Godište XX ::: broj 470 ::: 8. ožujka 2012. VIJENAC 23LIKOVNA UMJETNOST

B ožica Dea Matasić naša je istaknuta umjetnica srednje generacije. Na domaćoj izla-

gačkoj sceni prisutna je već dvadese-tak godina, a trenutno se njezin rad može pogledati u muzeju MAMAC u Nici. Riječ je o nastupu u doista važ-noj i uglednoj instituciji suvremene umjetnosti, koji nam je poslužio i kao povod za ovaj razgovor Kako je do izložbe u MAMAC-u došlo i kakvi su vaši ukupni dojmovi?

MAMAC je drugi po važnosti mu-zej za suvremenu umjetnost u Francu-skoj, ali i svjetski relevantna instituci-ja. Do suradnje je došlo na prijedlog Jasminke Poklečki Stošić, više kusto-sice u Klovićevim dvorima, koja osob-no poznaje ravnatelja MAMAC-a Gil-berta Perleina. Njemu se svidjelo ono što radim, a od svih mojih radova od-lučio se za Panaceu, i to u proširenoj koncepciji od dvanaest – prvobitna ih je imala pet – objekata. Dobila sam termin od šest tjedana, i to doživjela kao golem izazov i šansu za izlazak iz lokalnih okvira. No, koliko sam god bila radosna zbog ugovorene izložbe, uhvatila me jeza kada je krenula kon-kretna priča o fi nancijskoj konstruk-ciji i produkciji rada. Usred gospodar-ske krize, u državi razorene privrede i nikakvih zakona o sponzoriranju kul-ture, našla sam se pred dvojbom: pri-hvatiti ponuđenu izložbu i fi nancijski riskirati ili odustati. Francuski uvjet bio je, naime, da sve troškove snosi naša strana. Nakon mnogo razmišlja-nja odlučila sam prihvatiti izazov, ali sada su iza i ispred mene brojne ne-prospavane noći, silan stres i prilično istanjeni živci. Još ne znam u kolikoj su mjeri naše Ministarstvo kulture i Gradski ured za kulturu fi nancijski poduprli projekt, jer rezultati natječaja još nisu stigli. Istodobno, deseci mojih upita prema potencijalnim sponzo-rima uglavnom su ostali bez ikakva odgovora. Na kraju sam bila prisiljena zadužiti se kako bi rad uopće mogao biti izveden. Izložba je, dakle, realizi-rana zahvaljujući pomoći obitelji i pri-jatelja. A nagomilani računi čekaju u HDLU-u, koji je službeni nositelj pro-jekta. Dojmovi iz Nice? Neposredno prije odlaska popričala sam s kolegom Davidom Maljkovićem, koji mi je preporučio da ne očekujem ništa. On defi nitivno pripada među nekoliko naših najuspješnijih umjetnika u ino-zemstvu, a iznimno ga cijenim i kao osobu. Njegov savjet pomogao mi je da se suzdržim od euforije i ostanem objema nogama na zemlji. Moram reći kako su ravnatelj i osoblje MAMAC-a prema meni bili vrlo ljubazni i korek-tni. Profesionalizam i neposrednost što ih kod njih možete osjetiti odaju ležernost uhodane, bogate i od vlastite sredine podupirane ustanove. Muzej posjeduje fascinantnu zbirku, a konti-nuirano priređuje i izložbe na kojima svoje nove radove pokazuju svjetski poznati autori. Na dan moje izložbe u MAMAC-u se istodobno otvarala i izložba domaćega umjetnika, pa je ve-ćina pozornosti bila usmjerena njemu. Ipak, publika je izvrsno prihvatila Pa-naceu, a čula sam pohvale i od osoba iz struke. Uvjerila sam se kako Panacea progovara univerzalnim jezikom te da doista nadilazi lokalne okvire. Neki zaključak? Na Zapadu stvari izgledaju bitno drukčije nego kod nas. Umjetni-ke zastupaju galeristi ili menadžeri, za izložbe autori primaju honorare, a tre-tira ih se s velikim poštovanjem. Naši umjetnici prepušteni su sami sebi, a Hrvatska je na svjetskoj umjetničkoj

