121
BIBLIOTEKA POSEBNA IZDANJA Gojko Vukčević O PORIJEKLU ILIRA Recenzenti: Akademik DRAGOSLAV SREJOVIĆ, arheolog (Beograd) Akademik BORIVOJE ČOVIĆ, arheolog (Sarajevo) Prof. dr RELJA NOVAKOVIć, istoričar (Beograd) Izdavač UNIREKS Nikšić Za izdavača JANKO BRAJKOVIC, direktor Tehnički urednik DUŠKO MILOJEVIĆ Tiraž 1000 primjeraka YU ISBN 86-427-0303-2 Štampa DP Štamparija »Trebinje« Trebinje GOJKO VUKČEVIĆ O PORIJEKLU ILIRA MULTIDISCIPLINARNA ISTRAŽIVANJA PORIJEKLA STANOVNIŠTVA ZAPADNOG BALKANA IZ PRAISTORIJSKOG DOBA PODGORICA 1992.

Gojko Vukčević - O porijeklu Ilira I

Embed Size (px)

DESCRIPTION

historija

Citation preview

BIBLIOTEKA POSEBNA IZDANJA

Gojko VukčevićO PORIJEKLU ILIRA

Recenzenti:

Akademik DRAGOSLAV SREJOVIĆ, arheolog (Beograd)Akademik BORIVOJE ČOVIĆ, arheolog (Sarajevo)Prof. dr RELJA NOVAKOVIć, istoričar (Beograd)

IzdavačUNIREKS Nikšić

Za izdavačaJANKO BRAJKOVIC, direktor

Tehnički urednikDUŠKO MILOJEVIĆ

Tiraž1000 primjeraka

YU ISBN 86-427-0303-2

ŠtampaDP Štamparija »Trebinje« Trebinje

GOJKO VUKČEVIĆ

O PORIJEKLU ILIRAMULTIDISCIPLINARNA ISTRAŽIVANJA PORIJEKLA

STANOVNIŠTVA ZAPADNOG BALKANAIZ PRAISTORIJSKOG DOBA

PODGORICA 1992.

SVOJIM RODITELJIMA:

Milošu (1893—1975) iRumici, rod. Radović (1902—1968)

PREDGOVOR

Ova knjiga obuhvata multidisciplinarna i komparativna istraži-vanja o porijeklu i nastanku Ilira. Multidisciplinarnim istraživanjimasmo prišli zato, što nam sama arheologija praistorijskog perioda nijemogla dati zadovoljavajući odgovor. A komparativni metod je proiza-šao iz samog povoda za ova istraživanja. Naime, uočavajući neke antro-pološke i Ingvističke sličnosti, između zapadnog Kavkaza i sjeverneAlbanije, potreba za hronološki usaglašenom komparacijom nametnulase sama od sebe. Korišćeni su rezultati mnogobrojnih naučnika iz raz-nih naučnih oblasti, koji su se bavili Ilirima i kavkaskim narodima.Za ova istraživanja je od posebne važnosti bilo više studijskih boravaka(4) na Kavkazu sa istraživačkim programom. On se sastojao od upo-znavanja sa pokretnim arheološkim materijalom izloženim u državnimmuzejima u Tbilisiju, Jerevanu i Bakuu, i posjete arheološkim, isto-rijskim, antropološkim, lingvističkim, etnološkim i dr. državnim insti-tutima. Zatim korišćenje stručne literature u Biblioteci akademije naukaGruzije u Tbilisiju, putovanje po zemlji u cilju sticanju subjektivnihutisaka i zapažanja iz oblasti lingvistike, toponimije, hidronimije, ono-mastike i si. Ta su nam istraživanja mnogo pomogla da shvatimo onošto se iz knjiga ne može naučiti, te je time naše opšte shvatanja oKavkazu prošireno.

Ovaj rad pokreće preispitivanje postojeće teorije o etnogeneziIlira i njihove praistorije. No, autor je svjesan da teorija koju nudiima još dosta nedostaka, te u tom pravcu očekuje kritičke primjedbei raščišćavanje nekih nejasnoća. Jer u ostalom, nijesu iscrpeljeni ni sviantički izvori na ovu temu. A čitava jedna naučna oblast o praistorijiKavkaza, koja se njeguje na tri akademije nauka i velikom broju insti-tuta na Kavkazu, samo je djelimično iskorišćena. Svjesni smo da biovako obimna i kompleksna istraživanja po pravilu trebalo da obav-ljaju naučni timovi. Mi smo dali koliko smo mogli, a nadamo se da ćese naći neko da nastavi ovaj rad na pripremljenim osnovama.

Trudili smo se da izbjegavamo političke note prisutne u ilirolo-giji. Problemi albanologije nijesu bili u našem programu, ali smo se nanjih osvrćali tamo gdje su izašli na površinu.

Imam zadovoljstvo i obavezu što mogu da zahvalim mnogim lju-dima koji su mi bili od pomoći tokom dugotrajnog rada, uputili naliteraturu, pružili informacije, ili konstruktivnu kritiku. Spisak je po-dugačak, ali da pomenemo bar neke od njih: Rižanišvili Ušangi knji-ževnik iz Tbilisija, Gurgenidze Tamaz direktor Biblioteke AN Gruzije,Volkov Nikitin Sergej direktor Informat. centra AN SSSR u Moskvi;arheolozima: akademiku Milutinu Garašaninu, sada već pokojnom aka-

demiku Alojzu Bencu, Tamazu Kiguradze direktoru Drž. muzeja Gru-zije u Tbilisiju, Oliveri Žižić, Milanu Praviloviću, Dr. Čedomiru Marko-viću, Jovanu Martinoviću; istoričarima: Dr. Radoju Pajoviću akade-miku Dr. Dimu Vujoviću, Dr. Miomiru Dašiću; Dr. Vojislavu Novosel iprof. Dr. Dragosla. Marinković, genetičarima. Svešteniku iz Tuzi Dr. Ma-l j a j Vinku. Filolozima, Mr. Camaj Marku i Dr. Aleksandru Lomo kao ipsihijatrima Dr Baković Todoru i Dr. Tomislavu Tomiću i na krajuDr. Borivoju Vukčeviću (mom sinu). Svima dugujem zahvalnost zadoprins ovom radu, ali za sve zablude i greške odgovornost je moja.

Posebnu zahvalnost dugujem stručnim recenzentima, akademikuDragoslavu Srejoviću (Beograd), prof. Dr Relji Novakoviću (Beograd)i akademiku Borivoju Čoviću (Sarajevo), na njihovim korisnim i iscrp-nim primjedbama. Profesoru R. Novakoviću sam posebno obavezan zapodršku koju mi je ukazivao tokom rada.

Ovaj rad nema pretenzi je da kaže posljednju riječ o problemimaporijekla i etnogeneze Ilira, već da bude skromni doprinos ovom veomasloženom pitanju. Koliko smo u tome uspjeli pokazaće naučna kritikaPostavljali smo smjele hipoteze, jer smo u principu za to, da više vri-jedi izložiti se mogućnosti greške, nego osuditi sebe zbog pretjeraneopreznosti na sterilnost. Išlo nam je na ruku to što smo oslobođeniprofesionalne doktrine, ali smo zato bili svjesni da možemo biti izlo-ženi nepoštednoj kritici ili čak ignorisanju. I pored toga usuđujemo seda naš sedmogodišnji trud predamo na uvid javnosti.

U Podgorici, jula 1991. god. G.V.

U V O D

Ideja i podsticaj za ovaj rad je sasvim slučajni događaj. Boravećina zapadnom Kavkazu u antičkoj Kolhidi srio sam Gruzina, čovjekakoji je u svemu ličio na mog školskog druga iz gimnazijskih dana, kojije bio Malisor (Arbanas) iz jednog prigraničnog sela kod Podgorice.Sličnost je bila nevjerovatna, kao da se radilo o jednojajčanim blizan-cima. Ona se nije odnosila samo na fizički izgled, već i na mentalnikompleks. Jer Gruzin je podsjećao na njega i stasom i likom i maniromi takoreći svakim detaljem. Bio sam zbunjen i opsjednut ovim doga-đajem, jer mi je bilo nejasno o čemu se radi. Pokušavao sam da odgo-netnem što ovo treba da znači. Da li se radilo o ponovljenom genotipu,kao slučajnoj igri gena, ili o nekoj etničkoj vezi, odnosno zajedničkimprecima, ovog Gruzina i mog školskog druga.

Prva hipoteza o slučajnoj pojavi dva identična genotipa, moralaje biti odbačena kao nevjerovatna i nerealna. Naime, sve informacijeod kojih zavisi nastanak i opstanak svake ljudske jedinke, upisane suna dugačkoj spiralnoj traci DNK, koja se nalazi u jedru svake ćelije.Taj džinovski molekul DNK sastoji se od 3 milijarde »slova« (nukleo-tida). Raspored tih »slova« formira genotipski kod, a nauka još nijeotkrila kako su poredani i kako djeluju ti geni. Pošto je broj nukleo-tida koji formiraju gene ogroman ali ograničen, jasno je da se račun-ski može dobiti broj kombinacija potreban da se dođe do dva isto-vjetna genotipa. Ova se operacija izvodi zakonom velikih brojeva(zakon vjerovatnoće). Mi već unaprijed znamo da bi broj dobijen ovimputem bio ogroman, astronomski, te bi uveliko prevazilazio broj svihgeneracija od nastanka Homo sapiens do danas. To znači da se tahipoteza može lako odbaciti kao nerealna. Druga hipoteza — da mojškolski drug i ovaj Gruzin imaju zajedničke pretke, izgledala je mnogorealnija. Iz iskustva znamo da priroda zna da se poigra, da poslijepuno generacija donese na svijet lik nekog zaboravljenog pretka.Upravo, ona se ponaša kao ponornica, iznenada se pojavi na neoče-kivanom mjestu. Meni se često dešavalo da u našim dinarskim kra-jevima sretnem čovjeka čiste mongolske rase, što sam tumačio kaopojavu, ponavljanja poslije mnogo generacija, genotipa onih Avara(Obara) koji su prije 1400 godina izvršili invaziju Balkana zajednosa Slovenima. No, tu je već vidljiva neka realna veza i istorijskidokazana pretpostavka.

Narednih dana sam srio još dva-tri čovjeka i jednu ženu kojisu podsjećali na tipove koje sam poznavao iz Malesije. Kad samzatim još pogledao i geografsku kartu Gruzije, zapazio sam da su i

neki toponimi i hidronimi slični nekima u Skadarskoj Malesiji. Pa ineka gruzijska imena zvučale su mi nekako poznato, upravo sličnonekim imenima katolika u Malesiji.

Sada sam već bio ubijeđen da me zapažanja ne varaju i da sam»otkrio« neku etničku vezu između Kavkaza i sjeverno-albanskih ple-mena. Vezu, koju još nijesam mogao da smjestim u neke vremenskeokvire. Sada se logično nametalo pitanje, da li o tim seobama neštozna istorijska, arheološka ili neka druga nauka? Ako ne znaju, ondaovo »otkriće« treba naučno dokazati. I to je sada bio izazov kojemnijesam mogao odoljeti i koji me pokrenuo na ova istraživanja.

Trebalo je sada organizovane prići radu. Vidjeti što bi se moglonaći u literaturi i da li se ko ovim problemom ranije bavio i tomeslično. Zatim, ustanoviti da li je dolazilo do migracije stanovništvaizmeđu Balkana i Kavkaza, u kom pravcu i u kom vremenu? Upravo,glavni je problem sada bio u kom vremenu tražiti te migracije i ko-liko se smije ići u prošlost a da bi se mogućnost prenošenja nasljeđazadržala? Moralo se uzeti u obzir, da je mogla postojati i neka redu-cirana distribucija gena kod minulih generacija, u obje populacijei one na Kavkazu i ove na Prokletijama. Što je izgledalo i realno, ob-zirom na zatvorenost i konzervatvnost kako malisorskih plemena naProkletijama, tako i onih u kavkaskim planinama.

Bibliografska istraživanja literature koja bi se bavila ovim pro-blemom na savremeni način u Institutu informatike društvenih naukaAkademije nauka SSSR u Moskvi, Državnoj biblioteci »Lenjin« u Mo-skvi, Biblioteci Akademije nauka Gruzije u Tbilisiju, Narodnoj i Uni-verzitetskoj biblioteci u Beogradu, nijesu dale zadovoljavajuće rezul-tate, ali su ukazala na dvije stvari, da se treba usmjeriti na istraži-vanje migracija u pravcu Kavkaz—Balkan i da vladajuću teoriju oetnogenezi Ilira, po kojoj su oni Indoevropljani, došli na zapadni Bal-kan krajem eneolita i bili glavni supstrat Ilira, treba primiti sa rezer-vom.

Cirkulacija stanovništva između Prednje Azije i Balkana prekomoreuza bila je živa od najstarijih vremena. Arheologija je ustanoviladolazak etno-kulturnih grupa na Balkan iz Male Azije još od neolita(dolazak ratara). Ta se kretanja nastavljaju sve do dolaska Turakakrajem srednjeg vijeka. A da su postojale neke etničke veze izmeđuKavkaza i Balkana sačuvano je i u antičkom mitu »Argonauti«, posebnou epu Apolonija Rodskog. Prilikom Kserksovog napada na Heladu(4804e g.st.e.), po Herodotu (VII, 79), u njegovoj je vojsci bilo jedi-nica sastavljenih od kolhidskih plemena. I u vojsci srpskog kraljaUroša II (1296—1321. god.) bilo je po Šufflay-u najamnika, hrišćanskihOseta (Jassa) sa Kavkaza.1 Njihovi tragovi se pominju i u venecijan-skom katastru Skadra iz 1416. god. kao »Vila Oseta« i »Cavo PieroOseti«. Prilikom turskih osvajanja vizantijskih posjeda u Aziji, Vizan-tija je imala običaj da mnogim hrišćanima dozvoljava ili organizujepreseljenje na svom balkanskom teritoriju, (slučaj sa plemenom Mir-dati). Isto tako je i u sastavu turske vojske, prilikom invazije Bal-kana, bilo Kavkazaca koji su tu i ostali ili im se kasnije doselileporodice.

10

U Italiji je još od Renesanse do najnovijih vremena bilo pri-sutno interesovanje o porijeklu Albanaca. Tako je Papa Pio II Picco-lomi (Enea Silvio) XV v. koji se bavio naukom, u svom djelu »Discrip-tio Europae orientalis« iznio mišljenje da su Albanci sa Kavkaza.2

I G. A. Magini, tumačeći Ptolomejevu geografiju dolazi do zak-ljučka da su Albanci sa Kavkaza.3 Slično je mišljenje i italoalbanacAngelo Masci, iznio u svom djelu »Discorso sull' origine, costumi e statoatuale dela nazione albanesa«.4

Najvjerovatnije da su ova mišljenja zasnovana u Renesansi kadaje došlo do proučavanja antičkih pisaca, pa su dedukcijom došli dozaključka da ime Albanije potiče od kavkaske Albanije, opisane odStrabona i unijete u Ptolomejevu kartu. No, ko zna možda su imalii nekih drugih izvora za koje mi ne znamo.

No, da su u praistoriji postojale i neke duhovne veze Kavkazai Balkana skreće pažnju i etnolog Špiro Kulišić i to na sličnost staro-slovenske religije sa običajima nekih kavkaskih naroda.5 Kulišić, takođeukazuje i na strukturu crnogorsko-hercegovačke rodovske organizacije,a koja pobliže odgovara strukturi albanskog rodovskog društva, kojeje po njemu izvornije i arhaičnije, a u kojem ima i predpatrijanalnihelemenata koje on vidi kao ostatke predindoevropske tradicije.6

Kulišić se međutim ne bavi istraživanjem kako su ti elementiduhovne kulture Kavkaza dospjeli na zapadni Balkan. A za albanskuarhaičnost vidi porijeklo u predindoevropskom periodu.

Kao što je poznato, transfer duhovne kulture nije vezan samoza etničke migracije, već se kultura može prenositi i posrednim putem.Te se na osnovu Kulišićevih stavova ne može zaključiti da je bilo nekihmigracija između ta dva prostora, na čemu on i ne insistira.

U istorijske, arheološke i dr. izvore kojima želimo da rasvijet-limo etničke i kulturne veze između Kavkaza i zapadnog Balkana nemožemo izbjeći a da ne uvrstimo i rad Nika Županića o kavkaskomporijeklu Srba, iz 1924. god.7 Ovaj je rad, namjerno ili slučajno biodugo zaboravljen. Sada ga je aktuelizovao prof. Relja Novaković. Po-minjemo ga zbog njegovog značaja za našu temu, jer bi mogao postatiprepreka o koju bi se mogli stalno saplitati. Ovaj je rad interesantani što ima dodirnih tačaka sa radovima Š. Kulišića, koje smo već po-menuli. No, na ovu temu se moramo još vratiti.

Što se tiče slabog poznavanja praistorije zapadnog Balkana, to jerezultat nedovoljne arheološke istraženosti i što je za taj prostor bilomalo interesovanja. No, istraživanja su ipak pokazala da je u periodusrednje i mlađe bronze taj prostor bio aktivno uključen u egejski kul-turni krug. Naročito se to odnosi na južni Jadran. O tome su ostalitragovi u antičkim mitovima, koji su do sada neopravdano ignorisani.Ubijeđeni smo da će ovakva gledanja biti i arheološki potvrđena kroznaredna istraživanja.

Kod ovih pristupnih istraživanja moramo se osvrnuti i na sred-njevjekovne pisane izvore sa kavkaskog prostora. U srednjem je vijekabio običaj kod hrišćanskih pisaca da sve istorije počinju ili vežu nabiblijsku legendu o Noju i njegovim sinovima. To radi i Movses Kalan-katuaci u svojoj knjizi »Istorija zemlje Aluank«.8 On mnogobrojne na-

li

rode i plemena, uglavnom sa prostora tadašnjeg vizantijskog carstva,prikazuje kao potomke Jafetovih sinova. Kalankatuaci zna za dalekeIlire na krajnjem zapadu vizantijskog carstva, za koje kaže da supotomci Jafetovog sina Mašeha (u Bibliji Meseh). Naravno da je ovajpodatak sam po sebi istorijski mit, ali mi smatramo da ga ne trebaignorisati, jer ne isključujemo mogućnost da je do Kalankatuacija do-šlo neko predanje ili pisani trag da su upravo Iliri istonog porijekla.Simptomatično je i to, da u vrijeme kada je pisano ovo djelo (VIII —X v.), Ilirija se više nije zvala Ilirijom.

Ako je prihvatljiva teorija po kojoj su u mitu o Gilgamešu ireligioznom mitu Bibliji (Knjiga postanja) imena Jafetovih sinova iz-vedena, upravo od imena tadašnjih naroda ili plemena, onda se i zaMešeha bi moglo reći da je pretpostavljen kao rodonačelnik zapadno--kavkaskog plemena Mesha (Mosineka). Pa bi po toj logici i Iliri bilisa zapadnog Kavkaza, potomci Mesha.

Ovaj kratak pregled izvora i radova koji ukazuju na postojanjeetničkih veza između zapadnog Balkana i Kavkaza u minulim vreme-nima, omogućava nam da postavimo hipotezu, no, ona se time naravnone dokazuje. Dokazivanje ove hipoteze složen i težak istraživački za-datak. Mora se poći od početka, proučiti porijeklo stanovništva zapad-nog Balkana, što je u nauci još neistraženo. Isto tako i stanovništvoPrednje Azije i Kavkaza. Proučiti antičku mitologiju u svijetlu grčkihlogografa, jer se u njima kriju tragovi nekih etničkih i duhovnih vezabalkanskog i kavkaskog prostora u praistoriji. Arheologija je nezao-bilazna i presudna za dokazivanje problema ovakve vrste. Mada onasama nije dovoljna, jer se granice kultura ne mogu izjednačiti sagranicama etničkih grupa.

U Gruziji je septembra 1989. godine održan međunarodni simpo-zijum iz vremena antike i praistorije o vezama između Mediterana iKavkaza. Nažalost materijali sa tog simpozijuma još nisu publikovani.Oblast arheologije koja se bavi migracijama, naročito indoevropskimi tzv. »egejskim« od posebnog je značaja za našu temu. Egejske seobejoš nisu dovoljno izučene. Posebno učešće balkanskih plemena u timseobama i identifikacije plemena ili etno-grupa koje su došle sa stranei tu se zadržale.

Iz svere duhovne kulture trebaće proučiti i komparirati kultove,mitove, predan ja i socio-etnološke elemente sa oba prostora. Zatim,treba pokušati doći do saznanja iz paleoantropoloških i antropološkihistraživanja i naravno izvršiti komparaciju rezultata, što bi trebalo dabude od velike koristi za dokazivanje postavljene hipoteze. Lingvistikaje možda najznačajnije, ali nažalost najslabije istraženo polje naukekoje tangira ovo pitanje. Mi ništa ne znamo o ilirskom jeziku ili jezi-cima, da bi smo mogli utvrditi njihovu srodnost sa alarodijskim, od-nosno iberokavkaskim jezicima.

Za ovu temu je od posebne važnosti prići proučavanju ilirologijebez kompleksa. Danas je u toj nauci dosta prisutna politička nota, paimamo shvatanja koja se kreću od romantičarskih predstava do zane-marivanja uloge Iliri u antici. Ovakve pojave su moguće zbog nejas-noća u toj nauci, odnosno nedostatku kvalitetnih informacija.

12

Sa praistorijom kavkaskih plemena i naroda imamo nešto višesreće, ona je bolje proučena zahvaljujući većem stepenu arheološkeistraženosti i asirskim pisanim izvorima (klinopisi), kao i grčkim pis-cima koji su ostavili pisane vijesti o Kavkazu iz doba antike.

Početak naših istraživanja je bio ograničen na traženje etničkihveza sjeverne Albanije i Kolhide. Ali se kasnije, tokom rada pokazaloda se ne radi samo o tom prostoru, već da treba zahvatiti širi kav-kaski region, a na zapadnom Balkanu prostor između Epira i r. Neretve.Koji u stvari i predstavlja ilirsku teritoriju u vrijeme maksimalnogprostiranja njihove države.

Na tzv. »ilirskom prostoru« osjeća se nedostatak većeg stepenaarheološke istraženosti, naročito iz vremena bronze. U zvaničnoj nauciIliri se danas tretiraju kao jedno »ostrvo«, bez korijena i bez jasnihveza sa nekom drugom kulturom. Mislimo da su mnogobrojne vezeuspostavljene sa Kavkazom, pa će se morati mijenjati dosadašnja shva-tanja. Naravno, to neće ići lako i bez otpora. Savremena ilirologija semože predstaviti sa jednom monohromatskom freskom, gdje se gubit-kom jednog dijela te freske gubi i kontura lika. Mi smo pokušali datijedan polihromatski mozaik gdje se ispadanjem kamenčića jedne bojene gubi kontura lika.

Na narednim strnicama smo pokušali da dokažemo dolazak kav-kaskih plemena na zapadni Balkan i nastavljanje kavkaske kulturena ovim prostorima, posebno duhovne.

NAPOMENE:1 M. Šuflay, Srbi i Albanci, Bgd. 1925, 76.2 Pio II Piccolomini (Enea Silvio), Discriptio Europae Orientalis XV, Roma.3 G. A. Magini, Moderne tavole di geografia aggiunte a Tolomeo cap. sul

Eppiro. XVI Roma.4 Angelo Masci, Discorso sull' origine, costumi e stato attuale della nazione

albanese, Napoli 1807.s Kulišić Špiro, Godišnjak, XII — CBI — knj. 10, Sarajevo, 1974, 52/3.6 Kulišić Špiro, Godišnjak, XIII — CBI, Sarajevo, 1976, 374.7 Niko Županić, Srbi Plinija i Ptolomea, Bgd. 1924.8 Movses Kalankatuaci, Istoria strani Aluank, Erevan, 1984, 23.

13

I. PRASTANOVNICI ZAPADNOG BALKANA

Naši napori će biti usmjereni u pravcu pokušaja da nešto višesaznamo, o raznim ljudskim grupama koje su naseljavale zapadniBalkan i na njemu egzistirale u dugim milenijumima praistorije. Poku-šaćemo da saznamo i što arheologija može da nam kaže o tome, kadasu došle, odakle su došle i kako su izgledale te skupine ljudi i kojemsu etničkom ili rasnom stablu pripadale.

1. Paleolit (starije kameno doba)

O životu praljudi u periodu paleolita na zapadnom Balkanu doskora se nije ništa znalo. Otkrivanjem arheološkog nalazišta CrvenaStijena zapadno od Nikšića (1954—1964. god.) slika o životu praljudina ovim prostorima se izmijenila. U pripećku Crvena Stijena otkri-ven je moćni kulturni sloj od preko 20 m debljine sa XXXI slojem kojipotvrđuju kontinuitet i samostalnost čovjekovog bitisanja na ovim pro-storima. On je bio na kulturnom stupnju koji prethodi srednjem paleo-litu. Od tog vremena preko mlađeg paleolita, mezolita, do srednjegneolita život je kontinuirano tekao više od 60 hiljada godina. »Veomadugi kontinuitet slojeva srednjeg paleolita, kao i kontinuitet sedime-nata mlađeg paleolita, posebna tipologija kamenog oružja ili nekedruge osobine, govore da se ovdje mora računati s jednim samosvoj-nim razvojem. Ne može se tu primijeniti ni zapadno-evropska, ni alp-ska, ni neka opća mediteranska tipologija. Ovdje se mora poći oddrugačijeg originalnog postupka« (Alojz Benac).

Iskopavanja u Crvenoj Stijeni nijesu otkrila nikakve ostatkeljudskih kostiju. Zbog toga se i ne može govoriti o fizičkom izgledupaleolitskog čovjeka na ovom prostoru. Međutim, može se zaključitida je duga evolucija na ovim prostorima razvila jedan posebni rasnitip na zapadu Balkana. Što znači da se na ovom prostoru izvršio pro-ces evolucije od ranog primitivnog čovjeka andertalca (Homo primi-genius), preko najstarijeg oblika savremenog čovjeka Homo sapiensfossilis, do savremenog čovjeka, Homo sapiens. Nalazi Crvene Stijenesu pomogli da se odustane od ranijeg shvatanja da je tokom posljed-njeg ledenog doba (virm), u Evropi izumro Homo sapiens fossilis.Interesantno bi bilo saznanje kakav je tip čovjeka dalo fizičko-biološkookruženje zapadnog Balkana. Čovjeka koji je izašao iz ledenog doba.No, bez dovoljno jasnih predstava o klimatskim, fizičkim i socijalnimuslovima u kojima se odvijala ta evolucija, ne možemo imati predstavuo antropološkom tipu kojem je pripadao taj čovjek. Tako će biti svedok ne otkrijemo njegove fosilne ostatke. No, nije isključeno da je

15

nešto genetskog nasljeđa preživjelo i da se to manifestuje u sadašnjimgeneracijama na toni prostoru. Koje su to karakteristike, možda ćenauka jednog dana otkriti. Možda metodom eliminacije, antropološ-kih elemenata karakterističnih za druge prostore i druge rase.

Prema shvatanjima savremene paleontologije pojava Homo sa-piensa pada negdje oko 40.000 godina nazad, dok početak razvojagovora oko 10.000 god. st.e. (Cro-Magnon). Ako su ove pretpostavketačne, to znači da se u Crvenoj Stijeni odvijao proces formiranja Homosapiensa adriaticusa ili dinaricusa, čije su nam karakteristike za sadanejasne.

Po M. Garašaninu, starije faze paleolitskog čovjeka Crvene Sti-jene mogu se vezati u prvom redu sa nalazima pećine Seida u Tesaliji,kao i sa pojavama u dolini rijeke Peneja takođe u Grčkoj.1 U mlađimfazama paleolita postoji uska veza sa pojavama u Sjevernoj Africi,tzv. kultura Capsien. Otuda se može tvrditi da počeci ljudske egzisten-cije na z. Balkanu stoje u vezi sa razvitkom starijeg kamenog dobau oblasti Mediterana. Još bi se moglo dodati s obzirom da je Afrikapradomovina čovjekove vrste, da je taj neolitski čovjek došao na Bal-kan preko Male Azije, prije nego preko Gibraltara. U toliko prije štomoreuza između Azije i Evrope tada nije postojalo.

Fosili krapinskog čovjeka, koji pripadaju ovom periodu (mou-sterien) geografski se ne uklapaju u prostor koji mi tretiramo, pamislimo ni u istoj etničkoj (ako može tako da se kaže) grupi.

Mlađi paleolit je karakterističan po pojavi pećinskog slikarstvanaturalističkog izražavanja u z. Evropi i Africi. U Crvenoj Stijeni nemaove pojave. Ovo je period karakterističan i po tome što se u plasticipored figura životinja na širokom prostoru pojavljuju i figure ženeod pečene gline, tzv. »aurignačke Venere« sa izraženom steatopigijom.Ova se pojava u nauci tumači kao magično-religijska predstava kultaplodnosti. No, ne treba isključiti ni pretpostavku da je to mogla bitinaturalistička predstava žena, neke rase koja je imala genetsku abera-ciju, prisutnu i kod nekih afričkih plemena (Bušmani i Hotentoti). Tobi moglo ukazivati na afričko porijeklo tih evropskih grupa. Primjeraradi, poznata »Venera iz Willendorfa« pored steatopigije ima i kovr-džavu kosu karakterističnu za negroide. A što je danas rijetka steato-pigija u Evropi, razlog može biti što ova aberacija nije izdržala pri-rodnu selekciju na sjevernim prostorima.

2. Mezolit (srednje kameno doba)

Mezolit je razvojna faza praljudi koja se oslanja na poslednji,gornji sloj paleolitskih kultura. Ova faza na zapadnom Balkanu jenajbolje poznata iz nalaza Crvene Stijene, zatim još nekih drugih nala-zišta. Mezolitski sloj je izdvojen u jednom sloju obilježenom kao slojIV. Debljina mu je 1,5 — 2,20 m, što govori o relativno dugotrajnomtoku života, koji je mogao trajati od 35.000 — 10.000 godina st.e. Ni uovoj fazi nijesu otkriveni nikakvi ostaci ljudskih kostiju. Pa se jošne može govoriti o fizičkoj i duhovnoj razvijenosti čovjeka na zapad-

16

nom Balkanu u ovoj fazi. Artifakti od kamena su tijesno povezani,po M. Garašanin, sa pojavama na području Sredzemlja i sjeverneAfrike, a donekle i srednje Azije. Pa ovakvo kulturno zajedništvo uka-zuje na etničku vezu sa oblastima Bliskog istoka i sjeverne Afrike.

Nalazima u Crvenoj Stijene pridružuju se i nalazi iz pećine Odmutu kanojnu r. Pive. Ostaci materijalne kulture IV sloja Crvene Stijeneimaju uočljive sličnosti sa nižim slojevima nalazišta Odmut, pa se možezaključiti da su te slojeve formirali ljudi istog ili sličnog etničkogkorijena i iste kulture.

3. Neolit (mlađe kameno doba)

Razvoj materijalne i duhovne kulture pojedinih ljudskih zajed-nica ovog doba, omogućava nam praćenje njihove lokacije na uža geo-grafska područja. Zato je lakše pratiti porijeklo i evoluciju pojedinihkulturnih grupa neolita. U ovom periodu se na zapadnom Balkanurazlikuju dvije osnovne kulturne oblasti:

I. Mediteranska, koja obuhvata primorje sa širim zaleđem, iII. Srednje-balkanska, vezana za unutrašnjost Balkana.U mediteranskom području razlikujemo više kulturnih grupa:— Stariji neolit karakterističan po impreso-keramici,— Srednji neolit, po tzv. Danilo grupi, i— Mlađi neolit, po tzv. grupi Lisičići-Hvar.Kod srednjo-balkanskih grupa razlikujemo:— Starčevačka grupa (po Starčevu kod Pančeva) i,— Vinčanska grupa, po nalazištu Vinca kod Beograda.2

Impreso kultura je vezana za Mesopotamiju i Bliski istok. Ova jekultura pratila početak zemljoradnje (ratarstvo). Pretpostavka je dasu se plemena, nosioci ove kulture stalno kretala tražeći nove zemlje.Misli se da im je porijeklo sa Bliskog istoka. Ova se kultura možesmjestiti u intervalu od 5.500 — 4.500 g. st.e. Obuhvata širi prostor Me-diterana. Na našoj se obali nije razvila zemljoradnja već lov i ribolov.Izvjesne analize pokazuju da njoj pripada i treći sloj Crvene Stijene,a u slojevima pećine Odmut ova se kultura miješa sa starčevačkom.Starčevačka grupa sa prvom i dini jedan kompleks, pa su dobile nazivcirkummediteranska kompleksija.

Ostaje otvoreno pitanje porijekla ovih grupa stanovništva. Dokse za njihovu kulturu smatra da je vezana za prednju Aziju i sjevernuAfriku. Što se tiče jezika, o čemu je teško govoriti, u svakom slučajupripadao je nekoj grupi predindoevropskih jezika.

Danilogrupa je karakteristična po finoj keramici, oslikanoj orna-mentima sličnim onima iz Tesalije i Peloponeza (Danilo-Šibenik, Kakanju Bosni).3 Pa se i širenje ove grupe veže za pravac Grčka — Jadran.

17

Starčevačka grupa je vezana za dolazak ratara iz Male Azije, doli-nom Vardara, Morave, Save i dr. pa i one pripadaju cirkum-medite-ranskom kompleksu, ali s boljim vezama sa egejskim područjem.

Vinčanska kultura je vezana za razvoj Bliskog istoka i datira seu III mileniju st.e. Donijele su je etno-kulturne grupe, takođe prekoMale Azije. Nije jasno kome etničkom sloju pripadaju nosioci te kul-ture. Ima mišljenja da su to bili neki primitivni Indoevropljani, no zato nema pouzdanih dokaza. U srednjem neolitu Crvena Stijena je bilanapuštena, da bi tek u poznom bronzanom i starijem gvozdenom dobubila naseljena. Keramički nalazi otkriveni između stratuma III i I svje-doče o samo povremenom posjećivanju zajednica, krajem neolita itokom ranog bronzanog doba (Benac A. 1975. god. 142—144).

4. Metalno doba

Metalno doba počinje sa eneolitom (bakarno doba), uzima se daje za naše prostore trajalo od 3.000 — 2.000 godina st.e. Karakterišega početak livenja bakra. Krstate bakarne sjekire, karakteristične zaprostor Podunavlja, Rumunije, Bugarske i Istočne Srbije ne nalaze seu jugozapadnim oblastima, (sem kod Tuzi jedan primjerak). Indoevrop-ljani ni jesu bili nosioci ove kulture, misli se da se oni još nisu bili spu-stili na zapadni Balkan. Pa se izvodi zaključak da je njegova popu-lacija bila sastavljena od jedne autohtone etno-kulturne grupe, čija jebiogeneza nastala na našem tlu i 2—3 grupe cirkum-mediteranskogstanovništva, porijeklom iz Male Azije i Bliskog istoka. U kom je ste-penu bilo došlo do simbioze među tim grupama teško je naslutiti. No,u svakom slučaju dolaskom Indoevropljana krajem eneolita i počet-kom rane bronze, kod njih je moralo doći do većeg sažimanja, a mislise i do povlačenja prema morskoj obali. Tada su po našoj ocjeninastali Pelazgi (Pelasti). Naravno, ovaj se proces odvijao na čitavomprostoru južnog i jugozapadnog Balkana, pa su sa njime bili obuhva-ćeni i naši krajevi. Otuda možda i toponimi sa osnovom »pel«, kao:Peluzica kod Kotora, Pelješi kod R. Crnojevića, Pelješac, Palagruža i dr.Homer je svjedok, da se čak poslije oko 800 godina dolaska Indoevrop-ljana (Grka), Pelazgi još neprijateljski odnose prema njima, jer su sekao što je poznato u trojaijskim ratovima stavili na strani Trojanaca(Ilijada II—840). Zbog toga smo skloni uvjerenju da Pelazgi nisu Indo-evropljani, niti grupacije Ilira, Tračana ili Makedonaca kako neki nauč-nici misle, već etnička komponenta koja je ušla u te narode tokomnjihove etnogeneze. Sve to upućuje na pretpostavku da na zapadnomBalkanu krajem eneolita populacija nije bila homogena, već mješa-vina raznih »etnosa«.

Sljedeće arheološke etape su:— rana bronza, 2.000—1.500 g. st. e.— srednja bronza 1.500 — 1.200 g. st. e.— pozna bronza, 1.200 — 800 g. st. e.— gvozdeno doba, poslije 800 g. st. e.

18

Ovo je doba velikih tehnoloških promjena u proizvodnji i kori-šćenju metalnog oruđa i oružja. To je uticalo na brže socijalne pro-mjene i način života i dovelo do porasta stanovništva. Na duhovnomplanu, ovaj je proces izazvao razvoj jezika, kultova, mitova i sl. a uoblastima urbanih civilizacija i pisma.

Nas posebno interesuju novi pokreti stanovništva koji su se sasjevera spuštali prema Balkanu. To su bile zadnje etape spuštanjaindoevropskih nomada — stočara prema jugu, krajem eneolita i počet-kom rane bronze, koji su izvršili indoevropeizaciju zapadnog Balkana.U srednjoj bronzi počinju tzv. »egejske seobe«, koje su trajale duže,zavisno od autora, od XIV do IX v. st.e. tj. od kraja srednje bronzedo početka gvozda. Budući da su ove seobe bitno uticale na promjenustrukture stanovništva na zapadnom Balkanu i ne samo na njemu negona čitavom jugoistoku Evrope i Bliskog istoka, ovim pojavama ćemose posebno pozabaviti.

NAPOMENE:1 M. Garašanin, Istorija C.G. Titograd, 1967, 40.2 Isto, 49.s Isto, 47.

19

II. INVAZIJE SA SJEVERA

1. Indoevropljani i indoevropske seobe

Prvu pojavu indoevropljana možda treba vezati za prostor izmeđuKaspijskog mora i Urala (oko 5000 g. st. e.), nazvan Kurgani po grob-nim humkama. Kulturu kurgana su i razvili indo-evropski nomadistočari.

Kulturu stepskih nomada karakterišu grobovi-jame nad kojimaje podignuta humka (rus. kurgan). Skelet pokojnika je položen uzgičenom položaju, a grob je često preliven okerom. Materijalnu kul-turu karakterišu dugi noževi od kremena, bakarne sjekire, keramikasa vrpčastim dekoracijama (»šnur keramika«) i naušnice od spiralnezlatne žice. Ova je kultura pripadala eneolitu.

Grobne humke su podizane vođi plemena, a pored njega su žrt-vovane žene, rodbina i sluge. Ta kultura je imala staleže (hijejarhij-sko društvo): vladajući sloj, sveštenstvo, ratnike i pastire. Pripitom-Ijenje konja i pronalazak kola omogućili su im pokretljivost, agresiv-nost i pljačke. Proširili su se na širem prostoru pripontiskih stepa.Konj je više služio za vuču nego za jahanje. Postojale su tri zonenomada stočara:

a) Oblast Dona i Dnjepra,b) Obale Crnog i Azovskog mora,c) Sjevernija oblast, zona od Dnjestra do Urala.Širenje nomada nastavlja se posebno prema Evropi. Prodor u

zapadnu Evropu odvijao se u nekoliko talasa u većim masama. Imalismo tri veća talasa migracija (po M. Gimbutas):1

— Prvi talas indoevropskih nomada iz stepe krajem V-tog mile-nijuma (oko 4.200 g. st. e.), dolazi do Panonije, Moldavije i Ukrajine.Oni nijesu bili dovoljno brojni pa dolazi do simbioze sa starosjedeo-cima;

— Drugi talas se pokreće u drugoj polovini IV-tog milenijuma(oko 3.300 g. st.e.). Nomadi se šire po većem dijelu Evrope. Polaznatačka im je bila negdje sjeverno od Kavkaza. Dopiru do Elbe, cen-tralne Italije, ne prelaze u Makedoniju već se slivaju u Malu Aziju.Misli se da je sa ovim seobama došlo stanovništvo, nosioci osnovegrčkog jezika;

— Sredinom III milenija počinje novi talas migracije koji do-seže na sjever do srednje Evrope, na zapad do južnog Banata, istočnood Srbije i sjeverne Bugarske. Pokreti su pošli od rijeke Dnjepra i

21

Moldavije. Njihovo dosezanje je označeno sa grobovima jamama nadkojima se uzdižu humke. Osnovni priloženi inventar čini vrpčasta ke-ramika.

Završni eneolit karakteriše dalje širenje kulture stepskih nomada(vrpčaste keramike) po Balkanu od Podunavlja do Jadrana. Prodirupreko Bugarske prema Pelagoniji, Albaniji i Tesaliji. U tom periodukod stepskih nomada dolazi do izvjesnih socijalnih promjena, kojesu uslijedile možda i zbog promjene prirodnog abijenta, počinju sezanimati i zemljoradnjom i sve se više vezati za stalna staništa.

Vučedolska i ljubljanska kultura eneolita predstavljaju nastavakširenja stepske kulture na zapad u kom periodu se završava eneolita počinje bronza. No kod ovih kultura su vidljive i neke promjenekoje mogu biti proizvod miješanja sa domorodačkim kulturama.

Prvi kontinentalni talas prema jadranskoj obali zapaža se u do-lini Pive, pećina Odmut, sloj VI u kom je nađena vrpčasta keramika.Nalazi Odmuta VI pripadaju završetku eneolita.

Pojava stepskih elemenata na jadranskom primorju nije dovoljnojasna. Najteže je definisati njene odnose sa lokalnom kulturom. Pri-sustvo ljubljanske kulture od Trsta do Pazhoka u Albaniji, upućujena vezu sa kasnom vučedolskom kulturom i pojavi te populacije najadranskom prostoru, prije formiranja ljubljanske kulture.2 Za ljub-ljansku kulturu karakteristični su nalazi u Grapčevoj špilji na Hvarui u tumulusu Mala Gruda kod Tivta. Mala Gruda je datirana oko 1900.g. st. e. pa prema tome već pripada ranoj bronzi. Ovo je vjerovatnoi bio kraj širenja indoevropljana, nosioca stepske kulture na našemprostoru.

Indoevropljani su donijeli u Evropu konja i kola, kao i kultmravih, sahranjivanje u grobnim humkama. Oni su nosioci i kulturerane bronze.

Indoevropljani se nijesu širili samo prema Evropi. Hetiti su sespustili preko Kavkaza u Malu Aziju. Oni su uspostavili kontakt samesopotamskom kulturom i usvojili klinasto pismo. (O dolasku Hetitaima i drugih gledišta). Govorili su nekim indoevropskim jezikom.

Iranci su bili daleko u Aziji (Arijci) na granici Sibira. Sreli su sesa Ugro-Fincima, što se osjeća po rasnim karakteristikama. Spustilisu se u današnji Iran sa jedne ili druge strane Kaspijskog mora. Naj-dalje na istok su pošli Toharci, na granici Kine (kineski Turkestan),narod otkriven u VIII v. n. e. Druga grupa srodnih Arijaca prodrla jedo rijeke Inda i sjeverne Indije (dolina gornjeg Ganga).

Indoevropljani će u Podunavlju i Balkanu zateći naprednu kul-turu neolita. Obradu zemlje, kultove bogova plodnosti i kulturu razli-čitu od njihove. U jednom dužem procesu Indoevropljani su namet-nuli svoj jezik i svoje kulture, a prihvatili su zemljoradnju. Nosiocikulture neolita u Podunavlju se postepeno povlače prema Egeju i Kritu.Ahajci koji su preuzeli njihovu kulturu stvorili su podlogu za razvojkasnije egejske kulture, koja je u stvari kultura simbioze dunavskeplodnosti i agresivnosti nomada.3

22

Jedno pitanje ostaje nejasno, a koje se odnosi na vezu Indo-evropljana u starom zavičaju, tj. prikavkaskim stepama i Kavkazaca'Mislimo da ne treba isključiti miješanje među ovim etničkim gru-pama i naravno među njihovim kulturama u kontaktnoj zoni na sje-vernim padinama Kavkaza. To se posebno odnosi na neka sarmatskai skitska plemena, koja su se zadržala na kavkaskom prostoru.

Sada nas interesu je kakvi su sve mehanizmi pokretali Indo-evropljane na seobu. Zapravo, mi o tome možemo samo da pretpostav-ljamo. Ako je približno tačna teorija koju nam pruža M. Gimbutas,za 2.000 godina. Migracije Indoevropljana se javljaju u jednom ritmu,sa razmakom od 900, 500 i 700 godina. Kao što se vidi ritam se ubr-zava shodno nekom unutrašnjem zakonu. Ovo upućuje na pomisao dase radi o demografskom bumu, koji je bio uvod u ekspanziju svudau istoriji. Demografska ekspanzija je oružje agresije. Znači nedosta-tak hrane je bio uzrok da je jedan dio porodice, plemena ili narodamora seliti.

Masovne seobe može izazvati i pritisak drugih naroda. Mi u na-šem slučaju ne vidimo ko je mogao napadati stepske nomade, ukolikose nijesu odvijala neprijateljstva među njima samima. Jedan od pri-marnih uzroka seoba mogu biti i prirodne katastrofe, suše, zemljotresi,poplave, uragani i sl. koji ugrožavaju izvore opstanka.

23

Uzastopne višegodišnje suše u stepi mogle su pokrenuti nomadena traženje novih pasišta i tako izazvati lančana pomjeranja. Zemljo-tresi kao uzrok, ne dolaze u obzir jer su stepe locirane na stabilnojgeološkoj formaciji tzv. »ruskoj ploči«. Međutim, sa poplavama stojidrugačije.

Naime, riječ je o poznatoj transgresiji Kaspijskog jezera. Radi seo fenomenu da se nivo jezera kroz geološku istoriju dizao i spuštaoviše puta. Prema Velikoj sovjetskoj eciklopediji: »... po geološkim,arheološkim, istorijskim i geomorfološkim podacima utvrđeno je, daje visoki nivo Kaspijskog mora bio primijećen (do kote +22 m u od-nosu na današnji), od 4—6 hiljada godina nazad...«.4 Obzirom da sezna da je zapadno i sjeverno priobalje Kaspijskog jezera veoma nisko(kriptodepresija), to se logično zaključuje da su se stanovnici sa tihbogatih pašnjaka negdje morali sklanjati u vrijeme nedolaska vode.Za postojanje nekih plemena na tom prostoru znamo. Na sjeveru suživjela iranska, a na zapadnoj obali istočno-kavkaska plemena. Ovopokretanje stanovništva vrlo je lako moglo inicirati lančane reakcijei seobe indoevropskih nomda prema zapadu, ali i prema jugu i MalojAziji.

Da su se događale periodične poplave niskog priobalja Kaspij-skog mora, svjedoče nam i istorijski izvori. Movses Kalankatuaci u»Istoriji zemlje Aluank« (gl. XXI) piše: »U slijedećoj godini posle ve-likih kiša, koje su neprestano padale 40 dana, prepunilo se Kaspijskomore, izašlo je iz svojih obala i na rastojanju od 15 lakata (.hrasahov')poplavilo zemlju. Te je godine umro jermenski katolikos David (741.g. pr. aut.)«. Ovo »rastojanje od 15 lakata«, mi ne možemo drugačijetumačiti nego kao narastanje vodostaja, a to je moglo imati katastro-falne posljedice ako uzmemo u obzir da je lakat kod Iranaca (koji suim najbliži), iznosio oko 113 cm. (Aršin kod Turaka iznosi oko 71 cm).Znači da je vodostaj Kaspijskog mora 741. godine narastao za oko 17 miznad normalnog vodostaja.

U prvim vjekovima II milenijuma stare ere pokret Indoevrop-Ijana se smiruje. Tako se pojedine skupine srodnih plemena okupljaju(grupišu), a u sljedećim vjekovima i već razmještaju po evropskomprostoru i stapaju sa starosjedeocima — ratarima.

Prema »The Times Atlas of World History«,5 razmještaj ovihskupina izgledao bi ovako: najdalje su pošli Protokelti, oni su se smje-stili na donjoj Rajni i sjeveru današnje Francuske. Iznad njih na sje-veru današnje Njemačke i Danske smjestili su se protogermanska ple-mena, na jugu današnje Poljske sjeverno od Karpata, Protoslovenskaskupina, a na obali Baltika Protobalti. Od srednjeg Dunava premaJadranskom moru skupina, u nauci nazvan Protoiliri. Na donjem Du-navu Tračani, a na samom jugu Balkanskog poluostrva Grci (Ahajci).U Maloj Aziji smjestili su se Hetiti i Luvijcci. Posljednji su Indo-evropljani (Arijci) stigli u Indiju sredinom II mil. st. e.

Ovo je nesumnjivo jedan od najznačajnijih procesa u budućemoblikovanju Evrope. Tada, početkom II milenijuma formirale su sei osnove današnjih evropskih jezika.

24

Od tada pa sve negdje do početka računanja našeg vremena, indo-evropski jezici su se kontinuirano prostirali od Britanskih ostrva dodoline Ganga. Kada su se iz centralne Azije spustila mongolska (turska)plemena u prostor istočno od Kaspijskog jezera, podijelila su Indo-evropljane na dvoje.

Nosioci kulture grobnih jama, pripadali su evropskoj rasi, pričemu se smatra da je bila obrazovana od različitih podrasnih grupa.

Moderna lingvistika je u mnogome pomogla arheologiji da sebolje shvati prostor biogeneze indoevropljana. Najvjerovatnije da jestepska zona između Crnog i Kaspijskog mora bio »jezični kontinent«na kom se formirao zajednički protoindoevropski jezik. Postojale surazlike između centralnih i perifernih zona, pa je to podstaklo formi-ranje, prvo dijalekata, a kasnije protoevropskih jezika. Najgrubljapodjela bi bila da su se na zapadu izdvojili »centum«, a na istoku»satem« jezici. Ova podjela je izvedena na bazi izgovora nekih grupasuglasnika.

Mi bismo htjeli da saznamo kako su izgledali ti Indoevropljanikoji su naselili zapadni Balkan u kojim su jezikom govorili. Formiranisu na širokom prostranstvu stepa, sjeverno od Crnog mora, Kavkazai Kaspijskog jezera. Tu su ostavili tragove svojih kurgana koje sudonijeli i na zapadni Balkan. Određena staništa utiču na formiranjefizičkih i psihičkih osobina ljudi. U stvari radi se, da svaka fizičkasredina favorizuje određene mutacije ili mikropromjene kod ljudskogorganizma i tako vremenom stvara svoj feno tip.

Poznato je da svijetlu kosu imaju narodi koji su u izvjesnoj eposiobitavali na sjeveru. Zato su osvajači sa sjevera uvijek predstavljanikao plavi. To važi za Germane, Slovene, a za Gale (Kelte), poznato jeda ih Rimljani opisuju kao plave ljude. Isto to važi za bradate iranskeSkite, oni za Grke imaju boju zrelog ječma.

Pa i za antičku Grčku i Rim, bi se moglo reći da njihovi bogovii državnici pretežno imaju izraz svijetlih kompleksija, što se ne bimoglo reći danas za njihove potomke. Današnji indo-iranci su tamno-puti, ali treba imati u vidu da oni žive na jugu već 3.500 godina ilipreko 120 generacija.

Seobe su morale biti dogovorene i organizovane između srod-nih plemena. Za to plemena koja su naselila zapadni Balkan nijesumogla biti izolovana od veće skupine srodnih plemena koja je nase-lila Balkan i donje Podunavlje. Toj su skupini pripadali, Protoiliri(izraz ima samo radni karakter), Tračani, Dačani, Tribali i možda Ma-kedonci i neka maloazijska plemena. Nema razloga da su nabrojenaplemena, pa među njima i Protoiliri, odstupala od ostalih Indoevrop-ljana, a to znači da su prilikom doseljavanja i oni bili pretežno svijet-lih kompleksija.

Neka imena ilirskih plemena sa zapadnog Balkana, podsjećajunas na imena nekih iranskih naroda i plemena, pa bi to moglo da znacida su iranskog porijekla. No, o tome će biti govora kasnije. Iranskaplemena su u staroj postojbini, bila smještena najdalje od svih indo-evropljana, u stepama sjeverno i istočno od Kaspijskog jezera.

25

Što se tiče jezika, ako su Protoiliri bili Iranci, govorili su nekisatem jezik. Ovoj hipotezi doprinosi i gledište poznatog francuskog fi-lologa A. Martine, koji trački, frigijski, đački i getski računa u satenijezike. A to su sve susjedni narodi.6

2. Egejske seobe

Balkanski prostor je etnički vrlo slojevit. Razlog tome je njegovageografska pozicija mosta između Azije i Evrope. Zbog toga je čestoi bio izložen invazijama i seobama. Jedna od velikih invazija sa sjeveradogodila se krajem srednje i tokom mlađe bronze, to su tzv. »egejskeseobe«. Ove su seobe trajale dosta dugo. O njima se dosta zna, ali jošne dovoljno, te se u nauci nemaju jedinstvena gledišta. No, bez sumnje,one su dovele do krupnih etničkih i kulturnih perturbacija na Bal-kanu i istočnom Mediteranu.

Ovim seobama se bavilo više naučnika čiji su radovi značajni,no kako se ne slažu u svemu donijećemo njihove stavove u interpre-taciji A. Benca:7

— »A. Mozsolics smatra, da je krajem XIV v. st. e. došlo dosnažnog prodora nosioca kasne kulture sa »grobnim humkama« koij jeprouzrokovao rušenje utvrđenih naselja u Panoniji i pokrenuo velikuseobu prema jugu«.

— »V. Milojčić, na bazi analize pokretnog arheološkog materi-jala, smatra da su se »egejske seobe« odvijale u tri velika vala: prviu 13/12 v. st. e. drugi u 11. v. st.e. i treći u 9/8 v. st. e. Nosioci ovogtrećeg vala bi trebalo da budu ilirske grupe iz Bosne i Makedonije«.

— »M. Gimbutas«, zaključuje da su veliki pokreti srednjoevrop-skih kultura krajem 15. v. st.e. ili (oko 1.400 g. st.e.) i oni krajem13 v. st.e. ili (oko 1.200 g. st.e.) donijeli na Balkan ilirsku kulturu,venetsku kulturu na Apeninskom poluostrvu, italsku u Italiji i frigij-sku u Anadoliji«.

— Prema ocjeni Š. Batovića, »prva seoba se odigravala krajem13. v. st.e., druga krajem 12. v. st.e. a treća krajem 10. v. st.e. i na

prelazu od 10 na 9 v. st. e. Intenzivni kontakti zapadni Balkan — isto-čni djelovi Apeninskog poluostrva, počeli su već tokom druge seobetj. krajem 12. v. st. e.«.

Kao što se vidi svi autori pominju više najezdi, a vrijeme u komsu izvršene uzimaju vrlo široko, počevši od kraja 15. v. st. e. pa dopočetka 8. v. st. e. Tako da je nemirno i nesigurno vrijeme na ovimprostorima trajalo po najskromnijoj ocjeni 400 do 500 godina.

Smatra se da su pokretači tih najezdi bili srednjevropski naroditzv. »nosioci kulture polja sa urnama«. Prodorom na jug oni su po-krenuli lančanu seobu i najezdu plemena i naroda Podunavlja i sjever-nog Balkana prema Egejskom moru da bi se u drugoj fazi to proši-rilo i na Malu Aziju, Bliski Istok pa sve do delte Nila.

Prva najezda je uništila mikensku državu u Grčkoj i razorilakiparsku kulturu. Mikenski bjegunci su umakli preko mora na egej-ska ostrva, obale Male Azije i Južnu Italiju. A skupine Indoevropljana,

26

Armejaca i Frigijaca (Briga), prodrle su u Malu Aziju i uništile hetit-sko carstvo sa prestonicom u Hatuši. Protjerani narodi iz Egeja i MaleAzije pokrenuli su se na jug i opustošili Siriju. Primorski narodi (ple-mena) su se ukrcali na brodove (»narodi s mora« po egipatskim izvo-rima), pa su zajedno otpočeli veli'ki pohod na Egipat u savezu saoLibijcima, gde ih je zapadno od delte Nila potukao faraon Menerptah1232. g. st. e. U egipatskim izvorima pominju se plemena (narodi) kojisu učestvovali u ovom pohodu, kao: Akaivaša, Turša, Luka i Skardana.

Poslije četrdeset godina uslijedio je drugi talas najezdi sa sjevera.Misli se da su ovoga puta Borani bili pokretači invazije (u grčkimmitovima »povratak Heraklovih potomaka«). Ponovo su »narodi s mo-ra« napali Egipat. Ovog puta ih je u delti Nila kod Peluzijuma 1183.g. st.e. potukao »na kopnu i moru« faraon Ramzes III (1198—1167.g. st. e.). No, Ramzes nije imao snage da ih protjera već su se nekaplemena naselila na primorju južnog Hanana, to su bili Filistejci (pokojima je Palestina i dobila ime).

U Medinet Habu, kod Tebe, otkopane su ruševine hrama bogaAmona. Zidovi su bili prekriveni natpisima i slikama, koje prikazujuFaraonovu borbu sa osvajačima »narodima s mora« o čemu piše: »Ni-jedna zemlja počevši od Hata (Hetita) nije im se mogla oduprijeti.Uništili su Kode, Karkemiš, Arzava, Alašia (Kipar). Stvorili su svojelogore na jednom mjestu u oblasti Amuru, a uništili njeno stanov-ništvo kao da ga nije nikada bilo. Došli su, a pred njima je išao požardo Egipta. Među njima su bili udruženi Pelsati, Zekeri, Šekerešu, De-neji i Vešeši. Oni postaviše svoje ruke na zemlje do kraja svijeta.Srca su im bila puna samouvjerenja i oni su govorili: mi ostvarujemosve naše planove«.8

Za sada imamo malo elemenata da približno tačno sudimo ouzrocima koji su pokrenuli ove lančane najezde prema civilizovanimpodručjima istočnog Sredozemlja. Vjerovatno da je došlo do neravno-teže između naraslog stanovništva i ograničenosti proizvodnih snagaza njegovu prehranu. No, mora se uzeti u obzir i »tehnološki skok«koji je nastao primjenom gvozdenog oružja. Došlo je do kvalitetnihpromjena u ponašanju varvarskih naroda, superiornost u gvozdenomnaoružanju mogla se pretvoriti u agresivnost. Mogla je to biti i željaza avanturom, za pljačkom ali u svakom slučaju morao bi se tražitineki racionalniji motiv. Vrijeme »egejskih seoba«, to je vrijeme veli-kih smutnji i lutanja po kopnu i po moru. Iz ovog burnog vremenasu i Homer i Vergilije uzeli pojedine događaje kao moto za svoja geni-jalna djela. Ni lutanja Odisejeva ili Enejina nijesu bez istorijskih os-nova, oni su u stvari uspomene koje su se dugo pamtile o epopeji naTroju, na Egipat i Libiju te potvrđuju istorijske izvore.

»Sa dvadeset lađa iz Troje otplovih voljom sudbine . . . izgnen izAzije i Evrope . . .

Nas iz predrevne Troje,. . . pošto se dugo nalutasmo vodamamorskim, snažna dogna oluja na libijske ovamo žale«.

(Vergilije, Eneida 1-375-7)»Bježi iz okrutne zemlje (Trakija), jer okrutni su ovo žali«.

(Vergilije, Eneida 111-44)

27

Sjećanja na ratovanja i boravak u Egiptu i Libiji (Libija je bilapojam za Afriku), toliko su bila ušla u usmena predanja, da se vre-menom zaboravilo ko je sve učestvovao, pa tako i helenistički pjesnikLikofron (savremenik Kalimaha i Apolonija) pjeva u svojoj »Aleksan-dri« (Kasandri, koja je čerka trojanskog kralja Prijama). Ona kaočarobnica proriče što će sve zadesiti grčke pobjednike nakon napu-štanja spaljene Troje. Evo tog citata u prevodu R. Katičića.9

»A iz Libije će ih opet južni vjetar navaljujući, odvesti međuArgirince i u šumovite doline Keraunijskih gora teškom vijavicomodređujući kretanje mora ...«

No, iz rušilačkih pohoda ovih Varvara, čini nam se, proizašlo jei nešto pozitivno za buduću civilizaciju Evrope. U prostor mikenskekulture, pristigla je svježa varvarska krv Doraca sa sjevera i kada suse, poslije više generacija prilagodili novoj sredini, osnivaju ahajskukulturu (geometrijski period). Bili su pripremljeni uslovi za početaktzv. »grčkog čuda«.

Sasvim je vjerovatno, da su u naletima koje zovemo »egejskeseobe« uzele učešća i neke etničke skupine sa balkanskog prostora.Na području Crne Gore i Sjeverne Albanije nema arheoloških dokazada su nosioci »kulture polja sa urnama« naselili taj prostor, ali tone znači da tuda nije prošao vihor rata. No u svakom slučaju direktniili indirektni pritisci na tzv. »ilirski« prostor, morali su prouzroko-vati burne događaje, kao i neprijateljstva između došljaka i starosje-delaca. U nauci se smatra da tom periodu treba datirati i podizanjemnogobrojnih »gradina«, koje su imale odbrambeni karakter, a pred-stavljale su i središte plemena.

No, pitanje koje nas interesuje u vezi sa »egejskim seobama«i na koje bi trebalo dati odgovor, jeste: da li su populacije sa pro-stora zapadnog Baglkana uzele učešća u »egejskim seobama«, a nanjihovo mjesto došle druge etničke grupe i odakle su bile te grupe?U stvari treba pokušati naći odgovor na pitanje, da li su kavkaskaplemena mogla doći na Balkan i imamo li za to dokaze?

Kao i kod većine seoba, najlogičnije je pretpostaviti da je velikiprirast stanovništva mogao uslovili odliv jednog dijela plemena, tj.pokrenuti seobe. Tražeći da proniknemo i u druge mogućnosti zaiseljavanje, od gruzijskog književnika Ušangi Rižinašvilija smo čulijedno staro predanje, po kome je poslije jednog velikog zemljotresadošlo do panike i okupljanja kavkaskih naroda na jednom mjestuu Kolhidi, gdje su odlučili da se isele i potraže drugu domovinu. Pre-danje ne pamti ni vrijeme ni zemlju kuda su se uputili, zbog toga namnije ni izgledalo značajno i vrijedno pažnje, pa smo i zaboravili nanjega.

Međutim, razmjere katastrofalnog zemljotresa u Jermeniji, de-cembra 1988. godine (a čitav je Kavkaz seizmičko područje) i njegovematerijalne posljedice i psihičke traume, povratile su nas na prisje-ćanje o tom predanju i učvrstile u ubjeđenju da je jedan takav potresobzirom na trošnost njihovih domova, religiozne predstave i vjero-vanja, mogao imati posljedice jedne kataklizme i biti uzrok pokretanjana bijeg svega što je bilo zdravo i što se uzdalo u svoje noge. Oni su se

28

mogli orijentisati tamo gdje su znali da zemljotresa nema, a to subile pricrnomorske stepe. Jer su znali iz iskustva da u planinskim obla-stima gornjeg Međurječja i Male Azije takođe ima čestih zemljotresa.Zato su i mogli poći preko stepa i stići na donji Dunav i obronkeKarpata. Tamo su mogli izvršiti pritisak na lokalno stanovništvo i iza-zvati lančana pomjeranja drugih plemena iz Podunavlja i sjevernogBalkana. To je ustvari moglo biti »lansiranje egejskih seoba«.

Kakva su mogla biti ta lančana pomjeranja stanovništva, naj-bolji opis nam je ostavio sv. Ambrozije (IV v.). On je bio savremenikpočetka seobe naroda, što i opisuje u »Objašnjenima Jevanđelja poLuki«, X, 21, 9): »A o kakvim velikim bitkama i o kakvim predstavamao tim bitkama mi znamo. Huni su ustali na Alane, Alani na Gete, Getina Tajtalov i Sarmate. Čak je i nas progonstvo Geta učinilo progna-nike u Ilirik iz otadžbine, i tome još nema kraja«.

Što se tiče zemljotresa na Kavkazu, sem ovog nepotpunog pre-danja, iz istorijskih izvora se zna da je u XI vijeku jedan grad uJermeniji razoren katastrofalnim zemljotresom i da je i Gruzija u vri-jeme cara Vasilija u XII vijeku doživjela takođe katastrofalan zem-ljotres.

I Movses Kalankatuaci u svojoj »Istoriji...« (gl. XXI), pružanam istorijske svjedočenje o jednom katastrofalnom zemljotresu naKavkazu: »U tristaosamnajestoj godini od jermenskog računanja vre-mena u Dvinu je bilo nevjerovatno veliko trešenje, koje se produžilocijelu godinu i odnijelo oko 112.000 ljudi«. Pošto jermensko računanjevremena počinje sa 551. godinom, to se zemljotres dogodio 869. godine.

Naučni dokazi za našu hipotezu i njena realnost se može procje-niti iz naučne literature o visokoj seizmičnosti kavkaskog prostora.Tako, sovjetski seizmolog S. V. Medvedev ukazuje na Kavkaz kaonajmlađe vjenčane planine koje se još uzdižu i to približno 0,60 m za100 godina.10 Što se tiče seizmičnosti, na Kavkazu postoje tri zone samagnitudom 8 i više stepeni Merkalijeve skale. To su: I. Abhasko--Megrelska, II. Sjeverno-jermenska i Južno-iberska; i III. Nahičevanskazona na istočnom Kavkazu. Periodičnost katastrofalnih zemljotresaiznosi 130—175 godina. Prema ovom autoru intenzitet i učestalost zem-ljotresa na Kavkazu su i naučno i istorijski potvrđeni te su po našemmišljenju mogli biti i uzročnici velikih pokretanja u migracije tamoš-njih naroda u praistorijsko vrijeme.

3. Pokreti Kimeraca

Indoevropske seobe oko dvije hiljadite g. st. e. nijesu ispraznilestepe Južne Rusije. Tamo se kasnije javljau grupacije nomadskih ple-mena koje zovemo Kimerci, Sarmati (Savromati) i Skiti.

Na obali Azovskog mora (antičkog Meotida) živjeli su Kimerijci,po njima je u antici kerčanski moreuz zvan Bosfor Kimerijski. A pro-stor sjeverno od Kavkaza do Kaspije zahvatali su sarmatska i skitskaplemena. Skupine ovih nomada su često upadale preko Kavkaza i pu-stošile kavkaske narode, gornju Mesopotamiju pa čak i Malu Aziju.

29

Kimerijcima su ime dali Grci u VIII vijeku st.ere.11 Izgleda dasu ranije živjeli na Istočnom Kavkazu, na Keraunijskim planinama.Etničke skupine naroda sa istočnog Kavkaza imale su kao totem likhimere (gr. kimeira) po čemu su izgleda i dobili ime »Himera narodi«.(Himera je božanstvo u obliku čudovišta, sa glavom lava, trupom kozei repom zmije. Oličenje je zla i bljuje vatru.)

Prema sovjetskim arheolozima (G. M. Bongard-Levin, 1989), Ki-merci (»Himirri«) su pobjegli pred Skitima koji su došli sa istoka.

Poznat je tzv. »Kimerijsko-Trački udar« početkom VIII v. st. e.na pravcu Podunavlja, kojom prilikom su doprli do predgorja Alpa.Drugi jedan pohod Kimerijaca dogodio se krajem VIII v st. e. kada suprodrli preko Kavkaza pokorili savez kolhidskih plemena Halidu isukobili su se sa Asircima kod planine Taurusa 705. g. st. e. Zatim suprodrli u Malu Aziju kao najamnici Urartu i srušili državu Frigijaca.Prilikom istog prodora napali su Lidiju oko 650. g. st. e. i konačnoizbijaju na maloazijsku obalu Egejskog mora. Nema dokaza da suprelazili na evropsku stranu. Ovu provalu Kimerijaca slijedili su i nji-hovi srodnici i susjedi Skiti.12

Nije nemoguće da su prodori Kimerijaca mogli izazvati i lančanapomjeranja i zahvatiti kavkaski prostor. Uostalom, zašto im se nijesumogli pridružiti i neka kavkaska plemena koja su produžila i ostalana Balkanu? Nažalost o tome nemamo vijesti, ukoliko ne bi moglada se prihvati kao takva, jedna informacija koju donose gruzijski ar-heolozi: »Od helenskih vremena (VIII v. st. e.) u istočnim oblastimaKolhidije počinje raseljavanje Kartla, plemena istočnogruzijske jezičnegrupe«.13 Ova informacija nije vezana za Kimerijce, ali se ponovo po-stavlja pitanje da li su se Kolhiđani mogli priključiti borbenim Kime-rijcima, inače njihovim sjevernim susjedima. Međutim, ove hipotezemoramo primiti sa velikom rezervom jer nas arheolozi uvjeravajuda na balkanskom prostoru od 800. g. st. e. nije više bilo doseljavanjai pretumbacija.

4. Značaj cirkmpontijske regije

Na prethodnim stranicama razmatrali smo seobe i kretanja Indo-evropljana za vremenski period od oko 2.000 godina. Pri tome smomogli da zapazimo od kolikog je odlučujućeg značaja za ta kretanjai njihove pravce i smjerove bio važan geografski položaj Crnog Mora.To ukazuje na njegov geografsko-istorijski značaj u samom začetkukonstituisanje Evrope i Bliskog Istoka.

No i u ranijim periodima od II polovine IV milenija, do početkaII milenija cirkumpontijska provincija (protoindoevropski period) bilaje vrlo aktivna u cirkulaciji dobara materijalne kulture (bakar i bronza)kao i duhovnih dostignuća tog prostora. Ta kretanja su se izmjenjivalau oba pravca. Njima pripadaju i doseljavanja u Evropu iz Male Azijeraznih »etnokulturnih« grupa od paleolita do mlađeg neolita.

30

Sada se postavlja pitanje da li pojam tzv. »egejskih seoba«, možei dalje ostati kao shvatanje najezde isključivo panonskih ili podunav-skih plemena na Balkan i Malu Aziju. Ako bi se dokazale seobe kav-kaskih plemena na zapadni Balkan, zašto one ne bi mogle biti inci-jatori lančanog pokretanja panonskih i podunavskih plemena premaGrčkoj i Maloj Aziji, a ovih dalje prema Egiptu i Bliskom istoku. Takose Crno more ponovo javlja u funkciji orijentira i stožera cirkulacije.A same seobe bismo mogli nazvati »kavkaske seobe«.

D. Identifikacija etničkih grupa i plemena koja su uzelaučešća u seobama

Može se postaviti pitanje zašto se toliko zadržavamo na »egej-skim seobama«? Prije svega, zato što je to vrijeme velikih razmje-štanja novog stanovništva na našem prostoru i što bismo htjeli dadokučimo da li su u tim seobama uzela učešća plemena sa kavkaskogpodručja? Za to ćemo pokušati da analiziramo kretanja nama poznatihnaroda (plemena) iz vremena »egejskih seoba«.

31

a) Iz prvog napada na Egipat poznata su imena plemena:— Akaivaša, pretpostavlja se da to treba da budu Ahajci, opšte

ime za Grke iz doba Mikene, koje je koristio i Homer.— Skardana (Škardana), misli se da je to pleme ili (narod) iz

grada Sarda iz Lidije. Pretpostavlja se da su se naselili na Sardinijikoja je po njima i dobila ime. Ovakav zaključak potvrđuju istraživanjasavremenog sardinskog naučnika Massimo Pittaua, koji zaključuje:»Sardi su došli s mora i pokorili narod koji je živio na ostrvu i koji jebio mnogobrojniji, ali manje jaki narod. Pošto su Sardi imali »pomor-sko zanimanje«, očigledno da su drugi sredozemni narod Grci i Feni-čani brzo s njima uspostavili trgovinu i građanske odnose na moru,naime po njima su i nazvali ostrvo Sardinija«.14

Rezultati istraživanja sovjetske naučnice N. Krasnovske uglav-nom se podudaraju sa M. Pittau-om. Ona konstatuje da su »... u XIV —IX v. st. e. u Maloj Aziji živjela etnička grupa, koja je figurirala u ne-koliko egipatskih izvora sa imenom Šardana.15 Zajedno sa drugimplemenima istočnog Sredozemlja ušli su u koaliciju, više puta ratujućisa faraonima, dobivši u njihovim izvorima naziv »narodi s mora«. Jedandio Šardana je pretrpio poraz u bici sa Faraonovom vojskom i bježećiod obala Egipta, odstupili su u Libiju ili kakvu drugu oblast sjeverneAfrike. Poslije nekog vremena taj dio Šardana se preselio na tiho i bez-opasno mjesto, na ostrvo Sardiniju«.

— Luka, najverovatnije pleme (narod) maloazijskih Likijaca na-selili su Južnu Italiju, Lukaniju, pošto su i oni učestvovali u neuspješnipohod na Egipat. Neki autori maloazijsku Likiju indetifikuju sa naro-dom Luka.

— Turša, za ovu etničku grupu postoji mišljenje da su došli izmaloazijske Lidije. Definitivno su se smjestili u Srednjoj Italiji, Etru-rija, (Etrurci), današnja Toskana. Po italijanskim arheolozima »un po-polo del Asia Minore«. Ovo nam je pleme od posebnog značaja zatoćemo mu se ponovo vratiti.

b) Iz drugog talasa naleta Varvara, na Egipat, imamo njihova imenaiz egipatskih izvora a koja su arheolozi i filolozi pokušali da odgo-netnu:

— Pelsati, za njih znamo još iz Biblije, pod imenom Filistejci.Prema arheološkim nalazima imali su istu kulturu kao i mikenski Grcii Krićani, što znači da su bili Heleni ili iz njihovog kulturnog uticaja,npr. Pelazgi (Pelasti) što odgovara i njihovom nazivu Pelsati. Na isprav-nost ove teze upućuje i ime filistejskog grada Peluzije, južno od Gaze.

Po jednoj verziji oni su sa ilirskog prostora iz grada Pelaste, oda-kle su ih pokrenuli Dorci?

— Deneji (Danauni) su najvjerovatnije Danajci, Homerov alter-nativni naziv za Grke iz mikenskog vremena, koje su takođe pokrenuliDorci, a pretpostavlja se da su naselili Južnu Italiju. To su možda prviGrci koji su naselili tarentski zaliv, začetnici »Magna Greciae«.

Poslije prvog neuspjelog napada na Egipat, stiče se utisak da suse »narodi s mora« organizovane povukli i da su planirano naselili Ita-lijanski prostor, pa čak se može pretpostaviti da su o njemu imali

32

i neke informacije. Kao što smo vidjeli naselili su Sardiniju, Etruriju,Lukaniju i tarentski zaliv. No postavlja se pitanje da li su Etruci, Lukai Deneji došli na mjesto odredišta morem ili se povratili preko Bal-kana na Apeninske poluostrvo. Rezonujući logično, prednost bi imalaprekomorska varijanta, kao i za Sardince. Prvo, ti su narodi sa obalaMale Azije i Egeja imali pomorska iskustva, vjerovatno i svoje bro-dove, što se vidi iz egipatskih izvora. I drugo, što su posebno Etrurci,ubrzo uspostavili plovidbu i gusarenje po Tirenskom moru koje je ponjima i dobilo ime (Tireni). I Sardi su rano počeli sa gusarenjem. Abrzina sa kojom su Etrurci razvili svoju kulturu, umjetnost, pismo idominaciju na većem dijelu Apeninskog poluostrva, takođe govori dasu došli sa prilično razvijenom kulturom i sa prostora koji je bio nakulturnom nivou Istočnog Mediterana.

Od vremena »egejskih seoba« Južnu Italiju naseljavaju i plemenaDauni, Japige, Mesapi i dr. Ova plemena imaju dosta sličnosti i u kul-turnom i u antropološkom smislu sa njihovim susjedima na istočnojobali Jadranskog mora pa se predpostavlja da su istog porijekla. Kadasu došli i kako su došli? U svakom slučaju prednost ima dolazak mo-rem, na što upućuje i blizina balkanskog kopna. A vrijeme dolaskaprema nekim arheolozima je oko 1.000 g. st. e. što važi i za Turše(Etrurce).

Š. Batović smatra, da: »prodor nosilaca kasne bronze sa Balkanau Južnu Italiju počinje u XI vijeku st. e. nastavlja se u X vijeku st. e.odakle potiču etničke veze Ilira sa Italijom«.16

c) No, od svih naroda (plemena) najzanimljiviji su nam Turše.Samo ime Turše izgovara se različito od raznih naroda. Ovu etničkugrupu su još zvali: Tursenoi, Turhenoi, Tussia, Tuschy, Tyrehenianoi(Mare Tireno), Etrurci i danas Toskani. Ako bi istraživali njihovu dub-lju prošlost vjerovatno da bi to bila etnička skupina sa istočnog Kav-kaza, Tusci, čiji su ostaci današnji Tuši iz sjeverne Gruzije (Tušeti iliCova Tušini).71 Možda su se Turše spustile u Malu Aziju (Lidiju) kadai Hetiti, oko 2.000 g. st. e. pa odatle nastavili dalje.

Jezik kavkaskih Tušina pripada ibersko-kavkaskoj grupi govoraa ne indoevropskoj grupi, što nas upućuje na moguću srodnost saEtrurcima, čiji jezik takođe nije bio indoevropski.

Religija je i kod Etruraca imala veliku ulogu u njihovom svako-dnevnom načinu života. A himera kao totem Etruraca ukazuje na nji-hovo istočno-kavkasko porijeklo. Himera je prisutna u primijenjenojumjetnosti kod Etruraca (himera iz Arezza V v. st. e.) kao i kod kavkas-kih Albanaca (zlatni nadgrudnjak sa likovima himere iz VIII v. st. e.)i kasnijoj hrišćanskoj primijenjenoj umjetnosti, stela od granita u kav-kaskoj Albaniji. (Staraja Džuga iz 1641. godine).18

Teoriju o prastarom porijeklu himere, potvrđuje nam i Homeru Ilijadi kada o trojanskim saveznicima Likijcima (maloazijska Li-kija) susjedima Lidije i Karije pjeva: »Himeru besnu neman«, značiHomer je znao da Likijci pripadaju »himera narodima« kao i njihovisusjedi iz Lidije.

3 O porijeklu Mira 33

— »Tako obojica oni od dvojice savladani braće krenu uEreb, Sarpedonovi hrabri drugari, vični koplju, otac imAmisadar Himeru othrani besnu neman, na propas lju-dima mnogima«.

