stranke je da se postigne društvenasnaga, široka podrška, pod izgovorom realizova-nja svojih programa. Demokratski, nijedna od stra-naka ne treba vladati cijelim društvom, ljudima kojipredstavljaju raznovrsnost interesa, ideja, tempe-ramenta, religija i uvjerenja.

Stranka je instrument diktatorske vladavinekoja omogućava da sa zajedničke perspektive iliinteresa vlada ljudima u cjelini, u okviru zajednice.Svrha formiranja stranke je da se stvori instrumentda vladaju ljudi, odnosno, da vlada grupa ljudi izstranke koji, kad dobiju određenu funkciju, nisuviše članovi stranke, nego iznad ostalih članovastranke i njenih pristalica, a često i iznad samestranke. Stranka je, u osnovi, a na osnovu proiz-voljnog autoritarnog koncepta – dominacija čla-nova stranke nad ostatkom ljudi. Stranka pretpos-tavlja da je njen ulazak u vlast, ili dolazak na vlast,način da se postignu krajnji postavljeni ciljevi –vlast i vladavina, a krije se iza maske i propa-gandno djeluje da su to ciljevi i ostalih ljudi.

Ta teorija opravdava diktaturu interesnestranke, i to je osnova svake diktature.”

(Citat iz Idejne platforme Bosne iBosanaca).

VII 2016. strana 17.

Istraživanje koje je još davnih 60-ih godinaprovedeno u Njemačkoj u cilju ispitivanja efikasnostimetoda i tehnika koje se primjenjuju u području do-nošenja odluka, pokazalo je, da 80 % menadžera kojisu u svojim poduzećima u zadnjih 5 godina udvostru-čili dobit, ima natprosječne intuitivne sposobnosti.

Premda se intuicija i danas izdašno koristi,njena upotreba u budućnosti će enormno porasti.Evo sto o tome kaze A.P. Kezele:

"Intuicija oživljava mudrost pravog izbora.Jednostavno rečeno: donosit ćemo ispravnije odluke,kao pojedinci i kao društvo. Rezultat ispravnih odlu-ka: manje pogrešaka, snažniji razvoj i povećano bla-gostanje. Pojavit će se veliki broj "osobitih" ljudi, čijaće sposobnost intuicije značiti brže i djelotvornije rje-šavanje problema.

Povećana intuicija potaknut će promjene upodručju doživljavanje svijeta. "Osjetiti" svijet ne ćebiti više tako stran i neobičan pojam. Doživljaj zajed-ništva postat će opipljiv i nužan da bi intiuicija djelo-vala ispravno. Na taj način promijenit će se naš do-življaj drugih ljudskih bića, ali i cijele okoline. Prob-lemi koji u ovom trenutku tište čovječanstvo i svijet,poput nepravedne raspodjele dobara ili ratova, riješitće se sami od sebe, jer im više nećemo okretati leđa,kao što to činimo sada. Njihovo rješavanje postat ćeneodgodivo... Naš osjećaj "Ja" će se proširiti. Najprijena ljude s kojima dijelimo ovaj planet, zatim na samplanet, a na kraju na sam svemir. Vizija mogućnostikoja nastaje razvojem intuitivnih sposobnosti gotovoje neograničena".

Intuitivne sposobnosti posjeduje svaki čov-jek. Stupanj do koga se one mogu razviti zavisi samood njegove želje da ove sposobnosti razvije, kao i odnjegove ustrajnosti s kojom prakticira odgovarajućevježbe.