sceni nesustavno i nedovoljno prisut-na. Uspjesi su isključivo individualni, neinstitucionalni i bez osmišljene do-maće potpore. Nisam optimist! Bez sredstava nema kvalitetne produkcije; bez sustavne edukacije nema publike; bez relevantnih medija nema kritič-koga promišljanja; bez organiziranog i zdravog tržišta nema stimulacije. A u Hrvatskoj svega toga nedostaje. Ve-ćina institucija zaduženih za kulturu tvrđave su birokrata, a ozbiljnije pri-vatne inicijative mogu se pobrojati na prste jedne ruke.

Hrvatska se prema vlastitoj umjetničkoj produkciji očigledno odnosi posve neprimjereno.

Dosta mi je principa po kojem unu-tar institucionalnog izlaganja zarade svi osim umjetnika! To traje godina-ma i neprestano se pogoršava. Treba nam zakon koji stimulira umjetničku produkciju. Isto tako, treba nam za-kon po kojem se ulaganje u umjetnost odbija od poreza. A pogledajte samo medije. Kada neka tvrtka uloži u bilo kakvu umjetnost, oni to uglavnom izbjegavaju popratiti. Kažu, to je re-klama. Čak i privatne galerije u tom smislu mogu imati problema. A onda se ispred kamere pojavi neki spor-taš kojega jedva naziremo od silnih logotipova po njegovoj odjeći i niko-mu ništa. Hrvatski nogometni savez, primjerice, čak je svojedobno potpi-sao novi sponzorski ugovor s jednim proizvođačem sportske opreme, pa smo o tome bili uredno obaviješteni u središnjem dnevniku HTV-a! Tom prigodom, dakako, nitko nije spomi-njao problem neplaćenog oglašavanja.

Vratimo se vašoj umjetnosti. Panacea je interaktivno zamišljena. Od posjetitelja izložbe očekuje se, naime, da je dodiruju i odguruju, našto je zagrebačka publika odlično reagirala. Kakve su bile reakcije Francuza?

Zapravo i nije bilo neke veće razlike. Možda je njihova publika u početku bila malo opreznija, s obzirom da se radovi u muzejima obično ne smiju dirati. Kada su se, nešto kasnije, ipak oslobodili, došlo je do prave egzaltaci-je. Djeca i ljudi u godinama s podjed-nakom su strašću njihali moje objek-te. Kao da iz posjetitelja počnu izbijati neke prikrivene emocije, od blage za-igranosti do potpune raspojasanosti, od senzualnog dodirivanja do gotovo erotskih ispada, od nervozna gurka-nja do kontemplativnog njihanja.

Svojim radovima najčešće radikalno mijenjate prostor u koji ste ih postavili, a samim time, dakako, u velikoj mjeri određujete i kretanje promatrača. Ipak, kolege i likovni kritičari rijetko vas nazivaju ambijentalnom umjetnicom; za njih ste prije svega kiparica. Smeta li vam takva percepcija i imate li za nju kakvo objašnjenje?

Možda bi me trebalo smetati jer zvu-či pomalo anakrono, a i nije baš posve točno. Zapravo, ima nešto uvrnuto afi rmativno u tome. Tvrdoglavost, ali i svojevrsna ravnodušnost prema tren-dovima, sačuvale su me od podilaže-nja i ziheraštva, ali donekle i izolirale od mainstream kustosa i nekih umjet-nika moje generacije. Iako se u radovi-ma koristim i fotografi jom, svjetlošću, animacijom, autorskim zvučnim ku-lisama te raznim novim materijalom na eksperimentalne načine, taj – na-zovimo ga – likovno-estetsko-tvarni aspekt očito je nešto što najviše zao-

kuplja promatračevu pažnju. Mislim kako to ne ovisi isključivo o meni. Više je riječ o nekoj uvriježenoj paradigmi. Danas većina suvremene umjetnosti izbjegava ljepotu i sklad; nastoji biti ironična, cinična, katkada i hladna. Ja se, naprotiv, ne odričem topline, inti-mnosti, dodira, organičnosti i sklada. Ljudi to zapažaju, ali pritom često pre-viđaju neke druge aspekte što postoje u mojem stvaralaštvu, poput humo-ra, angažiranosti, pa čak i svojevrsna konceptualizma.