(Ilijada, ΧVΙ-336-9)

Vjerovatno je da su i mikenski Grci imali negativna iskustva sanarodima istočno-kavkaskih etničkih skupina u vrijeme »egejskih seo-ba« i da su im dali epitet »himera narodi«. Grci su najvjerovatnije poistoj logici i najbližoj oblasti sjevernih susjeda dali ime Khimara (alb.Himara). U prilog ovoj hipotezi može se istaći i prenošenje kavkaskogtoponima Keraunijske planine na Balkan. O kavkaskim Kerauinijskimplaninama piše Strabon u svojoj »Geografiji«, opisujući granice kav-kaskih Albanaca: » . . . sjeverna strana okružena je sa kavkaskim pla-ninama, po tome što te planine nadvisuju ravnicu nazivaju se, naro-čito njihovi djelovi pored mora, Keraunijskim planinama«.19

Govoreći o balkanskim Kerunijskim planinama Strabon kaže slje-deće: »... iznad Epidamna i Apolonije do Keraunijskih gora stanujuBilini, Taulatijci, Partini i Brigi, a tamo su negdje blizu i rudnici srebrau Damastiji...« (prevod prema R. Katičiću, (po Meinekenovom izdanju7, 7, 8). Ove Keraunijske planine se nalaze na granici Epira i Albanije,a danas se zove Rt Akrokeraunija (Lingueta Gloses).20

No o porijeklu Etruraca može se postaviti i druga hipoteza. Zna-mo da su Etrurci sami sebe zvali Raseni. Od kuda dolazi i što značito ime, do sada nije objašnjeno. Zato ćemo pokušati da damo doprinostom pitanju i ako Etrurci nijesu predmet naših istraživanja. Svjesnismo koliko je to teška i obimna tema, ali nas interesuju jer rasvjet-ljavanjem njihovog porijekla, rasvjetljavamo porijeklo i drugih etnič-kih grupa jugo-istočne Evrope.

Pišući o krajevima istočnog Kavkaza, Strabon u svojoj Geografijiviše puta pominje oblast Araksenu.21 A govoreći o rijeci Araksu kaže:»...kada prođe ravnicu Araksenu, uliva se u Kaspijsko more«. Znači,Araksenom se podrazumijevaju ravničarski dijelovi jugozapadne obaleKaspijskog mora. (Araks se u antici ulivao direktno u Kaspijsko more,dok se danas uliva u r. Kuru.)

Današnje ime Araks je nastalo od grčkog Arakses (Αραξης) štodolazi od αραξαί (araksai), a znači razbijati, rušiti i si. No Araks jeimao i druga imena, lat. Phasis, jerm. Jeraš, gruz. Raški i turski Ras.Najvjerovatnije da je gruzinsko ime ibero— kavkaskog porijekla (tj.huritskog). Slično bi se moglo reći i za tursko Ras, da je naslijeđenood Protohetita ili Urartu jezika. Znači ako je ta pokrajina Araksenadobila ime po grčkom Araksu, logično je da je morala imati ime i pohuritskom Raški ili Ras, a ono bi zvučalo kao »Rasena«. A Rasena nijeništa drugo do imena Etruraca, kako su zvali sami sebe. No ovu hipo-tezu, da su Etrurci sa donjeg Arksa, u svakom slučaju treba ozbiljnoshvatiti. Njoj idu u susret i najnovije pretpostavke da su Etrurci u sred-nju Italiju došli suvim, pa ne isključujemo mogućnost da su moglidoći migracijom drugih kavkaskih plemena. No, ovim se otvara i pi-tanje porijekla imena grada Rasa, rijeke Raške i Raške (oblasti) uopšte.

34

Da li ova imena imaju neku vezu huritskim imenom r. Raški, tj. Arak-som, bilo preko starobalkanaca, Ilira ili preko Protosrba? No ovo jedruga tema koja ne spada u okvire ovog rada.

Indetifikujući neke etničke grupe i plemena koji su učestvovaliu »egejskim seobama« i njihova naseljavanja, mi smo posrednim nači-nom utvrdili ili bolje reći sagledali izvjesne sličnosti sa etničkim gru-pama tj. populacijama koje su naselile ilirski prostor južne Alba-nije. No, da li su oni uzeli učešća u »egejskim seobama«, odakle sudošli, kada i kuda, još nemamo čvrstih argumenata. Za to nam ostajeda tražimo odgovore na postavljena pitanja.

Ako prepostavimo da su Protiliri kavkaskog porijekla i da su uzeliučešća u »egejskim seobama«, polazna tačka njihovog pohoda mogla bibiti obala Male Azije, u tom bi slučaju njihov dolazak na istočno--jadranske obale mogao biti kao kod Etruraca i Sarda, morem. No,ako bi startovali sa Kavkaza više bi izgleda bilo za dolazak preko rus-kih stepa, u tom slučaju pokretač njihovog pohoda ne bi mogla bitiinvazija srednjoevropskih naroda, nosioca »kulture polja s urnama«,već bi obrnuto, Kavkasci mogli biti pokretači seobe srednjevropskihnaroda.

Trag o antičkim plemenima s Kavkaza u vrijeme mlađe bronzenalazimo u Homerovoj Ilijadi, koji pjevajući o trojanskim saveznicimaveli:

»A Helizonima Odije bese vođa i Epistrof, oni iz dalekebehu iz Alibe, rudnika srebra«.

(II — 856 — 7)

Dakle, Aliba nije ništa drugo do kolhidsko pleme Halibi (Alibi),čuveni rudari i metalurzi. Najlogičnije je da su ovi saveznici Trojanacadošli sa istoka, preko Male Azije.

Kao što je prikazano, iz prve najezde »naroda s mora« na Egipatuglavnom su odgonetnuta imena koje pominju egipatski izvori i pratilismo ih do njihovog nastanjivanja. Međutim, iz druge najezde ostala sunerazjašnjena imena Zekeri, Šekereši, i Vešeši. S pretpostavkom što seo Zekerima i Sekerašima možda radi o jednom narodu? Za Šekereš(Shekelesh) postoji prepostavka da su se naselili na Siciliji, koja je ponjima i dobila ime (J. Alvar, 1989, 42). Kada su Grci došli na Sicilijuzatekli su narod Sikule (Sikuloi), koji su mogli biti potomci Šekereša.Karakteristično je da su svi odgonetnuti narodi, odnosno plemena samikenskog prostora ili Male Azije. Znači, nijesmo identifikovali izazi-vače »egejskih seoba« nego progonjene. Iz toga bi moglo da proizađeda su pokretači »egejskih seoba« ostali na balkanskom prostoru. Odnjih znamo po imenu jedino Dorce. No njihovo djelovanje je bilo ogra-ničeno na pravcu Tesalija—Peloponez. Druga plemenska skupina tzv.kulture »polja-sa urnama« iz Srednje Evrope došla je otprilike do Ne-retve, pa je prostor Hercegovine, Crne Gore i Albanije zaobiđen. Ostajeprostor između Neretve i Tesalije ili kako je taj prostor u arheologijiveć definisan između Neretve i Epira, a po dubini do donje Drine, ne-pokriven. A baš je ovaj prostor omeđen grobnim humkama, pa se možepretpostaviti da je naseljen srodnim etničkim grupama.22 Obzirom da

35

je na Kavkazu sve do IV v. st. e. osnovni vid sahranjivanja bio u grob-nim humkama, onda nije ništa logičnije nego na prostoru između Epirai Neretve tražiti potvrdu naše hipoteze o kavkaskom porijeklu ilirskihplemena.

Pokušaćemo dokazati tu hipotezu na način što ćemo multidiscipli-narno proučiti ta dva prostora iz oblasti arheologije, istorije, mitologije,antropologije, etnologije, filologije i si. u periodu od kasne bronze dogvozda II, a zatim dobijene rezultate komparirati, kako bismo usta-novili stepen podudarnosti.

NAPOMENE:

1 Gimbutas Maria, »The Indo Europians in the fomth and third milenia,52-55.

2 S. Dimitrijević, Problem eneolita na Jadr. Praistorija II, Sarajevo 1979, 378.3 Martine Andre, »Indoevropski jezici i »Indoevropljani«, Novi Sad, 1987. g.4 Velika sovjetska enciklopedija 1973, Tom 11, str. 501.5 The Times Atlas of World Hystori, grupa autora, London, 1984.6 M. Martine, Indoevropljani i indoevropski, Novi Sad, 1987, 96. i B. Jova-

nović, Indoevropljani i eneolit u Jugoslaviji. Praistorija II, Sarajevo 1979, 401.7 A. Benac, Praistorija Jugoslovenskih zemalja, 757/3 ANBiH, Sarajevo, 1987.8 Prema M. Garašaninu, Istorija Crne oGre I. Titograd, 1967. g.9 R. Katičić, Enhelejci, oGdišnjak XV CBI — Sarajevo, 1977, 40.

10 S. V. Medvedev, Seizmičeskie rajonizovanje SSSR, Moskva, 1968, 227—257.11 BSE, T. 16, Moskva 1956. g. (Kavkaz).

=/(/0/J 12 Z. Kosidovski, Biblijske legende, BGD, 1988, 2.« Melikišvili G. H. 1959, 62—93 i Mikeladze T. K. — 1974. g. 9—75. Dervnej-

šije gosudarstva Kavkaza i Srednjei Aziji, Moskva, 1985. g.14 Pittau Massimo, Lingua e civilta' di Sardignei, Caglari, 59.15 Krasnovskaja N. A. Proishoždenija i etničeskaja istorija Sardincev, Moskva,

1986, 39.16 Š. Batović, 76—20." BSE, Tom VII, Mokva 1972, 363.18 Ahundov D. A. Arhitektura srednjevo i ranesrednevo Azerbajdžana, Baku,

1986, 242. (Prikazivanje Hrista u vidu Himere).19 Strabon, Geografija, XI, 4, 1. Antičnie istočniki praistoriji Azerbaidžana,

Baku, 1987. god.20 R. Katičić, Enghelejci, Godišnjak, XV, CBI, Sarajevo, 16.21 Strabon, Geografija (II, l, 14; XI, 7, 2/ΧΙ, 14, 3).22 M. Garašanin, Iliri i Albanci, SANU, Beograd, 1988, 78.

3636

III. ANTIČKI MITOVI I PREDANJAU SVIJETLU LOGOGRAFA

Tvrdokornim naučnicima je teško shvatiti da mitoviili drame nijesti ništa manje stvarni od artefakata: ko-stura, oruđa, oružja itd.

Erih From

Tamo gdje prestaju istorijski izvori i arheološki dokazi mate-rijalne kulture, čovjek poseže za mitovima, da bi mogao još dublje daprodre u tamu prošlosti. No mitovi ne nose samo informacije o nekomdogađaju ili ličnosti, što bi bilo njihovo racinalno jezgro, već su i vrlosložena tvorevina ljudskog duha. Mit može da ima neki dublji smisao,neku religioznu ili moralnu pouku. On se u vremenu i prostoru razvija,dobija fantastične forme, prilagođava se potrebama društva i vremena.Mitovi su riznice znanja, a i poetsko djelo stvarano imaginacijom bez-brojnih nepoznatih stvaralaca. Mit može da ima socijalnu poruku kaoi vaspitnu ulogu u određenim društvenim uslovima. U tamnim mile-nijumima kroz koje je prošlo ljudsko društvo, mit je pored domaćegognjišta odigrao krupnu ulogu, produhovljavanja i poodruštvljavanjaljudske civilizacije.

Grčki su mitovi zasnovani pretežno u VIII ν st. e. To je bilau stvari potreba i želja Grka da prodru u vrijeme i događaje mikenskecivilizacije. Trebalo je dakle, premostiti tri-četiri vijeka, tzv. »geo-metrijsko doba« ili kako ga neki zovu »mračno doba« Helena (DarkAges). Heleni su imali posne i aridne zemlje, kada su uvidjeli da uza-lud oru i kopaju, okrenuli su se moru i duhovnoj avanturi.

U grčkim mitovima, kao uostalom u čitavom grčkom mentalnomkompleksu, dolazi do izraza »agon«. Bogovi i junaci se međusobnobore i glože, kraljevi i gradovi (polisi) međusobno ratuju, otimajužene i podmićuju bogove, ali nikada na vulgaran način, uvijek sa poet-skim zanosom i dostojanstvom, na prirodan način, ali i bez sentimen-talnosti. I to dostojanstvo je, što najviše imponuje kod Helena, satime se i izdvajaju od ostalih naroda. To je helenska samosvijest kojomse razlikuju u antici od ostalih, koja je osnova za helensku prepoten-ciju da su im ostali narodi bili »varvari«. Za razliku od Rimljana kodkojih su mitologija kao i religija imale pragmatičnu ulogu i služileciljevima rimske države.

Mi ćemo se poslužiti nekim mitovima za koje mislimo da bi namomogućili da bacimo više svijetla na prostor i vrijeme u vezi sa mo-gućim dolaskom Kavkazaca na Balkan. Ustvari, pokušaćemo da idemounatrag, kako bi se oslobodili nataloženih naslaga i kako bi došli doonog istorijski racionalnog jezgra. Pošto grčki i rimski mitovi imaju

37

više varijanti, mi ih donosimo onako kako su ih dali D. Srejović iA. Cermanović u njihovoj knjizi »Rečnik grčke i rimske mitologije«i Rober Grevs u knjizi »Grčki mitovi«.

i. Kadmo i Harmonija

Tebe.Kadmo (Καδμοζ) eponimni heroj Kadmejaca, stanovnika beotske

Kadmo je sin feničans'kog kralja Agenora i Telegase ili Argiope,Europin, Kilikov i Fenikov brat. Poslije mnogo peripetija naselio seu beotskoj Tebi.

Kadmo je u Tebi srećno živio sa Harmonijom, koja mu je rodilapetoro djece: sina Polidora i kćerke — Autonoju, Inonu, Agavu i Se-melu. U dubokoj starosti supružnici su bili prinuđeni da napuste grad,prepustili su tebanski presto svom unuku Penteju, a zatim su otišliu zemlju Enhelejaca.

Proročište je objavilo da će Kadmo i Harmonija, na volovskimkolima i u vidu zmije, predvoditi silnu varavarsku vojsku, koja će po-bjeđivati sve dok ne pokuša da otme delfijsko blago. Tek tada će var-vari biti uništeni, dok će Kadmo i Harmonija biti prenijeti na Ostrvablaženih. Pričalo se da je grad Butoe (Budva) dobio ime po volovimakoji su dovukli kola sa Kadmom i Harmonijom u zemlju Ilira. Enhe-lejcima je rečeno da će pobjediti Ilire ako Kadma izaberu za vođu.Kad su oni poslušali ovaj savjet, Kadmo je izvojevao pobjedu nadIlirima i zagospodario nad njima. Harmonija je ovdje rodila sinaIlirija.

Prema drugom predanju, Agava je predala Kadmu vlast nad Ili-rijom. Neki pričaju da su supružnici pretvoreni u zmije tek u ilirskojzemlji i da je to bila kazna za ubistvo Arejevog sina.

Kadmov i Harmonijin grob pokazivan je na raznim lokacijama,od Rizonskog zaliva do Epidamna (Drača).

Što nas interesuje o Kadmu? Prvo da pokušamo grubo odreditivrijeme kada je došao među Enhelejce i ulogu koju je imao međunjima?

Kadmo je mnogo uvažavan od strane grčkih pisaca. On je kaonehelen, mitska ličnost o kojoj se najviše pisalo, no i pored toga ostaoje do kraja tajanstven. Grci mu ne bi dali toliko značaja da nije umitsko vrijeme odigrao važne uloge među Grcima a i među Ilirima.Vrijeme u kojem je Kadmo boravio među Grcima može biti u širemsmislu mikenske doba ili vrijeme srednje bronze. Prema mitu, obilazioje ostrvo Rodos i Teri, zatim Trakiju, iz čega bi se moglo zaključitida je putovao morem, što je normalno za Feničanina.

Dalje, legenda ga dovodi u vezu sa kraljem Kolhide Ejetom, štobi trebalo da znači da se radnja odigrala u vrijeme pohoda Argonautai prije trojanskih ratova. No, na ovo se ne možemo oslanjati, već namviše služi kao grubo približavanje.

38

Prema legendi pokazao se kao graditelj, podiže tvrđave iz kojese razvija Teba, kojom vlada kao kralj. Bježi iz Tebe, možda zbogpolitičkih razloga, a možda opet zbog najezde Varvara. Dolazi u zemljuEnhelejaca, što znači da su Enhelejci već bili formirani kao pleme, doknauka formiranje ilirskih plemena stavlja kasnije, u fazu gvozda I.U legendi se pominju krave i volovi, što treba pripisati istočnim, egi-patskim kultovima. Isto tako pominjanje zmije pripada ilirskom kultu,no i to u krajnjoj liniji može da bude egipatski kult.

Volovske zaprege treba shvatiti kao tehnološki novitet kod Pro-toilira u vrijeme bronze.

Proročanstvo mu predviđa da će voditi varvarsku vojsku na Delfe,kada će varvari biti uništeni. No, kako proročanstvo obično predviđajuono što se već dogodilo ili što se želi da se dogodi, to se njime potvr-đuje pretpostavka da su Iliri i Enhelejci uzeli učešća u nekom napaduna Delfe. Kadimo je došao kod Enhelejaca, kad su bili u neprijatelj-stvu sa Ilirima. Kako ovo shvatiti ako nauka tretira Enhelejce kaoilirsko pleme. Mi to shvatamo tako, da je Kadmo organizovao staro-sjedioce Enhelejce, protiv invazije Ilira, upravo kavkaskih plemena.Upotreba termina Iliri uzimamo kao mogućnost kasnije interpolacije.Iz ove legende prvi put saznajemo za razliku između Ilira i Enhelejaca.Sve se ovo moglo dogoditi na početku »egejskih seoba« Ali to trebadokazati.

a) Kadmov grob

Više se grčkih a kasnije i rimskih pisaca angažovalo pišući o gro-bu Kadma i Harmonije. Najverovatnije da je taj grob bio svetilište,jer je to bilo uobičajeno da grobovi značajnih ličnosti postanu reli-giozna središta. Njihova grobnica (tumul, kameni), vjerovatno da jebila kamena gomila, humka.

Apolonije Rodsto. koji je prikupljao informacije od starijih pi-saca, nas obavještava da: ». .. su se naselili neki Kolhiđani na ilirskojCrno-dubokoj rijeci gdje je grob Kadma i Harmonije«.

Stefan Vizantinac, (V v. n. e.) donosi nam vijesti grčkog geografaEratostenta iz III v. st. e.:

— Eratosten piše u trećoj knjizi svojega zemljopisnog djela:».. . Dalje stanuju Taulantinci. Grčki grad Epidamno na poluotoku kojise zove Dirahij, rijeka Drilon i Aoj, oko kojih se pokazuju groboviKadma i Harmonije«.1

Slično ponavlja i Atenej, citirajući Filarha, istoričara iz III v. st. e.— »Mnogima je razglašeno mjesto u Iliriji (što se zove) Kilici,

kod kojega je spomenik Kadmu i Harmoniji, kako priča Filarh u dva-deset i drugoj knjizi svoje povijesti«.2

— Kalimah iz Aleksandrije, piše: »da su Kolhiđani zaustavilivesla . . . kraj kamena Plavokose Harmonije — Zmije . . .«.

I rimski pisci su pisali o Kadmu. Navešćemo samo jednog odnjih. To je jedan komentar uz Verglijevo djelo Eneide, tzv. Scholiavatikana, evo što piše: »Cadmus, Agenoris filius relictis Thebis, comite

39

Harmonia coniuge, fortunae iniurias sustinens, fines Macedoniae super-gressus, parvulum filium, qui iuxta Iliricum fluvium ab Harmonioeditus fuerat, dereliquit«. (Kada je Kadmo, Agenorov sin, ostavio Tebuu društvu svoje supruge Harmonije, podnosio je udarce sudbine i kadaje prešao granice Makedonije, ostavio je malenog sina kojega je Har-monija bila rodila kod Ilirske rijeke).3

Kadmo je toliko bio ušao u grčku literaturu da i rimski piscinastavljaju tu tradiciju, uzimajući ga za ličnost svojih spjevova i lite-rarnih djela. Ali što se vrijeme više udaljavalo to su djela bila svemanje istorija, a sve više literatura. Poslije pada ilirske države, težištekomunikacije između Italije i istočnog Balkana prenosi se na Jonskomore, odnosno Južna Italija — Južna Ilirija i Zapadna grčka obala.Tamo su bili i interesi Rima, a obala od Neretve do Drača ostaje postrani i tone polako u zaborav. I u literaturi se osjećaju ta kretanja,jer i ona se povodi za kretanjima ljudi i dobara. Pa i o Kadmu se pišesve vieš u vezi sa južnim dijelovima Ilirije. To je možda i poveloR. Katičića da Kadmovo boravište među Ilirima (Enhelejcima) vežeza okolinu Lihnida (Ohridsko jezero) što nam ne djeluje ubjedljivo.Mi naprotiv vidimo da iz starijih vijesti o Kadmu, koje i ako imajupretežno karakter istorijskog mita, možemo razumjeti da im je zajed-ničko da je boravio među Enhelejcima, da mu se grob nalazi iza Dira-hija, kod Drilona ili ilirske rijeke tj. po Filarhu, na Kilici i da su seKolhiđani doselili među Enhelejce poslije smrti Kadmove. Tražeći iz-vore koji nam mogu dati najpouzdanije podatke o Kadmu, mislimoda to mogu biti grčki geografi, koji su razvili poseban rod putopisatzv. »Periplus« što znači »O plovidbi«. To su bili u stvari priručnici zaplovidbu po Mediteranu. »Periplus« Pseudo Skilaksa, potiče iz sredineIV v. st. e. a misli se da je sastavljen na osnovu podataka iz literaturestarijeg datuma. No taj je tekst stigao do nas korumpiran, sa dostaglosa. Zbog toga su mu mnogi istraživači prilazili sa nepovjerenjem.»Periplus« istočno-jadranskom obalom nabraja luke od sjevera ka jugu.Tekst je podijeljen na poglavlja (tačke), tako što XXIII — poglavljedolazi do Mljeta, a XXIV i XXV opisuje luke južnog Jadrana. Evo togteksta po tz. vatikanskom rukopisu:4 ,

XXIV »Manijci.Poslije Nesta je rijeka Naron, ulaz u Naron nije

uzak, u njega mogu uploviti i trijere i teretni brodovi dogornjeg emporiona, udaljenog od mora 80 stadija. Ovi suManijci ilirsko pleme. Iznad emporiona je veliko jezero,a to jezero dopire do Autarijata, ilirskog plemena. Najezeru je ostrvo od 120 stadija. To ostrvo je veoma po-godno za obrađivanje. Iz tog jezera ističe rijeka Naron.Od Narona do rijeke Ariona plovi se jedan dan, od rijekeAriona plovi se pola dana, a tamo su stijene (kameni)Kadmosa i Harmonije i hram udaljen od rijeke Ariona.Od rijeke Ariona plovi se u Budvu i emporion«.

40

XXV »Enhelejci.Ilirsko pleme su Enehelejci naseljeni oko Rizusa,

od Budve do grčkog grada Epidamonsa plovi se dan inoć a putem tri dana«.

Lakše ćemo analizirati ovaj tekst ako ga budemo tretirali upo-redo sa tekstom Fijojna^JBiblosa, za kojega se misli da je crpio podatkeiz istog izvora kao Pseudo Skilaks. Evo Filonovog teksta koji nasinteresuje:

— »I od rijeke Narona do rijeke Ariona plovi se jedan dan. A odrijeke Ariona plovi se pola dana i tamo su kameni Kadma i Harmonijei svetište podalje od rijeke Ariona«.5

Nas interesuje položaj »kamena Kadma i Harmonije«, a da bi tonašli moramo da otkrijemo tajnu, šta je to rijeka Arion, jer se to imenigdje više ne pominje i nepoznato je nauci?

R. Katičić smatra da je prepisivačkom greškom r. Narona (Ne-retva) zamijenjena za rijeku Arion. No, Katičić ne uzima u obzir štoi sam kaže da se r. Arion u istom tekstu više puta pominje. To značipredpostavku, da prepisivač nije znao ništa iz geografije jer navodnota rijeka ne postoji, ili još teže, da je morao više puta da napraviprepisivačku grešku, što je teško povjerovati.

Neki su pokušali da riješe problem, kao J. Lučić, da Arion pred-stavlja Omblu, što je prihvatio i C. Miiller. Drugi smatraju kao M. Suić,da je došlo do zamjene riječi Drilon (Drim) sa Arion, prilikom prepi-sivanja. U tom bi slučaju Pseudo-Skilaksov itinerer, ako je išao odsjevera na jug odjedanput promjenio smjer, što je malo vjerovatno,a još veću protivrječnost bismo dobili ako bi se u Filonov tekst zami-jenio Arion za Drilon, da se iz Narone plovi za Drilon za »jedan dan«što je za plovna sredstva onog vremena nemoguće.

Što se tiče stava prema glosama u XXIV poglavlju, smatramoda se i suviše podozrijeva glosatorima. Ćitaoc nekog teksta se usuđujeda unese neke izmjene ili dopune tek ako je siguran da se radi o grešciili zabludi. Tako treba shvatiti da su glosatori tokom vremena pobolj-šavali stare tekstove sa novim saznanjima. Što ne znači da nije bilo ineukih i neodgovornih. Zbog toga držimo da je tekst XXIV — poglavljakorektan i da je u skladu sa stanjem maritimnih uslova u vremenukada je pisan. Zato i treba prići, tražeći prije svega materijalne činje-nice, a ne greške, a to znači da proračunamo prvo potrebno vrijemeputovanja između pojedinih luka, pomenutih kod Pseudo-Skilaksa iPilona, u uslovima antičke plovidbe.

U antici se plovilo na vesla ili na jedra, ili najčešće kombinovano.Zato usvajamo da su brzine približno iznosile:

— za jedrenje — 5 NM/h— za veslanje — 4 NM/hMi ćemo usvojiti prosjek od 4,5 NM/h. (Podaci prema A. Veljiću

i Š. Govediću).6

Antički pomorci su rijetko plovili zimi. Obično su se držali obalaili nekih prepoznatljivih repera. Dan plovidbe, kao što se vidi, kod

41

Pseudo-Skilaska računali su od izlaska do zalaska sunca, a to je u ljet-nom polugođu iznosilo za proljeće i jesen od 10 — 12 h, a u junu ijulu i do 14 h.

Antički su geografi sami morali ploviti pored pojedinih obalakako bi mogli unositi podatke za svoj »peripl«, (slučaj sa Arijenovim»periplom« Crnog Mora). Ili su, od pojedinih poznatijih kapetana do-bijali podatke. A antički kapetani, (trijerarka) morali su dobro pozna-vati obale ako su mislili ostati živi. Morali su znati uvale i sklonitamjesta, kako bi se spašavali od nevremena i obalske gradove gdje mo-gu dobiti hrane i vode i gdje mogu popraviti brod. Morali su znati ipribližno vrijeme plovidbe između pojedinih luka, kao i koje je plemeneprijateljski raspoloženo a koje nije i tome slično. Prema tome, nanjihove informacije se možemo oslanjati.

Račun potrebnog vremena plovidbe između nekih luka JužnogJadrana u antičkim uslovima:

R e l a c i j e

1. Ploče (Narona) — Gruž (Ombla)2. Ploče (Narona) — Rose (Rt. Oštra)3. Ploče (Narona) — Budva4. Ploče (Narona) — Lissos (Drilon)5. Budva — Drač (Epidamno)6. Rose (Rt. Oštra) — Bar (Rt. Ratac)7. Rose (Rt. Oštra) — Ulcinj8. Budva — Lissos (Drilon)9. Rose (Rt. Oštra) — Budva

10. Budva — Bar (Rt. Ratac)

Distance7

u NM

73100115172833046561814

Plovidbau čas. u danima

16,2222,2225,5538,22

] 18,446,66

10,2212,4443,11

1,181,581,822,731,310,470,730,880,280,22

Da provjerimo sada vremena plovidbe, po varijantama pojedinihautora:

— Po R. Katičiću:Za Pseudo-Skilaksa, ako bi Arion bila Narona, onda bi se iz Na-

rone do Budve plovilo 25,55 sati ili nešto više od jednog dana pod uslo-vom da se plovi i noću, a nešto manje od dva dana ako bi se plovilosamo danju.

Od Budve do Drača (Epidamna) plovilo bi se 18,55 sata, što jeoko 5 sati manje nego što piše kod Pseudo-Skilaksa, no u to nije ura-čunato vrijeme za uzimanje hrane i odmor. Ako bi Katičićev predlogprimijenili kod Pilona, moglo bi da se shvati da bi se plovilo iz Naroneu Naronu, zbog toga Katičićevo gledište ne možemo prihvatiti.

— Prema J. Lučiću, da je Arion Ombla:Po Pseudo-Skilaksu ne možemo da upoređujemo vrijeme između

Omble i Budve jer nije dato između Ariona i Budve. Dok po Pilonu,od Narone do Ariona, plovi se jedan dan. A po našem računu do Omble

42

bi se plovilo 16,22 sata, ili 1,18 danč Dok od Omble do groba Kadmai Harmonije, plovi se pola dana, što bi iznosilo negdje oko 30 NMjužno od Gruža, a to bi bilo negdje oko uvale Trašte.

— Po M. Suiću, ako se zamijeni Arion za Drilon (Drim):Kod Pseudo-Skilaksa, dobijamo da bi se od Drilona plovilo u

Budvu, što smo već rekli da bi bilo obrnuto od pravca plovidbe »Peri-plusa«. A po Pilonu bi dobili da se od Narone do Drilona plovi jedandan (14 sati), dok naš račun pokazuje 38,22 časa ili 2,73 dana. A odDrilona bi se plovilo pola dana do humke Kadma i Harmonije, to jenegdje oko Drača. I ovi se podaci zbog relacije Narona — Drilon, razi-laze u velikom sa Pilonom, te je pretpostavka neprihvatljiva.

— Po našem mišljenju, r. Arion mogla bi da znači ulaz u Boko-kotorski zaliv. Nezavisno od toga što imamo do sada ustaljeni naziv,Rizonska rijeka, Rizunt ili Sinus Rizonicus. Ako sada, prema tome,napravimo računicu, dobijamo:

Prema Pseudo-Skilaksu, od Ariona (Rose) do Budve plovilo bi sečetiri sata. Eto zbog toga je ostalo nepopunjeno vrijeme za tu rela-ciju kod Pseudo-Skilaksa, jer je vrijeme kraće od pola dana, pa seautor našao u čudu kako to da izrazi. Od Budve do Epidamna plovi sepo Pseudo-Skilaksu 24 sata (»dan inoć«), a po našem računu neštomanje, 18,44 sata, međutim, ne treba zaboraviti da je to čisto vrijemevožnje, a veslači treba tri puta na dan da se odmore i nahrane, pasmatramo da bi naša prepostavka mogla da bude prihvatljiva.

Kod Pilona imamo; od Narone do Ariona (Rose) jedan dan, a ponama 22,22 sata, to se približno slaže pod pretpostavkom da su plovilii noću, što su južno od Dubrovnika i mogli. A od Ariona (Rose) dohumke Kadma i Harmonije »pola dana«, a po našem računu bi bilooko 6,66 sati, tačno pola dana! A to nije ništa drugo nego rt. Rataciznad kojeg se uzdiže brdo Sušanj i na njemu »Velja gomila«, humkaKadma i pored nje druga humka koja bi mogla biti humka Harmonije.Tu je i svetilište Kadmovo, možda se nalazilo na 80 metara sjeverno odKadmove humke gdje se sada nalazi stara crkva Svete Petke. Ili jemožda to svetilište bilo na samom Rtu Ratac, gdje su mnogo povolj-niji terenski uslovi i veća pristupačnost, a gdje se u srednjem vijekunalazio benediktinski manastir »Bogorodice Ratačke«. Tu je i toponimKalice, Filarhovo: »...mnogo razglašeno mjesto u Iliriji Kilici«.8 »Ki-lici« se moglo zvati i brdo Sušanj, ali smo više skloni da vjerujemoda je to bio rt. Ratac.

Sada da se vratimo rijeci Arion. Možda je od ovog hidronimaostao trag, to bi možda moglo biti ime planine Orjen, iznad HercegNovog. Kada mornar dolazi sa pučine, prvo prepozna masiv Orjena,i poistovjeti ga sa njegovim ciljem, ulazom u Boku tj. rijekom Arion.Otuda je i planina mogla dobiti ime po rijeci ili obrnuto.

Međutim ova pretpostavka je malo vjerovatna, jer je negira nazivOrjena »Gora Falcon« na karti ruskog oficira — hroničara iz flote ad-mirala Senjavina za vrijeme borbi Rusa, Crnogoraca i Bokelja sa Fran-cuzima 1807—12 g. Ime »Falcon« ukazuje da je karta preuzeta od Mle-čana, pa ime Orjena, znači dolazi od orla (sokola), što znači planinagdje žive orlovi.

43

No otkuda sada naziv Arion? Najvjerovatnija je mogućnost da jeto ime donijeto iz Kolhide sa Kavkaza? Ime rijeke Arion skoro je iden-tično sa kolhidskom glavnom rijekom Rioni (Fazis) koja je takođe plov-na na svom ušću do tvrđave Sarapan (po Strabonu). Upoređujući hidro-nime na Kavkazu (Kolhidiji) sa hidronimima u Sjevernoj Albaniji do-bili smo dosta podudarnosti, nedostajao je jedino naziv za Rioni. Asada prepostavljamo da smo i to kompletirali sa Arion. Eto čemu suKolhiđani dali ime njihove najznačajnije rijeke, najljepšem dijelu naJužnom Jadranu, ulazu u Boku Kotorsku, a evo kako:

b) Arion

Najveća Kolhidska rijeka Rioni, u antici se zvala Fazis, Fasid(Herodot 11-103). Fazis nije grčka riječ, već lokalna, znači rijeka, voda.Fazis se ulivao u Crno more sa dva rukavca. Južni se zvao Fazis, nakojem je bila grčka kolonija i luka, koju su podigli Milećani u VI v.st. e. a zvala se je takođe Fazis. Sjeverni rukavac se zvao Harient. Ovoznamo od Arriana^II v. n. e.), koji je napisao svoj »Peripl Ponta Eukse-inskog« na" bazi ranijeg rukopisa iz IV v. st. e.: »Isplovivši iz Fazisa mismo prošli plovnu rijeku Harient, rastojanje između njih je 90 sta-dija...«.9 Slično potvrđuje i poznati istraživač istorijske geografijeF. K. Brun iz polovine XIX v. koji je pored Arriana proučavao i Pro-kopija, pa kaže: »Prema tome ja bih rado indentifikovao donji tok(rukavac G. V.) Rioni sa Reon iz Prokopia, tj. sa Ariem, Harienom iliHarisom«.10 To znači da se ime desnog rukavca, od Harienta, prekoHarisa, Ariena, Reona, mijenjalo do današnjeg Rioni.

Harient znači prijatni, ljupki, skladni tj. ljepota, sklad i sl. Tobi moglo da znači da je jadranska rijeka Arion, mogla postati od Ha-rient — Arien-ta, po lingvističkoj tj. fonetskoj transformaciji, ali jetakođe jasno da je Boka i po sadržaju tog imena zasluživala ime ljup-kosti, ljepote, sklada i sl.

Iznad Herceg-Novog ima brdo koje se zove Dobroštica, ali imamoi Dobrotu o kojoj u Boki postoji predanje vezano za Teutu, koja ju jenazvala »dobroto moja« u smislu »ljepoto mja«. Najstariji pisani spo-menici rijeku Ljutu su zvali »flumen Darantum«. Od latinskog »flumenDarantum« ostala je »rijeka«, a Harient je pretvoren bolje reći romani-ziran u Daratum, ali je ostao ritam riječi. Od toga je ostao naziv »Do-bratum« ili »Dobrata« i konačno slovensko Dobrota. No, prvobitnoromansko ime »flumen Darantum« je bilo reducirano ime za kotorskizaliv ili za rijeku Ljutu, jer ga je potiskao naziv: »Rizonska rijeka«,»Rizonikos kolpos« ili »Sinus Rizonicus«. Možda je prvo ime koje suKolhiđani mogli dati Boki, bilo »Rijeka ljepote (ljupkosti)«, što je tre-balo da glasi »Fazis Harient« ili »Fazis Arien«, što su Grci preveli saΆριωυ ποταμοζ (»rijeka Arion«), Kolhiđani su bili očarani ljepotomBoke, pa su joj mogli dati ime svoje najveće rijeke, na taj način sui svoju nostalgiju mogli zadovoljiti dajući najljepšem kraju, ime dijelastare domovine.

Međutim, ne smijemo isključiti ni jednu drugu mogućnost, grčkuetimologiju za naziv Boke, »rijeka Arion« i ako ovoj verziji ne dajemo

44

prevagu. Naime, jedan rt na ulazu u Boku zove se Kobila. Na ruskojkarti iz 1806. g., koja je vjerovatno preuzeta od Venecijanca taj se rtzove »M. (iss) Kobila«, dok na Coronelli-jevoj karti iz 1689. g. taj pro-stor se označava sa »Canale Coni«, što ovo »Coni« vjerovatno trebada znači Konji.

Sada da vidimo da li to ime može da ima veze sa jednim starimgrčkim mitom, koji se rijetko spominje, a kojega donosi Mirča Elijadeu svojoj knjizi »Istorija verovanja i religijskih ideja« (Beograd, l991,224), a koji kaže: » . . .da bog mora i okeana Posejdon susreće boginjuDemetru pretvorenu u kobilu, Posejdon se prerušava u pastuva, uspi-jeva da je savlada. Iz njihove veze rađa se at Arion«. Da li su grčkimoreplovci ulazu u Boku mogli dati ime koje bi bilo u slavu bogamora, Posejdona tj. njegovog sina Ariona? A ime rt. Kobila bio bi pre-vod i uspomena na to antičko ime.

Još jedanput se u grčkoj mitologiji pominje ime Arion. To jeonaj pjesnik i pjevač sa Lezba, no on nema nikakve veze sa našimprostorom.

I. W. Pajakovski,11 odlučno odbija mogućnost identifikovanja Dri-lona sa Arionom. Naprotiv, ne isključuje mogućnost da je r. Arion kodPs. Skilaksa dupla forma imena Rizonske rijeke.

Jovan Martinović je dva rada posvetio problemu hidronima Arion.U prvom radu objavljenom na VII kongresu arheologa Jugoslavije uHerceg-Novom 1966. g. kritički se odnosi prema Suićevoj zamjeni na-ziva Arion sa Drilon, i uz razumljivu opreznost ukazuje da Arion možebiti ulaz u Boku Kotorsku.12

U drugom radu objavljenom u Starinaru XVIII —1966. g. jemnogo kategoričkiji. Ispravno zaključuje da »Periplus« nije mogaopreskočiti a da se ne osvrne na Boku, zbog njenog maritimnog značaja.Izvodi vrijeme plovidbe između naznačenih luka južnog Jadrana i zak-ljučuje da je Arion ulaz u bokokotorski zaliv. Ukazuje zašto je Bokamogla da se nazove »rijeka«. Međutim, ipak smatra da je naziv Ariondošao kao prepisivačka greška od Rizon — Ri(z)on — Arion, što seteško može prihvatiti, jer mislimo da se ne može u XXIV poglavljunapraviti greška, a u XXV napisati ispravno.

Insistiranje J. Martinovića da se »jezero« iz XXIV poglavlja »Pe-riplusa« odnosi na zaliv Boke, kao i da je »ostrvo veoma pogodno zaobrađivanje« ostrvo sv. Marko kod Tivta nijesu bitni za našu temu.

Ako se prihvati da je rijeka Arion starije ime Bokokotorskog za-liva, time bi naša pretpostavka o položaju Kadmovog groba (humke)dobila čvršće pozicije.

Sada se postavlja pitanje, da li je lokacija Šušanja u suprotnostisa informacijama grčkih i rimskih pisaca da je grob Kadma i Harmo-nije oko Ilirske rijeke, ili Dizera? Mislimo da tu nema nikakvih protiv-rječnosti, jer je posmatraču iz Aleksandrije, Biblosa, Mileta, pa čak ipiscu iz Sicilije udaljenost Šušanja (Kilici) od Bojane ili Drima, ne-znatna, to je praktično najbliže susjedstvo.

Zašto bi Kadmo bio sahranjen baš tu iznad Rta Ratac? Pa talokacija dođe približno na pola puta između Budve i Bojane, gdje se

45

prostiralo pleme Enhelejaca. Drugo Sutomore je imalo određenu povr-šinu plodne obradive zemlje, koju je bilo moguće navodnjavati, a izvoriispod Brca davali su svježu planinsku vodu i nijesu nikada presušivali.Možda je to vezalo Kadma u njegovoj starosti. A dao je da se sahranina brdu iznad Sutomora kako bi dominirao čitavim prostorom odBudve do Bojane.

U najbližoj okolini podižu se kasnije hrišćanska svetilišta, kaonastavak tradicije paganskih, kako kaže Pseudo-Skilaks, »i hram udaljenod rijeke Ariona«.

c) Pitanje Feničana na Jadranu i Kadmova hipotetična »država«

No, da se ponovo vratimo Kadmu i njegovoj ulozi među Enhe-lejcima, jer je izvjesno da taj mit nije mogao biti u potpunosti izmišljenveć u njemu mora da postoji i ono racionalno jezgro. On je po mitudošao kao izgnanik, ali kao iskusan čovjek i vladar, zajedno sa supru-gom Harmonijom. U Tebi je ostavio nasljednika, unuka Polidora, čijeće potomstvo poslije sedam generacija biti prognano od Argejaca izTebe, te će se i oni priključiti Enhelejcima, gdje su vladali potomciKadmovog sina Ilira.

Kadmo je bio sposoban čovjek, trgovac, moreplovac, graditelj,te nije bilo problema da se nametne kao gospodar Enhelejcima. Satako ograničenim snagama, a Enhelejci nijesu bili veliko pleme, Kadmo,po našem mišljenju nije mogao savladati invaziju Ilira, tj. Kavkazaca.Zato pretpostavljamo da je prvo morao objediniti susjedna plemenana prostoru južngo Jadrana. Za centar te plemenske zaejdnice oda-brao je brežuljak na iztoku Bojane iz Skadarskog jezera i sagradiograd, budući Rozafat (Skadar). Skadar je imao izvanrednu strateškupoziciju, jer je branio pristup obali, a opkoljavalo ga je bogato poljo-privredno područje, pa je bio pogodan i sa te strane. Nedaleko na mor-skoj obali na ušću Bojane razvijala se trgovina, tu su dolazili feni-čanski, mikenski, a možda i kritski brodovi i razmjenjivali svoje pro-izvode. No, Skadar se tada drugačije zvao jer su mu ime »Škodra« ka-snije dali Kolhiđani.

Kadmo je pokretač državne ideje kod Enhelejaca i susjednihplemena. I ta teritorija koju je prvobitno objedinio Kadmo, ostaće i ubuduće kod Ilira sve do propasti njihove države pod Gencijem, kaodržavotvorno jezgro i pokretačka snaga ilirske istorije. Ovo jezgro od3—4 plemena, sa sjedištem u Skadru zadržaće i kasnije tu svoju ulogu.Za vrijeme ilirskih kraljeva, tu se rješava sudbina ilirske države i tuona zamire. Dioklecijan formira provinciju Prevališ sa sjedištem uSkadru, koja se gotovo poklapa sa hipotetičnom Kadmovom »državom«.Vizantija uzima Drač za sjedište »teme«, zbog toga što je na moru, jersu Grci pomorski narod i što je bio heleniziran, za razliku od Skadrakoji to nije bio. Kada se u X i XI vijeku na ovom prostoru konstituišedukljanska, slovenska država, na osnovu nekog nasljeđa i tradicije uzi-maju opet Skadar za prestonicu (Vojislavljevići, prestolonasljednici Ne-manjića, i konačno zetski Balšići). Isto to rade i Turci, uzimaju Skadarza sjedište turskog sandžakata. Sve bi to moglo da bude nasljeđe Kad-movske tradicije.

46

Iz grčkog mita se da naslutiti da je Kadmo na čelu objedinjenihProtoilirskih plemena prodro u zapadnu Grčku i opustošio je. To jeostalo u tradiciji ilirskih plemena i kasnije, kad god su se osjetili jaki-ma, pljačkali su svoje južne susjede, ili su napadali grčke kolonije nailirskom prostoru. Iz toga su proistekla stalna netrpeljivost i sukobi,koji su doveli do toga da u III v. st. e. Grci pozovu Rimljane da se umi-ješaju u njihove odnose, što je i zapečatilo sudbinu Ilira. Zbog svojepionirske uloge Kadmo je ostao u dubokom sjećanju ahajskim Grcima,zbog čega ga je i prihvatila grčka pisana tradicija klasičnog perioda.

Ovo je bio pokušaj povezivanja grčke mitologije i prapočetkacivilizacije na našem prostoru. No, pravo otkrivanje istine o Kadmui njegove uloge, može se pristupiti i na drugi način, a to je pokušatida se sagledaju raspoloživa istorijska znanja iz tog vremena. Zatoćemo se za momenat udaljiti od našeg glavnog cilja, da bismo se upo-znali sa Kadmovom domovinom, Fenikijom i njenom istorijom u glav-nim crtama, a to radimo i zbog toga što je još nejasna uloga i pri-sustvo Feničana na Jadranu.

Možda je u vrijeme feničanske aktivnosti na Jadranu i Kadmodošao u Budvu i osnovao trgovačku stanicu (emporion) Feničana. Bud-va i dođe nekako na pola puta između Akvileje i Kitere (ostrva na juguPeloponeza). Možda je veliki fenički pohod na osvajanje Sredozemljaskriven, baš u mitu o Kadmu, sinu kralja Agenora.

Arheološki i istorijski se smatra da su među prvim feničkim em-porionima ili kolonijama, bile one u Kilikiji, Kipru i Egeji (Rodos),što se dosta dobro poklapa sa legendom. Kadmo je u starosti došaoili se sklonio svejedno, kod Enhelejaca, koje istoričari stavljaju u vri-jeme mikenske dominacije nad Kritom i padom Kritske moći sredinomXV v. st. e.). Iz toga proizilazi da po ovoj drugoj varijanti dolazak Kad-ma kod Enhelejaca treba pomjeriti ranije za 100—150 godina, jer smou prvoj varijanti Kadmov dolazak vezali na »egejske seobe«. Feničanisu pošli u kolonizaciju prije mikenskih Grka, zato je logično, a djeli-mično i dokazano da su pošli sjevernim obalama Mediterana, te da sutako mogli doći i do naših obala. Grci su dugo bili iscrpljeni trojan-skim ratovima, a zatim egejskim i dorskim seobama i smutnjama, aličim su se osnažili, a to je bilo već u VIII v. st. e. izbacuju Feničane izEgeja, i Sicilije a logično tome i iz Jonskog i Jadranskog mora. Uo-stalom, poznati su dugogodišnja neprijateljstva između njih. Tom pe-riodu pripada i prestanak feničanske plovidbe za Akvileju. Podjelomsfera uticaja, Feničani se orijentišu na Sjevernu Afriku i Španiju, aGrci na sjeverni Mediteran. Ovakva shvatanja ne odstupaju mnogood vijesti koje imamo od Herodota, koji pieš da su maloazijski Grci,Fokejci prva uplovili u Jadransko more tek oko 650-te g. st. e. a to jei znak da na Jadranu više nije bilo Feničana.

Sada bi bilo logično postaviti pitanje, da li imamo materijalnihili pismenih dokaza o boravku Feničana na južnom Jadranu? Nažalost,moramo odgovoriti negativno tj. vrlo malo, ili nam nije poznato dapostoje.

U vezi sa tim, pokušaćemo da damo neko objašnjenje. Kada jeKadmo napustio Tebu ostavio je unuka Polidora. Od njega se razvila

47

dinastija Kadmejaca. Kada su poslije sedam generacija Argejci (sta-novnici Arga) »pobijedili tebanske Kadmejce (kako kaže R. Katičić u»Enhelejcima«) i razorili im grad, Kadmejci, su pričalo se, napustiliTebu i pošli na Jadran Enhelejcima«. Tamo je vladala dinastija poto-maka Ilira, Kadmovog drugog sina.

O tome je ostavio traga i Pausanije, grčki geograf koji je opisaoGrčku 170—180. g. n. e.:

»A kada su Argejci nadvladali u bici, Laodamant je s Tebancimakoji su ga htjeli slijediti, idući noću otišao »Ilirima«. (Laodamant jepotomak Kadmov). Znači, kod Enhelejaca je došla veća skupina Kad-movih potomaka, Feničana. U kasnijim etničkim sukobima, možda saKolhiđanima pala je Kadmova dinastija, a ostaci Feničana su se moglipovući u izolovanu oblast.

Mit o Kadmu i Harmoniji bio je važan za naša istraživanja. Prvo,što grčki pisci vežu naseljavanje Kolhiđana za ovo ime i drugo, što jepotrebno u vremenu ovog puta u preistoriji, postaviti istorijske međašena našem prostoru. Bez sumnje, izgleda da je Kadmo, taj ingeniozniFeničanin bio jedan takav međaš. A ako jednog dana otkopamo njegovugrobnicu (humku) na Šušanju mnogo ćemo više saznati o njemu i nje-govom vremenu i naravno, provjeriti i ove naše pretpostavke.

Što se tiče samog mita o Kadmu i pisanja grčkih logografa okonjega i u vezi sa njim, proizilazi da su kavkaske invazije mogle bitiobavljene iz dva puta, prvo Ilira (Hilla) iz istočnog Kavkaza u vrijemeKadmovo i druga Kolhiđana poslije trojanskih ratova. Naravno ovobi moglo postati vjerodostojno, ako bude potvrđeno i drugim istraži-vanjima.

d) Kilice

Sada treba dokazati da se Filarhov naziv Kilice, odnosio baš nart Ratac ili brdo Sušanj iznad njega.

Kao prvo, ispod samog vrha Šušanja gdje se nalazi Velja gomila,postoji toponim Kalice, to je zaseok bratstva Kalica. Lako je naslutitida se između Kilici i Kalice može uspostaviti ne samo fonetska vezai da ta sličnost nije samo puka slučajnost.

Katičić u dva svoja rada insistira da Kilici (Κυλικεζ) znači »case«.13

Ako je to tako onda bismo imali razvoj tog indoevropskog izraza: Kilici,lat. calix, ital. calice, kalež i vjerovatno srb. karlica od istog korijena.Katičić kaže da nigdje drugo u staroj književnosti nema traga tomtoponimu i da Atenej spominje taj podatak kao da je široko poznat.14

Pa idemo tim tragom.Uz sam korijen rta Ratac, a ispod brda Sušanj i Kadmove humke

jednu malu morsku uvalu kupači i rijetki okolni stanovnici zovu Ka-dice? Odmah je jasno da je to novo ime. U toj uvali ima puno velikihkamenih blokova od 4—8 m3, ranije ih je bilo više jer su mnoge ugra-dili u vilobrane luke Bar. Oni su do pola zaronjeni u more. Rad morai pijeska na gornjim površinama je formirao udubljenja poput kar-lica, a u geomorfologiji poznata pod imenom »džinovski lonci«. Ljeti

48

se voda nakupljena u tim udubljenjima od valova i kiše, jako zagrijepa je kupači koriste kao kade. Eto zašto su tu uvalicu nazvali Kadice.Sada se vratimo 3.000 godina nazad, tu istu pojavu su primijetili okolnistanovnici, ribari, pastiri, kupači pa su tu lokaciju nazvali »Kilici« (čaše)ali bi bilo logičnije da je i za njih to bio pojam za karlice. A po tomlokalitetu nazvan je bio i današnji rt Ratac i brdo iznad njega, današ-nji Sušanj.

Ponavljanje kontakta čovjeka sa prirodom je isto što i ponav-ljanje istorije.

Ako smo utvrdili da Kilici pripadaju indoevropskoj jezičkoj grupi,iz toga izvlačimo zaključak da to ime nije kavkaskog porijekla. I sa-svim je u skladu sa mitom o Kadmu da je došao kod Enhelejaca, kojisu mogli i dati to ime, a za koje smo pretpostavili da nijesu Iliri,tj. Kavkazci.

e) Kadmov spomenik

Velja Mogila je postavljena na istaknutom mjestu na vrhu Šu-šanja, uočljiva je sa velike distance sa mora i kopna.

Humka je od kamenog nabačaja, vrlo je velika. Oblik joj je ku-past, sa zatupastim vrhom. Visoka je oko 7 m. Osnova joj je u oblikukruga sa prečnikom oko 28 m. Razlikuje se od ostalih tumulusa sašireg područja po tome, što je jedini paganski kultni objekat koji sekoristi i od hrišćanske crkve. Dva puta godišnje na licu mjesta sve-štenik vrši bogosluženje, a vjernici iz okoline i danas donose po jedankamen za svakog člana porodice i bacaju na gomilu. Iz ovoga bi semoglo zaključiti da je ovo bilo u predhrišćanskoj eri vrlo važno sveti-lište i da to hrišćanska crkva nije moglo da ospori, pa je iz pragmatič-kih razloga prihvatila taj kult. Ovaj je tumulus neobičan još po tome,što je od osnove na četiri strane produžen kameni nabacaj pa je takonapravljena neka vrsta zamišljenog krsta. Mislimo da je ovo urađenonaknadno i da je sa time izvršena hristijanizacija svetilišta. Do na vrhtumulusa vode stepenice napravljene od kamena iste vrste, što je mogloda se uradi i u toku nekog od zadnjih ratova, jer je humka izvrsnomjesto za osmatračnicu.

Po svemu ovome vidi se da to nije bila obična grobna humka,već da je pripadala nekoj neobičnoj ličnosti, pa se i time potvrđujeteza da je to mogao biti grob-spomenik Kadma, a nešto dalje od togmjesta i druga nešto manja humka mogla je pripadati Harmoniji, jerlogografi govore o grobovima u množini (»kameni«).

Druga varijanta rješenja ovog problema, mogla bi biti, ako po-đemo od mita, da su Kadmo i Harmonija predvodili varvarsku vojskuna »delfijisko blago« gdje su poraženi, pa su »prenijeti na ostrvo bla-ženih«. Što znači da su tamo ostavili kosti, a tu su im na brdu Šušanjupodigli »kenotaf« (spomenik). Bio je običaj onog vremena da se podižuspomenici heroiziranim herojima.

Mislimo da smo uskladili i logično povezali racionalno jezgroantičkog mita o Kadmu, sa pisanjem više grčkih logografa, da smoidentifikovali mjesto njegovog groba i južni Jadran kao mjesto nase-

4 O porijeklu Ilira 49

ljavanja Kolhiđana. Tvrdnje logografa o naseljavanju Kolhiđana na ilir-skoj »Crno-dubokoj« rijeci potvrđene su uspostavljanjem veze izmeđuhidronima Arion i Harijenta u Kolhidi. Preko sukoba Doraca i Kad-mejaca uspostavili smo i vrijeme Kadmovog boravka među Enhelejce.Jedino što ostaje problematično, to je Kadmova hipotetična »država«.

2. Argonauti

Mit o Argonautima je možda jedan od najljepših u antičkom svi-jetu. On nas interesuje zato što se u njemu kriju odnosi Kavkaza nesamo sa mikenskim svijetom, nego i sa našim krajevima početkom mla-đe bronze. Mit ima više verzija, naročito povratak Argonauta. Jer kakosu Grci širili svoja geografska saznanja o svijetu koji ih okružuje,tako su i ta saznanja unosili u svoja predanja. Ali kako su o mnogimstvarima imali pogrešne predstave, stvorili su čitave zbirke. Mi Argo-naute razmatramo u verziji koji su dali D, Srejović i A. Cermanoviću svojoj već spomenutoj knjizi, kao i po knjizi Roberta Grevsa »Grčkimitovi«.

Argonauti (Αργοναυταυ), su grčki junaci, koji su, pod Jasonovimvodstvom, otplovili u Kolhidu da bi se domogli zlatno runa. Ime sudobili po lađi »Argo«.

Pošto su se domogli zlatnog runa uz pomoć čarobnice Medeje,kćerke kralja Ejeta, vraćaju se iz Kolhide kući gonjeni Ejetovim bro-dovima. U tom bjekstvu savlađuju svakojake peripetije, dolaze do Kor-kire (Krfa) u Jonskom moru i tu nastaju događaji koji su interesantniza naša istraživanja. Od mnogo varijanti povratka »Agronauta« mi na-ravno biramo onu koja je najrealnija ili bolje reći jedino moguća. Toje povratak onuda kuda, su i pošli.

Sada treba pokušati iz mita o Argonautima izvući ono racionalnojezgro koje postoji u svakom mitu. Zato prije svega treba da vidimoda li događaje iz ovog mita možemo da ubiciramo u neko istorijske vri-jeme. Odgovor nalazimo u Homerovoj »Odiseji«.

»Samo je jedna otuda izišla moreplovka lađa:svima poznata Argo od Ejeta ploveći natrag;i nju bi talasi bili o velike tresnuli stene,al' ju je pratila Hera, jer Jason joj bejaše mio.

(»Odiseja« — ΧΙΙ-69).

Znači, Homer je znao mit o Argonautima i smjestio ga je, a on jeznao zašto, ispred povratka Odisejevog.

I jedna druga mitska priča se poklapa sa Homerom, Odisejevotac Laert, u mlađim godinama bio je član posade »Arga«. Tako bizaključak mogao da bude, u vezi utvrđivanja vremena epopeje Argo-nauta, da se to zbilo najmanje jednu generaciju ispred trojanskihratova.

Poduhvat Argonauta je bio opšte-plemenski helenski dogovor.Zato je morao imati neki motiv opšteg interesa. Neki autori ističuu prvom planu kolonizaciju Grka na crno-morskim obalama. Mi nebismo mogli prihvatiti ovakva gledišta, jer se kolonizacija crno-morske

50

obale počinje realizovati u VIII v. st. e. dok je na zapadnoj maloazij-skoj obali kolonizacija uglavnom već bila izvršena u doba mlađe bronzeod strane Krićana i Mikenaca. Što je moglo drugo privući Grke natako dalek i neizvjestan put? Grci su saznali od Hetita ili Feničanao bogatstvu Kavkaza u metalima, posebno u zlatu, koje se ispiralo izzlatonosnih rijeka pomoću ovčijeg runa, (što je i dalo moto čitavommitu). A što i potvrđuje savremena gruzijska nauka. Želja za bogat-svom moglo je privući Grke. Druga stvar koja bi mogla biti značajnaza Grke, bilo je gvožđe. Vidjeli smo kako su se Grci sukobili sa Feni-čanima oko trgovine i kolonija. U tim sukobima grčki bronzani mačevii mjedeni oklopi, prskali su pod udarima gvozdenih mačeva. Feničanisu se snabdijevali gvozdenim oružjem i oruđem iz Sirije, gdje se razvi-jala napredna tehnologija, superiornija od bronze. Grcima Sirija nijebila pristupačna. Ali su od Hetita čuli za Kolhidske metalurge Halibe,te je njihova ekspedicija mogla imati zadatak da se pored zlata dokopai nove tehnologije ili bar dovoljno oruđa i oružja od gvozda. No zaštoje prevagnulo zlato u mitu, naravno gvožđe nije bilo tako romantičnoza jednu legendu. Primjena gvozda u Kolhidiji počinje već u XIV v.st. e. što je arheološki dokazano.

Itinerer »Arga« do Kolhide kako je prikazan u mitu, slaže se sageografskim podacima i vjerovanjima onog vremena.

Poslije peripetija kroz moreuze »Argo« dolazi do Sinopa na ana-dolskoj obali, zatim plove pored zemlje Amazonki i Haliba, ubrzougledaju vrhove Kavkaza i uplove u rijeku Fazis. Sinopa je luka kojase i danas tako zove, a na jugu Kolhide živjelo je pleme Haliba, po-znatih prerađivača gvozda, možda su i Amazonke tu živjele u ranijavremena, našto upućuje Herodot u priči o nastanku Sarmata. Kasnije,u vrijeme rimske invazije Kavkaza živjele su na sjevero-istočnim padi-nama Kavkaza. Rijeka Fazis, koja se danas zove Rioni, bila je plovnaza tadašnje brodove do tvrđave Sarapan (Strabon). O Fazisu piše i Fla-vije Arian,15 u svom »Peripluku Ponta Euksinskog« iz II v., a koji jesastavljen na osnovu ranijih informacija. Upravo obavještava nas daje na ušću rijeke Fazisa postojao grad Fazis (sadašnji Poti).

Što su obrazovani Grci mislili o pohodu Jsona, u zenitu svoje kul-ture, da čujemo autoritativno pisanje Strabonovo;16

»Jer kako svi govore, da je plovidba u Fazis, izvršena po naredbiPelia,17 ima u tome neke vjerovatnosti, tako i povratak i zauzimanjeuzgredno nekih ostrva i čak, kunem se Zevsom, udaljeno s trans travanj eJasona, slično Odisejevu i Menelajevu, pripada činjenicama, to je po-svjedočeno još danas postojećim spomenicima, kao i potvrđeno gla-som Homera. Kod Fazisa pokazuju grad Eja, a carstvovanje Jeta uKolhidi smatra se sigurnim, a to ime u domorodaca postoji kao na-rodno. Postoje takođe priče o čarobnici Medeji i bogatstvima tih ze-malja, koje se sastojalo od zlata, srebra i željeza, što je činilo pravirazlog pohoda...«. Ovim jasnim riječima Strabonovim nijesu potrebninikakvi komentari.

Kako nas obavještava Arijan u mnogim mjestima Kavkaza po-stojali su hramovi u čast Jasona, što ukazuje na činjenicu da je biopoznat i da je postao mit i da se duže zadržao u Kolhidi. Arijan tvrdida su mu u Fazisu pokazivali ostatke od »Argovog« sidra.

51

Smatramo da je dovoljno jasno dokazana plovidba »Arga« u Kol-hidu. A sada preostaje teži dio posla, otkriti da li irna kakve veze po-vratak Argonauta sa naseljavanjem Kolhiđana među Enhelejce?

Već smo ukazali na više varijanti povratka Jasona sa drugovima.Mi ćemo se pozabaviti sa oba povratka onim preko Dunava, kao i onimputem kuda su Argonauti i došli u Kolhidu.

Poslije sukoba Jasona sa Ejetom, Jason bježi sa zlatnim runomi Medejom a Ejet šalje svoje brodove u potjeru. Da li ima što realnou ovome, da li je Ejat mogao imati brodove i još sposobne za duguplovidbu?

Crno more je oduvijek poznato kao nezgodno za plovidbu, zatosu ga Grci u najstarija vremena i zvali »Pontos Akseinos« (Negostolju-bivo more). Znači nije bilo prijatno za navigaciju. Pored toga, Kolhi-đani nisu imali naročitu nuždu da plove. Imali su sve, plodnu zemljuza obradu, šume, rude, pašnjake, tako da iako su imali neke brodoveto je moralo biti od lokalnog značaja. Ni Arijan, koji je opisao svecrnomorske obale u svom »Periplu«, nigdje ne pominje lokalne bro-dove ili pomorce. Iz svega se stiče utisak da Kolhiđani nisu mogli uto vrijeme poslati brodove u potjeru za »Argoni«, nego su to vjerovatnoizmislili Grci kako bi njihovi momci ispali što veći heroji, a i kao po-morski narod više su voljeli pomorske avanture, jer je ovaj epos imaoi zabavnu funkciju. S druge strane »Argo« je bio čudo tehnike za onodoba. Mora da je oduševljavao Kolhiđane sa svojom veličinom, teh-ničkim novitetima i svojim izgledom.

Jer »Argo« je građen, prema mitu, uz pomoć bogova, u brodo-gradilištu u Pagosu kod Jolka. Građen je od borovine sa Peliona, kojoj»ni voda ni vatra ne mogu ništa«, od hrasta iz Dodone koji je imaomoć proricanja. Bio je najbrža i najveća lađa, a istovremeno i naj-lakša jer ga je posada mogla nositi na ramenima. »Argo« (što znači»brzi«) je bila »birema« sa 50 vesala u dva reda, sa velikim kvadrat-nim jedrom na centralnom jarbolu. U antici su smatrali da je »Argo«bila prva lađa koja je plovila istočnim morima. Jedan ovakav brodnijesu mogli progoniti male brodice, ako ih je bilo, kralja Ejeta. Na-protiv, »Argo« je ulivao strahopoštovanje. »Argo« je kao model za uzordugo služio grčkoj brodogradnji.

Mornari, a još izabrani grčki junaci, kakva je bila posada »Argo«mora da su imali veliki ugled i da su uspostavili široke veze u Kolhidi.Za to ne bi bilo čudo ako su izazivali želju ili nagovorili neko plemeili neku grupu zanatlija, metalurga, da dođu na daleki Balkan. MeđuArgonautima bilo je ljudi koji su poznavali Jonsko i Jadransko more,koji su uplovljavali i možda trgovačkim poslom i Bojanom, koji supoznavali Enhelejce i koji su Kolhiđane mogli uputiti na te strane.Jedan od takvih je bez sumnje bio i Odisejev otac Laert. Laert je saItake, u Jonskom moru. Itačani su bili od davnina dobri pomorci jersu im trgovina i gusarenje bili ekonomska baza egzistencije. Zato jenormalno da je Laert plovio i poznavao svaku uvalu na istočnomJadranu. Šta više Laertu je bila obaveza da kao »kralj« Itake i sus-jednih ostrva plovi na svojoj lađi u svojstvu kapetana broda (trijerarka)i da prikuplja podatke o plovidbi i trgovini, kako bi se danas reklo

52

da ispituje tržište. No, Laeratov posao, nije bio samo to, on je biozaslužan što je obučio najvećeg i najpopularnijeg kapetana svih vre-mena, Odiseja.

Snabdijeveni sa takvim informacijama, neka kolhidska plemena,ili pleme, ili grupa zanatlija, mogla se dati na put, pješke naravno,jer ih je »Argo« nije mogao primiti. Put je išao preko stepa južne Ru-sije do ušća Dunava, odatle uz Dunav do neke njegove desne pritoke,mogla je to biti Velika Morava, a zatim u unutrašnjost Balkanskogpoluostrva. Zaustavili su se ispod južnih padina Prokletija gdje im seučinilo da je priroda i klima najpribližnija onoj u njihovoj rodnoj Kol-hidiji. Tako bi mogla izgledati seobe Kolhiđana po jednoj varijanti.

Grci su ovu seobu Kolhiđana, uključili u mit i mirnu seobu pret-vorili u potjeru kralja Ejeta, da bi čitav podvig izgledao što dramatič-niji jer Grci su uživali u samoljublju i u drami.

Mi smo na ovaj način iskoristili mit o Argonautima da bi uspo-stavili jednu hipotezu o eventualnom pokretanju Kolhiđana na seobu.

3. Prometej

Ideja o Prometeju nije originalna helenska. Heleni su je uzeliod Kavkazaca i prilagodili je svojim potrebama.

Možda se u epohi pojave gvozda na Kavkazu (Gruzija) u XIV v.st. e. pojavio mit o »Amirane«, koji je upoznao ljude sa obradom že-ljeza i njegovu prednost nad bronzom, čime je zaslužio gnjev bogovai bio prikovan za stijene Kavkaza.

Dobijanje i prerada metala bila su monopol izvjesnih rodova iliplemena i oni su, čuvajući svoje materijalne interese oko te vještinepodizali mitsku zavjesu. Jedno od takvih protogruzijskih plemena izKolhide, bili su već spomenuti Halibi. Možda su baš Halibi ti koji sustvorili mit o »Amirane« — gruzinskom »Prometeju«. Iz zajedničkogo mitovima o »Prometeju« i »Amirane«, možemo da izvučemo još jedanzaključak, a to je da su najkasnije u epohi srednje bronze na tim zna-čajnim geografskim distancama, između Kavkaza i Helade, cirkulisaliproizvodi ljudskog duha, ideje, epovi, mitovi, religije i si. Naravno,komunikacija je obavljena usmenom predajom.

Ljudsku potrebu za informisanjem nijesu mogle spriječiti ni et-ničke ni jezičke barijere.

Sada smo, na primjeru »Prometeja« utvrdili moguću cirkulacijuideja i predanja između udaljenih kultura, starog svijeta i konkretnoizmeđu Kavkaza i Balkana.

4. Zidanje skadarskog grada

U zidinama gajtanske gradine, kod Skadra, albanski arheologB. Jubani je otkrio uzidane dječije skelete, za koje smatra da se radio žrtavama kultnog karaktera. U vezi ovog nalaza, A. Benac, je, napisao:»Koliko nas samo ovo podsjeća na »Zidanje Skadra na Bojani«, mi-sleći na našu narodnu pjesmu.

53

Na ovoj se konstataciji, međutim, ne bi trebalo zaustaviti, trebaići dalje.

Postoji albanska narodna pjesma o Zidanju Skadra koja se zove»Rozafati«. Radi se o tri brata i tri jetrve »djeline«. Evo kratkog sižea:Neka sila ruši grad noću, nailazi jedan putnik, možda je svetac, kažemajstorima da uzidaju čeljade i rušenje će prestati. Braća se dogovoreda bude uzidana ona snaha koja sjutra prva donese majstorima hranu.I kao i u našoj narodnoj pjesmi, najmlađi brat, bude najpošteniji injegovu ženu majstori uzidaju u skadarski grad. Vila koja je rušilazvala se Rozafat. (Stiče se utisak da je to ime prividno romanskogporijekla, sastavljeno iz Roza-Ruža i fata-vila, čarobnica).

Skadarski grad se pominje i u Nemanjinom žitiju »Rosaf grad«,a porijeklo tog imena upravo treba tražiti u kultu sv. Srđa i Baha,čiji je manastir bio na Bojani (mauzolej dukljanskih kraljeva), a kojisu iz sirijskog grada Rusafa.

Ovo podsjeća na našu narodnu pjesmu o zidanju Skadra na Bo-jani, i vjerovatno da su istog porijekla.

Šta je različito u albanskoj pjesmi od naše, poruka na kraju.Poslije molbe majstorima da joj ostave otvore za oči, dojke i ruke,žrtvovana snaha kaže: »Ja ću se skameniti, ali će se tvrđava utvrditi«,»... da bude na sreću mom sinu i želim da postane kralj tvrđave«.

Ova posljednja poruka, podsjeća na sličnu gruzijsku legendu ozidanju Suramske tvrđave. Zato vjerujemo da legenda o zidanju Skadranije originalna i nije nastala tu. Ona je mogla biti donijeta sa Kav-kaza. Donijeta je u nešto drugom obliku kao npr. starogruzijski epo »Zidanju suramske tvrđave« ili o »Zidanju Tbilisija«, pa je vremenomprilagođena lokalnim uslovima. O gruzinskim predanjima biće govorau poglavlju o Kavkazu.

NAPOMENE:

ι Po R. Katičiću, Enhelejci, Godišnjak XV, CBI, Sarajevo, 1977, 40.2 Ibid.3 ibid, 37.4 J. Martinović, Nekim novima momentima... Starinar XVII, Beograd, 1966.5 Kao pod 1; str. 39.6 A. Veljić i S. Govedić, Brodovi na Jadranu, Ljubljana — Zagreb.7 Distance su date prema, Jobow-Foersterovom Priručniku za brodograd-

nju, Zagreb, 1951. g.8 Po R. Katičiću, Enhelejci, Godišnjak XV, CBI, Sarajevo, 1977, 41.9 Abgunov V. M. Anticnaja locija Černog morja, (Peripl Ponta Eukskvinskog,

Arian F.) Moskva 1987, 74.10 Isto, 75.11 Pajakowski W. Wer vvaren Illvirii proprie dicti, Godišnjak XVIII—16,

Sarajevo 1980, 143.12 J. Martinović, Materijali IV; VII kongres arheologa Jugosl. H. N. 1966, 34

i Starinar XVII 1966. g., str. 102.13 Enhelejci, Godišnjak XV — CDI, 13. R. Katičić, Sarajevo, 77, 40.14 R. Katičić, Godišnjak VII —15, Podunavlje i Jadran u spjevu Apolonija,

Sarajevo 1970. g.15 Flavije Arijan, »Periplus Ponta Euksinskog«, po M. V. Agbunovu i Antič-

naja locija Černoga morja — Moskva, 1987, 70.16 Strabon (63—19 g. n. e.) Geografija.17 Kralj Jolka u Tesaliji, po legendi.

54

IV. PRASTANOVNICI PREDNJEAZIJSKE VISORAVNI INJIHOVA DRUŠTVA

U nauci nije sporno da ishodište mnogih etničkih grupa i plemena,koja su naselila južnu Evropu i Balkan, treba tražiti u Prednjoj Aziji,uključujući tu i Malu Aziju. Zato našu pažnju privlači prostrana oblastprednje-azijske visoravni, koja se sa istoka graniči planinskim lancemZagrosa a sa zapada Taurusom, dok se na jugu spušta do aluvijalneravnice Mesopotamije, a na sjeveru se prostire do vrhova planinskoglanca Velikog Kavkaza. Na pojedinim mjestima ovog prostora izdižuse visoki vulkanski vrhovi koji dosežu i preko 5.000 m visine (Ararat5.156 m). Ovu visoravan presijecaju mnogobrojne doline, pogodne zaobradu jer ih natapaju planinski potoci i rječice, koje se hrane izvječitih snjegova. Ovo je u klimatskom pogledu kišna zona sa umje-renom kontinentalnom klimom. Na ovom prostoru se nalaze izvorištamnogih azijskih rijeka, kao: Tigrisa, Eufrata, Araksa, Halisa, Murata,Velikog Zaba, Kure i dr. A tri velika jezera: Van, Sevan i Urmija upot-punjavaju geografiju ove visoravni. Brda su sa malo šume, ali su bo-gata ljetnim pašnjacima. Pitome doline ove visoravni su kolijevka div-ljeg ječma i pšenice.

Ova je zona naseljena ljudima još od paleolita sa kontinuitetomneolita, eneolita, bronze i do gvozdenog doba. Tu se rano začela zem-ljoradnja, a isto tako i prerada metala (bakra) još od V mil. st. e.Prerada bronze (sa arsenom) je počela oko 3.000 god. st. e.

Na ovom se prostoru razvila jedna autohtona vitalna rasa brđana,slična po jeziku i po antropološkom tipu, to su Huriti. Ovaj antro-pološki tip pripada »jafetskoj« rasnoj grani, oni se razlikuju od susjed-nih Semita sa juga, iz Mesopotamije i arabijske pustinje, kao i odindoevropskih nomada, koji su pasli svoja stada po prostranim ste-pama južne Rusije. Na tom su se prostoru sučelile četiri etničke gru-pacije, Semiti, Huriti, Indoevropljani i Sumeri, koji su izmjenjivalisvoje kulture.

Mesopotamska urbana civilizacija, gdje su uspostavljena hijerar-hijska društva, snabdijevala se sa sirovinama iz svog planinskog za-leđa, drvetom, metalima, kamenom, i dr. tako da je razmjena ranouspostavljena između ova dva prostora.

Ovaj su prostor naseljavala mnogobrojna plemena, Hurita i Su-barta (Subara, Suba), Kasita, Luluba, Mana, Kuta i dr. Na kontaktnimpodručjima prema Mesopotamiji miješali su se sa Semitima, isto kaoi sa Indoevropljanima — Irancima (Sarmatima i Skitima) na prostorukavkaskih planina. Neregularne kiše u ovoj oblasti izazivali su povre-mene suše, a time i gladne godine, što je upućivalo brdska plemenana upade da pljačku rodne Mesopotamije. U ovome su se posebno isti-

55

cala plemena Hurita, za to su i nazvani »pljačkaši Mesopotamije«.Ovo je izazivalo česte ratove na ovim prostorima. Prvo pominjanjeSubara, vezano je za ratni pohod protiv njih akadskog vladara Sar-gona I (2.350 — 2.300 g. st. e.), »vladara četiri strane svijeta«.1

Plemena Subari su živjela oko jezera Van, u III mil. st. e. Huritisu živjeli u III mileniju st. e. na sjeveru jezera Van. Neki gruzinskinaučnici misle da se radi o istom narodu. No, u svakom se slučajuradi o srodnim narodima. Huriti se početkom II mil. st. e. pokrećuka jugu i zapadu, raširivši se prema Asiriji, Siriji i Anadoliji. ŠirenjeKurite je zaustavio vavilonske vladar Hamurabi (1782—1750. g. st. e).Tom se prilikom pominju Huriti i Kasiti.

Prodor Hetita u I polovini II mil. st. e. prema Mesopotamiji spri-ječili su Huriti, koji su se u to vrijeme učvrstili istočno od zavojaEufrata, gdje su imali neki savez plemena. Prva država na prostoruHurita (Subari) oko rijeke Khabur u XVII ν st. e. zvala se Mitani.2

U XV v. st. e. vladali su sjevernim dijelom Sirije i Kilikije. Ratovalisu sa Egiptom. Egipćani su od njih i usvojili bojna kola. Pod priti-skom Asirije i Hetita u XIII v. st. e. slabi carstvo Mitani, a pojavljujese nova sila na ovim prostorima, Asirija. Asirci su bili surovi ratnicii vješti diplomate, brzo se šire i postaju glavna sila. Potiskuju i pre-mještaju huritska plemena na sjever, tako se prostor Hurita smanjujei sve više sužava prema Kavkazu. U novije vrijeme se smatra da jedržavu Mitani organizovao neki indoevropski narod, koji je došao sairanske visoravni. Ostatke mitanskog carstva uništio je asirski car Sal-manosar I (1310—1280. g. st.e.).

Gospodafeći sloj u državi Mitani je bila indoevropska vojničkaaristorakcija (kasta), koja je ratovala na bojnim kolima. Zvali su ih»Maryannu« (E. Cassin, Madrid, 1986, 109). Maryannu dolazi od vedskog»marya«, što znači »mlad čovjek«, »junak«.

Razvoj materijalne i duhovne kulture kod huritskih plemena uvrijeme mlađe bronze i uzdizanje plemenskih vođa, kao i pritisak Asi-raca i Hetita s druge strane ubrzalo je formiranje plemenskog savezaUrartu u XII v. st. e.

Početkom XII v. st. e. na ovim se prostorima pojavljuju nova ple-mena. Najvjerovatnije kao posljedica opštih pokreta s Balkana tzv.»egejskih seoba«. U 1.200 g. st.e. pod njihovim naletom pada Hetitskocarstvo. Oko jezera Van smještaju se indoevropska plemena, današnjiJermeni. Na gornjem Tigrisu Asirci su dva puta (1165. i 1115. g. st.e.)potukli pleme Muški koje dolazi sa Balkana. Neki misle da se radi okasnijem plemenu Moshi koje se pojavljuje na r. Corohi u Kolhidi.

U to vrijeme na istoku ovog prostora a oko 1100 g. st.e. dose-ljavaju se iranski narodi sa sjevera Kaspiskog jezera, Medi (Međani iPersi.3 Oni su došli preko istočnog kavkaskog prelaza. Medi se nase-ljavaju između jezera Urmije i Kaspijskog.

Na slijedećim stranicama ćemo dati kratak istorija! država kojesu nastale krajem II i početkom I mil. st. e. na ovim prostorima.

