Od Bekima Sejranovića, autora romana ›Nigdje, niotkuda‹,ovenčanog priznanjem ›Meša Selimović‹, stiže nam novi roman›Ljepši kraj”, gotovo nastavak prve priče, ponovo ispisan uautobiografskom ključu.Ove dve knjige povezuje emigrantski životjunaka na relaciji Norveška, Hrvatska, Bosna, i autentičanautodestruktivni okvir iz koga on pokušava da pobegne tražeći spasu ljubavi. Sejranović piše nepatvoreno, jednostavno i sveže, samnogo humora, a najčešće s ironičnim odnosom prema samomsebi.Sudbine nekoliko junaka prepliću se u ovoj knjizi, u kojoj autor

teskobnu sliku svog sveta gradi paralelnim pričama sa različitimvremenskim distancama i mestima zbivanja – između jedne brvnareu Bosni, podstanarske sobe u Oslu, delekih zemalja u koje njegovjunak beži u potrazi za smislom – dok ga potmulo progoni duboki,gotovo prognanički osećaj nepripadanja. No, kraj je ipak lepši ...

Ljepši kraj© Bekim Sejranović 2010.Samizdat B92, Beograd 2010.

I

11 Sjedim u staroj kolibi na djedovom „ranču“. Noć je banula udolinu i zapljusnula šumom zagrnuta brda. Tu sam već neko vrijemei u meni više nema nemira. Osjećam se kao čovjek koji je jednomhtio napisati nekakvu priču, ali nije uspio, jer je priča preuzelakontrolu nad stvarnošću. Nije više bilo jasno što je stvarno, priča iliživot. I piše li život priču ili je možda obratno.Puh rovenda po tavanu bez ikakvog zazora. Jedne sam se noći

probudio i ugledao njegov rep kako skače iznad ruba ishabanogkauča na kojem sam spavao. Nestao je u rupi na zidu ispod karniše.Žarulja na stropu pali se i gasi, vjerojatno zbog prekida kontakta.

Zidovi kolibe puni su rupa od otpale žbuke. Ispod se vide daske odkojih je koliba prvobitno bila napravljena.„Ranč“ je njiva od sedam i pol duluma koju je djed bio kupio kad je

otišao u mirovinu i tu posadio voćnjak šljiva. Sjećam se svega, ali tosada nije bitno. Nema više ni djeda ni majke (tako sam zvao baku),ni moje stare, njihove kćeri. Nema ni „ranča“. Sad je to u šipragu i uzaboravu zarobljen voćnjak. Imanje pripada tetki Ziki koja me pustilada tu boravim koliko hoću.Ne znam točno kad sam došao, ali ljeto se primicalo kraju, a šljive

trulile jer nije bilo nikog da ih pobere. Danju bi stršljeni zujali uborbenim formacijama i prežderavali se sokom prezrelih „mađarica“.Ptice raznih veličina i boja kriješteći su skakale po gudurama ikljucale malo plodove, a malo jedna drugu. Navalili su nekakviokrupnjali skakavci, a i one sitne, nepodnošljive mušice što ti sezalijeću ravno u oči.22 Pričam si istu priču nebrojeno puta, kao da se nadam da ću

jednom smisliti ljepši kraj. Priča može započeti kad sam toglistopadskog popodneva, prije dvije godine, pao u Savu.Izašao sam tada iz rijeke na muljevitu obalu. Dok sam se penjao uz

strmu blatnu stazu, okliznuo sam se, pao na guzicu i otklizao se pola

metra natrag prema rijeci. Kad sam se napokon popeo na vrhnasipa, skinuo sam jaknu i majicu. Iz tijela je izlazila para.Sjedio sam neko vrijeme na zemlji očekujući nešto. Mislio sam da

ću zaplakati, da ću, kao u nekom lošem filmu, tu na obali rijekepustiti suze da mi cure niz lice. Da ću se onda smiriti, obrisati suze,nasmiješiti se. Zatim se dignuti i laganim korakom krenuti u nekakvubudućnost. Bilo kakvu. Ali nisam. Sjedio sam na obali gol do pojasa igledao kako mi se bradavice na sisama ukrućuju.33 Već neko vrijeme čujem glasove. Ima ih nekoliko. Pojedine

raspoznajem i znam da pripadaju nekom meni. Za druge nisamsiguran. Izranjaju kao iz bezdana, oglase se jednom ili dvaput i zatimzauvijek nestaju.Jedan od poznatih glasova podbada me da baš i nije siguran u taj,

nazovimo ga tako, pokušaj utapanja. Čini mu se da sam se samonespretno pokliznuo i pljusnuo u muljeviti plićak. Zvrnda zajedljivokako nemam muda za takvo što i ja mu, iako nevoljko, priznajem daje u pravu.Vidim se i sam kako zamišljen stojim na obali Save i držim cigaretu.

Gledam u rijeku, oko mene se čuje graktanje vrana, srce počinjenabijati u prsima. Osjećam da me dim cigarete guši, znao sam da ćeme uhvatiti onaj moj napadaj s kojim živim već nekoliko godina, akoji ne znam kako bih nazvao. Panično bacam cigaretu u blatoispred sebe i gasim je đonom tenisice. Gledam svoju nogu kako semrda i kako do ispod nje izmiče. Tad shvatim da padam u rijeku.Dodir hladne vode prizvao me svijesti. Mahnito zaplivam prema

obali udaljenoj pola metra, prije nego što shvatim da je dubina tekmalo iznad pasa.

II

11 Sjedim u kolibi, palim šibicu i brojim do pet. Plamen ližejagodice prstiju i bol je tu. Na nju se uvijek možeš osloniti.Očekujem huk sove koji se svake noći začuje iz obližnje šuplje

kruške.Pokušavao sam sebi ispričati što se događalo u posljednje dvije

godine, ali nisam uspijevao. Priča se mijenjala ovisno o tome koji juje od mojih glasova pričao. Neki od glasova potpuno bi zaboravljaopojedine epizode, dok bi kod drugoga one zauzimale središnjemjesto.A imao sam i previše vremena za razmišljanje u djedovoj kolibi.

Počeo sam vjerovati da se sve što se ima dogoditi zapravo većdogodilo. Umislio sam da, analizirajući prošlost, mogu predvidjetibudućnost.22 Ustao sam tog listopada prije dvije godine s blatnog tla, iscijedio

mokru majicu i navukao je na sebe. Bradavice su se i dalje naziralekroz vlažnu tkaninu. Ponovo sam mislio na bivšu ženu i na njezinesise. Bile su tek malo veće od mojih, ali imale su potpuno drugačijuformu i poetiku. Bradavica zašiljenih i tvrdih poput vršaka pruskihkaciga iz Prvog svjetskog rata. Kad ih zagrizeš, pucaju zubi, ispadajunekvalitetne amalgamske plombe.U tom sam razdoblju pokušavao ne misliti na nju, zaboraviti je

poput neugodne uspomene. Nisam je volio, više je stvarno nisamvolio, govorio sam si.– Pitanje je da li si je ikad volio dodavao bi glas iz kakvog mračnog

budžaka moje svijesti.– Ne, pitanje je može li on uopće ikoga voljeti? začuo bi se promukli

glas nekog psihijatra iz drugog kuta.– Voli sebe, samo sebe voli. Samo sebe! kriještao je nov, nepoznat

glas.– Najmanje sebe voli smireno dodaje psihijatar.

– Glasovi su me počeli proganjati otkad me je ona ostavila. Izdržaosam još nekoliko mjeseci u Oslu radeći na fakultetu, a zatim sam nakraju zimskog semestra spakirao ruksak, podigao sav novac sračuna i pobjegao u Brazil. Lutao sam neko vrijeme bez nekogodređenog cilja da bih se nakon nekoliko mjeseci ugnijezdio naotočiću Morro do Sao Paolo na sjeveru zemlje. Ondje sam sezaljubio u djevojku koja kao da je bila dvojnica moje bivše žene. Kadsam je prvi put vidio, nisam mogao vjerovati. Isto visoko čelo, istebezobrazne oči, pune usne, gipko tijelo koje se uvija u taktu glazbe iista mršava, skoro nepostojeća stražnjica. Jedino što je ova bilacrnkinja. Voljeli smo se preko dva mjeseca i glasovi u meni suutihnuli. Već sam bio počeo maštati, planirati čak, kako zauvijekostati na tom otoku. Vidio sam gomilu svoje tamnopute djece kakose ganjaju po beskrajnim pješčanim plažama. A onda je jednog danadošla sva uplakana i rekla da mora ići dalje. Objašnjavala mi je krozsuze, koje su mi se činile iskrenima, da joj je muž u zatvoru i da semora brinuti o svoje troje djece koja je čekaju u nekom gradiću uzabačenoj pokrajini Mato Grosso kod njezine majke. Ja ništa nisamshvaćao, pokušavao sam je umiriti poljupcima i nježnim riječima nalošem portugalskom. Na kraju ju je uhvatila histerija, počela je vrištatikako je Brazil odvratna zemlja i kako sam glup i da se vratim odaklesam i došao. Kad se smirila, tražila je novac. Dao sam joj koliko samimao. Poljubila me, zahvalila i otišla.Tada su mi se glasovi vratili u glavu, a ja, nakon još nekoliko

mjeseci lutanja Brazilom, opet u Oslo. Na fakultetu me dočekaootkaz jer sam nestao na više od pola godine a da se nikome nisamjavio. Možda se nešto i moglo srediti, bio sam drag profesoruPettersenu, mom mentoru, ali nije imalo smisla. Znao sam da ćuopet nestati prvom prilikom, čim skupim dovoljno novca.Izdržao sam u Oslu nekako do jeseni, uglavnom radeći po čitave

dane. Kad je bilo posla, kao prevoditelj, a kad nije, kao građevinskiradnik. Na jesen me ponovo uhvatio nemir i tako sam opet otišao,najprije u Hrvatsku pa u Bosnu. Razmišljao sam o tome kako bi bilobaciti se u Savu i nestati, ali nije to lako. Tada sam se okliznuo i paou muljevitu rijeku.33 Ostavio sam bio tada, prije dvije godine, rijeku Savu iza sebe.

Ostavio sam i kuću i ulicu i tu kasabu u kojoj sam bio dijete i u kojoj

sam nekoć bio bliže sebi nego ću to ikad poslije biti. Ostavio sam izasebe urušene zidove, uvenule bašte, mezare i grobove porazlokanim ledinama.Nakon tog pada u Savu, ipak sam osjetio neku nejasnu nadu,

počela je u meni gorjeti nekakva jadna i slabašna vatrica. Nisam joštočno bio znao što uraditi, ni kako, ali za početak sam presvukaomokru odjeću, sjeo u djedov stojadin zvan „zelenko“ i krenuo premaSplitu. „Zelenka“ mi je djed ostavio u oporuci. Stao je na cesti maloprije Mostara i više se nije htio pokrenuti. Ostavio sam ga sključevima u bravi i krenuo cestom stopirajući s ruksakom na leđima.Nitko mi nije stao, naravno. Ljudi na toj cesti voze kao mahniti.

III

11 Budim se naprasno pred zoru potpuno mokar od znoja. U prvitren ne shvaćam gdje sam, srce dušmanski udara po grudnom košu.Ostaci sna još razuzdano plešu po djedovoj kolibi i ja se naglodižem, razmičem zavjesu ne bih li u sobu pustio javu. Kroz prozordopire kao smrt blijeda svijetlost, nedovoljna da rastjera stravu sna.San: Ja sam zli duh. Gone me tri dobra duha. Letimo poput kometa

po golemoj zgradi koja podsjeća na moju osnovnu školu: „Narodniheroj Zaim Mušanović“. Oni me love kao što bijesni lovci gone plijenkoji im je dotad već mnogo puta za dlaku izmakao. Znam, ako medohvate, sve je gotovo. Dok bjesomučno letimo kroz dugačkehodnike, gore-dolje po stubama, po poznatim učionicama, oni prijetei govore mi što me sve čeka kad me se dočepaju, a ja se uglavnomcerekam i psujem im sve što stignem. Jedan me strelovito pratiprema zatvorenom prozoru; ja naglo skrenem, on udara o prozor.Otvaram prozor, guram dobrog duha kroz njega, zatim ga zatvaram ifijuknem poput metka kroz školsku dvoranu gdje smo nekad čuvalipočasnu stražu pokraj Titove slike. Preostala dva dobra duhapresavijaju se od boli i bijesa. Vrište i cvile, psuju, kunu otrovno. Jaim dobacujem poganluke, ali osjećam kako me hvata strah, kakоpanika svladava moje nematerijalno tijelo i osjećam da će se njihoveprijetnje prije ili poslije obistiniti.Ovakva buđenja uobičajena su kad prestanem pušiti hašiš. Desetak

godina duvao sam svaki dan uz povremene prekide. Ponekad bihprestao jer nisam mogao nabaviti robu, a ponekad da razbistrimmisli. Posljednjih godina, kad god bih prestao duvati, noću bih seznojio. Taj je znoj ljepljiv i ima slatkasto-kiselkast miris. Zatim bi sepočeli vraćati snovi. Kad duvaš, ne sanjaš. Kad prestaneš, sanjaš.22 Tog listopada prije dvije godine letio sam natrag za Oslo. U

avionu sam se trudio ne gledati lica ljudi oko sebe, ne slušati njihoveglasove; ne zanimaju me njihove otužne priče kako su proveli odmor,

koliko su platili smještaj, a koliko lignje na žaru u nekoj konobi naHvaru. Uzimam pivo, otvaram ga i nespretno prospem pola limenkepo hlačama mladog Norvežanina što sjedi do mene i neštoponeseno govori svojoj djevojci. Ona je nezdravo mršava, sumecima u grudnjaku i malim crvenim bubuljicama po licu kojeneuspješno pokušava sakriti puderom. Mladić me pogleda najprijeiznenađeno, zatim ljutito. Počinje dlanom otresati pjenu s hlača,psujući glasno na sjevernonorveškom dijalektu. Ja šutim i gledam gakao što čovjek gleda gnjidu koja će mu popiti pola litre krvi kadpostane uš. Potegnem malo piva, progutam valium i okrećem glavuna drugu stranu.Prije nego što ću utonuti u blaženstvo besvijesti, pomislim kako bi

bilo najbolje da se avion sruši nakon što zaspim. Negdje u Alpama,ako može.33 Budim se prije nego što će avion sletjeti u zračnu luku

Gardemoen, pedesetak kilometara od Osla. Kroz mene struji valstraha kojem ne znam pravi izvor, ali koji i te kako dobro poznajem.Uvijek je bilo tako: taj je strah uvijek bio tu, to nezadovoljstvo samim

sobom i ostatkom svijeta.Bilo je to zapravo tragikomično. Kada bih bio u Norveškoj, sve bi mi

išlo na živce: norveška muzika i muzičari, književnost i pisci,novinski. naslovi, televizijske vijesti, norveški jezik i svi dijalekti,norveška povijest, zemljopis, priroda, planine i fjordovi, nordijskemračne, beskonačne zime, beskrajni ljetni dani, norveški zakoni,vlada, kralj, kraljica, princ i princeza, ljudi na ulici, dosadni, starmalidječaci i umišljene djevojčice, isfrustrirane djevojke s napumpanimguzicama i utegnutim sisurinama, usukani, iskompleksirani mladići, ao nogometu i politici da i ne govorim.Istodobno, sve što je imalo veze s Balkanom bilo je kao izmišljeno:

ljudi su neposredni, topli, buntovni, nema te norveške ovčjeposlušnosti, ne sputava te paukova mreža zakona, vlada javašluk,nemar i kaos, ciganluk plodni koji je, baš takav kakav jest, sa svimsvojim lošim stranama, ipak bliži ljudskom biću nego hladna,metalna, savršeno organizirana i u svakom dijelu pomno kontroliranadruštvena struktura. Kaos je život, razmišljao bih u nekoj od svojihiznajmljenih sobica u istočnom dijelu Osla. Palio bih džoint zadžointom i zaključivao: organizirati kaos znači težiti ništavilu. Slušao

bih balkansku, orijentalnu ili afričku muziku, čitao knjige na našem,kupovao novine, pratio vijesti.Bilo je istine u svem tom mom naprđivanju, ali nitko me nije tjerao

da budem u Norveškoj. Mogao sam se vratiti na Balkan. I nije danisam pokušavao, ali upravo bi u takvim trenucima moja unutarnjamašina zaribala. Kad bih odlazio u Hrvatsku, Bosnu, Srbiju, CrnuGoru, Makedoniju, nakon početnih tjedana, ispunjenih susretima sprijateljima i razuzdanim dernecima, sve bi poprimalo drugačiji oblik.I razuđena Norveška i brdoviti Balkan. Probudio bih se tako jednogjutra u Rijeci, Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Beogradu,Novom Sadu, nebitno, obično mamuran, ispumpan, svijesti suženeod kakve droge, i odjednom bi se sve okrcnuio naizvrat. Zaskočila bimc mješavina gađenja i panike, osjećaj potpunog promašaja. Nakondva tjedna povlačio bih se u samoću, počeo slušati norveškumuziku, čitati knjige na norveškom, a ako bih se već napio, počinjaobih gnjaviti o ljepotama norveške prirode, o njihovoj istančanojkulturi, razvijenoj demokraciji, klasnom miru i ostalim tricama.

***Završetak sna: Dva preostala dobra duha me sustižu, osjećam

njihov bijes, čujem njihovo zapjenjeno režanje, već pružaju rugobnešake prema tankom plinovitom repu što ostaje iza mene dok letimmijenjajući smjer što brže mogu. Posustajem, osjećam da gubimsnagu, da sam možda i zaslužio sve to čime mi prijete, možda bih istao, ali želio bih samo znati: zašto? Sve je ovo strašno samo zatošto ne mogu dokučiti zašto sam ja zli duh, a oni dobri, zašto jabježim, a oni progone, zašto se ja plašim, a oni su snažni i bahati.Letimo dalje, više ne prepoznajem prostorije ni zgradu, dolazimo navrh, ja izlijećem na krov, ondje je velik dimnjak, i osjećam da semožda tu na trenutak mogu sakriti i odmoriti. Šušnem nečujno unjega, prolijećem kroz gustu, čadavu tamu i tada se budim sav uznoju.S užasom shvaćam da je ovaj svijet samo mračan dimnjak u koji

sam se na trenutak sklonio od potjere.

IV

11 Sjećam se kako izlazim iz aviona, tup od valiuma, prolazim krozkontrolu putovnica zijevajući. Niz obraze mi klize suze. Policajacljubazno pozdravlja, gleda u moju crvenu norvešku putovnicu, pitaodakle dolazim, ja mu odgovaram usporeno, kroz nos. On udarapečat na slobodnu stranicu i govori: Dobro došao kući! Pogledam gazačuđeno, na licu mu tražim tragove sarkazma, ali ono je iskreno irumeno. Odgegam se dalje. Uzimam prtijagu, jedan stari plaviruksak koji sam nekoć davno ukrao u vešeraju u studentskom domuu Oslu, i idem prema izlazu. Na carinskoj kontroli, svaki sa svojestrane prolaza, stoji jedan policajac s psom, čiju rasu ne mogu sasigurnošću odrediti, i jedna policajka. Pas njuši ljude dok prolaze.Kad sam mu prišao, vidljivo se uzbudio, počeo mahati repom i vrtjetise oko mene. Ipak mislim da je riječ o labradoru. Policajka pita bih limogao s njom poći u prostoriju s desne strane. Krećem bez riječi.Moli da prtljagu stavim na stol te da otvorim veliki i mali ruksak. Pitaznam li zašto su me zaustavili. Kažem da znam.– Znaš li kakav je ono pas?– Znam.– Zašto je reagirao na tebe?– Možda zato što sam u ovom ruksaku donedavno imao trave

odgovaram zijevajući.Ona kao da se obraduje, tiho ponavlja moju rečenicu od riječi do

riječi. Počinje kopati po malom ruksaku koji sam nosio kao ručnuprtljagu. Pita imam li još nečeg takvog kod sebe.Gledam je i šutim. Ona ponavlja pitanje. Pitam izgledam li joj baš

toliko glup.Zatim moram vaditi sve stvari iz oba ruksaka, uglavnom prljavo

rublje i pokoju knjigu. Pita me pušim li hašiš, ja odgovaram potvrdno.– Pušiš? ponavlja i na trenutak prekida rovariti po neseseru.

– Pušim odgovaram i osjetim lagano ali ispunjavajuće zadovoljstvojer sam tako jebeno hladan. Znam da je to zato što me onaj valium izaviona još drži i da je moja „flegma“ lažna, ali briga me. Policajkapita kad sam zadnji put pušio.– Na aerodromu u Splitu.Zatim dolazi drugi policajac, odvodi me u susjednu prostorijicu.

Ondje mi ljubazno naređuje da se skinem do gola. Skidam se bezikakvog srama, na trenutak pomislim kako bih mogao i zaplesati.Policajac, naviknut da je ljudima neugodno, pokušava započeti

razgovor. Dok mi pretresa jaknu, hlače, čarape, cipele, uljudno pitakamo sam putovao, što sam radio, što sam po zanimanju i takvestvari. Ja skinem gaće, pružam mu ih, ostajući potpuno gol. Kažemmu da mi se uopće ne da pričati, nego neka on radi svoj posao, a jaću svoj.– Okej? dodajem s visine.– Okej odgovara mirno.Gleda mi usta, ispod pazuha, i na kraju preostaje još samo da mi

gurne prste u čmar. Ali vidim da se u posljednjem trenutkupredomišlja i odustaje od svega.– I bolje ti je pomislim zlobno. Tu ni ja ne bih gledao.22 Vrata se uz rezak elektronski zvuk rastvaraju, prolazim kroz njih.

Zakoračim preko zelene crte na podu i uđem u Norvešku. Gomilaljudi ispred očekuje nekog svog. Jedna djevojka prolazi iza mene,prilazi joj mladić s buketom cvijeća, ona mu trči u zagrljaj, ne ljubese, samo stoje dugo zagrljeni, on joj šapuće u uho. Ja stojim sjednim ruksakom na leđima, a drugim u lijevoj ruci, i zvjeram okosebe, tobože tražim nekog tko me čeka.– Norveška... pomislim i polako krenem dalje. Jedan onizak i brkat

muškarac u ruci drži komad papira na kojem piše „Helena“. U drugojruci drži norvešku zastavicu.Koračam usporeno, očekujem nešto, nalet osjećaja, sjećanja,

čekam da netko uzvikne moje ime, uhvati me za rame... Zastanem,okrećem se... Ništa. Utihnuli su čak i glasovi u mojoj glavi. Vidimljude oko sebe kako hodaju, vuku prtljagu, drugi ih dočekujuradosno, vidim kako pričaju, rastežu usne u osmijehe, ponesenomašu rukama. Sve se usporava, glasovi postaju dublji, ja seokrećem oko sebe, osjećam kako glasovi postaju udaljena jeka,

kako polako nestaju negdje u potiljku, noge mi postaju mekane, crnimramorni pod kao da se pretvara u savski mulj i počinjem se okretativeć sasvim izgubljeno, poput soma u vrši, čujem jedan od glasovakako dolazi odnekud iz kičmene moždine, čujem kako spodsmijehom spominje godine potrošene u Norveškoj, kako se smijei pjeva neku cigansku pjesmu, ali podrugljivo i izazivački, pokušavamga zagušiti, ali on pjeva i ne haje nimalo, poželim pasti u nesvijest,okrećem se polako i dalje, neki stariji par prolazi pored menezagledajući mi u zjenice, jasno to vidim, koljena napokon počinjuklecati, vidim onog brku sa zastavom, prilazi mu visoka plavuša,može biti Ruskinja, on joj pruža zastavicu, ona je prima i vidi se dane zna što bi s njom, a ni s njim, pomislim kako sam i ja mogao uzetikomad papira i napisati „Helena“ i čekati. Pomislim: Norveška...Osjećam hladnu vodu na licu, netko me lagano pljuska po

obrazima, polako dolazim k sebi. Iznad mene nekoliko glavaznačajno kima, zadovoljne što su bile svjedoci jednom„nesvakidašnjem“ događaju, sretne što su napokon nešto doživjele.Hvatam tu ruku što me pljuska, pripada sredovječnoj prodavačici ukiosku ispred kojeg sam se srušio. Na lijevoj dojci okačena joj jepločica na kojoj piše: Cathrine. Cathrine je plavuša, ima frizuruLjupke Dimitrovske i zabrinuto brblja na južnonorveškom dijalektu.Najprije sam pomislio da se obraća meni, ali onda se nagnula,izbacila sise pred moj nos, pljuskala me po obrazima i ja shvatih dagovori samoj sebi. Maknem joj ruku i jedino što uspijevam izgovoritijest:– Šećera, dajte mi šećera...Diže se, odlazi do svog kioska i iz hladnjaka vadi colu.Nakon što sam otpio malo zašećerene gazirane vode, ustao sam, a

ljudi oko mene stadoše se razilaziti. Predstava je završena. Cathrinese vraća za pult u svom kiosku, neki muškarac već nestrpljivo čekada plati novine.Ja prilazim poslije njega, zahvaljujem joj na pomoći, želim platiti

colu, ona odmahuje rukom, kaže da to nije ništa, bila se zabrinula,vidjela me izdaleka kako teturam. Ja napokon dižem pogled snjezinih sisa i pogledam je u oči. Ispod te pedesetak godinaoblikovane maske gleda me tužna djevojčica. Poznavao sam takvepoglede i, da budem iskren, plašio sam ih se.

Zahvalio sam, podigao ruksak na leđa, okrenuo se i izašao.Dok sam izlazio, pogled mi pada na naslovnice novina. „Princeza

Mette-Marit najelegantnija na balu“, „Каkо uštedjeti tisuće kruna nastruji“, „40 mrtvih u Iraku“, „Big Brother Kristine operirala grudi“...33 Sjeo sam na vlak do grada, sišao na Oslo Sentralstasjonu,

izašao iz zgrade kolodvora i stao. Bila je večer, neonske reklamepalile su se i gasile, tramvaji su zujali i zvonili, crvena, žuta i zelenasvjetla na semaforima izmjenjivala, ljudi po komandi kretali izaustavljali se, sretali se i razilazili, vraćali se s dosadnih poslova, išlisvojim domovima, išli po djecu u vrtić, sjedali za stolove s na brzinuzgotovljenom hranom, razgovarali o tome kako su proveli dan,stavljali djecu u krevete, zatim uključivali televizore, čekali omiljeneserije, spavali.Lijevo od zgrade glavnog kolodvora nalazi se Plata, prostrani

travnjak gdje su se okupljali narkomani. Bauljali su u grupicama,okupljali se u veće, potom razilazili, sređivali robu, razmjenjivalipsovke i njima bitne informacije, dovikivali jedni drugima, napadnožicali novac od prolaznika, prepirali se s policijom koja bi ih svremena na vrijeme rastjerivala.Spuštam se u tamu podzemne željeznice i hvatam vlak prema

istočnom dijelu Osla, do postaje Тøуеn.

V

11 Tada, prije dvije godine, dok sam se vozio metroom premapostaji Тøуеn, cijedio sam iz sebe posljednje kapi optimizma.Pokušavao sam misliti da ipak sve još može biti dobro, da se možepočeti ispočetka, da ljudi dožive svašta, padnu i opet se dignu, da netreba od svega praviti dramu i tragediju, koji kurac sebi umišljaš,misliš da je samo tebi teško, misliš da se cijeli svijet okreće samozbog tebe? To misliš? Baš kao što ti je i tvoj stari govorio.22 Izašao sam na Тøуеnu i popeo se uzbrdicom uz Hagegate.

Pored mene prolaze tri mlade Somalijke. Jedna je pokrivena i nosiveo preko lica, a druge dvije utegnute su u džins i nabadaju visokimštiklama po pločniku. Smiju se i mašu rukama po zraku. Na trguТøуеn na jednoj od klupa sjede dva neprirodno mršava mladića.Jednome glava pada na prsa, a drugi zuri u nešto što drži upoluotvorenoj šaci. Prvi podiže glavu na trenutak, psuje, zatim muglava ponovo pada naprijed.Dolazim do broja 52. Na jednome zvoncu pronađem Egilovo

prezime: Johansen. Pozvonim. Neki glas odgovara, predstavljam sei vrata se otvaraju. Ulazim i penjem se uz drvene stube na drugi kat.Na otvorenim vratima stoji Egil i srdačno me pozdravlja. Nemaljubljenja i grijenja kao na Balkanu. Tamo se moraš ljubiti s ljudimakoje viđaš svaki drugi dan. S djevojkama bih to još nekako i podnio,ali s muškarcima bi mi zbilja išlo na živce. Najgori su oni koji se još iuvrijede ako ih, po njihovom sudu, ne izljubiš dovoljno strasno. Paonda moraš paziti hoćeš li nekog poljubiti dva ili tri puta, a bilo je ionih koji su osjetjivi i na to u koju ćeš mu stranu dati prvi poljubac.Izgubio sam zbog tog ljubljenja nekoliko ljudi za koje sam mislio dabi mi mogli biti prijatelji.Egil je bio mršav i visok, nije mnogo govorio, niti je pokazivao

osjećaje na bučan način. Kad bi stavio šešir, podsjećao bi na jakomršavog Clinta Eastwooda. Bio je deset godina mlađi od mene i prije

nekoliko godina predavao sam mu južnoslavenske književnosti naSveučilištu u Oslu. Tako smo se i upoznali, a nakon nekog vremena izbližili. Ponekad bismo znali zapaliti džoint ili popiti pivo poslijepredavanja. Upoznao sam ga s ciganskom muzikom i jako mu sesvidjela. Sada, rekao mi je, studira arapski i radi kao DJ poklubovima u Oslu. Pušta arapske, afričke i ciganske stvariobogaćene elektronskim bitovima.Rekao mi je da će jedna od soba u tom četverosobnom stanu biti

slobodna za tjedan dana te da se, ako hoću, mogu useliti. Dotadmogu spavati u dnevnoj sobi na sofi. U stanu su, osim Egila, živjelajoš dva mladića. Jedan od njih dvojice odlazi sljedeći tjedan.Pristao sam i nakon toga više nismo imali o čemu razgovarati.

Nakon nekoliko minuta tišine Egil je rekao da ide u svoju sobu jermora učiti, a ja sam se otišao istuširati.33 Nakon tuširanja napravio sam sebi postelju na sofi ispred

televizora. Egil i ostala dvojica stanara naizmjence su ulazili i izlaziliiz kupaonice i zatim se povukli u svoje sobe. Sutra je novi radni dan,treba ranije leći da bi se naspavalo. Ja liježem na sofu, pokrivam sevrećom za spavanje i uključujem televizor. Pedeset programa, ali nina jednom se nisam mogao zaustaviti dulje od pet sekundi. Ugasiosam televizor i pokušao spavati. Ali prije nego što ću zaspati, krozglavu mi počeše prolaziti svakojake misli. Najprije sam razmišljao otome što ću sada u Norveškoj. Naći nekakav posao, raditi od 8 do16, pušiti hašiš sam u svojoj sobi od 17 do 24, vikendom se opijati,pokušati nešto povaliti, nedjeljom mamurati, gledati porniće ili ležatiispred televizora i vrtjeti pedeset programa, čekati ponedjeljak, čekatiutorak, čekati srijedu, čekati... Ili se zaljubiti u neku djevojku,provoditi vikende s njom, ići na izlete, darivati joj sitnice, voditi ljubavna neobičnim mjestima, varati je, čekati da ona mene prevari,prekidati pa se ponovo miriti, tješiti je i brisati joj suze, rastezati tajodnos dok netko od nas ne nađe nekog drugog ili dok ona nezatrudni. Pomislio sam to i skoro se počeo smijati jer se, naravno,sjetih bivše žene. Ponekad nisam bio siguran je li stvarna ili je samodemon zadužen da mi muči dušu.Nakon ovakvih misli nisam mogao zaspati. Nisam imao hašiša pa

me pomalo hvatala kriza. Uzeo sam valium, progutao ga i okrenuose glavom prema naslonjaču.

VI

11 Probudio sam se. U stanu je tiho, čini se da sam ostao sam. Svisu već otišli na fakultet ili na posao. U stanu je, osim Egila, još jedanNorvežanin, student kojeg jedva da sam vidio sinoć kad sam došao.On se trebao iseliti, a ja preuzeti njegovu sobu za tjedan dana. Uposljednjoj sobi, odmah pored kuhinje, živi Francuz, dopisniknekakvih francuskih novina. Upoznao sam ga sinoć. Visok je ikrupan, onako rumenih obraščića podsjeća na sitog i razmaženogdječaka.Ustajem i pospremam vreću za spavanje. Odlazim u kupaonicu,

dugo se tuširam vrelom vodom. Brijem se, perem zube, odijevamčisto rublje, navlačim hlače, majicu, gornji dio trenirke, gledam se uogledalu, ne razmišljam.Sjedam na sofu u dnevnoj sobi i ne znam što da radim. Pogledam

kroz prozor na ulicu. Oblačno je i ulice su mokre. Kiša je većzasigurno nekoliko puta počinjala padati pa prestajala. Sitna, hladnai predvidljiva. Automobili prolaze i zastajkuju na semaforu na križanjumalo ispod naše zgrade. Malobrojni prolaznici žure stišćućikišobrane.22 Pet je dana prošlo. Ustajao bih nakon što bi Egil, Francuz i onaj

treći koji se trebao iseliti, a kojem nisam upamtio ime, otišli obavljatisvoje dnevne obveze. Istuširao bih se, obrijao, odjenuo kao da ćuizaći, sjeo na sofu pored prozora i gledao na ulicu. Vani se ništa nijemijenjalo. Isto sivo nebo, ista mokra ulica, isto raskrižje, semafor nakojem su se izmjenjivala svjetla, užurbane siluete koje su krupnimkoracima grabile ka svojim odredištima. U neko doba, malo poslijepodneva, otišao bih do prodavaonice, kupio novine, kruh i limenkuskuše u umaku od rajčica, vratio se kući, čitao novinske naslove,žvakao ribu. U jednoj limenci skuše u umaku od rajčica ima sve štočovjeku treba za jedan dan.

Kada bi se moji sustanari vratili kući, oko pet popodne, pozdravili bime ovlaš i otišli spremati ručak u zajedničkoj kuhinji. Ja bih sačekaoda zgotove svoja jela, a zatim izlazio da im ne smetam dok objeduju.Jeli su u dnevnoj sobi gledajući televiziju. Egil bi me pozvao dajedemo skupa, ali ja bih uljudno zahvalio i odbio. Rekao bih mu dasam jeo skušu u umaku od rajčica i da je to sve što mi treba za tajdan. On ne bi odgovorio, samo bi smireno nastavio jesti svoju hranu.I Francuz me nudio jelom. Prilično je loše govorio norveški, pa smose sporazumijevali na engleskom. Govorio je poput Renea izbritanske humoristične serije Alo, alo. Treći sustanar nije nudiohranu, niti je što govorio. Šestog dana mog boravka u stanu, usubotu, on se iselio iz sobe, a ja se uselio u nju.33 Unio sam svoja dva ruksaka i spustio ih u kut. Soba je bila

prostrana, s krevetom, radnim stolom, dva stolca i ormarom. Prozorisu gledali na istu ulicu kao i oni u dnevnoj sobi. Stajao sam i gledaobijele zidove koji su poprimili prljavožutu boju. Tu i tamo vidjele bi serupice ili otkinuti komadići tapeta. Otišao sam do kreveta i sjeo.Pogledao sam kroz prozor i vidio isti prizor koji sam gledaoposljednjih nekoliko dana. Pomislim da se, eto, ipak nešto pokrenulo.Sad imaš svoju sobu i možeš je namjestiti kako ti je drago. Možešsjediti na krevetu i po čitav dan gledati na ulicu. Ne trebaš im se višesklanjati s puta kad dođu kući na ručak. Ne trebaš više izlaziti ipenjati se na krov zgrade odakle puca pogled na Oslo. S krova sevidi i džamija koju su prije nekoliko godina izgradili muslimani. Uistočnom dijelu Osla dosta je useljenika iz muslimanskih zemalja.Džamija je izgradena od kamena koji su dopremili čak s Bliskogistoka. Ima dvije vitke munare, ali norveške vlasti ne dopuštaju da sepušta ezan, jer smatraju da bi to uznemirivalo ostale građane kojinisu muslimani.Digao sam se s kreveta i otišao do ruksaka. Veliki ruksak primakao

sam ormaru i iz njega počeo vaditi odjeću i slagati je na police. Kadsam bio gotov, uzeo sam mali ruksak i iz njega izvadio laptop tenekoliko knjiga i bilježnica i stavio ih na radni stol. Uključio samkompjutor, pustio kratki pornofilm i onanirao. Kad sam svršio, sjeosam na krevet i ponovo gledao kroz prozor na ulicu.

VII

11 Nakon što su šljive oko djedove kolibe napokon popadale isagnjile, stigla je jesen. Počele su kiše koje u Bosni nazivaju„heftenjače“, što znači da će padati po tjedan dana. Glasovi u mojojglavi polako su se stišavali i bilo je dana kada više uopće nisurazgovarali ni sa mnom, a ni međusobno. Slike koje bi mezaskakivale u snu, ali i dok sam bio budan, sve su više blijedjele.Možda je razlog bio i to što sam o onome što se događalo u Oslusada počeo pisati. Najprije sam zapravo s prednje strane ružičastebilježnice počeo pisati o tome što mi se dogadalo u kolibi, ali nije setu imalo bogzna što reći. Nakon nekog vremena sa stražnje samstrane bilježnice počeo neurotično škrabati pojedine riječi koje su seticale dogadaja iz Osla. Riječi su se poslije, malo-pomalo, sklapale uoblike koji su sličili na priče. Činilo se kao da sam glasove iz glaveponekad uspijevao zarobiti na tom papiru.Kad su naišle kiše, počeo sam izlaziti iz kolibe i šetati po okolnim

brdima. Bilo je blatno i teško se hodalo. Ponegdje bih propao uljepljivu zemlju do koljena, ali nema ništa ljepše od hodanja šumomdok pada kiša. Čuješ je kako sipi, i kako kapi udaraju o već uvenulelistove, i kako zatim polako klize i udaraju u meko šumsko tlo, i vidiškako poneki list padne, i kako tanki mlazovi vode prate usjeke nahrastovoj kori. Sve je drugo utihnulo, nema zujanja kukaca, nemacvrkuta ptica, nema vjeverica niti šušnja oku nevidljivih životinja. Svisu se zavukli u svoja skrovišta, gnijezda i jazbine, zajedno sašumom prepustili se jesenjoj kiši.22 Volio sam hodati po kiši i zato što sam bio siguran da po

okolnim njivama i proplancima neću sresti seljake ili čobane. Prije siih mogao čuti kako se cijeli dan dovikuju s brda na brdo. Pokušavaobih odgonetnuti što to jedan drugome imaju reći, ali nisam mogao.Sve što sam čuo bilo je otegnuto, neartikulirano eeeooooo, koje bi senajprije začulo s jednog brda, a zatim oooooeee s drugog. Možda je

to značilo mnogo više od onoga što sam mogao naslutiti. A moždanije značilo ništa.Koliba je od sela udaljena osam kilometara. Prašnjav, razlokan

makadamski put pratio je rječicu koja je izvirala negdje gore uplanini. Do sela sam se spuštao kada bi mi ponestalo namirnica,otprilike jednom na tjedan. Imam jednu, 37 godina staru, razdrndanububu, koja je taj put prelazila bez problema. Kad sam prvi put bubomprolazio selom, dječaci koji su igrali nogomet nasred ceste uklonišese hitro i već uvježbano, te stadoše buljiti i cerekati se pokazujućiprstom na auto. Jedan viknu: Aaa, vidi ga, fićo! Ostali prihvatiše:„Fićo, fićo!“ i počeše se izrugivati i kreveljiti. Parkirao sam ispredprodavaonice preko puta džamije i ušao. Za pultom u dućančićustajala je djevojka, nije mogla imati više od 18-19 godina. Bila jetamnoputa i imala svjedosive oči. Kosa joj je bila crna, duga i gusta,začešljana unatrag. Imala je visoko čelo. Na trenutak zastanem igledam je dok poslužuje staru ženu u dimijama. Potom uzimampotrebne namirnice: brašno, ulje, jaja, paprike, rajčicu, tjesteninu,rižu i još ponešto. Ona me samo kratko pogleda dok govori kolikosve to košta.Izašao sam, a oko bube naguravala su se djeca. Preko puta, na

klupi ispred džamije, sjedili su starci, njih pet. Zmirkali su na suncu igledali me bez riječi. Trojica od njih na glavama su imala tamnoplaveberetke.33 Dok sam vozio natrag prema kolibi, glasovi i slike u glavi počeše

se vrtjeti poput mlinskog kamena. U bljeskovima vidim svoju bivšuženu i njezinog sina kako zajedno plaču, mali gleda u mene plavimočima. Tu je i Cathrine sa svojim punim usnama i brižnim,zaštitničkim osmijehom i njezina kći koja se hihoće i nespretno alibezobrazno, vrhovima kažiprsta i palca, trlja bradavice svojih sisa.Dodajem gas, auto poskakuje po neravnom putu. Pričinjava mi se

da me jure seoska djeca i prijeteći se kese, viču: „Fićo, fićo!“ Starcisjede na klupi i odobravajući kimaju, rastežu suha usta i pokazujubezube vilice. Jureći, umalo se ne sudarih s jednim starim bijelimmercedesom koji je naišao iza krivinc. Obojica naglo zakočismo.Nismo mogli proći jedan pored drugog jer je put bio preuzak.Mercedes nije pokazao ni najmanje volje da se pomakne unatrag, pasam to učinio ja. Dok je auto prolazio pored mene, na vozačkom

mjestu ugledam mrkog muškarca od četrdesetak godina s bradomdo prsa. Brada je bila neuredna i nepotkresana. Malo sam se trznuo.Mahnuo sam mu, kao što je i običaj kad se dva auta mimoiđu naputeljku, ali nije me ni pogledao. Na zadnjem sjedalu sjedile su dvijezamotane ženske prilike. Bradonja je dao gas i nestao niz blatnucestu.Nakon što sam proveo nekoliko dana u kolibi, s trijema sam

nekoliko puta vidio isti taj mercedes i istu onu bradam priliku zavolanom. Poslije su prolazili i neki drugi auti, pa i kombiji, i svi suvozači imali dugačke brade.