Da, to su nedvojbeno zanimljivi aspekti. Recite nam nešto o njima.

Rad Skulpturu mijenjam za osobni automobil, što sam ga izložila na 8. tri-jenalu kiparstva, sastojao se od pet me-tara velika isprinta stranice Oglasnika s navedenim oglasom te originalne skulpture ispred njega. Danas bih, međutim, izostavila skulpturu, uve-ćani oglas čini mi se posve dovoljnim.

Zatim, rad Link s 9. trijenala skulpture bio je svojevrsni putokaz iz stvarnoga u virtualni prostor moje web-stranice. Ovdje sam infrastrukturu trijenala iskoristila za osobnu promociju, na taj način izokrećući inače uvriježe-nu situaciju po kojoj umjetnici služe izložbama. Još bih spomenula i Peti-ciju tijekom trajanja 24. zagrebačkog salona, a radilo se o akciji prikupljanja potpisa kako bi se ondašnje vlasto-dršce navelo da donesu novi zakon o sponzoriranju u kulturi.

Već ste spomenuli nove, tehnološki složene materijale s kojima volite eksperimentirati. Zbog čega izbjegavate tradicionalni kiparski materijal poput kamena, drveta ili bronce?

Ne bih rekla da ih izbjegavam, ali odmah valja istaknuti kako većina ljudi nije svjesna koliko su ti materi-jali skupi i produkcijski zahtjevni. Već gotovo godinu dana nemam atelijera. Godinama sam ga unajmljivala, ali to mi je postalo preskupo. Uporno nasto-jim doći do nekoga gradskog prostora – takvi se iznajmljuju po mnogo po-voljnijim cijenama – ali još neuspješ-no. Često čujem kako je netko od mo-jih kolegica ili kolega u tome uspio, ali ja sam, unatoč svim mogućim prepo-rukama, još na cesti. Zapravo, tjeraju me na virtualno bavljenje umjetnošću, na fotografi ju, video, konceptualnu umjetnost... Tko zna, možda mi baš to pomogne da postanem više ma-instream, ili možda progresivnijom odnosno recentnijom (smijeh). Na materijale i formate što ih rabim djelo-mično me usmjerilo iskustvo rada na kazališnim kulisama, čime sam se ba-vila tijekom studija. Mogućnost rada s velikim, a istodobno laganim mate-rijalom, iznimno mi je bila privlačna. Zanimaju me osjećaj lakoće i lebdenja, začudnost bestežinskog stanja... S po-moću tradicionalnoga materijala sve to, dakako, nije moguće postići.

Volite izlagati i na otvorenom...Da, malo sam se zasitila zatvorenih

prostora i galerijskih izložbi. Imam mnogo ideja, skica i 3D-simulacija za eksterijere koje bih rado realizirala. To su objekti, ambijenti ili land-art-rado-vi s ludičkim interaktivnim karakteri-stikama što ih smatram primjerenim urbanim eksterijerima te duhu vre-mena. Jasno, za takvo što potrebni su naručitelji, investitori i, dakako, tran-sparentni i pošteni natječaji.

VANJA BABIĆ

RAZGOVOR S BOŽICOM DEOM MATASIĆ UZ AKTUALNU IZLOŽBU U MUZEJU MAMAC U NICI

Ne bježim od ljepote i sklada

Naši umjetnici

prepušteni su sami sebi, a Hrvatska je

na svjetskoj umjetničkoj

sceni nesustavno i nedovoljno

prisutna

Snim

io V

edra

n M

etel

ko

Snim

io A

ndrij

a Ze

lman

ović

Iz postava izložbe u Nici