www.referada.hr

GOSPODARSKO

HRVATSKE

Kolokvij 3

www.referada.hr

Bok,

Drago nam je što si odabrao/la upravo Referadu za pronalazak materijala koji će ti pomoći

u učenju!

Materijali koje si skinuo/la s naše stranice nisu naše autorsko djelo, već

samo sažeti prikazi obvezne literature koji služe za ponavljanje gradiva.

P.S. Pomozite svojim kolegama ocjenjivanjem predmeta prema

kategorijama,

ocjenjivanjem skripti i korisnim savjetima u komentarima.

Također, kako bismo što prije napravili dobru bazu skripti za ponavljanje,

pošaljite nam na mail svaku skriptu koju niste vidjeli na stranici

(skripte@referada.hr).

Želimo ti puno sreće s učenjem!

www.referada.hr

5. poglavlje: REGIONALNI RAZVOJ I REGIONALNA POLITIKA HRVATSKE

5.1. Suvremena regionalna politika između tržišta i države

Regija – je dio zemljišne površine koju karakteriziraju određena obilježja - fizička, ekonomska, politička…

koja je čine jedinstvenom i različitom od drugih područja.

„Regionalni problem“ – postoji kada neka regija odstupa od „nacionalnog prosjeka“ u nekim važnim pitanjima

kao što su:

1. visoka i trajna nezaposlenost,

2. niska razina i spor rast BDP-a per capita,

3. visok stupanj ovisnosti o uskoj industrijskoj bazi,

4. nagli pad proizvodnje,

5. neodgovarajuća opremljenost infrastrukturom,

6. velike migracije izvan regije.

U Hrvatskoj postoje bitne regionalne razlike s obzirom na:

- nezaposlenost,

- dohodak po stanovniku,

- opremljenost različitim komponentama infrastrukture …

PRISTUP REGIONALNOM PROBLEMU - Je su li te razlike problem?

Ovisno o gledištu na ekonomski sustav i politiku – javljaju se dvije struje:

× Predstavnici neoliberalne ekonomske teorije

Regionalne razlike smatraju privremenima i u biti kratkoročnima.

Po njihovom mišljenju - po TEORIJI KONVERGENCIJE s vremenom će tržišne snage utjecati na

uravnoteženje razine razvijenosti regije.

- To je moguće u slučaju da dođe do seljenja tvrtki u regije niže zaposlenosti i manjeg dohotka koje bi

tamo privlačili niži troškovi radne snage, uz istodobno seljenje radne snage iz siromašnih regija u

relativno bogatije, gdje su ponuda rada, zaposlenost i plaće na višoj razini.

- Uz pretpostavku – da su rad i kapital savršeno su mobilni i nema ograničenja ulaska niti izlaska iz

regije – regionalne razlike trebale bi nestati.

PRAKSA – različita od teorije: Rad i kapital nisu savršeno mobilni.

- Poslodavci i zaposlenici nisu dovoljno informirani o prilikama u drugim regijama, postoje visoki troškovi preseljenja, problem prekida socijalnih veza, visoki troškovi realokacije tvornica i strojeva, a mogu postojati i različita ograničenja cijene rada ili kapitala.

- Takve nesavršenosti smanjuju poticaje za seljenje rada i kapitala i javlja se potreba postojanja nekog stupnja državne intervencije.

www.referada.hr

× Predstavnici kejnezijanske ekonomske teorije, INTERVENCIONISTI

Regionalne razlike smatraju složenijim te zagovaraju veću državnu intervenciju. Po njihovom mišljenju – po

TEORIJI DIVERGENCIJE slobodno tržište djeluje na način da povećava regionalne razlike.

Pad proizvodnje i zaposlenosti u regiji:

* smanjuje veličinu regionalnog tržišta umanjuje djelovanje ekonomije razmjera,

* smanjuje prihode,

* otežava održavanje osnove razine infrastrukture i ponude javnih dobara

* i na kraju … dotičnu regiju još više osiromašuje.

Iz siromašnijih regija migrira mlađe i obrazovanija radna snaga, a ostaje starija i manje produktivna.

Nove tvrtke više ne žele locirati svoju djelatnost u takvoj regiji bez obzira na niže troškove rada jer im je

važnija razina produktivnosti.

Državna intervencija (nije više dodatak tržištu) mora biti toliko snažna da:

1. spriječi daljnje osiromašenje regije,

2. nove migracije radne snage

3. potakne nove tvrtke da lociraju svoje poslovne aktivnosti u takvim regijama.

REGIONALIZACIJA HRVATSKE:

Problem regionalizacije Hrvatske ima svoju veoma dugu povijest. Promjene i korekcije teritorijalnog

ustrojstva bile su veoma česte i rađene s različitih polazišta (češće političkih a manje ekonomskih kriterija).

Ne postojanost regionalnog ustrojstva uvjetovala je nepostojanost regionalne strategije i ekonomske politike.

Razdoblja u pogledu tipa regionalne strategije i politike (od II.svj. rata do danas)

1. TEORIJA POLOVA

– popularna i raširena teorija koja je aplicirana u najduljem razdoblju,

– s ciljem: policentričnog razvoja koji se zasnivao na industrijalizaciji = stvaranju i lociranju velikih

industrijskih pogona kao nositelja razvoja pojedinih regija.

– stvorena je neravnomjerna gospodarska struktura neotporna na tranzicijsku krizu 90-ih

– negativne posljedice odrazile su se na pad proizvodnje, zaposlenosti i dohotka u onim regijama koje

su imale gospodarstvo s većim udjelom velikih industrijskih pogona.

2. TEORIJA VELIKOG UDARA „big push“

– primjenjivanja u kraćem razdoblju,

– zasnivala se na transferu štednje (investicija) iz okruženja u siromašnije regije

3. TEORIJA KOMPLEKSNOG RAZVOJA

– također primjenjivana u kraćem razdoblju,

– s ciljem: održavanja unutarnje i vanjske ravnoteže

www.referada.hr

AKTUALNA REGIONALIZACIJA HRVATSKE:

1. obavljena je uz velike političke utjecaje predstavlja improvizirano – privremeno stanje;

2. polazeći od ekonomskih kriterija regionalizacije potrebno je objediniti neke županije i stvoriti 5-6 teritorijalno i demografski većih jedinica;

3. Hrvatska bi se morala decentralizirati u najširem smislu, prema europskim uzorima.

Decentralizacija koja je nedavno provedena predstavlja „kvazi“ i „krnju“ decentralizaciju:

iz državnog proračuna neki prihodi i obveze „spušteni“ su na niže organe vlasti - organe lokalne uprave i samouprave;

odlučivanje o fiskalnim prihodima i rashodima i dalje ostaje centralizirano;

organi lokalne uprave i samouprave ne mogu autonomno donositi odluke i kreirati vlastitu konkuretsku gospodarsku politiku

nije ima nametnuta odgovornost za vlastiti razvoji.

DECENTRALIZACIJA: 1. imala bi više struko pozitivne učinke,

2. omogućila bi stabilniji i ravnomjerniji razvoj svih dijelova RH,

3. decentralizacija odlučivanja o fiskalnim prihodima omogućila bi formuliranje konkuretskih poreznih politika

*cilj: privlačenje odnosno smanjivanja odljeva proizvodnih faktora (rada i kapitala),

4. lokalni donositelji odluka svoju pozornost usmjerili bi na elastičnost vlastitih poreznih prihoda, iz razlog:

* što bi sami kontrolirali porezne stope,

* što bi dobili osnovicu za međuregionalnu POREZNU KONKURENCIJU.

To bi bila i realna, materijalna osnovica za primjenu različitih marketing koncepcija gradova, općina i županija.

HRVATSKI FISKALNI SUSTAV:

djelomično decentraliziran,

nije uspostavljena adekvatna vertikalna ravnoteža i raspodjela - nadležnosti i fiskalnih kapaciteta između

organa lokalne uprave i samouprave te centralne države,

izostaje ravnoteža prema „gore“ i prema „dolje“ tj. jača stupanj ovisnosti lokalne vlasti o centralnoj a ne

ovisnost lokalne vlasti prema građanima,

u nekim jedinicama lokalne samouprave i uprave ostvaraju se viškovi što rezultira nejednaku razinu

zadovoljavanja javnih potreba;

postoji nesklad između:

* fiskalnih kapaciteta - gradova i Županije,

* i utvrđenih zadaća, u pogledu osiguravanja - javnih potreba na lokalnoj razini.

www.referada.hr

CENTRALIZACIJA SREDIŠNJE DRŽAVNE VLASTI:

Stupanj centralizacije središnje državne vlasti, mjeren udjelom rashoda središnje države, još uvijek je izrazito

velik.

Glavnina fiskalnih izdataka troši se na razini središnje države.

Centralizacija fiskalnog sustava uvjetuje niz negativnih posljedica:

1. stvara se međusobno isprepleten i netransparentan sustav upravljanja i odlučivanja,

2. „zamagljuje“ se i pitanje odgovornosti.

www.referada.hr

GRUPIRANJE REGIJA PO NEKIM ZAJEDNIČKIM EKONOMSKIM KARAKTERISTIKAMA

Grupiranje je rezultiralo nastajanje pojmova: JEZGRA I PERIFERIJA.

JEZGRA – podrazumijeva regije s najbržim gospodarskim rastom.

- u HR se danas može govoriti o samo jednoj - prostorno veoma maloj regiji jezgre – grad Zagreb,

- buđenje drugih nije zabilježeno, mala iznimka je Istra.

Na temelju predočenog, može se zaključiti: HR se u proteklom desetljeću razvila u MONOCENTRIČNO

GOSPODARSTVO s dominantnim sudjelovanjem Zagreba, što je imalo za posljedice:

1. daljnji pritisak na centralizaciju poslovnih aktivnosti u 1 centru,

2. relativni pad poslovnih aktivnosti u ostalim regijama,

3. smanjivanje stupnja korištenja raspoloživih resursa u tim regijama,

4. porast oportunitetnih troškova u manje razvijenim regijama,

5. višak potražnje za razvojnim resursima u Zagrebu,

6. poskupljenje ukupnih troškova modela,

7. i na kraju smanjenje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.

PERIFERIJA – obuhvaća lokalna ili regionalna gospodarstva koja potiču:

a) oživljavanje regionalne politike,

b) stvaranje proizvodnih i uslužnih teritorijalnih kompleksa,

c) pružanje stabilnih uvjeta života,

d) pružanje kvalitetnije i jeftinije ponude raznovrsnih usluga:

* tehnološki parkovi, polovi rasta, centri istraživanja i razvoja , financije, sustav obrazovanja ….

e) razvija se mreža funkcioniranja lokalne uprave i samouprave s cjelokupnim sustavom institucija i poslovnih

aktera u regijama,

f) javlja potreba za menadžmentom i marketingom institucija gradova, općina, županija, profitnih i neprofitnih

institucija i ustanova … koje tvore mrežu lokalnog i regionalnog gospodarstva.

www.referada.hr

RAZVOJ MALOG I SREDNJEG PODUZETNIŠTVA:

njegova dominantna uloga povezana je sa suvremenom gospodarskom dinamikom,

ne radi se o nekom trenutnom hir već o činjenici postajanja veće fleksibilnosti i prilagodljivosti obrta, malih i

srednjih poduzeća globalnim uvjetima,

javlja se potreba kreiranja specifičnih teritorijalnih mreža u koje su inkorporirana poduzeća, kućanstva i

različite industrije,

na lokalnoj razini stvaraju se mreže koje objedinjuju istodobno - suradnju , partnerstvo i konkurenciju,

Temeljna zadaća lokalnih organa vlasti je:

a) kreiranje „programa potpore“ pojedinačnim poslovnim subjektima

b) stvaranje specifičnog miljea lokalne zajednice za poticanje pojedinačne i globalne proizvodnje

LOKALNI PROIZVODNI SUSTAVI:

zasnivaju se na spoznaji o interakciji međusobne ovisnosti i kolektivne odgovornosti za stvaranje

produktivne konkurentnosti,

jačaju spoznaju o suradničkom ponašanju,

brišu tradicionalne granice između privatnog i javnog sektora

brišu oštru podjelu između gospodarstva i drugih područja društvenog života.

www.referada.hr

5.2. Neke činjenice o regionalnog ekonomsko-razvojnoj geografiji Hrvatske

Dosadašnji regionalni razvoj Hrvatske može se podijeliti u 2 podrazdoblja:

Razdoblje do 1990.g. - Hrvatska je bila sastavni dio bivše Federacije:

Prema Društveno-ekonomskim planovima razvoja SRH – u razdoblju od 1986-1990.g. manje razvijenim

područjem smatralo se područje koje je obuhvaćalo oko 32% površine i 15,7% stanovništva Hrvatske.

Stanoviti neuspjeh tadašnje regionalne politike bio je – stalni porast broja nerazvijenih općina. Površina

nerazvijenih krajeva povećavala se brže od broja stanovnika (koji i dalje migriraju).

Općine su pod svaku cijenu težile da budu proglašene nerazvijenim jer su se u tom slučaju kandidirane za

sredstva Fonda za razvoj nedovoljno razvijenih krajeva.

Najvažniji instrument politike usmjeravanja regionalnog razvoja do 1990.g. je Fond za razvoj nedovoljno

razvijenih krajeva u Hrvatskoj i bivšoj Federaciji.

Unatoč nizu pozitivnih i povoljnih učinaka, takva regionalna politika može se ocijeniti neuspješnom.

Razdoblje od 1990.g. - Hrvatska je postala samostalna država:

Loša regionalna politika Federacije rezultirala je neravnomjeran regionalni razvoj, depopulaciju i

gospodarski nazadak pojedinih područja Hrvatske nakon njezina osamostaljenja.

Domovinski rat je za posljedicu imao daljnje povećanje disproporcija, velika razaranja i iseljavanje

stanovništva..

Od 1990-2000 Hrvatska nije imala cjelovitu strategiju, koncepciju i politiku regionalnog razvoja.