56

1. Urartu

Prvo organizovane društvo Hurita nastalo je između jezera Vani Sevan. Huritsko je stanovništvo formiralo savez plemena Urartu.Urartu se prvi put pominje u XIII v. st. e. od strane Asiraca, a u sop-stvenim izvorima u IX v. st. e. Ova se država na sopstvenom jeziku zva-la Biaini a u Bibliji Ararat. Glavni grad je bio Tušpa na jezeru Van.Moć Urartu se uzdiže u X v. st. e. a u VIII v. st. e. postaje vodeća silaizmeđu Kavkaza, Male Azije i Mesopotamije, zauzima Siriju i južnoZakavkazje. U VII v. st. e. ojačava Asirija pod Tiglatpilesarom III iSargonom II i ruši moć Urartu. Urartu je od Asiraca preuzela klinastopismo i počeli su proces urbanizacije (Erebuni i Argistihimili). Ovacivilizacija je razvila robovlasništvo pod uticajem Asiraca. Jermenikoji su zajedno sa Frigijcima došli u Malu Aziju i srušili hetitsko car-stvo oko 1.200 g. st.e. naselili su se na zapadnim granicama Urartu,ali nijesu učestvovali u organizovanju države.4

U huritskom panteonu glavni bog je Haldi, žena mu je Arubani,bog je rata Tejšiba a žena mu je Khuba, bog sunca je Živini, a mje-seca Šelardia. Huriti su obožavali ribe i morska čudovišta. Imali sukult svetih stabala i biljaka.

Tek poslije pada Urartu, značajna jermenska plemena Obarenii Oteni organizuju prvu jermensku državu, koja je dugo bila pod domi-nacijom Miđana, zatim pod ahemenidskom državom sve do pada Persijepod vlast Aleksandra Makedonskog.

57

Uticaj urartskog jezika i religije na jermenski jezik i religiju jeneznatan. Ovo ukazuje da su jermenska plemena i u urartsko vrijemebila kulturno organizovana kada su došla na ovu teritoriju i da ni jesuuzela vidnog učešća u urartskoj državi.

Putevi, trgovine kao i kulture između Mesopotamije i Kavkazaišli su preko Urartu teritorije, kasnije Jermenije. Ovo je doprinijeloda se stanovništvo ovog prostora rano uključi u posredništvo razmjenematerijalnih i duhovnih dobara na ovim relacijama.

2. Država Mana

Još s kraja III milenija st. e. na području današnjeg južnog Azer-bajdžana i dijelova iranskog Kurdistana živjela su mnoga plemena sub-artijskog porijekla. Već na početku I milenijuma st. e. najznačajniji odnjih Lulubi i Kutji, formiraju etničku i kulturnu zajednicu. To jebuduća država Manna koja će igrati značajnu ulogu između Irana,Asirije i Urartu. Istočno od Luluba živjeli su Kasiti, a jugoistočnoElamiti. U nekim oblastima koje se naslanjaju na jezero Urmija sazapada i sjevera, kao i u dolinama planine Zagrosa, živjeli su Kuriti.Jezik ovog područja dugo je ostao neizmijenjen. A to je bio lulubsko--kutijski jezik. Iz napisa asirskog cara Sargona (714. g. st. e.) -žiteljiManne, svoju su zemlju zvali »Subi«. To je najstariji pisani izvor zadržavu Manna.5

>

Država Manna obuhvatala je susjedna plemena oko jezera Urmije.Upoređujući je sa susjednim oblastima, Manna je bila ekonomski ikulturno najrazvijenija, zato je odmah privukla pažnju asirske i Ura-ratu države. Zato su oni u IX i VIII v. st. e. dva puta organizovan po-hode na Mannu, da bi se snabdjeli sa robovima, stokom i hranom. Izasirskih izvora je poznato da je asirski car Salamanasar III, odvodioroblje i plijen iz Manne da bi gradio svoju prestonicu u Ninivi. Urartskicar Argišta II i njegov nasljednik Sardupa (VIII v. st. e.) napadali suna Manne.

Jedan od najvažnijih vladara Manna bio je Iranzu iz druge po-lovine VIII v. st. e. On je koristio suprotnosti između Asirije i Urartui proširi svoju državu na jug i istočno od jezera Urmije, te je prik-ljučio teritorije plemena: Žikirtu, Uišdiš, Audija, Madaji i dr. Upravi-telj oblasti Madai bio je Dejak, koji je kasnije postao osnivač državeMadai (Midija). U sastav države Manna ulazila su i plemena Teuraici,Dalijci, Sumbijei, Kumardinci i dr. Za vrijeme napada Kimeraca i Skitana države prednje Azije, Manni kao njihovi saveznici proširili su svojudržavu (VII v. st. e.). No zbog unutrašnjih nemira moć Manna ubrzoopada, a već krajem VII v. st. e. ova država ne igra više značajnuulodu u ovom dijelu svijeta.

Već na početku I v. st. e. zemljoradnja u Manna je bila vrlo raz-vijena. Zemlje oko jezera Urnije imale su sistem vještačkog navodnja-vanja. U asirskim izvorima na klinastom pismu govori se, da je Manna

58

bogata ambarima žita, brašna, mjehovima vina i si. Zatim metalimazlata, srebra i drugih koji su se često davali kao danak asirskim care-vima.

Ima nekih podataka da su Manni imali pismenost? Karakter drža-ve Manna je pripadao ranom robovlasničkom tipu sa uticajem robo-vlasništva Međurječja.

Namjerno smo se zadržali na opisivanju i nabrajanju plemenadržave Manna, kako bi smo eventualno našli njihov trag na balkan-skom prostoru.

3. Midija (Medi, Madaji)

Istočno i jugoistočno od Manna živjela su miđanska plemena,koja su naseljavala oblast Madai. Herodot saopštava »da je Midija ne-kada bila razdijeljena na šest plemena. To su bili: Busi, Paretakeni,Strukati, Arizanti, Budu i Magi.6 Od Herodota (VII, 62) saznajemo dasu se Miđani nekada zvali Arijci, što ukazuje na njihovo iransko, od-nosno indoevropsku porijeklo. Midjanska plemena su došla iz stepa sasjevera Kaspijskog mora, zajedno sa Persima, oko 1100. g. st. e.

U IX — VIII v. st. e. došlo je do prvog političkog saveza midij-skih plemna, kao začetka državnosti. Centrom tog prvog saveza bio jegrad Sagbitu. U VIII v. st. e. oblast Midije bila je izložena rušilačkimnaletima Asiraca pod Tiglatpalazarom III i Sargonom II. U procesuborbi sa Asircima 70-tih godina VII v. st. e. izrasla je midijska dr-žava. Ustankom Midjana rukovodio je Kaštariti (vjerovatno plemen-sko ili rodovsko ime) koji je kasnije identifikovan kao prvi car Fra-orta. Pominje ga Herodot u svojoj »Istoriji«. Kijaksar, Fraortin sinpodčinio je i Manne. Od tog vremena ime Midije (Midjana, Meda) pro-širuje se i na Manne i druga okolna plemena.

Car Kijaksar (625—584. g. st. e.) organizovao je vojsku i prvi naistoku upotrijebio konjicu. Engels je pisao da su Midjani bili kao iPersijanci »narod konjanika«, oni su napustili bojna kola.7 Midjani susrušili Asirsku robovlasničku državu a kasnije i Urartsku državu iokrenuli se na Malu Aziju, gdje su se sukobili sa snagama cara Lidije,Alijati, sa kojim su zaključili mir. Kijaksar je na kraju vladavine, izba-cio Skite sa teritorije današnjeg Azerbejdžana, koji su se povukli sje-verno od Kavkaza. Tako je Midija postala najjača sila tog prostorai prostirala se od rijeke Araksa do Persijskog zaliva i od Kaspijskogjezera do rijeke Halis u Maloj Aziji.

Osnovno zanimanje Midjana bilo je zemljoradnja, a razvijeni subili i zanati, izrada oruđa za rad, tkanje, tepisi, lončarstvo, oružje i dr.Čuvena je bila midjanska raskošna nošnja (i Aleksandar Veliki je upohodu na Indiju oblačio midjansku nošnju, kako pišu njegovi bio-grafi).

Iz arheoloških iskopina i asirskih pisanih izvora vidi se da je Mi-dija bila bogata sa metalima, gvožđem, olovom, srebrom, zlatom i dra-gim kamenjem. Prvi put se u istoriji pominje nafta pod imenom »mi-dijsko ulje«.

59

Geografski položaj Midi je bio je povoljan za razvoj trgovine, jersu preko njene teritorije išli trgovački putevi od istoka ka zapadu i odjuga na sjever. Glavni grad je bio Ektaban (Hamadan). To je bio trgo-vački, zantski i kulturni centar carstva.

Kultura Midjaina razvijala se u uzajamnom dejstvu sa kulturamaAsiraca, Vavilonaca, Urartu i Persije. Pojavom klasnog društva dolazei nova vjerovanja. Magi (žreci) propovijedaju novu religiju zasnovanuna učenju Zoroastra (Zaradušta, Zar-atušti). Principi zoroastrizma sudualizmu, boga zla Ahrimana i dobra Ormuzda, koji su stalno u borbi.Ovlapoćenje Ormuzda je oganj, koji stalno gori na njihovim oltarimai njemu se prinose žrtve. Ova religija je zahvatila cio srednji istok.

Karta IV. Razmještaj naroda i plemena na početku I mil. st. e. na prostoruMesopotamije i Kavkaza (po Ahundovu).

Porijeklo ideje da je oganj otelotvorenje dobrog boga, treba tražiti uimpresivnom dejstvu zapaljenih naftnih izvora, kojih je bilo na tomprostoru dovoljno. Persijski car Kir je srušio Midjansku državu 550. g.st. e. Poslije toga Kir je razorio i Vaviloniju i tako je nastalo carstvoAhemenida. Darije III je u Midiji za Satrapa postavio Antropata. Kadaje Aleksandrov pohod na Indiju propao, Antropat se proglasio za vla-dara dijela Midije, koja je po njemu nazvana Antropatena.

4. O najstarijim geograf, pojmovima sa ovog prostora

Najstarije geografske nazive sa ovog prostora nalazimo u teksto-vima Sumerana napisanih klinastim pismom na glinenim pločicama.To su ujedno i najstariji tragovi pisma koji su do danas pronađeni

60

(III milenij pr. n. e.). U jednoj sumerskoj pjesmi koju je obradio S. N.Kramer,8 pominje se »velika zemlja Sumer (Šumer)«, što znači »Jug«Zatim zemlja Šubur, što znači »Istok«. Sjeverna zemlja se zove Uruia zapadna Martu, što znači »Zapad«.

Ime Sumer ili Sumer je već poznato i odnosi se na južnu od-nosno donju Mesopotamiju. Zemlja Šubur se vjerovatno odnosi na pro-stor kojeg su naseljavali plemena naroda Subari, Subarti ili Subi. Sje-verna zemlja Uru, je možda raniji naziv za Huru iz egipatskih hijero-glifskih tekstova,9 na kojoj su živjela plemena naroda Kuriti, Urartuili Ararat. Dok bi zapadna zemlja Martu mogla da predstavlja oblastAmurru sa gradom Mari na Eufratu.

NAPOMENE:

1 H. Kinder und W. Helgeman, Atlas zur Weltgeschichte, Minchen, 1964, 29.2 Berdžemišvili N. i Džavališvili I. Istorija Gruzije, Tbs, 1950, 18.3 Lukoni V. G., Drevnie i ranosrednevekovni Iran, Moskva, 1987, 63.« Srabon, (XI, 1414).5 Berdženišvili N. A., Dondua V. D. i dr., Istorija Gruzije, Tbs, 1962, 29.6 Herodot, Istorija ν devjatih knjigah, Moskva, 1972, VII, 67.7 Marks i Engels, Sobranaja dela, I izd. Moskva, T. XI, 436.8 S. N. Kramer, Journal os the American Oriental Society, 1968, 109.9 Wilson, Ancient Near Estern Texts Relating to the Old Testament, Prin

ceton, N. Y. 1961, 101, 103.

61

V. PRASTANOVNICI KAVKAZA I NJIHOVA DRUŠTVA

Kavkaski hrbat se proteže kao neki zid između Crnog mora i Kas-pijskog jezera. On razdvaja prostrane stepske oblasti na sjeveru i brdo-viti prostor na jugu. To je sjeverna granica «kavkaskog prostora. Najugu ova se oblast prostire do linije koja spaja ušće rijeke Čorohi uCrno more sa dolinom Araksa. Kavkaz još od predistorije nije imaosamo funkciju bedema, već i »mosta« i posrednika u civilizacijskomi trgovačkom smislu, između urbanih civilizacaja Mesopotamije i indo-evropskih nomada na sjeveru. Pored trgovačkih puteva na pravcu sje-ver-jug, bio je poznat i onaj koji je vodio od istoka na zapad, od Indijei Persije preko Kaspijskog jezera, dolinama Kure i Rioni na crnomor-sku luku Fazis, koloniju Milećana od VIII v. st. e. Rano uključivanjeKavkazaca u posredništvo u razmjeni uticalo je na formiranje trgovač-kog mentaliteta kod tamošnjeg stanovništva.

Kavkaz je bio često izložen naletima i pustošenjima, bilo od sje-vernih nomada, koji su išli u pljačku urbanih civilizacija ili obrnuto,nasrtajima Asiraca i drugih koji su išli u sjeverne stepen da bi pribavilikonje i robove, koji su im bili potrebni za velike građevinske podu-hvate u Mesopotamiju

Kavkaz je bio neobično bogat, metalima, drvetom, plodnom zem-ljom u dolinama oko obala Crnog i Kaspijskog mora kao i pogodnomklimm. Na Kavkazu je rano počela prerada metala, bakra, bronze igvozda. I kavkaski je prostor bio pod uticajem mesopotamskih kul-tura, ali ne u onoj mjeri kao visoravni na jugu, jer je rano počeo raz-vijati autohtonu kulturu eneolita tzv. »kuroaraksku« kulturu koja serazvila sa IV mil. st. e. U periodu bronze kavkaska kultura ima uticajna prostor Zagrosa (luristanska bronza). Na zapadne dijelove Kavkazaosjeća se uticaj egejske civilizacije. Ovaj je uticaj dolazio preko Crnogmora, što je ostalo zabilježeno u grčkim mitovima.

I kavkaski je prostor bio naseljen od pamtivijeka. Tragovi ljudisu nađeni još od paleolita. Osnovna masa kavkaske populacije pripa-dala je huritskim odnosno subartijskim plemenima. Kavkaski je pro-stor karakterističan po tome, što su u brdovitim i šumovitim kraje-vima kavkaza, našle sklonište mnogobrojne manje etničke grupe. Raz-voj kavkaskih društava odvijao se u tri regiona: u kolhidskom na crno-morskoj obali, iberskom u centralnom dijelu i na istoku u kaspijskompriobalju plemenski savez Albanija (kavkaska), o kojima će biti riječina narednim stranicama.

1. Kolhidija (Megreli)

Zapadni dio prostora između velikog i malog Kavkaza i istočneobale Crnog mora, naseljavala su gruzijska plemena od pamtivijeka.Osobit razvoj zapadnogruziska plemena dostižu u epohi srednje bronze

63

(sredina II milenija) kada počinje socijalno raslojavanje. To je i vri-jeme podjele rada i burnog razvitka, zemljoradnje, grnčarstva, tkalač-kog zanata i metalurgije. Dokaz za ove aktivnosti služe mnogobrojnimaterijali dobijeni iz arheoloških nalazišta iz oblasti Trialeti (hramoviili grobovi sa humkama). Ovi nalazi nose pečat uticaj a kultura susjed-nih Hetita iz Male Azije i Mitana iz Gornje Mesopotamijej U jugo-zapadnim oblastima Kolhidije tzv. Meshetiji živjelo je pleme Mesheti,koje je neko vrijeme živjelo u centralnoj Maloj Aziji, gdje je igraloznatnu ulogu u formiranju tzv. frigijske države.1 Ovo može da budevrijeme samo poslije pada hetitskog carstva, tj. u vrijeme prvog naleta»egejske seobe«, kada je ono i palo, a to je nešto poslije 1232. g. st. e.Iz ovog se može postaviti pitanje da li su i kavkaska plemena uzelaučešća u »egejskim seobama« i u kojoj su mjeri učestvovali u zbiva-njima u Maloj Aziji, jer su po Homeru, rudari i metalurzi Halibi (Alibi)učestvovali u odbrani Troje.

O pretcima Kolhiđana i njihovu porijeklu postoji jedna verzijakoju je opjevao Apolonije Rodski u svojim »Argonautima«; »Davno suEgipćani naselili Kolhidu i tu žive njihovi potomci. Oni čuvaju zapisena kamenoj ploči koji pokazuju sve puteve i granice za sve ljude kojidolaze od mora i kopna«. U stvari radi se o informacijama koje suimali Grci, da su neki dijelovi vojske faraona XII dinastije Sezostris,(1906—1888. g. st. e.) kada je osvajao Siriju, došli na Kavkaz.

Isto tako i Herodot (484—424. g. st. e.) nam je ostavio »da Kol-hidjani potiču iz Egipta jer govore sličnim jezikom . . . obrezuju se po-put Egipćana i izrađuju laneno platno na karakterističan egipatski na-čin« i još dodaje da »Kolhidjani imaju crnu kožu i kovrdžavu kosui slični su jedni drugima što se tiče jezika i načina života.2

1 hetitski zapisi govore o veoma ratobornom narodu Kas ili Ka-ska, koji naseljavaju jugoistočnu obalu Crnog mora. Neke stavove izovih navoda možemo da potvrdimo i iz drugih izvora i tako učinimovjerodostojnim Herodotovo kazivanje.

— U Kolhidiji se i sada srijeću crnomanjasti ljudi sa dubokimtamnim očima i gustom crnom i kovrdžavom kosom, koji ne pripadajukavkaskom rasnom tipu.

— Iz Biblije (Stari zavjet) znamo da su se Jevreji obrezivali po-slije izalska iz Egipta pod Moj šijem i to obrezivanje su zadržali dodanas, a to je egipatski obred.

— Na gornjem Nilu (Nubija) postoji pokrajina Kuš odakle sumogli biti Faraonovi vojnici te su takvo ime i mogli dati novonastanje-nom kraju na Kavkazu. Poznato je da je Faraon Sezostris bio osvajačNubije sve do 3 katarakte na Nilu.

Plemena zapadne Gruzije, po svom jeziku, kulturi i antropološ-kom tipu srodna su sa drevnim narodima od Male Azije do Iranskevisoravni (Subarti, Protohuriti, Urartu i dr.). Po govoru pripadaju iber-sko-kavkaskoj grupi jezika, koji čine zasebnu grupu nezavisnu od indo-evropskih, semitskih i turanskih jezika.

64

Srodna plemena koja su naseljavala Kolhidiju, zvala su se: Halibi(Haldu), Svani, Cani (Laži), Tabali, Egrisi, Moshi (Meshi), Megreli, i dr.Plemena se dijele na klanove-teme. Ime Kolhida, dolazi od Kolha,Kulha, naziva koji je asirskog porijekla.

Zapadno-gruzijska plemena u epohi srednje bronze dostižu naro-čiti razvoj u obradi metala, pa čak i izradi predmeta za ukrašavanjeod bronze, srebra i zlata (filigrani). »Forma i tehnike izrade, motivi iornamentika, svjedoče o vezama lokalnih tradicija sa zemljama visokorazvijene civilizacije kao što su bili, Hetitsko carstvo u Maloj Aziji iMitani u Sjevernoj Mesopotamiji«.3

Na granici II i I milenija p. n. e. metalurgija bronze kako na za-padu tako i na istoku Gruzije, dostigla je najviši stepen razvoja. To jeepoha pozne bronze. U to su vrijeme glavni centra metalurgije bronzeu Kolhidiji, bazen rijeke Čorohi, Račalečhumi i Abhazija. A u Iberiji,Donja Kartlia i Kaheti. Ova pripadnost i dijeli gruzijsku kulturu nakolhidsku i iberijsku.

Uticaj kolhidske kulture proširuje se i van njenih granica, po-sebno na sjeverno-zapadni Kavkaz (dolina Kubanja).

Kod Kolihđana je bio posebno interesantan razvoj bronzane sje-kire. U prelaznom periodu ok o XI v. st. e. razvija se jedan tip sa bo-gato dekorisani, zoomorfnim i geometrijskim gravirama, jedinstveneljepote (»zvjerinji tip«).4

Stari su Grci smatrali gruzijska plemena pionirima u proizvodnjii preradi gvozda. Zapravo, u vrijeme pojave gvozda, a to je moglo bitiu XIV v. st. e.5 formira se mit o nepokornom »Amirane«, koji je upo-znao ljude sa dobijanjem i obradom gvozda.

Prve vijesti o vezi Kolhide sa helenskim svijetom, koja se uspo-stavlja brodovima preko Crnog mora, imamo iz divne legende o »Argo-nautima«. Ustvari iza te mitske zavjese krije se odnos između Kolhi-djana i Grka odnosno Balkana. Ova veza dovodi do trajnog uticaja me-diteranske civilazicje na Kavkaz a posebno na Kolhidiju, koja se stvar-no i uključuje u antički svijet od VIII v. st. e. kada počinje intenzivnagrčka kolonizacija (Milećani).6

U VIII vijeku st. e. pojavljuje se ranoklasno društvo na pragudržavnosti, Kolha, poznata iz asirskih izvora. Imali su veliki vojnikonflikt sa Urartu državom u vrijeme cara Sardupa II. Ovu su dr-žavu opustošili Kimerijci (VIII v. st. e.), a dovršili je Skiti. Na ruše-vinama države Kolha, javljaju se u VII v. st. e. dva nova plemenskasaveza. Jedan formiraju plemena Čani, to je zajednica Halitu, a drugije ponovo Kolhidija (Kolha). Kolhidsko carstvo je klasnog karaktera,a prostiralo se od rijeke Čorohi do Gagre na obali Crnog mora. Ova jedržava bila dovoljno moćna da se mogla suprotstaviti Persijancima kojisu onda bili u ekspanziji. Na samom početku državnosti Kolhidije, tojest u VI v. st. e. snažno se razvijaju zemljoradnja, stočarstvo, metalur-gija, tkalaštvo, grnčarstvo, izrada juvelirnih predmeta i sve vrste pri-vređivanja dostižu visoki nivo. I u istom tom vijeku počinje kovanjesopstvenog novca od srebra i zlata, tzv. »kolhidke«. I trgovina se sna-žno razvija sa svim susjednim državama, pa i prekomorska sa Istoč-

5 O porijeklu Ilira 65

nim Mediteranom. Razvoju trgovine doprinijele su i grčke kolonije naistočnoj obali Crnog mora, Fazis (Poti), Giene, Dioskuri (Suhumi),Trapezund i dr.

Čime je Grke privlačio Kavkaz? Vjerovatno da je u pitanju u pr-vom redu metalurgija. No ne treba zaboraviti ni žito i drvo za brodo-gradnju. Razvoj tehnologije gvožđa razvija se na Kavkazu mnogo ra-nije nego u drugim dijelovima istočnog Mediterana i Bliskog Istoka.Krajem II milenija počinje redovno da se javlja u nekropolama ali jošrijetko, a početkom I milenija količina gvozda naglo narasta, naročitooružja. A u periodu od IX do VI vijeka st. e. željezo potpuno istiskujebronzu.

O migracijama kolhidskih plemena iz vremena praistorije nijeostalo jasnih dokaza, ali nas gruzijski arheolog Milikašvili G. A. uvje-rava, da je još od vremena helenske kolonizacije došlo do seobe Kartlasa kolhidsko-iberijske granice, koji su pripadali istočnogruzijskoj jezič-koj grupi.7 A gdje su se iselili Kartli, nije poznato. Ne treba zabora-viti da je na Kolhidu bio prisutan stalni pritisak nomada iz sjeverno--crnogorskih stepa, kao i Asiraca i Urartu sa juga.

Pohod Aleksandra Makedonskog na Istok je još više pojačanuticaj helenske kulture u Kolhidiji i proširio ga na ostale zemlje Kav-kaza. S druge strane Aleksandrov pohod je, poslije propasti Persijeizazvao pokrete nomadskih naroda sa periferije carstva.

Kolhidija je izgubila samostalnost u II v. st. e. padom pod vlastcara Ponta Mitridata Eupatora.

Rimljani dolaze u Kolhidiju sa istoka, preko Kavkaske Albanijei Iberije. Gnej Pompej ove zemlje stavlja u vazalni odnos prema Rimu65. g. st. e.

a) Arheologija

U periodu mlađe i srednje bronze za Kavkaz, pa i za Kolhidijukarakterističan način sahranjivanja je podizanje velike humke (kur-gana) nad grobom pokojnika (oblast Trialeti). U tim kurganima subile otkrivene veće količine predmeta izrađenih od srebra i zlata kojipredstavljaju umjetnička remek-djela npr.: srebrna posuda i čaša, po-krivena sitnim ornamentima, zlatna čaša ukrašena poludragim kame-njem i starim tipom filigrana, glineno posuđe raznog tipa, ukrašenocrnim glaziranim ornamentima i crvenim premazom, modelom drvenihpogrebnih kola i ritualnim oružjem i si. Ovi predmeti svjedoče, što smoi ranije istakli, ne samo o nivou zanatske vještine majstora, već i osasvim visokom umjetničkom ukusu ondašnje kolhidske kulture.

Već od VIII—VI ili prve polovine V v. st. e. za Kolhidiju je ka-rakteristično kolektivno sahranjivanje u »pogrebnim poljima« ili uovalnim jamama (3,4x2,4 m) pokrivenim pločama ili pokaldrmisanim.Ostaci skeleta su nagorjeli, što govori o kremaciji. Od pogrebnog inven-tara, nađeni su predmeti od keramike, čaše sa dvije ručke, oružje odbronze i željeza, vrhovi kopalja, noževi, vrhovi strelica, poljoprivrednaoruđa, noževi, motike i ukrasi i sl.

66

Na sjeveru Kolhidije primijenjen je drugi način sahranjivanja(VIII — VI v. st. e.), pa i kasnije u (V — II v. st. e.). Umrlog su sahra-njivali u zemljane grobove (mogile), ovalne osnove, na dno groba sunasipali sitnog morskog šljunka (okolina Suhumi). Skeleti su nađeniu zgrčenom položaju, na desni bok, glava na zapad ili sjeverozapad.Na kraju VI i V v. st; e. zgrčeni položaj zamjenjuju ispruženim polo-žajem na leđa. U nekim slučajevima postoje dva načina sahranjivanja,inhumacija i kremacija. Izgleda da su muškarce inhumirali, a žene kre-mirali. (Lordkipanidze G. A. 1978. s. 59). U religioznoj simbolici kao i uprimjenjenoj umjetnosti Kolhiđana, često su zastupljeni orlovi.

Naročiti bronzani oklop bio je nađen na Krasnomajačkoj nekro-poli. On je bio pločast i na njemu je predstavljen oblik grifona ili orlasa raširenim krilima (0,6 m χ 0,54 m). Napravljen je iz troslojne bron-zane ploče debljine l mm.8

b) Koliko je staro ime Kolha (Kuha)

Za naša istraživanja je vrlo važno utvrditi starost imena Kolha(Kulha). Po Herodotu, Argonauti su došli u A ju, tj. Kolhidu njegovogvremena. Pa bi po tom tumačenju Aja bila zemlja. No ima mišljenjada je Aja bila prestonica Kolhide, što je prihvatljivije.

Po asirskim izvorima (Tiglatiplesar I — 1112. g. st. e.) u jugo-zapadnom dijelu Gruzije u dolini r. Čorohi postojala je plemenska za-jednica (24 plemena) Diauehi.9 U drugim asirskim izvorima iz XII v.st. e. pominje se carstvo Daiaeni, kod »Gornjeg mora«. Možda je tojedno te isto. I u uratskim izvorima iz VIII v. st. e. (napis careva Menuai sina Agišta), takođe se pominje Diauehi sa prestonicom u Šišitu.10

U sukobima Diauehi i Urtartu prvima su priskočili u pomoć plemenajužnog Zakavkazja: Luša, Katarza, Eriahi, Gulutohi, Literuhi, Iganuehii dr.

Sredinom VIII v. st. e. pored Diaueni, pominje se i carstvo Kulha,što odgovara kasnijem nazivu Kolha iz antičkih izvora. Radi se o dvijezajednice koje su bile u sukobu tokom IX i VIII v. st. e. pa je Kulha(Kolha) nadvladala. Izgleda da je ime Kulha mnogo starije od VIII v.st. e. i da je nastalo krajem II milenija, na pricrnomorskoj teritoriji.

c) Kolhidska plemena

— Halibi, su naseljavali dolinu rijeke Ćorohi. Bili su poznati me-talurzi i rudari. U staro-grčkom po njima je nazvan čelik, (halips,καλιψ). Rasprostirali su se kao zanatlije na širem području Kavkazai po Maloj Aziji. U urartskim spomenicima se spominju pod imenomHaldi, što je prema grčkim informacijama, isto što i Halibi. Slični suplemenu Ćani, neki ih i miješaju. Sjekira se po njima zvala »kaldi«.(Možda i u italijanskom kotao »caldaia« (kaldaja), dolazi od tog imena).Podigli su grad na obali Crnog mora koji se zvao Farnakei, gdje suživjeli ribari na delfine.

— Moshi se pojavljuju u Maloj Aziji 1.165. g. st. e. i onisu živjeli pored rijeke Čorohi. Ksenofon (400. g. st. e.), je prošao kroz

67

Kolhidu o čemu je ostavio pisani trag da su Mossineki bili iskusni po-morci, hrabri, gordi i slobodoljubivi. Herodot, piše za pleme Taohi,kada su Grci zauzeli tvrđavu da su žene bacale djecu u ponor i zanjima skakale.

Možda su Moshi isto što i Muški koji su u Malu Azijudošli zajedno sa Frigijcima (Brigima) i Mizijcima. Učestvovali suu rušenju hetitskog carstva i u osnivanju frigijskog i na krajuse smjestili pored plemena Tabala i Haliba na rijeci Čorohi. Ovdjeih pominju asirski spomenici iz XII v. st. e. Predpostavlja se da su Frigiustvari Brigi, rano »ilirsko pleme« iz današnje srednje Albanije. Pa semože pretpostaviti da su Moshi (Meshi) živjeli negdje pored njih.Šufflav (SiA, 1925, 31) nam donosi vijesti o nestalom albanskom ple-menu Mesa, od kojeg je ostalo prezime Messia (1272. g.) i selo Messiiz Skadarskog katastra iz 1416. g. između Kruje i Lješa, pa se postavljapitanje, da li nije to trag predilirskog plemena Mesha (Muška)? I da linijesu zajedno sa Brigima i Mizima učestvovali u »egejskim seobama«ili napustili stara sjedišta pod pritiskom kavkaskih došljaka.

— Čani (Lazi) su takođe bili poznati metalurzi. Govorili su lazskimili megrelskim jezikom. Stari etnički naziv za Čane je, »Kijanos«, štoznači kovači. Čani i Halibi u VIII v. st. e. osnivaju Savez plemenaHalitu.

— Svani, konzervativno planinsko pleme. Živjeli su u dolini ri-jeke Inguri ispod samih vrhova Velikog Kavkaza. Do dana današnjegzadržali su običajno pravo i plemensku zajednicu. Imaju svoj jezik,koji je ustvari dijalekt katrilijskog jezika. Na svanskom, li-bandže znači»kopati«, a li-berge znači »motikati«.

Svani imaju masivniju tjelesnu građu, svjetliju boju kože i očijuod ostalih stanovnika zapadnog Kavkaza. Neki naučnici njihovo pori-jeklo traže u Evropi, međutim, u zadnje vrijeme preovlađuje mišljenjeda su sarmatskog porijekla tj. iranskog. Ovo je potvrđeno i činjeni-cama da se na Pojtingerovoj karti na obali Crnog mora, na sjeveru,pominje stanica Suani Sarmate. Glavni grad Svanetije bio je Šatili,Svanetija je zemlja gdje žive Svani.

— Tabali, huritsko pleme sa jezera Van. Možda je to ono ple-me, koje se pominje u Bibliji, pod imenom »Tubal-kajnam«. Kajnam jena semitskom »kovač«, a toba na megrelskom znači »jezero«, te binjihovo ime bukvalno prevedeno značilo »Jezerci«, a po Bibliji »Jezerci— kovači«. Takođe su bili vješti metalurzi.

Tabali se kasnije srijeću na donjem toku r. Rioni (Fazis), porednekog jezera. Nije isključeno da su se tu doselili pod pritiskom Asi-raca, poslije pada države Mitani.

Neki istraživači biblijske Tubale (Prorok Jezekija 38, 39), za kojemi mislimo da su dio kolhidskog plemena Tabali, smještaju u Kapado-kiji. Vjerovatno da se radi o dijelovima plemena koji se u istorijskomvremenu kretao po istočnim oblastima Male Azije, baveći se metalur-gijom i trgovinom.

d) Rijeka Rioni, antički Fazis

Grci su odavna znali za plovidbu na Fazis, zato Strabon ΧΙ-ΙΙ-16)piše: »Na Fasis, tamo je brodovima daleki put«. Fazis je bio glavna68

rijeka Kolhide. Najstarije ime je bilo Arktur (Lordikapinadze G. A.1970. st. 113). Ime Fazis nije grčkog, već lokalnog porijekla. Postalo jeod »psa«, »pse«, što na čerkeskom — adigejskom znači voda, rijeka.Otuda Fazis Araks, Fazis Rioni, Fazis Čorohi. Tigar i Eufrat su nahuritskom (subartskom) imali ime Fison. Fazis je pri ušću pravio deltu,sjeverni krak se zvao Harient (prijatan, lijep).11 Od toga, Harien, Arien,nastalo je Rioni, sadašnje ime rijeke. Fazis je bio plovan u antici dotvrđave Sarapan (Strabon ΧΙ-ΙΙ-17).

Na ušću Fazisa postojao je lučki grad Fazis, kolonija Milećanaod VI v. st. e. (Ptica fazan je lovljena pored pomenute rijeke, po kojojsu joj Rimljani, koji su je mnogo cijenili kao lovački trofej, dali ime.)

2. Iberija (Kartlija)

Iberija zauzima centralne oblasti Kavkaza. Najznačajnija plemenasu bila: Kaheti, Pšavi, Hefsuri, Rače, Mitiuli, Kartli, Džavahi, Lečhumi,Tao i Speri. Kultura se u Iberiji razvija paralelno sa kulturom u Kol-hidiji, no sa nešto zaostajanja. Proces formiranja državne organizacijeodvijao se u dolini srednje Kure, a završio se krajem IV v. st. e. Sje-dište te države bio je grad Mecheti, na ušću rijeke Aragvi u Kuru(antički Kir). Prvim vladarem i organizatorom iberijske države, istorij-ska tradicija smatra cara Farnavaza, osnivača dinastije. Iberija se raz-vijala u svakom pogledu a naročito u zanatima, metalurgiji, poljopri-vredi, građevinarstvu i si. Tako je Strabon pisao: »Iberija je prekrasnazemlja, naseljena u većem dijelu gradovima i selima, tamo se srijećukrovovi sa crijepom, i izgrađeni stanovi su u skladu sa pravilima gra-diteljstva, srijeću se i trgovi i druga javna zdanja«.12 Iberijski su gra-dovi i utvrđenja onda bila na nivou razvijenih civilizacija tog pod-ručja.

Tokom rane bronze naselja su bila na vrhovima brda. U vrijemesrednej bronze ona su napuštena. Krajem II milenija u nekropolamase javlja oružje, što navodi na pretpostavku o ratnim vremenima, kojasu mogla biti posljedica »egejskih seoba« i pada Hetitskog carstva.Možda je iz Male Azije vršen pritisak na južni Kavkaz.

Gruzijski su arheolozi otkrili naselja iz srednje bronze u dolinirijeke Alizoni (Iberija), gdje je život kontinuirano tekao 2.000 godina,a koja su napuštena dobrovoljno.13 Ovo je za našu teoriju interesantanpodatak, ali za sada nemamo nikakvih vijesti o eventualnom njihovompravcu kretanja.

Ali imamo vijesti o prinudnom iseljavanju Iberaca, koje donosiMojses Horenaci (IV v.) u »Istoriji Jermenije« (Mos. 1893, 59): »SilniNabukodonosor bio je moćniji od libijskog Heraklesa, on je sabraovojsku napao je na zemlju Iberiju, razrušio je, pokorio je pod svojuvlast i neki dio stanovništva odvodi i naseljava na desnoj obali Pontij-skog mora na zapad«. Pošto su bila dva Nabukodonosora, vjerovatnoda se radi o Vavilonskom vladaru Nabukodonosoru I iz druge polovineXII v. st. e. za koga se zna da je ratovao na sjeveru sa Elanom i Asi-

69

rijom. To je otprilike i vrijeme kada su mikenski Grci imali mit oHeraklesu. Što znači da se to preseljavanje Iberaca moglo dogoditiu drugoj polovini XII v. st. e. No ništa pouzdano ne znamo gdje suzavršili ti Iberci.

Ako se prisjetimo ratova Sargona I i Hamurabija sa brdskimplemenima Hurita i Subarta (iznijeto u IV poglavlju), vidimo da i Na-bukodonosor I nastavlja tu vavilonsku tradiciju neprijateljstava sapljačkaškim plemenima Hurita, jer su i Iberci huritskog porijekla.

U istoriji je poznato da su Asirci vršili progone i preseljavanjaneprijateljskih naroda i plemena, ali iz ovog podatka kojeg donosiMojses Horenaci vidi se da su to prije njih radili Vavilonci. Gdje suzavršili prognani Iberci, negdje zapadno od »desne obale Pontijskogmora«. A to bi po logici kod rijeka, mogla biti zapadna obala (jer sei Pont »uliva« u Sredozemno more) Ponta, prema tome, Iberci sumogli završiti zapadno od zapadne obale Ponta.

U Iberiji kao i u Kolhidi bronza je pravljena u početku sa dodat-kom arsenika ili antimona, jer su bili u oskudici sa kalajem.

Misli se da je Iberija dobila ime od »ameri« ili »imeri«, što dolaziod »am«, i »im«, što znači »taj« i »ovaj« i »eri« što znači narod. Imezemlje »Georgija« dali su Grci, što znači zemljoradnici. Iberija se nairanskom zvala Vršanom.

70

Po K. G. Alijevu (1964, 2), Plinije Stariji piše da zemlja Mosha(Mesha) leži »do rijeke Iber, koja se uliva u Kuru, a ispod njih jeSakasena (Jermenija)«. Što znači da je Iberija mogla dobiti ime potoj rijeci, što je i logičnije.

Od sredine I milenija st. e. ovdje se primjećuje opšti porast pro-izvodnih snaga i razvoja ekonomike. Arheološki nalazi te epohe jasnogovore o visokom nivou metalnih proizvoda i umjetničkih ukrasnihpredmeta. Iz grbnih priloga primjećuje se ekonomska diferencijacija,što ukazuje na socijalno raslojavanje, sa čime je uporedo tekla i orga-nizacija države.

Ostaci peći za topljenje gvozda, odlivci, polufabrikati i mnogo-brojni predmeti od gvozda i bronze, takođe svjedoče o visokom stepenudometa tehnologije metala u Iberiji tog vremena. Iberija je bila krajemposljednjeg milenija st. e. mjesto gdje su se srijetale kulturne tradi-cije Zapada i Istoka. Helenističke kulture Parta i maloazijskih oblastikoje su pripadale aramejskoj i persijskoj civilizaciji. U Iberiji se u IVv. st. e. javlja pismenost na osnovu aramejskog pisma, no u isto vrijemeegzistira i grčko pismo.

U Iberiji u IV v. p.n.e, dominira sahranjivanje inhumacijom ugrobu sa kamenim sandukom od ploča i takođe pokrivenim kamenimpločama. Mrtvac je polagan u zgrčenom položaju, sa orijentacijom istok--zapad i sa grobnim inventarom.

3. Istočni Kavkaz i Kavkaska Albanija

Prostrano područje istočnog Kavkaza gdje se danas nalazi sovjet-ska republika Azerbejdžan, graničilo se sa sjevera padinama Kavkaskoglanca (Kerauniske gore), sa juga jezerom Urmija, sa istoka Kaspijskimmorem, a sa zapada Iberijom. Ovo je područje bilo od najstarijih vre-mena naseljeno sa mnogim plemenima. Arheološka otkrića svjedoče,da je čovjek ovdje boravio još u doba paleolita. Opstanak čovjekana ovom prostoru omogućavali su povoljni prirdni uslvi, pogdna klima,plodna zemlja, bogata flora i fauna, i izobilje vode. Već u IV mileni-jumu st. e. počinje eneolit. Ljudi su počeli koristiti bogata nalazištabakarne rude i praviti oruđe za rad i oružja. Nova sredstva rada dovelasu do kulturnog progresa, a krajem III milenija st. e. počinje izradapredmeta od bronze sa čime počinje bronzano doba, koje donosi daljiprogres, dalju podjelu rada i klasno raslojavanje. Od bronze su pravilinoževe, sjekire, mačeve, vrhove strelica i druge predmete. Osnovni na-čin sahranjivanja u bronzanom dobu bili su kameni sanduci, kurgani,zemljane jame i dr. Iz predmeta nađenih u grobovima može se zaklju-čiti o trgovačkim vezama, ne samo međuplemenskim, već i sa drugimkrajevima Kavkaza. U velikim kurganima sahranjivani su vođe ple-mena. Što se može zaključiti po bogatim prilozima.

Na kraju bronzanog doba (početak I milenijuma st. e.) plemenasu imala još polunomadski način života. Zanimala su se stočarstvom.Ljetom su stada gonili na planinske pašnjake, a zimi su provodili u

71

nizinama pored Kaspijskog jezera. Konji i kamile služile su kao osnov-no sredstvo pokretljivosti. Već u XI v. st. e. služili su se dvokolicama,za život u njima i nomadsko kretanje.

Približno sa početkom I milenijuma st.e. na prostoru IstočnogKavkaza počela je smjena bronze sa gvožđem. Ovdašnja plemena supočela izrađivati oruđa rada i oružja od gvozda. Zamjena bronze sagvožđem išla je postepeno i trajala do V odnosno IV v. st. e. Bronza jeostala u dominantnoj upotrebi samo za ukrasne predmete.

U početku epohe gvozda počinje raspad prvobitne zajednice i for-miranje saveza plemena. Najznačajnija plemena istočnog Kavkaza subila: Albani, Daroginci, Laki (Leki), Udini, Kaspi, Gargari, Hili (Heli),Dasse, Tabasaranci, Mjuki, Uti i dr. Najistaknutije je bilo pleme Alban-ci koje je živjelo u dolini r. Samur. Ono je formiralo plemensku zajed-nicu Albaniju. Ovo ime prvi put pominju Grci u IV v. st. e. prilikompohoda Aleksandra Makedonskog na Istok. No ime Albani je svakakostarije.

I ovdje na Kavkazu moglo je biti vezano ime rijeke i plemena ilizemlje. Iz čega bi se mogao izvući zaključak da je plemenu (odnosnozemlji) ime mogla dati rijeka Alba. Ovo je bio običaj i kod starih Slo-vena.

Antički geografi (Herodot) svjedoče o postojanju ovdje 26 ple-mena, koji su govorili različitim jezicima. Od albanskog jezika je sa-čuvano sasvim malo riječi. Pripadao je, ibersko-kavkaskoj grupi. Kakotvrdi jermenski istoričar Mojsije Horenski, jezik plemena Gargara»bogat je grlenim glasovima«.14

Prema Herodotu pleme Kaspi (prema kome je i Kaspijsko jezerodobilo ime) bili su odjeveni u kozje kože a naoružani lukovima, stri-jelima i persijskim mačevima.15 Što se tiče religioznih običaja, o njimanam je Strabon ostavio vijesti, ali iz kasnijih vremena: »od bogova,oni poštuju Helija, Zevsa i Selenu, posebno Selenu (boginja Ma), čijase svetilišta nalaze blizu Iberije. Obaveze žreca kod njih izvršava naj-uticajniji čovjek poslije cara, on je na čelu gusto naseljenih oblasti,a takođe raspolaže robovima hrama od kojih mnogi uz božansku po-moć izriču proročanstva, . . . ponekad se žrtvovanje može završiti saljudskim životom.. .«.16 Žrec je žrtvu probadao »svetim« kopljem, krozbok u srce. Iz toga kako je žrtva padala proricali su budućnost.

Glavni grad Kavkaske Albanije je bio Kabala. Iz karte KlaudijaPtolomeja (II v. n. e.), vidi se da je postojao i grad »Albano civitas«,kao još dosta drugih gradova, Teleba, Helda i Hetara, na morskoj obali,dok su u unutrašnjosti bili: Tagoda, Bakrija, Sanuja, Deglana, Niga,Masega, Samunida, Iobula, Iuna, Embolej, Adijabla, Ablana, Mamehiju,Hadaha, Alon i dr.17 Albanski vladar u I v. st. e. zvao se Orojz a njegovbrat Kozis (Kosid).

Susjedni narodi su imali razna imena za teritoriju Albanije, tako:— Sirijci je zovu: Ran,— Gruzijci: Rani,— Asirci (Semiti): Aran,— Jermeni: Aluank, ali najstarije ime Albanije je »Kas«.

72

Stefan Vizantinac u »Opisu plemena« pominje grad na Kaspij-skom jezeru: Anarijak, a stanovnike Anarijaki, što se po nekim nauč-nicima može tumačiti, kao izvedena metateza od asirskog Aran? O na-stanku imena Albanije ima raznih teorija, mi ćemo dati neke od njih.

Velika Sovjetska enciklopedija, (1952. g. T. 2. str. 50) Albanija (k)je stari naziv za planinsku oblast Vost. Porijeklo naziva proizilazi izvremena urartskih klinopisanih tekstova u kojima se imenuju nazivi»Eleuni« i »Akuani«. Sovjetski naučnici pretpostavljaju da isti nazivza K. Albaniju i Balkansku Albaniju proizilazi od toga što su u jezi-cima drevnih naroda kavkasko-maloazijsko-sredozemnog svijeta, riječi»alba« ili »alp« označavale planinske oblasti. Ova se teorija podudarasa nazivima: »Alpi«, »Albion«, »Monti Albani« i sl. Albanija se na iran-skom zvala Ardanom. _.

Poslije zauzimanja K. Albanije u VI v. n. e., Kalifat (Arapi) je zovu:»Aran«, misli se da je to starosemitsko ime koje su dali još Asirci.Ovo ime dolazi od semitskog »arran« pijesak. Ovo ime ima veze sa pri-rodom zemljišta pored Kaspijskog jezera.

Neka albanska plemena su po Strabonu, bila visokog stasa, lije-pog izgleda, plavokosi i svijetlih očiju i nijesu sitničavi.18 Isto to potvr-đuje i rimski pisac Julije Solin.19 __

Interesantno je napomenuti i što piše Pompej Trog (»Filipovaistorija«), » . . . kažu, da su Albanci nekada došli sa Herkulesom iz Ita-lije, sa Albanskih gora, (Monti Albani istočno od Rima, pr. autora),kada je poslije ubistva Heriona gonio njegovu stoku kroz Italiju. Pam-ti se, da su u vrijeme Mitridatovog rata, Albanci vojnike Pompeja po-zdravljali kao braću«.20 Da li je to bila snalažljivost Albanaca ili je po-stojao za to neki razlog? —:

Naravno, da ako su rimski hroničari videli neku srodnost izmeđurimskih vojnika i Albanaca, ponosni Rimljani nijesu mogli prihvatititezu da su u nekom srodstvu sa varvarima, nego samo obrnuto, zato sustvorili legendu o porijeklu Albanaca iz Italije, da bi objasnili stvar.Ali arheologija i preistorija ne poznaju takva kretanja.

No, o ovom srodstvu se može postaviti i druga teza. Naime, uRimskoj vojsci je bilo vjerovatno i Južnoitalaca i Ilira, pa su Albancimogli čuti silčan jezik i vidjeti tipove slične sebi. Te je otuda i mogladoći ideja o bratstvu.

Ovu hipotezu potvrđuje pisanje rimskog istoričara K. Tacita I v.st. e. (Anales, XV, 26), koji kaže da je »pedeseta legija«, koja je rato-vala u Jermeniji u I v. st. e. mobilisana u Iliriji i Egiptu. A i Neron jemobilisao vojsku u Iliriji radi suzbijanja ustanka u kav. Albaniji.

O porijeklu imena Albanija, piše i Gaj Julije Solin: »...Albancikoji žive na obali, žele da se smatraju potomcima Jasona, rađaju se sabijelim vlasima, i tu sijedost smatraju dobrim znakom, te je boja nji-hove glave dala ime tom narodu .. .«.2l Kao što iz ovog proizilazi G. J.Solin smatra da etnonim Albanaca proizilazi od latinskog »albus« štoznači bijel, a u vezi je sa albinizmom kod kav. Albanaca.

Kavkaskih Albanaca više nema, oni su uništeni od strane Turaka,(Azerbedžanaca) ili su islaminizirani i denacionalizovani, zato mi ne

znamo što je na njihovom jeziku značilo »alban«. Ali je u planinamaistočnog Kavkaza (Dagestan), ostalo jedno autohtono pleme Lezgini,(antički Legi, Leki kako ih zovu Gruzini). Ovo je pleme sačuvalo neštood svog jezika, koji bi trebalo da bude sličan sa jezikom Albanaca. Najeziku Lezgina naziv za Kavkasku Albaniju je, »Alpan«, što znači, po-gubno mjesto, prokleto mjesto. Ovo vjerovatno zbog žarke i vjetroviteklime.22

Isto tako na sanskritu ima jedna vrlo slična riječ »alpam«, koja poindijskom naučniku Sri Srimadu, prevodiocu vedskih himni na engle-ski, znači »vrlo oskudno«. Što je sasvim blisko lezginskom značenju»pogubno mjesto«. (Bhagava Gita, Book Trust reg. Vaduz 1990). Pa seovim potvrđuje na neki način da je lezginski jezik pripadao idoevrop-skoj grupaciji, što treba da važi i za njihove susjede Hille (Helle). Saovim se potvrđuju i Strabonove i Ptolomejeve vijesti da su ova dvaplemena Skiti odnosno Sarmati.

Ime Albanija donijeli su grčki pisci, pa nije nikakva sigurnostda su to ime tako izgovarali tamošnji stanovnici. Naprotiv, sasvim jemoguće da su Grci od Alpan, mogli napraviti Alban. Jer po zakonu fo-netike labijalno »p« lako prelazi u labijalno »b«. Što se tiče sadržajatog imena, postavlja s pitanje zašto bi ta zemlja mogla biti »prokleta«?

Ta zemlja je bila izložena čestim i velikim nedaćama. Vidjeli smoda su se na nju često obrušavali katastrofalni zemljotresi, da je bilaizložena periodičnim izlivima i poplavama Kaspijskog mora, kao i če-stim sušama koje su pratile najezde skakavaca koje su sve tamnile.Ako je vjerovati M. Kalankatuciju (»Istorija zemlje Aluank«), ti ska-kavci su bili »veliki kao ptice«. I geostrategijski položaj te zemlje jebio takav, da je često bila izložena invazijama i pustošenjima divljihplemena iz sjevernih stepa, kao i sa juga. Ne treba zaboraviti ni vje-čite ognjeve zapaljenih izvora nafte i gasa na poluostrvu Apšeron, kojisu djelovali na ljudsku maštu i stvarali sliku pakla i proklete zemlje.

Moglo je sve to dojaditi njenim stanovnicima, te su joj i moglidati ime proklete zemlje, Alpan. U vezi sa ovim treba dati odgovor nadva pitanja, odkuda Prokletijama na albanskom ime Β ješke Namun(Prokleta pl.) i da li i sami srpski naziv »Prokletije« nije direktan pre-vod ili ima bar neku vezu sa kavkaskim Alpan.

Jermensko ime za Kavkasku Albaniju, Aluank, koje smo već po-menuli, jermenski naučnici misle da je nastalo u IV v. n. e. od imenakavkaske rijeke Alazoni, Aluani. A po predanju koje donosi Movses Ho-renski (»Istorija Jermenije«) ovo ime je postalo od imena legendarnogvladara Arana (Kav. Albanije), koga su zvali Alu, što znači »dobri«.

Na lezgijskom jezisu ima i drugo ime za kav. Albaniju: »Aran«.To jest ustvari ono ime za koje smo i pretpostavili da je asirskog po-rijekla. Aran, na lezgijskom znači »ravnica sa žarkom klimom«. Iz ovogaproizilazi sasvim logičan zaključak, da za tumačenje etničkih i geo-grafskih imena i pojmova prvo treba konsultovati jezik dotičnog na-roda, pa ako se sa njime ne može dati zadovoljavajući odgovor ondaobjašnjenja tražiti na jezicima drugih naroda.

74

a) ArheologijaGlavni način sahranjivan ja u epohi ranog gvozda i ranije, bio je

u grobovima sa humkom (kurganima). Ovaj obred sahranjivanja bio ješiroko rasprostranjen. Nasip je zemljani, a može i od kamena ili mje-šovito, zavisno od terena. Pod kurganom se nalazi kameni sanduk iligrobovi ukopani u zemlju i pokriveni drvenim oblicima. Kurgani suu osnovi okrugle ili ovalne forme. U kurganima su ostavljali bogatinventar, ponekad su sahranjivali u njima i konje. Inventar u sandukubio je obično: grnčarija (izrađena na grnačrskom kolu), sa šnur orna-mentima, bronzani predmeti, noževi, mačevi i ukrasni predmeti. Zaravnicu kavkaske Albanije karakteristično je katakombo sahranjivanjeu vrijeme srednje bronze.

Bilo je rasprostranjeno sahranjivanje i bez kurgana, u zemljanimgrobovima ili kamenim sanducima napravljenim od kamenih ploča.Sahranjivanje je bilo skeletno, u zgrčenom ili ispruženom položaju. Ukasnijim vremenima ima sahranjivanja i u velikim ćupovima (u II i I v.st.e.), u zgrčenom položaju. Albanci su živjeli u rodovskim zajedni-cama. Socijalna diferencijacija nije bila naročito razvijena. Možda sukavkaski Albanci bili poznatiji u starom vijeku zbog njihovih ratnič-kih osobina.

Prilikom prodora rimske vojske na Kavkaz 66. g. st. e. rimskivojskovođa Gnej Pompej, imao je mnogo muke sa Albancima. U vojsciAlbanaca borile su se i žene. To su možda one od kojih je stvoren mitO Amazonkama. Strabon piše: »Kako govore, u planinama nad Alba-nijom žive Amazonke. Teofan, koji je pratio Pompeja u pohodu zemljiAlbanaca priča, da skitska plemena Hela i Lega žive među Amazonkamai Albancima i što u toj zemlji teče rijeka Mermadalida, po sredini iz-među tih plemena i Amazonki«.23

Kavkaski su Albanci primili hrišćanstvo u prvoj polovini IV v.U VII v. bili su pokoreni od Kalifata, a u X v. Albaniju su naselili»braća od strica« turkmenskih Seldžuka Oguzi i zemlji dali ime Azer-bajdžan. Kavkaski Albanci su doživjeli žalosnu sudbinu. Danas uzaludtražite visoke plave ljude u Azerbejdžanu. Od svega toga ostali su uKavkaskim planinama samo neki ostaci, a u Nagornom Karabahu jošnešto Albanaca, koji su se priključili Jermenima.

b) Antički pisci o plemenima kavkaske Albanije

Od antičkih pisaca najranije vijesti o plemenima Kavkaza donosinam Herodot (I, 203): »Na Kavkazu se nalazi mnogo raznoraznih na-roda i većina žive od lova i šume (misli vjerovatno na skupijačko pri-vređivanje, prim. G. V.). Ovi se ljudi pare javno, baš kao stoka«.

Ove vijesti govore o krajnjem primitivizmu kavkaskih plemenai na neki način su u sukobu sa onim što smo rekli o materijalnoj iduhovnoj kulturi Kolhiđana i Iberaca u vremenu kasne bronze i gvozdaI. U svakom slučaju ne možemo posumljati u Herodota, već pretpostav-ljamo da se njegove riječi odnose na planinska plemena i na istočniKavkaz (Albaniju).

75

Strabon: »Albanci su više privrženi stočarstvu i bliže su noma-dima. Oni žive između Iberaca i Kaspijskog mora, ... a sa sjevernestrane okruženi su Kavkaskim gorama, a zato što se te gore uzdižunad ravnicom i nazivaju se, posebno njihovi dijelovi prema moru, Ke-raunijskim planinama. Ljudi se tamo odlikuju ljepotom i visokim "ra-stom, pored toga oni su i prostodušni i nijesu sitničavi. Kod njih nijeobičaj upotreba kovanog novca i ne znaju brojiti iznad 100, oni sejedino koriste razmjenom u trgovini. U njih je 26 jezika, zato se teškosporazumijevaju među sobom. Od bogova oni poštuju Helija, Zevsai Selenu, a posebno Selenu, čije se svetilište nalazi blizu Iberije. Oba-vezu žreca kod njih izvršava najuvaženiji čovjek poslije vladara. Kodnjih je uobičajeno i prinošenje ljudskih žrtava. Starost je u Albanacaod posebnog poštovanja i ne samo prema roditeljima, no i prema dru-gim ljudima. Briga o pokojnicima ili čak spominjanje smatra se ne-srećom. Zajedno s pokojnikom sahranjuju svu njegovu imovinu, paposlije žive u siromaštvu .. . skitska plemena Hela i Lega žive međuAmazonkama i Albancima«. Sve su ovo bile vijesti koje nam donosiStrabon u svom poznatom djelu »Geografija«.24

Stefan Vizantinac: »Aorsi su skitski narod, o kojem govori Stra-bon u XI knjizi.

Arijani, narod susjedan Kadusima, Apolodor (piše) u drugoj knjizi.Gargari, narod koji stupa u polne odnose sa Amazonkama kako

govori Strabon u XI knjizi.Dai, su skitsko pleme, oni su nomadi, nazivaju se takođe i Dasse.25

Rimski pjesnik VI v. n. e. Rufus Festus Avienus (»Descriptio or-bis«, 898—922), govoreći o narodima i plemenima sa obale Kaspijskogjezera, kaže: »Ovdje blizu kaspijskih voda skita se ratnički Skit, ovdjeveć žive svirepi Albanci«. Avijen je parafrazirao grčkog pisca iz Adrija-novog vremena, Dionizija Periegta iz I i II v.

Sve su to kasne vijesti o albanskim plemenima. U njima nemanikakvog nagovještaja o migraciji. Pitanje je koliko su te vijesti bli-ske, eventualnom vremenu razdvajanja. No činjenica je da su procesisocijalnih i kulturnih promjena preistorijskih društava tekli sporo.Primjera radi od pojave rane bronze na Kavkazu do početka finalne,proteklo je 1.000 godina, a u postupku sahranjivanja se ništa nije izmi-jenilo. Smatramo da nas date informacije ipak približavaju i uvode ukulturu kavkaskog svijeta u vremenu hipotetičkog napuštanja tog pro-stora od nekih plemena.

4. Antropološka razmatranja Kavkazaca

Ako je došlo do naseljavanja kavkazaca na balkanski prostor,onda bi bilo normalno da je od tih antropoloških tipova nešto ostalodo danas. Zato nam je cilj da sagledamo neke osnovne elemente o ras-nim i antropološkim tipovima Kavkaza, danas i juče. Zbog toga smoproučili nekoliko poznatih antropologa iz Tbilisija i Bakua, koji su sebavili problemom i pokušaćemo da interpretiramo njihova gledišta.Sve ovo u cilju da vidimo, da li na nekadašnjem ilirskom prostorumožemo da identifikujemo njihove tragove? Cilj je znači, da se ova

76

istraživanja antropološkog sastava populacije iskoriste kao dopunskiizvor praistorije. Jer kada su istorijski i arheološki podaci nedovoljni,antropološki materijal pomaže da se pojasne genetske veze među na-rodima. Pronaći kolijevku ili biogenetski prostor jednog naroda, značiotkriti njegove osobine. Jer, jedinke koje stvaraju rasnu sliku ustvarisu zavisne od fizičke, biološke i socijalne sredine. Rasa nije nepro-mjenjiva, ali su te promjene tako spore i postepene, da se sa pravommože govoriti o konstantnosti rasnih osobina. Svaki narod ima svojurasnu istoriju, ali i svaka rasa ima svoju istoriju (Maleš B. 937). Dola-zak u dodir sa drugim narodima te osobine se miješaju.

Izučavajući staro stanovništvo Kavkaza, ulazimo u središte naj-važnijih pitanja drevne istorije naroda Prednje Azije i Jugoistočne Ev-rope. Paleoantropološka izučavaja ukazuju da su u III i II milenijumuveliki dio kavkaskog prostora naseljavali Uskolici i Dolihokrani. Sma-tra se da su oni bili došljaci i da su se izmiješali sa autohtonim stanov-ništvom. Kasnije se pojavljuju Brahikrani i Širokolici. Smatra se daje to rezultat evolucije, što nije sasvim ubjedljivo, jer smatramo da jetaj proces mnogo složeniji.26 Proces simbioze antropoloških tipova svese više izukršta pa sve više preovlađuju etničke legure populacija.

Međutim, kada je rasa prirodno i socijalno izolovana i ako znamoda nije nepromjenljiva, te su promjene tako postepene i spore da semože reći da je rasa nepromjenljiva u određenoj istorijskoj i geograf-skoj relaciji.

Izučavanja su pokazala da su u Zakavkazju, krajem II milenijaprebivale neke sjevero-kavkaske grupe. S druge strane, srodstvo najve-ćeg dijela kavkaske populacije, sa prostranim južnim predjelima, nase-ljenim Subartima i Huritima, ukazuju na porijeklo najstarijih antro-poloških tipova Gruzije.27 Biogeneza ovih posljednjih, odvijala se natom prostoru u susjedstvu i kontaktu sa Semitima, od Mesopotamijedo rijeke Araksa i Kure. To je ustalasana visoravan sa golim brdimavisokim i preko 4.000 m i plodnim rečnim dolinama. Na tom se pro-storu nalazi nekoliko većih jezera, koja su očito imala značajnu uloguu životu stanovništva. Na tom otvorenom prostoru su se razvijali Hu-riti, Subari (Subarti) i Sumeri, koji su potiskivani prema sjeveru odSemita. Ovoj skupini naroda pripada i najveći dio ibersko-kavkaskogantropološkog tipa.

Drugi prostor biogeneze kavkazaca obuhvataju planine velikogKavkaza, čiji je reljef ispresijecan dubokim rječnim dolinama, šumo-vitim padinama, surovom klimom i prirodnim uslovima izolacije na-selja. Na ovom se prostoru razvio ili vjerovatnije došao sa sjevernihpadina Kavkaza, starokavkaski antropološki tip blizak Irancima. Nijepotrebno ukazivati na značaj prirodne sredine na formiranje psihoso-matskih i socijalnih karakteristika populacije.

Kao što se vidi populacija Kavkaza, još od vremena bronze jeveoma složena, zato eventualno doseljavanje ovih plemena na balkan-ski prostor, nijesu ni mogli donijeti jedinstveni rasni tip. Jer ni sta-novništvo Kavkaza nije bilo etnički homogeno. Stoga se ne može niočekivati, da danas negdje na »ilirskom« prostoru sretnemo jedinstvenantropološki tip, već obično dominantnu mješavinu, »leguru naroda«i pojedinačne rasne arhitipove koji strče.

77

Nema kavkaske rase, ima samo kavkaskih antropoloških tipova.Istraživanjima nijesu obuhvaćeni novopridošli narodi indoevropskogi turskog porijekla Azerbejdžanci, Jermeni, Osetini i dr.). Gruzija jecentralna kavkaska oblast koja se najmanje etnički mijenjala. No i kodnje imamo složen antropološki sastav populacije, koji se može podije-liti u tri grupe:

1. Kolhidsko-mediteranski tip,2. Ibersko-bliskoistočni i Prednjeazijski tip, koji je najraspro-

stranjeniji, i3. Starokavkaski planinski tip plemena Race, Lečhumi, Svani,

Hefsuri, Tušini, kao i zapadno-dagestanska grupa širokolicih.28

Tragovi semitskog asirskog tipa na jugu Gruzije, nijesu tolikobrojni, da bi im se dala posebna grupa.

Prva grupa po našoj podjeli obuhvata ravničarske dijelove Kol-hide i dolinu Gornje Kure. Populacije sa ovog prostora, doseljene suiz Male Azije u preistorijskom periodu i kasnije sa egejskog prostora,kao grčki kolonisti. Radi se o mediteranskim tipovima. Već smo uka-zali na paleoantropološke nalaze dugokranih i uskolicih i to izrazitouskolicih, za koje gruzijski antropolog M. D. Abdušelišvili (1989) sma-tra da pripadaju Mediterancima. Mi smatramo da se ne smije zaboravitina Herodotova svedočenja (bio je očevidac) o Egipćanima, kako onkaže. Najizrazitiji uskolici su poznati kao Nubijci, a postoji i istorijskapretpostavka da je Faraonova vojska koja je naselila Kolhidu bila izNubije. Uostalom i Herodot opisuje negroidne tipove u Kolhidi kakvisu bili Nubijci. Oni su se tokom vremena stopili sa domorodcima, nonjihov trag nije mogao iščeznuti.

Mediteranski tip je gracilan, uskokran, crnomanjast, sa krupnimočima i visokopostavljenim i uskim nosem i kovrdžavom kosom.

Karakteristik ibersko-prednjeazijskog tipa su: brahikefalija, ši-roko lice, srednjeg ili niskog rasta, skloni gojenju i tamnoputi. Ovajtip inklinira semitskom tipu i dominira i danas u Gruziji. On se možeidentifikovati sa izrazitom branhikefalijom, umjereno širokim licem,leptorinijom, oštro izraženim nosem, malim horizontalnim uglom licai tamnom puti. (Karakteristika j Kavkaza u bogatstvu tipova noseva).

Već smo ukazali na fizičke osobine planinskog prostora. Grupekoje tamo prebivaju izložene su bile vjekovima genetskim procesimakoje ušlo vi java izolacija.

Kod kavkaskih planinaca su dominantni svetlooki i svetlokosi.Masivne su tjelesne konstrukcije i vjerovatno pripadaju najstarijemstanovništvu Kavkaza. Ovi se tipovi kreću od sjverozapada premajugo-istoku, južnim padinama Kavkaza. Pripadaju »jafetskom tipu«.Kod njih je interesantna česta pojava »relativne depigmentacije« kože.To je vjrovatno proizvod neke genetske mutacije, usljed ograničeno-sti izmjene genetskog materijala. Po ovoj karakteristici njihove tra-gove je lakše pratiti na drugim prostorima.

Gruzinski antropolozi ovaj tip nazivaju »kavkasionski«, odlikujuse izrazito širokim licem, okruglastom formom glave (indeks 82—84)i rastom za muškarce 168—180 cm. Ovaj tip preovladava kod planin-

78

skih plemena Kabardinaca, Oseta, Svana, Račinaca, Pšava, Tuša, Hev-sura, i Čečeno-Inguša. Nije isključeno da se radi o skitsko (sarmatsko)-huritskoj simbiozi.

Usitnjenost i raznorodnost kavkaskih plemena primijećena je odantičkih pisaca. Već smo ukazali na pisanje Herodota o mnoštvu jezikakavkaske Albanije. A posmatrajući Kavkaz sa crnomorske obale, izgrčke kolonije Dioskuri, Strabon (XI, l, 16) je pisao »Ovdje živi 70narodnosti, a po riječima drugih pisaca, ne plašeći se za istinu, čaki trista, svi oni govore raznim jezicima, žive razbacano i ne stupajuu međusobne odnose, budući da su samoljubivi i divlji. Veći dio njihpripada sarmatskom plemenu i svi oni nazivaju se Kavkascima...«

Drugi jedan putopisac i geograf XI v. n.e. arapin Masudi, ne bezironije, napisao je da je »Kavkaz planina sa 100 jezika«. Vjerovatnoda je i ta okolnost doprinijela za stvaranje partikularnog mentalitetai da Kavkaz u svojoj istoriji nikad nije uspio da se objedini i da po-stane kultura prvog reda iako je bio na izvoru civilizacije od eneolitado gvozda i ako je bio i prirodno bogat sa svim resursima. Možda jetome doprinijelo i to, što su huritska plemena bila više skoncentrisanana pljačku nego na proizvodni rad. Tako je Kavkaz kroz čitavu istorijuostao periferna civilizacija.

5. Duhovna kultura Kavkazaca

Kavkaski prostor je bio od najranijih vremena otvoren na uticajematerijalne i duhovne kulture Mesopotamije i Male Azije. Poznato jeda je sumerski epos o Gilgamešu bio preveden u II polovini II milenijana huritski (subartski) i hetitski jezik. Ako znamo da su neka huritskaplemena (Tabali) u II polovini II milenija došla na Kavkaz, to značida su mogli donijeti sa sobom i taj epos.

Jedno od najstarijih predanja na Kavkazu je svakako mit o »Ami-rane«. O kojem ej već bilo govora. Dobijanje gvozda na Kavkazu jepočelo vrlo rano (u XIV v. st. e.). To je bila tajna pojedinih plemenaili rodova, pa je taj mit možda i nastao u tim ranim vremenima togzanata. A cilj je bio da se opravda čuvanje tajne dobijanja gvozda.

Kavkaska usmena predanja su, vjerovatno jedna od najstarijih,koja su dospjela do naših vremena. Ta starina se možda najbolje osjećaiz anegdote koja ima šaljivu notu, a radi se o odnosima između dvasela. Naime, kada dođe do nekog nesporazuma između ta dva susjednasela, tada jedni drugima dobace, »znamo mi vas, vi ste nam dužnijednog mrtvog«.

Gruzinski etnolozi objašnjavaju da je ova anegdota ostala još izdoba kada su ljudi u tim selima jeli svoje mrtve (iz kultnih ili eko-nomskih razloga). Naime, u jednom selu umre čovjek, a njihovi su-sjedi im ga ukradu i pojedu i naravno oštete ih za jednog mrtvog.To vrijeme se mora mjeriti na više hiljada godina, jer pripada vjero-vatno eneolitu ili ranoj bronzi.

79

a) Predanja i mitovi

— Zidanje Suramske tvrđave:Mit o zidanju »Suramske tvrđave« sadržan je ukratko u slijede-

ćem: »Car Surama podiže tvrđavu koju neka sila ruši, on zida, silaruši. Pošalje kralj svoj ljude kod čarobnice da pitaju šta da rade, jerneprijatelj tek što nije napao zemlju. Čarobnica kaže dok ne uzidajuu gradske zidine najljepšeg mladića zidove neće podići. I tako careviljudi pronalaze najljepšeg mladića, ali se ispostavi da je to carev sin.Nastaje teška situacija, no radi spasa zemlje, carev sin se žrtvuje i bivasazidan. Ali, grad je odbranjen i sloboda je sačuvana. To je poruka epa.

Po gruzinskoj tradiciji car Rev je zabranio prinošenje djece nažrtvu, a mjesto njih, naredio žrtvovanje volova, teladi ili brava.

— »Istorija Gruzije« (Mitska genealogija Kavkazaca):Putujući po Grčkoj, poznati ruski kavkazolog N. Jakovljević -Marr,

pronašao je 1902. godine u gruzijskom manastiru na Atosu, pergamentskirukopis na gruzijskom jeziku. Poslije višestrane ekspertize utvrđeno jeda se radi o zbirci istorijskih priča pod imenom »Kartlis chovreba«,(Istorija Gruzije) čiji je autor poznati gruzijski episkop iz XI vijekaLeonti Mroveli.29

Taj spis čini neku vrstu hronike i zbornika kratkih priča iz isto-rije Gruzije, od najstarijih vremena do vremena autora. Pošto su Gru-zini dobili pismenost u V vijeku pretpostavlja se da je raniji period za-bilježen na osnovu usmenog predanja, a kasnije je mogao biti prepisi-van, te se autor služio pisanim dokumentima. Zbirka »Kartlis chovreba«smatra se za pravu i najdragocjeniju riznicu podataka o gruzijskojprošlosti, od najstarijih vremena. Gruzijski se naučnici ne slažu okonaučne vrijednosti ovog spisa. No nas interesuje u prvom redu da vidi-mo da li što korisno možemo od njega dobiti za našu tezu. Odnosno dali na Balkanu ima tragova tog predanja. Nas interesuje period iz pre-istorije Gruzije od najstarijeg vremena do pohoda Aleksandra Make-donskog na istok. Predanje ćemo prenijeti u skraćenom obliku, samoono što eventualno može da nas zainteresuje, obzirom da nije preve-deno na naš jezik.

»Kod Gruzinaca, Jermena, Rana, Movakana, Leka i drugih na-roda Kavkaza, bio je jedan zajednički praroditelj — Targamos, četvrtokoljeno od Nojeva roda... Targamos je bio sin Taršina, ovaj sinomJafeta, a ovaj sinom Noja. Targamos je bio veliki slavni junak, živio jesa mnogobrojnim potomstvom u Mesopotamiji. Poslije zidanja vavi-lonske kule i zbrke jezika i raseljavanja naroda Targamos je poveosvoj rod u daleke tuđe zemlje. Na kraju on se obreo u dolini izmeđugora Ararata i Masisa. Targanosu su se dopala ta mjesta, i on riješizasnovati život tu. Vladavina njegova tim prostorom bila je ograničenasa: na istoku Gruzinskim morem (Kaspijskim more), na zapadu Pon-tijskim (Crnim), na jugu Oretske gore i zemlje Kurda, na sjeveru Kav-kaski lanac, kojega Iranci zovu Elbrus.

I bilo u Targamosa osam sinova, Haos, Kartlos, Bardos, Movakan,Lekos, Heros, Kavkasos i Egros. Podobno svojemu ocu oni su bilidobri momci. Svaki sin Targamosa, imao je mnogo djece i unuka.

80

Praroditelj je živio šesto ljeta, a za to vrijeme potomstvo se nje-govo razišlo, ono što nije moglo da se smjesti na zemlji između Ara-rata i Masisa.

On odluči da dolinu ostavi starijem sinu. A Targamos povede os-tale na sjever. A pred smrt ostavi oporuku:

Kartlosu, drugom sinu, ostavi da živi na prostranoj zemlji, odredigranice, na istok Hereti i rijeke Berdudži, na zapadu Pontijsko more,na jugu vododjelnica između Berdudži i Araksa, i na sjeveru goraGado, koju mi zovemo Lehskoj. Kartlos odabra brdo blizu mjesta sa-stava Kuri i Aragvi. On se popne na njega da izgradi tvrđavu, a brdonazva imenom svojim. Otuda je i došao naziv dijelu zemlje, — Kartlia.Kartlos je imao pet sinova, Mechetos, Gardabos, Kahos, Kuhos, Gačios.Poslije njegove smrti sahraniše ga na brdu Kartliji, a njegova žena pre-dala je zemlju njihovim sinovima.

Mitska geneologija Gruzina po Leonti Mroveli:

NojeJafet

Afananl

Taršini

Targamosl

Haos Kartlos Bardos Mavakan Lekos Heros Kavkasos Egrosll l I I I

Mchetos Gardabos Kahos Kuhos Gačios

Tako se je po Leonti Mroveli raširio rod Targamosa. I svi su tisinovi postali rodonačelnici kavkaskih naroda.30

— Kartlos, Gruztina (Iberaca),— Haos, Jermena,— Bardos i Movakan, Kavkaskih Albanaca,— Lekos, Lezga (Lezgina)— Heros, Erova,— Egros, Megrela, (Kolhiđana) i— Kavkasos, kavkaskih planinaca.Akademik Ivan Džovanhišvili piše: »Sva su ta imena rodonačelnika

proizvedena od naziva naroda ili zemlje, kojima su oni vladali«.31

Ovaj je istorijski mit povezan sa mitskom genealogijom koju do-nosi M. Kalankatuci (listorija zemlje Aluank, 23), o kojoj smo neštorekli u uvodnom izlaganju. Naime, kod njega se pominje Mešeh kaoJafetov sin i predak Ilira, dok kod Leonti Mroveli ja to bi bio Mchetosod koga su Gruzini, pa dođe da su Iliri i Gruzini od zajedničkog pretka.

Sada se postavlja pitanje, da li možemo naći tragove, ovog pre-danja o etnogenezi Gruzinaca u onomastici Ilira, što bi bio još jedan

816 O porijeklu Ilira °

dokaz da su Kavkasoi donijeli sa sobom to predanje? To je predanjenajverovatnije naslonjeno na Bibliju, što je normalno, jer se sve genea-logije ranog srednjeg vijeka oslanjaju na nju.

b) KultoviO kultovima kod Kavkazaca smo nešto već rekli, govoreći o kul-

tovima kod Hurita, čija plemena najvećim dijelom i naseljavaju kav-kaski prostor. Panteon huritskih bogova je bio pod uticajem Mesopo-tamije, gdje se obožavaju prirodne pojave. U prvom redu božanstvasunca i mjeseca. Kod Kolhiđana i Iberaca od lokalnih božanstava ima-mo poštovanje boga plodnosti u obliku figure ovna »Kvireis-koči«, bogazlog duha »Angramajnjju«, majke bogova »Kibele« i obožavanje zmije»mezir«. Na obožavanje zmije ćemo se posebno osvrnuti, zato što jetaj kult ispoljavan i kod Ilira, a tragovi su mu sačuvani do naših dana.Pa je upravo prtpostavka da su taj kult Kavkasci i donijeli na zapadniBalkan.

— Kult zmije (mezir):Obožavanje zmije je bilo široko rasprostranjeno na istoku. Naj-

stariji podatak o tom kultu imamo u sumerskom epu »Gilgameš«.I Herodot je opisao taj kult kod Egipćana. Iz Biblije znamo da

su Jevreji Jehovu predstavljali u obliku zmije i da je Mojsije načiniomjedenu zmiju u pustinji. Iz »Druge knjige o carevima« (18, 4), se vidi,da car Jezekija (721—693. g. st. e.), » . . . obori visine i izlomi likove iisječe lugove i razbi zmiju od mjedi, koju bješe načinio Mojsije, jerjoj do tada kađahu sinovi Izraeljevi i prozva je Neustan«.

Iz gornjeg se vidi da se kult zmije u Hananu zadržao oko 500godina. Nije isključeno, da su Egipćani taj kult donijeli na Kavkaz.No to ne mora da znači da on nije i sumerskog porijekla jer je zmijapoštovana i kod istočnih naroda čak i u centralnoj Aziji kod mongol-skih plemena itd.

Kult zmije kod Kavkazaca najupornije se zadržavao kod planin-skog plemena Svana, sve do početka ovoga vijeka. Za to ćemo opisatitaj običaj prema gruzinskom etnologu Destini Gelovaki (1923. g.).

Poštovanje zmije u Svanetiji se zove »mezir«. Svani sve rade dazmiju zadrže u kući. U jednom uglu naprave joj dom od kamena. Hraneje mlijekom i sirom, a po nekad malim kolačima (kao u Egiptu poHerodotu). Zmija se smatra svetom. Ako familiji nešto dobro ide to jepomogla zmija. Ako joj ide loše znači nešto su pogriješili prema njoj.Svan više voli da mu umre sin, nego da mu neko ubije zmiju. Ponekadzmiji žrtvuju vola, kojeg su gajili dvije godine i nijesu ga uprezali. Unekim kućama zmije se mnogo razmože, čak ih može biti i do 14.Zmija je dobro božanstvo. Ako majka ide u polje na rad ostavi koli-jevku, jer se vjeruje da ako dijete zaplače, zmija ljulja kolijevku. Zmijaje božanstvo s onog svijeta, čuvar duša predaka. Ona je i čuvar doma-ćeg praga i zaštitnik.

