Gojko Vukčević - O porijeklu Ilira II

Biblioteka SVJEDOČANSTVA

UrednikSLOBODAN KALEZIĆ

Recenzentiprof. dr RELJA NOVAKOVIĆ

LektorRADOSAV MILIĆ, prof.

Za izdavačaNOVAK VUKČEVIĆ

IzdavačKULTURNO PROSVJETNA ZAJEDNICA

PODGORICA

GOJKO VUKČEVIĆ

O PORIJEKLU ILIRA II

PODGORICA,1999.

O иоријеклу Илира II

PREDGOVOR

Sve prolazi samosu seobe trajne

M.Crnjanski

U knjizi "O porijeklu Ilira" koja je uglavnom tre-tirala doseljavanje kavkaskih plemena na prostor ZapadnogBalkana, ukazano je i na tragove iranskih (arijskih) pleme-na na prostoru današnje Crne Gore(l). U vezi sa time po-stavljena je hipoteza da se radi o medskim (midanskim)plemenima, te da je i ime ilirskog plemena Ardijeji u stvariloš grčki izgovor za Arije, grupu iranskih plemena, kako suIranci zvali sami sebe(2), a od Herodota (VII, 62), znamoda su se Medi nekada zvali Arije. Ovom knjigom nastavlja-mo njihovo istraživanje primjenjujući istu multidiscipli-narnu i komparativnu metodu. Zbog nedovoljne arheološkeistraženosti Crne Gore, a najvećim dijelom se radi o nje-nom prostoru, takav pristup je jedino i moguć. Uočavajućineke tragove Arija (iranskog naroda Meda), oko brda Bu-sovnika, nedaleko od Podgorice, ti tragovi će nas odvesti dojugozapadnog Sibira. Tako će naša istraživanja u stvari bitiputovanje kroz prostor i vrijeme od Busovnika do gornjegtoka rijeke Oba. Zato ova knjiga može da nosi i naziv "OdBusovnika do Sibira".

Ovim se radom nastavlja preispitivanje postojećihteorija o etnogenezi Ilira i njihove praistorije. No, autor jesvjestan da teorija koju nudi ima još nedostataka kao svakainicijalna teorija, ali, ako ništa drugo, nada se da će pokre-

Гојко Вукчевић

nuti reagovanja i kritičke primjedbe, što će biti u svakomslučaju korisno za preispitivanje važeće teorije koja jezapala u "ćor-sokak".

Svrha istraživanja prošlosti ne bi smjela da budezadovoljenje intelektualne radoznalosti, već da bolje razu-mijemo sadašnjost. A pristup istraživanjima mora biti bezpredrasuda, ako hoćemo da od toga imamo koristi, naštonas upućuje još i "otac istorije" Herodot. Razvoj savremenenauke ukazuje na mogućnost primjene novih metoda istra-živanja. Dostignuća savremene genetike, otkriće "prešta-mpavanja" DNK u hromozomima, ukazuje na trajnu biolo-šku determinantnost čovjekovog bića kao i ljudskih grupa ina mogućnost njihovog prepoznavanja kroz duge vreme-nske distance, što se još dovoljno ne koristi.

Zamisao autora je da pokuša da rekonstruiše (etno-kulturne) grupe koje su živjele na prostoru Crne Gore u ra-znim fazama praistorije. Pri tome autor se ne zanosi mišljuda da zaključne istine o nekoj fazi praistorije "Ilira" nego daotvori proces istraživanja. Stavljanjem "Ilira" pod znacimanavoda ima smisao da su Iliri i Ilirik, za autora više geogra-fski i državni pojam nego etnički.

Stari svijet nije potpuno iščezao. Ostali su tragovi ito svuda, ali ih treba otkriti, pod zemljom u neotkrivenimnekropolama i neotkopanim tumovima, nad zemljom u to-ponimima, oronimima i hidronimima. Zatim, u duhovnomživotu recentnog stanovništva, njegovim metodama i preda-njima, njegovoj onomastici pa i u njegovom genetskom ma-terijalu naslijeđenom od paleostanovnika dotičnog prosto-ra. Vještina je sada naći odgovarajuće kompleksne metodekoje bi nam pomogle da izvršimo retrospekciju na dotičnomterenu, i dođemo do valjanih informacija. Ovo nije jedno-stavan zadatak jer je sadašnja nauka isparcelisana pa je sveto teško objediniti, a mora se, jer u stvari postoji samo je-dna nauka.


Kasno pokušavamo da dođemo do istorije svoga pro-stora. Zbog toga i ne poznajemo dovoljno sebe. Treba razli-kovati istoriju tla od istorije nacije ili naroda. Svrha predisto-rijske nauke je produžiti granicu predpismene istorije.

Politizacija istorije je pseudo-nauka, kojoj je iliro-logija u nekim slučajevima bila podvrgnuta.

Razmišljajući o metodološkom postupku na ovomradu, priklonili smo se, u početku sa opštim pristupom sazahvatom perspektive, zatim detaljizacijom konkretnih pi-tanja. Uspjeh ovog dokazivanja zavisiće od logičnog i hro-nološkog povezivanja arheoloških, lingvističkih, antropolo-ških i dr. podataka. Zadatak je utoliko teži i složeniji što senema uzora, jer koliko nam je poznato ovim pristupom dosada nije niko pokušavao da se sa informacijama određenogprostora, arheološki dovoljno neistraženog, ide u dubokupraistoriju.

Ne radi se o nekom enciklopedizmu praznom i ste-rilnom, već o nedjeljivoj povezanosti svih komponenti isto-rije jednog tla. Danas se bez takvih pristupa ne može ništatemeljito objasniti, jer je redukcionizam arheologije sam posebi sterilan ali i nezaobilazan u multidisciplinarnoj metodi.

Posebno mi je zadovoljstvo i obaveza da zahvalimmnogim ljudima koji su mi bili od pomoći tokom rada naovoj knjizi. Njihov spisak je pogolem, ali da pomenem barneke od njih: R.M.Munčajeva, direktora Arheološkog insti-tuta RAN u Moskvi, arheologe, E.E.Kuzminu, N.J.Merpe-rta i N.L.Čelnovu, kao i lingviste, B.Šekularca i V.Abajeva,V.H.Tmenova, B.V. Tehova, A.Z.Aptekareva.

Posebnu zahvalnost dugujem recenzentima, prof. drRelji Novakoviću.

U prvoj knjizi "O porijeklu Ilira" (1992), predvidjelismo mogućnost ignorisanja našeg rada od oficijelne nauke.Sa ovom knjigom se potvrđuju hipoteze iz prve knjige i na-stavlja se njihovim proširenjem na indoiranski etnički su-pstrat čime se pojavljuje na vidiku jedno novo sagledavanje


Ilira koje se više ne može ignorisati, a ako se to pokuša, toće biti kontraproduktivno za razvoj irilologije koja i tako za-ostaje. Mnoga nejasna pitanja iz irologije, kao što su, etni-čko porijeklo, antropološki tipovi, jezik (jezici), kultovi,hronologija dolaska plemena i si. mnogo će se uspješnije re-šavati, sa teorijom koju predlažemo (u to smo sigurni), ne-go do sada. Zato ova knjiga, da budemo neskromni, činipreokret u nauci o Ilirima.


I. UVOD

Ja vjerujem u intuiciju i imaginaciju. Ima-ginacija je važnija od znanja, jer je znanjeograničeno, imaginacija obuhvata sve nasvijetu, stimuliše procese i javlja se izvo-rom njegove evolucije. Strogo govorećiimaginacija je realni faktor u naučnomistraživanju.

(A Ajmtajn)

Istraživanja praistorije se moraju zasnivati na nekimdokazima, u prvom redu informacijama iz oblasti materija-lne kulture. Ukoliko su te informacije oskudne, kao što je unašem slučaju, mora se orijentisati na one iz oblasti duho-vne kulture. Logičnim sređivanjem korelacija tih informa-cija dolazimo do novih saznanja, koja uz pomoć imaginacijepostaju informacija, što bi se matematički izrazilo sa fo-rmulom:

Z=f (Inf, Img); gdje su:Z=znanje,f=funkcija,Inf=informacijaImg=imaginacija.

Imaginacija je sposobnost povezivanja i predviđanjameđuzavisnosti poznatih i nepoznatih faktora, dok je fanta-


zija nešto drugo i ne treba je brkati sa imaginacijom. Fanta-ziji treba staviti uzdu.

Pored arheoloških, značajna su i lingvistička istra-živanja na određenom geografsko - istorijskom prostoru, jersu toponimi, hidronimi i onomastika polazna osnova za na-učnu rekonstrukciju i spoznaju najdublje prošlosti. Prostorkoji odabiramo za istraživanje nije slučajan, on je namjernoodabran jer ga najbolje poznajemo, jer je zavičaj autorovihpredaka. Radi se o brdu Busovniku i njegovoj najužoj oko-lini. To bi bila inicijalna istraživanja te ukoliko ona daju po-zitivne rezultate prešlo bi se na prostor Crne Gore i šireoko nje, što bi po našem mišljenju bilo mjerodavno za za-ključivanja koja bi se odnosila i za veća prostranstva zapa-dnog Balkana gdje su se sve prostirala ilirska plemena izistorijskog perioda.

Na oko 12 km, zapadno od Podgorice, iznad selaBera uzdiže se brdo Busovnik. Njegov se najveći vrh zoveVarin vrh sa 624 mnm. Brdo ima još nekoliko manjih vrho-va koji imaju neobična imena kao, Kecan, Pješivac, MaliBovan, Veliki Bovan, Releški vrh, Gargoman i Kuk. I topo-nimi iz okoline Busovnika imaju pretežno neslovenska ime-na, kao: Beri, Krusi, Buronji, Steci, Farmaci, Kornet, Parci,Milati, Makonje, Komani, Đedezi, Baloči, Ćafa i si. Na Bu-sovniku imaju i dvije vode. To su tipične vode iz krečnjačkihformacija. Jedna se zove Releza, a druga Buster. Sa sjeve-rne strane Busovnika, iznad sela Krusa, postoji jedan nižitumul, kojega mještani zovu Gomilica. I u selu Draževinipostoji više tumula, koje stanovnici zovu "gomile".

Brdo Busovnik ima dominantan položaj na ovimprostorima i sa njegovog Varinog vrha se pruža izvanredanpogled na Zetsko-bjelopavlićku ravnicu. Sam vrh čini jednazaravan ne veća od jednog ara. Na toj zaravni erozija jeizbacila na površinu krupne gromade koji zajedno sa rije-tkim drvećem stvaraju jedan sugestivni ambijent koji je biopogodan za odbrambene ili kultne aktivnosti. Vrh je sa za-

10

O иоријеклу Илира П

pada i jugozapada nepristupačan a sa sjevero-istoka ga ještitio odbrambeni zid, suvomeda, od kamena manjih dime-nzija. Zid je na čitavom dijelu razrušen i široko razbacanokamenje kao da ga je ljudska ruka rasturila. Temelji zidanijesu vidljivi jer su pokriveni humusom. Nema tragovakiklopskog zida. Na najistaknutijem dijelu u jednom priro-dnom rascjepu stijene ugrađeno je naknadnom intervenci-jom dodatno proširenje, čime je napravljen recipijent elipti-čnog oblika (1,5x0,8 m) sa kanalom za odvod. Ovaj recipi-jent je vjerovatno služio kao žrtvenik, odnosno za prihva-tanje krvi žrtvovanih životinja i libaciju.

Na ovo poslednjeupućuje kazivanje mještanada se tu nalazilo fragmenataod keramike i stakla, do ko-jih nažalost nijesmo moglidoći. Sa istočne strane zara-vni usječene su u živoj stije-ni, u dužini od 2,5 m tri ste-penika. U početku smo pr-etpostavljali da se radi ostepeništu huritskog kultakao na Medunu, međutim,kasnije smo shvatili, zbogvisine stepenika od 50-60cm da se radi o klupi tj.sjedištima koja su moglaimati ritualnu namjenu. SI L Žrtvenik na Verinom vrhuNa ovakvo rezonovanje upućuje to što su sjedišta okrenutaprema istoku, izlasku sunca, što je u staroiranskom kultuMitra - Varuna moglo imati obredni karakter. Sa tih sjedi-šta, kao sa prestola, žreci su dočekivali izlazak Sunca kaorađanje boga Mitre. Fragmenti stakla i keramike upućujuna pomisao da su to bile posude za prinošenje some nalibaciju ili upotrebu u ritualu Mitrino - Varuninog kulta. Sa

11


sjeverne strane na 4-5 metara ispod samog vrha nalazi sejedna jama, duboka oko 15 m. Taj je objekat mogao služitikao mjesto kontakta htonskih i astralnih božanstava. Stičese utisak da je Varin vrh imao sve uslove da zadovoljizahtjeve praistorijskih kultova, u ovom slučaju kosmičkogkulta Arija, Mitra - Varuna. Na ovo upućuje i to što suIranci (Arije) svoja svetilišta postavljali na vrhovima brda.No sve će se ovo razjasniti kada se izvrše arheološkaistraživanja i dođe do materijalnih dokaza kojima će seizvršiti provjera i datiranje ovih hipoteza.

Po kazivanju mje-štana, do nedavno je bilo utradiciji održavanje naro-dnih sabora sredinom avgu-sta (na dan Preobraženja),na vodi Releza, od Varinavrha udaljenoj oko 450 m.Na taj dan seljaci su iznosiligrožđe i druge plodove, štopodsjeća na obred žrtvova-nja. Na povratku su svraćalii na Varin vrh.

Svaka oblast u višojili manjoj mjeri čuva u svo-jim toponimima, hirdoni-mima ili onomastici trago-ve praistorijskih etnija, kojiSI. 2. Kamati tron im Verinom \niui

nam mogu poslužiti za njihovu identifikaciju.

Oronimi

- Busovnik, ovaj oronim je sačinjen iz dva dijela, izosnovice "bus", "o" je veza i slovenskog sufiksa "nik". Poovom^ sistemu u Crnoj Gori ima imena više planina: Maga-nik, Štirovnik, Vežešnik, Lebršnik itd. Osnova "bus" po

12

O иорпјеклу Илира II

Skoku bi mogla da bude "trave koja formira busenje". Buso-vnik je kamenito brdo, pretežno pod šumom, pa ova logikane može da opstane. Više indicija govori u prilog toga da je"bus" vezano za neki ctnomim ili možda da dolazi od imenamedskog plemena Busi ili Buzi. Ovakvoj hipotezi ide uprilog to - da je na tom prostoru zabilježeno predanje da sutu nekad živjeli "Kara Buci". Ovo je u skladu sa Šufflavem(SiA, 1923, 59) koji pominje "Buccseos" ili "Buze e zeze",(na albanskom Crnousti). Ova je imena našao u skada-rskom katastru iz 1416. godine. Šufflav misli da "buze dolaziod alb. "buze", što znači usna.

Kod Erdeljanovića imamo "Ćušari na Sjenicama...porijeklom su iz Draževine" (1). Draževina je selo ispodBusovnika. A "ćuša" u lokalnom govoru znači njuška, pa seto približava Šufflavevom tumačenju. Ivan Božić (2) pomi-nje u okolini Skadra u XV vijeku selo "Busiareni", što dajedrugu konotaciju ovom proširenom plemenu. Ovo bi semoglo protumačiti kao "Busi Arije" ili "plemeniti Busi". Ijedno drugo medsko pleme ima ime formirano na sličan na-čin. Ime plemena Arizanti sastavljeno je od "Ari", "Arije"imena kojima su Iranci zvali sebe i "zanti", "zan", što značipleme, bratstvo, pa Arizanti znači "Pleme Arijaca". "Arija"na sanskritu znači plemeniti. U crnogorskom predanju izXV v. se pominje ime, kao što smo rekli "Kara Buci". Zaovo "Kara" se misli da je tursko "crno", no od kuda u Lješa-nskoj Nahiji tursko ime u XV v. za domaće pleme ili bra-tstvo. Stvar se rešava ako pođemo od toga da "kara" na st.iranskom znači narod, vojska, pa bismo imali alternativu"Narod Busi", što se slaže sa Božićevim Busiareni. Prematome Busovnik jre mogao dobiti ime po plemenu medskihBusa, koji su se po svemu sudeći prostirali na prostorudanašnje Podgorice i Skadra, pa je Busovnik značilo "brdoBusa".

Možda ovo ne bi bio usamljeni slučaj da oronimi uCrnoj Gori dobiju ime po medskom plemenu. I Maganik bi

13


mogao dobiti ime po medskom plemenu Magu prije negopo latinskom "magnus" (veliki) ili Budoš kod Nikšića, pomedskom pl. Budi.

- Oblik imena Varin vrh ukazuje da je "Vara" lično-st, a ne stvar. U takvom se obliku javljaju još dva toponimau Crnoj Gori. Varina peć kod Danilovgrada (Vinići) i SveteVarine iz turskog fermana pri razgraničenju mletačke Bokei sultanove države iz 1543 g. (italijanski prevod). Prematome Vara može da dođe od Varuna, arijevskog božanstvakoje se spominje u Rigvedama. Varuna je bog u iranskojteogoniji koji ide uporcdo sa Mitrom i najznačajniji je posleMitre. Njegova se moć proteže nad svim bićima, zaštitnik jereda i poretka u svijetu, bdije nad moralnim zakonima. URigvedama, božanskim himnama Arijevaca (VII, 88,1,7),pjeva se Varuni:

"...Kome treba napraviti ovdjedostojnu žrtvu,Prinoseći hiljadu darova i moćnoga bika,Da bi on nama pružio pomoćdobijenu iz naručja Aditi".Ili onaj stih iz koga se vidi moć i zajedno nastupanje

Mitra i Varna (Rg. V.V,69,1,2):"Tri svijetla svijeta, o Varuna, itri neba.Tri vazdušna prostranstva, o Mitra,Vi dvoje pridržavate...Stoje odvojeno tri sjajna bika -Oploditelji tri svijeta".Najstariji oblik indo-iranskog jezika zabilježen je u

Rg-vedama, koje su sakralni bramanski tekst. To je jezik"sanskrita".

No, ne može se isključiti ni druga mogućnost, daVara dolazi od st. iranskog "vara" što znači grad, tvrđava.Po tumačenju M.Elijade (3), u Avesti imamo da je "vara"kod Iranaca dvorana bez sunca i mjeseca, gdje se čuvaju

14


zameci svih živih bića, kao u Nojevom kovčegu kod Akada-ca u epu o Gilgamešu. I ovakvo objašnjenje za ime "Vara"nije neinteresantno, jer već smo rekli tamo na Varinomvrhu postoji jama koja odgovara takvoj funkciji.

Avesta je bila biblija mazdizma, skup religioznih te-kstova, iz raznih epoha, koje se najčešće pripisuju Zoroa-stru (Zaratušti). Mazdizam je u stvari reforma religije Ari-ja, koja se dogodila u VI v. st. e.

- Kecan, ime ovog vrha na albanskom, upravo natoskijskom dijalektu, znači jare.

- Plješivac, vjerovatno od staroslovenskog "ples" štoznači ćos, go (talijanski - calvites). Upravo taj vrh i jeste gopa mu to ime odgovara.

- Lokaliteti Veliki i Mali Bovan na Busovniku, Bo-van kod Danilovgrada, Boan (Buan) kod Šavnika, svi su onivjerovatno istog porijekla. Malo je vjerovatno da ovo imedođe od lat. bos, bovis (govedo, vo). Neprihvatljivo je mi-šljenje Šobajića da Boan proističe od "balvan" (idol). KodM.Pešikana (4), imamo da "bolovan" na rumunskom značikamen ili stijena, pa je, obzirom da ovi lokaliteti i predsta-vljaju stijenu, kamen, ovakva hipoteza prihvatljiva. Ovo po-tvrđuje i Buan u Pivi čije je alternativno ime gredina.

Toponimi

Otkrivanje jezičkog porijekla toponima iz okolineBusovnika može da nam pomogne kod utvrđivanja etničkogporijekla stanovništva koje je tu živjelo u praistorijsko doba.No, teškoća je u tome što nastanak svih toponima nijehronološki sinhron.

- Beri, najvjerovatnije od "ber", što na albanskomznači brav, ovca. Na ibero-kavkaskom "njer" znači ovan, izčega proizilazi da je ovo ime vezano za drugi ilirski sloj, zadoseljavanje kavkaskih plemena. Za ovo "ber" možda trebavezati i ime rimske stanice Berzumno, Birziminio, Burzu-

15


mon iz Poj'tingerovc table. Kada se za jedan toponim ili bilokoji jezički izraz utvrdi da pripada albanskom jeziku, timenije sve riješeno jer je albanski relativno nov jezik. Po po-znatom francuskom lingvisti Martineu (5), svega 15-20%albanskog pripada starobalkanskoj osnovi a ostalo sutuđice. Pri tome još u nauci nije jasno kojoj jezičkoj grupipripada ta starobalkanska osnova.

Ne smije se odbaciti mogućnost da Beri dođe odIberi, antičkog naroda Kavkaza. Mnogi narodi, familije,gradovi imaju imena koja sadrže gruzinski korijen "ber",kao Berišvili, Bcrija, Beraja i si.

- Buronji, teško je dati odgovor o etimologiji ovogtoponima. Možda je nešto u vezi sa "buri", što na alb. značičovjek. Sa osnovom "bur" imamo u susjednom selu prezimeBur-zani, u Zagaraču Bur-(ići), a u Komanima lično imeBuronja iz prošlog vijeka (6).

Ako pođemo od iranskih jezika "bur" je na ose-tinskom "žut" pa bi taj toponim bio Buron što znači "žuti".Budući da se ne možemo ograditi od ugrofinskog jezika, nakom "burgonya" znači glavica najvjerovatnije da je to iosnova ovog toponima.

U sjevernom Kazahstanu postoji selo Burino, a nast. pcrsijskom gora (brdo), se kaže "burz".

- Steci, na alb. ždrijelo- Cafa, na alb. sedlo, prevoj- Farmaci, obično se misli da je to romanizam, me-

đutim, prije bi to mogao biti toponim na osnovu iranskogimena Farmak (slavni). Mitridatov sin se zvao Farmak i je-dan grad na Crnom moru se zvao Farmakei.

- Parci, na latinskom se piše Parti, a to bi moglo bitipoznati iranski narod Parti, preci današnjih Kurda.

- Kornet, može biti romanizam od lat. "Cornet"(rog) ili "cornus" (drijen). U istom selu se nalazi brdo Boracšto na ibero-kavkaskom znači "brdo", pa nije isključeno daje Kornet latinski prevod Borca.

16


- Komani, etnomim stanovnika sa sjevernih padinaBusovnika gdje su nekada živjela starinačka brastva Malo-nšići, Puhači, Radeči, Bikovi i Joguti, čiju je etimologiju te-ško dokazati. Ova su bratstva nestala ili se iselila pod pri-tiskom doseljenika.

U Komanima postoji brdo Kom pa se misli da su ponjemu dobili ime (7). Komani postoje i u sjevernoj Albanijina r. Drimu pa se ta etimologija dovodi u pitanje. A "koma-ni kulturu" ne trba dovoditi u vezu sa tim imenom. "Kom"na oset. znači urvina, klisura.

Na južnom Uralu se javlja ugrofinski narod Komi,no takvu hipotezu teško je predložiti bez valjanih antropo-loških i jezičkih argumenata. Što se tiče bratstva Bikova, izKomana, samo da se da do znanja da se u Avesti pominje"rod Bikova".

"I mi prinosimo žrtvu vodama dalekog mora,I daleko poznatoj r. Vanuhi (r. Ural).I rodu Bikova sazdanom od Mazde"(Avesta, Tištr jašta, 2 cit. po Markvartu, 1938).Po iranskoj mitologiji Bikovi su živjeli između dvije

svete rijeke. Za r. Vanuhi misli se da se radi o r. Uralu. Iplanina Ural je bila sveta planina Arija. Oni su je zvaliRipa. Ovo je ustanovljeno i u st. iranskoj i ugarskoj tradiciji.Predstava o svetoj gori postoji i u Indiji (Meru).

Onomastika

Vjerovatno da najzanimljivije mogućnosti za istra-živanje pružaju prezimena iz blizine Busovnika - Burzan i Bo-rozan. Pristup njihovom izučavanju može biti dvojak, antro-pološki i lingvističko-istorijski, da se dođe do porijekla prezi-mena. Zbog složenosti antropološkog (etničkog), pristupa,jer je distribucija gena veoma kompleksna i za naše usloveneuhvatljiva, mi se priklanjamo kulturološkoj (lingvističkoj)analizi prezimena. Burzan, i Borozon sastavljena su iz dva


dijela, "bur" odnosno "bor" i "zan". Već smo rekli da ovoprvo na albanskom znači čovjek, no oset. "žut", a na st. pe-rsijskom "gora", "brdo". Drugi dio "zan", "zantu" prema ru-skom naučniku LM. Đakonovu (8), znači na st. iranskompleme, rod. Navedena prezimena ne mogu biti nikakva slu-čajnost već relikt indoiranskog jezika odnosno tragovi arha-ične onomastike. Drugo je pitanje da li su se ona (prezime-na) lokalnog značaja, izolovano upala na taj prostor ili surezultat jedne šire indo-iranske migracije.

Puno istorijskih ličnosti iz istorije iranskih narodajavlja se sa prezimenom koje završava sa "zan", kao napr.:

- Atrobazan, Darijev sin od Kirove ćerke Atose(Herodot, VII,2);

- "Sagde (iranski narod) je vodio: Artijev sin Azan",(Herodot, VII,66);

- Atrobazan, vladar Antropatene iz III v. st. e. (9);- "Ario Barzan, Medjanin po rodu", (Tacit, Anales, I v.);- Mitrobazan iz Partije, kod Plutarha (Likul, XXV);- Barzani, savremeni voda Kurda, potomaka anti-

čkih Parta.Uvid u onomastiku stanovništva iz okoline Buso-

vnika s kraja srednjeg vijeka iz turskih "deftera" godine1497 i 1570. (Selami Pulahu), zapaža se puna slovenizacija,ali tu i tamo se pojavljuje po neko neslovensko ili nehri-šćansko ime, a koja su najvjerovatnije veza sa starobalka-nskom prošlošću. Takva se imena javljaju čak i u prošlomvijeku, da navedemo neka od njih:

- Puredža, nastalo od "pur" na sanskritu grad i "re-dža", "rađa", to znači kralj (komandant) iz Rigveda. Pa bi toime u prevodu značilo "kralj grada", "komandant grada". No"puru" na sanskritu znači "veliki", pa taj izraz znači velikikralj.

- Ozro, Ozrehna, od staroiranskog Hozroj.- Đikan (Đukan), od "Deie can" što na staroira-

nskom znači "božji pas", alegorija na vuka.

18


- Manda, od Mandana, ime iranskog porijekla, Ki-rova majka (Herodot, 1,91).

- Kržak, nadimak oko Busovnika (možda je nekadbilo ime), po akademiku Abajevu na osetinskom znači "ja-ki", "silni".

- Kero, nadimak oko Busovnika, po akademikuAbajevu znači "mršavi", na osetinskom.

- Taro, nadimak oko Busovnika, na indoiranskomznači "bistri", "pametni".

- Murgeza, "mur+geza", na ugrofmskom "geza" zna-či "pobjednik".

- Peroš, može takode biti ime ugrofinskog porijekla,od "piroš", crveni, riđi.

Ova imena ukazuju na davne kontakte Indoiranaca iUgrofinaca iz vremena bronze na prostoru Zauralja (jugo-zapadni Sibir), gdje je između dvije etničke grupe došlo dorazmjene kultura i genetskog materijala. Ova je simbiozaarheološki i lingvistički savršeno dokazana od ruskih nau-čnika (E.E.Kuzmine 1994, J.L.Členove 1984, T.V.Gamkre-lidze i Ivanove 1984. i V.Abaeva).

U okolini Busovnika u predanjima se pominje starinarod Vaeči, što mnogo podsjeća na sarmatsko pleme Juečina ušću Dona u prvom vijeku nove ere (M.J.Rostovcev 1993.,str. 92.)

U arealu Busovnika srijeće se i prezime Mugoš(a),čija se etimologija može protumačiti na sljedeći način:osnova "mug" je eponin medskog plemena Mugi ili Magi, asufiks "os" je ugarskog porijekla i primjenjuje se kada se odimenice pravi opisan pridjev. Iz ovoga se može izvući logi-čan zaključak da su Mugi (Magi), duže boravili zajedno saugarskim plemenima južno od Urala gdje je do danas ostaonjihov trag u imenu pokraine Mugodžari, šro vjerovatnodođe od Mugoš-Ari.

Može se reći da je naša teza dokazana na jednomuskom prostoru oko brda Busovnika. Sada treba proširiti

19


prostor istraživanja na čitavo područje Crne Gore i šire, dabi se utvrdilo koliki je areal zahvatila migracija Indoirana-ca. Pošto smo prihvatili metod vraćanja u prošlost, prvo će-mo proučiti paleoonomastiku srednjeg i starog vijeka. Go-rnji nam primjeri takođe ukazuju na pravac istraživanja.

/. Primjedbe

1. M.Rašović, Pleme Kuci, Bgd. 1963, 44;2. I.Božić, Nemirno Primorje u XV v.Bgd. 1979. g.;3. M.Elijade, Istorija verovanja i religijskih ideja, 1991,1, 281;4. M.Pešikan, Zetsko-raška imena na početku turskog doba, Bgd.

1984,32;5. A.Martine, Indoevropski jezik i Indoevropljani, N-S. 1986, st.

90;6. M.Pejović, Pleme Komani, Cet. 1976.;7. Isto.8.1.M.Đakonov, Istorija Miđana, Mos. 1956, str. 147;9.1.A.Guseinov, Istorija Azerbejdžana, Baku, 1958, str. 58;

20


II. ANALIZA PALEO-ANTROPONIMIJE IZCRNE GORE

Zbog nedostatka arheoloških informacija nama selingvistika nametnula kao glavna komponenta multidisci-plinarnog pristupa. Metodom komparacije i rekonstrukcije,onomastike, toponima i hirdonima između tretiranog ili-rskog prostora današnje Crne Gore i prostora na kome susve bitisali Indoarija od Prikavkaskih stepa do gornjeg po-rječja rijeke Oba u Sibiru, treba da utvrdimo stepen lingvi-stičke uzajamnosti kao dokaz o prisustvu Indoarija.

Postojanje moćne vedske duhovne kulture podra-zumijeva i tradiciju u davanju imena, koju su indoarijskaplemena, ako su došla na zapadni Balkan morala donijetisa sobom. Od tih imena tokom dugog bitisanja i miješanja sadrugim etničkim grupama na ovim prostorima većina je izgu-bljena, ali je jedan manji broj ipak morao preživjeti, sa ma-njim ili većim deformacijama i ostati do naših dana. Akootkrijemo dovoljan broj tih imena to bi bila najbolja potvrdanaše hipoteze, jer se sa jezikom dokazuje etničko porijeklo.

Sa istraživanjima smo počeli na užem prostoru okobrda Busovnika, da bismo postavili hipotezu, a sada ćemo

21


ih prenijeti na prostor Crne Gore sa okolinom. Počećemosa obrnutim redosljedom od sadašnjosti u duboku prošlost.

J. Bliža prošlost

Kao prvo ćemo istaći ona imena koja se i danaskoriste u Crnoj Gori a potiču iz Rigveda, što znači da suindoiranskog porijekla: Dara, Jakša, Rada, Raško, Mitar(Mirta), Peruta, Maruta.

- Arije, ime je vrlo staro, indoiranskog porijekla,znači "plemeniti", javlja se u Vasojevićima u prošlom vijeku,a kod Skita u Pricrnomorju(l).

- Suro, (kod Alb. Suroj), ime koje se javlja u Va-sojevićima u prošlom vijeku. Suri na iranskom znači sunce,a sin je Aditi (velika majka)(2).

- Boreta, prezime u Paštrovićima, zatim u Njeguši-ma, Drobnjaku, Rovcima, Morači, (Đurđev, Dcfteri iz 1477g., 1984, 71). Borete su u indoiranskoj socijalnoj strukturisloj stočara, čobana (A.H,Bjazirov, 1994, 123).

- Karadžić, vjerovatno od toponima Karadžića uVasojevićima (Vešović R., Pleme Vasojevići, 1935) postoji irečica Karadžića, prema tome to prezime nije moglo posta-ti od turske osnove "kara" što znači "crno", već vjerovatnood iranske riječi "karadž" što znači "narod", "vojska". U po-znatom osetinskom epu o Nartima javlja se junak epa Ka-radžau.

2. Srednji vijek

Iz oskudnih dokumenata srednjeg vijeka sa našegprostora istraživaćemo ona imena koja pripadaju staroba-Ikanskom sloju. Znači, ne dolaze u obzir imena slovenskogili "kalendarskog" porijekla.

Kod Popa Dukljanina (Mijušković), se ponavljanekoliko imena slične konstrukcije, sa završetkom na "nek".Na pr. Saganek, Domanek i Pičinek. Na iranskom se koza

22


kaže "saga" pa bi Saganek moglo biti ime iranskog porijeklaa značilo bi nešto kao "Kozar". Kod Domaneka, osnova"doma" može da proizilazi od lat. "domus" kuća, dom, odsanskrita "doma", od avest. "domana" slov. "dom", grč. "do-mos", iz čega se vidi da je osnova "dom" indoevropska pa jeime Domanek najbliže sanskritskoj osnovi "doma", što značiindoiranskom porijeklu. Mazarek vjerovatno dolazi od st.iranskog "maze" što znači veliki. I ostala imena slične formemogu biti iranskog porijekla, kao na pr. Sirak sin Dragihneje ustvari ctnonim sarmatskog plemena Siraka.

Kod istog Popa Dukljanina srijeću se imena kao:Leget, Derija, Kočopar, koja pripadaju trećem ilirskom slo-ju tj. kavkaskim doseljenicima. Leget dolazi od iberokavka-skog "leg", "lek" Što znači čovjek, junak. Derija ima kolhidskisufiks za prezimena "ija", karakterističan za zapadni Kaavkaz.Kočopar je složen od "kočo" na ibro-kavkaskom čovjek i "par"(prvi). Iz prednjeg se može izvući zaključak da su staroba-Ikanci (ostaci Ilira) bili aktivno uključeni u društveni životdržave Voisavljcvića, da su se u srednjem vijeku još razliko-vali iranski i kavkaski slojevi budući da su nastavljali svojuduhovnu kulturu i treće da su se njihova prezimena razliko-vala od današnjih prezimena Albanaca.

Sljedeća mogućnost na izučavanju paleo-onomasti-ke bilo bi korišćenje turskih Deftera iz 1521, 1523. i 1525.godine, koje je objavio Branislav Đurdev(l), a komentari-sao Mitar Pešikan(2).

Imena sa osnovom "med" u navedenim spisima po-javljuju se 16 puta, i to u obliku: Medo, Medko, Medojica,Medoča (žena), Medulin, Medkac, Meduš i Medič, a u oko-lini Skadra Medo i Medun.

U Baru se u srednjem vijeku javlja prezime Medini(Šufflav, SiA, 1925. g. 103). Pretpostavlja se da ova imena ne-maju za osnovu slovensko "med" (rus. mjod), već su zasno-vana na etnonimu iranskog naroda Meda (Midana). Za po-jam meda korišćena su slovenska imena Sladoje i Slado.

23


Ime Medkac javlja se u Crmnici i Pelješima, a radi se o ko-mbinaciji osnove "med" eponima Meda i "kac" (kaci), što naibro-kafkaskom znači čovjek. Iz ovoga proizilazi da je u timsredinama došlo do sinkretizma iranske i kavkaske kulture,odnosno do etničkog i kulturnog miješanja. Kako je osnova"med" početak imena iz toga bi se smjelo zaključiti da suMedi prvobitni etnički sloj, posle kojih su došli Kavkasci,čije je ime za čovjeka "kaci". Muškom imenu Med odgovaražensko ime Meduna.

Prisustvo imena za osnovu "med" ne možemo dru-gačije razumjeti nego kao tradiciju indoiranaca (Meda) injihovu upornu borbu za otpor denacionalizaciji od straneRomana, kasnije Slovena.

U turskim defterima Skadarskog sandžakata 1497 i1570. g. (Selami Pulahu) u nahiji Kuci se javljaju prezimenaSkuči, Dacaiti, Đokaiti, i sela Burmazi i Barzani. Ova ime-na pripadaju indoiranskom jeziku:

- Skuči to je iranski naziv za Skite.- Dacaiti i Đokaiti je osetinska forma za prezime sa

sufiksom "iti".- Burmazi ima iranski završetak sa "mazi" (veliki) i- Barzani, tipično indoiransko prezime sa dodatkom

"zani" (pleme) rod.Ime Herak se javlja u pisanim dokumentima III v. na

Azovskoj obali, on je bio glavni prevodilac Alana, sarmatskogplemena. Erak (Herak), se često javlja u genealogiji nekihcrnogorskih bratstava (Njeguši).

Ime Mitar dovodimo u vezu sa iranskim kultom, a udefterima se javlja u obliku: Mitradin, Mitrašin, Mitrilo iMitroš. S obzirom u kakvim se oblicima javlja ovo ime ne bise moglo reći da je hrišćanskog porijekla, već da mu je zauzor služilo arijsko (iransko) božanstvo Mitra (drug, svje-dok). Kod Parta i Meda na osnovu ovog imena je formiranoime Mitridat (dar Mitre), koje je bilo uzor za mnoge kra-ljeve. Ime Mitar je vrlo često u crnogorskoj onomastici.

24


Ozro, Vzriha, Ozrehna, Ozrihena i si. Sve su to obli-ci imena koja se javljaju u Kotorskom arhivu (3), a sa pro-stora su stare Crne Gore. Ovo se ime javlja u tradiciji mno-gih crnogorskih bratstava. Najvjerovatnije da porijeklo ovogimena treba tražiti u iranskom (imenu Hozroj (Lukonin,1987,142). I Mojses Kalankatuaci, jermenski istoričar pomi-nje ime Hozrov kao iransko ime (4). Ovo se ime javlja uobliku Ozroje i Gornjem Polimlju.

Tip imena koja završavaju sa sufiksom "man", kaonpr.: Vukman, Srezman, Kuzman, Mitoman, Radoman iRadiman, reklo bi se na prvi pogled da su slovenska, među-tim, ona se javljaju još u drevnoj prošlosti u ranom srednjemvijeku u Iranu (Lukonin, M. 1987,169). Slične konstrukcije je imejednog arijskog božanstva ("Bog Arjaman štiti društvo Arija(Skita)". (Lukanin, 1987,73).

U durmitorskom kraju se javlja prezime Kankaraš,koje može doći od osnove "kanka" što na indoiranskom zna-či čaplja. Muško ime Puran vjerovatno potiče od indoira-nskog Puraši koje se javlja u Rigvedama, a to je mitološki"kosmički čovjek", možda je to ime izvedeno od osnove"pura" (veliki).

Ime Milak se javlja u Defterima 11 puta. Ovo imedovodimo u vezi sa helenističkim pjesnikom Lukofranom izAleksandrije (III v. st. e. koji pominje "zemlju Milaka" nanaše prostore. I kod Albanaca postoji prezime Mileku, kojeje svakako od Milaka. I ovo ime bi moglo biti iranskogporijekla. "Milaci" je ustvari alternativni nazivi za Mede.

Na prostoru srednjovjekovne Budimlje (BudimskeŽupe), prisutna su imena koja se javljaju u Vedama (sa-nskrit), kao: Dasso (Dašo), Deva (Devići), Jezdo, Jakša, Jašo(Jašovići), Ajoja (Jojići), Sita, Rad(h)a, Dara i si. I ovo su usvakom slučaju staroiranska (arijska) imena. Ime Budimljetakođe upućuje na pomisao da se možda radi o medskomplemenu Budi (gr. Budoi), (Herodot, IV, 21).

25


U oblasti Nikšića javlja se oronim Budoš (u sre-dnjem vijeku i utvrđenje Budoš), i prezime Magovčević, čijeosnove "bud" i "mag", asociraju na imena medskih plemenaBuda i Maga.

Zatim tu su imena st. iranskog porijekla, Peruta(ugarska interpretacija Peroš), Maruta, isto što i Marja(mladi ratnik na kolima) i Pura (Puruš).

U Perastu se početkom XIX v. javlja prezime Ma-zarović, vjerovatno od imena Mazar koja se javlja kod Meda(Herodot, I, 157). U Piperima se javlja ime Puren, što možeda dođe od sanskritskog "pur" (grad), (Erdeljanović, Piperi,1906,81).

Imena ne moraju da označavaju etničko porijeklo,ali neke veze označavaju.

Ardieji, ilirsko pleme, imalo je aktivnu i važnu ulo-gu u stvaranju i životu ilirske države. Međutim, ovo je ple-me dosta zagonetno u pogledu njegove ubikacije. Svaki novipodatak o njemu donosi i drugu njegovu lokaciju. Jednomih nalazimo na donjoj Neretvi i prema Hvaru, drugi putizmeđu Neretve i Rizonskog zaliva, a treći opet kao stočaresa svojim stadima oko slanih izvora kod Konjica u sukobusa Autarijatima. Iz čega nije teško primijetiti dosta proti-vurječnosti o njihovim staništima i zanimanjima.

Kod Ardieja se radi, kako misli A.Benac, o nesta-bilnom savezu plemena, pa i o povremenom, što bi moglounekoliko da objasni pokretljivost tog imena. Najvažnije imje zanimanje bilo stočarstvo, svako nomadsko (3). Po F.Papazoglu, Crna Gora je bila postojbina Ardieja, to ime ponjoj znači "gorštaci". M.Garašanin o Ardiejima misli: "Ardi-eje je teško locirati, možda je u pravu F.Papazoglu kadapredpostavlja da je to opšte ime ili plemenski savez kojemusu pripadali i Enhelejci, Dokleate i Labeate, a na čijem sučelu bili Ardieji". Međutim, ista F.Papazoglu bolje precizirasvoj stav pa kaže da je njih pogrešno identifikovati sa Iliri-ma Agronove države.

26

O иоријеклу Илира U

Problem Ardieja je zaista složen. Pokušaćemo dadamo doprinos tom pitanju.

Ne smije se zaboraviti da imena ilirskih plemenadolaze od Grka i Rimljana, koji su "varvarska" imena prila-gođavali svojoj fonetici, pa su bile moguće i veće deforma-cije istih. Pridružujemo se onima koji misle da se kod Ardi-eja ne radi o jednom plemenu. Jer bi njegovo takvo kre-tanje bez obzira što se radi o nomadskom ili polunoma-dskom načinu života bilo nemoguće.

Da vidimo u kakvom se obliku javlja ime ovog ple-mena? Na gr. Andrioi (Ap5iooia), lat. Ardiaei. Sa ovakvimimenom nemožemo medu indoiranskim plemenima pronaćinešto slično. Međutim ima jedan izuzetak koji donosi M.Ga-rašanin (Istorija crne Gore 1967, 93,102), kod Teopompa(Atheneus,VI,27) javlja se pomen Ardieja "Apleloi" (Ariei-oi). Po mišljenju F.Papazoglu to je nepouzdan podatak jer bimoglo biti konjuktura, s čime se slaže i M.Garašanin. Nemože biti slučajno da je termin Arieioi zasnovan na osnovu"arie", a to je upravo naziv kako su Indoiranci zvali sami se-be, a što znači "plemeniti". Ne znamo da li je ovo prvipomen Ardieja, ali je svakako jedan od starijih, jer je iz IVvijeka st. e. što znači izvornije ime. Ako ime Arieio prihva-timo kao moguće, onda logika govori da bi to mogla bitietnička oznaka za grupu ilirskih plemena iranskog (Ari-jskog) porijekla. Ova hipoteza je u skladu sa Herodotovimpisanjem (VII, 62), da su se "Medani nekada zvali Arijci".Znači ime Arije je bilo zajedničko za razna iranska pleme-na, to ih je ime objedinjavalo i podsjećalo na zajedničkudomovinu s onu stranu svete planine Rippe (Urala).

Ne bi bilo dobro da ne skrenemo pažnju na jednudrugu mogućnost etimologije "Ardieja". Upravo radi se oteoriji ukrajinskog arheologa Šilova (1995), koji smatra da sezemljoradnička kultura eneolita tzv. "tripoljska kultura" izPridnjeprovlja zvala Arata. Ovo Arata dođe od "arat" (plug-ralo), pa je to značilo "zemlja orača". Da li je sada fonetska

27


transformacija dentala "t" u "d" mogla od Arata (Arta) datiArada (Arda) od čega Ardieji? Za ovakvu hipotezu nema-mo drugih argumenata sem fonetike, zato je ne zastupamo.

- Autariati se pominju na prostoru između Lima i Ne-retve kao pleme stočara. Njihovo ime najvjerovatnije je u vezisa rijekom Tarom. Ovaj hidronim je iranskog porijekla i znači"bistra", a prisutan je na širokom prostoru zapadne Azije gdjese pružala andronovsko - fjodorovska kultura. Što konkretnoznači "Autarijati" teško je reći. Rečca "au" na osetinskom imaznačenje upitnika "da li", "zar ne" i si. a u slučaju "aual" znači"položaj", pa bi taj etnonim mogao da znači "Pritarani".

- Labeati (gr.), su živjeli oko Skadarskog jezera (La-cus Labeates). Njihov glavni grad je bio Skadar a pripadaoim je i Medim (Medeon). Pominje ih Livije u vezi sa IIIilirskim ratom. U knjizi "O porijeklu Ilira" mi smo postavilihipotezu da Labeati dođe kao metateza od Tabali. Tabali sukavkasko pleme pominju se i u Bibliji kao Tubau - kainam"(Tabali - kovači) (4).

Na karlijskom "tba" se kaže za jezero, pa bi "Tabali"značilo nešto kao "jezerci". Ovakvo tumačenje odgovara nji-hovim prebivalištima na Kavkazu i na "ilirskom prostoru". Me-đutim "Tabal" je vrlo blisko hidronimu "Tobol" u zapadnomSibiru, pa je to naveo F.F.Šalamberidžea (1991) da postavi hi-potezu da su Tabali na Kavkaz došli sa rijeke Tobala, što značiako bi to bilo tačno da bi i Labeati bili Indoarije (5).