Neki elementi regionalne politike bilu su zastupljeni u elementima fiskalne politike:

a. diferencirana porezna politika,

b. porezna oslobođenja;

ili u pojedinačnim zakonskim aktima:

- Zakon o područjima od posebne državne skrbi (1996) i

- Zakon o otocima (1999)

Zasad učinci ovih Zakona nisu na razini očekivanja. Nastavlja se divergencije čak i njezino povećanje, što je

vidljivo kroz raspon od minimalne do maksimalne vrijednosti BDP-a per capita kao jednog od najvažnijih

indikatora razine gospodarske razvijenosti. Ostala važna razvojna obilježja su:

POKAZATELJI ZA HRVATSKE ŽUPANIJE + GRAD ZAGREB:

1. Prosječna starost i postotak starih (65+) ……… 1:2

2. Gustoća naseljenosti ……………………………..1:130

3. BDP per capita (najvažniji indikator) …………1:8,4 (1999) - 1:6 (1990) daljnja divergencija!

www.referada.hr

Također vlada trend izrazite centralizacije gospodarstva Hrvatske u njezin glavi grad (Zagreb) i svega

nekoliko regionalnih gospodarskih centara, čime je definitivno napušten koncept policentričnog razvoja

Hrvatske te je ostvaren MODEL MONOCENTRIČNOG RAZVOJA sa Zagrebom kao jedinim centrom.

DOKAZ TVRDNJE – Zagreb 2003.g. pokazuje izrazitu dominaciju te koncentraciju tvrtki, bankarskog i

financijskog kapitala kao i intelektualnog i ljudskog kapitala:

- 36% hrvatskih poduzetnika sa sjedištem u Zagrebu

* ostvaruju 50% ukupnih prihoda,

* raspolažu sa 50% aktive,

* ostvaruju oko 45% uvoza,

- 38% zaposlenih,

- 45% sjedišta banaka,

- 62% temeljnog kapitala hrvatskih banaka,

OBJE OVE TEDENCIJE:

a) POVEĆANJE DIVERGENCIJE U RAZINI GOSPODARSKOG RAZVOJA – dovodi do svojevrsnog

„rasipanja resursa“ i pada stupnja korištenja raspoloživih resursa manje razvijenih županija,

b) CENTRALIZACIJA GOSPODARSKIH FUNKCIJA U JEDNOM CENTRU – rezultira monocentrični

razvoj.

u konačnici uzrokuju VELIKI PAD KONKURETSKE SPOSOBNOSTI HRVATSKOG GOSPODARSTVA

To se događa zbog 2 procesa koji dovode do porasta individualnih i društvenih troškova dvostruki trošak

modela očituje se u :

1) izrazito visokim oportunitetnim troškovima pada stupnja zaposlenosti raspoloživih resursa u manje

razvijenim područjima i

2) porastu troškova (cijena) korištenja i upotrebe resursa u Zagrebu: visoke najamnine, rast troškova

kvalitete života, veliki troškovi komunalne i socijalne infrastrukture, onečišćenje okoliša …

Jedini način da se zaustavi rast ovih troškova je poticanje regionalnog razvoja s naglaskom na ubrzani

razvoj manje razvijenih regija HR (2001,osnovani: Fond za razvoj i zapošljavanje i Fond za regionalni razvoj).

www.referada.hr

5.3. Regionalni razvoj u dokumentima Vlade i Sabora:

DOKUMENTI VLADE I SABORA:

1) „Koncepcija regionalnog gospodarskog razvitka Republike Hrvatske“

- objavio: Ekonomski institut u Zagrebu, 1999 na poticaj Ministarstva gospodarstva,

- suradnici: druge institucije i 20 istraživača,

- SAMO KONCEPCIJA – kao preduvjet izrade strategije i operativnih programa ekonomske politika,

- osnovni stav: regionalna politika u HR treba biti decentralizirana i implementirana na razini Županija, što znači

da se regionalna politika vodi odozdo – na županijskoj razini

- međutim, isti dokument opterećen je „strahom“ od obnove državnog intervencionizma.

2) „Načela razvitka Republike Hrvatske“

- usvojen na sjednici Vlade 21.06.2001.

- dio projekta Strategije Republike Hrvatske – „Hrvatska u 21. stoljeću“,

- osnovni stav: nastavak neoliberalizma koji se u osnovi svodi samo na decentralizaciju uz državno ulaganje u

infrastrukturu koje će poticati razvoj planinskih, graničnih i otočnih gospodarstava.

3) „Razvojni projekt Republike Hrvatske 2002. – 2004.“

- usvojen, studeni 2001

- detaljnije razrađeno pitanje regionalnog razvoja i navedeni kvantificirani ciljevi

- potom se donose 2 obvezujuća dokumenta: Zakon o Fondu za regionalni razvoj RH i Zakon o Fondu za razvoj

i zapošljavanje

Osnovni elementi ove strategije regionalnog razvoja i regionalne politike do 2010 .g. (prema razvojnim

prioritetima) su:

* smanjiti razlike između najviše i najmanje razvijenih regija na odnos 2:1; mjereno BDP per capita;

* nacionalnom politikom smanjiti razlike u području zapošljavanja, zdravstva i obrazovanja za 25%,

* poboljšati uvjeta za razvoj i život u specifičnim regijama: otoci, pogranična područja, pogođena ratom,

* izgraditi regionalni sustav do 2003,

* uskladiti regionalni sustav sa sustavom EU-a,

* ustrojiti regionalnu politiku da se u najkraćem roku počnu rabiti sredstva za regionalni razvoj EU-a,

* osnovati Povjerenstvo za regionalni razvoj i politiku (Vlada),

www.referada.hr

* u ostvarivanja regionalne politike uključiti gradove, općine i županije kao aktivne sudionike.

- osnovan FOND ZA REGIONALNI RAZVOJA s početnim proračunom od 611,5 mil. kuna,

- djelatnost Fonda: poticanje ujednačenog regionalnog razvoja RH sukladno Programu regionalnog razvoja RH

- posebno se potiče razvoj specifičnih područja:

* područja sa strukturnim problemima,

* pogođena posljedicama rata,

* slabo naseljena,

* posebne državne skrbi,

* koja ostvaruju BDP niži od 65% prosječnog u RH,

* otoci,

* granična i pogranična područja …

Napomena: Sredstva od samo 611,5 mil. kuna ili 0,35% BDP-a i bila su namijenjena već ranije utvrđenim

objektima, dok je za aktivnu regionalnu politiku bili na raspolaganju samo 100 mil. kuna ili 0,06% BDP-a

www.referada.hr

www.referada.hr

5.4. Procjena mogućnosti ostvarenja navedenih ciljeva i politike:

Vlada i Sabor pod pritiskom daljnje divergencije i potrebe usklađivanja regionalne politike s EU-om ODSTUPILI

SU OD NEOLIBERALNE ISKLJUČIVOSTI.

Vlada je u kratkom vremenu prihvatila stav – da je potrebno:

- dio politike regionalnog razvoja treba voditi na nacionalnoj a dio na regionalnoj razini;

- donijeti Program regionalnog razvoja (zakonska obveza);

- imati „razvoje projekte i programe“ (dijelovi Financijskog plana Fonda);

- donijeti Pravilnik o uvjetima i načinu sredstava Fonda;

- voditi politiku „ujednačenog regionalnog razvoja RH“;

- smanjivati „regionalne razlike u gospodarstvu“;

- na nacionalnoj razini osnovati „Povjerenstvo za regionalni razvoj i politiku“.

PROBLEMI:

smanjenje razlika do 2010.g. zasad izgleda neostvarivo,

51,7% stanovništva i oko 73% površine RH; 14 županija ostvaruje manje od 65% BDP pc,

sredstva Fonda od 611,5% ni približno nisu dovoljna za ostvarene ciljeva.

TEMELJNA PROMJENA VLADINE POLITKE – nužna je iz

razloga optimalnog gospodarskog razvoja HR uz politiku povećanja konkurentnosti HR gospodarstva

temeljenu na raspoloživim i trenutno nedovoljno iskorištenim prirodnim, materijalnim i ljudskim

resursima,

potrebe harmonizacije regionalne politike sa sustavom i politikom EU-a;

potrebe ravnomjernijeg gospodarskog i socijalnog razvoja svih područja HR radi zaustavljanja trenda

demografskog pražnjenja koji može dovesti „potpuno“ pražnjenje određenih prostora.

www.referada.hr

11) POLJOPRIVREDNI RAZVOJ I AGRARNA POLITIKA

11.1. ZNAČENJE POLJOPRIVREDE

Rast proizvodnje nužno je povezan s mijenjanjem njezine strukture.

Posljedica tih promjena, osobito na nižim i srednjim razinama privredne razvijenosti, jest zaostajanje

poljoprivrednog sektora. Primarni uzrok tome je u promjenama u strukturi potrošnje.

Naime, dohodovna elastičnost potražnje za prehrambenim proizvodima kontinuirano se smanjuje sa porastom

dohotka i tendira k nuli.

Dali je tako i u HR, treba potražiti u egzaktnim pokazateljima:

a) udio aktivnih poljoprivrednika u uk radnoj snazi (ili zastupljenost poljoprivrednog u uk stanovništvu);

b) doprinos poljoprivrede u formiranju bruto nacionalnog proizvoda

c) zastupljenost poljoprivrednih proizvoda u vanjskotrgovinskoj razmjeni.

Mjeritelji značenja poljoprivrede u gospodarstvu RH (1953-2001):

1) Prvo što se može zaključiti jest da se važnost poljoprivrede, prema svakom od 3

temeljna pokazatelja, kontinuirano, iako neravnomjerno, smanjivala u minulom,

gotovo polustoljetnom razdoblju.

Navedeni ternd samo potvrđuje da se privrednim rastom samnjuje značenje

poljoprivrede.

Taj se proces odvijao u nas znatno brže nego u najvećem broju zemalja u svijetu.

2) Veoma su zamjetne razlike u brzini pada mjeritelja važnosti poljopriivrede.

Tako se najbrže smanjivao udio poljoprivrednog u uk stanovništvu, dok je

zastupljenost poljoprivrednih proizvoda u vrijednosti uk vanjskotrgovinske

razmjene zabilježila najmanji pad.

3) Udio aktivnih poljoprivrednika u uk radnoj snazi znatno se brže (dva puta)

smanjivao nego doprinos poljoprivrede u formiranju BDP-a. To znači da je

produktivnost rada u poljoprivredi rasla brže nego u ostalim sektorima privrede.

Na taj se način stvarao jedan od preduvjeta za poboljšanje ekonomskog položaja

poljoprivrede. To je istodobno bio i veliki doprinos porastu produktivnosti uk rada i

proizvodnje.

Privrednim razvojem poljoprivreda se sve više integrira u cjelinu uk gospodarske aktivnosti. Između nje i ostalih

sektora privrede uspostavljaju se sve brojniji i složeniji odnosi međuovisnosti.

www.referada.hr

U poljoprivredi se u sve većoj mjeri rabe inputi nepoljoprivrednog podrijetla (strojevi i oprema, kemijska

sredstva) isto kao što i sve veći br radnika nalazi zaposlenje u preradi, prometu i trgovini poljoprivrednih

proizvoda te poljoprivrednoj infrastrukturi.

Na taj se način dolazi do pojma “AGROBUSINESS” koji osim poljoprivrede uključuje i dr. (prerađivačke)

djelatnosti, koje daju i do 40% ukupnog dohotka.

11.2. TEMELJNE ZADAĆE POLJOPRIVRE

1) Prehrambena namjena najvećeg dijela finalne poljoprivredne proizvodnje određuje i njezinu prvu i

najvažniju zadaću: prehraniti domaće stanovništvo ili osigurati zadovoljavajuću primarnu proizvodnju

prehrambenih proizvoda, odgovarajućim količinama, te strukturom i kvalitetom proizvoda, i to uz što

niže uk troškove proizvodnje.

2) Opskrbiti industriju sirovinama poljoprivrednog podrijetla, kao što su proizvodnja prehrambenih

proizvoda, pića, duhanskih prerađevina, kože, stočne hrane.

3) Izvozna fja poljoprivrede, koja se još može definirati kao nastojanje da se izvozom poljoprivrednih

proizvoda ostvari što veći devizni priljev.

Postavlja se pitanje uz kolike troškove ili koliku cijenu je poljoprivreda ispunjavala svoju prehrambenu zadaću?

Objašnjenje i opravdanje sadržanao je u činjenici da su poljoprivrede europskih i dr visokorazvijenih zemalja

visoko subvencionirane.

Visoki troškovi i cijene samo su koncentrirani odraz svih problema koji su pratili i prate razvoj naše

poljoprivrede i uk gospodarstva.

Počeci razvoja industrije u HR bili su u znaku industrijskih grana koje su se kao sirovinama koristile

proizvodima poljoprivrednog podrijetla.

Izgrađivani su novi , te proširivani i modernizirani postojeći kapaciteti. Međutim, poljoprivreda nije pratila taj

razvoj. Stoga su se trajno uvozile relativno velike količine prirodnih tekstilnih vlakana, kože, uljarice te niz dr

proizvoda, dok je istodobno stupanj iskorištenosti kapaciteta navedenih industrijskih grana bio među najnižima,

što je rezultiralo brojnim negativnim posljedicama.

Kada je riječ o izvoznoj zadaći poljoprivrede u nas, treba reći da je od početka 70-ih god. ostvarivan razmjerno

visok i rastući deficit, koji je 1990. dosegnuo rekord.

U sljedeće dvije god (1991. i 1992.) ostvaren je razmjerno niski suficit koji je ustupio mjesto deficitu u 2000.g.

www.referada.hr

Izvozni potencijal kao i ostvareni izvoz kontinuirano su ograničavani:

- kretanjem fizičkog volumena finalne poljoprivredne proizvodnje,

- razinom troškova proizvodnje i izvoznih cijena,

- nedovoljnom i neodgovarajućom potporom izvozno orjentiranoj poljoprivredi,

- visokom domaćom potražnjom, nedovoljnim poznavanjem znanja i tedencija na međ.trž.

Jedino se na tim temeljima mogu i trebaju tražiti mogućnosti ekspanzije našega izvoza.