— Kult mrtvih:Običaj je kod Gruzina da po smrti rođaka puste kosu i bradu

i grebu se po licu. Muškarci skidaju kapu a žene raspuštaju kosu i po-

82

krivaju glavu. Ovaj su običaj kako misil istoričar D. Bagrationi, doni-jeli Egipćani faraona Sezostrisa I, kada su došli u Kolhidu. Svaki odrodbine oplakuje rođaka žalosnim jecajima, a žene pjevaju žalosnepjesme (tuže). Kao uspomenu na mrtve, Gruzini zakolju bika ili ovna.Grob obilaze poslije sedam i 40 dana i polažu poklone.

— Krvna osveta:Kod planinskih plemena zakon krvne osvete je postojao do skoro.

Kod Gruzina, osveta je bila obavezna. U Svanetiji su krvni dužnici živjeliu kamenim kulama na tri sprata, koje su ličile na male tvrđave. Uprizemlju je držao stoku, na prvom spratu stočnu hranu i poljopri-vredni alat, na drugom spratu prehrambene proizvode a na trećem ježivjela porodica. Krov je bio podešen za odbranu sa puškarnicama ioružjem.

Krvna osveta je često dovodila do neprijateljstva između ple-mena i bratstava. Porijeklo ovog običaja je iz duboke prošlosti Kav-kaza. Grčki su putopisci zapisali još u IV v. st. e. da su neka planinskaplemena bila u stalnom ratu. Do neprijateljstva je dolazilo često zbogotmice djevojaka.

Običaj je bio na Kavkazu da se preljubnicama odsjeca nos i dase vrate rodu. Kako kaže Diodor ovaj je običaj primljen od Egipćana.

c) O totemima

Etnolozi smatraju da je totemizam nastao u lovačkim društvi-ma. Totem u obliku neke životinje je pomoćnik, zaštitnik i nosiocduše predaka. Običaj da se ljudima daju imena životinja je takođeneki oblik totenizma. Ovaj običaj je bio vrlo razvijen na Kavkazu. Takosu davali imena po vuku, medvjedu, psu, sokolu, orlu, i slično. U nekro-polama iz vremena bronze, kod mjesta Vani (Kolhida), gruzinski arheo-lozi su otkrili bronzane figure orla prišivene na odjeći. Smatra se dasu to bili totemi i heraldički znaci.

Kod Iberaca totem je bio grifon. Oni još i danas koriste znakgrifona na zastavi u raznim društvenim svetkovinama uz državnu za-stavu.

O himeri kao totemu znamo da su ga koristili Etrurci i neki na-rodi Male Azije. Postoje neke pretpostavke da su Grci Likijce, Lidijce,Karee i druge zvali »narodi Himere«, vjerovatno zbog toga što su i ovinarodi imali za totem himeru. Nejasno je zašto su Grci nomade saAzovskog mora nazvali Kimerijci, ako nije zbog istog razloga?

6. Društveno uređenje

Da bi se shvatilo bar približno, društveno uređenje kod kavka-skih plemena od vremena bronze i njegov razvoj na dalje, treba uzetiu obzir neke faktore koji su uticali na formiranje tih odnosa. U prvomredu prirodne uslove, iscjepkanost i izolovanost mnogih dijelova Kav-

83

kaza. Zatim mnoštvo usitnjenih plemena raznog etničkog i jezičkogporijekla. Geografski položaj Kavkaza, pritisak iz urbanih semitskihcivilizacija čije je uređenje definisano Hamurabijevim zakonom i uti-caj sa sjevera nomadskih stočara.

Društveno uređenje je rezultat složenih interakcija, fizičke, bio-loške (psihosomatske) i socijalne sredine. Kako se odvijaju ti procesi,mi se u to ne usuđujemo upuštati, želimo samo da podvučemo nešto,što su u više navrata isticali sovjetski naučnici koji su se bavili paleo--kavkaskim društvima, da je upornost i tvrdokornost kulturnih tradi-cija, društava formiranih na Kavkazu, jedna od najupečatljivijih nji-hovih osobina.32

Nedostatak informacija iz starijih vremena, prisiljavaju nas da seosvrnemo na kasnije oskudne vijesti antičkih pisaca, u prvom redu naHerodota i Strabona, pa da ih projektujemo na prošlost. Velike subile razlike u materijalnom i duhovnom pogledu između zapada (Kol-hide) i istoka Kavkaza (albanskih plemena). Velike razlike su bile i ustupnju društvenog razvoja u samoj Kolhidi. Dok je u novoobnovljenojkolhidskoj državi iz VI v. st. e. u njenim ravničarskim predjelima domi-niralo robovlasništvo kao društveno uređenje, u isto vrijeme u planin-skim predjelima je egzistiralo rodovsko društvo, prvobitne zajednice.33

Inercija i konzervativizam rodovskih društava bila je tako jaka da suona opstala sve do početka ovog vijeka, a da su se za to vrijeme u rav-ničarskim krajevima izmijenila sva društvena uređenja.

Možda, baš preko društvene organizacije Svana, možemo maloproviriti u organi2aciju kavkaskih plemena u vrijeme bronze.

Plemenska zajednica Svana, kao što smo rekli je ostatak prvo-bitne zajednice. Zajednicom plemena je upravljao opšti savjet »Luzor«ili svanski »Luhor«. Na čelu opšteg savjeta stoji starješina »mahviši«.On se bira glasanjem svih punoljetnjih članovi društva preko 20 godina(muški i ženski). Starješina vodi sve poslove od unutrašnjeg i ispolj-njeg značaja, sud rasprave, pitanje umira, pitanje rata i mira sa drugimplemenima i državama, kažnjavao je za kršenje pravila običajnog pra-va, davao za otkup iz ropstva ili otkup krvi ubitog člana društva i si.Mogao je predati kuću ognju ili izgnati iz plemena ili kazniti smrću.On je bio čuvar djedovskih običaja. Imao je veliko poštovanje.

Među pravilima običajnog prava bila je i ustanova krvne osvete,poštovanje starijih, a od običaja koji su smatra se, došli iz Hamura-bijevog zakona, kupoprodaja žene, gostoprimstvo i zaštita gosta u kući.

Svani su imali svoj jezik. Neka terminologija kod Svana ukazujena postojanje ostataka matrijarhata, kao »dijasahalisi« = »majka doma«(domaćica), ili »gutnisdeda« = »majka pluga«.

Nepotpuna kazivanja antičkih pisaca o plemenu Amazonki nasjevernim padinama Kavkaza, ne mogu se drugačije protumačiti negokao pleme koje je živjelo u matrijarhatu. Insistiranje Strabona, StefanaVizantinca i drugih na tome, da su neka albanska (kavkaska) plemenaskitska i nomadska još u I v. st. e. ukazuje na zaostajanje ovih društa-va. Takvo mišljenje potvrđuju i vijesti o njihovim kultovima tj. da su

84

Albanci neposredno pred početak hrišćanstva prinosili ljudske žrtveboginji mjeseca Ma. Dalje, nijesu znali da broje više od 100, a oblačilisu se u kozje kože. Ako ovakvo stanje duha projeciramo na dubljuprošlost, onda ako je došlo do selidbe tih plemena na Balkanu, oni sumogli doći samo kao nomadi stočari, sa niskom materijalnom i duhov-nom kulturom.

7. Folklor

Folklor je duhovna baština jednog naroda. On je odraz tempe-ramenta, psihe, stvaralačke snage, istorije i socijalnih faktora nekeetničke grupe. Da se komparacijom folklornih elemenata može utvr-diti kulturna ili etnička srodnost sa drugom etničkom grupom za odre-đeni vremenski period, to je sasvim jasno i prihvatljivo. Ali koliko sufolkloru duboki korijeni u prošlosti, shvatili smo tek kada smo se upo-znali sa folklorom Gruzije.

85

Istražujući duhovnu kulturu Kavkaza i njegove eventualne srod-nosti sa zapadnim Balkanom, nije se ni pomišljalo da i folklor možebiti od koristi, budući da su se veze tražile iz praistorije. Međutim,slučajnim upoznavanjem sa izvornim folklorom Gruzije (igre, pjesme,nošnje), shvatili smo da korijeni nekih folklornih elemenata (ne svih)dosežu u najdublje vremenske ponore kada su se konstituisale te etni-čke grupe. Gruzija je poznata po bogatstvu i originalnosti folklora.No, koliko god za to nijesmo stručni i koliko god to izgledalo subjek-tivno, usuđujemo se da konstatujemo velike sličnosti u nekim igrama,pjesmama i nošnjama Gruzina i zapannog Balkana.

a) Tako, horske pjesme Gruzina skreću pažnju svojom indentič-nošću, u načinu pjevanja i melodijama sa pjevanjem južno-dalmatin-skih »klapa« (Korčula). Sličnost je nevjerovatna.

b) Kod horskih pjesama prisutne su i melodije slične onim izzapadne Srbije (»Sa Ovčara i Kablara«).

c) Druga jedna narodna pjesma koja se solo pjeva, ima melodijukoja podsjeća na melodiju narodne baskijske pjesme, »Una moza her-mosa«.

d) Melodije pastirske frule slične su pastirskim melodijala sje-vernih Albanaca.

e) Gruzijski ples parova uz pratnju defa (daire), sa puno erotizma,ženstvenosti i emotivnosti, u potpunosti je indentična albanskoj igri»šote«. Reklo bi se da je porijeklo ove ige sa semitskog prostora.

f) Lezginska igra »lekuri« ima u osnovi neke sličnosti sa crnogor-skim »orom«. Ova igra kao da dolazi iz surovih planinskih predjela.U ovoj kavkaskoj igri, kao da su otsutne emocije, nježnost, udvaranje.Ona je sva u grču, hitrosti, kočoperenju, izazivanju, sa gimnastičkimegzibicijama, ali bez poskakivanja i »orlovog leta«, kao kod Crnogo-raca.

g) Skreće pažnju nošnja planinskog plemena Raca (muška), sauskim suknenim uz tijelo pripijenim čakširama, ukrašenim širitima.Oko glave povezuju bijelu čalmu. Podsjećaju na nošnju Rugovaca. Mu-škarci planinskog plemena Svana, na glavni nose jajastu kapu od pre-sovane vune, sličnu kečetu Sjeveroalbanaca.

Mlade Gruzinke nose na glavi dugačak bijeli veo. Na nadgrobnimspomenicima Ilira, žene imaju takođe dugački veo ili neku vrstu kapu-ljača. Jedna takva kapuljača od grubog sukna izložena je u Državnommuzeju u Tirani (iz ilirskog perioda).

Sva ova zapažanja, ma koliko bila subjektivna i nestručna, dubokosmo ubijeđeni, vode na zaključak da su takve sličnosti mogle biti plodsamo etničkih veza iz duboke prošlosti. Veza, koje su možda nastaledolaskom kavkaskih plemena na zapadni Balkan.

86

NAPOMENE:

1 Lomouri N. J., Stranici istorii Gruziji, Tbilisi 1965, 5.2 Hrodot (V v. st. e.) Istorija u divjatih knjigah, Nauka, Moskva, 1972. g.3 Kao pod l, str. 6.4 Ponchava L. N., Nekatorie vaprosi izučenija kolhidskih i kubanskih kultur.

Drvenie kulturi Kavkaza NS 192. Tbilisi 1987, 50. Hidašeli M. S., Istorija gruzijskogiskustva, Tbilisi 1944. g.

5 Abramašvili P.M., Tbilisi 1951, 61.6 Lordikipanidze, Tbilisi, 1978, 25.7 Melikišvili G. A., Drevnevšije gosnodarstva Kavkaza i srednjei Aziji, Riba-

kov Β. Α., Moskva, 1985.8 Trapš M. M. 1969. g., str. 123 i Lordikipanidze G. A. 1978, 48—49, tab. V.9 Berdzenišvili N. i Džavahašvili L, Istorija Gruzije, Tbilisi 1950, 45.10 Berdzenišvili N. A. Dondua V. D. i dr. Istorija Gruzije, Tbilisi 1962, 29.11 Agbunov M. V., »Peripl Ponta Eukseinskog« — Arian II v. »Desni rukav

Fazisa se zove Harient, uliva se 90 stadija od ušća Fazisa (sjeverno)«.12 Strabon, Geografija, XI, 9, 7.13 Pichelauri K. N., Osnovnie problemi istori plemen vastočnoj Gruziji. Tbi-

lisi 1972, 29.14 Mojses Horenski (IV v. n. e.), Jermenski istoričar, Moskva 1893. g., 58.15 Herodot, Istoria v devjatih knjigah. Nauka, Moskva 1972, VII, 67.16 Kao pod 12.17 Guseinov I. A., Istorija Azerbajdžana, Baku 1958, 62.18 Strabon, Geografija, XI, 4, 4.19 Julije Solin, Zbornik dostraprimečateljnosti, VI, 5. Alijev K., Antičnije

istočnik po istorii, Baku, 1987.20 Pompej Torg, Filipova istorija XLII —3, 3. Alijev K., n. dj. 85.21 Kao pod 19, XI, 5.22 Talibov B. i Gadžiev M. Lezgino-ruski slovar, Moskva, 1966. g.23 Strabon, Geogravija, XI, 5, 1.24 Strabon, Geogravija, XI, l, 4, 6, 7, 8.25 Stefan Vizantinac, Opisanije plemen, citirano prema Alijevu K., Antičnie

istočniki, Baku 1987, 97.26 Gadžiev A. G. Proishoždenije narodov Dagastana (po danim antropologiji),

Mahačkala, 1965, 20, 96.27 Abdušelišvili G. M., Antropologija drevnevo i sovremenovo naseljenija Gru-

ziji. Tbilisi 1964, 22.28 Isto, str. 74.29 Grigolija K., O čem povedal »Kartlis Chovreba«, Tbilisi, 1973, 7.30 Ibid, str. 19.31 Ibid, sr. 20.32 Berdzenišvili N. i Džavahšvili L, Istorija Gruzije, Tbilisi 1950, 73.33 G. M. Bongar-Levin, Drevnie civilizacii, Moskva, 1989, 177.

87

VI. I L I R I

Istraživanja praistorije i antike našeg prostora su kasno počela.To su u početku uglavnom radili stranci. Istraženost nažalost jošnije dostigla zadovoljavajući obim. Naš se prostor našao u sjencihelenske i romanske civilizacije, zbog čega su mu nametnuti i nekikompleksi. Ne mislimo da ovdje na zapadnom Balkanu može doći donekih senzacionalnih otkrića na polju materijalne kulture. Ali u oblastiduhovne kulture, čini nam se, da stvari stoje drugačije. Bez sumnjeda su duhovne vrijednosti na ovim prostorima ignorisane, počev odGrka i Rimljana, pa je to nastavljeno i kasnije, to je postala tradicija,koja traje do naših dana. Sazrelo je vrijeme da se oslobodimo raznihstranih »škola« i da bez kompleksa priđemo konstituisanju praisto-rije našega tla.

1. Stanje i problemi u ilirologiji

Bez obzira što nijesu ostavili značajniji trag u antici, Iliri suantički narod i kao takvima im treba prići. Iako se nauka Ilirima baviviše od 150 godina, oni su, po našem mišljenju i dalje ostali najvećanepoznanica praistorije Balkana. Zato i nije slučajno što većina istra-živača koja se njima bavi, ima neko svoje viđenje Ilira. Ni sam termin»Iliri« u nauci još nije standardizovan, već se pod time podrazumi-jevaju razni pojmovi, što dovoljno govori koliko je to kompleksan islojevit problem. Zato smatramo da treba posebno izdiferencirati npr.:Ilire kao geografski pojam, Ilire kao etnos, Ilire kao samostalnu dr-žavu, Ilire kao administrativnu jedinicu Rima, Ilire spolja, kako ih videsavremenici i Ilire kako vide sami sebe.

Iliri su bili agrafski narod, te nijesu ostavili o sebi nikakvih pisa-nih informacija na svom jeziku. Sve što imamo, ostalo je od Grka iRimljana, ali to je malo i prilično nepouzdano. Posebno su Grčkevijesti nesigurne i sporadične, kao da ih nijesu dovoljno interesovalinjihovi sjevero-zapadni susjedi. Uzmimo na primjer »oca istorije« He-rodota koji je dao obilje podataka o raznim narodima istočnog Medi-terana i Bliskog istoka, a Ilire jedva da je uzgredno pomenuo 2—3 puta.Ko zna, možda su bili bezznačajni?

Ilirologija je relativno mlada nauka. Prvu teoriju su postavili nje-mački i austrijski arheolozi polovinom XIX vijeka. To je bila »Panilir-ska teorija«, po kojoj su Iliri obuhvatali prostor od Epira do Venecije,a na sjeveru preko Lužica do Baltika (»Polja s urnama«). Ovu su teo-riju između dva rata korigovali da bi danas od nje potpuno odustali.Malo je koja oblast praistorije ispolitizirana kao ilirologija. Međutim,

89

ilirologija se i dalje predaje na svim katedrama na osnovama srednje-evropske ili »bečke škole«. Teško je vejrovati, da se bez novih korje-nitih prodora u ilirologiji, može izvršiti njena demistifikacija i depoli-tizacija.

Zvaničan stav albanske arheologije, zasniva se na korigovanojsrednjoevropskoj teoriji tj. da su Iliri bili etnička i kulturna cjelinakoja je zahvatala prostor od Epira do Venecije a na sjeveru dijelovePanonije, na istoku do velike Morave i Vardara, što znači da su Ilirimadodali Dardaniju i Peoniju, pa čak i Epir, a na zapadu, Histre, Liburne,Japode, Panonce i sl.

Gledište je albanskih arheologa, da je ilirska kultura autohtona,da ima kontinuitet razvoja na zapadnom Balkanu najkasnije od eneo-lita i da su ilirska plemena došla sa indo-evropskim seobama krajemIII milenija st. e.

Jugoslovenska ilirologija je poslije rata dosta uznapredovala. Is-tražena su mnoga arheološka nalazišta, te izvršena nova otkrića i pro-dori na planu materijalne i duhovne kulture Ilira. Po pitanju autohto-nosti ilirske kulture i njenog kontinuiteta od indoevropskih seoba,među vodećim arheolozima postoji dosta saglasnosti. No što se tičeprostora kojega su Iliri zahvatali i vremena njihove etnogeneze tuima još dosta neusaglašenih gledišta. I pored toga Jugoslovenska iliro-logija je danas među vodećima, ako nije i vodeća u svijetu. No to neznači da možemo biti zadovoljni sa postignutim i da imamo sigurneodgovore na mnoga ključna pitanja iz praistorije Ilira:

— Još nemamo egzaktan odgovor da li je ilirska kultura autoh-tona, tj. da li se razvijala na domaćem supstratu ili je donijeta sastrane?

— Ne znamo tačno porijeklo i značenje imena Iliri?— Ne znamo koje je bila ilirska teritorija?— Ne znamo kom su etnosu pripadala ilirska plemena i kojoj

jezičkoj grupaciji?— Ako su došli, odakle i kada su došli Iliri?— Kojemu su antropološkom i rasnom tipu pripadali?— Čijeg je porijekla njihova duhovna kultura?— Da li su bili jedinstvena etnička cjelina?— I, da li je ilirska država bila savez plemena ili dominacija

jednog plemena?U daljem izlaganju pokušaćemo da damo doprinos rasvjetljavanju

nekih od ovih pitanja.

2. Arheologija

Kod izučavanja Ilira imamo jednu anomaliju. Širenje ilirskogimena, pa i njihove etnogeneze i državne organizacije, išlo je od jugaprema sjevero-zapadu, a savremeno izučavanje njihove prošlosti počeloje obrnutim pravcem. Pored toga jug je i arheološki manje istražen,pa iz ovog može da se izvuče logičan zaključak, da su dosadašnja

90

saznanja o Ilirima bila bazirana pretežno na argumentima dobijenimiz njihovih perifernih područja. Zato je logično očekivati da ta sazna-nja mogu da pretrpe i veće promjene.

Nemamo ambiciju da razmatramo arheologiju Ilira a to nam nijeni potrebno. Želimo samo da koristimo saznanja arheologije sa »ilir-skog« prostora, da bismo preko nje pokušali da uspostavimo kontaktsa materijalnom kulturom Kavkaza. A u cilju sagledavanja stepenasrodnosti te dvije kulture.

Najinteresantniju pojavu na zapadnom Balkanu u fazi eneolitai prelaska u ranu bronzu predstavlja tzv. cetinska grupa. Ona se pro-stire od rijeke Cetine prema jugu s tim što zahvata i Sjevernu Alba-niju, a u unutrašnjosti se širi do linije Sarajevo — Kosjerić. Najzna-čajnija su nalazišta humke, Mala gruda, Štoj i Nezire kod Skadra, kaoi gradina Gajtan. Ovo je kultura indo-evropljana, karakteristična posahranjivanjima u tumulima. Veže se za kulturu Alpa i zapadne Pano-nije.

Srednja i južna Albanija su pod uticajem kulture indoevropljanasa Donjeg Dunava. To je grupa Malig II. Ovaj se kompleks po M. Gara-šaninu formirao već tokom ranog eneolita.

U sljedećim etapama metalne kulture rane i srednje bronze naprostoru istočno-jadranskog primorja, kome pripada Crna Gora i Sje-verna Albanija, imamo izvjestan zastoj, sve do pojave finalne bronze,što mi dovodimo u vezu sa dolaskom »etnokulturnih grupa« sa Kav-kaza koje su bile nosioci kasne bronze.

Veliki broj arheologa se bavio »egejskim« (ili »panonsko-balkan-skih«) seobama. Većina izvodi zaključak da su pokretači bili nosiocikulture, »polja sa urnama« iz panonskog i podunavskog prostora.

Vjerujemo da su ova mišljenja prevaziđena, jer ilirska kulturanema srednjeevropsku kulturnu tradiciju, već pripada kuro-arakskojkulturi eneolita i rane bronze, bar što se tiče prostora kojega mi pod-razumijevamo pod ilirskim. Ovo i zbog toga, na što smo već ukazali,da je na čitavom kavkaskom prostoru (po ruskoj terminologiji Zakav-kazju), po kultu mrtvih bilo dominantno sahranjivanje u grobnimhumkama (tumulima), od eneolita do IV v. st. e. To znači da se isho-dište migracija može vezati i za Kavkaz. Na drugom mjestu M. Gara-sanin ukazuje (karta br. VII), na prostor ograničen grobnim hum-kama, koji zahvata teritoriju od Epira do Neretve, a u dubini zahvatajugoistočnu Bosnu i jugozapadnu Srbiju.4 Interesantno je napomenutida se iz jednog drugog rada, i sa jednog drugog aspekta, studije polj-ske Akademije nauka, o antropološkim tipovima Evrope (Žejmo-Žejmi-sa), gotovo identičan prostor kao kod M. Garašanina, označava kaoantropološka formacija kavkaskog tipa.

Prostor naselja Kavkascima dijeli od prostora naseljenog Panon-cima i drugim plemenima (nosiocima kulture »polja sa urnama«) pre-ma zapadu, linija nekropola sa »grobnim humkama«. To bi trebaloda bude istovremeno kulturna, etnička i jezična granica Kavkazaca,sa drugim zapadnobalkanskim plemenima. Način sahranjivan ja u grob-nim humkama na ilirskom prostoru je sličan kavkaskom iz istog vre-

91

menskog perioda. Pod humkom, koja je od kamenog nabačaja ili zem-lianog nasipa, ili mješovita, nalazi se kameni sanduk od ploča ili ukopu zemlji pokriven kamenim pločama ili drvenim oblicama. Sahranji-vanje je bilo skeletno u zgrčenom, kasnije ispruženom stanju ili ostacikremiranog lješa.

Pored sahranjivanja u grobnim humkama bilo je i istovremenosahranjivanja i u ravnim grobovima na oba prostora. U sjevernoj Alba-niji nađeni su neki grobovi sa popločanim odrom, što odgovara ravnimgrobovima u Kolhidi, u kojima je odar bio načinjen od šljunka.

Za komparaciju keramike između dva prostora potrebna je po-sebna studija. Misli se prije svega na keramiku geometrijskog perioda.Mi želimo samo da ukažemo na ono što je primijetio B. Sujić (HercegNovi, 1984. godina) da su geometrijske dekoracije trougli, rombovi nakeramici Albanije slični sa onima iz Kolhide u periodu od XIII do VII

92

v. st. e. Kavkaska keramika ima takođe mnogo sličnosti po formi ipredmetima, kao što su čaše, zdjele, sudovi sa ravnim obodom i slično,sa onom koja je otkrivena u Gajtanu. Ta keramika bi se mogla vezatiza zapadnu Gruziju. Bokal iz perioda bronze sa nalazišta Maliq III a, b.(F. Prendi) potpuno je identičan sa onim iz Mingečaure (Kav. Albanija)s početka I milenijuma (Guseinov, Istorija Azerbejdžana).

Iz perioda rane bronze, na prostoru kuro-araske kulture u grobo-vima su pronađene antropomorfne figurice od pečene gline identičneili slične onima iz rane bronze iz grobova sa humkama u Štoju kodSkadra i na Cijevni kod Rakića kuća (Podgorica).

U južnoj Albaniji, gdje pretpostavljamo da su živjela plemenaHillvra (Hilla) i Dassareta (Dassa), u tumulima su otkriveni mnogo-brojni predmeti od bronze. Našu pažnju privlači bispiralni privjesakod bronzane žice, iz Potosi (Fieri), kojeg albanski arheolozi datiraju uprelaznom periodu (između pozne bronze i gvozda I), kao i narukviceod bronzane trake trouglastog presjeka sa 3—4 navoja, otkrivene utumulu Rehova (Kolanja), datirana u fazi gvozda III.

Isti takvi predmeti otkriveni su u tumulima Istočnog Kavkaza(južni Dagestan). Radi se upravo o prostoru odakle su došla ilirskaplemena Hilly i Dasse. Dagestanski arheolog M. G. Gadžajev u svomsaopštenju »Drevnie očagi metalloobrabotki ν Dagestane« (Institut ar-heologij ANSSSR, Kratkie saopšćenja No. 192/87), upoznaje nas da jena istočnom Kavkazu u fazi rane i srednje bronze postojao centarznačajne metalurške aktivnosti. On daje prikaz bispiralnog privjeskaiz Čirkei, istog oblika kao onaj iz južne Albanije (Fieri), a čija je pro-izodnja tekla u ranoj bronzi i dalje. Autor takođe daje prikaz bronzanenarukvice sa 4 navoja iz kurgana (tumula) Gatin-Kale, koju datira usrednju bronzu, a koja po svemu podsjeća na tipično ilirsku naruk-vicu otkrivenu u tumulu Rekovi, u južnoj Albaniji. Kod datiranja po-menutih artefakata primjećuje se velika vremenska razlika, što nijeisključeno da može biti u pitanju greška.

Siva keramika Kavkaza iz XIV v. st. e. (krčag iz Mingečaure),sličan je krčagu od crne keramike iz Barci (Korča), isto tako krčagu(po formi) sive boje iz Elbasana. A spojni sudovi (»slanik«) rože bojeiz Mingečaura, kasna bronza istočnog Kavkaza, sličan je onima iz Korče(Barići) i si.

Iz prednjeg proizilazi da bi južna Albanija mogla biti vezana zakulturu Kavkaske Albanije, a sjeverna za kulturu Kolhide.

Što se tiče razlike u keramici tog perioda između juga i sjeveraAlbanije tj. grupe Malig III c.d. i one sjeverno od Škumbina, ima os-nova da se zaključi da se takođe radi o uticaju nosioca dvije kulturesa Kavkaza, istočnog i zapadnog, koje su i na kavkaskom terenu izra-žene. Tako da se ne bi mogla dovoditi u pitanju pripadnost Ilirima,odnosno Kavkascima, kultura južne Albanije, a ne uticaju Grka.

Jedna od opštih karakteristika prepoznavanja ilirske keramike,jesu velike ušaste drške, koje idu iz oboda suda. Ove drške ponekadimauj i jezičastu formu. Kavkaska keramika od neolita do gvozda II jeimala vrlo razvijene forme, ali se ovakav tip drške ne pojavljuje. Tesmatramo da su »ilirske drške« starobalkanska karakteristika, a pori-jeklo im treba tražiti, možda u Podunavlju ili pripontijskim stepama.

93

Pitanje kontinuiteta ilirske kulture na Glasincu, jedno je od slo-ženijih. Glasinac se ne može više posmatrati kao centar ilirske kul-ture, već kao njena periferija. Pored toga, iz mnogobrojnih radova oGlasincu proizilazi da postoji jedan period razređene aktivnosti u vri-jeme kasne bronze, pa bi to moglo biti vrijeme invazije Kavkazaca.Ako se to potvrdi onda bi se kontinuitet glasinačke kulture mogaosmatrati kontinuitetom kulture indo-evropljana. Ovom ide u prilogi činjenica da predmete glasinačke kulture nalazimo u nekropolamakompleksa Kuks—Drilon—Mati, tek od 600 godina st. e.5

I crteži na stijenama mogu da znače neku duhovnu vezu dvaprostora kavkaskog i z. balkanskog. Želimo da ukažemo na sličnostmotiva između crteža u Lipicama, (Boka Kotorska), i onih sa IstočnogKavkaza (Planine Bejuk Daš) gdje je prikazan prizor lova. Lovci su sastrijelama u lovu na goveče tur, na mjesto jelena koji su nacrtani nastijeni u Lipcima. Isto tako, prizor lova nacrtan je intarzijom, bijelimmaterijalom, na jednoj vezi s početka gvozda (Kedabek u KavkaskojAlbaniji). Stilizovani lovci su sa strijelama u lovu na divojarca, a na-crtana je i svastika, kao na prikazima u Lipcima, a ona je istočnogporijekla.

Moramo da izrazimo rezervu prema nekim shvatanjima u savre-menoj ilirologiji, da su gradine na vrhovima brda na ilirskom prostorugradili starosjedioci u vrijeme mlađe bronze, u cilju zaštite od naje-zde plemena koja su došla sa sjevera. Arheologija Kavkaza zna za či-njenicu da su tamo sve do srednje bronze, građena naselja — utvrđenjana vrhovima brda. Otuda bi moglo da se predpostavi da su doseljeniKavkasci ovu naviku mogli obnoviti prilikom njihovog dolaska nabalkanski prostor.

Bronzana sjekira

Period mlađe bronze ili prelaza između nje i gvozda I, vrijemekoje pripada »egejskim seobama«, područje južne Crne Gore i sjeverneAlbanije, karakteriše jedan tip bronzane sjekire tzv. »albansko-dalma-tinske«. Ime ove sjekire je nešto ranijeg datuma, te ne odgovara stvar-nim nalazištima jer je u Dalmaciji nađeno, od oko 130 primjeraka,svega tri do četiri, dok ostalo u Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji, neda-leko od južno-jadranske obale.

»Albansko-dalmatinska« sjekira ima visoko razvijenu estetsku for-mu. Prilagođena je kao oružje za borbu izbliza. Možda je korišćenai kao znak dostojanstva ili mode. Albanski arheolog F. Prendi, smatrada je služila i kao platežno sredstvo u robnoj razmjeni.6 Razlog za takvupretpostavku je u tome što su nađeni primjerci (u skrovištu Torovicakod Lješa), bez ušica za držalo. Po svemu sudeći ovaj tip sjekire imasvoju genezu i razvio se iz jednog prostijeg tipa, koji je imao više-utilitarnu funkciju kao alatka, tzv. »skadarski tip«. Od ovog tipa na-đeno je oko 9 komada i to 4 u Malesiji, jedan kod Elbasana, a 4 uJugoslaviji (Savnik, Debelo brdo, Sitno i Sinaja). Karakteristično je danijedan od nađenih primjeraka nije identičan sa drugim. M. Gara-

94

šanin, pokušava dovesti njeno porijeklo sa istokom, ». . . ali sve višepomišljati na kavkaske porijeklo ovog tipa«.7 Ali kako u području Ju-žne Rusije i Donjeg Podunavlja nemamo ovog tipa, zaključuje M. Ga-rašanin, mogle su doći preko egejskog prostora, pomišljajući i naulogu Kadma u tom transferu. P. Mijović ne pomišlja, na import saistoka, već o dolasku majstora i donošenju tradicije vezane za luri-stansku sjekiru i posredništvo Kadma.8

U mjestu Torovica između Skadra i Lješa, otkrivena je ostava1983. godine sa 124 bronzane sjekire od kojih 91 sa ušicama, a 32»albansko-dalmatinskog« tipa. F. Prendi je analizirao ovu ostavu i datira ih »ad ochio«, kako kaže, u X v. st. e. dok »skadarski tip« iz kojegje nastao ovaj prvi, datira u XII v. st. e., ne kasnije.9 Prendi se suprot-stavlja mogućnosti uvoza sjekire sa istoka i smatra da su one tu na-stale, u sjevernoj Albaniji, na bazi bakarne rude iz doline Mace. Onove sjekire dovodi u vezu sa intenzivnom metalurškom aktivnošću »sa-vrešno dokazanoj« u sjevernoj Albaniji. Ovo po njemu dokazuje i eko-nomsku moć ovog područja, relativno uzdignutijeg ekonomski a ikulturno od šireg ilirskog prostora početkom posljednjeg milenija st. e.

Rumunski arheolog R. Wulpe drži da je »skadarski tip« nastaona prostoru Rumunije i Moldavije. Mi ne isključujemo mogućnost daje ovaj tip sjekire tuda mogao ostaviti trag, ako je bio u tranzitu.

Imajući u vidu koliko može biti od značaja utvrđivanje porijekla»albansko-dalmatinske« sjekire u vezi naeš teze o dolasku Kolhiđanana prostor sjeverne Albanije i južne Crne Gore, obišli smo arheološkemuzeje na Kavkazu (Tbilisi, Jerevan i Baku). U tim muzejima postojebogate zbirke bronze ali nijesmo mogli indetifikovati tipove potpunoslične »skadarskoj« ili »albansko-dalmatinskoj« sjekiri. Međutim, u držav-nom muzeju u Tbilisiju smo ipak našli jedan tip kolhidske sjekire kojiodgovara tzv. »skadarskom« tipu. Ovaj uzorak potiče s kraja srednjebronze a predhodi tzv. »zverinjem tipu«, te se može smatrati da i»skadarska« sjekira pripada familiji i metalurškoj tradiciji kolhidskihsjekira. Ovo smatramo i zbog toga što su karakteristike kolhidskihsjekira, da imaju ovalne otvore za držalo i produžene i ojačane ušice,što su upravo osobine i »skadarske« sjekire. No može se reći da i usamoj morfologiji oba tipa sjekira ima nešto zajedničko. Pošto je ne-osporno dokazano (F. Prendi), da je »albansko- dalmatinski« proizašaoiz »skadarskog« tipa, ima osnova za gledište da je morfološka genezai »skadarskog« i »albano-dalmatinskog« tipa formirana na Kavkazu,Kolhidi. Međutim, kada je u pitanju proizvodnja istih sjekira stvari sukomplikovanije.

Za »albansko-dalmatinski« tip sasvim je vjerovatno da je domaćeproizvodnje, a vjerovatno i domaće sirovine, izuzimajući kalaj. Sveupućuje na to da je to negdje sa južnog Jadrana. Međutim, kada jeu pitanju mjesto proizvodnje »skadarskog« tipa, postoje dileme. Noobzirom da nijesu pronađeni kalupi za livenje ni za jedan tip, za svepretpostavke treba imati izvjesnu rezervu. Mišljenja da »albansko-dal-matinski« tip treba vezati za Iuristansku sjekiru, prihvatamo u toliko,što kako kaže Bulton-Brown (1972. g.), mogućnost je da su proizvo-đači luristanske bronze došli sa Kavkaza.10 Moramo imati u vidu činje-

95

niču da na prostoru Crne Gore i sjeverne Albanije nije pronađenoartefakata rane bronze, što znači da to područje nema tradiciju bronze,pa je utoliko vjerovatnija pretpostavka da je »skadarska« kao starijitip, mogla biti donijeta sa Kavkaza prilikom migracije, ili proizvedenatu od majstora koji su došli sa Kavkaza. Ne pomišlja se na to, da su»skadarske« sjekire mogle doći sa Kavkaza kao trgovačka roba. A mo-gućnost da je »skadarski« tip mogao biti donijet sa Kavkaza od samihKolhiđana, upućuje i činjenica što trag tih sjekira vodi na donji Dunav,Monteoru (Rumunija), kao i jedan slučaj sličnog tipa sjekire nađen naKubanj (Sjeverni Kavkaz), čiji su prikaz dali sovjetski arheolozi A. A.lessen i V. I. Kozenkova." Druga je mogućnost, da su »skadarske« sje-kire proizvedene tu u južnoj Crnoj Gori ili sjevernoj Albaniji od do-maće sirovine i od doseljenih Kolhiđana ili od putujućih majstora saKavkaza.

Razrješenju ovih dilema trebalo bi da nam pomogne komparacijarezultata spektralne analize metala sjekira sa oba prostora, tj. sa ilir-skog i kolhidskog.

Laboratorija Državnog muzeja Gruzije u Tbilisiju, izdala je 1988. g.Katalog kolhidskih sjekira kasne bronze (1200 — 800. g. st. e.) sa rezul-tatima spektralne analize za 289 sjekira i drugih predmeta. Ista talaboratorija uradila je po istoj metodologiji i analize uzoraka kojesmo im dostavili za 3 »albano-dalmatinske« sjekire (2 muzeja Nikšići jedna iz muzeja Titograd) i sjekire »skadarskog tipa iz Bijele kodŠavnika. Za upoređenje smo koristili i spektralnu analizu »skadarske«sjekire iz Debelog brda, koju je uradila specijalizovana laboratorija izŠtutgarta, a koje je rezultate objavio Borivoje Ćović (Godišnjak XXII,Sar. 1984).

Na osnovu uvida u analize kolhidskih sjekira može se ustanovitida imamo 3 vrste bronze: bronzu sa arsenom, bronzu sa kalajem iarsenom i bronzu sa kalajem. Sve četiri sjekire koje smo dali na ana-lizu pripadaju kalajno bronzi. Isto tako i sjekire iz Debelog brda. Gru-zijski arheolozi smatraju da je arsenikova bronza starijeg datuma.

PREGLED ANALIZE »SKADARSKE« I »ALBAN.-DALM.« U %

Red.broj N a z i v Fe Ni As Cr Cu Pb Ag Sb Zn Sn

»Alban.-dalm.«1. Titograd 0,23 0,002 — — 3,25 0,005 0,55 0,02 5,26

»Alban.-dalm.«2. Nikšić A. 0,12 0,005 — — 2,87 „ 0,78 0,001 10,57

»Alban.-dalm.«3. Nikšić B. 0,35 0,006 0,08 — 4,08 ¸¸ 0,41 0,015 7,52

»Skadarska«4. Bijela 0,02 0,005 0,42 — 2,28 „ 0,83 0,001 12,38

"Skadarska"5. Debelo Brdo O trg. O — 0,11 0,01 O O 3,5

96

ANALIZA 10 TIPIČNIH KOLHIDSKIH BRONZ. SJEKIRA DATA U °/o:

Red.broj Naziv sjek.

247. Kolhidska

248.

249.

250.

251.

252

253.

254.

255.

256.

Fe0,2

0,15

0,2

0,18

0,001

0,2

0,01

0,1

Ni0,005

0,003

0,001

0,01

0,001

0,01

0,01

0,01

0,0001

As Cr

6,5 -

— —

— —

— —

— —

— —

0,3 ---

1,23 —

4,85 —

0,53 —

0,1

0,3

0,4

0,2

0,25

0,1

0,3

0,01

0,01

0,15

Ag0,001

"

tt

n

"

0,1

0,1

0,1

0,1

Sb0,3

0,08

0,08

0,3

0,3

0,5

0,01

0,01

0,5

Zn—

0,001

tt

"tt

0,01

1,5

1,0

0,01

Sn0,2

2,95

2,15

4,25

4,88

4,18

8,38

6,12

0,3

9,09

Komentar spektralne analize:Za svih 5 bronzanih sjekira nađenih na domaćem tlu (3 »albano-

dalmatinske« i 2 »skadarske«) može se reći da su od kalajne bronze.Samo »skadarska« iz Bijele sadrži i dodatak minerala sa sadržajemarsena. Za 4 sjekire nađene u Crnoj Gori karakterističan je visoki sadr-žaj olova, ali niski sadržaj cinka, pa se ne može govoriti o korišćenjusirovine iz olovo-cinkanih ruda Crne Gore (Brskovo, Šuplja Stijena).Ovi rudnici imaju i sasvim male količine bakra (ispod 1%), pa je zaondašnji sistem obogaćivanja rude neizvodljivo bilo dobiti dovoljnukoncentraciju rude bakra radi topljenja. Sjekire nađene u Crnoj Goriimaju visok sadržaj antimona i gvozda. Sve ovo upućuje na zaključakda su pomenute sjekire izrađene od iste sirovine, uz dodatak arsena zasjekiru iz Bijele.

Sjekira iz Debelog brda nije od iste sirovine kao i predhodnečetiri. Od 10 kolhidskih sjekira 5 je rađeno dodatkom kala ja i arsena,a drugih 5 je samo sa kalajem. Za sve kolhidske sjekire je karakteri-stičan niski sadržaj olova, što ih udaljava od sjekira nađenih u CrnojGori. Nešto su bliže po tom elementu sjekiri iz Debelog brda. Međutim,ovu sjekiru udaljava od kolhidske sirovine nedostatak antimona, cinkai gvozda.

Zaključak:Na bazi analize i upoređenja metala od kojeg su izrađene bron-

zane sjekire »skadarskog«, »albansko-dalmatinskog« i kolhidskog tipamože se konstatovati:

a) Da sjekire »skadarskog« i »albansko-dalmatinskog« tipa nađenekod nas nijesu izrađene od iste sirovine kao i kolhidske sjekire, pa pre-ma tome male su mogućnosti da su mogle biti donijete otuda.

7 O porijeklu Ilira 97

b) Iste sjekire nađene u Crnoj Gori nijesu izrađene od sirovineolovno-cinkanih ruda iz Brskova i Šuplje stijene. Ostaje da se vidi da lisu mogli biti korišćene sirovine iz sjeverne Albanije (rudnici bakra udolinama Drima i Matija), ili od karpatsko-podunavske rude.

c) Ostaje kao najvjerovatnija mogućnost, da su bronzane sjekire»skadarskog« i »južno-jadranskog« (»albansko-dalmatinskog«) tipa izra-đivali majstori iz Kolhide, koji su mogli doći sa migracijom ili kaoputujući zanatlije i to u mjestu koje ne treba tražiti van prostora nakojem je nađeno najviše primjeraka. »Jer oblik donosi onaj koji donosimetalurško iskustvo«.

Nejasnoće oko »skadarske« sjekire unose skoro identični tipovisjekira iz srednje bronze, otkriveni u Hatuši (Bogazkoy), koje su izlo-žene u Arheološkom muzeju anadolskih civilizacija u Ankari. Šta višenađeni su i kalupi za livenje, što je dokaz o domaćoj proizvodnji. Mi-slimo da ovo ne bi trebalo da bude nikakvo iznenađenje jer su poznatekulturne i druge veze između Hetita (Anadolije) i Kavkaza. U stvari toje bio jedinstveni metalurško-tehnološki prostor, pa ove sjekire mogubiti i proizvod putujućih majstora, Čana, Tabala ili Haliba, za koje sezna da su razvijali svoju metaluršku aktivnost po okolnim prostorima.A sada se postavlja pitanje, da li je »skadarska« sjekira nađena u CrnojGori i Albaniji, mogla biti donijeta iz Male Azije kao trgovačka roba.Svakako, ovakva se mogućnost ne bi mogla isključiti.

Bronzane sjekire sa južnog Jadrana, nijesu jedine za dokazivanjedoseljavanja Kolhiđana. Jedan drugi tip bronzane sjekire nađen kodKorče (Rembeci, kojeg albanski arheolozi datiraju u kasnoj bronzi,može poslužiti takođe u te svrhe. Ova sjekira ima malo neobičnu for-mu pravougaone ploče sa okruglim ušicama za držalo. Stiče se utisakda je ova forma proizvod evolucije jednog tipa bronzanih sjekira izzapadne Iberije (Trijaleti, Bedeni, Hovle) otkrivenih u kurganima, akoje gruzinski arheolozi datiraju u ranu bronzu. I ovaj tip sjekiratakođe ima okrugao otvor za držalo.

3. Iliri — ime

O porijeklu imena Iliri ima više teorija. Po arheologu Ćiru Tru-helki ono dolazi od albanske riječi »i-lir« što znači slobodan. R. Kati-čić ima drugo tumačenje. On ime Ilir, dovodi u vezu sa ilirskim kul-tom zmije. Riječ »illis« po Hesuhiju, znači svinuta, iskrivljena a riječ»illas«, svinut, škiljav, iskrivljen«. U ilirskom se imenu prema tome,može prepoznati jedna grčka riječ za vijuganje ili kolutanje i takose to ime može shvatiti kao da je izvedeno od oznake za vijuganjezmije. Dakako, dodaje Katičić, radi se o etimologiji na temelju grčkogjezika... na legendarne i kultne veze ilirskog naroda s likom zmije«.12

Mi ipak mislimo da bi u imenu Iliri, trebalo tražiti neku etničkuvezu, pa ćemo u tome smislu i pokušati. Grci su u definisanju Iliraunijeli dosta površnosti. Oni su se sa prezirom odnosili prema Ilirimajer su ih smatrali varvarima. Grci su na jonskoj i jadranskoj obali

98

živjeli u utvrđenim punktovima, svojim kolonijama i emporionima,interesujući se za svoju trgovinu. Kod njih i nije bilo želje da vladajunad Ilirima. Odviše su bili ponosni na svoje helensko porijeklo, svojumaritimnu kulturu i sve što je u vezi sa morem. Sa Ilirima iz susjed-stva su se odnosili sa prepotentnošću, nijesu ulazili u bliže odnose.Možda je tome doprinosilo i neprijateljsko držanje Ilira. Dah tog grč-kog psihičkog kompleksa i pored toliko prohujalog vremena, miješanjastanovništva, promjena i događaja, još se može osjetiti u našim pri-morskim mjestima. Rimljani su se drugačije ponašali, jer Rimljanimanijesu trebali samo robovi, već je patetični latinski duh želio i dadominira. Zato su morali ući u tijesni kontakt sa Ilirima, da bi ih upo-znali izbliza, pogotovo što su sa njima i ratovali. Pacifikacija Ilira tra-jala je više od 200 godina. Zato i vijesti njihovih pisaca više cijeni-mo, kao vjerodostojnije ali nažalost to su za našu temu kasne vijesti.Međutim, i od njih je ostalo nejasno pitanje koje se odnosi na izraz»Illyri proprie dicti«, Plinija Starijeg (I v. st. e.) i rimskog geografaPomponija Mela (I v. n.e.). Ovaj se izraz obično prevodi sa »Iliri u pra-vom smislu«. Znači, ako ima »pravih« ima i onih koji su nazvani Ili-rima, a koji to nijesu bili. Za takve je u nauci usvojen termin »Iliriu širem smislu«. To je jasno, ali na koje se Ilire odnosi Plinijeva i Me-lina definicija, da li na neko hipotetično pleme Ilira, sjeverno od Epira,ili na više srodnih plemena, još posigurno ne znamo.

Pitanje položaja plemena lliri i etimologija tog imena proučavase već 160 godina, ali se mišljenja još razilaze. Naša arheološka naukaje dala tom pitanju značajan doprinos. Evo šta misle naši vodeći arheo-lozi koji su se bavili ovim problemom:

— A. Benac: »Plemenska zajednica čije je ime bilo Iliri, najvje-rovatnije se razvijala između Drima i Vojuše«.13

— M. Garašanin: ». . . u ilirskom kompleksu skloni smo da i uovo vrijeme pripišemo kulturu Južne Albanije i ako za definitivnorješenje tog problema treba sačekati nova istraživanja«.14

— F. Papazoglu: »Smatram da je moralo postojati pleme koje sezvalo Iliri i da je to pleme, istakavši se nad ostalim bliskim i srodnimplemenima stvorilo Ilirsku kraljevinu i nametnulo svoje ime celoj za-jednici«.15

— B. Čović kaže: » . . . da su Iliri u užem smislu jedan posve od-ređeni narod antičkog svijeta, nastao vjerovatno sjeverno od Epira isjeverozapadno od antičke Makedonije. Prvo etničko jezgro Ilira senalazilo između R. Vojuše, Orhidskog jezera i Jadrana«.16

— R. Katičić: »Ime Iliri se odnosi na jedno određeno pleme«.17

— A. Stipčević: »Rezimiraući . . . o etničkim granicama Ilira, mo-žemo zaključiti da su oni u predpovjesno doba nastanjivali veliko pod-ručje što ga sa zapada zatvara Jadransko i Jonsko more, na sjeveruistočne Alpe i Drava, na istoku Dunav — Morava — Vardar, a na juguEpir i drugi helenski krajevi. Osim toga, može se sa prilično sigurnostigovoriti o prisutnosti ilirskih elemenata u M. Aziji, Grčkoj i Italiji«.18

— M. Suić: »Illyri proprie dicti« Plinija i Mele, daleke su povje-sne reminiscencije. A onim drevnim Ilirima — Ilirima, eponima čitave

99

etničke zajednice, o kojima izvori ne donose nikakvih podataka, zaci-jelo se zameo trag«, i ». . . vanjski su faktori bili ti koji su uticali naširenje ilirskog imena«.19

— W. Pajakovski: »Pravi Iliri«, »Illyri proprie dicti«, nastanji-vali su teritoriju između Lissosa na jugu i Neretve na sjeveru. Na istokudo Crnog Drima.20

Kao što se vidi, većina naših arheologa i ne samo naših, smatrada je naziv Iliri počeo od plemena koje je bilo smješteno negdje najugu Albanije. Benac ga smješta u srednju Albaniju, a poljski naučnikW. Pajakovski »prave Ilire« smjesta na području Crne Gore, istočneHercegovine i sjeverne Albanije.

Jedini izuzetak čini A. Stipčević, koji preskače plemenski početakIlira, te odmah prelazi na »etničke granice . . . u predpovjesno doba«koje rasteže do maksimuma. Nama se čini da je naučno prihvatljivijemišljenje A. Benca da su Protiiliri mogli doći kao »etno-kulturne grupe«i da nijesu mogli biti etnički ni kulturno jedinstveni, zato što su poti-cali od raznih etničkih i jezičkih grupa. Interesantno da je A. Stip-čević u 1974. g. govorio sasvim suprotno ali ispravno: »Naše današnjepoznavanje ilirske arheologije, ilirske materijalne i duhovne kulture,onomastike itd. pokazuje da o Ilirima kao jedinstvenom etničkomkompaktnom i formiranom narodu ne može biti uopšte govora«.

Čini nam se da M. Suić suptilno ulazi u zamršeno pitanje ilir-skog imena. Kako shvaćamo Suića, Iliri i sva kasnija nadgradnja nadtim imenom su eho uspomena na jedno davno vrijeme kada je to plemestvarno i egzistiralo ali kojemu se kasnije gube tragovi kroz istorijskebure koje su naišle na tom prostoru. Zbog toga, mi konkretno Ilire ili»prave Ilire« na zapadnom Balkanu i kroz njihovu istoriju, uzalud tra-žimo. Upravo mi možemo naći samo njihove tragove.

I mi smatramo da ti tragovi mogu biti samo na jugu, naetničkoj granici sa Epircima. Drugi je uslov da je njihovo boravištebilo pored mora, naravno Jonskog. Ovo zato, što je prvi kontakt novo-došlih plemena sa Grcima, koji su inače na tom prostoru bili prisutnijoš od ranije, morao biti posredstvom mora, odnosno pomoraca i trgo-vaca. Kontakt Grka sa ilirskim plemnima, preko neprohodnih make-donskih i epirskih planina je vrlo težak, a u zimskom periodu i ne-moguć. Mikenski Grci su već od 14. v. st. e. plovili obalama Epira i sje-verno od njega što se potvrđuje brojnim nalazima mikenske keramike.Naravno, polazi se od pretpostavke da se doseljavanje Ilira dogodilou vrijeme »egejskih seoba«.

Trag boravka Ilira na jugu može biti toponim, Keraunijske pla-nine (sadašnja Akrokreraunija ili Kepi e Gloses). Isti takav naziv jepostojao u antici na istočnom Kavkazu iznad Kaspijskog mora, a evošto o tome piše Strabon (XI, 4, 1) ».. . sjeverno je okružena Kavkaskimplaninama (govori o K. Albaniji), a za to što se te planine uzdižu nadravnicama i nazivaju se, osobito njihovi dijelovi pored mora, Keraunij-skim planinama ...«

Slično o Keraunijskim planinama u kavkaskoj Albaniji saopštavai Pomponije Mella.

100

Sasvim je logično da su ime Keraunijskim planinama na graniciEpira mogla donijeti samo istočnokavkaska plemena prilikom svogdoseljavanja.

Južno od jonskih Keraunijskih planina nalazi se oblast Himara(grčki Himaira), ovaj je toponim najverovatnije mogao biti nazvan pohimeri, totemu kavkaskih plemena.

Sada da vidimo koja su plemena živjela na kavkaskim Keraunij-skim gorama? Evo šta o tome piše Strabon (XI, 5, 1): Kako govore,u planinama nad Albanijom (kavkaskom) obitavaju Amazonke. Teofan,koji je pratio Pompeja u pohode i posjetio zemlju Albanaca, priča daskitska plemena Hela i Lega žive među Amazonkama i Albancima i štou toj zemlji protiče rijeka Mermadelida ...« Azerbejdžanski istoričariI. Guseinov i A. Sumatzade imena ovih plemena pišu sa Hili i Ligi.21

Da su plemena Heli (Hili) i Legi (Ligi) živjeli zajedno na šumo-vitim obroncima Keraunijskih planina, misle i azerbejdžanski lingvistikoji su istraživali prošlost ovih plemena, J. H. Abdulajev i K. Š. Mi-kadov. Naziv »Legi« (na kartlijskom »Leki«) je ime dagestanskog ple-mena koje se sada zove Lezgini. Isto tako i pleme Helli (Hilli). A onjihovoj egzistenciji u prošlosti dokazuju toponimima na tom pod-ručju, sela Hil (rus. Hilj) i Hil-Giljčaj (rus. Hilj-Giljčaj) i dva sela saimenom Legar.

U savremenom lezginskom jeziku »leg« nema nikakvog značenja,a sufiks, »ar« je završetak nominativa množine kod velikog broja ime-nica. Dok u kartlijskom »lek« znači: čovjek, junak. Pa bi »Legar« ili»Lekar« značilo isto što i »Leki« ili »Legi« ime roda-plemena »ljudi«,»junaci«.

U savremenom lezgijskom »hel«, »hil«, znači grana, grana drveta,a prema azerbejdžanskim lingvistima u starolezgijskom to je značilošuma. Pa bi »Heli«, »Hili«, značilo ime »ljudi iz šume«, »šumski«. A pozakonu lezginskog jezika, koji je predpostavljamo, morao biti isti ilisrodan susjednom hilskom (helskom), »Hel-ar«, »Hil-ar«, ili »Hilur« —značilo je to isto, ime plemena u smislu »šumski«, »iz šume« ili »šum-ski ljudi«. Na ovaj način možemo da protumačimo stare oblike imenaIliri, Hiluru i Hilurica.22

Da je »hil« osnovica za naziv šume, imamo potvrdu i kod Hero-dota (IV, 76), koji kaže da se velika šuma u Skitiji, na obali Crnogmora, kod ušća Boristena (Dnjepra), zove Hileja. Ovim Herodot potvr-đuje da su Hili Skiti, odnosno Iranci, što potvrđuju i drugi izvori.

Tumačenje termina »Hilar« i »Hilur« po metodi azerbejdžanskihlingvista, dobija potvrdu i po primjeni gledišta koja j iznio Niko Žu-panić (Srbi Plinija i Ptolomeja, Bgd. 1924, 576), o pravljenju nomina-tiva plurala u Kavkaskim jezicima, dodavanjem sufiksa: ar, ir, ur, ri, bi,be, mur, rul i lar.

Po drugom metodu, na iberisko-kavkaskom jeziku (kartlijskom)rečca »eri« znači narod. Pa ako taj sufiks dodamo na: hel odnosno hil,dobijamo »hileri«, odnoso »heleri«. Sada upravo dobijamo: Hileri- He-leri, (Hiler) što bi trebalo da znači: »šumski-narod«, ili »narod iz šume«.Međutim, u izvorima se ne javljaju ovakvi oblici, što znači da nešto nijeu redu.

101

Najraniji spomeni Ilira se javljaju sa »H«, na primjer:Hillyriss, Hil — yri-ss, atinski epitaf iz V v. st. e.Hilurii, Hil — uri — i, Fastum 167 g. st. e.Hillyrici, Hill — yri — ci, po R. KatičićuHillyricum, Hill — yri — cum, po R. KatičićuHillyrico, Hill — yri — co, po R. KatičićuHil'lyria, Hill — yri — a, po R. KatičićuHilluricum, Hill — uri — cum, po R. Katičiću.Kao što se vidi, kod prvih spomena Ilira se javlja zakonitost od

sedam slučajeva pet je sa izrazom »Hill« i »iri«, gdje bi »hil« trebaloda znači »šuma« a »iri« narod, pa imamo značenje: »šuma-narod« ili»šumski narod«. Iz ovoga proističe pretpostavka da se na lezgijskom ihelskom (nilskom) narod kaže »iri« a ne »eri. Ovo »narod« ne trebashvatiti bukvalno već to može da znači i »pleme« kao što »etnos« kodGrka ima često značenje »pleme«.

(Ovim metodom možemo da dešifrujemo i baskijsku maksimu»Heri Batasuna«, gdje imamo dodatak labilnog »h« na »eri« (narod)pa taj izraz znači »Narod Batasuna«. Na ovaj način hipotetsku verzijuda su Baski sa Kavkaza potvrđujemo i lociramo im ishodište na zapad-nom Kavkazu, vjerovatno u Abhaziji, antičkoj Abasci, jer je »eri« za-padnokavkaska riječ.)

Druga dva obligka, Hiluri i Hiluricum koji sadrže izraz »ur«, štou stvari nije drugo nego nominativ množine, koji bi trebalo da znači»šumski«, ili »Gorani«, dok »Hillyri« znači »pleme ljudi iz šume«, ili»narod ljudi iz šume«.

No, ostali smo dužni još jedno objašnjenje. Upravo, ne smijemozaboraviti da je Strabon, kavkaske Hele (Hile) smatrao za Skite, pasmo dužni pokušati za najranije nazive Ilira, Hillyrioi, dati objašnjenjepomoću skitskog jezika. Naime, na skitskom se čovjek kaže »oior«(Herodot, IV, 110). Ljudi bi bilo »oiori«, pa bi smo imali Hilly + oiori.Vremenom je izvršena metateza »oiori« u »rioi«, pa smo dobili onošto smo upravo mislili da je grčki naziv Ilira, Hillyrioi (šumski ljudi).Kasnije je »ho« izgubljeno pa smo dobili uobičajeni naziv Illyrioi.

Obzirom da u pisanim izvorima nemamo tragova o plemenu Hi-lima ili Hillirioi-ma na jugu Albanije, možda bi mogli da pomognugrčki mitovi, čije je pamćenje dublje.

Sve do značajnih radova R. Katičića, kod nas se grčki mitovi i ni-jesu dovoljno ozbiljno uzimali kao pomoćni istorijski izvori. ZaslugomKatičića, nama se, posebno na južnom Jadranu,, ukazao, jedan novi pro-stor bogat burnim događajima i ličnostima iz doba mlađe bronze. Ovajprostor je bio u kontaktu sa mikenskom i postmikenskom civilizaci-jom, u nemirno doba »egejskih seoba« i razmještaja novog stanov-ništva na jugu Balkana. Samo da pomenemo mitove, »Kadma i Har-moniju«, »Argonaute« i Homerovog Odiseja sa Itake. Događaji iz ovihmitova dobrim dijelom, su vezani za južni Jadran i Jonsko more. Ovoukazuje da je ovaj prostor bio pod uticajem egejske civilizacije iz vre-mena kasne bronze i početka gvožđa.

102

Iz poznatog spjeva Apolonija Rodskog (oko 295—215. g. st. e.)»Argonauti«. najveći broj "radnji se odvija na tzv. ilirskom prostoru,Tu se radi o potjeri Kolhiđana za Argonautima, njihovom sukobu i naj-zad naseljavanju istih. U svrhu ovih istraživanja korišćen je prevod ikomentar R. Katičića.23

Apolonije je bio učen pjesnik, imao je na korišćenju Aleksandrij-sku biblioteku, čiji je bio upravnik. To znači da su mu dostupna bilamnoga, nama nepoznata djela grčkih logografa iz najdublje helenskeprošlosti. Bio je i dobar poznavalac geografije onog doba. Predanjai epovi o Argonautima su već bili prisutni kod Grka najmanje 700godina, a Apolonije se uhvatio da piše o nemogućem i nerealnom bjeg-stvu Argonauta Dunavom i nekim hipotetičnim krakom koji se ulivaona sjever Jadranskog mora. To je prije njega, po Katičiću radio samonjegov učitelj Timoget. Svi ostali Grci, uključujući i Homera, ekspe-diciju Argonauta i njihov povratak vidjeli su preko Crnog mora i Dar-danela. Zašto je Apolonije promijenio pravac bjegstva Argonauta?Odgovor na ovo pitanje daćemo u obliku hipoteze.

Apolonije je pomiješao dva istorijska događaja velike starine.Pomiješao je predanje ili epos o Argonautima i njihova junaštva poKolhidi u koja je vješto uvrštena i jedna ljubavna avantura, sa migra-cijom kavkaskih plemena na Balkan u grčkom susjedstvu. Sasvim jevjerovatno da je o dolasku kavkaskih plemena, gdje su se isticali Kol-hiđani koji su Grcima već bili poznati iz epa o Argonautima, ostalonešto zapisano, što je Apolonije našao u aleksandrijskoj Biblioteci.Apolonije je shvatio da se radi o jednom događaju, a kako su kolhidskai dr. kavkaska plemena došla kopnom preko Pontskih stepa i uz Du-nav, on je to putovanje pobrkao sa Jasonovom avanturom. A time jedobio da epos ima dramatične i neočekivane obrte i iznenađenja, što jeveć bilo tradicija u helenskoj poeziji.

Prvo, kao vođu Kolhiđana uzima Apsirta, kraljevog sina. Sasvimje normalno da jedna takva seoba zahtjeva vođu i da to bude vladarevsin. Možda je to negdje bilo i zapisano u kakvom predanju Kolhiđana,koji su narod velikog pamćenja i tradicije i možda se taj vođabaš i zvao Apsirt. U spjevu se spominje Tanais (Don), koji je kavka-skim plemenima ostao u pamćenju jer je to bila najveća vodena pre-preka na njihovom putu. Pominju se sjeverna plemena Skita, Tračana,Sigima, Graukenaca i Sinda. Spominje se »pusto laurijsko polje«, zatimgora Angura i Kaulijačke stijene. Za Laurijsko polje neki naučnici mi-sle (Patsch i Budimir) da je to Zemun (Taurumum)? Sve je to što jezapamćeno u toku putovanja ušlo u narodno predanje, koje su Grcimogli kasnije zapisati.

Dolaskom Kolhiđana na Jadran oni se naseljavaju u tri grupe.Jedna, na Apsirtova ostrva, misli se da su to neka jadranska ostrva,drugi se naseljavaju kod ljudi Enhelejaca na »Crnodubokoj« ilirskojrijecu Dizeru koji podižu grad Pola, »kojega bi Grk nazvao grad bje-gunaca«. Nije riječ o Poli u Istri, već je to možda današnje selo Pulaju delti Bojane, a Dizer je enhelejsko ime Bojane, gdje je u blizini igrob Kadma i Harmonije.

Treća grupa Kolhiđana se srijeće sa Argonautima na ostrvu Kor-kiri (Krf). Poslije smrti Apsirta, Kolhiđani se odlučuju da se nastane

103

na ostrvu i da žive sa Feačanima. Oni su tamo dugo stanovali doknijesu stigli ljudi Bakhijadi iz Efire, grada iz Epira kod Dodone, kojisu protjerali Kolhiđane na Keraunijske gore, gdje su osnovali gradOriku ispod planine.

Poslije Orike se pominju i Nesti (Nestejci) pleme na r. Cetini,ali u nejasnoj poziciji.

O osnivanju Orika od strane Kolhiđana piše i Plinije Stariji,(Tractat o Macedoniji, lib. III, cap. 24); ». . . Hic in ora Orioum oppiduma Colchis conditum, inde initium Epiri, montes Acroceraunii, quibushunc Europae determinavimus sinus«.

Koliko vrijedi Plinijevo saopštenje, da li je crpio podatke odApolonija ili drugog izvora ne znamo, no u svakom slučaju smatraoje da je ta vijest ispravna čim ju je saopštio.

Imamo jednu vijest da je Zevs svojim munjama spriječio Kol-hiđane koji su naseljavali Keraunijsku goru, da pređu na susjednoostrvo (vjerovatno Korkiru). To je u koliziji sa dolasikom Kolhiđanana Krf brodom, a potvrđuje tezu o dolasku kopnom.

Ustvari suština Apolonijevog pjevanja svodi se na naseljavanjeKolhiđana uz tok Dizera (Bojane), a na jug su pošli Hilli (Hillori-oi) idruga plemena koja Apolonije i Grci identifikuju sa poznatim Kolhi-đanima.

Međutim, Hilli, tu i tamo ipak izlaze na vidjelo:— Ime luke na Korkiri (Krfu) Ίλλαικοξ λιμηυ (Tukidit, 3, 72 i 81)

kao i Ίλλικοζ λιμηυ (Apolonije Rodski, 4, 1125). Wilamovitz (177, bilj. 1.)zaključuje odatle da su korintski kolonisti tako zvali kerkirske staro-sjedeoce. Pa bi Hilli između Nesta i Liburna mogli biti izbjeglice saKorkire.24

Povezanost Grka i Hilla iz vremena »egejskih seoba« vidi se izpredanja, da je Hil bio vladar naroda Hilejaca, a sin Herakla, pa suHilli legendom vezani za Dorane, potomke Herakla, a time i za »egej-ske seobe«, smatra R. Katičić.

Po Pseudo-Skilaksu, Hilli (Ίλλοιοι i Ίλλιυοί) su smješteni južnood Liburna na poluostrvu. Tamo ih je nastanio Hil sin Herakla, ali»ne govore grčki niti imaju njihove običaje«.25

Austrijski naučnik Hahn26 smatra da su Hilejci (Hilli) jezgroIlira i da su imena Ίλλειζ i Ιλλυριοί etimološki povezana, jer najsta-rije potvrđeni oblici ilirskog imena glase Ίλλυριοί, »Hiluri ili Hilurikus«(Po R. Katičiću). Međutim, isti Katičić misli da se takva etimološkaveza ne može prihvatiti.

To su podaci kod Apolonija iz rane istorije Krfa i južne Ilirije i okolhiđanskim naseobinama (čitaj kavkaskim) na Keraunijskim gorama,gdje i danas egzistira pokrajina pod imenom Himara, možda prvanaseobina Hilla na Balkanu?

U istorijskim izvorima je poznato da je (po Strabonu 62, 4) korin-čanin Hersikrat, s Korkire (Krfa) istjerao Liburne u VII v. st. e. kojisu tamo imali koloniju od IX v. st. e.

Poslije vidimo da se kod Liburna doseljavaju Hilli izbjeglice izKorkire i Keraunije. Što daje pomenutim legendama mogućnost neke

104

veze i veću vjerodostojnost. Dakle, ne treba isključiti da bi ApolonijeviKolhiđani mogli biti u stvari Hilli ili Hilliri, koji su bili možda i vo-deće pleme, prethodnica Kavkazaca i koji su prvi stupili u odnose saGrcima i kasnije bili odande protjerani od Korinčana ili Epirana, pa jeuspomena na njih ostala kod Grka i njihovo ime Hillyri. Možda su utom vremenu protjerana i druga srodna kavkaska plemena preko mora,koja su naselila Južnu Italiju, Japige, Mesapi, Dauini (Gargari) i dr.

Ostaje još da razjasnimo da li su termini Hillyri ili Illyri odnosina narod (više plemena) ili samo na pleme Illire. Ako pođemo od pret-postavke da su Iliri — narod, zauzimali prostor od r. Matisa do Hao-naca (po Pseudo Skilsku IV v. st. e. »Periplus«, piše: » . . . iza Ilira suHaonci«). Postavlja se pitanje a što je sa plemenom Iliri? Upravo tamooko Keraunijskih gora i Orikuma, gdje smo pretpostavljali da su sesmjestili Hilli po doseljavanju sa Kavkaza, većina ilirologa nalazi plemeBylliones. F. Papazoglu i A. Stipčević grad Byllis smještaju u unutraš-njost nešto dalje od obale tj. Orikuma. Po Pseudo Skilaksu Orikumleži na teritoriji Amantije, a ona je dio plemena Bylliones, tako danema dvojbe da su Byllioni izlazili na obalu od Apolonije do Orikuma.Sada imamo elemenata da postavimo tezu da se pleme Iliri krije uByllioni-ma, (Bilion, Bilida, Byllis)?

Na prethodnim stranicama smo dokazali da hill znači »šuma«,a u savremenom albanskom šuma se kaže »pylli«, što nesumljivo znacida je taj termin nastao pretvaranjem »h« u »p«. Kako je to izvršeno ikada, nas za sada ne interesuje. No, može li se sada po toj logici iHilly, Hillioi transformisati u Bylli, Byllioi, jer je i »b« labijalni glasisto kao i »p«. Vremena za tu transformaciju je bilo dovoljno, skoro800 godina od doseljavanja Hilla do Pseudo Skilaksa, koji je popisaoova imena. Slična transformacija se dogodila i sa albanskim »po« (da),koje je nastalo od ibero-kavkaskog »ho« (da). Hipoteza je znači slije-deća: ime Hillyrioi Grci su od početka koristili za grupu srodnih kav-kaskih plemena i to se nije mijenjalo, a ime plemena Hillioi se trans-formisalo nezavisno od toga u Byllioi. Upravo ova hipoteza ako budepodržana i od drugih istraživanja, rješava najsloženija pitanja Ilira.*

Sada je jasnije da je Apolonije ustvari opjevao dva krupna doga-đaja iz vremena mikenskih Grka, pohod Agronauta i dio »egejskihseoba«, ustvari dolazak kavkaskih plemena na Balkan. A dokazom opostojanju Hilia na jugu Ilirije, potvrđuje se ispravnost hipoteze o na-stanku imena Iliri, od imena plemena Hillyri.

Pominjanje Briga kod Apolonija, i ako na pogrešnom mjestu, nasjeverozapadu Ilira, može da bude simptomatično, tj. da su oni umi-ješani u događaje oko dolaska Kavkazaca. Brigi su živjeli u srednjoj

* (Interesantno je napomenuti da pleme Dauine Italijanski arheolozi loci-raju kod poluostrva Gargana. Ime Gargano podsjeća na istočno-kavkasko plemeGargare (Gargane) koji su živjeli u susjedstvu kavkaskih Hilla, (Hella). Za Gar-gane, Strabon kaže: »da njihov govor obiluje grlenim glasovima« i da su »narodkoji stupa u polne odnose sa Amazonkama«). Ime Dauini možda dolazi od imenaistočno-kavkaskog plemena Dai, koji su živjeli pored Hilla i Gargara a to suustvari isto što i Dasse. Što je i u skladu sa našom hipotezom, da su to srodnaplemena.)

105

Albaniji i vjeruje se da su krajem XIII v. st. e. jedan dio plemenaprešao u Malu Aziju i da su tamo sa drugim plemenima s Balkanasrušili Hetitsko carstvo oko 1200. g. st. e. u Maloj Aziji se spominjupod imenom Frigi.28 Ako su njih potisla kavkaska plemena, onda suona mogla napasti na teritoriju Hetita sredinom II polovine XIII v.st. e. a to je u stvari moguće vrijeme dolaska Kavkazaca na Balkan?No ako pođemo od mita da je Kadmo došao kod Enhelejaca da impomogne u borbi protiv Ilira, onda bi to bilo nešto ranije, početakXIII v. st. e. No ko zna možda je bilo više najezdi Kavkazaca?

4. »Illyri proprie dicti«

Kavkaska plemena su se, od same njihove pojave na istorijskojsceni Srednjeg Istoka iz epohe rane bronze, dijelila na zapadno-kavka-ska i istočno-kavkaska. Njih je dijelio različito stepen civilizacije i raz-ličiti jezici. Zapadna plemena su naseljavala oblast Kolhide i Iberije(Kartlije), ova su plemena govorila sličnim jezicima, kartlijskim odno-sno megrelskim. Dok su istočna plemena kasnije okupljena u zajed-nicu plemena, Albaniju (kavkasku), u osnovi imala takođe ibero-kavka-ske jezike, ali koji su imali neke veze i sa skitskim, odnosno iranskimjezicima. Mnogi grčki i rimski pisci neka albanska (k.) plemena sma-traju za Skite. Među plemenima istočnog i zapadnog Kavkaza bilo jeznači i znatnih razlika i u jeziku i u kulturi i u etničkom porijeklu.Istok je uvijek zaostajao u razvoju. Oni se na svojim jezicima nijesumogli sporazumijevati. O ovome govori Strabon (XI, 4, 6), na to uka-zuje i arapski geograf Mesudi (X, v.).

Naseljavanje Zapadnog Balkana je išlo tako što su istočno-kav-kaska plemena naselila današnju Albaniju od Epira do rijeke Maće(Matisa), a zapadna plemena, da ih nazovemo kolhidska, zapadno,odnosno sjeverozapadno od Mače do rijeke Neretve, kasnije su se mo-žda proširila do Cetine.

Evo kako je Plinije Stariji (iz I v. n.e.) pomenuo »prave Ilire«i ako su to za nas kasnije vijesti pa u toliko nesigurnije: ». . . propie-que dicti Illyrii et Tualanti et Piraei«. Pominju se, kako kaže Suić»nazvani« Iliri, a nešto su drugo susjedi Taulanti i Piraei.

I Plinijeve vijesti su u saglasnosti sa hipotezom o Byllima. Naime,kada Plinije pomnje pleme logično bi bilo da ih nabraja po redosljedunjihovog položaja. Da bi smo znali da li nabraja sa juga na sjever iliobrnuto, morali bismo znati položaj bar dva plemena. Pouzdano znamolokaciju sa Taulanata. Dok za Piraee nemamo čvrstih dokaza, ukolikose ne radi o poznatim rudarima Pirustima, koji su živjeli između Ma-tisa i Drima. Upravo, neki naučnici tako i pretpostavljaju (W. Paja-kovski). U tom slučaju Plinije je počeo nabrajanje sa juga što je i logič-nije, pa bi »pravi Iliri« bili locirani ispod Taulanata, upravo tamo gdjenalazimo Bylliones, oko Keraunijskih gora, za koje inače pretpostav-ljamo da su se nekada zvali Hilli (Hillvri). Odnosno na položaju gdjesmo i predvidjeli da su se tu morali naseliti kavkaski Hilli. Prema

106

tome, Plinijevi ». . . proprique dicti Illvrii . . .« su samo pleme Iliri tj.kasniji Bylliones, a »Iliri u širem smislu« su sva ostala kavkaska ple-mena do Neretve (Cetine).

Za Pomponija Mela: »Taulanti, Enheleae, Phaeaces, deui sunt quosproprie Illyricos vocant, tum Piraei et Liburni et Histria«. Za Melu Ilire»vocant« tj. ta plemena tako zovu (Suić), a to su Taulanti, Enhelejci iFeaci, grupa koja je morala biti u susjedstvu. Položaj Taulanata zna-mo, o Enhelejcima (misli se da nijesu Iliri), može biti prije da je riječo onima oko Keraunijskih gora, no položaj Feaka je neizvjestan, akoto nijesu stanovnici Sherie (Kerkire), ili možda grada Phoenice. U tomslučaju Feaci su po nečemu ušli u tradiciju Ilira i ako je izvjesno danijesu bili Iliri, kao ni Enhelejci.

Očigledno da Meline vijesti nijesu u skladu sa Plinijevim. KodMele nema ni plemena Iliri, ni Billyones, a proglašava Enhelejce i Fea-ke za Ilire. Ali je on ipak pošten, jer se ograđuje kada kaže da ih takozovu »vocant«. Njegovi »pravi Iliri« završavaju sa Taulantima, a toznači da dopiru negdje do Dirahiona, odnosno najdalje do r. Matisa.Mela preskače jedan veliki prostor i mnogobrojna plemena da bi po-menuo Liburne i Histre. Time se stiče utisak da se to posmatra sa ve-like distance, da ne poznaje stvari ili da je površan.

Ipak sve ovo govori da su »pravi Iliri« bili na krajnjem jugudanašnje Albanije, bilo da se radi o grupi plemena Iliri, ili o samomplemenu Iliri.

5. Ilirska država

Svi arheolozi i istraživači Ilira se slažu da zapadno od Neretvene treba tražiti začetke ilirske države i pored toga što su tamo živjelajaka plemena. Sada se postavlja pitanje ko je bio državotvorni elementna jugu, da li »pravi Iliri«, koji su bili bliže Epircima a time i Grcimaili plemena iz sjeverne Albanije i Crnogorskog primorja, gdje su se ponašem mišljenju naselili Kolhiđani, za koje pretpostavljamo da su bilina većem civilizacijskom nivou. Kolhiđani su došli sa Kavkaza iz Kol-hidije, sa istočne obale Ponta, koja je u praskozorju civilizacije, poslijeSirije, bila najrazvijeniji metalurški centar na Bliskom istoku i Pred-njoj Aziji. Pored toga Kolhiđani su bili u kontaktu sa najstarijim civi-lizacijama u gornjoj Mesopotamiji i Mitani, sa Urartu, sa Asircima,sa Hetitima i dr. Što znači da su mogli imati izvjesna iskustva u po-gledu klasne i državne organizacije, dok oni sa istočnog Kavkaza kojisu naselili južnu Albaniju (današnju), tog iskustva nijesu imali.

Sada se nameće teoretsko pitanje — koji je to prelomni momenatu istoriji Ilira, kada »savez plemena« prerasta u državu, ako ne znamokakva je bila klasna struktura pojedinih ilirskih plemena.

Poznata su nam ponašanja pojedinih plemena u finalnom perioduilirske države pod Gencijem u vrijeme ratova sa Rimljanima. Plemenai gradovi iz najbliže okoline Gencija, samostalno su se ponašali premaRimljanima, što govori u prilog, više elastičnog shvatanja ilirske države.

107

Istorijski period kod Ilira počinje samo sa grčkim vijestima i tosve traje do dolaska Rimljana. Normalno je da su grčke informacijenajbrojnije i najobjektivnije za one Ilire koji su im bili najbliži, a kvan-titet i kvalitet tih vijesti opada sve više što su im ilirska plemena da-lja. Što bi se matematički reklo, informacije su obrnuto vjerodostojnekvadratu rastojanja. Ovo ističemo zato, da bi to imali u vidu kadaformiramo zaključke iz tih grčkih informacija.