6. MENADZMENT I SUVREMENA ZNANOSTNema sumnje da će menadžment, kako

zbog svoje orijentacije, tako i zbog instrumenata kojekoristi, naići na žestok otpor apologeta suvremenenauke. Mada je teorija relativiteta, rođena u krilu teiste nauke, zadala smrtni udarac njenoj isključivo ma-terijalističkoj orijentaciji, znansvenici i profesionalcisvih vrsta uglavnom insistiraju na njoj. Zato sva saz-nanja, metode i tehnike koje se ne zasnivaju na njut-novsko-kartezijanskim postulatima za njih predstav-

ljaju jeres, protiv koje se treba boriti svim sredstvima.Znanost, međutim, koja je zarobljena u čvr-

ste okvire materije, nema života. Život nije ograničensamo na materiju. On prožima i onaj dio postojanja,koji nije dostupan našim čulima. Vidljivi i nevidljivi,materijalni i duhovni svijet nerazdvojno su uzajamnopovezani. I premda je ovu činjenicu dokazala i kvan-tna fizika i astrofizika i psihologija i biologija, ona jošuvijek nije općeprihvaćena. Još uvijek najveći broj"znanstvenika" i profesionalaca odbacuju mogućnostpostojanja bilo čega, što se ne može izmjeriti, doka-zati pokusom i provjeriti, te linearno, dakle logički ob-jasniti. A život je pun zagonetki. Pun je neobjaš-njivihpojava i apsurdnih događaja. Sve te neobjaš-njivepojave i apsurdne događaje koje čovjek doživ-ljava,naša znanost proglašava "okultnim" i odbacuje ih kaonebitne, marginalne, čak nepostojeće.

a) Okultizam i menadžmentPrema definiciji V. Grudena, "okultizam je

vjerovanje kako postoji sveopca uzajamna poveza-nost cjelokupnog materijalnog i dusevnog svijeta".31Ova sveopca povezanost ne samo da je znanstvenodokazana, nego je suvremena znanost otisla josmnogo dalje, dovodeci u pitanje i realno postojanjesame materije. Rjesenje pradoksoma val - partikula uatomskoj fizici dovelo je ozbiljno u pitanje nasupredstavu o stvarnosti materije. U sub-atomskom svi-jetu materija ne postoji na odredenom mjestu, negopokazuje samo "teznju za postojanjem". Valovi okojima je ovdje rijec, ne predstavljaju trodimenzional-ne valove, poput talasa na vodi, vec valove vjerojat-nosti, koji predstavljaju apstraktne matematicke ve-licine, koje imaju sve karakteristike koje inace pos-jeduju i valovi. Ovi valovi stoje u nekom odnosu pre-ma vjerojatnosti, da ce se pronaci partikule u pros-toru, u odredeno vrijeme i na odredenom mjestu.

Svi zakoni u području atomske fizike se for-muliraju s pojmovima vjerojatnosti. Jedan atomskidogađaj je nemoguće predvidjeti sa sigurnošću. Mo-guće je predvidjeti jedino njegovu vjerojatnost. Sdruge strane, sub-atomske partikule nemaju nikak-vog značaja kao izolirane jedinice. One se mogu ra-zumjeti samo kao spojevi ili korelacije između raz-ličitih procesa promatranja ili mjerenja. Zato N. Bor(Niels Bohr) kaže:

"Izolirani djelići materije su apstrakcija. Nji-

U znak sećanja - iz skripti za predmet Menandžment usluga

OSNOVI META-MENADŽMENTAProblematika meta-menadžmenta, kojom se trasira put poduzeća u budućnost, zaslužuje

da joj svi posvetimo punu pažnju i da s osjećajem velike odgovornosti zajednički poradimona njenoj daljoj razradi. Vrijeme odumiranja jedne i stvaranja nove civilizacije (tzv, vrijemeparenteze) jeste vrijeme koje mogu preživjeti samo društvene zajednice i institucije, koje sushvatile i prihvatile filozofsku paradigmu Novog doba i uspješno prošle put radikalne trans-formacije. Ovo je povijesna činjenica, provjerena u smjenama svih dosadašnjih civilizacija u

prošlosti čovječanstva.Piše: Ljiljana Gehrecke

strana 18. VII 2016.

hove osobine se mogu definirati i doživjeti samo usadejstvu s drugim sistemima. Subatomski djelići,dakle, nisu "stvari" (entiteti), nego spojevi između"stvari", a ove "stvari" su - sa svoje strane - spojeviizmeđu drugih stvari i td."