I Tabal i Tobol su hidronimi, no ipak se o ovojhipotezi teško izjasniti.

- Docleate, nejasno je da li je to ilirsko pleme ilirimska provincija nazvana po urbanom centru Doclea,"onomastičkom zakonu Mediterana"? Slično može da sepostavi pitanje i za Rizonitas, Agravitas i Olcinitas, pri če-mu pod plemenom podrazumijevamo etno-kulturni entitet izajedničku teritoriju.

U svakom slučaju ime Doclea je indoevropskogporijekla. Po filologu R.Radunoviču ovo ime dođe od "du-

28

O Поријеклу Илира II

klo", što znači "dvije vode", međutim ne kaže kojoj jezičkojgrupi pripada to ime. Po našem mišljenju ima nekih indicijada bi taj prostor pripadao Arijama (Ardiejima) po svomgeografskom položaju i takođe arijskoj (iranskoj) jezičkojgrupi. Zbog karakterističnog završetka "ati", "ate", "ita", kojije karakterističan za osetinska prezimena a ponavlja se i ueposu o Nartima (6).

- Dasareti, ilirsko pleme koje je nastanjivalo jugoi-stočnu Albaniju. U knjizi "O porijeklu Ilira", (Vukčević,1992, 123) ime ovog plemena smo vezali sa Dassama naistočnom Kavkazu koje pominje Stefan Vizantinac "Dai",skitsko pleme, oni su nomadi, nazivaju se još i "Dasse". Ikod ilirskih plemena se sreću imena "Dassa" (Alfoldv) . Ime"Dassa" se pominje i u staroindijskim himnama Veda (VIII,32, 2) sa značajnim rob, iz čega se vidi velika starina ovogimena kao i to da je indo-iranskog porijekla.

- Daorsi, ilirsko pleme u dolini Neretve. Nas intere-suje da H ovo pleme ima neku vezu sa sarmatskim Aorsimakoji su živjeli početkom naše ere između Kaspijskog i Azo-vskog mora, a koje spominju Tacit Anali, Strabon i StefanVizantinac. Razlika u imenu je za glas "d" što se možesmatrati da je u funkciji člana. Podudarnost je još i u tomešto su se bavili trgovinom i u starom kraju i u dolini Nere-tve. Na novcu Daorsa ima grčki natpis "Daoron" sa sufi-ksom "on" koji postoji i u osetinskom jeziku i koristi se pritransformaciji imenice u pridjev. Iz priloženih primjera oidentičnim imenima se vidi koliko su dugo i ljubomornoindo - iranska plemena čuvala svoja imena, što je u duhukonzervativnosti duhovne kulture stepskih nomada. Drugošto se može primijetiti je to da se nije iseljavalo cijelo ple-me, već samo jedan njegov dio. Za sada ostaje bez odgo-vora pitanje dali su održavali međusobne kontakte?

- Hilly su hipotetično pleme koje je živjelo nagranici sa Epirom i koje je dalo ime Ilirima. Prvi spomeniIlira su bili u obliku "Hillzri" iz čega proizilazi da je taj izraz

29


nastao iz osnove "Hilly". Prve kontakte Grci su uspostavilisa Hillyma i to ime koristili za ostala "ilirska plemena" kojasu upoznavali šireći se duž istočne obale Jadrana. Tako sunastali Hillvrioi tj. latinski Illvri. U knjizi "O porijeklu Ilira"(Vukčević, 1992, 101), opširno je izloženo o porijeklu ime-na Iliri, zato ovdje dajemo samo najuopštenije crte.

Sjeverni Kavkaz je bila odskočna daska, odakle suiranska (arijska), plemena došla na zapadni Balkan. Zatotamo i nalazimo, zabilježena od antičkih pisaca, imena ple-mena podudarna ili vrlo slična onima kod Ilira. I za ilirskeHille nalazimo kod Strabona (XI, 5, 1): "Kako govore, uplaninama nad Albanijom (kavkaskom), obitavaju Amazo-nke. Teofan, koji je pratio Pompeja u pohodu i posjetiozemlju Albanaca, priča da skitska plemena Hela i Lega živemeđu Amazonkama i Albancima i što u toj zemlji protičerijeka Mermadelida". Azerbejdžanski istoričari Guseino iSumatrade imena ovih plemena pišu sa Hilli i Ligi (7). dasu plemena Hilla i Liga živjela zajedno u šumovitim obro-ncima Keraunijskih planina, misle i azerbejdžanski lingvisti,koji su istraživali njihovu prošlost, J.H.Abdulajev i K.Š.Mi-kadov. Od Strabonovih Hilla danas na Kavkazu nema traga,a od Liga vodi porijeklo današnji narod Lezgina u Dage-stanu. U kartlijskom jeziku "lek", "leg" znači čovjek, junak,dok "hill", "hell" u savremenom lezginskom znači grana, granadrveta, u antici drvo, a "hilli" šumski tj. ljudi iz šume. Doda-tkom "iri" (rod, pleme) dobija se "Hillyri" ili gr. "Hillyroi"što znači "šumsko pleme" ili "pleme ljudi iz šume".

Ovi "Hillyri" na granici sa Epirom oko keronijskihgora i Oricuma su ustvari "Illyri proprie dicti" Plinija stari-jega i Mele. Njihov trag možemo da nađemo u imenu ple-mena Billyones tj. u izrazima Bilion, Bilida, Bilis, do koje jetransformacije došlo putem fonetskog prelaza "h" u "b" kadaje Hilly, Hillyoi prešlo u Billy, Billyoi.

U vezi sa gornjom hipotezom ne smije se preskočitida se ne ukaže na jednu drugu kombinaciju. Naime po Đa-

30

O Поријеклу Илира II

konovu i Starostinu "hill" na huritsko-urartskom znači go-voriti. Iz toga bi se mogla izvući hipoteza da "Hillyri" znači onikoji "govore", koji se razumiju kao što se misli i za "Slovene"oni koji "slove", ili tumačenje za savremeni albanski jezik "shlji-pe" tj. "shljipon", što znači "oni koji se razumiju".

Ova se hipoteza ne bi mogla prihvatiti jer bi bila usuprotnosti sa cijelom koncepcijom ovoga rada koji se za-sniva na dominaciji indo-iranskog elementa kod Ilira.

- Medi (Miđani), tragove Meda na ilirskom prosto-ru nalazimo kod grčkog istoričara Apijana (II vijek), koji jenapisao "Istoriju Rima", od koje je ostao dio koji govori oIlirima. Apijan daje legendarne eponime ilirskih plemena:"... Iliriju su se rodili sinovi Enhelej, Autarije, Dardan,Med, Taulant, Pereb i kćeri Prto, Daorto, Dasaro i drugeodakle su Taulanti, Perebi, Enhelejci, Autarijati, Dardanci,Medi, Partini, Dasareti i Daorsi".

Apijan je vodio računa o redosledu mitskih rodona-čelnika, kao i njihovih plemena. U oba slučaja Mede smje-šta negdje oko donjeg toka Crnog Drima između Dardana-ca i Partina. Nije jasno zašto R.Katičić misli da su Medimožda Tračani? Moramo skrenuti pažnju još na neke to-ponime oko Bojane čija je osnova "med" ili "mid". Medovaje mjesto na morskoj obali u istoimenom zalivu. Drugitoponim je selo Mide kod Vladimira. Riječka koja protičekroz selo zove se Miđanska rijeka. Selo se na albanskomzove "Mila" (piše se Midha), a stanovnici se zovu "Milaku", štoje u stvari često prezime kod Albanaca, pa se postavlja pitanjenije li to možda Likrofonova "Zemlja Milaka", O toponimimakoji imaju veze sa Medima oko Podgorice, već je nešto rečenoza brdo Busovnik, a Medun ("civitas que dictur Medione"),koji ima sufiks "on" koji može biti grčki, a isto tako i osetinski ioznačava prisvojan pridjev ("Medski", "Medski grad").

Kod Meda (u Midiji) je postojao stari rod još iz VIIv. st. e. (asirske vijesti) koji se zvao "Kaštariti". Možda su imalisorski Kastrati trag tog plemena a ne od kastrum ili

31


kastrirano. I toponim Farmaci nije romanizam kao što seobično misli već trag medskog imena "Farmaka" (slavni).

- Medu "ilirskim" plemenima pominju se i Dindari.A.Stipčević (5) ih smješta oko Donje Drine. Dind-Arije uIII v. st. e. nalazimo na ušću Dnjepra. O.N.Trubačev namobjašnjava da "ding" znači trska, pa njihovo ime bukvalnoprevedeno znači "Tršćani Arije" ili "Arije iz Močvare". Punoima razloga da se smatra da se radi o zajedničkom pleme-nskom imenu iz velike vremenske distance. Razlika izeđuDaorsa i Aorsa može se svesti na dentalni prefiks "d" kojese često koristi kao član. Ako pođemo od pretpostavke dasu Dindari i Daorsi iranska plemena, ona na zapadni Ba-lkan nijesu mogla doći sa pricrnomorskih polazišta jer Skitise spuštaju sa sjevera u VIII v. st. e. a Aorski kao Sarmati uIII v. st. e. a posle tih rokova arheologija nije našla tragovenovih migracija, prema tome njihova polazišta su moralabiti sa sjeveroistoka s one strane Volge, i sjevernim Kavka-zom kao usputnom stanicom. Ako je ovo rezonovanje ispra-vno iz njega izvlačimo dva zaključka. Prvo, da su iranskaplemena dugo čuvala svoja plemenska imena, i drugo, da jeX v. st. e. bio "terminus ante quem" seobe Iranaca. Imeilirskog plemena Dedžari (Deh-Ari), iz sred. Albanije ta-kođe upućuje na iransko porijeklo.

Iliri su bili agrafski narod, pa su i ostaci njihove ono-mastike oskudni. Za imena njihovih kraljeva nemamo eleme-nata za utvrđivanje pripadnosti iranskom jeziku, jedino jeiznimka kralja Genca. Gene je ime Ugarskog porijekla, pa sesa time potvrđuje veza Iranaca (Arija) sa ugrofinskim pleme-nima s kraja eneolita ili bronze na prostoru jugozapadnog Si-bira. Istovremeno se potvrđuje da je njegova dinastija bila ari-jska (ardijejska), što je do sada bilo nesigurno.

Od ilirskih imena koja su tretirali Alffeldv, Gara-šananin, Papazoglu i dr. vrlo malo ima onih koja se mogu pro-glasiti, sa sadašnjim saznanjem, za iranska. Možda ime "ugle-dnog građanina Duklje" Tamarijanus jer u sebi sadrži "ari-

32


ja", a možda je to ime u vezi sa imenom čuvene mesagetskecarice Tomaride (Herodot I, 108), koja je surovo kaznilacara Kira. Nije potrebno upozorenje da je Tamarijanus ro-manizovano ime. Pošto su Arijci bili stepski nomadi, logi-čno je da su imena divljeg govečeta tura i bizona (zubr), po-dloga za imena Turo i Zuber. Ilirska imena Daso se javlja uRg-vedama, a ima dvostruko značenje, čovjek i rob (7).

U vezi sa imenom Puredža, prema sanskritu "Pur-rada", treba dodati da se ispravnost tumačenja tog imena po-tvrđuje time što se kod Albanaca još zadržalo prezime Rada,odnosno kod Klimenata Redžaj (A. Jovićević, 1923,35).

U Crnoj Gori su se do skoro održavala arijska ime-na za tepanje pr. Taraman (bistri) i Karaman (vojnik, ra-tnik), što ukazuje na tragove duhovne kulture Indoiranaca.

Od ilirskih vladara imamo još ime Balajos. To jeime došlo do nas preko grčkog ili latinskog pisma, kod kojihnema glasa "š", zato mislimo da bi pravilan izgovor mogaobiti Balajos, što znači da se radi o ugarskom utkaju. Tako-đe bi i ime Karavancija moglo biti iranskog porijekla odosnove "kara" vojnik, ratnik.

Primjedbe

1. Jelić Radoš, Sudanija u Vasojevićima, "Pobjeda" 30.V 1996.godine.

2. Vešović R., Pleme Vasojevići 1935. g. str. 356.3. A. Benac, Praistorija jugsl. zemalja, CBI, Sarajevo, 1987 str. 759.4. G.Vukčević, O porijeklu Ilira, TGD,1992, str. 135.5. F.F.Šalamberidze, Atlantida..., Moskva 1991. g.6. Dziccojti J.A.Narti, Vladikavkaz, 1992, 16,18, 22.7. J.Guseino i A.Sumbatrade, Istorija Azerbajdžana, Bakun,

1985,51).8. A.Stipčević, Iliri, Zgb. 1989, 28.

33


3. Ostaci ugarske onomastike

"Nikakvo istraživanje praistorije indo-iranskih naroda ne može pretendovatina naučnost, ako ono ne uzima u obziru punom smislu... ario-ugarske veze".

(Abaev V.J. 1981. g. 34)

Na prostoru Crne Gore i sjeverne Albanije još sesrijeću tragovi ugarske onomastike. Ova se pojava ne možedrugačije protumačiti nego kao potvrda teorije kontakataindo-iranaca i ugrofinskih plemena na području androno-vske kulture u predjelima iza Urala. Pojava ugarskih imena,posebno je prisutna kod malisorskih plemena. Primjeri: Đe-rd, Dukaj, Pal, Kemo, Bakoc (č), Vata, Bejza, Mark, Buda-ji, Nos, Đeljoš i si.

I kod Starokuča se javljaju ugarska imena npr.:Đula, Bela, Ola, Vujoš, Đeljoš, Madžo i dr (8).

Slučaj imena Mur-Geza ispod Busovnika je obja-šnjeno u Uvodu. No ovo ime nije usamljeno, i u Pivi se ja-vlja prezime Gezović, najvjerovatnije od imena Gezo.

Nejasno je porijeklo ugarskog imena Uroš kod Sr-ba. "Ur" na ugarskom znači gospodin, a "Uroš" gospostveni.

Ovo se ime prvi put javlja u pisanim dokumentima uRaškoj u sredini XII vijeka kao Župan Uroš Prvoslav (9).Svi Nemanjiči nose ovo ime kao neku vrstu titule.

Najvjerovatnije da je ovo ime preuzeto od Mađara,jer su Rašani imali stalne kontakte sa njima. Znamo iz Ži-tija Nemanjinog sina Stevana Prvovjenčanog da je Nemanjabio i u savezu sa mađarskim kraljem u ratu sa Vizantijom.Kod Popa Dukljanima se javljaju ugarska imena Boroš,Uroš, Prvoš i Mihalj.

Kod Erdeljanovića (10) se pominje "arbanaško imeMar" i bratstvo Mara u Kocima. Mara na staro-persijskomznači Med (Midanin). Ovo potvrđuje pretpostavku o arhe-

34

O иоријеклу Илира И

ološkoj dvofaznosti Meduna, kao grada Meda i kasnije kaosvetilišta huritskog boga Haldi. Arijski narod Mardi koji ježivio u Mediji i Hirkoniji poznat kao razbojnički narod,^mo-žda ima neku vezu sa Marima. Nejasno je otkuda ime Sogou Crnoj Gori? Da li to može imati neke veze sa mongo-lskim Šogun (gospodar).

4. Metamorfoze

Kod stepskih naroda Evroazije vuk je jako bio pri-sutan u mitologiji i onomastici.

Već je nešto rečeno o imenu Đikan iz Crne Gore.Taj tip imena zaslužuje nešto više pažnje, a u tu grupu spa-daju Đukan i Vukan. Izgleda da je Crna Gora domovinaovih imena. Ovoj grupi vjerovatno pripada i malisorsko imeDeka (n), i dubrovačko ime Divo.

Nazivi za vuka na indoevropskim jezicima: gr. likos,lat. lupus (canis), st. slov. viliku, litv. vilkas, alv. ulk, ind.cvr. vrkah, avest. vahrka. Česta su imena ljudi i pokrajinaprema vuku: u Italiji Lukanija, u Iranu Hirkanija, od čegaIberija. Podržavanje vuka (lupus imintarentur) ilirsko ple-me Dainioi (po Serviju)(10).

U latvijskom se srijeće arhaični eufemizam za vuka,"dijevasuns", a bukvalno "božji pas". Dieva na sansteritu značibožanski, božji, prema tome u našem slučaju: "dieva" kao di(eva),na lat. canis (pas), "kan", pa imamo: "Đi(eva) + kan = Đikan.Istu konstrukciju bismo dobili ako bi pošli od st. iranskog (ve-dskog) "divo" (bog), od kojeg se dobija, dubrovačko Divo (Bo-zo). Slično ovome i sa Đuan i kod Malisora Đeka(n). SlučajVukan nešto je različit, ovdje imamo simbiozu slovenskog i la-tinskog. Vkan se prvi put u našoj istoriji pominje kada je Bodinoko 1082. g. posle zauzimanja Raške poslao tamo dva svojavojvode Vukana i Marka. Kod imena Vukan dolazi do pleona-zma, jer je vuk "vlk" (na ploči sv. Luke u Kotoru Velcanni), ko-mbinovan sa lat. can pa imamo Vukan. Slični pleonazmi se

35


javljaju i kod toponima, npr. Bostur, katun na Lovćcnu, gdje je"tur" divlje stepsko goveče, a "bos" je govedo na lat. bos, bovis.

U XIX v. u Komanima se javlja žensko ime Kana,što bi na indoiranskom trebalo da znači Vučica, slično tomeu Paštrovičima Kanjoš, sa značenjem vuk u ugarskoj inte-rpretaciji sa sufiksom "os". Kanjoš se može protumačiti ikao čisto ugarsko ime od "kanya", (kanja) - jastreb.

5. Iransko-ugorfinska simbioza

Javljanje ugrofinske onomastike kod indoiranskihplemena govori o njihovim kontaktima na prostoru jugoza-padnog Sibira. To potvrđuju i pozajmice iranske leksikekod ugarskih jezika u još većem obimu, što znači da su tikontakti bili dugotrajni i da su doveli do sinkretizma. Kaodokaz za tu hipotezu navode se neki primjeri koji se odnosena ranoiranski period a ne staroiranski (11). Te pozajmicesu vezane za termine stočarstva i zemljoradnje: anarta-s (be-splodan), parsas (svinja), oras (vepar), sarva (rog), samis (vrstakože), kurzg (kokoška), juva (ječam), suka (osje klasje), tama(trava), mekše (pčela), aiša (oglav), setz, sejtz (most) ora (sv-rdlo), senkz (klinac), asuru (gospodin), orja (rob), sasar (se-stra), šarša (hiljada), seta (sto), daš (deset), septa (sedam, ne-delja), onča (čast), saridž (more, topli kraj), varoš (varoš).

Gramkrelidze i Ivanov (1984), smatraju da ranoira-nske pozajmice u ugrofinskom ukazuju na odvajanje irano-jeztčkih plemena u dosta staro vrijeme, možda na kraju IIImilenijuma, u vremenu opšteg indoiranskog kretanja dje-lova tih plemena u sjeverozapadnom pravcu. Ta stara kre-tanja iranojezičkih plemena slijedila su sopstvenu migracijuiz svojih prvobitnih oblasti u reonu Srednje Azije, od kadasu se rasprostirali na sjever i sjeverozapad, a takođe i u ju-žnom pravcu na strani avganistana.

Sto se tiče pravca kretanja Indoiranaca ima i drugihmišljenja, no o tome će biti riječi na drugom mjestu.

36


Finougarski šamani upotrebljavaju riječ med, kono-plja, muhomor, što su pozajmili od Indoiranaca iz susje-dstva. Palcolingvisti su ustanovili lokalizaciju ugrofinaca naPriuralju i jugu Sibira gdje se javljaju divlje pčele i konoplja.Radi se o prostoru andronovske kulture. Indoiranci su svojesusjede osposobili za proizvodnu ekonomiju, konjarstvo,metalurgiju i si. Kontakti su ostvareni na ivici stepe i šume.

I u Hercegovini se zapažaju neke pojave koje se mo-gu tumačiti preko indoiransko-ugarske simbioze. Primjeraradi, u jugozapadnom Sibiru se pominje topnim Tuzmazi,očigledno iranskog porijekla, a u Hercegovini pleme Bu-rmazi; u Sibiru rijeke Ajduz, Timguz, Raguz, što je sličnohercegovačkom prezimenu Tunguz ili najranijem imenuDubrovnika, Raguz. Topnimi koji završavaju sa "aj" u zapa-dnom Sibiru kao Turgaj, Šibaj i si. podudarni su završetku"al" kod albanskih topnima ili prezimena.

Topnim Šali u Sibiru sličan albanskom "Šalja", a to-ponim Jurjuzan, sa iranskim sufiksom "zan", slično je pre-zimenima koja se srijeću i kod nas sa istim sufiksom. Da litreba i ovdje dodati da se i u Hercegovini često srijeću mo-ngolski antropološki tipovi.

Kod LM. Đakonova (1956, 180), imamo da "vis" nairanskom znači rod, jelo, otuda kod Albanaca "fis" (rod).

6. Mataruge i Mataguži

Predanje o starim narodima Mataguža i Matarugaodavnina su poznata skoro u svim crnogorskim krajevima. Tu-mačenjem ovih imena bavili su se mnogi etnolozi i istoričaripočevši od Jiričeka do arheologa Maje Pešikan. Pokušaćemodati doprinos ovom pitanju ne ulazeći u ono što je do sada otome rečeno.

Mataguži i Mataruge ne mogu biti plemena, jer jenemoguće da se pojavljuju na toliko lokaliteta, ali je mogu-

37


će da su etnonimi, imena naroda ili etničkih grupa. Obaimena imaju zajedničko "mita". Što bi moglo biti MATA?

Asirci su Mede (Medane) zvali Madai, što je zapi-sano asirskim klinastim pismom, a od Madai do Matai nijefonetski teško doći. No od kuda asirsko ime na naše prosto-re? Poznato je da su sredinom II mil. st. e. bila razvijenigrađanski odnosi između države Mitani i Asirije. Mitani jebila zajednička tvorevina Hurita i Indoarija Marjana. Ra-spadom Mitani Huriti se sele prema sjeveru u Zakavkazje,odakle sa migracijom kavkaskih plemena u kasnoj bronzi dola-ze na naše prostore. Ovdje zatiču raniju migraciju rođaka i ta-mošnjih Meda,, koje Kavkasci zovu Madai (Matai). Vjerova-tno da su ovi odnosi prošli i kroz neprijateljske faze. O tomesvjedoči Medim, koji je grad Meda,, kasnije ga zauzimaju Ka-vkasci i na njemu podižu svoje (huritsko) svetilište. O pobjediKavkazaca svjedoči još i to da su nekada u Kucima živjeli Ma-taguži (Erdeljanović, Rašović), koji su se iselili. O tome svje-doči i to da su ime plemena Koći (stariji oblici Koči), na ibero-kavkaskom znači ljudi, što znači da su Koći Kucima došljaci.

Riječ "ruge" na albanskom znači put, te bi Matarugemoglo da znači: "Medi koji putuju", u stvari stočari nomadi,a "guzi" može da znači stolica, sjedalica, kako kažu naši Pri-morci. Ovo ime u obliku "gu-za-la" (12), se pominje krajemIII mil. st. e. u Šumeru, u gradu Ur III, a znači "nosači sto-lica". Po ruskom arheologu J.Šilovu (1995.g.), Šumer su na-selila i dala prvo pismo plemena Indoiranaca, pa i izraz "gu-za" pripada indoevropskom jeziku, to je onaj dio ljudskogtijela koji je pod tabu, a zove se i sjedalo.

Znači Mataguži su oni Medi koji "sjede" tj. koji suse bavili zemljoradnjom, koji su nastanjeni.

Osnovica "mati" sadržana je i u imenu Savromata,odnosno Sarmata. Većina naučnika je mišljenja da se radi ojednom narodu. O njima Diodor (II, 43,6) piše da su došliiz Medije, što podsjeća na srodstvo s Medima. Ovo nas Di-

38

O иоријеклу Илира Π

odorovo mišljenje upućuje na trag o porijeklu i srodnostinaših Meda sa Medima iz prednje Azije.

//. Primjedbe

1. B.Durđev, Dva deftera Crne Gore iz vremena SkenderbegaCrnojevića, Sar. 1973.

2. M.Pešikan, Zetsko-humsko-raška imena na početku turskogdoba, Bgd. 1984.

3. Risto Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u Kotorskim spome-nicima XTV i XV vijeka, Cetinje, 1963, g. str. 117., knjiga I.

4. M.Kalankatuaci, Istorija zerrdje Aluank, Jerevan, 1984. g.5. A.Stipčević, Iliri, Zgb. 1989. g. str28.6. G.Vukčević, O porijeklu Ilira, Podgorica, 1992. g. str. 101.7. Bongard-Levin, Drevnie civilizaeti, Mos. 1989. g. str. 221.8. M.Rašović, Pleme Kuci, Bgd. 1963. g. str. 67.9. V.Ćorović, Istorija Srba, Bgd. 1993. g. str. 126.10. TB Gamkrelidze, V.V.Ivanov, Indoevropejski jezik i Indo-

evropejci, Tbs, 1984. g. str. 493.11. Isto, str. 974.12. Paul Garelli, El prosimo Oriente, Barselona 1987, str. 212.

39

Гојко Вукчевић O иоријеклу Илира II

III. HIDRONIMI, TOPONIMI, ORONIMI

1. Hidronimija

Iz iskustva je poznato da se najduže zadržavaju hi-dronimi i da se oni najčešće prenose prilikom migracija naprostore novog naseljavanja. Ako je to tačno onda bi nekihidromimi sa tog hipotetičnog prostora iseljavanja Iranacaprispjeli na naš prostor.

Indoevropski izraz za vodu: Rigved, apah, het, hapa,avest. afs, ind. evr. hap (h), uet (ut), alb. uj-e, uj-i, gr. υδωγ, lat.aljua, amius, st. slov. voda.

Imena rijeka sa prostora jugozapadnog Sibira, tj.andrenovske kulture su: Ob, Oba, Oy, Talas, Volga, po Pto-lomeju Rha, veds. Raša, avestinski Rauka, Ili, Ču, Tabol, Oka,Išim, Uj, Tara, Irtiš, i Ubo. Po Adajevu svi hiaronimi gornjegsliva Oba su ind. iranskog porijekla, kao i neki termini u vezisa vodom, kao "bun" (dno, gaz), obala, strmina "riz" ili "roz",porečani "araža", jezero "vir", plitka voda "cetlin" i si.

Kao što smo pretpostavili na prostoru Crne Gore išire nalazimo više hidronima prenijetih sa prostora andro-novske kulture.

- Tara je desna pritoka r. Irtiša, pritoka Tobola."Tara" na ind. iranskom znači bistra. Upravo, kod nas imaviše Bistrica, što ne isključuje mogućnost da je bilo više Tara.U knjizi Ό porijeklu Ilira" (G.V.), hidronim Tara je dove-

den u vezi sa ibero-kavkaskim "tar" (trupac, stablo). Među-tim, sa novim saznanjem bolje odgovara osnova "bistra", a"trupac, stablo" bolje odgovara oronimu Tara u Srbiji i Tara baš (Tara-boš) kod Skadra, što znači "stablima prazno" ili"golo", što Taraboš u stvari i jeste.

- Uj, ime lijeve pritoke Tobola. Izvire na Uralu. Naalbanskom voda se kaže uj-e, uj-i.

- Išim, sibirska rijeka, pritoka Irtiša, po Abajevu indo-iranskog porijekla, odgovara imenu albanske rijeke Ishmi (lat.Isamnus), uliva se u Jadransko more južno od Mače.

- Raša, vedski naziv za Volgu, a avest. Rauka (rije-ka), dok po Ptolomeju Rha. Ovom imenu kod nas odgovaraRaška i Raša u Istri.

- Tobol, lijeva pritoka Oba. Kod Popa Dukljanina sepominje tvrđava Obolon (Mijušković S.), koju indetifikuje-mo sa gradom Obodom. Ako se sa ovog toponima skinegrčko "on", ostaje "obol", što je vrlo blisko iranskom hidro-nimu Tobol. Za Obod se misli da je dobio ime po rijeciistog imena. (Mlini na Obod). Međutim ne smijemo prena-breći ni oronim kod Gornjeg Blata, Oblun, koji je po zvu-čnosti bliži "Obolon-u" Popa Duljanina, ali za njega nema-mo dokaza da bi mogao postati od hidronima.

- Po izrazu "cetlin", što znači "plitka voda" možda jer. Cetinja dobila ime ili Ceklin.

- "Bun je indoiranski izraz za dno, gaz, što odgovaraimenu Hercegovačke Bune i albanske Bune, Bojane, Barbane.

- "Riz" je indoiranski izraz za obalu, pa bi to moglada bude osnova za antičko ime Risna (Rizon, Rizunt, Rezi-nium, Sinus Rizonicos, Kolpos Rizonicos, Potamos Rizoni-cos, Rizonitas i si.), što znači da se pleme zvalo Rizonitas(Obaljani), a grad Rizon (interpretatio Greca).

- U vezi sa Rizonitima Maja Pešikan (1) postavljahipotezu da je srednjovjekovno pleme Riđani između Risnai Nikšića njihov naslednik. Ako su Rizoniti bili Iranci (Me-

40 41


di), onda se dobija odgovor o konjaniku "Medauru" iz Afri-ke, da je to bilo božanstvo domaćeg kulta Meda.

- "Vir" je indoiranski izraz za jezero, pa bi toponimVir-pazar na Skadarskom jezeru mogao biti trag najstarijegimena za jezero. Naravno "pazar je dodatak iz turskog vremena.

- "Apaža" znači "porečani", te bi to moglo biti osno-va za ime sela Pažići na rijeci Zeti kod Daniovgrada. Ovimse indirektno upućuje da bi i hidronim Zeta, Zenta, Genta,mogao biti indoiranskog porijekla.

Karta 2. Porečje gornjeg Oba odakle su došla iranska plemena naprostor Crne Gore i njene okoline

42

O иорпјеклу Илира II

2. Toponimi i oronimi

Normalno je očekivati da su došljaci na naše prosto-re, pored hidronima donijeli i po neki toponim ili oronim.Ovo pretpostavljamo zato što smatramo da je njihova duho-vna kultura i njihova nacionalna svijest, ako tako može dase kaže, bila na takvom nivou. Jer, poduhvat jedne migra-cije takvih razmjera može preduzeti samo visokoorganizo-vano društvo. A sada se moramo zapitati što je sa imenomnjihove svete planine Ripa (Ural)?

Planinska oblast rijeke Kir koji izvire u Proklctija-ma, zove se Postriba. Albanski filolog Fran LJulji (2), u čla-nku Govor postribe", analizira riječ "Postriba" razlažući jena romansko "post" (posle) i "riba". "Riba" sa alternacijom"ripa", na albanskom znači "brežuljak sa teško prohodnomstazom". To znači da je u toponimu Postriba sačuvano imeRipa. A značenje te riječi u albanskom u stvari je uspomenana Ural i njegovu ulogu u istoriji kao staze za prelaz izmeđuEvrope i Azije (vrata naroda).

Da je ovako tumačenje Postriba ispravno potvrđujei austrijska karta gornje Albanije iz 1791. g. u kojoj je upisa-no područje "Posterippa" na gornjem Kim (4). Ripe pominjekao oblast i filolog Vladislav Popović, na istom mjestu (5).

Jedan drugi toponim takode krije u sebi "Ripa", udolini Drima, a to je "Apripa e Gurit". Vjerovatno da jeprvo, iransko ime Prokletija bilo Ripa, koje je istisnutokasnije dolaskom Kavkazaca koji Prokletijama daju ime"Monti delli Spani" (interpretatio italiana), koje je sačuvanodo srednjeg vijeka, kada ga pominje Martin Segono, kano-nik Novog brda i biskup Ulcinja.

Ivan Božić u "Nemirno primorje" piše: "Drivast stojiistočno od Skadra u podnožju brda nazivanim Spani". Otku-da ime Spani za Prokletije, objašnjeno je u "O porijekluIlira" (str. 132), a sada da saopštimo samo kratko, KavkasciIrance zovu Aspani (3). Zanči Kavkasci su istisnuli starosje-

43


dioce Irance i davali svoja imena, ali su se tragovi iranskogjezika tu i tamo, sačuvali, kao na pr. toponim na rijeci Dri-mu, "Raja" (Rada, kralj), a u dolini r. Mace (Matis), Spaka(iran. pas).

Svi planinski vrhovi koji imaju ime "Kuk", kao na pr.Bobov kuk na Durmitoru, Kuk na Lovćenu i dr. ostatak suiranskog jezika. Ime planine Turjak kod Beraoa, koja jedobila ime po divljem govečetu "tur", pripada takođe ira-nskom jeziku. Smije se naslutiti da je i planina Somina nagranici sa Hercegovinom dobila ime po "somi", tj. po biljciod koje se pravi "soma", a koja je rasla na toj planini. Jer"soma" po Rigvedama (X-82,3), niče u planini, a Varuna jeunio "mlijeko u krave, um u srce i somu u planine". U Ku-cima imamo oronime Darman i Kariman, koji bi trebalo dabudu iranskog porijekla, a u Hotima oronim Erza, koji bimogao biti ugro-finskog porijekla. O Medunu smo se većranije izjasnili.

Ш Primjedbe

1. Maja Pešikan, Planinsko zaleđe Riziniuma, Beograd - Nikšić,1980. godine, str. 74.

2. Luli Fran, "Studime filologike", Tirana, 1976. godine.3. Istorija Gruzije, Tbilisi, 1973. godine str. 26.4. Karta, Krigsarchiv, Beč, Β III, a 255, Jahr, 1790.5. Vladislav Popović, Iliri i albanci, Beograd, 1988. godine, str. 240.

44


IV ARHEOLOŠKE KULTURE EVRO-AZIJSKIHSTEPA

L Stepe

"Mi nemamo ni njiva ni domova... Mise dobro osjećamo po svem svijetu kaoljudi koji provode život u kolima".

(Višnupuran, 5,70,33).

Beskrajni prostor evroazijskih stepa pruža se odDunava do gornjeg Jeniseja, a po širini od sjevernih obalaCrnog, Kaspijskog i Aralskog mora na sjeveru do 53-ećeguporednika.

Iznad stepa se nastavlja pojas šumo-stepa (rus. leso-stepa) u širini oko 300 km. Prostorom stepa vlada surovakontinentalna klima sa Ijetnjim maksimumom od +40o C izimskim minimumom od čak -40 stepeni celzijusa na pro-storu jugozapadnog Sibira. Još je Herodot (IV, 28), primi-jetio da zima u stepama traje 8 mjeseci i da se Meotsko(Azovsko) more zamrzava. Zamrzava se i voda prilikomizlivanja, primjećuje on. Herodot je zapisao još, da kišepadaju ljeti a ne zimi. Pedološka podloga stepa je uglavnom"černozjom". Dalje, Herodot (IV, 47), opisuje stepu svogvremena, pa kaže da je zemlja ravna, obrasla je gustom tra-vom i ima vode u izobilju. U Rigvedama i Avesti je zapi-

45


sano da su Indoiranci živjeli na obalama punovodnih rijeka.Na krajevima stepa uzdizali su se moćni planinski lanci, sazapada Karpati, sa juga Kavkaz i Tjen San, a sa sjevera sve-ta planina Arija, Ural. Najveći problem stepa bila je ene-rgija, zbog nedostatka drveta.

Stanovnici stepa u praistoriji su bili prinuđeni da su-še govedu balegu i da je koriste kao gorivo. Za Skite znamoda su kidali sirovo meso, umakali u slanu vodu i tako gajeli. Znamo da su i Mađari, kada su se doselili u Evropu jelisirovo meso, navika iz stepe.

Na tom ogromnom prostranstvu živjela su indoira-nska plemena, ili Arije, kako su sebe zvali, kao nomadi sto-čari. Bili su stalno u pokretu na svojim kolima koja su vukli,prvo volovi, kasnije konji, seleći se za pašom. Ljeti je u ste-pi bujao život. Visoka sočna trava puna raznobojnog cvijećapo kojoj su pasla nepregledna krda goveda pružala se u ne-dogled. Za svakoga je stepa pružala izobilje hrane. Za pa-stire, kako piše u Rigvedama "nabrekla vimena krava", zainsekte medonosno cvijeće, za jata ptica rojeve insekata, aza stepske zvijeri izobilje sitne i krupne stoke. Tako se za-tvara krug života. Najzagonetnije je kako se zimi prehra-njivala ta stoka, jer još nije bila napravljena ni kosa niti srp,koji će se početi koristiti tek u srednjoj bronzi, tj. oko sredi-ne II milenijuma. Tako, prije tog vremena nije bilo mogućepripremiti dovoljno stočne hrane za prezimljavanje duge zi-me, pa je teško shvatiti kako je opstajalo toliko stoke. Još jeHerodot zapisao da su zimske padavine u stepama rijetke.Sniježni pokrivač obično ne prelazi 10 cm. Na niskim te-mperaturama taj snijeg ne formira koru nego ostaje suv ilak kao paperje. Pisac ovih redova je zapisao u mongolskojstepi na temperaturi od -25 stepeni Celzijusa kako se hranelosovi (vrsta sibirskog jelena), oni snažni mlazom vazduhaiz nosa oduvaju mali sniježni pokrivač i tako dođu do Ije-tošnje suve trave.

46

O иоријеклу ИлираП

Zimu su nomadi provodili u kolima pokrivenim pu-stinom, to je bio topli dom u kome su se mogli prepuštatiletargičnom sanjarenju.

Arije, koji su živjeli bliže obalama Crnog ili Kaspi-jskog mora, bavili su se i zemljoradnjom i oni su živjeli ukućama, zemunicama koje su zvali "kata" što dolazi i od st.iranskog "kan" (kopati). Vjerovatno je od ovog pojma u Cr-noj Gori ostao naziv "katun" za sezonska stočarska staništa.

Vitalnost čovjeka i njegovog društva se provjeravakroz njegovo ekološko prilagodavanje. Ali ni u tom širokomprostoru u kome je bilo mjesta za sve, čovjek nije mogaobez ratova, samo što je pojam za rat na sanskritu značio"borba za pljačku krava" (Scharader, 1901, 1913. godine).

Na beskrajnim prostorima evroazijskih stepa prosti-ralo se beskonačno nebo Arijevaca tri ili četiri hiljada godi-na. Pod tim nebom nastalo je arijevsko pleme i arijevskiduh (1). Ovdje, u ovoj stepi maštali su Arijevci o svojimstarim mitovima i starim bogovima. Odavde su se oni obra-ćali visokim gorama u kojima živi veliki bog Mitra. U timgorama, u podnebesju, nalazi se polje Zilahar, koje je stani-šte njihovih svetih i njihovih heroja. Kroz jedinstvo sukobastepe i gora rodila se, proizašla je za čovječanstvo, ideolo-gija ili bolje reći filozofija dualizma dobra i zla, kosmičkareligija iskazana u himnama Rigveda. Kako su mogli ovidrevni čobani izdići svoja razmišljanja u kosmičke visine?Opet se ekologija javlja kao podstrekač stvaralačkog čina.Stepa je bila bez izazova, ni drveta, ni kamena, ni brda, dabi na sebe skrenula pažnju. Bili su usamljeni, trebalo im jedruštvo bogova. Noću je bilo drugačije. Čisto nebo stepepružalo je noćni spektakl od rojeva zvjezdanih jata i mjese-ca kao njihvog predvodioca. Eto neiscrpne knjige za mašta-nje, za osmišljavanje kroz duge Ijetnje noći o smislu čovje-kovog bitisanja. Tako su se Arijci prije 5 hiljada godina po-čeli družiti sa nebom, svoja stada su izvodili na pašu sa ri-tmom kosmosa, sa jutarnjom zvijezdom Venerom - Tištru-

47


ja, a spraćali sa večernjom zvijezdom Haftangur. Dva sufaktora bila dominantna u formiranju etnopsihologije i ku-lture Arija. Prazan prostor stepa bez fiksne tačke na horizo-ntu. Sve čega su se dotakli bilo je nestvarno, izmišljeno.Vozikanje po stepi oko 3.000 godina imalo je posebno de-jstvo na psihofizičku konstituciju. Možda je i hranjenje sasirovim mesom podstrkivalo agresije. Arijska ideologija jeformirala monumentalna epska djela, mitove, filozofiju, re-ligiju i si. Izgleda da je duhovna kultura bila u raskoraku samaterijalnom. Herdot nam je ostavio informaciju da su bilisurovi i krvoločni. Njihov je pronalazak nabijanje na kolac ipravljenje pehara od lobanje neprijatelja. Mnogobrojna ple-mena i narodi beskonačno su se mrzjeli među sobom. Iakoje prostora bilo za sve, prvo su se obračunavali među so-bom. Skiti su protjerali Kimerijce u VII vijeku stare ere.Gonili su ih do jonske obale i do Kilikija.

Herodot je opisao nemilosrdni rat između Kira ikraljice Masageta Tomaride. Sarmati su u III vijeku stareere opustošili Skitiju. Protjerali su ih preko Djestra. Persi-janci su ratovali protiv Skita i protiv Midana u V vijeku sta-re ere. Aorsi su u I vijeku nove ere kao rimski saveznici ra-tovali protiv Sirakena it. si.

I tako je završio prvi pokušaj u istoriji ljudskog rodada se domognu kosmičkih visina:

"Evo te zvijezde što su gore učvršćene,Noću su one vidne, a kuda danju odlaze?Čvrsti zavjet Varuni:Osvrni se okolo, luta noću luna" (2).

(Rigvede, 24,8,10).

Kako je završila ta njihova avantura?Narod Kurgana je stalno bio u ekspanziji. U eneoli-

tu su se kretali ka zapadu. Dosegnuli su Podunavlje, poče-tkom bronze se kreću na istok, prešli su r. Ural i zaposjelijugozapadni Sibir i sjeverni Kazahstan gdje razvijaju andro-

48


novsku kulturu. Sredinom II milenijuma se spuštaju ka jugui jugoistoku, razvijaju fjodorovsku kulturu i infiltriraju se nairansku visoravan i Indiju. U Indiji vode borbe sa starosje-diocima "malim crnim ljudima bez nosa", pobjeđuju ih i teborbe opjevaju u svojim epskim i religioznim pjesmama Ve-dama i Rigvedama.

Na Iranskom platou prvo Medi u VII vijeku stareere, zatim u VI vijeku stare ere Persi formiraju državu kojaće biti vodeća sila na prostoima Bliskog Istoka, do pohodaAleksandra Makedonskog na Istok od kada stagnira.

Nekadašnji neuporedivi ratnici na konjima, Parti,koji su pobijedili rimskog vojskovođu Pompeja, negdje ubrdima Jermenije, čuveni guslari epskih pjesama, završili sukao Kurdi, narod koji se bori za golu egzistenciju.

Od sjevernih Arija, Skita i Sarmata ostao je samotrag. To je mali narod na Kavkazu, Oseti. Plemena Skita iSarmata uzela su učešća u velikoj seobi naroda od IV do VIvijeka nove ere. Pošli su sa drugim varvarima da pljačkajuoronulo Rimsko carstvo. U topotu konja i prašini koja sedizala iza njihovih kopita nestalo je i njih. Utopili su se udruge narode. Najduže su opstali sarmatski Alani, njihoviostaci su već pomenuti Osetini na Kavkazu. Alanke su bilečuvene zbog ljepote, mnoge od njih su dijelile ležaj u šatori-ma varvarskih vođa koji su opsedali rimski limes u vrijemevelike seobe naroda, tim se završila njihova uloga u istoriji.

Mnogo ima nejasnoga oko toga kakva je bila uloga isudbina kroz istoriju ovih Iranaca koji su došli na zapadniBalkan, na tzv. ilirski prostor. Kako su se snašli nomadi izstepa u brdima Balkana? Sukobili su se sa prirodom, jer nji-hov način života i njihova kultura nijesu mogli da se uklopeu ekologiju Balkana. Zatekli su tu starosjedioce, kolikosada znamo to su bili pretežno Pelasti, mirni zemljoradnici iribari sa stalnim prebivalištima. Možda nije među njima bi-lo većih sukoba jer im se način života nije sukobljavao. Alikada su došli Kavkasci stvari su se drugačije odvijale. Ovi

49


su bili na većem kulturnom nivou i agresivniji. Morali sunastati unutrašnji sukobi i netolerancija pa je to možda i biorazlog što se ilirski prostor nije kulturno razvijao, što ništanijesu stvorili ni naučili od drugih.

Njihova energija se trošila na sukobe mentaliteta,između epskih i ratničkih nomada i pragmatičnih Kavkaza-ca, trgovaca, zanatlija i zemljoradnika. Nijesu na vrijemeuspjeli da izvrše etnogenezu, a kada su Rimljani došli već jebilo kasno, jer njima ona nije trebala. Ima neke čudne po-dudarnosti između sudbine Ilira i savremene istorije jugo-slaovenskih naroda?

Mišljenje starog svijeta o mentalitetu Iranaca, defi-nisao je jermcnski istoričar iz VIII vijeka Mojses Kalaka-tuaci (Istorija zemlje Agvan): "Zlobni i nesrećni carevi pe-rsijski hoće da unište sva zemaljska carstva".

Zašto nas zanima toliko sudbina iranskih naroda?Zato što izgleda da time istražujemo sopstvenu sudbinu, jernajvjerovatnije i da porijeklo proto-Srba i proto-Hrvatavodi kod sarmatskih plemena i ne oestaje drugo nego današe istorijske udese tražimo u sudbini arijskih naroda (3).

2. Tripoljska kultura

Prva eneolitska kutura se javlja od IV do III mileni-juma stare ere na teritoriji bliskog i srednjeg Istoka. Tripo-ljska kultura eneolita se lokalizuje na proširene oblasti sre-dnjeg toka Dnjepra do Pruta, tokom IV i III milenijuma (4).