Prema tome takve grčke informacije bacaju težište formiranjailirske države na jug. Prvi vladar plemena Taulanata koji se pominjemeđu Ilirima bio je Galoar s kraja VII v. st. e. Za F. Papazoglu ovavijest nije sigurna već je smatra apokrifnom.29

Tukidit oko 470. g. st. e. kaže za varvare Taulante, »da su Ilirskopleme koje živi oko Epidamna«. Znači, zaključuje F. Papazoglu, »dau V v. st. e. ima još ilirskih plemena na Jonskoj obali«, a tamo gdje seformira ilirska kraljevina ne pominju se druga plemena. Prvi koji sepominje kao vladar Ilira bio je Siras, vladao je u I-oj polovini IV v.st. e. Poslije njega dolazi Bardilis sredinom IV v. st. e. On je prvi koje-ga Grci nazivaju »kraljem« Ilira. On ratuje s Filipom II (Makedon-skim) oko Ohridskog jezera. Nasljeđuje ga Grabos, zatim Pleurat uII-oj polovini IV v. st. e. Od Bardilisa Iliri plaćaju danak Makedon-cima. Za vrijeme pohoda Aleksandra Makedonskog na Tribale, Klitpodiže ustanak protiv Makedonaca da bi zbacio njihovu dominaciju,no gubi rat. Poslije toga kralj Taulanata Glaukije (oko 300-te godinest. e) proširuje vlast na jug i proglašava sebe kraljem Ilira. On pre-mješta težište države na primorje, od kada Ilirska država dobija po-morski karakter. Iz navedenih informacija se može zaključiti da jeprva država bila na jugu prema Epiru i Makedoniji, da je stalno bilazauzeta odnosima s Makedonijom, što na neki način i potvrđuje posto-janje plemena Ilira na tom prostoru. Ipak se iz ponašanja te prvedržave vidi da kod nje preovlađuju »centralistički elementi nad ple-menskim» (F. Papazoglu). Ilirska država se pojavljuje kao sklop gra-dova i plemenskih zajednica, te ima složenu strukturu.

Kralja Glaukija nasljeđuje Monumije (oko 280-te g. st. e.) koji jeu Dirahionu počeo da kuje novac. Zatim dolazi njegov nasljednikMitila.

Što se do tada zbivalo kod sjevernih plemena, mi ne znamo,jer nam nedostaju informacije. Činjenica da je došlo do procvata gra-dova Skadra, Lissosa, Olcinijuma, Agrivijuma, Budve i Rizona, govorio tome da je taj prostor bio ekonomski aktivan, a što se moralo odra-ziti i na odgovarajuće socijalne procese, koji nam nijesu poznati. Noto je stanje i dalo moć novoj dinastiji na čelu sa Agronom (I polovinaIII-eg v. st. e.) koji težište države prenosi na sjever. Izgleda da je Agronnasilno došao na presto. Njega kao i njegovu dinastiju drže za Ardi-jeje, no ima i suprotnih gledišta. I zaista je teško shvatiti protivrečneArdijejce? Prvo, teritorija im se ne može tačno utvrditi, zatim javljajuse kao stočari-nomadi, što je malo neobično da mogu formirati državui stati na njeno čelo. Po nekim vijestima izgleda da je kod njih posto-jalo i ropstvo, što upućuje na nužnost ranijeg postojanja nekog vidadržave. S pravom se postavlja pitanje da li je Ardia bila možda od

108

ranije savez kolhidskih plemena? Agron Ilirsku kraljevinu dovodi dovrhunca moći, »od Epira do Neretve«. Njegovi gusari pljačkaju Jonskeobale sve do Epira do Elide i Mesinije. On ujedinjuje južno-jadranskoprimorje sa starom kraljevinom na jugu. No, ta veza sa starom kralje-vinom je još nejasna, jer poslije prvog ilirsko-rimskog rata (229. g. st. e.)ilirska se kraljevina svodi samo na sjeverno područje. Ustvari njegovadržava u vrijeme ekspanzije se uglavnom poklapa sa prostorom kojegsu naselili Kavkasci što je još jedna činjenica u prilog teorije o kav-kaskom porijeklu plemena u njenom sastavu.

Agrona nasljeđuju Teuta, Pleurat i Gencije, za vrijeme čije vladeilirska država pada pod vlast Rima 168. g. st. e.

Karta VIII. Najveće prostiranje ilirske države za vrijemeAgrona. (Po F. Papazoglu).

No, ostalo je nerasvijetljeno, što se dešavalo na prostoru sjeverneAlbanije i Crnogorskog primorja u vrijeme prve kraljevine. Pre-ma mitskoj istoriji prvi vladar nad Enhelejcima i Ilirima (čitajProtoilirima) bio je Kadmo. A dolazak Kadmejaca iz Tebe kod Enhe-lejaca bi trebalo da znači da su Kadmovi potomci još bili na vlastiposlije 210 godina. A to je bilo vrijeme mlađe bronze?

Drugi je momenat, što smo pošli od teze da su sjevernu Albanijui Crnogorsko primorje naselili Kavkasci, Kolhiđani, da su bili na većemkulturnom nivou od starosjedelaca, i južnih Ilira, te da bi bilo nor-

109

malno da oni prvi formiraju »savez plemena« ili državu? Izgleda dakulturni polet plemena navedene teritorije, iz doba finalne bronze iprelaznog perioda, splašnjava na početku gvozdenog doba. Da li uzroktome treba tražiti u zaostajanju u novoj tehnologiji (gvozdu) ili je toposljedica siromaštva ili socijalne i političke prirode.

Skadar je (po Islamiju) počeo da kuje novac tek oko 250. g. st. e.što znači oko 30 godina poslije Dirahiona (Drača). Na postavljeno pi-tanje da li je na Sjeveru mogla postojati neka »kraljevina« u ranijemperiodu, ne možemo dati precizan odgovor zbog nedostatka informacijaiz tog perioda, ali to ni u kom slučau ne isključuje mogućnost zašto nebi i tamo mogla postojati neka »kraljevina« ako znamo da su na Jugupostojale dvije, jedna Ilira a druga Taulančana. Ili je možda u fazigvožđa I na tom prostoru energija plemena trošena na etničke sukobeizmeđu Enhelejaca i Kolhiđana?

Kad je riječ o Ilirskoj državi »ardijejske« dinastije primjećuju sevelike nejasnoće o njenim sjevernim granicama. Naime, da li je obu-hvatala sjeverna plemena Autarijata, pa čak i Dokleata? Glavni ratovisa Rimljanima u sva tri rata, vođeni su na jugu, prema Epiru, zatimna Jadranskoj obali i oko Skadra, Teuta je 228 godine st. e. u prvomilirsko-rimskom ratu, zatražila mir, a da se nije pokušala povućiu unutrašnjost i nastaviti borbu. Isto je radio i Gencije, poslije po-raza kod Skadra, nije pokušao da se povuče u planinsku unutraš-njost, gdje bi on taktički imao prednost. Da li se iz ovog može izvućizaključak da ilirska država nije mnogo dosezala u unutrašnjost, zatošto su možda tamo živjela plemena različitog etničkog porijekla te seilirski vladari tamo nijesu osjećali na svome, ili su ta plemena bila,što je možda vjerovatnije, rodovsko društvo — nomada — stočara,neuhvatljivo za svako organizovanje i ograničenje slobode, pa su se po-našali kao pleme Svani na Kavkazu, prema kolhidskoj državi. A na ovopitanje se nadovezuje ono osnovno i neodgonetnuto, koja su plemenaučestvovala u etnogenezi Ilira i da li je ta etnogeneza ikada okončanaili je prekinuta dolaskom Rimljana?

Nevelike vojničke snage Rima, nijesu mogle biti glavni faktorpada ilirske države, već heterogenost i partikularizam njenih plemena,samoljublje, sujeta i divljina. Da li je to slučajnost što je slična sud-bina zadesila i državu Južnih Slovena na tom prostoru, poslije 2150godina. Prokletstvo tla, ili nešto od naslijeđenog mentaliteta?

6. Pomorstvo kod Ilira

a) LiburniSmatramo da se nedovoljno poznaje pomorski karakter ilirske

države na južnom Jadranu. Kada se govori o ilirskoj mornarici običnose misli na Liburne sa sjevernog Jadrana i njihove brodove. Zato ćemose malo zadržati na njima. Liburni su već u gvozdeno doba I, iskusnimornari. Preplovljavali su Jadran i naseljavali se u Picenumu. I Pli-nije Stariji je zabilježio da su držali mnoge dijelove italske obale.

110

Isto tako rano su zagospodarili istočnim Jadranom i spustili se naistočne obale Jonskog mora. Strabon je zabilježio da su vladali Kor-kirom (Krfom) odakle su ih izbacili Korinćani krajem VIII v. st. e.Lastovo je bilo njihovo uporište, dok ih nijesu istisnuli Grci pod Dio-nisijem, tiraninom Sirakuze početkom IV v. st. e. Osnovno sredstvo n j i -hovog pomorstva bio je na veliki brzi i okretni brod na vesla, koga suRimljani po njima nazvali »liburna«. U bici kod Akcija učestvovalo je12 »Liburna« na strani Oktavijana. U toj su se bitci proslavile »liburne«te su bile od strane Rimljana usvojene kao tip broda u ratnoj flotiRima. Kada je Avgust odredio granice Ilirika, po Pliniju Starijem (Na-turalis Historiae) Liburni su imali »konvent« sa glavnim gradom Skar-dona (današnji Skradin). Razlikovali su se od Delmata i nijesu pripa-dali sličnoj etničkoj grupaciji. Ovu tvrdnju možemo da potkrijepimočinjenicama, ako uporedimo njihova civilizacijska dostignuća u po-morstvu.

Može se pretpostaviti kakve su morali imati brodove i iskusnemornare za takve poduhvate, kao što je bilo osvajanje Krfa. Dok senjihovi južni susjedi Delmate i okolna plemena čak u IV v. st. e. tač-"nije 384. godine st. e. za vrijeme bitke sa grčkim kolonistima iz Pharosa(Starigrada na Hvaru) bili sasvim nedorasli. Grčki pisac Diodor opi-suje ovu bitku riječima: ». . . domoroci . . . pozovu u pomoć Ilire, kojisu živjeli preko na obali i ovi priđoše mnogim lađicama na Pharosa bilo ih je više od 10.000 ...«. Znači Delmate su 384. g. st. e. imali na-moru tek »lađice«, dok su Grci sa Isse (Visa) došli sa »trijerama«.

Razlika u tipovima brodova i četiristogodina vremenskog razma-ka, između Liburna i Delmata, može se tumačiti samo etno-kulturnomrazlikom, tj. razlikom porijekla. Ako za Delmate znamo da su bili»panonskog porijekla« onda dolazak Liburna na sjeverni Jadran trebavezati za neko drugo vrijeme i za drugo porijeklo, a ne za »grobove ·s urnama« i »egejskih seoba«. Znači, ili su starosjedeoci pelastičkogporijekla ili su došli tu kao već iskusni mornari u nekoj kasnijoj pri-lici. To, i ime njihovog glavnog grada Skardona, upućuje na pomisao,da su oni možda potomci Skardana, »naroda s mora« koji su zajednosa Turšama učestvovali u drugom naletu »naroda s mora« na Epipatoko 1180. godine st. e., što bi značilo da su se i oni pokrenuli kaoTurše s Maloazijske oBale. Mi smo u II poglavlju ovog rada za Turšekonstatovali da su to budući Etrurci, a za Skardano, da su sa libijskeobale naseli Sardiniju. Ovdje se očito otvaraju neka pitanja.

Kako objasniti takvo iskustvo u brodogradnji i smjelosti na morui da su već u vrijeme gvožđa I, gospodarili Jadranom i vladali Korki-rom, ako su došli na Jadran u doba »egejskih seoba«, (a znamo da setakvo iskustvo ne može steći za sto godina), već da su došli kao gotovipomorci?

Ako su pomorsku civilizaciju na Jadranu donosili sa istoka, Kri-ćani, Feničani i Mikenski Grci, kako to da Liburni savladaju pomorskevještine, prije stanovnika srednjeg i južnog Jadrana? A znamo i to,da ozbiljnije snage ilirske države na moru počinju tek od kraja IV v.st. e. Onda očito da porijeklo Liburna trebamo tražiti na drugoj strania ne na Kavkazu, na što nas upućuje:

111

— Sličnost arheoloških nalaza iz sjeverne Dalmacije sa onimaiz Picenuma gdje su živjela etrurska plemena, na što je ukazalo višearheologa.

— Ne radi se ne samo o sličnosti imena naroda Skardano saimenom glavnog grada Liburna Skardonom, već i sličnost etrurskogtoponima Atrija ili Hatrija (današnja Adrija), sa Hadra (današnja Me-đeđa) u sjevernoj Dalmaciji.

— Slobodno su se naseljavali na italsku obalu gdje žive Etrurci,zato što su bili srodni i što su znali za to srodstvo.

— I kod Liburna je izgleda postojao savez gradova, kao i kodEtruraca.

— Doživjeli su sličnu sudbinu kao i Etrurci. Prvo, skoro isto-vremeno su pošli u gusarenje, jedni po Tirenskom, drugi po Jadran-skom moru. Zatim došli su u sukob sa istim silama, sa Grcima sa ko-jima i jedni i drugi gube bitku i na kraju Rim je to iskoristio te jesavladao i jedne i druge i stavio kraj svakoj njihovoj perspektivi kaosamostalnim državama i samostalnoj kulturi.

Zbog svega toga pretpostavljamo da su srodni sa maloazijskimnarodima Turša (Etrurcima) i Skardana koji su naselili Sardiniju.Pretpostavka je da su na sjeverni Jadran stigli, brodovima približnou isto vrijeme kad i njihovi saplemenici na Sardiniju, i Etrurci u sred-nju Italiju.

Šardano narod je značajna etnička grupa u Maloj Aziji. Premaegipatskim izvorima, postojale su dvije grupe Šardano naroda.30 Jednisu poznati iz grupe »narodi s mora«, koji su poslije poraza sa farao-nom Romzesom III stigli u Libiju, a zatim misli se na Sardiniju. Drugagrupa Šardana bila je u najmu kod Egipćana, gdje su živjeli u logoru sasvojim porodicama. Nije poznato kuda su se oni djeli.

Sada se može postaviti druga hipoteza. Naime, grupa Šardano,faraonovih protivnika naselila se u Libiji, a to je moglo biti magdjeu sjevernoj Africi, jer je Libija bila pojam za Afriku. Po Libiji su moglidobiti ime Liburni, što je značilo Afrikanci, jer oba imena imaju osno-vicu »libu«. Libija se grčki kaže »Λιβυσσυοί«, a Liburni »Λίβυρυοί«, paoba imena imaju grčku osnovicu Λιβυ.31

U stvari Libija je dobila ime po narodu Libi (Λιβυ) koji su nase-ljavali sjevernu Afriku, a bili su predci današnzjih Berbera i Tuarega.

Iz svega proizilazi, da su vjerovatno Šardano iz sjeverne Afrikedošli na sjeverni Jadran i dobili ime Liburni, što znači Libijci, Afri-kanci. Ovu hipotezu podržava i činjenica da su bili pomorci, jer su pri-padali »narodima s mora«. Inače kako bi tako brzo postali gospodariJadrana.

A druga grupa Šardano, faraonovih najamnika, koji su zadržaliime po gradu Sardu iz Male Azije, mogla se naseliti na Sardiniji, kojaje po njima dobila ime, jer su bili Šardano, Sardi koji su došli izEgipta, a Egipat nije bila Libija.

O brodovima »Liburnama« su rimski pisci ostavili dosta vijesti.Bili su brzi brodovi, obično bireme, dobrih manevarskih sposobnostii plitkog gaza. Tako da su u pomorskim bitkama, koje su se običnoodvijale u priobalnom moru, imale bolje manevarske sposobnosti od

112

teških brodova. No, nama nije ostala ni jedna grafička predstava ilicrtež o tom tipu broda. Ono što se u našim muzejima pokazuje kaomodel »liburne«, bojimo se da je to rađeno na osnovu prikaza brodana novcu Daorsa, što ne garantuje da je takva bila i »liburna«.

Američki istraživač antičkog pomorstva, Lionel Casson za jedanrimski ratni brod na Nilu, prikazan na jednom mozaiku u Palestrumu(I v. st. e.) misli da se radi o »liburni«.32 Liburna sa egipatskog mozaikaje brod na vesla sa 20—30 veslača, otvorenog tipa tj. bez palube i vit-kih linija. Da bi ovakav brod mogao biti efikasan u ratnim operacijamasvakako je morao imati »rostrum«, pa je njegova funkcija bila da kori-sti veliku brzinu kao savremeni torpiljeri.

b) Južni JadranAko razuđenost obale shvatimo kao izazov za razvoj brodarstva,

onda južnojadranska obala nema tako velikih zahtjeva. Od Dubrov-nika do ispod Drača nema većih zaliva sem Bokokotorskog, niti većegostrva koje bi iziskivalo vezu sa kopnom. No zato ima Skadarsko jezeroi dvije plovne rijeke Bojana i ušće Drima koje je u antici bilo plovno,te su se i mogli pojaviti prvi čunovi vjerovatno još u neolitu. Slično senešto moglo razviti u istom dobu i u Boka Kotorskoj.

Najstarija vijest o brodovima u našim vodama, predstavlja sva-kako crtež broda na fragmentu keramike, kojeg je pronašao G. Novaku Grapčevoj špilji na Hvaru 1938. godine. To je vjerovatno do sadanajstariji crtež broda sa jedrima u Evropi. Ovaj crtež datira iz eneolitaod 2500—2400. g. st. e. Drugi crtež broda na stijeni u okapini u Lip-cima kod Risna, M. Garašanin datira u vrijeme bronzanog doba, kasnijeje mislio da pripada gvozdenom dobu, a P. Mijović, pretpostavlja VIIIv. st. e.

Brod iz Lipaca je primitivni umjetnik jedanput vidio, bio impre-sioniran i u jednom momentu nadahnuća htio je to da prenese na sti-jenu. Brod je bio jako složen i sa razapetim jedrima, što umjetniknije sve mogao dobro zapamtiti te mu je crtež dosta konfuzan i neja-san. Dosta je nezahvalno sa toga crteža određivati tip broda i na os-novu toga njegovu starost. No, mi se ipak usuđujemo, uz poziv na»errare humanum est«, pa bismo mogli reći da brod ima dva jarbolaili dvije košare (što znači isto), a samim time dva razapeta sošna jedra,koja su spojena od kvadratnih platana. Na brodu se ne vide vesla,no to ne znači da ih nije imao, jer je to bilo teško umjetniku da pred-stavi. Brod je imao »rostrum« (kljun broda za probadanej neprijatelja)iz čega se zaključuje da je to bio ratni brod.

Brodove sa dva jarbola prvi su gradili Feničani, pa za njima Grci(Atinjani) sa kojima su učestvovali u ratu sa Persijancima, u bitki kodSalamine 480. g. st. e. To bi značilo da brod nije mogao biti stariji odV v. st. e. Rimljani su takve brodove imali u I punskom ratu, sredinomIII v. st. e. Znači takav je brod mogao doći u Boku poslije pobjede nadPersijancima, da pokaže snagu Ilirima koji su bili saveznici Persijanacaili za vrijeme ilirsko-rimskih ratova. U svakom slučaju manji brodne bi se smio usuditi da uđe u Boku jer bi mogao biti napadnut odilirskih gusara.

8 O pori jeklu I l i r a 113

Crtež broda iz Grapčeva špilje iz eneolita, svjedoči da su u naševode dolazili brodovi na jedra još u neolitu i da je postojao dostarazvijeni saobraćaj između dvije jadranske obale, kao i sa zapadnomobalom Grčke, pod čim se podrazumijeva trgovina i gusarenje.

Pri kraju neolita i početkom rane bronze, prisutni su dokazi dapostoje veze između naših obala i istočnog Mediterana. To je sjekiraod srebra a bodež od »elektrona« pronađeni u tumulusu Mala Grudakod Tivta. Sjekira je datirana oko 1900. godine st.e. za koju se pret-postavlja da je sa Krita.

Upravo u fazi mlađe i srednje bronze Krićani i Feničani, a neštokasnije i mikenski Grci su bili posjetioci naših obala. Nema čvrstihmaterijalnih dokaza, ali postoji predpostavka da su Feničani držaliplovidbu za Akvileju, u kojoj se preprodavao ćilibar (jantar) koji jeprevožen za Egipat i Istočni Mediteran. No poslije XII v. st.e. Feni-čani se povlače sa sjevernih obala Mediterana.

Prisustvo mikenskih Grka na južno-italijanskoj obali u periodusrednje bronze, potvrđeno je mnogim arheološkim nalazima i to odTaranta do Monte Gargana. U prvoj fazi od XVI do XV v. st. e. Susre-ćemo se sa mikenskom keramikom. No, interes Mikenjana za južnuItaliju, bio je, po mišljenju D. Ridgway-a: »... da traže nove izvoremetalne rude, koja im je bila potrebna, jer su od Krićana bili bloki-rani prema Egeju i Maloj Aziji«.33

U drugoj fazi od XIV — XIII v. st. e. prisutni su dokazi o velikomrazvoju mikenskih interesa u Pugli (Pulji). A u XIII v. st. e. opada raz-mjena Mikene i Pulje, jer se Mikenjani okreću prema istoku. No onisu se tu učvrstili već tako, da na obali Pulje ima najmanje četiri grad-ska naselja sa zajedničkim stanovništvom. Oni održavaju živi saobra-ćaj sa »egejskim svijetom« bez kojeg ne bi mogli opstati.

Teško je zamisliti da su Mikenci održavali tako jake pomorskeveze sa zapadnim obalama Otrantskog kanala a da to nijesu radili i saistočnim obalama, što im je bilo sa stanovišta bezbjednosti plovidbemnogo povoljnije. O tome svjedoče arheološki nalazi mikenske robena epirskoj i južnoalbanskoj obali.

c) Budva

Što se tiče kraja bronze, nemamo neke posebne vijesti sa JužnogJadrana, ali zato imamo mitove koji ispunjavaju ovo vrijeme sa pomor-skim aktivnostima. Mit o Kadmu i Harmoniji ne pominje brodove jerKadmo dolazi među Enhelejce na volovskoj zaprezi. Ali zato on podižegrad Budvu, čija namjena i egzistencija isključivo može da bude ufunkciji trgovine i brodarstva. Uostalom, Kadmo je po legendi Feni-čanin, a kao takav on je i sinonim za trgovinu i moreplovstvo. Prematome, ako se gradovi grade radi neke potrebe onda je logično da jeBudva bila potrebna baš pomorcima i trgovcima. Ko zna, mogla jebiti i feničanska emporija, jer kako piše Pseudo-Skilaks: »Od Arionaplovi se u Budvu i emporion«.

Budva ima malo priobalje i siromašno zaleđe, zato i nije moglanastati kao potreba domorodaca za neko privređivanje na moru. Onaje mogla nastati jedino kao stanica ili emporion za brodove i robu

114

Feničana, Krićana ili Grka koji su plovili prema sjevernom Jadranu.Naravno da luka nije izgledala kao danas, jer ne bi zadovoljila zahtjevesigurne luke. Prije 3.000 godina Budva je bila spojena uskim grebenomsa ostrvom Sv. Nikola. Eventualno, ako je bio neki uski plitki prolaztamo gdje je sada izobata — 4 m. Prema tome Sv. Nikola nije mogaobiti nikakvo ostrvo. Do spuštanja terena je došlo usljed tektonskihpomjeranja koja su karakteristična za našu obalu. Ova pojava je oči-gledna na megalitskim zidovima koji su štitili nekadašnji akropolisBudve, misli se da su grčkog porijekla iz V v. st. e. njihovi su temeljipostavljeni skoro na sadašnjem nivou mora. Plitki sprud Tunja jekasnije nastao, pa je ulaz brodova bio između Rta Zavale i rta Sv.Nikole. Luka je bila zaštićena od južnih i zapadnih vjetrova. Jer jesamo takva luka mogla interesovati antičke pomorce. A pored toga,Budvu je bilo lako vojnički braniti, dok Boku na primjer nije.

Ime Budve, Butou, Βουδοη, lat. Butua, prvi pominje Sofokle(487—406. g. st. e.). Nastanak imena Budve, logografi i antički piscipovezuju sa legendom o dolasku Kadma i Harmonije iz Tebe međuEnhelejce. Tako Stefan Vizantinac (II v. n. e.)34 piše: »Butoa, grad uIliriji, kako piše Filon, jer se Kadmo vozio na volovskoj zaprezi i brzoje prevalio put do Ilira. Drugi kažu da ju je Kadmo nazvao po egipat-skoj Buti, pa se to pokvarilo i sada se zove Butua. A u zalivu joj jegrad Rizon, i rijeka istog imena«.

Dakle, Stefan etimologiju Budve izvodi pozivajući se na Pilona,prvo po volovima na grčkom »bous«, a zatim po egipatskoj Buti kojaje bila poznata po svetilištu boginje Lete (Herodot, II — 59).

Budvu pominje i Skilaks u svom Periplusu (IV v. st. e.) a te infor-macije nam je prenio nepoznati pisar tzv. Pseudo-Skilaks35 koji piše:»Od rijeke Ariona do Butoe plovi se .... Enhelejci su Ilirski narod na-stavljaju se na Rizunt. Iz Butoe u Epidamno (Drač), grčki grad, plovise jedan dan i jednu noć, a kopnom se putuje tri dana«.

(Mi smo postavili hipotezu da je Arion isto što i Rizonska rijeka.Pa se do Budve plovi četiri sata). Kao što se vidi Budva je u antici bilapoznata luka i ne samo iz mita o Kadmu već iz njene pomorske i trgo-vačke funkcije. Treba očekivati da će se njena kadmejska starina, nesamo mitološki, već i arheološki dokazati. Kadmo je po legendi Grcimadonio feničansko pismo, pa bi po toj logici iz te legende valjalo pret-postaviti da je to pismo donio i Enhelejcima, pa se tragovi tog pismamožda još kriju u temeljima Budve? Jer, da li je slučajno što je Kadmopo mitu boravio na os. Tera, a najstariji nalazi grčkog pisma nađenisu baš na Teri.

d) Ostale luke na južnom Jadranu

Poslije Budve, po vijestima logografa najstarija luka je bila Pola,po našem mišljenju današnji Pulaj u delti Bojane (Dizera, Crnodubokerijeke). Podigli su je Kolhiđani poslije doseljavanja da bi mogli trgo-vati sa Grcima, Krićanima ili Feničanima. Pola je imala karakter rečno -morskog pristaništa. I ako je Bojana bila plovna, plovidba njome jebila opasna i duga do Skadra, te je sa šireg područja Skadarskog jeze-

115

ra, koje je tada bilo bar za jednu trećinu manje, obavljana čamcimado Pole, gdje je vršena razmjena sa trgovcima sa Egejskog područja.Arheološkim istraživanjima u delti Bojane, nadamo se da će se doka-zati ova hipoteza.

Nema razloga da ne vjerujemo vijestima Plinija Starijeg (I v.st. e.) da se Olcinijum nekada zvao Colhinijum i da su ga Kolhiđanipodigli. Kada su se Kolhiđani osmjelili da izađu na more, odabrali suUlcinj koji im je bio ugodniji za život od delte Bojane, a imao je lukuzaštićenu od južnih i sjevernih vjetrova. U Ulcinjskom gradu su otkri-veni megalitski zidovi, koji su datirani po Mijoviću u V v. st. e. no tone znači da se kod detaljnijih istraživanja neće utvrditi njegova većastarina. Jer Plinije nije mogao tvrditi nešto napamet već se sigurnooslanjao na neke starije grčke informacije. Njemu su takve informa-cije, ako ih je uopšte bilo, bile pristupačne jer je bio komandant rimskeflote u Misenumu, a to znači i pomorski stručnjak.

Lisoss (Lješ) su podigli Grci u IV v. st. e. kao konkurenciju Poli,jer je opsluživao isto gravitacionu područje. Ali on je bio grčka kolo-nija. Lissos je izgrađen na Drilonu (Drimu) blizu ušća koje je tadabilo plovno, što se vidi iz mnogih vijesti, da ga uzimaju pomorci i geo-grafi kao pomorski reper. Lissos je bio utvrđen, imao je na brdu iznadpristaništa i svoj akropolis koji je štitio pristanište. Lissos dođe kaoneka ispostava Epidamnosa pa su ga možda i osnovali Korinčani radiizvoza bakarne rude. Od početka vremena klasične Grčke, prvi su uJadransko more uplovili oko 650-te godine st. e. Fokejci, kako kaže»otac istorije Herodot«.36 Odmah su za njima Korinćani počeli osnivatikolonije na istočnoj obali, prvo Epidamnos krajem VII ili početkomVI v. st. e. i Apoloniju u VI v. st. e. Epidamnos je bila najznačajnijagrčka kolonija na istočnoj obali, no često je trpjela napade Ilira. Onisu ga i osvojili u III v. st. e. Rimljani utvrđuju Epidamnos, budućiDirahion i uzimaju ga za polazište transbalkanskog puta »via Egnacia«,koji je vezao Rim sa Solunom i kasnije Constatinopolisom.

Ni zaliv Boke Kotorske nije mogao biti bez pristaništa, no o nji-ma malo znamo, pominju se Rizon (Risan) i Agruvium (misli se da jebio na mjestu današnjeg Kotora). Rizon je poznatiji od Teutinog vre-mena, kao njena prestonica. No Boka je po našem mišljenju od naj-starijeg vremena bila najpovoljnija kao baza gusara. Ona je zato imalasve prirodne uslove, te je gusarenje moralo dominirati nad mirnomtrgovinom.

Mit o Argonautima je nešto mlađi od mita o Kadmu i Harmoniji,on dovodi Kolhiđane da se naseljavaju na ilirskoj »Crnodubokoj rijeci«,kod ljudi Enhelejaca. Nije u pitanju samo jedan mit, već je mnogogrčkih logografa, pjesnika i istoričara pisalo o Argonautima i dola-sku Kolhiđana. Zato je prosto nemoguće proći pored tih činjenica saignorisanjem, da je to samo mit. Ako ništa drugo ti grčki logografisu smatrali za logično da su ljudi mogli putovati u to doba brodovimana tako velike daljine?

Kada je riječ o Kolhiđanima i njihovom pomorskom iskustvu izvremena Argonauta, za sada ostaje velika zagonetka koju će teško bitirazjasniti. No kada se stvari posmatraju logično, stiče se utisak da

116

Kolhiđani i ako narod sa Crnog mora, nijesu bili toliko zavisni odnjega, kao što su bili Feničani, Krićani ili Grci, kojima je more bilouslov egzistencije. Međutim, antički pisci u vezi sa mitom o Argonau-tima insistiraju na tome, da su Kolhiđani bili iskusni pomorci i da suu stopu pratili Argonaute, maltene po svim morima. Mi imamo infor-macije od Grčkih putopisaca (Ksenofon oko 400-te g. st. e.),37 da jepleme Moski sa jugoistočne obale Crnog mora krajem V v. st. e. bilovješto u pomorskom zanatu, a Rimski hroničari38 ističu razvijen sao-braćaj čamcima na r. Rioni i kanalima u II i I v. st. e. No, sve je to da-leko od vremena kojega mi tretiramo na prelazu između srednje i poznebronze. Jedina mogućnost, koja nije rasvijetljena jeste ta, da ne znamoda li su Egipćani mogli donijeti na Kavkaz u XVII v. st. e. zanat bro-dogradnje, koji je u Egiptu tog vremena doista bio razvijen?

Prema mitu o Argonautima proizilazi da su doseljeni Kolhiđanibili iskusni pomorci, da su zasnovali dva primorska grada. Polaj od-mah i Kolhinijum možda kasnije. Znači tu bismo imali osnovu da sumogli početi sa razvojem brodarstva na južnom Jadranu. No, ovoostaje samo kao pretpostavka ničim dokazana, jer još za to nemamoarheoloških ni drugih dokaza. Zbog toga ostajemo kod sigurnije pret-postavke, da su Iliri učili pomorstvo od Grka.

Za više bronzanih sjekira iz nalazišta Torovica, F. Prendi, tvrdida su južnoitalskog porijekla, datiraju se najkasnije u X-om v. st. e.,što neposredno dokazuje postojanje živih trgovačkih veza sa JužnomItalijom. To potvrđuje i prelazak sa balkanskog prostora na italskustranu, plemena srodnih Ilirima, Japoda, Mesapa i Dauni. Takođe uvrijeme prelaznog perioda. Za ovakve seobe bilo je potrebno dostabrodova.

U IV-om v. st. e. grčki geograf Pseudo-Skilaks, plovi duž naše obalei tu plovidbu opisuje u dijelu »Periplus«. On nabraja aktivne luke togvremena: Narona, Arion, Budvu, Drilon i Dirahion. I ovdje se radi okasnijem periodu, kada su Grci razvili svoje emporione, faktorije i kolo-nije. Te se oni ne mogu pripisati Ilirima. Kolhinium i Polu(Polaj) ne po-minje, što znači da u IV v. st. e. nijesu bile značajne luke.

Ilirsko brodarstvo doživljava procvat poslije zauzimanja Dira-hiona (Drača) od strane Glaukija oko 300-te godine st.e., kada ilirskadržava široko izlazi na more. No, vrhunac uspona pomorstvo ilirskedržave postiže za vrijeme Agrona i »ardejske« dinastije. U to vrijemeilirski brodovi, koje zovu »lemba«, gusare po Jadranu sve do Visa iitalske obale, a na jugu do grčko-jonske obale pa i do Peloponeza.Kralj Agron šalje na Epir 100 »lemba« sa 5.000 ratnika, 231 godinest. e. On zauzima od Grka Pharos i pustoši Issu.

Da bi suzbio ekspanziju Ilira, Rim šalje 229 g. st. e. 200 brodovaprotiv Agrona. Zauzima Kerkiru i primorava Apoloniju i Epidamnosna priznavanje protektorata.

Agronov naslednik Teuta, nastavlja sa gusarenjem protiv grčkihkolonija zbog kojih se zapetljava u rat sa Rimom, gubi taj rat i pot-pisuje uslove mira, da južno od Lissosa smiju ploviti samo dva ilirskabroda. Iz toga proizilazi zaključak da je glavna snaga ilirskog brodovljabila između Lissosa i Neretve, pa se Boka Kotorska pojavljuje kao cen-tralna, a možda i glavna baza gusarska.

117

Pleurat ponovo pustoši Peloponez 189. g. st. e. sa 60 »lemba«, aDemetrije Hvaranin i Skardelaid sa 90 brodova napadaju Pilos i Me-senij. U vrijeme rata između Rimljna i Makedonaca, Gencije šalje Rim-ljanima u pomoć protiv Epidamnosa 44 broda.

O veličini i osobinama Ilirskih brodova sa južnog Jadrana, ne-mamo dovoljno podataka. U svakom slučaju radi se o malim i brzimbrodovima sa dobrim manevarskim sposobnostima i malim gazom,da bi mogli ploviti Bojanom i Skadarskim jezerom. Pogon je bio navesla, a mogli su podići i sošno jedro. Ime »lemba« dolazi od grčkog»lembos« (λεμβοζ), što znači mali, (lat. lembus). Oblik »lemba« najvje-rovatnije odgovara liku broda na novcu Gencija, Skadra i Lissosa izII v. st. e. I na novcu Labeata, nađenom kod Kuksa, otisnut je brod sapulenom u obliku zmijske glave, kako misli A. Stipčević.39 Taj isti novacje nađen i u gostiljskoj nekropoli (M. Garašanin, Godišnjak X — 1937)g.). Zmija je totem kolhidskih Ilira, pa se na brodu nalazi kao zaštit-nik i plemenski znak. Prema svemu sudeći veličina »lembe« nije prela-zila 20 veslača. Brod je imao »rostrum« (kljun) za probadanje nepri-jateljskih brodova.

Koliko su Iliri bili srasli sa morem i brodovima vidi se i potome što su te motive uzimali u dekorativne svrhe. B. Čović »pred-stave brodova na Glasinačkom oklopu iz VIII v. st. e. i onih sa rijekeMaće«, dovodi u vezu sa »radionicom na južnom Jadranu«.40

Za izgradnju tolikog broja brodova Iliri su morali imati sopstvenabrodogradilišta, a navozi su se mogli graditi u zaklonjenim uvalamaBoke Kotorske i u Skadarskom jezru. Građevinski materijal dobijao seiz obližnjih šuma gdje je bilo dovoljno primorskog bora, kestena, hra-sta, a na planinama jele i smrče. Majstori brodograditelji su u početkubili Grci, kasnije su i domaći naučili zanat. Padom pod rimsku vlast,nestaje i ilirske mornarice, nestaje gusarenja, a trgovinu na moru pre-uzimaju grčki kolonisti iz južno-italskih gradova, Brindiziuma, Bariu-ma, Tarenta, Isse i dr.

Grci su u svojim kolonijama na Jadranu razvijali brodogradi-lišta (navalija) u fazi kolonizacije. Ona su bila skoro identična sa onimau Atini, Korintu, Sirakuzi ili Raveni. I najvjerovatnije da su Iliri najužnom Jadranu od njih naučili da grade brodove. Svakako da je BokaKotorska bila najpodesnija za ove aktivnosti, naročito za vrijeme Agro-na i Teute. U tom periodu bila je i najveća aktivnost Ilira u gusa-renju. Dr. Kojić drži da su tip »lambe« Ardiejeji preuzeli od Liburna(»liburna«).41 Mi smatramo da za ovu pretpostavku ne pruža dovoljnodokaza.

Ne treba ilirsko brodarstvo na južnom Jadranu vezati samo zazalive i zaštićena mjesta, već i za sve pogodne plaže sa sitnim pije-skom i blagim padom obale, kojih je od Budve do Drača bilo dosta,jer su se brodovi tog tipa mogli izvlačiti na takvim pješčanim pla-žama. Isto tako bilo je povoljno za zaklanjanje brodova i ušće Bojanei njen tok sve do Jezera, kao i ušće Drima. Poznato je, da su čak i usrednjem vijeku (XV-ti vijek) mletačke galije do četiri stope gaza,uplovljavale Bojanom do Skadra, za vrijeme borbi sa Turcima.

118

Ratovi između Rima i Ilira bili su ustvari ratovi za prevlast naJonskom i Jadranskom moru. Njih su pokrenule grčke kolonije, jerje bio ugrožen njihov opstanak od ilirskih gusara. Iliri sa južnog Ja-drana su bili na putu da formiraju jednu »talasokratiju«.

Koliko je brod bio ušao u ilirski život, vidi se i po tome, što jei Skadar kovao novac sa likom broda.

O brodovima antičkog svijeta na južnom Jadranu, mnogo bismoviše znali da su izvrešna podvodna istraživanja na lokacijama kao štosu stari Ulcinj, Risan, Bigova, Budva i slično. U svakom slučaju taj po-duhvat predstoji.

More je bilo značajno i reklo bi se sudbonosno za Ilire. More ihje objedinjavalo i djelovalo kao integracioni faktor, more ih je koliko-toliko uvelo u mediteransku civilizaciju i antički svijet. No more im jei zapečatilo sudbinu državne samostalnosti i daljeg procvata ilirske kul-ture.

A na pitanje, zašto se na istočnom Jadranu, nije razvila jednakultura, podobna onoj u »Magna Graecia«, mislimo da odgovor trebada glasi, zbog neprijateljskog držanja ilirskih plemena prema grčkimkolonijama i konzervativnog odnosa prema grčkoj kulturi. Koliko jeu tome uticao psiho-somatski faktor kod Ilira, koji je polazna osnovaza socijalno ponašanje, a koliko tradicionalna zatvorenost koju su do-nijeli sa Kavkaza, to je tema za sebe.

7. Enhelejci pelastično pleme

Enhelejci su jedno zagonetno »ilirsko« pleme, ali vrlo važno zarezultate naših istraživanja. Važni su zato jer se za njihovo ime vežepočetni period istorije Ilira, kao i jedna značajna ličnost grčke i ilir-ske mitske istorije, Kadma i njegove žene Harmonije. Za ime Enhe-lejaca je vezano mitsko doseljavanje Kolhiđana među Ilire, a isto takoje na području njihovog prostiranja od Boke do Lješa, pronađen naj-veći broj tzv. »albansko-dalmatinskih« bronzanih sjekira.

Pretpostavlja se da ime Enhelejci dolazi od grčke riječi jegulja(εγχλιζ), što bi trebalo da znači da su se bavili lovom na jegulje, »ljudijegulje«, ili da je to ime moglo zvučati i podrugljivo, kao »jeguljari«,pravo značenje je teško reći. Ali zaista tamo gdje ih nalazimo, premagrčkim podacima, stalno se kreću oko bogatih lovišta jegulja. Herodot,·za Enhelejce upotrebljava izraz (εγχγλωυ), a Pseudo-Skilaks (εγχελιζ).

Izgleda da je najstarije prebivalište Enhelejaca, prema grčkimizvorima bilo oko jezera Kopaida kod Tebe u Beotiji. U tome je jezerubilo puno velikih jegulja, koje nijesu bile korisne samo za ishranu većsu imale i neku religioznu ulogu. O tome govori Aristofan, navodećiizvode iz djela »O prošlosti Beotije« od Helenika s Lezba (II pol. V v.st. e.).43 O Enhelejcima ima svuda vijesti gdje su boravili Kadmo i Har-monija i u Beotiji i u ilirskim krajevima. Pitanje ove sprege je jednood najzagonetnijih u ilirskoj mitskoj istoriji.

Prvi put Enhelejce pominje Hekataj iz Mileta (VI v. st. e.), navo-deći njegove informacije Stefan Vizantinac (VI v. n. e.44 u svom djelu

119

»Etnici« piše: »Deksari, haonski narod, susjedi Enhelejaca, kako pišeHekatej u opisu Evrope, stanuje pod Amirom (današnji Tomori). Dr-žali su obalu do Keraunijskog gorja i rt. Akrokerauniju«. Znači, Enhe-lejci su locirani između Epira i Ilira i od Ohridskog jezera premaKorči, kako navodi Katičić.45

Pseudo-Skilaks (IV v. st. e.) u svom »Periplu«, obavještava daEnhelejci žive u primorju od Rizona do Buthoe, a vjerovatno i do Epi-damna (Drača).4*

Apolonije Rodski (III v. st. e.)47 u epu o »Argonautima« piše:. . . «a drugi su (Kolhiđani) sagradili kulu na Ilirskoj rijeci, crnoj i du-bokoj, gdje je grob Harmonijin i Kadmov naselivši se među ljudeEnhelejce«.

Zbog nerealnosti Apolonijeva pjevanja, o avanturama Kolhiđanai Argonauta, njegove riječi možda ne bi trebale imati neku težinu,ali su o Enhelejcima i Kadmu na jadranskoj obali pisali i drugi Grci,te donosimo njihove vijesti u skraćenom obimu, a prema tekstu RKatičića:48

— Herodot, govori o Kadmejcima (Kadmovim potomcima iz Tebekoje su, sedam generacija poslije Kadmovog bjekstva, protjerali iz TebeArgejci), da su se sklonili kod Enhelejaca, gdje su navodno vladali Kad-movi potomci.

— Po Herodotu, a i po Diodoru Sicilijancu, protjerani Kadmejciiz Tebe, zadržali su se u Tesaliji pod planinom Osom, odakle su pro-tjerali Dorane. Neki od tih Kadmejaca su pošli kod Enhelejaca naJadran (oko 220. g. poslije Kadma n. p.) a neki su odustali i vratili seu Tebu.

Ima više vijesti da su Enhelejci držali obalu ispod Keraunijskihgora, u sholijama uz Apolonija Rodskog imamo vijesti da su Enhelejciživjeli oko Keraunijskih gora (prevod po Katičiću):50 ».. .a drugi u Iliragdje su Enhelejci oko Keraunijskih gora«. Katičić međutim smatra dase ovo ne može uzeti kao valjan dokaz, jer su sholie pisane na osnovupogrešno shvaćenog osnovnog teksta.

I Homer zna za sukob između Argejaca (Mikenaca) i Tebanaca(Kadmejaca), koje on ne smatra Ahajcima (Helenima).

»... Rasrde se tada Kadmejci što igraju konje ...«»Ilijada« (IV —370 —397).

R. Katičić smatra da se ovaj sukob između Kadmejaca (Feničana)i Dorana dogodi prije tzv. »dorske seobe« na Peloponez, poznate kao»povratak Heraklovih potomaka«. Kako su Dorske seobe počele oko1.100-te godine stare ere a završile pri kraju »egejskih seoba«, znači dasu se Kadmejci doselili među Enhelejce na Jadran ne poslije 1100-tegodine stare ere, a Kadmo, iz toga proističe, među Enhelejce ne poslije1300-te g. st. e. Vjerovatno da su i Enhelejci protjerani iz Beotije (saKapaide) možda od istih Argejaca nešto prije Kadma, zato je ovaj idošao kod njih jer su bili sapatnici, izbjeglice a možda su u Beotijiživjeli u dobrim odnosima. Znači, uspostavili smo donje granice, zaKadma i Enhelejce i njihov dolazak na Južni Jadran između Risna iDrima.

120

Interesantna su istraživanja poljskog naučnika W. Pajakovskog.51

On zaključuje da su prilikom Kserksovog pohoda na Grčku 480. g. st. e.pored Tračuna, Makedonaca i Peonaca i Iliri bili njegovi saveznici. Na-vodno, da su pod vodstvom Enhelejaca, napadali Epidamnos. Kada suPersijanci pod vodstvom Mardonije izgubili bitku kod Plateje 479-teg. st. e. izgubili su rat i njihovi saveznici. Pozivajući se na Herodota,W. Pajakovski tvrdi da je tada Enhelejcima prestala hegemonija nadIlirima. Inače, nalazi da su Enhelejci politički samostalni i da se gra-niče sa »pravim Ilirima« istočno od Skadarskog jezera.

Opisujući rat Filipa V (217-te g. st. e.) protiv ilirskog kralja Sker-dilaida, Polibije (II v. st. e.) rimski istoričar, Enhelejce smješta kodOhridskog jezera (Lihnitida).

Kao što se moglo vidjeti podaci su vrlo kontradiktorni, no mićemo pokušati da te podatke sredimo po nekom hronološkom redu,kako je tekao život tog značajnog plemena.

Enheljci su prvo živjeli u okolini Tebe kod jezera Kopaida, punogjegulja. Tu su i dobili ime »Enhelejci«. Pod pritiskom su se iselili inašli novu domovinu između Boke i Drima. Kadmo i Harmonija, osni-vači Tebe, napuštaju Tebu i dolaze, zbog nek stare veze kod Enhele-jaca. Kadmo postaje kralj, osniva Budvu i suprotstavlja se prodoruKavkazaca i pobjeđuje ih. Od tada Enhelejci imaju hegemoniju nadIlirima. Oko 220 godina poslije dolaska Kadma među Enhelejce tj. po-slije sedam generacija, dolaze kod Enhelejaca, protjerani Kadmejci izTebe. Nad Enhelejcima i Ilirima vlada Kadmova dinastija.

Dolazak Kadma među Enhelejci mogao je biti nešto prije 1300-teg. st. e. a to važi i za datum osnivanja Kadmove Budve. Naravno, ovipodaci nijesu arheološki potvrđeni te se ove ipredpostavke oslanjajusamo na mitskim predanjima, koja su prenijeli logografi.

Ako bi uzeli kao mjerodavan spjev Apolonija Rodskog (Argo-naute), Kolhiđani se naseljavaju na ilirskoj »Crno-dubokoj rijeci«, blizukoje je Kadmov grob. Što znači da Kolhiđani dolaze poslije Ilira.

Po Herodotovim vijestima kada je bio pomenuti Kserksov pohodna Grčku 480. g. st. e. Iliri na čelu sa Enhelejcima bili su mu savez-nici i opljačkali su Delfe. Poslije izgubljenog rata, Enhelejci su prestalibiti vođe Ilira. Da li je taj inomenat iskoristila kavkaska strana, pre-uzela vodstvo, dovela svog vladara Bardilisa na čelo ilirskih plemena,(čije je ime kavkaskog porijekla). Enhelejci su možda kasnije moralida napuste teritoriju Južnog Jadrana, da se nasele oko Ohridskog jezera,gdje ih nalazimo u vrijeme Filipa V, kao i oko Keraunijskih goraizmeđu Epira i Ilira, gdje su se možda kraće zadržali a o čemu nasobavještava Hekatej.

Tit Livije (II v. st. e.) na prostoru između Risna i Bojane, nepominje više Enhelejce, već Rizonite, Olcinite i Agranite. Da lji to znacida na tom prostoru u vrijeme III rimsko-ilirskog rata tu više nijesuboravili Enhelejci, ili su izgubili plemensko ime i pretvorili se u sta-novnike odvojenih gradova. Ovoj zadnjoj pretpostavci ide u prilog to,što su prema Liviju, stali na strani Rimljana još dok je Genicije biojak. Ne svjedoči li to da ako su se Olciniti odvojili od Skadrana, da jeu pitanju bio neki veći antagonizam, možda etničke prirode.

121

Ako ova hipoteza ne bi mogla da opstane, ne vidimo kako je mo-guće razriješiti ovaj problem, sem da stanemo na stanovište da je biloviše Enhelejskih plemena, ili da su bili jedan mali narod, koji je živiona raznim lokacijama i uglavnom po periferiji »pravih Ilira«. Drugo,što je ostalo nerazjašnjeno jeste, kojim su jezikom govorili, da li nekigrčki dijalekt jer su iz Beotije. Možda bi se moglo pretpostaviti da suEnhelejci mogli biti Pelazgi, jer ih grčki izvori izdvajaju od Ilira, štaviše oni i ratuju s Ilirima.

Tezu da su Enhelejci Pelazgi, podupire i predpostavka da su na-pustili Beotiju pod pritiskom u vrijeme etničkih sukoba između Helenai Pelazga. A po Herodotu (I, 57), Pelazgi su govorili varvarskim jezi-kom. Po vijestima koje imamo o njima vidi se da su bili mirni zemljo-radnici i ribari.

Iz svega što je rečeno o Enhelejcima, može se izvući kao zaklju-čak, hipoteza, da su se oni pod Kadmom suprotstavili nadiranju Kav-kazaca, koje su predvodili Iliri (Hillyri). Ovo je bila prva invazijaplemena sa istočnog Kavkaza. Kadmo nam pomaže da približno odre-dimo vrijeme te invazije, to je moglo biti oko 1300. g. st. e.

Plemena zapadnog Kavkaza, Kolhiđana, kako su zabilježili grčkilogografi, (Likofron), bili su već na Dizeru (Crnodubokoj rijeci) u vri-jeme trojanskih ratova.

8. Odijevanje kod Ilira

O odijevanju Ilira znamo vrlo malo i to tek od IV v. st. e. kada sena njihovom prostoru pojavljuju prvi nadgrobni spomenici. No to jedosta kasno pa nije isključeno da nije djelovao i grčki uticaj u odije-vanju. Za raniji period, u nedostatku dokaza, pokušaćemo da na osnovunekih analogija postavimo samo grube pretpostavke.

Kao ni u etničkom i duhovnom pogledu, Iliri nijesu mogli bitiuniformni ni u odijevanju. Plemena huritskog i subartijskog porijeklau vrijeme doseljavanja, a koje je moralo biti, mislimo, prije VIII v.st. e. odijevali su se kao njihovi zemljaci na Kavkazu. Sa jednog asir-skog reljefa iz VIII v. st. e. koji prikazuje Mane, narod sa Malog Kav-kaza, koji su subartijskog porijekla, vidi se da su oblačili platnenuhaljinu koja je dosezala do ispod koljena. Bila je kratkih rukava i ustruku opasana. Na glavi su imali neke pletene kape, a na nogamaopanke u kombinaciji sa nečim što bi ličilo na čarape. Povrh haljineMani su nosili ogrtač od krzna domaćih ili divljih životinja. Mani subili bradati. Mislimo da je odijevanje Mana bilo pod uticajem Semitaiz Mesopotamije.

Slika koju nam pruža asirski reljef, dobro se podudara sa prika-zom na nadgrobnom spomeniku iz IV v. st. e. iz Korče u Albaniji, kaoi sa nadgrobnog spomenika iz Zenice, takođe iz IV v. st. e.53 gdje sumuškarci prikazani takođe u jednostavnim haljinama (košuljama), oviiz Zenice sa nešto dužim.

122

Druga grupa ilirskih plemena za koju smo pretpostavili da suiranskog porijekla (Arie, Medi), trebalo bi da su se odijevali slično nji-hovim rođacima Skitima, Saramatima ili Medima. Za ove prve znamoiz grčkih vijesti da su nosili duge gaće i kratke košulje. Nošnja Meda(Miđana) se može vidjeti na asirskom reljefu iz VII v. st. e. Bili suobučeni u čakšire od čvršćeg materijala i jednu bluzu ili dolamicupovrh čakšira. Na glavi su nosili nešto što podsjeća na frigijsku kapu.Na istom reljefu je prikazan i muškarac iz reda plemenske aristokra-tije. On je obučen u raskošnu haljinu-ogrtač, po svoj prilici od kineskesvile, koja je stizala u Midiju »putem svile«. Upravo je poznato iz an-tičkih izvora da su Medi imali raskošnu odjeću i da joj nije odolio niAleksandar Makedonski. Medska kapa je u obliku kratkog cilindra, papodsjeća na kape Dinaraca.

Herodot (VII, 67), je ostavio podatak za pleme Kaspi, susjedekav. Albanaca, da su obučeni u kozje kože.

Ostatak oblačenja ilirskih Arijaca, možda se krije u nekim dije-lovima odjeće malisorskih plemena sa Prokletija, kao što su uske suk-nene čakšire sa širitima, sukneni kratki kaput sa kratkim rukavima,poznata kapa »keče«. Kao potvrda ispravnosti ove teze, jeste to da seslična nošnja i danas sreće kod nekih planinskih plemena na Kavkazu,Svana i Raca.

9. Pitanje determinacije hronologije praistorije Ilira

Benčeva determinacija praistorije Ilira je proizvod nužde. Onauopštava neke procese »etno-kulturnih« grupa ali ne unosi mnogo svjet-losti u njihovu individualizaciju i njihovo porijeklo. B. Gavela je upravu kada Ilire priznaje kao istorijsku kategoriju tek od početkanjihove asimilacije tj. od kraja haltšata kada počinje i njihova držav-nost. Ako se usudimo da istražujemo slojevitost i zamršenost »ilirske«populacije, moramo se orijentisati ne samo vremenski već i prostorno.Što se toga tiče mi smo se već izjasnili za prostor između Epira i r.Neretve. Što se tiče termina Iliri, za naša shvatanja najprihvatljivije jeGavelino gledište tj. da to ime dobija stvarno značenje tek od početkasimbioze »ilirskih« plemena koja počinje početkom državnosti, krajemhalštata. Korišćenje imena »Iliri« i »ilirski« u ranijem periodu shva-tamo kao formalni ili geografski termin ili kao ime konkretnog ple-mena. Pokušaj da unesemo nešto više svjetlosti u porijeklo i vrijemenaseljavanja tih »etno-kulturnih« grupa na prostoru zapadnog Balkana,i rezultati do kojih smo došli, upućuju ili bolje reći zahtijevaju jednudrugu determinaciju hronologije praistorije tih etničkih grupa. Mi-slimo da imamo elemenata za jednu konkretniju periodizaciju. Zbogtoga predlažemo podjelu koja bi imala sljedeće faze:

I. Predindoevropska ili pelastička faza, koja bi završavala krajemeneolita. Ona obuhvata sve »etno-kulturne« grupe koje su identifiko-vane na tom prostoru i njihove biološke i kulturne interakcije odsrednjeg paleolita do kraja eneolita. A za koje se misli da su pripa-dale cirkummediteranskom etničkom krugu.

123

II. Indoevropska faza, koja počinje ranom bronzom a završavasrednjom. Nju karakteriše dolazak Indoevropejaca, polunomada i sto-čara, kao i njihov razmještaj, zbližavanje, kontakte i simbiozu sa sta-rincima.

III. Kavkaska faza, obuhvata dolazak kavkaskih plemena, njihovrazmještaj i početak miješanja sa starincima kao i prva organizovanjaplemenskih skupina. Ova faza zahvata vrijeme od početka kasne bronzedo kraja halštata, kada počinje asimilacija i državnost tih plemenai korišćenje ilirskog imena, bar prema spoljnjem svijetu.

NAPOMENE:

1 A. Mozsolics, Archeologische Beitzoge, zur Geschichte der Geossen Wan-derung, Achta Archeolog. Hungarica VIII, Budapest 1957, 140—142.

2 Gimbutas Maria, po A. Bencu, Praistorija Jugoslavije, o ratničkim zajed-nicama starijeg željeznog doba, Sarajevo, 1987, 752.

3 M. Garašanin, Iliri i Albanci, SANU, Beograd 1988, 20.4 Isto, 78.5 F. Papazoglu, Iliri i Albanci SANU, BGD. 1988. g.6 F. Prendi, Un depot de hoches praistoriques Torovica, de Lezhe, Iliri —

Tirana, 1984. g.7 M. Garašanin, Istorija C. G. I. Praistorija, TGD, 1967. g.8 P. Mijović, Zbornik radova Ne 3/4 Muzej rudarstva i metalurgije, Bor,

1984—1986. g.9 Kao pod 6.

10 M. N. Pogrebnova, Zakavkazije i evo-svjazi s prednjej Azijeji Moskva,1984, 173.

11 Kazenkova V. I. Datirovka kobanskoi kuljturi ν trudah A. A. lessena,Kratkie saopšćenjina N° 192. Institut arheologije, A. N. SSSR-a, Moskva, 1987, 4.

12 R. Katičić, Enhelejci, Godišnjak, XV, CBI — Sarajevo, 1977.13 A. Benac, Praistorija Jugoslavije, CBI — Sarajevo, 768.14 M. Garašanin, Iliri i Albanci, SANU, BGD 1988, 150.i* F. Papazoglu, Iliri i Albanci, BGD 1988, 150.16 B. Čović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo, 1976. g." R. Katičić, CBI — Godišnjak XV, Sarajevo 1977. g.18 A. Stipčević, Iliri Zagreb 1989, 27.19 M. Suić, Illyrii proprie dicti, CBI — Godišnjak XII — Sarajevo 1975. g.20 W. Pajakowski, Wer waren Illvrii proprie dicti. Godišnjak XVIII — Sara-

jevo 1980. g.21 I. Guseinov i A. Sumbatzade, Istorija Azerbajdžana, Baku 1958, 51.22 F. Papazoglu, Iliri i Albanci, BGD. 1988, 160 i 149; i T. M. Plautus (254—

184 g. st. e.), Trinummus, 851—852.23 R. Katičić, Podunavlje i Jadran u epu Apolonija Rođanina, »Argonauti«.

Godišnjak VII, Sarajevo 1970. g.24 Isto, 117.25 Isto, 115.26 Hahn, Albanische Studien, Wien 1953, 231.27 Stefan Vizantinac, Opisanije plemen, K. Alijev, Antičnie istočniki po isto-

rije Azarbajdžana. Baku, 1987, 97.28 Herodot, (VII —73).

124

29 F Papazoglu Ilirska i dadranska kraljevina, Iliri i Albanci, SANU, BGD,1988. g. '

30 Krasnovskaja N. A. Proishoždenije i etničeskaja istorija Sardincev, Moskva,1986, 39.

31 Klasično čitanje malog ipsilona »i«, bilo je između »i« i »u«.32 Lionel Casson, Navi e marinai deli antichita, Milano 1976. g.33 D. Ridgway, L alba dela Magna Gracia, str. 14, Milano, 1984.34 Prevod po R. Katičiću, Enhelejci, Godišnjak XV — CBI — 13, Sarajevo,

1977, 28.» Isto, 39.» Herodot, Istorija II — 155.37 N. Berdženišvili, I. Džovahišvili, Istorija Gruzije, Tbilisi 1950, 56.38 Berdženišvili N. A. i saradnici, Istorija Gruzije, Tbilisi 1962, 58.39 A. Stipčević, Godišnjak XIII, Sarajevo 1976. g.40 B. Cović, Duhovna kultura Ilira, simpozijum u Herceg Novom, 1984. g.41 Dr. Kojić, Brodogradnja na istočnom Jadranu kroz vjekove, Zagreb 1962,73.42 Leonel Casson, Navi e marinai deli antichita, Milano 1976. g.43 Aristofan (445—385 g. st. e.), Grčki pjesnik i komediograf.44 Navodi po R. Katičiću, Enhelejci, Godišnjak XIII Sarajevo 1977. godine.« Isto.* M. Garašanin, Istorija CG I, Titograd, 1967. g.47 Apolonije Rodski, (295—215. g. st. e.) »Argonauti«.48 Kao pod 23, 28.49 Po mitologiji Kadmov je otac iz Egipta.50 R. Katičić, Enhelejci, Godišnjak XV, Sarajevo 1977, 5451 W. Pajakovski, Monarhia Bardilis, Iliria — 76, Tirana.52 Herodot, Istorija, V — 59.53 Prikaz fotografija reljefa iz IV v. st. e. iz Korče i Zenice, dati su u knjizi

A. Stipčevića, Iliri, Zagreb, 1989, 113 i 189.

125

VII. TRAGOVI KAVKAZSKIH PLEMENA NA PROSTORUIZMEĐU EPIRA I NERETVE

Sasvim je logično i reklo bi se normalno da je dolazak kavkaskihplemena na Balkan morao izazvati nemire i neprijateljstva izmeđustarosjedelaca i došljaka. To je na neki način i registrovano u grčkimmitovima o »Argonautima« i Kadmu i Harmoniji. I u arheološkim nala-zima tog perioda, potvrđuju se ove pretpostavke, u prvom redu sa boj-nom bronzanom sjekirom »južnojadranskog« tipa i gradinama na vrho-vima brda. Prema tome dolazak Kavkazaca je morao izazvati novapomjeranja i pregrupisanja plemena na napadnutom prostoru. No ipored sve te konfuzije, mnoga kavkaska plemena su zadržala svojastara imena. Ovo zaključuјemo na osnovu šturih vijesti koje su namostavili grčki i rimski pisci. A o tome govore i mnogi toponimi sa ovogprostora, koji su sačuvani do danas, upravo oni skrivaju imena kav-kaskih plemena i rodova kao i geografskih naziva s Kavkaza.

l. Dolazak Kolhiđana po vijestima logografa

Govoreći o Enhelejcima i o njihovoj egzistenciji na južnom Ja-dranu, mi smo ujedno razmatrali vijesti oko dolaska Kolhiđana, jer ihmnogi grčki pisci, od kojih su nam ostali pisani tragovi, dovode uvezu. Nažalost, sve te vijesti nemaju istorijsku vriednost, jer im veći-nom za osnovu služe pisanja logografa, pa neke vijesti imaju vrijed-nost samo istorijskog mita. Već smo citirali stihove Apoloriija._Rodskog,koji kaže da su Kolhiđani sagradili kulu (grad) na "ilirskoj Crno-dubo-

koj rijeci, kod groba Kadma i Harmonije, naselili su se među ljudeEnhelejce. Dakle, Apolonije je izričit i jasan, dovodi u vezu ilirskuCrnoduboku rijeku, Kadmov grob i Enhelejce. Svakako da Apolonijenije izmislio ove vijesti, već ih je crpio iz nekog ranijeg teksta.

Drugi Grčki pisac Kalimah Aleksandrijski (Apolonijev učitelj)čije stihove navodi Strabon, kaže: »Oni su (Kolhiđani) na Ilirskoj rijeci

zaustavili vesla, kraj kamena plavokose Harmonije — Zmije, osnovalisu grad, koji Grk nazvao bi (gradom) bjegunaca, a njihov ga jezik ime-

nova Pola«.1

Informacija je slična kao i kod Apolonija, najvjerovatnije su imi izvori bili zajednički. Različito je, što Kalimah imenuje grad (kulu)sa imenom »Pola«. I kod Apolonija i Kalimaha karakteristično je da suIliri bili već tu, kada su došli Kolhiđani? No, »Crno-duboka« ilirskarijeka može biti »ilirska« iz njihovog vremena?

Helenistički pjesnik Likofron u svojoj »Aleksandridi« pjeva ogrčkim pobjednicima poslije povratka iz spaljene Troje. Vjetar ih nosi

127

sa juga, prelaze Ajant (Vojušu) i ». . . susjedni će ih Kratiš primiti kaostanovnike u zemlji Milaka i u Poli koja pripada Kolhiđanima . . . kojisu se naselili uz duboki tok Dizera«.2

Znači, za Likofrona, Pola dođe iza Vojuše kao i zemlja Milaka i»duboki tok Dizera«, ali oni su po njemu postojali tu prije trojanskihratova.

Kod Plinija Starijeg (I v. n. e.) u poznatom enciklopedijskomdjelu »Naturalis historia« (III—144), nabrajaju se gradovi Dalmacije,Naronskog konvinta. Poslije kolonije Epidaurus dolaze: »Opidia civiumRomanorum, Rizonium, Acruvium, Butuum, Olcinium«. Dalje piše dase Olcinium nekada zvao Kolhinium po tome što su ga osnovali Kol-hiđani, (»Olcinium quod ante, Colhinium dictum est, a Colhis condi-tum . . .«).

Analizirajući vijesti pomenutih autora, R. Katičić,3 s pravom kons-tatuje da je Dizer isto što i Ilirska rijeka, pored koje je grad Pola.Katičić dalje pomišlja na Milake da bi to mogli biti skrivno ime zaIlire? No, u neku ruku on umanjuje značaj ovih vijesti, pretpostav-ljajući da za sva tri autora izvor može biti kod sicilijanskog istoričaraTimeja iz IV-og v. st. e. Prihvatamo Katičićevo rezonovanje, jedinoimamo rezervu prema sugestijama o mogućnoj vezi Milaka i Ilira, otome imamo različito gledište, no iznijećemo ga na drugom mjestu.A sada da pokušamo da izvučemo još ako što možemo od citiranihautora?

128

Kod Apolonija, Kalimaha i Likofrona, je zajedničko:a) da su Kolhiđani došli s mora,b) da su došli na Crno-duboku ilirsku rijeku, odnosno Dizer, što

je isto (R. Katičić),c) da su tu zatekli Ilire, odnosno Grci povratnici iz Troje Milake

i Kolhiđane, a samo Apolonijevi Kolhiđani Enhelejce, što znači da bioni trebali biti najstariji stanovnici,

d) da sva trojica pominju kolhidsku Polu,e) da je za prvu dvojicu tu u blizini i Kadmov grob,f) da su po Pliniju Olcinijum-Kolhinium osnovali Kolhiđani, a po-

što su se naselili kod Enhelejaca (Apolonije) i Olcinijum (Kolhinijum)je bio u zemlji Enhelejaca,

g) Likofron se posebno izjašnjava da su Kolhiđani, Iliri i Kera-unijske gore postojale i prije Trojanskih ratova, što je sa stanovištadolaska Kolhiđana vrlo interesantan podatak i ako nepouzdan. Budućida je autor živio u Aleksandriji (III-ćem v. st.e.) te ga razdvaja velikovrijeme od događaja o kojima pjeva, pa se sve mora uzeti sa rezervom.

I između Likofrona i Homera imamo nesuglasnosti. Po Likofronu,kao što smo rekli, Kolhiđani su bili na Dizeru i Poli prije trojanskihratova, ali Homer Ilire ne uvodi u trojanske ratove, kao njihove su-sjede, Dardance, Peonce, Tračane, Pelazge i Epirce. Naprotiv, on po-minje kao saveznike Troje Helizone, »... oni iz daleke behu iz Aliberudnika srebra« (Ilijada, II — 856 — 7). Alibi ne mogu biti niko druginego poznati rudari i metalurzi Halibi iz Kolhidije. Ko su Helizoni?Naistočnom Kavkazu imamo rijeku Alazoni, ali imamo i Helle na padi-nama Kavkaza u susjedstvu sa Amazonkama i Skitima.4 No, tamoimamo i Halibe (Halidi), koji žive u zemlji Haliba (Aliba) na zapadnomKavkazu u Kolhidi. Sada se otvara problem, da li su Homerovi Heli-zoni kavkaski Heli (ili Hili), o kojima smo već govorili i koji bi moglibiti preci Ilira (Hiliroi)? Ili su Helizoni iz Alibe kako kaže Homer tj.Halibe, iz Kolhide, pa bi mogli biti preci ilirskom plemenu Helidonioikako ih zove Hekatej.5 Helidone on stavlja sjeverno od Sesarećana isjeverno od Abra, što bi značilo da su negdje oko doline Mače, gdjeima rudnika bakra što odgovara njihovom zanatu. Ova veza ostaje jošnejasna. Ali očito da se Homerove informacije odnose na kolhidskerudare Halibe, koji su živjeli tamo na Kavkazu, na južnoj obali Crnogmora u vrijeme trojansih ratova i uzeli učešća u istim, kao mnogaplemena i narodi Male Azije. Halibi su bili nadaleko čuveni te je iHomer o njima mogao znati, a vremenom je bio bliži trojanskim rato-vima da bi im odredio istorijsku ulogu u tim događajima. Ako su Ho-merovi Helizoni bili Halibi (Halidi) i učestvovali u trojanskim ratovimato ne znači da treba računati da su se kavkaske seobe dogodile kasnije,jer se kompletna plemena nijesu iseljavala, već višak stanovništva.

Ako su Helidonioi (Halibi) zajedno sa drugim Kavkascima, prijetrojanskih ratova došli na obale Jadrana i da su učestvovali u ulozibranioca Troje, bili bi spomenuti zajedno sa drugim svojim balkanskimsusjedima? Prema tome ilirska plemena su mogla doći ranije na Bal-kan, ali nijesu uzela učešća u trojanskom ratu.

9 O porijeklu Ilira 129

Ako pokušamo logično da zaključujemo, polazimo od toga da je»ilirska crno-duboka rijeka«, ili Dizer, plovna, a to može biti jedinodanašnja r. Bojana, (albanska Buna) antička Barbana. Otkuda imeDizer? Dizer je možda enhelejsko ime, prvo ime Bojane.6 Dok je Bar-bana vjerovatno kavkaskog porijekla (kolhidskog) gdje i sada imatoponima koji podsjećaju na ovo ime. Barbana je i onomatopejski izrazi na staro-kartilijskom znači »tečenje«. Kada su Kolhiđani uspostavilihegemoniju nad Enhelejcima, mogli su Dizeru dati svoje ime, Barbana?

Na ušću Bojane (Dizera) danas postoji selo Pulaj (na Albanskojstrani), to bi mogao biti ostatak »grada bjegunaca« ili Pola na kolhid-ski.

Kalimah upotrebljava izraz πολαζ, ali stariji Likoform πολαιζ.Da je Pola, današnji Pulaj bila morska luka govori logika, jer na čita-vom tom području od Drača do Ulcinja nema pogodne i duboke pri-rodne luke, pa su na ušću plovne Bojane bili povoljni prirodni usloviza luku. Druga logika govori da su tu luku mogli podići kavkaski dose-ljenici (Kolhiđani) da bi trgovali sa Grcima i Feničanima. Ovo kažemozato što Grci nigdje nijesu podizali koloniju i luku gdje nijesu moglipodići akropolis, utvrđenje iz kojeg bi se mogli braniti od urođenika.Primjer imamo i sa ušćem Drima, koje je bilo plovno u antici. Kadasu Grci u IV v. st. e. podigli Lissos, isti je imao akropolis kojim je bilaobuhvaćena i kolonija i pristanište. Upravo Lissos je izrastao kao kon-kurencija Poli.

Prema tome, Apolonijeva Pola nije u Istri već u delti Bojane,tamo gdje je današnje selo Pulaj? Zvuči nevjerovatno da se toliko fak-tora podudaraju a da se tome do sada nije pridavala, koliko je namapoznato, nikaka važnost. No, koliko god pisanja antičkih pisaca bilalogična i podudarna mi ih moramo primiti sa rezervom i selektivno,jer nam ne pružaju ubjedljive dokaze odakle su preuzeli te vijesti. Mo-ramo ih uzeti sa rezervom i zbog toga što nemamo još čvrste mate-rijalne dokaze koji bi potvrdili ta pisanja. Upravo dok se ne bi pro-našli Kadmov grob ili ostaci grada Pole. No, jedan materijalni dokazipak imamo, a to su po našem mišljenju baš bronzane sjekire »skadar-skog«, odnosno »albanskodalmatinskog« tipa. Ali one ukazuju, kakosmo se ranije izjasnili na kopneni dolazak Kolhiđana preko ruskihstepa. Pa je i logično da je izgradnja Pole, Kolhiđanima bio izlaz namore, gde su se sreli sa Grcima, koji se nijesu usuđivali da plove Bo-janom.

Što se tiče pomena Kolhiđana (Kolha, Kulha), na ovom prostoru,imamo pisanje, Plinija Starijeg o Kolhinijumu. Njegove se vijesti moguuzeti sa punom ozbiljnošću, jer njegovo djelo služi kao glavni izvorza istoriju antike. No, na osnovu Plinijeve vijesti ne možemo utvr-diti da li su Kolhiđani došli morem ili kopnom, ali u svakom slučajumožemo zaključiti da su bili na moru i da su izgradnjom Kolhinijumahtjeli da se upuste u morsku avanturu. U prilog logografima o dolaskuKolhiđana imamo i toponime, kojima je Kolhida eponim, imamo Kolch(Kolchit)7 i Kolshq8 kod Kuksa. U turskim Defterima iz 1485. godinenalazimo lično ime Kolsh, što možemo smatrati za etnonim.

130

2. Problem Svana (Švanja)

Svani su kolhidsko, planinsko pleme o kojima je već nešto rečenokada je bilo govora o kolhidskim plemenima. Oni se uglavnom bavestočarstvom. Svani se pominju još od najstarijih vremena pominjanjaKolhide, a to je od VIII v. st. e. Za razliku od ravničarskih plemena,koja su prolazila kroz sve forme društvenog razvitka, Svani kao i jošneka susjedna planinska plemena ostali su sve do početka ovog vijekarodovsko društvo sa običajima i tradicijom koju su ljubomorno čuvali.Svani imaju svoj jezik, koji je nešto više od dijalekta gruzijskog jezika.

Formiranje plemena kao i njihova kultura, potiču još od najsta-rijih vremena. Svani su prošli kroz matrijarhat »dijasahalisi« (majka-doma) i kroz patrijarhat »mama-sahalisi« (otac-doma). Opšti je zakonbio običajno pravo, kao ostatak prvobitne zajednice. Svani imaju zbor(plemensku skupštinu) »Luzor« ili »Luhor« na kome biraju starješinu»mahviši«, glasanjem svih punoljetnih stanovnika. Starješina plemenaima veliku vlast i poštovanje od svih, on se brine o čuvanju djedovskihobičaja. Kod Svana je postojala krvna osveta (obaveza osvete). Krvnidužnik se zatvarao u kulu, koja je bila pretvorena u malu tvrđavu.Bilo je razvijeno gostoprimstvo i poštovanje starijih. Nevjerstvo ženeje kažnjavao odsjecanjem nosa. Kod Svana je jako bio razvijen kultzmije »mezir«. Kod Svana je razvijen kult mrtvih. Rodbina umrlog segrebe po licu, muškarci se ne briju a žene raspuštaju kosu i pjevajutužne pjesme. Na grob se ide poslije sedam dana, zatim 40 i ostavljajuse pokloni i pravi se zajednička gozba (daća). Od etnografskih eleme-nata odijevanja do danas su još sačuvani opanci od sirove kože, slič-niji makedonskim nego dinarskim opancima, kao i suknena kapa skoroidentična sa sjeveroalbanskim »kečetom«.

Kuće u Svanetiji (oblast u kojoj žive Svani) su bile obično oddrveta. U sredini glavne prostorije bilo je ognjište sa verigama. Okoognja su poredani tronošca i jedan »stolovač« za starješinu porodice(»mahviš-skami«). Isti takav stolovač kakav se srijeće u crnogorskimili malisorskim kućama.

Svani su bili zatvoreno tradicionalističko društvo, nijesu priznavalinikakvu državnu organizaciju, često su ratovali da sačuvaju svoju slo-bodu, ali isto tako su ratovali sa susjednim plemenima, najčešće okopljačke stoke i otimanja pasišta.

Kada se prouči kultura Svana, društveno uređenje, kultovi, nji-hovi običaji, neodoljivo se nameće asocijacija na plemena Malesije,koja nastanjuju južne padine Prokletija. Međutim, do skora nije bilonikakvih pisanih ili materijalnih tragova na koja bi se oslonila ovapretpostavka. Prije nekoliko godina u Rimu je objavljen rukopis ulcinj-skog biskupa i kanonika Novoga Brda, Martina Segona, iz XV v., kojije za sobom ostavio nekoliko radova na latinskom jeziku. U svom raduo Turcima u sjevernoj Albaniji, Segono spominje oblast »Hispanos«negdje kod Dukađina. Njegovi, »Hispanos« (Spani) zauzimaju južnepadine Prokletija i desnu obalu Drima, a na istoku se pružaju do Dar-danije, kako on zove Srbiju.

O istim Spanima je pisao I. Božić, on ukazuje na jednu vijest izAlbanije iz XVI v. u kojoj se kaže: »Sledeći opis navodim da se Alba-nija, kada se pređe Skadar u pravcu jugoistoka, graniči s brdima kojase zovu Spani, a po njima između brda Dukađina teče gore pomenutarijeka Drim«, ili »Drivast stoji istočno od Skadra u podnožju brdanazvanim Spani«. Božić ukazuje na često prezime Spani na ovom pro-storu. Za njega su Spani bili albansko pleme. Na kraju smatra da serješava i pitanje predanja u Crnoj Gori o Španjima (španjska groblja,španjska kućišta, španjska međa i sl.). O Spanima, kao srednjovjekov-noj albanskoj feudalnoj porodici piše i Velika sovjetska enciklopedija1952. g.

I knjaz Nikola Vasojević, intelektualac, pustolov i pregaoc zaosnivanje »Knjaževine Holmije«, između Crne Gore i Srbije, putujućiiz Skadra za Vasojeviće septembra 1841. g. zadržao se kod plemenaKlimenata na Prokletijama. O tom boravku on je zapisao u svom dnev-niku: »Pleme Klimenti jesu porodom Ispanci, premda nemaju ništani u jeziku ni u običajima što bi i najmanje nalikovalo na Ispance.No da su oni ispanskog porijekla to dokazuju bez svog dokazateljstvaneki rimski istoriopisci.«9

Zacijelo knez Vasojević je pročitao nešto u Italiji, što je govoriloo Klimentima kao o Spanima. Boraveći među njima on je trezvenorezonovao da nemaju ništa zajedničko sa Špancima.

Ko su zapravo Spani? Čini se da ima osnova da se pretpostavida se ovdje radi o Kolhidskom plemenu Svani, koje se tu doselilo saKavkaza. No, kako je od »Svani« postalo »Spani« ?