11.3. CILJEVI I MOGUĆNOSTI RAZVOJA POLJOPRIVREDE

11.3.1. Ciljevi

Poljoprivreda je integralni dio cjelokupnog gospodarstva jedne zemlje, te je opći cilj njezina razvoja inkorporiran

u temeljni cilj cjelokupnog gospodarskog razvoja.

Ostvarenje željenog stanja implicira određeni vremenski horizont koji može biti kraći ili duži. Najčešće se

razlikuju kratkoročna, srednjoročna i dugoročna razdoblja.

1) u kratkoročnom razdoblju (do 1.g.) – težište je na utvrđivanju i provođenju sredstava i zadataka koji služe

za ostvarivanje dugoročnih i srednjoročnih ciljeva;

2) srednjoročno (do 5.g.) – vremenski okvir prikladan je za strukturne promjene;

Kratkoročni i srednjoročni (intermedijarni) ciljevi najčešće se označavaju zadacima.

3) dugoročni (više od 5.g.) – ostvarivanje finalnih ciljeva koji su u funkciji razvojne orijentacije.

Ekonomski cilj razvoja poljoprivrede može se definirati kao podmirivanje agreg.potražnje za poljoprivrednim

proizvodima uz minimalne troškove

Agregatna potražnja kao količina roba koju kupci hoće i mogu kupiti po određenim cijenama predstavlja za

poljoprivrednu proizvodnju i ponudu zadanu veličinu, ali koje se tijekom vremena mijenja i kojoj se proizvodnja i

ponuda trebaju maksimalno prilagođavati.

To je opći ekonomski cilj koji je uglavnom u svim zemljama identičan s tržišnim gospodarstvima. Međutim, on

se u nas kao i u dr zemljama u kojima ponuda zaostaje za potražnjom nastoji ostvariti dinamiziranjem rasta

poljoprivredne proizvodnje.

Zbog nedovoljne primjene pojedinih agrotehničkih mjera kao i nestabilnih ekonomskih uvjeta proizvodnje, našu

poljoprivredu obilježavaju i dosta velike godišnje oscilacije.

Fizički volumen poljoprivredne proizvodnje bilježio je rast ili pak pad u pojedinim godinama i do 20%. Stoga se

stabilizacija proizvodnje i ponude može označiti kao jedan od ciljeva razvoja poljoprivrede.

Kao sljedeći cilj može se navesti racionalno korištenje raspoloživim resursima, osobito poljoprivrednim

zemljištem. Ono je nezamjenjiv faktor poljoprivredne proizvodnje.

www.referada.hr

Dohodak poljoprivrednika je zaostajao i dalje zaostaje za dohotkom nepoljoprivrednika, i to primarno zbog niže

produktivnosti u poljoprivredi. Iako su u nas gotovo izjednačeni udio aktivnih poljoprivrednika u uk radnoj snazi i

doprinos poljoprivrede formiranju uk dohotka, opravdano je kao jedan od ciljeva označiti i zaštitu dohotka

poljoprivrednika.

11.3.2. Mogućnosti razvoja

Budući razvoj poljoprivrede određuju, s jedne strane, postojeće stanje u poljoprivredi koje, uključuje i uk

povijesno nasljeđe te sve mjere agrarne politike koje se poduzimaju i koje će se poduzimati u cilju unapređenja

poljoprivrede, s druge strane.

Zemljište je temeljni materijalni uvjet cjelokupne poljoprivredne proizvodnje, a stočni fond uvjet je njezina sve

važnijeg dijela (stočarstva).

U povijesno razmjerno kratkom razdoblju (1946-1996.g) došlo je do znatnog smanjenja poljoprivrednih površina

(8,5%), zatim obradivih površina (7,8%) i oranice (5,0%).

To je ograničavalo rast biljne i uk poljoprivredne proizvodnje. Istodobno se smanjio stočni fond za 43,9%.

Poljoprivredi je stoga preostajalo da bi uspješno ispunjavala svoje zadaće, da porastom proizvodnje po jedinici

površine i grlu stoke više nego kompenzira smanjenje zemljišnog i stočnog fonda.

RH raspolaže (2000.g.) s 1,59 milijuna ha obrađenih površina (oranica, voćnjaka i vinograda), što je uz 4,38

milijuna st (0,36 ha/st) svrstava u red srednje ili prosječno bogatih zemalja po obrađenim površinama, i to tako

da je bliže siromašnima nego bogatima.

Najviše su zastupljena tla srednje prirodne plodnosti. Međutim, proizvodne mogućnosti zemljišta samo su

jednim, i to sve manjim dijelom određene njegovom plodnošću. Čovjek može svojim djelovanjem (gnojidbom,

reguliranjem vodenog sustava, zaštitom od erozije) povećati ili pak nebrigom smanjiti proizvodnu sposobnost

zemljišta.

Sustavi za natapanje izgrađeni su na svega 13,290 ha (0,8 obrađenih površina).

S 5,5% poljoprivrednog stan. i 8,5% ukupne radne snage u poljoprivredi – kod nas postoji manjak radne snage

u poljoprivredi. Na tu činjenicu upućuje da je u 1996.g. 369.000 ha ili 28,3% neobrađenih oranica.

www.referada.hr

Proizvodne mogućnosti radne snage vrlo su ograničene, i to zbog više razloga. Tako je u RH sve izraženija

pojava straenja aktivnih poljoprivrednika: na osobe starije od 65g otpalo je 1953.g 14,5%, a 1991.g 19,1%

radne snage u poljoprivredi.

U istom se razdoblju i povećao udio žena, i to s 41,9% na 44,2%, od kojih se najveći broj bavi i kućanskim

poslovima.

2,9% radne snage u poljoprivredi ima VSS i VŠS i zaposleni su uglavnom u zadrugama i poduzećima.

Zapošljavanje mladih i stručnih ljudi u poljoprivredi, ovisit će o perspektivama razvoja poljoprivrede i sela, i to

na novim načelima privatnog vlasništva i slobodnog poduzetništva.

Proces stvaranja kapitalom intenzivne poljoprivrede počeo se kod nas intenzvno provoditi potkraj 50ih god, ali

ponajprije u jednom manjem dijelu privrede tzv. društvenom sektoru. Tih se godina počelo više investirati u

proizvodna sredstva u poljoprivredi, ali to je trajalo samo 10ak god. No ipak u tom je razdoblju proširena i

modernizirana materijalna baza proizvodnje.

Udio investicija u poljoprivredu: 1962.g. – 13,1%; 1972.g. – 10%; 1982.g. – 7,8%; 1990.g. 5,1%; 1998.g. –

2,2%.

Produktivnost rada ponajviše ovisi o mehanizaciji koja je od početka 90ih u nas zabilježila porast.

1961-1991.g. – povećan broj traktora za 25 puta (s 7.142 na 186.124).

Najveću ulogu u porastu produktivnosti i proizvodnje sve više imaju obrazovanje poljoprivrednika i primjena

znanosti u poljoprivredi. Samo obrazovan i stručan poljoprivrednik zna koja, njemu dostupna, sredstva treba

koristiti i na koji način, kako bi uzgoj biljaka i životinja bio što uspješniji.

11.4. DOSADAŠNJI RAZVOJ POLJOPRIVREDE (1948-1999.)

1) Poljoprivredna je proizvodnja u razmjerno dugom, polustoljetnom razdoblju (1948-1999) ostvarila

prosječnu godišnju stopu rasta od 1,7%(različit intezitet +3,6% peradarstvo; -1,5% ovčarstvo);

2) Stočarska proizvodnja, u odnosu na biljnu proizvodnju, ostvarivala je brži rast i imala veću stabilnost

sve do sredine 80ih godina, kada se i u poljoprivredi počela javljati recesija. Ratne su godine samo

dodatno akcelelirale pad stočarske proizvodnje koji, za razliku od biljne, nije zaustavljen ni u 1999.

Uzrok tomu treba tražiti u usporednom djelovanju triju činitelja:

- drastičnom samnjenju stočnog fonda;

- padu proizvodnje po grlu stoke i

- sve nižim dohodcima potrošača.

www.referada.hr

3) Pad ukupne poljoprivredne proizvodnje u prvom podrazdoblju 1948.-1994. bio je uvjetovan mjerama

ekonomske politike:

- skromnim investicijama u poljoprivredu i

- niskim cijenama poljoprivrednih proizvoda te

- neuspjelom kolektivizacijom poljoprivrede

u istom su smjeru djelovale i velike suše 1950., 1952. i 1954.g.

Smanjenje poljoprivredne proizvodnje u podrazdoblju 1985-1990 povezano je s padom uk gospodarske

aktivnosti.

I treći, najmanji pad poljoprivredne proizvodnje 1991-1999. bio je uvjetovan ratnim zbivanjima ali i

nedovoljno uspješnom agrarnom politikom.

4) Visoke stope rasta poljop. proizvodnje u kontinuitetu od čak tri desetljeća

1955-1985 rezultat su razmjerno visokih ulaganja u poljoprivredu, liberalizacije

tržišta i cijena, te politike poticanja razvoja poljoprivrede (novčani poticaji,

zaštitne cijene). Kako je postupno slabio intenzitet tih mjera, tako su se

smanjivali i njihovi pozitivni učinci, što je vidljivo u još uvijek visokim ali ipak

opadajućim stopama rasta proizvodnje potkraj tog razdoblja.

omjeri: 1988/90. 53,5% - stočarstvo, 46,5% biljna proizvodnja; 1995/97.

43,6% stočarstvo, 56,4% biljna proizvodnja.

- Budući da su se u poslijeratnom razdoblju smanjili zemljišni te osobito stočni

fond, prvo što se može zaključiti jest da je proizvodnja najvažnijih proizvoda

zabilježila rast u prva tri i pol desetljeća poslije Drugog svj.rata.

Tako se povećala 1946/50.g. – 1980/84.g. rast proizvodnje pšenice za 182%,

kukuruza za 239% i mesa za 523%. Uzrok tomu treba tražiti u rastu potrošnje

mineralnih gnojiva i sredstava za zaštitu bilja, većem proizvodnom potencijalu

biljaka i stoke, mehanizaciji, boljoj ishrani stoke i uvjetima njezina držanja.

- Pad proizvodnje, što je započeo sredinom 80ih, drastično je produbljen u

ratnim godinama i još nije zaustavljen.

- Trend porasta proizvodnje po jedinici površine nije prekinut, iako je znatno

usporen, za razliku od pada proizvodnje po grlu stoke koji traje već više od 10

godina.

Produktivnost rada i nadalje ostaje jedan od najvažnijih kvalititativnih čimbenika razvoja poljoprivrede.

Produktivnost rada kod nas još zaostaje za produktivnošću u ostalim djelatnostima.

www.referada.hr

11.5. AGRARNA STRUKTURA I ZEMLJIŠNA POLITIKA

11.5.1.Agrarna struktura i zemljišna politika

Zemljište je specifičan uvjet masovne poljoprivredne proizvodnje. Tu se javlja nekoliko pitanja:

1) prvo pitanje je pitanje vlasništva. Kod nas postoji dualno vlasništvo i na toj osnovi dva sustava

poizvodnje. najveći dio obradivog zemljišta, oko 4/5 nalazi se u privatnom vlasništvu, a preostalo 1/5 u

vlasništvu poduzeća i zadruga.

Privatizacija državnog dijela zemljišta trebala bi se provoditi najprije decentralizacijom, a zatim

prodajom, dok bi se preostalo zemljište trebalo dati korisnicima putem zakupa i sl ugovornih odnosa.

Potrebno je srediti i zemljišne knjige i uskladiti ih s katastarskim podacima.

2) potrebno je pristupiti provođenju mjera cjelovite i koordinirane politike

uređenja zemljišta. Naime, niti najbolja tehnologija nemože dati pune

proizvodne i ekonomske rezultate ako se primjenjuje na zemljištu koje nije

zadovoljavajuće uređeno. Neke od tih mjera su: navodnjavanje,

odvodnjavanje, komasaija, izgradnja poljskih puteva, privođenje kulturi

zapuštenih i zamočvarenih zemljišta.

3) postojeća posjedovna struktura kao rezultat dugog i složenog povijesnog

razvoja najveća je smetnja razvoju poljoprivrede. Samo u posljednja tri

desetljeća 1960-1991.g. smanjila se prosječna veličina privatnog posjeda s

3,6 na 2,8 ha, a povećao se udio gospodarstva do 3 ha s 57,6% na 69,4%, a

smanjila se zastupljenost onih od više od 8 ha s 8,2% na 5,8%.

1984.g. ukinuto je zakonsko ograničenje veličine privatnog posjeda.

11.5.2. Politika cijena

Prihvaćanjem trž. načela privređivanja, i u poljoprivredi dobivaju sve važniju ulogu.

Temeljno od tih načela jest, u pravilu, slobodno formiranje cijena. Sve države pružaju određeni utjecaj na cijene

u poljoprivredi.

Osnovni zadaci utjecaja na cijene mogu se sažeti u nastojanja da se ostvare:

- zadovoljavajuća stabilnost godišnjih i sezonskih cijena poljoprivrednih proizvoda;

- prihvatljiv odnos između cijena poljoprivrednih i ostalih proizvoda i usluga;

- primjeren odnos otkupnih i maloprodajnih cijena;

www.referada.hr

- odgovarajući odnos domaćih i svjetskih cijena

Zaštitne su cijene od svog uvođenja u pojedine europske zemlje 1917., a u nas od 1957.g., postale su veoma

korišteno sredstvo agrarne politke, kojim se želi pružiti potpora poljoprivrednoj proizvodnji.

Osim ekonomskog, one imaju i dr značenje, posebice kao stabilizator cijena poljoprivrednih i ostalih proizvoda.

Politikom liberalizacije cijena sužavala se lista proizvoda koji imaju zaštitne cijene. Danas su to: pšenica,

šećerna repa, uljana repica, soja, suncokret i duhan.

Poslove čuvanja i korištenja tih proizvoda, tj. njihovih prerađevina obavlja Državno ravnateljstvo za robne

zalihe.