VIII

11 Jesen je trajala i nemilosrdno natapala zemlju kišom, potoci suhučali nizbrdo i slijevali se u rijeku koja je nabujala, zamutila se inosila sve pred sobom. Ja sam lunjao po okolnim šumama udjedovim starim, gumenim čizmama „rudarkama“ i osluškivao kakovjetar s grana trga uvenulo lišće. Noću bih slabo spavao pa samčitao ili, rjeđe, pisao. Budući da se električno svjetlo cijelo vrijemepalilo i gasilo, koristio sam se parafinskom lampom. Kad bih jeupalio, unutrašnjost kolibe postajala bi toplija. Sve je poprimalozagasito crvenkastu boju, svaki predmet dobio bi izduženu sjenu. Ustaru peć zvanu „bubnjara“ ubacivao sam bukovinu i brzo zatvaraovratašca. Najprije bi bilo tiho. Zatim bi plamen zahvatio drvo i u pećibi zatutnjalo.Nije trebaio puno pameti da znaš da će nakon ovakvih kiša doći

snijeg i da će do sela biti nemoguće doći autom, a pješice jakoteško. Trebale su mi nordijske skije. Jednog sam dana sjeo u auto inamjeravao potegnuti i do Sarajeva ako treba i nabaviti ih. Vratiosam se u kolibu nakon četiri dana s novim nordijskim skijama markeFisher. U Sarajevu sam morao pričekati dva dana da mi ugradevezove. Kupio sam i sasvim solidne skijaške cipele.22 Oslo, prije dvije godine. Nekoliko sam dana sjedio na prozoru u

svojoj sobi i promatrao ulicu. Svakog dana razmišljao sam o tomešto mi je raditi. Imao sam još nešto ušteđenog novca. Mogao samplatiti sobu za dva mjeseca unaprijed i još bi mi ostalo za hranu inekoliko izlazaka i pijanstava. Mogao sam sebi kupiti deset gramahašiša i provesti još barem tjedan dana na prozoru i napušavati se.Između svakog džointa pogledati pornić, onanirati, zatim čitati nekuknjigu, malo klopati, gledati kroz prozor, misliti kako binajjednostavnije bilo umrijeti. Ali ni to nije imalo smisla. Koliko se godživot činio besmislenim, smrt se činila još besmislenijom. Tada bihpočeo motati novi džoint i, dok bih ležao u krevetu i gledao u strop

pušeći, zaključio bih kako mi ni jedno ni drugo, ni život ni smrt,pretjerano ne odgovaraju.33 Nisam kupio hašiš. Peti dan nakon što sam se bio uselio u sobu

bilo je jasno da tako više ne ide. Il' umri il' živi, jebote, rekao samsebi, a ne ovako, ko mutav trut. Digao sam se i osjećao dobro.Istuširao se, obrijao već pet dana staru bradu, odjenuo najljepšuodjeću.– A sad idemo van među ljude, van na kišu, jebeš kišu, nek pada,

nisi od šećera, nećeš se istopiti, idemo naći posao, curu, malo živjeti,jebeš to cmoljavo uzdisanje, tu patetičnu tugu, tu nostalgiju koja i nijeništa drugo do izgovor za lijenost, jebeš to, čovječe, pa nisi jošmrtav. Umrijet ćeš i ovako i onako, kamo se žuriš?Tako je govorio poznati glas u glavi, glas koji bi me često tjerao da

se dignem iz mrtvila, glas koji bi spašavao od depresija, koji biizvlačio iz mulja nezdravog odustajanja od života, od kukavičluka kojinije dopuštao ni da živim, a ni da sebi prekratim muke. Međutim,treba biti iskren pa reći kako me taj isti glas još češće gurao tamogdje mi nije bilo mjesto, izbacivao bi me iz orbite, tjerao me da činimludosti, da ne mislim na posljedice, da zaboravim kako ponekad,negdje i nekako, treba prikočiti, usporiti i sletjeti. Bio bih raketa nekovrijeme, ali uvijek bi mi u presudnom trenutku ponestalo goriva. Izatim bih padao ostavljajući plameni trag iza sebe, padao dugo ibolno, bez ičega da me uspori. Na kraju bih opizdio o tlo.Volio sam ja taj glas, da se razumijemo; zbog njega sam ponekad i

mislio da vrijedi živjeti, ali mrzio sam ga kad bi me napuštao.Preciznije, mrzio sam to što je nesrazmjer između života s timglasom i bez njega bio tako ogroman; raspon između najviše inajniže točke životne krivulje bio je za moj ušljivi život jednostavnoprevelik.Ali tog dana, tog listopadskog jutra prije dvije godine u Oslu, bilo je

neophodno da se pokrenem, iako sam već tada znao da će to kad-tad negdje zapeti.

IX

11 Napokon izlazim, silazim niz Hagegatu, vjetar nanosi kišu u lice.Debela žena čeka zeleno svjetlo na pješačkom prijelazu. Naginjekišobran prema naprijed da bi se zaštitila. Prolazim pored nje neobazirući se na svjetla na semaforu i prelazim cestu. Iza sebe čujemkako joj vjetar okreće kišobran naizvrat. Kiša će ubrzo prestati, jeroblaci su niski, a vjetar ih tjera poput neposlušnih ovaca. Zatim će setek na trenutak pojaviti sunce, ljudi će sklopiti kišobrane, poskidatijakne, kao po zapovjedi nabaciti sunčane naočale, rastezati usta uosmijehe zahvalni na tim rijetkim trenucima blijede svjetlosti. Zatimće iz fjorda doći nov nalet vlažnog zraka, oblaci će poput kamikazajurnuti na sunce, ponovo zasuti grad tepihom od vodenih kapi irastjerati ljude s ulica.Nisam otišao na postaju podzemne željeznicc Тøуen, nego pješice

prema centru spuštajući se niz Tøyengatu. Sve je načičkano malimdućanima punim voća i povrća. Natpisi na dućanima su na urduu,arapskom, somalijskom, kurdskom, turskom. Poslije prolazim krozGrønland, ispred ulaza u podzemnu maloljetni Somalijci napadnodilaju hašiš, idem dalje preko Youngstorgeta, gdje Južnoamerikanciprodaju kape i pončose od ljamine vune. Penjem se pored knjižniceDeichmansk, koja me iz nekog razloga podsjeća na Berlin tridesetihgodina prošlog stoljeća. Prolazim i nastavljam uzbrdo prema Sant-Hanshaugenu, kroz groblje Vrfrelsens, gdje je sahranjen Ibsen.Zastajem pored njegova groba, koji se sastoji od velike grobne pločei obeliska na kojem je urezan čekić. Prije sam često znao prolazitituda. Znao sam doći i noću kad bi se bircevi pozatvarali, a meni senije dalo ići kući. Sjeo bih na crnu mramornu ploču Ibsenovog groba ipušio. Ponekad bih ovamo doveo i kakvu pripitu djevojku ipripovijedao joj o Ibsenu i lagao joj kako znam za jednu klupu ublizini na kojoj je Knut Hamsun sjedio i pisao. Tko zna, možda je to ibila istina. Ja bih u to vjerovao, baš tada, baš tu, a i djevojkama je

bilo uzbudljivo. Jednom sam skoro i pojebao jednu na tom groblju.Ali bilo je previše hladno, ja previše pijan, a ona previše napadna, panisam. Iako sam poslije neko vrijeme svima pričao da jesam.22 Nakon groblja ulazim u park na Sant-Hanshaugenu. Hodam

kroz park i sjećam se kako sam tuda nekad hodao s bivšom ženom.Praznina u meni puni se tjeskobom. Izlazeći iz parka nastavljamdalje prema Sveučilištu. Gledam zgradu u kojoj smo nekad živjeli.Na prozorima su nečije zavjese. Stojim i gledam poput mutavca.Kiša je opet počela, nakon desetak sekundi opet prestala. Želio samovdje malo stajati i čekati, ali nije bilo nikoga koga treba sačekati.Krenem dalje, prolazim pored Veterinarskog fakulteta. U jednomkoralu, ograđenom visokom žičanom mrežom bilo je pet konja. Četirismeđa, s bijelom šarom na čelu, a jedan prljavobijel, onakav kakvog,po Bibliji, jaše Smrt. Stajao je blizu ograde i gledao uvis kao da neštonjuši. Zatim je spustio pogled na mene i tako smo se gledali nekolikotrenutaka. Krenuo sam dalje uzbrdicom koja je pratila tramvajsketračnice. Bilo mi je ostalo još nekoliko stotina metara do Blinderna,gdje je Sveučilište. Vrhovi zgrada već su se mogli nazrijeti.33 Sveučilište na Blindernu izgrađeno je šezdesetih godina prošlog

stoljeća. Sve su zgrade od zagasito crvene cigle. Proveo sam tudesetak godina, što studirajući, što radeći. Posljednji sam put bioovdje prije otprilike godinu i pol. Kada sam tek počeo raditi, najprijekao pomoćni predavač, a zatim asistent, bio sam ponosan. Ali ubrzomi je to, kao i sve ostalo, dosadilo. Vidio sam svoju budućnost. Vidiosam kako uspješno branim doktorsku disertaciju, kako dobivammjesto docenta, pa izvanrednog profesora, kako moje znanstveneradove objavljuju i kako te knjige postaju obvezna lektira, kakoprovodim sate i dane i godine i desetljeća proučavajući raznolikostmetaforičkih oblika i njihove funkcije u ranom modernizmu, ili motivotuđenosti u ranim Hamsunovim romanima, ili utjecaj ruskih pisacana europsku književnost u razdoblju od 1928. do 1935. Vidio samkako mi nestaje kosa, kako mi raste dioptrija, kako hodam popututvare hodnicima fakulteta, kopam po zaboravljenim knjigama,dolazim do velikih književnopovijesnih otkrića o kojima nadugačko inaširoko pripovijedam ljudima za stolom nakon dvije ispijene bocevina, kako slinim po mladim studenticama, a one me sažaljivo guraju

od sebe, kako odlazim kući u svoj knjigama pretrpan stan i čitamsvoje nikad objavljene stihove i plačem nad njima, uključujemkompjutor i pišem novu pjesmu, zatim u kompjutor ubacujem nekipornić, ali previše razmišljam o toj novoj pjesmi, kako je dotjerati dajoj forma bude još izbrušenija, da joj struktura bude još sabijenija,ubaciti još jedan stih na kraju možda, kao neki izlaz, kao nekunedorečenost. Sve sam vidio i shvatio da to ne mogu. Čak i da hoću.Ali nisam mogao tek tako dati otkaz, jer kako dati otkaz na poslu na

kojem ti mnogi zavide? Nije to lako, treba priznati, voliš kad ti ljudizavide. Iako znaš da nemaju na čemu. Bogatstvo je bezvrijedno akoti ga drugi ne žele preoteti.Sada se pak pješice penjem na deseti kat, gdje je ured profesora

Pettersena, mog nekadašnjeg mentora. Imao sam sreće i našao gau uredu. Iznenadio se što me vidi i bio je jako srdačan. Rekao je dase žuri na neki sastanak, ali da bi me volio sresti kad bude imao viševremena. Rekao sam da nema problema i prilično drsko upitao ima lineko mjesto za mene na njegovom institutu. On je skupljao papire sastola, malo zastao, pogledao me i duboko uzdahnuo.– Znaš da je to nemoguće. Nakon svega.– Znam.– Ne znam što da ti kažem. Ali, ako bude nešto, javit ću ti. Sad

stvarno moram ići. Javi se obavezno, najbolje popodne. Možeš isvratiti jedan dan, ali ne ovaj tjedan, sad mi je ludnica. Izlazi mi novaknjiga, znaš...– Znam rekao sam. Obećao sam mu da ću se javiti i izašao.Zajedno smo došli do dizala. Spustili smo se do prizemlja,

pozdravili i otišli svaki u svom pravcu.Krenuo sam nazad u grad, ali drugim putom. Sunce je ponovo

zasjalo. Pored mene su koračale rijeke studenata i studentica.Gledao sam im u lica, zamišljao im živote. Pokušao sam zamisliti isvoj, ali nisam mogao. Od toga mi je došlo nekako lakše ioslobođeno sam koraknuo nizbrdicom prema centru. U Oslu se nemožeš izgubiti. Samo ideš nizbrdo i uvijek dođeš u centar.

X

11 Približava se studeni i šumom prekrivena brda naglo sućelavjela, poput bolesnika nakon kemoterapije. Na jednomstjenovitom vrhu, čije su morskim fosilima izbrazdane stijenesvjedočile da je tu nekad bila južna obala Panonskog mora, rasli suborovi. Rasli su u neprirodno pravilnim formacijama i podsjećali naloše namještenu vlasulju. Zatvaram se u kolibu, palim lampu idodajem bukove cjepanice u peć. Spremam namirnice u malihladnjak i u staru komodu u kutu. Spremam se nastaviti pisati odogađajima iz Osla, ali malo oklijevam. Umjesto u prošlost, u Oslo,misli mi se gube u pravcu sela, u pravcu sivih, vodnjikavih i tužnohladnih očiju mlade prodavačice. Poznavao sam ja takve oči. Bile suto oči koje su istodobno molile za pomoć, ali i prezirale, ako semakar i nehotice odazoveš tom pozivu. Bile su to oči moje bivšežene. Bile su to oči Cathrinine kćeri. Bile su to sve oči koje samvolio, sve oči koji su me izluđivale, koje su nemilosrdno raspaljivaleglasove u glavi i budile moju bezimenu bolest. Oči koje sam otvarao isklapao, ljubio i prezirao. Oči koje bi me tjerale u djedovu kolibu, napuste otoke, u samoću.Nisam mnogo razgovarao s prodavačicom. Ne više nego što je bilo

potrebno. Nisam joj znao ni imena. Ona bi samo pitala treba li mi jošštogod. Ja bih tobože razmišljao, pa bih se sjetio nečega, a ona bi mito izvlačila iz nekog kuta ili skidala s neke police. Zatim bi me gledalanekoliko trenutaka, a meni bi se nešto skupilo u korijenu nosa, nekitlak, i skoro bih prsnuo. Tada mi je izgledala beskrajno nesretno iusamljeno. Ja bih joj onda htio nešto reći, nešto što bi nam izmijeniloživote. Želio bih je maknuti odatle, iza tog pulta, iz tog sela, htio bihje spasiti od dosuđenog joj svijeta. I ona bi to, činilo bi mi se u tihnekoliko trenutaka, shvaćala. Pogledala bi me prezrivo i rekla: I to jesve?

22 U Oslu nije problem naći posao, ako nisi izbirljiv, Meni je bilosasvim svejedno što ću raditi. Zelio sam samo izbjeći sjedenje naprozoru, promatranje ulice, tupilo koje me pretvaralo u nepokretnuličinku. Dok sam bio student, radio sam mnoštvo različitih poslova.Bio sam pekar, poštar, prodavač, mornar, ribar, konobar, građevinskiradnik i još ponešto što nisam siguran kako nazvati. Najteže je biloraditi kao „bauštelac“, ali tada sam bio i najsretniji. Radiš cijeli mračnizimski dan na skeli na minus dvadeset. Tegliš gipsane ploče izakucavaš borove daske. Dođeš kući smoren, gladan i promrzao,istuširaš se, jedeš poput gladne i iscrpljene životinje, spavaš bezhašiša ili valiuma.Radio sam bio neko vrijeme i kao prodavač u 7-Elevenu. Jednog

popodneva dućan su opljačkala dva tipa sa sačmaricom, uzevši okodvije tisuće kruna. Ja sam tog dana imao slobodan dan. Djevojkakoja je radila i u koju su uperili dvocijevku morala je ići psihijatru jerje imala traume posle tog događaja. Onda je potpuno prestala raditijer bi se, po njezinim riječima, sjetila svega čim bi ušla i osjetila miriszagorjelih kobasica i starih komadića pizze što se vrte u staklenomkavezu po cijele bogovjetne dane. Djevojka je bila porijeklom izBrazila i naučila me nekoliko rečenica portugalskog koje su mi dobrodošle kad sam tamo otputovao.Ovaj sam se put zaposlio kao poštar. To sam već bio radio jedno

ljeto za vrijeme praznika, dok sam bio student. Sad sam pročitaooglas u novinama da im trebaju novi poštari, privremeno, jer uskoroće Božić, a moguće je i da se ugovor o privremenom radnom odnosuproduži. Orišao sam ravno u Centralnu poštu i pitao za šefa smjene.Malo smo porazgovarali i kada je čuo da već imam iskustva te dagovorim norveški i da znam pristojno čitati i brojke i slova, nije biloproblema. Odmah sam potpisao ugovor na šest mjeseci. Pripravničkije dva tjedna i plaćen je po zakonu. Počinjem u ponedjeljak. Prvadva tjedna idem u paru s iskusnim poštarom koji me ima naučiti mojurutu. Otišao sam kući zadovoljan.33 Posao poštara jedan je od boljih koje sam imao. Nije mi bilo baš

onako živopisno kao kod Bukowskog, ali bilo je dobro jer si većinuvremena sam. Nitko te ne nadgleda niti ti ikog nadgledaš. Dođeš uzgradu Centralne pošte oko pola šest ujutro. Ondje te već čeka hrpa

pisama, razglednica, reklamnih letaka, poneki paket, službeneomotnice formata A4, srijedom i petkom besplatne novineOsloposten.Pošiljke razvrstavaš, slažeš ih u police, po ulicama, ulazima,

haustorima, katovima, stanovima, uredima. To traje do osam,najkasnije pola devet. Tada izlaziš i trebaš podijeliti svu poštunajkasnije do pola dva. Moja ruta bila je u centni Osla, obuhvaćala jenekoliko ulica, imala šeststo domaćinstava, tridesetak tvrtki iprodavaonica, jednu crkvu i jedan hospicij, odnosno pansion zanarkomane. Tip koji me trebao dva tjedna učiti poslu radio je na tojruti dvadeset godina. Uskoro će prestati nositi poštu, jer je većprestar da vuče onolike torbe i još gura kolica po snijegu. Dobit ćenamještenje u Kontroli pošte i čekati mirovinu. Prvi dan dok sam išaos njim sve je išlo kao po loju. On je radio i objašnjavao, a ja kimao.Drugog dana nije se pojavio na poslu. Uzeo je bolovanje. Počeo

sam razvrstavati pošiljke. To je lako ako imaš istu rutu dvadesetgodina i znaš sve napamet. Ako ne znaš, moraš se služitibilježnicom u koju se upisuju sve osobe i sve adrese, kad se netkodoseli ili odseli, umre ili rodi. Tip koji me trebao uvesti u posao nijedopisao ni slova u tu bilježnicu zadnjih deset godina. Vratio sam se sisporuke u pet sati popodne. Polovinu pošiljki nisam isporučio, jernisam našao primaoca.Kad sam se vratio u Centralnu poštu, ondje je bio još samo portir.

Gledao me, vrtio glavom i coktao. Imao je pedesetak godina irockabilly frizuru koju nije mijenjao još otkad se Elvis udebljao. Ćelana tjemenu bila je tako očita da se vidjela i s prednje strane. Pitaome imam li problema s čitanjem kad sam tako spor.Rekao sam da nemam. Pokazao mi je gdje da ostavim pisma za

koja nisam našao primaoca. Morao sam ih razvrstati.Kad sam stigao kući, pripremio sam hranu i, nakon što sam je

pojeo, pomislio sam da bih rado zapalio džoint.

XI

11 Nakon dva tjedna napokon sam uspio razdijeliti poštu prije poladva. U dva sam dogurao crvena poštanska kolica u kojima je bilaskoro prazna poštarska torba i tri prazne vreće sa žigom norveškepošte. S kolegama poštarima otišao sam na pivo i pizzu. U tišini sugledali hoću li pojesti komad sa šunkom. Kad su vidjeli da poštumogu razdijeliti prije pola dva, da jedem svinjetinu i pijem pivo,postao sam jedan od njih.Preko tjedna sam radio, poslije posla išao na pivo ili hodao gradom.

Potom bih išao kući, pripremao ručak, pogledao neki film na TV-uzajedno s cimerima, spavao, budio se u pola pet i ponovo išao naposao u poštu. Petkom bismo se napijali kod kuće, a subotom izlazilii opet se napijali. Egil je puštao muziku svake subote u jednom klubupa sam ulazio besplatno. U klubu su oko pola jedan ujutro svi bilipijani ili naspidirani. Egil bi ubrzavao ritam i svi bi skakali kaoraspomamljeni. Momci su prilazili ljepšim djevojkama straga, a onesu vrckale utegnutim dupetima i pokušavale oponašati crnkinje sraperskih spotova. Zagorjele i malo manje lijepe djevojkezaskakivale su napaljene momke sprijeda. U tri bi sve završavalopoput racije. I muško i žensko trčalo je van uhvatiti taksi dok se jošnije uhvatio kilometarski red. To su činili uglavnom oni ili one kojimase posrećilo pa su ulovili nešto da povedu kući u spavaću sobu. Onimanje sretni išli su na kebab i colu pa onda pješice kući, teturajući inezadovoljno podvikujući.Nedjeljom između tri i sedam ujutro Oslo je najtužniji grad na

svijetu.22 Prošlo je nekoliko kišovitih i sve mračnijih tjedana. Poštari ne

vole kišu, ali meni nije smetala. Došao bih kući mokar, promrzao igladan. Bilo je pravo uživanje svući sa sebe mokru odjeću, istuširatise vrelom vodom, obući nešto suho i toplo, spremiti juhu odbakalara, srkati je pored prozora, gledati van i ne razmišljati.

Ponekad bi Egil napravio ručak za obojicu, a ponekad ja. On se uzadnje vrijeme uglavnom žalio da mora dosta učiti i da mu je već punkufer kiše i da jedva čeka da padne snijeg pa da možemo ići skijati.Složio sam se da je već stvarno vrijeme da padne snijeg. Zatim nebismo imali više ništa reći jedan drugom pa bismo odlazili svaki usvoju sobu. To mi je bila sva komunikacija s jedinim prijateljem.Moglo bi se reći da se Egil više služio muzikom nego riječima, takoda se naše druženje uglavnom svodilo na to da je on na tulumimabio DJ, a ja sam plesao. Ponekad bismo, kad je bilo snijega, išli trčatina skijama. Kad nisam radio, tulumario ili skijao, provodio bih vrijemečitajući, ponekad bih pokušavao i pisati, ali uglavnom samo ležao nakrevetu, pušio haš, slušao muziku i gledao kroz prozor.Razmišljao sam često o tome da je samo pitanje vremena kada ću

naletjeti na bivšu. Nisam znao da li bih je uopće želio sresti. Moždaje najbolje nazvati je, zakazati sastanak, naći se u nekom kafiću,popiti čaj ili kakao, razgovarati pola sata, jer dulje ne mogu izdržati ubircu a da nešto ne popijem. A ako počnem piti, onda je sve gotovo.Što je gotovo? Sve. Zašto se uopće nalaziti s njom? Srest ćemo seprije ili poslije, a možda je bolje prije. Možda. Možda je bolje nikad.Ne treba uopće razgovarati, bit će dovoljno da pogledamo jednodrugo pa će nam biti lakše. Vjerojatno će nam biti lakše. Znaš daneće. Bit će dovoljna jedna njezina riječ pa da pobjesniš. Ili da tepotpuno slomi. Ipak je bolje da se sretnemo poslije.33 Sreli smo se sredinom prosinca. Upravo je počelo sniježiti.

Krupne vlažne pahulje obećavale su da se snijeg neće uhvatiti zagradske pločnike. Ali gore u šumama iznad Osla, u Nordmarki,snijeg je već sigurno napadao pola metra. Bio sam završio s poslomi lunjao sam gradom lebdeći kroz snježne pahulje. Nisam imao cilja,samo nisam mogao biti na jednom mjestu. Poslije sam se domisliopopeti do groblja pozdraviti Ibsena, pa onda kući pješice prekoGrønnerlokke. Na tramvajskoj postaji kod VG-a, natkrivenojisturenim pročeljem zgrade, stajala je ona. Ispred nje bila su dječjakolica. Dijete, zapravo još beba, nije se moglo vidjeti najbolje, jer jebilo natkriveno krovom kolica i zamotano u vuneni šal. Na glavi jeimalo vunenu kapu, tako da sam mu mogao vidjeti samo plave oči.Vrištalo je, činilo se od bijesa. Kad sam im prišao i pozdravio, utišalose, počelo grcati i trzati glavom u lijevu stranu.

Ona je za to vrijeme stajala mirno i zamišljeno gledala ispred sebe.Kad sam je pozdravio, okrenula je glavu prema meni, iskreno senasmiješila, prišla i zagrlila me prijateljski.Razmijenili smo nekoliko rečenica. Dijete je opet počelo plakati, ali

ne tako snažno, jer već se bilo umorilo. Imao sam toliko pitanja, aznao da odgovore ne bih mogao podnijeti. Htio sam je pitati gdje živi,što radi, kako je. Htio sam je pitati čije je ovo dijete. Ali to pitanjenisam joj mogao postaviti sada i ovdje, na tramvajskoj postaji ispredzgrade VG-a dok pada prvi snijeg, a njezino i tko zna čije još dijeteleži u kolicima i skviči. Ta joj pitanja nigdje i nikada neću moćipostaviti, jer ako odgovori ne bi zaboljeli, ne bih im vjerovao. A ako bizaboljeli, ne znam da li bih mogao s njima živjeti.Pita me žurim li. Možda možemo negdje na kavu ili čaj? Nije mi se

žurilo. Zamišljao sam nas dvoje u kafiću i dijete koje cvili pored nas irazgovor koji bismo vodili i pitanja koja bih htio postaviti, njezinapitanja na koja ne bih htio odgovoriti i na vjerojatnu svađu koju bismozapodjenuli. I još gore, zamišljao sam da smo završili u krevetu, dase opet zapetljavamo u zatrovano klupko ljubavi, mržnje,nepovjerenja, strasti i ljubomore. Sve sam vidio. Vidio sam sve našemogućnosti. To je bila moja slabost. Vjerovao sam da vidimbudućnost, pogotovo ako nije blistava.Rekao sam da nemam vremena. Ona se obratila djetetu u kolicima

i predstavila me kao da govori odraslom čovjeku. Dječje oči bile sumutne od plača, ali pogledale su prema meni. Ona odmota šal ne bihli mu vidio lice. Rekla je da je dječak, ali ne i kako se zove niti kolikoje star. Sagnula se, obrisala mu uplakano lice i uzela ga u naručje.Primakla mi ga je da ga bolje vidim. Pružio sam mu ruku i on meuhvatio za prst. Ona se nasmiješi od uha do uha i kaže:– Zar nije sladak?Izvukao sam prst brzo, a dječačić malo ustuknuo te ponovo

zaplakao. Gledao me očima koje kao da je ukrao od mene prijetridesetak godina i sad mi ih želi vratiti. Ona mi ga pokuša dati unaručje, ali ja se preplašeno povučem. Kažem joj da prestane. Gledame, ponovo mi se primakne i pita sva u čudu:– Da prestanem? S čime... da prestanem?Mičem se od nje, sada već bijesan, ali ne mogu maknuti pogled s

dječaka koji plače, zatim vidim nju kako se smiješi, okrećem se,

krećem žurno niz ulicu, pahulje su svuda oko mene, čujem da neštodovikuje, okrenem se još jednom i vidim je kako stoji, drži dijete urukama i viče, ali ja je ne čujem, ponovo se okrećem i potrčim umrak, u snijeg, trčim prema groblju, jer znam da ću samo ondje naćimir.

XII

11 Djedova koliba nalazi se na brežuljku poviše makadamskogputeljka. Ako bi se tim putem krenulo nizbrdo u pravcu sjevera,prateći tok male rijeke, došlo bi se do sela M., gdje sam seopskrbljivao, zatim do još jednog sela, pa još jednog, da bi se nakraju spustilo u nizinu Posavine, sve do grada koji leži s bosanskestrane Save. Ako bi se pak od kolibe krenulo istim tim puteljkom,samo u suprotnom smjeru, stiglo bi se do seoceta čija nesretnasudbina zaslužuje da ovdje, makar i ovlaš, bude spornenuta. Put jetu završavao.Ne zna se točno kada, ali žitelji sela M. kažu da je to bilo davno,

„još od Kulina bana“, jedno je rumunjsko vlaško pleme, ili baremjedan njegov dio, stiglo u podnožje planine Majevice usjeveroistočnoj Bosni. Tu su ostali i osnovali malo selo. Ljudi su ihzvali Karavlasima, što bi značilo Crni Vlasi, a mnogi, neupućeni,smatrali su ih Romima. No, s bosanskim Romima, koji su se takođermeđusobno dijelili na nekoliko plemena, Karavlasi nisu imalo mnogozajedničkog. Govorili su drugačijim jezikom, nisu prosili, niti se bavilibilo kakvim oblikom šverca. Ono što ih je razlikovalo jest i činjenicada su se, između ostalog, bavili zemljoradnjom i stočarstvom, aRomima je zemljoradnja jednaka ropstvu. Treba napomenuti da su,za razliku od većine bosanskih Roma koji su bili muslimani,Karavlasi bili pravoslavci. U selu su napravili crkvicu, a iza nje jemalo-pomalo raslo groblje. Krajem sedamdesetih dobili su i školu.Zdravko Čolić održao je humanitarni koncert od čijeg su prihodanabavljeni školski pribor i udžbenici. Karavlasima to nije pomoglo daostanu na svojim ognjištima koja su, nakon stotina godina,devedesetih godina prošlog stoljeća konačno zauvijek napustili.22 Kao dječak bih s djedom i majkom dolazio na naš „ranč“ i tu

bismo ostajali po nekoliko dana. Karavlahinje su se često moglevidjeti kako u svojim, do zemlje dugačkim, naboranim i šarenim

suknjama žustro koračaju niz put prema selu u nabavu. Imale supletenice zamotane u krug s obje strane glave. Na glavama su nosilemarame žarkih boja, žute, narandžaste i crvene, koje su vezale napotiljku, poput gusara. Preko ramena prebacile bi debele štapove načijem se stražnjem dijelu klatio debeo zavežljaj. U selo su nosilesvoje proizvode, a vraćale se natovarene namirnicama koje su ondjekupile. Ponekad bi sa sobom vodile i konje. Bili su zbilja mali, skoromanji od magaraca, ali ipak konji. Griva, gusta i sjajno crna,besprijekorno očešljana, dopirala im je skoro do koljena. Obično biteglili samare prepune kojekakvih predmeta, a ponekad se moglovidjeti i kako ih Karavlahinje jašu postrance, onako kako jašu žene.Muškarce se rjeđe viđalo, jer su skoro svi bili na, kako se to

nazivalo, privremenom radu u Njemačkoj. Nosili su šešire malogoboda, imali zašiljene brkove i dugačke zulufe u obliku čekića.Obično su bili odjeveni u odijela, ali bez kravate.Kad bi u Njemačkoj bili praznici, oko Božića ili Uskrsa, puteljak što

je prolazio pored kolibe postajao bi prometna autostrada. Po čitavdan, ali i noć, tutnjali bi Mercedesi, Ford Taunusi, Opel Recordi iVolkswagenovi kombiji krcati svakojake robe iz Germanije. Karavlasisu tako živjeli; muškarci su radili u inozemstvu, a žene kod kućečuvale i odgajale djecu. Svi su govorili barem tri jezika: materinjikaravlaški, zatim srpskohrvatski (kako se tada nazivao taj naš jezik) igermanski (kako su ga nazivali sami Karavlasi). No u praktičnojuporabi nisu bili dosljedni niti su se ograničavali na jedan jezik. Ujednoj te istoj rečenici, ako im je to bilo potrebno, izmijenjali bi sva trijezika, i to više puta, ponekad ni sami ne znajući kojim se služe.33 Taj naš „ranč“, tu gudurastu njivu od sedam i pol duluma, djedu

je prodao jedan Ibrahim, pijanac i brat čika Muje, djedovog ratnogdruga iz partizana. Ibrahim je ubrzo taj novac propio, a nedugo zatimi umro. Djedov ratni drug Mujo, brat tog Ibrahima, imao je svoje njivei proplanke iznad našeg ranča. Bio je to krupan, snažan i zdravstarac, uvijek vedar i spreman na šalu. Pripovijedao je kako sejednog ljeta nakotilo zmija i razne ostale gamadi te da je te godineubio 17 poskoka. Nekoliko nam je puta donio i pokazao mrtvu zmiju.Jednom je pričao kako je uprtio snop pruća i uzeo ga nositi uzbrdo, isve se znoji, ali za vratom mu nešto ledeno. Kad je spustio pruće, iznjcga izmigolji poskok.

– Ja odmah trgnem sikiru da ga ubijem ušicama, al nisam mogo.Nisi ti mene, pa neću ni ja tebe.On je pazio na imanje kad nas nije bilo, a često i pomagao i

savjetovao djeda u vezi s mnogim stvarima: kada prskati šljive, kakoih zaštititi od glodavaca, kada bacati gnojivo, kada ih brati i kako pećirakiju.O Karavlasima je rekao da su to dobri i pošteni ljudi i da se on s

njima uvijek ljudski pozdravi, oni njemu „dobar dan“ ili „merhaba,domaćine“, a on njima isto tako.– Ali dodao je savjetujući djeda nemojte ih zvati da vam svrate na

kahvu, il na ručak, mogli bi se navadit, pa nećete moći ostat na miruod njih. Po čitav dan će vam sjedit oko kolibe, ja vam kažem.Karavlahinje su, istina, često znale sjediti niže kolibe gdje je tekao

potok. Taj je potočić tekao kroz našu njivu i ulijevao se u rijeku kojaje vijugala prema selu. Ljeti, kada bi bile suše, čak bi i rijekapresušila, ali taj naš potok uvijek je tekao. Zvali su ga „Živa voda“ imogao si ga piti bez prokuhavanja. Djed je postavio jednu metalnucijev, pa je izgledalo poput česme. Zato su Karavlahinje čestosjedale ovamo, da predahnu, malo se napiju vode i nastave. Djeduto nije smetalo, ali Mujo se mrštio. Rekao je da je jednom uhvatioKaravlahinju kako se upravo bila posrala tu pored potoka. Govno sejoš pušilo, rekao je. Onda ju je natjerao da pokupi to govno kako znai umije. Ona je plačnim glasom rekla: – Kako, domaćine? Nemamčime.– Каkо?! Šta ja znam kako? Rukama, eto kako!I ona odnijela govno na rukama.Nije bila istina da su se navadili dolaziti ako bi ih samo jednom

pozvao na kavu. Ponekad čak nisu ni htjeli svratiti, izgovarajući seda žure, iako se zapravo nikamo nisu žurili.Karavlahinje bi hodale polako, pognute od tovara, ne razbacujući

snagu, jer do sela i natrag dalek je put, petnaestak kilometara. Doksu se približavale našoj kolibi, još bi izdaleka pozdravljale:– Ooo, domaćine, dobar vam dan, merhaba, ima l’ zdravlja?Majci bi govorili: – Kako si, hanuma, jesi l’ poranila? Sluša l’ te taj

tvoj mali?Onda bi majka uvijek dodavala da sam joj ja unuk.

Djed ili majka ponekad bi ih zvali da svrate na kahvu i ovi biuglavnom svraćali, ali ne uvijek. Posjedili bi malo, porazgovarali otome kako je rodila šljiva ili kukuruz ili hoćel suše ili poplave. Nakraju bi, opraštajući se, svi složno zaključivali kako je zdravljenajvažnije.Ja bih stajao sa strane, slušao što govore i skupljao hrabrost da

nekog od Karavlaha pitam mogu li uzjahati njihovog konjića.

XIII

11 O pogromu koji je pogodio Karavlahe tijekom Drugog svjetskograta znam onoliko koliko mi je ispričao djed. Još na samom početkurata, kako on kaže, Nijemci su na tom puteljku što vodi od sela M. doKaravlaha, oko stotinjak metara niže od naše kolibe, presrelidvanaestoricu muškaraca Karavlaha različite dobi, poredali ih uz rubputa i strijeljali. Potom su otišli do samog sela, opkolili ga, pokupilisve žitelje, i staro i mlado, zatvorili ih u kuće i zapalili žive. Nije mipoznato koliko ih se i na koji način spasilo i kako su uspjeli preživjetido kraja rata. Djed je također začudeno pripovijedao kako mnogi odKaravlaha nisu točno ni znali što se njihovim precima dogodilo zavrijeme Drugog svjetskog rata. Znali su da se zbilo nekakvo strašno ineobjašnjivo zlo i o toj strahoti ispredali su razne priče, ali činjenicenitko od njih nije znao. Nisu čitali knjige, a i da jesu, teško da bi iznjih naučili nešto o sebi.Rat koji je u Bosni planuo početkom devedesetih nisu htjeli dočekati

na kućnim pragovima. Kompletno stanovništvo potrpalo se u svojekaravane i kombije s njemačkim tablicama i otišlo zauvijek. Ostala susamo dva-tri starca koji su poumirali i prije nego što je rat završio. Zavrijeme rata u selo koje su dotad svi nazivali jednostavno Karavlasinahrupile su izbjeglice, Bošnjaci iz grada koji je na samom početkupao u ruke srpske vojske. Izbjeglice su ovdje provele cijeli rat, a kadje došao mir, neki od njih vratili su se u grad, a neki su sebi izgradilikuće ili našli smještaj u selu M. Selo koje se nekad zvalo Karavlasiostalo je potpuno pusto i više nije imalo imena, tako da ga se nijemoglo ni spomenuti.22 Jednog je dana, dvije godine nakon svršetka rata, kolona od

nekoliko starih i prašnjavih automobila i kombija prošla kroz selo M. iuputila se prema selu koje više nitko nije spominjao. Ljudi u selugledali su kroz zatamnjena stakla, misleći da su u automobilimaKaravlasi, da se možda vraćaju na svoja ognjišta i nije ih bilo malo

koji su se takvom čemu iskreno obradovali. Jer ako se i Karavlasivraćaju na svoje, znak je to da nadolaze bolja vremena. No, krozstakla su mogli nazrijeti samo muškarce s dugim nepotkresanimbradama.33 I tako su se vehabije uselili u napušteno karavlaško selo koje su

sada svi počeli nazivati Gornja M. Popravili su za početak nekolikokuća, onoliko koliko im je bilo potrebno, i ostali ovdje živjeti povlastitim zakonima. Kroz selo M. sve su češće prolazili automobili sbradatim muškarcima, natovareni svim i svačim i svatko je znao dadolazi jedan „brat“ ili „sestra“, kako su se vehabije međusobnonazivali. Žitelji sela M. u početku se nisu toliko obazirali na njih, jerovi bi se spuštali do sela iznimno rijetko, kupovali najosnovnijepotrepštine. Djecu nisu slali u školu, već su ih sami podučavali uskladu sa strogim principima svoje vjere. Žene nisu napuštale selo.Najprije se mislilo kako je riječ o bivšim mudžahedinima iz arapskihzemalja, ali njih je bilo tek dvojica, i ubrzo su nekamo nestali. Namuslimane iz sela M. vehabije su gledali s prijekorom, jer malo jenjih klanjalo namaz pet puta dnevno, žene im se nisu pokrivale,djevojke su nosile uske traperice i minice, nabadale po kaldrmi uvisokim petama, a većina muškaraca ne samo da je pila nego je ipekla rakiju, jer bio je to kraj poznat po šljivama i dobroj, „mehkoj“šljivovici. Istina, nakon rata mnogi su žitelji postili cijeli ramazan, apetkom bi se na džumu okupljalo mnogo više svijeta nego predratnihgodina, ali vehabije su ih ipak smatrali lošim vjernicima.

XIV

11 Bio je prosinac kada su kiše napokon stale. Nastupilo jezahlađenje i zrak je mirisao na snijeg. Tog sam jutra upalio bubu ikrenuo u selo u nabavu prije nego što snijeg zamete put. Blato naputu smrzlo se, čulo se kako tanka opna od leda puca ispod kotača.Kad sam stigao, ispred prodavaonice bio je parkiran omanji plavikamion. Iz poluprikolice dvojica mladića u plavim kombinezonimaistovarivala su kutije. Zaustavio sam iza kamiona i krenuo premadućanu. Na glavnoj seoskoj cesti nije bilo nikoga. Na klupici ispreddžamije nije bilo staraca. Na džamiji je bila izvješena zelena zastavas bijelim polumjesecom i zvijezdom. Iz dimnjaka na kućama izvijaose bijeli dim.Prije nego što ću ući, jedan od mladića u kombinezonu izađe iz

prodavaonice. Imao je bijeli povez preko desnog oka. Bio jepričvršćen flasterom. Malo je zastao kad me ugledao, učinio pokretkao da me želi propustiti. Tada je vidio bubu i upitao me je li to mojauto. Odgovorio sam da jest. Smeta li im možda? Pita jesam li ja taj itaj. U nelagodi se osvrćem oko sebe, vrpoljim se poput sumnjivcakad ga policajci pitaju za osobnu. Kažem da jesam: Taj sam.– Pa đes, rođo? – kaže. Zatim mi pruži ruku i poče je drmusati od

sveg srca. Snažno. Zagrli me i muški izljubi.Čim je upitao za ime, znao sam tko je. Pribojavao sam se da ću

prije ili poslije biti otkriven. Njegov djed i moj djed su polubraća, takoda smo on i ja rođaci. Ne znam pravo ime za taj rodbinski odnos, alirodbina smo. A budući da je njegov djed imao petoricu sinova i dvijekćeri, a ovi opet ne znam koliko sinova i kćeri, bio sam u nekakvomsrodstvu s barem pola sela M. u kojem je rođen moj djed.Bilo mu je iskreno drago što me vidi, a meni neugodno.– Pa nismo se vidjeli ima dvajs godina.– Ima i više kažem.