Nosioci pripoljske kulture u njenoj srednjoj etapizauzimali su II polovinu IV, do početka III milenijuma pro-stor šuma-stepa (rus. leso-stepa), od Transilvanije do Dnje-pra. To je bio najrazvijeniji period. Osnova egzistencije ple-mena "Tripolja" je bila zemljoradnja sa stočarstvom. Nouporedo su se razvijali razni zanati: grnčarstvo, dobijanje iizrada bakarnih predmeta i legura sa srebrom, tehnika live-nja metala, obrada kosti.

50


Zemljoradnja eleonita zasniva se na korišćenju pe-riodično plavljenih riječnih dolina i njima bliskih polja. Pri-rast stanovništva i ispošćavanje zemljišta prouzrokovali sučesta seljenja i proširenje arela tripoljske kulture na istok.Što se tiče kulturnog uticaja pricrnomorskog prostora, jasnose osjeća prisustvo balkanskog i egejskog eneolita, a prekonjih i ranih zemljoradnika maloazijskog neolita. O tome go-vore i mnogobrojne keramičke posude, među kojima i onezatvorenog oblika sa spiralnom ornamentacijom jedinstve-nog apstraktnog modela.

Razvoj tri-poljske kulture pre-dstavlja primjer po-stepenog raseljava-nja zemljoradničko- stočarskog stano-vništva i osvajanjenovih površina. Pr-oces proširenja pra-ti socijalna difere-ncijacija i uža speci-

Sl. 3. Rekonstrukcija "tripoljskog" sela jalizacija stočara,naročito od uvođenja kola kao sredstva za stanovanje jer satime počinje ekstenzivno nomadsko stočarstvo. Kola su bila,vjerovatno, proizvod Prikavkazja i kuro-arakske kulture eneo-lita. To raseljavanje zemljoradnika i dovodi do pada tripoljskekulture, a narastanje i dominacija nomada kao posebnog ku-Iturno-socijalnog entiteta na širokim prostranstvima stepa.Sve je to bilo uslovljeno ekološkom situacijom. U takvim oko-lnostima i u takvoj sredini posebni tip sahranjivanja koji jezahvatio široka porstranstva stepa u skladu je sa širenjemnomada. Kasnije se prenio i na brdska područja njihovomekspanzijom. Upravo radi se o podizanju humke (kurgana,tumulusa) nad grobom. Kurgane u stepi ne treba dovoditi uvezi sa uticajem mesopotamskih zigurata ili egipatskih

51


piramida. Zajedničko je samo ljudska sujeta i želja za do-minacijom i produže-njem zagrobnog života.Kurgan znači mjesto obi-lježavanja zagrobnog bo-ravka u prostoru (stepi). Idrugo, trebalo je zadržatihijerarhijsko društvo, ko-je je postojalo i kult pri-lagođen datim uslovima,što je takođe Wlo formi-rano. Znači, kurgan jeimao tri funkcije, obilje-žavanje, socijalno istica-nje i ispunjenje kultne fu-nkcije.

Kurgan nije sa-mo nemirenje sa smr-

Sl. 4. Keramika "tripoljske" kulture ĆU; Qn ima jedno dublje

simbolično značenje, on je krik u stepi. A kurgan u brdimaje inercioni apsurd i dokaz o mentalnoj inerciji i konzerva-tizmu Iranaca. Tu je možda i nastao običaj leleka.

Dominacija nomadskog načina života zbog njegoveskučenosti uticala je na zaostajanje u razvoju materijalnekulture (zanati, građevinarstvo i si.), a stimulisala razvojduhovne kulture, kultova, mitova, plemenske aristokracije isvešteničke kaste. To je bila podloga za stvaranje epova kaošto su bili Rigvede, Vede, Epos o Nartima, Aveste, ponekima i ep o Gilgamešu i si. Na razvoj nomadskih društavaevroazijskih stepa, ne treba zanemariti uticaje i kontakte sakuroarakskom kulturom i oazija iz srednje Azije. Postojalisu uticaji i u obrnutom smjeru kada je narasla moć nomada,počela je njihova ekspanzija na sve strane, a sa tim i njihovuticaj na kulturu i etnički sastav susjednih prostora. No o

52


tome će biti više govora kada bude riječ o bronzanom pe-riodu stepskih plemena.

Kult sahranjivanja je bio sa kurganom i bez. Umrlog supolagali u jamu u zgrčenom položaju, obično na lijevi bok, saglavom na sjevero-istok. Jama je bila ovalnog oblika, pokri-vena drvenim oblicama i zasuta zemljom. Grob je bio zasutokerom i bijelom glinom. Pogrebni inventar se sastojao od ke-ramičkih posuda antropomorfnih figura i poljoprivrednih oru-đa, za muškarce (srp, motika, i si.) Antropološka istraživanjadobro sačuvanih lobanja, su pokazala da se radi o gracilnim ti-povima (medioteranskim), rasprostranjenim u to vrijeme naBalkanu i Podunavlju. Zajedno sa time primjećuju se u rano-materijalu i znaci prisustva stepske populacije istočne Evrope.Ovakav se zaključak više odnosi na mehaničko,nego na gene-tsko prisustvo (Velikanova M.S., (1961),

SI. 5. Grafička rekonstrukcija lobanja (muške i ženske), "tripoljske"kulture, (po Gerasimovu).

Najviše što impresionira kod tripolske kulture, to jekeramika, kako zbog bogatstva formi i utilitarnosti, tako i zbog

53


slikane ornamentacije u polikoloritu. Pretežno apstraktne fi-gure ornamenta govore o visokoj duhovnosti i artizmu njenihstvaralaca, što potvrđuje nalaze antropologa da se radi o Me-diterancima. Pojava geometrijske ornamentike govori o prisu-stvu ili kontaktima sa stepskim nomadima.

Kronologija i periodizacija tripoljske kulture po siste-mu C-14 (Dimitresku V. 1974, Todorova X. 1979. godine).

Rano Tripolje (A I): 4.000 godina stare ereSrednje Tripolje (B I): 3.500 godina stare erePozno Tripolje (C II):2.500 godina stare ere

3. Jamska kultura

Stara jamna kultu-rno-istorijska oblast hrono-loški je prva od gigantskihdruštava karakterističnih zaistoriju stepskog pojasa ju-žne Rusije. Epohu enolitastepa karakterišu kurgani ikultni obred sahranjivanjau vezi sa njima. Sa njimapočinje hiljadu-godišnja tr-adicija duhovne aktivnostiIndoiranaca i njihovo go-spodarenje stepom. Kurg-ani su istovremeno i svje-doci specifičnog osvajanjastepa od strane nomadastočara, kojima je stoča-rstvo bilo jedini izvor egzi-stencije, materijalna bazaza razvoj socijalnih i duho- Karta 3. Početak i kraj Sirenjavnih institucija, koje su za- "tripoljske" kulturemijenile stare zemljoradničke forme. Ovo se ogleda i u raspro-

54


stiranju sličnih keramičkih formi, kao posude sa oštrim i okru-glim dnom često izraženim sa visokim grlom. Ornamenti suurezani, ucrtani ili utisnuti, a shema ograničena talasnomlinijom, cik-cak ili horizontalnom linijom.

Prostor medurečja Dona, Volge i Urala, bilo je pr-vobitna teritorija plemena nosilaca stare jamne kulture. Is-tovremeno se u graničnom dnjepro-donskom reonu razvilasrednje - stogovska kultura. Medu tim kulturama su posto-jale međuzavisnosti i uticaji stočarskog iskustva stečenog ustepama Prikaspija i Priazovlja. Zato je i oslonac njihovematerijalne egzistencije bilo ovčarstvo, koje se najbolje pri-lagodavalo ekološkim uslovima stepe. Ekonomska specifi-čnost jamskih plemena opredjeljivala je karakter njihovogkulta, odnosno kultnih spomenika. Na velikom prostranstvunjihove kulturno-istorijske oblasti ritual sahranjivanja je oba-vljen u jami pod kurganom. U ranoj etapi pokojnika su pola-gali u zgrčenom položaju na leđima, orjentacija na istok, po-sutog okerom i često bez inventara. Naselja su vrlo rijetka i saplitkim kulturnim slojem. Razlog ovome su kratkotrajna bora-višta na jednom mjestu. Južni djelovi stepskih stanovnika imalisu kontakt sa kavkaskom "kuro-arakskom" kulturom, od kojihsu preuzeli metal i neke kultne obrede. Grupe koje su bile bli-že azovsko-pricrnomorskoj obali, prešle su na veći stepen orga-nizacije stočarstva eneolita. Ovom kompleksu pripada i ra-zvoj "kemi-obinske" kulture Krima, koja se proširila na južnuUkrajinu i zapadni Kavkaz. Glavna karakteristika ovog kultajeste sahranjivanje u kamenim ili drvanim škrinjama, pokrive-nim tumulom. J.Šilov (1994), prožimanje kulture stepskih no-mada i "kuro-arakske" pripisuje sveštenicima (žrecima). Sve seto ogleda u kontaktima stepskih i sjevero-kavkaskih plemenana širokoj oblasti od Kalmičkih stepa do Kubanja.

Ekspanzijom javnih plemena prema zapadu došlo jedo kontakta sa eneolitskim plemenima zemljoradničke "tri-poljske" kulture, što je takođe dovelo do novih kulturnih si-mbioza, kao što je "usatovska" kultura. Sa ovom kulturom

55


su stepska (iranska) plemena krajem III mil. počela sa mi-gracijama prema donjem Dunavu, Balkanu i istočnoj Evro-pi, gdje su donijela uticaje dalekih istočno-stepskih i kavka-skih kultura. Ova je migracija izvršila izmjene u kulturnom ietničkom pogledu jugoistočnog dijela našeg kontinenta (M.Garašanin, 1961, B.Jovanović, 1976; N.J.Merpert, 1965, M.Gimbutas, 1973).

Jamska kultura eneolita prelazi u katakombnu ku-lturu bronze. To je skitska kultura istorijskog Kremena. Ja-mska je kultura u vremenu od sredine III mil. do II, zauzi-mala prostor Povoložja i Podonja.

4. Kemi-obinska kultura

Već je rečeno da je kemi-obinska kultura eneolitnanastala iz sinkretizma "jamske" i "puro-arakske" kulture naprostoru sjevernog Kavkaza ili Priazovlja. Ovaj obred sa-hranjivanja je prvo otkriven na Krimu, zašto postoje i nekiekološki razlozi. Upravo, Krim je pretežno brdovita i kame-nita pogloga pa je kopanje jama sa onim tehničkim sredstvi-ma bilo daleko teže nego naći ploče sa kojima se možeformirati kamena škrinja. Kurgani "kemi-obinske" kulturerasprostranjeni su još na zapadnom Kavkazu i južnoj Ukra-jini. Veličina kurgana se kreće h=l-3m a D=10-30m. Dnoškrinje je ispunjeno pijeskom. Škrinje mogu biti od drveta,tada su premazane raznim bojama. U grobu su položene je-dna ili dvije osobe sa leđima na dno i savijenim (podignu-tim) nogama ili u zgrčenom položaju i na boku. Orijentacijanejčešće na zapad. Sa skeletom odraslog čovjeka se čestonade i dječji skelet. Invetar je bogat sa keramikom jamnekulture. Nađeni su i bakarni ili bronzani predmeti, noževi,šila i kamene sjekire. Datovanje ove kulture odnosi se naperiod od 2300. do 2000 godina stare ere. Još je potrebnoistaći da su, nađeni bronzani listoliki noževi sa "leđima".

56


Krajem eneolita na prostoru stepa sjeverno-zapa-dnog Pricrnomorja došlo je do pokreta i migracija nosilaca"kemo-obinske i jamne" kulture u pravcu Podunavlja i Ba-lkana. Za učesnike tih migracija uobičajen je termin "etno-kulturne grupe", što nije uvijek adekvatan izraz. Ovdje seradi o iranskim (arijskim) plemenima sa organizovanimhijerarhijskim društvom, sa svojom kulturom, svojim vođa-ma, svojim epovima, što znači da je njihova migracija bilaorganizovana i smišljena, i da je u njoj učestvovalo više gru-pa kako bi se mogli suprostaviti otporu starosjedilaca. Osvemu tome govore komadi oružja nađeni u tumulima kaoprilog pokojnika u vrijeme invazija, a to je period krajaeneolita i početka bronze. Neka od tih plemena morala sudonijeti i svoja stara imena i svoje kultove.

Kako E.E.Kuzmina (1994. godine) piše (5), migraci-je su složeni socijal-demografski i ekonomski proces, onemogu imati 3 modela:

1. migracije s ciljem kolonizacije,2. migracije u okviru jedinstvene kulturne i ekono-

mske zone i3. migracije iz zaostale u ekonomski i kulturno ra-

zvijeniju zonu (asimilcija i inovacija).

Migracije mogu imati karakter raseljavanja. Rezu-ltat migracije može biti: miksacija sa starosjediocima, domi-nacija jednog od učesnika i otvaranje trajnih neprijateljstava.

"Stepski narodi su bili katalizatori svih procesa uistoriji civilizacije"

5. Srubno - adronovska kultura bronze

Na ogromnom prostoru evroazijskih stepa od Du-nava do Jeniseja, sredinom II mil. stare ere formiraju sekulture dva gigantska društva, čije razmjere nijesu poznateu drugim djelovima svijeta. Od Urala do Dnjepra na zapa-du Srubna i od Urala do Jeniseja na istoku andronovska

57


kultura (6). Ovoj epohi tj. XIV ν. st. e pripadaju pismenevijesti iz kojih prvi put saznajemo o postojanju Indoiranaca.

5/. 6. Kamena škrinja "kemi-obinske" kulture sa Knma

Naime iz ugovora između milanskog cara Mattivaca i caraHetita SublHuluma, koji se zaklinju bogovima Arija, Indri,Mitri i Varuni, vidi se postojanje Arija u gospodarećoj klasiMitani. Ugovor sadrži pomen arijskih božanstava Vayu(bog vjetra) Svar (bog neba), soma (božansko piće) i si. po-minju se "marvani" (mladi ljudi, heroji), koji su ratovali nabojnim kolima, izgleda da se radi o nekoj grupaciji Indo-iranaca koja se nešto ranije spustila na Bliski Istok i međuHuritima osnovala državu Mitani (7).

Andronovska kultura se na prostoru jugozapadnogSibira, područja gornjeg toka rijeke Ob i Jenisej, te sjeve-rnog Kazahstana, razvila u fjodorovsku kulturu. Ovu kultu-ru karakterišu slikani geometrijski ornamenti, trougli, rom-bovi, krstići, "sita", cik-cak linije i si. Po nekim arheolozimaovi ornamenti pripadaju altajskoj-uralskim plemenima. Ta-kvi su motivi do danas sačuvani na tepisima istočnog Kaza-hstana. V.Abajev smatra na osnovu hidronima jugozapa-dnog Sibira da su nosioci andronovske i fjodorovske kulture

58


Indoiranci. U svakom slučaju u Zauralju je došlo do konta-kta između Indoiranaca i Ugrofinskih plemena, a time i dorazmjene ornamenata na keramici, pa je moguća i hipoteza0 bi etničkom karakteru nosilaca andronovsko-fjodorovskekulture. Ima nekih indicija da su baš plemena ovih kulturabila ona koja su migrirala na jug i istok u Iran i Indiju XIVvijek stare ere. Kasnije, u XIII vijeku stare ere došlo je dopomjeranja ostatka ovih plemena na zapad prema Uralu.

Način sahranjivanja kod andronovsko-fjodorovske ku-lture je sličan kultu srubne kulture. Kurgani su zemljani saprstenom, inhumacija, glava na zapad, prisutne glava i nogeživotinja, keramika slikana na kosom "mrežom", rede pravom,horizontalne linije i si. To je materijalna kultura andronovskihplemena. Žrtvene posude u grobovima posvećene su Mitri"vladaru naroda" (M.F.Kozarev, 1974, 149). E. E.Kuzminasmatra da su se andronovska i fjodorovska keramika razvile ušumovitim predjelima Zaurala na tradiciji "grebenog geome-trizma" autohtonih plemena. Ekonomia Andronovaca se za-snivala na stočarstvu i manje na zemljoradnji.

Na prvom mjestu su dolazila goveda, pa sitna stoka1 konji. To ih je snadbijevalo sa mesom, mlijekom, vunom,kožom, kostima i raznim kućnim potrebštinama. Zavisnostod stoke kod Arijaca vidi se iz njihovih relligioznih mitova.Tako se kaže za boga Agni:

"Ti koji nam donosiš mnogoobećanu nagradu - kravu".

(Rig.V. 11-1,5)A Indra je nazvan:"Zapovjednikom zlatnih konja, izdašnih bikova, pa-

stirom i gospodarom krava". A Mitra i Varuna: "Divni i da-jući pastiri Vaseljenje, uradite da naše krave nabreknu odmlijeka". Za konje takođe, "...da naše gospodstvo okropitemedom i mlijekom".

(Rg.ved. III, 31,4,VII, 18)

59


Iz Rigveda i Aveste može da se utvrdi da su Indoiranciživjeli u širokoj stepi (taj prostor oni su zvali "Arvanam va-ijah"), sa velikim punovodnim rijekama. Njihovi bogovi žive nan ibu u dvorcu, to su ustvari velika kola "vimana".

Kontakt Andronovaca sa Ugrofincima morao je do-vesti i do upoznavanja arijskih žrečeva sa sibirskim šamani-ma i njihovim vještinama. Tako je možda i došlo do kori-šćenja "some" (u Avesti haona) od strane Arijaca. "Sveto pi-će" soma se pravila od soka konoplje i meda. U stepi divljekonoplje nije bilo, ali na južnom Uralu i jugozapadnomSibiru jeste, što se vidi iz "geografskog atlasa SSSR-a" iz1981. godine, Moskva, str. 142 (karta rastiteljnosti). Mida-msko pleme Magi su bili poznati kao zrečevi u arijskomdruštvu. Imali su monopol i uticaj ne samo u kultu već i po-litici, zbog monopola u magijskim obredima u kojima su ko-ristili somu. I za Zoroastra (Zaradušti), koji se smatra re-formatorom i piscem Aveste, tvorcem "mazdizma" se mislida je bio Mag. Po E.E.Kuzmini (8), riječi "mogila", "kurgan"su bile u upotrebi kod Iranaca (Albanci za gomilu kažu"mogila"). Isto tako riječ "kanap", za konoplju su Turci pre-uzeli od Persijanaca i donijeli kod nas.

Na genetičke veze srubne i andronovske kulture uka-zuje N.I.Členova, koja piše da su i Savromati (Sarmati) bilivezani za te kulture (9). Utvrđeno je da su Ugrofinski ša-mani upotrebljavali riječi, med, konoplja, muhomor, što do-kazuje o vezama sa arijskim žrecima (10),

Pritobolje pripada širokom arealu andronovske ku-lture. Ekološki to je oblast lešo stepa sa dosta močvara. Za-dnjih godina su sibirski arheolozi učinili dosta značajnaotkrića koja su važna za razumijevanja kulture i življenjanosioca andronovske kulture (11). U nastavku dajemo kraćipregled tih nalaza.

U drugom milenijum stare ere klima je na prostori-ma zapadnog Sibira, po mišljenju stručnjaka, bila slična da-našnjoj. Otkopano je više naselja stočara (lokalitet "Čere-

60


muhov kust"), koja su egzistirala od XVII-XII vijeka stareere. Ta su naselja imala u prosjeku 5-10 stanova (koliba),koje su pripadale stacioniranim stočarima, koji su se baviliponešto i zemljoradnjom. Ti stanovi (kolibe) su bili vrloprostrani, površine od 150 - 250m2, konstrukcije od drve-nog skeleta, sa stubovima pobodenim u zemlju i pokrivenimgranama i trskama. U jednom dijelu su življeli ljudi a u dru-gom u zimskim mjesecima stoka. Unutra se nalazilo ognji-šte, bunar (da se voda zimi ne bi ledila), rezerve ljiudske istočne hrane. Po jednom staništu živjelo je prosječno po 16osoba, to je bila patrijarhalna zadruga a čitavo naselje je bi-lo jedan rod. Bilo je i drugih oblika stanovanja u poluuko-panim zemunicama "kata".

U epovima indo-iranaca govorilo se o toplom domu"kata" (koliba), koja obezbeđuje toplinu, krov koji štiti čovjekai stoku i obezbeđuje im rađanje potomstva, reprodukciju:

Kravama i konjima pozdravOnima što se rađaju u kolibiO, ti koja daješ rađanje i potomstvo,Mi razvezujemo tvoje vezove.Ti kriješ oganj unutra,Ljude zajedno sa stokom.O, ti koja daješ rađanje i potomstvo,Mi razvezujemo tvoje vezove.

(Atharvaveda, IX, 3,s. 274)Izgleda da se u "kati" nalazio i žrtvenik.Glavno privređivanje, kao što je već rečeno, bilo je

stočarstvo sa elementima zemljoradnje. Ono je obezbjeđi-valo naselje ne samo sa mesom i mlijekom, već i sirovinamaza izradu odjeće, obuće, pokrivača i si. tj. kože, vune, kosti-ju, i si. Struktura stoke je bila: krupne stoke 63%, koza4,1% i konja 16,4%. Bavili su se i lovom i ribolovom kaodopunskim obezbjeđivanjem hrane. Od divljih životinja naj-češće se srijeće los u 32,4% slučajeva. U "lesostepi" je pored

61


Karta 4. Rasprostranjenost srubne i andronovske kulture bronze uevroazijskim stepama, a-ranosrubna, b-poznosmbna,

v-andronovska, g-andronovsko-fjodorovska

62


dosta trave bilo i dovoljno drveta za građevinarstvo i grija-nje, naročito bora, jele i breze.

Nađeni inventar je bio od, keramike, kosti, bronze ikremena. Od keramike su najviše zastupljeni čanci i šolje.Dekoracije su urezani geometrijski ornamenti sa trouglima,rombovima, cik-cak linijama, "sitima", meandrima, "jelica-ma" i si. što je karakteristično za andronovsku i fjodorovskukulturu.

Bronzani predmeti su najčešće bili, vrhovi strelica,glijeta, srpovi i keltovi. Nađena je i bronzana šljaka, što po-tvrđuje lokalnu proizvodnju bronzanih predmeta.

Od kosti i kremena su pravili razne predmete i ala-tke za domaću upotrebu, kao šila, strugače, noževe, vrhovestrelica i koplja. Nađene su i koštane kockice koje su služileza društvene igre.

Period od ΧΥ-ΧΙΙΙ vijeka stare ere pripada klima-tskom subborjalnom periodu otopljenja prostora zapadnogSibira. Posljedica toga javljaju se tragovi poplava u naselji-ma tog period na r. Tobolu, što je bio razlog iseljavanja nje-govih stanovnika (V.A.Zah, 1995, 85).

Arheološka istraživanja na r. Tobolu, govore da svinosioci andmnovsko-fjodorovske kulture, najvjerovatnije indo-iranci, nijesu bili nomadi, već je na prosotru zapadnog Si-bira u podnožju šuma-stepa (rus. lesostepa), bilo i stacioni-ranih stočara koji su se počeli baviti zemljoradnjom.

6. Kobanska kultura

Kobanska arheološka kultura je zahvatala prostorsjevernog Kavkaza i prikavkaskih stepa. Prostorno se ovakultura dijeli na centralnu, zapadnu i istočnu varijantu. Ovase kultura razvijala u vremenu od XIV do VI vijeka stareere. V.J.Kozenkova predlaže periodizaciju ove kulture (12).

Koban I, period pozne bronze (XIV-XII v.st. e.)Koban II, prelazni period (XII-VII v. st.e.)

63


i Koban III, rano gvozdeni period (VII-IV v. str. e.)Kultura centralnog Kavkaza je nastavak kulture pr-

ve polovine II milenija koja se razvijala pod uticajem kultu-re Zakavkazja, posebno kolhidske metalurgije bronze.

Prva polovina bronzane sjekire sa cilindričnim usa-dnikom poznata je u Mesopotamiji i Iranu (Zagros) još uIV mil. stare ere. Možda su te arhaične forme donijete naKavkaz a odatle u Podunavlje, a ne obratno.

U periodu pozne bronze na Prikavkazju se naročitorazvila metalurgija bronze, sjekire, fibule, šila, noževi, ukra-si i si., a krajem drugog milenijuma i proizvodnja poljopri-vrednog alata: srpova, motika i dr. Razvoj ekonomije uticaoje na socijalnu diferencijaciju, nastaju veće patrijarhalneporodice i vođe plemena. Nekolko tih porodica činilo je rodili pleme. Vojnim upadima po plemenima rukovodi jedanstarješina, koji i prikuplja bogatstvo od pljački. Ovo dovodido razbijanja prvobitne zajednice. Razvija se međupleme-nska trgovina, A zatim i razmjena sa Zakavkazjem, BliskimIstokom i Malom Azijom.

Slučajno nađeni bronzani noževi "karasuskog" tipana sjevernom Kavkazu pretpostavljaju vezu između Kavka-za i Sibira, što je za našu tezu vrlo značajno. I u južno-ru-skim stepama razvijala se metalurgija pod uticajem kavka-ske. Na kobansku kulturu metalurgije naročito utiču centriiz Zakavkazja, kao što su Raca, Lečhumi, Imereti, ovi sekontakti ostvaruju kroz Darjalski klanac i drugi prevoj udolini rijeke Koban. No u kobanskoj metalurgiji su prisutnii sopstveni stilovi. Posebno želimo istaći razvoj tz. "zveri-njeg" stila od XII vijeka stare ere koji se naročito uočava nabronzanim sjekirama. Na bronzanim sjekirama "zvjerinjegtipa" najčešće su ugravirani leopardi, jeleni, orlovi i si. Ovesu životinje stilizovane u jednoj agresivnoj pozi koja, najbli-že odgovara kasnijem umjetničkom izražavanju Skita. Bro-nzana sjekira kobanske klture sve je više gubila funkciju uti-litarnosti, a dobijala kultnu i pomodrasku

64


Od bronzanih ukra-snih predmeta u nekropo-lama najčešće se srijeću gla-ve ovna, bika, orla koje supripadale vjerovatno mu-škim pokojnicima, dok su zažene karakteristični kolutikoji su nošeni na obje nogeiznad članka. Ovi muški ukr-asi su prisutni i na teritoriji ju-goistočne Evrope (13).

Za razumijeva po-četka kobanske kulture, po-sebno njene metalurgije,vrlo je značajno slučajnootkriće skrovišta bronza-nih predmeta 1984. godineu gornjem toku rijeke Ča-mlik kod sela Upornoj napodručju Zakubanja. Ko-mentar ovog otkrića daje-

Sl. 7. Bronzani predmeti izskrovišta Uporna na sj. Kavkazu

mo prema članku A.Z. Aptekarjeva i V.J.Kozenkve (14).Ukupno je nađeno 12 bronzanih predmeta i to: sje-

kire, keltovi, noževi, završeci kopalja i glijeto. Svi ovi pre-dmeti predstavljaju modifikaciju ili kopiju predmeta pozna-tih kod kolhidske kulture (kraj srednje bronze), a pripadajuranom periodu (Koban I), kobanske kulture. Smatra se dasu navedeni predmeti sakriveni najkasnije tokom XII vijekastare ere. Od svega nas najviše zanimaju dvije bronzane sje-kire, jer su sjekire istog tipa nađene na prostoru od donjegPodunvlja (Monteoru), do južnog Jadrana, a u arheologijise tretiraju pod imenom "skadarska". Skadarski tip zato štoje najviše nađeno u okolini Skadra, zatim kod Elbasana,Boana, Sitnog kod Splita, Debelog brda kod Sarajeva i Si-naje na Kosovu. Ovo bi trebalo da znači, najmanje, dokaz o

65


kontaktu sjevernog Kavkaza i zapadnog Balkana u vrijemeod ΧΙΥ-ΧΙΙ vijeka stare ere ili još vjerovatnije dokaz o mi-gracijama, kojima su i majstori bronzanih sjekira donijelisvoj zanat na naše prostore.

Kao što se iz prvobi-tnog tipa kobsanske sjekire ra-zvio "zverinji tip", tako se na ju-žnom Jadranu iz "skadarskogtipa" razvio "južnojadranski" (ex.albano-dalmatinski).

Spektralnom analizommetala predmeta iz depoa Upo-rnoj, dokazano je da su dvijebronzane sjekire izrađene od ba-kra i arsenika čija je ruda ka-vkaskog porijekla (15). Isto takoizvršena je analiza metala sa sje-kire iz Boana (Bijela), u arheolo-škom institutu Gruzije (Tbilisi) ipotvrđeno da ta sirovina ne po-tiče sa Kavkaza (G.Vukčević,1992). Sa ovim se potvrđuje da

SI. 8. Bronzana sjekira -Bijela (Boan)

kobanska sjekira nije došla na zapadni Balkan kao trgo-vačka roba, što potkrepljuje vjerovatnoću migracije na re-laciji sjeverni Kavkaz - zapadni Balkan.

Posle metalurgije keramika je najznačajniji elementraspoznavanja antičkih kultura. Za upoznavanje sa kerami-kom kobanske kulture koristili smo se knjigom E.J.Krupno-va, 1960. godine (16). U pogledu forme, namjene orname-nata i njihove izrade kobanska keramika mnogo podsjećana ilirsku keramiku. Smatramo da ovdje ne može biti riječio slučajnosti niti keramici kao trgovačkoj robi. Radi se oposudama trbušastog oblika i trakastim drškama koje pola-ze iz oboda posude. I ornamenti su kod ilirske keramikegeometrijski, pretežno se radi o trouglima urezanim instru-

66


mentom. Isto tako u prelaznom periodu se srijeću posudesa kanelurama kao kod posuda kubanskog tipa. Tu se mi-ješaju kohidske drške i stepski ornamenti.

Kult mrtvih kobanske kulture, bilo je sahranjivanjeu kamenoj škrinji u zgrčenom položaju i na bok ispod ku-rgana. A na centralnom Prikavkazju bilo je sahranjivanja i uravnim grobovima. I u duhovnoj sferi dolazi do sinkretizmaizmeđu stepske kulture (kurgan) i kamenog sanduka koji jezakavkaskog porijekla. Prisutna je i pojava kamenih prste-nova oko Kurgana. Kao što se vidi i u oblasti kulta imamnogo podudarnosti između kobanske kulture i ilirske, štojoš jednom potvrđuje hipotezu da je došlo do migracijeetničkih grupa nosioca kobanske kulture sa sjevernih plani-na Kavkaza na prostore zapadnog Balkana i to u vremenurane faze kobanske kulture tj. u XIV ili XIII vijeku stareere. Još se ne može govoriti o etničkoj pripadnosti nosiocakobanske kulture. Mogla je to biti čak i jedna mješavinastepskih nomada i kavkaskih domorodaca.

IV. Primjedbe

1. P.K.Kazaev, Značenie indarijevskog nasledia, Ot Skifov do Osetin,M. 1994. godine, str.69.

2. Prevod sa ruskog G. Vukčević.3. T.Sulimurski, The Sarmatians, Ν.Υ-1970. godine.4. S-M. Bibikov, Tripoljska kultura, rani etap, Arheologija Ukajinske

SSSR, Kijev -1971.5. E.E.Kuzmina. Otkuda su došli Indoarijci, M.1994. godine str. 224.6. Isto, str. 5.7. Paul Garelli, El proxima oriente asitico, Barselona, 1987. godine.

str. 106.10. Kao pod 5. str. 249.11. V.AZah, Naselje drevnih stočara na r. Tobolu, Novosibirsk,

1995.12. V.I.Kozenkova, Kobanska kultura, Sovjet, arheologija 1990 go-

dina No. 3, str. 72.

67


SI. 9. Glinene posude kobanske kulture, (po E.I.Knipnovu)

68


SI. 10. Glinene posude kobanske kulture, (po EJ. Knipnovu)

69


13. Kao pod 12. str. 70.14. A.Z.Aptekarev, V.Lkozenkova, Klad epohi pozdnej bronzi iz

stantije Upornoj, Sovjet, arheologija, 1986, No. 3, str. 121.15. E.N.Černih, S.V.Kuzminih, Hemičeski sostav metala klada u

stanciji Upornij, Sovjet, arheologija, 1983, No. 3, str. 135.16. E.I.Krupnov, Drevnaja istorija sever. Kavkaza, Moskva, 1960, str.

440,464

70


V. KULTOVI INDOIRANACA

Početak religioznosti kod čovjeka je prelomni tre-nutak odvajanja čovjeka od životinje. Ovaj trenutak je na-stao na onom stepenu čovjekovog razvoja kada je počeo darazlikuje haotično stanje, nered, od pomisli da postoji pore-dak stvari vezano za smisao postojanja. Prelazak čovjeko-vog bitisanja iz haotičnog u organizovano stanje, bio je kva-litetni skok. To je bio početak čovjekove duhovne avanture iposle vatre jedno od prvih otkrića. Upravo magično dejstvovatre je i vezano za početak čovjekove duhovnosti, tj. otkrićada je zavisan od nepoznatih sila, da je nečiji rob. Otuda u ne-kim paleojezicima, sanskritu ili kuritskom, imamo da nazivčovjek istovremeno znači i rob (dasa i lek). Ostatak tog sh-vatanja smo doskora imali i u nekim crnogorskim plemeni-ma, kada se na pitanje: "Koliko imaš čeljadi?" (misleći naporodicu), odgovaralo: "Imam sedam roba". To ne treba bu-kvalno shvatiti, to nijesu njegovi robovi već bića zavisna odviših sila, od sudbine, pa su i njihovi "robovi".

Prva religioznost je bila totemizam iz lovačko-sku-pljačke faze egzistencije koja je najduže trajala u čovjekovojistoriji, cio paleolit i mezolit. Totem je bila, obično nekaživotinja koja je pomagala čovjeku ili rodu (gensu) i štitilaga. U arheološkoj nauci su smatrali da je tek od paleolita,

71

Гојко Вукчевпћ

tj. u civilizaciji lovačkog društva počeo religiozni obred pri-nošenja žrtve. To je bila prva direktna komunikacija sa vi-šim silama. Razvojem zemljoradnje u neolitu čovjek uvidaznačaj plodnosti za egzistenciju, te usvaja kult plodnosti kaouslov egzistencije, koga predstavlja u sopstvenom liku, likuvelike majke (magna mater).

Tek iz zemljoradničke kulture koja se razvijala naterasastim i humusnim dolinama velikih rijeka na Bliskomistoku mogla se razviti kosmogonijska religija. Ona je nasta-la iz logike periodičnog obnavljanja vegetacije, veze kreta-nja kosmičkih tijela sa klimatskim ciklusom i ritmom dana inoći. Karakteristika nekog religioznog ritma otkriva i pori-jeklo njegovih korijena. Kult mrtvih kod svih religija vezanje za vjerovanje u zagrobni život, te u grobovima nalazimopredmete tog rituala. Mesopotamski kultovi su razvili zigu-rate kao svetilišta i žrtvenike na njihovom vrhu. Penjanje uzstepenice koje vode na žrtvenik simbolizuje kontakt sa ko-smičkim silama. Sličnu pojavu imamo u huritskoj religiji,stepenice koje vode pred "nišu" (oltar), boga Haldi imajuistu funkciju. Ovo se vidi iz kuritskih hramova na jezeruVan ispod Ararata, kao i na Medunu ispred niše (vrata),boga podzemlja Haldi (Alalu). Ovaj je oltar (niša) simboli-zovao kontakt između sila donjeg i gornjeg svijeta.

1. Religija Indoiranaca (Arija)

Iz usplamćelog žara,

Sunce i Lunu stvori jeDosljedni Sazdatelj,I dan i zemlju,I vazdušno prostranstvo, zatimsvijet (1).

(Rigvede, X -190,1,3)

72


Mi smo prišli ovom poglavlju u prvom redu s namje-rom da istražujemo indoiranske kultove. Ovo je vio složen izamašan posao jer se ova etnička grupacija na više od 4.000godina kretala na ogromnom prostranstvu evroaziskih stepaod karpata do avganistana na istoku i do Persijskog zalivana jugu. Prvi kurgani između Dona i Volge, koji karakterišureligiju Indoiranaca datiraju iz V milenijuma stare ere. Ikod ove etničke grupacije se razvila kosmogonijska religija ikosmogonijska dualistička filozofija. Nejasan je prostor ivrijeme geneze ove filozofije i tu bi bilo rizično tražiti nekeuticaje, jer mi još sa sigurnošću ne znamo odakle su i kudadošli Arije na široka prostranstva evroazijskih stepa. U sva-kom slučaju epohi nomadskog stočarenja prethodila je fazazemljoradnje i stacioniranog stočarstva (neolit), pa je tadabilo moguće začeti kultove za nebeski svod. Interesantno jekod Indoiranaca da su živjeli u stepi a tradicija je bila dažrtvenike i svetilišta podižu na vrhovima brda. Oko 2000godina stare ere svi su Indoiranci imali istu religiju. Upravokrajem neolita počinju unutrašnja previranja i širenja (mi-gracije), u pravcu istoka i zapada i time proširivanje prosti-ranja kurgana (tumula). Na zapadu su stigli do Podunavlja,a na istoku od 1300 godina stare ere bili su na Indu, u po-dručju "Sedmorečja" (Pendžab), a oko 1200. su stigli na sre-dnji Gang. Oni na nova sjedišta donose svoje socijalne usta-nove i svoje kulture. Indijci oko 1000 godina stare ere za-pisuju svoje Rigvede. To su himne bogovima u kojima suiznijeta njihova religiozna shvatanja, koja ne mogu biti sta-rija od 2000 godina stare ere. Vede su junački epovi o bo-rbama Arija sa starosjediocima, nosiocima harapske kultu-re (Mohendžo daro). Jezik na kome su napisali Rigvede iVede zove se "sanskrit". Sanskrt ne treba brkati sa "indoe-vropskim", jer je već bila izvršena diferencijacija indoevro-pskog zajedničkog jezika, vjerovatno na dijalekte. DruštvoVeda (indijsko-arijsko društvo) dijeli se na 3 klase: svešte-nike, ratnike i stočare - zemljoradnike. Sveštenici (brahme)

73


učestvuju u žrtvenom ritualu, vojnici (kšatrija), štite zaje-dnicu i proizvođači (vajisija), obezbeđuju hranu a svi odgo-varaju pred parom bogova Mitra i Varuna. I po Herodotuiranski Skiti su imali 3 klase u istorijsko vrijeme (2).

Iranska misao je kosmička. Od početka svoje reli-gije, koliko možemo pratiti insistiraju na dualizmu i jedi-nstvu suprotnosti: "Mitra je doista vrhovni bog u svome mu-drom svijetlom, uređenom, mirnom, blagonaklonom vidu, aVaruna je suveren u svom agresivnom, tamnom zanese-nom, strašnom, ratničkom vidu" (3). Varuna je bog bez pre-mca, on je strašni vrhovni vladar. Sunce je Mitrino oko, ko-je se svako jutro u svojoj blistavoj svetlosti pojavljuje izno-va. Onaj koji gazi zakon odgovaraće pred Varunom. Oslo-bađa se grijeha ako prinese žrtvu. Mitra je značajan samokada je u društvu sa Varunom. Mitra na sanskritu znači"ugovor", ali i "prijatelj". On olakšava sporazumijevanje me-đu ljudima. Kada je sa Varunom onda dijele vlast i običa-vaju: miroljublje, milost i pravdu. U Rigvedama se govori ožrtvovanju (levanaciji) "some" (ne- smrti). Na sanskritu sekoristi još izraz "juhoti". Soma je božanske piće, pravi se odsoka biljke konoplje i meda. Ima pojni (narkotični) kara-kter, koristi se u magijskom ritualu. "Pili smo somu, postalismo besmrtni, pronašli smo bogove", piše u Rigvedama (4).Soma je kao narkotik pored halucinacija, podsticala misao,oživljavala hrabrost kod ratnika, povećavala polnu snagu,liječila bolesti i si. Kada je zajedno piju sveštenici (žrečevi) ibogovi ona približava nebo i zemlju, to je sveti napitak. Nijedan religiozni ritual ne može bez some. I Herodot (IV-46,64) je opisao običaje kod Skita kako bacaju sjeme kono-plja na usijano kamenje i udišu isparenja i padaju u trans.Samo Herodot nije shvatio da se radi o religioznom ritualu.Na žrtvu su prinosili konja, goveda i ovce. Konja je žrtvovaokralj pobjednik uz veliki ceremonijal. Kod Skita su prinosilina žrtvu još i ratne zarobljenike. Na svakih 100, po jednoga,kako piše Herodot (5). No Herodot je mogao da piše samo

74


o reformisanoj arijskoj religiji, posle Zoroastra. Najvećasvečanost se održavala za vrijeme praznika "Puruli" (Novagodina).

Iranska (arijska), religija je bila etnička religija ikako smo već rekli bila je zajednička svim narodima indo-iranskog porijekla. Sve religije ustvari počinju kao pleme-nske, odnosno etničke. Kasnije tokom razvoja dolazi do ko-ntakata i miješanja sa drugim etničkim grupama, pa i dokulturnog i religioznog sinkretizma. Arheološki i lingvističkije dokazan boravak Indoiranaca u jugozapadnom Sibiru ikontakt sa ugrofinskim plemenima na rubu stepe i tundre,o čemu je već bilo govora. Može se pretpostaviti da su tomprilikom arijski žrečevi preuzeli neke kultne rituale odurođenika, sibirskih šamana, kao na pr. pijenje some i na-rkotiziranje.

Jedina etnička religija koja je opstala do danas jestejudaizam iako je pored sebe oplodio dvije monoteističkereligije, hrišćanstvo i islam.

I indoiranska religija nije mogla bez promjena, kojesu zahvatile Indiju i Iran. U okviru iranske države (Persije),u VI vijeku stare ere pojavljuje se mag Zoroaster (Zorotu-šti, Zoratustra), koji je izvršio reforme stare vjere. On jeosnivač mazdizma. Glavni su bogovi Ahura Mazda i AngraMainju, opet iranski dualizam (bogovi dobra i zla). Mitrapostaje bog rata a Varuna gubi poziciju. Ovakvog Mitru do-nose u Rim, rimski vojnici kada se vraćaju sa Istoka. Mitrase predstavlja u obliku žene koja ubija bika, zapaženi su ta-kvi spomenici i na našim prostorima za vrijeme rimskeuprave. I na području Crne Gore (Krivošije), nađen je je-dan kip Mitre, ali se ne zna u kakvom obliku (6).

Sveta knjiga mazdizma je Avesta, to je Biblija ma-zdizma, skup religioznih tekstova iz raznih epoha, izvjesnidjelovi su pisani na jeziku kao i najstariji indijski tekstovi.Avesta ima za razliku od Rigveda, dogmatski karakter. Po-stoji mišljenje da je bar jedan dio pisao Zaratustra. Avesta

75


ima 4 glave, Jasna, Vendidad (Videvata), Jašta i Vispreda.Postoji predanje da je originalni tekst Aveste bio napisanna 12.000 volovskih koža. Kada je Aleksandar Makedonskizauzeo Suzu, naredio je da se sveta knjiga zapali. Ono štosada imamo iz Aveste prikupljeno je iz drugih izvora i činisvega 1/4 od prvobitnog teksta. Iz Aveste izdvajamo jednuhimnu u čast Mitre, koja glasi:

"Kada sam stvorio Mitru naširokim pašnjacima, govoriAhura Mazda, načiniosam ga podjednako dos-tojnim poštovanja ismjernosti kao što sam to ja" (7)

(Avesta, Jašta, 10).Jezik kojim je pisana Avesta razlikuje se od sanskri-

ta kojima su pisane himne Rigveda, na pr., na sanskritu (ve-dante), se kaže, "arja" (plemeniti), a na avestinskom "airja".Od riječi "arja" je postao etnonim Arije (plemeniti ljudi), pokom su se u ranijem zajedničkom životu određivali oni kojemi zovemo Indoiranci.

Kult Ahura Mazde izvodio se, kako svjedoči Hero-dot (I, 132), van zidova hrama. Hramove su imali, ali sužrtve Ahura Mazdi prinosili na visokim brdima. To je pra-vilo proizilazilo iz vrlo duboke drevnosti, kada plemenaIndoiranaca (Arija), još nijesu znala za hramove. I u isto-rijsko vrijeme imamo slučaj, kada je Kserks došao na rijekuSkamander (Troja), naredio je da se prinesu žrtve Atini Ili-jskoj od 1.000 volova.

U persijskom mazdizmu vatra je igrala važnu uloguu obrednom ritualu. Žrtva se zvala "jasna" i sveto piće "ha-ona". O predstavi Mitre kao boga sunca Herodot (I -212),je zabilježio zakletvu mosagetske (iranski narod), kraljiceTomaride Kiru Velikom, "... kunem ti se suncem velikimmosagetskim bogom..." i dalje (I - 130), Persijanci"... imajuobičaj da se penju na vrhove planina i da prinose žrtve


Ormuzdu (Mahura Mazdi), bogu nebeskog svoda. Prinosežrtve suncu, mjesecu, zemlji, vodi, vatri i vjetrovima". Iakosu se Persijanci (Iranci) udaljili od stare vjere, sunce je ipakostalo njihovo glavno božanstvo.

Prethodna izlaganja su trebala da nas upoznaju sakultnim običajima Indoiranaca i filozofijom njihove religije.Ako se u tome uspjelo, tad će nam biti lakše da utvrdimoda li je na brdu Busovniku, na Varnu vrhu, postojalo sve-tilište Indoiranaca?

U poglavlju I. (Uvod), date su osnovne informacijedo kojih se moglo dođi iz oblasti arheologije, lingvistike,antropologije, kulta i si. o brdu Busovniku i njegovoj užoj iširoj okolini. Sa žaljenjem se može konstatovati da na Va-rinu vrhu nijesu vršena nikakva arheološka iskopavanja tesmo lišeni najpouzdanijih dokaza iz materijalne kulture, noipak smatramo da imamo dovoljno elemenata za donošenjenekog suda.

a) Konstatovano je da su Indoiranci (Arije) podizalisvetilišta na vrhovima brda. Na Varinom vrhu je konstato-vano postojanje građevine - zaštitnog zida, zatim žrtvenika itrona u obliku trosjeda. Takva sjedišta za 2 osobe su nađe-ne na sjevernom Kavkazu (8) kao i na grafitima Kurgana u"grota bika" na r. Moločnaja (9). Oba ova nalazišta pripa-daju prostoru kobanske kulture

Nalaženja fragmenata stalaka na Varinom vrhu go-vori o mogućnosti donošenja posuda sa tečnošću radi žrtvo-vanja. Nije isključeno da se moglo raditi o somi.

b) Ime "Varin vrh" govori da je vrh nazvan po li-čnosti Vari, što je deminutiv od Varuna. Ovo potvrđuju jošdva toponima u Crnoj Gori, Varina peć kod Danilovgrada iSvete Vari ne u Boki.