Osim što te cijene trebaju biti pravodobno objavljene, postavlja se i pitanje njihove razine. Ako je preniska u

odnosu na trž. cijene, onda je institut zaštitnih cijena nepotreban, a s dr strane ako su previsoke, one djeluju

inflatorno i dovode do poremećaja u plodoredu i strukturi proizvodnje. Stoga je potrebno utvrditi takvu njihovu

razinu koja će djelovati poticajno na njihovu proizvodnju i stabilizirajuće na tržište.

11.5.3. Novčani poticaji (premije)

Uvedene su 1958.g..Bile su vrlo snažan oblik zaštite i poticanja proizvodnje. Osim toga, one smanjujući tržišne

cijene, potiču potrošnju i štite potrošača.

Novi zakon o novčanim poticajima i naknadama u poljoprivredi i ribarstvu 1999. donio je brojne novine koje se

mogu sažeti u :

1) gotovo da nema važnijeg poljoprivrednog proizvoda za koji nisu određeni poticaji po jedinici proizvoda

2) uvedeni su poticaji po proizvodnoj površini pod žitom, uljaricama, šećernoj repi i dr kulturama kao i po

grlu stoke

3) određene su jednokratne potpore za podizanje novih višegodišnjih nasada u voćarstvu i vinogradarstvu

11.5.4. Novčane naknade (regresi)

- su oblik novčanih naknada (iz proračuna) u poljoprivredi što su uvedene još 1952.g. s primarnim zadatkom da

stimuliraju uvođenje novih proizvodnih postupaka i sredstava.

Danas su regresi reducirani na mineralna gnojiva i kvalitetno poljoprivredno sjeme.

U razdoblju od 1995-1999.g. udio naknada i poticaja u drž. proračunu bio je 1,6% BDP-a, poljoprivrede 6,3% i u

ukupnom BDP-u 0,5%.

Ta razina izravnog financiranja u nas se može smatrati razmjerno niskom.

U posljednjih desetak god zemlje smanjuju udio subvencija poljoprivredi u BDP-u, što je u skladu s politikom

GATT-a i sada WTO-a.

www.referada.hr

11.5.6. Krediti i porezi

Krediti su poljoprivredi neophodni već pri kupovini zemljišta (kao temeljnog načina okrupnjavanja posjeda) pa

preko uređenja zemljišta, pripreme i same proizvodnje, sve d čuvanja robnih zaliha poljoprivrednih proizvoda.

Najveći dio sredstava koriste državna poduzeća, tako da su krediti za najveći broj privatnih proizvođača veoma

teško dostupni ili su zastupljeni u simboličnim iznosima.

Državni je proračun i do danas ostao jedini izvor sredstava za kreditiranje razvojnih projekata u poljoprivredi.

Porast ponude kreditnih sredstava prvi je i najvažniji uvjet većeg opsega financiranja poljoprivrednog sektora.

Veličina tih sredstava ovisi o stanju uk gosp., kao i o mjestu poljoprivrede na listi prioriteta njegova razvoja te o

profitabilnosti ulaganja u poljoprivredu.

Istodobno, aktiviranje potencijalnih sredstava za poljoprivredu ovisit će o motiviranosti, sposobnosti i

organiziranostifinancijskih institucija.

1997.g. ukinut je porez na katastarski prihod. Međutim, sredinom 2001.g. uveden je porez na neobrađeno

obradivo zemljište. Druga i najveća promjena nastupila je uvođenjem PDV-a 1998.

Uvođenje jedinstvene stope PDV-a od 22% ekonomski prisiljava obiteljska gospodarstva da odluče – hoće li

ostati izvan sustava PDV-a i plaćati kao krajnji potrošači veće cijene inputa, ili se registrirati u neki oblik

trgovačkog društva.

Još uvijek je oko 3% obiteljskih gospodarstva u sustavu je PDV-a.

11.5.6. Tržište – unutarnje i vanjsko

Članstvo u WTO-u pretpostavlja ukidanje svih uvoznih kontigenata i njihova supstitucja carinama, koje bi se

trebale postupno smanjivati, kao i br proizvoda koji se izravno podržavaju iz proračuna, zatim smanjenje

uvoznih carina na inpute, potpomaganje savjetodavne službe, istraživanja i sl.

Sve veću važnost imat će politika izravne dohodovne potpore poljoprivrednim proizvođačima.

Postojeći mehanizam, organizacija i institucije tržišta samo su odraz ponajprije općeg stanja u poljoprivredi i na

selu.

Dominantna obilježja toga tržišta jesu njegova nerazvijenost, niska efikasnost, slaba organizacija, oskudne

trž.institucije i sl.

Daljnji razvoj trž presudno će ovisiti o razvoju poljoprivrede, posebno njezina robnog dijela.

Valja posebno poticati formiranje veletržnica, koji je podjednako važan za poljoprivrednike i za trgovinsku

mrežu na malo.

www.referada.hr

Unapređenje tržišta implicira izgradnju prostora i uređaja za čuvanje proizvoda (hladnjača, skladišta, silosa) te

pružanje informacija o stanju na pojedinim segmentima tržišta kao i očekivanom kretanju, prije svega, cijena.

11.5.7. Znanost, obrazovanje i savjetodavna služba

Definiranjem obiteljskog gospodarstva farmerskog tipa kao temeljne proizvođačke jedinice u razvoju naše

poljoprivrede, pred znanost, obrazovanje i poljoprivrednu razvojnu i savjetodavnu službu postavljaju se novi

zadaci.

Kada je riječ o agrarno-ekonomskim istraživanjima, ona su veoma oskudna.

Istraživanje i obrazovanje potrebno je usmjeriti na ekonomska, posebno financijska i tržišna pitanja razvoja

obiteljskih gospodarstava.

Kada je riječ o savjetodavnoj službi, ona treba biti dobro organizirana, s dovoljnim brojem stručnjaka s

iskustvom u proizvodnji, te da ti stručnjaci budu nazočni u polju i u staji.

11.6. Poljoprivredna regionalizacija

Temeljni cilj – postići optimalno korištenje svih prirodnih resursa kako bi se ostvario što veći, pozitivni

rezultat proizvodnje.

U praksi se primjenjuju 2 metode regionalizacije:

1) METODA HOMOGENIZACIJE – po kriteriju prirodnih proizvodnih obilježja;

2) METODA GRAVITACIJE – prema gospodarskim središtima.

Regije RH: panonska (ravničarska), gorska i mediteranska s više subregija unutar njih.

Agrarna bi politika trebala više pozornosti obratiti definiranju dodatnih, posebnih mjera poljoprivrednog i

ruralnog razvoja u svakoj regiji uk poljoprivrednog prostora.

www.referada.hr

13. FUNKCIJA PROMETA U HRV. GOSPODARSTVU

INTERAKCIJA GOSPODARSKOG RAZVOJA I PROMETA

OPĆI PRISTUP I VEZE

- udio prometa u životu i gospodarstvu zemlje veoma je važna i velika – u nedostatku sredstava za

prijevoz robe i ljudi, njihovo ekonomsko i socijalno značenje bilo bi jako oskudno i ograničeno

- promet je vrlo važna gosp. djelatnost

- udio prometa u strukturi BDP-a u Hrvatskoj čini 6-8% (5-8% - druge zemlje).

- ova djelatnost je važna i po broju zaposlenih - zaposleno oko 7% od ukupno zaposlenih s tendencijom

brzog rasta u telekomunikacijama

- ova djelatnost apsorbira 20-25% ukupnih investicija osobito u zemljama u razvoju (1993.g. u RH 36%).

Više od 20% kredita SB namijenjeno je projektima razvoja i prometa.

Veza između prometa i gospodarstva:

1. promet omogućuje odvijanje procesa reprodukcije

2. prometne grane su veliki potrošač produkcije ostalih sektora

3. promet je bitan čimbenik povećanja specijalizacije i društvene podjele rada

4. promet snažno djeluje na društveno – političke aspekte razvoja utjecajem na jačanje jedinstva i povezanosti

tržišta, jedinstva naroda, formiranja i jačanja integriteta države, uspostavom i razvojem veza s drugim

državama, podizanjem obrazovne, kulturne i opće civilizacijske razine i sl.

Promet kao složeni , dinamički, tehnološki, organizacijski i gospodarski sustav, važan segment narodnog gosp.

da svojim djelovanjem omogućuje cirkulaciju kapitala i realizaciju robe na tržištu, zadovoljavanje prometne

potražnje koja postoji i koja i koja se stvara u okruženju, da visina vrijednosti prometnih usluga i prijevoznih

troškova na visinu cijena svih ostalih proizvoda i usluga, da svojim postojanjem i djelovanjem očituje negativne

učinke na okoliš.

Primarna funkcija prometa:

osigurava tržišnu realizaciju i valorizaciju proizvedenih roba – promet je nezaobilazni čimbenik povezivanja

proizvodnje s potrošnjom. Ta f-ja prometa dovodi do ubrzanja ciklusa gosp. aktivnosti što znači da promet

povećava obrt kpitala,

makroekonomski – osigurava povoljniju lokaciju i njihovo učinkovitije korištenje, povezuje prostorno

razdvojene izvore sirovina i repromaterijala i mikroprerađivačke centr, kao i pojedine gosp. regije

mikroekonomski – važan čimbenik lokacijskog razmještaja pojedinih objekata

www.referada.hr

potiče razvoj ind. i polj. – promet je krupni potrošač ind. dobara i prometa kao čimbenika realizacije

proizvedenih dobara; djeluje na povećanje obradivih površina, transformaciju poljoprivrede od ekstenzivne

u intenzivnu, na specijalizaciju proizvođača i regija

utječe na veličinu i širenje tržišta, na prostornu usklađenost ponude i potražnje i teritorijalno

izjednoačavanje cijena, na ubrzanje obrta kapitala i učinkovitije odvijenje reprodukcije

važan čimbenik otvaranja nacionalnog gosp. i njegova učinkovitijeg uključivanja u međunarodnu robnu

razmjenu.

UDIO PROMETA U GOSPODARSTVU

- 3 su grupe zemalja:

1. u kojoj BDP/stanovniku premašuje 20.000 USD

2. s BDP/stan. od 10.000-20.000 USD

3. s BDP/stan. ispod 10.000

- postotak udjela prometa u BDP-u se kreće od 5,4% (Njem., Portugal) do 7,00% (VB) uz extrem od 12,6%

(Turska)

- s porastom BDP-a po stanovniku, raste BDP koji stvara promet – postoji pozitivna veza između porasta

ukupnog BDP-a i porasta BDP-a stvorenog od prometa

- veličina udjela prometa u BDP-u neke zemlje ne ovisi samo o stupnju njezine razvijenosti nego i o strukturi

gospodarstva, geografsko-prometnom položaju zemlje i regija unutar nje, investicijama, učinkovitosti

privređivanja itd.

- stupanj razvijenosti neke zemlje a ni struktura gosp. ne određuju jednoznačno razvoj prometa i njegov udio u

BDP-u.

- dva temeljna zaključka:

1) proučavanjem zakonitosti razvoja prometa u ovisnosti o promjeni razine razvijenosti neke zemlje

teško je doći do općih zaključaka

2) zemlje s različitom razinom razvijenosti imaju gotovo identičan udio prometa u BDP-u ali

proučavanje zakonitosti razvoja prometa potrebno je utemeljiti na konkretnim obilježjima svake zemlje te

promet proučavati dezagregirano (posebno putnički, a posebno teretni, posebno po granama itd.)

DINAMIČKI RAZVOJ PROMETA I GOSPODARSTVA

- 2 različite vrste prijevoza:

teretni promet i gospodarski razvoj;

putnički promet i društveno-demografski razvoj

- u teretnom prometu veličina potražnje za prijevoznim uslugama u najvećoj mjeri je funkcija veličine i sastava

proizvodnje i potrošnje te njihove prostorne disperziranosti

www.referada.hr

- ukupno gospodarstvo možemo dezagregirati na: baznu i prerađivčku industriji te kućanstva

- teretni promet će se razvijati u skladu s proizvodnjom bazne i prerađivačke ind. te s potražnjom kućanstava

- ako se promjene određene pretpostavke npr. poveća udjel sirovina u jedinici gotovog proizvoda tada će teretni

promet rasti brže od porasta proizvodnje ili potrošnje i njegova elastičnost će biti veća od 1

- ako se promjene smještajni uvjeti tada također dolazi do promjena u volumenu teretnog prometa i

prijevoznom učinku. Isto tako, ako se prerađivački pogon izgradi bliže izvoru sirovina, teretni promet će porasti

u skladu s porastom proizvodnje, ali prijevozni učinak će rasti sporije zbog smanjenja udaljenosti prijevoza koja

je sada kraća. Promjena lokacije utječe na volumen prijevoza i prijevozni učinak!!

- oblik veze između proizvodnje i teretnog prometa ovisi o tome iz kojih faza uzimamo objašnjavajuće varijable

teretnog prometa:

nelinearna krivulja = ako se uzme proizvodnja prerađivačke industrije, koja je identična potažnji

kućanstava, pod uvjetom konstantnog omjera sirovina u gotovim proizvodima

linearan smjer regresijske krivulje = ako se uzme proizvodnja bazične industrije, koja ima velik udio u

teretnom prometu

nestanak linearne krivulje = ako se mijenja udio bazne industrije u ukupnoj proizvodnji

Razvoj gospodarstva i teretnog prometa (3 faze):

FAZA AGRARNE PROIZVODNJE – umjeren obujam prijevoza;

FAZA INDUSTRIJALIZACIJE – veća potražnja za teretnim prijevozom. Proizvodnja teške ind. raste brže od

ukupne proizvodnje, a to iziskuje prijevoz velikih količina glomazne, teške i razmjerno jeftine robe (rude,

ugljen, cement, željezo). Zato obujam teretnog prometa raste brže od BDP-a;

FAZA RACIONALIZACIJE – smanjuje se relativni značaj i utjecaj teške industrije pa stopa rasta teretnog

prometa zaostaje za stopom rasta BDP-a. Razlog tome je pad potražnje za prijevozom masovne robe,

zatim racionalizaciji proizvodnje i tehničkom progresu, supstituciji teških sirovina lakima, upotrebi lokalnih

izvora sirovina, provođenju politike racionalnog lokacijskog smještaja proizvodnih pogona itd.