On me zatim ugura kroz vrata i viknu prodavačici koja je upravonekome slala SMS:– Almasa, znaš ti njega? Ne sjećaš se? Pa ja, mala bila. Il se, more

bit, nisi ni rodila kad je rođo zadnji put bio kod nas.Tada reče da mu je to najmlađa sestra. Pružio sam joj ruku, ona je

prihvati labavo. Smiješi se i u njezinim očima ovaj put nema prezira.– Odmah sam ja vidjela da u njem ima naše loze reče.Činilo se da je to rekla posprdno, ali nisam mogao biti siguran.22 Pozvao sam Saliha na kafu, ali on kaže da je ramazan počeo

prije dva dana i da posti.– Cijelo selo posti, nemaš đe otić na kafu. Ne moš ni cigaru zapalit,

svi samo prate da neće ko zapalit il ne do bog stavit nešto u usta. KoCIA i onaj KGB zajedno. Jebo ih Tito da ih jebo. Svi nešto seru, tebilo vako te bilo nako, te proganjali nas na vjerskoj osnovi, te nisimogo ić u džamiju, te nisi mogo u crkvu, te ovo, te ono. Ma jebem immater svima, i ovim i onim.Njegova sestra iza blagajne dovikuje mu da šuti, il nek ide baljezgat

napolje, a ne njoj u radnji.Osjećao sam da upadam u rijeku iz koje neću moći isplivati.Salih na trenutak izađe. Doviknuo je nešto onom drugom mladiću u

plavom kombinezonu, ovaj je ušao u kamion, upalio ga i odvezao se.– Ma hajmo mi popit pivo iza u magacin reče Salih kad se vratio u

prodavaonicu.Njegova je sestra gunđala dok smo odlazili na drugu stranu dućana

prema vratima koja su vodila do male prostorije ispunjene kutijama,vrećama i gajbama. Sjeli smo svaki na svoju gajbu piva. On je ispodsebe izvukao dvije „tuzlanske“, otvorio jednu upaljačem i pružio jemeni, otvorio drugu, čep odletio na kraj skladišta, gurnuo srednji prstu grlić pa ga izvukao uz glasan „plop“. Nazdravio mi je i potegnuopola boce. Pivo mi nije godilo. Pivo godi samo ljeti kad je vruće, apivo hladno, pa ne osjetiš okus. Ali ni ja ni Salih nismo ga pili zbogokusa.33 Pušili smo, ispijali pivo za pivom i išli u zahod svakih pet minuta.

Odavno se nisam bio napio i prijalo je. Saliha nisam morao ništapitati niti mu odgovarati na pitanja. On je pripovijedao o ratnimgodinama, o tome kako je bio gladan, kako je pucao i kako ga je bilo

strah. Kako su njih trojica braće i otac im, dakle njih četvorica,zajedno išli na liniju. Kod kuće mater i dvije sestre. I kako im nisu dalida idu na isti položaj da ne bi svi izginuli.– Al, jebiga, kad ovi navale, ko te pita je l’ ti to kraj tebe u rovu brat il

otac il koji kurac.I njemu je tako otišlo oko, kaže pokazujući. I mali komadić čeone

kosti, ali to nitko ne vidi jer svi gledaju u oko. Ja gledam u toudubljenje pokriveno tankim, savršeno bijelim komadićem gaze. Tabijela tkanina prilijepljena je ljepljivom trakom boje kože kako bi,tobože, bila nevidljiva. Ispod nje točno si mogao vidjeti da nema oka.Ispod zijeva rupa, vjerojatno prekrivena tankim slojem kože. Htiosam ga pitati da mi je pokaže, ali bilo me strah. Poslije bih, kad godbih zatvorio oči, vidio taj prizor. Istodobno me još više uplašilo neštodrugo. Što ako on skine tkaninu i pokaže mi rupu, a ja kriknem,pokrijem oči ili povratim? Ili još gore: što mu reči ako prizor u menine izazove nikakav osjećaj? Baš ti je cool ta rupa, odlično ti pristaje.Netko možda misli da bi mogao staviti umjetno oko, ali ja sam znaoda ne bi. Tko bi god razgovarao s njim, ne bi gledao u njegovozdravo, zeleno oko, nego u onu ukočenu, staklenu špigulu.– Ali jebeš oko, imaš drugo kaže Salih i dodaje kako mu je od iste

granate poginuo mlađi brat.– Sjećaš li ga se? pita.– Sjećam, kako se ne bi sjećo slažem.– Pa ja, kako se ne bi sjećo kaže i potegne velik gutijaj piva.Salih priča kako je prije nekoliko dana došlo do belaja ispred

džamije. Bio je zadnji dan prije početka ramazana. Skupilo se ispreddžamije sve što po selu može gmizat. Kad eto ti dva auta punabradonja iz Karavlaha. Ja pitam Saliha tko su bradonje, on odgovarada su to vehabije. Oni sad žive u selu gdje su prije bili Karavlasi.– Došli i oni da se pomole. Ljudi ih pustili nek uđu i klanjaju, džamija

je svačija. Аl oni počeše klanjat kako niko dotad nije vidio. Ne znamja sad kako su oni to klanjali, nit ja znam klanjat nit me boli kurackako se klanja. Аl pričaju da su počeli nekako drugačije širit noge, papadat po podu ko da su mameni. Na kraju taj njihov glavni bradonjahtjede još i govor održat i poče pričat o tome kako svi trebaju klanjatko oni i bit pravi muslimani i ne pit i ne peć rakiju i pokrivat žene i

take stvari. I haj, nema veze... Аl ti se tad nadignu ovi naši budalašipa ih istjeraju iz džamije, jedva su bradonje živu glavu izvukli.Zamišljam kako bi mi stajala brada.– Аl da se makar na tom i završilo. Sad se našlo i kod ovih naših

onih koji su za bradonje. Pa se selo podijelilo. Jedni pričaju šta ćenam koji kurac ovi govorit kako se klanja i posti i kako će se mojedijete oblačit, a drugi da nas je sve ovo zlo i zadesilo jer smo se sviiskvarili i nismo pravi muslimani. Sad ko biva trebamo svi pustitibrade i pokrit žene i prestat pit pa će nam bit super. Ko što je ibradonjama super. Eno ih gore u šumi, sami ko puhovi. Nemaju zajest, djeca im ne idu u školu. Аl zato brade rastu... Jebale ih bradeda ih jebale. Četničke ne valjaju, a vehabijske su udure. Haj ti men toobjasni?Ne znam što da kažem.Kažem: – Jebo brade, boli me kurac za brade.On uperi pogled na mene i reče:– Znam ja da tebe boli kurac, tebe je bolio kurac i kad je pucalo. Аl

mene, vidiš, ne boli. Mene i te kako ne boli. Jer eno mi ga baboposto vehabija i pušta bradu, eno mi ga i stariji brat počeo puštatbradu i ko fol čitat Kuran, a nije nikad uspio doć ni do polaKomandanta Marka. Ne mogu od njih ni pive kući popit. Mater sesad pod stare dane počela pokrivat. Ona druga sestra se udala istoza hajvana, eno ga već ima bradu do pasa, a ona nije iz kuće izašlaima već godina dana. I onda ti meni „boli me kurac“. Eto, nek te boli.Pokušavam se nasmijati, okrenuti sve na šalu, ali vidim da je šejtan

odnio šalu već odavno. I kako zapravo ja njemu nemam što reći, nition želi da ja njemu išta kažem. Mogu ga slušati, a pomoći ne moguni njemu, a još manje sebi.Laprdam pijano nešto o tome da nisu vehabije bolji zato što puštaju

brade, niti zlo koje je snašlo Bosnu ima veze s pokrivanjem žena.Niti te Bog čuje bolje ako se moliš na arapskom u džamiji, a ne kodkuće na bosanskom. Htio sam mu reći da je Bogu zapravo svejednojesi li potkresao bradu ili nisi. Bogu je isto jesi li izgubio oko ili brata.Ali znao je to on bolje od mene pa umjesto toga samo nastavih piti.On me gledao pijanim okom i polako rekao razvlačeći riječi pijano:– Boooli tebe kurac... Znaš šta... Ti si mi gori od njih, tlii... Ti si mi

gori od bradonja...

Zamahnuo je da me udari šakom u glavu, ali je promašio jer sam seizmakao, a vjerojatno i nije lako naciljati s jednim pijanim okom. Kakosam se izmakao, pao sam s gajbe na pod. On se od udarca takođerzanio i pao na pod. Tada je na vrata ušla njegova sestra Almasa ipočela psovati. Ja sam se pokušavao podignuti, a ona je dizalaSaliha. On je ponavljao kako sam ja najgori te ponovo krenuo namene, ali Almasa ga je zadržala. Rekao sam joj da ne znam koji muje kurac, odjednom je poludio.– A ne znaš, je l', ne znaš koji mi je kurac, jebem ti mater, da ti

jebem...Almasa ga je smirivala, a ja sam polako krenuo prema vratima.– Koji kurac dolaziš vamo kad ne znaš, koji kurac dolaziš... Šta hoš,

koji kurac, kad ne znaš? Šta? Šta?Dok sam vozio, s vrha munare začula se popodnevna molitva.

Činilo se da su dodatno pojačali zvuk zbog ramazana. Izbjegavaosam rupe, a u glavi mi je odjekivalo njegovo „Šta, šta, šta“...Otkud ja znam šta.

XV

11 Već se smrkavalo kad sam stigao do kolibe. Tek sam tadashvatio da nisam ništa kupio u prodavaonici. U peći je vatra potpunozamrla. Očistio sam pepeo, iznio ga i istresao pored najbliže šljive.Otišao sam u drvarnicu, nacijepao treščica, vratio se u kolibu iponovo zapalio vatru. Bilo je pretiho. Maštao sam o tome da sinabavim psa, nadao se naći neko odlutalo seosko štene, ali to se,eto, još nije dogodilo. Bilo bi lijepo hodati šumom zajedno s psom. Ilisjediti u kolibi i pisati, dok pas spokojno leži pored mene, a vatrapucketa u pećici. Volio sam zamišljati da bih potpuno zaboravio ljudekad bih imao psa. Sjedio sam i pokušavao ne misliti na to što sedogodilo u selu. Još sam bio pijan, a nisam imao ništa za piće da sepotpuno dokrajčim. Nisam mogao čitati, a još manje pisati. Legaosam u krevet, upalio cigaretu i pušio u mraku. Mislio na to kako ćeuskoro pasti snijeg i kako ću onda po okolnim brdima moći trčati naskijama. Pitao se je li u Oslu već pao snijeg. Razmišljao o Norveškoj.Sjetio se kako sam tada, nakon susreta s bivšom, otrčao uzbrdo putgroblja. Spuštao se mrak, snijeg je postajao sve gušći i već se počeohvatati po travi. Koračao sam lagano i čitao imena na nadgrobnimpločama. Na nekima, onima starijima, pisalo je i zanimanjepreminulog. Thor G. Nordli, 1876-1935, veletrgovac. Carl IvarSivertsen, 1889-1956, arhitekt. Pomislio sam da su natpisi nanadgrobnim spomenicima romani savršeno reducirane forme.Otišao sam tada kući u Hagegatu 52 i legao spavati. Kad sam se

probudio, vidio sam da je grad prekriven snijegom. Nazvao sam naposao i rekao da ne mogu doći jer sam bolestan. Ležao sam ukrevetu cijeli dan. Sljedećeg sam se jutra probudio i više nije bilosnijega, samo bljuzgavica i blato. Izašao sam i pješice krenuo naposao. Puhao je topli južni vjetar koji donosi Golfska struja.22 Prošao je tako cijeli prosinac i skoro cijeli siječanj. Snijeg je već

odavno napadao u Oslu, temperatura se preko kratkog dana držala

na oko minus deset. Bilo je vedro i svježe. Napokon je završilapotrošačka orgija zvana Božić, za njim i Nova godina, pijanka nakojoj svi uvježbano glume veselje. Nisam volio taj dio godine iz višerazloga: osobnih, društvenih i poslovnih.Osobnih: osjećao sam se usamljeno. Prije sam Božiće slavio s

prijateljima koji su držali do toga, pa bi me pozvali. Poslije s nekomod djevojaka koje bi me za Božić vodile obitelji na pokazivanje. Nakraju sam ih provodio sam. Mnogi su ljudi sami za Božić i postotaksamoubojstava drastično poraste.Društvenih: velika božićna kupnja na jumbo plakatima prodajnih

centara oglašava se još u listopadu. Ljudi kupuju darove, uglavnomčiste besmislice, kao mahniti, vrti se golem novac, trgovci trljaju rukei smišljaju kako bi bilo dobro imati još jedan Božić, negdje sredinomsrpnja. Ali ono što najviše iritira sveopći su, a potpuno falsificirani,izljevi ljubavi.Poslovnih: Za Božić i Novu godinu ljudi jedni drugima šalju milijune

čestitki. Čestit Božić i Sretna Nova godina! Što to uopće trebaznačiti? Jedna obitelj u Norveškoj, izračunali su to, u prosjekupošalje pedesetak čestitki. Ako si poštar, to je stvarno zamorno. Zatopošta moli ljude da čestitke počnu slati malo ranije. Najbolje već urujnu.Ali sada je sve to prošlost, sada je kraj siječnja i dani postaju sve

duži. Pao je snijeg, vedro je i svježe, savršeno vrijeme za trčanje naskijama. Nema ništa bolje nego trčati na skijama, kroz šumu, prekovisoravni, uzbrdo-nizbrdo, preko zaleđenih jezera. Bez živog čovjekana vidiku.33 Skoro svaki dan nakon posla trčao sam ravno kući, grabio skije,

žurno išao do postaje Тøуеn, hvatao vlak broj 3 do Sognsvanna ili,ponekad, broj 1 do Prognersetera. Dotamo je trebalo oko pola satavožnje. Ondje, na tim posljednjim postajama, počinje Nordmarka,brdovito, jelovom i borovom šumom pokriveno područje koje seprostire stotinama kilometara u širinu i isto toliko u duljinu. Tu je i nadesetine malih jezera. U Nordmarki nema cesta i zabranjeno jeprometovanje svim motornim vozilima. To je divljina nadomak gradau koju možeš pobjeći kad god imaš nekoliko sati vremena. Istina,hodanje na skijama u Norveškoj je najpopularnija aktivnost, odmahposlije opijanja subotom uvečer, tako da su staze po Nordmarki

vikendom zakrčene skijašima. Cijele obitelji zajedno s kućnimljubimcima provode vikende na skijama. Ali, ima dosta sporednih,neistraženih tajnih staza za koje znaju malobrojni. Možeš ići kudagod hoćeš, ne ovisiš ni o kome. Zato sam volio trčanje na skijama.Tako bi trebao izgledati ljudski život.Ponekad bi i Egil išao sa mnom, obično navečer. Neke su staze bile

osvijetljene noću, ali ondje je uvijek previše ljudi. Spuštali smo sekroz rijetku borovu šumu, bio je mrak, ali sve se vidjelo. Bjelinasnijega je poput reflektora. Poslije smo nabavili električne lampe kojestaviš na glavu, poput rudara. One kvalitetne stoje nekoliko stotinakruna. Mi smo naše kupili u Nilli, lancu dućana s najjeftinijom inajnekvalitetnijom robom, za pedeset kruna komad. Prestale suraditi nakon dva dana. Egil ih je bez riječi bacio u smeće pa smoopet hodali osvijetljeni snijegom. Čekali smo vedre noći smjesečinom i onda cijelu večer provodili penjući se uzbrdo,spuštajući se nizbrdo, izbjegavali stabla, prelazili zaleđena jezera.Dolazili bi kući tako iscrpljeni da nismo mogli zaspati.

XVI

11 Najbolje je trčati na skijama sam po sporednim, zabitimstazama. Jednom sam na takvoj stazi sreo grupu od tri sredovječnaNorvežanina. Padao je sitan i gust snijeg i nije se vidjelo dalje oddesetak metara. Vladala je savršena bjelina i tišina dok se nisupojavila njih trojica prilazeći mi s desne strane. Stali su kao da neznaju kamo dalje, jer snijeg je prekrio utabane pruge na stazi.Ja ih pozdravim, kako je i običaj kad sretneš ljude u prirodi. Jedan

od njih upita me:– Što je, Muhamede, jesi li se i ti izgubio?Zastadoh.– Što? rekoh.– Jesi li se izgubio na snijegu, Muhamede? – i sva trojica počnu se

smijati.– Ne, nisam se izgubio. I ne zovem se Muhamed kažem ozbiljno i

nastavim. Kroz snijeg sam mogao čuti njihov samozadovoljni hihot.22 Ako ne bih skijao sam, volio sam to činiti s Egilom. Šutjeli bismo

i satima jednolično klizali kroz snijeg. On je bio staložen, miran i nijemnogo govorio. Voljeli smo prirodu na sličan način. Ponekad smo išlii s nekim poznanicima, ali nije to bilo isto. Jedne smo se subotedogovorili s nekoliko mladića i djevojaka. Krenuli smo oko jedanaest.Dan je bio sunčan i vlak broj 1 bio je krcat ljudima sa skijama. Napostaji Midtstuen nagrnula su i djeca sa sanjkama gurajući se idrečeći jer je bilo očito da nema mjesta za sve. Išli bi vlakom dovrha, do posljednje postaje Frognerseteren, zatim bi se spuštali doMidstuena i ponovo sjedali na vlak do vrha.Počeli su me hvatati napadaji panike i htio sam samo izaći iz vlaka,

ali to je bilo nemoguće. Kad smo stigli, iz vlaka je izašlo na stotineljudi i svi su pohrlili u šumu. Odozgo se pružao divan vidik na Oslo,ali nisam vidio ništa. Ljudi s kojima sam krenuo okupili su se ugrupicu, razgovarali, dobacivali otrcane šale, smijali se umjetno

uljudno. Potom su počeli mazati skije voskom i, kad su bili gotovi,zajedno kao po zapovjedi stavili su cipele u vezove i stali u red nastazi, jedan iza drugog. Ja sam nevoljko radio sve to isto. U sebisam proklinjao tren kad sam pristao ići s njima. Zatim smo krenuli ukoloni po jedan, kao đaci prvaci, a neki i veselo podvikujući: „Неја,heja, heja“. Išli smo glavnom stazom gdje je tog dana bilo bar polagrada. Zapravo smo svi bili jedna velika kolona kojoj nisi vidio nipočetka ni kraja. Kad bismo naišli na uzbrdicu, nastao bi zastoj. Ljudisu se polako penjali gegajući se u koloni poput kraljevskih pingvina.Poželio sam skrenuti na neku sporednu stazu i maknuti se od tegomile pa sam to i rekao Egilu. On mi, s njemu svojstvenomhladnoćom, odgovori da se smirim, tu u našoj grupi ima i nekolikodjevojaka. Razmišljam par trenutaka dok oni odmiču. Zatim opetkrećem za njima.33 Uputili smo se prema mjestu na kojem je bila koliba Kikutstua,

na obali jezera Bjørnsjøen. Jezero je bilo zaleđeno pa smo, poputstotina drugih izletnika, prešli preko njega. Kikutstua je jedan odpoznatijih ugostiteljskih objekata u Nordmarki. Mogao si ondje popitičaj, kavu, pojesti lovački gulaš, pa čak i prespavati. Kad smo stigli,svi su potrčali kupiti nešto za okrepu, a ja uza se nisam imao nikrune, jer što če mi kad idem u šumu trčati na skijama? Ponesešbocu vode, skije, malo voska za mazanje skija i to je to. Dok su ljudiiz moje grupe strpljivo čekali u redu za blagajnu, ja sam izašao i sjeona klupu. Sunce je jako i ugodno sjalo. Odozgo si mogao vidjeti kakozaleđeno jezero bliješti. Mogao si vidjeti i nekoliko ribiča koji supecali kroz otvore napravljene u ledu. Neće ništa uloviti, u jezeru nijebilo ribe. Oni su ovdje tek radi dekora. Pecao sam ondje nekolikoputa i samo jednom nešto ulovio. Mislim da je to bio grgeč, malen imršav.Ljudi su neprestano protjecali pored Kikutstue. Jedni bi dolazili

zadihani, skidali skije, zabijali ih okomito u snijeg i ulazili u kolibu.Drugi bi pak izlazili, vadili skije iz snijega, stavljali ih na noge iotiskivali se nizbrdo prema jezeru. Povremeno bih im dobaciopogled. Tako sam ugledao i Cathrine, ženu koja mi je pomogla kadsam pao u nesvijest na aerodromu prije nekoliko mjeseci. Izašla je izkolibe rumena i nasmijana. Za njom je išla i djevojka od kojihosamnaest-devetnaest godina. Nešto je rekla Cathrine, a ova se

stala smijati. Dok se smijala, zabacila je glavu i stisnula oči. Odmahsam je prepoznao. Ljudska lica pamtim zauvijek, imena rijetko. Alinjezino sam ime zapamtio jer je stajalo na pločici na desnoj dojci.Istodobno su stavile sunčane naočale, prišle mi sasvim blizu i nekovrijeme gledale jezero. Zatim su pronašle svoje skije zabodene usnijeg uz samu kolibu, navukle kape i rukavice, pričvrstile skije navrhu cipela i počele se, opreznо kočeći, spuštati put jezera.

XVII

11 Nakon skijanja te subote, bio je tulum kod nas u stanu. Došla jeista ekipa sa skijanja, plus još nekoliko djevojaka i mladića. Egil jeveć oko devet morao ići u klub gdje je puštao muziku, a mi ostalitrebali smo mu se pridružiti malo poslije, nakon još nekoliko litarapiva i još pokojeg džointa. Oko ponoći svi su se pokupili, a u stanusmo ostali samo ja i djevojka koju sam te večeri prvi put sreo. Nesjećam se kako je izgledala pa je ne mogu opisati. Počeli smo seljubiti na krevetu u mojoj sobi. Bili smo jako pijani. Zapalili smo jošjedan džoint. Ona se zatim išla ispovraćati. Kad sam se ujutroprobudio, nije je bilo. Po cijeloj sobi bile su razbacane čaše, boce ipune pepeljare. Istuširao sam se, na brzinu pospremio sobu iodjenuo se. U veliki ruksak stavio sam jastuk, a u mali nekolikoknjiga. Otišao sam pješice do Oslo Sentralstasjona, kako se zoveglavni kolodvor, i sjeo na prvi ekspresni vlak za aerodrom. Bilo je okojedanaest sati i zimsko se sunce probijalo kroz maglu. Vlak je juriosto pedeset na sat, ali budući da je sve unaokolo bilo blještavo bijelo,imao si osjećaj kao da stojiš na mjestu. Stigli smo za dvadesetakminuta. Pokretnim stubama popeo sam se na prvi kat do dolaznihterminala. U velikom luku zaobilazim kiosk u kojem je radilaCathrine. Dolazim do velikih vrata iz kojih izlaze putnici. Uvlačim se ugomilu, pretvaram se da sam tek stigao i koračam prema kolodvoruodakle ide vlak za Oslo. Uskoro dolazim do njezina kioska. Velik je,skoro kao omanji dućan. Prilazim polako i ponavljam u sebi što ćuučiniti. Doći ću do hladnjaka i uzeti bocu cole, sačekati malo dok seljudi ne raziđu, zatim joj prići, platiti colu i, kad mi bude vraćalaostatak, tobože iznenađeno reći: Pa to si ti! Zatim ću poluironičnododati: Ti si mi spasila život i nasmiješiti se. Jedan od razloga štovolim norveški jezik jest taj što nema persiranja. Mogu joj reći „ti“,mogu s njom razgovarati kao da mi je vršnjakinja, ili čak kao da jemlađa od mene. Premda sam je želio baš zato što je bila starija.

Ali Cathrine nije tu. Cathrine danas ne radi. Cathrine možda višeuopće ne radi tu. Sada je tu bubuljičavi dvadesetogodišnjak.Vjerojatno student kojemu je to samo vikend-posao. Pa da, nedjeljaje. Ona sigurno radi preko tjedna, a vikendom je slobodna. Da, jučerje bila na skijanju. Vjerojatno s kćeri. Nije bilo oca. Razvedena je.Sigurno je razvedena. I usamljena. Svi su u Oslu razvedeni.Preciznije, šezdeset-sedamdeset posto brakova završi razvodom.Statistika je neumoljiva.Ulazim u kiosk, kupujem colu i plaćam je bubuljičavom. Silazim

pokretnim stubama do vlaka i vraćam se u Oslo.22 Sutradan sam, u ponedjeljak, poslije posla otišao ravno kući.

Presvukao sam se, ponovo uzeo oba ruksaka i zaputio se premaaerodromu. Došao sam pred kiosk. Bila je ondje. Uzimala je novac,kucala po blagajni, smiješeći se vraćala sitniš. Nije bila sama, s njomje radila jedna djevojka. Stajao sam neko vrijeme i promatrao je.Imaš plan, imao si generalnu probu, što sad čekaš? Odeš tamo, štote to košta? Nedostaje ti spontanost? Spontanost?! Nedostaje ti dasi pijan i napušen, nedostaje ti par lajni spida i dva bombona, to tebinedostaje. Nedostaje ti hrabrost. Nikad u životu nisi trijezan prišaodjevojci koja ti se sviđa. A ova ti se, kao, sviđa? I ona je tebidjevojka? Može ti biti mater. Mater ti ne može biti, to nikako.Djevojka nije, ali nije ti ni mater. Pa što i da jest?Stajao sam i gledao je neko vrijeme. Na njoj je bilo nešto

prepoznadjivo, nešto što sam davno imao i zatim neprimjetnoizgubio, ne znajući ni gdje ni kad. Bila je lijepa. Imala je popriličnogodina, ali bila je lijepa. Svatko bi je poželio. Ja sam je poželio.Krenuo sam prema kiosku noseći ruksak u kojem su bila dva jastukau plavo-bijelim kariranim jastučnicama. Ušao sam i stao pred nju.Zaboravio sam bio otići do hladnjaka po colu. Gledao sam jenekoliko trenutaka u oči. Htio sam pogledati dolje na njezine grudi,ali bilo me sram. Njezine mi oči ovaj put nisu govorile ništa. Otvorilaje usta i rekla:– Izvolite?Sagnuo sam glavu i uzeo novine Dagsavisen. Rekla je da stoje 15

kruna.– Mogu li dobiti i jednu bocu cole? pitao sam. Rekla je da po colu

moram otići do hladnjaka i sam si je donijeti. Otišao sam i donio je.

Kad sam se vratio, ona je naplaćivala novine. Ponovo je došao redna mene, pružio sam joj novčanicu od sto kruna. Dok mi je vraćalaostatak, napokon sam progovorio:– Znaš, ti me se vjerojatno ne sjećaš... ali prije nekoliko mjeseci...

htio sam samo zahvaliti... tu ispred kioska... pomogla si mi... alinema sad veze...Ona se nasmiješi, sitne bore oko očiju ponovo se pojaviše kao

dokaz iskrenosti.– Ma, naravno da te se sjećam, odmah sam se sjetila. Uvijek

pamtim lica. Ovaj put je sve u redu, vidim.– Da... u redu je. Prošli put sam bio samo malo umoran. Znaš...Ona mi tada daje znak očima da se malo sklonim jer se iza mene

već napravio red. Ja se sklanjam, otvaram bocu cole i potežemgutljaj. Kad je završila s mušterijama, ponovo mi se obratila, pitalame odakle stižem.– Upravo se vraćam iz Hrvatske. Zapravo Bosne. U stvari, bio sam

najprije u Hrvatskoj pa u Bosni, pa onda u Srbiji i na kraju opet u...Hrvatskoj. Sad se vraćam iz Hrvatske i... često idem tamo, jer...Stresla se kao da joj je kroz tijelo prošla struja niskog napona.

Zatim se nasmijala glasno i prostodušno kao da sam rekao neštojako zabavno. Kao kad mater uhvati svog derana u simpatičnoj laži,pa ne može odoljeti da mu se od srca ne nasmije. U to se ponovopojavi nekoliko ljudi koji su htjeli nešto kupiti i ona mi, smijući se idalje, dade znak da sačekam. I ja sam se počeo smijati, iako nisamznao zašto, kimnuo i stao razgledati časopisе. Nakon nekolikominuta reklla mi je da joj smjena baš završava, treba samo izbrojitinovac i predati kiosk kolegici. Vraća se u grad ekspresnim vlakom,možemo zajedno, ako se ne žurim. Nisam se žurio.33 Dok je vlak jurio prema gradu, razgovarali smo. S vremena na

vrijeme oboje bismo zašutjeli. Tada bismo se osmjehivali i pretvaralida gledamo kroz prozor. Vani je tama poput udava sporo gutalabjelinu snijega. Gledao sam naše odraze u staklu. Osjećao sam sečudno i znao da se i ona slično osjeća. Sjedili smo jedno poreddrugoga, ramena i nadlaktice dodirivali su nam se. Ona je govorilanešto neodređeno, nešto što se nije moglo povezati s nesigurnošćuu očima niti sa skoro neprimjetnim treperenjem njezine gornje usne.Kao da se plašila, kao da je slutila nadolazak silovitog vala koji će

nas zahvatiti i ponijeti, držati jedno vrijeme na zapjenjenom vrhu, azatim razbiti o stijene na nekoj bezimenoj obali. I ja sam se plašio. Jasam se uvijek plašio. Ponovo sam nazirao budućnost i vidio da nijeblistava ni za jedno od nas, ali čak ni u najcrnjim slutnjama nisammogao zamisliti ono što je slijedilo. Govorio sam sebi da to moje„viđenje“ budućnosti nije zapravo ništa drugo do kukavičluk, lijenost,izgovor za neučinjene stvari, za nedomaštane snove, za propaleideje, nenapisane knjige, neostvarene ljubavi i nepojebane žene.Najviše je boljelo to za nepojebane žene. Mnogo sam puta propustiopriliku za novo seksualno iskustvo jer sam „vidio“ tu našu zajedničkubudućnost, vidio sam što slijedi nakon provedene noći, nakonprvotne zaljubljenosti, prvih sitnih laži i prevara, ljubomore, svađa,prekida i mirenja, bjegova i povrataka, napuštenosti, samoće,odustajanja od života. A tako se moralo dogoditi, jer se takodogađalo uvijek.I ako se moglo vjerovati mojoj „vidovitosti“, trebao sam izaći iz

vlaka, oprostiti se s tom sredovječnom sisatom ženom, otići kući,napušiti se, izdrkati, popiti valium i spavati. Ali baš tada glasovi uglavi počnu mi objašnjavati da je moja vidovitost samo kukavičluk,jer tko može znati što će se dogoditi, treba živjeti i ne bojati se, trebasudbinu sresti oči u oči. I u kojem to svijetu može biti bolje ići kući idrogirati se nego otići na piće sa ženom koja ti se sviđa i kоја ti jepomogla da se povratiš iz nesvijesti? Istina je sljedeća: čak i da samzbilja mogao znati što će se poslije događati, ne bi bilo bolje da samotišao kući.Izašli smo iz vlaka i meni se činilo da jedno o drugom znamo sve,

činilo mi se da smo već skupa, da smo oduvijek na neki način bilipovezani i da se više nikad nećemo rastati. Otišli smo u pub ucentru, popili pivo, uglavnom se smješkajući jedno drugom. Vjerovaosam da ona osjeća isto što i ja, ali nisam htio reći ništa što bi moglopokvariti taj trenutak, tu večer, taj život. Pa sam nam naručio jošjedno pivo. Ona je rekla da možda ne bi trebala.– Pa tek smo popili po jedno rekao sam.– Da, a sad ćemo popiti još po jedno – rekla je.– Da, pa što? Popit ćemo po dva piva.– Nikad nisam popila dva piva. Mogu popit jedno ili deset. Nikad

dva.

– Pa onda popij deset. Popij dvadeset.– I što ćemo onda?– Ne znam... hajmo ih najprije popit, pa ćemo vidjet.Pili smo pivo za pivom, povremeno išli u zahod i jedno drugom

prepričavali svoje živote.Nakon nekog vremena pozvao sam je k meni. Znao sam da to želi,

ali ona je rekla da neće. Zatim je slijedilo nagovaranje i njezinonevoljko pristajanje. Dosljedno smo igrali svoje uloge. Tako i treba.Uvjet joj je bio da dođe samo nakratko, jer sutra mora na posao, a i

nema običaj ići k muškarcu već na prvom sastanku. Osmjehnuo samse i rekao:– Pa ovo nam je drugi sastanak.– Ili možda treći? rekla je ona i počela se glasno smijati. Najprije

sam je gledao u čudu, a zatim shvatio, pa se i sam počeo smijati.– Možemo sljedeći vikend skupa na skijanje rekla je dok smo izlazili

iz birtije.

XVIII

11 Sanjam da stojim na mračnoj, bezimenoj ulici. Iz mraka sepojavljuju dva tipa i prilaze mi. Smiju se i jedan od njih, sa srebrnomalkom u nosu, iz stražnjeg džepa vadi vrećicu u kojoj je povećikomad hašiša. Nudi mi hašiš, ja željno pružam ruku da ga uzmem,ali pored mene odjednom se stvori Cathrine i zaustavi mi rukupogledom. Ja je gledam, a ona se počinje smijati; smiju se i ovadvojica s hašišom. Zatim ih ona uhvati pod ruku, svakog sa svojestrane, i zajedno nestaju niz ulicu, smijući se u mraku. Osjetim neštotvrdo u ustima. Shvaćam da mi ispadaju zubi i vrištim od bola.Budim se. Žedan sam i osjećam da mi je ždrijelo spaljeno od

nikotinskog dima. Pijem hladnu vodu. Izlazim pišati. Kad otvorimvrata kolibe, izvana nagrne bjelina. Nebo je nisko i sivo, a livada,voćnjak i pašnjaci po okolnim brdima bijeli. Između su guste pahuljesnijega. Spuštaju se usporeno po već zadanim rutama. Čini se kaoda nevidljivim nitima pokušavaju spojiti nebo i zemlju. Pišam sverande na snijeg. Savršenu bjelinu ispred kolibe pokvarilo jebolesno žutilo urina. Trbuh je pod dakom od ječmenih isparavanja.Pišam, podrigujem, prdim i divim se zimskom krajoliku.Vraćam se u kolibu, palim vatru, stavljam posudu s vodom na ploču

ispod koje je plamen. Kroz glavu mi prolaze slike jučerašnjeg dana.Vidim Salihovo pijano oko kako zuri u mene, nemirno i sveznajuće.Vidim i oči njegove sestre, hladne, duboke i pune gordogpodsmijeha. Pomislim kako će ta djevojka unesrećiti bar jednogmuškarca. Počinjem se vrtjeti u krug, osjećam da me misli guše, dacijelu kolibu počinje stiskati tjeskoba i ja se okrećem po sobi,razmišljam kako ću se opet prije ili poslije morati sresti s tim očima, snjezina dva i njegovim jednim.Voda u zdjeli je prokuhala, malo se trznem i u trenu zaboravljam o

čemu sam razmišljao i što sam sanjao. Pravim čaj od nane i silim sebiti radostan zbog snijega. U mozak si trpam slike kako hodam na

novim skijama po okolnim brdima. Oprezno pijem čaj i gledam uskije.22 Namazao sam skije plavim voskom. Vjerojatno bih trebao

upotrijebiti onaj ljubičasti, namijenjen za snijeg pri temperaturi odminus tri do plus tri stupnja Celzija. Plavi je za niže temperature, alimože se koristiti i za temperature do minus dva stupnja.Nisam mogao ostati u kolibi još dugo. Prvi me put počela štipati

samoća. Tjeskobu i glasove smatrao sam dijelom tijela. Nisam ihmogao amputirati a da se ne povrijedim. Ali samoću već dugo nisamosjetio. Svemu je kriv alkohol, odnosno mamurluk. Mamurluk teoslabi, ukoči, tjera suze na oči, izaziva erekciju, slikatrodimenzionalne perverzije. Kriv je Salih. Kriva je njegova sestra. Ukolibi više nemam mjesta ni za jedan uzdah. Moram van. Obuvamskijaške cipele, jaknu, nabijam kapu na glavu, uzimam skije pod rukui izlazim. Spuštam skije u snijeg, rukom grabim snijeg i trljam gameđu prstima. Vlažan je. Vrhove cipela pričvrstim na skije, uzimamštapove i otiskujem se. Krećem preko livade, pa se zatim počinjempenjati. Snijeg na ovakvoj temperaturi nije klizak, zbog toga se nijeteško penjati ni u uz najstrmije kosine.Kad sam stigao do pašnjaka, krenuo sam prema jugu. Snijeg je

padao još gušće, poput paperja iz nožem rasporena jastuka.Prolazio sam kroz rijetke oblake koji su polako klizili preko ravnice navrhu brijega. Moglo se vidjeti kako su neki od njih zapeli u pojedinimdolinama i tu čekali na vjetar. Došao sam do šume. Morao samskinuti skije jer u šumi nije bilo dovoljno snijega. Stavio sam ih narame i koračao polako kao da se plašim da nekog ne probudim. Nijebilo vjetra, nije bilo pahulja, sve je tiho i uspavano. Na jednom mjestupreskačem potok. Kad izađem iz šume, ponovo stavljam skije iujednačenim ritmom nastavljam trčati preko bijele površine.33 Visoravan se nakon nekog vremena počela pretvarati u strminu

koja se spuštala prema dolini. Ponovo sam naišao na šumu. Kadasam je prošao, strmina je postala još oštrija, ali blio je nemogućevidjeti gdje završava, jer se od snježnih pahulja koje su i dalje gustopadale nije vidjelo dalje od dvadesetak metara. Krenuo sam sespuštati ukoso. Znao sam da bih tako nakon nekog vremena trebao

izaći na put koji je prolazio pored moje kolibe. Vjerovao sam da senalazim oko pet kilometra južno od kolibe.Spuštao sam se polako i nije bilo potrebe kočiti. Snijeg je bio dubok

i vlažan te sam se na pojedinim mjestima zapravo još morao iodgurivati štapovima. Kad sam se spustio u dolinu, uputio sam seprema brijegu sa suprotne strane. Prije ili poslije naići ću na rijeku iput koji je prati. Odjednom, kroz roj pahulja oko sebe ugledam obrisepravilno raspoređenih križeva. Zastajem na trenutak, osjećam znojna leđima, osvrćem se i posvuda vidim križeve. Primičem se i boljeih zagledam. Bilo je to karavlaško groblje. Stigao sam skroz donjihovog sela. Na pojedinim križevima urezani su portreti pokojnika.Gledam u ta lica, brišem snijeg s njihovih obraza, zamišljam njihoveživote. Rođenje, odrastanje, odlaske u selo M., odlaske u Njemačku,zatim povratke, svadbe, rađanje djece i umiranje roditelja, prepirkena nekoj samo njima razumljivoj mješavini jezika, ratove, zbjegove,strijeljanja, paljenja. Vidim. njihov strah dok pred potjerama bježe ušumu vukuć za sobom konje tužnih i vlažnih očiju. Tražim ih negdjepo svijetu, pokušavam ih zamisliti u Njemačkoj, u Frankfurtu, ili unekoj davnoj čergi u Rumunjskoj. Ali sve što se može vidjeti jedna jeprikaza na skijama kako stoji na karavlaškom groblju i ide od grobado groba, čita imena, gleda slike, mrmlja nešto nerazumljivo, puštasuze da padaju na snijegom prekrivene kosti, sagnjile, crvotočne.

XIX

11 S karavlaškog groblja krenuo sam onuda gdje sam mislio da jeprolazio put. Dok sam klizio preko omanje livade uokvirene šibljem,kroz zavjesu od pahulja s desne strane ukazao se brežuljaknačičkan kućama. Nisu imale krovove, prozore i vrata. Prizor je,poput groblja, govorio o smrti i napuštenosti. Nisam se zaustavljao,nastavio sam znajući da put sada ne može biti daleko.Nakon stotinjak metara došao sam do staze. Na glatkoj snježnoj

površini vidjeli su se tragovi sanjki. Između pruga koje su ostavilesanjke bili su i krupni otisci nečijih čizama. Vodili su od karavlaškogsela prema selu M. Nitko drugi danas nije prošao ovuda.Sad sam samo trebao krenuti ka sjeveru, prateći tok rijeke, i za

nekoliko kilometara doći do djedove kolibe. Uskoro, ugledao sam jošjedan brežuljak s nekoliko kuća. Ove su imale krovove i iz dimnjakase izvijao gust plavičastosiv dim. Zastao sam na tren i pokušaovidjeti ima li koga oko kuća. Očekivao sam lavež lancima zavezanihpasa, djecu kako se sanjkaju, zastaju, radoznalo gledaju, bacajugrude snijega prema meni. Ali sve je bilo tiho, isto kao kad samprolazio pored prvog brežuljka.Nastavio sam skijati niz put prateći tragove sanjki. Ubrzo sam

stigao do mjesta gdje je počinjala šuma. Stiskala se uz obje stranestaze. Nedugo zatim puteljak je s glavnog puta skretao u šumu.Slijedili su ga i tragovi sanjki praćeni velikim stopama. A onda sam ihugledao. Na sanjkama je bio snop granja, a na granju je sjediodječak od sedam-osam godina. Cijeli je bio zamotan u zelenipokrivač, virila mu je samo glava i na njoj vunena kapa. Ugledao meje i malo se prenuo. Bili smo udaljeni dvadesetak metara, ali dobrosam ga vidio, kao da je ovdje manje sniježilo. Mahnuo sam mu, alion je samo zurio u mene.Uto se pojavi muškarac čije su velike stope ostavljale one duboke

tragove. Na tren pomislim na Djeda Mraza, jer mu je brada bila

duga, a na glavi je nosio vunenu kapu sa smiješno velikomkukuljicom. Zatim sam vidio da u jednoj ruci nosi snop granja, a udesnoj sjekiru s kratkom drškom. Prišao je dječaku i vidio kako ovajzuri u mene. Okrenuo je glavu prema meni, zastao i smrknuo se.Ponovo sam mahnuo i glasno rekao: Merhaba.On ispusti granje pored sanjki i napravi dva koraka prema meni.