Sve pisane vijesti i tragovi sa ovog prostora iz antike dolaze namod Grka a kasnije Rimljana. Upravo od grčkih kolonista iz Dirahiona,Lissosa, Olciniuma i si. Na grčkom »spanios« znači, go, ćosav, doketično riječ »svan« ne znači ništa. Da li su Grci od »Svan« napravili»Špan«? Možda je ovo za Grke bilo i malo podrugljivo, jer su se Iliribrijali. Od Grka ovaj termin su mogli usvojiti Rimljani, zapravo onisu tu riječ mogli romanizovati pa smo dobili »Hispan«. Otuda upra\ro»Hispani« kod Martina Segona, jer je katolička crkva nasljednica rim-ske civilizacije, na čijim je osnovama Segono dobio obrazovanje. Me-đutim, nijesu svi tragovi Svana (Švanja) izgubljeni, ostao je toponim»Švanjski most« između Đakovice i Prizrena, most na Bijelom Drimu.Švanjski je zato što su tuda Svani (Švanji) dolazili u Dardaniju. Inte-resantno je da Albanci ovaj most zovu »Ura šeit« (Sveti most). Nejasnoje inače otkuda taj naziv, u koliko nije od populacije koja je tu nak-nadno došla. A da je od Svani moglo nastati Spani, ukazuje i napisu turskom defteru iz 1497. g. kako je zapisao turski pisar: ». . . na putukoji ide od tvrđave Skadra kroz zemlje Petrošban ...«. U stvari radi seo »Petro Šban«, što se približava kavkaskom Svan.10 Tako dobijamoprelaznu formu, od Svan, Švanj, Šban i konačno Špan, sve po zakonufonetike.

No očigledno, sa Spanima stvar nije jednostavna, može se posta-viti i druga hipoteza. Prema informaciji koju nam donosi Leonti Mro-veli iz XII v. (Istorija Gruzije, Tbs. 1973, 26), Gruzini (čitaj Huriti)Iran su zvali Aspani.

132

Proučavajući kavkasko planinsko pleme Svani i boraveći međunjima skloni smo bili mišljenju da su oni došli sa sjevera te da suskitskog ili sarmatskog (što znači iranskog) porijekla. Na ovo ukazujui neki antički izvori. Ove su pretpostavke potvrđene kada smo došlido podataka da se u Pojtingerovoj karti Kavkaza nalazi mjesto »SuaniSarmatae«, otprilike na onom mjestu gdje se i danas nalaze. (Na ovajpodatak nam je ukazao prof. Relja Novaković, na što smo mu i ovomprilikom zahvalni). Iz ovog može logično da se zaključi da su huritskaplemena naseljena oko Skadarskog jezera (Labeati-Tabali) svoje susjedeSvane mogli zvati starim huritskim imenom Iranci — Aspani. A odAspani do Spani nije teško doći. Mislimo da ova hipoteza nije u suprot-nosti sa prvom, već se dopunjuju.

U čemu je sada problem? Iz istorije Ilira znamo da se na tom pro-storu i ne samo na njemu ne pominju nikakvi Svani. Prostor izmeđuLabeata i Dardanije je nekako nepopunjen. Većina ilirologa ga preskačeili ga dosta nesigurno pokriva, kao npr. K. Pač sa Pirustima, A. Stip-čević sa Scirtones, W. Pajakovski sa Skirtones i sl. Sada se može po-staviti pitanje je li bilo moguće da je zaboravljeno to značajno plemeili da nije igralo aktivnu ulogu u istoriji Ilira ili eventualno da je došloposlije »ilirskog« vremena? Što se tiče pisanih izvora o Svanima miimamo vezu srednjeg vijeka sjeverne Albanije sa zapadnim Kavkazom,bez ilirskog posredništva.

Možda se ova zagonetka može odgonetnuti ako pođemo od pret-postavke da Scirtoni (Scirtones) nijesu pleme, već savez plemena, tj.provincija, »skeptuhi«, kao u antičkoj Kolhidi, a da se unutra krijuSvani i neka druga plemena, možda susjedna planinska s Kavkaza,Rače i riđi Hevsuri.

Po N. A. Berdzeništviliju i M. K. Dumbadzeu, »skeptuhi« je postalood »sceprton«, što na grčkom znači žezlo (lat. »sceptrum«).11 VladarKolhide je upravnicima provincija davao žezlo, simboličan znak vlasti.Tako su ovi bili »žezlonosci«, a vremenom se to prenijelo i na nazivprovincije, »sekptuhi«. Znači »Scirtoni« moglo bi da znači ne pleme,nego »provinciju«, ili savez plemena po kolhidskoj tradiciji, a nastaloje od:

sceptron-scoptuhi-Schepuder\Scirtoni

Željezni tron i skiptar su bili znaci vladarske vlasti još u malo-azijskoj državi —gradu Kusari (Proto-Heti), u XVIII v. st. e. što se vidiiz »kapadokijskih tablica«, 150 godina prije formiranja Hetitskog car-stva. Kako je Kavkaz bio pod kulturnim uticajem Male Azije, mogaoje imati ove simbole u XIII v. st. e. u vrijeme hipotetičke seoba Kolhi-đana.12

Ova se pretpostavka potvrđuje i vijestima koje donosi ruski nauč-nik V. G. Lukonin, u knjizi »Drevni Iran ...«, (Moskva, 1987, 39), da suna hetitskom carskom dvoru postojali dostojanstvenici zvani »ljudižezla«, što upućuje da su kolhidski »žezlonosci« direktno preuzeti odhetitske državne organizacije.

U dubrovačkim spisima se javlja u XIV v. albansko prezime Sche-puder. To bi mogli biti potomci međuplemenskih poglavica »skiptro-

133

nosača«. Iz ovoga bi moglo da proizađe da je organizacija kolhidskihplemena u Malesiji vrlo stara i prenijeta je sa Kavkaza.

Obzirom da smo za Svane na Kavkazu predpostavili da su bili sar-matskog, odnosno iranskog porijekla te su morali govoriti iranskimtj. indoevropski, to su i njihovi saplemenici za koje pretpostavljamo dasu se naselili na južne padine Prokletija morali govoriti taj jezik, od-nosno indoevropski. Prema tome u rano doba Ilira, Svani (Švanji) sugovorili različiti jezik od susjednih huritskih ilirskih plemena npr. La-beata. I u antropološkom pogledu su se razlikovali od njih, što se pri-mjećuje i danas. To su oni visoki koštunjavi planinci stočari, sa svijet-lim očima koi se srijedu na Prokletijama. Oni se razlikuju od ostalihAlbanaca.

3. Labeati — ime i porijeklo

Pleme Labeati (ΛαβΣατοι) je živjelo oko Skadarskog jezera (LacusLabeates). Njihov glavni grad je bio Skadar — Škodra, a pripadao imje i Medun (Medeon). Pominje ih Livije u vezi sa trećim ilirskim ratom,koji se vodio 168. g. st. e. Isti pisac napominje da je Skadar najnepri-stupačniji grad u oblasti Labeata. U starijem gvozdenom dobu Labeatisu osvojili megalitski način zidanja, a kovanje novca su počeli u III v.st. e. Pominjanje Labeata srijećemo i poslije rimskih osvajanja kodPlinija Starijeg u vezi sa nabraajnjem plemena naronskog konventa.

Osnova tog imena je »lab« što asocira na ime više rijeka. Labimamo na sjevernom Kavkazu, to je lijeva pritoka Kubanja, zatim uSaksoniji slovenska Laba, njemačka Elbe i Lab u Srbiji. Po filologuR. Radunoviću »lab« znači voda, a ima indoevropski korijen. Pa jelogično da se pokuša uspostaviti veza sa Labeatima, plemenom koje ježivjelo pored vode? No Laba može da dođe i metatezom od Alba(bijeli).

(Interesantno je napomenuti da se svuda gdje se pojavljuje r. Lab,javljaju kroz istoriju Srbi (Serbi). Na sjevernom Kavkazu, po PlinijuStarijem (Naturalis Historiae, VI, 19): »A Cimmerio accolunt Meotici,Vali, Serbi, Serrei, Scizi, Gnissi«, u dolini Laba. Između Sale i Labeu ranom srednjem vijeku višekratno se u franačkim izvorima pominjuSrbi, pod raznim imenima.)

Obzirom da su Labeati živjeli oko jezera, logično je pretposta-viti da bi njihovo ime moglo imati neku vezu sa tim ambijentom?Izgleda da su Labeati bili i dobri graditelji brodova, jer otuda nanovcu kovanom u Skadru otisnut lik broda. I to je možda baš onajtip kojega srećemo u pisanim izvorima pod imenom »lemba« iz vre-mena ilirske kraljevine pod Agronom i Teutom.

Sada treba da vidimo da li na Kavkazu postoje možda tragovinekog plemena sa sličnim imenom? Na zapadnom Kavkazu u ravničar-skom dijelu Kolhide, od najstarijih vremena pominjanja kolhidskihplemena, pominju se Tabali. Tabali su huritskog porijekla, poznatisu kao vješti metalurzi-kovači, živjeli su oko jezera Vana u vrije-me srednje bronze.13 Nije slučajno što su huritska plemena rano

134

počela da se bave preradom metala, upravo gornja Mesopotamija jemetalogena zona. Tabali su još iz Biblije poznati pod imenom Tubal--Kainam, kaže se da su bili kovači svih oruđa iz mjedi i gvozda. Inače»kain« na semitskom znači kovač.

Tabali i neka druga huritska plemena povukli su se na sjeveru Kolhidu, pod pritiskom Asiraca, najkasnije početkom XIII v. st. e.(Salmanasar I). Oni su se tamo naselili u donjem toku rijek Fasis da-našnjeg Rionija, gdje je takođe bilo jezero po svjedočenju grčkih puto-pisaca. To što su se ponovo nastanili pored jezera nije slučajno, jer ihje na to izgleda upućivalo i njihovo ime, odnosno način života. Na kart-lijskom, jezero se kaže »tba« a na megralskom (kolhidskom), »toba«, tebi iz toga moglo da se izvede ime »Tbali« odnosno »Tobali«, što bitrebalo da znači Jezerci. Etnološki je inače dokazano, da je vrlo čestapojava da su plemena nastanjena pored jezera dobijala takva imena.

Sada se nameće pitanje, da li smo od Tabali mogli dobiti Labeati?Metateza je u kavkaskim jezicima, to smo primijetili, vrlo česta pojava,kada stara leksika poslije mnogo vremena prelazi u novu, a da zadr-žava isto značenje. Tako bi eventualno zamjenom mjesta »t« i »l« odTabali dobili Labati — Lab(e)ati. Gomilanje vokala nije karakteristikakavkaskih jezika, pa vjerujemo da su »e« dodali Grci ili Rimljani, pa binajbliže ilirskom izgovoru bilo LABATI? Intersantno da Vasilije Lukić,u knjizi Prečista Krajinska, Cetinje, 1974, 9), za Labate upotrebljavanaziv LABETI, što je skoro isto kao i naša hipoteza. Nije jasno od kudaje autor koristio ovaj naziv.

(Interesantno je napomenuti da se u Crnoj Gori, južnoj, prije ratalavor zvao »kain«, a u sjevernoj »legen« ili »leden«, iz narodne pjesme». . . konju mu je zob davala iz legena mjedenoga ...«. Leden može dadođe od Leđane iz narodne pjesme, a to je u stvari grčka kolonijaLissos ili današnji Lješ u čijoj su blizini rudnici bakra u dolini Mace).

Jedno jezero i grad na njemu na jugu Gruzije zovu se Tabackuri.Ovo ime je sastavljeno od »taba« što je najvjerovatnije stari naziv zajezero i »ckuri« stari naziv za izvori (danas »ckaro«), na kartlijskom.Pa bi ime tog jezera u bukvalnom značenju bilo »jezero-izvori«. Po tojlogici Skadarske jezero se, po dolasku kavkazaca moglo zvati »Taba«ili »Tabal«, a pleme »Tabali« (Jezerci), tokom dugog vremena mogloje da dođe do metateze, pa jezero postalo »Labat«, a Jezerci »Labati«.

I još nešto, prosto je nevjerovatno kako se Tabali-Labeati, stalnosele od jezera do jezera, prosto su bili začarani svojim imenom i svojimnačinom života. Ili se možda radi o nečem izvjesnijem, možda o kult-nim vjerovanjima ili totemu vezanom za faunu jezera? Za ribe ili bar-ske ptice? To je u skladu sa religijom Hurita i Subara koji su oboža-vali ribe. Interesantno bi bilo vidjeti, da li i indogeni čamci sa jezeraVan, imaju nešto sličnosti po formi ili konstrukciji, sa čunovima naSkadarskom jezeru.

Našu hipotezu da su Labeati potmci huritskih (subartiskih) Tabalasa jezera Van, podržavaju materijalni ostaci kultnih objekata huritskogtipa na Medunu (ant. Meteonu, Medionu). Da je Medun bio grad (tvr-đava) Labeata (to smo već spomenuli), svjedoči Tit Livije (XXXIV,23, 3), a M. Garašanin u Istoriji Crne Gore (Tgd. 1961, T. l, 127), daje

135

dosta detaljan opis gradine (akropolisa), podgrada, kiklopskih zidovai dr., a posebno se osvrće na udubljenje u stijeni (»niša«), dimenzije3,70 x 1,20 m koje je smješteno pored puta između podgrada i gradine.Po M. Garašaninu ovdje se radi o objektima koji su bili u službi kult-nih aktivnosti, žrtvovanja — libacijom htonskim božanstvima. M. Gara-šanin prije svega pomišlja na kult zmije poznat kod Ilira.

I sami smo se upoznali sa arheološkim ostacima Meduna. Ponama medunsko udubljenje »niša«, pristupne stepenice, recipijent i od-vodni kanali za krv žrtvovanih životinja, predstavljaju tipičan primjerhuritskih kultnih objekata, svetilišta, posvećenim vrhovnom božanstvui nacionalnom bogu Haldi (Alalu). Haldi je božanstvo donjeg svijeta.Huritsko udubljenje, »niša«, u formi vrata u stijeni, simbolizuje vratadonjeg svijeta. To je oltar pred kojim se moli i mjesto gdje će Haldiizaći iz donjeg svijeta.

Ovakvih svetilišta na području države Urartu, oko jezera Van,odakle pretpostavljamo, na osnovu podataka gruzinskih naučnika, dasu i došli Labeati/Tabali, ima puno. Ovakvi su objekti u Gornjoj Me-sopotamiji građeni krajem II i početkom I milenija st. e. Po načinuizrade i finoći radova može se suditi i o vremenu izrade. Na područjuJezera Van, najstarije je ono svetilište iz Marine Piz, pretpostavlja seiz XII v. st. e. Pomenuta »niša« je po obliku i izradi vrlo slična »niši«na medunskom gradu, pa pretpostavljamo da ni ona ne može biti mlađaod XI ili XII v. st. e. Na čitavom Bliskom Istoku, kod antičkih narodane srijeću se slični kultovi ni kultni objekti, pa se sa velikom vjerovat-noćom može pretpostaviti da i svetilište na Medunu pripada huritskomkultu tj. Labeatima/Tabalima.

Logično rasuđujući i za skadarski grad na Rozafatu, bi se moglopretpostaviti da je huritskog tj. tabalskog porijekla, jer mnogo pod-sjeća položajem i oblikom na urartsku prestonicu Tušpu na jezeruVan. Da li je slučajnost što se ušće Fazisa (Arion), zadnjeg boravištaTabala u Kolhidi, nalazi na istoj geografskoj širini kao i grad Medun.Na istoj se širini nalazi i Boka Kotorska, čije je prvo ime bilo »rijekaArion«. Nije to nikakva metafizika, pod uslovom da dokažemo prisu-stvo negroidnih tipova na prostoru naseljavanja Kolhiđana. Jer suEgipćani doseljeni u Kolhidu, mogli znati astronomiju i određivanjegeografske širine pomoću zvijezda.

4. Docleate (Diocleati)

Sjeverno od Labeata živjeli su Docleati. Njihova se lokacija od-ređuje prema njihovom plemenskom centru Duklji (Dioclea ili Doclea).Protezali su se izgleda do današnjeg Nikšića. Prvi pomen njihovog ime-na nalazimo kod Plinija i to kao jakog plemena. Imali su u vrijemecarstva 33 dekurije, a pripadali su naronskom konventu. Značajno jeza ovo pleme da su stabilnije držali svoje teritorije, za razliku od ple-menske zajednice Autarijata i Ardieja.

Po P. Skoku, izvorno je Doclea, Docleates. Naravno on pod »iz-vorno« podrazumijeva latinski. Dioclea je po njemu izvedeno od naro-

136

nae etimologije još od cara Dioclecijana. Docleate se pominju kasnopa se može pretpostaviti da je pleme dobilo ime po gradu. To je bio»onomastički zakon Mediterana«, što se vidi i kod T. Livija, Rizonitas,Agravitas i sl. Iz ovoga može proizaći hipoteza da Docleates nijesu biliilirsko pleme, već rimska provincija u Iliriji. Jer ako bi to bilo jednopleme, teško je predpostaviti da bi čitava oblast preuzela, tj. ostalaplemena, ime Dioclicija, mnogo je logičnije da se ime rimske provin-cije proširilo na više plemena.

Kod Dokleata se pominje Tamarijanus, ugledni građanin Duklje,kao i Gaj sin Epicada, prvaka Dokleata (Caius Epicadi filius princepscivitati Docleatium).14 Takođe se pominje i Agirus Epikadi. Tamarijunusi Agirus su imena kavkaskog, bolje reći kolhidskog porijekla, ali sena ovim imenima već osjeća uticaj latinskog jezika. No, na ovu temukasnije ćemo se povratiti.

Da li ime ovog plemena može imati neku vezu sa kartlijskimimenom Deok ili prvom zajednicom kolhidskih plemena Diacha teškoje reći? Inače pleme sa sličnim imenom na Kavkazu nijesmo mogliindetifikovati.

Po filologu R. Radunoviću ime Dokleata može da dođe od »du-klo«što znači »dvije vode«. Ovo ima neku logiku jer se Doklea (Dioklea)i nalazi između dvije vode.

Ako bismo pokušali da postavimo sličnu hipotezu i na osnovuibero-kavkaskih jezika imali bismo: »di-o-(c)kali« ili »do(c)kali«, gdje je»ckali« voda na kartlijskom, »o« je veza, a »di« odnosno »do« je dva.Uvijek moramo imati na umu da je izgovor ilirskih naziva do nasdošao preko grčkog, odnosno latinskog jezika.

5. Taulanti i Bathiatae

Taulanti su značajno ilirsko pleme, koje rano stupa u odnose sasusjedima, Makedoncima, Epircima i Grcima. Već u VII v. st. e. formi-raju neki oblik države ili saveza plemena. Obično ih smještaju poredmora u današnjoj srednjoj Albaniji. Zbog toga i što ovo ime dostapodsjeća na grčki (jonski) naziv za more »thalatta«, pretpostavljamoda su »Taulanti« grčko ime za savez primorskih plemena, (Chelidonioi,Sesareti, Abri, Partini) i da znači Primorci. Ostaje otvoreno pitanjeda li se tu krije neko od plemena sa obale Kaspijskog mora.

Ne treba isključiti ni mogućnost da se pod imenom Taulanatakrije ime plemena Tao, Taohi sa gornje Kure.

U susjedstvu sa Taulantima pominje se i pleme Bathiatae. Poljskiilirolog W. Pajakovski (Godišnjak, XVIII, CBI-16, Sar. 1980), smještaih na gornjem Mathisu (Mati). Postavlja se pitanje, da li ovo nijetrag onog plemena Matiani, koje pominje Hekatej iz Mileta (fig. 188),a koje je živjelo u njegovo doba oko jezera Matiana (današnjeg Urmija).I neki mlađi grčki pisci pominju Matiane. Pominje ih i Pomponije Mela(Geografija I, 2, 13), i stavlja ih u susjedstvo sa Tibarenima, Midijcimai Jermenima, što se upravo dobro poklapa sa lokacijom jezera Urmije

137

(Matiana), po kome je pleme moglo dobiti ime ili upravo obratno. Potoj lokaciji se može konstatovati da su Matiani pripadali huritskojpopulaciji ili Subima kako ih zovu Asirci.

Ako je dio plemena Matiana došao na zapadni Balkan, onda jepo njima i rijeka Mati (gr. Mathis) mogla dobiti ime, koje je ostalodo danas, a ime samog plemena se, prelaskom »m« u »b« moglo pret-voriti u Bathiani.

Ako je ova hipoteza ispravna, onda bi Bathiani mogli biti u srod-stvu sa Manima na donjoj Neretvi.

Strabon (XV, 14, 8), piše da ime jezera Matiana u prevodu znači»plavo« (ne kaže na kom jeziku).

6. Dassareti

Pleme Dasareti nalazimo u Južnoj Albaniji. Po F. Papazoglu bilisu smješteni između Apolonije i Lihnida (Ohridskog jezera), dok ihA. Stipčević i W. Pajakovski smještaju između Ohridskog i Prespan-skog jezera.

Trag ovog plemena nalazimo u Kavkaskoj Albaniji kod StefanaVizantinca, koji piše: »Dai, skitsko pleme oni su nomadi, nazivaju sejoš i Dasse«, (ruski: Dasami)." »Dasa« u istočnim krajevima naše zemljejeste pojam za lijepog i naočitog muškarca, pa se postavlja pitanje dali se tu radi o onom istom plemenu, visokih, plavokosih i svjetlookihljudi, koje su primjetili antički pisci na istočnom Kavkazu a za kojeStrabon (XI 4.4.) kaže »da su prostodušni i nijesu sitničavi« za vrijemerimsko-mitridatoskih ratova, oni su rimske vojnike oslovljavali svojombraćom«.16 Ne bi bilo teško ustanoviti da li su Dassareti zaista došlisa Kavkaza. Na prostoru južne Albanije, gdje su živjeli Dasareti moralisu ostati tragovi u genetskom materijalu, tog lijepog soja ljudi. Ponašem mišljenju tamo bi morale da budu učestalije i pojave »kavkaskedepigmentacije« kod stanovništva?

Ilirsko ime Dasso (Alfoldy) moglo je nastati od etnonima Dasse.17

Ime Dasa se pominje i kod indijskih Veda (Knjiga himni VIII, 32, 2).Vedske himne su donijeli Indoevropljani u Indiju sa »sjeverozapada« ,

gdje su u preistoriji živjela iranska plemena (indoevropska) Skiti, Sa-vromati i Miđani (Herodot, IV, 21, 57, 102, 110; Plinije VI, 7; PomponijeMela, »De situ Orbis«). Te bi ime Dasa moglo biti u vezi sa Dassamasa Kavkaza, za koje Stefan Vizanatinac kaže da su »skitsko pleme«.

Dassarete su bili aktivni u svojoj ranoj istoriji, što je u skladusa vijestima koje imamo o ovim ponosnim kavkaskim ratnicima.

7. Ardiaei

Uloga Ardieja (Vardeja?) u zadnjem stoljeću postojanja ilirskedržave izgleda da je vrlo značajna. Ali je ovo pleme i dosta zagonetno.Svaki novi podatak o njima donosi i novu ubikaciju njihovog položaja.Jednom ih nalazimo na donjoj Neretvi i prema Hvaru, drugi put između

138

Neretve i Rizonskog zaliva (Risanskog), a treći opet kao stočare sa svo-jim stadima oko slanih izvora kod Konjica, u sukobu sa Autarijatima.Iz čega nije teško primijetiti dosta protivrječnosti, o njihovom stano-vištu i zanimanju.

Kod Ardijeja se radi, kako misli A. Benac o nestabilnom savezuplemena, pa i »povremenom«, što bi moglo unekoliko da objasni po-kretljivost tog imena.18 Najvažnije im je zanimanje bilo stočarstvo, sva-kako nomadsko. Po F. Papazoglu Crna Gora je bila postojbina Ardijeja.Ako ime Ardieji znači »gorštaci«, kako kažu M. Garašanin i F. Papa-zoglu, to je još jedan razlog da prihvatimo Crnogorska brda, kao njihovoprebivalište. Jer mnoga imena sa tog i šireg prostora ukazuju na po-stojanje tradicije davanja geograsfkih imena vezano za brda i pla-nine, Crnogorska brda, Malesija, (što znači brda), Crna Gora, Hum iZahumlje.

Evo što o Ardijejima misli M. Garašanin: »Ardieje je teško loci-rati, možda je u pravu F. Papazoglu, kada pretpostavlja da je to opšteime ili plemenski savez kojem su pripadali i Enhelejci, Dokleati i La-beati, a na čijem su čelu bili Ardiei«. Međutim, kasnije ista F. Papazo-glu bolje precizira svoj stav prema Ardijejima, pa kaže da je njih po-grešno identifikovati sa Ilirima Agronove države.

Problem Ardijeja je zaista složen. Pokušaćemo da damo doprinostom pitanju, metodologijom koju smo primjenjivali na druga plemena.Ne smije se zaboraviti da imena ilirskih plemena dolaze od Grka i Rim-ljana, te su moguće deformacije istih. Pridružujemo se onima koji misleda se ne radi o imenu jednog plemena. Jer bi njegovo takvo kretanje,bez obzira što se radi o nomadskom ili polunomadskom načinu života,bilo nemoguće. Mislimo da se ne može raditi ni o jednoj fiksnoj ple-menskoj zajednici ili savezu plemena.

Da vidimo u kakvom se obliku javlja ime ovog plemena, na gr.Ardiaioi (Άρδίαιοι), lat. Ardiaei. Sa ovakvim imenom ne možemo nakavkaskom prostoru pronaći neko pleme ili etničku grupu u kojoj biprepoznali Ardijeje. Međutim ima jedan izuzetak po M. Garašaninu(Ist. C. G. 1967, 93, 102), kod Teopompa (Atheneus, VI 27) javlja se po-men Ardijeja pod Αριειοι (Arieioi). Po mišljenju F. Papazoglu to jenepouzdan podatak, jer da bi mogao biti konjuktura, sa čime se slažei M. Garašanin. Čini nam se da bi to ime Arieioi u sebi moglo da sadržiskitsko »oior«, pa bi moglo da znači nešto kao »ljudi«.

Da li to može biti pravo ime ili ne, zato što se više ne javlja. Neznamo da li je ovo prvi pomen Ardijeja, ali je svakako jedan od stari-jih, jer je iz IV v. st. e. Ako prihvatimo ime Arieioi (gr. Apisioi) kaomoguće onda logika govori da bi to mogla biti etnička oznaka za gru-paciju ilirskih plemena iranskog (arijskog) porijekla. Arijci, Arie su na-pustili prostor Kurgana, sjeverno od Kaspijskog jezera početkom IImil. prelilii se istočno i zapadno od Kaspijskog jezera prema današ-njem Iranu, Avganistanu i Indiji. Dolinu Gange su dosegli oko 1500. g.st. e. Oni koji su ostali na starim prebivalištima pokrenuli su se nazapad južnim stepama. To su bili Skiti i Sarmati (Kopljanici). Ovi prvi

139

bili su na donjem Dunavu u vrijeme Kserksa. U vrijeme AleksandraMakedonskog jedna provincija između Partije i Baktrije zvala se Aria.To su zabilježili Aleksandrovi biografi. A sjetimo se i Herodota (VII,62), »Međane su nekada zvali Arijci«.

Dakle, Ardijeji može biti deformisano ime Ariei (Arijaca), ili Teo-pompovih Αρίείοϊ, (Arieioi). Možda oni pripadaju onom ranijem indo-evropskom sloju protoilirskog stanovništva, no nije slučajno da sumogli doći zajedno sa Kavkascima. Sve ovo ukazuje na etničku slože-nost ilirskog stanovništva. Potvrdu ove hipoteze, donekle možemo pro-vjeriti analizom imena Ardijeja, ukoliko su nam ostala, jer bi trebalabiti srodna iranskim. Kao iranska plemena sa prostora oko Neretve,gdje su se misli se prvo pojavili Ardijeji, imamo još Daorse i Nesste,možda su oni i ulazili u etničku zajednicu Ardijeja?

Međutim, mora se reći da ova hipoteza nešto gubi na ubjedljivosti,jer »ardu« na huritskom znači sluga (rob?), (E. Cassin, Los imperiosdel antiquo oriente, Madrid, 1986, 59), pa bi to pleme moglo biti hurit-skog porijekla, a ime bi značilo nešto u vezi slugom ili robom?

8. Ostala plemena

a) Pleme Daorsi je živjelo u dolini Neretve. Kovali su novac nakom je bio utisnut lik broda, pa bi se po tome moglo zaključiti da suizlazili na more ili na donju Neretvu. Ono što nas interesu je o Daor-sima jeste odgovor na pitanje da li su oni dio onog plemena Aorsi saistočnog Kavkaza, kojeg pominje Stefan Vizantinac (»Opis plemena«),koji piše da je to skitski narod i da o njima piše Strabon u XI knjizi.19

Azerbajdžanski arheolog Dž. A. Halilov piše u svojoj knjizi: »Ma-terijalna kultura Kavkaske Albanije, IV v. st. e. — III v. n. e.« (Baku1985. g. st. 44): »Postojanje primorskih puteva kroz albansku zemljuprimijetio je još Strabon. Po tom svedočenju Aorsi su lokalizovani odmnogih istraživača u sjevernom Degestanu. Vladali su na većem dijeluobale Kaspijskog jezera, trgovali su indijskim i vavilonskim robama,uzimajući ih od Miđana (Meda) i Jermena«.

Što znači da su Aorsi (Daorsi) mogli imati izvesno pomorskoiskustvo, te da su vještinu izgradnje brodova mogli donijeti na Jadran?

Obzirom gdje su živjeli, Aorsi su mogli biti skitski ili sarmatskinarod, iranskog porijekla. Pa bi se moglo pretpostaviti da se na pro-storu naseljavanja Aorsa (Daorsa) mogu naći toponimi i onomastikairanskog porijekla?

b) Parthini su pleme koje smještaju u zaleđu Epidamnosa (E. Pa-pazoglu, Pajakovski, Stipčevič). Ne možemo više nego postaviti pitanje,da li oni imaju veze sa Partima, iranskim plemenom koje je živjelo najugo-istoku od Kaspijskog jezera. Od polovine I. mil. pr. n. e. bili suvrlo aktivni do II v. n. e. kada su nestali kao narod i pretvorili se udruge narode. To je možda ono Medsko pleme koje Herodot (I, 101),zove Paretakeni.

140

c) Autarijati su bili stočari — nomadi koji se kreću sa svojimstadima po planinskom prostoru između Lima i Neretve. Ime plemenaukazuje vjerovatno na vezu sa imenom rijeke Tare. A ime ove moždadolazi od »tar« što znači, drvo, trupac. Vrlo je rasprostranjeno biloda plemena dobijaju imena po rijeci.

d) Hekatejevi Helidonioi u dolini Maće mogu biti potomci dijeladoseljenih Haldi (Haliba). Haldi (Halibi) su poznati rudari i metalurziiz jugo-zapadne Kolhide sa obala Crnog mora. Priznavali su vlast Ti-barena i Mosineka, vrlo rano su, u vrijeme pozne bronze, imali zajed-nicu plemena Halidu. Možda su Helidonioi iz doline Mace, gdje imarude bakra, bili livci »južno-jadranskih bronzanih sjekira? Po nekimlingvistima (Dr. A. Loma), Helidonioi može doći od »helidon« na grč-kom »lastavica«. Pošto vijesti dobijamo prko Grka normalno je da suoni strana imena helenizirali, pa su i od »Halidu« mogli napraviti»Helidonioi«. No, s druge strane, nema rezona da bi neko pleme sebenazvalo po lastavici. Sa orlom, sokolom, vukom, koji imaju »herojsko«značenje, druga je stvar.

e) Trag poznatog kolhidskog plemena Čani, možda je ostao u topo-nimu Ćanj, kod Bara. Can je jedinka, pripadnik plemena, a Canj jeslovensko omekšavanje, upravo kako se govori u tom kraju (vidi S. M.Ljubiša).

J Čani su bili poznati metalurzi. Upravo neki gruzijski praisto-ričari ih poistovjećuju sa Halibima. Možda nije slučajno što je baš uŠpicu, kome pripada i uvala Čanj, pronađeno mnoštvo »južnojadran-skih« bronzanih sjekira.

f) Uspomena na antičko kolhidsko pleme Egrisse imamo u topo-nimu Egrisch (Egriss) kod Skadra, koji se spominje u srednjem vijekuprema turskim Defterima skadarskog sandžakata iz 1485. godine.20

g) Mani, nemirno ilirsko pleme Mani (Manijci, Manoi) sa donjeNeretve, ima ime koje se podudara sa narodom Manni sa Malog Kav-kaza. Da li je to samo slučajnost ili imaju neke veze, teško je reći neštoviše, sem ukazati na potrebu daljeg izučavanja etimologije tog imena.Na prostoru Hercegovine i Crne Gore sreću se lična imena Mano, kaoi toponimi sa osnovom »man«.

Mani su pripadali široj etničkoj zajednici Huritima ili kako su ihdrugačije zvali Subarti. Iz asirskih izvora znamo da su oni državuMana zvali Subi. Bog rata kod Hurita (Subara) se zvao Marin (kodEtruraca Maris, od kojih su vjerovatno Latini uzeli svoga Marsa). KodHurita je postojao jedan društveni sloj ratnika, vitezova indoevropskogporijekla, zvali su ih Marjanni. Ako su Mani sa donje Neretve Kuriti,a mi mislimo da jesu, onda je moguće da je i kod njih postojao taj slojratnika. Mletački izvori iz IX i X vijeka govore da su oni neretljanskegusare zvali Mariani. Obično se tumači da je to ime došlo od staro-slovenskog Morjane (Primorci). Postavlja se pitanje zašto bi se Mlečanikoristili slovenskim nazivima kada su imali iskustvo i tradiciju sa ilir-skim gusarima. A drugo, Primorci se na staroslovenskom ne kaže Mor-jane već Pomorjane. Iz svega se nameće zaključak da je naziv Marianimogao biti ostatak rimske tradicije kako su zvali ratnike-gusare sa Ne-retve, u stvari Mane, pa je to sada primjenjivano i na slovenske gusare.

141

Ostaci antropoloških kavkaskih tipova često se srijeću izmeđuNeretve i Cetine, a uspomena na Mane je možda i sistem prezimena natom prostoru koja završavaju na »ar«, što je odlika istočno-kavkaskihjezika. I u Gruziji se često srijeće muško ime Mana.

h) Jedan spis iz srednjeg vijeka, kojeg donosi Šufflay (SiA, 1925,58), tzv. Anžuvinski popis (Acta Albanie 1567), spominje 13 albanskihplemena, koja su živjela na tom prostoru 1304. g. Na spisku se nalaze iplemena čija imena možemo da povežemo preko Ilira sa kavkaskimplemenima sličnog imena, npr.:

— Albos, preko ilirskih »Albanci« sa Albanima na obali Kaspij-skog jezera.

— Aranitos, (javlja se i prezime Araniti), odgovaraju na istočnomKavkazu prema Stefanu Vizantincu (»Opis plemena«): »Ariani, narodsusjedan sa Kadusima, po Aplodoru II knjiga«. Aranitos, najvjerovat-nije dođe od »Aran«, što na asirskom znači ime kavkaske Albanije.

— Catarucos, odgovara imenu kavkaskog plemna Katarza. Iz ilir-skog perioda nema traga ovom plemenu.

i) Mesa (Messi), nestalo albansko pleme koje se pominje sjevernood Kruje (Šufflav). Možda ostatak plemena Mesha (Muška), koje jeiselilo sa Brigima i Mizima za Malu Aziju u vrijeme »egejskih seoba«i kasnije za Kavkaz u dolini r. Čorohi, antički Meshi (Mesheti).

j) Enderudine pominje W. Pajakovski. On i ne pokušava da riješipitanje njihove lokacije. Ako ovo ime rastavimo dobijamo Ender-Udini.Možda je ovo trag istočno-kavkaskog plemena Udina, koji su živjeli nasjeveru današnjeg Azerbajdžana a pominju ih azerbejdžanski autori(I.A. Guseinov 1958, 51). Možda je to ono isto pleme koje pominjeStrabon (XI, 8, 8 i XI, 7, 1) pored Albanaca i Kaspija pod imenomVitii. Ili Herodot (VII, 68) odmah iza plemena Kaspija i Mika podsličnim imenom Utii?

Prvi dio imena »ender«, vjerovatno je neki pridjev? Po ovoj hipo-tezi Enderudine (Ender-Udine) bi trebalo tražiti južno od Matisa, gdjesu se naselili istočni Kavkasci.

k) Nesti (gr. Nestoi), je pleme koje od V—III v. st. e. smještajuna morskoj obali između Makarske i Splita. Naseljavali su prostorzapadno od Manna, što se vidi i po Eratostenu (Geografija, knjiga III),koji kaže: ». . . iza Ilira su Nesti, kod njih je ostrvo Far, kolonija Pa-rana«. Nejasno je da li su Nesti dobili ime po rijeci Nestu (Cetini), iliona po njima? R. Katičič misli da su oni Iračani.21

Mi Neste ne smatramo za Ilire tj. Kavkasce. Jedno mjesto kodStrabona, bi se možda moglo odnositi na njihovu prvobitnu postoj-binu: Strabon (XI, 7, 2), . . . « U Hirkaniji se takođe ubraja i Neseja.Neki takođe smatraju da je Neseja samostalna oblast«. I dalje, Strabon(XI, 7, 3), »Kroz Hirkaniju protiču rijeke Oh i Oks do ušća u more.Od tih rijeka Oh teče takođe kroz Neseju, no, po riječima nekih, Oh seuliva u Oks«.

Sada se postavlja pitanje, da li Nesti mogu poticati iz Strabo-nove Nesseje?

142

Hirkanija se nalazila na jugoistočnoj obali Hirkanskog jezera(Kaspijskog) po kojoj je i dobilo ime. Strabon nije siguran da li seoblast Nesseja nalazi u Hirkaniji ili je samostalna. Strabon ne po-znaje dobro geografiju čim kaže da rijeka Oks (stari naziv za Amu--Dariju) protiče kroz Hirkaniju i da se uliva u more. Oks protičeistočno od Hirkanije i Partije. Izvirao je u Baktriji a ulivao se u Aral-sko jezero. Oks (Amur-Darja) nema značajnijih pritoka te je r. Ohvjerovatno njegov rukavac koji se u antici ulivao u Kaspijsko jezero.Znači, Strabonova Neseja pripadala bi Partima (gr. Parthinoi), iran-skom narodu koji je tu doseljen sa sjevera, sredinom I milenijumast. e. Ovu pretpostavku podkrepljuje i glavni grad Parta koji se zvaoNissa, današnji Mihratert. Nissa je vejrovatno i dobila ime po plemenuNessi.

Dakle naša je hipoteza da su Nesti iranskog porijekla isto kaoi Partski Nessi i da su prije seoba jednih i drugih živjeli u stepamasjeverno od Kaspijskog i Aralskog jezera kao nomadski stočari.

Mislimo da je ovo putokaz za istraživanje porijekla ostalih ple-mena između Manna i Liburna. Provjera ove hipoteze mogla bi se spro-vesti istraživanjem onomastike i toponomastike sa tog prostora kojabi trebala da bude iranska.

1) Kerauni, pleme koje lociraju negdje u južnoj Bosni. O ovomplemenu nemamo drugih informacija. Jedino nas njegovo ime upućujena predpostavku da je možda u nekoj vezi sa Keraunijskim planinama,koje su istočni obronci Kavkaza, koji se spuštaju prema Kaspijskomjezeru, (Strabon, X, 5, 1). Na sjevernim padinama planine u istorij-skom vremenu, živjele su legendarne Amazonke i Gargari.

m) Rače su gruzijsko planinsko pleme. Žive na centralnom dijelujužnih padina Kavkaza. Istočni su susjedi Svana. U pisanim izvorimailirske istorije, nema traga plemenu pod ovim imenom. Međutim kodAlbanaca u Metohiji postoji bratstvo Raća. Isto tako u Kučima postojiselo Raće, a u Njegušima brastvo Račete, kao i u Vasojevićima Račići.Sve nas to upućuje na pretpostavku, da je možda postojalo neko maloilirsko pleme sa imenom Rače i da su možda živjeli negdje u bliziniSvana svojih kavkaskih susjeda.

n) Pleme Derbani se rijetko pominje u ilirskoj istoriji, pa semožda radi o malom plemenu. Derbane W, Pajakovski smješta zapadnood Dokleata, negdje u istočnoj Hercegovini. Možda se ovdje radi o tra-govima plemena Derbika, koje pominju Strabon (XV, 8, 8) i PomponijeMela (Geografija, III, 5, 39), koje lociraju na južnim ili jugoistočnimobalama Kaspijskog mora, gdje su »živjeli iza Hirkanaca«. Ne dajuinformacije o njihovom etničkom porijeklu, ali obzirom na njihovastaništa bi se moglo pretpostaviti da su bili Arije (Iranci), što ih dovodiu vezu sa Ardijejima.

O mnogim značajnim plemenima istočnog Kavkaza nijesmo našlitragove na zapadnom Balkanu, Kaspi, Kadusi, Legi (Ligi, Leki) i dr.Zagonetno je na primjer pitanje Lega (Liga) koji se uvijek pominjuzajedno sa Helima (Hilima), Plutarh I v. n. e. (Pompej, XXXV) i Stra-bon II v. n. e. (XI, 5, 1; 7, 1; 8, 1), kao i azerbajdžanski naučnici Abdu-laev i Mikailov (K istorii dagestanskih etnoimov Lezg i Lak, Mos. 1971).

143

Pa se postavlja pitanje da li su se zajedno i iselili? Zbog toga nasprovocira pomisao da su se Ligi (Legi) mogli nastaniti u današnjuLiguriju. Što nas na to upućuje?

Prema Velikoj sovjetskoj enciklopediji (Mos. 1973, T. 14), Liguri(lat. Ligures, gr. Ligys), su najstariji etnički sloj sjeverne Italije. Većinasavremenih lingvista tvrdi da njihov jezik nije bio indoevropski. Grčkinaziv tog plemena, Ligys, je skoro indetičan sa onim kako zovu azer-bedžanski lingvisti Lege (sa dodatkom grčkog »s«). Misli se da njimapripadaju i crteži na stijenama Primorskih Alpa, što nas asocira nacrteže na istočnim padinama Kavkaza (brdo Jazili i planina Bejukdašu Kobistanu).

Kultura Ligura pripada ranom gvozdenom dobu (Brockhaus En-zyklopadoie — 1970, T. 11). Osnovno im je zanimanje u I polovini I mi-lema bilo stočarstvo i primitivna zemljoradnja. Gradili su utvrđenegradine. Imali su rodovsko društvo sa izdvojenim plemstvom seoskezajednice. Bili su ratnici i imali su slobodoljubivi karakter. Sve su ovekarakteristike sasvim u skladu sa kulturom istočnokavkaskih plemenaiz perioda kasne bronze i ranog gvozda.

Imena ligurskih plemena, Apuani, Decijati, Saluvijci, Vedrantii dr. po zvučnosti podsjećaju na imena istočnokavkaskih antičkih ple-mena. Ime plemena Apuani skoro je indetično sa imenom rijeke Aluani(sadašnje Alazani). Od imena ove rijeke dobijen je i jermenski nazivza kavkasku Albaniju »Aluank«. Upravo Legi (Ligi) se po antičkim pis-cima i lociraju negdje oko rijeke Aluani, pa je ovo još jedan prilogispravnosti naše hipoteze da bi Liguri mogli biti potomci doseljenihkavkaskih Liga (Lega).

I sadašnja kultura Korzikanaca ima dosta kavkaskih elemenata,a upravo jedan dio Korizikanaca je ligurskog porijekla (Encycl. Bri-tanica, 1946, T. 14).

Ligursko pleme Desijate, podsjećaju na ime ilirskih Desitijata.

9. Tragovi Meda (Miđana)

Naša su istraživanja počela od traženja veza između Prailira iKolhiđana. Međutim, što je rad dalje napredovao sve se više uviđaloda se istraživanjima mora obuhvatiti čitav Kavkaz. Jer su nas nekeveze vodile na širi kavkaski prostor. O istoriji Meda (Miđana) već smonešto rekli u poglavlju o kavkaskim narodima. Tragove imena Miđana(Meda, Made, Mida), na ilirskom prostoru nalazimo kod Apijana (II. v.n. e.), grčkog istoričara. Napisao je »Istoriju Rima« od koje je ostaodio koji govori o Ilirima. Apijan daje legendarne eponime ilirskih (i nesamo ilirskih) plemena, » . . . Iliriju su se rodili sinovi Enhelej, Autarije,Dardan, Med, Taulant, Pereb i kćeri Parto, Daorto, Dasaro, i druge oda-kle su Taulanti, Perebi, Enhelelejci, Autarijati, Dardanci, Medi, Partini,Dasareti i Daorsi«.

Apijan je vodio računa o redosljedu mitskih rodonačelnika, kaoi njihovih plemena. I u oba slučaja Mede (Miđane) smješta negdje oko

144

gornjeg toka Crnog Drima, između Dardanaca i Partina. Nije jasnozašto R. Katičić misli da su Medi možda Tračani. Moramo skrenutipažnju još na neke toponime oko Bojane čija je osnova Med ili Mid.Medova je mjesto na morskoj obali u istoimenom zalivu, danas sezove na albanskom Šen Din. Osnova za Medovu, koja djeluje kao slo-venizirano ime, može da bude i lično ime Med, ali i u tom slučaju to seime može vezati za Mede.

Drugi toponim je selo Mide kod Vladimira. Rječica koja protičekroz selo se zove Miđanska rijeka. Selo se na albanskom zove Mila(piše se Midha). Za stanovnike sela Mila, na albanskom se kaže »Mi-laku«, što je ustvari često prezime kod Albanaca. Nije li taj prostoristočno od Bojane bio naseljen Miđanima (Medima) i nije li to moždaLikofronova »zemlja Milaka«. Težinu ovakve predpostavke dopunjujui iranski antropološki tipovi koji se srijeću na tom prostoru. Sa crnomkosom, markantnim obrvama u stilu »lastinog krila«, rumenim licem,konkavnim nosem i dubokim tamnim očima.

Koliko smo mogli da procjenimo, radi se o iranskim antropolo-škim tipovima koji se mogu sresti jedino još na Prednjem Istoku.

I grupa toponima kod Podgorice podsjeća na Miđane, odnosnoneka miđanska plemena ili stara miđanska imena. Ime najstarijeggrada koji se pominje na ovom prostoru Meduna, koji se zvao pored»Metheon« i »Medion« (»civitas que dictur Medione«), sastavljeno jeod »Medi«, ime naroda i grčkog nastavka »on«, pa bi to moglo da značigrad Meda?

Naziv brda Busovnik, kao da je postao od imena miđanskog ple-mena »Busi«, dok se ispod Busovnika nalazi selo Beri. U jednom na-pisu iz 1892. g. kaže se da u tom selu postoji uži toponim sa nazivomKastrati, gdje je navodno nekada živjelo pleme Kasirati koje se kasnijeiselilo u sjevernu Albaniju, gdje i danas žive.22 Jedan se od njih povratina staro ognjište. Od njega je bratstvo Mugoša u Lješkopolju. No imeovog bratstva ima neku vezu sa Miđanima (Medima). Po D. A. Ahundovu(Baku, 1986, 61), Mugi je isti što i Magi. To je miđansko pleme koje ježivjelo u pokrajini Mugani, na jugu današnjeg Azerbajdžana. Po Erde-ljanoviću, Mugoše su se spustile sa Kopilja. Ovo nije u suprotnosti saprethodnim predanjem, jer se vjerovatno rado o polunomadskim sto-čarima koji su ljeto provodili na planinskim pašnjacima, a zimi sespuštali u župske predjele.

Kod Miđana je postojao stari rod iz VII-og v. st. e. (Asirske vi-jesti) koji se zvao Kaštariti. Možda se to pleme nekada zvalo po mi-đanskim Kaštaritima, pa je romanizovano tokom rimske dominacijei pretvorilo se u »Kastrate«. Jer teško je pretpostaviti da bi jedno po-nosno brdsko pleme prihvatilo ili dalo sebi tako ponižavajuće ime kojeznači »kastrirano«. Drugo susjedno selo zove se Farmaci, obično semisli da je to romanizam. Međutim, nije isključeno da je to romani-zovano ime od starog miđanskog imena »Farmaka«, koje se pominjeu istoriji Midije?

Cvijićev saradnik A. Jovićević piše da su Kastrati iz Kuča, dok jemišljenje Šufflay-a (SiA, 1925, 60), da je embrion Kastrata ruševinarimskog kastruma, na putu Skadar — Orosi.

10 O porijeklu Ilira 145

No da se ponovo vratimo Bussima. Neki kavkaski istoričari topleme zovu i Buzi, kako ih zove i Herodot (I, 101).

Kod nekih bratstava iz mjesne zajednice Barutana (Podgorica),kojoj pripada i brdo Busovnik, postoji predanje da kada je njihovpredak došao tu u vrijeme turskih nadiranja, zatekli su stari narodkoji se zvao Kara-Buci. Ovo svakako ide u prilog hipoteze o medskimBussima. Međutim, Šufflav (SiA, 1925, 59), skreće pažnju na pleme »Cr-noustih«, kako on kaže ili »Buze e zeze« (Buceseos), iz skadarskog ka-tastra iz 1416. g. Buze e zeze je isto što i Kara-Buci, pa je preko njihmoguće uspostaviti vezu sa Medima (Miđanima) ili možda Likofronovom»Zemljom Milaka«.

Ime antičkog Risna, Rizon, Rizunt, Resinium, Sinus Rizonikus i si.nas asocira na ime medskog (miđanskog) plemena Arizanti (Herodot,VII, 67). Od istog Herodota (VII, 62), znamo da su se nekada Međani(Medi) zvali Arie, za koje smo se mi već izjasnili da se vjerovatno radio Ardijejima, a u vezi sa njima i sa božanstvom Medaurom zaštitnikomRisna (konjanikom Medaurom), koji je bio božanstvo Meda. Risan nije

146

mogao pripadati Enhelejcima, jer je Pseudo-Skilaks jasan (Periplus,XXV); »Enhelejci... se nastavljaju na Rizunt«. Ovo »nastavljaju« semože razumjeti samo kao »od Risna dalje žive Enhelejci«.

Budimlja (župa Budimlja), da li se smije pretpostaviti da etimolo-gija tog imena ima neku vezu sa miđanskim (medskim) plemenomBudu. Na tu nas pomisao upućuje i toponim iz tog kraja, Šekular (Šeki--lahri), što znači »Brdo vjetra« ili Berani (ber-ani), što bi moglo dabude sarmatsko prezime po ovci, »Ovčari« (Baranović). U staroj ono-mastici tog kraja javlja se ime Dašo (Dasso), koje se pominje i u vedskimhimnama, a što znači, čovjek, rob. Na ovim se prostorima srijeću iiranski antropološki tipovi, što sve upućuje na opravdanost da se po-stavi takva hipoteza.

Jedan stari i tradicionalni dio odjeće kod Crnogoraca i Herce-govaca zove se struka. Da li se etimologija tog naziva može dovesti uvezu sa miđanskim plemenom Strukati (Herodot, I, 101). Interesantnoje da se struka koristila samo na prostoru gdje se obično lociraju Ardi-jeji (Arie), ustvari Medi (Miđani). Kod Rimljana je postojao di odjećekoji se zvao astruka, ali je to bio kratki vuneni kaputić sa poluruka-vima. Po našem mišljenju ovo nije moglo imati veze sa strukom. Topotvrđuje i Ciceron koji kaže da je astruka sa Sardinije.

U koliko bi postavljene hipotez bile dokazane, mi bi od 6 pozna-tih medskih pelmena imali tragove za četiri i to, za Busse, Mage, Ari-zante i Bude. Ostaje otvoreno pitanje Strukata i Paretakena. Sada bibilo logično da se postavi pitanje, da li na prostoru Crne Gore mogu dase primijete ostaci nekih osobina njihovog mentalnog sklopa. Iz istorijeonih Meda, koji su na Prednjem Istoku razvili svoju državu, znamoda su bili, ratoborni, slobodoljubivi, ponosni, kicoši (lijepo su se obla-čili), kao i da su bili skloni duhovnoj aktivnosti. Sveštenici, žrečevi ple-mena Magi, razvili su jednu interesantnu dualističku religiju, zasnovanuna metafizičkoj dijalektici svijeta, kao borbe dobra i zla. Mnoge od du-hovnih osobina koje smo naveli i danas su prisutne na prostoru CrneGore. Naravno, nemamo elemenata za tvrdnju da su one samo nasljeđeMeda, ali u svakom slučaju idu u prilog postavljenoj hipotezi.

Nije lako dati odgovor, na pitanje, kada su medska plemena mogladoći na zapadni Balkan i kojim putem. Arheoloških i istorijskih poda-taka na tu temu za sada nema. Dok, savremena istorijska i arheološkanauka tvrdi da su se Medi (Miđani) i Persijanci spustili sa sjevera izstepskog prostora današnjeg Kazahstana na iransku visoravan u vri-jeme kasne bronze tj. oko 1.100 g. st. e. Ako bi se od tih plemena izdvo-jili neki dijelovi i pošli na zapad, malo je vjerovatnosti da su se mogliprobiti kroz zemlje Asiraca i Hurita i kroz Malu Aziju koju su ondadržala plemena pristigla sa Balkana, Frigi, Luvijci, Muški i dr. koja surazbila državu Hetita i njihovu prestonicu Hatušu porušila. Ostaje kaojedina realna mogućnost, da su se ta plemena prilikom pokreta sa svo-jih prebivališta, negdje iznad sjevernog Kavkaza podijelila, pa jednipošli na jug a drugi na zapad, preko ruskih stepa. Taj put je bio bez-bjedniji, jer se na tom prostoru još nijesu bila pojavila ratoborna ple-mena Skita. Po ruskim arheolozima Skiti su došli iznad sjevernogKavkaza u VIII v. st. e.

147

Ako se to odvajanje dogodilo nekolike generacije prije 1.100. g.st. e. to odgovara vremenu oko 1.200. g. st. e. a to je vrijeme kada mipretpostavljamo dolazak Kolhiđana na naše prostore.

A sada se postavlja pitanje, da li je možda zemlja koju se naselilamedska (miđanska) plemena, a to je uglavnom današnja Crna Gora,mogla biti zagonetna »Zemlja Milaka«, koju pominje grčki pjesnikLikofron u svojoj »Aleksandridi«. Postavlja se pitanje i od koga su namostala medska imena, etnonimi, Medak (Medo), Milak, Milat, Maro(Maroje), Budak (Budo), kao i Mandana (Manda), Dejak (Dejo), Pejak(Pejo) i sl. Medska plemena su bili nomadi stočari, počeli su se bavitii primitivnom zemljoradnjom. Gajili su dobre konje. Govorili su nekiiranski (satem) dijalekat. Sve je ovo u stvari u skladu sa našom pret-postavkom da su Ardijei (Arie) u stvari medska plemena, a ne jednopleme? Naravno, za definitivno prihvatanje ove hipoteze, trebaće jošdokaza iz jednog užeg multidisciplinarnog pristupa.

10. Pouzdanost etimologije

Od mnogih plemena sa Kavkaza nijesmo našli tragove, što neznači da kod jednog detaljnijeg pretraživanja prostora ne bi se u tomeuspjelo. Naravno ukoliko nijesu ova plemena izostala iz seoba ili dola-skom na Balkan promijenila imena.

Na tom ilirskom prostoru pominju se i plemena koja nijesu kav-kaskog porijekla kao što je slučaj sa Enhelejcima, Brigima i dr. kojisu starobalkanci i u srodstvu sa Peoncima i Pelazgima.

Etimologija kao metod dokazivanja zajedničkog porijekla, krijeu sebi mogućnost zabluda. Na to je upozoravao i R. Katičić. Međutim,smatramo da to ne bi smio biti razlog za odustajanje od korišćenjatog metoda, pogotovu tamo gdje nemamo mogućnosti izbora. Zbog togapodudarnost ili sličnost izraza ili lingvistički faktor, je samo polaznapozicija ili pomoćno sredstvo koje ima vrijednost ako je u saglasnostisa ostalim faktorima: geografskim, istorijskim, arheološkim, vremen-skim, antropološkim i sl. Primjera radi uzećemo samo geografski fak-tor, tražimo vezu toponima »Čan« sa plemenom »Čani« sa Kavkaza.Ako je toponim »Čan« nađen u Kini, onda je vjerovatnoća da ima vezesa Čanima na Kavkazu blizu »O« (nule), a ako »Čan« nađemo na Kav-kazu onda je vjerovatnoća u svakom slučaju blizu 100%, a ako »Čan«nađemo na prostoru gdje inače pretpostavljamo dolazak Kavkazaca, ondaje vjerovatnost bar 50%. Tome slično treba tretirati i ostale faktore. Zanas je lingvistika samo pomoćni ali ne i jedini odlučujući faktor zautvrđivanje zaejdničkog porijekla. Mislimo da se za ovakve vrste istra-živanja može formirati i matematički model, koji bi regulisao postu-pak dolaženja do zadovoljavajućeg stepena vjerovatnoće, kako bi sešto više izbjegle inprovizacije i zablude.

148

NAPOMENE:

1 Prevod R. Katičića, Godišnjak XV, CBI, Enhelejci, Sarajevo 1957, 35.2 Isto.3 Isto, 36.4 Stefan Vizantinac (III—IV v. n. e.) Opis plemen, Antičnie istočniki po isto-

rii Azerbajdžana, Baku, 1987, 9.5 W. Pajakovski, Iliri 1976, Tirana, st. 260, (poziv na Stefana Vizantinca).6 Interesantno je primijetiti da u jugo-istočnoj Njemačkoj ima više rijeka

i rječica čija imena završavaju na »er«, što podsjeća na ime r. Dizer, pr.: Iler,Amer, Koher, Tauber i si. Stiče se utisak da ime Dizer nijesu donijeli sa Kavkaza,već ga je mogao donijeti neki indo-evropski narod.

7 M. Korkuti, Ilirija 77/87 — Tirana.8 S. Pulaha, Defteri skadarskog sandžakata iz 1485. g. Tirana.» P. Guberinić, Pobjeda, Tgd. 23. 01. 1991.1° R. Rotković, Sazdanje Cetinja, Titograd, 1988, 119.11 N. A. Bardženišvili i Dumbazde, Istorija Gruzije, TBLS, 1962, 59.12 Bangard-Levin, Drevnie civilizacii, Moskva, 1989, 122.» Kao pod 11, st. 17.'4 Geza Alfoldy, Bevolkerung und Gessrllschaft, der Romischen provinz Dal-

matien, Budapest, 1965. g.15 Stefan Vizantinac, Opisanije plemen, Antičnie istočniki, K. Aliev, Baku,

1987, 97.16 Pompej Torg, Filipova istorija, XLIII, 3, 5." Ime Dazesse javlja se i kod južno-italskih Messapa, koji su susjedi Dauina,

čiie ime može poticati od kavkaskih Dai-a, odnosno Dassa. Dauim (Dai) su zivjehoko poluostrva Gargano, čije ime podsjeća na istočno-kavkaske Gargare(Gargane),što upućuje na kavkasko porijeklo ovih plemena i srodstvo sa juzno-ilirskim pl.

18 A. Benac, Praistorija jugosl. zemalja, CBI, Sarajevo, 1987, 759.19 Kao pod 16.20 S. Pulaha, Defteri skadarskog sandžakata, 1485. g. Tirana.21 R. Katičić, Godišnjak VII, CBI, Sarajevo, 1970, 129.22 Mitar S. Vukčević, Istorijske bilješke o Kastratima, Prosvjeta, Cetinje., 1892.

149

VIII. SOCIOLOŠKE I ETNOLOŠKE BLISKOSTIILIRA SA KAVKAZOM

Nessuna necropoli, per quanto ricca potramai sostituire la tradizione viva di una.nazione.

Arnaldo Momigliano1

1. Ilirsko pleme

Mi ne znamo kakva je bila struktura ilirskog društva, niti orga-nizacija ilirskih plemena. Zvuči nevjerovatno da je za 1.000 godina para-lelnog bitisanja i manje ili više frekventnih komunikacija, između pis-menih i civilizovanih Grka i Rimljana i ilirskh plemena, ostalo takomalo pisanih informacija koje bi nam bliže objasnile funkcionisanjeilirskih plemena? Podsjetimo se samo na Herodota (V v. st. e.) kolikonam je dao informacije o Egiptu, Maloj Aziji, Persijancima, Skitima,Kavkascima, Trakiji i dr. a o Ilirima svega dva-tri uzgredna spomi-njanja. Zašto se grčki pisci nijesu zanimali za život i običaje Ilira? Odrimskih pisaca ostalo je nešto više podataka o zapadnim Ilirima, nomislimo da bi bila greška primjenjivati to na čitav geografski prostorIlira.

A. Stipčević2 logično izvodi zaključak u vezi sa odgovorom kra-ljice Teute rimskim i isejskim poslanicima, da ona ne može zabranitiplemenima da gusare. Samostalnost i zatvorenost ilirskih plemena jebila upravo kočnica za njihovu etnogenezu i čvršću državnu zajednicu.To proizilazi iz informacija koje nam donosi T. Livije (II v. st.e.) o po-našanju pojedinih plemena u vrijeme III ilirsko-rimskog rata. Ujedi-njavali su se prilikom nekog zaejdničkog interesa, pohoda ili pljačke,a kada bi nastupila opasnost, spašavao se kako ko umije i svako jegledao svoje interese. U poglavlju o Kavkazu ukazali smo na izolacioni-stičko ponašanje planinskih plemena, posebno Svana prema kolhidskojdržavi. Ta se pojava srijeće i kasnije čitavim tokom istorije do krajaXIX v., kada su se odupirali i Ruskoj Carevini. Prva obaveza starešinekavkaskog plemena, bila je da čuva od zaborava djedovske običaje! Takonzervativnost, tvrdokornost na zadržavanju običaja plemena, zatvo-renost i nepovjerenje prema svemu što je sa strane, a preuveličavanjeznačaja i moći sopstvenog plemena, bila je nema sumnje, osobina i ilir-skih plemena. Ova je osobina mogla biti donijeta sa Kavkaza. Taj kav-kaski mentalitet nepovjerenja i izolacije razvio se još u doba kuroarak-ske kulture eneolita u vrijeme formiranja plemena. Uzroke tog menta-liteta treba tražiti možda ne samo u psiho-somatskom već i u geograf-skom i klimatskom karakteru uslova u kojima su formirana ta ple-

151

mena. (Izolovane duboke planinske doline, duge zime, česte pljačkaškepohode stepskih nomada sa sjevera i vojska južnih urbanih civilizacijasa juga).

Duh i trag tog mentaliteta može se identifikovati kod ponašanjasjeverno-albanskih a djelimično i kasnijih dinarskih plemena, a vjeru-jemo da je prisutan i u mentalitetu jugoslovenskih naroda sa tog pro-stora, koji su u sebi apsorbovali »mentalitet tla«. Nesumnjivo da se toodražava i na jugoslovensku međunacionalnu netoleranciju. U svakomslučaju, ovdje je ilirski izolacionizam potenciran, još slovenskom nekon-trolisanom emotivnošću.

Iz pokretnog arheološkog materijala, kod Ilira se vidi da je u tokudugih vjekova bila usporena tehnološka evolucija, a slično bi se mogloreći i za duhovnu i socijalnu evoluciju. Tradicionalizam nekih običajakod Arbanasa sadržani su i u običajnom pravu »Kanuni Leke Dukađina«,kao npr. prodaja žene i zaštita gosta u kući domaćina, koji vode pori-jeklo još od Hamurabijevog zakonika pa se nameće tumačenje da suih mogla donijeti kavkaska plemena.

Malo je ostalo zapisanog što bi nam dalo približnu sliku o ilirskimprezimenima. Proučavajući sistem starih prezimena kod gruzinskih ple-mena, došli smo do zaključka da postoji neka sličnost sa izvjesnim bro-jem savremenih prezimena koji se javljaju na »ilirskom prostoru«, a uprvom redu kod sjevernih Albanaca, zatim tu i tamo u Crnoj Gori, Her-cegovini i južnoj Dalmaciji.

Kod gruzinskih prezimena, megrelskog porijekla (Čani, Halibi,Tabali i si.), kao završetak se javlja »ja«. Sa istim tim završetkom sesrijeću prezimena na pomenutom prostoru, kao npr.: Purlija, Bacbija,Baručija (Barukdžija), Ćuruvija, Zoraja, Butulija, Kavaja, Livaja, Xha-bija i si. Šta više, nekima od tih prezimena možemo da odgonetnemo iznačenje. Purlija bi trebalo da znači nešto kao »Hlebović«, jer »puri«na kartlijskom znači hleb. Bacbija, označava da je neko iz pokrajineBazbije, što je antičko ime Abhazije.

Kod antičkog plemena Svani, sa jugo-zapadnih padina VelikogKavkaza, prezimena su obično završavala na »ani«. Ovaj se tip prezi-mena još srijeće na prostoru Sjeverne Albanije, kao npr.: Rusuljani,Usmijani, Vuksani, Merxhani, Mehani, Axhani, Ljani i si. Kod Vuksanijaimamo kombinaciju slovenske osnove Vuksan i svanskog završetka ani.I za prezime Berkuljan bi se mogla postaviti pretpostavka da je nastalood »berku« (kapa na ibero-kavkaskom) i svanskog nastavka »ani«, pasmo imali, berku(lj) +ani =Berkuljani. Što bi u slobodnom prevoduznačilo nešto kao »Kapičić«.

Prezimena kod današnjih Albanaca završavaju često i na »i«, štose uvijek ne mora smatrati za romanizam, već se može vezati takođeza tradiciju Iberaca (Gruzina). Savremena prezimena kod Gruzina sa-stoje se od patronima i dodatka »svili«, što znači sin, pr. Melikašvili,Abdušelišvili, Berdženišvili, Džovahišvili i sl. »Meliki« je patronim, paimamo Meliki + svili = Melikišvili, što znači »Melikijev sin«. Ovaj do-datak »svili« je novijeg datuma, pa vjerujemo da je mogao biti preuzetood Semita, jer to je njihov sistem.

152

Primjer kako su se formirala imena rodova ili plemena u kav-kaskoj Albaniji imamo kod plemena Sanadire, koje je sastavljeno oddvije riječi: »sanad« (lovac) + »ire« (pleme), koje je metateza od »eri«,te imamo Sanadire, što znači »lovac pleme« ili »Pleme lovaca«. U Dal-maciji imamo i danas prezime Sanader koje bi moglo biti kavkaskogporijekla. I neka prezimena u Crnoj Gori i Hercegovini mogu se pro-tumačiti na sličan način npr. Dedier — Dedieri — dedi -f eri. Deda nakartlijskom znači majka, pa imamo »majčino pleme«, što ukazuje naveliku starinu tog roda, možda iz vremena matrijarhata na Kavkazu?Ivan Božić je ukazao na vezu sjeveroalbanskih Špana (Hispanos) i crno-gorskih Španja, što mi prihvatamo ali mislimo da su ta imena nastalatransformacijom imena plemena Svani na sljedeći način: Svani — Šva-nji — Šbanji — Španji — Spani.

Patrijarhalni običaij koje srijećemo na »ilirskom prostoru«, kaogostoprimstvo, poštovanje starijih, posmrtni običaji, krvna osveta i si.skoro su podudarni običajima kavkaskih plemena Svana, Hevsura, Racai dr. koje su sačuvali do naših dana, pa se za običaje »ilirskog prostora«nameće zaključak da su kavkaskog porijekla tj. da su donijeti sa Kav-kaza. Kod Svana postoji i način zidanja kuća (kula) za slučaj krvneosvete (»zatvora«), koji je vrlo sličan, čak i arhitektonski, onima u sje-vernoj Albaniji i Metohiji.

I u namještaju svanske kuće nalazimo pojedine dijelove sličneili indentične starobalkanskim, npr. tronošci oko ognjišta, stolovače,ognjište na sredini kuće i si.

Gruzijski etnolozi tvrde da je svanska kapa (keče) nastala kaopotreba da se zaštiti glava kada se nosi šlem. Pri tome nam nijesu reklikako je izgledao taj šlem, pa toj informaciji i nije dat osobit značaj.Međutim, kada smo kod Herodota (VII, 79), našli da su u Kserksovompohodu na Heladu učestvovali i Kolhiđani, još daje i opis njihovognaoružanja: ». . . na glavama su imali drvene šlemove, nosili su maleštitove od nečinjene goveđe kože i kratka koplja, a osim toga i jata-gane«. Jasno je da je ispod tih drvenih šlemova morao biti neki pod-metač, pa je rezonovanje gruzijskih etnologa bilo ispravno. Drveni šle-movi se mogu vidjeti i kod Ilira u kasnijim vremenima, na novcu Daor-sa na primjer. Ima oblik plitkog čanka. Do sada se mislilo da je tobio metalni šlem. Mi smatramo da je to tradicionalni kavkaski drvenišlem. Što se tiče naoružanja Ilira, ono je prema skici (crtežu) ilirskogratnika koju donosi A. Stipčević (Iliri, Zgb. 1989), skoro indetično saonim koje opisuje Herodot kod Kolhiđana u početku V v. st. e. Čak i tajkrivi ilirski nož, kojega je prevodioc Herodota nazvao jatagan. Jedinošto ilirski vojnik na glavi ima korintski šlem.

Sa asirskih reljefa iz IX v. st. e. znamo da su u gornjoj Mesopo-tamiji koristili naduvane životinjske mjehove za preplivavanje prekorijeka. Ovu pojavu je zabilježio i njemački istraživač Albanije na r.Drimu. Tako dr. Ernest Jockh, (Im turkischen Kriegslager durh Alba-nien, Heilbroun, 1911, 75—78), kaže » . . . u ovoj Albaniji žive još stariAsirci i arapski Mesopotamci, u »šerku« albanske kozje mješine (alu-zija na običaj u Mesopotamiju, naša pr.). Albanci naduvavaju kozju

153

mješinu i na njoj se prevoze preko rijeke (Drima)«. Mislimo da je ovajobičaj donijet sa Kavkaza, odnosno iz gornje Mesopotamije, gdje suHuritima najstariji korijeni.

Sudeći prema svemu na što smo ukazali, moguć je zaključak dasu neke socijalne ustanove ilirskih plemena, kao nasljednika duhovnekulture mogle biti donijete sa Kavkaza. Zato se sve manje mogu pri-hvatiti neka gledišta, koja postanak ilirske kulture vežu, isključivo zaBalkan, kao što to radi A. Benac diskutujući vjerovatno sa albanskimarheolozima, kada kaže: »Ils estiment que le berceau de la cvilisationillvrianne se trouve dans les Balkane, et cela dans ,,ses regions meri-dionel". S'ils etendaient les „regiona meridionales" jusqu a la riviereCetinaa, nous peuerions adopter sans aucune rezerve leur point devoue« .3

Etnolog Š. Kulišić se dosta bavio komparativnim istraživanjimakavkaskog i zapadno-balkanskog prostora. Posebno Crne Gore, istočneHercegovine i sjeverne Albanije. On je utvrdio visoki stepen sličnostiorganizacije plemenskog života, tradicije, običaja pri svadbama, sahra-nama i si. U svojoj knjizi, »O etnogenezi Crnogoraca« (Tgd. 80, 94), iz-nosi, da »Crnogorska kulturna tradicija ima sličnosti sa kavkaskom,tako i crnogorski antropološki tip po nekim crtama ima bliskosti sakavkaskim likom«, i » . . .ovo ukazuje na primarne balkansko-slovenskeetničke veze«.

Ova shvatanja i pored nekih nedorečenosti, idu u prilog našojteoriji o kavkaskom porijeklu Ilira. U stvari ne radi se samo o Crnogor-cima, već je na širem zapadnom prostoru Jugoslavije prisutna duhovnai antropološka komponenta Ilira (Kavkazaca). Uticaj je najveći tamogdje je ostala najjača ilirska tradicija, a to je Albanija. Nije taj uticajisti svuda ni u Crnoj Gori, već se smanjuje sa udaljavanjem od granicesa Albanijom. Drugo, što je nejasno kod Kulišića, što on podrazumi-jeva pod »primarne balkansko-slovenske etničke veze«? Da budemo pre-cizniji, u ovom slučaju se radi o srpsko-balkanskim etničkim vezama.Pa se postavlja pitanje da li su Srbi mogli donijeti na Balkan neke ele-mente kavkaske kulture i prije kontakta sa nasljednjicima Ilira. Ovo jeteško i komplikovano pitanje, koje zadire u teoriju o kavkaskom pori-jeklu Srba, u koju sada ne možemo ulaziti. Ali u svakom slučaju kadaje riječ o Crnogorcima, ove veze mogle su biti formirane tokom dugogsuživota i međusobnih kontakata i miješanja, ali i na drugi način, di-rektno sa Kavkaza, ukoliko se dokaže kavkasko porijeklo proto Srba.

Kod Albanaca je poznat tzv. leviratski brak, tj. da se udovicabrata udaje za djevera. Ova je ustanova poznata kao čisto asirski običaj,pa nije isključivo da su ga donijela na zapadni Balkan huritska ple-mena koja su bila pod uticajem Asiraca, kao što mi mislimo za Tabale

Labeate.Prostor od Epira do Neretve koji danas zahvata Albanija, Crna

Gora i Hercegovina, ako su zaposjela kavkaska plemena onda su onadonijela kulturu na prelazu srednje i mlađe bronze. Kolijevka te kulturese nalazi u dolinama Rioni i Kure na Kavkazu, a ona je ustvari zasno-vana u eneolitu i u vezi je sa susjednim kulturama gornje Mesopo-tamije. Drugo je pitanje sada, kako se ta kultura oplođavala i adap-

154

tirala u novim uslovima i da li se ona imala sa kime oploditi, ako su tastarosjedelačka plemena bila na nižem kulturnom nivou? IndoevropskaPredilirska plemena u početku mlađe bronze još su bila nomadi, kad sukavkaski Halibi imali razvijenu obradu metala, čak i početka gvozda.0 tom govori i činjenica da je glavni centar proizvodnje bronze na juž-nom Jadranu, krajem drugog i početkom posljednjeg milenija st. e. bioiznad dostignuća zapadnog »ilirskog prostora«. A tehnološku civiliza-ciju, pratili su i ekonomska i duhovna nadgradnja. Što znači da bi ste-pen njihovog razvoja i njihove materijalne kulture trebao biti uravno-težen. No, moramo imati na umu da ni svi kavkaski narodi nijesu bilina istom kulturnom nivou, npr.: Kolhiđani, zatim južna plemena Manna1 Miđana, bliža Asircima i Urartu, bila su naprednija, dok su istočniKavkasci koji su naselili južnu Albaniju bili zaostaliji.

Arhaični način života dojučerašnjih sjevero-albanskih plemena,najvjerovatnije vuče tragove od kavkaskog nasljeđa. To je i glavnirazlog što je ta kultura ostala tako dugo nepromijenjena i zatvorena.A da li je slučajno što smo najviše veza sa Kavkazom našli na sjevero-albanskom prostoru, ovo vjerovatno zato što taj prostor poznajemobolje od drugih, no mislimo i zato što su se tu naselila kolhidska ple-mena koja su poznata po tvrdokornoj tradiciji, pa se tu najbolje i za-držala duhovna kultura Kavkaza.

Moglo bi se postaviti pitanje da li su naši nalazi u sukobu samišljenjima istraživača sjeverne Albanije, Jovana Cvijića, M. Šufflava,A. Jovićevića, Jastrebova i dr.,4 koji su ukazali na mješovito, albansko--srpsko porijeklo stanovništva na tom prostoru. Mislimo da tu nemakolizije, jer je srpsko stanovništvo albanizirano baš posredstvom jakekavkaske plemenske organizacije.

2. Neka antropološka razmatranja o Ilirima

Pod gornjim pojmom se podrazumijeva istraživanje antropološkesličnosti ilirskih plemena, za koja se dosta vjerovatnoće i logike možepretpostaviti da su kavkaskog porijekla, sa kavkaskim antropološkimtipovima, o kojima je već bilo riječi u prvom dijelu ovog rada. Naša jepažnja prije svega okrenuta na prostor između Neretve i Epira. Namećese pitanje kako prodrijeti do dubina jednog nestalog svijeta, sa takomalo elementarnih podataka? Kako govoriti o antropologiji Ilira kadasmo konstatovali da nije postojalo njihovo etničko jedinstvo, jer smoimali najmanje tri etnička sloja. Prvi, najstariji, pelastični (Pelazgi),koji je po svemu sudeći pripadao cirkummediteranskom stanovništvu.Njihov najizrazitiji predstavnik su bili Enhelejci. Drugi sloj su bili Indo--evropljani, stočari-nomadi doseljeni iz pripontijskih stepa, čiji je glavnipredstavnik, mislimo bilo pleme Ardiei (Ariei). I treći sloj su doseljeniKavkasci. Kod razmatranja ovih Kavkazaca konstatovali smo, da suimali dosta zajedničkog u materijalnoj i duhovnoj kulturi gdje spada ijezik ili jezici, pa po toj logici i zajedničku antropološku pripadnost,sem nekoliko plemena skitskog ili sarmatskog porijekla. I kako sadagovoriti o antropološkom tipu kod Ilira kod ovakve etničke složenosti?

155

Kakvi su se sve procesi odvijali u ilirskoj populaciji i koliko su dugotrajali? Da li je proces etnogeneze bio proces asimilacije od strane ja-čih, ili formiranje neke legure naroda. Mislimo da neki naučnici suvišeolako određuju godine etnogeneze kod Ilira. Nesigurno je susjedna ple-mena proglašavati za pripadnike iste etnokulturne grupe. Za nas je po-četak formiranja zajednice plemena i kasnije države, početak etnogenezea ne kraj. Možda etnogeneza kod Ilira u širem smislu nije nikada ni za-vršena, ona je prekinuta rimskom okupacijom.

Što se tiče antropološkog »legiranja« stvari su još složenije. Rasanije nepromjenjiva, ali su te promjene tako spore i postepene da se sapravom može reći da su rasne osobne praktično konstantne. Čak i u ra-sno mješovitim sredinama poslije mnogo generacija, genetske karak-teristike nekih dijelova organizma ostaju uočljive. A u nekim slučaje-vima, pojavljuje se fenotip kompletno identičan sa onim iz drugih uda-ljenih sredina, gdje nije moglo biti fizičkog kontakta milenijumima.Takvi slučajevi mogli bi se tretirati kao dokaz o etničkoj srodnosti tihpopulacija. Upravo mi smo i opisali takav slučaj u uvodu ovog rada,koji je i bio pokretač ovih istraživanja i razmatranja. Jer, kada su isto-rijski, arheološki i lingvistički podaci nedovoljni, antropološki materi-jali pomažu da se pojasne genetske veze među narodima.

Na osnovu zapažanja da se radi o istom fenotipu, onom uočenomna Kavkazu i ovom sa tzv. »ilirskog prostora« (Malesije), postavljenaje i hipoteza da se radi o nekoliko slučajeva koji se nijesu izmijeniliod njihovog hipotetičkog razdvajanja, kroz punu ilirsku i kavkasku fazurazvoja. To se upravo i slaže sa našim zapažanjima da je dominantnikavkaski, ustvari prednje-azijski tip (huritski, subartijski): srednjeg iliniskog rasta, tamne boje kože, brahikranei, kosmati i si. srodan antro-pološkom tipu koji se srijede na albanskom prostoru, a kojeg je opisaoPaul Trager,5 (niski rast, brahikranei, tanina boja kože i si.).