Jedan od najvećih živih fizičara, F. Kapra(Fritjöf Capra) dijeli također Borovo mišljenje: "Ele-mentarna čestica nije samostalan, analizi nedostu-pan entitet. Ona je, u biti, skup odnosa, koji se pru-žaju prema drugim objektima. Jezikom kvantne fi-zike, ovi se odnosi izražavaju pojmovima vjerojatnos-ti, a vjerojatnosti su određene dinamikom cijelog sus-tava. I dok u klasičnoj mehanici svojstva ponašanjadijelova određuju ponašanje cjeline, u kvantnoj je fi-zici situacija obrnuta: cjelina je ta koja određuje po-našanje komponenti".

Ma koliko se duboko išlo u analizu mate-rije, u kvantnoj fizici se nikada ne može stići do poje-dinačne "stvari". Tu se uvijek ima posla s tkanjemuzajamnih odnosa. Na taj način je suvremena fizikaotkrila fundamentalno jedinstvo Univerzuma. To zna-či da je svaki događaj rezultat utjecaja cjelokupnogUniverzuma. Ponašanje bilo koje sub-atomske česti-ce određeno je njenim ne-lokalnim odnosima scjeli-nom. U makroskopskom svijetu je upravo obrnuto. Unjemu ne-lokalne veze nisu značajne.

Zar to ne izgleda kao apsurd? Izgleda, akose čvrsto držimo mehanicističke paradigme, smatra-jući da se svijet može rastaviti u dijelove, a zatim seovi dijelovi mogu ponovo slagati u skladu sa zako-nom kauzaliteta. Ali, ako prihvatimo saznanja do ko-jih se došlo u oblasti atomske fizike i shvatimo da nakvantnoj razini ne postoje čestice materije, već jedinosplet međusobnih odnosa, tada ćemo i na "spiralnirezon", i na "mimetički odnos" i na cjelokupni mata-menadžment, kao i na okultna znanja gledati druga-čije, nego ljudi koji nemaju pojma što se danas do-gađa u oblasti suvremene znanosti.

b) Holisticki pristup u meta-menadzmentuDalekovidi menadžeri ne mogu promijeniti

mehanicističke znanstvene dogme, ali mogu djelovatimudro. Mudar menadžer će biti u stanju procijenitidugoročne posljedice njegovog sadašnjeg ponašanjai djelovanja i zato će biti otvoren prema svemu štomu može donijeti uspjeh. Menadžment nije dogma.On predstavlja sredstvo za održanje i razvoj poduze-ća i bitan čimbenik razvitka svakog pojedinca u podu-zeću. Zato je za meta-menadžment prihvatljiv svakiinstrument koji istovremeno pomaže

* održanju i razvoju pojedinca,* održanju i razvoju poduzeća,* održanju i razvoju društvene zajednice i* održanju i razvoju čovječanstva.Da li je taj intrument blagoslovljen od stra-

ne aktualne znanosti, ili on spada u arsenal para-znanstvenih alatki, to ne treba biti ni od kakvog utje-caja na njihov izbor. Evo što o tome kaže V. Gruden,poznati klinički psiholog, profesor za psiho-menad-žment i dekan Otvorenog učilista u Zagrebu: "Raz-

mišljati o okultizmu znači prihvatiti na svom životnomputu, osim logičnih i znanstvenih istina, postojanjejoš jedne nelogične dimenzije. Za osobu koja to prih-vaća i okultno postoji, dakle s jedne strane... principuzroka i posljedice, pojave koje se mogu razumjeti iobjasniti, i s druge strane,... pojave koje se ne ra-zumiju, ali koje se unatoč "zdravom razumu", koji ihnegira, ipak događaju. Za takav životni stav potrebnaje posebna kvaliteta osobnosti, a to je tolerancija,kod koje je prihvaćanje tih suprotnosti samo dio nje-zine sposobnosti. Ona je tolerantna prema svemu,pa može biti i prema istodobnoj prisutnosti znan-stvenih i okultnih pojava.. Biti samo znanstvenikom,ograničen je oblik postojanja. To nije dostojno uspje-šna poslovna čovjeka. Menadžer se koristi svim mo-gućnostima, kako bi ostvario poslovni uspjeh, pa takoi "neprovjerenim" okultizmom.