Dječak siđe sa sanjki i stade iza muškarca. Sad sam vidio da mu jebrada crvenonarandžasta. Gledali smo se nekoliko trenutaka. Nije mibilo svejedno. Što zbog sjekire, što zbog skoro pola metra vatrenebrade. Ponovno sam mahnuo, odgurnuo se štapovima i nastavioskijati niz put ne okrećući se.Pahulje su zujale oko glave, a ja sam se pitao zašto je taj vehabija

kanirao bradu. Sjetim se kako sam se, kad sam imao šesnaestgodina, ošišao na irokezu i obojio krijestu u narandžastocrveno. Htiosam privući pažnju. Prije svega djevojaka, ali i bilo koga drugog. Čijupažnju pokušava privući ovaj čovjek svojom crvenom bradom? Tu uovoj planini prekrivenoj snijegom, među napuštenim kućama izaboravljenim karavlaškim grobovima.Nisam mogao dati nikakav odgovor pa sam odlučio prestati mučiti

mozak. Treba naučiti živjeti sa stvarima koje ne možeš razumjeti.Većinu stvari čovjek zapravo ne razumije. Poput kanirane brade, čijeje crvenilo, vjerojatno, tek kamuflaža sijedih dlaka.Iza krivine ugledao sam dim iz djedove kolibe. Vatra se još nije

ugasila, pomislio sam. Unaprijed sam se obradovao tome kako ćudoći u toplu sobu, raspaliti vatru, ugrijati vodu, oprati se, napravitijuhu, jesti, čitati i spavati. I kako mi se živo jebe zašto taj lik farbabradu. Požurio sam se prema kolibi, gotovo sretan.22 Ležao sam u krevetu, navukao poplun do brade i slušao

tutnjanje vatre u peći. Hvata me drijemež, tonem polako u polusan,čujem glasove i vidim slike, ali prizori su neko vrijeme nejasni. Ubrzovidim Cathrinino lice kako mi se polako približava. Ljubi me u čelo igura moje lice u svoja njedra, među svoje velike, mekane i bijelesise. Ovdje sam se osjećao najsigurnije, to je bilo mjesto koje samcijeli život tražio. Jednom sam joj rekao da bih upravo tako volioskončati. Želio bih da mi zagnjuri lice među svoje mesnate mliječnežlijezde, da me stisne rukama i miluje me po kosi dok se gušim, dami nabija bijelo meso u usta sve dok mi ne počne izlaziti na uši i nos.

Začuđeno me pogledala, pa se počela smijati. Uvijek bi se, tobože,začudila nečemu.što bih rekao, pa bi se onda počela glasno smijati,zatvarajući pri tom oči i zabacujući glavu unatrag. Od svijeta sebranila glasnim smijehom i velikim sisama. Kad je to dvoje izgubila,izgubila je sve.33 Kada smo one večeri, te naše prvi večeri, došli u moju sobu, bili

smo poprilično pijani. Prigušio sam svjetlo, pustio muziku i sjeo krajnje na krevet. To je bilo jedino mjesto gdje se moglo sjesti. Sjedilismo neko vrijeme jedno pored drugog. Pušili, pili vodu jer ničegadrugog nisam imao, i osjećali se neugodno. Kad smo popušilicigarete, počeli smo se ljubiti. U početku lagano, ispitivački, kao kadse dva psa njuškaju. No, ona ubrzo poče disati teško i ispuštati tihe,skoro nečujne uzdahe. Lizala mi je uho i sav sam se naježio. Počelase sve jače stiskati uz mene, oborila me na krevet, zajahala i krenulase trljati. Meni je već neko vrijeme bilo neugodno, nisam se mogaokoncentrirati, slušao sam neku poznatu nježnu pjesmu što jedopirala iz zvučnika i razmišljao o tome kako bih se samo želioskinuti gol i da se ona skine gola i da legnemo ispod popluna, da sestisnemo jedno uz drugo, da gurnem glavu među njezine grudi, daležimo i šutimo. To sam želio, ali istodobno sam čuo njezinostenjanje i osjetio kako postaje sve grublja i kako me počinje svlačiti iosjetio sam strah kako se u koncentričnim krugovima širi negdje izdubine trbuha i pomislio kako nema šanse da je sad pojebem.Možda sutra ili sljedeće godine, ali ne sada. Ne želim je vidjeti ovakouspaljenu, niti je jebati, nisam to ovako zamišljao. Osjetim da mi iono malo erekcije nestaje, a ona mi upravo tada kao nekom dječaku,jednim odlučnim trzajem, svlači i gaće i hlače istodobno, i grabirukom prema kurcu, ali on se sav uvukao, nemaš ga što vidjeti.Pokušao sam se koncentrirati i podići ga nekako, pokušala je i ona,rukom i ustima, ali što se više trudila i što sam se ja više silio, bivaoje sve manji. Osjećao sam kao da sam od pupka nadolje potpunoparaliziran. Onda je ona stala, podigla se i pogledala me.– Je li sve u redu? pitala je ozbiljno, kao da joj se ovako nešto nikad

nije dogodilo. Kao da je to prvi put u povijesti čovječanstva da senekom nije digao.– U redu je govorim izvlačeći se ispod nje, navlačeći gaće i hlače.– Malo sam pijan, a moram i na zahod. Odmah se vraćam.

Otišao sam u zahod i pokušao pišati. Užasno mi se pišalo, alinisam mogao početi. Govorio sam sebi: „Pššššš, pššššš...“ ali nijepomagalo. Tek kad sam pustio vodu iz vodokotlića, tad je krenulo.Vratio sam se, a ona je ležala u krevetu pokrivena do vrata. Odjeća

je bila složena na podu pored kreveta. Rekao sam da želim zapalitidžoint.– Pusti sad džoint, hodi ovamo.– Moram zapaliti, zbilja moram.Uzeo sam hašiš iz ladice, zagrijao ga, izmrvio, pomiješao s

duhanom i smotao džoint. Zatim sam se digao, pronašao pepeIjaru,legao kraj nje i zapalio ga. Brzo sam uvukao nekoliko dimova i pružioga njoj. Malo je potrajalo da izvuče ruku ispod popluna, jer samležao na njemu. Prihvatila ga je nevoljko i rekla da nije pušila hašišotkako se razvela. Njezin je bivši volio duvati, kaže.Ležali smo i duvali. Otresali pepeo u pepeljaru koja je ležala na

mom trbuhu. Meni se počela buditi želja. Kad smo ga popušili,odložio sam pepeljaru na pod. Malo sam se pridigao i pogledao uCathrine. Oči su joj bile crvene i umorne. Počele su se bespovratnosklapati. Ja sam se brzo digao, potpuno svukao i uvukao podpoplun. Osjetio sam njezino toplo i meko tijelo. Pribio sam se uz nju,čvrsto je zagrlio i polako počeo trljati kurac o njezinu nogu. Počeosam je ljubiti po vratu, dahtati kao napaljena džukela i gnječiti jojsise...Nije me odgurnula od sebe, nije izmicala, nije se opirala, ali njezino

tijelo više nije odavalo spremnost. Osjetio sam to, stao, pogledao je iupitao:– Je li sve u redu?Otvorila je oči, u njima nije bilo prijašnjeg žara. Rekla je da joj se

spava. Da joj se užasno spava. Rekla je da je umorna i da sutramora rano na posao.– Hajdemo spavati, dosta je za večeras uzdahnula je i okrenula mi

se leđima.Zagrlio sam je straga i nisam se više micao. Ali ovakav položaj još

me više uzbuđivao. Osjetio sam njezine sise kako se razlijevaju pomojim podlakticama, njezine guzove kako mi pritišču kurac, htio samjoj ga zabiti jednim pokretom, htio sam je poklopiti straga i ne dati jojda mrdne, čvrsto je držati za sise i zakucavati je za krevet pokretom

kukova. Ali nisam. Ležao sam i slušao je kako diše. Pokušavaoosjetiti udarce njezina srca što su se kroz sise prenosili na mojuruku. Njezino disanje postajalo je ujednačeno i sporo. Nakonnekoliko minuta zaspala je i zahrkala. Ležao sam tako neko vrijemečekajući da mi se spusti, da se malo smirim, ali nije bilo pomoći.Kurac je i dalje bio napet. Osjećao sam puls kako nabija kroznabrekle vene.Otišao sam na zahod i pokušao onanirati, ali nije išlo. Sjedio sam

na školjki zatvorenih očiju i pokušavao uhvatiti i zamrznuti nekuscenu u kojoj smo Cathrine i ja i onda svršiti, ali svaka bi me slika upočetku uzbuđivala do samog orgazma, a zatim bi odjednom iščezla.Onda bih tražio drugu sliku koja bi me rajcala do bola i, opet, upravokad sam trebao izbaciti sjeme iz jaja, koja su se skupila kao dvagraška, nešto bi u meni preskočilo.Nakon nekog sam vremena odustao. Otišao sam natrag u sobu,

popio valium, legao u krevet i pušio. Dok sam vukao posljednjedimove treće, osjećao sam kako mi se mišići vrata i vilicc opuštaju ikako kapci više ne slušaju. Gasim cigaretu, okrećem leđaCathrininim leđima, moji hladni guzovi dodiruju njezne vrele, ispavam, napokon spavam.

XX

11 Alarm na mom mobitelu zvoni u pet ujutro, jer na posao u poštitreba doći najkasnije u šest. Čujem ga u polusnu, ali shvaćam da jenemoguće ustati. Znam i da bih trebao bar nazvati i reći da nećudoći, ali ne mogu ni to. Okrećem se prema Cathrine i grlim jeodostraga. Ona nešto mrmlja, valjda u snu, pa nastavljamo spavati.Nakon nekog vremena zvonio je i njezin mobitel; ignorirali smo ga.

Još smo se jače stisnuli jedno uz drugo i nastavili spavati.Drijemali smo i trljali se, ja sam je stiskao i milovao po grudima, ona

je pritiskala guzove na moja jaja. I tako smo malo-pomalo počelivoditi ljubav. Uvijek sam volio voditi ljubav ujutro. Volio sam tajprijelaz iz sna u polusvjesno stanje, tu toplinu koju si zajedno saženom pokraj sebe upijao cijele noći, volio sam i taj mamurluk koji jepojačavao želju, volio sam i jutarnju erekciju koja je bilaneusporedivo jača nego noćna. Volio sam čak i zadah alkohola iduhana koji se širio iz naših usta, volio sam iskrene, nepatvoreneljudske mirise znoja, vonj spolovila ili neoprane kose.Nakon vođenja ljubavi ona se otišla tuširati, a ja sam smotao džoint.

Kad se vratila, ja sam se otišao tuširati. Poslije smo popušili džoint iopet vodili ljubav. Ovaj je put bilo drugačije, mirisali smo na svježinu ina šampon za kosu od jabuke. Ali volim i to. Sad smo se dugo ljubili ilizali, mirisali i grickali. Polako sam ulazio u nju, polako smo sekretali, kao u usporenom filmu, ona je tiho stenjala, a ja brundaopoput zadovoljnog medvjeda.Zatim sam napravio doručak. Jeli smo jaja; ona je pila kavu, a ja

čaj. Šutjeli smo i gledali se glupavo i zaljubljeno. Svako malo počelibismo se smijati tako da nam je hrana ispadala iz usta. Zatim bismose ljubili preko stola. Jednom, pa još jednom. Onda, taman kad bihse spustio na stolac, ponovo bih se digao i još jednom snažnoutisnuo poljubac na njezine usne. Ona bi se stala smijati, lupila mekažiprstom po nosu i rekla da budem dobar.

Rekla je da kasni na posao, ali to i nije toliko važno, jer ondje jeonaj mladić s bubuljicama koji može i sam dok ona ne dođe.– Ali sad zbilja moram ići rekla je. Hvala na svemu, bilo je divno.Nagnula se i ponovo me poljubila. Nisam bio siguran što to znači.

Učinilo mi se da zahvaljuje za provedenu noć i da je to to. Nispomena o tome kad ćemo se opet sresti, ništa brojevi telefona,ništa...Nestala je kroz vrata, spustila se niza stube i odšetala iz mog

života. Tako se barem činilo.22 Kad sam ostao sam, pokušavao sam razlučiti što se zapravo

dogodilo. Iako je otišla, nisam osjećao tugu ni prazninu. Bio samispunjen, sretan, pun samopouzdanja, zadovoljan i zadovoljen. Biosam zaljubljen. Nisam znao što će se dalje dogadati, ali znao sam daću je ponovo sresti. Znao sam da ćemo ponovo voditi ljubav, daćemo razgovarati, da ćemo biti sretni, neko vrijeme. Znао sam i toda što su moja zaljubljenost i sreća veći i dublji, što je više volim iželim, to ću biti nesretniji kad sve prođe. I ja i ona. A proći ćesigurno. Ljubavna veza može završiti samo na dva načina. Ili seprekine ili netko od njih dvoje umre. U redu, mogu umrijeti i skupa, aliriječ je o rijetkim sretnicima.Ali tu se nije moglo ništa. Mogao si živjeti kao crv, bez kičme i

ljubavi, bez boli i sreće ili si mogao živjeti kao budala, opijati seljubavlju i ne misliti na mamurluk.Sjetio sam se da bih trebao nazvati na posao. Učinio sam to i rekao

da me boli trbuh i da mi je slabo, što i nije bilo daleko od istine. Šef jerekao da je u redu, ali da sam trebao nazvati na vrijeme.– Pa bio sam bolestan, nisam se mogao ni dignuti. Da sam se

mogao dignuti, došao bih na posao.– Kako to da ti nikad ne dođeš na posao kad pada snijeg?Nisam ni znao da pada snijeg. Rekao sam mu da me ne gnjavi, nije

mi dosta to što sam bolestan, još me i on jebe u zdrav mozak.– Daj mi otkaz ako mi ne vjeruješ, ali nemoj me jebat rekao sam.– U redu, u redu, smiri se. Naravno da ti vjerujem. Samo drugi put

nazovi na vrijeme.– Nazvao sam kad sam mogao.– U redu, u redu. Dođi kad ozdraviš.

33 Sutradan sam otišao na posao. Snijeg je prestao padati izahladilo je. Temperatura se preko noći spuštala i do minusdvadeset. Preko dana bilo je oko minus deset i vedro. Bilo je idealnovrijeme za trčanje na skijama, ali nisam se usuđivao ići. Svakog bihdana tog tjedna odmah poslije posla išao kući i čekao da dođe i dami pozvoni na vrata. No prošao je cijeli tjedan, prošao je vikend, alinije dolazila. Mogao sam otići do nje u kiosk u zračnoj luci, ali nisam.Mogao sam pronaći broj telefona na kiosku, ili njezin privatni, alinisam. Bio sam uvjeren da će doći. Sve sam ispričao Egliu, momšutljivom cimeru; on je vrtio glavom i čudio mi se. Rekao je da neshvaća zašto je jednostavno ne nazovem i gotova stvar.– Ne shvaćaš rekao sam mu. Stvar jest gotova, samo što ona treba

doći. Ili nazvati.Egil se nasmijao, što je bila prava rijetkost, vraćajući mi džoint.– I stvarno ima preko četrdeset godina? pitao je kroz sada već

usiljen smijeh.– Mislim da ima skoro pedeset. Pa što?– Ništa. Možda joj je malo neugodno pa te zato ne zove. Mislim,

zbog razlike u godinama.– Pa možda je i meni malo neugodno, ali kakve to veze ima?– Možda se osjeća isto kao i ti?– Pa zašto onda ne dođe?– Zašto ti ne odeš k njoj ?– Ja sam išao. Išao sam na aerodrom dva puta, noseći jastuke u

ruksaku. I ona to zna. Zna i da sam je vidio kad smo bili na skijanju.Vidjela je i ona mene. I prepoznala me. Ali nije se htjela javiti. I znalaje da se ne vraćam niotkuda, nego da sam došao na aerodrom samozbog nje. I zna da sam za ekspresni vlak do aerodroma i natragkupio dječju kartu. Sve ona zna, pa zašto ne dođe?– Ne znam kaže Egil stvarno ne znam. Shvatio sam da ga gnjavim.U srijedu popodne Cathrine se pojavila na mojim vratima zajedno s

kćeri. Najprije sam se rukovao s Irenom, kako se cura zvala, zatimse Cathrine propela na prste i poljubila me u obraz. Tada sam znaoda je sve gotovo.

XXI

11 Sljedećeg jutra na djedovu kolibu, na njive, livade i pašnjake, naokolna brda i šume više nije padao snijeg, nego se razlila blijedožutasunčeva svjetlost. Zrak je bio prohladan, ali mogao si vidjeti da ćedan biti topao i da će se snijeg otopiti do sutra. Probudio sam seosvježen suncem koje je podsjećalo na proljeće, na ono proljeće kadsmo se Cathrine i ja zaljubili.Ali ipak, prosinac je, prava je zima tek slijedila, kao što je i nakon

kratkotrajnog proljeća s Cathrine nastupila duga zima. Naložio samvatru u peći, pristavio čaj, razmišljao što bih mogao pojesti.Natočio sam čaj u šalicu, otvorio bilježnicu i počeo pisati. Pisao

sam o Cathrine i sebi, o tome kako smo se sreli i kako smo prvi putvodili ljubav i kako sam čekao više od tjedan dana da ponovo dođe, ikako je napokon došla na moja vrata, iznenada, zajedno s kćeri.22 Pustio sam ih u stan, pozvao da dođu u dnevnu sobu. Ponudio

sam da im skuham čaj, uglas su odgovorile da bi to bilo baš ljubaznood mene. Baš su tako rekle: Bilo bi to ljubazno od tebe kao u nekojsapunici. Dok sam čekao da voda proključa, vratio sam se u dnevnusobu i ispričavao se za nered. Zbilja živim u jazbini, pomislio sam.Po podu si mogao vidjeti skorene ostatke hrane i okamenjene mrvekruha.Sjedili smo i pili čaj. Razgovarali smo o vremenu i o tome kako je

zahladilo i kako su najavili da će pasti još snijega. Irena, Cathrininakći, izjavila je da se tome raduje jer zbilja voli skijati. Volim li i jaskijati, pitala je. Zbunio sam se na trenutak, jer ton kojim je postavilapitanje učinio mi se ironičnim. Htio sam odgovoriti da volim, ali tadasu se njih dvije počele glasno smijati. Gledam čas u jednu, čas udrugu i uviđam koliko su slične. Iste plave oči, isti pravilni nos inapućena, malo kriva usta, isti praskavi smijeh, isto zabacivanjeglavom, ista svjedosmeđa, skoro plava kosa, samo što je Ireninarazbarušena i nikad obojena.

Onda je Irena rekla da joj je majka ispričala sve, i to kako sam paou nesvijest u zračnoj luci i kako sam ih vidio na skijanju i kako samdva dana dolazio i pretvarao se da se vraćam s putovanja samo nebih li sreo njezinu mamu i kako je to sve zbilja cool i fantastično i tak'romantično. I još to da ja dolazim iz iste zemlje kao i njezin tata i dase raduje što je mama napokon našla nekog tko je tako cool jer imama je totalno cool, i da je to čudno jer je baš nedavno bila sanjalao tome da je mama srela nekog muškarca, ne sjeća se baš detalja,ali kad me pogledala u oči, odmah je znala da sam to ja.Zbunjeno pogledavam u Cathrine, pa u kćer. Djevojka ima

devetnaest godina i govori bez prestanka; njezina majka ima malomanje od pedeset, šuti, smješka se i zaljubljeno me gleda. Pomislimda su me nekad djevojke vodile mamama na upoznavanje, a sadami mame dovode kćeri.Uto iz svoje sobe izađe Egil. Dok se pozdravljao s njima smješkao

se onim svojim lukavim osmijehom. Uhvatio sam ga kakо odmjeravaIrenu od glave do pete i nije mi bilo drago. S Cathrine se pozdraviokao što bi dječarac pozdravio tetku koju nikad prije nije vidio. Cijelami se ova situacija sve manje sviđala. Nakon što su Irena i Egilizmijenili nekoliko rečenica, ovaj je, naravno, morao reći da jemuzičar, još i DJ, a njoj bljesnuše oči. Pljesnula je rukama i rekla dabi ovo trebalo proslaviti i da nas sve vodi u restoran na ručak. Nemabaš mnogo novaca, pa ne možemo ići u neki skupi, ali ima jedanjeftin indijski u koji ona i mama često idu. Ali ako i zafali novaca, paima mama, i tu se opet poče smijati tim njihovim obiteljskimsmijehom koji se vjerojatno prenosio s koljena na koljeno, sa sise nasisu, i koji je već stoljećima izluđivao muškarce.– Divna ideja! uzviknu i Cathrine. Što kažeš? pitala je gledajući u

mene kao da, tobože, imam nekog izbora. Irena je molećivo gledalau Egila, a ovaj zločesto u mene. Nije me trebao dugo gledati dashvati da on ne ide. Znao je on to i da me ne pogleda, pa se počeoizvlačiti da u petak ima ispit i da mora učiti. Mala je još neko vrijemenavaljivala, ali Egil je, gledajući me zlobno, ostao dosljedan.33 Nas troje otišli smo u indijski restoran Darbar, koji, istini za volju,

nisu držali Indijci, nego dva brata Afganistanca. Jednog od njihosobno sam poznavao iz vremena dok sam radio kao tumač uUpravi za strance. On je također nekoć radio kao tumač.

Jeli smo piletinu u umaku od сиггуја, mala je pila colu, a Cathrine ija indijsko pivo Kingfisher. Bilo nam je ugodno, razgovarali smo okoječemu i ja sam se napokon malo opustio. Irena je bila radoznaladjevojka, sve ju je zanimalo i sve što bih govorio slušala je siskrenom pažnjom. Slušao sam i ja nju i ugodno sam se iznenadiouvidjevši kako razmišlja i koliko joj je stalo da joj mama bude sretna.Cathrine je zračila srećom, pogledavala je čas u mene, a čas u kćer.Pogledi upućeni meni odavali su zaljubljenost i strast, a oni upućenikćeri zračili su čistom ljubavlju i ponosom. Poslije, mnogo poslije, nasamom kraju, reći će da je zbilja zahvalna i nemjerljivo sretna što jeimala Irenu. Željela je da to znam. I da nikad ne zaboravim. Pitalame shvaćam li što mi želi reći. Rekao sam da shvaćam, iako nisambio posve siguran.Poslije večere, Irena je rekla da će prespavati kod oca, tako da

imamo cijeli stan na raspolaganju. Zbunjeno sam gledao u Cathrine,s nelagodom, ali mala se samo nasmijala, ostavila novac za računna stolu, navukla kaput i izjurila iz restorana dovikujući:– Bog, mama, bog, ljepotane! Dobar provod i pazite što radite.Cathrine se ponovo zahihoće i potom me, prvi put te večeri, poljubi.Poslije smo otišli u njezin stan na Frogneru, otmjenijoj četvrt i u

zapadnom dijelu Osla. Zamišljao sam stare babe u skupocjenimbundama kako ondje šeću sa svojim pudlicama i čivavamaodjevenim u deluxe krpice za pse. Cathrinin stan nije bio luksuzan,ali bio je prostran i ukusno namješten. Najprije smo se istuširalizajedno. Nikad nisam volio zajedničko tuširanje, ali istini za volju,dotad se nisam ni tuširao u tako prostranoj tuš-kabini. Mlazovi vodeizvirali su iz osam različitih točaka. Mogao si i sjesti na pod i puštativodu da te masira. Bila je to neka mješavina јaccuzija i tuš-kabine.Nikad nisam vidio ništa slično. Počeli smo se milovati pod tušem,nastavili u krevetu, vodili ljubav dva puta u roku od dva sata i zatimležali iscrpljeni, zagrljeni i sretni.

XXII

11 Prekidam s pisanjem. Nakon početnih rečenica počinjemosjećati oštar bol u želucu. Kroz kožu mi izbija hladan i ljepljiv znoj.Govorim si da je to od gladi. To ti je od kiseline u želucu, trebašnešto pojesti. Otvaram pretposljednju limenku sardina u ulju.Pomiješam ih sa sitno narezanim kiselim kupusom, odlomim komadkruha koji sam ispekao prije tri dana i sjedam za stol. Dok jedem,čitam novine stare četiri mjeseca. Ne znam jesti ako ne čitam ili akonovine, strip ili knjiga nisu bar otvoreni na stolu ispred mene. Mislimda je to posljedica samoće. Znalo se događati da izvedem djevojku urestoran i onda iz džepa izvučem novine i raširim ih na stolu dokjedem. Neke bi se nadurile, a neke bi, one koje bih poslije zavolio,sjele do mene pa bismo čitali zajedno.Cathrine je voljela čitati novine dok bismo jeli skupa. Uvijek je

voljela čitati, ta radila je u kiosku; kad nema mušterija, što raditi,nego čitati. Nije bilo ničeg boljeg nego zajedno ustati nakon maženjaili jutarnjeg seksa, zatim se istuširati, pripraviti doručak, sjesti za stol,jesti, čitati novine, komentirati vijesti, kritizirati kolumne, zgražati senad katastrofama. Bilo je tu nečeg potpuno izopačenog. Sjediš zastolom s osobom koju voliš, trpaš u sebe jaja i šunku, kruh, džem,čitaš koliko je ljudi poginulo u Palestini, koliko djece u Africi umire odAIDS-a, žvaćeš hranu, cokćeš, vrtiš glavom, usred zalogaja kažeš„Jebote, pa ovo nije normalno“, uživaš u okusu hrane koju zatimgutaš, okrećeš stranicu, pronalaziš novi članak koji ti se činizanimljivim i žvaćeš nov zalogaj.Dok sam jeo i čitao stare novine, kroz prozor polako počeše ulaziti

zrake sunca.Nekako je lakše čitati stare vijesti. Stare vijesti kao da se nisu ni

dogodile. Zato vjerujem da će mi to što pišem o Cathrine pomoći.Nadam se će tako sve postati stara vijest, nešto što se dogodilonekom drugom, negdje daleko. Nešto o čemu čitaš dok doručkuješ.

22 Kad sam doručkovao, izašao sam na terasu. Sunce je sjalo isnijeg se topio takvom brzinom da se moglo čuti. Voda u tankimmlazovima curi s krova kolibe, čuje se žubor potoka i huk nabujalerijeke. Čule su se ptice i topao vjetar južnjak kako mili kroz šumskekrošnje. Zavalio sam se u stolac, zapalio cigaretu i prepustio semislima. One uvijek vuku u jednom smjeru. Pomislih kako bih trebaonapraviti Cathrinin portret. Napisati sve što znam o njoj na nekolikostranica, pohraniti u arhiv sjećanja i krenuti dalje.Iznio sam stol na trijem i pisao sve dok se nije počelo smrkavati.

Počeo sam od njezinog rođenja (rođena je u Švedskoj, uNordkjøppingu). Zatim sam pokušao napisati nešto o njezinoj obitelji,o tome kako joj je pedesetih godina dvadesetog stoljeća majka,poput mnogih Norvežana, napustila domovinu u potrazi za poslom iboljim životom. Cathrinina majka ondje je upoznala jednogŠveđanina, vjenčali su se i u razdoblju od nekoliko godina dobili trojedjece. Najprije dvije kćeri, a zatim sina. Cathrine je bila drugo dijete.Početkom sedamdesetih, kad je u Sjevernom moru otkrivena nafta,

sele se u Norvešku, koja doživljava ekonomski procvat. Žive uStavangeru, gradu na jugozapadu zemlje, a otac dobiva posao nanaftnoj platformi.Pokušao sam se prisjetiti svih detalja o kojima mi je Cathrine

govorila dok bi ležali u krevetu i pušili nakon ljubavnog sraza. Reklaje da su bili sasvim obična obitelj. Bilo je dobrih i loših dana, ljubavi inesuglasica sa sestrom i bratom. Otac je radio u smjenama: dvatjedna na platformi, tri tjedna kod kuće, dva tjedna na platformi, paonda četiri tjedna kod kuće. Kad bi bio kod kuće, pio je. Starija sestrabolovala je od teškog oblik astme, liječnici su joj preporučili da štoviše boravi na toploj mediteranskoj obali i tako su svakog ljetaputovali u Španjolsku.Poslije su od nekih ljudi u Španjolskoj čuli za lječilište u Igalu,

primorskom gradiću u tadašnjoj Jugoslaviji. Grad je bio poznat poljekovitom blatu koje se pokazalo uspješnim u liječenju mnogihbolesti, pa tako i astme. Čak se i Tito ondje nekoć liječio. I tako jezapravo počelo rekla je Cathrine jednom prilikom. Pokazalo se da sutretmani ljekovitim blatom u Igalu pomagali njezinoj sestri pa suonamo odlazili svake godine. Zbilja je voljela pripovijedati o svojimtinejdžerskim ljetovanjima u Jugoslaviji, a ja sam slušao i bio malo

ljubomoran, a više narajcan. Prvi dečko bio joj je neki Rade izSubotice. Upoznali su se u Igalu, pa je onda ona išla k njemu uposjet u Suboticu, nije izbjegavala da napomene. Zatim su došlidrugi. Marko iz Beograda, Željko iz Zrenjanina i još neki kojima seviše nije mogla sjetiti imena. Bilo je to davno, jako davno rekla bigledajući u moje smrknuto lice. Naposljetku se sestrina astmapovukla i prestala je ići u Igalo, ali Cathrine se nije samo zaljubljivalau te mladiće. Shvatila je, kako je i sama rekla, da se zaljubila u cijeluzemlju, u ljude koji su ondje živjeli, u jezik koji je sve bolje govorila, uprirodu, muziku, rakiju... Vratila bi se u Norvešku na neko vrijememalo zaraditi, a onda odlazila u Jugoslaviju, posjećivala stareprijatelje, stjecala nove, putovala s jednog na drugi kraj zemlje,zaljubljivala se, voljela i bila voljena, uglavnom bila sretna, aponekad i patila. Bila su to divna vremena govorila bi. Sve sam htjelavidjeti i upoznati, sve me je vuklo tamo dodavala bi na krajuzamišljeno.– Znam ja što je tebe vuklo rekao bih tobože ljutito, pa bismo se

opet počeli valjati po krevetu.Cathrininu vezu s bivšom Jugoslavijom otkrio sam one večeri kad

smo se upoznali i ispijali krigle piva u birtiji. Ne mogu ni zamislitikako sam glupavo morao izgledati kada je progovorila na našem. Uprvi tren nisam ni razumio što mi govori, nisam bio pripremljen.Govorila je skoro savršeno, griješila tek tu i tamo u padežu,promašila poneki prijedlog, a ponekad nije pronalazila pravu riječ pabi zastajala ili jednostavno ubacila norvešku. S vremenom smorazvili neki svoj jezik, zapravo miješali jezike kako nam jeodgovaralo. Kad bismo vodili ljubav, stenjali bismo na našem, tepalijedno drugom na našem, svađali se na našem, dok bismo nanorveškom uglavnom razgovarali o praktičnim stvarima.No, te prve večeri nakon što smo popili nekoliko piva, kad nas je

alkohol već bio uhvatio, dok se ona smijala tome kako sam nosiojastuke na aerodrom, uhvatio sam je za ruku, privukao k sebi ipoljubio. Najprije lagano, pa zatim još jednom strasno. Drugi putuzvratila mi je poljupcem. Nakon poljupca nastupila je neugodnatišina. Nisam znao što reći, bio sam potpuno omamljen. I tad sedogodilo. Snašla se prva i na jeziku koji nije bio norveški rekla:– I šta ćemo sada?

Ja najprije nisam razumio što kaže, nisam očekivao rečenicu nasvom jeziku.– Što? – promucao sam na norveškom.– Šta ćemo sada, mladiću? rekla je smijući se.I ja sam se počeo smijati iako nisam shvaćao ama baš ništa.– Još dva piva? pitala je kroz smijeh.Tada mi je ispričala za bivšeg muža.– Znaš rekla je podsećaš me na bivšeg muža. Čim sam te videla na

aerodromu, podsetio si me na njega, odmah sam naslutila da sinegde odozdo. Ali u jednom trenutak učini mi se kao neki iz Maroka.Pa ozbiljno.Imala je čudan naglasak. Govorila je ekavicu, ali poput neke

Slovenke ili Mađarice. Uz to je često završavala rečenice sa „раozbiljno“. Kao da nije bila sigurna da joj ljudi vjeruju.– Posle – nastavljala je – kad si rekao da dolaziš iz bivše

Jugoslavije, pomislila sam da si Ciganin.– Kako si samo pogodila? rekao sam i onda smo se oboje počeli

smijati.– Pa ozbiljno... rekla je u pauzi između dva poljupca.A posebna je priča ona o njezinom mužu i propalom braku, kad

čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Plakao od smijeha, možda. Jasam se, naravno, predosjećajući neobičan svršetak, počeo hihotatijoš dok je govorila o tome kako ga je srela dok je putovala poMakedoniji. Točnije, u Kočanima, na nekom festivalu romske glazbe.Zaljubili su se i ona je ostala ondje skoro pola godine. On je bioMakedonac za koga su svi, budući je bio tamnoput, mislili da je Rom.To je malo podsjećalo na mene, pa sam priču počeo slušati pažljivije,bez hihotanja. Njemu je to u početku smetalo, ali poslije je toprihvatio i sam se počeo osjećati kao Rom. Družio se s njima, volionjihovu glazbu, imao djevojke Romkinje. Zvao se Boris, ali svi su gazvali Borče.Kad se Cathrine htjela vratiti u Norvešku, on ju je preklinjao da ga

povede sa sobom. Voljela ga je, iako je, priznala mi je, prvazaljubijenost već bila prošla. Pokušala je zamisliti njih dvoje u Oslu,monotonu norvešku svakodnevicu, duge i mračne zime. Strašila ju jei pomisao na to da odjednom mora zbilja živjeti s nekim. UKočanima, bila je to ipak neka vrsta odmora. Borče je bio egzotična

ljubavna avantura, nije ga mogla zamisliti kao muža. A upravo bi jojto morao postati kad bi ga povela u Norvešku. No, on ju je kumio,kleo se u njihovu ljubav, molio da ga izvuče otamo. Bilo je to krajemosamdesetih i stanje u Jugoslaviji naglo se pogoršavalo. Ljudi sunaslućivali nevolje, neki su govorili i o ratu, iako nitko ni u najcrnjimslutnjama nije mogao pretpostaviti što će se poslije događati. Što daon ovdje radi? Ako ga ne želi kao muža, neka mu pomogne kaočovjeku. Ovdje će umrijeti. I što je mogla, odlučila mu je pomoći. – Ai volela sam ga – rekla je kao da se sama sebi opravdava.Otišli su u Norvešku, vjenčali se i on je dobio sve potrebne papire,

ubrzo našao i posao pa su se preselili u veći stan. Pokazalo se dazajednički život i nije bio tako loš. Bilo im je lijepo tada, zbilja lijepo,sjećala se Cathrine. Imala je tridesetak godina i osjećala je da jemožda i došlo vrijeme da se smiri, da osnuje obitelj. A Borče je biopažljiv, nježan, romantičan. – I lep, bio je lep, ko lutka – uzdahnula jenostalgično. Ubrzo je ostala trudna i upravo kad se rat u bivšojJugoslaviji zahuktavao, dobili su kćer.

XXIII

11 Sunce je brzo zašlo iza planinskih vrhova i više nije bilo ugodnosjediti i pisati na trijemu. Pojavili su se i tamni oblaci koji su po svojojprilici donosili kišu. Ako noćas bude kišilo, sutra više neće bitisnijega, zamijenit će ga blato, pomislio sam. No, usprkos blatu, moćiću otići do sela u nabavu. To me pomalo i zabrinjavalo, priznao samsi. Do tada sam se izvlačio time da je pao snijeg, ali znao sam da seprije ili poslije moram sresti sa Salihom i njegovom sestrom. Nekakome više uznemiravala pomisao na susret s njom nego s njim.Vratio sam se u kolibu, podložio vatru i počeo mijesiti kruh. Kad

sam ga umijesio, ostavio sam tijesto da se podigne i stavio grah dase kuha. U kolibi je već postajalo mračno pa sam upalio lampu.Električno svjetlo više nisam ni palio. Sjeo sam za stol i otvoriobilježnicu. Počeo sam čitati što sam bio zapisao. Neke sam stvariispustio, neke sam preuveličao, neke događaje umanjio, a negdjepobrkao redoslijed.22 Te večeri kad je Cathrine govorila o svom mužu, nije uspjela

dovršiti priču. Nastavili smo piti i onda je ona mene počela ispitivati omom životu i ja sam joj pričao, a ona je slušala i malo se smijala,malo me sažaljevala, s vremena na vrijeme pogladila po obrazu ipoljubila. Tek nekoliko tjedana poslije, ispričala mi je zašto je došlodo razlaza između nje i Borčeta. Nakon 16 godina braka, započela jepriču kojoj je unaprijed bio poznat nesretan kraj. Kad je Irena imalačetrnaest godina, priznao joj je da je više ne voli i da se zaljubio udrugu osobu. Ona je to predosjećala, jer im neko vrijeme u vezi nijebaš sve štimalo. Nisu se svađali, ali nisu se više ni voljeli kao nekad.Nije se ni sjećala kada su zadnji put vodili ljubav. Ta i ona je njegaprevarila s jednim Marokancem, ali nije joj padalo na pamet da gaostavi zbog toga. Ne mogu se razići zbog Irene, a i Borče je zbiljabio dobar otac. No, ono što ju je, barem u prvi tren, potpunozaprepastilo bilo je to što joj je priznao da je homoseksualac i da se

zaljubio u muškarca. I to u Marokanca. I on. Dok mi je to govorila,ležali smo u krevetu zagrljeni i opušteni nakon vođenja ljubavi.– Zamisli, i on sebi našao Marokanca. Kad mi je to rekao, plašila

sam se da to nije taj isti tip s kojim sam i ja njega varala. To bi mistvarno bilo previše.– I meni bi to bilo previše rekao sam smijući se.Ona me pogledala tobože ljutito i uštinula za guzicu.Ali nije bila riječ o istom tipu, na sreću. Pitala ga je otkad zna da je

gej, a on joj nije znao reći. Jednostavno se zaljubio u tog tipa. Amožda je, kad malo bolje razmisli, i osjećao da je drugačiji, ali nijeznao na koji način. Mislio je da je to zato što su ga smatrali Romomili zato što je živio ondje gdje je živio. Mislio je da živi na pogrešnommjestu. Ali kao da je počeo shvaćati kad je došao u Norvešku, kad jenapokon počeo živjeti među ljudima koji ga ne poznaju od prije, kadse maknuo od stege obitelji, rodbine, susjeda, prijatelja. Cathrine jetada počela plakati, a on ju je tješio. Mislila je da je za sve ona kriva,da je zbog nje postao gej, da je radije izabrao muškarca nego nju, alion ju je uvjeravao da nije tako. Da nju nije sreo, vjerojatno ne bi niotišao iz Kočana, možda nikad ne bi ni postao svjestan svojesklonosti prema istom spolu i zasigurno bi bio jako nesretan. Ona muje svojom ljubavlju i pažnjom omogućila da bude sretan. On joj jezbog toga duboko zahvalan, spasila mu je život. Ta, on nju i daljevoli. Nju i Irenu voli najviše na svijetu. To što ima s ovim muškarcem,to je nešto sasvim drugo. Žao mu je što ju je povrijedio i dao bi sveda nešto može promijeniti, ali ne može. Volio bi da ga razumije.Cathrine je i dalje bila tužna i plakala je, a on ju je tješio i nije junapuštao sve dok i sama nije uvidjela da ima pravo. Što sad, tako jekako je. Pomogla je jednom dobrom čovjeku da spozna sebe. Ostajeim prijateljstvo, ostaje im prekrasna kći, ostaju im lijepe uspomene. –Zašto nije to odmah rekao? – ipak se ponekad grizla. – Morao je barnaslućivati – rekla je iskreno ogorčeno na kraju priče i odmah zatimdodala: – Pederčina jedna.33 Ipak, s vlastitom povrijeđenom taštinom još se nekako i moglo

živjeti, ali što reći kćeri? Kako joj objasniti da tata odlazi od njih i ideživjeti s drugim muškarcem? Borčetu je predložila da Ireni ništa negovore, odnosno da joj objasne da se razvode, ali da ne spominjuočevu seksualnu orijentaciju. Već će i razvod sam po sebi biti bolan

za četrnaestogodišnjakinju, a sam Bog zna kako bi na nju utjecalaspoznaja da joj je tata homić. Borče je razmišljao drugačije, smatraoje da je Irena zrela i da će shvatiti. Razvodi u Norveškoj nisu samonešto uobičajeno, oni su pravilo. Bar polovina učenika iz Ireninograzreda ima razvedene roditelje. A što se tiče toga da je homić, nekapogleda malo oko sebe. Misliš da mala nikad nije vidjela geja? Tavjerojatno ih i poznaje nekoliko. Kako on zna da ih poznaje, pitala jeCathrine. Odakle mu to, pa maloj je tek četrnaest!– Mala je promijenila već nekoliko momaka, toliko znam – rekao je

Borče.– Irena ima dečka?! Otkud ti to? Pa valjda bih ja znala.– Očito ne znaš.– U svakom slučaju, nećeš joj govoriti da si peder. Ne sada!– Reći ću joj kad ja budem htio.I tako su se posvađali i razišli. Ireni je rekla da se ona i tata nisu

slagali i da se on odselio, ali da će ga viđati. Svakog drugog vikenda.Mala ju je tužno gledala, a Cathrine je počela mljeti o tome kako jebrak komplicirana stvar i kako ona to još ne shvaća, ali kad odraste...kad odraste, vidjet će i sama. Ireni su suze krenule na oči i zatim jerekla:– Mama, tata je homić, kužiš. Tata je gej....– Otkud ti to? Tko ti je to rekao? To je glupost.Maloj su suze i daije curile niz lice, ali možda i nije bila tako

ogorčena. Zatim se nasmiješila.– Pa, bože, mama... Pa to se vidi iz aviona. Svi znaju.– Znaju? I ti znaš?– Da, pa što... Svi znaju!– Svi?– Svi!Cathrine se i sama osmjehnula dok je prepričavala ovaj razgovor.

Nije znala što reći na sve to ni sebi ni drugima. Zato je za svakislučaj viknula na kćer:– A zašto mi nisi rekla da imaš dečka?! Tko je taj?– Zato što uvijek... Evo, odsada ću ti sve govoriti, ako ne budeš

šizila...– Ja šizim? Ja? Pa tko ne bi šizio s takvim mužem i takvom

kćerkom?!

Nisam se mogao suzdržati da se ne počnem smijati.Šutjela je neko vrijeme kao da ne zna kako da mi uzvrati. A zatim

me poče hvatati za jaja i reče:– Da nisi i ti peder, samo još ne znaš, a?– Ne, ja sam najveći jebač na svijetu odgovorio sam spremno samo

ti to još ne znaš kažem i zagnjurim joj glavu u sise.– Ali nemaš ništa protiv pedera? Ne bih voljela da ti bude neugodno

kad sretneš Borčeta.– Protiv pedera? Ne, naprotiv. Što je više pedera, više cura ostane

za mene kažem ljubeći je po bradavicama.Ona me stane nježno čupati za kosu i uzdišući kaže:– Znači tako, ti bi još cura...– Ma ne, ozbiljno... Baš mi je drago da je Borče gej. Zahvalan sam

mu do smrti. Da nije, sad bi vjerojatno bila s njim, a ne sa mnom. Dosmrti sam mu zahvalan! – kažem i penjem se na nju.Ona uzdiše i ponavlja: – Do smrti... do smrti...