- porast teretnog prometa, u odnosu na vrijednost BDP-a, se usporava sa smanjenjem značaja bazne industrije

u strukturi gospodarstva.

- elastičnost teretnog prometa prema porastu proizvodnje različita je u različitim fazama tj. može biti jednaka 1,

veća ili manja od 1 ovisno o tome koja faza razvoja dominira u tom razdoblju razvoja pojedinog društva

- elastičnost prijevozne potražnje prema BDP-u u razvijenim zemljama manji je od 1, a u nerazvijenim i do 2 i

više zbog intenzivnijeg porasta tercijarnog sektora kao i utjecaja tehničkog progresa i racionalizacije u

sekundarnom sektoru u gosp. razvijenim zemljama.

EKONOMSKE SPECIFIČNOSTI PROMETNE USLUGE

- promet kao uslužna djelatnost ima za posljedicu (output) prijevoznu uslugu tj. premještanje ljudi i dobara s

jednog mjesta na drugo

www.referada.hr

- temeljna obilježja prometne usluge su:

a) nematerijalnost, neopipljivost

b) manjak kapaciteta ne može se nadoknaditi uvozom

c) procesi proizvodnje i potrošnje odvijaju se istodobno

d) prijevozna usluga je nepovratna, neponovljiva

- najvažnije obilježje prometa je da on nije sam sebi svrha, tj. ljudi putuju kako bi ostvarili neku korist na

odredištu, a put bi trebao biti što kraći

- korisnici teretnog prijevoza uzimaju prijevoz kao trošak u opčoj funkciji proizvodnje, nastojeći ga minimalizirati

- prijevozna potražnja je tzv. izvedena potražnja:

određena je elestičnošću potražnje za dobrima koja se prijevoze ili koristima koje ljudi očekuju od putovanja

na različita odredišta = čvrsta međuovisnost potražnje za prijevozom i društveno-gosp. razvoja;

prijevozna potražnja determinirana je strukturom gospodarstva te brojnim drugim čimbenicima. Na

prijevoznu potražnju utječe i mogučnost supstitucije prijevoznih usluga nekim drugim uslugama

DETERMINANTE PRIJEVOZNE POTRAŽNJE

- potražnja za nekom robom ili uslugom (D0) je funkcija njene cijene (P0), cijene drugih roba ili usluga (P1,...Pn)

i razine dohotka (y) : D0=f(P0,P1,...Pn,y)

- cijena mora uključivati sve troškove koji se moraju uključiti u ostvarivanje prijevozne usluge i mora se obratiti

pažnja na različite svrhe putovanja, metode naplaćivanja cijene, vremenski rok i apsolutnu razinu promjene

cijene.Također se moraju uključiti i preferencije vrijednosti oportunitetnih troškova vremena, sigurnosti pošiljke,

udobnosti putnika i sl. Generalizacije su nemoguće osobito ako uključuju sve oblike prijevoza.

- elastičnost vozarina za određene svrhe prijevoza je mnogo veća nego za neke druge. Potražnja za poslovnim

putovanjima je manje osjetljiva na promjene cijena nego za druga putovanja. Potražnja za putovanjima s

popustom i reklamnim cijenama je visoko olastična s obzirom na cijene. Zaključak: opasno je analizirati

potražnju za prijevozom a da se zanemari svrha putovanja ili prijevoza robe.

-korisnici različitih oblika prijevoza se susreću s potpuno različitim načinima i rokovima plaćanja = niža je

elastičnost cijena za sustave s putničkim karticama koje važe za dulje vrijeme ili nekoliko putovanja nego za

sustave kupovanja pojedinačne jednosmjerne karte

- ljudi suočeni s promjenama u cijeni prijevoza mogu reagirati prilično različito u ultrakratkom, kratkom i dugom

roku:

ultrakratki rok: reakcija ljudi je dramatična tako da se ljudi gotovo iz principa odlučuju za druge vrste

prijevoza. U ovom roku elastičnost može biti izrazito visoka ali kratkog vijeka.

kratki rok: ljudi mogu tu promjenu cijena smatrati kratkoročnom ili tehnički nisu u stanju reagirati pa nastoje

i dalje činiti što su činili i ranije

www.referada.hr

dugi rok: potrošači nastoje prilagoditi svoje ponašanje. Npr. porast troškova prijevoza na posao može se

kompenzirati promjenom mjesta boravka ili promjenom lokacije proizvodnje i sl.

- elastičnost raste s porastom duljine prijevoza (ne samo zbog udaljenosti nego i zbog apsolutne veličine

vozarine)

- prijevoz na veće udaljenosti = češće se radi o turističkim nego o poslovnim putovanjima, dok će se kod roba

prijevoz skupe robe na velike udaljenosti nastojati supstituirati

- na ocjenu elsatičnosti utjeće i izabrana metoda izračuna (matematički oblik korištene jednadžbe, vremenski

interval i sl.)

- prijevozna potražnja kao i potražnja za većinom drugih roba i usluga raste s porastom dohotka

- dohodovna elastičnost: razlikuje se u različitim vidovima prijevoza. Djeluje različito s obzirom na rok!!

- cijenovna elastičnost: djeluje različito s obzirom na rok!! U kratkom roku je znatno viša nego u dugom roku u

kojem korisnici prilagođavaju svoje ponašanje. U dugom roku moguće su promjene u tehnologiji, kapacitetima,

lokaciji.

FIKSNA I VARIJABILNA KOMPONENTA PROMETA

FIKSNA KOMPONENTA PROMETA (infrastruktura):

ceste, pruge

dugotrajna je i kapitalno intenzivna, skupo ju je mijenjati i ne može se alternativno koristiti;

ima obilježje nedjeljivosti ponude (podložna je ekonomiji obujma).

MOBILNA KOMPONENTA PROMETA:

prijevozna sredstva;

kratkotrajna i zamjenjuje se više zbog fizičke i ekonomske zastarjelosti

jeftinija, mogu se alternativno koristiti

- fiksna komponenta zahtjeva monopolni nadzor

- manji trošak investicije, brža zamjena i izostanak ekonomike obujma u sektoru “mobilne” komponente

stimuliraju konkurenciju

- zemlje se razlikuju po stupnju u kojem fiksna komponenta prometa pripada javnom vlasništvu i po načinu

reguliranja koji je nametnut mobilnoj komponenti

- fiksna komponenta – razlog za kontrolu je u potrebi ograničavanja monopolskih ekstraprofita

-mobilna komponenta – razlog za kontrolu je u eksternim efektima prijevoza

- sustav vozarina – kao instrument politike cijena kojim se nastoje riješiti različiti gosp., polit.,društveni problemi.

Utječe na deformiranje prometnog tržišta, posebno na relativne odnose cijena među granama. Vozarine nisu

reprezentativne veličine niti pouzdana osnova za analizu prometnog sustava.

www.referada.hr

UTJECAJ TROŠKOVA PROMETA NA GOSPODARSTVO

- prometom se pružaju prometne (prijevozne) usluge

- promet je uslužna djelatnost prisutna i potrebna u svim fazama ekonomskog tijeka tj. uvjet svih faza

reprodukcije: proizvodnje, razmjene, raspodjele i potrošnje

- glavna funkcija vrijednosti prometnih usluga su prometni troškovi – promjena tih troškova bitno utječe na

relativne cijene i inicira cijeli niz promjena u gosp., s posljedicama koje je teško unaprijed i precizno utvrditi.

Smanjenje prometnih troškova direktno uvjetuje mogućnost smanjivanja cijena roba, te povećanja konk.

sposobnosti poduzeća i gosp.

PROMET I ŠTETNE EKSTERNALIJE

korisne (eksterne ekonomije)- aktivnost jednog gospodarskog subjekta donosi korist drugom ekonomskom

subjektu, a primatelj ne sudjeluje u troškovima stvaranja koristi

štetne (eksterne disekonomije) – aktivnost jednog gospodarskog subjekta stvara štetu drugom

gospodarskom subjektu (kisele kiše, učinak staklenika), a pritom ne sudjeluje u troškovima uklanjanja tih

šteta.

- nepovoljni utjecaj prometa – onečišćenje zraka, vode i tla, pojavi buke i vibracija te negativnom djelovanju na

cijeli okoliš

- INTRUZIJA – zauzimanje vitalnih prostora posebno u naseljenim područjima.

- najveći onečišćivači okoliša – motorna vozila (preko 50%), termoelektrane i sustavi grijanja

- onečišćenja se događaju emisijom štetnih plinova iz automobila koji nastaju sagorijevanjem, na kolniku se

talože teške kovine (cink, olovo, kadmij...). Slijevanjem vode s površine kolnika i djelovanjem vjetra onečišćuje

se okoliš na udaljenosti čak i do 80m

- posebno velika opasnost za čovjeka je buka – ne djeluje na zdravlje trenutno

- u zemljama EU doneseni su zajedničji propisi koji se odnose na dopuštene emisije štetnih tvari iz auta u

okolinu (EUR1 i EUR2).

PROMETNA VALORIZACIJA HRVATSKE

PROMETNI POTENCIJALI HRVATSKE

- sastoje se od dva bitna čimbenika: prometno-zemljopisnog položaja i prometne infrastrukture

- Hr. kao europska zemlja obuhvaća dijelove triju prostora: mediteranskog, panonskog i dinarskog

- kopneni dio povezuje Europu iAziju, a Jadran. more povezuje ju s ostalim morima svijeta

- Hr. povezuje 2 bitna europska prometna pravca – Z i srednju Europu s njezinim JI i Bliskim istokom, te

Baltičko more preko srednjeg Podunavlja s Jadranskim morem

- glavni zadatak hr. prometne i gosp. politike da što prije prevlada pokušaje prometnog izoliranja teritorija Hr.

www.referada.hr

- Hr. još ne raspolaže s odgovarajučom prometnom infrastrukturom koja bi omogućila ekonom. i svekoliku

valorizaciju hr. prostora i potencijala

PROMET U EUROPSKIM INTEGRACIJAMA

- RH – P= 87.677 km2 i br. stan. 4.784.265 – manja europ. zemlja, ali prema prometnim potencijalima ima

znatno veću važnost

- Hr. obavlja ulogu spojnice velikih euro. regija – mora adekvatno valorizirati i uskladiti prometne grane koje se

moraju nužnointegrirati u suvremene prometne procese koji su djelatni na prostoru Europe

- 1991.g. prekinuti su svi uzdužni i dio poprečnih transeuropskih prometnih pravaca kroz Hr.- rezultat toga je

zaobilaženje Hr. i davanje većeg značenja prometnim koridorima preko Slo. i Mađ. prema Grčkoj, Bugarskoj i

Turskoj

- osamostaljenje Hr = umjesto uzužnih pravaca (SZ-JI) primarno značenje dobivaju poprečne veze (SI-JZ);

primarno značenje dobiva smjer Zg-Ri koji omogučuje priključak na prometne mreže Italije, Austrije i Mađarske.

Za Hr. je važan pravac koji će na ovu mrežu povezati Split i srednji i južni Jadran. Važno je riješiti probleme

povezivanja dijelova Hr. preko teritorija BiH

Hrv. prometna politika mora uvažavati 3 bitna elementa:

adekvatno prometno povezati hrv. nac. prostor (primorski i kontinentalni dio)

uspostaviti dobre prometne veze sa zemljama u okruženju (integracija u europske prometne koridore);

iskoristiti tranzitni položaj Hr. i aktivirati njezinu prirodnu apsorpcijsku moć u privlačenju tranzitnog prometa.

PROMET U GOSPODARSKOM RAZVOJU HRVATSKE

- ulogu i važnost prometa u gosp. te stupanj i kvalitetu razvoja prometa možemo proučavati pomoću različitih

pokazatelja: stupanj i kvaliteta izgrađenosti prometnica, stupanj motorizacije, pokazatelji izvršnog prijevoznog

rada, potrošnja pogonskog goriva u prometu, udio prometa u vrijednosti BDP-a, broj zaposlenih u prometu,

investicije u promet.....

PROMETNA INFRASTRUKTURA

- 2 glavne grane: cestovni i željeznički prijevoz

Glavnina želježnica sagrađena je u doba Austro-Ugarske Monarhije 75,4% = njihovi smjerovi i mreža

su definirani prema tadašnjim interesima; u doba Kralj.Jugosl. sagrađena je zanemariva duljina pruga;

u doba NDH sagrađeno je 49 km. pruga; za vrijeme SFRJ izgrađeno je relativno malo željezničkih

pruga – tada je bila važnija modernizacija postoječih nego izgradnja novih pruga. Do 1990.g.

elektrificirano je 34,5% željezničkih pruga, a do 1998.g. 36,1% ( novih 139 km).

www.referada.hr

Nakon 1990.g. nisu sagrađene nove dvokolosječne moderne pruge – izgrađeno je samo 285 km

jednokolosječnih pruga ; u tom razdoblju je elektrificirano 139 km pruga čime je poboljšana njihova

eksploatacijska mogučnost

- 2000.g. u RH je bilo 2.726 km želj. pruga – jednokolosječnih 2.478 km, dvokolosječnih 248 km (elektrificiranih

je 983 km. ili 36,1% od čega je 754 km pruge je izgrađeno za vlakove brže od 100 km/h).

Glavni cestovni pravci su najvećem dijelu definirani do kraja 19.st. U ½ 20.st. nije bilo intenzivnije

gradnje cesta.

1960-1990.g. – duljina cesta sa suvremenim kolnikom povećana je 12x, što je iznimno visoka

prosječna god. stopa od 8,9%. Autoceste su se počele graditi tek početkom 1970-ih.