III NOVI MENADŽER1. RAZVOJ SVIJESTI I NOVI MENADžER

Znanost je relativno kasno pokazala zani-manje za proučavanje svijesti. Prvi pokušaji da seunese svjetlost u složen i mehnicističkoj orijentiranojznanosti nedostupan kompleks svijesti, učinila ja psi-hologija tek u drugoj polovini IXX stoljeća, konstitu-irajući psihofiziku i definirajuci teoriju ličnosti. Poslenje, početkom XX stoljeća sa istraživanjem fenome-na svijesti počela se baviti i fizika, odnosno njenagrana, kvantna mehanika, potaknuta ulogom svijestiistraživača u ponašanju sub-atomskih čestica. Od ta-da do danas zanimanje znanstvenika za fenomensvijesti raste eskponencijalnim trendom. Danas senajveći umovi na svijetu bave istraživanjem svijesti,kao najkompleksnije moždane funkcije. Snažan poti-caj ovom trendu, dala su istraživanja mozga i mož-danih funkcija, koja su podržana od strane Ujedinje-nih nacija posljednje decenije XX vijeka. Danas sesmatra da istraživanje svijesti predstavlja apsolutnonajznačajnije znanstveno područje zbog njegovogenormnog praktičnog značaja, ne samo za razumije-vanje temeljnih filozofsko-religijskih pitanja, koja sutijekom povijesti čovječanstva bila uzrokom iracional-nih podjela, konfrontacija i ratova, već i za nalaženjeodgovora na pitanja opstanka čovječanstva na ovojPlaneti.

a) Pojam svijestiKompleksne pojmove nije moguće definirati

na jednostavan način. Osim toga, svijest danas pred-stavlja predmet istraživanja u mnogim fundamental-nim znanstvenim disciplinama, a svaka znanost defi-nira pojam svijesti svojim rječnikom i na svoj način,tako da nije jednostavno odlučiti se za onu varijantu,koja bi najviše odgovarala potrebama meta-menad-žmenta. Medutim, dovoljno je jednostavno reći, dasvijest predstavlja jednu od posebno složenih fun-kcija ljudskog uma. Druga funkcija uma jeste pod-svijest. Svijest i podsvijest se najčešće oznacavajukao objektivni i subjektivni duh, povrsinski i dubinski

VII 2016. strana 19.

um, ili kao voljni i prisilni um. U skladu s ovom dvoj-nošću svijesti, postoje i dva svijeta, dvije stvarnosti:unutrašnja i vanjska. Današnji čovjek je okrenut kavanjskom svijetu. On ne živi autentičnim životom, ko-jega diktiraju njegovi unutarnji, prirodni impulsi, većradi ono što od njega očekuje njegova okolina, oblačise onako kako mu nalaže moda, govori ono o čemupišu novine i ponaša se onako, kao što se ponašajuljudi s televizije. Tragično je što današnji čovjek nijesvjestan činjenice, da je njegov vanjski svijet samoogledalo, ili rezultat, njegovog unutrašnjeg svijeta ida taj unutrašnji svijet predstavlja stvaralačku silu,koja unutrašnji svijet "preslikava" u vanjski. Zato Jo-seph Murphy kaže: "Sve što se nalazi u spoljašnjemsvetu, stvoreno je svesnim ili nesvesnim delovanjemvašeg duha".

b) Svijest i podsvijestAko je vanjski svijet odraz našeg unutraš-

njeg svijeta, onda je vanjski svijet samo posljedicaunutrašnjeg. Ovo saznanje ima veliki značaj ne samoza uspješnost pojedinca, već i za uspješnost podu-zeća. Suvremeni čovjek, okrenut isključivo vanjskomsvijetu, nastoji riješiti probleme, tražeći u njemu i nji-hove uzroke. Ali taj posao je uzalu-dan, budući se u vanjskom svijetunalaze samo posljedice. Uzroke jenemoguće naći među samim pos-ljedicama. Zbog toga čovjek ne na-lazi prava rješenja, pa se problemiu svim područjima suvremenog ži-vota neprestano gomilaju. "Rješa-vajući" probleme bez identifikacijenjihovih pravih uzroka, čovjek ihsamo premješta iz jednog područjaživota u drugo.