Iz današnje perspektive gledano, možda bi bilo najinteresantnijehuritsku komponentu Ilira tražiti u oblasti plemena Mirdita (Mirdati).Prostor Mirdita je dosta po strani u brdovitim predjelima, pa je tokomistorije bio izolovan od miješanja sa drugim etničkim grupama. Izgledada većina stanovnika Mirdita odgovara huritskom antropološkom tipu.Osrednjeg su ili niskog rasta, male mase, brahikefalne glave, povijenognosa, česta je pojava riđih tipova, ali to je ona riđa boja koja se srijećeu Gruziji i za koju Gruzini kažu da je »boje pšeničnog hleba«. Mirditesu živahnog duha, skloni su bavljenju trgovinom, a u socijalnom pona-šanju nemaju baš veliku inerciju.

U sjevernoj Albaniji i na prostoru kojeg je zahvatalo pleme Lab(e)-ati/Tabali, često se javljaju semitski antropološki tipovi. Nosioc ovoggenetskog nasljeđa može biti pleme Lab(e)ati/Tabali koje je kako smorekli na Kavkaz došlo sa jezera Van, koje je predstavljalo graničnu ob-last sa Asircima (Semitima). Poznavalac istorije Mesopotamije E. Cassin(Madrid, 1986, 61) piše da su u vrijeme prvog asirskog carstva u XIV νst. e_ Asirci se često ženili Huritkama i da su Asirci bili dosta izmiješanisa Huritima, sto logično važi i za drugu stranu. Tako su Tabali/Lab(e)atimogli donijeti semitsko genetsko nasljeđe na okolinu Skadarskog jezera.

156

I tipovi kavkaskih planinaca, starosjedelaca se srijeću na pro-storu između Drima i Neretve. To su krupni ljudi, brahicefalne glave,svijetle kože i svijetlih očiju i tromih pokreta. A na jugu Albanije, poB. Malešu,6 javljaju se visoki, plavi i brahicefalni tipovi, koje on naziva»plavi dinarci«. Po našem mišljenju moglo bi da se radi o tragovimaistočno-kavkaskih plemena, vjerovatno Dasareta, čije su nam rasne ka-rakteristike prenijeli antički putopisci i geografi.

Kod malisorskih plemena na Prokletijama posebno kod Klimenatasrijeću se visoki, koštunjavi tipovi sa svijetlom kožom i svijetlim očimai sa dolikokefalnom glavom. Mislimo, da ovaj antropološki tip pripadaSarmatima, indoevropskom sloju nomadskih stočara. Ovi se tipovi mogusresti i na drugim dinarskim prostorima. Na prostoru Skadarske Male-sije, mogu se sresti tragovi Herodotovih negroidnih tipova sa svimkarakteristikama o kojima je pisao u svom djelu (Istorija II — 104).Upravo to je i potvrda da su taj prostor naselili Kolhiđani.

157

Duž jonske obale Albanije pruža se pokrajina koja nosi staro imeHimara. To je onaj prostor za koji smo predpostavili da je bio kolijevkaplemena Hillvri, tj. da je bio naseljen kavkaskim plemenom Hilli. Hi-marioti su visoki, svijetle puti, ponosni i velikodušni. Ako bi se otklo-nila pretpostavka da to nijesu ostaci slovenskog stanovništva u južnojAlbaniji (jer ima slovenskih toponima i hidronima, Vranište, Livade, Bi-strica, Zelenika i si.), to bi mogli biti potomci Hillyri-a, tj. kavkaskihHilla, za koje Strabon (XI, 4, 4), kaže »lijepi, visoki.. . prostodušni inijesu sitničavi«. No ovu hipotezu treba provjeriti posebnim istraži-vanjima.

Na antropološkoj karti Evrope koju je izradila Akademija naukaPoljske (Zejmo-Zejmisa), prostor između Cetine i Epira, a po visini dosrednje Drine, pripada kavkaskom antropološkom tipu. Interesantno jenapomenuti da je skoro identičan prostor obuhvatio i M. Garašanin kaoisključivo sahranjivanje pod humkama u prelaznom periodu, a to jebio i običaj u kultu mrtvih, Kavkazaca tog vremena.

Grafička figura koju pravi prostor naseljen Kavkascima, ukazujena logiku, da je naseljavanje dolazilo preko Save i Dunava i da je tekloprema jugu. Podloga koju čini Jadransko more naglo se spušta premajugu, zbog toga je to naseljavanje produženo do Epira. Ovo je po svemupodudarno, sa fizičkim zakonom nasipanja rasutih materijala na pod-logu i formiranje kupe.

Kavkaski antropološki tip i to onaj dominantniji, prednjeazijskogporijekla, ostavio je znatno učešće u formiranju dinarskog tipa, u komese zapaža njegovo prisustvo.

Ovim se problemima posebno bavio Š. Kulišić (Godišnjak IV/2,Sarajevo 1966, 142), koji ukazuje na Erdeljanovića, koji pozivom naFischera, dinarsku rasu dovodi u genetičku vezu sa »armenidskom«,u čemu mi vidimo pojam za huritski rasni tip. Po Kulišiću i Kherumianje utvrdio punu indentičnost »armenoidnog« i dinarskog somatskogtipa. I Biasutti je u tome vidio generičke sličnosti i ujedno podsjetiona Borreby — tip kao rasne tipove iz doba bronze, nalazeći u tome za-jednički korijen iz koga su se razvili u Aziji i Evropi.

Ova razmatranja poznatih naučnika su upravo u skladu sa našomhipotezom o migraciji Kavkazaca na prostor zapadnog Balkana.

Naša shvatanja potvrđuje i rad Ž. Mikića (Beitrage zur Antropo-logie ..., Godišnjak XXII CBI, 1984, 102), kojim zaključuje da je naBalkanu došlo u periodu bronze do brahokranizacije. A u toku željez-nog doba taj je proces još izraženiji pa počinje i proces dinarizacije.

Paleobalkanska (ilirska) komponenta se ne može isključiti iz isto-rije nijednog naroda na zapadnom Balkanu (R. Katičić). Jer svakinarod ima svoju specifičnu vezu sa istorijom tla. Ali su i neprihvatljivedirektne etničke projekcije antičkih etnija na današnje narode (R. Ka-

tičić). Violetnost dinarskog rasnog tipa, najvjerovatnije vodi porijeklood ilirskog psihičkog tipa.

Ono što daje najviše osobenosti kavkaskom licu, to je istaknutosti raznoobraznost noseva. Trag tih kavkaskih noseva može da se pratikod nekih dinaraca, a svakako najčešće se sreću kod Albanaca.

158

Za Delmate bi se moglo pretpostaviti da nijesu bili huritskog et-ničkog porijekla. Ovaj zaključak izvodimo iz činjenice da njihova ono-mastika, obrađivana od više autora, a posebno od G. Alffoldy-a, M. Za-ninovića i dr. nema mnogo zajedničkog sa onomastikom »južnih Ilira»što znači da nijesu govorili nekim od huritskih jezika, pa prema tornenijesu ni mogli biti Huriti.

Radi pouzdanog utvrđivanja etničke srodnosti, valjalo bi poći odkomparativnih antropoloških istraživanja sa dva prostora, onog naKavkazu i tzv. »ilirskog« i to paleoantropoloških na bazi ostataka ske-leta, kao i recentnog stanovništa. U nedostatku relevantnih podatakadajemo izvode iz istraživanja recentnog stanovništva u zapadnoj Gru-ziji, sovjetskih antropologa A. A. Vornova i A. P. Pestrjakova objavljenihkao »Uporedne antropološke osobine Abhazaca«, (Tbilisi, 1987, 111):

1. Po morfološkim osobinama Abhasci se mogu smatrati kao lo-kalna varijacija balkansko-kavkaske rase. Ova rasa predstavlja prelazizmeđu sjeverno-evropeidskih i južno-evropeidnih varijanti, polazećiod vidnog stepena njene depigmentacije.

Ovakav zaključak se slaže i sa gruzinskim antropologom M. G. Ab-dušelišvili (Tbilisi, 1964), koji ovakav zaključak proširuje na kolhidskiantropološki tip.

2. U predistorijskoj epohi adigejska plemena (kojima pripadajui Abhasci) živjela su na zapadnom Kavkazu i učestvovala su u genezizapadno-gruzinskih etničkih grupa.

3. Serologični podaci (sistem ABO i Rh-faktor) recentnog stanov-ništva, takođe ukazuje na značajnu srodnost Abhazaca sa zapadno--gruzinskim grupama niskim sadržajem gena q (B) i visokim sadržajemgena r (O), i na specifičnost ove etničke grupe.

Ρ (Α)°/o19

q (B)%7

r (0)o/o74

Rh u %D d

65 35

Da bi smo utvrdili eventualno prisustvo slične učestanosti krvnihgrupa između zapadnog Kavkaza (Kolhide) i recentnog stanovništva nahipotetičkom prostoru naseljavanja Kolhiđana, trebalo bi imati podatkeo krvnim grupama za sjevernu Albaniju, što mi nažalost nemamo. Zatoćemo se poslužiti podacima za MZ Tuzi, gdje dominantno živi stanov-ništvo koje se deklariše kao albansko.

Ο Α Β AB Primjedbe

Srbija (Rađevina) 41,97 35,31 15,48 7,42 Po St. StefanovićuKalić, 1940Crna Gora, 1991. 36,72 45,72 12,11 5,44 Dr. D. Vuksanović

Opšt. Podgorica 36,32 46,66 11,68 5,331991.

MZ Tuzi, 1991. 44,88 42,18 9,13 3,80

159

(Podaci za krvne grupe za Crnu Goru, opštinu Podgorica i MZ Tuzi,dobijeni od Dr D. Vuksanovića, Odjeljenje za transfuziju krvi pri kli-ničkoj bolnici u Podgorici.)

Kao što se vidi iz prednjih podataka, učešće O grupe za MZ Tuzije veće nego za Srbiju, Crnu Goru i opštinu Podgorica, i ako mnogozaostaje za učešćem ove grupe u zapadnoj Gruziji (Kolhidi), što mi sma-tramo da je poslejdica izmiješanosti albanskog i slovenskog stanovni-štva. Karakteristično malo učešće Β grupe (7%) u zap. Gruziji, u MZTuzi se ponavlja sa neznatnim odstupanjem. I ako podaci ovih kompa-racija u potpunosti ne odgovaraju očekivanjima, oni nijesu ni kontra-indikativni, već naprotiv potvrđuju veću podudarnost između krvnihgrupa zap. Kavkaza i sjevero-albanskog stanovništva. Što je po našemmišljenju znak veće etničke srodnosti između posmatranih grupa.

3. Kultovi kod Ilira

a) Religija kod Ilira

Malo nam je poznato o duhovnom životu Ilira. No ako je etničkoporijeklo Ilira bilo heterogeno, logično je da ne može biti govora ni onjihovoj zajedničkoj duhovnoj kulturi. A kada je riječ o toj duhovnoji etničkoj raznolikosti, osjećamo koliko je termin »Iliri« i »ilirski«vještački i isforsiran, nemajući drugog naziva za prostor zapadnog Bal-kana. U stvari taj naziv ne govori ništa, sem što ukazuje na neke geo-grafske pojmove i u jednom kratkom periodu o njihovoj državnostina jednom dijelu tog prostora. Kada se govori o duhovnom životu ilir-skih plemena, onda je važno istaći i o kojem se periodu govori, jer sekultovi mijenjaju vremenom i trpe međusobne uticaje (sinkretizam).Spoljni uticaji na kultove ilirskih plemena morali su biti značajni po-četkom istorijskog perioda, prvo grčki, a kasnije rimskog panteona.U zadnjim vijekovirna rimske dominacije, sigurno je da su ovi uticajidjelovali integrativno u etnogenetskom smislu, ali i otuđujuće od svojihautohtonih korijena.

Kad smo kod Ilira konstatovati više etničkih komponenti a toznači i više kulturnih kompleksa, logično je da naš prilaz mora bitislojevit. Kod Predidoevropljana dominirao je kult boginje Velike Majke,kao nastavak neolitske kulture. Indoevropljani su donijeli panteon for-miran na prostoru Kurgana — pripontijskih stepa. Gdje su u osnoviobožavali prirodne pojave, božanstva nebeskog svoda, nepogode, grom,sunce i si. Prisutno je bilo i totemsko vjerovanje u neke životinje, kaoostatak iz lovačkog perioda. Budući da smo utvrdili i dolazak nekihindoiranskih plemena sa kavkaskog prostora, kao i da smo se sreli saterminom Arya (Arija), što na sanskritu znači »plemeniti (čovjek)«, kaoi sa terminom »marjanu«, vezano za vladajući sloj indoiranaca u dr-žavi Mitani, logično bi bilo da se i indoiranski panteon našao na ilir-skom prostoru (Skiti, Sarmati, Medi i dr.).

Kod semitskih naroda (Mesopotamija) panteon se zasnivao nanebeskim tijelima, sunce, mjesec, venera (Ištar). Ištar se kod Vavilo-naca zvao Nana, a na istočnom Kavkazu u kavkaskoj Albaniji hram bo-

160

ginje mjeseca se zvao Nanar. Pa bi se reklo da se tu radi o uticaju meso-potamskih religija. Otuda vjerovatno i naziv mjeseca kod Albanaca»hene«. Predstava boga sunca (Heliosa) je znak kruga sa simbolomvječnog kretanja (rotacije) ili svastike. Ovakvi simboli se srijeću navotivnim spomenicima istočnog Kavkaza, kao i na istim spomenicimana ilirskom prostoru. Strabon (XI, 4, 7), nam je ostavio i panteon kav-kaskih Albanaca, ali na grčkom jeziku. To su Helios, Zevs i Selena.Helios je bog sunca, Zevs je gromovnik, a Selena je boginja mjeseca,koja je mnogo poštovana. Strabon nam je ostavio i opis funkcije žrecai ceremonijal žrtvoprinošenja. Mislimo da bi elemente istočnokavkaskogkulta trebalo tražiti na prostoru današnje južne Albanije.

Sa dolaskom huritskih plemena na zapadni Balkan, doni-jet je i huritski panteon bogova koji je bio originalan. O posto-janju tog kulta na našim prostorima, mi smo se uvjerili posrednimputem tj. postojanja huritskog oltara (»niše«), na Medunu, o čemu jeveć bilo govora u ovom radu. Sada je jasnije, zašto je Gencije u vrijemerimsko-ilirskog rata ovamo poslao užu porodicu. Nije u pitanju samotvrđava, već i svetilište na Medunu. On ih je poslao pod zatšitu nacio-nalnog i vrhovnog božanstva" Haldi (Alalu). Ako je medunska tvrđavasekundarnog značaja, znači da se huritski kult održao do Gencijevogvremena, a to je najmane 1.000 godina. Po veličini recipijenta i odvod-nog kanala za krv, vidi se da je tu bilo masovno klanje, pa nije isklju-čeno da je uz taj ritual upražnjavano i proricanje, kao u hramu Nanarna Kavkazu. Do sada, koliko nam je poznato o pomenutom kultu nijebilo govora, za to ćemo se na njemu malo duže zadržati.

O religiji Hurita znamo nešto više zahvaljujući pisanim izvorimaHetita i Asiraca. Po M. Elijade (Istor. verovanja i religija, Bgd. 1992,127), Hetiti su preveli huritsku »teogoniju« oko 1300. g. st. e. iz koje seda zaključiti da je postojao sinkretizam sa sumerskim i sjevernosirij-skim predanjima. Dok nas asirski tekstovi obavještavaju o huritskimkultovima iz vremena uratske države sa područja jezera Van. Ova sushvatanja u skladu sa istorijskim činjenicama sa tog prostora. Padommitanske države oko 1350. g. st. e. Huriti se povlače iz gornje Sirije podpritiskom Asiraca i Hetita, ka gornjoj Mesopotamije Sobom nose i svojeduhovno nasljeđe, koje su dalje razvijali u državi Urartu oko jezeraVan. O toj svojoj duhovnoj aktivnosti ostavili su značajna materijalnasvjedočanstva, žrtvenike (»niše«), hramove, utvrđene gradove i si.

Po huritskoj »teogoniji«, Kumarbi je bio otac bogova na nebu.Na početku je Haldi bio kralj, a Anu najznačajniji među bogovima.Anu pada ničice pred Haldi i služi ga. Ali poslije devet godina Anu po-bjeđuje Haldia i ovaj se sklanja u donji svijet. Tamo mu je Kumarbapostao sluga. Tako je Haldi (Alalu), postao glavni bog donjeg kraljev-stva. Jasno je i to, zašto je bog donjeg svijeta postao kod Hurita glavnobožanstvo. Huriti su živjeli na planinskom prostoru Gornje Mesopota-mije i Malog Kavkaza izrazito velike seizmičke aktivnosti, što je sa po-tresima zemlje i tutnjavom, izazivalo kod stanovništva strah od siladonjeg svijeta. Pa je najvažnije i bilo zaštititi se od htonskih sila, kojuulogu je dobio Haldi. Drugi po važnosti je bio Tešep, bog nebeskih ne-pogoda (gromovnik), zatim njegova supruga Hepat. Vavilonska boginja

11 O poriieklu Ilira 161

Ištar, na huritskom se zvala »Šauška«, a bog sunca je bio Šivini. S pro-ljeća su slavili praznik Nove godine — Purulli.

Pod uticajem mesopotamskih vjerovanja, Huriti su poštovali i ribei biljke. Kao ostatak obožavanja biljaka imamo običaj badnjaka kodGruzina, a na ilirskim votivnim spomenicima često urezanu granu ilidrvo. Andrija Jovićević u svom radu o Malesiji (Bgd. 923, 135), pišeo »svetom drvetu« u Kastratima, što mislimo može da se radi o ostatkukultnih vjerovanja Hurita.

Oltar pred kojim su molili vjernici boga Haldi, imao je oblikvrata udubljenih u stijeni (slijepa vrata), koja su simbolizovala ulazaku donji svijet. Na prostoru Urartu države ima više takvih »vrata« (»ni-ša«). Na Medunu se jasno prepoznaju takve kultne građevine koje supripačlale vjerovatno Labeatima. Na prilazima medunskom gradu po-stoji takva »niša«, zatim recipijent i kanali za oticanje krvi žrtvovanihživotinja. Najbolje informacije o huritskoj religiji imamo iz natpisa,asirskim klinopisom, kralja Urartu Menua (810—780. g. st. e.), sa »niše«posvećene bogu Haldi u Toprakkale. Iz ovog natpisa se vidi da huritskipanteon ima 79 bogova. Za svako božanstvo je predviđen broj žrtavakoje mu pripadaju. Prva 63 božanstva su muška, ostalo su boginje.Glavnom božanstvu Haldi, je pripadalo 17 volova ili bivola, 34 ovce i 6jagnjadi, Tešupu 6 volova, 12 ovaca i tako redom. Ova su se ritualnažrtvovanja prilagala određenog dana u godini.

Zadatak arheološke nauke bi bio, da i na drugim prostorima po-traži slične sakralne građevine, kao i ostatke kultnih vjerovanja u fol-kloru starobalkanskog stanovništva sa ilirskog prostora.

U srpskom jeziku postoji izraz Hala (Ala), što u narodnom govoruoznačava neku natprirodnu silu animalnog karaktera. U Leksikonu stra-nih riječi (Lj. Mićunović, Novi Sad, 1988), stoji još i to: ».. .jaka oluja,velika nepogoda«. Mi držimo da bi ovaj izraz mogao biti ostatak imenahuritskog boga donjeg svijeta Haldi (Alalu).

Jedan ilirski vojnik iz Rizona služio je rimsku legiju u Numidiji,Sjeverna Afrika. Podigao je spomenik i posvetio nekoliko stihova za-štitniku grada Risna, Medauru. Medaurus je prikazan na konju sa kop-ljem u ruci (»trački konjanik«). Više je naučnika pisalo o ovom zago-netnom slučaju. I mi ćemo pokušati da damo doprinos ovom pitanju.Božanstvo u vidu konjanika-ratnika je vjerovatno bog rata, pa je vjero-vatno i pripadalo »konjaničkim« narodima. Mi smo ukazali u više na-vrata u ovom radu, na postojanje ilirskih plemena iranskog (arijskog)porijekla. Alternativno ime za Arijce jeste Medi, Mide, Miđani ili Madaji,što dolazi od matai = narod. Pa bi otuda i moglo doći ime Meda-uri.U poglavlju o ilirskim plemenima dali smo pretpostavku za pleme Ar-diei, da je to moglo biti Ariei (Arije). U tom slučaju i Medaurus bi mo-gao biti božanstvo Ardiea (Ariea), koji su se u zadnje vrijeme ilirskeistorije spustili na more. Ovo je božanstvo možda i pripadalo panteonuiranskih stepskih konjaničkih naroda.

b) Kult zmije

O kultu zmije kao o paleobalkanskom nasljeđu kod nas je pisaloviše autora, posebno M. Garašanin, A. Stipčević i dr. Kult zmije kod

162

Ilira nije po našem mišljenju balkanskog porijekla, on je mogao bitidonijet sa Kavkaza. Zmija je igrala ulogu zaštitnika domaćeg ognjišta.Ona je htonsko božanstvo, u vezi je sa dušom predaka a nije isključenoda je mogla imati i totemsko značenje. O tome možda svjedoče likovizmije na pulenama brodova na novcu Skodre, Lissosa i Gencija.

Ostaci ovog kulta su još prisutni na prostoru Crne Gore, južneDalmacije i sjeverne Albanije. Postoji tzv. domaća zmija koja se nesmije ubiti, a u nekim krajevima zmiju hrane mlijekom kao na Kav-kazu. A. Stipčević u svojoj knjizi o Ilirima (Zgb. 1989), daje fotografijukrsta na groblju u Tuzima, gdje živi albanska narodnost, na kom jeurezana zmija. Mi to tumačimo kao paralelno vjerovanje sa hrišćanst-vom, odnosno ulogu zmije kao čuvara groba i duše pokojnika. Sličnokao i kod Kavkazaca i kod Ilira su nađeni, na arheološkom materijalu,prikazi zmije na metalnim narukvicama, ogrlicama i fibulama. Zmija jekod Ilira bila istovremeno i zaštitnik doma i inspirator terora. O po-rijeklu kulta zmije kod Kavkazaca, ranije smo iznijeli pretpostavku daje mogao biti donijet iz Egipta, ali i iz Mesopotamije.

c) Kult mrtvih

Kultu mrtvih pripada i način sahranjivanja. Ovo je najkonzerva-tivniji elemenat duhovne kulture kod raznih etničkih grupa, pa je zbogsvoje dugotrajnosti pogodan za raspoznavanje pojedinih arheološkihnalazišta i pripadnosti pojedinim kulturama.

Kod Ilira isto kao i na Kavkazu, u periodu bronze i gvozda I, os-novni način sahranjivanja je u grobnim humkama. Pod humkom seobično nalazi više grobova. Primjenjivano je kremiranje ili inhumacija.Lješevi su polagani u zgrčenom ili sjedećem položaju, a kasnije u leže-ćem. Najvjerovatnije da je veličina humke zavisila od društvenog rangapokojnika. Prilozi su bogati, u oružju, keramici i ukrasnim predmetima.

Pojava ravnih grobova, Gajtan, Gostilj, Duschman i drugi para-lelno sa humkama, analogan je istoj pojavi na Kavkazu. Ravni groboviu Kolhidi su imali pošljunčani ležaj, a pojava katakombnih grobova udolini Škumbina i u selu Selce kod Ohridskog jezera (Albanija)8 odgo-vara pojavi katakombnog sahranjivanja u ravničarskim dijelovima kav-kaske Albanije. Vjerovatno su ti grobovi iz Selca pripadali Dassaretima,za koje pretpostavljamo da su došli iz kavkaske Albanije.

Nemamo arheološke dokaze o kultu žrtvovanja odraslih ljudi kodIlira. Dokaz žrtvovanje djece imamo nađeni skelet u zidinama gajtanskegradine i Arijanovo svjedočenje, da su Iliri, branioci grada Peleona»zaklali tri dječaka kao i tri djevojke i tri crna ovna«, kao žrtve zaodbranu grada od Makedonaca.9

Sa istočnog Kavkaza (Kavkaske Albanije) nam je poznato da suprinosili ljudske žrtve boginji mjeseca Ma, o čemu piše Strabon.10

4. O mentalitetu IliraProniknuti u mentalitet ili etnopsihologiju jednog naroda ili etni-

čke grupe, je složen posao, a posebno kada se radi o antičkom narodu.

163

Pitanje je i koliko ima pouzdanih informacija za takvu temu. No poredsvega toga pokušaćemo da bar donekle uđemo u tu zagonetnu oblastživota ilirskih plemena. Na to nas goni radoznalost i želja za sazna-njem, da li je od tog mentaliteta ostalo nešto kod sadašnjih populacijasa bivšeg ilirskog prostora. Mislimo da u nauci nije sporno prisustvoilirske komponente u psiho-somatskom smislu, kod recentnog stanovni-štva na prostoru kojega su oni zahvatali. No kolika je ta komponentakod pojedinih populocija dominantno slovenskog i albanskog porijekla,to je tema za sebe. Poznate su karakteristike dinarskog psihičkog tipa,O kojima su pisali J. Cvijić, V. Dvorniković i dr. kao violentnost, agre-sivnost, osjetljivost, sujeta na sopstvenu ličnost i sl. Sada se mogu po-staviti dva pitanja, koliko su ove osobine doprinijele u agresivnosti ikriminalnim radnjama koje su se odvijale na dinarskom prostoru tokomdrugog svjetskog rata i kasnije? I da li neke od tih osobina predstavljajuilirsko mentalno nasljeđe ili njegov dio.

Što se tiče Albanaca, kod njih se atavističko ponašanje zadržaloviše nego kod drugih balkanskih naroda. O njihovoj sklonosti ka pljačkii nasilju je pisalo više istraživača. Mi ćemo se pozvati na Njemca Dr Kur-ta Hasserta, (Werderungen in Nord-Albanien, K. K. Geografische Gesell-schaft, Wien, 1898, No. 5, 6, st. 355), koji piše o Malisorima: ». . . sma-traju pljačku i rat kao svoje omiljeno zanimanje...« Da li se i ovdjeradi o elementima ilirskog nasljeđa u ponašanju, možda ćemo shvatiti,ako uspijemo nešto više da saznamo o ponašanju i mentalitetu Ilira,za koje pretpostavljamo da bi morali imati neku genetsku vezu sa Alban-cima. Naravno, kod ovakvih analogija se mora biti obazriv, jer ilirskaplemena nijesu bila etnički homogena, pa je naš zadatak toliko slože-niji a zaključak nesigurniji. U vezi sa ovim, treba voditi računa damlađe grčke i rimske informacije pod pojmom Iliri podrazumijevajuplemena sa geografskog prostora Ilirika, a ne u etničkom smislu.

Poznata je konzervativnost albanskog rodovskog društva, koje jebilo odbojno za svake promjene u ponašanju. To je rezon više za pret-postavku da taj mentalitet vodi porijeklo iz duboke prošlosti koja jenejasna. Ako otkrijemo nešto slično kod ponašanja ilirskih plemena,to je element u korist pretpostavke o nekoj genetskoj vezi Albanaca saIlirima, ili bolje reći sa nekim ilirskim plemenima.

Ovakvom gledištu ide u prilog običajno pravo albanskog rodov-skog društva, kao preddržavna ustanova, koja je pokušavala da ograni-čava nekontrolisano refleksno ponašanje, kao ostatak ilirskog genet-skog nasljeđa.

Mentalitet jedne etničke grupacije, tamo gdje je prisutna tipiza-čija kolektivnog mentaliteta, je kompleksna pojava, koja je zavisnau prvom redu od genetskog nasljeđa, koji daje stabilnost ponašanju,zatim od fizičke sredine u kojoj duže egzistira ta grupa, kao i od soci-jalnih uslova u kojima se odvija taj život. Znači, psihičke funkcije susamo prividno samostalne. One su uslovljene fiziološkim reakcijama,koje su genetski programirane i psihičkim procesima. Genetička psi-hologija, koja istražuje ponašanje etničko-rasnih grupa ima dodirnetačke sa antropologijom. Naravno da nas interesuje mentalitet kao

164

kompleksna pojava, jer se ne usuđujemo da ulazimo u njegovu analizuni da raščlanjujemo modulacije tog ponašanja na genetski programi-rano, psihosocijalno nasljeđe, uticaj ekologije, kulture, religije i dr.

Nijesmo sigurni ni da je nauka danas spremna za jednu takvuanalizu, ali smo zato ubijeđeni da će se ejdnog dana, kada za to sazruuslovi, vratiti njihovom proučavanju zbog važnosti tih pojava za bićesopstvenog naroda. Nacije će se tim pojavama vratiti kada budu spre-mne za vivisekciju sopstvenog organizma, to će biti znak zrelosti. Za tose mi danas i ograničavamo samo na to, da pokušamo saznati neštoviše o ilirskoj psihi i njihovom mentalnom kompleksu, jer se njimabavimo. Jer pretpostavljamo da će nam to pomoći da razumijemo nekesavremene pojave i da će to možda interesovati buduće istraživačepomenutih fenomena. Sve ostalo prepuštamo vremenu. Mi ovim neprejudiciramo, da druge etničke skupine koje su imale udjela u kon-stituisanju mentalne slike populacija sa ovog prostora, nemaju udjelau formiranju njihovog mentaliteta, već to prepuštamo drugim istra-živačima.

Mi smo kao »ilirski« prostor označili prostor naseljavanja Kav-kazaca od Epira do Neretve. No, za temu o kojoj je riječ, treba obu-hvatiti daleko šire, jer na tom najsiromašnijem dijelu Balkana, per-manentno je dolazilo do demografske ekspanzije, a time i njihovog ši-renja na sve strane. Taj proces traje i do naših dana.

Po našem shvatanju u osvit ilirske istorije tj. u V v. st.e. na po-smatranom prostoru smo imali 3 etnička sloja. Najstariji je sloj staro--balkanaca iz vremena neolita. To su mirni zemljoradnici i ribari koji sepostepeno utapaju u novopridošle Indoevropljane — Irance (Arije), no-made stočare koji su došli krajem eneolita iz pripontijskih stepa. Ovisu nomadi ratoborni i dinamični, fizički su čvrsti, donose surovost sje-vernih stepa, mentalno su inertni. I treći sloj stanovništa po našoj teo-riji dolaze sa Kavkaza u vrijeme »egejskih seoba«, huritskog su pori-jekla i donose kulturu pozne bronze. Na većem su nivou društve-nog razvoja od starosjedelaca i uspjeli su, možda poslije višesukoba, da se nametnu i da daju svoj pečat prostoru na kom su se na-selili. Sa kavkascima su došla i neka iranska plemena planinaca, kaosarmatski S vani (Spani, Španji), zatim skitski Dasareti, Daorsi i samiHilly (Hillvri).

Huriti su agresivni brđani, okretni i pragmatični. Razvili su sena pasivnom planinskom prostoru, što je uslovilo i navike za upadeu bogatije prostore i pljačke. O njihovim pljačkačkim pohodima govorise u najstarijim mesopotamskim pisanim izvorima iz vremena SargonaI i Hamurabija.

Sa stvaranjem prve plemenske zajednice na jugu Ilirije, počinjui grčke vijesti o njima, iz kojih možemo crpsti podatke o njihovommentalitetu. No mora se biti oprezan sa tim vijestima, one se ne smijuuopštavati za čitav ilirski prostor, jer još dugo neće doći do njihove et-nogeneze, ni tipizacije kolektivnog mentaliteta Ilira. Kada su u pitanjugrčke i rimske vijesti, a drugih nemamo, mora se voditi računa i onjihovim predrasudama u odnosu ne samo na Ilire, već i na sve var-vare. Poznat je helenski rasizam. Za njih su svi varvari. Čak i Rim-

165

ljani i onda kada su od njih bili pokoreni. Grci ne prihvataju nikakvekulturne razlike, oni smatraju da postoji samo njihova kultura. Grci sukoegzistirali sa varvarima, ali se nijesu miješali etnički. Zato je situa-cija između njih uvijek bila konfliktna. Rimske predrasude su bilenešto blaže. Za njih postoje Rimljani, Grci i varvari. Rimljani su, zna se,»bogom izabrani narod«. Oni varvarima priznaju nešto, ali to se nemože upoređivati sa rimskim junaštvom, rimskom religijom i rimskimvrlinama. Upravo smatrajući varvare za niža bića, davalo je Rimljanimapravo na osvajanje, kako bi zaveli rimske vrline i rimske zakone natim teritorijama. Rimljani su objavili rat Teuti, ne zato što je ubijennjihov poslanik L. Carucanius, već zato što su bili uvrijeđeni što su gaubili sjekirom i što nije pa viteški od mača. Upravo, htjeli smo daukažemo da treba voditi računa da su njihove vijesti opterećene sub-jektivnošću. Slika koju su nam ostavili grčki i rimski pisci o naraviIlira je vrlo nepovoljna i stereotipna. Ne dozvoljavaju im nikakve vr-line, već se u ime svojih vrlina suprotstavljaju njihovom varvarstvu,a Iliri su morali imati i neke pozitivne osobine.

Iz mitologije znamo da su Iliri išli u pljačku na Delfe. A od po-četka III v. st. e. Iliri se daju na gusarenje po grčkim i italskim oba-lama, presrijećući njihove brodove. Oni su u tim gusarenjima bili svirepi, ubijli su i pljačkali bez milosti. Zapovjednike brodova su živespaljivali, kako piše Florus u svom „Pregledu istorije rimskog narodaod Romula do Augusta«. Sa time su najviše izazivali svoje susjede, pasu u njihovim očima postali sinonimi, zločina, mraka i inferiornosti.

Prve vijesti o ilirskom ratovanju su one od grčkog istoričara Tu-kidida.11 On piše kada su Spartanci ratovali protiv ilirskog plemenaLinkesta, da su oni velikom vikom i uzaludnim vitlanjem oružja plašilineprijatelja, ali da su u stvari slabi i da ih je lako natjerati u bijeg,te da su njima juriš ili bijeg podjednako časni. Dok rimski pisca Hero-dian12 piše: »... da su Iliri bili vrlo jaki i visoki i u boju i pogibljenju,uvijek spremni srnuti, ali su bili troma duha«. Ovo je sasvim suprotnood Tukididova svjedočenja, ali to ne treba da nas zbunjuje jer je pi-tanje o kojima se »Ilirima« radi. Takva kontradiktorna mišljenja oIlirima su razumljiva, ako imamo u vidu njihovu etničku složenostupravo ono što su sve Rimljane zvali Ilirijom. Za vrijeme rimskog im-peratora Septimija Severa (II v.), porijeklom Panonca, u rimskoj vojsciIliri i Germani zauzimaju prvo mjesto. Svakako zbog svojih vojničkihvrlina, no mislimo da bi to trebali biti pripadnici plemena zapadnogIlirika, gdje dominiraju iranska plemena.

Ilirska gusarenja koja su ih vodila u razbojništva i zločin a kasnijenjihovi česti ustanci protiv Rima, stvorili su sliku strave i užasa υnjima, kao da nijesu normalna bića. Tako rimski pisac Aulus Gellius(II v.) u svojoj knjizi Noctes Atticae (X, 4), govoreći o čudima varvar-skih naroda, pozivajući se na Plinija Starijeg, kaže o Ilirima: »U istirnknjigama je zapisano da se smrtonosna čarolija postiže očima« i dodaje»... da među Ilirima ima ljudi koji ubijaju pogledom one koje posma-traju neko vrijeme srdito, a oni ljudi ili žene koji imaju tako škodljivpogled imaju dvije ženice«.13 Komentarišući ove navode belgijski nauč-nik Pierre Salamon,14 kaže da su rimski pisci II v. zamišljali ilirske var-

166

vare kao demonski narod sa »zlim očima«, kod koga je pomiješan čo-vjek i zvijer. Zamišljali su ih kao izolovan narod daleko od komunika-cija u brdovitoj zemlji kojoj je teško prići.

Kako se kod Rimljana mogla stvoriti takva slika o Ilirima. Da lije na to moglo da utiče to, što je u to vrijeme u Rimu bila u modi tzv»fiziognomija«. To je bilo učenje po kome se mentalitet ljudi i narodaodređivao na osnovu njegovog fizičkog izgleda. Pa je možda divlji iz-gled Ilira proizvodio određene zaključke, ili je to bila »kazna« za oneIlire koji su se, da bi izbjegli romanizaciju povukli u planine. Jer, dokje jednim Ilirima bilo moguće da pređu u veću kategoriju civilizacijeprihvatajući rimsku kulturu, drugima je slijedio povratak u varvar-stvo. Te dvije opcije su kod svakog naroda uvijek moguće.

Očigledno, da je istraživač psihologije Dinaraca V. Dvorniković(1888—1956. g.), pisac »Karakterologije Jugoslovena«, nešto znao o »zlimočima« Ilira i o njihovoj vezi sa »Arnautima«, kada je izveo onaj »eks-periment« sa arnautskim pogledom. On je kako sam piše, u Peći predjednom kafanom namjerno izazvao jednog »Arnautina« kako bi uhva-tio blijesak tog demonskog pogleda. Za Albance su vezana još dva poj-ma, čije objašnjenje možda treba tražiti u praistoriji kavkaskih ple-mena. To su »arbanaški ponos« i »arbanaški hod«. Ne namjeravamoulaziti u istraživanju ovih pojava, jer bi nas to daleko odvelo. Rećićemo samo toliko, da mislimo da te pojave treba vezati samo za ple-mena sarmatskog porijekla, kao što su možda Svani, (Špani ili Spani)kako su zvani u srednjem vijeku, o kojima je već bilo govora u ovomradu.

Još jedna osobina Ilira privlači pažnju, a to je njihov odnos pre-ma novcu. F. Papazoglu piše o ranoj upotrebi novca kod Ilira, naravno,radilo se o grčkom novcu.15 Već od V v. st. e. sklapali su saveze za novac,a u prvoj polovini IV v. st. e. makedonski vladari su im plaćali danaku novcu. Njihovi vojni savezi skoro uvijek su bili uslovljeni novčanimnaknadama. Tako je Agron, kaže F. Papazoglu, postao saveznik Deme-trija II za određenu svotu novca, a Gencije nije htio da započne rats Rimljanima dok nijesu njegovi poslanici utvrdili »ilirico signo« 300talanata koje mu je Persej (makedonski kralj) obećao. Mi u tim vije-stima vidimo mogućnost začetka kasnijih pojava pohlepnosti na novackod Albanaca, kao mogućih nasljednika ilirskog mentaliteta.

Formiranje mentaliteta jednog naroda je dugotrajan proces, to jesastavni dio razvoja etno-biogeneze. Za to mislimo da se karakterneosobine ilirskog mentaliteta nijesu razvile na Balkanu, već su donijetesa Kavkaza. Da bi potvrdili tu pretpostavku pokušaćemo da nešto višesaznamo o ponašanju paleokavkaskih plemena u antici. Naravno kolikonam izvori to dozvole. Većina plemena Kavkaza, koja se pominju uantičkim izvorima je porijeklom od Hurita sa Prednjeazijske vi-soravni. U IV-om poglavlju ovog rada, već smo ukazali kako suta brdska plemena upadala u Mesopotamiju za neradnih godina ikako su sa njima ratovali, vladar Akada Sargon I i Vavilonije Hamu-rabi. Iz čega se da zakjlučiti da se još u tom vremenu i na tim prosto-rima formirala navika za pljačkom i nasiljem. Ovo se potvrđuje i kas-nijim vijestima, koje nam donosi jermenski istoričar iz IV v. MojsesHorenaci. (»Istorija Jermenije«, Moskva 1893, 59), da je Nabukodonosor

167

I, protjerao Iberce (hurtska plemena) »na zapad od desne (zapadne)obale Pantijskog mora«. Ako znamo da se na jugu Iberije nalazila po-krajina Gogari, kasnija Gogarena, onda je logično da se taj progonuprvom redu mogao odnositi na njih. Razlog progona je mogao biti,

da se jedanput ta agresivna pljačkaška plemena udalje od Mesopota-mije. Zapadno od Gogari (Goga), živjelo je susjedno pleme Meschi iliMoschi. Ovo je vidljivo iz karte gruzinskih arheologa za VI v. st. e., i iz»Die Welt der Antike«, od Dr Alberta von Kampena, pa se sa ovim up-ravo dopunjavaju ili bolje reći komplementiraju vijesti koje nam do-nosi Mojses Kalankatuci u »Istoriji zemlje Aluank« (vidi Uvod), »da suIliri potomci Mašeha (Mescha)«, što bi se u stvari moglo odnositi naMesche, susjede Goga. A koji su mogli biti prognani zajedno sa Iber-cima (Gogama), pa time i dobijamo čvršće elemente za hipotezu o dola-sku Iberaca (Hurita), na »ilirski« prostor. Ali isto tako i još jedno svje-dočenje o odnosima semitskih stanovnika Mesopotamije i agresivnihbrđana sa sjevera. Ovi su odnosi u dugim vijekovima, a može se rećii mileniumima bili pod stalnom psihozom straha i neprijateljstava. Paje to našlo mjesta i u Bibliji, Novom Zavjetu, jer je tu, ako izuzmemoreligiozni i moralni sadržaj, sažeto iskustvo i pamćenje u prvom redusemitskih naroda, čijim se pripadnikom osjećao i apostol Jovan, kojiu Otkrovenju, gl. 20, stav 8, kaže:

»I izići će da vara narode (Sotona) po sve četiri kraja zemlje,Goga i Magoga, da ih skupi na boj, kojijeh je broj kao pijesakmorski«.Najvjerovatnije da se apostol Jovan oslanjao na proroka Jezekiju,

koji je jedan od četiri glavna starozavjetna proroka, koji su živjeli iz-među V i VII v. st. e.

Jezekija u glavi 38. i 39, proriče o upadu Goga u zemlju Izrailjai njihov »polom« kao osvetu. Po njemu Gog je vladar u zemlji Magogu,ali isto tako i »knez i glava Meseha i Tuvala«. To su za Jezekiju narodisa sjevera, koji će ugroziti Izraelj, ali će na kraju biti kažnjeni od izrae-ljevog boga. Iz istorije Gruzije znamo da su Meseh (Meshi) i Tuval(Tabali) huritska plemena sa juga današnje Gruzije (Gogari). Nije jasno,da li je ogorčenje proroka Jezekija na ova sjeverna plemena i proklet-stvo koje baca na njih, osveta za stvarna pustošenja po Izraelju odstrane ovih plemena ili je to strah od njihovog mogućeg ponašanja,na osnovu iskustva donijetog ili stečenog iz Vavilonije, gdje se premanjima gajilo neprijateljstvo, teško je reći.

Savremeno tumačenje Biblije, za Goge i Magoge smatra da sustarozavjetni narodi i da se u Novom zavjetu pominju kao sinonimiza Sotonu. Ovo je tumačenje prihvatljivo, ako znamo da su Jevreji uVavilonskom ropstvu mogli upoznati lokalna predanja o agresivnim br-đanima sa Sjevera i to u pismenoj ili usmenoj formi donijeti sobomprilikom povratka iz vavilonskog ropstva. Ovo utoliko prije, ako znamoda su po povratku govorili aramejski jezik, kojim se govorilo u Vavi-loniji.

Iz svega naprijed rečenog proizilazi da bi Goge mogli biti stanov-nici južno-iberske planinske oblasti Gogari (Gogarene), a Magoge pri-padnici miđanskog plemena Magi, poznatih još kao mnogobožački žreci.

168

Ovi su zadnji živjeli istočno od jezera Urmije, prema Kaspijskom moru.Dakle, ovog naroda ima »kao morskog pjeska«, a Sotona ih je podvla-stio i vodi ih na boj tj. pljačku semitskih krajeva. Zato apostol Jovanproriče za njih osvetu, kaznu s neba u obliku ognja koji će ih sve»pojesti«.

Koliko su semitska plemena Mesopotamije bila preokupirana od-nosima sa brdskim plemenima, izgleda da je to ušlo i u njihova pre-danja i mitove, pa i u njihovoj drugoj svetoj knjizi Kur-anu imamo po-mena o tome.

Tako u Kur-anu, sura XVIII, stav 94, piše:»Zulkarnejne« — rekoše oni — Jedžudži i Medžudži čine neredepo zemlji, pa hoćeš li da između nas i njih zid podigneš, mi ćemote nagraditi«.Ovdje se još očitije vidi strah od nasilnika. Zulkarnejne (Dvorogi),

to je naziv za Aleksandra Makedonskog, koji, kada je došao »tamo gdjesunce izlazi« (sura XVIII, stav 92 i 93), narod je tražio od njega da ihzaštite od onih koji »nerede prave«. A nerede su pravili Medžudži, radise najvjerovatnije o Medima (Miđanima ili kako ih Ptolomej zove Me-diz), čije su pleme Magi (Magoge iz Biblije) i Jedžudžima što može bitiarapski naziv za gruzijsku pokrajinu Gogarenu ili samu Gruziju čije jegrčko ime Georgija (Džordžija). Znači, radi se o istim narodima kao i uBibliji. Zbog toga smatramo da je to bilo kolektivno pamćenje Semita,koje je moglo biti prenijeto na Hanan i na Arabiju. Kako je Kur-anpisan oko hiljadu godina poslije pohoda Alekandra na Istok, anegdotao njemu koja je ušla u Kur-an, morala je negdje biti zapisana. Jer jeteško zamisliti da je toliko dugo mogla biti usmeno prenošena.

Ovakva tumačenja su u skladu i sa islamskim teolozima koji kažuda su »Jedžudži i Medžudži dva plemena od potomaka Jafesa (Jafeta)«,što u stvari Magi (Miđani) i Goge (Huriti) i jesu, jer ih ubrajamo u ja-fetske narode. Hasan Kafi Pruščak, u »Temeljima islamskog vjerovanja«(Sarajevo, 1983. g.), kaže da priča o Jedžudži i Madžudžima nema vjer-sku podlogu, već da je to samo predanje, od čega smo u stvari i mi pošli.

Ako tražimo tragove ilirskog mentaliteta kod kavkaskih plemenaiz vremena antike, iz vijesti antičkih pisaca od Herodota do Ptolomeja,što iznosi vremenski 800 do 1500 godina razlike do hipotetične seobeKavkazaca na zapadni Balkan, postavlja se pitanje da li te vijesti mogubiti mjerodavne za utvrđivanje prvobitnog mentaliteta. Mi smatramo,da osobine koje su vezane za psihosomatsku prirodu čovjekove ličnostimogu ostati nepromijenjene, ako su postojali ekološki i socijalni usloviza to. Jer hiljadu godina je kratki rok za genetske transformacije u ko-liko ne dolazi do etničkih miješanja. Dok one osobine i navike koje suvezane za sociološku stranu života, mogu se mijenjati u takvim vremen-skim razmjerama. Iz gornjeg proizilazi da bi informacije o kavkaskimplemenima iz antike, mogle dati doprinos iznalaženju nastanka tog men-taliteta, njegovih korijena t j . kolijevke gdje se formirao ilirski menta-litet. A to je onaj mentalitet kojeg izvodimo od Hurita i Subarta.

Mi smo neke informacije antičkih pisaca o kavkaskim plemenimaveć dali tu i tamo kroz ovaj rad, pa će neke možda biti ponovljene.

169

Gaj Julije Solin (XV, 5),16 kaže da: »Halibi i Dagi u azijskom dijeluSkitije svojom krvožednošću nimalo se ne razlikuju od najdivljih na-roda«. Halibi su bili poznati kao metalurzi, a po nama su se naselili udolini rijeke Matisa u današnjoj Albaniji (gr. Halidonioi). I dalje: »Uočima oni (pleme Albani na ist. Kavkazu) imaju sivi zračak, zato noćuvide bolje nego danju«.

Rufij Fest Avien (898—922):" »Ovdje blizu kaspijskih voda skitase junački Skit, ovdje takođe žive svirepi Albanci. Tamo zauzima ka-meno polje krvožedni Kadusi, brzi Mardi. . . Masageti se približavajutoku zaglušujuće bučnog Araksa, svirepo pleme od rođenja, nepoznatim je miran život, imaju zvjersku dušu. U njih je jelo i piće za njihovevarvarske gutljaje smiješana konjska krv i zgrušano mlijeko«.

Priscijan (Geografija 56—69),18 piše: » . . . zatim dolaze Tini, a zanjima hrabro pleme Kaspi, potom ratnički sinovi svirepog boga Marsa,Albani«.

Strabon (X, 4, l):19 »Albanci su više privrženi stočarstvu, a bližisu nomadima, svejedno oni nijesu mnogo divlji i zato ne mnogo rat-nički«. I dalje govoreći o zapadnom Kavkazu, »Stanovnici nje (istočnecrnomorske obale) žive od morskog razbojništva, imaju nevelike uskei lake lađe, imaju po 25 veslača, rijetko do 30, Grci ih zovu «kamare«.Ulaze u more svojim »kamarama« i napadaju teretne brodove ili naneko mjesto na obali, oni gospodare morem. Oni svoje »kamare« uzmuna ramena i odnose u šumu«. Dalje kaže (XI, l, 16: ». . . ne stupaju u me-đusobne odnose zbog samoljublja i divljine«.

Kavkaska su plemena bila konzervativna, zatvorena, slabo su ko-municirali među sobom, kako kažu Grci »zbog svoje sujete i oholosti«,te su često međusobom ratovali. Vrlo su se rano počeli baviti trgovi-nom.

Mislimo, da prema onome što su nam ostavili antički pisci o po-našanju plemena Kavkaza, osjeća se izvjesna sličnost na mentalnomplanu, sa ponašanjem ilirskih plemena, a sa time utvrđujemo i njihovegenetske veze i prostor na kom je nastao taj mentalitet. Da li se kodsavremenih naroda koji naseljavaju taj prostor može naći neka veza sa»mentalitetom tla«? Danas taj prostor naseljavaju Tukmeni, Arapi, Kur-di, Jermeni i Gruzini, kao i neka manja plemena iranskog porijekla.Jermeni su rano došli, pa su od starinaca preuzeli, ne samo neke antro-pološke odlike već i mentalne, kao i pokretljivost duha i smisao zatrgovinu. Od Kavkazaca starinaca ostali su Gruzini, Čerkezi i neka ple-mena u južnom Dagestanu, to su i jedini ostaci huritskog stanovništva.Gruzini su zadržali najviše staro-kavkaskih osobina, tradiciju, ponosbrđana, konzervativnost, smisao za trgovinu i pokretljivost duha.

Nije teško uočiti sličnost mentaliteta Gruzina sa nekim dijelovimarecentnog stanovništva tzv. »ilirskog prostora«. Gruzini se vrlo radoangažuju u trgovačkim poslovima, koji se ponekad graniče i sa nele-galnim radnjama. Drugi narod sa sjevernog Kavkaza, takođe huritskogporijekla, koji se ističe svojom agresivnošću su Čerkezi.

Ima jedna izreka u Crnoj Gori, koja nas vodi na pomisao, da sunaši pretci u najranijim kontaktima sa ovim prostorom, osjetili njegov

170

karakter i na neki način ga žigosali. Izreka »Prokleta zemlja dukljan-ska« ne može se odnositi na zemlju, prostor, već na ljude koji je nase-ljavaju, koji »zemlji« daju karakter.

U nauci je prihvaćeno da su južnu Italiju u antici naseljavala ple-mena srodna ilirskim, preko puta otrantskih vrata. I mi smo došli doistih zaključaka, na što smo već ukazali i to na osnovu sličnosti imenaovih plemena sa imenima nekih antičkih kavkaskih plemena, kao i naosnovu sličnosti u onomastici i antropološkim tipovima. Sve ovo uka-zuje na veliku mogućnost da su i južnoitalska plemena bila kavkaskog,odnosno huritskog porijekla, pa prema tome i nosioci huritskog genet-skog nasljeđa i huritskog mentaliteta.

Pokušavajući da proniknemo u uzroke ekstremno agresivnih po-java kroz istoriju zapadnog Balkana, odvelo nas je u istraživanje men-taliteta i ponašanja Ilira u istorijskom periodu, kao ranijih stanovnikana tim prostorima. Ako pođemo od rezultata tih istraživanja, čini se dasmo uočili neka ponavljanja u ponašanju, koja su pratila istoriju ne sa-mo Ilira već i njihovih huritskih predaka od njihove najdublje pro-šlosti. Zapažanja o kontinuitetu agresivnog ponašanja i zakonomjer-nosti ponavljanja kroz istorijski period od oko 4.000 godina, nijesu re-zultat samo siromašnih istorijskih izvora, koje smo navodili, već i kom-pleksnog proučavanja stanovništva zapadnog Balkana i šireg kavkaskogprostora, njihovih psiho-somatskih, socioloških, etnokulturnih i drugihosobina.

Kao prva verifikacija ispravnosti naših zapažanja i mogućnostiovakvih pojava u istorijskom slijedu jedne etničke grupacije, bilo bikorisno provjeriti koliko je to u skladu sa savremenim naučnim shva-tanjima humane genetike. Zašto baš genetike? Zato što svaka etničkaili rasna skupina trajno nosi svoje psiho-somatske osobine, iz čega pro-izilazi tendencija kontinuitet njihovog ponašanja. Drugim riječima, radise o upornosti održavanja genoma dotične rasne skupine, ili njenogukupnog potencijala nasljednih osobina koje se prenose na potomstvo.Ako je i dolazilo do disperzije gena kod miješanih etničkih grupa, pre-nijeti geni odgovorni za mentalno ponašanje, nijesu izmijenili svojedjelovanje. Što znači da geni djeluju nepromjenjivo i u uslovima kadase nađu u drugom genomu. Otuda upornost njihovog djelovanja. Narav-no, učestalost tih pojava se smanjuje u dotičnoj populaciji, srazmjerno»razdređenosti« odgovornih gena.

U skladu sa savremenim darvinističkim shvatanjima, geni su pod-ložni evolutivnim promjenama, ali na dugim vremenskim distancama,koje mogu prevazići ljudsko istorijsku iskustvo ako za to postoje uslovi.Iz ovoga bi proizašao i zaključak da je u osnovi čovjekovo ponašanjedavno programirano genetski, odnosno determinisano sopstvenim geno-tipom. To je u stvari ono što opredjeljuje tzv. »ponavljanje istorije«, ilidrugim riječima, što neki narodi kroz istoriju prave uvijek iste »gre-

_ške«. Naravno da se gornja konstatacija ne smije kruto shvatiti, jer seosnovno programirano ponašanje koriguje i kontroliše vrlo složenimpsihičkim procesom. Možda funkciju tih psihičkih procesa treba shva-titi poput principa »modulacije« u teoriji elekromagnetnih talasa. Odnosizmeđu genetski programiranog faktora ponašanja i promjenjivih »mo-

171

dulacija« je složen i varijabilan, ali ni u kome slučaju mehanički. Iz-među ta dva faktora u svakom slučaju, izgleda, postoji neka »povratnasprega«. Djelovanje te »sprege« najbolje se očituje kada se sruši odre-đeni društveni poredak i kada zavlada bezvlašće tj. kada prestane dje-lovanje socijalnih faktora. Tada kontrolna funkcija »sprege« popuštapa u ponašanju nastupa dominacija fiziološke psihologije ili drugimriječima refleksi genetskog koda. Što je društvo na većem kulturnomi civilizacijskom nivou, socijalni i civilizacijski faktori su dominantnifaktor u »povratnoj sprezi«. Međutim, što su društva primitivnija strahpostaje njen dominantni sadržaj. Iz ovoga postaje jasna uloga krvneosvete u održavanju ravnoteže u primitivnim rodovskim društvima upreddržavnoj formaciji. U tim zamršenim odnosima, izgleda, treba tra-žiti vezu humane genetske i odvijanja istorije.

Da li se sada ova zapažanja primjećena na ponašanju huritskihetničkih grupa i njihovih potomaka, mogu primijeniti i na druge etni-čke ili rasne skupine? Ne vidimo razloge zašto ne bi. Kroz ovakav pri-stup nazire se na neki način i demistifikacija istorije kao čisto socijal-nih, nacionalnih, ideoloških ili nekih drugh procesa. Ova razmatranjasu i u skladu sa opaskom istoričara, da se istorija odvija po ritmu nekenepravilne sinusoide.

Što se tiče biogeneze huritske etničke skupine ili drugačije rečeno,ekološkim i socijalnim uslovima formiranja njihovog genetskog koda,u ranijim razmatranjima nešto je o tome već rečeno. Ako taj dugotrajniproces posmatramo kroz korelaciju, borbe za opstanak i istorije, on seodvijao u surovim uslovima na brdsko-planinskom prostoru izmeđulanca Taurusa i jez. Urmije. To je siromašna oblast gdje je stanovni-štvo moralo biti hronično izloženo nedostatku hrane. Huriti nijesu bilini jake fizičke konstitucije, pa su te nedostatke i nepovoljne usloveegzistencije morali nadoknađivati agresivnim ponašanjem, (a ne pro-izvodnim radom), koje je trajalo hiljadama godina i koje je upisano ugenetski kod. U tom procesu ostaje nejasno kakav su uticaj mogli imatimikro-elementi sa područnog tla. Znači njihova agresivnost je egzisten-cijalnog karaktera. Dolaskom njihovih plemena na zapadni Balkan, na-šli su se u prirodnom okruženju gdje nije bilo bitnijih izmjena, a i soci-jalne ustanove su se vrlo sporo ili nimalo mijenjale, pa ni sa te stranenije bilo »zahtjeva« za promjenu genetskog koda. Jer poznata je tvrdo-kornost i konzervativnost kavkaskih plemena. Pa iz svega proizilazi danije bilo ni promjena u mentalitetu tj. ponašanju huritskih plemena,u nauci nazvanih ilirskih, na zapadnom Balkanu. Ostaci ovog nasljeđaosjećaju se do naših dana kod recentnog stanovništva na prostoru nase-ljavanja kavkaskih plemena.

Mislimo da naša razmatranja nijesu u sukobu sa savremenim shva-tanjima humane genetike i evolucione antropološke teorije. Jer, kadase neka etnička grupacija, zbog posebnih ekoloških i socijalnih uslova,u borbi za opstanak, orijentiše na pljačku više nego na proizvodni rad,prednost za opstanak, što je normalno, imaju »najsposobnije« (najagre-sivnije) jedinke. Ako se taj način egzistencije odvija, recimo, kroz 100generacija, sigurno je da će biti favorizovan genotip onih koji se boljeadaptiraju. Taj će genotip postati dominantan u dotičnoj etničkoj sku-

172

pini. Naravno, ovo pravilno važi i u drugim uslovima egzistencije. Eto,pod time mi podrazumijevamo »upisivanje ponašanja u genetski kod«.

Sada smo dužni odgovoriti na pitanje, da li naša razmatranjaimaju rasistički pristup? Jer, činjenica je da se termin »rasistički«često puta olako koristi, a kao reakcija na nacističku ideologiju o»višoj rasi«, koja je trebala da opravda pravo na dominaciju njemačkenacije nad drugima. Iz odbojnosti prema toj teoriji prešlo se u drugukrajnost da se isticanje psihosomatskih razlika među rasnim ili etnič-kim grupama bez razloga proglašava za rasističke teorije i tamo gdjeza to nema nikakve osnove.

NAPOMENE:

1 Arnaldo Momigliano, Jornal of Roman Studies, Rom, 1963, 98.2 A. Stipčević, Iliri, Zagreb, 989, 129.3 A. Benac, Apoort a l'etude des processus ethnogenetigues et a'la demilitation

teritoriel des tribus illyrienes. Iliria IV-Tirana 1976. g.4 Jovan Cvijić, Sabrana dela, knj. 4, tom l, Bgd. 1987, 112. M. Šufflay, S i A,

Bgd. 1923. A. Jovićević, Malesija, Bgd. 1923.5 Kao pod 2, str. 65.6 Bran. Maleš, Knjiga o Balkanu, BGD. 1937, 257.7 Herodiani, Historiarum libri VIII, II, 9.8 Kao pod 2, str. 189.9 Arijan, Aleksandrova vojna, Knjiga I, Zagreb, 1952, 24.w Strabon, XI, 4, 7.11 Tukidid (455—396), napisao spis O peloponeskom ratu u 8 knjiga.12 Herodijan (170—240. g.), Rimski istoričar, napisao Istorija carstva od

smrti Marka Aurelija u 8 knjiga.13 Aulus Gellius, rimski pisac iz II v. n. e. Napisao Noctes Atticae u 20 knjiga.

Kompilatorsko djelo, koristio starije pisce.i« Pierre Salmon, Iliria N°=l, Tirana 1986. g., 210.15 F. Papazoglu, Iliri i Albanci, Bgd. 1988, 156.16 Gaj Julije Solin (XV, 5), Kemal Aliev, Antičnie istočniki, Baku 1987, 91.18 Rufij Fest Avijen (IV v.), Descriptio orbis terae. (898—922) Antičnie istoć-

niki, Baku 1987, 98.19 Strabon, Geografija, XI, 4, 1.

173

IX. LINGVISTIKA

(Tragovi ibero-kavkaskih jezika na ilirskom prostoru)

Za to što nam sama arheologija nije omogućila da prodremo udubine davno nestalog ilirskog svijeta, mi smo prišli multidisciplinarnojmetodi. Lingvistika se u ovom istraživanju nametnula kao njegova glav-na komponenta. Ne zato što je neko tako htio, već zato što nas je»rudna žica« tamo odvela.

Kojim su jezikom ili jezicima govorili ljudi kroz duge milenije nazapadnom Balkanu ili tzv. »ilirskom prostoru«, mi ne znamo, ne znamoni kakva je bila sudbina tih jezika. I tu bi zaista bilo riskantno postav-ljati neke hipoteze. No jedno ipak možemo. Možemo napraviti neki re-dosljed etničkih grupa koje su se izmjenjivale na ovom prostoru pa bito u neku ruku i bila istorija jezika zapadnog Balkana.

Pođimo od arheološkog nalazišta, okapine Crvena stijena, »do sadanajvećeg pećinskog nalazišta pračovjeka u svijetu« (Đ. Basler 1975).Boravište staro bar 80 hiljada godina, a napušteno pred početak mlađebronze. Kulturni sloj od 20 m pokazuje kontinuitet i samostalnost.Krajem IV milenija u Crvenoj stijeni počinje razvoj neolita, kojega ka-rakterišu zemljoradnja, stočarstvo, grnčarstvo i tehnika glačanja ka-mena. Ova kultura pripada predindoevropljanima. Ovaj stepen razvojapredpostavlja organizaciju plemena, određenu podjelu rada i naravnorazvijenu komunikaciju u kojoj jezik igra glavnu ulogu. Kakav je bio tojezik, koji je prostor obuhvatao i što se desilo sa njime mi ne znamo.

U sljedećoj etapi, stanovnici na priobalnom dijelu ovog prostorapripadali su cirkummediteranskom sloju u koje podrazumijevamo iPelazge, kojima su pripadali i Enhelejci. Od Grka znamo da su Pelazgigovorili »barbarskim jezikom«, a za Enhelejce da nijesu govorili »he-lenskim jezikom«. Mi o njihovom jeziku ne znamo ništa, jedino su pret-postavke da je bio srodan jeziku Filistejaca. Svakako da u toponoma-stici i onomastici posebno Jadranske i Jonske obale, ima ostataka odtog jezika.

Sljedeće etničke grupe koje su se spustile sa sjevera na ovaj pro-stor, bile su indoevropska nomadska i stočarska plemena iz Pripon-tijskih stepa. Oni su donijeli protoindoevropski jezik ili više dijalekataovog jezika. Skloni smo da vjerujemo da je pripadao iranskoj grupisatem jezika, te da je bio srodan tračkom. Ovaj jezik je imao vremenada se razvije od eneolita do mlađe bronze, tj. do dolaska kavkaskih ple-mena. Izvjesno je i to, da je i od ovog jezika ostalo na terenu toponimai onomastike, a najvjerovatnije i neki tragovi u savremenom alban-skom jeziku.

175

U jednom dužem vremenskom periodu od kraja srednje bronze,do početka gvozdenog doba, zapadni Balkan je bio izložen novim najez-dama i naseljavanjima. To je vrijeme tzv. »egejskih seoba«. Imamoarheološke dokaze da su se zapadno od linije Neretva — Bosna, naselilaplemena iz Srednje Evrope, nosioci kulture »polja s urnama«. Oni sunajvjerovatnije bili nosioci nekog indoevropskog jezika, keltskog, ger-manskog ili balto-slovenskog. Na tom prostoru su se naselila još i nekapanonska plemena, koja su mogla donijeti jezik sličan Dačanima, Ge-tima i Tračanima koji su prema svemu sudeći pripadali iranskoj satemgrupi.

Na istoku od pomenute linije naselili su se, po našoj tezi kavkaskaplemena. Ona su donijela kavkasku kulturu, pa prema tome i ibersko--kavkaske dijalekte ili bolje rečeno najmanje dva jezika. Jedan koji jepripadao zapadnom Kavkazu (Kolhida) a rasprostro se zapadno od ri-jeke Matisa do Neretve i istočno-kavkaski jezik koji je obuhvatio pro-stor između Epira i rijeke Matisa. Ibero-kavkaski jezici nijesu indo-evropski, oni čine posebnu jezičnu grupu, zajedno sa Huritima, Proto-hetitima i Subartijcima.

Na ovom prostoru smo zapazili postojanje Arijskih (Miđanskih)plemena, čije nam vrijeme dolaska nije jasno, koji su govorili jednimod iranskih govora. Zato moramo biti svjesni da je na tzv. »ilirskomprostoru«, dugo vremena korišćeno više raznih jezika i dijalekata.

Do kakve je interakcije došlo između kavkaskih, iranskih i zate-čenih indoevropskih jezika mi ne znamo. Ne možemo rekonstruisati ninjihove odnose. No može se pretpostaviti da su dugo koegzistirali, zbograzređenosti prostora i zbog različitih kultura.

Sada se nameće pitanje, što je to bio »ilirski jezik«? Odgovor mo-žemo dati kada utvrdimo što su to bili Iliri. U svakom slučaju nijemogao biti jedinstven jezik, ne samo na čitavom »ilirskom geograf-skom prostoru«, već po našem mišljenju ni na prostoru između Ne-retve i Epira, iz razloga koji smo već naveli. Pitanje je samo u kojoj sumjeri ti »ilirski jezici« bili čisti kavkaski ili kavkaski sa većim ili ma-njim indoevropskim primjesama. Na žalost ni to ne možemo da utvr-dimo, jer nam od ilirskog jezika nije ostalo ništa sem nekih toponimai onomastike.

Metodom komparacije i rekonstrukcije, toponima, hidronima ionomastike između pomenutog ilirskog prostora i Kavkaza, odnosnoKavkaskih jezika, utvrdili smo i određeno prisustvo kavkaske onoma-stike, kao i to da jedan manji dio albanskog vokabulara ima kavkaskekorijene, što potvrđuje njegovu vezu sa ilirskim. Ovo se naravno od-nosi na onu manju starobalkansku komponentu albanskog jezika, bezindoevropskih i turskih primjesa.

Vršeći komparaciju za 500 savremenih albanskih riječi svakodnev-ne upotrebe, sa odgovarajućim iz gruzinskog jezika, za svega 3% smonašli da imaju zajednički korijen. To bi značilo da bi oko 15% riječistarobalkanske osnove u albanskom imalo ibero-kavkasko porijeklo. Toje dovoljno da se utvrdi da postoji veza između ovih jezika, ali nedo-voljno za dokaz da je albanski jezik ibero-kavkaskog porijekla.

176

Osnivač uporedne filologije Njemac Franc Bopp i njegov kolegaA. Schleicher su proučavali albanski jezik, pa su mišljenja da: »Ako jeilirski jezik pripadao porodici indoevropskih jezika, onda se to ne od-nosi na starobanlkansku osnovu albanskog jezika«. Prihvatamo nje-govo mišljenje da starobalkanska osnova albanskog ne pripada indo-evropskoj grupi. Međutim, njihova premisa da je ilirski pripadao indo-evropskim jezicima, po našem mišljenju nije ničim dokazano, bar što setiče prostora istočno od Neretve. No to je bilo naučno shvatanje togvremena.

Porijeklom albanskog (b.) jezika bavili su se pedesetih godinaovog vijeka i sovjetski filolozi J. Mar i N. S. Deržavin. Oni su upoređi-vali albanski jezik, sa savremenim jafetskim kavkaskim jezicima i usta-novili da albanski jezik sadrži kavkaskih elemenata više nego drugijezici indoevropskog sistema. Ovo gledište je u skladu sa našim istra-živanjima (BSE — 1950, T. 2, 50).

Nejasnoće u albanskoj filologiji oko porijekla dominantnog dijelastarobalkanske osnove tog jezika bi se možda mogle pojasniti, ako bi seizvršila komparacija sa staro-frigijskim. A evro zašto. Vjerujemo u is-pravnost Herodotovih vijesti da su maloazijski Frigi porijeklom Brigiiz današnje srednje Albanije. Za Frige se smatra da su Indoevropljani.Isti Herodot (II, 2), kaže da se na frigijskom hljeb zove »bekos«. Hljebse se na albanskom kaže »buke«, što je slično, pa nam se čini da bi biloopravdano istraživati u tom pravcu.

Ovakva se gledišta osnažuju i arheološkim nalazima frigijske ke-ramike iz Gordiona, izložena u Arheološkom muzeju u Istambulu. Ovakeramika ima dosta zajedničkog sa ilirskom keramikom iz istog pe-rioda. U tom smislu shvatamo i radove ruskih paleo-filologa I. M. Đa-konova i V. P. Neroznaka o frigijskom jeziku (PHRYGIAN, New York,1985), iz kojih se može naslutiti veza frigijskog i ilirskog jezika, odnosnoizvjesni elementi u starobalkanskoj osnovi albanskog.

Jedan dio materije, koji možda pripada lingvistici, o pitanju po-rijekla imena ilirskih plemena, dat je u poglavlju o ilirskim plemenima,a po pitanju ilirskih prezimena, u poglavlju o etnologiji.

Ubijeđeni smo da se pitanje porijekla Ilira ne može riješiti bezproučavanja kavkaske paleolingvistike, paleoetnografije kao i kavkaskearheologije.

1. Onomastika (antropo)

Logično je pretpostaviti da su Kavkasci, donijeli sobom svojalična imena, svoja predan ja o mitskim precima, koje ima svako plemena određenom stupnju razvoja i naravno svoja plemenska imena o ko-jima je već bilo govora. Ako je ova pretpostavka bila ispravna onda bitragove tih imena morali naći u ilirskoj onomastici kao i kod Albanaca,ako su oni njihovi duhovni hereditari.

17712 O porijeklu Ilira

a) Ako pogledamo imena koja se javljaju u mitskoj genealogijiGruzina i Kavkazaca uopšte, a koju nam je ostavio Leonti Mroveli,1

episkop iz XI v. n. e., uočićemo sličnost sa ilirskim i albanskim ime-nima:

— Bardos, Targamosov sin i predak kavkaskih Albanaca. U Ma-lesiji se često javlja ime Bard, Bari (Bijeli), kako danas tako i u pro-šlosti. I u mletačkim izvorima pominje se ime Palj Bardit. U Gruziji sedanas takođe javlja muško ime Bard. Prvi kralj Ilira bio je Bardilis.Ovo je do nas došlo iz grčkih izvora.

Vjerovatno nastavak »illis« možda znači blagorodni (Bard ili). Naosnovu ovog imena se može zaključiti i o porijeklu ilirske dinastije.

— Gardabos, sin Kartlosa, eponim južnih Iberaca na Kavkazu.Nasljednik ilirskog kralja Bardilisa bio je Grabos. Mislimo da postojineka etimološka veza između ova dva imena, upravo da su se vreme-nom izgubila dva glasa, »a« i »d«. Gardaš, je bio vođa plemena Kasita(predpostavlja se da su u srodstvu sa Huritima), koji su upali u Vavi-loniju u XVIII v. st. e.

— Lekos, je takođe sin Targamosa rodonačelnika kavkaskih na-roda. Lekos dođe od Leg. Legi su istočnokavkasko pleme, živjeli su po-red Hila (Hela).2 Među Amazonkama i Albancima živjeli su Heli i Legi(Strabon V. 5) i Plutarh (gl. 35, str. 638). Legi su pretci savremenihLezgina. Gruzinci sve Dagestanske planince zovu Leki (Lakci), a Jerme-ni Lakk. Leg, Lag, Lek, Lakk je na starokavkaskom značilo »čovjek--rob«.3

U katolika sjeverne Albanije i susjednih Crnogoraca i Srba imeLek, Leka, Ljeka, Leko je često. Pogrešno je, mislimo, to ime na ovomprostoru uvijek dovoditi u vezu sa deminutivom od Aleksandar, Aleks.

— Kuhos, od ostalih imena iz gruzijskog predanja, možda bi semogla naći neka veza imena Kuhos-a sina Kartlosa i topponima Kukesili imena iz sjeverne Albanije Kukel.4 Inače, u albanskom »kuh«, značigdje, a »kah« kuda, što može da bude siptomatično u vezi sa preda-njem.

— Vahtang (Vahta), epski car Kartilije (Iberije). Savremene imeu Gruziji, Vahta. Isto tako savremene ime kod Malisora, katolika. Vata,što je skraćeni oblik od Vahtang.

— Mirdat, takođe epsko ime cara Katrlije. Mirditi, plemenskoime u Sjevernoj Albaniji. Sasvim je u duhu plemenske tradicije mali-sorskih i crnogorskih brdskih plemena, da ime izvode od mitskog pret-ka, a ne od »dobar dan«. To bi bio izuzetak. Te smatramo da bi rod,bratstvo, Mirdati u osnovi mogao biti eponim Mirdita, ali da se na tozaboravilo i malo udaljilo po zvučnosti tokom vremena.

Ima jedna verzija da su Mirdite, pleme Mirdati koje su Vizan-tinci doveli sa Istoka na Balkan kada su Turci napali njihove posjede.

— Gačios, sin Kartlosa. U Sjevernoj Albaniji, Gač, toponim.b) Ako idemo tragom ilirskih imena iz Južnih oblasti, koje su dali

G. Alfoldv, M. Garašanin i F. Papazoglu u svojim radovima, vidjećemoda ćemo za mnoga kod njih naći odgovor u savremenim i starijim ime-nima sa Kavkaza.

178

Ni malo ne iznenađuje činjenica što među imenima »ilirskih« ple-mena sa sjevera, Histra, Liburna, Delmata, Japoda i dr. ne nalazimonikakve sličnosti sa albanskim ni sa kavkaskim imenima. Ovo je uskladu sa našom tezom o kavkaskom stanovništvu između Epira i Ne-retve.

Agirus, G. Alfoldy5 nam saopštava ilirsko ime iz rimskog pe-rioda između Doclee i Škodre. Ime ima romanizovan završetak »us«.Agir, je savremeno ime kod Kolhiđana, a kod sjevernih Albanaca odgo-vara imenu Agim.

— Teuta, ilirska kraljica. Teutam, djed vođe Pelazga u trojanskomratu (Ilijada II, 840). Znači Teuta bi moglo biti pelastičko ime.

— Tamarijanus, ime »uglednog građanina Duklje«, romanizovanoime kavkaskog porijekla. Tamar je žensko gruzijsko ime (carica Tamar).Tamara je i toponim u Klimentima.6

— Skerdilaid, je ime brata kralja Agrona. Ovo ime je sastavljenoiz dva dijela, Skerdi-laid. Pretpostavljamo da drugi dio znači neki pri-djev, dok prvi ima vrlo sličan oblik sa natpisom na jednom primjerkunovca Gencija, Skordi-non, te pretpostavljamo da je Skerdilaid, roman-ska deformacija imena kojeg su Iliri mogli izgovoriti kao Skordilaid,a značilo je nešto kao »skadarski«, »skadranin«, jer je po našem miš-ljenju stari naziv Skadra bio Skorda.

— Pleurat, ime dva kralja iz »ardejske« dinastije. Ime je najvje-rovatnije postalo od etnonima Plereji, plemena koje je živjelo izmeđuBoke i Pelješca. Sadašnje malisorsko ime Prel, vjerovatno je nastalometatezom od skraćenog oblika imena Pleurat, Pleur = Pre(u)l.

— Agron, ilirski kralj, Agron je kavkasko muško ime. Da li mo-žda ovo ime ima neke veze sa imenom grada Agruvium-a, za kojeg sepretpostavlja da je bio lociran na mjestu današnjeg Kotora. Iz karak-tera imena »ardejske« dinastije (Pleurat, Skerdilaid, Agron) određuje sei kolijevka te dinastije, a to je prostor između Skadra i Pelješca.

— Baton, vođa ilirskog ustanka. Na kartlijskom jeziku »batoni«znači gospodin, iz čega bi se mogao izvući zaključak da to nije biloime već titula.

Imali smo dva Bata u isto vrijeme (»bello Batoniano«), jedan jevođa Desidijata u istočnoj Bosni, a drugi nešto zapadnije vođa Breuka.Teško da se u dva plemena u jednom trenutku nađu dva vođe sa istimimenima. Logičnije je da je Bato bila titula, koja je mogla da znači,»gospodar« ili »gospodin«, titulu plemenskog poglavice. Po Herodotu(IV—155), kod Libijaca se kralj zvao »batos«.

— Nindija, ilirsko ime kod Alfoldy-a,7 Mindia gruzinsko muškoime.8

— Catta, ilirsko ime kod Alfoldv-a),9 Kato žensko ime kod Gru-zina/

ime.1-

— Tana, ime ilirske boginje, a kod gruzina Tanana, žensko ime.11

— Tertulla, često ime u Duklji,12 a kod Gruzina Tetrua žensko

Cetto, ilirsko muško ime,24 Čito, muško ime gruzijsko.15

— Nanus, ilirsko ime iz Prizrena,15 a Nana žensko gruzijsko ime.'7

179

zrna.— Pakonia, žensko ilirsko ime,18 a Pakuna, muško ime kod Gru-

19

— Gelijan, ilirsko muško ime,20 kod Gruzina Gela, muško ime.21

— Nonii, ilirsko muško ime,22 kod Gruzina None muško ime.23

— Turo, po Alfoldiy-u ilirsko ime iz južne Dalmacije. Kod Gruzinaje bio običaj davanja imena po životinjama, pa pomisao vodi da to imepotiče od divljeg kavkaskog govečeta, »tur«. Međutim u Gruziji jošdaju staro žensko ime Turpa, što znači, draga, mila, ljubljena. Pa zaTuro nije ni ova varijanta isključena.

Ime Tur se javlja kod Klimenata, a Turo kod Crmničana u pro-šlom vijeku, (Turo Plamenac).