Ukoliko bi se Vara odnosila na varu - grad, dvo-rana, opet smo u području indoiranskog jezika i duhovnekulture. Jer, "vara" je bila nebeski grad na osnovu kojeg jebilo moguće tražiti mitologiju.

76 77


SI. 11. Kultni tron iz Zakubanja-bronza

c) Ukazano je na onomastiku iz okoline Busovnikakoja pokazuje sanskritsko ili ugrofinsko porijeklo, što po-tvrđuje indoiransko nasljedstvo. Isto to se može reći za za-pažanje ugrofinskih antropoloških tipova, čije je miješanjesa Indoirancima naučno dokazano. Da li su ugrofinska ple-mena samostalno došla s onu stranu Urala, ili su se razviliiz indoiransko-ugarske mješavine nije bitno, bitno je danam njihvo prisustvo omogućava zaključak o Indoirancima.To isto nam pomažu ostaci ugarske onomastike u sjevernojAlbaniji i Crnoj Gori, za koje ne postoji druga mogućnostda su se mogli pojaviti tu.

Sve ovo dovoljno govori da je Varin vrh bilo zna-čajno arijsko svetilište Varunskog kulta u "ilirsko" dobaonog prostora.

Moguća je hipoteza da oronim Busovnik dolazi odimena medskog plemena Busi (Buzi), i time se kompletirateorija o dolasku Indoiranaca na naše prostore. No ako sesa Busima ne bude moglo dokazati stvar se mnogo nemijenja.

78


2. Svetilište Medun

Prve arheološke informacije o gradu Medunu dalisu dva austrijska naučnika C.Praschnikar i A.Sehober godi-ne 1919. u Beču pod naslovom: Archaologische Forschu-nqen in Albanien und Montenegro. O Medunu je detaljnijepisao M.Garašanin u "Istoriji Crne Gore", T.I, Titograd 1967.godine. Garašanin potvrđuje postojanje tvrđave (akropo-lisa) i podgrada, opisuje megalitske zidove, smatra da su ihzidali grčki majstori najkasnije u III vijeku stare ere. Od ku-ltnih objekata na Medunu Garašanin nabraja žrtvenik, reci-pijent i kanal za odvod krvi zaklanih životinja i nišu, koja jeslužila kao oltar htonskom božanstvu Ilira, zmiji.

Značaj Meduna u ilirskoj državi Gencija vidi se potome što za vrijeme rata sa Rimljanima tamo šalje svojuporodicu, gdje je Rimljani i zarobljavaju zajedno sa njego-vim bratom Karavancijem. S obzirom na neistraženost Me-duna i okoline Garašanin je dao maksimalno što se moglo.

Istražujući porijeklo Ilira (10), mi smo postavili hi-potezu da su Iliri, odnosno njihov zadnji sloj sa kraja bro-nze kavkaskog porijekla pa ta činjenica baca novu svjetlostna Medun čime se otvaraju neka nova pitanja. Naime, akosu Kavkasci, a oni su hurtskog porijekla, živjeli na Medunu,odkuda njemu naziv Medun, što na grčkom znači grad Me-da (Medana)?

Problem se razrešava ako utvrdimo čijoj religiji pri-padaju kultni objekti na Medunu? U II polovini II mileni-juma Huriti su imali državu Urartu na prostoru istočneAnadolije i današnje Jermenije. Obilazak ovog prostora iistraživanje kultnih spomenika pomogli su nam da razrije-šimo problem Meduna.

Hetiti su preveli huritsku teogoniju oko 1300 godinastare ere otkuda znamo da je, za razliku od Mesopotamacai Hetita, koji su imali astralna božanstva, kod Hurita glavnibog bio Haldi (asirski Alalu), koji je bio bog podzemlja.

79


Zatim su se redala druga božanstva: Kumarbi, Tešup i nje-gova supruga Hepat, vavilonska boginja Ištar se na huri-tskom zvala Šuška, a bog sunca Šivini. Oltar pred kojim suse vjernici molili Haldiu, imao je oblik vrata (niše), ukle-sani u stijenu (slijepa vrata), koja su simbolizovala ulazak udonji svijet. Do oltara vode stepenice koje su imale kultnufunkciju. Na prostoru oko jezera Van i ostatka starog gradaTušpe, prestonice Urartu (što dođe od "uru" zemlja i "artu"planina, planinska zemlja), još se nalazi više takvih niša-oltara. Poznate su niše iz Toprkkale, Vešilič, Zivistan i dr.sve iz perioda kasne bronze i ranog gvozda.

67. 12. Niša hunlskog kulta boga Haldi na Medunu

Najbolje informacije o huritskoj religiji imamo iznatpisa na huritskom jeziku asirskim klinastim pismom kra-lja Urartu Menuaa (810. 780. godina stare ere) na niši po-svećenoj bogu Haldi u Toprakkale. Iz ovg natpisa se vidi dahuritski panteon ima 79 bogova. Za svakog od bogova pre-dviđen je broj žrtvenih životinja koje se prinose. Prva 63 bo-žanstva su muška, ostalo su boginje. Glavnom božanstvuHoldi je pripadalo 17 volova ili bivola, 34 ovce i 6 jagnjadi.Tešupu 6 volova i 12 ovaca i tako redom. Nije isključeno da

80


su prinosili i ljudske žrtve, što se zaključuje iz gruzinske mi-tologije da je car Rev ukinuo žrtvovanje djece. Ritual žrtvo-vanja se odvijao jedanput godišnje. Ostaci ovog kulta saču-vani su do naših dana, kod nekih planinskih plemena naKavkazu (11). Tako u Hevsuriji prave oltare sa žrtvenikom,to je udubina sa 3 strane obzidana, koju po gruzijski zovu"gvtis kari", što zanači "vrata boga", kao na epigrafskimspomenicima Urartu. Takvu funkciju je imao i "kadu" ure-zana u molitvu za izliv krvi žrtvenih životinja. Slično se radii danas u planinskim plemenima Gruzije Hevsureti i Tušeti.Ovakve objekte iz epohe kasne bronze i gvozda su našli gru-ziski arheolozi. (Ovo je objavio gruziski arheolog Lordi-kipendidze 1978. godine).

Iz svega se može za-ključiti da su kultni objektina Medunu, niša, recepijenti kanal za prijem krvi žrtvo-vanih životinja, ritualne ste-penice služili u iste svrhe kaoi oni oko jezera Van. Medunnije bio samo tvrđava Labe-ata, kako piše rimski istoričarTitus Livije, već i veliko sve-tilište. Sada je jasno zašto jeGencije u vrijeme neprijate-ljstva sa Rimom poslao svojuporodicu na Medun, on ih jeposlao pod zaštitom vrho-vnog božanstva Haldi (Ala-lu). (Uzrečica "alal ti vjera"

5/. 13. Huritski bog Haldi izhrama Erebuni (Urartu)

nije kako se misli turskog porijekla, već trag ilirskog kulta).Ovim se potvrđuje ispravnost naše hipoteze o tra-

nsformaciji Tabali /Labati i njihvo naseljavanje oko Skada-rskog jezera, gdje ih istorija zatiče. Tobali su na Istoku bili

81


Л/. 14. Megalitski zid na Medimu

poznati kao vješti metalurzi u livenju bronze. Pominje ih iBiblija - Stari zavjet. Pod "Tubal - kajnam", što znači "Jeze-rci - kovači", od "tba" jezero i "kajna" kovači. Ovo nas upu-ćuje da su kiklopske zidove na Medunu i Skadru njihovimajstori mogli podići daleko ranije nego se danas u naucismatra.

Sasvim je pouzdano shvatanje da se i kultni objektipodižu odmah posle doseljavanja na novu lokaciju.

Iz tog proizilazi da je Medun kao svetilište mogaobiti podignut karajem II milenijuma stare ere. Prirodno jeda kultove treba odmah obnoviti da ne padnu u zaborav, ato znači u prvoj ili drugoj generaciji posle dolaska. Kulturninivo Tobola / Labata, sudeći prema srodstvenicima, koji suostali na starim ognjištima između jezera Van i Ararata, bioje u fazi predusvajanja pisma. Što se tiče prelaza Tabal uLabat, etruskolog E. Feler je dokazao da je u ilirskom jezi-ku postojala metateza likvida.

Sada se postavlja pitanje kako razriješiti protivrje-čnost da Medun ima iransko (arijsko) ime a huritsko sve-

tilište? Rješenje je u tome što je Medun dvofazno arheolo-ško nalazište, što ćemo pokušati dokazati.

Pošto nijesu vršena arheološka istraživanja, da vidi-mo što je o Kucima (šira okolina Mcduna), zapisao J.Erde-Ijanovića u svom etnološkom radu, Kuci, Bratonožići i Pipe-ri (Beograd, 1982. str. 37,236). Iako Erdeljanović nije arhe-olog, on je seriozni naučnik i u njegovo pisanje ne treba su-mnjati, on je zapisao ono što je na terenu našao ili od dru-gih čuo. Njemu su seljaci saopštili da su u jednoj gomili naUblima našli kosti od konja, oružje, dio oklopa i da su topredali P.Rovinskom. Govoreći o gomilama u Kucima pišeda su one od kamena dimenzija D=20m H=4m, dakle tipi-čne gomile srednje veličine kakve se nalaze po Crnoj Gori.U gomili ispod vrha na l-l,5m našli su kovčeg od ploča, a udrugom tipu manjih gomila (D=3-4m, H=l,5m) kovčeg jeu zemlji. Odmah se možemo saglasiti da su kučki seljacidali dobar opis kultnih gomila koje pripadaju prema opisu"Keniobinskoj kulturi" poznog eneolita i rane bronze. Oru-žje i konjska kost govori da se radi o grobu značajnog vo-jnog poglavara (kneza, kralja), kojemu su dali posmrtne po-časti žrtvovanjem konja, što je bio običaj Indoiranaca (Ari-ja). Jer kako piše M.Elijade (13), žrtvovanje konja kod Ari-ja pripadalo je samo kralju pobjedniku. To potvrđuje i na-đeno počasno oružje.

Erdeljanović dalje piše (14), da su se u Kucima ne-kada gradile glade (kolibe), od pustine. I ovo je čisti običajnomada - stočara, da podižu šatore (jurte) od pustine. Tojoš rade mongolski nomadi u stepi. Prema tome i to je mo-gao biti arijski običaj.

Jedan drugi istraživač Kuca (15) piše: "gomila odkamena ima svuda po Kucima, Arbanasi ih zovu mogile.Većinom su na kakvom brdu ili brijegu. U sredini gomile jeozidan od ploča kovčeg (D=20-25m i H=3-4m). Dakle,ponavlja se isto kao kod Erdeljanovića. A ime tumulusa naalbanskom "mogila" potvrđuje indoiranski jezik (16). Topo-

82 83


nimi u Kucima, kao Darman, Kariman, Čigoman, govore otragovima indoiranskog jezika.

Kod onomastike Starokuča se takođe srijeću ostaciugrofinskih imena, o čemu je već pisano u H-gom poglavlju(Ćeljoš, Madžo, Bela, Đula, Ola, Vujoš, Pal, Vata i si).Ovdje se radi o dokazu simbioze Indoiranaca i Ugrofinaca sonu stranu Volge i to najkasnij u srednjoj bronzi.

Sve ovo daje čvrste dokaze o naseljavanju Indoira-naca (Arija, Meda) u okolini Meduna i time opravdava hi-potezu o dvofaznosti Meduna, prvo kao arijske tvrđave,možda i svetilišta na Gornjem Medunu, (jer znamo da suArijci podizali žrtvenike na vrhovima brda), a zatim njih susmijenili kavkaski doseljenici Labeati krajem bronze. Ovasmjena je vjerovatno izvršena nasilnim putem, znači da suizmeđu ove dvije etničke skupine postojala neprijateljstva.Na to ukazuje i porušeni odbrambeni zid na Varinu vrhu ioružje u tumulu u Kucima.

Tako možemo konstatovati da smo u okolini Podgo-rice u rano praistorijsko doba od kasnog eneolita do gvozdaII imali dva zajednička svetilišta, Medun i Varin vrh.

3. Da li je postojalo ilirski panteon

Više je autora pokušavalo da rekonstruiše ilirskureligiju, ali bez većeg uspjeha. Razlog je vjerovatno u tomešto su predistorijske religije etničkog karaktera, a pošto Ilirinijesu imali etničko jedinstvo, nije se ni moglo doći do jedi-nstvenog kultnog sistema. Informacije o ilirskim kultovimanajbrojnije su iz rimskog perioda, što je i normalno. Ali sestiče utisak da su te informacije nepotpune i slučajne. Ra-zlog je vjerovatno u tome što su Rimljani favorizovali ri-mske kultove a "varvarske" ignorisali ili čak progonili, pa igdje se pojave informacije one su šture, zato i naša saznanjane mogu biti ispravna. Znači, ilirskog zajedničkog panteonanije ni bilo, ali su postojali posebni panteoni za lilirska ple-

84


mena, za kavkaska (haritska) i t. si. U to se možemo uvjeritiako analiziramo neke informacije koje govore o kultovima.

U Docleji se pominje božanstvo Ananke, za koje senije našao valjani odgovor. Po nama to bi mogla biti su-pruga glavnog božanstva huritskog panteona Anu, kojeg sudonijela kavkaska plemena (17). M.Garašanin je dosta pa-žnje posvetio istraživanju Mitrinog kulta u Crnoj Gori (18).Tako za lokalitet Levcr Tara piše: "... na lokalitetu Preslica(je) postojalo Mitrino svetilište, koje je, kao i u Močićima,bilo pod vedrim nebom. Ovdje se, naime, na stijeni nalaziurezana jedna niša a pored nje je prikazana u reljefu ara -žrtvenik sa natpisom u kome se Mitra naziva "Invictus Au-gustus" bez pominjanja imena samog božanstva". Treba po-misliti i na jednu drugu mogućnost, da se ovdje radi o sve-tilištu huritskog boga Haldi, čim je prisutna niša. Kao što jeslučaj na Medunu ili na svetilištu oko Tušpe, na jezeru Van,staroj prestonici Uratu. Ako nije napisano ime božanstva utom zabačenom kraju, može se posumnjati da su domo-rodački kultovi bili u ilegali. Drugi spomenik iz Komina(Municipijum S), jedan votivni spomenik je posvećen boža-nstvu sa ntpisom Soli Invicto. Ovdje se zaista radi o mitri-nom kultu. Obožavanje Mitre je vrlo dugo i ima dvije faze.Prva je faza indoiranska kada Mitra ide u paru sa Varu-nom, on je bog sunca, a sunce je oko Mitre koji se svaki putiznova rađa kao pobjednik, zato je "invicto". Čini se gornjadedikacija odgovara ovakvom Mitri. Ovo govori da je do-morodac pripadao indoiranskom kultu, upravo da je iz ple-mena indoiranskog porijekla, možda Autariata.

Posle reformi Zoroastra (mazdizam), oko 600. godi-na stare ere Mitra dobija novu funkciju, postaje bog rata.Takav kult Mitre donose rimski vojnici sa Istoka i šire ga porimskom carstvu. Takav kult se može i očekivati u CrnojGori ali u većim centrima ili pored glavnih komunikacija.

U Lambezi u sjevernoj Africi jedan rišnjanin rimskivojnik podigao je spomenik božanstvu Medauru. Spomenik

85

Гојко Вукчввић

je u vidu konjanika koji savlađuje konja. Ovim se još jeda-nput potvrđuje da se u Crnoj Gori naselilo indoiransko ple-me Medi (Medani, Midoni, Madaji, Milaki). Medaurus jeromanizovano ime Meda (Medski) on je eponim plemenaili naroda, sveti predak domaćeg ognjišta - lar. On je konja-nik jer su Indoiranci bili konjanički narod, čak su na Bli-skom Istoku prvi uveli konjicu u ratne pohode. Konjaništvou dinarskim brdima nije imalo uslova za opstanak i za ulogukakvu je imalo u stepama te je moralo da propadne. Tako jeovaj spomenik bio u neku ruku i sjećanje, reminiscencija, pa ipamćenje preraslo u kult. Ova razmišljanja potvrđuju i ime Ri-sna, Rizon, što dođe od indoiranskog "riz" - obala, strmina.

V. Primjedbe

1. Sa ruskog preveo Gojko Vukčević2. Herodot (IV - 5,6)3. Dumezel, Mitra - Varuna, 1948, str. 85.4. Rigvede (VII - 48)5. Herodot (IV - 59)6. Papao Butorac, Boka Kotorska, Dubrovnik, str. 56.7. Sa ruskog preveo Gojko Vukčević8. B.A.Ribakov (redakcija), Epoha bronze Kavkaza i Srednje

Azije, Moskva, 1994. tab. VI9. J.Šilov, Pradomovina Arija, Kijev, 1995. str. 70010. Gojko Vukčević, O porijeklu Ilira, Podgorica, 1992., str. 98.11. O.D.Lordikapinadze, Moskva, 1978., str. 20.12. Kao pod 10., str. 134.13. N.Elijade, Istorija verovanja i religioznih ideja, Beograd,

1991. godine, str. 186.14. Kao pod 13. str. 236.15. Marko Rašović, Pleme Kuci, Beograd, 1963., str. 27,30,37,67.16. E.E.Kuzmina, Od kud prišli Indoarii, Moskva, 1994. godine,

str. 262.17. M.Garašanin, Istorija Crne Gore, T. I, str. 190.18. Isto, str. 191.

86


VI. PORIJEKLO INDOIRANACA

Naseljavanje Evrope u postglacijalnom periodu išloje po fazama. Povlačenje leda na sjever pratila su krda lo-sova, a ovi su privukli družine lovačkih zajednica. Tako suse iz južnih krajeva Evrope vršila preseljavanja na sjever.

Oko VII mil. st. e. na Balkan i Podunavlje prodiruzemljoradnici iz Male Azije. Malu Aziju i Bliski Istok je da-vno naselilo homosapiens, koji je po današnjem shvatanjunauke došao iz Afrike. Kada je na tom prostoru postignutaveća gustina stanovništva počeo je ubrzaniji razvoj civiliza-cije. Usavršavanjem kamenog oruđa i oružja čovjek je po-čeo da se bavi zemljoradnjom. Ta prekretnica u razvojučovjeka pripada epohi neolita. Lakše pribavljanje hranedovelo je do demografskog porasta stanovništva, a svaki de-mografski bum u istoriji bio je povod za ekspanziju. U Ma-loj Aziji i Bliskom Istoku pravac ekspanzije je bio sjever.Balkano-Podunavski areal, je imao zbog svog geografskogpoložaja, klime i prirodnih resursa glavnu ulogu u privlače-nju migracionih etnogrupa iz Azije već u VII milenijumustare ere. I tu se pojavljuju centri zemljoradnje i stara nase-lja, prvi u Evropi (1).

U knjizi "O porijeklu Ilira" (2) ukazano je na značajgeografskog položaja Crnog mora u stvaranju "Cirkumpo-rtijske" religije i njen uticaj na kretanje i razmještaj etno

87


grupa oko te zone i formiranje Evrope i Bliskog Istoka.Sljedeća etapa, početak metala, eneolitski period, zemljo-radnici se šire iz dva centra-balkansko-karpatskog i kavka-skog, koji utiču na formiranje novih društava na osnovamanomadskog stočarenja na širokim prostorima evro-azijskihstepa.

U II polovini IV milenijuma st. e. dogodio se jedanod najdubljih etno-kulturnih pokreta u razvoju balkansko-dunavskog areala. Ovaj je pokret zahvatio centralnu i isto-čnu Evropu izmijenivši kulturne karakteristike kontinenta(3). Ovo je bio samostalni preokret na Balkanu, bez veze saanadolskim kulturama. Ova je kultura dostigla apogej usvom eneolitu, kada je zahvaćena teritorija Balkana, sre-dnjeg i donjeg Podunavlja i sjeverozapadnog Pricrnomorja(arh. nalazišta Karanovo VI, Vinca, Gumeljnica, Petrešti,Kukuteni, Tripolje). Ovo je bila originalna kultura, sa razvi-jenim naseljima na nivou pred formiranje gradova, razvo-jem metalurgije, umjetnosti, složenih kultova i socijalnograslojavanja. Balkanskom prostoru pripada centralno,mje-sto u ishodištu te kulture. To je sjajno doba sjevero-istočnogBalkana.

Dolazak nomadskih stočara donosi novu kulturu inove etničke grupe, ali to ne znači smjenu etno-kulturnihgrupa, već uzajamne uticaje i simbiozu stepskog i mjesnogelementa. U ovom procesu u Centralnoj Evropi i Poduna-vlju domaći su preovladavali, smatra N.J.Merpert (4).

Na južnom Pricrnomoruju se zapaža rasprostiranjeelemenata nove kulture koja dolazi sa zapada, sa Balkana,kroz Egeju i sjeverozapadnu Anadoliju. Javlja se ogromna"Cirkumpontijska" zona u kojoj se od IV do III milenijumastare ere vrši kulturna integracija posebno u materijalnojsferi (metalurgija). Migracije imaju razne pravce i raznesmjerove i raznih su maštaba. Tu se miješaju zemljoradni-čke kulture sa stepskim stočarstvom i kulturama planinskihmasiva, Kavkaza, Anadolije, Karpata i Balkana. Tu se fo-

88


rmirala jedna "kontaktna neprekidnost" unutar cirkumpro-tijske zone, uključujući i njenu južnu polovinu. U okviruovih procesa koji su bili jako složeni, nastajale su konkretnegrupe Indoevropejaca. Tako se na širokom prostoru evro-azijskih stepa izdvojila posebna indoiranska etnička grupa.O nastanku te etno-grupe u nauci ne postoji jedinstveno mi-šljenje, za to ćemo iznijeti gledište više autora koji su se ba-vili ovim problemom. Jedno od osnovnih pitanja je da li suse kretali od istoka ka zapad ili obrnuto i gdje su formirani.

1. G.Kossinna i C. Schuchardt (5)

U prvoj polovini prošlog vijeka njemački lingvistiF.Bopp i A.Schleicher utvrdili su postojanje jednog zajedni-čkog indoevropskog jezika. Iz toga je proizašlo da je posto-jala jedna zajednička indoevropska pradomovina. Tražećitu pradomovinu njemački arheolozi G.Kossinna i C.Schu-chardt razvili su svoju školu da se ona nalazila na sjeveruEvrope u današnjoj sjevernoj Njemačkoj i Skandinaviji.Svoju teoriju su zasnovali na velikoj starosti neolita sjeve-rne Evrope, što se kasnije pokazalo kao netačno. Pošto suna ovim prostorima živjeli Germani, došli su do zaključkada su oni najčistiji Indoevropljani, odnosno Arije. Sa ovogprostora razišli su se ostali narodi na razne pravce. Iz oveteorije je rođena nacistička ideologija o višoj nordijskoj rasiArijevaca, koja je zloupotrebljavana u političke svrhe.

Pošto nas interesuju Iliri, njih je Kossinna smjestiona prostoru zapadno od Odre u Istočnoj Nemačkoj, Mađa-rskoj, Austriji i Bosni, gdje su se oni naselili u bronzanodoba, dolazeći iz svoje "nordijske pradomovine". On je Ilirevezao za "lužičku kulturu". I Schuchardt je bio sličnogmišljenja o Ilirima, s time što ih on širi do Makedonije. Oveteorije su pratili i lingvisti Majer, Krahe i Pokorni, koji Iliresmještaju na širokom području Srednje Evrope i većemdijelu Balkana. Tako je stvorena panilirska teorija. Ova je

89


teorija odbačena kasnije i od samih njemačkih arheologa,no neki elementi te teorije i dalje se njeguju od nekih alba-nskih arheologa, kao ostatak politike nacionalne romantikeiz perioda komunističke diktature u posleratnoj Albaniji.

Teorije Kossinne i Sohuchardt-a danas nemaju ni-kakvu naučnu vrijednost, iznijete su samo da se vidi istori-jski put traženja pradomovine Indoarija, što je u suštini cilji ovog rada.

Kada se radi o Ilirima, treba reći da je od samogpočetka napravljena greška koja se i do danas osjeća, što seIlirima prisilo sa zapada, upravo obrnuto od mjesta njihoveprve pojave i širenja njihovog imena od granica sa Epirom.

2. Manja Gimbutas (6)Marija Gimbutas je poznato ime u svjetskoj arheo-

logiji iz II polovine XX vijeka. Naročito su značajne njenesinteze iz oblasti indoevropskih seoba.

Centar evropskog neolita se razvijao u donjem Po-dunavlju. To je bila zemljoradnička kultura sa kultom gdjeje glavno božanstvo bila "velika majka" (magna mater), si-mbol plodnosti. To je bila neratnička, miroljubiva kulturasa matrijarhatom. Od petog milenijuma ove kulture padajupod udar najezdi stepskih nomada iz predjela kurgana. Po-dunavci su kao manje borbeni ljudi bili prinuđeni da uzmičuka Egejskom moru i Kritu i na tim će se prostorima, kasni-je, kada i tamo stignu nomadi (vjerovatno Dorci), stvoriti etni-čki i kulturni amalgam iz kojega će se roditi "grčko čudo".

I kao što je već rečeno, prvi napad stepskih nomadana dunavski prostor dogodio se krajem V milenijuma. Mislise da su pošli iz predjela Dona i Dnjepra, a tragovi njihovihpustošenja se osjećaju od ušća Dunava, sve do Tise na zapa-du i današnje Makedonije i Moldavije uspješno suprosta-vljalo, dok je stanovništvo doline Tise bilo pokoreno, aostali su se povukli ka jugu i zapadu.

90


Hiljadu godina kasnije (oko 3300. g. st. e.) javlja sedrugi talas indoevropskih nomada iz stepe koji će okupirativeći dio Evrope. Smatra se da je polazna tačka ovog naletabila negdje iznad Kavkaza. Ovaj je talas zahvatio Ukrajinu,Poljsku i Njemačku sve do Elbe. Na jugu do centralne Ita-lije i izlazi na Jadransko more. U međuvremenu se javljajumnoge manje seobe koje dovode do pune indoevropeizacijeEvrope. Narod stepa obilježiće svoje napredovanje svojimgrobnicama, kurganima, koji su došli do Češke, i srednjeNjemačke. Da bi se omogućili ovako masovni pohodi tre-balo je imati kola sa zapregom, u prvo vrijeme volovskom akasnije konjskom.

U ovom periodu javlja se kultura megalota, dolme-na, koja se širi od juga Španije atlanskom obalom ka sje-veru (Danska). I za ovu kulutu ima mišljenja da je porije-klom sa istoka, o čemu mogu da posvjedoče dolmeni nasjeverozapadnom Kavkazu.

Treći talas nastaje početkom III - ćeg milenija, kojidolazi sa prostora od Dnjestra do Urala. Stepski osvajačiponovo prekrivaju srednju Evropu. Misli se da je ovaj talasdonio u Podunavlje osnovu grčkog i indoarijskog jezika.Ovo saznanje za naša istraživanja je vrlo važno jer se prviput govori o diferencijaciji indoevropskih jezika i o pribli-žavanju Indoiranaca (Arijaca) našem prostoru. Ovo je vri-jeme vrpčaste (schnur) keramike i bojne sjekire od bakra.Još i dalje dominira glačana bojna sjekira iz neolita i sa-hranjivanje sa okerom. Na kraju ovog peioda, krajem IIImilenijuma stare ere pretpostavlja se da su se indoevropskijezici utemeljili u Evropi od srednje Njemačke do Ukrajinei od Baltika do Balkana, egzistirajući zajedno sa predindoevropskim jezikom mediteranskog porijekla ili, kako gaje nazvao Milan Budimir - pelaškim ili pelostičkim jezikom.Doseljeni indoevropejci i dalje nastavljaju svoj nomadski ilipolunomadski život stočara u konvivenciji sa domorocimazemljoradnicima. U daljem periodu dolazi medu njima do

91


miješanja i do sinkretizma, što se najbolje ispoljilo na pro-storu Helade.

No, migracije Indoevropljana nijesu se ograničilesamo na Evropu. Krajem III milenijuma preko kavkaskihvrata spušta se jedna grupa u Malu Aziju, to su bili Heliti,koji su usvojili mesopotamsku kulturu i njihovo klinasto pi-smo. Iz oblasti andronovske i fjodorovske kulture (srednjaAzija), sredinom II milenijuma kreću se indoiranska pleme-na ka jugu i istoku koja će naseliti iransku visoravan i Indi-ju. Drugi Indoiranci koji su prije toga imali kontakt sa ugro-finskim plemenima na južnom Uralu ili zapadnom Sibirukreću prema jugozapadu.

Jedna posebna grupa Indoevropejaca, koja je govo-rila neki "centu" dijalekt pošla je na istok u III milenijumu.Otkriveni su u XVIII vijeku na granici Kine. To su bili To-harci.

Marija Grimbutas je objavila (1974. godine) zani-mljivu hipotezu, da su nomadi sa crnomorske obale u IIImilenijumu stare ere pored dvokolica sa životinjskom za-pregom imali razvijenu i vještinu pomorstva. O ovoj hipo-tezi u nauci nije bilo mnogo komentara, zato ćemo se nanjoj malo zadržati.

U II polovini III milenijuma na sjevernoj pricrno-morskoj obali i sjeverozapadnom Kavkazu bila je razvijenajamska, zatim katakombna kultura kurgana. Autorka ovajperiod svrstava u fazu "kurgan IV". Po njoj je narod iz ku-lture "kurgan IV" prouzrokovao uništenje urbane civilizacijeu egejskoj i istočno mediteranskoj oblasti. Ovaj talas je biodrugi nasrtaj Indoevropejaca na naselja razvijene civilizaci-je. To su morali biti pomorci koji su pljačkali egejske, isto-čnomediteranske, jonske i jadranske obale. Morskim pute-vima Crnog i Egejskog mora moglo se lakše stići do bogatihgradova istočnog Mediterana nego preko Kavkaza ili Ba-lkana. Ovi upadi nomada trajali su najmanje nekoliko vje-kova, a završili su uništenjem mediteranskih gradova oko

92

O иоријеклу Илира Н

2.300 godine stare ere. Trag ovih najezdi ostao je u preda-njima o "užasnim džinovima sa sjevera". Ove su najezdeIndoevropejaca na istočno-mediteranske urbane centre bileagresivnije od onih koje su vršene na balkanskom kopnu,koje su bile postepeni prodori prema jugu. Teško je danassuditi koji je od ove dva procesa više uticao na formiranjeminojske i mikenske kulture.

Postavlja se pitanje da li je ova hipoteza održiva sastanovišta tehničkih mogućnosti II polovine III milenijumana sjeveroj pricrnomorskoj obali za izgradnju plovila koja bimogla da izdrže uslove duge plovidbe preko Crnog Mora,koji su kao što znamo bili vrlo teški. U najstarije doba Grcisu Crno more zvali Pont Akseinos (Negostoljubivo more).Zato crnomorske brodove ne treba miješati sa egipatskimlađama na Nilu tog vremena.

Međutim, ima jedan drugi podatak koji može danam pomogne u razrješenju problema.

Istaknuti istoričar pomorstva Lionel Cosson u knjizi"The ansien mariners" (7), iznosi jedan važan podatak, na-redbu egipatskog faraona Snefru, koju je zapisao njegov pi-sar: "Učini da dođu četrdeset brodova natovarenim kedro-vim trupcima". Ove kratke riječi su ušle u istoriju jer je toprvi komercijalni nalog u istoriji pomorstva. Radnja se do-gađa oko 2650 godine stare ere. Povod je sasvim jasan, Fa-raonu je trebala grada za javne radove (možda zidanje pira-mida), a bezdrvni Egipat je koristio libanonski kedar. Uslo-vi plovidbe na istočnom Mediteranu, za natovarene brodo-ve, nijesu bili ništa lakši od onih na Crnom moru, što značida su u sredini III milenijuma postojali i korišćeni brodoviu dugoj plovidbi, što je dokaz da su takvi brodovi mogli po-stojati i na sjevernim obalama Crnog mora. Ako je, a mi-slimo da jeste, tehnologija izgradnje brodova zavisila od ra-zvijenosti metalurgije, crnomorske obale su imale prednostzbog napredne kavkaske metalurgije. Moreplovci su moglibiti preci Kimerijaca, iz asirskih izvora "Gamiri". O tome

93


nagovještva i ruski arheolog L.I.Lavrov (8), koji iznosi hipo-tezu da su Kimerijci bježeći pred Skitima u VIII vijeku sta-re ere koristili brodove.

Sve ovo je izvedeno da se dokaže da je hipotezaMarije Ginubutas, o nasrtajima indoevropskih nomada nacrnomorske obale na urbane centre istočnog Mediteranamoguća. Međutim, radovi Marije Gimbutas su pretrpjeli ikritike. Tako, istaknuti ruski arheolog NJ.Merpert ne pri-hvata njenu tezu o masovnoj invaziji Evrope od strane no-mada iz ruskih stepa u doba eneolita, koji su "ognjem i ma-čem" srušili kulturu Evrope. Naprotiv, on misli da je bilopostepeno upadanje u Evropu iz jugozapadnih stepa. Sličnukritiku upućuje i istaknuti ruski arheolog E.E.Kuzmina, onakaže da je pogrešna teza M.Gimbutas da su dvilja pelemenaIranaca i Slovena uzjahala na konje i srušila zemljoradničkecivilizacije Podunavlja. Jer, prije pronalaska uzde i uzengijakonji nijesu mogli biti udarna snaga invazije.

Hipoteze M.Gimbutas o seobi Indoiranaca, noma-da, sa prostora južnog Urala, gdje su bili u kontaktu sa ugr-ofinskim plemenima krajem eneolita u skladu su sa našimtezama o doseljavanju Indoiranaca na prostoru Crne Gore išire. Naravno za provjeravanje ove hipoteze biće potrebni ičvršći materijalni dokazi.

3. LM.Đakonov (9)

Ruski arheolog LM.Đakonov je 1982. godine istu-pio sa teorijom o pradomovini Indoevropljana. Pošao je odpretpostavke da srednja i istočna Evropa ne dolaze u obzir.Osnovni elementi, po njemu, idu u prilog balkansko-duna-vskom arealu. Protoindoevropljani su se razvili između Ka-rpata i Balkana u V milenijumu stare ere od zemljoradnikastiglih iz Male Azije u VI i V milenijumu neisključujući mo-gućnost da je tamo nastala prvobitna domovina Protoindoe-vropejaca (Čatal Hjujuk). Do razilaženja i rasprostiranja je-

94


zika je došlo u IV milenijumu stare ere iz balkansko-karpa-tske regije. Ciklusi i pravci širenja se najbolje vide iz prilo-ženih skica. Ova je, teorija, reklo bi se, jednostavna i dostalogična, ali teško može da se usaglasi sa našim tezama. Jer,ako su Indoiranci u IV milenijumu krenuli na istok i doseglijugozapadni Sibir, uspostavili kontakt sa Ugrofmcima tre-balo je da se vrate nazad na zapadni Balkan krajem III ilisredinom II milenijuma stare ere što nije nemoguće. Druganejasnoća kod ove teorije jeste neusklađenost antropolo-ških tipova ovih prostora iz eneolita i srednje i kasne bro-nze. Naime, antropolozi su našli da nosioci "tripoljske" ku-lture iz eneolita pripadaju gracilnom mediteranskom tipu,dok indoiranski nomadi stočari iz kasnijih epoha nijesu pri-padali ovom tipu, što znači da teorija nije potvrđena.

4. Gamkrelidze - Ivanov (10)

Dva poznata sovjetska lingvista u knjizi izdatoj 1984.godine objavili su novu teoriju o porijeklu Indoevropljana.Teoriju su zasnovali na bazi lingvističkih istraživanja.

Indoevropski jezici se dijele na dvije grupacije "sa-tem" i "centum". Podjela je izvršena na bazi izgovaranja bro-ja sto, grupi "centum" pripadaju anadolski jezici (hetitski iluvijski), grčki, italijanski (latinski), keltski, germanski i to-harski. Drugoj grupi "satem", slovenski, baltski, iranski, apo Čabeju (1972, 132) i albanski jezik. Gramkrelidze i Iva-nov Indoevropljane u IV milenijumu lociraju u PrednjojAziji gdje razvijaju tamo sav kompleks civilizacije. Na pla-ninskom prostoru između Mesopotamije i Anadolije, izme-đu Semita na jugu i Hurita na sjeveru. Na tom se prostorurazvio i zajednički indoevropski jezik. Kao dokazi za novuteoriju služe pojave sličnosti sa semitskim i huritskim jezi-cima u određenoj leksici. Radi se o izrazima iz privrednog ikulturnog života zajedničkih za južnu floru i faunu i o ne-kim sa planinskog prostora. Zajednički prajezik se raspao

95


Karla 5. Balkansko-karpatski areal gdje se razvilo prvozemljoradnička društvo u Evropi u Vi IVmil. (po Dakonovu)

Karta 6. Razlaz indoevropskih naroda iz balkansko-karpatskepradomovine. Pod l pravac kretanja Indolranaca (po Dakonovu)

na sjeveroistoku Male Azije odakle su se Heti - Luvijci iGrci malo pokrenuoli na Zapad, proto - indoarijci neznato-no na Istok, u sjeverne oblasti iranske visoravni a otudaprodužili, jedni na zapad u Mitani, drugi, Kelti, Germani,Balto-sloveni i rani Iranci sa nekoliko uzastopnih talasa uIII i II milenijumu migrirali kroz srednju Aziju u sjeverniPrikaspij i dalje u Povoložje i Pricrnomorje, da bi na krajuII milenijuma iz oblasti "jamne" kulture se raselili po cijelojEvropi i ponovo došli kao "narodi s mora" na drevni Istok.Istočni Iranci su produžili za Indiju, a zadnji su pošli nasjever kroz srednju Aziju u Evroaziske stepe, to su bili Skitii Sarmati.

Po ovoj teoriji prvobitno naseljenje nosioca opšteindoevropskog jezika zahvatali su areal prednje Azije, i ko-ntaktom sa Malom Azijom i Mesopotamijom. Ovo je bilasfera rasprostiranja "halafske kulture" u V milenijumu stareere zašto ima sve više potvrda u svijetu novih otkrića uarheologiji i kulturno-istorijskim faktorima.

Halafsku kulturu karakteriše, saglasno novim isko-pavanjima (Merpert i Munčajev 1982. godine) ritual spalji-vanja, što je jedan od glavnih dokaza za indoevropski po-grebni obred. Pretpostavlja se da je došlo do prodora Indo-iranaca s juga na sjever preko Zakavkazja u pricrnomorskei azovske stepe IV milenijumu. Ne prihvata se teorija o su-protnim migracijama Indoiranaca od zapada na istok u sre-dnju Aziju do Volge i dalje (R.Giršman, 1981. i T.Tomas,1982.). Autori se pozivaju na zadnja istraživanja (Sarianidi1981. i Giršman 1981), čiji argumenti zajedno sa lingvisti-čkim i kulturno-istorijskim ukazuju više na kretanje iranoje-zičkih plemena u srednju Aziju s jugozapada na sjever, a neobratno iz srednje Azije na iransku visoravan. Autori neprihvataju Balkan kao pradomovinu Indoevropejaca, zatošto postoji lingvistička veza sa semitskim, kartvelskim i ugr-ofinskim jezicima. Semantika ranoiranskih pozajmica uugrofinskom ima karakter zanimanja ranoiranskih migrana-

96 97


ta. Analiza pozajmica iz iranskog u ugrofinski ukazuje naodsustvo zadnjih u staroindijanskoj leksici, što bez sumnjeukazuje na vezu sa ranoiranskim a ne staroindijskim jezi-kom. U ugrofinskom rane iranske pozajmice odnose se natermine stočarstva i zemljoradnje, na trgovinu i račun. Ova-kve pozajmice govore o odnosima Ugrofinaca i Iranaca injihovom prebivanju u ugrofinskoj sredini.

Ranoiranske pozajmice u ugrofinskom ukazuju naodvajanje irano-jezičkih plemena u dosta davno vrijeme,možda na kraju III milenijuma u vrijeme opšteg kretanjairanskih plemena i djelova tih plemena u sjeverozapadnompravcu prema stepama i prema Podunavlju i Balkanu.

Nema kretanja balkanske kulture ka zapadnoj Evro-pi. Posle pada balkanske kulture u IV mil. sve do II mile-nijuma, ona ostaje neindoevropska.

Lokalizacija praindoevropskih jezika u arealu pre-dnje Azije i dovođenje nosilaca staroevropskih dijalekata izistočne Evrope, gdje su ti dijalekti morali prispjeli kao re-zultat migracije, sa tih teritorija nosioci kulture kurgana(jamna kultura), rasprostrli su se na više zapadnih pravaca.Rani talasi tih migracija i dovode do nestanka starobalka-nske kulture u IV milenijumu (Gimbutas, 1982. g.). Pri to-me nosioci jamne kulture postepeno upadaju na Balkan(Titov, 1982, 132). Kasnije se ta plemena rasprostiru na sje-ver i zapad rušeći magalitsku kulturu ranih Pred-indoevro-pljana, čiji su se tragovi sačuvali samo na zapadu Evrope.

Teorija Gamkelidze-Ivanov se nalazi u centru di-skusije ruskih arheologa, Đakonova, Marperta, Kuzmine iLelekova. Glavne primjedbe se odnose na odsustvo arheo-loških dokaza. Đakonov posebno ukazuje na nedostataktragova praindoevropskog jezika na prostoru pradomovinena prednjem Istoku. Postavlja se i pitanje - ako su ta pra-indoevrospka plemena koegzistirala između Semita i Huri-ta, morala su imati tamne koplesije, kako su Germani, Keltii Sloveni za tako kratko (biološki govoreći) vrijeme postali

98

svijetli i sa plavim očima? I zaista to je ozbiljno pitanje ka-da znamo da su Cezar i Tacit o Germanima pisali kao oplavim ljudima, da li su oni mogli postati plavi za 2 hiljadegodina u drugim ekološkim uslovima.

I antopolozi ne prihvataju ovu teoriju jer smatrajuda su kretanja Indoiranaca kroz evroazijske stepe išla odzapada na istok a ne obrnuto. Pored svih nedostataka teo-rija Gamkelidze - Ivanov se približava biblijskom mitu o va-vilonskoj kuli.

Nije nam namjera da dublje i detaljnije ulazimo uanalizu održivosti ove teorije, zato što polazimo od našihteza, one su za nas mjerodavne i prema njima određujemokriterije, koja je od teorija o migracijama Indoiranaca po-dobna ili ne. Teorija Gamkrelidze - Ivanov pruža mogućno-sti, kao i teorija M.Gimbutas, da se objasne kontakti Indo-iranaca i Ugrofinaca na prostorima između Urala i Oba,migracije krajem eneolita i širenje po zapadnom Balkanu ilingvističke i kulturne pojave na prostoru Crne Gore i šire,na koje smo ukazali. Zato nam pomenuta teorija pruža do-kaze ili bar omogućava da pribavimo argumente o ispra-vnosti naših teza, iznijetih u prethodnim poglavljima i da ihpretvorimo u teoriju o porijeklu "Ilira" ili preciznije rečenoprotobalkanskih slojeva stanovništva.

5. E. E. Kuzmina (11)

U svojoj knjizi "Otkuda prišli Indoarii", izdatoj u Mo-skvi, 1994. godine E.E.Kuzmina pokušava da locira položajindoiranskih plemena prije nego su izvršila migraciju premaIndiji i Iranu. Ovaj je problem pokušala da riješi na komple-ksan način, koristeći se arheologijom, lingvistikom, mitologi-jom, antropologijom i etnografijom. Sve ovo je koristila da biuspostavila etno-istorijsku rekonstrukciju. Bogato korišćenjeRigveda, Aveste i drugih sakralnih i mitoloških djela Indoira-naca, su joj omogućili ulaženje u socijalnu i kultnu situaciju po-

99


smatranog prostora i vremena. Sve dobijene činjenice iz jedneoblasti komparira sa drugim nalazima, naravno i sa ostacimamaterijalne kulture (arheologijom).

Na prostoru evroazijskih stepa od r. Urala do r.Jeniseja u II milenijumu stare ere egzistira bronzana, tzv.andronovska kultura. Od XV do XI vijeka stare ere naistoku i jugu današnjeg Kazahstana razvija se fjodorovskekultura. Nosioci andronovske kulture su bila indoiranskaplemena, dok je za nosioce fjodorovske kuture moguća pre-tpostavka da bi mogla biti ugrofinska plemena ili, najvjero-vatnije, mješavina njih sa indoirancima. Fjodorovska kultu-ra ima keramiku sa geometrijskim ornamentima, trouglova,rombova, cik-cak linija i slično. Ovi motivi se i dans koristeu folkloru (tepisi) naroda ovog prostora.

Andronovska plemena su došla sa zapada u Sibir,gdje su se raširila do gornjeg Oba. Dokaz da su to bila indo-iranska plemena služi to što hidronimi područja gornjegOba pripadaju indoiranskom jeziku (Abajev). Na prostoruod r. Urala do Oba, na kontaktu stepe i tajge Indoiranci sesrijeću sa ugrofinskim plemenima. Među njima dolazi dorazmjene kultura, jezičkih pozajmica i miješanja. Ugrofincipreuzimaju nomadsko stočarenje, kola, konja i nešto iz in-doiranskog kulta. Sto se tiče andronovske i fjodorovske ke-ramike, M.F.Kozarev (12), smatra da se ona razvila u šum-skoj zauralnoj zoni na tradiciji "grebenog geometrizma".Ovi ornamenti su naneseni i štampom. Ipak E.E.Kuzminasmatra da je hipoteza o uralskom porijeklu andronovsko-fjodorovskih ornamenata nedokazana? Dakle, po ovom pi-tanju postoje oprečna mišljenja, ali treba imati u vidu danarodi atlajsko-uralskog porijekla, kao Ugri, Kirgizi i dr.svoj folklor zasnivaju na ornamentima sa dominacijom tro-ugla, romba, cik-cak linija, krstova i si.