Problem je moguće rije-šiti samo onda, kada se njegov uz-rok potraži na dubljoj razini, u unu-trašnjem svijetu, u našim zabluda-ma, ili našem neznanju, u nerazu-mijevanju, zatvorenosti ili ograniče-njima bilo koje druge vrste. Zato niuzroke poslovnih problema ne tre-ba tražiti u vanjskom svijetu, već nameta-ravni, u načinu na kojirazmišljamo i na koji stvaramo svoje mentalne slike.

Svijest predstavlja okvir za ljudske misli,ideje, nastojanja, zaključivanje, ocjenjivanje, za voljui donošenje odluka. Svest upravlja našim ponaša-njem i našim djelovanjem. Sve što se zamisli na ra-zini svijesti, "spusta" se na razinu podsvijesti, kojapredstavlja drugu funkciju ljudskog uma. Ideja se ra-đa na nivou svijesti, ali ona raste, razvija se i sa-zrijeva za svoju materijalizaciju na razini podsvijesti.Zato pozitivan način razmišljanja, koji se odigrava usvijesti, igra presudnu ulogu u postizanju uspjeha. Natemelju znanstveno dokazanih biofizičkih zakona ufunkcioniranju ljudskog uma, podsvijest funkcionira uskladu s prirodom misli koje se množe u svijesti. Mis-

liti na uspjeh i vjerovati u uspeh predstavlja najvažnijizadatak novog menadžera.

Podsvijest predstavlja stvaralačku snagu,jedinu stvaralačku snagu Univerzuma, kako kažeMarphy. Ali poslovni ljudi još nisu svjesni ove činje-nice. Ako je prisustvo svijesti neophodno u manifesta-ciji sub-atomske čestice, onda je ono neophodno i usvrsishodnom korištenju stvaralaćke snage podsvijes-ti u poslovanju poduzeća. Podsvijest je najmoćnijeoruđe novog menadžera i on toga mora biti svjestan.

Podsvijest, međutim, nije samo okvir zarast i ostvarivanje naših zamisli. Ona je istovremeno iokvir za naše emocije, naše navike, naše stavove inaša vjerovanja. Zato ona - pored stvaralačke snagekoja joj je imanentna - sadrži i sve ono što tu snagumože blokirati, a to su - prije svega - zablude, krivistavovi i pogrešna vjerovanja, odnosno nevjerovanja.Kao ilustracija za ovu tvrdnju može poslužiti slije-deća misao D. Chopre: "Ljudi ne umiru od raka zatošto je rak neizlječiva bolest, već zato što vjeruju, dase od raka mora umrijeti". Sve što čovjek sebiduhovno i emotivno predstavi kao istinu, podsvijestprihvata i počinje da provodi. Zato su pozitivno raz-

mišljanje i vjera u uspjeh toliko značajni za novogmenadžera.

Najveću preprjeku u razvoju svijesti pred-stavlja nepoznavanje sebe. Ljudi uglavnom vjerujuda poznaju sebe, ali to u stvari nije tako. Nemogućeje poznavati sebe, a živjeti neprestano u vanjskomsvijetu. Da bi čovjek sebe upoznao, mora se okrenutisvom unutrašnjem svijetu i mora istražiti svoje emo-cije, svoje stavove, svoja uvjerenja, svoje navike isvoje misli. Tek kada je dovoljno upoznao sebe, moćiće stvaralački koristiti i neograničeni potencijal svo-jega uma.

- nastavak u sledećem broju -