XXIV

11 Cijelu je noć padala kiša. Ležao sam u mraku kolibe i puštao dame zvuk kapi uspavljuje. Zadrijemao bih, usnuo nešto neuhvatljivo,pa se ponovo budio. Zatim bih se okrenuo na drugu stranu i ponovoprepuštao zvuku kiše i drijemežu.Ujutro je kiša i dalje padala. Izašao sam na trijem da se popišam.

Snijega više nije bilo i sad sam mogao u selo. U kolibi sam ponoviojutarnji ritual. Pospremio krevet, naložio vatru, skuhao čaj. Sjediosam pokraj prozora i gledao okolna brda, rijeku, put što je pratiorijeku. Osjetio sam da me svladava bezvoljnost i tuga. Proveo samtako neko vrijeme.Poslije sam se odjenuo da sjednem u auto i odvezem se do sela.

Pa se predomislio. Navukao sam gumene čizme, odjenuo jaknu skapuljačom i izašao. Hodao sam po brdima i kroz šumu. Blato selijepilo za đonove čizama i noge su mi bile sve teže. Vratio sam se ukolibu, podgrijao grah i objedovao. Pomislih kako do sela mogu isutra. Danas nije dan za to. Nakon objeda ponovo sam legao idrijemao. S vremena na vrijeme bih se budio, gledao u strop, pazatim opet zatvarao oči.22 Sutradan se ponovilo isto. Padala je ista onakva kiša, a ja sam

bio još bezvoljniji. Morao sam se prisiliti da ustanem i obavim ono štosam radio svakoga jutra. Možda sam bolestan, ponadah se.Stavijam dlan na čelo, čini mi se da je vruće. Želio sam biti daleko,negdje gdje sja sunce, gdje nema kiše i blata, gdje te sjećanja nemogu pronaći, negdje gdje nema rođaka i rođakinja, ni vjerskihfanatika što brade boje u crveno. Plašio sam se da mi u glavi ponovone počnu odjekivati glasovi. Otkad sam počeo pisati, nestali su.Pomislih kako bi možda najbolje bilo da popijem dvije tablete i daprespavam cijeli dan. A što kad se probudiš navečer? Da popiješ jošdvije i prespavaš noć? Ne. Već si prije bio u tom začaranom krugu.Ništa lakše nego navući se na tablete. Ustajem iz kreveta i

pripremam doručak. Posljednja limenka sardine i malo starog kruha.Pogledavam kroz prozor i zaključujem kako mi se ne da ići van išetati, iako znam da bi mi poslije bilo bolje. Uzimam bilježnicu. Čitamnapreskok. Katkad se nasmiješim i bude mi lakše. Uzimam olovku inastavljam pisati.33 Zime u Oslu traju dugo, sve do travnja, a ponekad se zna

dogoditi da zasniježi i početkom svibnja. Ali onda, kada već svipostanu umorni od hladnoće, snijega, hladnih kiša koje trajutjednima, odjednom: stiglo je proljeće. Dovoljno je nekoliko sunčanihdana da cijeli grad promijeni izgled. Drveće prolista, trava zazeleni,cvijeće u parkovima procvjeta. Nebo je napokon plavo, a sunce sja igrije. Ljudi odbacuju kapute i zimske jakne poput starog, olinjalogkrzna i odijevaju šarenu, veselu, skoro ljetnu odjeću, i počinju kihatiod alergije. Po parkovima, na trgovima, po terasama na rivi AkerBrygge, posvuda vidiš ljude kako sjede ili čak leže zatvorenih očiju iupijaju sunčevu svjetlost. Svi su sretni, nasmijani i ljubazni i svirazgovaraju o krasnom vremenu. Razgovarati o vremenu uNorveškoj nipošto ne znači voditi isprazan, kurtoazan razgovor.Mene je to proljeće zateklo zaljubljenog. Kate, kako sam je počeo

od milja zvati, i ja hodali smo gradom držeći se za ruke, razgledaliizloge, gledali reklame za putovanja u Hrvatsku, Španjolsku ilimožda čak Indiju, kupovali vrući kakao u dućanima 7-Eleven, a ondasjedali na klupu na Youngstorgetu, promatrali ljude, komentirali ih,smijali se i ljubili. Mnogo smo se ljubili.Radnim danima išli bismo na posao. Ja u poštu, a ona u kiosk u

zračnoj luci. Taj je kiosk ona zapravo uzela u najam i donosio joj jeprilično dobru zaradu. Ja bih prije završio s poslom, otišao u njezinstan, pripremao ručak, čekao nju i Irenu s postavljenim stolom, čestoi s bocom vina ili upaljenim svijećama; jeli bismo, razgovarali, smijalise i zadirkivali jedno drugo. Irena bi obično poslije otišla nekamo, aKate i ja povlačili bismo se u spavaću sobu, pospremali stan ilijednostavno sjedili, gledali se, razgovarali. Mnogo smo razgovarali.Zadržao sam svoju sobu na Тøуеnu, ali zapravo sam se preselio k

njoj. Događalo bi se da se ponekad ne vidimo dan ili dva, ponekad icijeli vikend, ali samo zato da se još više poželimo. Svaki drugivikend Irena bi odlazila ocu, kojeg još nisam bio upoznao, tako da

smo imali stan samo za sebe. Često smo išli u kino, na koncerte,dok je bilo snijega i na skijanje u Nordmarku.Dogovorili smo se da ćemo za Uskrs ići na planinu Norefjell na

skijanje. Namjeravali smo iznajmiti kolibu i ostati pet dana. Plan jebio da idemo Kate i ja, Irena, njezin otac i njegov dečko. Kate mepitala mislim li da je takav plan u redu. Odgovorio sam da jest, ali dabih volio te ljude upoznati prije nego što zajedno krenemo na odmor.Irena je bila oduševljena idejom. Ona i ja imali smo zbilja posebanodnos. Ne mogu reći da sam se u tih nekoliko mjeseci uspio uživjetiu ulogu njezina očuha, niti sam to pokušavao. Odnosio sam seprema njoj kao da je najbolja prijateljica moje djevojke. Razgovaraosam s njom prisno i nisam joj mnogo pametovao. Često bih je pitao iza savjet, posuđivao njezine CD-ove ili filmove. Ona je od meneposuđivala knjige, a ponekad bih je učio i naš jezik, koji je većpomalo govorila.– Vidjećeš rekla je dok smo objedovali i razrađivali plan za odmor

tata je super! Vas dvojica ćete se odlično slagati, već vidim.Kate me pogledala i posprdno dodala: Pazi samo da se ne zaljubiš.Nastupila je kratkotrajna tišina, a zatim smo se svi troje počeli

glasno smijati. Svi uglas govorimo kako bi to zbilja bila priča za flim.„Ја ostavim Kate i odem s njezinim bivšim mužem.“Kate kroz smijeh govori Ireni: Tebe baš briga, tebi se ništa ne bi

izmijenilo, opet bi ti bio očuh!I onda se smijemo još glasnije.Mnogo smo se smijali.

XXV

11 Dogovorili smo se da jedne subote, tjedan dana prije nego štoćemo na skijanje, pozovemo Ireninog oca i njegovog dečka na ručakda se upoznamo. Nakon nekoliko dana Irena zapita mene i Katekako bi bilo da i ona pozove dečka na ručak. Ili. možda čak i naskijanje?– Imaš dečka? – začudila se Kate.– Ima dečka? – tobože sam se začudio i ja.– Ma dajte, ljudi, na jesen ću imati devetnaest, gdje vi živite?– Gdje mi živimo? – ponovila je Kate, gledajući me.– Vi živite na Frogneru, a ja... čini se da i ja živim na Frogneru

zajedno s vama.I opet se svi počnemo smijati.Došao je i taj ručak. Najprije su došli Irenin otac, Borče, i njegov

partner, koji je imao neko dugačko ime, pa su ga svi zvali Ali. Borčeje imao pedesetak godina, ali izgledao je mlađe. Njegov dečko, Ali,bio je otprilike moje godište. Da nisam znao da su gej par, trebalo bimi vremena da to zaključim. Izgledali su potpuno obično. Ni jedan nidrugi nisu imali feminizirane pokrete. Uglavnom, upoznavanje jeproteklo u redu, razgovarali smo, uljudno se šalili, jeli, pili crno vino,razgovarali o Jugoslaviji, ratu, etničkoj netrpeljivosti, pravimahomoseksualaca na Balkanu. Vrijeme je brzo prolazilo, već smoprešli na desert, ali Irenin dečko još se nije pojavljivao.– Što je s tim tvojim dečkom – pitala ju je nekoliko puta Kate.– Ma, malo je sramežljiv. Obećao je da će doći, ali možda se

predomislio.– Nije mu valjda neugodno zbog nas? – pitao je Borče.– Ma neee... samo je sramežljiv, kužiš?Irena je otišla u svoju sobu da ga nazove i sazna hoće li uopće

doći. Kad se vratila, rekla je da upravo stiže. Kasnio je zbog

tramvaja. Uskoro se začulo zvono na vratima. Irena je otrčala daotvori. Čulo se otvaranje vrata, Irenino hihotanje i razgovor s nekim.Napokon su ušli u blagovaonicu. Irena je ušla prva, vodeći ga za

ruku. Kad sam ga vidio, sve mi je bilo jasno. Osjetih kako mesvladava bijes. Bio je to Egil, moj cimer. Bio je za glavu i pol viši odIrene i smješkao se, tobože, u nelagodi. Kate je blenula u nevjerici.Borče i Ali su se digli, poželjeli mu dobrodošlicu, pružili mu ruku,upoznali se s njim i pozvali ga da sjedne s nama. Sjeo je imangupski gledao naizmjence u Kate pa u mene. Borče je upitaohoćemo li se upoznati.– Znamo se mi jako dobro – rekao sam zajedljivo.Kate je ustala, pružila mu ruku, zagrlila ga, čak i poljubila u obraz.– Baš mi je drago da te vidim, Egil. Ostalo je još dosta hrane, hoćeš

li da ti ugrijem? Voliš kuskus?– Volim, volim... Napuni mi do vrha, baš sam gladan uzvrati on. Već

se bio udomaćio.22 Poslije sam se pitao zašto mi je toliko smetalo što joj je baš Egil

dečko. Pa on mi je najbolji prijatelj. Jedini prijatelj. A Irena mi dođekao najbolja prijateljica. Je li to zbog toga što smo nekoć izlazilizajedno i lovili komade istih godina? Mnogo smo se puta zajednoudvarali djevojkama. A sada ja imam mamu, a on kćer. Razmjenjivalismo seksualna iskustva, razvaljeni pričali jedan drugom što smo sves kojom djevojkom radili, maštali čak i o grupnom seksu. A što sad?Sad ga ne mogu upitati za detalje, a ni on mene. Osjećam da namse odnos nekako poremetio. Ja mu sad dođem kao neki punac. Alinakon pomnijeg razmišljanja ipak sam došao do zaključka da menajviše boli povrijeđena muška taština. On je s kćeri, a ja s mamom.Ustrašeno sam se pitao znači li to da ja zapravo želim biti s kćeri.Hajde, priznaj si, mala je zgodna, ne bi je kresnuo kad bi ti dala?Kad bi ti došla u sobu, gola, legla kraj tebe u krevet, počela ti senamještati, ne bi je okrenuo? I još kad bi znao da Kate nikad nećedoznati? Vjerojatno bi te poslije grizla savjest, ali jebo bi je, bi,sigurno.Otjerao sam te misli. Nisu one bile perverzne, bile su jednostavno

takve kakve jesu. Možda je i Kate maštala o Egilu, možda je Irenamaštala o meni, možda je Borče maštao i o Egilu i o meni. Što jaznam? Ništa me više ne može iznenaditi.

33 I tako smo nas šestoro otišli na skijanje. Na planini je bilosunčano, ali prilično hladno. Tijekom dana trčali smo na skijama poveć utabanim stazama. Prvih nekoliko puta išli smo skupa svihšestoro, a zatim u parovima. Već nakon dva dana bilo mi je dostasvega. Bilo je previše ljudi po stazama, cijelo vrijeme morao si čekatida ti se netko skloni s puta ili si se ti morao nekome sklanjati. A joškad smo skijali u grupi, uvijek si morao nekoga čekati, pravitibesmislene odmore da bi se popila kava, čaj, kakao, pojeli sendviči,porazgovaralo. Trećeg sam dana ustao, doručkovao ne čekajućinikoga i krenuo trčati. Cijelo sam vrijeme išao uzbrdo i popeo se navrh planine odakle je počinjala velika i gola visoravan. Kako sam sepenjao, sretao sam sve manje i manje ljudi. Kad sam nastavio skijatipo visoravni koja se prostirala unedogled, više nije bilo nikoga.Puhao je sve jači vjetar i počelo je sniježiti. Vjetar je nanosio sitne,krute pahuljice koje su se zabijale u lice. Cijelo sam lice omotaošalom i nastavio. Trebao sam se vrariti, ali nešto me tjeralo naprijed.U malom sam ruksaku imao bocu vode, dvije jabuke, nekolikomandarina i čokoladu Kvikk lunch. Nakon tri sata trčanja, već mi jeponestalo snage i morao sam nešto pojesti. Problem je bio u tomešto je vjetar bio snažan, a nije bilo mjesta kamo bih se mogaoskloniti i jesti u miru. Pomisao da ću opet provesti cijelo popodne ivečer sa svima njima dade mi novu snagu i ja nastavih protiv vjetra.Visoravan je završavala velikim zaleđenim brdom. Tu sam našaomalo zavjetrine, skinuo skije, zabio ih u snijeg, zaklonio se iza njih ikleknuo. Halapljivo sam jeo sve što sam imao. Osjetio sam da mi sesnaga polako vraća. Naročito mi je prijala čokolada. Koliko sam semogao sjetiti karte, na vrhu je trebala biti koliba Skijaškog društvaNorveške. Po svim planinama postojale su takve kolibe. Bile suotključane, svatko se mogao koristiti njima. Ondje si mogaoprespavati, naložiti vatru, a bilo je čak i hrane. Ponekad bi tu znaobiti i čuvar koji se brinuo da uvijek bude dovoljno drva i namirnica.Cjenik je bio izvješen na zidu. Kad prespavaš, ugriješ se, pojedešštogod, sam izračunaš koliko si dužan i ostaviš novac na za topredviđeno mjesto. Mogao si i ne platiti, ali izgledalo je da svi urednoplaćaju i da sistem funkcionira. Kad sam to prvi put vidio, činilo mi senevjerojatnim. No, kad je čovjek prepušten planini, izložen snijegu ihladnoći, kad mu o toj kolibi ovisi život, kao da postane bolji i

pošteniji. Ljude bi trebalo slati na snijegom prekrivene planine radiodgoja.Nakon što sam pojeo sve što sam imao, počeo sam se na skijama

penjati uza zaleđeno brdo. Bilo je naporno, ali barem sam bio uzavjetrini. Negdje pri samom vrhu, pokliznem se i padnem. Jedna mise skija otkači i otkliže skoro do samog podnožja. Najprije pomislihda je mogu uzeti sutra kad se budem vraćao, i nastaviti hodati bezskija. Ali snijeg je bio dubok bar pola metra i propadao sam dokoljena. Morao sam se vratiti po skiju. Polako sam krenuo nizbrdo.Na nekim mjestima snijeg je bio zaleđen, pa bih se pokliznuo, paona stražnjicu i tako klizio desetak metara dok se ne bih uspiozaustaviti kočeći nogama. Pokupio sam skiju i ponovo se počeopenjati. Morao sam se požuriti, jer uskoro se trebao spustiti mrak.Dok sam iscrpljen napredovao, opet pomislih da ovo možda i nijebilo pametno. Nisam bio siguran koliko još ima do kolibe. A Kate iostali sigurno će se brinuti. Samo da ne počnu paničariti i pozovuslužbu spašavanja. Mogu im se javiti mobitelom kad stignem ukolibu, ako bude signala.Stigao sam do kolibe prije mraka. Vjetar je i dalje puhao i nosio

sitan snijeg. Bio sam potpuno iscrpljen. Baš prije nego što ću ući,čujem kako mi u ruksaku zvoni mobitel. Dobro je, znači da imasignala.U kolibi sam naložio vatru, u ormariću s hranom našao riblju juhu u

vrećici i pripremio je. Nazvao sam Kate. Objasnio sam joj gdje sam.– Je li sve u redu? pitala je kao i uvijek kada joj nešto nije bilo

jasno, a meni se nije dalo objašnjavati.Odgovorio sam da je sve u najboljem redu. Htio sam samo malo

skijati sam.To je bila istina. Osjećao sam se jako dobro. Bio sam iscrpljen i

promrzao, ali tim više uživao sam u toplini kolibe, u srkanju juhe itišini koju je narušavao jedino fijuk planinskog vjetra. Nije biloljubavnih uzdaha koji su dopirali iz susjednih soba, kao zadnje dvijenoći. I Kate je htjela voditi ljubav, ali ja se nisam mogao usredotočiti.Najprije se iz Egilove i Irenine sobe čulo šuškanje, zatim jednoličnolupkanje, poneki uzdah. Zatim se i iz sobe koja se nalazila na drugojstrani drvene kolibe začulo komešanje. Nije se čulo kako njih dvojicavode ljubav, možda su i masirali jedan drugog, ili jednostavno

nemirno spavali, ali nisam mogao otjerati slike koje su mi iskakalepred oči. Pitao sam Kate zar joj zbilja ništa ne smeta. Ona je maznoodgovorila da joj ne smeta. Zašto bi joj smetalo, pa ne rade ništaružno.– Ljudi se vole, to je sve. Zar nećeš i ti mene voljeti? šapnula je.Imala je pravo, naravno. Ali ono što me iritiralo bilo je to što sam

vidio da je zvukovi iz drugih soba zapravo uzbuđuju. A nisam znaozašto me to ljuti. Možda je to bila samo moja nesigurnost, pomisliosam dok sam ležao u kolibi na vrhu planine Norefjell.Kad sam se sljedećeg jutra probudio, vani je bjesnjela snježna

oluja. Naložio sam vatru i skuhao čaj. Doručkovao sam dvopek spaštetom.Oko podne vjetar je oslabio i u kolibu je stigla grupa od šest

muškaraca. Vidjelo se da su iskusni skijaši jer su imali najskupljuopremu. U svojim šarenim kostimima izgledali su poputizvanzemaljaca. Rekli su da će večeras ostati u kolibi, a sutra ujutrokreću dalje do sljedeće kolibe.Pitao sam kakvi su uvjeti da se spustim natrag do odmarališta.

Odgovorili su da je vjetar mnogo slabiji kad se spustiš s vrha dovisoravni. Nisam imao novca sa sobom da platim prenoćište, aliuzeo sam uplatnicu da poslije mogu platiti u banci. Oprezno samkrenuo niz brijeg. Svježi snijeg prekrio je led, pa nije bilo teškospuštati se.Kad sam došao u našu kolibu, nije bilo nikoga. Istuširao sam se i

počeo pripremati ručak. Nakon nekog vremena stigli su i ostali.– Je li sve u redu? ponovo je počela Kate. Kao da mi je mama,

pomislio sam.Objedovali smo, pili vino, pokušavali čavrljati, ali nekako nije išlo.

Jedno po jedno povlačili smo se u svoje sobe. Čim smo legli, navaliosam na Kate. Dok smo vodili ljubav, iz drugih soba nije se čulo ništa.

XXVI

11 Kiša je prestala padati tek danas, nakon tri dana potopa.Ustajem iz kreveta, napokon, izlazim na trijem i, kao i svakog jutra,pišam s njega. Nema sunca, ali vidjelo se da se oblaci polakorazilaze. Od namirnica mi je ostalo samo brašna i ulja, a i to tek zanekoliko dana. Posijednjih dana nisam mijesio kruh, tako da nemamšto doručkovati. Pomislim da mogu napraviti pituljice. Vraćam se ukolibu, ložim vatru, stavljam vodu za čaj, mijesim tijesto. Kad sam biogotov, krpom sam pokrio zdjelu s tijestom i ostavio ga blizu peći dase podigne. Nakon toga uzeo sam olovku i na komad papira staozapisivati što sve moram kupiti. Nisam siguran koliko mi zapravonamirnica treba. Koliko uopće namjeravam ostati ovdje? Kolikomogu izdržati? I kamo otići? Osjećam da me samoća počinjepritiskati i da mi koliba postaje tijesna. Trebaju mi ljudi, pomislim,nakon mnogo vremena nedostaju mi ljudi. Kad malo bolje razmislim,zapravo mi treba žensko društvo. Poželio sam razgovarati s nekomdjevojkom. Ili, još bolje, ležati pokraj nje i ne razgovarati. Staviti jojglavu na grudi i pustiti da me čuva od ostatka svijeta.22 Približava se Nova godina i pomisao da ću u kolibi provesti

cijelu zimu straši me. To je posljednja rečenica koju sam zapisao ubilježnicu. Bar s ove jedne strane koju sam nazvao Dnevnik iz kolibe.U početku mi je pisanje pomagalo, ali s vremenom je postalo

dosadno pisati o svakodnevici u kolibi. Zato sam s druge stranebilježnice pisao o Cathrine, ali bolno je kopati po grobovima sjećanja.Možda ćc mi biti lakše kad završim, razmišljam, ali sad mi je mučno.Kao kad se trebaš izbljuvati. Poslije ti bude lakše, ali sam činbljuvanja naporan je i tjera suze na oči. Zato nastavljam pisati,vjerujem da će mi jednom od toga biti bolje.I novca mi nedostaje. Vjerojatno imam dovoljno još za koji mjesec,

ali što dalje? Nekoć sam se zanosio idejom da mogu živjeti odpoljoprivrede, tu na „ranču“. Od šljiva mogu praviti rakiju, posaditi

krumpir, paprike, rajčicu, kukuruz. Nabaviti kokoši, patke, koze, ovce.Možda čak i konja. I, naravno, psa, mješanca. Naći neku djevojku izsela i napraviti joj hrpu djece i živjeti sretno i idilično kao uromantičnim romanima. Sve je to lijepo, ali svjetlosnim godinamadaleko od zbilje. Što ja znam o vrtlarstvu ili stočarstvu? Znam popitirakiju i ispeći kokoš. A da sve to i naučim? Koliko bi me držalo?Koliko me bilo što u životu držalo? Bilo što. Bilo kakvo zanimanje,mjesto boravka, ljudi, žene, prijatelji. Nikad ništa. To je izvor mogstraha. Spoznaja da mi sve dosadi. Dok sam bio mlađi, nisam biosvjestan toga pa bih se svako malo zalijetao u neki novi pothvat,zaljubljivao u nove djevojke, nalazio nove prijatelje, mijenjaoposlove, hobije, gradove, države, svaki put u uvjerenju da je to to.Da sam taj put spoznao pravog sebe. A onda bi se sve raspršilo.Ponekad mojom krivicom, a ponekad su jednostavno okolnosti biletakve.Trebalo mi je vremena da uvidim da nikad neću pronaći nešto za

što bih se mogao vezati na dulje vrijeme. Zašto je to tako, moglo bise razglabati do u beskonačnost. Pitanje je bilo što učiniti sad kadato znam? Možda se i moglo tako živjeti, ali s vremenom postajezamorno. Kad nekog upoznaš, predstaviš se i onda te taj netkoupita: Gdje živiš? Što radiš? Odakle si? a ti nemaš odgovora na tapitanja. Odnosno, imaš ga, ali kompliciran je i zahtijeva mnogododatnih objašnjenja. I onda počneš lagati. Izmisliš nov identitet. Nezato da bi nekoga prevario, već da pojednostaviš stvari. I ako ti taosoba postane bliska, onda se zbilja i uživiš u taj novi identitet.Mijenjao sam poslove, način odijevanja, naglaske, samo da bih ljudepoštedio objašnjavanja. Ili sam se možda plašio da će me odbacitiako otkriju pravog mene. Jer pravi „ја“ zapravo ne postoji. Na tom„ја“ naslagano je toliko slojeva da, kad bi ih čovjek uspio jednog pojednog odstraniti, ne bi ostalo ništa.Zato bih zaključivao da mi nema druge nego se opet, po tko zna

koji put, vratiti u Norvešku. Možda mogu otići u neki drugi grad, a neu Oslo. Nekamo gdje me nitko ne poznaje. Mislim da nakon svegane bih više mogao živjeti u Oslu. U tom nekom drugom gradu naćisobu, posao. Nakon nekog vremena zaljubiti se u prvu djevojku kojapokaže zanimanje. Opet izmisliti nov identitet, pokušati odživjeti nekinovi život. Pustiti nju da vjeruje da će to trajati, pokušati i sebe

uvjeriti da je pred nama budućnost. A kad to hinjeno čekanje nabudućnost dosadi i postane zamorno i meni i njoj, spakirati svoj stariplavi ruksak i pobjeći. Lutati bez cilja dok ne potrošim novac. I ondaopet sve ispočetka, pokušavajući zamisliti neku novu budućnost.A jedina budućnost koju sam mogao zamisliti bila je FK Budućnost

iz Titograda u albumu sa sličicama nogometaša koje sam skupljaokrajem sedamdesetih.33 Sunčeve zrake probile su se kroz prozor i trgnule me iz misli. I

dalje sjedim s olovkom u ruci, pogleda uprtog u papir. Sjetim se dasam počeo zapisivati što sve moram kupiti u selu. Stavljam papir ustražnji džep hlača, odijevam jaknu i navlačim cipele. Od ovakvograzmišljanja nema nikakve koristi, pomislim. Idem u selo kupitinamirnice, vratiti se u kolibu, pisati malo s jednog, a malo s drugogkraja bilježnice i čekati. Sad još nije vrijeme. Da jest, ne bihrazmišljao, nego bih jednostavno otišao. U taj se čas iz daljinezačuje zvuk automobilskog motora kako stenje uz planinski put ipribližava se kolibi. Izađem na trijem i čekam da se auto pojavi izastotinjak metara udaljene okuke. Mogao je to biti netko od vehabija ilišumar u svojoj zelenoj ladi nivi. Vehabije bi prolazili pored kolibegledajući ispred sebe kao u transu. Šumar bi pak trubnuo i mahnuo.Ali nitko od njih ne bi se zaustavljao. Napokon se pojavi blatomzaprljan bijeli karavan, možda neki stari ford ili opel, nisam siguran.Novi vehabija ide u selo, pomislim. I dalje stojim na trijemu i čekam

da bijeli auto prođe. Koliba je podignuta na brežuljku visokompedesetak metara, tako da put zapravo prolazi ispod nje. Kao iuvijek, mahnem. Međutim, kad je došao do skretanja za „ranč“, bijeliauto uspori, skrene i počne se penjati puteljkom ravno prema kolibi.Osjetim kako neka nelagoda, bliska strahu, struji kroz mene. Šta jesad, koji kurac, pomislih skoro panično. Prije nego što se autozaustavio na desetak metara ispred kolibe, shvaćam da je vozačSalih. Na suvozačevom mjestu njegova je sestra Alma.

XXVII

11 Salih izađe iz auta i krene prema meni šireći ruke, – Pa đe si ti,rođo... Ja sve pogledam kaš doć, a tebe niđe...Priđe, pruži mi ruku, iskreno je stisne i tiho reče: – Izvini za ono...

Jebi ga... Nešto me spuca kad popijem, reko mi doktor ne smijempit, al štaš... Nekad se mora.Ja sam za to vrijeme stajao najprije malo ustrašen, a zatim zbunjen.

Rekao sam mu da je sve u redu i da nema veze. I meni je doktorrekao da ne bih trebao piti.Alma je ostala sjediti u autu. Ja radoznalo pogledavam prema njoj,

dok me Salih hvata pod ruku i mi joj prilazimo. Govori da su midonijeli malo namirnica jer su se brinuli.– Ja kažem Almasi, hajmo gore vidit šta nam je s rođom. Pао nolki

snijeg, pa onda ona kiša, blato... Hajmo vidit je l’ čojk živ... I, kovelim, hajmo usput ponijet štagod, ne valja doć praznih ruku.Kad smo prišli autu, on otvori stražnja vrata, izvadi poveću kutiju i

stade je nositi prema kolibi. Ja sam ostao pored auta, a Alma jeunutra sjedila gledajući ispred sebe kao da je se sve to uopće netiče. Ulazeći u kolibu s kutijom u rukama, Salih dovikne: – Ima ti onajoš nešto za tebe. Eto joj u kutiji, nek ti pokaže.Otvorim joj vrata i pozdravim. Podigla je pogled prema meni i nije

rekla ništa. U krilu je imala kutiju. Iako na kutiji nije bilo poklopca,nisam mogao vidjeti što je u njoj. Ona se napokon diže i iskorakne izauta. Zanimalo me što je u kutiji, ali nisam mogao odvojiti pogled odnjezinih očiju. Nisam mogao protumačiti njezin pogled. Možda sam unjemu tražio nešto čega nije bilo. Nešto što sam želio, a nisammogao dobiti. Napokon ona progovori i pozdravi me smiješeći se.Već mi se sljedeći tren učinilo kao da se tim osmijehom za neštoispričava.Pružila mi je kutiju i rekla da je to njezin dar za mene. Da ne budem

sam. Primio sam kutiju i pogledao unutra. Iznutra su u mene gledale

radoznale oči crnog, čupavog šteneta. Glava mu se nesigurnoklimala gore-dolje, kao onim lutkicama na stražnjem prozoruautomobila. Istog sam se trena zaljubio.22 Kad smo ušli u kolibu, spustio sam kutiju s psićem i pustio ga

van. Odmah je otrčao prema Almi, a ona ga je uzela u naručje.Ponudio sam gostima kavu i čaj, no odbili su jer su postili. Salih jesjeo na stari kauč, a Alma stajala s psićem u rukama i gledalaunaokolo po sobi. Zategao sam prekrivač na naslonjaču i ponudio jojda sjedne. Nije ništa rekla, ali sjela je pokraj brata na kauč. Ja samsjeo u naslonjač i onda smo tako neko vrijeme šutjeli, gledali malojedni u druge, a malo zvjerali unaokolo po popucalim zidovima ukolibi. Salih je upitao neću li pogledati što su mi donijeli. Otvorio sampoklopac kutije i počeo vaditi namirnice. Zdjela s jajima, teglekajmaka, džema, ajvara, nekoliko pakovanja brašna od po dvakilograma, ulje, šećer, sol, tegla meda, tegla kiselog kupusa, mnogolimenki sardine i pašteta, vrećica graha, vrećica krumpira, vrećicaluka, kolut sudžuka, komad dimljenog mesa, jedno cijelo pile,nekoliko pakovanja hrenovki, šteka drine i jedna boca u kojoj jevjerojatno bila rakija.Bio sam iskreno dirnut takvom pažnjom i počeo zahvaljivati i grliti

Saliha. Salih je rekao da mi je sve to spremila Alma, jer da ona znašto kupujem. Zahvalio sam i njoj, htio je zagrliti kao i Saliha, ali neštomi nije dalo. Ona je i dalje sjedila i stezala psića na grudima. Zatimse psić iskobeljao iz njezinog naručja, otrčao u kut sobe i popiškiose. Nakon toga je stao njuškati svoj urin. Nas troje smo se nasmijali.– Koliko sam dužan? pitam.– Ma ništa, štaš bit dužan, to ti je od nas – odgovara Salih.Ja sam bio uporan, to je naprosto bilo previše, no Salih nijehtio ni čuti za novac.– Platićeš, ima vremena – rekla je na kraju Alma gledajući me

svojim nedokučivim pogledom.33 – Znaš šta, rođo – poče Salih sumnjičavo razgledajući jedinu

sobu u kolibi. Ovo treba malo potrijebit. Slabo ti to održavaš.Slegnuo sam ramenima. Pitam je li cuko muško. Salih uperi svoje

jedino oko u mene i kaže: – Hajmo nas dvojica malo na njivu, a nekAlmasa ovo malo sredi. Ne moš vako živit, ko niko...

Rekao je to glasom koji nije ostavljao mjesta za raspravu. Ja upitamima li cuko neko ime. Alma se na to diže i poče pospremati stol, aSalih otvori vrata i rukom me pozva da izađemo. – Može i pašče snama, nek malo upozna đe mu je bit. – Psić se zavukao u kut i nijehtio izaći.Izašli smo na njivu i počeli se šutke penjati uz proplanak po kojem

su bile razbacana stabla šljiva. Nakon nekog vremena popeli smo sena vrh brda gdje je bila stara, šuplja kruška. Ispod stabla je biladrvena klupica koju je napravio moj djed prije tridesetak godina.Pomislim kako je već tada ova kruška počela odumirati i sušiti se, ali,evo, još je nekako živa. Djed bi često govorio da će je na proljećeposjeći i posaditi novu, ali stara kruška svake bi godine probeharala,prolistala i rađala male kraške. Nisu imale bogzna kakav okus, bilesu prilično trpke. Majka bi rekla da ti se, kad ih zagrizeš, usta skupeko kokošja guzica. Ali bilo je to lijepo staro stablo, puno bora iožiljaka. Djed bi se tu često znao popeti, sjesti na klupicu, pušiti igledati u okolna brda. Ponekad bih i ja sjeo s njim i kad bih nakonnekoliko minuta, sav uzvrpoljen, upitao što mi sad tu radimo, rekaobi da odmaramo živce. Ja bih posjedio još malo, a onda bih legao natravu ispred klupice i otkotrljao se nizbrdo. On je vikao da pazim,iako se tu nije imalo što paziti.Salih i ja sjedamo na klupicu i on iz džepa vadi cigarete i nudi me.

Ja uzmem jednu, a i on, zapalimo i pušimo. Pomislim ga upitati kakoto da puši, a maloprije nije htio čaj, jer posti, ali odustanem.Shvaćam da nismo došli ovamo da pušimo i da se divimo krajoliku.On reče: – Eee, jes ovo bio dobar šljivik dok ti je đedo bio živ...Kad smo popušili cigarete, Salih poče ono za što se, očito, dugo

pripremao:– Rođo, u velikom smo ti belaju... Jedino nam ti moš pomoć.Onda je malo šutio, čekajući valjda da ja nešto kažem, ali ja nisam

shvaćao ništa od toga. Tko to „mi“, kakav belaj, i kako to ja moguikome pomoći? No, ipak kažem da mi ispriča sve po redu, pa ćemovidjeti. Ako mu ikako mogu pomoći, naravno da ću to i učiniti.– Kolko ti još misliš ovdje ostat? – upita on zatim.Slegnem ramenima i dalje ne shvaćajući kamo to vodi. On me

zatim poče ispitivati što mislim dalje, mislim li se vraćati u Norvešku,

što ja ondje radim, imam li posao, papire, koga imam ondje, imam liženu, djecu...Meni to već počinje ići na živce. Govorim mu polako i smireno,

koliko god mogu, da je to moja osobna stvar.– Kakve to veze ima? kažem mu.– Ima, ima... sve ima veze. Svašta se priča.– Šta se, ba, priča?– Šta ja znam... Da tam u Norveškoj imaš i djecu i ženu, al da si ih

ostavio... I da si napustio poso... I da se drogiraš...– Kakva žena, kakva djeca...?– Znači nemaš ženu i djecu?– Šta koga boli kurac imam li il nemam? Nemam, otkud mi? Šta,

ba, ti hoćeš? De reci više!Salih ponovo izvadi cigarete i ponudi mе, ja odbijem, a on uze još

jednu i pripali. Povukao je prvi dim duboko u sebe i podignuo glavuprema nebu. Na nebu se sunce probijalo kroz oblake. On zaškiljijedinim mu okom i otpuhnu dim.

XXVIII

11 Stajao sam na trijemu i gledao kako se bijeli automobil spuštaniz puteljak što je vodio od kolibe do puta. Kad je došao do puta,skrenuo je ulijevo i polako se, izbjegavajući lokve, uputio u pravcusela. Počeo je puhati hladan vjetar koji je potpuno rastjerao oblake,pa je sunce sjalo nekom blijedožutom svjedošću. To je krajolikudavalo boju lica izmučenog neizlječivom bolesti. Vratio sam se ukolibu. Psić je radoznalo njuškao po sobi. Nema što, pomislim,stvarno izgleda mnogo bolje nakon što je Alma pospremila. Sve jeposuđe oprano i složeno, sve namirnice u ormaru ili u staromhladnjaku. Zamijesila je čak i novo tijesto za kruh. Tijesto se većdiglo, mogu ispeći kruh i spremiti nešto za ručak. Zamišljam je kakomijesi tijesto, kako stoji nagnuta nad stolom i pritišće gnjecavusmjesu svom težinom. Stol nemoćno škripi u jednoličnom ritmu.Odjevena je u tanku majicu. Pri svakom pritisku na tijesto njezinesitne grudi jedva primjetno poskakuju, a stražnjica se trzne malounatrag i još manje uvis. Zatim i sam uzimam to tijesto i počinjem gaponovo mijesiti zamišljajući da sam ona. Oponašam njezine pokrete.Osjećam kako mi se od toga ubrzava puls i krv navire ispod trbuha.Zatim me hvata neki nezdravi smijeh, jedno iščašeno „ha-ha-ha-ha-ha“... „Наha-ha-ha-ha...“, za koje slutim da nema veze s radošću.Stavljam kruh u zagrijanu pećnicu i uzimam psića u naručje. Gledame smeđim, zamućenim očima. Milujem ga, a on ispušta zvukovekakve od psa nikad prije nisam čuo. „Gunk... gunk...“22 Grizao sam vruć kruh s maslacem i zalijevao ga čajem od nane.

Ponekad bih u usta ubacio i komadić sušenog mesa. Psić se vrpoljiou mom krilu, mahnito mahao repom i čekao da i njega zapadne kojikomadić. Maslac se topio i razlijevao mi se po dlanovima pa sam mudavao da ih poliže. Jezik mu je bio malen, nježan i topao. Poslijesam izašao na trijem, a psić me pratio. Stajao sam tako neko vrijemezamišljen, iako ne bih znao reći što sam razmišljao. Psić je trčkarao

unaokolo i njuškao. Našao je komadić drveta i počeo ga gristi.Sagnuo sam se i pokušao mu ga uzeti iz gubice, ali nije ga dao.Piskutavo je zarežao i vukao ga sebi, spreman, činilo se, i poginutiza ono što je njegovo. Nasmijao sam se i prepustio mu taj komadsuhe grančice. On zatim brže-bolje otrča u kolibu sa svojim plijenom,ostavljajući me samog. Gurnuo sam ruku u džep i izvadio neveliknajlonski paketić s travom. Sjeo sam na stolac, razmotao ga, uzeojedan cvijet i prinio nosu da ga onjušim. Nisam taj miris osjetio većnekoliko mjeseci i sav sam se naježio. Osjetio sam da mi znojprobija kroz dlanove. Što sad, pomislim. Jedan dio mene, onajstvarniji i opipljiviji, tjerao me da odmah smotam džoint i popušim gabcz razmišljanja. Onaj drugi, glasniji, ali u biti bespomoćan, govorioje da je to posljednje što mi sad treba. Zapalit ćeš, bit će ti dobronekoliko minuta, najviše pola sata, a zatim će se misli pokrenutipoput kamenog žrvnja. Navrijeti će ti poznati i nepoznati glasovi iraspravljat će, svađati se, cerekati, napadati i braniti. Da ih smiriš,morat ćeš smotati još jedan, pa još jedan i opet još jedan, sve doknajlonski paketić ne bude prazan.Ušao sam u kolibu i iz džepića u ruksaku izvadio velike rizle.

Grozničavo mrvio travu, rasturio cigaretu, napravio filtar, motaodrhtavim i nespretnim prstima, legao na krevet i zapalio džoint. Pušiosam i kroz zavjesu gledao kako sunce zamiče za brdo. Ispod krevetase čulo kako psić krcka svoju granu. Pomislih da među namadvojicom i nema neke velike razlike. Osluškujem, čekam da mezaskoče glasovi. Pušim travu i mrzim se što to radim. Ali ipak,uvlačim dim, zadržavam ga u plućima što je moguće dulje,otpuhujem kroz usta i nos istodobno i razmišljam da odmah počnemmotati novi.33 Ležim u mraku. Na stolu su pored kreveta brojne mrvice

duhana, sjemenke, malo preostale zelene prašine, ostaci rasturenihcigareta. Pomislim kako bi se od tog smeća mogao smotati još jedandžoint. Možda i dva. Pas se izvlači ispod kreveta, uzimam ga istavljam sebi na trbuh. Češkam ga ispod njuške, a on sklapa oči iponovo ispušta one zvukove: „gunk, gunk“, poput nekog malogpraseta. Tako ću te i zvati, pomislim. Onda i sam kažem: „gunk-gunk-gunko, gunk-gunk-gunko.“ Zatim počinjem pjevuckati melodijuiz Profesora Baltazara: „gunk-gunkonja, gunk-gunkonja, gunk-

gunkonja, gunkonja, gunkonja, GUNKONJA!“ I cerekam se poputluđaka. Rukom trljam psićevu njušku želeći ga razdražiti. Psićprilično opako zareža i iskezi svoje sićušne bijele zube. Ja se jošodvratnije cerekam i udaram ga kažiprstom po njušci nekoliko puta.On ga pokušava uhvatiti, ali ne uspijeva. Naposijetku mu dajem prst ion u njega zabija tanke zubiće. Iskreno urlam od boli, aaaa, jebem liti... i onda se opet smijem i zavijam poput vuka. Smijeh se mukloutapa u mraku sobe, a pseće oči začuđeno sjaje.