- duljina SUVREMENIH CESTA u RH: 1972.g. – 9.285 (37% ukupne duljine kategoriziranih cesta); 1990.g. –

23.633 (72%). U prethodna dva i pol desetljeća u Hr. ukupna mreža cesta se povečala prosječno 83 km

godišnje, tj. prosječno je godišnje građeno oko 570 km ceste sa suvremenim kolnikom

- duljina CESTOVNE MREŽE u RH: 2000.g. – 28.123 km (autoceste 411 km; međunarodne ceste: E - ceste:

1948 km; državne ceste: 7.427 km; županijske ceste: 10.499 km.; lokalne ceste:10.197 km)

- gustoća cestovne mreže RH – 50 km cesta na 100 km2 površine (tj. 6 km na 1000 stan.). To je znatno manje

nego u razvijenom dijlu srednje i zapadne Europe koja ima oko 90km cesta na 100km2 površine

- glavni problem razvoja cestovne mreže je u zaostajanju gradnje autocesta, u niskom stupnju modreniziranosti,

lošim tehničkim elementima te u nedostatnoj razini održavanja cesta

- loše stanje cestovne mreže je posljedica nedostatnog ulaganja u razvoj i održavanje cesta u duljem razvoju,

neadekvatne nosivosti kolničkih konstrukcija postoječih cesta u odnosu na opterećenje teškim teretnim vozilima

s velikim osovinskim pritiskom.

STUPANJ MOTORIZACIJE

željeznički promet

- 2000.g. - 389 lokomotiva (251 dizel, 136 električne i 2 parne); 720 putničkih i 9.986 teretnih vagona.

- 1998.-2000.g. – došlo je do smanjenja prijevoznih kapaciteta u željezničkom prometu - prijevozni kapacitet

željeznice u putničkom prijevozu bio je za 15% manji nego 1975., a u teretnom prometu 9% manji.

- 1975-1987. – prijevozni kapacitet putničkog prometa raste po prosjećnoj god. stopi 1,9%, a teretni 1,5%.

- 1987-1998. – prijevozni kapacitet putničkog prometa pada po stopi od –3,4%, a teretnog prometa po stopi od

–2,4%.

cestovni promet

- nakon 2.svj.rata se razvijao neujednačeno= na svakih 1000 stanovnika dolazilo je jedva 1,3 do 1,7 automobila

- 1939.g. – 14 automobila na 100 km2 (1 auto na 483 stanovnika).

- 60-ih dolazi do rasta motorizacije, a 70-ih se može govoriti o ekspanziji:

www.referada.hr

*1972. - 387.601 automobila (1 na 12 stan.),

*1980. – 885.139 automobila (povećanje za 2,2 puta),

*1990. – 1.237.953 automobila (1 na 4 stanovnika),

*1993. – smanjenje na 742.670 automobila,

*2000. – 1.401.010 automobila,

- snažniji je bio trend rast individualne motorizacije dok je motorizacija javnog prijevoza tekla nešto sporije:

*od 1970-1990 – udio privatnih vozila bio 90% - više nego neke euro. zemlje

*1999. – udio privatnih vozila u ukupnom br. registriranih vozila je iznosio 90,4%,

*1972-1998. – stopa rasta broja registriranih automobila iznosila je godišnje 4,6%, največu stopu rasta

imao je br. registriranih osobnih vozila 5,4% prosječno godišnje dok je br. reg. teretnih vozila imao

također visoku stopu rasta od 5,2%god.

- stupanj motorizacije 2000.g.– 3 stanovnika na 1 automobil (2000.) ili 2.478 automobila na 100 km2.

Zaostatak Hrv. za Europom u stupnju motorizacije 10-15 godina (50%), za nekim istočnoeuropskim zemljama

čak oko 15-30%.

- najveći broj teretnih vozila u RH bio je u 1986. i iznosio je 4.838 komada.

1971. – br. teretnih vozila namjenjen javnom prijevozu 3012

1985. iznosio 4775 kom

1975-1980. – najbrži rast broja teretnih vozila (6,3% prosječna god. stopa rasta br. vozila);

1985-1990. – pad broja teretnih vozila za -2,65% godišnje,

1990-1995. – pad od -8,54% godišnje;

1995-1998. – pad od –4,6% god.

- največu moć vozni park javnog cestovnog teretnog prijevoza imao je 1986.g. (89404t)

- statička moć voznog parka je potenciujalna agregatna ponuda poduzeća javnog teretnog prijevoza

PRIJEVOZNI RAD

- najčešće se mjeri naturalnim pokazateljima,

- možemo ga mjeriti: statički (u tonama prevezene robe ili broju prevezenih putnika) i dinamički (tona-km tj.

prijevoz jedne tone robe na udaljenosti od 1km ili putnik-km tj. prijevoz jednog putnika na udaljenosti od 1km),

- 1965-1985. – stalni trend porasta broja prevezenih putnika i količine prevezene robe;

- nakon 1985. – trend pada broja putnika, nakon 1991.g., pada na oko 100.000 godišnje (manje nego 1965.)

- 1965. prevezeno 53 mil.tona robe; 1985. oko 88 mil.tona

- 1985-1990. - pad količine prevezene robe,

- nakon 1991. – drastičan pad količine prevezene robe;

- 1994. prevezeno 52 mil.tona robe

- 1994-1997. – postupno povećanje;

www.referada.hr

- 1998-2000.– pad prijevoza robe,

- 60-ih željeznički promet u Hr. je dominantna prometna grana

- 1965. – željeznički promet: 56% ukupnog prijevoza putnika i 68% prijevoza robe

- 1970.– želj. promet 58% prijevoza robe, prijevoz putnika preuzima cestovni promet 68%

- 1980-1990.g. – želj. promet 20% putničkog promet, a udio cest. prijevoza se stabilizira na 76%; prijevoz robe

želj. prom. 44-50%; cestovni 16-25%

- kontinuirano se povećava udio pomorskog teretnog prometa od 15% - 1965.g. do 36% 1990.g., 60% - 1997.g.

- u Hr. dominantan u prijevoz putnika je cestovni promet dok u prometu robe pomorski i željeznički promet;

pomorski promet – tranzitni i međunarodni promet

DRUŠTVENI PROIZVOD (DP) I BDP PROMETA U RH

- 1958-1989. – DP se povećava za 3,4 puta, a DP prometa za 4,7 puta = output prometa je rastao brže o d

ukupnog outputa (udio prometa u ukupnom DP-u od 1958-1985. stabilan i kreće se oko 10%; 1985-1989.g.

udio prometa raste na 12,3% (1986), odnosno na 13,6% (1989.)

- 1990-1996. ukupan BDP Hr. pada za 26%, a BDP prometa Hr. pada za 31% = output prometa se smanjivao

brže od ukupnog outputa; osjetljivost sektora prometa na promjene outputa ukupnog osp.

- do 1980. prosječna stopa rasta ukupnog DP-a i DP prometa kreću se od 4-8%

- 1981-1985 – ukupni DP opada po stopi od –0,15%, a DP prometa raste po stopi od 1,02%

- 1986-1990. – DP prometa raste za 0,47%; ukupni DP pada po stopi od –2,83%;

- 1990-1995.g. – ukupni BDP Hr. pada po stopi od -6,28%, a BDP prometa pada po stopi od –7,88% godišnje

- DP (BDP) prometa u Hr. u u 30-godišnjem razdoblju ima slijedeće tendencije: u razdobljima rasta ukupnog

DP-a on raste brže (elastičnost veća od 1), a u razdobljima pada on opada sporije od pada ukupnog DP-a →

promet pokazuje obilježje remanencije (otpornosti) jer je kapitalno intenzivan

- od 1990-1995 stopa smanjenja outputa prometa veća je od pada ukupnog outputa

- najpovoljnije teoretske, statističke i ekonometrijske rezultate pokazuje linearni model: Y=a+bX gdje je Y

prijevozni učinak javnog cestovnog teretnog prometa, a neovisna varijabla X svota BDPa industrije i

poljoprivrede.

www.referada.hr

www.referada.hr

14. poglavlje

14.1. KAPACITET HRVATSKOG TURISTIČKOG TRŽIŠTA

Turizam u HR ima najmanje dvije uloge:

1- treba biti stabilizator platno-bilančnih odnosa - faktor uravnoteženja ekonomskih odnosa nacionalnog

gospodarstva s inozemstvom,

2- treba participirati u stabilizaciji nacionalnog tržišta radne snage - prikrivena nezaposlenost u ostalim

sektorima (koja je procesom restrukturiranja gospodarstva postala otvorena/registrirana nezaposlenost)

rješava se dijelom novim zapošljavanjem u turističkoj industriji.

14.1.1 Regionalna dinamika svjetskog turizma:

Razdoblje 1970-1980.

- razdoblje relativno visokih stopa rasta zemalja u razvoju; razlog tome je skok cijena nafte i sirovina

(sektor koji dominira gospodarskom strukturom)

- kontinuirani pad strope rasta do početka 80-tih u tranzicijskim zemljama,

Razdoblje od 1980-1990.

- razdoblje anticiklično djelovanje turizma u doba recesije, kako za zemlje u razvoju, tako i za razvijena

tržišna gospodarstva,

- stope rasta GDP-a razvijenih zemalja u prosjeku 2,6%

- stope rasta GDP-a zemalja u razvoju iznosi 3,2%

- stropa rasta GDP-a tranzicijskih zemalja iznosi 2,5%.

U 1980-tih. god. vlada:

- duboka gospodarska recesija razvijenih gospodarstava, te snažna ekspanzija turističke industrije,

- razdoblje usporavanja stope rasta u zemljama u razvoju; razlog tome je pad cijena nafte i sirovina, te

problem visoke eksterne zaduženosti.

Razdoblje od 1990-1998.

- bilježi se pad stope rasta razvijenim zemljama,

Razvijene zemlje dostigle su toliki stupanj gospodarskog razvoja da se o „padu“ treba govoriti uvjetno.

Riječ je o usporavanju njegove dinamike.

- svi ostali makroekonomski indikatori (osobito BDP per capita) pokazuju snažan rast - to je posljedica

niskih stopa rasta stanovništva i visoke razine dohotka.

U 1990-im god:

- zemlje u razvoju vraćaju se na putanju rasta; stopa rasta 5% godišnje (cijene sirovina ostale su

stabilne, što znači dolazi do novih generatora rasta),

- prosječna negativna stopa rasta od -5% u tranzicijskim zemljama

www.referada.hr

OPĆA OCJENA:

Tranzicijske zemlje (Hrvatska):

- nisu uspjele prevladati razvojnu krizu iniciranu naftnim šokom iz druge polovine 1970-ih,

- što je rezultiralo kontinuirani pad stopa rasta tijekom 20 godina,

- 1990. očekivana kratkotrajna tranzicijska recesija trebala je za 2-3 godine tržišnog restrukturiranja

rezultirati oporavkom,

- umjesto toga nastupila je dugotrajna duboka recesija padom svih makroekonomskih indikatora i

negativnim stopama rasta

- što je u konačnici rezultiralo nagli pad razine BDP-a per capita, pad standarda i zaposlenosti,

- najnoviji trendovi u drugoj polovici 1990-tih i početkom 21. stoljeća upućuju na postupno oporavljanje

stope rasta iako su tek 2-3 tranzicijske ekonomije krajem 1990-tih dostigle su predtranzicijsku razinu

BDP-a.

Razvijene zemlje:

- proživljavaju snažnu recesiju početkom 1980-tih; 1982. godine stopa rasta je negativna,

- u drugoj polovini 1980-ih dolazi do postupnog oporavka – stope rasta GDP-a cca 3% između 1985 do

1990.g.

- 1990-ima prosječna stopa rasta pada na cca 2% zbog azijske krize (japan) ali gospodrastvo SAD-a

zadržava stopu od 2,6%,

Zaključak: Razvijene zemlje počele su, barem djelomično, savladavati recesiju i razviju krizu već u drugoj

polovini 1980-ih, što znači 10 godina prije tranzicijskih zemalja. Takvo kretanje stopa rasta može se

okarakterizirati kao stabilan rast u uvjetima relativno visoke zaposlenosti resursa.

Zemlje u razvoju:

- iako slijede globalne trendove u kretanju GDp-a, nemaju negativnih stopa rasta u cijelom razdoblju

1980-tih i 1990-tih godina (razlog: ekonomska struktura zemalja u razvoju te obilježja globalne

recesije).

- početak recesije započinje naftnom krizom 1970-ih ali i rastom cijena sirovina uopće,

- iako monokulturna sirovinska proizvodnja dominira, porastom cijena vlastitih sirovina djelomično

uspijevaju kompenzirati rast cijena energenata i na taj način održati stope rasta,

- potom kriza, najviše pogađa prerađivačku industriju (visokorazvijene zemlje) jer se oslanja na uvoz

sirovina

- ekonomska struktura zemalja u razvoju koncentrirana u primarnom sektoru lakše amortizira

usporavanje i stagnaciju bazičnih gospodarskih indikatora – zbog toga su stope rasta znatno su više i u

prosjeku stabilnije:

www.referada.hr

o početak 1980-ih rast GDP-a 5,6%

o druga polovica 1980-ih pad na 3,2%

o 1990. rast na 5%

- krajem 1990-ih zemlje u razvoju praktični sustižu tranzicijske zemlje u stupnju razvijenosti

BDP per capita 1553 $ tranzicijske zemlje

BDP per capita 1277 $ zemlje u razvoju

ANTICIKLIČNI UČINAK TURIZMA:

Anticiklički učinak turizma = pozitivno djelovanje turizma na poslovnu aktivnost očituje se u visokim

stopama rasta turističkog outputa, kako na globalnoj razini tako i po regionalnim skupinama pojedinih zemalja.

Turistički output u visoko razvijenim zemljama raste DVOSTRUKO brže od GDP-a:

- gotovo 5% godišnje (1980-1990),

- 3,6% godišnje (1990-2000).

Osobito je ubrzan rast turističkog proizvoda u drugoj polovini 1980-tih, kada stupa rasta dostiže 7%.

Tako brzi rast turističkog outputa imao je pozitivan učinak na oporavak stupe rasta GDP-a u razvijenim

zemljama u tom razdoblju.