— Dasso je ilirsko ime. Ovo se ime pominje i u vedskim epovima(Ridž-vedama). U južnoj Italiji (Gnatia) javlja se u antici ime Dazet(V. Pizani, Gli Iliri in Italia, 1976, 69). Najvjerovatnije da se radi oimenu istog porijekla kao i ilrskog Dasso, tj. etnonimu plemena Dassa-reta, koji su u srodstvu sa južnoitalskim Dauinima. Kao nastavak tra-dicije ovog imena može se smatrati albansko ime Dasija, pa čak i imesrpskog župana Dese i žensko ime Desa.

Prema Bongard-Levinu (Drevnie civilizacii, M. 1989, 221), »dasa«na vedskom (arijskom) znači »rob«. Ovo nas asocira na istočno-kavkaskiprostor u susjedstvu postojbine Dassareta, gdje se javlja riječ (vjero-vattno huritskog porijekla), leg, lek, lak, što takođe znači »čovjek«,»rob«. Od ovih riječi imamo imena Leka, Leko, Lako.

Usuđujemo se na pomisao da davanje ovih imena u praskozorjucivilizacije, na prostorima gdje su se miješale rase i kulture ima nekidublji smisao. Smisao shvatanja čovjekove sudbine kao zavisnog bića,kao nečijeg roba, tj. indentifikovanja smisla čovjeka i roba.

c) Ima gruzijskih imena koja se javljaju kod Albanaca ali i u po-graničnim slovensko-albanskim sredinama, kao: Vako, Buku, Bačo, Bećo,Tanana (Tanuš), Gola, Gorda, Pata, Cola, Lale, Zober, Irma, Lela, Na ta,Nino, Nukria, Nušo, Šukia, Coca, Cicia i dr. Mnoga od ovih imena suu stvari nadimci.

d) Gruzijska imena koja se srijeću kod Albanaca u identičnom ilinešto izmijenjenom obliku.

Imena Albanaca su slojevita, u zavisnosti od uticaja konfesije istrane kulturne dominacije. Najarhaičnija su imena kod katolika, na-ravno ako zanemarimo ona došla stranim uticajem ili hrišćanstvom.Kod muslimana, arhaičnost možemo tražiti samo u prezimenima, jersu im imena turskog, arapskog ili persijskog porijekla. U nastavku sudata kavkaska imena, koja se sreću kod Albanaca:

— Ejet, Ajet, ime legendarnog vladara Kolhiđana. Ujedno i naj-starije ime koje znamo sa Kavkaza. Da ovo nije samo legendarno ime,saznajemo od Arijana (IV v. st. e.), koji saopštava, kada je došao u Kol-hidu da je ime Ejeta bilo savremene ime kod Kolhiđana. A i Strabonpiše: » . . .a to ime u domorodaca postoji kao narodno«. Kod savre-menih Sjeveroalbanaca ovo ime se javlja u obliku: Ajet, leto, Dieto.

— Gogo, kolhidsko savremene ime, u Iberiji postoji oblast Goga-rena. Isto tako i kod sjevernih Albanaca postoji ime Goga.

180

— Keko, savremene žensko ime u Gruziji, javlja se i u sjevernihAlbanaca kao nadimak Keko (ružan).

— Nucu, gruzijsko ime. Kod sjevernih Albanaca se javljaju u ob-liku Nuc, Noć, Nucul.

— Dondu, savremene muško gruzijsko ime, ili žensko Dodo, štobi trebalo da odgovara muškom imenu Dod-a, kod malisorskih plemena.

— Rostom, muško ime kod Gruzina. Možda odgovara muškomimenu kod sjevernih Albanaca, Rust.

— Šota, muško ime kod Gruzinaca (Šota Rustaveli) vrlo čestožensko ime kod sjevernih Albanaca, a rede i muško.

— Hill (Hilar), antičko ime kod kavkaskih Albanaca, znači »čo-vjek iz šume«. Hilj, muško ime kod sjevernih Albanaca.

— Kuš ili Kas, najstarije ime za Kolhiđane (pretpostavlja se egi-patskog porijekla). Kod Albanaca se javlja prezime Kuši, prema tomelogično je pretpostaviti da je postojalo i lično ime Kuš.

— Lega, savremene muško gruzijsko ime, odgovara albanskomimenu Leka.

— Gela, muško gruzinsko ime, Djelja žensko sjevernoalbanskoime. Gelja, praotac plemena Gruda.

— Bukur, muško ime kod Gruzina, a kod kavkaskih AlbanacaBakur. Bukur na albanskom znaič »lijep«.

— Canaa, savremene prezime u Abhaziji (Gruzija) i gradić naV. Kavkazu; Cana, prezime kod kosovskih Albanaca.

— Birtvel, muško gruzinsko ime, u albanskom »bir« znači sin.— Nuša, žensko ime u Gruziji, a u južnoj Albanaji Nuša je muško

ime.— Nunu, žensko Gruzijsko ime, a kod Albanaca »nun« znači unuk.— Boco, muško ime kod Gruzina, Baco muško ime kod malisor-

skih plemena.Ima gruzijskih imena koja se ponavljaju kod Albanaca, ali u dru-

gom značenju, što znači da su vremenom izgubila pravo značenje, alinijesu zaboravljena već su promijenila ulogu kao na primjer:

— Nona, kod Gruzinaca žensko ime, kod Albanaca majka.— Mama, kod Gruzinaca znači otac, a kod Albanaca Mamo, muško

ime.— Kočo, kod Gruzinaca čovjek, a kod Albanaca muško ime.— Deda, kod Gruzinaca majka, a kod sjevernih Albanaca muško

ime, ali ponekad i tepanje majci (mama) — dada.e) Tumačenje nekih ibero-kavkaskih riječi, koje mogu naći odraza

u albanskom.— Puri, na gruzinskom hljeb, pura u Hercegovini kačamak, vje-

rovatno ostatak ilirskog.— S kami, na gruzijskom stolica, isto to u albanskom.— Ho, (izgovara se »po«) u gruzinskom »da«, u albansko po »da«.— Ulamar, na lezginskom »prolazi«, na albanskom »udha e mar«

(ula e mar), srećan put. Iz ovog primjera se vidi iz kakvog su pojmanastali običaji dnevne komunikacije među ljudima. Bukvalno prevedeno,albansko »ula e mar« znači »uzmi put« što je još bliže lezginskom »pro-lazi« .

181

— Mama, na lezgijskom »dojka«, lat. mammela.— Diell, alb. »sunce«, gruzinski dila »jutro«.Identičnost ili sličnost između kavkaske i albanske onomastike

u ovolikom obimu upućuje na dva zaključka:— da je dobar dio današnjih staroalbanskih imena kavkaskog po-

rijekla, i da su došla do našeg vremena najvjerovatnije posredstvomIlira, i

— da je tvrdokornost kavkaske tradicije preživjela vaše od trihiljade godina, a da njeni nastvljači i nijesu toga svjesni.

2. Toponomastika

Prije nego priđemo proučavanju onih antičkih toponima koji sudospjeli do nas, a čija su imena pretrpjela razne transformacije, bilo bidobro da čujemo što o tome misli jedan savjesni Grk, Strabon (IV, glava18), » . . . grčko se neznanje povećava sa udaljenošću. Što se tiče rimskihpisaca oni oponašaju Grke, ali ne udaljavajući se odviše od njih. Jerono što oni kažu, zapravo je prevod od Grka, a ono što iznesu sami odsebe, ne pokazuje baš ljubav prema znanju. Tako, svaki put kad oninaprave (Groi) propust, drugi (Rimljani) ne upotpunjuju ih mnogo, oso-bito što se tiče imena (geografskih), ona koja su najpoznatija većina ihje nadjenuta od Grka«.

Pisane vijesti koje nam donose Apolonije Rodski i Plinije StarijiO naseljavanju Kolhiđana među Enhelejce, ne potiče iz jednog izvora,već su različite ali komplementarne, zato i imaju veću težinu. Obaautora govore sa dvije istorijske, geografske i političke distance. Zatosu njihove tvrdnje i značajnije. Iz Plinijevih vijesti vidi se da su Kolhi-đani osnovali grad na mjestu ondašnjeg Olciniuma i dali mu ime »Col-hinium«, a iz pisanja Kalimaha, da, čim su »zaustavili vesla na Ilirskojrijeci«, osnovali su grad i na svom jeziku dali mu ime Pola, što na grč-kom znači »grad bjegunaca«. Iz toga se da naslutiti da Kolhiđana nijesubili divlje nomadsko pleme, već da su bili sjedilačko stanovništvo, dasu bili samosvjesni, da su imali radne navike i određenu podjelu rada,da se nijesu plašili mora, već da su imali iskustvo sa njime i da su biliponosni na svoje ime jer su ga dali gradu. Logično je pretpostaviti adonekle je i dokazano, da su seobom donijeli i svoja plemenska, rodov-ska i lična imena i da su ih takođe nastojali koristiti u novoj domovini.Isto tako na svom jeziku su davali i imena geografskih pojmova, pla-nina, naselja, rijeka i si. A neke pojmove su direktno prenijeli u novizavičaj. S druge strane prisustvo kavkaske toponomastike, je i dokazda je u periodu prelaznog doba, došlo do procvata i širenja kavkaskekulture na ilirskom prostoru, od Epira do Neretve.

Od najstarijih vremena do naših dana, zapaženo je da se prilikomseoba raznih etničkih grupa, geografska imena starog zavičaja prenosei daju na novodobijenoj teritoriji.

Na prostoru Albanije, naročito sjeverne, dosta toga smo otkrili,ali daleko od toga da su to bila iscrpna sistematska istraživanja, što

182

vrijedi i za kavkaski prostor. Zato vjerujemo da bi kod jednog detalj-nijeg pristupa, prisustvo duhovnog nasljeđa Kavkazaca na prostoruIlira bilo daleko više zapaženo.

Mi se moramo istovremeno zapitati, koliko je tih imena nestaloi izgubljeno u vremenu od rimske vladavine do nas? Prije svega, mine znamo kakvi su bili odnosi starosjedelaca Predilira i novodošlihKavkazaca u pogledu duhovne simbioze. Da li su Kavkasci naselili pra-zan ili razređen prostor, ili su došli kao »podstanari«. Da li su međunjima bili neprijateljski odnosi ili tolerantni? Da li su tom prostoruodmah nametnuli svoja imena, ili su to radili postepeno kako su pre-uzimali dominaciju.

Ako se uzme u obzir etnička kompleksnost ovog prostora krozvrijeme, jer tu su zatečeni Pelazgi i Indoevropljani, zatim, tu su se na-seljavali Grci, Kelti, Rimljani, Istočni Goti, Sloveni i Turci, svako jeostavio nešto svojega. Onda se može grubo računati da ono toponoma-stike kavkaskog porijekla koje je do danas sačuvano, čini vrlo ogra-ničen procena od prvobitnih kavkaskih imena sa ovog prostora.

Kod pitanja da li su taj prostor Kavkasci odmah zahvatili ili tekposlije dvije-tri generacije, kada su se namnožili, teško je odgovoriti.No u svakom slučaju navedene činjenice upućuju da su ga naselili i dalimu imena dok su još bile svježe uspomene i predaiija iz starog zavičaja.Ako pođemo od etnikona, Kolhi, Kolhida, nemamo podataka da se nekiveći prostor tako zvao, sem onog što je Plinije prenio. Ali zato imamoto ime u obliku toponima, Kolsche (Kolshit)24 kod Kuksa, ili Kolshig.25

U Turskom Defteru iz 1485. godine nalazimo i ime Kolsh, što možemosmatrati za etnonim. To su možda današnji Koleši ili Kolesjan kodKuksa.

— Kodori, u Kolhidi imamo rijeku Kodori i planinski lanac Ko-dori. U Malesiji ima bezbroj toponima Kodra. Kodra kod Ulcinja, Ko-dra-Budan (Budan je turski dodatak) kod Tuzi zatim u sjevernoj Alba-niji i konačno Shkodra (Škodra). Škodra, možemo razložiti na Š-kodra.Prefiks »š« u albanskom često se dodaje kada se želi označiti neka su-protna radnja, odnosno suprotan položaj, tako da bi »š-kodra« mogloda znači »pod brežuljkom«, jer kodra na albanskom znači brežuljak--hum. Upravo, Skadar se i nalazi pod jednini brežuljkom — Rozafatom.

Gruzinski filolog Gordezijani Rišnag, prof. na Univerzitetu u Tbili-siju, smatra da je na starokartlijskom (huritskom), naziv za brežuljakbio »korda«, a da je »kodra« novija izvedena riječ, metateza. Po tomestari naziv Skadra mogao bi biti Škorda. Ovakvo gledište se i potvr-đuje sa natpisa novca grada Skadra iz Gencijevog vremena.26 Na jednomprimjeru monete je natpis: ΣκορΔΙ — ΝΩΝ, na drugom ΣκροΔρΙ — ΝΩΝ,a na ostalim: ΣκοΛρΙ — ΝΩΝ. Mi ne možemo prihvatiti da je na kalupunačinjena pravopisna greška, već da su u to doba egzistirali i stari i novinazivi. U ostalom, izraz »skodra« je umekšaniji i fonetski ekonomičniji,što može biti rezultat jezične evolucije.

U prilog prednjih tvrdnji ide i pominjanje »gora Korduk« u IstorijiJermenije od Mojsesa Horenaci (IV v.), što držimo za zaostali toponimiz vremena Urartu (str. 290). Kao i u španskom Kordiljeri (Cordillera),planinski lanac, što je najvjerovatnije ostatak staroiberskog.

183

— Egrisi, grad na zapadnim padinama Kavkaza. Po starogruzij-skom predanju podigao ga je šesti sin Targamosa, rodonačelnika kavka-zaca Egros.27 Iz turskog Deftera vidimo da je u okolini Skadra, u sred-njem vijeku postojalo mjesto Egrich (Egrissi).28 To ne može biti drugodo prenijeti toponim sa Kavkaza ili ime dato u spomen jednog od ep-skih predaka Kavkazaca.

— Poti, grad na crnomorskoj obali Gruzije. Potit, mjesto u okoliniSkadra.

— Tuzi, grad na granici Kolhide i Kartilije. Tuzi, gradić na jugo--albanskoj granici kod Podgorice, kao i prezime srednjevjekovne feu-dalne porodice iz tog kraja.

— Suroj, grad na Fazisu (Rioni) u vrijeme Arijanovog obilaskaPonta (IV v. st. e.). Suroj, bratstvo iz Prizrena, vjerovatno porijeklomiz mjesta Suroj kod Kuksa.

— Tabaš, grad i rijeka u Kolhidi, Tabaši, bratstvo i selo u Alba-niji, kao i bratstvo Tabaš kod Pljevalja.

— Kauks, mjesto u Kolhidi. Kukes, gradić u sjevernoj Albaniji.— Alona, stari grad u Kahetiji na Kavkazu, Aulon, grad kod Ori-

kuma, današnja Valona (Vlora po Ptolomeju).— Kabala, glavni grad Kavkaske Albanije još od preistorijskog

vremena. Kavaja, grad u srednjoj Albaniji. U fonetici su karakterističniprelazi »b« u »v« i »l« u »j«, što se ispoljilo i u ovom slučaju.

— Albana (Albano Civitas, u karti Ptolomeja, II v. n. e.),29 na obaliKaspija. Isti Ptolomej pominje i Albanopolis, u Iliriji.

— Ureki, grad u Kolhidi, a Uraku grad na r. Matiju.Pokušaćemo da odgonetnemo neke toponime iz Crne Gore, pomoću

kavkaske leksike.— Golja, na magrelskom znači brdo. Goljemade, ime sela kod

Podgorice, dolazi od »golja-e madhe«, što bi moglo da znači »velikobrdo«. Upravo, iznad ovog sela se i nalazi brdo koje se zove Velji vrh.Po Šufflay-u (SiA, 1925, 60), Goljemade bi značilo »Velika Gubica«.

— Čuci, na lezginskom znači »jasenovi«, otuda možda i ime ple-mena Čuci, u Katunskoj nahiji.30

— Taraš, na lezginskom znači »pljačkaš«, otuda možda ime brdaTaraš kod Danilovgrada (»napravio je po kući taraš«).

— Tar, drvo (trupac) na lezgijskom, ime brda kod Skadra Tara-boš (Tar-a-boš) što znači »prazno drvetom« (bez šume).31

— Kam, na lezginskom, stijena, greda, urvina, otuda može i imeplanine Kom?

— Piper, na lezginskom oranica, njiva, ukazuje da to može bitiosnova imena plemena Piperi. Šta više, toponim Vranicke njive, dovodinas u vezu sa prevodom tog ilirskog toponima.33 Piperi, značilo bi»orači«.

Šufflav (SiA, 1925, 75), misli da je termin Piperi vlaškog porije-kla. Vjerovatno se poveo za Cvijićem, koji je zabilježio da u Piperimaima visok procenat Romana.

— Kuci, Šufflay (SiA, 1925, 112) smatra da to ime dolazi od alban-skog »i kuq« («kuć)«, što znači crven, a to veže za Crvenu HrvatskuPopa Dukljanina. Svakako da ova etimologija nije mnogo ubjedljiva. . .

184

Jer toponim Kuci postoji u južnoj Albaniji kao »Kuči i zi« kod Korče.U okolini Skadra postoji takođe topnim Kuč, a i predanje Starokučagovori da su iz okoline Skadra, jer su navodno potomci Gojka Mrnjav-čevića, koji je po legendi zidao skadarski grad.

Jedan dio Skita se zvao Skuči, a već smo rekli da su u okoliniSkadra došli najamnici Uroša II, kavkaski Oseti, koji su takođe Irancikao i Skuči, ali su oni potomci Alana.

Vezu imena Kuči sa Kavkazom možemo uspostaviti ako prihva-timo da je ovo ime nastalo od lezginske riječi »kuči«, što znači, raz-bojnik, grabitelji, hajduk (Rusko-lezginski slovar, Talibov i Gadžiev,Moskva, 1966). Ovu mogućnost podržava i to što se kod Abhazaca javljamuško ime Kuca (G. Starovostova, Tbl, 1987, 95).

U cilju istraživanja lingvističkih veza, treba nastaviti sa kompa-racijama starokavkaskih govora i starobalkanskih elemenata albanskog,tada bi nam mnoge stvari postale jasnije. Kod starokavkaskih govoraimamo, istočno-kavkaske u južnom Degestanu i zapadno-kavkaske, kojihima dva govora, magrelski i kartlijski. Samo bi tako razjasnili vezestaro-albanskog odnosno ilirskog sa starokavkaskim jezicima. To bi bionajbolji metod da se pronikne u odnose između kavkaskih došljaka izatečenih Predilira.

Očigledna sličnost velikog broja toponima Kavkaza sa ilirskimprostorima od Neretve do Epira, snažno podržava našu hipotezu o do-seljavanju Kavkazaca na ovaj prostor.

3. Hidronimi

Imena, skoro svih značajnijih rijeka sjeverne Albanije, kao da suprenijeta sa Kavkaza, Tako imamo:

— Kir, antičko ime Kure, glavne rijeke Kavkaza. Ovo ime u formiKir, pominje se kod svih antičkih pisaca, koji su pisali o Kavkazu.Kir (Kiri) je rijeka kod Skadra koja se uliva u bojanski krak Drima.

— Araks, velika kavkaska rijeka, izvire u Turskoj utiče u Kuru.Nekada se ulivala u Kaspijsko jezero. Ime Araxes je grčkog porijekla(Άραξηζ) lat. Phasis, jerm. Jeraš, tur. Ras i gruz. Raški. Raški je hurit-sko ime, vjerovatno i najstarije ime Araksa. Adekvatno ime kod nas jer. Raška, lijeva pritoka Ibra. Ime koje bi moglo biti prenijeto sa Kav-kaza. Porijeklo Rasena (Etruraca) i Rašana, treba tražiti u vezi sa ovimzagonetnim hidronimom.

— Drilon, je antički naziv Drima (alb. Drini). U Kolhidi, južnood ušća r. Rioni u Crno more, uliva se druga rijeka koja se danas zovePičeri. Ona se nekada, u antici, nazivala Drokon. Vrlo je moguće da jeod tog imena nastao naziv Drilon.34

— Barbalo, je grad na jugoistoku Kolhide, a isto tako i ime pla-nine na sjeveru Kolhide. Barbana je onomatopejski izraz, na staro--kartiljskom znači »tečenje«. Bojana (albanski Buna) prvi put se po-minje kod Livija, pod imenom Barbana. Pored Bojane u Velipolju imai brdo Barbaluša, što možda ukazuje takođe na neku vezu sa kavkaskimtoponimom. No, postoji mogućnost da je Livije malo romanizvao imeBarbani, jer mu je bilo blisko latinskom značenju »barbarska rijeka«.

185

Ρ. Skok ime hidronima Barbana dovodi u vezu sa Hesychijevomglosom, αραμα-βορβοροζ (arama-borboros), što znači »blato«. Sa ovometimologijm se najviše približavam današnjem nardnom imenu Skadar-skog jezera »Blato« (misli se na značenje), pa je rijeka mogla dobiti imepo jezeru »Blatnica«?

— Prone, rijeka na južnim padinama Velikog Kavkaza, pritokaKure. Proni u Albanskom znači potok. Kod Skadra ima potok Prronii thate (Suvi potok).

— Chenischali, je planinska rijeka u Kolhidi. Ime je sastavljenood »Cheni« što znači konj, i »schali« što znači voda »konjska voda«.

Rijeka Cijevna se na Albanskom zove Cemi, iz čega proizilazi dase zadržao samo prvi dio imena kavkaske rijeke. No, i Cijevna u gor-njem toku ima ime iz dva dijela, Cem-Vuklit i Cem-Selcit.35 Cemte, naalbanskom znači hladan.

I još jedna kombinacija dolazi u obzir za etimologiju imena Ci-jevna. Na kartlijskom za hladno (studeno) se kaže »civi«, od čega možedirektno Cijevna (studenica), a ne iz Albanskog Cemi.

— Rioni, rijeka u Kolhidi, Rioli, rijeka kod Skadra. Rioli djelujekao romanizovano Rioni. No može i od albanskog riell »teći«.

— Ime rijeke Ariona (Hariona) koje pominju grčki logografi i pu-topisci (Pseudo-Skilaks), opširno smo objasnili u poglavlju o Kadmo-vom grobu. Gdje smo ukazali da je zaliv Boke Kotorske dobio ime poHarionu (ljupki, lijepi) rukavcu antičkog Fazaisa, današnjeg Rioni.

Ostala nam je nerazjašnjen ja etimologija rijeke Tare, Morače, Limai Zete, sa područja hipotetički naseljenog Kavkascima. Pokušaćemo daodgonetnemo ta imena ili bar da postavimo hipotezu.

Uočljivo je da se slovenski doseljenici nijesu mnogo mučili okoizmišljanaj imena rijeka, na prostoru kojeg su naselili. Tako imamoimena rijeka iz rimskog period koja se mnogo ne razlikuju od današ-njih. Savus, Narona, Drilo (Drim), Basanias, Drinus, Matis (Mača), Da-nubius, Timakus, Urpanus (Una) i sl. Kao što se vidi Sloveni su samoprilagodili svom izgovoru stare zatečene nazive. Pa kakvi bi morali bitinazivi pomenutih rijeka čija antička imena tražimo, da bi od njih dobilidanašnja imena.

— Lim, P. Skok iznosi Miklošićevo mišljenje da taj naziv dolaziod albanskog lumi »rijeka«, što po Bdmanu ne može, jer lumi dolaziod latinskog flumen (rijeka). Najčešće je tumačenje da Lim dolazi odlatinskog limes »granica«. (P. Skok, Etimološki rječnik). No može i odlime, na grčkom jezero.

— Tara, je mogla dobiti ime po trupcima. I u praistoriji je tržišteza jelove trupce, bilo zainteresovano na srednjoj Drini, nizvodno odŠćepan polja. Pa su ih i onda mogli transportovati vodom. Drvo, trupacse na lezginskom kaže »tar«, otuda Tar(a). Po nekim lingvistima Taraje keltskog porijekla,

— Za rijeku Zetu je teško naći adekvatno rješenje sa kavkaskimkorijenom. Na kartlijskom »hetke« znači šuma, a »zeti« znači ulje (uko-liko to nije turska riječ). Stvarno, Zeta teče mirno, poput ulja, suprotnood Morače koja je brza pa je to mogao biti i znak raspoznavanja? Da

186

li je ono »hetke« moglo biti vezano za neke šume u njenoj dolini? Akobismo od toga pošli možda bi bila moguća transformacija: hetke-getke--genta-zenta (ΖΣυτα. 1080. g. Kekavmen) — Zenta.

Ibar, ima više rijeka koje nose ovo ime. Plinije Stariji piše dase rijeka Iber uliva u Kuru. Što znači da je na Kavkazu postojala rijekasa imenom Iber, po kojoj je vjerovatno i Iberija (kavkaska) dobila ime.I stari naziv Pirinejskog poluostrva je bio Iberija, po predindoevrop-skim stanovnicima Iberima. Pa i na prostoru gdje žive Baski, ostaciIbera, jedna rijeka se zvala Iber, današnji Ebro. Možda i etrurski Tibe-rijus (Tibar, Tevere), ima neke veze sa tim imenom.

Kod nas postoji u Rovcima rječica Ibrištica i toponim kod Pod-gorice Ibričevina, u dolini Ribnice. Dok se kod Gruzina javlja ime Iveri.Najvjerovatnije da sva ova imena potiču od zajedničkog korijena i damu porijeklo i značenje treba tražiti u ibero-kavkaskim jezicima. Za-pravo, to bi mogla biti gruzinska riječ »bar« i baskijska »iber«, a objeznače, dolina, riječna dolina.

— Mareza je ime izvora kod Podgorice, a na gruzinskom se izvorkaže »mazeza«. Drugi je gruzinski naziv za izvor »ckuri«, od čega vjero-vatno albansko »krua«.

— Matiana, je antičko ime današnjeg jezera Urmija, koje se nalazijužno od planinskog lanca Malog Kavkaza. Oko ovog jezera živjelo jepleme Matiani, koje pominju Hekatej iz Mileta i Pomponije Mela. Bu-dući da antički pisci pominju i ilirsko pleme Bathiatae, koje neki nauč-nici lociraju na gornjem Mathisu (Mati), pretpostavljamo da su Bathi-ati mogli biti doseljeni Matiani (došlo je do prelaska »m« u »b«), koji surijeci Mati dali vjerovatno svoje ime.

4. Brojevi

Mi ne znamo kakav je bio sistem brojeva kod Ilira. Međutim, pa-daju u oči neke sličnosti u definisanju brojeva 20, 40, 60, u savremenornalbanskom i gruzinskom jeziku, npr.:

— 20 alb. nje zet, gruz. oči (jedan-dvadeset);— 40 „ dy zet, „ orm oči (dva-dvadeset);— 60 „ tre zet, „ sam oči (tri-dvadeset)Sličan se sistem po Sufflay-u javlja i kod Baska, pa nas i to upu-

ćuje da su korjeni ovog sistema na Kavkazu. Odnosno, da je to kodAlbanaca ostatak ilirskog načina računanja, kojeg su donijela huritskaplemena sa Kavkaza.

NAPOMENE:

1 K. Gregolija, Očem povedal »Kartlish cshovreba«, Tbilisi 1973, 7.2 I. H. Abdulajev, i K. Š. Mikailov, K. Istorii Dagestanskih etnomov Lezg i

Lak. Etnografija, Moskva 1971.J Isto.4 A. Jovićević, Malesija, BGD. 1923. g.

187

5 G. Alfody, Bevolkerung und Gessellschaft der Romischen provinz Dalma-tien, Budapest 1965. g.

6 Isto.7 Isto.8 Zurab Čumburidze, Kak tebja zavut, Tbilisi, 1966.9 Kao pod 5.

11 Kao pod 8.11 Kao pod 8.12 M. Garašanin, Istorija C.G. I Titocrad, 1967, 195.13 Kao pod 8.14 F. Papazoglu, Iliri i Albanci BGD, 88, 169.15 Kao pod 8.16 Kao pod 14, str. 168.17 Kao pod 8.18 Kao pod 12, str. 233.19 Kao pod 8.20 Kao pod 12, str. 229.21 Kao pod 8.22 Kao pod 5, str. 139.23 Kao pod 8.24 M. Korkuti, Iliria 77/78 — Tirana.25 S. Pulaha, Defteri skadarskog sandžakata iz 1485. g., Tirana.26 S. Islami, Le monnayage de Shodka, Lisso, et Gentijbs, Ilirija, III — 1927,27 Leonti Mroveli, Kartlis Chovrebe, Tbilisi 1983. g.28 Kao pod 25.29 I. A. Guseinov, Istorija Azerbajdžana, Baku, 1958, 63.30 Talibov B. I, Gadžijev M. Lezginsko-Ruski slovar, Moskva 66. e31 Isto.32 Isto.33 Isto.34 M. V. Agbunov, Antičnaja locija Cernog morja, Moskva, 1987, 75.35 Kao pod 4.36 A. A. Karahmedova, Hristijanskije pamijatniki Kav. Albanije, Baku, 1986, 46.

188

X. ETIMOLOGIJA NAZIVA ALBANIJE I ALBANACA

Poznato je da Albanija i Albanci imaju više imena. Oko porijeklai značenja tih imena, nije sve naučno razjašnjeno. Šta više ovo je pi-tanje ispolitizirano, pa je u opciji više verzija tumačenja ovih imena.Za ovaj narod i njegovu zemlju, postoje slijedeći nazivi:

— Albanija i Albanci, koje je posredstvom Mlečana prošireno naZapadu.

Arbanija i Arbanasi, kako ih zovu susjedni Sloveni.— Shqiptar i Shqiperi, ime kojim ovaj narod zove sebe, i— Arnauti i Arnautluk, kako ih zovu Turci i narodi pod njihovom

dominacijom.Poslije II svjetskog rata, kod nas je u upotrebi naziv Šiptar(i), što

je u stvari loš izgovor imena Shqiptar (Šćiptar).Ako ovaj narod ima neke veze sa Ilirima, a nesumnjivo da ima,

onda bi za rasvjetljavanje ovih imena trebalo da nam pomogne naukao Ilirima, ilirologija. Međutim, vladajuće teorije o Ilirima ne mogu dadaju zadovoljavajuće odgovore na pitanje značenja i porijekla tih ime-na. Zadovoljavajuće odgovore, po našem mišljenju, može pružiti samoteorije o kavkaskom porijeklu Ilira, preko koje ćemo i pokušati dadamo doprinos ovom pitanju.

1. Albanija i Albanci

U V poglavlju ovog rada obrađena je kavkaska Albanija u pra-istoriji i antici. Dat je jedan skraćeni pogled na njenu materijalnu i du-hovnu kulturu. Nešto je detaljnije obrađeno porijeklo i značenje samogimena Albanije. Ima više verzija o tom imenu:

— da je Albanija dobila ime po rijeci Alban, a to je današnjar. Samur;

— po rimskim piscima ime je dobila od lat. albus, što znači bijel;— po sovjetskim naučnicima od indoevropske osnove »alb« ili

»alp«, koja označava brdovito zemljište;— na jeziku Lezgina (antičkih Leka), plemena srodnog Albancima,

kavkaska Albanija se zove Alpan, što znači »pogubno mjesto« ili »pro-kleto mjesto«,2 pa je Alban moglo postati od Alpan, posredstvom grčkihpisaca;

— naziv Arain za kavkasku Albaniju je asirskog (semitskog) pori-jekla a znači »pjeskovita zemlja«.

189

Zato da je ime Albanija prenijeti na Balkan treba imati neke do-kaze o dolasku istočno-kavkaskih plemena na prostor današnje Alba-nije. Za ovu hipotezu su pruženi, arheološki, lingvistički, socioetnološki,antropološki i dr. dokazi. A kao najjače dokaze smatramo imena ple-mena istočnog Kavkaza, koja nalazimo na ilirskom prostoru današnjeAlbanije, ka npr.: Albane ili Abre, Dassarete, Mane, Daorse (Aorse),Hille, Aranites (od Aran) i dr. Prema tome, time se potvrđuje teorijao kavkaskom porijeklu Ilira kao i to, da su istočnokavkaska plemenadonijela na Balkan svoja plemenska imena, pa pored ostalog i imeAlbana. To se ime javlja u brdovitom zaleđu Epidamnosa kao Hekate-jevi (V v. st. e.) Abri (Abroi). Abri je postalo metatezom od Arbi, a ovoje nastalo od Albi, prelaskom »alb« u »arb«. Zatim imamo Ptolomejev(II v.) Albanopolis, što je potvrđeno sa epitafskim natpisom na spome-niku nađenom kod Skoplja.3 Sa velikim vremenskim prekidom javlja seu XI v. Arvanom (Αρβαυου) Ane Komnine, koji se može smatrati kaonastavak ilirskih Albana ili Arba. Prekid javljanja tog imena za više odsedamsto godina ne mora da znači nestanak tog plemena već njegovopolunomadsko bitisanje u planinama i povlačenje iz istorijskih zbivanja.

Kasnija dvojnost tog imena Albanus i Arbanus tumači se po Skoku,sa »novogrčkim fonetizmom prelaska »l« u »r«, što se vidi iz tituli-sanja oca i sina:

— Progon, princ d'Albanije (XII v. n. e.) i njegov sin,— Dimitri d'Arbanon, što znači da se radi o istom pojmu, samo

sa dva načina izgovora, možda vezano za karakteristike fonetike grč-kog, odnosno italijanskog jezika.

Gore iznijeta mišljenja su u skladu sa pisanjem I. B. Ferjančića:»Ime Albanija razvilo se od plemena koje je živjelo u brdima kao sto-čari, sa polunomadskim načinom života. Kretali su se između rijekeMače i Devolija u XIV v. kada počinje njihova dijaspora na jug.«4

2. Arbanasi i Arbanija

Slovensko »Raban« (rabanski) u Zitiju Save Nemanjića (1208. g.)ocu Nemanji, nastalo je metatezom »ra« i »ar« od »Arbanum« ili »Arba-nona«. U Nemanjinoj povelji Hilandaru, javlja se i termin ». . . i ot Arba-nas Pilot«, što znači da su približno u isto vrijeme egzistirala kod Srbadva izraza.

Slovenski naziv Arbanasi i Arbanija je ostao do danas i ovo je našnajispravniji naziv za Albance i Albaniju. Arbanasi kod Zadra, su dokazda se ovaj termin koristi i u Dalmaciji u XVII, v.

U Crnoj Gori upotrebljavan je naziv, u lokalnoj međuplemenskojkomunikaciji, Zatrijebčani, Grude, Hote i si. U slučaju poimanja šireplemenske zajednice koristio se izraz Malisori, odnosno Malesija, aukupno za narcd ili državu izraz Arbanija i Arbanasi. Sa tim oslovlja-vanjima nije bilo nikakvih problema niti bilo kakvih aluzija u komu-niciranju Crnogoraca i Albanaca.

190

3. Arnauti i Arnautluk

Nazivi Arnauti i Arnautluk su koristili Turci i narodi na Balkanupod njihovom dominacijom u Srbiji, Bugarskoj, Bosni i Makedoniji.U Crnoj Gori su pod imenom Arnauti podrazumijevani Albanci musli-mani na Kosovu i Metohiji. Ima tumačenja da taj izraz dolazi od »ar--navud«, što je turska varijanti od arapske riječi »onaj koga je sramotada se vrati«. Dok orijentalist A. Školjić smatra da je »Arnaut« turcizam,postao od »Arnawud«, a ovaj od grč. »Arnabites«.5 Međutim Školjićne objašnjava od kuda ovaj izraz u grčkom i što on znači.

Mi međutim smatramo da je izraz Arnaut-(i, luk) mogao doći odasirskog (semitskog) naziva za kavkasku Albaniju, Aran. Već je ukazanoda na lezginskom jeziku, koji pripada grupi istočno-kavkaskih jezika,gdje je bila locirana antička Albanija, izraz »Aran« znači »ravnica saž-arkom klimom«, dok je na semitskom »aran« značilo pijesak. Ovaj senaziv uklapa i u jermensku pisanu tradiciju koju donosi istoričar MojsejHorenaci (Uk. sočin. 58), prema kom je Aran bio »znameniti muž, prviu mudrosti i razumu, namjesnik u Albaniji (kav.) i rodonačelnik istočno--kavkaskih plemena, Uta, Garmada, Soda i Gargara«. Dok je po azerbaj-džanskom naučniku K. G. Alijevu,6 ime legendarnog Arana, vladara ipraoca k. Albanaca, analogno »aran«, što znači »muž«, »junak« u starimnapisima. (Kod nas su Turci donijeli »jaran«, od persijskog »yar«(drug).

Kako su po našoj hipotezi istočno-kavkaska plemena naselila južnuAlbaniju (balkansku), to bi na tom prostoru trebalo i očekivati tragovetog imena. Upravo to je i prisutno. Kod Klosa se nalazi lokalitet Arani-tas, za koji je možda i vezano ime Davida Aranita istorijske ličnosti izX vijeka. I humanista Jacopo de Promontorio (Recollecta; Bolinger,Die Aufzeichungen, 1475, 53), iz kraja XV vijeka, pominje »Albanija Ara-nita«. Svakako da se ovdje radio o provinciji oko doline Vojuše, kojuje oslobodio od Turaka 1444. godine tast Skender-bega, Giorgio ARANITITopia Golem. Smatramo da su imena i toponim iz južne Albanije saosnovom »aran« istočno-kavkaskog porijekla i ako za to nemamo dokazkontinuiteta iz ilirskog perioda. Međutim, samo ime Arnauti i Arnautluk,mislimo da su ipak donijeli Turci sa Istoka. Turci su iz Turkmenske pu-stinje, iz susjedstva kavkaske Albanije, sa istočne strane Kaspijskogmora. Upravo Turci su primajući od Arapa kulturu i religiju, primilii semitski naziv Aran za ovu zemlju. Sada se mogu postaviti dvije hipo-teze:

— da su Turci dolazeći na Balkan, tj. u Albaniju početkom XV v.znali da su Albanci porijeklom iz istočnog Kavkaza iz Arana, pa su ovojzemlji dali to staro ime, koje turcizirano zvuči Arnawud, Arnaud, Ar-naut; ili

— da su Turci već zatekli udomaćeno ime Albanija, pa su po aso-cijaciji na kavkasku Albaniju i ovoj zemlji dali ime Aran, što turciziranozvučn Arnavud, Arnaut, Arnautluk, sa metatezom »a« i »n«.

Na Kosovu i Metohiji uoči posljednjeg rata Komunistička partijaJugoslavije je u borbi za ravnopravnost Albanaca vršila agitaciju da seprestane sa upotrebom naziva Arnauti, jer da je on uvredljiv i poniža-

191

vajući. Ova ideja je i sprovedena odmah poslije rata i uveden nazivŠiptari, što je srbinizirani izgovor od albanskog »Šćipetare«. Izučava-jući odnose između Turaka i »Arnauta« ostaje nejasno zašto se misliloda je ovaj naziv bio uvredljiv. Naprotiv, dolazi se do obrnutog saznanja:Arnauti su bili najprivilegiraniji narod poslije Osmanlija, »Mali Turci·'.Oni su bili vjerni i odani turskom carstvu, a Turci su im bili jedini sa-veznici kojima su ostali vejrni do kraja i pored pobuna nekih paša zaprivilegije. Mnogi turski vojskovođe su iznikli iz tog naroda, a »arnaut--paše« su gušile pobune raje od Dunava do Nila.

Za 450 g. turske vladavine na Balkanu, 24 »Arnauta« imalo je častvelikih vezira. »Arnautski bašibozluk« je bio strah i trepet hrišćanskeraje na Balkanu. Arnauti su gušili i bune muslimana u Bosni i Herce-govini. Prema tome, nema nikakvih elemenata sa kojima bi se moglodokazati ponižavajuće značenje naziva Arnauti i Arnautluk, jer je toime poniklo iz najranijih korijena tog naroda.

4. Shqiptar, Shqiperi

Naziv Šiptar je proizašao iz srbaniziranog izgovora albanskognaziva Shqiptar, Shqiperi. U narodu postoji vjerovanje da je ovo imepostalo od albanske riječi »shqup« (šćip), što znači orao. Ovo je vjero-vatno najmanje istraženo ime Albanaca. Albanolog Zef Mirdita tvrdi, nobez dovoljno argumentacije, kako je ovo izraz novijeg datuma. Ovo jevjerovatno preuzeto od Šufflaya. Smatramo naprotiv, da je ovo ime mo-žda sa najdubljim korijenima i pokušaćemo to da dokažemo.

Kod Albanaca postoje dva govora (dijalekta). Sjeverni Albanci iliGege, govore gegski, a južni Toske, govore toskijski dijalekt. U ova dvagovora različito se izgovaraju riječi izvedene od osnove »shqipe« (šćipe);

U gegskom Shqipnija, shqiptar.U toksijskom: Shqiperi, dok se za jezik u oba dijalekti kaže

shqip (šćip).Šufflav (SiaA, 1925, 26) porijeklo imena Albanije sa osnovom

»shqipe« dovodi u vezu sa alb. škipon — lat. excipere, što znači »čovjekkoji razumije«. Za ovim se povode neki albanski naučnici.

Neki su istraživači pokušali da korijen »shqipe« dobiju od prezi-mena iz Drivast, koje se javlja u dubrovačkim spisima iz XIV v. »Sche-pudar, Schepuder, Schibudar, Schapudar i sl. (Šufflay, Zef Mirdita).Međutim, ako su dubrovački spisi iz XIV v. pisani vulgarnim lat. sa pri-mjesama italijanskog, onda se »sche«, »schi« može čitati jedino sa »ske«i »ski« a ne sa »šće« ili »šći«, pa je prema tome ova varijanta disku-tabilna.

Mislimo da je ova ideja suviše lako odbačena. Mi smo u VII po-glavlju pokušali da objasnimo porijeklo alb. prezimena Schepudar iimena plemena (provincije) Scirtoni i da ih dovedemo u vezu sa kolhid-skom provincijom Scheptuhi. A ove opet od »sceptron« na gr. žezlo. Nagegskom Albanac se kaže »shqiptar« (šćiptar). Ako osnovu »shqi« izgo-vorimo kao »ski«, imali bismo u stvari naziv za žezlo »skiptar«, kako se

192

kaže i u srpsko-hrvatskom. Prema tome »shqiptar« bi moglo da zvučikao nešto u vezi sa skiptrom (sceptron), onaj koji nosi žezlo, ili pripad-nik provincije koja nosi naziv po žezlu, gruz. Scheptuhi ili latinski izgo-vor ilirskog plemena Scirtoni. Kako je do te transformacije došlo? Mo-glo se tokom vremena zaboraviti porijeklo ovog imena, pa ga je na-rodna mašta zbog sličnosti vezala za ime orla »shqip«, pa je u tom smi-slu i izgovor podešen.

Pružićemo i još jednu varijantu etimologije ovog imena, kojutreba uzeti u obzir.

Mnogobrojni su dokazi u pokretnom arheološkom materijalu izperioda srednje i mlađe bronze o totemskim životinjama u Kolhidi. Gra-dić Vani, na srednjem toku r. Rioni, jedno je od najznačajnijih arheo-loških nalazišta Kolhide. U tom nalazištu su otkriveni »... predmeti zaukrašavanje od zlata i srebra urađeni filigranom. Takođe su nađene fi-gure ptica, teleta, ovna, kornjače i si. Kao i heraldički likovi orlova«.7

I dalje, isti poznati gruzinski arheolog kaže: »Ponekad su na djeci pri-šivali značke (broševe), poznatog kolhidskog-kobanskog tipa, sa likomorla«. Drugi arheolog na istu temu kaže: »A često su religiozni simboliorlova predstavljani u primijenjenoj umjetnosti Kolha«.

Ovim argumentima gruzijski arheolozi upućuju na zaključak, dasu kod Kolhiđana bili razvijeni kultovi životinja, a naročito orla. Živo-tinje kao religiozni simboli ili totemi, zaštitnici roda i simboli plemena,možda su na Kavkazu donijeti iz Egipta. O kultovima životinja posebnozmije u Egiptu, dosta znamo od Herodota. Hipotezu o kultovima i tote-mima životinja kod Kolhiđana potvrđuje i doskorašnji živi kult zmijetzv. »mezir« poznat kod kavkaskog plemena Svana (Švanja), za kojemislimo da su se naselili na južne padine Prokletija i bili nosioci tograzvijenog kulta kod Ilira.

Na Kartlijskom (Iberskom) orao se kaže »arcivi« ili »orbeli« asoko »ševreden«, dok se sako na megrelskom (kolhidskom) kaže »grip«,a za orla nemamo informaciju. Polazeći od pretpostavke da bi trebalada postoji neka veza između kavkaskih jezika i albanskog, kao što sevidi, nazivi za orla i sokola nemaju sličnosti sa »šćipe«. Naziv na me-grelskom za sokola »grip«, je ustvari isto što i riječ »grif«, »grifon«,koji je totem Gruzina. Oni su ovaj totem sačuvali do danas i koriste gauz državnu zastavu u raznim prilikama. Grif (gr. gripos) je mitska živo-tinja sa trupom lava i glavom i krilima sokola, porijeklom iz Mesopota-mije ili čak Indije. Antički Grci su vjerovali da žive u Baktriji. Prematome nije isključeno da se radi o istom totemu i u sjevernoj Albaniji,koji je porijeklom iz današnje Gruzije, »šćipe« je možda novo ime zagrif ona ili orla?

Da su totem grifona zapadno-gruzinska (kavkaska) plemena pre-nijela i na naš prostor, dokaz nalazimo u skoro objavljenoj knjizi VaskaKoštica,8 u kojoj iznosi jedno prastaro predanje iz Boke Kotorske.

Kult grifona je bio raširen u Boki, ali je najviše tragova ostalo uzalivu Trašte. Lik mu je urezivan na zdovima kuća, da štiti od zla. Najednoj kući u selu Nikovićima, lik grifona je bio urezan na zidu kuće,raspona krila oko l m. Jedan ulomak plastike sa likom grifona, nađenje na Prevlaci. Jedna dolina u Radovićima zove se Grif-dol. A u uvaliTrašte postojalo je naselje Griphol (Grifol), kasnije Gripol i Gripoli Popa

13 O porijeklu Ilira 193

Dukljanina, od čega Grbalj. U tom naselju je bilo brodogradilište, gdjesu se gradili brodovi tip »gripovi«, imali su pramac urađen u oblikuorlovog kljuna. Možda je na tom prostoru i nastala crnogorska narodnaigra »oro«, kojom se imitira let orla?

Na zapadnom Kavkazu bio je običaj davanja imena i prezimenapo totemskim životinja, a po etnologu Gasitašvali Gurami iz Tbilisijaimamo:

— po vuku — »mgeli« — Mgelika,— po medvjedu — »datvi« — Datvia,— po psu — »dzgli« — Dzglika,— po sokolu — »ševreden« — Sevrdnadze (prezime)— po orlu — »orbeli« — Orbeliani (prezime).Po logici totemskih imena, a pod uslovima da se orao kaže »šćipe«

na megrelskom (kolhidskom) imali bismo ime plemena: »Šćipe-eri (gdje»eri« znači pleme, narod) ili Ščipe(t)eri a od toga i drugi oblici. Ščipe(t)-eri, bi trebalo da znači »orao-pleme«, »orao-narod«, što se i poklapa sanarodnom tradicijom sjevernih Albanaca.

Kao dokaz da su imena sa osnovom »schipe« novijeg datuma ZefMirdita često ističe činjenicu da u južno-italijanskoj dijaspori tog ime-na nema.9 Naprotiv, ovo može da bude dokaz više o ispravnosti teze daje »shqipe« vezano za sjevernu Albaniju, naslejdnike kolhidske kulturnetradicije. Jer, ako su južnu Italiju naseljavali južni Iliri ili kasnije južniAlbanci, oni i nijesu mogli ponijeti sa sobom to ime jer su nosioci istoč-no-kavkaske kulture, gdje su bili drugi totemi (možda himera) i drugaimena. Narodno ime Albanaca sa osnovom »shqipe« kasnije je proširenoi na južnu Albaniju, ostaje, bar za nas, nejasno kada i kako je to ura-đeno.

Kao rezime ovih razmatranja, možemo zaključiti da se velika sta-rina totemskog imena sjevernih Albanaca sa osnovom »shqipe« potvr-đuje sa:

— arheološkim analizama iz Kolhide iz vremena bronze, sa ukras-nim predmetima i heraldičkim znacima sa likom orla;

— tradicijom Gruzije sa totemom »grifona«, što je na neki načinu srodstvu sa orlom, što produžuje i potvrđuje praksu u kulturi zapad-nog Kavkaza;

— običaj Kolhiđana, davanja imena i prezimena rodova po totem-skoj životinji;

— ne postojanje imena naroda sa osnovom »shqipe« kod južno-italijanskih Albanaca, zato što to nije njihova tradicija i što su se ranijeiselili, prije nego što je to ime prenijeto na južnu Albaniju.

U vezi sa ovim možda je potrebno reći da mislimo da je dvoglaviorao na albanskoj zastavi, vizantijskog porijekla.

5. Gege i Toske

Albanija se dijeli na dva govorna i skoro bi se moglo reći antro-pološka područja. Sjeverno se zove Gege (Gegerija), a južno Toske(Toskerija). Nejasno je kada su i kako nastali ovi nazivi. Ali se ova

194

podjela dosta dobro podudara sa našom hipotezom o naseljavanju Kav-kazaca. Ako je to tako, onda bi i pomenuta imena morala imati nekeveze sa starom postojbinom. Znači naziv Gege bi trebalo tražiti na zapad-nom Kavkazu (Kolhidija ili Iberija) u današnjoj Gruziji. Dok nazivToske na istočnom Kavkazu ili antičkoj Albaniji.

Riječ »gege« na gruzinskom ne znači ništa, ali »gegali« znači koza.Na albanskom koza se kaže »lia« (dhia), pa je sasvim moguće da je toonaj završetak od »gegali«. A od »gegali« smo mogli dobiti »gegeria«,gdje je po »novogrčkoj fonetici« »l« prešlo u »r«. Pa bi Gegeria značilo»Kozari«, »Zemlja koza« a Gege skraćeni oblik od toga, deminutiv.

Ovaj naziv u stvari i odgovara glavnom zanimanju stanovništva,na ovim prostorima gdje se uvijek živjelo od koza. Moglo bi se pomi-sliti da taj naziv ima notu podrugljivosti, međutim tako ne mora dabude, jer je Skender-beg imao na svom šljemu glavu koze kao nekitotem ili heraldički znak. Vjerovatno je to bilo nasljeđe. I predanje go-vori da su ga u jednoj borbi spasile koze. Da li je to bilo narodno do-mišljanje za glavu koze na njegovom šljemu?

Trag mita o Kozarima nalazimo i u Srbiji, gdje se za prostakaili za seljaka u pežorativnom smislu kaže da je »gegula«.

Brdovita oblast južne Gruzije u poznoj antici se zvala Gogari,dok se u srednjem vijeku ovo ime transformiše u Gogarena.10 Izmeđukavkaske Gogari i albanske Gegerije skoro da nema razlike, pa logikaupućje na zaključak da između ovih imena postoji neka primarna veza.Što se i uklapa u našu teoriju o zapadno-ikavkaskom porijeklu sjever-nih Ilira, odnosno nasljednika njihovog prostora, Albanaca.

Pitanje značenja i porijekla imena Toske je složeniji problem. NaKavkazu nemamo sličnu riječ. Ali imamo u Italiji Toskanu. Kakvim jemehanizmom od grč. Tursenoi, Tussia, Tuschy, Tuskos, došlo do Tos-kane, na isti je način moglo od kavkaskih Tušina, Tušeta, doći do alban-skih Tuska-Toska. Tušini (Tušeti) je sadašnje ime starog kavkaskogplaninskog plemena. Izgleda da njihovo ime vodi porijeklo od totemadivljeg kavkaskog govečeta tur, (prisjetimo se na ilirsko ime Turo). Lo-vačko pleme je moglo dobiti ime po životinji kao lovačkom totemu. Upredjelu srednjeg Kavkaza gdje je locirano pleme Tušeti, protiče rijekaTurijačaj (Goveđa-voda) i grad na njoj sa istim imenom. U ital. i špan-skom bik se kaže toro. Dok je turos »u vezi sa surutkom«, a bouturos je»sir od krave«.

U tom smislu mogla bi se postaviti hipoteza da Toske znači Gove-dari. Slično tome i za Delmate bi se moglo reći da to ime proizilazi od»dele« (ovca) i »matai« (narod), del + matai = delmat(a)i, što znači »na-rod ovčara«, »Ovčari«, vjerovatno na nekom od iranskih dijalekata.

NAPOMENE:

2 Talibov B. i Gadžijev M. Lezgino — ruski slovar, Moskva 1966.3 A. Stipčević, Iliri, Zagreb 1989, 60.4 B. Ferjančič, Albanija u vizant. izvorima, A. i J. Bgd. 1988, 302.5 Abdulah Školjić, Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku, Sarajevo, 1965, 99.

195

6 K. G. Alijev, K vaprosu o plemenah Kavkaskoj Albaniji, Moskva, 1964.7 Lordikipanidze O. D. 1975, str. 84—100.s Vasko Kostić, Primorske legende, Podgorica, 1989, 12.9 Zef Mirdita, Iliri i etnogeneza Albanaca, Beograd 1969, 13.

10 Dr Albert van Kampen, Die Welt der antike (Atlas antiquus), Veb HarmannHaack, 1966, 8.

196

XI. ZAKLJUČAK

Zaostajanje u ilirologiji, bez sumnje, proizilazi zbog toga što jeizučavanje praistorije Ilira bilo svedeno na arheologiju. Stiče se utisakda su se naučnici drugih profila nerado upuštali u istraživanje ilirskeprošlosti, kao da je to bilo rezervisano za arheologe. Čime smo napraviliprve korake ka jednom multidisciplinarnom pristupu, nove spoznaje oIlirima su počele obilato da izlaze na površinu. Ta saznanja do kojihsmo došli razmatranjem na predhodnim stranicama iz oblasti, mitolo-gije, arheologije, istorije, antropologije, etnolgije, lingvistike i si. izlo-žićemo u sažetom obliku.

1. Najstarije tragove o doseljavanju kavkaskih plemena na zapadniBalkan imamo zapisane u grčkim mitovima. Te su vijesti tako upečat-ljive i česte da je upravo čudo kako su mogle biti tako dugo ignorisane.U tim mitovima imamo vijesti koje nijesu u sukobu, naprotiv one sepodudaraju sa istorijski dokazanim činjenicama, npr. o velikoj stariniBudve, o bitisanjiu Enhelejaca na prostorima oko Risna, što je zapisanood Pseudo-Skilaksa u IV v. st. e.1 O Kadmovom dolasku među Enhelejcei njegovu grobu između Risna i Drača, pisalo je više logografa. Da po-menemo samo neke, Filarh iz III v. st. e., Kalimah iz Aleksandrije III v.st. e., Apolonije Rodski iz III v. st. e. Stefan Vizantinac iz V v. n. e.2

Njihove su vijesti postale sasvim ubjedljive kada smo uspjeli da arheo-loški indentifikujemo Kadmov grob. Dolazak Kadma kod Enhelejaca pomitu i pobjeda nad Ilirima, daje nam vrlo važan podatak o organizova-nju starosjedelaca Enhelejaca na otpor invaziji kavkaskim plemenima,što je sasvim logično i ubjedljivo. Ove nam vijesti donose još i vrijemedolaska Kavkazaca. To vrijeme dobij amo preko bjegstva Kadmejaca izTebe poslije 7 generacija, a poslije sukoba sa Doranima, koji se odvijaooko 1.100. g. st.e., kako bilježi istorija. Tako dobijamo da je dolazakkavkaskih plemena na zapadni Balkan mogao početi oko 1.300. g. st.e.

Apolonije Rodski (295 — 215. g. st.e.) u svom spjevu »Argonauti«opisuje dolazalk Kolhiđana na Jadran, kao gonitelja Argonauta. Ovaj jespjev pun detalja, ličnosti, geografskih podataka, tako da sa jednestrane djeluje ubjedljivo, dok sa druge on je nelogičan i fantastičanpa je u sukobu sa realnošću, te je sve to teško prihvatljivo. O čemu sezapravo radi? Apolonije je bio u mogućnosti da koristi bogate fondovealeksandrijske biblioteke i da se upozna sa raznim događajima i prili-kama na Mediteranu iz burnog vremena tzv. »egejskih seoba«. On sepored ostalog mogao upoznati i o postojanju Kolhiđana na južnom Ja-dranu, možda i neke maglovite vijesti o njihvm dolasku.

Kako sada razriješiti protivrječnosti u njegovu spjevu. Nema dru-ge solucije nego poći od pretpostavke da je Apolonije pomiješao mit o

197

pohodu Argonauta na Kolhidu i naseljavanje Klhiđana na obale južnogJadrana. Većina grčkih logografa bilježi dolazak i naseljavanje Kolhi-đana sa morske strane, jedino Apolonije Kolhiđane dovodi sa sjevera,Dunavom. Mora da je imao razloga za to. Vrijeme dolaska Kolhiđana,Apolonije indetifikuje se pohodom i bjekstvom Argonauta, što bi grubotrebalo da odgovara sredini XIII v. st. e.

Srpska narodna pjesma »Zidanje Skadra na Bojani« je prema sve-mu sudeći preuzeta od slične albanske pjesme »Rozafati«. U obje pje-sme je riječ o kultnom žrtvovanju radi opstanka građevine, što neodo-ljivo podsjeća na gruzinsko predanje o »Zidanju suramske tvrđave«.Kultno žrtvovanje da bi se zaštitila građevina bio je običaj u predisto-rijskoj Gruziji, kojega je po predanju ukinuo car Rev i naredio da seumjesto ljudskih žrtava, prinose životinje. Kod Ilira je ova pojava otkri-vena na gajtanskom gradu, što je objavio arheolog B. Ljubani. Ovo pot-vrđuje postojanje duhovnih veza iz praistorije između kavkaskog i za-padnobalkanskog prostora. Dok je u grčkim mitovima, rekli bismo, pri-sutan trag usmenog predanja o dolasku kolhidskih plemena na prostorejužnog Jadrana.

2. Komparacija arheoloških nalaza materijalne kulture sa kavka-skog i zapadno-balkanskog prostora iz vremena kasne bronze i prelaz-nog perioda, bila bi od prvorazrednog značaja za dokazivanje naše hipo-teze. Nažalost, koliko je nama poznato, niko od specijalista se ovim pod-robnije nije bavio. Mi ćemo iznijeti neka naša zapažanja na ovu temu,no sa izvjesnom rezervom jer ovaj posao čeka profesionalce.

Na čitavom kavkaskom prostoru, kao i na zapadnom Balkanu odEpira do Neretve, dominira sahranjivanje u grobovima pod humkoin(tumulom), u periodu kojeg smo pomenuli. Humke su od kamenog ilizemljanog nabacaj a, pod kojim se nalazi kameni sanduk ili ukop saostacima skeleta u zgrčenom položaju. Kasnije se srijeću skeleti i uispruženom položaju sa prilozima.

Keramika Kolhide iz geometrijskog perioda ima dosta zajednič-kog sa onom otkrivenom u Albaniji. Naročito geometrijske dekoracijesa trouglovima i rombovima imaju dosta sličnsti, našto je ukazao iB. Suić.3 Kod keramičkih posuda se srijeću sličnosti i po formi i poizradi, doke j kod bronzanih ukrasa prisutna skoro istovjetnost zagrivne sa zmijskom glavom i za spiralne broševe od bronzane žice. Radise o nalazima sa albanskog prostora. Od bronzanih predmeta naučnikeje najviše zanimalo porijeklo tzv. »skadarske« i »južno-jadranske« (e\»albansko-dalmatinske«) sjekire. Naša istraživanja su pokazala, da po-rijeklo ovih sjekira pripada domaćoj proizvodnji i na prostoru gdje supronađene i od majstora kolhidskog porijekla ili bolje rečeno kolhidskeškole. U prilog ovoj tezi ide i činjenica da je primjerak »skadarske«sjekire nađen na donjem Dunavu (Monteoru, R. Wulpe), sa čime se po-dupire naša hipoteza o dolasku Kavkazaca preko pripontijskih stepa.I datiranje ove sjekire koje je dao F. Prendi odgovara vremenu krajasrednje i kasne bronze, a koje smo i pretpostavili kao vrijeme migra-cija, na osnovu grčkih mitova koji pominju Ilire i Kolhiđane.

198

3. Za najstarije istorijske izvore koji govore o doseljavanju kavka-zaca na zapadni Balkan, smatramo one vijesti koje su nam ostavili grčkii rimski pisci. Oni uporno govore o Kolhiđanima na južnom Jadranu.Kruna tih pisanja je ono što je ostavio Plinije Stariji,4 gdje kaže da suOlcinium i Orikum osnovali Kolhiđani (».. . a Colchis conditiuum«). Pli-nije je ozbiljan naučnik, te se njegove vijesti ne mogu ignorisati. Tošto on Orikum pripisuje Kolhiđanima nije u saglasnost sa našom hipo-tezom, jer su južnu Albaniju, po nama, naselila istočno-kavkaska ple-mena, ali on je ovu vijest preuzeo od ranijih grčkih pisaca koji su sveKavkasce poistovjećivali sa Kolhiđanima koji su Grcima bili poznati izmita o Argonautima.

Jermenski istoričar Mojsije Horenaci iz početka V vijeka,u »Istoriji Jermenije«,5 ostavio je vijest da je »Vavilonski carNabukodonosor pokorio zemlju Iberaca i neki dio stanovništvanasilno preselio na zapad od zapadne obale Crnog mora«. Ova vijestmože biti u vezi sa našom temom, jer se radi o XII v. st. e. i o prostorukoji se može poistovjetiti sa istorijskim prostiranjem Ilira. Što se tičesamog autora, Horenaci (370—487. g.) je bio ozbiljan naučnik pa mu semože vjerovati da je taj podatak preuzeo iz pisanih dokumenata. Bio jevjerovatno jedan od najučenijih ljudi svog vremena. Poznavao je grčkuliteraturu, boravio je u Edesi (Mesopotamija), Antiohiji, Rimu, Atini,Konstatinopolju, a možda i Aleksandriji. Bio je episkop i čuvar patri-jaršijske biblioteke u Jermeniji. Pored istorije Jermenije napisao je ijednu »Geografiju«, a prevodio je i Stari zavjet. Sve to upućuje da jemogao doći do pravih informacija koje su se ticale kavkaskih naroda.

Slijedeći istoričar sa Kavkaza koji nam donosi interesantne vije-sti za našu temu je Movses Kalankatuaci (VIII ili IX v. n. e.), koji jenapisao »Istoriju zemlje Aluank« (Albanije).6 Kalankatuaci nas obavje-štava o rodonačelnicima nekih naroda i plemena ondašnjeg vizantin-skog carstva. Naravno po ondašnjem vjerovanju svi oni vode porijeklood lafeta, Nojevog sina. Tako po njemu od »Mešeha su Iliri«. Ova vi-jest je značajna jer je Mešeh rodonačelnik i kolhidskog plemena Mesha.Njega svojata i gruzinska pisana tradicija koju je ostavio episkop LeontiMroveli iz XII v., jer je otac Mešeha, Kartlos rodonačelnik Gruzina(Iberaca).7 I po ovom predanju dođe da su Iliri i Gruzini od istog pret-ka. Ovo povećava vjerovatnost informacije koju je ostavio Kalankatuaci.

Pisac koji se indirektno bavio ovim problemom bio je Papa Pio II(Enea Silvio Piccolomini) iz XV v. On je u svom djelu »Discriptio Euro-pea orientalis« napisao da su Albanci sa Kavkaza.8 Njega tretiraju kaoozbiljnog naučnika iz perioda Renesanse, a bila mu je pristupačna vati-kanska biblioteka, tako da i njegove vijesti imaju određenu težinu.Slično je pisao i G. A. Magini,9 takođe renesansni pisac, koji je tumačećiPtolomejevu geografiju, napisao da su Albanci sa Kavkaza. Da pome-nemo i slično mišljenje italo-albanaca Angelo Masci iz prve polovineXIX v.10

4. Ideja o traženju tragova ilirskih plemena na Kavkazu bila jebez ikakvih realnih osnova, te na neki način avanturistička, ali se onapokazala plodonosnom. Rezultati tih istraživanja potvrdili su da su na

199

Kavkazu u predistorijskom i antičkom vremenu egzistirala plemenasa istini ili sličnim imenima koja srijećemo na ilirskom prostoru, čimeje naša hipoteza dobila čvrstu potvrdu.

Uspomena na ime Kolhide je ostalo ne samo u Plinijevu Colhini-umu, već i u toponimima u sjevernoj Albaniji kao npr. Kolskhiq, Kol-chit kod Kuksa.

Kavkasko planinsko pleme Svani nalazimo pod srednjevjekovnimimenom Spani, koje je dobijeno transformacijom od Svani, Šbani,Špani, koja se prati kroz srednjevjekovne vijesti, a i u toponimu Šva-njski most na Drimu. Da su Svani naselili južne padine Prokletija, potvrđuju i indoevropski tipovi koji se srijeću na tim prostorima, a štopotvrđuje mišljenje da su Svani sarmatskog porijekla. I kultura Svanaima mnogo zajedničkog sa kulturom malisorskog plemena Klimenata,pa u njima vidimo ostatke kavkaskih planinaca.

Ime ilirskih Labeata dobijeno je najvjerovatnije metatezom odTabala (Jezeraca), kolhidskog plemena koje se pominje još od XII v.st. e. oko jezera Van. Na prostoru Labeata se srijeću huritski antropo-loški tipovi, kakvog su porijekla Tabali i bili.

Ime ilirskih Bathiata je najvjerovatnije nastalo od imena Mathia-na sa jezera Mathiane (današnja Urmija). Ovdje je očigledan prelazak»m« u »b«, pa je i rijeka Mathis po ovom plemenu dobila ime.

Ilirski Dassareti, od kojih je ostao pojam za lijepe ljude, nijesuniko drugi do istočno-kavkasko pleme Dasse.

Nemirno pleme Manni (gr. Mannoi, lat. Maniaci), odgovaraju sub-artijskom plemenu Manni oko jezera Urmije, današnji Kurdistan.

Abri (gr. Abroi), većina naučnika izjednačava sa Albani (gr. Alba-noi), odgovaraju istočnokavkaskim Albanima, prvo pleme, kasnije odIV v. st. e. država ili savez plemena.

Trag kolhidskom plemenu Egrisi, imamo u toponimu Egrissi kodSkadra.

Poznatim kavkaskim metalurzima Halibima (Haldi), »kovačima«,odgovara grčko ime ilirskih Halidonioi u dolini Mathisa, gdje su bilirudnici bakra, a što je vezano za njihovo zanimanje.

Autarijati su živjeli u šumskim predjelima Crne Gore, pa im jei ime dato u vezi sa tim ambijentom, od osnove »tar«, što znači drvo,trupac.

5. Jedno od krupnijih pitanja ilirologije jeste samo ime Iliri, nje-govo značenje i porijeklo. Pridružujemo se onim naučnicima koji misleda je negdje na jugu Albanije postojalo pleme tog imena. Mi lokacijutog plemena smještamo oko Keraunijskih planina današnja Reza eKanalit, a tragove tog plemena u imenu kasnijeg plemena Bvlliones,koga arheolozi smještaju baš na tom prostoru.

Sama zagonetka imena Iliri, može da se riješi ako se pođe od pret-postavke da su tu doseljena istočno-kavkaska plemena, pa među njimai Hilly (Helly).11 Hilly su po Strabonu bili skitsko pleme, a po azerbaj-džanskom naučniku K. Alievu, koji se poziva na Ptolomeja (V, gl. 11,s. 1), da su Sarmati. U suštini to nijesu velike razlike. Na savremenomlezginskom jeziku »hill« znači grana, drvo, a da je slično značenje bilo

200

i u antici potvrđuje Herodot,12 pa bi Hilly (Helly) bilo ime »ljudi izšume« ili još bolje »šumski«.

Najranija pominjenja imena Ilira imaju oblik Hillyrioi. Ovaj jeoblik dobijen najvjerovatnije od Hilly + oiori = Hillyoiori. Ovakav obliknije mogao opstati zbog gomilanja vokala, pa je moralo doći do fonet-skog sažimanja, pri čemu je mogla da djeluje i metateza, pa smo dobilioblik koji su nam prenijeli Grci, Hillyrioi. Najvjerovatnije da su Iliri--pleme sami sebe tako zvali, a to je u bukvalnom smislu značilo »narodljudi iz šume« ili »pelme ljudi iz šume«. Sufiks »oiori« na skliskom jeznačio »ljudi«, »narod«.13 Tokom vremena se izgubilo nepostojano »h«,pa je ostao definitivni oblik u upotrebi kod Grka i Rimljana »Illyri:<.Mislimo da ova etimologija najbolje odgovara, no u slučaju njenog ne-prihvatanja, mogla bi se postaviti druga hipoteza na osnovu riječi »er i ,što na ibero-kavkaskom znači narod, pleme. U tom slučaju bismo imali,Hilly + eri = Hillyeri, pa se zbog gomilanja vokala »e« izgubilo, pa jeostalo poznato Hillyri, Illyri. Grci su napravili veliku zabunu kada suime jednog skitskog (sarmatskog) naroda prenijeli na druga plemena ususjedstvu, huritskog porijekla. Od Grka su to preuzeli Rimljani pa suto ime prenijeli dalje na zapad, dajući to ime novoformiranoj provincijirimskog carstva, Illyric.

Već pomenuti Bylliones, mogli su nastati od Hilly, ako je došlodo prelaska »h« u »b«, kao što je od skitsko hill (šuma), nastalo alban-sko »pylli«, šuma. Sufiks »ones« je tipično grčki završetak a ponavlja sei u drugim slučajevima kao npr. Peones, Scirtones, Macedones i si.

6. Lako se uočavaju sličnosti ne samo kod antropoloških tipova,već i u duhovnoj kulturi između ilirskog i kavkaskog prostora. To jeposebno obradio Š. Kulišić,'4 koji je svoja zapažanja pripisao »primar-nim balkansko-slovenskim etničkim vezama«. Postavlja se pitanje zaštoje Kulišić ostao kod ovako neodređene definicije, zašto nije išao na etni-čke veze sa Kavkazom. Vjerovatno zato što se smatralo da su predisto-rijske migracije oblast rezervisana za arheologe. Kod Gruzina još po-stoji arhaički sistem prezimena koja završavaju sa »ja«, »ani« i »i«.Isto takva prezimena srijećemo i kod Albanaca, pa i na širem prostorukojeg su zahvatali Iliri.

Antropološki tipovi koji se danas često srijeću na tzv. »ilirskomprostoru« odgovaraju huritskom tipu. A tzv. dinarski rasni tip sadržiu sebi huritsku komponentu i u somatskom i u psihičkom smislu. Ovasu gledišta u saglasnosti sa antropološkom kartom Evrope koju je iz-dala Poljska akademika nauka (Žejmo-Žejmisa), u kojoj je ilirski pro-stor između Epira i Cetine opredijeljen kavkaskom rasnom tipu.

Arhaični kultovi kavkaskih plemena prisutni su i na prostoru sje-verno-albanskih plemena, kao kult mrtvih, kult zmije, kult krvne osvete,zaštita gosta u kući i si. Običajno pravo Albanaca (Kanuni Leke Duka-đina) dobrim dijelom u sebi sadrže običajno pravo rodovskog društvakavkaskih plemena.

7. Korišćenje lingvistike u prostoru dokazivanja kavkaskog pori-jekla Ilira, dalo je van našeg očekivanja, vrlo dobre rezultate. Prvo štotreba konstatovati jeste, da su Iliri govorili više srodnih a ponekad i raz-ličitih jezika. Zavisno od njihovog etničkog porijekla ili od istorijske

201

etape o kojoj se govori. U vrijeme kasne bronze, na prstoru od Epira doNeretve govorilo se: pelastičnim, indoevropskim (satem) i grupom hurit-skih dijalekata, koje su donijela kavkaska plemena. Huritski dijalektisa istočnog Kavkaza govorili su se južno od r. Mathisa, a iberski i kol-hidski dijalekti zapadno.

Metodom komparacije, rekonstrukcije i istraživanja antičkih iz-vora ustanovljeno je veliko prisustvo kavkaskih, toponima, hidronimai onomastike na ilirskom prostoru, što snažno potvrđuje našu hipotezuo kavkaskom porijeklu Ilira.

Kod tretiranja onomastike, utvrđeno je da veliki broj ilirskih ime-na iz južnih oblasti, kao i savremenih albanskih, odgovaraju savreme-nim ili starim gruzinskim imenima. Takođe je utvrđeno da imena mit-ske genealogije Gruzina koju je napisao episkop Leonti Mroveli iz XIv.,15 postoje kod Ilira, čak i kod recentnog stanovništva na tzv. »ilirskomprostoru«.

Kod toponima »ilirskog prostora« je takođe utvrđeen veliki brojkako sadašnjih tako i starih imena, čije je postojanje utvrđeno na Kav-kazu ili im je osnova iz ibero-kavkaskog jezika. Poznato je da su hidro-nimi geografski pojmovi koji najupornije čuvaju svoja imena. Zahva-ljujući tome, većini rijeka iz Albanije (sjeverne) i Crne Gore uspjeli smoda otkrijemo kavkasko porijeklo imena. To su rijeke, Kir, Drilon, Bar-bana, Mathis, Proni e taft, Cemi, Ibar, Raška, Tara i si. Najstarije imeBoke Kotorske donosi Pseudo-Skilaks,16 »rijeka Arion«, vodi porijeklood imena rukavca rijeke Rioni, antičkog Fazisa, koji se u antici zvao»Harien, Harion«, što znači ljupki, lijepi i si.

* * *

Koliko god je izgledalo preambiciozno pristupiti multidiscipli-narnim istraživanjima porijekla Ilira, u našem slučaju se to pokazaloispravnim i dalo je svoje rezultate. Svjesni smo da zbog smjelo postav-ljenih hipoteza, iina i onih koje neće moći opstati, no to ne može ospo-riti opšti utisak i potvrdu o kavkaskom porijeklu ilirskih plemena.Zato će se mnoga shvatanja u vezi sa Ilirima i oko Ilira morai mijenjati.

NAPOMENE:

1 Pseudo-Skilaks, Periplus, XXIV i XXV.2 Po R. Katičiću, Enhelejci, Godišnjak XV, CBI, Sarajevo 1977, 41.3 B. Suić, (Herceg Novi 1984. g.).4 Plinije Stariji, Naturalis Historie, III, 144.5 Mojses Horenaci, »Istorija Jermenije«, Moskva, 1893, 59.6 Movses Kalankatuaci, »Istorija zemlje Aluank«, Erevan, 1984, 23.7 Grigolia K., »Oo čem povedal Kartlis Chovreba«, Tbilisi, 1973, 7.8 Pio II Piccolomini, (Enea Silvio), »Discriptio Europae orientalis, Roma, XV v.9 G. A. Magini, »Moderne tavole di geografia aggiunta a Tolomeo cap. cui.

Epiro«, Roma, XVI.

202

10 Angelo Masci, »Discorso sull origine, costumi e stato attuale della nazionealbanese«, Napoli, 1807. a. d.

11 Strabon, (XI, 5, 1).12 Herodot, (IV, 76).13 Herodot, (IV, 110).14 S. Kulišić, (Godišnjak IV/2, Sarajevo, 1966, 142).15 Leonti Mroveli, »Kartlos Chovreba«, Tbilisi, 1973, 7.16 Kao pod 1.

203

S A D R 2 A J

Str.

PREDGOVOR 7UVOD 9

I. PRASTANOVNICI ZAPADNOG BALKANA 15

II. INVAZIJE SA SJEVERA 211. Indoevropljani i indoevropske seobe 212. Egejske seobe 263. Pokreti Kimeraca 294. Značaj cirkumpontijske regije 305. Indetifikacija etničkih grupa koje su uzele učešće u seobama . . . 31

III. ANTIČKI MITOVI I PREDANJA U SVIJETLU LOGOGRAFA . . . . 371. Kadmo i Harmonija . . 38

a) Kadmov grob 39b) Arion 44c) Pitanje Feničana na Jadranu i Kadmova hipotetična država . . 46d) Kilici 48e) Kadmov spomenik 49

2. Argonauti 503. Prometej 534. Zidanje* skadarskog grada 53

IV. PRASTANOVNICI PREDNJEAZIJSKE VISORAVNI I NJIHOVADRUŠTVA 551. Urartu 572. Država Manna 583. Midija (Medi, Madaji) 594. O najstarijim geograf, pojmovima sa ovog prostora 60

V. PRASTANOVNICI KAVKAZA I NJIHOVA DRUŠTVA 631. Kolhidija (Megreli) . 63

a) Arheologija 66b) Koliko je staro ime Kolha (Kulha) 67c) Kolhidska plemena 67ti) Rijeka Rioni antički Fazis 68

2. Iberija (Kartlija) 693. Istočni Kavkaz i kavkaska Albanija 71

a) Arheologija 75b) Antički pisci o plemenima kavkaske Albanije 75

4. Antropološka razmatranja Kavkazaca 765. Duhovna kultura Kavkazaca 79

a) Predan ja i mitovib) Kultovi . . .c) O totemima .

6. Društveno uređenje .7 . Folklor . . . .

Str.

8082838385

VI. ILIRI vS91. Stanje i problemi u ilirologiji 892. Arheologija 903. Iliri — ime . 984. »Illyri proprie dicti« 1065. Ilirska država 1076. Pomorstvo kod Ilira 110

a) Liburni 110b) Južni Jadran 113c) Budva 114d) Ostale luke na Južnom Jadranu 115

7. Enhelejci pelastično pleme 1198. Odijevanje kod Ilira 1229. Pitanje determinacije hronologije praistorije Ilira 123

VII. TRAGOVI KAVKASKIH PLEMENA NA PROSTORU IZMEĐU EPIRAI NERETVE 1271. Dolazak Kolhiđana po vijestima logografa 1272. Problem Svana (Švanja) 1313. Labeati — ime i porijeklo 1344. Docleate (Diocleati) 1365. Taulanti 1376. Dassareti 1387. Ardiaei 1388. Ostala plemena 1409. Tragovi Meda (Miđana) 144

10. Pouzdanost etimologije 148

VIII. SOCIOLOŠKE I ETNOLOŠKE BLISKOSTI ILIRA SA KAVKAZOM . . 1511. Ilirsko pleme 1512. Neka antropološka razmatranja o Ilirima 1553. Kultovi kod Ilira 160

a) Religija kod Ilira 160b) Kult zmije 162c) Kult mrtvih 163

4. O mentalitetu Ilira 163

IX. LINGVISTIKA 1751. Onomastika 1772. Toponomastika 1823. Hidronimi 1854. Brojevi 187

Str.X. ETIMOLOGIJA NAZIVA ALBANIJE I ALBANACA . . . .' . . 189

1. Albanija i Albanci 1892. Arbanasi i Arbanija 1903. Arnauti i Arnautluk 1914. Shqiptar, Shqiperi 1925. Gege i Toske 194

XI. ZAKLJUČAK 197PeaioMe 205Summarv ' 207Sadržaj 209