Andronovci su se bavili stočarstvom i zemljorad-njom, od kojih su se snadbijevali sa mesom, mlijekom, vu-nom, kožom, gorivom, odjećom.

100


Na prvom mje-stu su bila goveda, si-tna stoka, pa konji. Svese ovo vidi iz Rigveda(III, 31, 4, VII, 18),gdje su bogovi Mitra iVaruna odgovorni zanapredak stočarstva. IzRigveda Avesta se vidida su Indoiranci živjeliu širokoj stepi, po Ave-sti "Arvanam vaijah"(široki arijski prostor),sa velikim punovodnimrijekama. Stanovali su

SI. 25. Geometrijski ornamenti na u kolima ("kubitka"),keramici andronovske kulture srednje poluzemunicama i ju-

bronze, (E.Kuzmina) rtama. Kola su u poče-tku vukli volovi, a kasnije konji. Konja počinju da jašu odXIII vijeka stare ere kada se nalaze bronzani djelovi zauzde. To je "terminus ante quem" za raseljavanje u pravcuIndije i Irana, jer su nazivi za uzdu u indijskom i iranskomrazličiti, što znači da su se razdvojili prije otkrivanja uzde.Nije isključeno da su dekoracije andronovsko-fjodorovskekulture imale kontakt sa kineskom kulturom na istok. Možese sa sigurnošću računati da su postojali kontakti izmeđuindoiranskih žrečeva i sibirskih šamana i da je došlo dorazmjene iskustava. Upotreba opojnog napitka od konoplje"soma" su žrečevi Iranaca mogli naučiti od šamana, kao ivještine proricanja i prizivanja duhova i zadržati to kao mono-pol u okviru duhovne kulture Indoiranaca. Sahranjivanje u ku-rganima, toponimi i petroglifi andronovsko-fjodorovskog tipaotkriveni u zadnje vrijeme na planinama Pamira i Hindokuša,govore o kretanju Indo-iranaca u pravcu Indije i Irana. Pose-bno je česta rasprostranjenost hidronima "Tara" (bistrica), od

101


Tjen-Šana i Pamira na jugu do tomske i novosibirske oblasti nasjeveru.

Glavna religiozna praksa Indoiranaca je bila, prino-šenje na žrtvu konja, bika i ovce. Upražnjavan je kult pre-daka prinošenjem žrtve i podizanjem kurgana. Praktikovanje običaj spaljivanja mrtvaca kao i inhumacija uz priloge.Oganj je bio glavni obred u žrtvovanju i kao posrednik izmeđuIjdi i bogova. To se odrazilo na kult domaćeg ognjišta. Ori-jentacija umrloga pri inhumaciji je bila, glava na zapad, liceka jugu na strani carstva mrtvih. Socijalna podjela Indo-iranaca je bila na tri grupe: vojnike, žrečeve i pastire.

Proces etnogeneze u stepama u II milenijumu stareere nosi karakter autohtonog razvoja, integracije i migracije.Migracija se pojačava u XVII i XVI vijeku stare ere u vezi sapojavom kola i livene bronze. U trećoj četvrtini II milenijumaubrzava se raseljavanje iz Kazahstana plemena andronovskekulture u južni Sibir, srednju Aziju, Tjen-Šan, Pamir i srednje-azijske pustinje. Pretpostavlja se da se osvajanje novih prostorajavlja postepeno još od III milenijuma stare ere kao rezultatzakonomjernog razvoja stočarske ekonomije. Uzroci su sastavstada pogodnog za kretanje u pustinji i planini, laki stanovi,transport (kola), zadovoljavanje za potrebama hrane (sir, ku-miš, meso), otkrivanje bunara, vještina orjentacije i si. Iz ovogasu se stvorili uslovi za ekspanzivno stočarstvo.

Lokalizacija indoiranskog zavičaja u evropskim ste-pama može biti potvrđena retrospektivnom metodom kojanam omogućava da dođemo do istorijski neprekinutog la-nca etničkog i kulturnog kretanja od evroazijskih stepa doIrana i Indije u epohi srednje i kasne bronze. Potvrda ispra-vnosti etničke pripadnosti kulture rezultat je arheoloških i li-ngvističkih nalaza. Isto tako ova provjera je potvrđena antro-pološkim istraživanjima otkrivenog materijala. Provjera etni-čke pripadnosti nosilaca andronovske kulture na njihovom pu-tu migracije je potvrđena mitološkim i religioznim predanjima

102

O иорнјеклу Илира П

u Rigvedama i Avseti. Prva pojava Iranaca na platou Zagrosa,arheološki dokazana, bila je oko 1300 godina stare ere.

Kao rezultat navedenih istraživanja je saznanje daje evolucija uzgoja stoke u XV-XIII vijeku stare ere dovelado sljedećeg:

1. Prelaz od stacionarnog na nomadsko stočarenje, i2. Demografsku ekspanziju koja je izazvala migra-

ciju andronovskog stanovništva. Ova je migracija pojačanaprelazom na jahanje konja od XIII vijeka stare ere.

3. Migracije prate materijalni dokazi grnčarstva,sličnog svuda od Dunava do Altaja i Irana.

Da sumiramo - ova analiza nam omogućava da loci-ramo indoiransku postojbinu u evroazijskim stepama tj. najužni Ural. Nosioci andronovske kulture i njihova veza sasnibnom kulturom mogu biti dokaz da su govorili indoira-nskim dijalektima.

No, kretanja je bilo i sa istoka na zapad jer jjodo-rovske kulture ima i u Ukrajini (Geršković).

Kada je riječ o migracionim kretanjima medskih (mi-kdanskih) plemena i Savromata, onda je problem teži, jer se radi omanjim izdvojenim grupama iz šire mase sa ogromnog prostora

6. J. Šilov (13)

Pod naslovom "Pradomovina Arijaca" izašla je 1995.godine knjiga ukrajinskog arheologa J.Šilova. Njegova teo-rija u osnovnim crtama ima dosta zajedničkog sa teorijomI.M.Dakonova. Polazišta ove teorije iznijećemo u skraće-nom obliku.

Još u VI milenijumu stare ere u donjem Podunavljuse formiralo društvo zemljoradnika sa stalnim naseljima.To su bili nosioci neolitske kulture pristigli iz Male Azije.J.Silov smatra da je to društvo još onda sebe zvalo Arata(Arataji), što znači "Zemlja zemljoradnika (orača)", štodođe od "arat" - plug. Ovo ime smo saznali kasno tek iz ira-

103


nskih izvora. Cirkumpontijska Provincija je rano uspostavi-la komunikacije i predstavljala kulturno i etničko jedinstvo.Cirkulacija oko Crnog mora je bila prekinuta za vrijeme he-titske države u II milenijumu stare ere a obnovljeno je krajemII milenijuma kada je pala hetitska država pod naletom"egejskih seoba". Mala Azija je pradomovina Indoevropejaca.

Premještanje najstarijeg društva na svijetu na istokod Južnog Buga do Dnjepra izvršeno je pod pritiskom ku-lture Vinca koji su pristigli iz Male Azije krajem neolita. Za"tripoljsku" kulturu Šilov smatra da je to bila u stvari Aratačiji su nosioci pripadali indoevropejskoj populaciji. Transfo-rmacija Arate nastaje na Dnjepru krajem eneolita kada sunosići "tripoljske" kulture sa srednjeg Dnjepra pošli na za-pad. To su budući Germani, Sloveni, Kelti, Italici i si. Sadonjeg Dnjepra, gdje su živjeli Indoiranci (Arije), pošli suna istok, stupaju u kontakt sa "kuro-arakskom" kulturom podčijim se uticajem formira "kemi-obinska kultura", stvaraju seuslovi za nastanak mitova i kultova koji su do nas stigli prekoRigveda. Tako je Aditi ustvari ime 'Velike majke", božanstvaneolitskih zemljoradnika, koja rađa sinove, Indru, Mitru, Va-runu i dr. Indra je glavni junak Rigveda, on se bori sa zmajemVritrom koji "zadržava vodu u planini".

Podnjeprovska se Arata na iranskom zvala Arta,kod Indusa Bharta, kod Grka Ortopolis. SrednjednjeparskaArata i Nižednjeparski Arije, dostigli su sovj vrhunac u IV iIII milenijumu stare ere. Indoiranci svoje kulturne centre sre-dinom II milenijuma stare ere sele za Indiju i iransku visora-van. Po Šilovu žreci su odigrali glavnu ulogu kod Indoiranaca urazvoju mitova, kultova, kalendara, pisma kao i u organizacijidruštva. Kultura Arija je iznikla iz duhovne (Žrečevske), a nevojne ili robovlasničke zajednice. Zato se to društvo i zvalo"Božanska Arata". Žrečevi su igrali ulogu prvobitnih intele-ktualaca, kod kojih je kult igrao važniju ulogu od etničke. Pre-ma istraživanjima ruskog filologa Trubačeva O.N. i odgovara-jućih arheoloških nalaza, pokazalo se da su odnosi Kimerijaca,

104


Sinda, Meota, Tavra, Ariha s jedne i Skita, Sarmata, Šaka,Alana s druge strane odražavali koegzistenciju.

Karta 7. Položaj Indoiranaca u jugo-zapadnom Sibim odakle su seraselili na sve strane u Ilrnil. st.e. (E.Kuzmina)

105


Na ove dvije zadnje predpostavke Šilova naša sumišljenja drugačija, ali se uzdržavamo od komentara.

Mikenski su Grci imali neko pamćenje o kontakti-ma sa Aratom. vjerovatno se radi o uvozu žita iz crnomo-rskih luka, otuda se za hleb kod Grka kaže "artos".

Dvije su stvari koje su teško prihvatljive kod Šilovana ovom nivou istraženosti, to su, da je kultura Sumera i epo Gilgamešu djelo Indoiranaca, kao i određena mistika upogledu uloge kurgana iz stepa, navodno da su oni bili svo-jevrsna nebeska opservatorija.

Ovo poglavlje je bilo posvećeno traženju porijeklaIndoiranaca (Arija). Iznijete su teorije pretežno ruskihvodećih arheologa koji su se bavili arheologijom stepa. Onibi po meni i trebali najbolje da poznaju probleme svogprostora. Kao što se moglo zaključiti iz pregleda priloženihteorija najpoznatijih naučnika po ovom pitanju, još nemajedinstvenog gledanja na ovaj problem, Posebno za IV i IIImilenij. No za naša istraživanja dovoljno je toliko štoIndoirance prepoznajemo od početka II milenijuma stareere, kao nosioce jamne i srubne kulture kada i počinje nji-hova ekspanzija na istok i zapad prema Bakanu.

VI. Ρ r i m j e d b e

1. NJ.Merpert, Etnogenez narodov Balkana, M. 1984, 234,235.2. Gojko Vukčević, "O porijeklu Ilira", Podgorica, 1992, str. 30.3. Kao pod 1. str. 237.4. Kao pod 1. str. 441.5. G.Kosina, Urspsrung uns Verbreitung der Germanen, Leipzig,

1936. godine.6. Maria Ginbutas, The Indo Europeans in the forth and third

milenio, 53,54,55. Ν.Υ. i The destruction of Aegean and

106


East IVediteranean urban civilication around 2300 B.C.Los Angeles.

7. Lionel Časovi, Navi e Marinai deli' antichrita, Milano, 1976,10.8. L.I.Lavrov O putu upada Kemirijaca u prednju Aziju, Sovje-

tska arheologija Moskva, 1965, No. 3, str. 223.9.1.M.Đakonov, Vestnik drevnoj istoriji, No. 3 i 4, O prarodine nositeljei

indoevropejskih dijalektov, Moskva 1982.10. T.V.Gamkrelidze i V.V.Ivanov, Indoevropejski jezik i Indo-

evropejci, Tbilisi, 1984.11. E.E.Kuzmina, Otkuda prišli Indoarii, Moskva, 1994. godine.12. M.F.Kosarev, 1974, str. 149.13. J.Šilov, Prarodina Ariev, Kijev, 1995. godine.

107


VII. PREGLED ISTORIJE SJEVERNIHARIJA I MEDA

Može se uzeti da početak istorije iranojezičkih ple-mena, koja su imala zajedničku duhovnu baštinu počinje saXIV vijekom stare ere kada carevi Mitani, Kurtivaca i Heti-ta, Supliluluma I, potpisuju ugovor u kome se pominju ari-jska božanstva Mitra i Varuna. Od tog vremena nastaje pra-znina u pisanim spomenima Arija, sve do VIII vijeka stareere kada Homer u Odiseji pominje Kimerijce. Grčki kolo-nisti sa Ponta sva iranska plemena u pripontijskim stepamazovu Skiti (gr. Skitoi). O progonu Kimerijaca od strane Ski-ta u VIII vijeku stare ere ostali su tragovi kod Asiraca, noprava istorija iranojezičkih naroda iz pripontijskih stepa,Srednje Azije i iranske visoravni počinje tek sa Herodotom(V vijeku stare ere).

Razlozi interesovanja za istoriju Kimerijaca, Skita,Sarmata i Meda leži u tome što oni učestvuju u istorijiEvrope, a tragove Meda (Midana), nalazimo na našem pro-storu pa pokušavamo preko njihove istorije da dođemo donekog novog argumenta koji bi bio od koristi za stvaranjejasnije slike o naseljavanju Indoiranaca na prostoru zapa-dnog Balkana i određivanju vremena u kome se to dogodi-lo. Nauka do sada nije uspjela da odredi etničku pripadnostnosilaca kultura koje su naseljavale Zapadni Balkan krajem

108


eneolita, rane i kasne bronze, zato je pokušaj davanja "ime-na i prezimena" tim etnogrupama veliki izazov ali i još većistrah od rizika promašaja. U taj se rizik ulazi svjesno jer jeto najispravniji metod nauke da dođe do istine, a nauka inema drugog cilja sem otkrivanja istine. Jer, samo pravaistina može da korisno posluži ljudima.

L Kimerijci (gr. Kimmerioi)

Plemena srodna arijskim naseljavala su pricrnomo-rsku i azovsku obalu i sjeverne padine Kavkaza u VIII i VIIvijeku stare ere. Misli se da su im zvanja dali Asirci. U VIvijeku stare ere grčki kolonisti su dali Kerčanskom more-uzu ime Bosfor kimerijski. Grci su rano uspostavili sa njimatrgovačke veze (1).

Lađa nam stiže do okeanskih dubokih struja,Onde je zemlja i grad Kimerana štono ih krijuTama i magla, onde žarkovito nikada sunceZracima svojim na njih ne gleda.

(Odiseja, ΧΙ-1)

U VIII vijeku stare ere Skiti se spuštaju sa sjevera iprogone Kimerijce, iako su bili bliski među sobom i imalisu sličnu kulturu. Pred Skitima Kimerijci bježe u MaluAziju. Sedamdesetih godina VII vijeka stare ere zahvatili suFrigiju, a pedesetih Lidiju. Najduže su se zadržali u Kapa-dokiji u rconu Sinope, gdje su se izmiješali sa starosjedioci-ma. O upadu Kimerijaca u Malu Aziju svjedoče nalazi ski-tskih vrhova strelica pri iskopavanjima u Bogaz Keju, Sardui Gordionu. U arheologiji je poznat tzv. "Kimeričko-tračkiudar" početkom VIII vijeku stare ere na pravcu Podunavlja,kojom pdilikom su doprli do predgorja Alpa.

Kilikija se pominje u himni asirskog vladara Ašu-rbanipola Marduka oko 654 godine stare ere kada su Skitipotukli Kimerijce, odakle su ih istisnuli, koji su se povukli u

109


Kapadokiju. Jermeni su Kimerijce zvali Gamirk. U borba-ma sa Skitima poginuo je kimerijski vojskovođa Sandokša-tra. Zagonetna je pojava slovenskih toponima tamo gdje suboravili Kimerijci u Maloj Aziji (Sinopa i Tars u Kilikiji),kao npr. Zagora i Soli.

2. Skiti (gr. Skythoi)

Skiti su po Herodotu (IV-11) došli iz Azije odaklesu potisnuti od Masageta, prešli Araks (Ra) i došli u ki-merijsku zemlju. Skiti su svi konjanici i nose sa sobom svojekuće na kolima, žive od stočarstva (Herodot, IV-47). OdVII do II vijeka stare ere živjeli su, po antičkim vijestima,između Tanaisa (Dona) i ušća Istra (Dunava), ukljuujući istepski Krim. Herodot je Skitiju predstavljao kao kvadrat sastranicama od 20 dana hoda. U II vijeku stare ere Skitepotiskuju Sarmati i od tada se Skitaja zove Sarmatija.

Jezik starih Skita je bio jedan iranski (arijski), dija-lekat, kao što su još bili sarmatski, alanski, masagetski i dr.Skitski jezik do nas nije došao ali jesu toponimi, onomasti-ka i poznat je njegov iranski karakter.

Neki istraživači misle da su oni pripadali snibnoj ku-Itun epohe bronze, kada su se u XIV vijeku stare ere po-krenuli iz Povoložja na zapad. Drugi pretpostavljaju da sudošli iz Srednje Azije ili Sibira i pomiješali se sa stanovni-štvom pricrnomorskin stepa. Početak istorije Skita počinjeod rata sa Kimerijcima u VII vijeku stare ere. Skiti su posleprogona Kimerijaca, 70-tih godina VII vijeka stare ere pro-drli u mediju, Siriju i Palestinu i gospodarili u prednjoj Azijido početka IV vijeka stare ere, kada su ih istisnuli Medijci.Skiti su imali klasno društvo, njihova je država bila robovla-snička. Po Herodotu (IV-46), gospodareći sloj su bili "ca-rski Skiti" koji su živjeli u stepama između Dnjepra i Dona.Na desnoj strani Dnjepra i u stepama Krima živjeli su Skitinomadi. Kada su se Skiti vratili iz Prednje Azije u stepu,

110


donijeli su sobom napredniju kulturu. Na kraju III vijekastare ere država Skita se umanjila pod pritiskom Sarmata,koji su došli sa Istoka.

Zagonetno je pitanjeko su bili robovi Skita. Da li suto bila neka od skitskih pleme-na ili možda neka ugrofmskaplemena sa južnog Urala gdjesu Skiti nekada boravili.

Za umjetnost Skita ka-rakterističan je "zverinji" stil uprimijenjenoj umjetnosti (jelen,los, ptice grabljivice, fantasti-čne životinje itd.). Najčešći sumotivi borba grabljivica i orlo-va, Herodot je opisao surovost ikrvoločnost Skita. U velikoj se-obi naroda nestalo je Skita kao organizovanog naroda.

5/. 16. Skliska pokrivena kolasa Kerča

Si. 17. Oblačenje skliskih žena iz IV v.sl.e.(Mazolevski)

111


3. Sarmati (lat. Sarmatae)

Sarmati su ime jedne grupacije iranojezičkih pleme-na raseljenih od Dunava do rijeke Tobola u jugozapadnom Si-biru. Stariji je pomen imena Savromati za koji većina naučnikasmatra da je sinonim za Sarmate. Misli se da ime Sarmati dolaziod "sarisa matai" što znači "narod kopljonosaca". Glavna plemenasu bila: Roksolvani, Alani, Siraci, Aorsi i Jazigi. Osnovno imje zanimanje nomadsko stočarstvo i u manjoj mjerizemljoradnja za one koji su se naselili u ravnicama gdje jeod zemljoradnje živjelo ranije stanovništvo.

Kod Sarmata je došlo do raspada rodovskog društvai do početka formiranja klasnog robovlasničkog društva iizdvajanja bogatog sloja rodovske arisotkratije. Kretali suse na zapad za pašom. Približavali su se gradovima na crno-morskoj i azovskoj obali radi pljačke i trgovine, odakle suprotjerali Skite na surov način.

U III i II vijeku stare ere djelovi Sarmata, Siraki iAorsi, zauzeli su prikavkaske ravnice, drugi Jazigi i Rokso-lani uspostavili su svoju vlast na stepama Pricrnomorja. Uravnicama rijeka Dona i Prikubanja odvijala se asimilacijaSarmata sa Meotima. U I vijeku stare ere Sarmati su bilisaveznici pontijskog cara Mitridata VI, Eupatora u borbiprotiv Rima. Dok se u I vijeki nove ere priključuju rimlja-nima Aorsi i Alani protiv bosforskog carstva, a Siraki su musaveznici.

Na kraju II vijeka nove ere Sarmati stupaju u savez saSkitima protiv Pontijskog carstva. Istočna grupa Sarmata je bi-la politički i ekonomski povezana sa državama srednje Azije,osobiti sa Horezmom. U I vijeku nove ere Sarmati počinju savojnim pohodima na Zakavkazje, zatim se okreću na zapad iopsedaju granice Rima na Dunavu, u čemu su se posebno ista-kli Alani. Sa III vijekom nove ere u sjevernom Pricrnomorjuvlast Sarmata biva ugrožena od Gota, a u IV vijeku bivaju ra-zbijeni od Huna. Dio Sarmata je zajedno sa Hunima i Gotima

112


učestvovao u velikoj seobi naroda. Pojedini odredi Sarmata(Alani) dolaze do Španije. Posle smirivanja seobe naroda svešto je ostalo od Sarmata jesu Osetinci na Kavkazu u čijem je-ziku je sačuvana osnova iranskog jezika. To je ostatak jednogjezika koji je u antici pokrivao ogroman prostor od Dunava dorijeke Oba u Sibiru.

Karta δ. Raspored sannatskih plemena između Kavkaza i Urala odV-JVv.sLe. (po Smimovu)

Od VII do III vijeka stare ere kultura Sarmata se ispo-Ijava kroz zverinji stil u livenoj bronzi, oružje, odjeću i posude.Motivi su obično grabljivice, zmajevi prepletem u napregnutojborbi. Rasprostranjeni su krilati geniji, antropomorfna boža-nstva, biljni motivi i si.

Porijeklo Sarmata treba tražiti na prostoru srubne iliandronovske kulture u epohi bronze. Antropološka ispitivanjasu pokazala, da nosioci kulture andronova, centralni Kazahs-

113


tan, pripadaju brokiocefalnom evropoidnom tipu. Oni sa donjeVolge, koji pripadaju srubnoj kulturi, (misli se da su to rani Sa-rmati), pripadaju mediteranskom rasnom tipu. U drugoj polo-vini V vijeka stare ere u stepskim predjelima donjeg Urala otk-riveni su armenoidni tipovi koji odgovaraju Centralnoj Aziji.Na gornjoj Volgi sreću se brahicefalni tipovi, to su domoroci izzapadnog Sibira sa mongoloidnim elementima. Sarmati su ži-vjeli od mesa i mlijeka. Transformacija smbno-andronovskekulture izvršena je u II vijeku stare ere.

Opis mlađeg sarmatskog plemena Alana dao je pi-sac IV vijeka nove ere Amianus MarcelHnus, tj. 800 godinaposle Herodota. Njihova zapažanja su identična. Tako, Ma-rcellianus piše: "da su Alani visoki i lijepi, da im kosa nagi-nje na "blond", da su ljutiti, i da njihov oštar pogled zadajestrah, i da uživaju u opasnostima i ratu".

Nalet Huna u IV vijeku i njihova pobjeda nad isto-čnim Gotima i Sarmatima izmijenila je dalji tok istorije upriazovskim stepama. Sarmatska su plemena, milom ili si-lom, pošla sa Hunima na zapad pustošeći po Evropi najma-nje 60 godina, do smrti hunskog vladara Atile. U tim naje-zdama najdalje je pošlo sarmatsko pleme Alani, čak do Ka-rtage. Sa smrću Atile nestaju sa ratne scene i Huni, kao injihovi pridruženi saveznici, medu kojima i sarmatska ple-mena. Za istoriju Protosrba i Protohrvata od bitne je važno-sti dalja istraživanja sudbine sarmatskih plemena, posebnoSiraka i Alana. Postoje ozbiljne hipoteze (Zupanić, Sulimirski iNovaković), o tome da su Srbi (Serbi) i Hrvati (Chroatos)ostali među Slovene, vršeći po Sulimirskom policijsku dužnostu ime Huna, gdje su od slovenske većine slovenizirani i došlina Balkan (2). Mi ne možemo ulaziti dalje u provjeru ove hi-poteze, jer ovaj rad nije namijenjen tom problemu ali možemonačelno reći da ta hipoteza daje odgovor na mnoge otvoreneprobleme iz istorije odnosa i mentaliteta ova dva naroda. Ne-jasno je zašto se 80 godina ignoriše postojanje ove hipoteze.

114

O iiopuJL'K/iv Илира II

Karta 9. Savez siraskih plemena na Sjev. Kavkazu od III v.st.e. doliv.n.e. (po Srnimovu)

Stepski instikti sarmatskih plemena, nagon za po-kret i agresivnost imali su nesrećan završetak i kraj njiho-vog bivslvovanja.

4. Medi (Midani, Madai, Maiai,Mari, gr-Μηδια)

Izolovane grupe indoiranskog govora pojavile su seu zapadnom Iranu već oko 1300 godine stare ere. To su biliMedi i Persijanci. Naseljavanje iranske visoravni je završe-no do 1100 godine stare ere. Medi su zauzeli prostor izme-đu jezera Urmije i Kaspijskog mora a Persi južnije. Smatrase da su se Persi spustili istočnom obalom Kaspijskog moraa Medi preko istočnih vrata Kavkaza (Derbent). Već 100godina se istražuje gdje je postojbina tih nomadskih pleme-na. Neki arheolozi drže da je to bila Pripontijska stepa.Drugi, međutim, kao što je poznati autoritet za pitanjeIndoiranaca, akademik Abajev, kada su u pitanju Indoira-ncl, insistira na obavezno uzimanje u obzir irano-ugarskeveze, a to znači prostor istočno od Volge.

115


Ako se držimo savjeta Abajeva onda se pradomo-vina Meda mora tražiti bliže Uralu gdje su boravila ugro-finska plemena. I zaista za to ima i drugih razloga, o kojimaće kasnije biti riječi. Zahvaljujući Herodotu (V vijek stareere), o Medima imamo više informacija nego o drugimindoiranskim plemenima. Tako nas Herodot (1-101) oba-vještava da je postojalo šest medskih plemena, i to: Busi,Paretakeni, Strukati, Arizanti, Budi i Magi (gr. Bousai, Pa-rotakenoi, Stroukhates, Arizantoi, Boudioi, Magoi). Nekaod ovih imena možemo da protumačimo, kao npr. Arizanti,što dođe od "Ari" (Arije) i "zantu" (pleme, rod), pa imamo"pleme Arijevaca". Paratakeni je nastalo od "para-ita-ka"(J.Marquart, 1901), što znači "stanovnici doline peruće ri-jeke". Centar Partakena je bio grad Gabaji. Busi, po nekimamože značiti kao podrugljivo ime "rilati"? Ime Meda, Ma-daji, Amadaji, Mataji je asirskog porijekla iz IX vijeka stareere. Ovaj je izraz blizak grčkom Maradoi, Amaradoi, avest.Mareda, što znači razbojinici, ubice.

Može se postaviti pitanje da li ime dijela odjeće kodCrnogoraca i Hercegovaca "struka" ima kakve veze sa ple-menom Strukati? Struka je izrazito dio pastirske odjeće. Odsvih plemena na istoku su najdalje bili smješteni Arizanti iMegi, na samom zapadu Budi a u reonu Hamadana Busi.

Medska država se formirala kroz optpor Asircima uVII vijeku stare ere. Ujedinitelj plemena je bio Dejok (gr.Deioces, Doiaukku), a osnivač države Koštariti.

Imena nekih Medskih (Miđanskih) kraljeva po Kte-siju ("Persika") (3):

ArbakesMandaukesSasarmasArtukas (Artuković)Artaios (iz Arte)Artunes (Artunski)Astibaros (kopljonosac)Aspanas (Astiag)

116


Karta 10. Prostor naseljavanja Mdeda u XIII do IX v.st.e.

Ili

Гојко Вукчевпћ

Medi su bili kao i Pcrsijanci konjički narod. Oniprvi na Istoku uvode konjicu u ratne okršaje umjesto bornihkola. O Medima je potrebno da znamo, kako piše Herodot(VII-62): "Nekada su ih sve zvali Arijcima... umjesto šeširanosili su vezane člame oko glave". Ovo znači da su indoira-nskog porijekla. O imenu Meda Herodot (VII-62) dodaje:"... a kada je k njima došla Medeja iz Atine, oni tada uzešedrugo ime, ovo sadašnje. Tako, dakle, pričaju o sebi samiMedani". Nejasne su ove Hcrodotove riječi, kakve možeimati veze Medeja sa Medima, sem po zvučnosti. Na dru-gom mjestu Herodot stvara zabunu kada kaže da su mcdskaplemena bila neiranojezička, a kasnije se podvrgla iraniza-ciji. Riješenje ovog problema možda nalazimo kod Đako-nova (4). On tvrdi da su u reonu današnjeg južnog Azerbe-jžana i iranskog Kurdistana tokom IX do VII vijeka stareere tamošnja plemena govorila ne iranskim već lulubsko-kutijskim jezikom. Jedino je istok Medije, reoni Teheranabio potpuno iranizirani; od konjovodskih plemena iz Sre-dnje Azije Lulubi i Kuti su govorili vjerovatno subartijskimili huritskim jezikom.

Medi su srušili asirsku robovlasničku državu a ka-snije i urartsku i okrenuli se Maloj Aziji, gdje su se sukobilisa snagama cara Lidije, Alijati, sa kojim su zaključili mir.Medski vladar Kijaksar je na kraju vladavine, izbacio Skiteiz teritorije današnjeg Azerbejdžana. Tako je Medija posta-la najjača sila tog prostora i prostirala se od rijeke Araksado Persijskog zaliva i od Kaspijskog mora do rijeke Halis uMaloj Aziji.

Osnovno zanimanje Meda bilo je zemljoradnja i sto-čarstvo i uzgoj konja. Razvijeno je bilo i zanatstvo, izradaoruđa za rad, tkanje, tepisi, lončarstvo, oružje i dr.

Geografski položaj Medije je bio povoljan za razvojtrgovine. Kultura Meda se razvijala u uzajamnom dejstvu sakulturama Asirije, Vavilona, Uraratu i Persije.

118

O иоријеклу Илира U

Medsku državu je srušio persijski car Kir Veliki oko550 godina stare ere. Medi su na Istoku bili poznati po svojim

duhovnim svojstvima,njihovo pleme Magi(Mugi), bili su kastasveštenika, vračeva iprizivača duhova. Bilisu uticajni i na persi-jskom dvoru. O njiho-vim kultnim aktivno-stima već je postavlje-na hipoteza, da su ne-ke kultne rituale, kaona pr. pijenje "some"("haome" po Avesti),padanje u trans i si.preuzeli od sibirskih

5/. 18. Medski konjanik sa damskogpecala, Vll v.s.e.

šamana istočno od Urala, u vrijeme kontakta sa Ugrofinci-ma. Medi su još bi l i poznati po raskošnoj nošnji, izgleda dasu uvozili kinesku svilu,

Sve ovo što je rečeno, odnosi se na medsku državuBliskog Istoka, međutim, nađeni tragovi Meda na ilirskomprostoru u nauci nijcsu odgonetnuti, to i jeste zadatak ovograda da pokuša dati odgovor na ovaj problem.

Prve pisane tragove Meda na ilirskom prostoru ima-mo kod Apijana (II vijek), grčkog istoričara, koji je napisao"Istoriju Rima". On daje imena legendarnih ilirskih (i ne samoilirskih), eponima plemena. "...Iliriju su se rodili sinovi Enhe-lej, Autarije, Dardan, Med, Tualant, Pereb i kćeri Parto, Doa-rto, Dasaro i druge, odakle su Tualanti, Perebi, Enhelejci, Au-tarijati, Dardanci, Medi, Partini, Dasareti i Daorsi".

Da je pleme Meda zaista postojalo, ocjenjuje se potome što su postojala i sva ostala plemena koja nabrajaApijan. Ako se autor držao redosleda u nabrajanju, onda biMedi bili locirani između Dardanaca i Partina, a to je ne-

119


gdje u srednjoj Albaniji, oslanjajući se na Pajakovskog. Uo-stalom, zašto Medi ne bi mogli biti alternativno ime nekogpoznatog ilirskog plemena.

I F.Papazoglu piše: "... da su Dardanci sa Medima iSkordiscima napadali Makedoniju u II vijeku stare ere (5). Iovdje se Medi pominju iza Dardanaca, pa se ne isključujemogućnost da su zahvatili i jedan dio zapadne Srbije. MoždaMede treba posmatrati kao pleme u okviru veće etničke zaje-dnice koju su objedinjavali pod opštim imenom Arije (Ardi-jeji), što se pokušalo dokazati i u knjizi "O porijeklu Ilira" (6).Arijama su vjerovatno pripadali i Daorsi sa donje Neretve. ZaDaorse smo već rekli da su najvjerovatnije istog porijekla sasarmatskim plemenom Aorsi koje se u I vijeku nove ere nala-zilo oko ušća Tanaisa (Dona), i Meotida (Azovsko more), poTacitu. Strabon ih pominje na sjeverozapadnoj obali Kaspi-jskog mora kao dobre trgovce. Prelaz od Aorsi na Daorsi jemoguće objasniti lingvistički, ako se "Di" (Al) doda na "Aorsi"kao dentalni prefiks. Što se tiče usklađivanja hronologije, radise o tome da su se pripadnici jednog plemena mogli davnorazdvojiti, još u vrijeme indoevropskih migracija na zapad, štose isto moglo dogoditi i Medima. Ovo znači da je taj procestekao ne kao iseljavanje već kao raseljavanje.

Kada je riječ o Medima treba se prisjetiti i Heroda-ta (V-9) koji piše: "... da jedini za koje sam čuo da stanujupreko Istra jesu ljudi kojima je ime Sigini a koji se odevaju kaoMedi. Konji su im rutavi... zemlja im se proteže do Eneta naJadranu. Za sebe kažu da su došli iz Medije, ali kako su seodande doselili nijesam u stanju da objasnim. To se moglo de-siti u velikom vremenskom razdoblju. Ligijci koji stanuju iznadMasilije (Marselja), nazivaju trgovce na malo "Sigini".

Kako je taj Herodot svestran, radoznao i savjestan,a kako je neopravdano napadan, Plutarh za njega kaže da je"filovarvarin" jer mu se ne dopada što ozbiljno tretira "Va-rvare", a rimski pisci ga nazivaju "ocem laži" iz čiste zlobe izavisti što je Helen i što je nenadmašan.

120


Da se vratimo našim Siginima, ovo ime se ne poja-vljuje u izvorima, pa je nejasno ko bi mogli biti oni. Posta-vlja se pitanje gdje se nalazio Herodot, odakle je posmatraoIstor, kada je pisao o "stanuju preko Istra"? Da li je bio uAtini, u njegovoj Kariji, tj. mjestu rođenja, Halikarnasu ilikod grčkih kolonista na Krimu. Drugo je zagonetno naštopomišlja Herodot kada pominje Ligijce i trgovce Sigine?Od informacija koje direktno možemo protumačiti jesu tešto se Sigini oblače kao Medi i što sebe smatraju Medimajer su davno došli iz Medije. Ovim direktno saznajemo dasu indoiranskog porijekla. Druga činjenica koja potvrđujeprvu jeste podatak da su imali "runtave" konje, a to je dokazda su došli iz evroazijskih stepa, gdje su živjeli mali iprimitivni ali žilavi konji. Ako su bili iz istočno-evropskihstepa radi se o tzv. konju "tarpanu", koji je iščezao, a ako seradi o konju iz azijskih stepa to je bio "kulan", od koga jenastao sadašnji mongolski konj. Svejedno o kojem se konjuradi, riječ je o konju evroazijskih stepa, a to je dokaz da suih "iza Istra (Dunava)", doveli indoiranska plemena, međukojima su kao konjički narod najpoznatiji Medi.

Enije Ointus, rimski pjesnik iz Taranta (susjed Ili-ra), piše da je oružje Ilira bilo dugo gvozdeno koplje koje suzvali sibina ili sigina. Ova su koplja poznata iz nekropolaistočne Bosne (7). Možda je ovo koplje dobilo ime po nje-govim nosiocima - Siginima. Istočna Bosna i zapadna Srbijasu u epohi rane bronze pripadali kulturi "Belotić - BelaCrkva", koja je imala veze sa 'Vučedolskom" kulturom?

Dalje, što je sinptomatično jeste, da su se Sigini pružalitamo gdje su se krajem eneolita i rane bronze pružali nosiocivučedolske kulture. Ova je kultura imala tri faze, vučedolsku,ljubljansku i jadransku. Pružala se do tršćanskog zaliva na za-padu i duž jadranske obale na istoku do sjeverne Albanije. Li-ngvistički tragovi Meda bi mogli biti u Istri, ime rijeke Raše itoponimi kod Pule, Medulin, i Katun, a u tršćanskom zalivu to-ponim Muggia a to je granica sa Enetima. Na Cornelijevim ka-

121


rtama Boke Kotorske iz XVII vijeka piše Golfo di Muggia iMonti di Muggia za područje Herceg-Novog. Pri čemu bi ovoMuggia moglo doći od Magi ili Mugi na venecijanskom dija-lektu. U Drimskom zalivu imamo Medovu (Medua) i konačno"civitas que dicitur Medione". Iz onomastike imamo pojavuprezimena Burzan između Rijeke i Trsta.

Sve ovo, zajedno sa lingvističkim istraživanjima izprvog dijela ovog rada ukazuje na ozbiljnost hipoteze o mi-graciji indoiranskih Meda na zapadni Balkan, kao nosiocavučedolske ili neke kasnije kulture. Naravno da sve ovo nemožemo još smatrati za dokaze, već će se morati naći i do-kazi materijalne kulture, što će se pokušati kada bude riječo arheološkim kulturama zapadnog Balkana.

Prema zapadnim praistoričarima Asirci su bili u IXvijeku stare ere u kontaktu sa Medima koji su došli sa sje-vernih obala Kaspijskog mora iz čega se potvrđuje i veza saugrofinskim plemenima (8).

Sada ne ostaje drugo nego da se začudimo kako suilirolozi malo pažnje posvetili tragovima Meda (Midana) nanašim prostorima.

VII. Primjedbe

1. Herodot je ostavio dosta informacija o Kimerijcima (1-15, 103, IV-1,13,45).

2. T.Sulimirski, The Sarmatians, Ν.Υ. 1970. godine str. 189-194.3. Đakonov LM. Istorija Midiji, Moskva, 1956. godine str. 26.4. Isto, str. 151.5. F.Papazoglu, Iliri i Albanci, Beograd 1988. godine str. 154.6. G. Vukčević, "O porijeklu Ilira", Podgorica, 1992. godine str. 138.7. A. Stipčević, Iliri, 1989.godine str. 134.8. The Times Atlas of World Histori, London, 1984. god, str. 56.

122


VIII. ARHEOLOŠKE KULTURE ZAPADNOGBALKANA SA OSVRTOM NA CRNU GORU

U VI poglavlju su razmatrane arheološke kulturemetalnog doba evroazijskih stepa, kojom prilikom je ko-nstatovana etnička pripadnost nosilaca tih kultura, tj. da seradi o indoiranskim plemenima. U ovom poglavlju trebaobraditi arheološke kulture zapadnog Balkana takode me-talnog doba, sa posebnim osvrtom na prostor Crne Gore.Komparaciom materijalne i duhovne kulture oba prostoratreba da nam pomogne da otkrijemo uzajamne veze i pre-poznamo etničko porijeklo nosioca kultura na našem pro-storu. To bi ukratko bio naš zadatak, čijim bi rešenjem po-tvrdili ispravnost naših teza.

Za prikaz kultura eneolita i bronze na zapadnomBalkanu, korisitće se autori koji su objavili svoje radove uediciji Praistorija jugoslovenskih zemalja, Tom III i IV.

1. Eneolit ili bakama dobaOvo doba nije vezano samo za početak proizvodnje

bakarnih predmeta već i za promjene u ekonomskim odno-sima i prelaz iz matrijarhata u patrijarhat. Ova epoha jetrajala bar 1.000 godina i dijeli se na rani, srednji i poznieneolit. U ovom periodu na tlu zapadnog Balkana smjenju-

123


ju se razne kulture, koje su posljedica migracionih kretanjaiz dva glavna pravca, sa Istoka iz Pripontijskih stepa i izJugoistoka (Male Azije i Egeja). Kod B. Jovanovića postojidilema, da li je eneolit Balkana samostalan i stariji od ege-jskog (1). U Tuzima kod Podgorice nađena je jedan bro-nzana sjekira. A kasnije, u Maloj Grdi, po Jovanoviću su sesusreli balansko-podunavska i egejska metalurgija.

a) Badenska kultura (2)

Badenska kultura je tipično panonska eneolitska ku-ltura. Zahvata Mađarsku, istočnu Austriju, Moravsku, Če-šku i juinu Slovačku, a u bivšoj Jugoslaviji od srednje Sla-vonije prema istoku do Save, Bačku i Banat, Baranju, Sremi sjeverno Pomoravlje. Nijesu nađeni tragovi nikakvih gra-đevina, pa se misli da se radi o nomadskoj populaciji koja jeovdje privremeno boravila. Ovo je prva eneolitska kulturana ovom prostoru i predstavlja rani eneolit. Po svim eleme-ntima ovo je bila klasična poljoprivredna kultura. Naseljasu obično pored rijeka jednoslojna, stanovi su jamskog tipa.U mladoj fazi srijeću se stanovi balkanskog tipa, od pletarasa sedlastim krovom, a drugi tip stanovanja je jamski sa sre-dnje-evropskom tradicijom, pa se izvodi zaključak da je ba-denska kultura južno-balkanskog ili anadolskog porijekla idruga hipoteza da je ta populacija naslijedila to što je našlana terenu, jamski način izrade stanovanja, ali da je došla sajugoistoka.

Za pogrebni ritus rane faze badenske kulture kara-kteristični su grobovi sa spaljenim mrtvacem, ali se javlja iskeletno sahranjivanje. Većina grobova sadrži priloge iz ke-ramike. Porijeklo ovakvog ritusa opet vodi u Grčku, gdjeimamo ovakve grobove u vrijeme Larissa-kulture. StupanjΒ badenske kulture ima sve grobove skeletnog sahranjiva-nja u zgrčenom položaju. Ovo je karakteristično za sve ne-kropole na tlu Jugoslavije. Kod Mokrina je nađen paljevi-

124

O иоријеклу Илира H

nski grob u tumulu 4 m visine i vrč sa pepelom. Ovo je bioznak sociološkog raslojavanja rodovskog društva.

Nosioci badenske kulture pripadali su gracilnom me-diteranskom tipu sa dolikosefalnim tipom lobanje. U ma-njem procentu je prisutan i alpski tip sa brahicefalniom lo-banjom. Dolazak nosilaca badenske kulture u karpatsku ko-tlinu mađarski antropolog J.Nemerskeri, pretpostavlja putdolinama Vardara i Morave. Ovo potvrđuje gledište da jeistočna Panonija bila izložena još od kasnog neolita pritiskupopulacija čije porijeklo treba tražiti na Jugoistoku Evropei prednje Azije.

Iako iz ovog rada proističe shvatanje da porijeklonosilaca badenske kulture nije teško ustanoviti, ipak okonjihovog porijekla ima više verzija. Tako:

- njemački arheolozi zastupaju nordisku hipotezu,- postoji autohtona, panonska hipoteza,- Vl.Milojčić je prvi lansirao balkansko-anadolsku

(1959), koju su potvrdili i Nandor Kalicz (1963), vežući jeza Anadoliju, Trakiju i južni Balkan.

Badenska kultura donosi na prostora Panonije neštoznačajno, to su kola sa 4 točka. Ona nije donijela napredak umetalurgiji, ali je doprinijela u društvenom preobražaju podu-navskog svijeta. Badenska kultura nije bogata kultura.

Komentar u vezi sa našom temom bi bio, da bade-nska kultura predstavlja zakasnjelu migraciju zemljoradnikaiz jugostoka Evrope i Male Azije. Što se tiče promjena u ri-tualu sahranjivanja u zadnjoj fazi kulture, može se tumačitii kao uticaj stepskih nomada i njihovog kulta. U oblasti ma-terijalne kulture, najubjedljiviji dokaz da nosioci badenskekulture pripadaju mediteranskom antropološkom tipu, jesutrakaste drške na glinenim posudama, koje su izraz medite-ranskog artizma. Simptomatično je da su se ove drške kodjužnih Ilira zadržale dugo, od rane bronze do kasnog halštatauprkos svim promjenama i migrcijama stanovništva.

125


b) Vučedolska kultura (3)

Za ovu kulturu karakteristična je razvijena društve-na zajednica, pretežno zemljoradničke, sa stacioniranim sta-novanjem u kućama i građenjem gradina (fortifikacija).

Kult sahranjiva-nja je bio inhumacija uzgrčenom položaju u ja-mama unutar naselja.Ima i spaljenih grobovapod tumulima (30x2,4m). Spaljivanje je vrše-no u osnovi tumula, urnasa pepelom, prilozi raz-bijena keramika i kostiživotinja. Autor pomi-šlja na južnobalkanskeuticaje.

Oko porijekla vu-čedolske kulture postojevelike nesuglasice:

- o nordijskomSI. 19. Rana jaza vučedolske kulture porijeklu, teza je njema-

(eneolit) čkihpredistoričara,- istočno-alpsko porijeklo zastupaju Patava, Benac,

Tompa i dr.- tezu o južnom porijeklu zastupaju Hoernes, Child

idr.- za autohtono porijeklo zalažu se Buttler, Korošec,

Novotnv, Benac, Dimitrijević, Tošić i B. Jovanović,- tezu o djelimično-stepskom porijeklu, koje je novi-

jeg datuma, zastupa M. Garašanin i N. Kalicz. Ova pretpo-stavka za sada nije naišla na veći odziv.