Još važniji učinak, razvoj turizma imao je na ekonomski rasta u zemljama u razvoju.

Turistička industrija rasla je po stopi od:

- više od 8% godišnje (1980-1990),

- u drugoj polovici 1980-ih dostigla je gotovo 10% godišnje.

- 7,46% tijekom 1990-ih

STRUKTURA GLOBALNOG TURISTIČKOG OUTPUTA:

1990.g. razvijene zemlje – sudjeluju s 77%

zemlje u razvoju – s 23%

2000.g. razvijene zemlje – udio 70%

zemlje u razvoju – 30%

Unatoč dinamičnijem rastu turizma u zemljama u razvoju, ukupni se odnosi na globalnoj razini vrlo sporo

mijenjaju u korist zemlja u razvoju (u 20 god, 1980-2000.g, povećale su svoju udio za 10%).

www.referada.hr

Povećanje udjela zemalja u razvoju u globalnom turističkom outputu rezultat je snažnog prodora u razvoju

azijskog i afričkog turizma, dok su negdašnje favorizirane turističke destinacije kao što su Latinska Amerika,

Karibi i Bliski istok stagnirale ili čak gubile svoju tržišnu poziciju.

U Africi samo tri zemlje: Maroko, Tunis i Egipat čine više od 50% turističkog prometa. U Aziji: Tajland, Singapur

i Malezija čine gotovo 80% azijskog outputa.

RAZVOJ TURIZMA:

Dva čimbenika koja presudno utječu na rast turizma:

1. iznimne prirodne i kulturne ljepote što izdvajaju neku regiju ili zemlju u odnosu na konkurente (Egipat),

iznimka: Peru sa iznimno vrijednim prirodnim i kulturnim spomenicima iako nema tako snažnog razvoja

turizma,

2. minimalni/potrebni razvojni prag koji omogućuje oblikovanje kompleksnog turističkog proizvoda te

rezultira ubrzanim rastom turističkog outputa (Tunis, kompleksi proizvod daje 80% priljeva),

Potrebni razvojni prag – je onaj stupanj ekonomskog i opće civilizacijskog razvoja koji je neophodan da bi

turistička industrija mogla snažiti svoju poziciju u strukturi nacionalnog proizvoda.

Turizam tek nakon određenog dostignutog stupnja razvoja može početi „vući“ opći razvoj nekog gospodarstva

(PRIMJER: Singapur – kao novo azijsko industrijsko gospodarstvo tek nakon ubrzane industrijalizacije i rasta

GDP-a činio je snažan iskorak u razvoju turizma).

Uslužni sektor nacionalnog gospodarstva (turistička industrija) svoj ubrzani razvoj može na trajnim osnovama

započeti tek kada je zemlja uglavnom završila agrarnu tranziciju i kada je vidljivo odmakla u razvoju

sekundarnog sektora – industrijalizaciji s pratećim razvojem infrastrukture.

Modeli razvoja osobito malih zemalja, kao što su: „ Modeli bazičnih potreba, Model održivog razvoja, Model

zdravog razvoja“, različiti ekološki: „Model ekološki svjesnog razvoja“ koji su propagirali „preskakanje“

industrijskog razvoja u različitim stupnjevima, te razvoj turizma kao jedne od mogućih opcija, nisu se u praksi

dokazale kao dugoročno valjani.

14.1.2 Strukturni učinci turističke industrije

Udio turističkog outputa u nacionalnom proizvodu zemalja u razvoju varira između 2% i 6%.

Istodobno na globalnoj razini udio turističkog proizvoda u GDp-u je cca 12%.

Ova početna analiza pokazuje kako turistička industrija ima važnu funkciju u restrukturiranju i tranziciji

nacionalnog gospodarstva.

www.referada.hr

Pri visokom stopama rasta GDP-a turizam može imati dinamičniji rast od ukupne privrede, odnosno povećavati

svoje relativno značenje u strukturi nacionalnog gospodarstva.

Međutim, uloga turističkog sektora u restrukturiranju nacionalnog gospodarstva ima nekoliko

ograničenja:

Prvo ograničenje – Niska gustoća turističkog outputa u ukupnom nacionalnom proizvodu;

Da bi prosječno gospodarstvo u razvoju dostiglo sadašnju svjetsku razinu turističke razvijenosti – stopa rasta

mora biti, ceteris paribus, oko 10% godišnje u razdoblju od najmanje 15 godina.

Drugo ograničenje – Koeficijent geopolitičke elastičnosti potražnje za turističkom proizvodom; pojava

koja utječe na VOLATILNOST = kontinuitet rasta turističkog outputa u duljem razdoblju.

GEOPOLITIČKA ELASTIČNOST POTRAŽNJE za turističkim proizvodom = jedna je od rijetkih situacija

savršene elastičnosti ili koncepta ekstremnih vrijednosti – kada koeficijent elastičnosti može poprimiti sve

vrijednosti od nule do beskonačno: 0 ≥ E ≤ ∞

Pri stabilnim geopolitičkim uvjetima (ceteris paribus) turistička potražnja za određenom destinacijom (zemljom)

kontinuirano (beskonačno) raste.

Isto tako promjena stabilnosti ne samo da smanjuje potražnju nego je praktički svodi na nulu.

Treće ograničenje – Zakon opadajućih prinosa ili stopa rasta

Osobito je važan pri oblikovanju strategije turističkog razvoja u zemljama u razvoju tj. onim koje tek zauzimaju

svoje mjesto na globalnom turističkom tržištu.

Zakonitost je važnija što je zemlja bliže počecima svoje turističke ekspanzije.

Zemlja bliže startu – bliže je nuli, pa svaki rast iskazan u višim relativnim pokazateljima (stopama rasta).

START: 100 mil. $ + 10 mil. $ ostvaren priljev u narednoj godini = 110 mil. $ ili 10% stopa rasta

START: 10 mil $ + 1 mil $ = 11 mil $ ili 1% stopa rasta

Pr. Singapur 1980-1990.g. stopa rasta 15% ali turizam 1990. čini tek 1,4 % GDP-a

Četvrto ograničenje - Osiguranje sve većih investicija

Svodi se na tipičnu pogrešku planskih privreda – kao posljedicu zanemarivanja trećeg ograničenja, kada se

osiguravaju sve veće investicije da bi se održala jednaka stopa rasta.

Visoku razinu investicija u turizmu nije moguće osigurati iz domaće štednje, pa se nacionalno bogatstvo nužno

okreće međunarodnom tržištu kapitala (stranim ulaganjima). U zemljama u kojim dominira strani kapital u

turizmu i dominira i odljev deviza temeljem povrata ulaganja. Odnos odljeva prema priljevu može biti do 30% pa

do više od 50% u slučaju manjih zemlja.

www.referada.hr

Peto ograničenje – Koncept životnog ciklusa turističkog proizvoda

Razvoj turizma u pojedinim zemljama (određenim regijama) pokazuje određene sličnosti s teorijom životnog

ciklusa proizvoda ali i cijeli niz specifičnosti. Glavne etape razvojnog ciklusa turističkog sektora:

1. INICIRANJE – početna istraživačka etapa (mali broj turista avanturista – istraživača željnih neotkrivene

prirode na račun etabliranih destinacija),

2. TRANZICIJA – etapa kojom se potpuno uspostavlja turističko tržište, razvija administrativna

infrastruktura, definira urbanistička politika ako je potrebno …

3. RAZVOJ – etapa visoke turističke razvijenosti neke zemlje ili regije u određenoj zemlji (broj turista veći je

od broja lokalnog stanovništva, potrebna uvozna radna snaga, šira promocija)

4. STAGNACIJA – etapa kada dolazi do viška smještajnih kapaciteta (treže se paket-aranžmani, kongresni

turizam, učestale promijene vlasništva, pojava socijalnih i ekoloških problema)

5. PAD I/ILI OŽIVLJAVANJE – gubitak tržišta (razlozi: vikend-turizam, dnevni gosti, konverzija turističkih

objekata u druge svrhe, pronalazak novih atrakcija i novog emitivnog tržišta).

Model životnog ciklusa svoju potrebu nalazi u kretanju prometa u razvijenijoj turističkog regiji npr. Karibi.

14.2. RAZVOJNI ČIMBENICI HRVATSKE TURISTIČKE INDUSTRIJE

Prije: ograničenja obalnog pojasa RH na 2.000.000 posjetitelja

Danas: maksimalno: 950.000 – 1.000.000 posjetitelja

DVA ČIMBENIKA PROMJENE TURISTIČKE POTRAŽNJE:

1. Promjena konkurentskog položaja – razvoj drugih destinacija u susjednih zemljama (promjene potražnje

dugoročnije i sporije);

2. Izvanekonomski faktori – kao što je tzv. „endenski“ terorizam, koji čini trajnu napetost pojedine destinacije

(zemlje) ili rat. (nagle promjene, „savršena“ elastičnost potražnje ili oscilacije potražnje u pojedinim

turističkim sezonama.

ELASTIČNOST PORAŽNJE I ZAPOSLENOST:

BDP - TURISTIČKI PROIZVOD:

1988.g. - negativna stopa rasta ili pad BPD-a na - 0,9 % tur. proizvod ima rast + 7,7%;

1991.g. – negativna stopa rasta ili pad BDP-a na – 20% tur. proizvod pada za – 60%;

1992.g. – negativna stopa rasta ili pad BDP-a na – 11,7 % tur. proizvod pada za –2,1%;

1993.g. – negativna stopa rasta ili pad BDP-a na – 0,9 % tur. pr. raste za + 11,1%;

1995.g. – pozitivan rast BDP-a na + 1,7 % tur. pr. negativna stopa rasta –10,2%;

1996.g. – oporavak BDP-a od 4,3% tur. pr. naglo oscilira s visokim stopama rasta od 31,9%;

www.referada.hr

Različitost osjetljivost – elastičnost – BDp-a i turističkog outputa na ekonomska i izvanekonomska

zbivanja ogleda se i promjenama strukturnog udjela.

Intenzitet vidljiv u 50% padu strukturnog udjela turizma u općenito opadajućem BDp-u između 1988 i 1992.

a potom u 50% rastu strukturnog udjela između 1992 i 1996.

Nakon 1997.g. – dolazi do promjena u klasifikaciji djelatnosti:

Prijelazi se s JKD (jedinstvena klasifikacija djelatnosti) na NKD (nacionalnu klas. djelatnosti). Umjesto

kategorije - “ugostiteljstvo i turizam” po JKD, uspostavlja se kategorija - “hoteli i restorani” u pravnim osobama i

privatnim djelatnostima. Isto izaziva znakovite učinke na pokazatelje zaposlenosti.

ZAPOSLENOST U TURIZMU:

Zaposlenost u turizmu od 1989. prati kretanje opće zaposlenosti, ali tako da su efekti negativni stopa rasta

odražavaju na zaposlenost u turizmu:

1990.g. stopa opće zaposlenosti – 3,1 % stopa zaposlenosti u turizmu - 9,3%;

1991.g. stopa opće zaposlenosti – 8,7 % stopa zaposlenosti u turizmu - 21,8%;

1992.g. stopa opće zaposlenosti – 16,1% stopa zaposlenosti u turizmu - 14,8%;

1993.g. stopa opće zaposlenosti + 3,1 % stopa zaposlenosti u turizmu -1,9 %;

1994.g.: stopa opće zaposlenosti - 2,2 % stopa zaposlenosti u turizmu – 3,9%;

1995.g.: stopa opće zaposlenosti –1,2 % stopa zaposlenosti u turizmu - 8,2%

Od 1987-1996.g.ukupan broj zaposlenih u HR gospodarstvu manji je za 30% , a u turističkoj industriji za

50%. Udio zaposlenih u turizmu u ukupnoj zaposlenosti smanjen je s 5,2% na 3,8% u spomenutom razdoblju.

TURISTIČKI PROIZVOD I ZAPOSLENOST:

U 1989 i 1991. negativne stope rasta bitno su veće za turistički proizvod.

U 1992. negativna stopa rasta zaposlenosti sedam je puta viša od negativne stope kretanje proizvoda.

U 1993. i 1994. negativna stopa rasta zaposlenosti i pozitivna stopa rasta turističkog proizvoda - stope se kreću

divergentno – sa suprotnim predznacima.

U 1995. negativne stope rasta

U 1996. viska pozitivna stopa rasta tur. proizvoda i nulta stopa rasta zaposlenosti

Koeficijenti elastičnosti variraju od +23 do – 10,

Kretanje turističkog proizvoda čije stope rastu varira od - 60% do + 32%,

Kretanje zaposlenosti u cjelini se nalazi u području negativnih stopa od – 1,1% do – 21,8%.

www.referada.hr

BROJ UKUPNIH NOĆENJA PO ZAPOSLENOM:

Od 1987 – 1996. gotovo se prepolovio sa 802 na 409.

1996, 1997 znače bitan oporavak

1991 kritična sa 80,2 ili 10 puta manje nego 1987.

BROJ INOZMNIH NOĆENJA:

Smanjen je sa 703 na 317.