XXIX

11 Probudio mе topao jezik na usnama. Pas je lizao ostatkepaštete koju sam u polusnu sinoć trpao u sebe. Ustao sam i izašaona trijem. Nebo je bilo sivo i studeni zrak mirisao je na snijeg. Uto seprisjetim jučerašnjeg razgovora sa Salihom. I što sad? Upaliti auto ipobjeći iz ove planine prije nego što te zatrpa snijeg? Što uopćetražiš u ovoj pustari po kojoj krstare bradate prikaze i gdje je jedinaosoba koju poznaješ jednooki rođak i njegova ohola sestra? Njegovusestra? Možda upravo to tražiš. Zapravo, ona traži tebe, ako jevjerovati Salihovom jeziku i staklastom, usamljenom oku.Vratim se u sobu i računam koliko bi mi vremena trebalo da se

spakiram i krenem. Psić mi se vrzma oko nogu, hvata me zanogavicu i trga je lijevo-desno. Blago ga odgurujem, ali on navaljujejoš jače. Tada vidim da se ukakao u kutu. I to ne malo. Uzimam starenovine i čistim govanca. Ponovo me hvata neki tjeskobni smijeh itepam mu: Gunko jedan gunkavi. Šta si to radio? Šta? Pokušam gapomilovati, ali on me ponovo grize i ljutito reži. Kao da je razumio daga namjeravam ostaviti. Namjeravaš ga ostaviti? Ovdje? Ili možda uselu? Naći će ga valjda netko i udomiti. Ako ne, umrijet će. Pa nemožeš valjda ostati ovdje zbog psića? Zbog ovog gunkonje koji reži isere po sobi? Stajao sam držeći u ruci zgužvane novine u kojima jebio pseći izmet i polako postajao svjestan da ne mogu otići. Da neželim otići. Da nemam kamo. Izašao sam do kante za smeće izakolibe i bacio to što sam imao u rukama. Gunko me pratio u stopu.Zatim sam se vratio u kolibu, naložio vatru i počeo skupljati prašinuod trave sa stola ne bih li smotao posljednji ili, možda, pretposljednjidžoint. Kad se vatra raspalila, na peć sam stavio vodu za čaj.Pogledao sam kroz prozor i vidio da vjetar donosi sitan i suh snijeg.22 Ležim na krevetu i gledam snijeg kako poput prhuti sipa po

krajoliku. Razmišljam o jučerašnjem razgovoru sa Salihom.

Sjedili smo na klupici ispod stare kruške i on mi je, nakon što mepoprilično iživcirao ispitivanjem o mom privatnom životu, objasnio učemu je stvar. I kako ja mogu pomoći. Najprije je ponovio sve onošto mi je bio govorio kad smo se napili u skladištu prodavaonice. Zakraj je dodao: Za normalna insana ovdje više nema mjesta, rođomoj. To njegovo „rođo moj“ već mi je paralo po živcima. Kao da smone znam što. Svi su ljudi rođaci jedni drugima, pa što? Ja samootpuhujem i govorim da znam, nema više nigdje mjesta zanormalnog čovjeka, tako ti je, što ćeš sad, tako je bilo oduvijek i takoće vazda i bit.Zatim smo neko vrijeme šutjeli i ja pomislih da bih trebao leći na

zemlju i otkotrljati se nizbrdo, kao što sam to radio kad sam kaodječak sjedio na klupici s djedom. No, niti sam ja više dječak, niti jeSalih došao na ovu klupu odmarati živce. Pretpostavljam da ninjegova sestra Alma nije došla pospremiti mi sobu.Zatim je Salih ponovo, tek malo staloženije, ispričao da su mu otac i

drugi brat postali vehabije i da mu se i starija sestra udala zabradonju. Zastao je i naperio oko na mene spremajući se da kaženešto važno. Ja mu odvratih nezainteresiranim, umornim pogledomkoji kao da kaže: – I šta sad, šta hoš s tim? Šta mene to briga? Hoš iti da postaneš vehabija? Hoš da i ja postanem vehabija? Šta kojikurac hoš?Njegovo lice poprimi nekakav tužan, gotovo očinski izraz. Ispričao

mi je da se Alma nedavno trebala udati. Imala je momka tu izsusjednog sela, zabavljali se skoro dvije godine. U mene se zabodeoštrica slatke i nejasne ljubomore.– Momak dobar, pošten, vrijedan, radio u Njemačkoj, ima njihove

papire – naglašava moj rođo, kao da je to vrh ljudskog dostignuća.Govori dalje kako ju je htio odvest gore, u Njemačku, i ondje oženiti,

jer bi tako brže dobila papire nego da se ožene ovdje. Da sam samomogao vidjeti kako mu se sestra radovala. Završila taman bilasrednju trgovačku, i to s vrlo dobrim uspjehom. Zaposlila se uprodavaonici u selu dok on ne sredi sve u vezi s vjenčanjem. Trebalise vjenčati ovog ljeta.Slušam ga i opet mislim – kakve to veze ima sa mnom? Uvijek sam

mislio samo na sebe. Tješio sam se samosažaljenjem: Kad je čovjekcijeli život usamljen, počne misliti samo na sebe. Ali prije će to biti

egoizam. Ili možda usamljenost rađa egoizam. A egoizamsamosažaljenje.– I, šta bi? – govorim ne bih li što prije završio razgovor.– Šta će bit? – odgovara Salih rezignirano. Nastavlja tiše i ubrzano,

kao da će izgovoriti nešto dvostruko sramotno. U nekoliko kratkihrečenica objašnjava kako su se otac i stariji brat usprotivili njezinimplanovima. I vjenčanju i odlasku u Njemačku. Kako su priprijetili tommladiću da ostavi Almu na miru. Momak bio dolazio i kući im, ne bi liih nekako udobrovoljio, a ovi ga otjerali, skoro istukli. Mladić sepokupio i otišao natrag u Njemačku. Kad je ponovo dolazio ovogljeta, nije se Almi ni javio. Našao drugu curu iz svog sela, odveo je uNjemačku i oženio se njome.Patetična ljubavna priča, pomislim. Babo ne da kćer ljepoticu. A nije

se vala ni mladić nešto potrudio. Da mu je bilo stalo, odveo bi on nju.Oteo bi je. Ja bih je oteo. Ti bi je oteo? Oteo bih je! Pa otmi je!... Dasam taj mladić, oteo bih je. Ma ti bi je oteo... Daj, molim te...Tjeram glasove od sebe i pokušavam reći nešto prikladno. Kažem:

– Pa zašto ti je otac takav? Šta bi mu falilo da se cura udala? I to uNjemačku – dodajem posprdno, a Salih to i ne čuje jer odmahnastavija s pričom:– Čuj, zašto? Jer je pobudalio. Jer se stara drtina pomuslimanila

sad pred smrt. Usro se jer mu valja mrijet, pa misli, ko biva, to će mupomoć. A i ovi ga bradonje podboli i nagovorili mu svašta. Te momakje vakav, te momak je nakav. Pije alkohol, ne ide u džamiju... Kakomožeš pustit da ti ćer pođe za takog. Ti bi je pustio i za Vlaha... Masvašta mu napričali, a ovaj jedva dočeko svojih pet minuta. Nemašga šta vidjet, čitav život manji od makova zrna, al sad se napuho kodiple. Nikad ga nije bilo ni briga šta je s nama, sve smo jedno drugoothranjivali i sad se našo pravit pametan... Pu, jebem li ga u onubradu rijetku!Ja sad već vidljivo kolutam očima dajući mu do znanja da mi se

stvarno jebe za sve to. Baš tako.A on nastavlja kako otac i ono malo para što saberu u kući daje

vehabijama. Svi im daju. Prvo te nagovore da pustiš bradu pa ti ondauzimaju lovu.– Što ti je brada duža, moraš dat više para kažem ja i nasmijem se.

Čak je i Salih uhvatio taj sarkazam.

– De, ba, nemoj zajebavat. Ja teb ovo najozblijnije, a ti mezajebavaš. Lahko se teb zajebavat. Ma mogu se i ja zajebavat, al štaće ona? Ja sam je, bolan, othranio, ja sam je pazio i čuvo otkad znaza sebe. Šta će ona sad? Vidiš je, vidiš li ti kako je njoj? Moš lizamislit šta nju čeka?Šutim. Vidim. Vidim kako joj je. Čak i njezinu budućnost vidim. Ali

vidi li itko kako je meni? Kako je tebi?! Kako je to, molim te, pa tebi?Ti si kukavica i to je sve. Bojiš se živjeti, a nemaš muda ni umrijeti.To je sve što se o tebi može reći. Sve.Moram se što prije izvući iz ovog razgovora, pomislio sam. Prije

nego što se jave glasovi. Prije nego što neki od njih ne počnuvrijeđati i Saliha i nju i babu im bradatog. Prije nego što počnem snjim razgovarati iskreno. Prije nego što dreknem ili zaplačem. Prijenego što se otkotrljam nizbrdo. Prije nego što...– Šta ćeš, moj Salih, tako ti je to – pokušavam reći nešto što bi

možda moj djed rekao u ovakvim situacijama. Saslušaš čovjeka,kažeš mu nešto umirujuće i besmisleno, daš koji dinar i otpraviš gaodakle je i došao. Ali ja nisam djed niti Salihu treba novaca. Niti ih jaimam. Salih ima plan. I ja sam već odavno dio njega, samo što to jošne znam.– Ma znam... – reče on pomirljivo i ja na tren pomislim: to je to. Htio

je da ga saslušam, htio je nekom ispričati tu „tužnu“ priču. – Što tiznaš što je tužna priča? – kaže Salihu jedan od mojih glasova. – Eto,nek ti znaš – odmah se brani drugi glas. Samo tvoja je priča tužna,dodaje. Samo tvoja, samo tvoja, samo tvoja... – čujem kako mi nekiženski glas govori. Cathrinin. Ili možda... Tvoja sam, samo tvoja...Možda je to...– Ali – nastavlja moj rođo ne hajući za radiodramu u mojoj glavi –

baška sve to. Hoće sad da je udaju. Našli nekakvog momčića, sinajednog starog bradonje. Dijete ba i on, malo stariji od Alme. I onkobajagi pušta bradu, a nemaš je šta vidit. Sve trči-trči pa dlaka. Ihoće da ga žene. Ma žao mi ba i njega. I on jadničak, prepo se, koda njega iko išta pita. Nego otac njegov. I moj. Ma moj je najgori.Uvijek ti je rođeni otac najgori. Otkad je svijeta i vijeka djeci su

najgori neprijatelji roditelji. Unište i tebe i život ti, a sve u najboljojnamjeri. Vrhunac je roditeljskog uspjeha biti beskoristan.

Ponovo se pravim da slušam njega, a ne svoje glasove. – Šta ćeš...– kažem i ne pokušavajući odglumiti suosjećanje. – To je valjda to.Udat će se za nekog koga ne voli. Za nekoga tko je ne voli. Kao daje to nešto. Pa to je prije pravilo nego izuzetak. Kao da je ljubavosnovni preduvjet za brak. I kao da u braku postoji ljubav. Možda se izavole s vremenom. Možda i jedno i drugo budu voljeli neke drugeosobe, a provedu život zajedno. Ali najprije će biti da će naučitiživjeti bez ljubavi. Život će ionako poput drobilice samljeti sve njihovesnove. I njezine i njegove. Ali nije tu kriv ni život niti njihovi roditelji.Kriva su očekivanja. Preduvjet sreće jest da joj se ne nadaš. Ili,zašto ne biti okrutan do kraja i ne reći: Preduvjet sreće jest njezinoiskreno i dosljedno negiranje.– Šta ćeš... – kažem ponovo, dignem se s klupice dajući mu do

znanja da smo završili. Ali Salih još nije bio završio. A i imao je ičvrst odgovor na moje mlitavo ,,šta ćeš“...– Pa evo šta sam ja smislio, rođo... – poče on živahno, ne ustajući s

klupe kao da je samo čekao da ga to upitam. Nastavlja trtljati nevodeći računa o tome slušam li ga uopće. Govori kako još nisuzakazali datum vjenčanja. Ne vjeruje da će prije proljeća, ali nemože biti siguran. Ali u svakom slučaju, smislio je on nešto. To je,naravno, samo prijedlog, nitko mene ne tjera, ali eto, on ne zna štobi drugo. On će, kaže, srediti Almi vizu za Njemačku (u njegovojglavi čini se kako Njemačka zauzima počasno mjesto, poput kičaste,kristalne vaze na ormaru) i ona će pobjeći tamo. Iz Njemačke možeu Norvešku k meni.Zadivljeno slušam. Ne želim se čak ni nasmijati. On gleda u mene

kao da je otkrio kako prevariti smrt. Taj njegov, nazovimo ga plan,nanjušio sam čim sam ih vidio u autu. Zaudaralo je čim sam vidio njui psića kako jednakim očima bulje u mene. U Salihovoj glavi sve jejednostavno. Dva i dva uvijek su četiri. Glavni junak njegovog happyenda uvijek završi u Njemačkoj. Nije loše, nije loše, nije loše...– Nije loše – izađe mi napokon i na usta. Podsmjehnem se tako

gnjusno da mu više ništa nisam trebao objašnjavati. Mislio sam ja.Ali potcijenio sam Saliha i njegovo oko. Digao se i prišao mi sasvimblizu. Meni se na tren učini da mu je oko nasred čela. Stajali smo tuna toj bosanskoj guduri: ocvali Odisej i pregaženi Kiklop. Tada sam,baš tada, osjetio da me nadigrao. I prije nego što je svoj plan izložio

do kraja znao sam da sam se zakačio na udicu. A ono što je najvišeboljelo bilo je to da sam se mogao osloboditi, bilo je dovoljno samoodmahnuti rukom i otići u kolibu. Mogao sam i tad, dan poslijerazgovora, upaliti auto i otići. Ali nisam, i znao sam da neću. Znao jeto i on. Ali bolje od svih, to je znala ona. Оnа?! – posprdno ponavljaglas u meni. Pa ona je to i zamislila! Ha-ha-ha-ha. Pa neće valjdaon? Cijela je ova priča njezina. Ništa od toga i nije istina. Kakavmomak u Njemačkoj, kakvo vjenčanje s vehabijom?! Možda laže i damu je otac vehabija i da je tjera da se uda. Znaš mu oca. Miran, tih,sjena od čovjeka. Ne bi mrava zgazio. Otkud ti znaš da ne bi? Što tiznaš? Ovdje je bio rat dok si ti šalabajzao svijetom. Pa nisam ga jazapočeo. Nije ga ni Salih započeo, pa gdje mu je oko? Gdje mu jemlađi brat što je poginuo? Tko zna, možda mu je ispod flastera oko.Možda mu je brat živ? Možda je sve ovo najobičnija izmišljotina?Ona je sve ovo smišljala od samog početka. Ona, ona, ona...– Ona... će doć u Norvešku...? Kod mene...? – izgovaram glumeći

nevjericu.Salihovo oko trepće tik ispred mog lica i čini mi se kao da mi želi

reći još nešto. Kao da je čekao da ja povučem posljednji obrambenipotez pa da me dokrajči. Kažem: Pa nije ti to tek tako... doć uNorvešku...Zatim mu polagano, kao kakvom djetetu, objašnjavam da ona,

doduše, može doći, ali što onda? Ne može raditi bez radne dozvole,nema boravišne dozvole, nema ništa. A i gdje će živjeti? Ja nemamgore više ni sobe u kojoj sam nekad živio. Jedino da se uda zanekog Norvežanina, to joj je jedino rješenje.Kad sam to rekao, zjenica u njegovom zelenom oku naglo se

uveća. Pa jä – reče – to sam i ja mislio.33 Nakon desetak minuta počeli smo se spuštati prema kolibi. On

naprijed, a ja za njim. Nasred brda pokliznem se na blato i padnem.Salih se okreće i smije mi se. Prišao mi je pruživši ruku, ali već samse bio digao.– Jes dobro? – pita on. Ja gledam blatnjave hlače i psujem.Prije nego što ćemo ući u kolibu, on zastade.– Zamal da zaboravim kaže. Iz džepa izvadi neki smotuljak i pruži

mi. Ja gledam u njegovu ruku i vidim da je to najlonski paketić.

Uzmem ga i nepovjerljivo gledam: trava. Otkud njemu trava,pomislim.– Ima ti toga kod nas kolko ti Bog hoće. Svi puše tu halugu. I ja sam

probo, al nije ti to za mene. Eto ti malo da imaš, malo se opusti,brate. Šta si se tako smrko? Sve će ba bit u redu. Biće dobro i tebi injoj.– Kako će bit dobro? – kažem tmurno i stavim smotuljak u džep.– A što ne bi bilo? Pa maloprije sam ti sve objasnio. Niko ništa neće

znat, samo ti i ona.– A tvoj otac, a rodbina, misliš da niko ništa neće saznat? Pa zvaće

policiju kad cura pobjegne.– Opet ti isto. To je sve moja briga. Ti samo nju odvedi gore i

pomozi joj.– Nije to „pomozi joj“. To je „oženi vlastitu rodicu“. I živi s njom tri

godine.– De, ba, ti opet isto. Ko da ti nisam sve fino objasnio. Vi ste tek

treće koljeno. I ko će tamo znat šta ste i ko ste? A i nećete bitzaprave u braku. Samo za papire, samo da pomogneš curi. Sevapje.– Kakvo treće koljeno? Moj djed i tvoj djed su braća. To je drugo

koljeno, kolko ja znam.– Nisu braća, već polubraća. To odma znači još jedno koljeno.

Skoro da i niste rodbina.– Pa šta me ti koji kurac zoveš „rođo“?– Vid budale. To ja nako... Svima tako govorim. To se tako kaže. Ko

kad nekom kažeš „đe si, brate mili“. Ha ja... niđe veze Kažem ti, nikoništa neće znat.– Znaću ja – kažem na kraju. Zatim mu ponovo počnem

objašnjavati da to nije tako jednostavno: ja se njome oženim i onadobije papire i onda može raditi što god hoće. Moramo živjeti u istomstanu. Norveške te vlast provjeravaju. Zovu te na obavjesnerazgovore. Pitaju te gde ste se i kako sreli, kako ste se zaljubili,kamo ste išli na medeni mesjec. Moraš im pokazati zajedničkefotografije, fotografije s vjenčanja, s proslava Novih godina,ljetovanja, zimovanja. Pitaju te o privatnim stvarima: što tvoj bračnidrug najviše voli jesti ili piti? Kakvu glazbu sluša? A omiljeni film?

Kako mu se zove sestra ili brat, a kao otac i majka? Gdje jeodrastao? Koje su vam boje plahte na bračnom krevetu? A zavjese ukuhinji? Kakvo donje rublje nosi? Koliko često imate intimneodnose?Salih sluša i odmahuje u nevjerici. – Čuj to? Đe će te to pitat?– Pitaju, Salih, pitaju... Pitaju te sve živo. I ako vam se odogovori ne

slažu, ako ti se jedan odgovor ne poklopi, onda si najebo.– Otkud ti to znaš?– Znam jer sam prevodio na takvim ispitivanjima. Bar dvadeset

puta.– Pa šta onda, smislićete priču i zajebati ih. Ko da je to nešto. Evo,

kad te pitaju đe ste se sreli: Evo đe ste se sreli. Nemaš šta lagat. Tidošo da vidiš đe ti se đedo rodio, cura radila u prodavnici, zagledalise i zaljubili.Kad je to rekao, osjetim kao da mi se klupko bodljikave žice

zakotrljalo želucem. Osjećam i da mi hladan znoj navire krozdlanove i ispod pazuha. Uto i Alma izađe iz kolibe. Na sebi je imalasamo bijelu majicu, kratkih rukava. Pogledala je najpre kratko uSaliha pa u mene. Maknuli smo pogled jedno s drugog istodobno,kao da nam je oboma neugodno. Ili, možda, kao da smo oboje htjelinešto sakriti. Ona se zatim okrenula i otišla nazad u kolibu. Vratila seza nekoliko trenutaka odjevena u džemper i pokušavajući navućicrveni kaputić. Kad ga je navukla, sagnula se i podigla psića koji jojse vrzmao oko nogu. Uzela ga je u naručje i nosom mu protrljalanjušku. – Eto, sad ostaješ ovdje, budi dobar i nemoj prljat po sobi.Znas... – počela mu je tepati. – Ma sta je, sta... ma jä, ostajes ovdekod ovog velikog cike... pa jä...– govorila je držeći ga ispod prednjihšapa, kao kad se drži beba.Salih i ja smo je gledali. Psić je neuvjerljivo mahnuo repom nekoliko

puta.– Čekaj – reče Salih. – De da vas slikam. S cukom.Pogledam ga, a on je iz jakne već bio izvadio mobitel.– Haj, šta si se stiso... – govori on tipkajući po mobitelu. – Haj, stani

kraj nje, a ona neka drži cuku.Ona je polako sišla s trijema i stala kraj mene. Ja i nehotice

ustuknem.– De, ba, stvarno... De, malo bliže, ne možete mi stat u ovaj ekran.

Oboje smo se malo primaknuli, ali između nas još je uvijek bilodesetak centimetara. Salih priđe i privuče nas jedno drugom. Zatimotkoraknu i okinu fotografiju.– Mogo si je, vala, i zagrlit, neće ti ruka otpast.Ja joj, ne gledajući je, mlitavo prebacim ruku preko ramena. Bila je

skoro za glavu niža od mene. On okinu još jednu.– Pa đe vam je osmijeh... de malo, nasmijte se... isto ko da je neko

umro.Nisam se usuđivao pogledati je, ali znao sam da se nasmiješila.

Istodobno se i malo jače priljubila uz mene. Visine naših tijelaodgovarale su zagrljaju. I ja izvučem iz sebe nekakav osmijeh,možda i ne tako namješten. Jer kad mi je neugodno, ja se uvijekiskreno smješkam. Možda jedino tada.Kad smo to završili, ona krenu prema autu. Salih mi priđe s

mobitelom u ruci. – Kupio ga nema ni dvije hefte. Sve ima. Mošslikat, moš slušat radio... sve živo. Ev gledaj... Jelde da su dobreslike. Ova zadnja je najbolja.Alma je već sjela u auto i čekala ga.– Eto, sad imate i prvu zajedničku sliku reče tiho uz vragolast

osmijeh. Ili možda vražji, teško je bilo biti siguran.Dok je on sjedao u auto, prišao sam i otvorio vrata s njezine strane.

Zahvalio sam za namirnice i za pospremanje. Ona obori pogled ireče da to nije ništa. Salih je upalio auto i oni se odvezoše nizputeljak prema makadamskoj cesti.To je bilo jučer. Sad ležim napušen u kolibi i ne znam što bih od

straha.

XXX

11 Na neki poremećen način uživao sam u tom strahu. Sličan strahosjetio sam i onda, u Oslu, prije dvije godine.Ponekad vjerujem da je strah samo posljedica nagomilanog lošeg

iskustva. Iskustvo, u takvim trenucima, smatram smetnjom.Ponekad, pak, moj strah izvire iz nezdrave, već spomenuteuvjerenosti da vidim zlu budućnost. U toj svojoj „vidovitosti“ nisamnalazio ništa nadnaravno. Smatrao sam to rezultatom kombiniranja:iznimne osjetljivosti, analitičkog promišljanja, sagledavanja stvarnostibez suvišne ambalaže.Tome bi se moglo dodati i povremeno vjerovanje u cikličnost

protoka vremena.Zbog toga sam uvijek odustajao od svega što bih započinjao.22 Spuštam usnulog psića s trbuha i položim ga na dekicu pored

vrata. Vadim bilježnicu iz ladice i sjedam za stol. Listam polako igledam u ispisane stranice, ali ne čitam ništa. Slova plešu po papirubez ikakvog smisla. Dolazim do posljednje ispisane stranice,stavljam kemijsku u usta i sišem je. Ne mogu započeti. Misli su mizbrkane, a pamćenje se ulijenilo, neće se pokrenuti. To je zbogtrave. Ima mnogo stvari koje možeš sasvim lijepo raditi napušen, alipisanje nije jedna od njih. Pisanje, prevođenje i posjet zubaru. To sene radi kad si napušen. Ostalo možeš. Pokušavam se natjerati sjetitise što se događalo nakon tog zajedničkog odlaska na planinuNorefjeli, ali kao da mi je nakon razgovora sa Salihom to postalonekako manje važno. Htio si zaboraviti sve to i, eto, čini se da tiuspijeva. Nove nevolje istiskuju stare. Pitam se samo koje li ćenevolje istiskivati ove koje sada susrećeš.Opet, opet, opet... Opet pričaš sam sa sobom. Opet počinješ slušati

svoje glasove. Mlada psihologinja u Oslu lijepo ti je rekla da takviglasovi u početku mogu biti zabavni, simpatični i dobronamjerni, alida s vremenom mogu postati i zločesti. – Što, nešto kao

shizofrenija? – pitao sam je tobože zabrinuto, a zapravo sezabavljajući.– Ne brinite se, ne vjerujem da će do toga doći rekla je smiješeći se

ambivalentno. To joj je bio omiljeni izraz dok bi mi objašnjavala moje„stanje“.Počeo sam je posjećivati na Cathrinin nagovor jer nikako nisam

mogao prestati pušiti hašiš. A to je Cathrine jako smetalo. Govorila jeda sam odsutan. Najviše ju je zapravo smetalo što sam bio napušenkad god bismo vodili ljubav. Bez hašiša nisam se mogaokoncentrirati na seks. Pokušavali smo mnogo puta, ali ja bih počeomisliti na nešto sasvim deseto. Dok smo se ljubili i mazili, još bihnekako i bio prisutan, ali kad bi trljanje naših tijela uzelo maha, sjetiobih se jednog dječaka koji je u trećem razredu osnovne sjedio u klupiispred mene. Zvao se Jasmin, a zvali smo ga Jasko. Bio je štrkljav ismušen. Meni se činio tužnim, ali nikome to nisam rekao. Jasko jeimao i klempave uši, pa su ga svi zadirkivali zbog toga. UčiteljicaDanica, u čiji sam razred upravo tada bio prešao, nije ga baš voljelajer ga je često hvatala da ne prati nastavu. Ponekad bi ga uhvatilakako potpuno odsutan kopa nos ili grize olovku, a to nikako nijemogla podnijeti. Često ga je vukla za uši i šamarala. Ali radila je onato svima, ne samo njemu. Učiteljica Danica bila je ugojenababuskara kojoj su popustili živci i koja bi od bijesa plakala na satu inazivala nas raznim imenima. Svatko je imao svoje. Jednog Dušananazivala je matorom konjinom, Jaska klempom, a mene Ciganinom.Ruku na srce, taj Dušan zbilja je već s osam godina imao staračkolice, Jasko je bio klempav, a ja sam zbilja bio mrk. Kad bi nas počelačastiti imenima, obično bi netko dobio šamarčinu ili bi nas krvničkipotegnula za uho. Poslije toga bi se smirila i nastavila predavati kaoda ništa nije bilo. Svi ostali učitelji u školi, uključujući pedagoga idirektora, znali su za njezino ludilo, ali su je sažalijevali jer je bilasamohrana majka. Dobila je izvanbračnog sina kad je imala većskoro četrdeset godina, i to je za bosansku kasabu sedamdesetihgodina prošlog stoljeća bio dovoljan razlog za zlostavljanje cijelihgeneracija dječaka. Djevojčice kao da nije primjećivala. Ja sam tadavjerovao da to radi jer joj je umjetno zubalo bilo preveliko pa je stalnospadalo. To mi se činilo mnogo većom nevoljom nego imatiizvanbračnog sina.

Jaska je jednom, nakon što ga je izvela pred ploču, povukla za uhotako jako da mu je potekla krv. Bar je on tako tvrdio. Ali ono što jemeni ostalo u sjećanju bilo je kad je učiteljica Danica jednom bilagovorila o ljepoti. Rekla je da je svatko na svoj način lijep.– Evo, i Jasmin je na neki način lijep.Rekla je to bez ikakve zlobe. Htjela je samo ilustrirati svoje

izlaganje. A Jasko se za to vrijeme mahnito češao po kratko ošišanojglavi, poput psa kad ga svrbe buhe, očito ne prateći što ova govori.Kroz prozor je u učionicu dopirala jaka sunčeva svjetlost i tako sammu, sjedeći iza njega, mogao vidjeti sve kapilare u ušima. Tada samosjetio neobjašnjivo snažno sažaljenje prema tom neuglednomdječaku. I ja sam ga, poput ostalih u razredu, zadirkivao i prije, a iposlije toga, jednom čak i ošamario, ali tu tugu koju sam tada osjetiotek sam mnogo poslije naučio prepoznavat i i tumačiti. Jasko jepoginuo prvog dana rata. Ubili su ga ispred zgrade u kojoj je živiodok je pokušavao upaliti auto, starog zelenog fiću, kako su mi rekli, ipobjeći iz grada. Ti koji su pričali nalazili su potrebu naglasiti da bipreživio samo da je imao bolji auto.Za njegovu sam smrt saznao tek mnogo godina poslije, nakon što

sam već proveo nekoliko godina u Norveškoj. Bio sam i zaboravio nanjega, jer nisam ga vidio još od osnovne škole. Ipak, njegova mesmrt nije iznenadila ni zgrozila, jer vidio sam je još onda u trećemrazredu kad je učiteljica govorila o ljepoti. Ona je pak izbjegla uAmeriku i ondje umrla u dubokoj starosti. Pitao sam se ponekad je liona kriva za njegovu smrt. Ili možda ja? I zašto mislim na njega dokpokušavam staviti svoj napola mlitavi kurac u Cathrine?33 Bilo je to Cathrinino i moje prvo zajedničko ijeto, kad sam počeo

posjećivati psihologinju. Već sam deveti dan bio bez hašiša i zapravosam mislio da su ti posjeti gubljenje vremena i novca. Pogotovonovca. No, kako se već mnogo puta događalo da prestanem pušitipo par tjedana, da bih opet zatim počinjao, Kate me uvjerila da mi jepotrebna pomoć. Ja sam hašiš zapravo smatrao svojom terapijom.Svaki put kad bih prestao pušiti, počeo bih piti, što se odražavalo namoje tjelesno i psihičko stanje. Nečim sam se morao pucati svakidan, ali Kate, poput svakog roditelja koji se ne želi suočiti s manamasvog mezimca, nije željela vjerovati u to.

Najprije sam otišao svojoj liječnici opće prakse, staroj hipijevki kojaje svako malo išla u Indiju, i ispričao joj u čemu je stvar. Ona mojproblem i nije smatrala naročito velikim. Pušenje hašiša, pogotovoako je kvalitetan, i nije tako štetno rekla je smiješeći se. Naravno, uumjerenim količinama.Objasnio sam joj da ja često pušim loš haš u golemim količinama. I

da imam još nekih drugih problema o kojima bih volio porazgovaratisa stručnom osobom. Kate me uputila da se baš tako izrazim. Oname zatim uputila u Lovisenberg psykiatrisk klinikk, što će reći udržavnu ludaru u Oslu. Meni se to činilo malo pretjeranim, ali mojaliječnica, koju sam poznavao dugi niz godina i u koju sam zbilja imaopovjerenja, rekla mi je da to nije nikakva ludnica i da neću ićipsihijatru, nego psihologu.Kad sam prvi put otišao tamo, najprije sam razgovarao s ispijenom

sredovječnom ženom s podočnjacima na koje si mogao nataknutigrudnjak. Imala je masnu i rijetku kosu kojoj je već odavno trebalobojanje. Dok sam joj govorio zašto sam došao, zamišljeno je gledalau stranu. Imao sam dojam da nju more mnogo veći problemi odmojih. Nisam zapravo ni bio siguran što je moj problem.Nakon petnaestominutnog monologa, napokon me pogledala, uzela

moju uputnicu, nešto napisala na njoj i promrmljala da će mi zakazatiseansu jednom tjedno kod doktorice Langfeldt. Zatim je ustala i reklada je to sve za danas i oprostila se sa mnom. Izašao sam iz klinike ipoželio zapaliti džoint.

XXXI

11 Svakog petka od 10 do 11. To je bio termin kad sam posjećivaodoktoricu Langfeldt. Sve što se događalo u vezi s tim „razgovorimasa stručnom osobom“ ispalo je nekako uvrnuto, da ne kažemnaopako i promašeno. Najprije sam imao problema na poslu u pošti.Tražio sam da mi daju cijeli slobodan dan jer, kako sam im rekao,morao sam se liječiti. Šef, stari brkati namćor koji je već sav posiviood desetljeća provedenih u betonskoj kocki Centralne pošte u Oslu,s podozrenjem se zanimao o kakvom je to liječenju riječ. Ja mu tonisam htio objasniti, jer to je moja osobna stvar, rekao sam mu.– Onda imaš dva sata na raspolaganju. Od 9.30 do 11.30 reče i ode

u svoj ured zapaliti već smotanu cigaretu koja mu je visjela na donjojotromboljenoj usni. Nigdje se nije smjelo pušiti osim u njegovuuredu. A i ondje, naravno, nitko osim njega. Krenuo sam za njimpokušavajući iskamčiti bar pola slobodnog dana, ili da zamijenimpetak za subotu. Subotom su se dijelile samo hitne preporučenepošiljke, tako da si bio gotov već oko jedanaest sati. Taj su danodrađivali uglavnom studenti, kojima je to bio dodatni posao, jednomtjedno. Nije me htio ni saslušati, lice mu se već topilo u dimucigarete. Odmahnuo je rukom i poslao me van.I tako sam na seanse išao u zelenoj poštarskoj uniformi, preko koje

smo uvijek nosili svijetlocrveni fluorescentni prsluk jer smo čestodijelili poštu po mraku. Ostavio bih kolica s poštom u prodavaonicistereouređaja za automobile (njima sam također dostavljao poštu) ionda trčao do skoro kilometar udaljene klinike. Nakon obavljenograzgovara trčao bih natrag i nastavljao dijeliti poštu.22 Ne znam treba li napomenuti da sam prije prvog odlaska

psihologinji opet počeo svakodnevno pušiti hašiš. I to kradom, daKate ne vidi. Osjećao sam se kao dječarac koji prvi put radi neštonedopušteno krijući to od svoje mame. Duvam po skrivećki, govoriosam si, smijuljeći se i uvlačeći dim najdublje što sam mogao.

Ušao sam u zgradu klinike u poštarskoj uniformi i otišao se prijavitina recepciju. Tajnica koja je tu radila pomislila je da sam došaodonijeti im poštu. Nakon kraćeg objašnjavanja, suzdržavajući se dane prasne u smijeh, tajnica poziva psihologinju preko internogtelefona. Činilo se da je vidjela svakakvih ludaka, ali još nijednog kojisi je umislio da je poštar. No, možda je njezin suzdržani smijeh imaoi drugih razloga, razmišljao sam poslije.Rekla mi je da sačekam u čekaonici i da će se doktorica Langfeldt

spustiti po mene. Spustiti kao anđeo s neba, pomislim i počnem sesmijuckati. Tog jutra već sam bio spržio dva džointa.Nakon nekoliko minuta u blještavo bijelu čekaonicu ušetala je

djevojka odjevena u crvenu, kariranu minisuknjicu, sa zelenimhulahopkama na nogama. To je bilo prvo što sam zamijetio. Nastopalima je nosila crne cipelice nalik na baletanke, a na torzu širokzeleni džemper, poput tunike. Imala je dugu svijetlosmeđu kovrčavukosu koja joj je padala skoro do stražnjice. Smiješila se poput naivnedjevojčice i zurila u mene velikim okruglim plavim očima. Imala ječak i pjegice oko nosa, koje su mi se na prvi pogled činile lažnima.Obratila mi se pitajući jesam li ja taj i taj. Odgovorio sam potvrdno i

ustao. Postalo je jasno da smo oboje odjeveni u iste boje. Ja uuniformu zbog koje podsjećam na policajce iz DDR-a, a ona poputškolarke iz dječjih filmova. Ili možda pornića u kojem mršavetridesetogodišnjakinje glume djevojčice školske dobi.Gledala me potpuno ozbiljno, a ja nisam znao bi li bilo u redu da se

počnem smijati. I kome?Suzdržao sam se. Dok smo prolazili pored recepcije, pogledao sam

tajnicu. Zabila je glavu u stol ispred sebe i pretvarala se da neštovažno piše.33 Penjali smo se stubama na drugi kat. Ona naprijed, polako

ljuljajući bokovima, a ja za njom, par stuba ispod. Pratio sam je kaoopčinjen, kao slijepac, kao gladan pas koji je ispod njezine suknjicenamirisao krvavi odrezak. Poslije sam razmišljao da je morala bitisvjesna toga. Možda je tako testirala svoje pacijente. Ako je uhvatišza stražnjicu koja se nazire ispod suknjice, normalan si. Ako ne,onda moraš mjesecima razgovarati s njom prije nego što napokonskupiš hrabrosti da to učiniš.

Ušli smo u njezin ured i pokazala je da sjednem na naizgled priličnoneudoban stolac. – Gdje je kauč? – pomislih. Sjeo sam, a ona jeotišla do prozora udaljenog otprilike metar s moje lijeve strane izatvorila ga propinjući se na prste. Pri tom se rub njezine suknjicepodigao bezobrazno visoko. Vidio sam nešto što već dugo nisam biovidio. Terapija šljaka. Već sam se osjećao bolje. Zatim je sjela ucrvenom tkaninom presvučen naslonjač. Sjedila je nekolikotrenutaka gledajući u svoje isprepletene prste u krilu. Duboko jeuzdahnula, podigla glavu i pogledala me ravno u oči. Potom je ustalaiz naslonjača i prišla mi pružajući ruku.– Ja sam doktorica Langfeldt. Inger Langfeldt. Dobro došli u moj

ured, nadam se da ćemo vam pomoći.Predstava je mogla početi.Ustao sam i zbunjeno joj pružio ruku.Vratila se na početnu poziciju, u naslonjač, i listala moje papire.

Napokon podiže pogled i reče nekoliko rečenica o svojim metodama.Izgledala je kao djevojčica koja ne želi odrasti. Mogao sam zamislitida se još igra s lutkama. Pomislim kako sam joj možda ja najnovijalutka. Tamnopuu stranac u poštarskoj uniformi.Pitala me čime se bavim. Poželjeh reći da sam astronaut.– Pišem pjesme. Ali od toga se teško živi pa radim kao poštar.– Pjesnik kaže i odmah nešto zapisuje. Gleda me ozbiljno i

nastavlja ispitivati. Ja lupam što stignem. Očekujem da kaže neka seprestanem sprdati. Ili da se bar nasmije mojim šalama. Ali ona me,udubljena u svoju kognitivno-analitičku metodu, kako je to nazivala,puštala da govorim što god hoću. Držala je nogu preko noge i svakiput kad bismo započeli novu temu, promijenila bi nogu, ali takovješto i uigrano da se ispod suknje nije vidjelo ništa. No svejedno,svaki put kad bi mi postavila novo pitanje, ja sam instinktivno gledaou tom pravcu. Vjerojatno se to odražavalo i na moje odgovore. Nakraju te prve seanse zamolila me da joj sljedeći put donesem svojepjesme.

XXXII

11 U vatru sam ubacio dvije cjepanice. Psić je digao glavu ipogledao u mom pravcu. Bilo je potpuno tiho. Puh se već nekovrijeme nije čuo, vjerojatno je pao u zimski san.Ponovo sam osjetio tjeskobu, nisam znao što bih sa samim sobom.

Vrijeme je prolazilo sporo, a i da je išlo brže, što bi to značilo? Sjetihse i rakije koju mi je donio Salih. Pijuckao sam je, pušio cigaretu zakoju sam se uvjeravao da je džoint i opet zurio u bilježnicu. Prisjetihse Cathrine i tog ljeta kada sam počeo posjećivati psihologinju. Tadasu započele naše prve rasprave, nesuglasice, trvenja, nepovjerenje.Na kraju je došla tišina.22 Tog petka, nakon prvog posjeta psihologinji, otišao sam u svoju

sobu na Tøуеnu, a ne kod Cathrine, kako je bilo uobičajenoposljednjih mjeseci. Poslao sam joj poruku da ću ovaj vikendprovesti kod kuće, imam nekog posla, a i trebam se naći s nekimprijateljima. Zapravo sam samo htio biti malo sam. Ili, da budemiskren, htio sam bez nje izaći u petak. Cathrine se nisu sviđali mojiizlasci koji su se sastojali od pijančevanja, pušenja hašiša, šmrkanjaspida, a ponekad bih progutao i pokoji bombon. Sve bi običnozapočinjalo kod nas, potom bismo odlazili u neki od klubova, plesalido fajronta, a poslije nastavili kod nas ili kod nekog drugog sve dosubote navečer. Događalo se da zabrijemo i do nedjelje. Otkako jeveza s Cathrine postala ozbiljna, smanjio sam takve aktivnosti, alitog pedca, nakon posjeta doktorici Langfeldt, osjetio sam poznatiporiv.Došao sam u stan, istuširao se, pospremio sobu, smotao džoint i

stao praviti ručak. Juha s povrćem i piletinom. Uto je stigao i Egil ipridružio mi se u pušenju i kuhanju. Ispričao sam mu o posjetupsihologinji i to nas je obojicu nasmijalo. Rekao sam mu da sadmoram sjesti i napisati gomilu pjesama ne bih li je usrećio. Uz ručaksmo pili pivo i pričali jedan drugom o svakodnevici, jer se u

posljednje vrijeme nismo mnogo viđali. Ispričao mi je da je uglavnomna fakultetu ili kod kuće uči. Vikendima i dalje radi kao DJ gdje godga pozovu. Pitam ga kako je s Irenom, je li sve u redu. On odgovarada jest, ali nije baš uvjerljiv. To mu i kažem:– Meni možeš reći, pa stari smo frendovi.– A kako je tebi s njezinom mamom? uzvraća on.– Pa ima ona i ime kažem ja mrvicu iziritiran. Dobro je... valjda je

dobro kažem još neuvjerljivije od njega.– Pa tako je i meni. Čini se da je dobro, ali ponekad... ne znam ni

sam – govori Egil polako srčući juhu.– Ne može uvijek biti dobro – odgovaram već završivši s jelom.33 Dogovarali smo jednostavan plan za tu večer. Napravit ćemo

tulum kod kuće i pozvati prijateije, djevojke i dilere. Pitao sam Egilanamjerava li pozvati Irenu. On slegne ramenima. Činilo se da neće.– Pa sad si rekao da je sve u redu – kažem mu.– Ma znam, rekao si i ti. Pa zašto onda ne tulumarimo s njima? –

govori on zajedljivo. -Zašto ti ne pozoveš mamu?– Ne zovi je tako, rekao sam ti već.– Opusti se. Neću zvati Irenu – rekao je na krajuTada shvatih da se ne moram skrivati samo od Cathrine, nego i od

njezine kćeri.– Ne brini se ti za mene – odvratim mu osorno. – Nego, nisi valjda s

malom uzimao štogod.– Ne brini se, tatice... Nije ništa uzimala. Barem ne sa mnom.Tada me ulivati blaga tjeskoba. Hoću li i za to biti kriv?Tada, dok smo Egil i ja sređivali stan za tulum, baš tada, prvi put

uhvatio sam sebe kako zapravo više ne vjerujem u vezu s Kate. Štosam uopće očekivao od svega toga? I što očekuje ona? Nastavitiovako do kada? Useliti se k njoj i biti joj novi muž? Čekati zajedničkebožićne, uskrsne ili rođendanske ručkove s njezinim bivšim,njegovim dečkom, glumiti očuha Ireni i nalaziti mane njezinimmomcima? Cathrine je već bila predložila da to ljeto svi skupaodemo u Makedoniju kod Borčetovih roditeija.– Irena već dugo nije vidjela baku i djeda, učini to barem za nju –

rekla je blago me koreći.I baš u trenutku dok sam spajao žice zvučnika s pojačalom

pomislim kako je između mene i nje možda gotovo. Sreli smo se,

zaljubili, poletjeli uvis, dosegli vrhunac i sad je trebalo sletjeti.Odnosno pasti. Ali taj će pad vjerojatno potrajati. Što si više i duželetio, toliko duže i bolnije traje pad. Što ti je bilo ljepše dok je trajalo,toliko će te više boljeti kad svemu dođe kraj. Zakon ljubavneproporcije. Svi ga znamo i svi se nadamo da baš za našu ljubavneće vrijediti.No, odmah zatim, počeo sam se odupirati takvim mislima. Ne

razmišljaš li ovako samo zato što si poželio malo dernečiti, poželio sise izdrogirati i plesati s djevojkama mlađima od sebe? pitao sam se.Poželio si drugu. Priznaj, poželio si doktoricu Langfeldt. Nije li svebilo u redu dok nisi sreo nju? Ma što je bilo u redu? Već ti je svedosadilo. Doktorica nema veze s tim. Doktorica je samo prva žena skojom si razgovarao u zadnjih šest mjeseci. Cathrine ti jejednostavno dosadila. Sve ti je s njom dosadilo. I to što morašskrivati od nje da pušiš hašiš i to što smatra da imaš psihičkihproblema i da ti sad velikodušno i majčinski želi pomoći i to štoosjećaš da te ona želi više nego ti nju i uživa u tebi više nego tiuživaš u njoj i to što te uvijek drži za ruku ili pod ruku ili te uvijekmora poljubiti kad su u blizini neke mlade i zgodne djevojke.Egil je ušao u dnevnu sobu noseći svoju torbu s CD-ovima i vidio

me kako zamišljeno stojim kraj stereouređaja sa žicom u ruci.– Jesi završio? Pusti mjuzu.Pronašao sam neki CD i pustio muziku do daske.