126


Vučedolska kultura je dobila ime po Vučedolu kodVinkovaca. Ona se nastavlja kostolačkom kulturom ali saodvojenim etnogrupama.

Turbulentna zbivanja koja su zahvatila PodunavskuEvropu prije i oko 1800. g. st. e. eliminisala su gotovo svelokalne eneolitske kulture. U opštem miješanju različitihpopulacija, novih i starih ideja, u tom vrtlogu nastaje i ka-sno-vučedolska kultura.

Ljubljanska kultura je postvučedolska i posteneoli-tska, tj. ranobronzana, koja je u kontinentalnoj Slavoniji na-stala na vučedolskom supstratu. Ona nije vučedolska ku-ltura, ali je jedan od djclova vučedolskog kompleksa. Ovakultura ima dva dijela, alpski i jadranski, koji se proteže odtršćanskog primorja do srednje Albanije (Pazok). Tom ko-mpleksu pripada i Crna Gora.

Problemom porijekla Ijubljnske kulture bavilo semalo arheologa, jer je većina tretirala kao dio vučedolskekulture. Prisustvo kulture zvonastih pehara pripisuje se no-madskim grupama, koje su se probijale sa zapada prema ju-gu, pa je došlo do integracije obje populacije (vučedolske izvonastih pehara). Vučedolski supstrat je dao novoj kulturidio oblika kupe na nozi i dio vrčeva, zatim dekoracije (arhi-tektoniku kompozicije i diodu zona). Nosioci zvonastih pe-hara nove tehničke postupke, široku upotrebu instrumenataza žigosanje, točkice. Međutim, u oblikovanju posuda nji-hov uticaj bio je minimalan. Ima mišljenja da je populacijazvonastih pehara prema jugu pokupila sa sobom ostatkeneke druge srednje evropske kulture, bilo kuglastih amfora,bilo vrcaste keramike, koja je pripadala nomadskim popu-lacijama. Motivi kruga podsjećaju na kola stepskih nomada.Nova kultura je bila vrlo eksapnzivna.

Vučedolska kultura je pokazala veliku sposobnostpenetracije. Kultura zvonastih pehara je izrazito stočarska,prodorom prema jugu (jadranskom obalom) oni su se sklo-

127


nili od turbulentnih kretanja u srednjoj Evropi, a i prostorje bio pogodan za stočarstvo. No, moglo je doći i sa bosa-nske strane dolinom Neretve prema jugoistoku do Albanije.Kada je proces bio završen ljubljanska kultura je bila prisu-tna na velikom prostoru od Alpa prema moru (Trst), dosrednje Albanije. Očigledno da ta kultura nije trajala višeod jednog stoljeća. Ova se populacija držala uskog morskogpojasa i ostrva. To znači da je unutrašnjost bila posjednutanekom drugom kulturom sa kojom ljubljanska populacija nijehtjela dolaziti u sukob. Ova druga je bila cetinska kultura.

Stočarstvo je bilo glavnivid privređivanja.Društvo je bilorazvijeno i rodo-vski organizova-no. Kneževski gr-ob iz Male Grudepokazuje ekono-msku moć i dru-štvenu vlast jed-nog glavara iz ta-kvog društva. Kn-ez iz Male Grudeje dokaz dovrše-nja procesa soci-jalne diferencijaci-je rodovskog dru-štva koje je zavr-šeno krajem ene-olita. Osim spo-Ijašnjeg obilježjatumula pokojnikusu date sve ozna-

5/. 20. Predmeti ljubljanske kulturejadranskog tipa, Mala Gruga

ke plemenske vlasti: zlatni bodež, srebrna bojna sjekira i

128


zlatne karičice za ukras glave. Egejsko porijeklo priloga jo*jednom potvrđuje tezu o refleksima društvenih zbivanja ιuticaj egejske kulture na tlo o kojem je riječ. Jer ovdje nijeriječ samo o importu kao znaku trgovačkih dometa, nego tipredmeti imaju dublji smisao u obilježavanju ranga koji jeimao i kulture u koju se ugledao tivatski princip.

Pojava akropolja i kneževskih grobova čini vučedolsku-Ijubljansku kulturu različitom od ostalih oko 1800. g. st.e.

Kronologija preko C14:- horizont Kostolac (Vučedol A) = 2340. g. st. e.- Hrustovačka (Vučedol C) = 2215. g. st. e.- Mala Gruda = 1900-1800. g. st. e.

Poznato je da i nalazi pećine Odmut u dolini Pivepripadaju eneolitu. Horizont VI Odmuta ima nekolko na-laza "šnurkeramike". To bi bio dio nalaza južnobalkanskogstepskog prodora, a to bi trebalo da bude onaj talas koji jezapljusnuo Bugarsku, Tesaliju i južnu Albaniju.

Pojava stepskih elemenata na jadranskom prostorunije dovoljno jasna, kao što nije ni u drugim južno balka-nskim prosotrima. Kod sadašnjeg stepena istraženosti nijemoguće jasnije definisati njihov odnos prema lokalnoj ku-lturi. Prisutnost stepskih elemenata u Odmutu ima, među-tim, kao i na svim drugim mjestima svoju posve određenu hro-nološku cjelinu, ona uvijek indicira vrijeme kasnog ili završnogeneolita. Spuštanje južnobalkanske kasne vučedolske popula-cije na Jadran prouzrokovalo je izrazitiju prisutnost vučedolskekomponente u jadranskom nego u alpskom tipu ljubljanske ku-lture. Ali, nažalost, prisustvo južnobalkanske kulture mi na Ja-dranu za sada ne možemo arheološki utvrditi.

c. Stepska kultura u eneolitskomperiodu Jugoslavije (4)

Nosioci stepske kulture, karakteristični po grobovi-ma jamama pod tumulima, zasada su utvrđeni samo u sre-

129


dnjem i južnom Banatu. Nasuprot tome pojedinačni nalazisu prisutni u sjevernom Banatu, istočnoj Srbiji, južnoj Ma-kedoniji, a možda i istočnoj Bosni (Tuzla). Drugi pokaza-telji su dugački kremeni noževi i vrpčasta keramika, otkri-veni su u Hercegovini (Trebinje, Ljeskova glavica) zatimZelena pećina i Rumin u Dalmaciji. U ovo treba uvrstiti ikeramiku sa vrpčastim dekoracijama ("Šnurkeramika"), na-đenu u Odmutu. Ova nalazišta svjedoče o širenju kulturestepskog i donjopodunavskog porijekla tokom finalne fazeeneolita, dalje na zapad sve do jadranskog zaleđa.

Kult sahranjivanja karakteriše zgrčeni položaj poko-jnika položenog na leđima i polivenog oker bojom. Prisutnisu prilozi u obliku konjske glave.

Dolazak stepskih populacija u istočni dio karpa-tskog basena i balkansko-podunavsku oblast, sve se više uzi-ma kao odlučujući činilac u obrazovanju Indoevropljana, či-ja plemena kroz razvoj metalurgije daju svojstveni pečatpraistorijskoj Evropi.

d. Indoevropljani i eneolitski period Jugoslavije (5)

Istočne oblasti Jugosalvije učestvovale su u prihva-tanju nomadskih populacija iz pricrnomorskih stepa tokomeneolita. Te populacije su koristile protoindoevropski jezikpod kojim se podrazumijeva i zapadna ("centum"), i istočna("satem"), grupacija. Rezultati istraživanja lingvističke pa-leontologije govore da su Indoevropljani živjeli zajedno udoba eneolitske kulture, da su se bavili stočarstvom, ali i ze-mljoradnjom, da su pripitomili konja i koristili kola. Njiho-va se zona protezala od centralne Evrope pa sve do Urala,zahvatajući stepske zone oko Crnog mora. No, postoji i tezao sjedištu Indoevropljana u srednjoj i sjevernoj Evropi, kojesu izjednačavali sa nosiocima bojnih sjekira i vrpčaste kera-mike. Matične oblasti indoevropejskog jezika su ravniceistočne Evrope, kao djelovi arapskog prostora, kao što je

130


iranska visoravan. Gledano očima arheologa porijekloIndoevropljana se može tražiti još u vremenu završnih fazamlađeg paleolita i mezolita, kao što se već govori o nepre-kidnoj evoluciji pojedinih istorijski poznatih indoevropskihnaroda tokom metalnog doba evropske praistorije.

M. Gimbutas smatra da su migraciona kretanja no-sioca kulture grobova-jama sa istoka na zapad išla prve-nstveno duž Dunava i preko šumsko-stepske zone južneUkrajine (6). Dok M. Garašanin zastupa tezu o indoevro-pskoj etničkoj obojenosti tih populacija, a u njihovim migra-cionim pokretima početak indoevropeizacije balkanskog ipodunavskog prostora. Benac govori o simbiozi domaćeg iindoevropskog supstrata.

Osnovni pokazatelj dosega ovih Indoevropljana jeevidentan sa grobovima-jamama (jamska kultura), pokrive-nim tumulima uz čestu upotrebu oker boje. Zatim upotrebakonja i kola u badenskoj kulturi i vrpčasta keramika. U dru-štvenom pogledu indoevropeizacija znači patrijarhat, ratni-čki stalež, plemenske zajednice, podizanje utvrđenih naseljasa zamkom. U materijalnom pogledu prerada bakra i zlata,kasnije bronze sa arsenom. Sahranjivanje u grobovima-ja-mama pod tumulom započelo je od vremena badenske i tra-jalo do obrazovanja vučedolske kulture. Geografski položajgrobova-jama pod tumulom pokazuje migraciona kretanjastepskih populacija tokom eneolita i na početku rane bro-nze, a to je istočna Vojvodina, jugo-rumunsko Podunavlje iMakedonija.

Istočna Evropa doživljava prvi talas uticaja popula-cije sa kulturom različitom od one sa grobovima-jame. Pre-ma antropološkim razmatranjima populacija dnjepro-do-njecke kulture pripadala je poznatom kromanjonskom tipu,pri čemu je takođe izdvojena priazovska grupa protoevro-peidnog tipa. Nasuprot tome, nosioci tripoljske kulture sugracilni i imaju mediteransko porijeklo. Zapravo se stano-vništvo Tripolja sastoji, osim od Sredozemaca još i od

131


armenoidnog i lokalnog supstrata sa kromanjoidnim osobi-nama što označava populaciona sažimanja.

Ima sahranjivanja pod tumulama ali sa lokalnimpogrebnim ritualom kao u južnom Sremu, ali nezavisno odstepskog rituala, sa spaljenim pokojnikom i bez korenja ra-ke, kao u vučedolskoj kulturi eneolita. Možda je to nasi-panje tumula pod uticajem evroazijskih nomada, tj. stepskihpopulacija.

Kretanja koja pripadaju eneolitu, zahvatila su ma-tične oblasti donjeg toka Volge i obala Kaspijskog jezera,preko Crnomorskog primorja i donjeg Dunava sve do isto-čnih Karpata i centralne, odnosno sjeverne Evrope. Eneo-litske kulture imaju dvije komponente, jedna je migraciona adruga autohtona. Nastanak eneolitskih kultura M. Garaša-nin vidi kao asimilaciju autohtonih kultura od strane prido-šlih populacija. Nove indoevropske grupe donose stočar-stvo, nove keramičke forme, upotrebu metala, bakra i zlatai jaču patrijarhalnu organizaciju društva.

Eneolitski period je početak patrijarhalnog društva,u kome se rodovske povezuju u šire plemenske zajednice.Počinje sjedilački život i ratna organizacija, formira se i za-natski sloj, iz čega proizilazi socijalna diferencijacija. Ueneolitu se javljaju oba vida sahranjivanja, spaljivanje podtumulima, na stepski način. U etničkom smislu naš eneolit jesimbioza i prožimanje autohtonog i doseljeničkog elementa.

Pojava šolja sa trakastom drškom su novine u ene-olitu i pretpostavlja se da su došle sa strane.

2. Bronzano doba

Sa završenom fazom eneolita može se računati saprodorom nosilaca "Jadranskog tipa ljubljanske kulture",kojima pripadaju tumuli Mala Gruda, Velika Gruda, tumulioko Nikšiča (Rubeža i Pas Polje). Ovim tumulima trebadodati, sa područja Crne Gore, i tumule u zaleđu Risna (7)

132


i one iz Ranjana, bar što se tiče konstrukcije i hronoilogije(8), pa čak i saopštenje Erdeljanovića o gomilama u Kuci-ma (9). Ovo saopštenje je utoliko interesnatnije što se radio tumulu sa škrinjom od kamenih ploča i nalazu konjskihkostiju, što potvrđuje stepski i indoiranski kult.

Iz svega bi se moglo izvući zaključak da je u vrijemerane bronze ovaj prostor bio zahvaćen etnokulturnom gru-pom, nosilaca vučedolske kulture, Ijubljnskog varijetata.

a. Mala Gruda (10)

Mala Gruda je nalazište rane bronze nedaleko odTivta. Po pogrebnom ritualu blizak je tumulima u Albaniji iokolini Nikšića (zemljani nasip sa kamenom oblogom).Sahranjivanje u kamenom sanduku sa zgrčenim položajemumrlog. Isto kao u Hercegovini i Dalmaciji. Karakterističnasu spaljivanja žrtve na tumulu, kao u tumulima "tripoljskekulture" na crnomorskoj obali.

Nalazi su kvalitetni, radi se o keramici vučedolskogtipa sa importom metalnog oružja (srebrna sjekira, zlatnibodež), kao i zlatni privjesci. Ovi su nalazi slični onima izAlbanije - Pazok u dolini Mati (1800/1700 g.st.e.). Smatrase da se radi o importu iz Egeja. Datiranje Male Grude jeizmeđu 1900. i 1800. g. st. e. Bogatstvo inventara i pogre-bnog rituala govori o grobu jednog vladara. Pokojnik je sa-hranjen u kamenom sanduku i u zgrčenom položaju. Naslu-ćivanje da bi moglo da se radi o grobu Kadma i Harmonije(Maja Pešikan), nije u skladu sa pisanjem Pseudo-Skilaksa(IV vijek stare ere.).

b. Velika Gruda (11)

Prvi izvještaj o arheološkom nalazištu Velika Gru-da, dala je Margita Primas 1992. godine. Ovo saopštenje jerađeno na osnovu tog izvještaja.

133

Гојко ВукчевићO иоријеклу Илира II

Nedaleko od tumula Male Grude, kod Tivta, nalazise drugi tumul nazvan Velika Gruda. Njegovo otkopavanjesu izvršili arheolozi sa Univerziteta u Cirishu, MargaritaPrimas i Cristoph Raub, 1988. godine.

Velika Gruda je slična tumulu Mala Gruda po fo-rmi, veličini, konstrukciji i korišćenju građevinskog mate-rijala. Razlikuju se po tome što je u naslagama tumula Ve-lika Giuda otkriveno više grobova koji su naknadno tu sa-hranjeni a datiraju se od ranog bronzanog do gvozdenogdoba. Centralni grob, kao u slučaju Male Grude, sastoji seod kamene škrinje postavljene na dno humke. U njemu jenađen skelet mladog čovjeka u zgrčenom položaju na leđi-ma, što se slaže sa Malom Grudim. Kod kosti prsta desneruke leže bez reda na jednom uglačanom kamenu dva me-talna bronzana sječiva a pored njih jedno glijeto (strugač),na drvenoj podlozi konzerviranoj bakarnim solima. Na ni-vou vilice u vezi sa gornjim pršljenovima nađeno je 8 malihzlatnih karika (prstenova), sličnih onima iz Male Grude.Ovi metalni prilozi proširuju našu predstavu o ranoj bronzijadranskog prostora i ukazuju na jednu interesantnu sjelinusa nalazima Male Grude.

Autori se uzdržavaju da daju hronologiju groba bezdetaljne analize, no u svakom slučaju on pripada epohi Ma-le Grude. Glijeto (strugač), od bronze sa arsenikom, di-menzija je 18,5x4,3 cm. Glijeto je naoštreno sa obje čeonestrane. Autor pomišlja da je moglo imati neku primjenukao oružje ili sličnu socijalnu simboliku. Forma ovog glijetapripada III mil. stare ere sa mediteranskog prostora. Nožsa dvostranim sječivom u obliku leptirovih krila, dimenzijaje 15,9x4,9 cm. Materijal, kalajna bronza. Nož je mogao dasluži za sječenje mesa ili klanje manjih životinja. Ovakvi sunoževi pronađeni na Siciliji, pripadali su ranoj bronzi amisli se da su mogli služiti kao brijači, što važi i za Egipat.

Treći metalni predmet je bronzani list, dimenzija10x3,2 χ 0,15 cm od kalajne bronze. List je dosta koroziran.

Misli se da je služio kao brijač, pripada egejskoj ranoj bro-nzi. Sličan je nađen na Kipru, Egiptu i u Ljubljanskom barju.

SI. 21. Bronzani predmeti Velika Gruda

Zlatni prstenovi su služili kao ukrasi glave. Vjerova-tno su se uplitali u kosu ili bradu. Označavali su i određivalisocijalni status. Od 8 komada 5 pripada tzv. "Levkas" tipu,jer su otkriveni na tom egejskom ostrvu. Drugih 3 komadapripada tipu Mala Gruda, a pronađeni su slični i u Buga-rskoj i Rumuniji.

Nalazi Velike Grude, još jednom potvrđuju da se ufazi rane bronze na Crnogorskom primorju razvijala jednakultura koja je predstavljala sinkretizam kultura Indoevro-pljana nomada iz evroazijskih stepa i egejske materijalnekulture, što direktno ukazuje na intenzivne trgovačke i ku-lturne veze između dva prostora.

Sve to ukazuje da je morala biti izvršena transfo-rmacija vučedolske kulture u nešto novo, što je moralo pra-titi i etničko sažimanje sa starosjediocima. Očekujemo daće se ova shvatanja potvrditi daljim istraživanjima na te-

134 135


renu. O antropooškim nalazima se ne može ništa reći, bu-dući da nije o tome još ništa objavljeno.

Pokojnik iz Velike Grude sudeći po nađenim prilo-zima bio je ličnost manjeg društvenog značaja od onog izMale Grude, ali i on je pripadao bogatom i povlašćenomsloju. Možda je bio i član iste dinastije ili bar u nekomsrodstvu sa vladarem iz Male Grude. To što se Velika i Ma-la Gruda nalaze u blizini Soliockog polja (u srednjem vijekuSlanica) gdje se dobijala so od nezapamćenih vremena,upućuje na naslućivanje da je proizvodnja soli bila izvornjihovog bogatstva i moći.

So je bila važan artikal u prehrani ljudi i stoke odnajstarijih vremena. Nije slučajno što su se nomadi stočarikretali po evroazijskim stepama još od III mil. stare ere poprostoru gdje je bilo soli, od rudnika soli u Karpatima,crnomorskom obalom gdje se so dobijala iz morske vode,preko Slane stepe u Prikaspiju i slanih jezera u Srednjoj Aziji.Prilikom naseljavanja nomada stočara na Zapadni Balkanmoralo se voditi računa o nalazištima soli. Tako se misli da je iBosna dobila ime po imenu soli "bos", iz rudnika kod Tuzle. Izistorijskog perioda imamo dokaze o značaju soli za ilirskaplemena. O tome nas objavještava Strabon, koji u "Geogra-phica" (VIII, 5,11) piše da su se Autarijati i Ardijeji stalno su-kobljavali oko izvora slane vode iz koje se dobijala so kristali-zacijom. A. Stjepčević (Iliri, 1989, 116) misli da su se ti izvorinalazili na obali Neretve kod Konjica. Pretpostavlja se da jedobijanje soli bilo razvijeno i na morskoj obali.

Solana na dno grbljanskog polja pripadala je me-tohu Mitropolije na Prevlaci, koja datira još od vremenacara Iraklija (VII vijek). To je vjerovatno naslijedila i Mi-tropolija sv. Save na Prevlaci, a feudalnoj porodici Crno-jevića solana je bila glavni izvor ekonomske moći. Prirodniuslovi za dobijanje soli na Soliockom polju, kako se taj lo-kalitet danas zove, su vrlo povoljni, pa se dolazi do zaklju-čka da se tu mogla dobijati so i u najstarije doba kada se za

136


to ukazala potreba. A ta se potreba ukazala krajem eneolitai početkom rane bronze kada su se na naše prostore počelidoseljavati nomadi stočari iz Pricrnomorskih stepa, o čemuuostalom postoje i materijalni dokazi (dugački kremeni no-ževi, vrpčasta keramika i si.). Široko planinsko zaleđe Ju-žnog Jadrana pogodno za stočarstvo bilo je sigurno "tržište"za plasman soli. Zbog toga bilo bi normalno da se i proizvo-dnja soli na obali razvila. Mirni zalivi Boke za to su pružalinajpovoljnije uslove. Nju su organizovala lokalna plemena ina osnovu toga domogla se velikog bogatstva i moći. Uostalom to se ponovilo i u XV vijeku sa Crnojevićima. Ovoje bio jedan pokušaj traženja odgovora za moć i bogatstvovladara iz Male Grude.

c. Bronza istočne Hercegovine i zapadneCrne Gore (12)

Iz eneolita su poznati nalazi-ostave velikih noževaod kremena iz Lastve kod Trebinje, koje M. Garašanin po-vezuju sa nekim od najranijih talasa stepskih nomada u na-še krajeve. Važan je i stratum VI u Odmutu sa vrpčastomkeramikom, zajedno sa nekim drugim elementima koje C.Marković opravdano povezuje s oblastima istočnog Balkanai donjeg Podunavlja. Tumul Ljeskova Glava kod Trebinjadao je vrpčastu keramiku i sahranjivanje ispod tumula. Za-vršna faza eneolita može se računati kao prodor nosioca"jadranskog tipa ljubljanske kulture", kojima pripadaju tu-muli u okolini Nikšića (Rubež i Pas-polje) kneževski grobo-vi Mala i Velika Gruda. A nekoliko primjeraka keramikejadranskog tipa ljubljanske kulture nađeno je u najgornjemstratumu Odmuta VI. Sahranjivanje pod tumulama bronza-nog doba je nasljeđe eneolita.

Pretežan dio prelazne zone naselili su krajem ene-olita nosioci vučedolske kulture. Ali, kultura ranog bronza-nog doba ovog područja ne pokazuje ni jednu bitnu kompo-

137


nentu koja bi se mogla smatrati nasljeđem vučedolske kulture.Ovu oblast je zaposjele novo stanovništvo. Može se gene-ralno reći da u području prelazne zone u toku rane bronzestiže novo stanovništvo koje je ubrzo asimilovalo ili protje-ralo autohtono stanovništvo eneolitske populacije. Iz kojegpravca stiže to stanovništvo, prema današnjem stepenuistraženosti ne može se reći pouzdano.

Opšta ocjena društveno-ekonomskog razvoja, etni-čke i kulturne pripadnosti i geneze samog bronzanog dobaglasinačkog područja za sada nije moguće dati. Te grupestanovnika bile su, po svoj prilici različitog porijekla.

d. Grupa Belotič - Bela Crkva (13)

Rano bronzani nalazi grupe Belotič - Bela Crkva,zahvataju iskopavanja grupe tumula u Radevini, zapadnaSrbija. Humke su srednje veličine od zemlje, kamena ili ko-mbinovano sa kamenim vijencem. Mrtvace su spaljivali ilipolagali u zgrčenom položaju na bok, prisustvo priloga odkeramike. Ima i grupnog (porodičnog) sahranjivanja, mo-žda se radi i o žrtvovanju. M.Garašanin misli da je ova ku-lturna grupa posljedica migracije sa pontsko-podunavskogprostora u sklopu kretanja nomada prema jugozapadu, dokima i drugih mišljenja (I.Ecsedv), koji oštro izdvaja sahranepod tumulima sa darovima, vezano za eneolitske grupekarpatsko - panonskog područja (Baden, Coteljeni, Vuče-dol), od klasičnih stepskih grobova pod tumulima sa jama-ma ili katakombama.

Za ovu posljednju on vezuje i nalaze iz grupe Belo-tič - Bela Crkva i smatra da je ova pojava došla sa istoka izZakavkazja iz oblasti kuroarakske kulture., ili preko MaleAzije. M. Garašanin smatra da ova grupa ima najviše sli-čnosti sa tumulima Transilvanije (postojanje kamenog vi-jenca i sahrana u bočnom zgrčenom položaju). S druge stra-ne, sigurno je da se s pravom može potražiti i veza grupe

138


Belotoč - Bela Crkva sa tumulima u Zakavkazju u područjukuro-arakske kulture, na koje je ukazao J. Machnik.

Po M.Gimbu-tas, navodi Garašanin,stepski elementi koji suprodrli u kuro-arakskukulturu, donijeli su ova-mo oblike sahrane podtumulima, a primili me-talurgiju i prenijeli ele-mente kuro-arakske ku-lture sjeverno od Fonta.Na to ukazuje i sahranji-vanje u okviru Usatovogrupe, gdje se dodušesahranjivanje vrši u uko-panoj jami. Ovo ukazujeda se širenje ove kulturevršilo iz prostora Pripo-ntskih stepa ka zapadu.U tom smislu govore ielementi katakombnekulture u Vučedolskoj

SI. 22. Rana bronza, kult. Belotić, grupi, na koju je uticalaBela crkva, (Garašanin) j stepska i pontska ko-

mponenta. Za varijantu širenja kuro-arakske kulture prekoAnadolije, misli M.Garašanin, za sada nema elemenata dase prihvati. Ali ima elemenata da se ova grupa, prema nala-zima u tumulusima širila prema Glasincu, Foči, Nikšiću,putem transhumanog stočarenja.

Znači, stepski elementi koji su prodrli na prostorkuro-arakske kulture donijeli su sahranjivanje pod tumuli-ma, a primili metalurgiju i sve to preko stepsko - pontskogprostora donijeli na Podunavlje, Karpate i Balkan.

139


e. Kasno bronzano doba naJužnojadranskom primorju

Tražeći veze između južnojadranskog primorja ipricrnomorskih i azovskih stepa iz vremena bronze, više je biloriječi o elementima duhovne kulture (lingvistika i kult sahra-njivanja). Sada treba ukazati na veze materijalne kulture, prijesvega na sličnost bronzanih sjekira, koje ukazuju na direktneveze sa kavkaskom metalurgijom. Š.Batović (14), je ukazao natip bronzane sjekire kasne bronze sa prostora koji gravitiraJužnom primorju, iz Sitnog, Debelog brda, Plane kod Bileće,Boana i dr. Njihove karakteristike su, lučno savijene, ušice oja-čane sa rebrima i njihov produžetak pretvoren u čekić. Upo-redujući ove nalaze sa onima iz Zakubanja (Uporno) koje suobjavili ruski arheolozi A. Z.Aptekarjev i BJ.Konzenkov (15),iz epohe pozne bronze, može se konstatovati o velikoj sličnostite da se radi o zajedničkom porijeklu ovih sjekira. Njih su nanaše prostore mogli donijeti stepski nomadi iz Pricrnomorjaposle usvajanja kuroarakske metalurgije.

VIII. Primjedbe

1. Borislav Jovanović, Rudarstvo i metalurgija eneolitskog pe-rioda Jugoslavije, Praistorija jugoslovenskih zemalja, Sa-rajevo, 1979, str. 33.

2. Stojan Dimitrijević, Badenska kultura, Praistorija jugoslove-nskih zemalja, Sarajevo, 1979, str. 183.

3. Stojan Dimitrijević, Vučedolska kultura, Praistorija jugoslove-nskih zemalja, Sarajevo, 1979, Tom III, str. 284.

4. Borislav Jovanović, Praistorija jugoslovenskih zemalja, Stepskakultura u eneolitskom periodu Jugoslavije, Sarajevo,1979, str. 381.

5. Isto, str. 398.6. M.Gimbutas 1956, 70, Idem. 1973, 281.7. Maja Parović - Pešikan, Planinsko zaleđe Riziniuma, Beograd,

1980, str. 73.

140


SI. 23. Tipovi predmeta kasne bronze dalmatinske skupine(po Batoviću)

8. Čedomir Marković, Rezultati istraživanja nekoliko kamenihgomila u severozapadnom delu Crne Gore, Beograd,

9. J. Erdeljanović, Kuci i Bratonožići, Beograd, 1982., str. 37.10. M. Pešikan i V. Tabaković, Mala Gruda, Starinar, ХХП, 1971. god.11. Margarita Primas, Velika Gruda, Ein grabhiigel des 3. und 2.

jahrtausend v. chr, in Montenegro, Mainz, 1992. j.12. Borivoje Čović, Praistorija jugoslovenskih zemalja, Tom IV -

Sarajevo, 1983. god. Bronza istočne Hercegovine i za-padne Crne Gore, str. 161.

13. Milutin Garašanin, Praistorija jugoslovenskih zemalja, TomIV - Sarajevo, 1983. god. grupa Belotič-Bela Crkva.

14. Š.Batović, Kasna bronza na istočnom Jadranskom primorju.Praistorija jugoslovenskih zemalja, tom IV, Sarajevo, 1984,271.

15. A.Z.Aptekarjev i BJ.Konzenkov, Sovjetsaka arheologija, M.1984, Bronzani nalazi iz Zakubanja, 122.

141


IX - ANTROPOLOŠKO-SOCIOLOŠKARAZMATRANJA

Svrha istraživanja prošlosti ne bi smjela biti samoza-dovoljenje'radoznalosti, već bolje razumijevanje sadašnjo-sti. Za racionalno ponašanje jednog naroda nužna je samo-spoznaja, a ona je uslovljena traženjem istine o prošlosti.Ako iz ovog rada ne bismo imali u tom smislu neku korist,on ne bi zadovoljio pretenzije autora. Genetsko i duhovnonasleđe našeg prostora je vrlo složeno, naslage tog nasledadolaze od najstarijih etničkih grupa koje su živjele na ovimprostorima. Projektovanje sadašnjih nacionalnih pretenzijana prošlost je samoodbrana, a traženje ostatka antičkihetnija u psihosomatskim osobinama recentnog stanovništvaje jedino ispravan put otkrivanja naše veze sa prošlošću.Međutim, u tom pravcu je malo urađeno. Antropologija jejedna od nauka koja može najviše da doprinese u tom smi-slu, ali kako kaže M.Garašanin (1988. god.), "zaostajemo uantropologiji". Naš doprinos ovom pitanju bi bio pokušaj dase u okviru teza ovog rada, tj. migracije indoiranskih noma-da iz evroazijskih stepa na naše prostore nešto više sazna onjihovim psihosomatskim i drugim osobinama i o tragovimatih osobina kod savremenog stanovništva. Prema svemu su-deći, ima dokaza da su sa indoirancima došla i uralsko -

142


altajska plemena ili da su doseljenici bili bietnička etnoku-lturna grupa, sastavljena od indoiranaca pomiješanih sauralskim grupama. Ove dvije etničke grupe potiču iz dvijerazličite ekološke sredine, a znamo da je fizička sredina(ekologija), odlučujući faktor, pored vremena, u prirodnomodabiranju vrste i razvoju civilizacije.

To nas upućuje da ove dvije etničke grupe treba po-sebno tretirati, da bismo utvrdili psihosomatsko i duhovnonasleđe, koje je eventualno od njih zaostalo. Biogenezaljudskih rasa i etničKih grupa uslovljena je ekologijom.

Čovjek je zavisan od prirode, jer je njen proizvod, asmisao civilizacije je osamostaljivanje od te zavisnosti. Po-sljednje ledeno doba je počelo prije 70.000 godina, a završi-lo se prije 10.000 godina. Prema antropolozima homo sapi-ens je star 40.000 godina, u najnovije vrijeme ima mišljenjada tu cifru treba udvostručiti. U svakom slučaju homo sapi-ens je živio još u poznom paleolitiku, neglačanom kamenu.U neolitiku počinje sa zemljoradnjom i stalnim naseljava-njem. Formiraju se grupe srodnih rodova u plemena sa či-me ljudsko društvo ulazi u evoluciju više nego sam čovjek.Od postanka homo sapiensa do danas, čovjek je 90% vre-mena živio kao lovac i sakupljač plodova i sjemenki. U tomdugom periodu kod čovjeka su se razvili agresivnost, hitri-na, lukavstvo, koordinacija i inteligencija radi predviđanja,jedanput stečene psihosomatske osobine ne mijenjaju se la-ko ako čovjek promijeni način egzistencije i kulturu, potre-ban je novi ciklus prilagođavanja. To je razlog čovjekovogzaostajanja za civilizacijom i sukoba sa drugim ljudskimgrupama koje su imale različit razvojni put. To je ono zbogčega kažemo da je čovjek biološki determinisan.

Prema sadašnjim naučnim saznanjima čovjek jenastao i razvio se u Africi, istočnoj ili južnoj. Međutim jošje nejasno da li je homo sapiens nastao u jednom regionu ilije policentričan? Proteklih 4.500 do 5.000 godina metalnogperioda je isuviše kratko da bi se selekcijom i mutacijom

143


čovjek bitno izmijenio. Zbog toga ne treba da čudi što sečovjekovo ponašanje kroz istoriju vrlo sporo mijenja, ili bo-lje reći kultura mijenja formu u sadržaj u koji je ugrađenegoizam i agresivnost u borbi za opstanak iz lovačko-sku-pljačke faze skoro se i ne mijenjaju za period našeg istori-jskog posmatranja. Iz toga proizilazi zaključak da nivo ci-vilizacije nije direktno upravan psihosomatskim karakterisi-tkama čovjeka. Ali je očigledno da postoji neka asinhronijakoja koči dalju evoluciju ne samo čovjeka nego i njegovogdruštva, pa se postavlja pitanje dalje sapienizacije, da li ćečovjek morati da priđe sredstvima vještačke selekcije iliintervencije na biomolekularnom nivou?

No, da se sa ove ekskurzije vratimo na našu temu.Prije 10-12.000 godina klima je počela da se mijenja, na-stalo je otapanje leda. Tamo gdje su bile tundre razvile suse šume i tajge, losovi su pošli za hranom, a lovačke grupeza losovima. To su bili veliki pokreti grupa i plemena lova-ca sa juga ka sjeveru. U VII milenijumu stare ere pokrenulisu se zemljoradnici iz Male Azije ka Podunavlju, vjerovatnozbog porasta populacije i iscrpljenja prirodnih resursa, gdjesu razvili nove neolitske kulture.

1. Indoiranci (Arije)

Indoiranci, nomadi, stočari, koji su 3. milenijumaispunjavali evroazijske stepe pripadali su nasljednicima ve-like indoevropske zajednice. Smatra se da su prije toga mo-rali biti zemljoradnici. Gdje je bila njihova pradomovina, unauci nema jedinstvenog stava a mi se oko toga pitanja ne-ćemo dalje zadržavati. Više nas interesuju takvi kakvi su bi-li u stepama, odakle su se raseljavali na sve strane.

O njihovoj surovosti u istorijskom periodu dosta jezabilježio Herodot. U poglavlju VII ovog rada nešto je otome iznijeto. Poznato je iz istorije da su stočari uvijek biliagresivniji od zemljoradnika. Zagonetni su njihovi kultovi,

144


koji su se zasnivali na kosmičkoj filozofiji i dijalektici pri-rode. Da li su nomadi-stočari, usamljeni u stepi bez komu-nikacija sa drugim civilizacijama mogli razviti takvu religiju.Ili je ona nastala možda u dijalogu sa mesopotamskim ci-vilizacijama?

Po jednoj hipotezi južni Ural je domovina Indoi-ranaca i on je njihova sveta gora, koja je ušla u kultni ritualkao Ripa. Po mitologiji soma raste na toj planini u "pupkusvijeta" (Rigverda, Х-82, 3). Ta je planina i "nebeska osakoja pridržava svijet" (Rigveda, VII-99). Slično predanjepostoji i kod naših Durmitoraca, da je "Durmitor osa nebe-ska". Kod kavkaskih Osetina postoje mitovi o krilatim ko-njima, što podsjeća na našu narodnu pjesmu, vjerovatno iona iz durmitorskog kraja, o "krilatom konju Jabučilu".

Herodot (IV-2,3) opisuje skitske robove i ponašanjeprema njima. Međutim ne kazuje ko bi bili ti robovi. Iilirski Ardijeji (Arije) su imali robove, čak 300.000 kakokaže Teopomp, kog citira Athenaens (Deipnosphistae, III,271 e). JoŠ nekoliko pisaca tvrdi da su Iliri imali robove (1).Ne znamo ni ko su bili arijevski robovi? Ni ovom se pitanjune pridaje mnogo značaja u ilirologiji. Postavlja se pitanjeda li su Ardijeji (Arije), doveli robove iz stepa, i da li su tomogla biti plemena uralskog porijekla, kasniji Španji?I.F.Papzoglu govori o postojanju ropstva kod Ilira (2).

Oskudne su informacije o fizičkom liku Indoira-naca. Svi heroji Mahbarata imaju oči "plavog lotosa", a necrne ili tamne. Na reljefu Tutmosa IV (1420-1411), po mi-šljenju E.Olmsteda, egipatski umjetnik je ratnicima "Mari-jani", dao nordijski oblik a njihovim slugama armenodni(3). Herodot nije dao opis fizičkog izgleda Skita i Meda. ZaMede je samo rekao da vole da se lijepo oblače.

Najveći junak trojanskih ratova Pelejev sin Ahil popredanju bio je Skit. I Strabon (XI, 2,6) potvruđuje da jerođen na azijskoj strani Kimerijskog Bofora. Njega su Grcidoživljavali kao svijetlog, sa plavom kosom i plavim očima,

145


bezumno hrabrim, prgavim i žestokim, što potvrđuje iAgamenon kada kaže: "Voliš svagda svađe da seješ i borbe ibitke" (Ilijada, 1-4).

Iz kasnog vremena imamo jasno svjedočenje o mla-đem sarmatskom plemenu Alanima, od Marcellinusa IV v."da su Alani lijepi i visoki, kosa im naginje ka bjond, imajuoštar pogled" (4). Međutim, koliko pomaže ovo svjedočenjeMarcellinusa, ako znamo da sadašnji potomci Indoiranaca,Iranci, Indi, Afganistanci i Tadžiki uglavnom imaju tamnekompleksije. naravno, treba uzeti u obzir da je dolazilo domiješanja sa domorocima. Prema grčkom piscu Flautu iz IIIvijeka stare ere, kako donosi A. Stipčević "Iliri su bili veo-ma jaki i visoki i u boju i pogibelji uvijek spremni ginuti, alisu bili troma duha" (5). Ova nam vijest ne pomaže mnogojer je nejasna o kojim se "Ilirima" radi, jer su pripadaliraznom etničkom porijeklu.

Rimljani su Ilire smatrali za "gente feros", a u Rimuse vjerovalo da oni imaju zle oči i "ako te njima dugo gle-daju mogu da te ubiju". Ove se vijesti podudaraju sa onimšto piše Herodot o Skitima i Marcelinus o Alanima.

Antropološka istraživanja su pokazala da su nosiocitnpoljske kulture pripadali mediteranskom stanovništvu.Dok kod stanovništva andronovsko-fjodorovske kulture do-miniraju brahiokrani i armenoidni tipovi.

Već je rečeno da su Indoiranci bili formirani kaohijerarhijsko društvo. Socijalno su bili podijeljeni na trigrupe, po Rigvedama: vaišija - čobani (po Avesti - vaštria),rataeštar - vojnike, tj. ratnike ("stojeći na kolima"), i bra-hmane - sveštenike.

Porijeklo violentnosti dinarskog antropološkog tipa,kojeg je opisala Cvijećeva etnološka škola, treba tražiti i uindoiranskom mentalnom nasljeđu.

Međutim, materijalna kultura Indoiranaca, nosilacajamne, srubne, andronovsko-fiodorovske kulture ogleda se ukeramici siromašnoj po formi (šolje bez drške) sa bogatim

146


geometrijskim ornamentima gdje preovladavaju, trouglovi,rombovi, krstovi, cik-cak linije. Iz ovih ornamenata su fo-rmirane kompozicije slikanom tehnikom. Većina ruskiharheologa smatra da se radi o nasljeđu uralo-altajskih naro-da, što potvrđuje prisustvo takvih dekoracija u mađarskomfolkloru, a Uzbeki i danas koriste šolje slične po obliku idekoraciji.

Bronza kod Indoiranaca dostigla je svoj apogej naPrikavkazju u tzv. kubanskoj kultun kasne bronze. Duho-vnost i artizam slikanih dekoracija tripoljske kulture eneolitana keramici bogatoj po utilitarnosti, a fantastičnoj po ap-straktnim figurama, elipsa i hiperbola, našao je ponovooduška na bronzanim sjekirama kobanske kulture. Radi se0 poznatim sjekirama tzv. "zverinjeg tipa" sa ugraviranimscenama iz lova i mitologije (jelem> leopardi, orlovi i si.)Urađene sa visokom tehnikom. Sjekire su toliko dekorati-vne da su izgubile od utilitarnosti, a izgleda da su više slu-žile kao znak dostojanstva i pomodarstva, što vjerovatno Arija-ma nije bilo tuđe. Još se treba prisjetiti ljepote i originalnostiskitskog zlatnog nakita iz Pricrnomorja, istorijskog perioda.Ovdje se javlja jedna protivrečnost koju nije lako razumjeti,profinjenost duha i svirepost koja im se pripisuje. Da li su tusvirepost preuzeli od mongolskih lovaca iz tajge?

Kako je tekao proces adaptacije Arija na nove eko*loške uslove na dinarskom prostoru? Ovo je interesantnopitanje sa stanovišta čovjekove vitalnosti i sposobnosti ada-ptacije, ali će ostati bez odgovora jer je tema za sebe i su-više je stručna. Može se pretpostaviti sa koliko su se patnje1 bola prilagođavali kamenu ljudi iz stepe, iz prirode kojadjeluje umirujuće, navikli su da se voze kolima ili da jašukonje sa dovoljno hrane i vode. Sigurno da je rezultat pri-lagođavanja bio u pravcu izoštravanja da je dugo trajao, daim je dosta izmijenio psihosomatske osobine, da su postaližilaviji, sitniji i možda više zajedljiviji. Jer sve što raste nakamenu je bodljikavo i otrovno.

147


Možda je najinteresantnije pitanje od svih, zašto sena zapadnom Balkanu nije obnovio helinski podvig?

Možda je odgovor na to pitanje - zato što je simbi-oza Arija i Hurita nepodobna. Ona se pokazala sterilnom ina Kavkazu.

2. Tragovi uralsko altajskih plemena

Ogromni arijski prostor sa stanovišta klimatsko-mo-rfološkog, od juga prema sjeveru ima više pojaseva, tropski,suptropski, planinski, pustinjski, stepski, šume tipa tajge itundre. Osvajanje kontinenta je otpočelo s juga iz tropskezone prema sjeveru. Prestankom zadnjeg ledenog dobakada je počelo otapanje leda, tundra se počela pretvarati utajgu. Čovjek je već u mezolitu naselio južne djelove tajga.Bile su to grupe lovaca, koje je privuklo bogatstvo tajge sadivljim životinjama i šumskim jagodičastim plodovima,drvetom (energijom, bez koje nije bilo moguće opstati),ribom iz moćnih rijeka i si. Sve to u stepi on nije imao, teopstanak prije nego su pripitomljene domaće životinje nijebio moguć. Tako se na tom prostoru u posebnim ekološkimuslovima razvila jedna posebna naša. Na zapadu azijskogkontinenta nastala je altajsko-uralska etnička skupina. Alta-jskoj grupi pripadaju: Tursko-Tatari, Huni, Avari i Bugari.Uralskoj grupi pripadaju: Fini, Ugri, Voguli, Ostjaci, Komii još neki manji narodi. Tek dolaskom Indoiranaca, nosilacaandronovske kulture, u eneolitu, istočno od Volge narodiuralske grupe se upoznaju sa domaćim životinjama i poči-nju da se bave stočarstvom i da naseljavaju stepe. Posebnosu bili očarani konjem. Konj je Mongolima poslužio zaveliku pokretljivost iz čega su proizašle agresivne horde ipljačkaško-osvajački upadi u Evropu i u civilizovane oblastivelikih rijeka na Istoku. Od evropskih naroda od tih upadasu najviše stradali istočni Sloveni, no ni naši krajevi nijesubili pošteđeni. Kada se dogodio prvi upad uralskih plemenana zapadni Balkan, još nijesmo u stanju sa sigurnošću da

148


kažemo. Da li je to bilo krajem eneolita i početkom ranebronze ili krajem srednje bronzae, teško je reći. No više jenesumnjivo da nijesu došli sami već sa indoirancima, jedinone znamo u kakvim odnosima. Čak se može razmišljati dasu bili robovi Indoiranaca. O kvalitetu dokaza za ovakvehipoteze ne treba sumnjati, jer o simbiozi Indoiranaca iugrofinskih plemena na prostoru istočno od Volge, postojičitava literatura, kojom se potvrđuje ne samo bliskost duho-vnih veza, već i etničko miješanje između dva etnosa. Dola-zak Indoiranaca sa prostora istočno od Urala na zapadniBalkan, potvrđuje se prenosom hidronima iranskog porije-kla. Samo u Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji ima 7 takvihimena. Da su sa Indoirancima došla i ugarska plemena, po-tvrđuju ugarska imena kod Albanaca i u Crnoj Gori, kaoostaci iz ilirskog perioda. Pored toga dokaz su mongoloidniantropološki tipovi na ovim prostorima. Međutim, sa ovimtipom dokaza stvar je nešto složenija zbog toga što je bilojoš mongolskih najezdi na ove prostore. Prvi takav kojega jeistorija zabilježila, bio je najezda Huna, koji se pojavljuje375. god. na sjevernom Kavkazu. Ova invazija nije zahvatilanaše krajeve, ali je pominjemo zbog toga što postoji hipo-teza da su Huni doveli sa sobom u Evropu sarmatska ple-mena Protosrbe i Protohrvate (6). U održivost ove teorijenećemo ulaziti jer nije predmet ovog rada.