14.2.2. Proizvodni kapital turističke industrije Proizvodni kapital HR turističke industrije moguće je motriti u užem i širem smislu. U užem smislu – to su smještajni i ugostiteljski kapaciteti. U širem smislu, osim smještajnih kapaciteta, u proizvodni se kapital ubrajaju prirodna i kulturna tj. antropogena dobra. Strategijski pristup razvoju turizma u novim uvjetima naglašava konkurentnost socijalno-kulturnog supstrata HR, gdje se ističu 3 kulturno-spomenička kompleksa s UNESCOVE liste svjetske kulturne baštine. 14.2.2.1. Vrijednost proizvodnog kapitala Vrijednost trajnog kapitala turističke industrije na početku tranzicije 1991.g. bila je približno 6 mlrd $, bez vrijednosti kapaciteta u privatnom smještaju (oni su prema nekim procjenama iznosili oko 3 mlrd$) U razdoblju od 1968.-1988. br postelja u HR turističkoj industriji uvećao se je za 2,5 puta s 375 na više od 920 tisuća. Nakon vrhunca raspoloživih kapaciteta u 1988.g dolazi do postupnog pada u 1989. i 1990.g. koji se radikalizira u sljedećim ratnim godinama, tako da je br raspoloživih postelja u 1993. od 570 tisuće za 40% manji od kapaiteta u 1988.g. Tijekom druge polovine 1990ih imamo kontinuirani rast kapaciteta, pri čemu osnovni kapaciteti stagniraju, dok privatni smještaj kontinuirano raste. Smještajna ponuda s jednom do dvije godine zakašnjenja je reagirala na smanjenu potražnju. 14.2.2.2. Cikličko kretanje veličine proizvodnog kapitala Na cikličko kretanje veličine proizvodnog kapitala u turizmu nisu podjednako utjecali svi elementi strukture kapitala. Dok osnovni kapaciteti, među kojima pretežno hotelski smještaj, imaju relativno stabilne indikatore rasta, dotle komplmentarni kapaciteti s dominirajućim privatnim smještajem i kampovima snažno utječu na volitilnost uk veličine ponude. Hotelski su kapacitet tijekom razdoblja propulzije, 1968-1988., umjereno i relativno stabilno rasli tako da imamo njihovo udvostručenje u 20godišnjem razvoju. Stabilnost se odražava i tijekom ratnog razdoblja kada nakon kraćeg razdoblja smanjenja kapaciteta od cca 15% 1991.g., već 1993. i 1994.g. kapaciteti se približavaju predratnoj razini. Izuzetno je važna stabilnost tog elemnta strukture proizvodnog kapitala, unatoč nalazu kako tek 70% hotelskih kapaciteta uz temeljitu obnovu udovoljava razini potražnje, 20% bi trebalo prenamijeniti, a 10% staviti trajno izvan upotrebe.

www.referada.hr

Od 1990-1994.g. procjenjen je gubitak deviznog priljeva na cca 10 mlrd $, hotelski kapaciteti sudjeluju s oko 3 mlrd $. Stabilnost ponude osnovnih objekata – hotela., zadržana je i nakon 1995g pa sve do 2000. br postelja u temeljnim objektima varira oko 200 000. Kampovi, kod nas često podcijenjen oblik smještaja, imali su dinamičan rast tijekom dva desetljeća 1970-1990., kada su kapaciteti porasli za oko 2,5 puta, sa 120 na 300 tisuća mjesta. Ratno razdoblje nije drastično utjecalo na smanjenje kapaciteta, koje iznosi oko cca 10%. Ozbiljniji problem ovdje će biti obnova temeljne i dopunske infrastrukture, kako bi se standard kampirališta približio europskim standardima. Privatni smještaj je iznimno važan sektor turističke industrije, koji tijekom 20godišnjeg rasta uglavnom po svom kapacitetu ukorak prati kampirališta. S rastom od 2,5 puta između 1970 i 1990. od cca 130 na 306 tisuća postelja, privatni je sektor uz kampove postao pretežit dio smještajne turističke ponude. Otvoreno je pitanje stvarne veličine privatnog sektora, zbog velikog broja neprijavljenih gostiju i postelja. Analiza pokazuje da je ključan utjecaj na pad ponude tijekom rata imalo kretanje privatnog smještaja. Br postelja u ovom je sektoru opao za oko 80% između 1989. i 1992.g. s tim da bi, prema evidentiranim podacima, raspoloživi kapaciteti porasli već u 1994.g. na približno 60%. predratnih. Između 1992. i 1994.g. ponuda je u privatnom smještaju gotovo utrostručena. Ovakva kretanja nisu odraz fizičkog razaranja ili obnove objekata, nego u znatno većoj mjeri njihove tržišnosti. Uključenost stanovništva u ratna zbivanja, ako branitelja, prognanika, invalida i smrtno stradalih je temeljni uzrok ovakvih oscilacija. Pojačana međunarodna i domaća konkurencija imala je pozitivan učinak na povećanje standarda privatnog smještaja i postupnu dominaciju apartmanske ponude. 14.2.2.3. Strukturne promjene proizvodnog kapitala Prijeratnom strukturom turističkih kapaciteta, početkom 1990ih dominirali kampovi s 34%, privatni smještaj s 30% i hoteli sa 16%. Početkom obnove tj završetkom Domovinskog rata, ta su tri elementa i dalje dominirajuća, ali s promjenjenim međusobnim odnosima. U 1994. kampovi su činili 43% smještajne ponude, hoteli 22% te privatni smještaj 22%. Ove tri kategorije povećale su svoj zajednički udio u uk kapacitetima od 80% u 1990 na 87% u 1994.g. Ta je promjena bitna za projektiranje buduće poželjne strukture turističkih kapaciteta u uvjetima razvijenog tržišnog gospodarstva. U uvjetima obnove i tranzicije HR gospodarstva nije razborito očekivati potpunu obnovu prijeratne strukture turističkih kapaciteta. Alternativni oblici smještaja, kao što su radnička i dječja odmarališta, domovi za djecu i mladež itd., izgubit će bilo kakvu veću ulogu u proizvodnom kapitalu, jer se njihovo gubljenje tijekom rata može smatrati trajnim, jer je očevidno restrukturiranje i prenamjena tih objekata. Kada se radi o međusobnim odnosima tri bitna oblika smještajnih kapaciteta, moguće je očekivati uspostavu odnosa sličnu prijeratnoj. Moguće promjene ovisit će o dva faktora:

1) veličina i struktura inozemnih ulaganja o čijoj će strukturi i veličini ovisiti rast hotelskih kapaciteta (inozemne investicije utjecat će na budući razvoj tur sektora) i

2) faktor – domaća štednja – koja će utjecati na kretanje kapaciteta u privatnom smještaju i djelomično kampiranje, (domaća štednja djelovat će na dinamiku i kvalitetu obnove postojećih kapaciteta).

www.referada.hr

14. 3. KONKURENTSKA SPOSOBNOST HR TURIZMA Tržišno pozicioniranje HR turizma, posebno spram emitivnih tržišta i neposrednog receptivnog okružja, zahtjeva pomniju regionalnu raščlambu. HR je kao receptivno turističko trž smještena usred Europe kao najsnažnije turističke regije čini više od 60% globalnog turističkog proizvoda. HR je neodvojivi dio sredozemnog turističkog bazena kao najsnažnije regionalne receptivne destinacije, dakle hr nacionalno turističko trž izloženo je najoštrijoj mogućoj konkurenciji. 14.3.1. Metodološki aspekti analize tržišta Uspostavom hr državne samostalnosti i suverenosti 1992.g. u kategoriju ino turista ubrajaju se i turisti iz država nastalih raspadom Jugoslavije. U hr statističkim publikacijama zamjetne su određene nedorečenosti koje mogu utjecati na cjelovitost analize, tj tržišno pozicioniranje hr turističke industrije. Počinjene strahotet tijekom rata protiv Hr sasvim će sigurno rezultirati zanemarivim brojem turista iz Srbije u sagledavanom vremenu. No, ostale će države s ovog područja, osim Slovenije, biti važan element strategije razvoja hr turizma. 14.3.2. Indikatori razvijenosti hr turističkog tržišta Kategorija inozemnih turista važna je s aspekta definiranja stupnja razvijenosti hr turizma. Turistički razvijenim drži se ono gospodarstvo u kojemu br stranih turista premašuje broj lokalnog pučanstva. Ako se u ino turiste ubroje i turisti iz država bivše Jugoslavije, onda je HR postala turistički razvijenom zemljom već početkom 1970ih godina. Ako se u ino turiste ne ubroje republike/države bivše Jugoslavije sve do njezina raspada početkom 1990ih god, onda Hr postaje turistički razvijenim gospodarstvom početkom 1980ih godina. Turistička industrija nema sklonosti naglim preokretima, brzim strukturnim promjenama ili velikim oscilacijama u stopama rasta. Ako se takve promjene ipak dogode, one su znak svekolikog diskontinuiteta, u kojemu je tek gospodarstvo tek elemnt općih povijesnih pomicanja. U razdoblju od 1968.-1988. hr turizam, uz povremene godišnje oscilacije, bilježi konstantan uspon. U tom je razdoblju br ino turista povećan za više od 2,5 puta. U 1988.g. HR se s više od 8,5 milijuna ino gostiju te s njihovih gotovo 60 milijuna inozemnih noćenja, svrstala u red turistički visokorazvijenih zemljalja sredozemnog bazena, držeći 3 poziciju između 12 zemalja (ITA,SPA,HR, GRČKA, EGIPAT,PORTUGAL,MAROKO, TUNIS, TURSKA, MALTA, ALŽIR, GIBRALTAR). Nakon vrhunca prodora hr turizma na međunarodnom trž sredinom 80ih godina, dolazi do postupnog pada u 1989. i 1990.g., kada je br ino turista opao za 20% u odnosu na 1988.g. Već od 1989.g. imamo ozbiljan pad ino turista. Uvjerenja smo kako je do ovih pomaka neposredno pred rat došlo poglavito zbog promjena potražnje na tri, za hr najvažnija tržišta: talijanskom, austrijskom i njemačkom. Devedesete su godine poradi spomenutih ratnih okolnosti i agresije na Hr obilježene signifikantnim padom indikatora turističke aktivnosti. Br turista od 1991. do 1995.g smanjen je na manje od 20% predratnog broja, dok je br noćenja smanjen na cca 15% predratnog. Izuzetak je 1994.g. koja se po oba indikatora približila na približno 30% predratne aktivnosti.

www.referada.hr

U 1995.g. kao posljedica oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja br ino turista je gotovo prepolovljen u odnosu na 1994.g. Nakon toga broj turista bilježi kontinuirani rast do 1998.g. kada je dostignuto 50% predratne razine ino posjeta. Nakon pada 1999. kao posljedice NATO-ove intervencije na Kosovu, očekivani br turista u 2000.g. je na razini 1998.g. tj 50% predratne. Upadna je tendencija ka „stepenastoj stopi rasta“ hr turizma u razdoblju od 1968. do 1988.g. Imamo razvojni skok od 25% u 1969., nakon koje slijedi stanka u 1970., pa skok u 1971 od 10%, potom stanka 1972., pa rast od 16% u 1973.g.Slični terndovi zamjetni su i u 198im. Nakon stagnacije i blagog pada od 1981. do 83.g. dolazi do skoka od 14% u 1984., pa do još jednog skoka od 14% u 1985. Od 86.g. do 88. imamo blagi rast. Nakon toga imamo kontinuirani pad s negativnim stopama rasta u dr polovini 1980ih. Tako je 1989.g. ostvarena stopa od -7%, a u 1990. od 13%. U 1991.g imamo stopu rasta od -80%, u 1993.imamo znatan oporavak s pozitivnom stopom rasta od 25%, dok je u 94.g. bilo 50% više ino turista nego u 93. 1995.g. imamo opet pad od -40%, u 96.g. rast od 100% u odnosu na 95. U 97.g. stopa rasta je 30%, a u 98.g. 10%, dok je u 99.g. negativna stopa od -20%, a u 2000.g. porast od 60%. Volatilnost stopa rasta 1990ih godina upućuje na veliku otpornost stopa rasta hr turističkog proizvoda na negativne učinke izvanekonomskih faktora. Takvo ponašanje indikatora tur.industrije govori o relativno velikom tranzicijskom kapacitetu hr turizma. 14.3.3. Elementi kvantifikacije turističke potražnje Analiza strukture pokazuje stabilnost tržišnih struktura. AUSTRIJA:

1970-ih sudjeluje s 8-9% u ukupnoj turističkoj potražnji u RH (oko 400.000);

1980-ih sa 6-7% (600.000);

1990-ih s 400.000;

procjena (očekivanja): 500.000 posjetitelja ili 700.000 ako se ubroji nautički turizam NJEMAČKA:

1970-ih: 20-23% (1.000.000);

1980-ih: 21-24% (početkom i krajem 18%)

procjena: 1.500.000 u etapi obnove hrv. turizma ITALIJA:

1970-ih: 7-11% (500.000);

1980-ih: 6-15% (400.000);

1990-ih raste udio talijanskih turista;

procjena: 1.000.000 ČEŠKA I SLOVAČKA:

1970-1990: udio turista iz Češke i Slovačke 2-3%;

Mađarske 1-2%

predviđanja: zemlje istočne europe – do 1.000.000 Procjena za Rusiju i Ukrajnu: 500.000

BiH I SLOVENIJA:

1970-ih: 15-20% (500.000-1.000.000);

www.referada.hr

1980-ih: 18-22% (1,3-1,5 mil.);

procjena za zemlje bivše YU: 1.500.000 Bitne pretpostavke u etapi obnove tj uspostave prijeratne razine indikatora turističke potražnje:

- uspostava trajnog mira i geopolitičke stabilnosti u široj regiji

- obnova i nužna rekonstrukcija smještajnih kapaciteta

- obnova prijeratne razine tražnje na dominantnim emitivnim tržištima Njemačke, Italije, Austrije, Britanije

- obnova ostalih zapadnoeuropskih trž te marketinški prodor na francusko tržište, s koncentracijom na individualne motorizirane turiste

- obnova potražnje u prirodnom istočnoeuropskom zaleđu, s tržišnim prodorom „air lifta“ tj paket aranžmana na poljsko trž

- tržišnii prodor na rusko/ukrajinsko trž, s konceptom sličnim spomenutom poljskom modelu Koncept ubrzane obnove hr truističkog proizvoda tj. realnosti navedenih predpostavki, upire se na nekoliko bitnih poluga:

1) stabilni izvori financiranja tj. kreditiranja, poradi sezonskog karaktera i niske akumulativnosti turističke industrije.

2) obnova i rekonstrukcija postojeće materijalne, osobito prometne infrastrukture. 3) intelektualna infrastruktura – da bi se maksimizirali ekonomski efekti obnove turističkog trž, potrebna je

nacionalna turoperatorska mreža. Tržišni prodor na rusko,ukrajinsko ili poljsko trž, zbog udaljenosti i niskog intenziteta motorizacije, nužno će se usmejriti na zračni prijevoz, a time i na tjedne i više paketne aranžmane.