XXXIII

11 U subotu ujutro tulum je polako jenjavao. Sunce je izašlo oko trisata, ali ljudi su se počeli razilaziti tek poslije, oko šest, kada jepočeo voziti gradski javni prijevoz. Nas preostalih desetak sjedili smoraširenih zjenica u dnevnoj sobi, slušali muziku, motali džointove,vukli crte, pričali idiotarije i cerekali se. Svatko od prisutnihnaizmjence bi ubrzano laprdao neku svoju pripovijest. Čim bi taj štopriča stao da udahne zraka, netko drugi započeo bi brbljati nešto štouopće nije imalo veze s prethodnom pričom. Nekoliko prisutnih cura imomaka poznavao sam površno, a neke nisam nikad prije bio vidio.No, drogirani ljudi brzo se sprijatelje, a poslije kad euforija prođe, jošse brže raziđu.Ja im prepričavam svoj doživljaj kod psihologinje, opisujem

usklađenost boja svoje poštarske uniforme i njezine odjeće,oponašam joj hod, i kako otvara prozor propinjući se na prste. Pričaizaziva salvu smijeha i kažem im da ću još danas napisati nekolikopjesama za moju doktoricu Langfeldt. Netko je predložio da jojodmah napišemo koju pjesmu. Svatko je ubacio poneku uvrnutumisao koja nam je tada zvučala genijalno, a ja sam zapisivao.Poslije su se, poslijepodne, i ti ljudi počeli razilaziti, uglavnom u

parovima. Droga ih je polako počela puštati, a tada na scenu stupajubolno pojačani seksuaini nagoni. Ja sam se dvoumio da li dapokušam odvesti jednu od preostale dvije djevojke u svoju sobu ili dau sobu odem sam, pustim pornoflim i onaniram. Prvo je bilo bolje, alisa sobom je nosilo niz komplikacija i osjećaj krivnje pojačanprazninom kad me sve ovo pusti. Drugo je nosilo samo prazninu.Možda sam mogao otići i do Kate, ali ona ne bi htjela voditi ljubavkad sam ovakav. Šteta, ne zna što propušta pomislim i pogledam uplavokosu djevojku nasuprot meni. Nije mogla imati više od dvadesetpet godina.

Kate je voljela voditi ljubav nakon boce crnog vina, ali tada se meninije dalo. Jer ja bih želio popiti još jednu. A kada bih to učinio, želiobih, naravno, još jednu, pa. još jednu. Dotad bi njoj već sve dosadiloi zaspala bi, a i ja bih bio neupotrebljiv. Tako da smo vodili ljubavuglavnom ujutro, ali to nije bilo dovoljno. Ni njoj ni meni. Cathrine je ito bio jedan od razloga da idem psihologu.Opet sam plavuši zaboravio ime, a pitao sam je to već bar pet puta.

Sad sam čekao da je netko oslovi imenom pa da je pozovem u sobu.No, to se ipak neće dogoditi.22 Plavuša je bila kratko ošišana, visoka i voljna. Sjela je kraj mene

dok sam motao tako da su nam se noge dodirivale. Dok smo pušilidžoint, kada bi ga dodavali jedno drugom, svaki put bi me ovlašpomilovala po ruci. Poslije sam je uzeo za ruku i lagano milovao.Nismo razgovarali. U sobi su bili Egil, još jedna djevojka i naš cimer,Francuz, koji nije tulumario s nama, nego je tek bio ustao. Pio je čaj ismiješio se toj drugoj djevojci. Egil, činilo se, nije mnogo mario zanju. Sjedio je i nešto prčkao po kompjutoru.Ubrzo je netko pozvonio na vrata. Francuz se digao i otišao do

interfona. Javio se, nešto promrmljao i pritisnuo gumb da bi seulazna vrata zgrade otvorila. Nakon pola minute u našoj dnevnojsobi stajala je Irena. U prvi mah onako razbijen nisam ništa shvaćao,plavuša i ja držali smo se za ruke i gledali je. Egil se ustao odkompjutora, prišao joj, zagrlio je i poljubio. Nakon njegovog poljupcaona se okrenu prema meni da me pozdravi. Tek tada pustimplavušinu ruku, skočim sa sofe, priđem joj, zagrlim je i pozdravim.– Pa što se događa? – pitala je smiješeći se.Egil govori da smo imali tulum. Irena gleda u njega, pa u mene.

Zatim pomno odmjeri djevojke koje su napravile lica kao da ih jenetko popišao. Predstavili smo im je. Plavuša se zvala Monika, ali tainformacija sad više nije značila ništa.– Mama je doma – reče mi pomalo izazivački.Ja sam i dalje stajao nasred sobe i zbunjeno je gledao. Francuz se

nekud bio izgubio, a plavuša, odnosno Monika, i ova druga polakosu se počele spremati za odlazak. Ni jedna ni druga nisu ništagovorile. Činilo se kao da je Irena nešto prekinula. Otpratio sam ihdo izlaza iz zgrade. Na rastanku sam plavuši pokušao nešto reći, alinisam znao što. Bilo mi nas je pomalo žao. Na trenutak sam pomislio

da sam se zaljubio u nju. Аli prije će biti da me droga još peglala pomozgu. Kao da je neka razlika. Gledao sam je u oči tražeći neki znakda je među nama sijevnula iskra, ali nije bilo ničeg. Samo njezin tuppogled željan sna. Polako su otišle niz ulicu Hagegata u pravcupostaje podzemne željeznice.33 Kad sam se vratio u stan, u dnevnoj sam sobi našao samo Irenu

kako lagano pleše uz elektronsku muziku. Rekla je da se Egil tušira.Ja sam rekao da sam umoran i da idem u svoju sobu.– Zašto ne ideš kod mame? – pitala je.Ponovio sam joj da želim spavati.– Pa i Egil će spavati, ali sa mnom – rekla je i okrenula mi leđa

lelujajući stražnjicom.Činilo se da zbilja uživa. Kad se ponovo okrenula, rekla je da se ne

trebam plašiti, ona ništa neće reći mami. Kao da sam joj nevaljalimlađi brat.– Nemaš joj što reći – rekao sam smoreno.Ona je i dalje polako plesala, vijugala cijelim tijelom, ali nekako

umjetno, kao da glumi da pleše. Plešući mi je prišla, primaknula licemome i tiho rekla: – Neka to bude naša mala tajna.Vidio sam da su i njezine zjenice raširene. Pitao sam je da li je

nešto uzela. Ona je rekla neka i to bude naša tajna. Imat ćemo dvijemale tajne šapnula je i ponovo mi plešući okrenula leđa.Odšao sam u sobu, smotao džoint, gledao pornofilmove i drkao.

Nakon toga sam popio dva valiuma i spavao do nedjelje.

XXXIV

11 Napisao sam tek nekoliko rečenica. Misli su mi bile prebrze dabih ih uspio zapisati, a nakon trećine boce rakije i prezbrkane. Staviosam još nekoliko cjepanica u peć i bacio se na stari kauč.Ujutro se nisam ni sjećao da sam se bio napio. Odmah sam izašao

popišati se s verande, kao i svakog jutra. Tog jutra pak na putudotamo ugazim u Gunkino govance. Psujem i smijem se. Kad siusamljen, drago ti je čak i kad ugaziš u pseće govno. Psić seizvukao ispod kauča i pratio me na verandu. Vani je bila magla,snijeg je malo posustao, ali padao je i dalje. Dok ja pišam u snijeg,Gunko se popiša nasred verande. Nije dizao nogu dok je pišao, psito nauče tek kad napune sedam mjeseci. Pomislih da bih mogaotrčati na skijama ako se magla raziđe.Vratih se u kolibu. Prizor stola na kojem je pola boce rakije i

otvorena bilježnica izazvao je mučninu. Istodobno se sjetih irazgovora sa Salihom. Vidim Almu kako sjedi za blagajnom udućanu i smješka se prepredeno. Dođem do stola, uzimam bocu daje sklonim i pogled mi pada na otvorenu bilježnicu. Zadnje što samsinoć uspio ispisati bile se raštrkane riječi, neke podvučene, nekezaokružene, a neke podebljavane do neprepoznatljivosti.Trebalo je pokupiti Gunkova govna ispred vrata. Najprije sam ga

naružio, uhvatio ga za šiju i pokušao mu gurnuti njušku u njih. Čuosam da se psi tako uče da ne vrše nuždu u kući. Čim sam ga uhvatioza vrat, počeo je režati i otimati se. Pustio sam ga. Nek sere gdjehoće. Otkinuo sam posljednjih nekoliko ispisanih stranica izbilježnice i u njih pokupio psićeve otpatke. Bacio sam to u zahod,kroz rupu na čučavcu. Tako je nestala priča o ljetu u Oslu te godine io doktorici Langfeldt. No, sjećanje se, nažaiost, ne da tek tako bacitiu septičku jamu.22 Odlazio sam na seanse u kliniku cijelo to ljeto, jednom tjedno,

sve dok se i Egil i ja nismo umorili od amfetamina koje sam dobivao

od doktorice.Bilo je to ovako: kad sam drugi put krenuo do nje, ponio sam

pjesme koje smo napisali na tulumu. Sve je bilo slično kao i prvi put.Ona je opet bila odjevena poput lutke, samo u malo drugačijemkostimu, ja sam i dalje imao zelenu poštarsku uniformu, ponovo samje pratio uza stube hipnotiziran njezinom zadnjicom; prozor unjezinom uredu opet je bio otvoren i ona se propinjala na prste ne bili ga zatvorila. Predao sam joj pjesme, a ona ih je spremila u crvenifascikl i rekla da će ih pročitati pa ćemo sljedeći put razgovarati onjima. Nakon toga me zamolila da joj govorim o sebi. Od ranogdjetinjstva pa nadalje. Ispričao sam joj svoju priču najjednostavniješto sam mogao i rekao da sam ovdje jer zapravo želim prestati pušitihašiš. Pitala me pijem li mnogo. Rekao sam da pijem. Kad ne pušimhašiš, pijem dvostruko više. Pitala me uzimam li još štogod;odgovorio sam joj iskreno. Ona je cijelo vrijeme bila ozbiljna, natrenutke mi se činilo da me gledala skoro sažaljivo, prebacivala jenogu preko noge i zapisivala odgovore u bilježnicu. Na kraju mi jerekla da dobro razmislim zbog čega sve to činim, pa da jojodgovorim sljedeći put. Može i pismeno.Sljedeći put sve je opet blio isto. Njezin i moj izgled, stube, njezina

guzičica, otvoren prozor u uredu, propinjanje na prste.Rekla je da je pročitala pjesme. Pitao sam jesu li joj se svidjele.

Prečula je moje pitanje i rekla da se iz njih može štošta iščitati omojoj osobnosti. Nakon toga pitala me jesam li razmislio o onomešto me zamolila prošli put. Kimnuo sam.– I? Što mislite, zašto to činite?– Uglavnom zato što mi je dosadno.– Je li vam tako bilo oduvijek?– Oduvijek.Ona je opet nešto zapisala, ovaj put malo duže.Potom me pitala mijenjam li često raspoloženja. Rekao sam da ne

znam. Pitala me imam li problema s koncentracijom, jesam liponekad euforično sretan ili duboko depresivan?Malo sam se zamislio i hladno odgovorio:– Sve sam ponekad.Ona je ponovo zapisivala, a ja sam se počeo osjećati nelagodno.

Činilo se da se iza njezine maske krije nešto što ja svojom pameću

nisam mogao dokučiti. Učinilo mi se da me dr Langfeldt prožvakalaveć na drugom sastanku. Upitao sam je može li reći što mi je pa dazavršimo s nepotrebnom pričom.Odgovorila je da je još rano za dijagnozu.33 Tog dana, poslije posla, otišao sam u gradsku knjižnicu

Deichmansk i posudio nekoliko knjiga o bolestima psihe. Otpješačiosam kući i kod postaje na Granlandu kupio hašiš za dvjesto kruna.Nakon toga otišao sam u svoju sobu na Тøуеnu, napušio se i čitaoknjige iz knjižnice. Navečer me nazvala Cathrine. Razmijenili smonekoliko rečenica i ona je shvatila da sam napušen. Rekla je, akosam tako izabrao, neka mi bude, i prekinula vezu. Vratio sam seknjigama. Našao sam da imam simptome većine psihičkih bolesti.Poslije je, te iste večeri, nazvao Egil i javio da će puštati muziku na

nekoj privatnoj zabavi i da mu se mogu pridružiti. Nije mi se dalo,imao sam vlastitu zabavu te večeri.Kad sam sljedećeg petka otišao psihologinji i kad je, nakon

redovitih radnji (penjanje stubama, zatvaranje prozora itd...), sjela usvoj naslonjač i pitala me da joj govorim o sebi, bio sam spreman.Redao sam stvarne događaje iz vlastitog života i uz svaki

pridodavao simptome pojedinih psihičkih bolesti. Ruku na srce, nijetu bilo previše izmišljenih detalja.Dr Langfeidt pomno bi slušala, zapisivala i s vremena na vrijeme

zapadala u kratkotrajnu zamišljenost. Na kraju sam je opet upitaomože li reći što mi je, a ona je uzvratila da je to teško reći u ovakoranom stadiju. Ja sam inzistirao da mi kaže bar nešto. Jer ako ninakon što sam joj ispričao cijeli život i dao svoje pjesme na čitanjenema pojma što mi je, koji je onda smisao mojih posjeta?– Pa nije baš da nemam pojma rekla je promijenivši položaj nogu.

Simptomi pojedinih sindroma često se preklapaju pa je teško točnoreći što je što. Ponekad treba vremena da se neke stvari razluče.Rekao sam joj da nemam vremena da bih čekao razlučivanje. Neka

mi kaže bar na što sumnja. Navela je border line, ADHD, ili moždačak i bipolarni poremećaj.Tu sam te čekao, pomislim.– A što je to? upitao sam glumeći neuku zabrinutost.Onda mi je kao kakvom djetetu, probrano blagim riječima, objasnila

te poremećaje, koji mogu biti trajni ili akutni i koji se vrlo uspješno

liječe. Za ADHD je rekla da ga zapravo ima oko 5% muške djece, alida većina izgubi sve simptome nakon puberteta.Sad je bila moja. Trebalo je samo odigrati partiju do kraja.– Dakle, jedno od to troje? – pitao sam.– Pa, moguće je da ste imali ADHD kad ste bili dječak. I da ga se

niste uspjeli riješiti odrastanjem zbog stresnih situacija koje stedoživjeli. Za to postoji liјек, ne brinite se. Ali može potrajati dok vamne izdamo na recept – rekla je.Odvratio sam joj neka požuri, život mi postaje nepodnošljiv.Objasnila je da joj treba izjava jednog od roditelja u kojem se

opisuje moje ponašanje kad sam bio dječak.Rekao sam da nema problema i da ću joj to donijeti sljedeći put.

XXXV

11 Već nekoliko vikenda nisam posjećivao Cathrine. Ona me niježeljela viđati dok pušim hašiš, a i meni je bilo glupo pušiti pred njomkad znam da joj smeta. Preko tjedna još bih nekako i izdržao, alivikendom sam se morao opustiti. Cathrine je prigovarala da bih, damoram birati između nje i hašiša, izabrao ovo drugo. Ponekad je tobila istina, a ponekad ne. Uglavnom, preko tjedna viđali bismo seskoro svaki dan, objedovali zajedno, razgovarali, gledali televiziju,spavali. Ja bih morao lijegati ranije, jer sam se zbog posla dizao upet ujutro. Bilo je teško zaspati u jedanaest navečer, pa sam svakidan pio tablete za spavanje. Malo-pomalo, ljubav smo počeli voditisve rjeđe. Navečer smo oboje bili umorni ili bi tablete za spavanjepočele djelovati pa bih zaspao, a ujutro, prije nego što bih išao naposao, ona je bila u dubokom snu. Jedina šansa bila nam je poslijeručka, uz bocu vina, i tada nam je uspijevalo, ako se ja ne bih sjetionečeg ili nekog ili ako glasovi u mojoj glavi ne bi započeli kakvuraspravu.Irena je upravo bila maturirala i na jesen je trebala početi studirati

književnost na Povijesno-filozofskom fakultetu u Oslu. Namjeravalase čim prije iseliti iz majčina stana i već je sebi tražila sobu. Prekotjedna rijetko sam je viđao, ali vikende bismo oboje provodili plešućiu nekom od klubova ili na nekoj od privatnih zabava gdje je Egilpuštao glazbu. Nismo ni tada nešto previše komunicirali, bar neriječima. Ja bih pronašao kakav kut u kojem bih plesao ne obraćajućipažnju na djevojke koje bi mi prilazile i pokušavale me zavestiuvrtanjem kukova, a ona je uvijek stajala u blizini DJ-pulta, laganoplesala i odmjeravala djevojke koje bi prilazile Egilu kako bi munešto, tobože, rekle, naručile kakvu glazbu ili možda predložile neštobezobrazno. Znala je Irena sve o takvim djevojkama, zaključio samsmijuljeći se zločesto i gledajući kako se njih dvoje svađaju nakonšto je jedna privlačna plavuša provela više od pet minuta u DJ-kabini

s Egilom. Kada se plavuša sagnula i kad joj je glava nestala negdjeispod pulta, Irena je napokon skočila gore i izbacila je iz kabinevukući je za kosu. Egil je pokušao smiriti stvar, ali Irena je bilabijesna i naspidirana. Meni se cijeli taj prizor, bar tada i u tom stanju,doimao prilično uzbudljivim.Poslije mi je Egil pričao o tome na nekom afterpartyju, a Irena se

slušajući to ponovo uzrujala i skoro počela urlati: Rekla sam ja njoj,to je moj tip, i ako će mu netko pušit, onda ću mu pušit ja! Ja i nitkodrugi! Otkud joj samo hrabrost?!Ja sam rekao: – Hrabrost? – i počeo se cerekati. Egil je ponovio: –

Hrabrost? – pa se i on počeo smijati kao lud. Poslije nekolikotrenutaka smijala se i Irena.Ni Irena ni ja te vikende nismo spominjali Cathrine. Predosjećao

sam da sve to neće dobro završiti, ali često se događa da se crneslutnje pretvore u još crnju stvarnost.22 Kad sam ponovo došao psihologinji, imao sam sa sobom ono

što je tražila prošli put: izjavu jednog od roditelja o tome kakav sambio dok sam bio mali. U toj izjavi bili su navedeni školski primjerisimptoma hiperaktivnosti, iliti ADHD-sindroma.– Preveo sam ga na norveški kažem i pružam joj list papira na

kojem je tekst koji sam osobno napisao. Ispod teksta bila jepotpisana moja tetka, jer sam joj ispričao da su mi roditelji mrtvi.Pogledala ga je i zatim spremila u fascikl. Rekla je da je već predalamolbu za ritalin, kako se lijek nazivao, ali da treba sačekati jošnekoliko dana. Ako dođem u utorak, recept će me čekati na recepciji.– Danas ćemo razgovarati o lijeku koji ćete koristiti – rekla je

ozbiljnim tonom.Kao da već nisam znao sve o ritalinu. Ali slušao sam je pretvarajući

se da prvi put čujem za takvo što. Rekla je da se taj lijek morauzimati isključivo onako kako je propisano. Prva dva tjedna po polatablete ujutro. Druga dva tjedna jedna cijela tableta, potom dvijednevno, i na kraju nakon šest tjedana možeš uzimati tri ili četiri, većpo potrebi. Nikada ih ne uzimati u kombinaciji s alkoholom ili s bilokojim drugim opijatima. Ako se želi prekinuti s terapijom, to setakođer mora učiniti postupno. Ne davati tablete drugim ljudima, jerna ljude koje nemaju ADHD ritalin ima suprotan učinak.Na kraju sam je pitao što je s pušenjem hašiša.

– Još pušite? – pitala je.– Pa... samo vikendom.– Vidjet ćete i sami. Ako vam bude smetalo, prestat ćete. Sve ovisi

o vama – rekla je na kraju.Čim sam izašao iz klinike, poslao sam SMS Egilu.– Uspjelo je – napisao sam.33 Recept sam podigao tek za sljedećeg posjeta doktorici. Poslije

sam otišao u najbližu ljekarnu i nakon provjere osobnih podatakanapokon dobio dvije kutije ritalina. Taj vikend nismo morali kupovatispid i zaspao sam tek u nedjelju poslijepodne.Ritalin, lijek za osobe koje pate od sindroma zvanog ADHD, jedan

je od traženijih farmaceutskih proizvoda na crnom tržištu. Razlogtomu je amfetamin koji igra glavnu ulogu u njegovu kemijskomsastavu. Na normalne ljude amfetamin djeluje stimulativno, dok naosobe sa spomenutim sindromom, ako se uzima u malim količinamai na propisani način, djeluju opuštajuće, smirujuće i pomaže priočuvanju koncentracije.Drugim riječima, cijelo to ljeto imali smo na raspolaganju skoro

besplatan, čist i legalan spid.

XXXVI

11 Doručkujemo Gunko i ja. On je ispod stola i hvata komadićehrenovki koje mu povremeno bacam. Na kraju sam mu dao da poližetavu u kojoj sam pekao jaja. Kad je bio gotov, dao sam mu sveprljavo suđe. Poslije njegova lizuckanja skoro da ga nije ni trebaloprati.– Kad bi nas vidjela majka, izbacila bi iz kolibe i mene i tebe i suđe

govorim i lagano ga lupkam po vratu. On maše repom i ne obazirese na moje sentimentalnosti.Po tko zna koji put razmičem zavjesu i zurim kroz prozor. Činilo se

da vani polako prestaje sniježiti. U sebi ponavijam da ću ići skijati, alii ne gledam skije u kutu sobe.Što raditi, što raditi, što sad raditi...? I tako, umjesto da izađem i

trčim na skijama po planinama prekrivenima snijegom, ja ostajem ukolibi isušivati kaljužu svog sjećanja.22 To ljeto, prije dvije godine, bilo je toplo i sunčano. Preko tjedna

sam radio i živio miran obiteljski život s Cathrine, a vikendom gutaoili šmrkao izmrvljene tablete amfetamina i zalijevao ih alkoholom,plesao do iznemoglosti, govorio ne uvlačeći jezik, pušio hašiš,nezdravo se smijao. Ponekad bih se ljubio ili dirkao s nekomusputnom djevojkom. Erekcija dolazi tek kad djelovanje amfetaminaprestane. Do tada bi djevojka otišla ili zaspala.I dalje sam posjećivao doktoricu Langfeldt i razgovarao s njom o

svom životu. Svaki bi me put odmah na početku ispitala o tome kakodjeluju lijekovi i osjećam li neko poboljšanje, a ja sam lagao što samuvjerljivije mogao. Ona bi zadovoljno kimala. Ponekad mi se činilo dase prisiljavala vjerovati mi.Ne znam više ni sam što sam joj sve govorio. Neke bih probleme

uveličavao, a neke umanjivao, ponekad sam sebe predstavljao ulošem, a ponekad u dobrom svjetlu, pretjerujući i u jednom i udrugom.

Sad sam uvjeren da je znala da joj lažem i zašto to činim, ali mepustila jer meni se nije moglo pomoći, samo odmoći. Morao samdosegnuti dno da bi se nešto promijenilo.Jednom me pitala smatram li da naši razgovori imaju smisla, a ja

sam odgovorio potvrdno i još dodao nekoliko lijepih riječi o njezinojmetodi rada.– Prvi put u životu mogu nekome reći sve što mi leži na srcu –

rekao sam joj. Bila je to patetična izjava, ali tvrdnja, sama po sebi,nije bila daleko od istine. To je valjda bila jedina iskrena rečenicakoju sam izgovorio u njezinom uredu. Sada mi je zbog svega togažao, аli što da se radi? Kome je potrebno moje žaljenje? Od nje samhtio te tablete i dobio sam ih. Ona je pak željela pacijenta o kojem ćenapisati izvještaj o uspješno obavljenoj terapiji. I dobila ga je.Oboje smo dobili ono što smo htjeli i što nam, istodobno, uopće nije

bilo potrebno.33 Smrklo se iznenada, vjetar je jače zapuhao i prestalo je sniježiti.

Sjedio sam na kauču i gledao kroz prozor. Vani se više ništa nijemoglo vidjeti. Gunko mi se uvukao u krilo i ja sam ga češkao.Ispružio se i uživao poput malog sultana ispuštajući one svoje čudnezvukove. Svaki put kad bih na trenutak prestao, on bi se prenuo,digao glavu i pogledao me kao da sam učinio nešto iznenađujućeuvredljivo. Zatim bi mu se pogled smekšao, a potom postao molećiv.Na koncu bi njuškicu počeo trljati o moju raku i nezgrapno me grepstičupavim šapama, nerazmjerno velikima u odnosu na ostatak tijela.Tada bi me obuzeo nekakav osjećaj blizak sjeti, pa bih ga ponovopočinjao češkati.Slično sam se osjećao i kad sam posljednji put došao doktorici

Langfeldt. Nakon nekoliko mjeseci shvatio sam da to više ne idetako. Svaki božji vikend na spidu, alkoholu i hašišu. Cijelo ljeto. Tokratko norveško ljeto, koje je postaio još kraćim. Imao sam osjećajda je protutnjalo pored mene poput japanskog brzog vlaka.Rekao sam joj da mi lijekovi više nisu potrebni. I da zapravo mislim

da nisam hiperaktivan. I da nemam bipolarni poremećaj.– Mislim da sam potpuno zdrav – slagao sam ponovo.Ona me gledala hladno se smješkajući krajičcima usana. Činilo se

kao da je veza između njezinih očiju i usta negdje pukla.– Hvala vam – nastavio sam. Mnogo ste mi pomogli.

Digao sam se i pružio joj ruku. Dok smo se opraštali, plašio sam seda ona ne zaplače ili da je ja ne zagrlim i poljubim. Izgledala jeprekrasno u svom crvenom kostimiću koji kao da je ukrala voditeljicinekog zaboravljenog dječjeg programa. Činilo se da je ti njezinikostimi čuvaju od pacijenata i stvarnog života. Ja pak taj posljednjiput nisam nosio poštarsku uniformu, jer sam upravo taj tjedan biouzeo godišnji. Dok sam izlazio iz klinike, činilo mi se kao da bježim sneuspjele kazališne predstave.

XXXVII

11 Tijekom noći prestalo je sniježiti i nakon jutarnje magle pojavilose sunce. Gunko prvi put preko noći nije bio uneredio pod. Pustiosam ga van i on je radosno istrčao na snijeg. Popiškio se uz najbližestablo šljive, otrčao do sljedećeg i ondje se pokakao. Zatim je, lud odneke svoje pseće sreće, kao mahnit počeo trčati po njivi. Da samimao rep, mahao bih njime.Odjenuo sam se, navukao skijaške cipele, u ruksak stavio bocu

vode i krenuo trčati na skijama. Najprije sam se najkraćim putempopeo do visoravni i onda polako krenuo u smjeru za koji sam mislioda me neće odvesti do vehabijskog sela. Psić me pratio neumorno.Najprije sam se malo brinuo, jer bio je još mali, nije mogao imati višeod četiri mjeseca, ali čupavko je bio izdržljiviji nego što se činilo. Iliga je možda bilo strah da ga ne ostavim na planini.Vratili smo se u kolibu umorni. Ispekao sam pile s krumpirima, jeli

smo i zaspali jedan pored drugog. Prije nego što ćemo zaspati,obojica smo se malo trzali, dok su nam se mišići opuštali. On sepribio uz mene i prvi je zaspao. Čak je i sanjao, mislim, samo neznam što. Dok je sanjao, piskutavo je lajao. To je potrajalo tekminutu, a zatim se smirio. Stisnuo sam njegovo toplo rundavo tijelouza svoje i ubrzo i sam usnuo.Tako nam је prošlo nekoliko dana. Zaboravio sam na sve nevolje, i

one bivše, a i one buduće, koje su strpljivo čekale na svoj red. Nisamništa razmišljao i nisam pisao. Skijao sam, jeo i spavao. Razgovaraos Gunkom umjesto sa svojim glasovima.A onda je opet zatoplilo, snijeg se počeo topiti, nakon dva dana

dovukli su se sivo-crni oblaci i počela je padati ledena, zimska kiša.22 Tada sam se ponovo počeo prisjećati bivšeg života.Uvidjevši da mi odlasci psihologu baš i ne pomažu, Catherine je

odlučila sama nešto poduzeti. Smatrala je da svi problemi u našojvezi imaju izvor u mojim traumama. Ta riječ, „trauma“, pokrivala je

sve ono čime nije bila zadovoljna: pušenje hašiša, opijanje, tableteza spavanje, tablete ritalina, vođenje ljubavi samo kad sam bio podutjecajem nečega od spomenutog, moja nezainteresiranost da našodnos „podignemo na neku višu razinu“ (da se preselim k njoj), mojenagle promjene raspoloženja...Za nju je sve što sam ikada doživio bilo „traumatično iskustvo“. Ja

joj nisam htio proturječiti. Možda zbog toga što sam i sam ponekadtako mislio.33 Tako je Kate, između ostalog, umislila i to da bih odnose sa

svojom bivšom ženom trebao „istjerati na čistac“. Nisam točno znaošto pod time misli, ali za svaki slučaj sam se oštro usprotivio.– Nema se tu što istjerivati otpuhnuo sam. Pusti to.No, ona je zagrizla i nije htjela pustiti. Smatrala je to jednim od

glavnih uzroka moje „autodestruktivnosti“ (također jedna od njezinihomiljenih riječi). To je bila trauma svih trauma. Uvjeravala me da ćemi biti lakše ako se nađemo svi skupa: moja bivša, njezin muž,njihov sin, Cathrine i ja.Kad je predložila zajednički ručak, prasnuo sam u smijeh. Mislim da

bih isto učinio kad bi me izveli pred streljački stroj.Zatim sam je, ubrizgavajući u svaku riječ sarkazam poput otrova,

upitao zašto na taj ručak ne pozove i svog bivšeg, Borčeta, injegovog dečka Alija? Ili Irenu i Egila? Egil neka pušta muziku, ja ćunabaviti cugu i drogu.– Bio bi to pravi mali privatni freakparty rekao sam histerično se

cerekajući.Ona se nije smijala. Pogled joj je bio leden i staklen. Nikad je prije

nisam vidio takvu. Odjednom kao da je ostarjela za još dvadesetgodina.– Kakve veze ima Irena s tim? počela je. Čega se ti zapravo plašiš?Nakon toga smo se (na norveškom) svađali još dva sata. Ali nije

blio podizanja glasa, nije bilo urlanja, razbijanja, vrijeđanja. Ja samse branio nemoćno poput đaka koji nije napisao zadaću, a ona jebila hladna i nadmoćna. Na trenutak sam se sjetio Jaska i učiteljiceDanice.

XXXVIII

11 Tko zna što bi blio da je do tog ručka došio razmišljao samgledajući Gunka kako se rasteže. Gricnuo me i liznuo po rucinekoliko puta, htio se igrati, ali ja sam bio na nekom drugomprogramu. Shvatio je, mazno se uvukao pod moj dlan i ponovozadrijemao. Njegova prisutnost ispunjavala me mirom kakav nikadprije nisam osjetio. Valjda sam prvi put osjetio bezuvjetnu ljubav.Mogao sam ga udariti, izbaciti, maltretirati, on bi mi sve oprostio.Došao bi na prvi zvižduk i ponovo me lizao po rukama i umiljavao se.– Nije to ljubav. Došao bi on tako i bilo kome drugom tko bi ga

nahranio, udomio i češkao – reče mi jedan od glasova.Ja se malo zamislim.– Pa što? Došao bi i ti. Bilo kome, bilo kome... uzvraćam.– Došao bih – odgovara glas.Većina bi nas došla, razmišljam. Dok jedna mačka, primjerice, ne

bi. Kad sam bio mali, imao sam mačku i jednom prigodom pogodiosam je ogriskom od jabuke. Nikad se više nije pojavila. Nije mipružila drugu priliku i vjerojatno je imala pravo. Sljedeći put opaliobih je nogom posred trbuha. Od tada ne volim mačke i kad god vidimkoju, pljunem tri puta preko lijevog ramena. Bez obzira na to je licrna, bijela, šarena, je li mi prešla preko puta ili prošla sa strane.Oko može prevariti.22 Pokušavam zamisliti atmosferu za tim stolom, kako žvaćemo

hranu, nalijevamo se vinom i pričamo besmislice. Sinčič joj sjedi ukrilu, okreće glavu u stranu i kmeči dok mu ona pokušava u ustagurnuti žličicu s hranom. Njezin muž mrmlja nešto nerazgovijetno,oko usana mu prosijeda brada. Tako sam ga zamišljao. Cathrinepokušava biti ugodna, prisna i svima na usluzi naivno uvjerena da sesvi svjetski problemi mogu riješiti uz obilnu trpezu zalivenu crnimvinom. Tko zna, možda i mogu. Problem je bio u tome što tu nije bilo

problema. Tu je bilo nekoliko životnih priča, takvih kakve jesu inepromjenjivih. Ni na bolje ni na gore.Vidim i nju kako s podsmijehom gleda u mene pa u Cathrine. Vidim

sebe kako joj odvraćam izazivački i kako u sebe, kao u bačvu, sipamvino i postavljam dvosmislena pitanja, čas njoj, a čas njemu. Onpostojan poput panja, pravi se da ne razumije, šuti, jede, jebe mu seživo za sve ovo. On je jedini zadovoljan i to me dovodi do ludila.Nakon nekoliko čaša vina otišao bih u kupaonicu, izmrvio tableteritalina i pošmrkao ih. Možda bih namignuo i njoj, jer ona bi ihsigurno uzela. U sebe bi strpala sve što puca, ali kad je bolesna, dajoj ponudiš aspirin, odbila bi ustrašeno i rekla da se ne želi trovatitom kemijom. Do tog ručka, na sveopću sreću, nikad nije došlo.33 Krajem srpnja Cathrine je, s Irenom i Borčetom, otputovala u

Makedoniju u posjet Borčetovim roditeljima. Tako se i priča okospomenutog besmislenog ručka zaboravila.Irena se nije nešto pretjerano radovala posjetu baki i djedu u

Kočanima. Jednog vikenda, dok smo skupa tulumarili, ispričala mi jeda joj je dosta tog pretvaranja. Baka i djed nisu još znali da su seBorče i Cathrine razveli. A o tome da je ovaj gej vjerojatno nisu nisanjali. Posljednji put kad su bili u posjetu, prije tri godine, morali susvi skupa glumatati. Borče je poveo i Alija predstavljajući ga kaoprijatelja, jer je ovaj valjda bio previše ljubomoran da bi ga pustiosamog s Cathrine. Čini se da nitko ništa nije posumnjao.– Ali nastavila je uvlačeći dim džointa u sebe ja sam im rekla da

više neću lagati. Ove godine ću im reći, pa nek se misle.Tada sam pomislio: A zašto nas dvoje lažemo Cathrine? Ali nisam

rekao ništa, jer mi je dodala džoint, a ja sam povukao dim izaboravio.Nakon tjedan dana, Kate me upitala želim li i ja s njima. Mogu uzeti

godišnji. Nije mi padalo na pamet.

XXXIX

11 Dok su oni bili u Makedoniji, Egil je našao drugu curu. Djevojkesu ga salijetale, kao i svakog DJ-a, ali Irena mu nije dala mrdnuti.Dok bi puštao muziku u nekom klubu ili na kakvoj privatnoj zabavi,uvijek je bila pored njega, ljubila ga i grlila u pravilnim vremenskimrazmacima kako bi, valjda, svima dala do znanja da je samo njezin.Može biti i da ga je samo jako voljela.Sličnu je stvar i Cathrine radila meni, ako bi me kojim slučajem i

nagovorila da izađemo skupa.Egila je, pretpostavljam, takva pretjerana pažnja gušila, a nije bilo

lako ni odolijevati svim tim djevojkama. Kao da ja Gunku stavimslasnu kost na pod, a ne dam da prođe do nje. Prvom prilikom, čimse maknem, ili samo i skrenem pogled, zaletjet će se ravno na nju.Protiv toga nije se moglo ništa, a i zašto bi?Najprije sam mislio da će s tom djevojkom, koja ga je obrlatila već

dan nakon što je otputovala Irena, provesti tek noć ili dvije, alisljedeći vikend on je ponovo bio s njom, sitnom, vrckavomplavušicom, s bezizražajno savršenim licem. Ne znam što je našao unjoj, vjerojatno tek običnu, ponekad tako potrebnu promjenu. Dvadana prije Cathrininog povratka iz Makedonije rekao mi je danamjerava prekinuti s Irenom. Bilo mi je malo žao, ali istodobno samosjetio nejasno olakšanje. Kao da će od njihovog prekida i meni bitibolje.Kad sam ih dočekao na aerodromu, Irena je upitala gdje je Egil.

Odgovorio sam da ne znam. Možda je kod kuće.– Sigurno sprema neko iznenađenje – rekla je i tobože zaplesala

kao kad u američkim serijama za mladež žele izraziti radost.Bila je tek djevojčurak na pragu svog prvog velikog razočaranja.

Možda sam joj trebao reći da ne ide k njemu. Trebao sam joj rećineka mu pošalje poruku da ga je prevarila s nekim dečkom uMakedoniji. Možda bi mu proradila muška taština pa bi ponovo

poželio biti s njom. Ali nisam rekao ništa. To je bila njihova stvar.Neka svatko skuplja svoje ožiljke, neka svatko jede svoja govna,reče zluradi glas u meni.22 Mala je začuđujuće mirno primila taj prekid, činilo se tada.

Cathrine i ja sjedili smo kod kuće i upravo trebali objedovati.Pripremio sam bakalar s krumpirom, otvorio bijelo vino, upaliosvijeće, pustio laganu muziku i izigravao kavalira. Znao sam i japonekad biti fin. Pogotovo sad kad sam svakog trena očekivao daIrena nazove mamu i kroz plač procvili da ju je Egil, moj najboljiprijatelj i cimer, ostavio. Instinktom psa lutalice predosjećao sam daću ja dobiti po njušci zbog svega toga.Irena je upala u stan, vidjela hranu na stolu i ponovo neuvjerljivo

glumila radost.– Jeeee.... klopa... baš sam gladna uzviknula je vireći u zdjelu iz

koje se pušila riba.– Gdje ti je Egil? – pitala je Cathrine.– Mmmm, što dobro miriše – rekla je mala sjedajući za stol.Nikad nije voljela ribu. Sad je natrpala pun tanjur bakalara s

krumpirom i jela kao da joj je posljednji put.Nakon što je s mukom progutala nekoliko zalogaja, zgrabila je čašu

vina, natočila je do vrha i iskapila. Zatim je natočila još jednu iponovo iskapila.Cathrine je pogledala u mene pa u nju. Kao da sam ja nekakva

glava obitelji. I onda je, naravno, majčinski upitala:– Je li sve u redu?– U redu je. Prekinula sam s Egilom. To je sve.– Prekinuli ste? Zašto?– Tako... Prekinuli smo – rekla je trpajući hranu u sebe.Cathrine me pogledala uvjerena da o tome znam nešto više.– A što ćeš... – rekao sam. Tako ti je to u životu.Mala me nije ni pogledala. Kad je objedovala, otišla je u svoju sobu.Cathrine me bijesno pogledala:- – I to je sve što si uspio reći? Tako

ti je to u životu?!Šutio sam nekoliko trenutaka i zatim hladno rekao: – Pa jest. Zar

nije?

33 Irena je ubrzo otišla u kupaonicu, istuširala se i spremila zaizlazak. Prije nego što će istrčati, dobacila je:– Daj, šta ste se tako smrkli? Tako vam je to životu – reče gledajući

u mene. E, da, selim se sljedeći tjedan. Od prvog kolovoza sam sinašla sobu s dvije frendice. Na Grunerløkki. Ne očekujte mevečeras.Cathrine i ja ostali smo sami i u tišini žvakali hranu. Kad smo se

digli od stola i počeli pospremati, rekla je:– Tako ćeš i ti.– Što?– Znaš ti dobro što.Poslije smo sjedili u dnevnoj sobi i šutjeli. Ona se durila i tužno

othukivala, na granici plača, očekujući, valjda, da počnem nekupriču. Da joj ispričam zašto su moj prijatelj i njezina kći prekinuli i daje onda, vjerojatno, počnem uvjeravati u to da naša ljubav nije takva ida se nama, odnosno meni, takvo što nikad ne može dogoditi.Nisam imao volje lagati joj. Poželio sam biti bilo gdje drugdje, samo

ne tu, u toj sobi, kraj te žene.Rekao sam joj da nema smisla da sjedimo tu i da se smaramo. Ja

idem kući, a ona neka se naspava pa ćemo se vidjeti neki drugi dan.Opet me pogledala onim staračkim, optužujućim pogledom. Kao dasam joj sin jedinac što je ostavlja da istrune u staračkom domu.Otišao sam kući, napušio se, progutao četiri tablete ritalina, otišao

do kluba gdje je Egil puštao muziku i plesao do jutra, nerazgovarajući ni s kim. Pokraj Egila sad je bila nova djevojka. Stajalaje na istom mjestu, plesala na sličan način, ljubila ga i grlila ujednakim vremenskim intervalima kao i Irena. Nisam mu zavidio, avjerojatno nije ni on meni.