Sljedeća mongolska invazija, koja je snažno zahva-tila naše krajeve, jeste dolazak Avara (Obara), koja se desi-la od VI do IX vijeka. Za aktivnosti Avara u Podunavlju iprotiv Franačke države vezano je i doseljenje Srba i Hrvatana Balkan, a za njihove pohode na Vizantiju vezano je nji-hovo naseljavanje po zapadnom Balkanu. To potvrđujumnogobrojni toponimi sa osnovom Obar". Posle neuspje-šnog napada na Konstantinopolis 626. god. Avari se povlačepreko Dunava, ali pustoše Duklju, Srbiju, Paganiju, Zahu-mlje, Konavlje i dr. u VII vijeku (7). Nijesu se svi Avari po-vukli sa glavnom vojskom, već ih je dosta ostalo na zapa-

149


dnom Balkanu, naročito u dinarskim krajevima, to tvrdi i Ko-nstantin Porfirogenit, kada u "Spisu o narodima", kaže da uHrvatskoj žive Avari "i po njima se vidi da su Avari". Ovim že-limo da ukažemo o vrlo složenom problemu raspoznavanjaostataka Avara od Ugara. Možda bi pomogla jedna detaljnijaantropološka analiza s obzirom da Ugri pripadaju uralskom, aAvari altajskom mongolskom tipu. Nešto može pomoći i li-ngvistika jer tamo gdje se javljaju toponimi sa osnovom "obar",radi se o Avarima, a tamo gdje se pojavljuju iranski toponimiili ugarska onomastika radi se o ostacima Ugara.

Treća najezda Mo-ngola na naše krajeve do-godila se u XIII vijeku(1241-42). Prošli su kaofurija rušeći mnoge gra-dove. Pored ostalih Svač iDalj. Nijesu ostavili drugihtragova, a pominjemo ihzato što je njihove antro-pološke karakteristike za-bilježio splitski arhiđakonToma u svojoj "HistorijaSalonitana" prilikom opsa-de Salone:

SI. 24. Rekonstrukcija lobanje "Strašna su lika, no-kavkads. antmplo. tipa sa sj. ge su im kratke, a prsa ši-Kavkaza, (po Gerasimovu) roka, lice plosnato, a koža

blijeda. Golobradi su, nos im je kukast a oči male i podostarazmaknute... Na malim, ali snažnim konjima, koji podnoseglad i napor, jašu poput seljaka. Premda bez potkova konjijure po hridima i kamenju kao divokoze. Hleb ne jedu vrećmeso od čistih i nečistih životinja. Piju usireno mlijeko sakonjskom krvlju".

Tako smo dobili sliku o Mongolima koja se mnogone razlikuje od one starije dvije hiljade godina. Dolazak

150


Turaka donosi nasilje, teror, bezvlašće, koje su vršili za 500godina na zapadnom Balkanu, dalo je nov doprinos mongo-lizaciji. Ipak se mora reći da se mongoloidni elementi sobzirom na oblik lobanje sa ravnim zatiljkom najčešće sri-jeću u dinarskim krajevima. Ovo upućuje da se radi o ili-rskom, odnosno uralskom nasleđu. Dinarce prati i mongo-lski psihiočki kompleks, kao violentnost, agresivnost, tvrdo-kornost i si. Navedene osobine imaju genetsku osnovu fo-rmiranu u višemilenijskoj lovačkoj fazi razvoja gdje je sele-kcija u borbi za opstanak bila vezana za vještinu lova. Inte-resantno je napomenuti da su neke psihosomatske karakte-ristike naših ljudi primijećene i u inostranstvu. Tako našeiseljenike u Argentini, od kojih je najveći broj iz Dalmacije iCrne Gore, tamošnji stanovnici koji su pretežno Španci iItalijani, zovu "cabeza cuadrada" (četvrtasta glava). Iz go-rnjeg proizilazi veza između oblika lobanje i mentaliteta,što je opšte poznato i za takav zaključak ne treba neka po-sebna stručnost, no za dublja rasuđivanja na tu temu se neusuđujemo ulaziti dalje.

U Crnoj Gori postoji termin "španji" koji se odnosina manje etničke grupe za koje postoji pretpostavka, da suniskog rasta, tamnoputi, ćosavi i si. Nije isključeno da seradi o ostacima ilirskog nasljeđa ugrofinskog proijekla. Uantropologiji postoji pojam "teško alabansko lice". To je licesa suvom i smežuranom kožom. Takvih lica se može sresti iu drugim dinarskim krajevima. Takva lica se srijeću kodsibirskih plemena iz tajge, a i kod amaričkih indijanaca koji suprije 10.000 godina prešli preko Beringovog moreuza na Alja-sku, a za sledećih 2.000 godina se spustili do Patagonije.

Iz svega ovog proizilazi zaključak o sporosti čovje-kovog mijenjanja.

Sva su ova razmatranja plod istorijskog posmatranjana dugi rok, gdje etničke ili rasne karakteristike izlaze napovršinu i ostavljaju svoj trag iz kojeg se mogu izvući raznizaključci. Ovakva razmatranja su važna, naročito za one ko-

151


ji su na položaju da donose odluke sa dalekosežnim po-sljedicama za narod. Jer oni tipovi homenida koji ne izdržekonkurenciju sa drugima nestaju sa lica zemlje.

Ovo je bio pokušaj sinteze raznih grana nauke pripraćenju psihosomatskih osobina jednog sloja prastanovni-ka Crne Gore kroz istoriju i traženje prisustva njihovih tra-gova kod recentnog stanovništva, što bi nam pomoglo dabolje upoznamo sami sebe. A kakvo god bilo naše nasleđe,od toga se ne treba stidjeti niti se sa tim ponositi.

IXPrimjed.be

1. A.Stipčević, Iliri, 1989. god. 130.2. F.Papazoglu, Iliri i Albanci, Beograd, 1988., 160.3. L.A.Lelekov, Vestnik No4 -1982. god. 34.4. T.Sulimirskv, The Sarmatians, Ν.Υ. 1970, 25.5. AStipčević, Iliri, 1989. god. 64.6. T.Sulimirski, The Sarmatians, Ν.Υ. 1970.god. st. 192.7. Jovan Kovačević, Avarski kovganat, Bgd., 1977. god. 52,93.

152


X. MITOLOGIJA

Mitovi i legende su počeci istorije. U njima su saču-vana zrnca istine o nekim događajima ili ličnostima određe-nih društava i civilizacija i to ne samo iz praistorije već i izistorijskog perioda. Mitovi i legende nastaju kao potreba dase sačuvaju od zaborava neki događaji ili ličnosti, koje služekao uzor ili opomena mlađim naraštajima. Mitovi se razvi-jaju u vremenu i prostoru, dobijaju fantastične forme i pri-lagođavaju se novim potrebama noseći poruku istorijskogiskustva. Mitovi i legende nastaju kao plemenski i naciona-lni proizvodi a tokom vremena prelaze te granice i postajuopšti i dio duhovne baštine čovječanstva. No, oni su takođei tragovi prohujalih kultura i njihovih nosilaca, po čemu ihprepoznajemo. Zato mitovi i legende nadopunjavaju i pro-širuju pisane izvore istorije.

Nezahvalan je i rizičan posao raspetljavanje ilirskogduhovnog nasljeđa. Sigurno je da su ilirska plemena imala irazvijala neke oblike duhovnog nasljeđa, ali pošto su biliagrafski narod to je nestalo kroz bure i smutnje koje suprohujale ovim prostorima između Azije i Evrope. Drugirazlog što od njih nije ništa ostalo, što su živjeli izmeđudvije civilizacije, helenske i rimske, koje su ignorisale iprećutkivale sve što je bilo "varvarsko", na jedan rasističkinačin. Nije isključeno da su ponekad duhovno nasljeđe

153


"Varvara" prisvajali i prikazivali kao svoje. No, zahvaljujućigrčkim i rimskim mitovima do nas su doprle i neke info-rmacije o događajima sa ilirskog prostora, što nam pomažeda uđemo u duhovni svijet našeg prostora u praistoriji.

Ako želimo da uđemo u duhovni svijet današnjegprostora Crne Gore u prošlosti, moramo voditi računa dase radi o etnički, a to znači i kulturno, vrlo slojevitoj i slo-ženoj populaciji, što će reći da je i duhovna kultura bila slo-žena i različita. Stariji sloj je bio cirkummediteranskog po-rijekla, vjerovatno se radi o Pelastima. Oni su bili pod uti-cajem i nasljedstvom egejske civilizacije kod kojih se njego-valo predanje o Kadmu i Harmoniji. Drugi sloj je pripadaostepskim nomadima-stočarima, koji su donijeli i njegovaliduhovnost i mitologiju Arija, koja je njegovala ratničke tra-dicije i epove, kao što su Vede, Regvede i druge indoira-nske epove sa religiozno-filozofskim i ratničkim sadržajem.Ako sa našeg prostora nije sačuvan jedan takav ep to neznači da on nije postojao. Zašto su se oni mogli razvijati uIndiji, u Iranu (Avcsta), i na sjevernom Kavkazu "Ep o Na-rtima"? Možda baš bogatstvo naše narodne epike dugujemotom sloju Indoiranaca (Arija). O knezu iz Male Grude sigu-rno da su postojale junačke pjesme i tužbalice. Krilati konj"jabučilo" je iransko mitološko nasljeđe kao i patetičkouzdizanje vrhova planina kao "olatar sveti". Apolonije Ro-dski (III v.st.e.) u "Argonautima", u kojima pjeva o progonu"Arga" od strane Kolhiđana cara Ajeta Dunavom, koji stižuna Jadran, pominje "Ripejske gore", a to je sveta planinaArija, Ural. Invazija Iranaca na naš prostor morala je iza-zvati sukobe sa starosjediocima, a to je moralo biti obilje-ženo u epskim pjesmama, posebno ako su došljaci bili Medi(što mi zagovaramo) jedan vrlo duhovan narod.

Sto da se kaže o sličnosti geografije Ilijade sa geo-grafijom Skadra i okoline. Može li to biti slučajnost? Ozbi-ljniji homerolozi ukazuju na mogućnost da je Homer sasta-vio Ilijadu koristeći epske pjesme Frižana. Herodot za Fri-

154


gc tvrdi da su to Brigi koji su došli sa Balkana, živjeli suiznad Makedonije. Istorija Ilira zna za pleme Brige iz sre-dnje Albanije. Da li su Brigi protjerani za vrijeme tzv. "ege-jskih seoba"? Ako su se borili protiv došljaka, vjerovatno daje to moglo biti oko Skadra, koji ima veliki strategijskiznačaj: O tome su Brigi mogli ispjevati epske junačke pje-sme koje su ih podsjećale na stari zavičaj. To bi istovreme-no bio doprinos ovog prostora, preko Homera, svjetskojkulturnoj baštini. Realnost ovih razmišljanja potvrđuje i či-njenica da se u Ilijadi ne spominje ni jedanput ime moćnehetitske carevine. Razlog je vjerovatno taj što Hetiti i nji-hovo carstvo nijesu bili u pamćenju i tradiciji tvoraca tekstaIlijade (Frižana).

Dolaskom izbjeglica sa Kavkaza krajem pozne bro-nze na prostoru današnje Crne Gore i njene šire okoline fo-rmira se treći etnički sloj Ilira (1992. god.), iznijeto je višehipoteza o pokretanju te migracije. Ozbiljno treba uzeti uobzir stvorenu geopolitičku situaciju na Bliskom Istoku po-sle pada Hetitskog carstva. Tim faktom su oslobođene sna-ge Asiraca i Vavilonaca za ekspanziju prema sjeveru, pre-ma državama ili bolje reći savezima huritskih plemena uosnivanju na prostoru Urartu i Zakavkaza. O toni pritisku iiseljavanju Iberaca, ima i istorijskih vrijednosti. Poznato jeda su prva etnička čišćenja u istoriji vršili Asirci (1).

Kavkaski doseljenici su donijeli sobom kuroarakskukulturu, čvrstu plemensku organizaciju, zemljoradnju i ra-zvijene zanate. Kavkaska plemena su morala donijeti so-bom i nešto od svog duhovnog nasljeđa. O tome svjedoče ineki tragovi u Crnoj Gori. Srpska narodna pjesma "ZidanjeSkadra na Bojani" je preuzeta od albanske pjesme "Roza-fati" slične sadržine. Albanci su ovo naslijedili od kavkaskihpredaka, koji su je prvi ispjevali nastavljajući tradiciju sta-rogruzijske pjesme "Zidanje suramske tvrđave", koja imasličan sadržaj kao i ona o zidanju Skadra.

155

Гојко В\кчевић

Za duhovno (kultno) nasljeđe Kavkazaca smatramoi pojavu lika Grifona totemske životinje nekih kavkaskihplemena, u Boki Kotorskoj, o čemu je pisao Vasko Kostić(2). I kod Popa Dukljanina se javlja ime Grblja pod "Gripo-li" što je trag istog kulta "Grifona".

1. "Meda Vuka Mahnitoga"

Mislimo da pitanje "Međe Vuka Mahnitoga" u naucinije riješeno na zadovoljavajući način, pa ćemo pokušatipreko praistorijske mitologije da damo doprinos ovom pro-blemu.

Vuk St. Karadžić je unio u svom "Rječniku" legendukoju je čuo u Cucima: "Znaci od zida bez kreča i zemlje kojije išao od Bijele Gore više Grahova, preko Cuca, Kčcvskcplanine, povrh Pješivaca, preko Oštroga, planine bjelopa-vlićke i Moračke Donje, do kučkog Koma. Od jednoga kra-ja do drugoga ove međe prijekijem putem ima oko četiridana hoda, a kada bi se išlo preko gudura i litica pored njebilo bi mnogo više. Od onoga po kojega se imenu ova međazove, ništa se više u narodu ne čuje, osim što gdje -koji do-daje Meda Vuka Mahnitoga".

Pored Vuka o međi je pisao i Erdeljanović, čiji jeitinerer sljedeći (3):

- Bijela Gora- pokraj Trešnjeva- Kobilje ždrijelo- Pusti Lisac- Budoš- Gradina na ivici Slivlja- Kuk Ostroški- Grad Morakovski- Kučki KomNa istu temu Erdeljanović u "Pleme Kuci" (1982,

54), piše: "Preko ćele Koštice proteže se interesantan veliki

156


zid između katuna Radcća i katuna raćeškog, severozapa-dno od Žijova. Dug je dakle 3 č. hoda, ali se mestimičnoprekida. Podignut je od suhozida i sad je jako oronuo, amogao je biti visok 2-3 m. Neki misle da ga je gradilaJerina. I verovatno da je to neko srpsko utvrđenje protivTuraka".

Marko Rašović (Pleme Kuci, 1963, 26) ponavljaErdeljanovićeve navode, što bi trebalo da znači da je onocijenio da su istiniti?

I etnolog J.Ivanišević ima svoju verziju, kod njegameda počinje od Konavlja a završava se u Staroj Srbiji.

Erdeljanović zastupa mišljenje da su Ivan Crnojevići Herceg Šćepan, "podizali zidove i utvrđenja od kamenaradi odbrane od Turaka". Mislim da za ovakvo mišljenjenema ni istorijskih ni drugih pretpostavki, te da ga trebazanemariti, kao i uopšte mogućnost da su ovakav zid mogligraditi neke srednjovjekovne države sa ovog prostora.

K.Jiriček, misli da je ova međa mogla biti: "... osta-tak istočnorimskog limesa protiv Gota u Dalmaciji" (4).Ovome se pridružuje i J.Kovačević sa rezervom: "Iz svihprethodnih podataka o Vukovoj medi neda se ništa iščitatišto bi govorilo o njenoj hronologiji" (5). Mislimo da suJiriček i njegovi sljedbenici isuviše asocirali Vukovu međusa gotskim imenom Onogošta, Anagast.

Na identifikaciju zida preko Bjelopavlićke planineradili su arheolozi Olivera Zižić i Milan Pravilović. Oni suidentifikovali tamo neke mede ali u njihvom definisanju neidu dalje od "stočarske limitacije". Žižićka i Milena Živko-vić su obišle sjeverni i istočni dio planine Žijevo, ali na tomprostoru nijesu identifikovale neke slične objekte.

Arheolog Maja Pcšikan kompleksno je istraživala"planinsko zaleđe Risna" u okviru koga je tretirala i pro-blem "Vukove mede" (6). Ona je kod Grahova otkrila tra-gove nekih suvozidina, ali sumnja da bi to mogao biti osta-tak nekog kontinuiranog bedema. Iza svega konstatuje: "Na

157


taj način razmatranje podataka o Vukovoj međi neposre-dno na terenu pokazuje da nema dokaza o njenom nasta-nku kao utvrđene granice u doba Crnojevića, a svakako ne ikao kontinuirane utvrđene granice. Da je postojala ko-ntinuirana linija utvrda, ona bi svakako ostavila mnogo višetragova i mnogo očiglednije se uočavala. Vukova meda, ponama, i dalje može da se posmatra samo kao narodna le-genda ponikla u graničnom području, na specifičan načinodržavajući uspostavljanje stabilne granice Crne Gore iHercegovine u doba Crnojeviča, krajem XV vijeka." (7).

Postoj jedno predanje u Crnoj Gori, koje je unio usovju knjigu "Vilina Gora" Radoje Radojević (8), iz kogproizilazi da je građenje Vukove mede bilo u rimsko doba.Nedostatak je ove legende što autor ne kaže odakle je uzeo, alizbog njenog značaja iznijećemo je ukratko: "U Duklji življahu 3brata i imahu sestru odveć zgodnu, da joj nemaše para.

Tadašnji zakon dopuštaše da brat sestru mogašeuzet. Svakom se bratu dopadala sestra, svaki je želio da jeuzme, te se poženu oko nje... sestra počne misliti kako bi ihodbila od sebe, te najstarijemu Vuku reče da ogradi međuoko cijele države, srednjemu reče da dovede vodu s Cijevneu Duklju, a najmlađemu reče da ogradi jednu crkvu odtoliko i toliko lakata dužine i toliko širine i toliko visine.Sestra je mislila da će radnja biti toliko duga da se nećemorati udavati. Ali prevari se... Cijela je država braći bila uvlasti, a koliko je tu radnika! Najstariji Vuk imao je najvišeradnika, jer to bješe čovjek dosta snažan, pribudalast, trom,bezbrižan, pa se mnogi prevariše, da ih on neće silovati darade preko mjere... ali on itaše i nagonio je radnike da radepreko mjere da bi braću pretekao. Nagonio je da se radibez počiva - ni po dnevi ni po noći. Na vrat na nos s brda udolinu, svrši Vuk među prije no braća njihove radnje. Kadsestra to čuje pobježe u Zetu i ubije se".

Dakle, ova legenda radnju prenosi u vrijeme rimskevladavine i građenja Duklje. Interesantan je lik najstarijeg

158


brata Vuka, crta ga kao glupog i nasilnika, ovim legendadaje odgovor na ono "mahniti Vuk", u radnju se uključuje ijedna sestra, a smisao meda ima kao državna granica, čimese pretpostavlja da je postojao neki organizovani prostor,neka "država" ili savez plemena. Taj organizovani prostor sepojavljuje iza pravca pružanja "međa", a to bi bilo Crno-gorsko primorje sa Zetsko - bjelopavlićkom ravnicom. Kadaje riječ o vremenu, onda je to "kada su se brat i sestra mogliuzeti", što znači pouzdano prije hrišćanstva i prije rimskogvladanja ovim krajevima.

Sada se mora postaviti pitanje da li ima smislagraditi jednu hipotezu na maglovitim predstavama jednelegende, ako arheološki ništa nije dokazano o egzistiranjute međe. Za Mirča Elijade ovo je suvišno pitanje (9), jer:"Skoro i nije bitno, da li nešto postoji realno ili ne, važno je dapostoji svijest o tome, da je to moguće". Jer, ako je postojalastruktura svijesti da je to moguće, znači da je to izašlo iz nekogreda i poretka a ne iz haosa. U našoj legendi su prisutni ra-zličiti slojevi tradicije, a očigledno i sinkretizam raznih kultura,utoliko je ona (legenda), teža za razumijevanje, jer sadrži fra-gmentrc iz raznih vremena i naroda sa ovog prostora.

U istorijskim izvorima od najstarijih vremena dosrednjeg vijeka, nema istorijske ličnosti po kojoj bi moglada se nazove ta međa. Međutim, u mitologiji već nije tako.Ima jedna mala poznata legenda o Kadmovoj ćerki Agavi iilirskom mitskom kralju Likotersu, koju donosi R.Katičić(10). Ova je legenda uvršćena u Mitološku enciklopediju izII vijeka nove ere čiji je autor Julije Higin, oslobođenik ca-ra Avgusta i upravnik Biblioteke na Palatinu. On je crpiosvoje podatke od starih pisaca. Evo što donosi u svojojEnciklopediji:

Fabula 140.,Pentej i Agava"Pentej je sin Agave i Ehiona (Agava je Kadmova

kćer). Pentej uvrijedi boga Bakha, koji zbog osvete nagovori

159

Гојко

majku da ubije sina Penteja. Kada je Agava došla k sebi ividjela što je učinila... izbježa iz Tebe i lutajući dođe uilirsku zemlju kod kralja Likoteresa".

Kasnije je Likotercs uzeo Agavu za ženu. Ovaj sekralj ne pominje nigdje sem u ovom mitu. Iz drugih mitovaznamo da su Kadmo i Harmonija izbjegli iz Tebe i došli kodEnhelejaca i pomogli im u ratu protiv Ilira. Kako je Kadmopostao kralj Enhelejaca, objašnjava Julije Higin u,

Fabula 154."... Agava, kći Kadmova, u ilirskoj je zemlji ubila

kralja Likoteresa i svojemu ocu dala kraljevstvo..."Iz gornjeg teksta se vidi da je Agava došla u ilirsku

zemlju kod kralja Likoteresa prije Kadma i Harmonije.Druga značajna informacija se tiče ličnosti kralja Likote-resa. Likoteres (gr. Λθκοθεβδης), je grčko ime i znači uprevodu Katičića: "onaj kojemu je odvažnost vučja". No,ovaj prevod može imati i drugih modaliteta Λθκος je na gr-čkom "vuk", a θεβδης znači "odvažan", "hrabar". Riječ "ma-(h)nit" u Crnoj Gori znači "lud", ali znači i kada je neko "bezu-mno hrabar", "maniro hrabar" ili "manit". Prema tome, ime kr-alja Likotersa se može prevesti i sa "Vuk ma(h)niti", što nasdovodi direktno u vezi sa legendom o "medi Vuka ma(h)nitog".

Sljedeća zagonetka je otkuda kralj sa grčkim ime-nom kod Ilira? Legenda kaže da je Agava pošla "u ilirskuzemlju kod kralja Likotersa", što znači da je to mogao biti ikralj Enhelejaca, za koje znamo da ih prve vijesti grčkihlogografa smatraju za neilire. Ustvari, Enhelejci su došli naJadran iz Bcotije sa jezera Kopaida koje je pripadalo hele-nskom kulturnom prostoru, možda su bili i Pelasti, ali svejednopripadali su helenskoj kulturi i jeziku, što je morao biti injihov kralj. Enhelejci su, misli se, ime dobili po jegulji gr.Εφχελις (eghelis), kojih je bilo puno u jezeru Kopaida.

160


2. Kadmova "država"Pitanje Enhelejaca je vrlo složeno, ali i vrlo važno

za našu temu, jer je skopčano sa jednom drugom važnommitološkom ličnošću, sa Kadmom i Harmonijom. RadoslavKatičić je zaslužan što je sakupio i objavio raznu gradu ra-zbacanu po radovima grčkih logografa, ali njegova hipotezakoja Enhelejce ograničava na gornji tok Crnog Drima iokolinu Ohrida nije održiva. Pokušaj da tome da arheolo-šku potporu nije umjesna jer je zlatna maska iz Trebeništadatirana u V vijeku stare ere a Kadmo i Enhelejci su pro-blem mikenskog doba. Po vijestima logografa Enhelejci sejavljaju na 3 mjesta, oko Keramnijskih gora, na granici saEpirom, od Rizona do Budve, po nekima i do Dizera (Dri-ma) i oko Ohridskog jezera.

Više grčkih logografa i pisaca donosi vijesti o posto-janju Enhelejaca na južnom Jadranu. Tako:

- Pseudo - Skilaks (IV vijek stare ere); "Ilirsko ple-me su Enhelejci naseljeni oko Rizusa, od Budve do grčkoggrada Epidamnosa, plovi se dan i noć, a puteni tri dana".

- Apolonije Rodeski (III vijek stare ere), u epu "Ar-gonauti": "... a drugi su (Kolhidani), sagradili kulu na ili-rskoj rijeci crnoj i dubokoj, gdje je grob Harmonije i Ka-dma, naselivši se među ljude Enhelejce".

I grčki geograf Kimno Hijanin (II vijek stare ere),zna za "narod Enhelejce" i locira ih tamo gdje i Pseudo -Skilaks i Apolonije Rodski, "... iznad njih su Brigi barbari.Na moru je Epidamno, grčki grad, a za koji se čini da ga jenaselila Korkida. Iznad Briga je narod koji se zove Ente-lejci. Njima je nekada vladao Kadmo".

Ilirska crno-duboka rijeka je Drim ili Bojana. Akose ne sumnja u riječi Pseudo - Skilaksa kada nabraja pleme-na, gradove i rijeke od Neretve do Drača, zašto bi se sumnjalokada kaže da oko Risna žive Enhelejci. Izgleda da su Enhelejcibili Prelazgi (Pelasti), ostaci starog neolitskog ili eneditskog

161


stanovništva i da ih je bilo više plemena ili da su proganjani oddošljaka, Indoiranaca i Kavkazaca, pa su se selili.

Što se tiče Kadmovog dolaska među Enhelejce naJadran pisalo je više grčkih i rimskih pisaca, mi ćemo sepozvati na grčkog putopisca Pausanija (II vijek nove ere) iStefana Vizantinca (III i IV vijek nove ere) (11).

Pausanije: "A kada se Kadmo preselio u zemlju Ili-ra, a među Ilirima k onima koji se zovu Enhelejci, preuzeoje vlast (u Tebi), Polidor sin Kadmov".

Stefan Vizantinac:"Butoa, grad u Iliriji, kako piše Filon, jer se Kadmo

vozio na volovskoj zapezi i brzo prevalio put do Ilira. Drugikažu da ga je Kadmo nazvao po egipatskoj Buti, pa se topokvarilo i sada se zove Butoa. A u zalivu joj je grad Rizoni rijeka istog imena".

- "Butoa: grad u Iliriji. Priča se da je Kadmo navolovskoj zaprezi iz Tebe brzo došao medu Ilire i osnovaograd, i po volovima i po tome što je brzo pobjegao nazvaoga je Butoa".

A Apolodor (II vijek stare ere), veliki grčki mito-graf u svojoj Biblioteci piše:

- "Pošto je Kadmo s Harmonijom napustio Tebu,otišao je Enhelejcima. Njih su Iliri pritiskali ratom, a bogim je prorekao da će nadvladati Ilire ako budu imali Ka-dma i Harmoniju za vođe. Oni su tome povjerovali, uzeli sunjih za vođe protiv Ilira i nadvladali ih. I kraljevac je Ka-dmo nad Ilirima i rodio mu se sin Ilirije. A onda se poslije sHarmonijom pretvorio u zmiju i Zefs ga je poslao na Eli-zejska polja" (12).

U knjizi "O porijeklu Ilira" (1992. god. 119), opšti-rnije smo pisali o Enhelejcima i Kadmu i Harmoniji. Sadadajemo kratki izvod iz tog rada.

Za datiranje Kadmovog dolaska na Jadran kodEnhelejaca poslužio nam je istoričar Herodot (V vijek stareere), koji piše o Kadmejcima iz Tebe, koje su 7 generacija

162


posle Kadma protjerali Argejci. Ovi su se Kadmejci sukobilisa Deranima na planini Osi u Tesaliji, na putu za Jadrankod Enhelejaca gdje je vladala Kadmova dinastija. Pošto jepoznato da su Dorci živjeli na Osi prije nego su se spustilina Peloponez, oko 1100. godine stare ere, to znači za 7 ge-neracija unazad, a to je oko 200 godina, vrijeme kada je ži-vio Kadmo i Harmonija, a to je oko 1300 godina stare ere.To je istovremeno vrijeme osnivanja Budve, to je vrijemerata Enhelejaca i "Ilira", i vladanja njihovog kralja Likote-resa. Sa kime su mogli voditi rat Enhelejci oko 1300 godinastare ere? To je vrijeme invazije Iranaca, nomada iz evro-azijskih stepa, to je vrijeme ratno, obilježeno sa bronzanimsjekirama tipa "sodarska". Najveći broj tih sjekira nađen je

u sjevernoj Alba-niji iz čega bi semogao izvući za-ključak da je gla-vna invazija dola-zila dolinom Dri-ma.

Teško jereći da li je "drža-va" (ili savez ple-mena), Enheleja-ca postojala od ra-nije ili je osnovanaradi odbrane od

SI. 25. Velja Mogila (spomenik Kadmu i invazije. No, sveje-Harmoniji) dno kako bilo,

kralja Likotersa možemo smatrati prvog, iako mitološkog,kralja Enhelejaca. Ili, kako ga je legenda nazvala "kraljaVuka Manitoga", a ta je "država" bila "država Vuka mani-toga". No tokom vremena Vukovo ime je izblijeđelo uodnosu na Kadma i Harmoniju koji su bili više poznati uegejskom svijetu koji ih je i zaodjenuo u mitologiju mike-

163


nskog doba, tako da su kasnije postali glavne ličnosti grčke irimske predaje, a njihovi grobovi na Sušanju iznad Suto-mora svetilišta, koja je morala prihvatiti i hrišćanska crkva.Dva puta godišnje sveštenik iz Sutomora izlazi na VeljuMogili gdje vrši službu uz prisustvo okolnog stanovništva, asvako ko izađe na Mogilu dužan je da baci na nju po jedan ka-men za svakog člana porodice.

Vukova "država" je obuhvatala teritorije JužnogJadrana sa najbližim zaleđem tj. zetsko-bjelopavlićkom ra-vnicom sa Skadrom i okoliniom. Da li je slučajno to što setaj prostor može ocrtati ako se jedan krak šestara zabode uKadmov grob na Sušanju, a drugi krak na ušće Drima pa senapravi luk u lijevo. Izaći će se kod Molunta i time se ocrta-vaju granice "Mede Vuka Manitoga" ili "Vukove države".Ova "država" je obuhvatala pleme Enhelejaca sa dva-tri ple-mena u zaleđu zemljoradničko-stočarskog karaktera. Enhe-lejci su bili mirni Mediteranci, ribari i zemljoradnici, čiji jemiran život bio ugrožen agresijom iranskih nomada sa sje-vera. Agresija je trajala više godina. Sa divljim i agresivnimIrancima (Arijama) nastupali su i Uralo-Altajci, lovci izzapadno-sibirske tajge, strašnog izgleda i zlih očiju. Mi jošne znamo kakvi su odnosi vladali između njih i Iranaca(Arija). Da li su bili saveznici ili u nekom drugom odnosu?Čak pomišljamo da su mogli biti i robovi Arija. Njih suuočili Rimljani kada su zauzeli Iliriju. To su one "zle ilirskeoči", o kojima se pričalo u Rimu. Taj antropološki tip je idanas prisutan na dinarskim prostorima i učestvuje u agre-sijama na tom prostoru. Da bi Vuk (Likoters) odbranio ze-mlju uveo je prinudne mjere odbrane, stražarenja na gra-nicama, podizanja odbrambenih utvrda i slično, što je sta-novništvo teško podnosilo. Zbog toga je on bio omraženkao tiranin i imao je veliku opoziciju. Izgleda da je ovu si-tuaciju iskoristio došljak Kadmo, koji se stavio na čelopobune i izvršio državni udar. Kadmo je izgleda postigaoneki kompromis sa agresorima koje je predvodilo arijsko

164


pleme Hilly (od čega Hillvroi i grčko Illvroi), u legendi na-zvani Iliri. Oni su prihvatili mirno razrješenje sukoba, s tmeda priznaju vlast Kadmovu. Da bi otupio njihovu agresi-vnost Kadmo ih vodi u pljačku na Delfe. Blago koje su ima-li Delfi, bio je cilj mnogih varvarskih pohoda. No sjedinjenaenhelejsko-ilirska vojska je bila uništena, ali su Kadmo iHarmonija kao miljenici boga Zefsa bili zaštićeni, što supretvoreni u zmije i prenijeti u Eleuzis (ostrva blaženih).

Oni preostali Hilly (Hillyroi) naseljavaju se okoKerauniskih planina na granici sa Epirom. Tako su Grcidošli u kontakt sa НШута i otuda je nastalo ime Hillyroi,Illyroi, koje su grci prenijeli na čitav zapadni Balkan a odnjih su to nekritički preuzeli Rimljani. A Hilly na granici saEpirom su ustvari oni "Iliri propie dicti" Plinija i Mele.

Najstariji materijalni dokazi o postojanju nekogoblika društvene organizacije u vidu saveza plemena ili"države" na tlu Crne Gore i šire, jesu nalazi iz tumula MalaGruda u grbaljskom polju. Pored spoljnjeg obilježja koje či-ni sami tumul, uz pokojnika su priloženi predmeti vlada-rskog dostojanstva, srebrna bojna sjekira sa cilindričnimusadnikom, zlatni bodež, zlatne karičice (prstenovi), koji suslužili kao ukras kose i brade i luksuzna keramika koja pri-pada jadranskom varijetetu ljubljanske kulture, a koja jeimala vjerovatno kultnu funkciju. Vrednost luksuznih pre-dmeta od zlata i srebra, finoća izrade i simbolika govore daje knez ili kralj iz Grblja imao vlast nad većim prostoromod onoga koje može obuhvatiti jedno pleme, te da je biovladar nekog saveza plemena ili nekog prvobitnog oblika"države". U društvenom pogledu, ovo potvrđuje proces do-vršavanja plemenske organizacije i njene nadgradnje, te semože smatrati da su ti nalazi materijalni dokazi o posto-janju nekog oblika prvobitne "države". Arheolozi su utvrdiliegejsko porijeklo metalnih predmeta što govori o trgova-čkim i kulturnim vezama ovog prostora sa egejskom kultu-rom u vrijeme rane bronze (oko 1800 godina stare ere).

165


Kneza iz Grblja kako kaže arheolog Stojan Dimitri-jević, ne treba smatrati samo vlasnikom uvoznih predmeta,već ga treba izjednačiti sa princepsima grčkog tla tog vre-mena i njihovog kulturnog ranga. Ali ne treba smetnuti suma, da vrijeme grbaljskog kneza ne pripada vremenu inva-zije Indoiranaca (oko 1300 godina stare ere), koje dovodi-mo u vezu sa vladom Likotersa, odnosno njegovog naslje-dnika Kadma. Međutim, nije isključeno da je "država" Liko-tersa imala kontinuitet "države" kneza iz Grblja.

O porijeklu nosioca vučedolske kulture, kojoj pri-pada knez iz Grblja, nema u nauci jedinstvenog stava, zatospekulacije na tu temu ne bi bile čvrsto utemeljene.

Dolazak Indoiranaca, divljih nomada iz Sibira,usporio je, ako nije zakočio kulturni i društveni polet iz ra-ne bronze na ovim prostorima.

Kadmo (gr. Kadmos), je jedna od najznačajnijihličnosti grčke mitologije. Ovo nije mogao postati bez nekogkrupnog razloga. Kod Helena je poznat kao osnivač i kraljTebe, kod Enhelejaca kao osnivač Budve, njihov kralj iosnivač dinastije Kadmejaca koja vlada najmanje 200 godi-na. Zbog toga su Kadmo i njegova supruga Harmonija bilinadaleko čuveni. O njima su pisali mnogi antički pisci, Apo-lonije Rodski, Eratosten, Atenej, Filarh, Kaliman iz Ale-ksndrije, Stefan Vizantinac i dr. Većina spominje i njegovgrob (spomenik), smještaju ga između Epidamna (Drača) iBudve. Najprecizniji je od svih Pseudo Skilaks (IV vijekstare ere), koji u svom "Periplusu" piše: "... da su groboviKadma i Harmonije udaljeni pola dana plovidbe od rijekeAriona". Što je to rijeka Arion? Mnogi su se naučnici baviliovim problemom, R.Katičić, J.Lučić, J.Martinović, M.Suić,Nj.Pajakovski i dr. ali se ne slažu među sobom oko toga Štoje to "rijeka Arion" (gr. potamos Arion).

Na osnovu teorije o dolasku kavkaskih izbjeglica nanaše prostore, odgonetnuto je pitanje r. Ariona. To je pre-neseno ime kolhidske rijeke Harijent (Ljupka), to je da-

166

našnji Rioni u Gruziji, a dato je Bokokotorskom Zalivu.Time se rješava zagonetka da je Velika Mogila iznad Ratcana pola dana plovidbe od ušća u Boku Kotorsku. TumulVelika Mogila je najznačajnije hristijanizirano paganskosvetilište na našem prostoru i svjedok o Kadmu i njegovojdržavi. Zbog ugleda i značaja Kadma njegov grob je postaosvetilište, koje je i hrišćanska crkva morala da prihvati. Ka-dmov spomenik je dokaz o uključenosti ovog prostora u mi-kensku kulturu, što govori o dubokim korijenima duhovnostinašeg prostora, čije tragove vuku i današnji stanovnici. Covekje ono čime se osjeća, međutim to ne smije da mu smeta daistražuje prošlost svog prostora sa kojim i te kako ima veze.Nova saznanja treba da nas rasterete a ne opterete prošlošću.

Sada se moramo upitati da li je na našem prostoruostalo tragova od tih Enhelejaca ili od Pelazga (Pelasta),ako su oni pripadali tom etnosu, kako mi mislimo. U ono-mastici i toponomastici Crne Gore nijesmo mogli naći ne-što sa osnovom "enhel", ali je Sava Nakićenović u svometnografskom radu o Boki Kotorskoj, zabilježio (13):"... dase opština Herceg Novi nekada zvala "Enheleja". Od kudaje ovo preuzeo Nakićenović ne kaže, no sigurni smo da nijeod Pseudo Skilaksa (IV vijek stare ere), jer bi u tom slučajunapisao to za Risan (Rizon). Možda je do njega došlo nekostaro narodno pamćenje. Ni od Kadma i Harmonije nema-mo tragova ukoliko to nije ime iz rimskog perioda koje namsaopštava Alfoldy (14), Gaj sin Epicada, prvak Docleata(Caius Epicadi filius princeps civitati Docleatium). ImeEpicadi je sastavljeno od "epi" što na Grčkom znači na, nad,po, a kada se stavi ispred imena onda znači "potomak", kao uslučaju "epigoni" (gr. epi-gonoi), Kadmovi potomci iz Tebe okojima je pisao Herodot (V vijek stare ere). Da li se smijemousuditi za "Čađi", pretpostaviti da je deminutiv od Cadnos? Netreba zaboraviti da je taj Epicadi pripadao rodu patricija.

Sa Pelazgima (Pelastima) je već druga situacija.Pored Kotora se nalazi mjesto koje se zove Peluzica, što je

167


sasvim blisko imenu Pelazga, a skoro indentično sa Peluzij-em u delti Nila, kojeg su osnovali Pelasti, kako ih spominjuegipatski izovri.Pelasti su učestvovali sa drugim narodima upohodu "naroda s mora" na Egipat, kada ih je potukaoRamzes III (1198-1167 godine stare ere). Misli se da sePelasti odnosi na Pelazge koji su došli sa grčkog kopna iostrva. Sa osnovicom "pela" u Boki možemo dobiti više to-ponima ako primijenimo principe novo-grčke fonetike, ka-da "l" prelazi u "r". Tako bi smo dobili od Perast, Perasto,staro ime Pelasto, a za Prčanj, od Persano, Perzagno, staroime Pelsagno, Pelsano, što je u oba slučaja blisko eponimuPelasta. Mavro Orbini u Kraljevstvu Slovena (15), piše dasu se Peraštani nekada zvali Pertani, pa bismo primjenomprednjeg principa imali Peltani, Pel(as)tani.

Ako bismo tražili trag mentaliteta Pelazga, mirnihribara i zemljoradnika na Južnom Jadranu, onda se ne mo-gu zaobići stanovnici Mua, Muljani susjedi Peluzice. SavaNakićenović za njih kaže da su pretežno doseljenici iz CrneGore. No i pored toga, mi mislimo da oni antropološki pri-padaju Mediterancima, a po mentalitetu su vrlo miroljubivi,čak se može reći "poslovično miroljubivi". Imamo mnogoslučajeva kao dokaze da dolazak pojedinaca u već formi-ranu sredinu ne mijenja tu sredinu u kulturološkom smislu,već se prilagođava njoj. Najbolji primjer za to je baš Kotor.Muljani su oduvijek bili ribolovci. To kod njih nije samosredstvo egzistencije, nije ni pasija, to je nešto više, kult. Tose ne postiže za 5 - 6 generacija, tom zanimanju su korijenivrlo duboki, pa nas sve to upućuje na pomisao da vode po-rijeklo od Enhelejaca ( Pelazga). U imenu Enhelejaca ( Je-guljara), možda ima nešto podrugljivog, pa je mogao i tobiti razlog što se to ime nije moglo bolje sačuvati do našihdana. More je stabilna ekološka sredina, pa nije bilo ni po-trebe da se mijenjaju oni koji su od te sredine, živjeli. Drugi jeslučaj sa susjednim mjestom Škaljarima, za koje se smatra da

168


su pretežno crnogorski doseljenici, oni su potpuno drugog me-ntaliteta, jer su bili vezani za drugu ekološku sredinu.

U blizini Rijeke Crnojevića nalazi se selo Peleši(Pelješi), taj toponim ima osnovu "pel" pa bi i njega trebaloetimološki proučiti uzimajući u obzir onomastiku i topono-mastiku šireg područja Skadarskog jezera. Kada smo kodSkadarskog jezera ostaje da se prouči porijeklo terminolo-gije ribarskog alata, sredstava za plovidbu, ribljeg fonda ijezerske flore i faune. Tek bi se onda sa više sigurnosti mo-glo reći da li ima tragova Enhelejaca, odnosno Pelazga naširem prostoru jezera. No definitivno opredjeljenje bismoimali tek nakon uspješnih arheoloških istraživanja na po-menutom prostoru.

Glavna je teza u ovom radu dokazivanje da su mi-graciju na zapadni Balkan izvršila iranska (arijska) pleme-na. Da li za Hille imamo takav dokaz?

U I. v. n. e. na sjeveroistočnom Kavkazu su živjelaplemena Hela i Lega, za koje Strabon kaže da su Skiti, aPtolomej da su Sarmati (Strabon, XI, 5, 1) "... skitska ple-mena Hela i Lega žive medu Amazonkama i Albancima...Amazonke žive na sjevernom predgorju kavkaskih planinakoje se zovu Keraunijske". Da ne bi bilo zabune, azerbejdža-nski lingvisti J. H. Abdulajev i R. Š. Mikadov dagestanskaplemena zovu "Hili" i "Ligi". Na tom prostoru sada živinarod koga Rusi zovi Lezgini. Na jeziku Lezgina "hel" ili"hil" znači grana, grana drveta. Herodot (IV, 76) piše da seona velika šuma na ušću Borisfena (Dnjepra) u Skitiji zvala"Hileja". Na albanskom, šuma se kaže "pylli", što znači da jetaj termin nastao pretvaranjem "h" u "p". Na engeskom "hill"znači brdo. Na osnovu svega se zaključuje da je na indoi-ranskom "hill" značilo šuma, a "Hilly", "šumski", "ljudi izŠume". Znači pleme Hilly prije dolaska na sjeverni Kavkazživjeli su negdje u šumi po čemu su ih i nazvali. Ovakva sepretpostavka poklapa sa nalazima ruskih arheologa (E. Ku-zmina, 1994), o pokretu iranskih plemena iz predjela sliva

169


gornjeg Oba na zapad u vrijeme srednje bronze. Sa sjeve-rnog Kavkaza su se razišli, jedni su ostali u ruskim stepama(Skiti i Sarmati), a drugi su pošli na zapadni Balkan, da ihnazovemo "Hilly - Arie" (Hillari, Ilarije, Ilarion), Hilly(a)riIlliri, što znači "šumski Arije", "Arije iz šume". U koristovog rezonovanja ide i ime Arijanit, koje se srijede u sre-dnjem vijeku u Južnoj Albaniji oko Himare, gdje se pretpo-stavlja da su se naselili Hilly. Jedan dio Hilla je ostao nasjevernom Kavkazu koje pominje Straobon. Slično se do-godilo i sa drugim srodnim plemenima:

- Medi, jedan dio je pošao na jug u Mediju, a drugina zapadni Balkan, isto se dogodilo sa Aorsima (Daorsima),Dindarijama (Dind - Arije), što znači "Arije iz Močvare" i si.

Oko Ohridskog jezera pominje se ilirsko pleme Da-sareti, čije ime ima za osnovu indoiransko ime Dasa, kojese često pominje u Rigvedama, što znači da i oni mogu bitiIranci (Arije). Ova se hipoteza i arheološki potvrđuje saornamentima na keramici Maliq (F. Prendi), koji pripadajuandronovsko - fiodorovskoj kulturi bronze.

Sa ovim smo pokušali, koristeći se mitologijom, li-ngvistikom, arheologijom i si., da dokažemo da su Iliri (Hi-lly) i ostala pomenuta plemena bili Iranci (Arije) i da se onipominju u Mitu o Kadmu i Harmoniji, te da su ušli u Ka-dmovu mitsku "državu".

X. Primjedbe

1) Mojses Horenaci, IV v. n. e. Istorija Jermenije, M. 1893,58.2) Vasko Kostić, Primorske legende, Podgorica, 1989,12.3) J. Erdeljanović, Stara Crna Gora, XXIV -1926, 25 - 30.4) K. Jiriček - J. Radonjić, Istorija Srba I, Bgd, 1978, 31.5) VII Kongras arheologa Jugoslavije - Herceg Novi, 1966, Referat.6) Maja Perović Pešikan, Planinsko zaleđe Riziniurna, Bgd, 1980,71.7) Detto8) Radoje Radojević, Vilina Gora (Crnogorske legende), Tgd, 1971,47.

170


9) Mirča Elijade, Istorija verovanja, Bgd. 1991. g.10) Radosav Katinčić, Enhelejci, Godišnjak XV - CBI - Sar. 1977,70.11) Ibidur, 28, i 30.12) Ibidur, 22, 23.13) Sava Nakićenović, Boka Kotorska, Bgd. 1912, 237.14) Geza Alfoldy, Bevolkerung und Gessrllschaft, der Romischen

provinz Dalmatien, Budapest, 1965. g.15) Mavro Orbini, Kraljevstvo Slovena, Bgd. 1968 g. 77.

171

Гојко Вукчввић

X ZAVRŠNA RAZMATRANJA

Iz onoga što je u prethodnim poglavljima razmatra-no sada treba izvršiti sintezu zaključaka. Tražeći pristup ka-ko da se priđe izučavanju korijena Ilira, imala se u vidu arheo-loška ncistraženost Crne Gore i njene okoline i stanje u isto-rijskoj nauci o Ilirima, za koje se može reći da je u stagna-ciji ili možda još teže, da je u ćorsokaku. Tako se multidisci-plinarni pristup nametnuo kao jedino mogući, a metoda odlokalnog ka opštem kao jedino realna za sadašnje uslove. Izovoga proizilazi da istraživanja obavljena u Crnoj Gori tre-ba proširiti na širi geografski prostor Ilirika, da bismo dobi-li integralnu sliku. Dok se to ne obavi, ovaj rad bi služio kaoinicijalni pokušaj izvlačenja predaka Ilira iz magle kojom suobavijeni. Naravno, pod ovim podrazumijevamo i rezultatedobijene u prvoj knjizi Ό porijeklu Ilira" (1992. god.). Pro-stor Ilirika (ovo Ilirik namjerno naglašavamo a ne Iliri, jermi još ne znamo što je sve pripadalo tom etnosu), još od ne-olita je počelo naseljavanje da bi se krajem kasne bronzenašla tri sloja "etno grupa". Prvi sloj pripada Pelazgima (Pelo-stima), za koje se misli da su bili Mediterana (lingvista MilanBudimir smatra da su bili neki prvobitni Indoevropljani). Dru-gi sloj je formiran od doseljenika iz evroazijskih stepa krajemneolita i rane bronze ili krajem srednje bronze. Iz rezultata

172


ovog rada, bar za one čije tragove nalazimo u Crnoj Gori, pro-izilazi da se radi o Indoirancima. I treći sloj pripada kavkaskimplemenima prispjelim krajem pozne bronze. U ovom radu segovori o drugom sloju tj. o tragovima Indoiranaca.

Brdo Busovnik sa najužom okolinom, sa tamošnjim arhe-ološkim objektima, paleoonomastikom, toponimima, i antro-pološkim posmatranjima poslužio je kao inicijalni pokretači inspirator istraživanja na širi prostor Crne Gore.

Arheološko nalazište (nažalost neistraženo), na Buso-vniku, Varin Vrh, sačuvalo je materijalne tragove - žrtvenik, tr-on i porušeni odbrambcni zid i iznad svega samo ime koje svje-doči da je to bilo svetilište arijskog boga Varuna ili ime "Vara",što ne mijenja suštinu jer na indoiranskom znači grad, tvrđava.

Imena koja se javljaju u najužoj okolini Busovnika,kao Puredža (kralj grada), Ozro (Hozroj), Murgeza (Murgeza,pobjednik), Peroš, Manda, Kana (vučica), Kero (mršavi),Krdžak (Jaki) i si. ukazuju na iransko - ugarsku simbiozu sajužnog Urala ili jugozapadnog Sibira, dobro poznatoj ruskojpraistoriji iz radova, Abajeva, Merperta, Kuzmine, Čienovei drugih. Da se ne radi samo o lokalnom slučaju potvrđujuistraživanja na širem prostoru Crne Gore, što je iznijeto uII poglavlju. Tako se ovim nalazima pridružuju imena: Ge-ne, Balajoš, mnogobrojna imena sa osnovom "med" što ponama dolazi od eponima Meda. Zatim imena kod Albana-ca, ugarskog porijekla, Đerd, Dukaj, Bela, Đula, Ola, Đe-Ijoš, Budai, Nos i si.

I kod Popa Dukljanina se srijeću imena koja se mo-gu podvrći pod prednje kriterijume kao Boroš, Uroš, Miha-Ij. I prezimena koja završavaju sa sufiksom "zan" (rod) kaoBurzan, Borozan pripadaju Indoirancima i to najčešće Me-dima iz istorijskog perioda.

Za ime Puredža, već je rečeno da znači "kralj grada"ili "komandant grada". Ovo ime se javlja s obje strane Vari-nog Vrha i u selu Draževini i u Komanima, što upućuje daje vezano za taj grad. Znači da je "Pur Rada" bila funkcija,

173


koja je kasnije kao reiniscencija prenijeta u ime. Slična fu-nkcija je prema Vedama pripadala Indri, on je bio "Pura-ndara" (rušitelj gradova). Ime Puredža nam pomaže da sta-rost Indoiranaca pod Busovnikom stavimo uporedo sa doselja-vanjem Indoiranaca u Indiju kao terminus ante quem.

Najuporniji elementi lingvistike su hidronimi, na-jduže opstaju i najčešće se prenose na nova staništa. To jepotvrđeno i u našem slučaju kada je otkriveno više hidroni-ma iz sliva gornjeg Oba na prostoru Crne Gore i šire. Tako,imamo rijeku Taru (Bistrica), ToboI-Obol (Rijeka Crnoje-vića), Uj (na alb. voda), Išmi (alb. rijeka južno od Mače),Raška (od Raša, Volga), Bune na alb. Bojana ("bun" naindoiranskom - gaz, dno), od toga i bunar, vir na ind. Iran.jezero, "riz" na ind. Iran. Strmina, obala, od toga Rizon, Ri-zunt i si. Toponim Pažići kod Danilovgrada, možda da dođeod indoiranskog "apaža", što znači Porečani. Ne treba isključitini ime rijeke Omble kod Dubrovnika?

Kod hidronima imamo najčešći dokaz o migraciji In-doiranaca na prostor zapadnog Balkana. Što se tiče datiranjaove migracije i tu se možemo pomoći. Raša je ime Volge iz Veda,pošli su za Indiju i Iran najranije u XV vijeku stare ere a naj-kasnije u XIII vijeku stare ere. U Avesti se Volga zove Rauka,što znači da su Iranci donijeli promijenjeno ime Volge, prematome njihov dolazak bi mogao da bude terminus ante quem.

Od oronima ćemo istaći da više vrhova Crnoj Gorinosi naziv "kuk", što na indoiranskom znači vrh. Kao naji-nteresantnije treba dodati da je prenijeto i ime svete pla-nine Arija, Ripa (Ural), koje je sačuvano u više toponimana Prokletijama pod imenima Postriba, Posterippa i Ripe.Sasvim je logično pretpostaviti da je Ripa bilo ime Prokle-tija. Drugo ime Prokletijama su dali kavkaski doseljenici upoznoj bronzi "Monti delli Spagni" (u italijanskoj interpre-taciji), po imenu stanovnika koji su bili Aspanji (Iranci).

U Ilirskom periodu na našem prostoru se pominjuplemena koja bi mogla imati iransko porijeklo, kao: Ardi-

174


jeji (Arijei), Dindari (Dind - Arije, Arije iz močvare), Dao-rsi (Aorsi), Medi, Autarijati i Dexari (Dex Ari).

Istorijski trag o doseljavanju nekih Iranaca na zapa-dni Balkan jedino nam može poslužiti Herodot (V-IX), kojipiše o Siginima "preko Dunava", koji se protežu "do Evnetai oblače se kao Medi i davno su došli iz Medije". O Siginimanemamo sigurnih materijalnih dokaza da bi ih prepoznali unekoj arheološkoj kulturi na zapadnom Balkanu. Jedino štomožemo da ih zbog koplja "sigina" koje je nađeno u istočnojBosni eventualno indentifikujemo sa ranobronzanom kultu-rom "Belotič - Bela Crkva", koja je imala veze sa vučedo-lskom kulturom. Možda je i staro ime Beograda - Singidu-num u vezi sa ovom etnijom?

Sve je to bilo odraz migracija. A sada treba usposta-viti vezu između arheoloških kultura Crne Gore i stepa, a uprvom redu vezu između lingvistike i arheologije. U svakomslučaju najteže će biti pitanje kronologije što je i jedna odglavnih zadataka ovog rada. Pri svemu ovome mora se vo-diti računa o akribičnosti!

Pred nama je vrlo kompleksan zadatak. Da bi ga la-kše savladali pokušaćemo to uz pomoć matematičke logike,zato ćemo se vratiti našoj formuli iz I poglavlja.

Z — f (Inf, Img),: od ove inicijalne funkcije preći će-mo na operativnu jednačinu:

Z=f (li, 12 e, k,j, t, mk),gdje su li - polazna lokacija,

li - lokacija doseljavanja,e - etnos,k - kult,j - jezik,t - vrijeme,mk - materijalna kultura.Između svih faktora treba da postoje logične korela-

cije, tada se uspostavlja ravnoteža i jednačina može da fu-

175


nkcioniše. Tretiraćemo kulture metalnog doba koje su zabi-lježene u Crnoj Gori, uz komparaciju sa poznatim eleme-ntima stepskih kultura metalnog doba.

/ hipoteza

Primjena funkcije na jadranski varijetet vučedolskekulture (Zv):

SI. 26. Bronzani predmeti jamne kulture

Po S.Dimitrijeviču (1979), od većine autora koji suse bavili vučedolskom kulturom jedini su M.Garašanin i N.Kalicz mišljenja da je ona djelimično i stepska. Koliko godje istraživanje ove kulture nedorečeno, to nam je pomoglou odluci za njenu analizu. Po M.Gimbutas III-ći talas inva-zija na Podunavlje i Balkan pošao je krajem III mil. sa pro-stora južnog Urala. Ove grupe su mogle biti oni Indoirancikoji su imali kontakt sa Ugro-fincima. Upad ove grupe nasjeverozapadni Kavkaz imao je za posljedicu kultni sinkre-tizam između stepskog kulta sahranjivanja (Kurgana) i ku-

176


roarakskih kovčega od kamenih ploča, što se opaža kodhemi-obimske kulture (2300-2000 godine stare ere) na Kri-mu, sjeverozapadnom Kavkazu i južnoj Ukrajini. Ovakavkult sahranjivanja je utvrđen u Maloj i Velikoj Grudi i udrugim tumulima iste kulture. Kada je u pitanju kult trebajoš reći da su u grobovima kemi-obinske kulture, nađeni"noževi od bronze sa leđima" (Berezanski 1971.), slični no-ževi su nađeni i u tumulu Velika Gruda. Prema tome može

SI. 27. Tipovi ornamenata keramike sred. Azije, eneolit

177


se konstatovati da su poznati elementi: 11,12, e, k, j i t, dokje jedan dio materijalne kulture keramika, diskutabilan. PoE.E. Kuzminoj (1995.god.), slična keramika iz eleonita je otkri-vena u srednjem i donjem Podnjeprovlju. No ima ukaziva-nja da je porijeklo sivo-crne keramike u istočnom Iranu isrednjoj Aziji, čak se pomišlja i na kontakte sa zapadno-ki-neskom kulturom. Ono što bi se još moglo naslutiti za vučedo-lsku keramiku (vrč i tanjir), priložene u grobu Male Grude,kult Indoiranaca, kao prinošenje žrtve Mitri i Varunu.

Za zlatne ukrase (karičice) nađene u grobovimaMale i Velike Grude misli se da su egejskog porijekla, mo-žda je to i tačno, ali isti takvi ukrasi samo od bronze, čestosu rerkvizit u grobovima srubne i andromovske kulture. Ovaje analiza pokazala da ima puno elemenata da se postavi hi-poteza da su nosioci jadranskog varijeteta vučedolske ku-lture indoiranskog porijekla.

Ova bi hipoteza bila u skladu sa teorijom o migraci-jama Indoevropljana Marije Gimbutas kao i sa teorijomGamkrelidze-Ivanov o bliskoistočnom porijeklu Indoevroplja-na i njihovoj migraciji prema zapadu tokom III mil. st. e.,ako bi zadovoljili ostali elementi.

Ako je ispravno gledište da oblik keramike imaetničku pripadnost, onda proizilazi da su nosioci jadranskogvarijetata ljubljanske kulture brzo nestali sa ovih prostora.Da li je mogao tako lako nestati narod koji je ispoljavaokroz umjetničko izražavanje na stvarima svakodnevne upo-trebe, upornost, smišljenost i smisao za imaginaciju, narodkoji je bio očaran morem, jer se držao morske obale?! Zato je svako postojao neki razlog u njegovom iskustvu i du-hovnoj konstituciji. (Ali je time postao razbacan i oslabiosvoje odbrambene pozicije).

Narod čiji je kralj (rađa?), iz Grblja, ima moć i bo-gatstvo, a iznad svega prefinjen i odnjegovan ukus. Zato jeteško povjerovati da je takav narod protjeran ili podvlašćen.

178


Ali, ako je to tačno, onda treba pogledati muzej anadolskihkultura u Ankari. Tamo je izložena keramika sa ornamenti-ma razvijene vučedolske kulture pod imenom "frigijska ke-ramika". Nameće se pomisao o Herodotovoj priči da su Fri-gi balkanski Brigi. Da se pod tim imenom slučajno ne krijesudbina jadranskih Vučedolaca?

Kao zaključak se nameće, ako su nestali materijalnitragovi te kulture, znači da su nestali ili potisnuti sa ovogprostora njeni nosioci, prema tome ni uočeni tragovi koji suopstali do danas, ne mogu biti njihovi. Zato predložena hi-poteza ne može da opstane.

Д hipoteza:

Rana bronza:

Krajem eneolita, nezavisno od jadranskog varijetetavučedolske kulture, imamo dokaze o prodoru na naše pro-store stepskih nomada, a to su: dugi kremeni noževi iz La-stve, vrpčasta keramika iz Odmuta sloj VI, Ljeskova glavakod Trebinja tumul XI, vrpčasta keramika i sahranjivanje ujami ispod tumula. O tom periodu B.Čović (1983), piše:"Pretežan dio prelazne zone naselili su krajem eneolita no-sioci vučedolske kulture. Ali kltura ranog bronzanog dobaovog područja ne pokazuje nijednu bitnu karakteristiku ko-ja bi se mogla smatrati naslijeđenom od vučedolske kulture.Ovu je oblast zaposjele novo stanovništvo (istočne Herce-govine i Crne Gore), koje je ubrzalo asimilaciju ili protjeri-valo autohtono stanovništvo eneolitske populacije. Iz kog jepravca došlo ovo stanovništvo ne može se reći pouzdano".

Da li se ovo novo ranobronzano stanovništvo možeidentifikovati sa nosiocima kulture Belotić-Bela Crkva? PoM.Garašaninu (1983.), ovo je stanovništvo došlo sa pontsko-podunavskog prostora u sklopu kretanja stepskih nomadaprema jugozapadu. Korijeni ove grupe su u Zakavkazju uoblasti kuro-arakske kulture. "Po M. Gimbutas, navodi M.

179


Garašanin, stepski elementi koji su prodrli u zonu kuro-arakske kulture donijeli su tamo sahranjivanje u tumule aprimili kavkasku metalurgiju i sa time prodrli sjeverno odPonte". Izgleda da se grupa Belotič-Bela Crkva širila premaGlasincu, Foči i Nikšiću. Za ovakvu hipotezu nema materi-jalnih dokaza, jer na prostoru Crne Gore nijesmu otkriveneranobronzane sjekire tipa "griča", koje zahvataju najveći dioSrbije, Bosne i Vojvodine (1). Sjekira tipa "Griča" je zapa-dnogruzinskog porijekla, pripada srednjoj bronzi Kavkaza,koja odgovara našoj ranoj bronzi. Pomenuti tip sjekire jeizložen u Arheološkom muzeju Gruzije - Tbilisi. Istom tipusjekire pripada i sjekira "Carev kurgan" sa južnog Urala, pase time potvrđuje hipoteza M.Gimbutas o boravku Indo-evrpoljana na prostoru kuro-arakske kulture u vrijeme ranebronze Kavkaza.

Keramika Belotič-Bela Crkva nema sličnosti sa ke-ramikom rane bronze Crne Gore, na današnjem stupnju istra-ženosti, pa su izgledi za neku etničku srodnost mali. Sličnostoji i sa kultom sahranjivanja . Da bismo saznali kom suetničkom indoevropskem sloju pripadali nosioci kultureBelotič-Bela Crkva, treba izvršiti slična istraživanja i na tomprostoru. Bez ovih elemenata ne možemo odrediti polaznulokaciju (Li), etnokulturne grupe. Slično se odnosi i naetnos (e) i na jezik (j).

Iz svega proizijazi da se za ovu hipotezu ne možedobiti ništa određeno u vezi etničke pripadnosti populacije ra-ne bronze, prostora današnje Crne Gore sa širom okolinom.

Glasinačko područje u ranoj bronzi naseljavale surazne grupe migratornih stočara, koje su se tu kraće za-državale (Čović, 1983. g.).

Zbog svega izloženog smatra se da je hipoteza oranobronzanim doseljenicima Indoirancima nedokazana.

180


Ш Hipoteza

Srednja bronza na zapadnom Balkanu ima značajkao prelazno doba, kada se odvijaju procesi, konsolidacije ietnička sažimanja. Tek krajem srednje i pozne bronze dola-zi do novih prodora etničkih grupa iz donjeg Podunavlja isrednje Evrope (kultura groblja sa urnama).

U tom periodu koji nosi naziv "balkansko-poduna-vske migracije" ima dosta nejasnoća o porijeklu i kretanji-ma nekih etnokulturnih grupa. Pisac ovih redova u knjizi "Oporijeklu Ilira" (1992. g.) pretpostavlja da su na zapadniBalkan došle grupe kavkaskih plemena, nosilaca "kuroarakske"kulture. Ovom prilikom ćemo pokušati da dokažemo da su izistog pravca došle i grupe indoiranskih plemena, zajedno sakavkaskim, ili još vjerovatnije samostalno i nešto ranije.

Za ova istraživanja ćemo se osloniti u prvom reduna radove ruskog arheologa Elene Kuzmine 1994. g.), (2).

Kultura bronze evroazijskih stepa može se podijelitiu dvije etape: od XVII-XVI v. st. e. raspad stare kulture idrugo, XV-XIII v. st. e, formiranje srubne i androevropskekulture, širenje i istiskivanje podčinjenih plemena i koloni-zacija na sjever u šumsku zonu. Nosioci srubne kulture širese prema Ukrajini i Krimu, a andronovske u Sibir do Oba ipo Kazhstanu (Saljnikov 1967). Kult sahranjivanja kod nosi-laca andronovske kulture bio je: Kurgan sa zemljanim nasi-pom i prstenom, jama pokrivena oblicama, inhumacija, po-kojnik u zgrčenom položaju, glava na zapad, prilozi glave inoge životinje, keramika. Ornamenti na keramici su geo-metrijski sa pravim i kosim "sitom", glatka štampa, trougli,čik- čak linije. Žrtvene posude su posvećene bogu Mitri"vladaru naroda".

U porečju gornjeg Oba dolazi do miješanja andro-novaca sa lokalnim stanovništvom ugrofinskog porijekla.Na tom prostoru je živio narod Komi. Po Členovoj (1884.g.), taj kontakt se dogodio na spoju stepe i tajge od XV-

181


XIII ν. st. e. Bioetničke grupe andronovske kulture živjelesu u južnom Sibiru, a kasnije su migrirale na Ural u XIII v.st. e. Tamo se formira široka zona miješanih tipova čiji seuticaj širi na zapad do Podnjeprovlja (Kuzimina 1985). UIII čevrti II milenija u Kazahstanu andronovske kultureevoluira u fjodorovsku i počinje migracija prema jugu i isto-ku, Srednja Azija, Tjen San, Pamir, Iran i Indija.

Smatra se dasu ornamenti andro-novsko - fjodo-rovske keramikeugarskog porijekla.Ti su ornamentiprisutni i danas naprostorima srednje.Azije. U duhovnompogledu "Vara"(nebeski grad), jeodigrala značajnuulogu, na osnovukog je bilo mogućerazviti mitologijustepskih nomada uXVIII-XVI v. st. e.

I u Ukrajinisu otkriveni materi-

SI. 28. Ilirska keramika kasne bronze-Maliq (Prendi)

jalni tragovi andronovsko-fjodorovske kulture. U oblastimaterijalne kulture s kraja srednje i pozne bronze na sebeskreće pažnju tip sjekire iz stanice Uporna (Zakubanje),sličan sa sjekirama istog tipa pozne bronze na našimprostorima, iz ostave sitno i iz Bijele kod Šavnika. Ovaj tipsjekira je razvijeniji od sjekira "skadarskog" tipa i približavase "južno jadranskom" (ex. albano-dalmatinskom), tipu (si.).Očigledno da se ovim potvrđuje sjevero-kavkasko porijeklodonosioca ovog tipa sjekira.

182


Ko je taj narod koji je sa južnog Urala išao na zapadu vrijeme kraja srednje bronze i preuzeo u Zakavkazju me-talurgiju kuroarakske kulture. Znamo da su iz tog pravcamnogo kasnije došli zapadno od Volge, Skiti i Sarmati. ZaSkite Herodot 9IV-11), kaže da su ih protjerali Masagati. Unovije doba se misli da su i Medi (Midani), stigli na svojeistorijske položaje između jezera Matijane (današnja Urmi-ja), i Kaspijskog mora iz Pricrnomorja. Postoje ozbiljneistorijske vijesti da su Medi mogli biti pokrenuti sa ovih po-ložaja u migraciju. Naime, jermenski istoričar Mojsej Hare-naci iz početka V v. n. e. u svojoj Istoriji Jermenije piše:"...da je vavilonski car Nabukodonosor pokorio zemlju Iberacai neki dio stanovništva nasilno preselio na zapad od zapa-dne obale Male Azije" (3). Ova vijest može da bude vezanaza našu temu jer je Nabukodonosor vladao u Vaviloniji uXII v.st. e., a da bi pokorio Iberiju morao je proći kroz Me-diju. U prilogu ovog razmišljanja ide i činjenica da su Medisusjedi Matijana, plemena koje je dobilo ime po jezeru Ma-tijana, ili pak obrnuto. Trag ovih Matijana imamo i u imenualbanske rijeke Matis ilirskog plemena iz njene doline sadeformisanim imenom Bathiate. Ovo Bathiate dođe od Ma-thiani prelaskom "m" u "b" po starogrčkoj fonetici (4). Zna-či, migracija je zahvatila ne samo Iberce već i Mede i njiho-ve susjede Matiane. Ovaj bi se pokret mogao uklopiti u vri-jeme velikih "egejskih seoba". Ovo bi bila prva varijanta ovehipoteze potkirjepljena istorijom.

Druga varijanta III hipoteze o migraciji Indoiranacana naše prostore, imala bi nešto drugačiji tok.

Period kasne bronze na Balkanu je karakterističanzbog velikih etničkih preturbacija i seoba, koje nijesu sasvimistražene. Po sadašnjim shvatanjima imali smo podunavsko-balkanske i tzv. egejske seobe. One su se odvijale u dva na-leta od 13. do 10. v. st. e. Pored nosilaca kulture "polja sa urna-ma" iz južne Panonije, po našem mišljenju na zapadni Ba-lkan, posebno na prostor istočne Hercegovine, Crne Gore i

183


Albanije, prodrle su grupe plemena sa Kavkaza i iz Pripo-ntijskih stepa. Dolazak Kavkazasa određen je u knjizi "Oporijeklu Ilira" (1992. g.)

Za iranska plemena "kuro. arakska" kultura je uvjekbila privlačna, kako zbog većeg stepena tehnologije (meta-lurgije), tako i zbog nivoa duhovne i socijalne nadgradnje.Tako su se u XIII v.. st. e. negdje u Prikavkazju ili na Crno-morskoj obali, u dosegu kuroarakske kulture našla iranskaplemena Meda. Tu su se plemena podijelila, jedni su prekoZakavkazja pošli na jug na istorijski poznati prostor Meda,a drugi na zapad pripadaju trećem naletu iz ruskih stepa.Donijeli su bronzanu sjekiru skadarskog tipa, pozajmice izugrofinskog jezika i duhovno nasilje Arija. Što se tiče Indoi-ranaca i Ugara, nejasno je u kakvim su bili odnosima. Da lisu došli kao samostalna plemena u nekom savezu, kao bie-tnička zajednica ili čak da su Arije doveli Ugre kao robove?U svakom slučaju mongoloidni tip je imao udjela u formira-nju antropološkog rasnog tipa na zapadnom Balkanu. To seda zaključiti i iz radova antropologa. Tako Ž.Mikić tvrdi daje na Balkanu došlo do brahikranizacije u vrijeme bronze, ado diranizacije u toku halštata (5). Kao što smo ranije uka-zali trag te mongolske psihosomtske komponente i danas jeprisutan na dinarskom prostoru. Krajnje tačke gdje su na-đene bronzane sjekire "skadarskog" tipa predstavljaju kra-jnje tačke nastupanja Indoiranaca (Sinaja i Debelo brdo, Sitno,a Meteoru na Dunavu ocrtava trajktoriju njihovog puta.

Bogati geometrijski ornamenti andronovsko-fjodo-rovske kulture prisutni su u južnoj Albaniji (Maliq), ali ovase lokacija ne poklapa sa nalazištima bronzane sjekire tipa"skadarska", što predstavlja veliki problem oko pripadnostizajedničkoj kulturi ili ne (6).

Vrijeme doseljavanja određujemo prema krajnjemroku odlaska su Urala oko 1300. g. st. e.

Bilo je najmanje dva doseljenička naleta. Prvo sustigli Iranci (Medi). Ovo se veže za bronzanu sjekiru "ska-

184


darskog" tipa i za dolazak Kodma i Harmonije kod Enhele-jaca. Ovo se moglo dogoditi negdje početkom XIII v. st. e.Zatim su stigla kavkaska plemena krajem XII v. st. e.

Si 29. Ornamenti ilirske keranike kasne bronze, Maliq,(po Prendiju)

To se vidi po tome što su Kavkasci Prokletije na-zvali "Planine Aspana" (Monti delli Spani), zato što su Ira-nci bili već tu kada su ovi došli.

Sada se treba vratiti našoj formuli i izvršiti kratkurekapitulaciju:

185


- polaznu lokaciju (li) određujemo na osnovu arhe-oloških i lingvističkih nalaza, savršeno dokazanih od straneruskih naučnika u jugozapadnom Sibiru,

- lokaciju dolaska (li), na prostore Crne Gore, isto-čne Hercegovine i sjeverne Albanije, utvrđujemo lingvisti-čkim prepoznavanjem hidronima, onomastike, toponima i ku-lturnih mjesta,

- na isti način utvrđujemo etničku i jezičku (e, j),pripadadnost doseljenika, da se radi o iranskim plemenima,

- kult Arija (k) prepoznajemo po svetilištu na Buso-vniku (Varin vrh), po ritualu sahranjivanja u tumulima i poimenu svete gore Rupa (Ural), koje su dali Prokletijama,

- materijalnu kulturu (mk), po bronzanim sjekiramatipa "skadarska" nađenim na prostoru sjeverne Albanije,Crne Gore i Dalmacije,

- i vrijeme (t) određeno na temelju početka velikihmigracija i pokreta plemena sa sjevera i sjeveroistoka pre-ma Balkanu i dalje prema Egeju i istočnom mediteranu.Ovi pokreti su imali širu bazu, ustvari pripadaju cirkum-pa-ntijskim kretanjima sa šireg prostora stepsko-panonskog imediteranskog.

Ako je sa ovim završnim razmatranjima uspostavlje-na korelacija i usaglašenost faktora na desnoj strani naše je-dnačine onda i lijeva strana (naše Z) mora da se izjednačisa desnom, da bi se dobila ravnoteža, a to znači da bude za-mijenjeno sa pravim imenom, a to je: medi (Midani, Madai,Mari, Matai, Medaci, Milaki).

Rezultati ovog rada upućuju na preispitivanje dosa-dašnjih shvatanja o Ilirima. Etnički i kulturni sastav Ilira jemnogo složen i heterogen. Stvaranjem ilirske države počeoje proces etnogeneze, ali on nije dovršen već je prekinut do-laskom Rimljana. To se najbolje vidi ponašanjem nekih ple-mena za vrijeme III ilirsko-rimskog rata.

186


Da li su se plemena Crne Gore, sjeverne Albanije iistočne Hercegovine u istorijskom vremenu osjećala ili de-klarisala kao Iliri, ostalo je nejasno.

Od savremenih tema bilo bi interesantno preći da-ljim istraživanjima o uticaju psihosomatskih osobina anti-čkih plemena na sadašnje nacije zapadnog Balkana, kao i oostacima iranskog i ugarskog jezika u savremeni albanski.

XPrimj edbe

1. Maja Parović - Pešikan, Neki novi aspekti širenja egejske i grčkekulture na centralni Balkan, Starinar, 1985., 25,26.

2. E.E.Kuzmina, Otkuda prišli Indoariji, M.1994.g.3. Mojses Horenaci "Istorija Jermenije, Moskva, 1893, 59.4. Strabon (geografija, II, l, 14) XI, 13, 2).5. Ž.Mikić, Beitrage zur Antropologie..., Godišnjak, XXII, CBI,

1984, 102.6. Frano Prendi, Eroka-borzit ne Shqiperit, Iliri, Tirane.

187


P R I L O GPaleoantroponimija iz Crne Gore

Današnji prostor Crne Gore bio je od najstarijih vre-mena izložen naseljavanju i raseljavanju od strane raznihetnokulturnih grupa. Njen zabačen i nepristupačan položajbio je privlačan za grupe i pojedince koji su se spašavali bje-kstvom i bili u situaciji da se sklanjaju od progrona. Tako jeovaj prostor postao etnički i kulturno vrlo složen još u na-jstarijim vremenima. To se odrazilo u prvom redu na planuonomastike čiji su tragovi ostali prisutni do naših dana. Nobilo je tu i uticaja onomastike susjednih etničkih grupa i onihkoji su tu kraće ili duže boravili kao gospodari na ovim pro-storima. Zbog svega toga u prošlosti a i savremenoj crnogo-rskoj onomastici srijeću se imena raznog etnokulturnog po-rijekla.

U usmenim predanjima i pisanim geneologijamamnogih crnogorskih plemena i rodova krije se pravo boga-tstvo izraza za istoriju i kulturu ovog prostora. Mnogo je odtog nasleđa sačuvano a još više izgubljeno ili pretrpjelo pro-mjene. Neka od tih neobičnih imena ili pojmova, pokušalismo da protumačimo i to ona koja nemaju slovenski ili "ka-lendarski" karakter odnosno korijen, no broj onih koji osta-ju za tumačenje je daleko veći.

- ARSO, od indoiranskog "ars" (medvjed);

189

Гојко Ђукчевић

- ВАЈО, Bajola, muško ime kod nekih ilirskih ple-mena (Alffeldy, 1965);

- ΒΑΤΟ, Baton, često ime kod Ilira, na iberokavka-skom gospodin;

- BUNAR, vjerovatno od "bun", na indoiranskomdno, gaz. Otuda ime r. Bojane na albanskom Bune;

- BULAT, na mongolsko-tatarskom čelik, sablja.Vjerovatno na Balkan donijeli Avari (Obri);

CIKOTIĆ, Cikota, šaljiv naziv za podgoričke mladiće,pojam malicioznosti. Ostalo od Rimljana tj. dalmatisnkogjezika kojim se govorilo u Duklji. Možda se u početku odnosilona mladiće Duklje. Zadržalo se kod Albanaca, "cika" (cura,djevojka), a "ciko" (chico) na španskom dječak, mali;

- CIFRANA, ona koja je sa Kipra (ital. Cipre), kodnas ima ružnu konotaciju možda zbog trgovačkog mentalitetaKiprana;

- DARA, gr. Dara, ger. Doroti, u Ringvedama "da-ra" znači žena, "ona koja daje";

- DAŠo, Dasso, dasa, ime iz indoiranske mitologije(Rigveda i Veda) znači čovjek i rob ("rob bogova");

- ĐERĐ, muško ime kod sjevernih Albanaca, ugro-finskog porijekla;

-ĐIKAN, od indoiranskog "divo-canis" (božji pas),alegorija za vuka;

- GARDAŠ, ime vode brdskg plemena Kasita, kojisu 1800 g. st. e. zauzeli i opustošili Vaviloniju;

- GUZA, naziv jednog dijela ljudskog tijela koje je podtabu. U takvom obliku prvi put se spominje u pismenoj formi usumerskom gradu Uru 2100 g. st. e. pod "gu-za-la", što znači"nosioci stolice" (nosiljke za gospodara). Stolica je sinonim zasjedala;

- ILIKO, vjerovatno od iberokavkaskog "iliko" štoznači plemeniti. Donijeli Kavksci na naš prostor krajembronze;

190


IVEZA, Ivez, Ivezaj, Ivezić, onaj koji je Iveri (Iberi-ja), kavkaske pokrajine;

JAKŠA, muško ime indoiranskog porijekla, javlja seu Rigvedama;

- KRETEN, onaj koji je sa Krita (ital. Creta), ružnakonotacija, možda zbog odnosa Grka i Rimljana;

- LALE (A), Leg, Lak, od iberokavkaskog čovjek,junak;

- LIDIJA, ona koja je iz maloazijske Lidije;- MANDA, Manduša, indoiransko žensko ime, mo-

žda od Mandana (Kirova majka);- MANIJAK, vjerovatno od imena ilirskog plemena

sa donje Neretve, na gr. Manoi, lat. Manijaci. Manijaci su uantici bili poznati kao okrutni morski razbojnici;

- MARIN, Marinko, hetitski teonim, Marin bog rata;- Marjan, široko rasprostranjeno ime od "marijani",

ratnika na bojnim kolima države Mitani u sredini II mil. st.e. a u Rigvedama se pominje kao "manja" (mladi junaci, vi-tezovi);

- MAROJE, Maro, mar, iranski etonim. Kod staro-persijanaca naziv za Mede (Međane);

- MANO, Man, alb. Manuš, na indoiranskom "muž1;- MAŠAN, na luvijskom (Mala Azija) "masani" go-

spodin, gospodar;- MAZA, tepanje, "mazo moja", na iberokavkaskom

znači sunce;- MADŽO, ugrofinski antroponim;- MILET, (pasji milet), modžda od turskog milijet=

narod, ali vjerovatnije od imena grčkog trgovačkog gradaMileta;

- MITO, Mido, ime čuvenog frigijskog kralja (Midesod Frigije) iz VII v. st. e. koji je bio basnoslovno bogat;

- MITAR, indoiranski teonim, bog sunca Mitros(prijatelj - svjedok);

191


- NIKŠA, Nikšić, vjerovatno od mard. Nikša (prijemetateze), bog neba kod ugro-finskih plemena na Uralu;

- OZRO, Hozro (j), Ozreha, od indoiranskog imenaHozrov, Hozroj, donijeli stepska plemena na naše prostore;

- PANTO, muško ime kod nekih ilirskih plemena(Alffeldy, 1965);

- PERKO, od gr Ps$ko> (Perko), trakijski teonim,bog groma, kao kod Slovena Perun;

- PEAN, eponim Peonaca, onaj koji je iz balkanskePeonije;

- PERSA, persijanka, ona koja je iz Persije;- PUNIŠA, Punan, Puso, Pušan, indoiransko mito-

loško ime iz Rigveda, "čobanin svijeta";- RADA, mitološko žensko ime iz Rigveda, "ljuba-

vnica boga Krišne";RAŠKA (rijeka), vjerovatno po indoiranskom ime-

nu r. Raše (Volge), od istog pojma etnos Rašani;- ROKSANDA, Roksolana, iransko žensko ime, že-

na Aleksandra makedonskog iz Baktrije;RUSLAN Ruslan Nikolin knez Vasojevića iz XVII

v. (M.Dašić), na sarmatskom (iranskom) znači lav;RUSKA, od "rus" ćerka na lezginskom;- SIDA, Sidonija, ona koja je iz feničanskog Sidona;- SIRAK, sarmatski etnonim, sin Draginje iz Raške

(pop Dukljanin);- SULA, na iberokakvkaskom znači duša (kao naše

Dušan);- SURO, Suroj na indoiranskom sunce, božanstvo

Surija sin Aditi (Magna Mater);- SUZANA, ona koja je iz persijske Suze;- ŠAKO, vjerovoatno od indoiranskog "sako" (jelen),

po Gaju Juliju Solinu (1987), Persi su Skite zvali Šake;- ŠOK, Šokac, na iranskom zemljoradnik;- ŠUTO, po imenu indoiranskog kralja Šutarne, vla-

dara Mitani iz 1580 g.s t. e.;

192

O иоријеклу Идира П

- TARA, od indoiranskog "tar" (bistro), Bistrica;- TRAKO, (Velika XIX v.), eponim Tračana. U Ju-

žnoj Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj Trajko;- TIRANIN, onaj koji je iz feničanskog Tira. Feni-

čani su bili okrutni morski razbojnici; pa je i pojam tirja-nstva vezan za njih;

- TURO, totemsko ime iz lovačkog perioda, "tur" jena indoiranskom ime divljeg govečeta;

- UBA(O), vjerovatno od sanskritskog "apah" (voda).U zapadnom Sibiru postoji i rijeka Uba, pritoka Oba;

- UROŠ, na mađarskom "ur" znači gospodin a "uroš"gospodski. Vjerovatno da su to ime Rašani preuzeli od Ma-đarske u XI ili XII v.

- VAĐON (prezime), vjerovatno od indoiranskog"vađrom" (munja);

- VAROŠ, od indoiranskog "vara" (grad, tvrđava),ugarska pozajmica;

- VIR, na indoiranskom jezero, možda od toga Vir(pazar) i Virak na Jezerima (Durmitor);

- ZUBER, alb. Zaber, totemsko ime iz lovačkogperioda praistorije, po imenu stepskog bizona "zubar" naindoiranskom;

193


Gojko Vukčević,

Od Busovnika do Sibira

Na prvi utisak ovaj pomalo čudan naslov postajeshvatljiviji kad pročitamo obaveštenje pisca da je Busovnikbrdo nedaleko od Podgorice i da su na njemu i oko njeganađeni arheološki tragovi čije poreklo, po proceni autora,treba tražiti na prostoru gornjeg Oba. Već u svojoj knjizi"Porijeklo Ilira", Podgorica 1992, Vukčević je ocenio da sena arheološki nedovoljno proučenom prostoru Crne Goreuočavaju tragovi iranskih (arijskih) plemena, posebno sezaustavljajući na plemenu (narodu) Meda, Miđana (Meda-na). Zastupajući, možemo reći, svoju teoriju o etnogeneziIlira i njihovoj praistoriji, Vukčević je, koristeći multidisci-plinarni i komparativni metod u ovom svom rukopisu, na-stavio da traga za poreklom Ilira dobro proučivši izvore ibogatu literaturu ANR u Moskvi gde je posebnu pažnjuobratio primerima indoiranskog jezika i antropološkim ti-povima na kojima se zapaža mešanje sa ugrofinskim pleme-nima iz jugozapadnog Sibira. Zapažanja u vezi sa migraci-jom Indoarija pomogla su Vukčeviću da potvrdi svoje uve-renje o nepostojanju balkanske autohtonosti Ilira budući daje uveren da su Indoariji stigli pre Kavkazaca. Vukčevićevouveravanje deluje vrlo ubedljivo i ako se daljim istraživa-

195


njima, na koja i Vukčević upućuje, to i potvrdi za nauku biznačilo veoma mnogo. Bio bi to ogroman doprinos rešava-nju jednog od najsloženijih problema u oblasti balkanistike,ali i daleko šire.

Prateći način na koji Vukčević brani svoje mišljenjestičemo utisak da on ne propušta ni najmanju pojedinostkoristeći, bilo svoje uzorno iskustvo ili rezultate istraživanjanaučnika više naučnih grana, s pravom ubeden da se je-dnostranim pristupom složena pitanja ove vrste ne mnogouspešno rešavati. Već sami naslovi pojedinih poglavlja kaošto su "Paleoantroponimija", "Hidronimi, toponimi, oroni-mi", "Arheološke kulture evro-azijske stepe", "Kultovi Indo-iranaca", Porijeklo Indoiranaca", "Pregled istorije sjevernihArija i Meda", "Arheološke kulture zapadnog Balkana saosvrtom na Crnu Goru", "Završna razmatranja" - dakle većovako istaknuta problematika sa čitavim nizom sadržajapreko kojih Vukčević zalazi u suštinu svakog od glavnih pr-oblema, svedoči o svestranom poznavanju sadržina čijarešavanja traži i veliko iskustvo i strpljenje. Gojko Vukčevićje i u ovom rukopisu kao i u "Porijeklu Ilira" pokazao izu-zetnu naklonost i sposobnost za rešavanja problema kojispadaju u najsloženije u naukama više vrsta.

Valja reći da je Gojko Vukčević i pored dosadašnjihuspeha ostao krajnje oprezan, svestan složenosti problemaove vrste. Čak i kad je očigledno u pravu, a najčešće jeste,on nema običaj da svoja rešenja nameće kao jedino mogu-ća. I ovaj rad koji je nesumnjivi doprinos nauci završava ne-nametljivo:

"Rezultati ovog rada upućuju na preispitivanje dosa-dašnjih shvatanja o Ilirima. Etnički i kulturni sastav Ilira jemnogo složen i heterogen. Stvaranjem Ilirske države počeoje proces etnogeneze, ali on nije dovršen već je prekinut do-laskom Rimljana. To se najbolje vidi ponašanjem nekihplemena za vrijeme III ilirsko-rimskog rata.

196


Da li su se plemena Crne Gore, Sjeverne Albanije iistočne Hercegovine u istorijskom vremenu osjećala ili de-klarisala kao Iliri, ostalo je nejasno.

Od savremenih tema bilo bi interesantno prići da-ljim istraživanjima o uticaju psihosomatskih osobina anti-čkih plemena na sadašnje nacije zapadnog Balkana, kao i oostacima iranskog i uraganskog jezika u savremenom alba-nskom".

Pridružujući se ovom predlogu Gojka Vukčevićaizjavljujemo da bismo sa zadovoljstvom pročitali još nekirad kojim Gojko Vukčević nastoji da resi poreklo i najsta-riju istoriju balkanskih naroda pomažući nam tako da neštoviše saznamo i o poreklu Srba.

Beograd, 22. IV 1996. Relja Novaković, prof. u penziji

197


S A D R Ž A J

PREDGOVOR 5I. U V O D 9

Oronimi 12Toponimi 15Onomastika 17

II. ANALIZA PALEO-ANTROPONIMIJE IZ CRNE GORE... 211. Bliža prošlost 222. Srednji vijek 223. Ostaci ugarske onomastike 344. Metamorfoze 355. Iransko-ugarska simbioza 366. Mataruge i Mataguži 37

III. HIDRONIMI, TOPONIMI, ORONIMI 401. Hidronimija 402. Toponimi i oronimi 43

IV. ARHEOLOŠKE KULTURE EVROAZIJSKIH STEPA 451. Stepa 452. Tripoljska kultura 503. Jamska kultura 544. Kemi-obinska kultura 565. Srubno-andronovska kultura 576. Kobonska kultura 63

V. KULTOVI INDOIRANACA 711. Religija Indoiranaca 722. Svetilište Medun 793. Da li je postojao Ilirski panteon 84

VI. PORIJEKLO INDOIRANACA 871. G. Kossinna i C. Schuhardt 892. Marija Gimbutas 903.1. M. Đakonov 944. Gamkrelidze - Ivanov 955. E.E. Kuzmina 996. J. Šilov 103

Vn. PREGLED ISTORLJE SJEVERNIH ARIJA I MEDA 1081. Kimerijci (gr. Kimmerioi) 109

198


2. Skiti (gr. Skvthoi) 1103. Sarmati (lat. Sarmatae) 1124. Medi (Midoni, Madai, Matai, Mari, gr. Μηδνα).. 115

νΠΙ. ARHEOLOŠKE KULTURE ZAPADNOG BALKANA.. 1231. Eneolit ili bakarno doba 123- a. Badenska kultura 124- b. Vučedolska kultura 126- c. Stepske kulture u eneolitskom periodu Jugoslavije. 129- d. Indoevroplani i eneoliski period Jugoslavije 1302. Bronzano doba 132- a. Mala Gruda 133- b. Velika Gruda 133- c. Bronza Istočne Hercegovine i zapadne Crne Gore 137- d. Grupa Belotič - Bela Crkva 138- e. Kasno bronzano doba na Južnojadranskom primorju. 140

IX. ANTROPOLOŠKO - SOCIOLOŠKA RAZMATRANJA 1421. Indoiranci (Arije) 1442. Tragovi uralo-altajskih plemena 148

X. MITOLOGIJA 1531. Međa Vuka Mahnitoga 1562. Kadmova "država" 161

XI. ZAVRŠNA RAZMATRANJA 172PRILOG, Paleoantroponimija Crne Gore 189Gojko Vukčević - Od Busovnika do Sibira 195

199

GOJKO VUKČEVIĆO PORIJEKLU ILIRA II

Kompjuterski slog i prelomZoNo - public Podgorica

Tehnički urednikZorica Vukčević

Tiraž500 primjeraka

Štampa"Print" Podgorica

CIP- Каталогизација у публикацијиЦентрална народна библиотека РепубликеЦрне Горе "Ђурђе Црнојевић", Цетиње

939.87

ВУКЧЕВИЋ, Гојко

O porijeklu Ilira / Gojko Vukčević. - Podgorica :Kulturno-prosvjetna zajednica, 1999 (Podgorica : Print).-199 str.; ilustr.; 21 cm. - (Biblioteka Svjedočanstva /Kulturno-prosvjetna zajednica, Podgorica)

Tiraž 500.

Π.κ.: a) Илири

Documents

Gojko Vukčević - O porijeklu Ilira II