XL

11 Nakon snijega i hladnih kiša nastupilo je nekoliko dana zatišja.Bilo je hladno, suho i bez vjetra. S Gunkom su dani u kolibi postalipodnošljiviji. Plašio sam se priznati si to, ali bilo mi je lijepo, natrenutke sam možda čak i uživao. Svako jutro on bi me budio ližućime po licu. Zatim bi zijevao, ispuštajući neki piskutav zvuk, što jeznačilo da želi van obaviti svoje potrebe. Poslije sam doručkovaorazgovarajući s njim kao da je neki mali ja. Zurio je u mene i očimagutao ono što sam stavljao u usta. Iz gubica mu je curila slina, alinikad nije skakao niti molio da mu dam jesti. Strpljivo je čekao nasvoj komadić sreće.Potom bismo, nakon što bi se magla digla, izlazili i hodali po

proplancima prekrivenima mrazem, tiho gazili šumama ukrašenimainjem, preskakali planinske potočiće na koje se hvatala tanka ledenaopna, penjali se na vrhove odakle je za vedrih dana pucao vidik svedo velike ravnice na sjeveru.Kad bismo se vratili u toplinu kolibe, ja bih pripremao ručak, a psić

je pomno pratio svaki moj pokret, kao da pazi da štogod nepogriješim. Imao sam stari radio na kojem bi se ponekad moglauhvatiti kakva pristojna glazba. Ali obično bi hvatali stanice na kojimase vrtio turbofolk, ispresijecan pozdravima slušatelja, reklamama ilivijestima o lošoj političkoj situaciji, kako u zemlji, tako i u svijetu.Poslije ručka drijemali bismo jedan pored drugog. Govorio bih psiću

o problemima koji me muče, o događajima u Norveškoj, žalio se nasvoju neodlučnost i osjećaj izgubljenosti koji me prati kamo godkrenuo, pitao ga za savjet o situaciji u koju su me uvalili Salih injegova sestra, a on je ležao pokraj mene, povremeno ispuštao svojgunk-gunk, žmirkao, padao u san pa se budio, okretao se na leđa iširio noge ne bi li ga češkao po punom trbuhu.Bio je već kraj prosinca, do Nove godine ostalo je nekoliko dana.

Osjećao sam da će mene i ovog psića život uskoro ponovo

pretumbati, ali tih sam dana, možda jedini put u životu, bio iskrenosretan.22 Jednog jutra pred kolibu se opet dovuče Salihov bijeli karavan.

Gunko i ja izašli smo na terasu. On je lajao poput nekog većeg iopasnijeg psa, a ja sam samo stajao i čekao. Iz auta su izašli Salih iAlma. Psić prestade lajati i zaleti se ravno prema njoj. Ona ječučnula, uzela ga u naručje i tepala mu. Pas ju je pokušavao liznutipo licu, ali ona je to vješto izbjegavala. Salih je stajao sa strane,coktao i zadovoljno se smiješio. Čak sam i ja osjetio neku toplinu okosrca. Kao kad ti se obitelj okupi za kakav blagdan. Iako i nisam baštočno znao kako se čovjek tada osjeća.Prije nego što će ući, Alma se vrati do auta, otvori stražnja vrata i

sa zadnjeg sjedala izvadi dvije tepsije naslagane jedna na drugu ipokrivene šarenim krpama. U kolibi, Salih reče da je za dva danaBajram, pa mi Alma donijela malo bureka i baklave. Nisam imaopojma da je Bajram za dva dana.– Zar nije Nova godina za dva dana? – pitam.– Nova godina je za tri dana. Bajram ove godine tridesetog – kaže

Alma spuštajući tepsije na stol.– Ima sve da ode u tri pičke... kaže Salih. Niko nije pio mjesec

dana, a sad prvo Bajram pa Nova godina. A prošle hefte bio katoličkiBožić, bio i ja u onom selu do nas. Pucalo se ko da je opet rat. Kuracrat. U ratu svi sagnu glavu u rov, izbace pušku pa opale dva-trimetka da i ne gledaju. Sad svi ko Rambo. I to treći dio.Ja se smješkam, dižem krpu s tepsije i zapahne me miris svježe

ispečenog tijesta, mesa, luka, papra. Zatim pogledam drugu tepsiju.Baklave.– Sad kod nas u selu spremaju još veću ofanzivu nastavlja Salih.

Ova katolička ti je tek prva. Onda ti ide Bajram, to ti je druga, paNova godina, to ti je treća... Umjesto vatrometa svijetleći meci... Urafalima... Pa onda pravoslavni Božić... Tad se čuju detonacije iznjihovih sela, ko da ih neko tuče minobacačima, pa ondapravoslavna Nova godina... Ovdje, jebo mater, niko ništa ne radi.Samo se nešto slavi, loče i puca. I u miru i u ratu. Samo što u mirupucaju u zrak, a u ratu jedni na druge.Zamišljam Almu kako je jutros razvlačila tijesto, kako ga je pažljivo

posipala mesom i lukom, zamotavala, slagala u tepsiju u malim

kolutićima. Mrštila se kad bi joj jufka pukla, podlakticom brisalaoznojeno čelo, stavljala okruglu plavu tepsiju u pećnicu, a peć je onabijela na drva. Na pećnici nema stakla, niti možeš odredititemperaturu na kojoj želiš peći, tako da je ona mora svako malootvarati i provjeravati. Ponekad ubaciti koju cjepanicu.Ali što ja znam kakva im je peć? Posljednji sam put bio kod njih

prije više od dvadeset godina.33 Salih je rekao da mora odmah natrag u selo, jer ima nekog

posla, a Alma neka ostane, da malo porazgovaramo. On će se vratitiza dva sata. Ja mu govorim da i ja mogu svojim autom prevesti Almunatrag do sela.– Sa mnom je došla, sa mnom će se i vratit odvrati on odrješito i

ode.Ja krenem za njim, stignem ga i pitam ima li još onoga.– Čega...? – ne shvaća on najprije. – A, onoga... već si sve

popušio? Haj, pogledaću – reče, sjede u auto i odveze se. Pratiosam ga pogledom dok se spuštao prema putu jer sam imao tremu odulaska u kolibu. Ta trema pređe u zabrinutost kad sam vidio da Salihnije skrenuo prema selu, već na suprotnu stranu, tamo gdje su živjelivehabije.U kolibi, Alma je stajala pored štednjaka i kuhala vodu.– Ode on... – rekoh i htjedoh dodati da je otišao u suprotnom

smjeru, ali ona me prekinu.– Neka ga, doće on... Hoš kafu?– Ne pijem kafu. Može čaj.– Ma ne bi ni ja trebala, al baš mi se pije.– Pa nemoj ako postiš.– Ma nije to...– Mene kafa opali po živcima, počnem se sav trest rekao sam. Ona

je šutjela, napravila nam jaku tursku kavu i servirala je na stol.Gunko se vrzmao oko njezinih nogu misleći valjda da se spremaneka hrana. Ja sam sjeo na kauč i očekivao početak njezine priče.

XLI

11 Sjedili smo i srkali kavu. Meni se okus kave nikad nije dopadao,pa bih uz svaki gutijaj progutao kocku šećera. Gunko je sjedio,oblizivao se i uzaludno čekao da i njemu dam.Ona napokon poče. Pitala me najprije što mislim o svemu onome

što sam razgovarao s njezinom bratom. Što ću misliti? Najpametnijebi mi blio da šutim, znam to, ali nakon trećeg fildžana i tuceta kockišećera bio sam kao na spidu. Počeo sam mljeti i objašnjavati iraspredati a da nisam ni sam znao što ni kako, ali bilo je jasno i menii njoj da se pokušavam izvući. Ona je samo slušala i kimala. Natrenutak me podsjeti na doktoricu Langfeldt.Moje muljanje presjekla je jednom jedinom rečenicom.– Putujemo prekosutra.– Imam vizu za Njemačku. Imam i nešto para.Ja sam i dalje šutio. Možda sam prije i mogao reći da odustajem, ali

sad je bilo kasno. No, ako ćemo iskreno, nisam nikad rekao ni dapristajem.– Šta ćemo s Gunkom? pitam.– S kim?– S cukom. Ne idem bez njega.Ona pogleda na psića koji je sjedio i gledao nas, čas jedno, čas

drugo, kao da je na teniskom meču. Siguran sam da je znao o čemupričamo.22 Plan je bio da trideset i prvog prosinca krenemo za Tuzlu. Salih i

ona u njegovom autu, a ja u svom. Ondje ćemo prenoćiti i ondaujutro prvog siječnja autobusom nastaviti za Njemačku. U nevjericipitam koji to autobus vozi prvog dana Nove godine za Njemačku.– Bundavica – reče.– Ko?Ona objašnjava da je to privatni prijevoznik Bundavica koji vozi

radnike u Njemačku. Ljudi moraju stići na posao trećeg siječnja.

Ja sam opet, očajnički, govorio da nikako ne bih ostavljao psića, alii ona i ja znali smo da je stvar gotova. No, ona je to htjela i čuti.– Reci sad odma, ideš il ne ideš? Jer ja idem, s tobom il bez tebe.Šutio sam.– Za cuku ne brini. Nek ostane sad ovdje, čuvaće ga Salih, pa

ćemo ga dobavit poslije. Ionako ga mora pelcovat. Doće Salih kodnas u posjetu pa će ga donijet.Gledao sam u nju dok je sve brže i brže govorila, uvjeravajući me

kao da sam malo dijete. Nisam joj vjerovao, znao sam da laže, da birekla bilo što samo da je poslušam, ali znao sam i da bi otputovalasama, ako je odbijem. A tada bih se osjećao gore od zadnjeg šupka.Osjećao bih se kao predzadnji šupak. A tako sam se već predugoosjećao.Pristao sam.– Okej... putujemo – rekao sam smekšano. – Al ima da bude kako

ja kažem – dodajem ni sam ne shvaćajući što sam pod time mislio.Ona skoči s naslonjača, baci se na mene grleći me i ponavljajući da

će sve biti kako ja kažem.Kad se pribrala, odmakla se i stojeći pokraj mene objema rukama

uhvatila moju ruku.– Ne brini se, bolan, ništa. Sve ću te slušat. Neću ti bit ni na kakom

teretu, bogami.U trenu kao da se od prefrigane rospije pretvorila u simpatičnu

djevojčicu. Čak su joj u očima i suze zasvjetlucale. Tek tada nisamznao da li da joj vjerujem ili da se osjećam kao šupak.33 Nakon što smo popili kavu i zaključili posao, ona stade

pospremati po kolibi, a ja sam joj pomagao.Htjela je čuti što više o Norveškoj pa sam joj, dok smo prali suđe,

pričao. Najednom je iz mojih opisa nestalo gorčine i ironije. Pitala jeimam li stan, a ja sam odgovorio da nemam, ali neka se ne brine.Možemo za početak biti kod jednog mog prijatelja. Što ćemo raditi?Neka se ne boji, ja ću naći posao u roku odmah. A ona? Učiti jezik.Kako će naučit jezik? Ići će na tečaj. Je li težak taj jezik? Ništa lakšeod norveškog. Čula je da je ondje hladno i mračno, hoće li ona toizdržati? Pa i ovdje je hladno i mračno. Osim toga, nije to zatvor.– Uvijek se možeš vratit – kažem na kraju pomalo nestrpljivo. Sad

ispada kako ja nju nagovaram da ide, a ona se nećka. Još će mi na

kraju predbacivati da sam je odvukao protiv njezine volje.Ona se zatim počela raspitivati o tome što sam radio i jesam li imao

neku djevojku ili ženu, a ja sam odgovorio da ne bih o tome.– Što to? Ja ću tebi sve ispričat, ako te zanima.– Ne zanima me. Pričaćemo, ima vremena.Ubrzo ona, pospremajući, pronađe moju bilježnicu. Rekao sam joj

neka mi je vrati, ali nije htjela i počeli smo se ganjati oko stola. Onase smijala i zadirkivala me, njoj je to bila igra, ali ja sam bioprestravljen i samom pomišlju da bi mogla pročitati ono što je pisalou njoj. Ili možda još gore: da pročita ono o Cathrine.– Nemoj se sa mnom zajebavat! – dreknuo sam. – Vrati to! Ona je

valjda shvatila da se zblija ne šalim.– Dobro, ba, dobro... Šta se odma dereš? Evo ti... – reče nevoljko

mi vraćajući bilježnicu.U to se pred kolibom začu auto. Oboje smo izašli na trijem. Kad je

Salih izašao iz auta i vidio nas, sav se ozario.– Ostante tako da vas uslikam. De podigni i cuku...Salih je okidao i okidao, a mi smo se namještali i smiješili. Činilo se

da smo se svi uživjeli u svoje privremene uloge, uključujućinesretnog psića.

XLII

11 Stajao sam na trijemu, u džepu znojnim dlanom stiskao paketićtrave i gledao kako Salihov bijeli auto nestaje iza okuke. Ovaj je putišao u pravcu sela.Kad mi je davao taj paketić, pomislio sam ga upitati zašto je, kad je

ostavio Almu i mene same u kolibi, išao u pravcu vehabija. Što jeondje tražio? Odakle je nabavio travu ako nije išao u selo? Odvehabija?!Imao sam ja još dosta pitanja, ali on, lukavi jednooki jazavac, samo

promrmlja kako se žuri, brzo će se smrknut.– Onda, rođo, preksutra popodne? – reče čvrsto me držeći za ruku.Stisak mu je bio jak, te su ruke navikle držati vreće, lopate, pivske

boce i kalašnjikove.– Preksutra popodne... rođo odvratim sa smiješkom kojemu ni sam

nisam znao pravi uzrok.22 Vratio sam se u kolibu, motao džointove, jeo burek i baklavu i

listao svoju bilježnicu.To da se Cathrinin i moj komad ljubavi potrošio postalo je očito

nakon njezina povratka iz Makedonije, ali prekinuti još nismo mogli.Trebalo nam je još nesporazuma, svađa, nepovjerenja, uvredljivihriječi, laži, a i preljub bi dobro došao. No, kao što se istinski uživa uuzlaznoj fazi ljubavne veze, mora se iskreno patiti i u silaznoj.Kratko ljeto naglo se pretvaralo u jesen, kiše su već danima

zasipale Oslo, lišće je venulo i opadalo, a ljudi su i dalje hodali uljetnoj odjeći odbijajući priznati da je gotovo. Zavaravali su se da ćenakon kiše ponovo granuti sunce, ali ni to nije potrajalo dugo. Kad-tad iz ormara su se morali izvući zimski kaputi.Jednog takvog kišnog dana, dok sam u kabanici dijelio poštu po St.

Hanshaugenu pozvao me profesor Pettersen i pitao bih li mogaouskočiti ovaj semestar i predavati na sveučilištu. Mijenjao bih jednuasistenticu koja je zadobila komplikacije pri trudnoći. To bi trajalo do

sredine prosinca, dakle tri mjeseca. A možda i dulje, vidjet ćemo.Mogu početi već sljedeći tjedan. Pristao sam.Kad sam podijelio poštu, otišao sam šefu i sve mu objasnio. On se

mrštio i pripaljivao smotanu cigaretu koja je jedva izvirivala ispodpožutjelih brkova. Zatim je kašljao jedno pola minute. Lijepo semoglo čuti da mu nešto struže po plućima. Rekao je da je glupo dadajem otkaz, nego da će mi najprije dati godišnji, a zatim neplaćenidopust. Mogu se vratiti kad god poželim. Napisat će mi i preporuku.– Dobar si ti momak – rekao je smrknuto.Malo me iznenadio svojom dobrotom. Neočekivana dobrota može ti

natjerati suze na oči.Zahvalio sam mu i krenuo iz njegova ureda.– Ali nemoj mi zabušavat ovaj tjedan, jes čuo!? Misliš da se može

tek tako dolazit i odlazit... kako se kome digne kurac... a pošta samostiže i stiže... neko je mora podijelit... samo stiže i stiže i stiže...33 Tog vikenda, činilo se, imao sam razloga za slavlje. U petak

sam izišao solo, a Cathrine sam obećao da ću s njom provestisubotnju večer. Ona je, naravno, pripremala gozbu u čast mogvelikog povratka na sveučilište. Izgledalo je da je to raduje više negomene.Moje se partijanje, normalno, produljilo sve do subote popodne.

Prije odlaska Cathrine stigao sam otići kući, otuširati se, presvući ipovući nekoliko crtica bijelog praha da malo dođem k sebi.Došao sam Kate u izvrsnom raspoloženju, blago rečeno. Vidjela je

ona moje užarene i iskolačene oči, naravno, аli nije htjela kvaritivečer. Ja i nisam bio nešto gladan, ali vino mi je odgovaralo, tako dasam ga nemilice salijevao u sebe. Imao sam osjećaj da mi je glavabistrija što ga više pijem. Poslije smo otišli u spavaću sobu i pokušalivoditi ljubav, ali nije išlo. Bio sam previše razvaljen. Rekao sam jojda bi mi sigurno pomoglo kad bih zapalio džoint. Pristala je. Činilo seda bi tu večer pristala na bilo što, samo da mi udovolji. Smotao samdžoint neprekidno govoreći bog te pita što. Misli su mi jednostavnoizlazile na usta. Nakon što smo popušili džoint, uspjeli smo seposeksati, ali nije to bio neki vrhunac ljubavne umjetnosti. Vidjelo seto i na njoj i na meni. Rekao sam da će vjerojatno biti bolje, samo dame malo pusti droga.

– Kad me malo spusti, bit će nam do jaja – rekao sam joj na našemi počeo se cerekati. – Do jaja, kontaš...?Kontala je, smješkala se, ali čak i onako mutan vidio sam da joj je

već svega dosta.Smotao sam još jedan, pušili smo i ja sam opet pričao bez

prestanka. Počeo sam govoriti o svojim seksualnim iskustvima izrane mladosti. Nju je to, čini se, pomaio uzbuđivalo pa je i ona menipočela pričati o svojim doživljajima dok je putovala Jugoslavijom. Tanas je priča jako napalila pa smo se napokon dohvatili kako treba.Dok sam je nabijao, imala je zatvorene oči i bio sam siguran dazamišlja nekog drugog, nekog koga je voljela dok je bila mlada.Nekog tko ju je zaveo, ljubio i povrijedio.Poslije smo ležali u krevetu, a ja sam opet motao džoint. Ona je

pitala nije li već dosta. Odvratio sam da prava zabava tek počinje.Tek sam sada u formi.Pušeći taj treći džoint, nastavili smo i priču o iskustvima iz mladosti.

Pitao sam je da li je ikad spavala sa ženom, a ona s gađenjemodgovorila da nije.– Osim s bivšim mužem – reče i počne se hihotati.– Ja jesam kažem skoro ponosno.– Znam – kaže ona smijući se i dalje. – Spavao si ti s mnogo žena.– Ma ne – smijem se i ja – s muškarcem.– Šta s muškarcem?– Pa... jednom kad sam bio klinac zabrijao sam s nekim dečkom.Ona se i dalje smijala, ali oči i cjelokupan izraz lica nisu pratili njezin

hihot.Zatim je zašutjela, pridigla se u krevetu i upitala:– Spavao si s muškarcem?Ja sam se i dalje smijao. Rekao sam: – Da, jebote, zamisli...– Kad? – upita ona oštro.Moj se smijeh polako stišavao, ali još je uvijek sve bila zajebancija.

Bar meni.– Ma to je bilo davno, jako davno. Bio klinac... imao sam možda

sedamnaest-osamnaest godina.– I to mi sad kažeš? – naglo ju je obuzimao bijes.Moj se smijeh pretvorio u bezazlen smiješak:– A što da ti kažem... bio sam potpuno zaboravio na to.

– Zaboravio?! Ti si zaboravio?! On je zaboravio! Nakon svega štosam mu ispričala o sebi, on je to zaboravio... Znala sam, znalasam... zagnjurila je glavu u jastuk i ridala.Pokušao sam je zagrliti straga, ali odgurnula me.Pokušao sam je umiriti riječima. Govorio sam joj da se toga stvarno

ni ne sjećam. Bio sam tek dječak, napio se i završio s nekimmomčićem. I ne znam kako se zapravo zbilo.Ona izroni glavu iz jastuka. Lice joj je bilo otromboljeno, oči crvene,

a usta iskrivijena od boli.– Jesi li i ti peder?! Priznaj! Reci odmah sad! Nemoj se igrati sa

mnom.Odgovarao sam joj da nisam. Objasnio sam joj da se to dogodilo

tada i više nikad. Uvjeravao sam je da me muškarci ne privlače.– Pa da me privlače, zašto ne bih bio s njima? Zašto ne bih bio s

nekim likom, a ne s tobom? Probao sam to, da mi se svidjelo,vjerojatoo bih i nastavio.– A zašto ti se nije svidjelo? – nije se dala ona. Uvidio sam kako ću

se provesti te noći. Uvidio sam i kako ćemo se nas dvoje provesti.Bilo je možda najlakše reći: – Da, peder sam, i što sad? – i nakontoga otići. Ali teško ti je to reći kad nisi, makar te stajalo živaca za triživota.– Nemam pojma zašto mi se nije svidjelo. Jednostavno nije. Ne

privlače me muški, daj probaj to shvatit!– Hoću da mi sve ispričaš, sve! – dreknula je.Rekoh joj da se tu nema što pričati.– Je li ti pušio? Jesi li ti njemu pušio?Šutim i sažaljivo je gledam. Potpuno je pukla. Čestitam. Ovaj si put

nadmašio samog sebe. Potpuno je pukla.– Da, pušio sam mu – kažem.– Tko je kome prvi pušio?– Prvo ja njemu, naravno.– I što je poslije bilo?! – govorila je teško dišući. Činilo se kao da će

je strefiti kap.– Ništa – mirno kažem. – Prvo on mene naguzio, pa onda ja njega.Ponovo je urliknula, dvaput me snažno ošamarila, pri čemu su joj

se sise veličanstveno zatresle, zatim me zagrlila očajnički snažno iponovo počela plakati.

Osjetio sam njezine vrele suze, mekane sise stisnute uz moje tijeloi kurac kako mi se diže. Pojebao sam je kao nikad dotad. Ona jestenjala, ali nisam bio siguran da li od užitka ili je zapravo grcala odplača.Poslije smo ležali potpuno prazni i šutjeli. Meni vrag nije dao mira

pa sam rekao: – Da ti budem iskren, jedino čega se sjećam je da meujutro malo boljela guzica. Za ovo ostalo zbilja ne znam.Ona se pokušavala nasmiješiti, ali nije išlo.

XLIII

11 Namjestio sam kauč za spavanje, legao i pušio. Uz mene seušuškao i čupavi psić. Razmišljao sam o tome da nam je sutraposljednji dan u kolibi. Sutra nam je posljednja zajednička večer.Spavao je mirno, ne sluteći ništa. Očito nije vidio zlu budućnost,poput mene.Razmišljao sam i o tome da bih sljedećom prilikom trebao otvoreno

porazgovarati s Almom. Čisto da djevojka nešto ne pomisli. Što dapomisli? Neka ona misli što god hoće, ali ja joj moram objasniti daovo činim samo da joj pomognem i da mi je rođakinja. Čisto da zna,da joj na pamet ne padaju tko zna kakve ideje. Da ne misli da neštomora sa mnom. A zašto bih joj to govorio? Zar se to nepodrazumijeva? Na ovom svijetu ništa se ne podrazumijeva. Čim jojto kažeš, ispast će kao da si na to već bio pomislio. A jesi lipomislio? Što? Znaš ti dobro što. Ma nemam joj što govoriti. Bit ćekako bude.Tako je bilo i s Cathrine. Spremao sam se s njom porazgovarati o

nama, o tome što i kako dalje, ali nisam. Odgađao sam to sve doknije postalo prekasno.Prije nego što ću početi raditi na fakultetu, imao sam podulji

razgovor s profesorom Pettersenom. Rekao mi je da će mi pružiti jošjednu priliku, ali da ovaj put moram opravdati njegovo povjerenje ibiti ozbiljan i profesionalan. Shvaćam li što mi želi reći? Rekao samda shvaćam i da ga neću iznevjeriti. Istina je bila ta da u takokratkom roku nisu mogli naći nikog drugog, ali za ostalo je imaopravo. Pružaju mi novu priliku, ako je ne želim, onda to odmahtrebam reći. Želim. Pettersen me pitao je li mi dovoljno tjedan danada se pripremim za prva predavanja, a ja sam rekao da jest. I takosam ponovo počeo predavati.22 Barem naizgled, nastupilo je mirnije razdoblje. Prestao sam se

razbijati s Egilom svakog vikenda, a provodio sam ih uglavnom s

Cathrine. Irena se iselila i rijetko smo je viđali. Njezin se otac odseliou Maroko zajedno s partnerom. Ondje su, koliko sam shvatio, otvorilirestoran. Ja sam predavao, čitao, smišljao kako prebroditi vikend ada se ne opijem ili nadrogiram. Cijelo sam vrijeme morao neštoraditi, nisam se znao opustiti bez opijata. Išao bih na plivanje, usaunu, vozio bicikl po Nordmarki, čitao, pisao, radio bilo što samo dane puknem. Cathrine je vidjela da se zbilja trudim dovesti se u red ipokušavala mi je pomoći koliko je god mogla. Ali žensko strpljenjeima početak i kraj. Dvije su stvari nju mučilc, a ona je pak mučilamene. Jedna je bila to što nikako nisam mogao odlučiti preseliti sekod nje. Irena je otišla i ona je „odbijala živjeti kao samotnjak“ i„htjela muškarca pored sebe“. Nisu pomagala moja objašnjavanja dasmo ionako cijelo vrijeme zajedno, da polovina ljudi u Oslu živesami, da mi treba još malo vremena. Govorio sam joj da bi svi, kad biza to imali uvjete, najradije živjeli sami. Ona nije zagrizla takvuradikalnu argumentaciju. Tražila je da se izjasnim, hoćemo li „stvoritinešto skupa“ ili prekinuti.Što se mene ticalo, već smo bili prekinuli, ali nisam znao kako da joj

to kažem. Imao sam osjećaj da bi je to potpuno slomilo, a to bi mionda natovarilo teret nečiste savjesti. I zato sam odlučio čekati daona prekine sa mnom, pokušavajući joj dati dobar povod. A jedan odnajboljih bio jc taj što smo skoro potpuno prestali voditi ljubav.Odnosno, ja sam bio taj koji nije pokazivao interes. Pravdao sam seda sam u periodu odvikavanja od opijata i da su mi tijelo i svijest jošpomaio slabi. Bila je to, velikim dijelom, i istina. Ona je jedno vrijemebila strpljiva, ali, kao što rekoh, žensko strpljenje ima granice.Pogotovo kad je o ovakvim stvarima riječ.I što da se kaže; Cathrine je gubila živce, bivala sve osjetljivija, sve

bi češče urlala na mene, da bi se odmah zatim počela ispričavati,plakati, grliti me i stiskati uz svoja majčinska prsa. Moja želja za njomi daije je kopnjela.33 Posebna priča bilo je njezino nepovjerenje u moju muškost.

Nakon nekog vremena opet je izvukla to moje nesretoo iskustvo kojesam joj naspidiran prepričao. Jednom dok smo se mazili, poče miprstom čačkati po dupetu. Ukočio sam se i bijesno joj maknuo ruku.Bio je to jedan od rijetkih pokušaja da se poseksamo i upravo ga je

upropastila. Tako sam joj i rekao. Ona se počela ispričavati i rekla daje mislila da mi možda to treba.– Treba meni štošta, ali prst u šupak mi definitivno ne treba. Slušaj,

nisam peder, nisam, kontaš? Da jesam, jebo bi se s muškarcima.– Možda si biseksualac? rekla je kao da se nada.– Ne, nisam ni biseksualac. Volim žene. Kontaš? Jebem samo

žene.– Koje žene? upita ona plačnim glasom. Koje žene?O, Bože, o, Bože, o, Bože moj.– Tebe, samo tebe.– Mene ne jebeš reče, zagrcnu se od plača i zagnjuri glavu u

jastuk. Izvela je to poput glumica koje glume dobre jadnice umeksičkim sapunicama.Ja sam prihvatio svoju ulogu nevaljalca, odbacio pokrivač sa sebe,

digao se, odjenuo i otišao najprije iz sobe, a zatim i iz stana. Otišaosam ravno na Granland, kupio pet grama hašiša, pa u svoju sobu naТиуепи, cijelu noć gledao porniće na internetu i drkao. Svršio samsedam-osam puta. Pitao sam se u čemu je problem sa mnom. Zaštojoj jednostavno ne mogu reći: Ne palim se na više na tebe. Samo to iništa više. Divna si i krasna i to uopće nema veze s tobom, alijednostavno mi se ne diže na tebe. Nisam peder, nisam dvocijevka,ali te ne mogu jebat. Mogu jebat bilo koju drugu ženu na svijetu, alibaš tebe ne mogu. Ne znam zašto je to tako volio bih joj reći. NisamBog, nisam ja to tako uredio. Ali tako je. I zašto se moram osjećatikrivim ako mi se ne diže na tebe? I zašto se ona mora osjećati lošeako je ja ne želim jebati? U ovom gradu ima bar deset tisuća drugihkoji bi to željeli. Ja joj ne branim ništa. Idi, zadovolji potrebe, radi štohoćeš, samo me pusti na miru. To sam joj trebao reći, razmišljaosam motajući džoint. Bio sam bijesan na sebe i svoj kukavičluk. Čakni hašiš nije pomagao. I sad, dok sjedim u djedovoj kolibi i mislim nato, osjećam taj isti bijes. Osjećam ga cijeli život, pa nikom ništa.

XLIV

11 Dok psić i ja tonemo u san, u daljini odjekuju pucnji slavlja. Imaoje Salih pravo, zblija je zvučalo kao omanji oružani sukob. Sljedećejutro, na Bajram, napadao je gust snijeg. Neko sam vrijeme ležao nakauču u meni tako svojstvenoj neizdrživoj napetosti. Nije mi seustajalo, a nisam mogao ni ležati. Nisam htio otići iz kolibe, ali nisamviše ni mogao izdržati ovdje. Nisam htio živjeti, a nije mi se dalo niumrijeti. Gunko se popeo na mene, nekoliko me puta liznuo po licu izijevnuo ispuštajući piskutav, iritirajući zvuk.Bilo mi ga je neizrecivo žao. Salih će ga vjerojatno vezati lancem i

više ga nikad neće pustiti. Ili će ga dati nekom drugom tko će učinitito isto. Psi na lancu postanu zvijeri. Kao i ljudi, uostalom. Ljudi kojivežu pse zapravo su i sami vezani. Vezan ja, vezan pas, vezanažena, djeca, selo, vezani čitavi gradovi, narodi, zemlje. Čitav je svijetna lancu.Dižem se iz postelje, otvaram vrata i nas dvojica izlazimo. Kao i

svakog jutra, ja pišam s verande, on uz najbližu šljivu. Snijeg je gust,krupan i vlažan. Teško se hvata po tlu. Vraćam se u kolibu i stavljamvodu za čaj, sjedam na kauč, gledam kroz prozor, gledam psića kakotrčkara oko stabala, njuška, vrti repom, okreće se i gleda gdje samja.22 Posljednje jutro s Cathrine proveo sam početkom prosinca te

godine. Došao sam bio k njoj u petak navečer i htio joj napokon rećida više tako ne ide. Mislio sam da će valjda shvatiti da nas više ništane drži skupa osim mog straha da joj to kažem i njezina straha da ćeostati sama. U posljednje vrijeme zapadala je u sve veću depresijukoju je pokušavala skriti pretjeranim iskazivanjem ljubavi. No, kad bimalo popila, sva bi se smežurala, uvukla u sebe, uhvatila bi seobjema rukama za moju ruku i počela govoriti kako ništa ne traži odmene. Samo da budem tu ponekad. Jer otkad zna za sebe, svi jesamo napuštaju. Ja najprije šutim, zatim joj proturječim i uvjeravam

da je nitko nije ostavio. Onda ona nabraja tko ju je sve ostavio.Spominje ljude od vremena prije nego što sam se ja rodio pa sve dobivšeg muža. Sjetila se i nekog psića koji je pobjegao od nje.I te naše posijednje zajedničke večeri ona, nakon što smo večerali i

prešli na treću bocu vina, opet govori da svi samo odlaze od nje, evoi Irena. Ja govorim da je Irena nije napustila niti pobjegla od nje,djevojka studira i normalno je da želi živjeti sama.– Ma studira ona vraga – govori moja nekadašnja Kate samo izlazi i

drogira se. Misli da ja ne znam. I nju će svi napuštati, baš kao imene.Ja se umorno osmjehujem.Ona me gleda razrogačenim plavim očima koje su me već počele

plašiti.– Pa ozbiljno! – dodala je na kraju.Pokušavam bar zamisliti rečenicu kojom bih započeo ono što joj

želim reći. Ono zbog čega sam došao. Da se rastanemo. Ne moranitko nikoga napuštati.Ali vidim da od toga opet neće biti ništa. Bijesan sam i na sebe i na

nju. Počinjem shvaćati tog psa koji je pobjegao od nje.33 Imao sam ja već plan, znao sam i kamo i kada bih otputovao, ali

sve sam manje vjerovao u svoju snagu. Cathrine pak kao da jeosjetila tu moju slabost, neodlučnost, i samo je ponavljala svoju pričuo napuštanju. No, kako to već biva, uvijek se nešto dogodi, naizgledglupost, sitnica, ali pokrene cijelu lavinu događaja. To što se zblio tognašeg posljednjeg jutra ne želim uopće pokušati objasniti ni sebi nidrugima.Kada smo tu večer legli u krevet, Cathrine se prilijepila uz mene

poput pijavice. Nekad sam volio osjetiti njezino tijelo uz svoje,njezine grudi kako se gnječe uz moja prsa, njezine usne kako menježno ljube po vratu. Sad sam se osjećao kao čovjek živ zakopan ugrobu. Ona se najprije malo odmaknu od mene, uze moju ruku i stavije na svoju dojku. Ruka je ostala mlitava, nije pokazivala želju zamilovanjem.Zatim svojom rukom stisnu moju koja, tako, stisnu njezinu sisu.Cathrine upita:– Osjetiš li?– Osjetim – rekao sam umorno.

– Mislim da ću morati kod liječnika na kontrolu.Ja šutim ne shvaćajući o čemu govori, ali ni ne mareći za to.Ona zatim reče kako već duže osjeća tu grudicu malo ispod

bradavice, ali čini joj se da je sada, posljednjih tjedana, počela rasti.– A probaj i ovu drugu reče zatim i stavi moju ruku na drugu dojku.

Evo i ovdje ima nešto, neka grudica, a nije je prije bilo. Daj probaj,ozbiljno, ne zezam se.Probao sam nevoljko i rekao da ne vidim nikakve razlike.– Hajmo spavati. Molim te – poljubim je u čelo i okrenem se na

drugu stranu.– Ne pokušavam te napaliti – reče tiho. Ozbiljno. Stvarno me već

neko vrijeme boli ova lijeva.Okrenuo sam se i poljubio i lijevu i desnu dojku, malo je pomazio

jednom rukom po glavi, drugom po guzi, rekao da je volim, okrenuose na drugu stranu, ležao budan, psovao u sebi, osluškivao kakotone u san, kako malkice hrče i mljacka u snu.Zaspao sam i onda me, usred noći, probudilo otključavanje brave

ulaznih vrata. Čuo sam kroz polusan da netko ulazi u stan, pomislioda je to sigurno Irena i ponovo zaspao. Kad sam se probudio, bilo jejutro, ali nije svanulo, jer u Oslu zimi svane tek oko devet-deset. Čuosam muziku iz Irenine sobe. Ležao sam tako budan neko vrijeme,prikupljao snagu da se dignem, odem u kupaonicu i popišam se.Vrata Irenine sobe bila su zatvorena, ali muzika se dobro čula.Pomislim da je sigurno sinoć negdje zabrijala, vjerojatno i uzelaštogod, ali nije mi bilo jasno zašto je tako razbijena dolazila kućimami. Pa upravo zato valjda i živi sama, da je mater ne vidi takvu.Čim sam otvorio vrata kupaonice, bilo mi je jasno da je netko

unutra, ali bilo je kasno da ih zatvorim. Obično se čuje kad se netkounutra tušira, ali ovaj je put muzika prigušila zvukove. U kupaonici jebila Irena. Bila je okrenuta prema meni i vidjela me kad sam ušao.Izgledala je prekrasno. Izgledala je kao Cathrine trideset godinamlađa, kad je ljubovala po jadranskoj obali, kad se još nije plašilasamoće, kad se bezuvjetno davala, kad je bila anđeo i vrag. Htiosam, stvarno sam htio, zatvoriti vrata i izaći, ali nisam mogao. Stajaosam na otvorenim vratima kupaonice, para je kroz mene nahrupilavan, a ona je stajala i gledala me. Po očima se lijepo moglo vidjeti načemu je. Oči su govorile: – Šta je, sviđa ti se, ha?! – Bar sam ja to

tako tada doživio. Trajalo je to tek nekoliko sekundi, iako se činilo daje bilo mnogo dulje. Zatim se pomilovala po grudima, zatvorila oči iokrenula se bočno prema meni. Ja sam i dalje stajao na vratima igledao. Protrljala je najprije kosu rukama, a zatim bokove istražnjicu. Ja sam i dalje stajao i gledao. Ponovo me pogledala, aliovaj put pogled nisam mogao izdržati, brzo sam zatvorio vrata. Biosam u boksericama i majici. Bokserice su se napele. Istodobno samosjećao da moram pišati. Nisam imao gdje pa sam otišao do kuhinjei popišao se u sudoper. Zatim sam po sudoperu posuo malosredstva za pranje suđa i sve zalio vrelom vodom. Bolno je pišati sjakom erekcijom. Od pišanja se smanjila, ali u glavi su bile praveorgije. Želiš nju, uvijek si želio samo nju začuli su se glasovi. Nju,Cathrine kad je bila mlada. Vratio sam se u sobu, stajao nekovrijeme i gledao Cathrine kako spava. Ona kao da je osjetila da jegledam, polako je otvarala oči i budila se. Vidjela me kako stojimpored kreveta i rekla da ne idem još, da dođem još malo u krevet.Podigla je poplun i čekala da dođem. Gledao sam u njezino tijelo iosjetio kako mi bujica krvi ponovo navire ispod trbuha. Legao samna nju, zaronio u njezino tijelo, zatvorio oči, u mislima mi je bilaIrena. Vodili smo ljubav kratko, nisam se uspio dugo svladavati. Kadsam svršio, sve se srušilo. Ja sam se urušio iznutra. Možda je to bilozbog srama, a možda bijesa. Srama što sam poželio Irenu, a bijesašto je nikad neću imati. Cathrine me i dalje grlila, ali ja više nisam bioondje. Tada sam znao da je zbilja gotovo. Odjenuo sam se bez riječi,poljubio je i izašao.Sljedeći put vidio sam je na bolničkoj postelji kad je umirala.

XLV

11 Spakirao sam stvari u isti onaj stari plavi ruksak koji sam nosiona putovanja već cijelo desetljeće. U drugom, malom ruksaku bili sudokumenti i nekoliko knjiga. Gunko je radoznalo pratio što radim ivrzmao mi se oko nogu. Kad sam bio gotov s pakiranjem, izašli smoi šetali po okolnim brežuljcima. Prestalo je sniježiti i puhao je blagjužnjak koji kao da je najavljivao proljeće. Ali daleko je do proljeća.Poslije smo se vratili u kolibu, pripremio sam ručak, rižu zaprženu s

jajima, a preostali kolut bureka podijelio sam s Gunkom.Kad se smrklo, upalio sam lampu, uzeo bilježnicu, listao je i čitao

pojedine dijelove. Činilo se kao da su u pitanju dijelovi tuđeg sna.Kad sam je prelistao do kraja, ostao sam sjediti i mislio o onome štose događalo nakon što sam onog jutra otišao od Cathrine. Nisamviše imao snage zapisivati. Nisam znao ni što učiniti s bliježnicom.Napokon sam je spremio u mali ruksak i stao pospremati kolibu. Nijesu tu imalo bogzna što pospremiti, ali morao sam nešto raditi da miprođe vrijeme. Poslije sam opet pušio džoint, sjedio na kauču,milovao Gunka, razmišljao o sutrašnjem danu, o putovanju koje nasje čekalo, o psiću kojeg ću morati napustiti, o životu koji je čekaomene i Almu. Osjećao sam strah i neizvjesnost, ali istodobno izadovoljstvo što će se nešto ipak promijeniti, iako nisam mogaozamisliti što i kako. Poslije sam namjestio postelju za spavanje,ugasio lampu i dugo budan ležao u mraku. Misli su mi se opetvraćale u prošlost, ali plašio sam se posložiti ih u cjelovitu priču.Slike koje su navirale mijenjale su oblik, pojavljivale se i nestajale, apočeli su dopirati i glasovi, fragmenti davno izgovorenih rečenica,osjećaji koje sam nekad davno potisnuo i koji su sad htjeli van naslobodu. Popio sam dvije tablete za spavanje i čekao da me poklopisan.22 Onog jutra kad sam se rastao od Cathrine, otišao sam kući,

istuširao se i zatim tri puta onanirao zamišljajući Irenu. Svaki put kad

bih svršio, osjetio bih sram, prazninu i tjeskobu. Tim redoslijedom.Zatim sam na internetu našao prilično jeftinu avionsku kartu za NewDelhi. Predavanja na fakultetu završavala su sljedećeg petka, a jasam za Indiju letio već u nedjelju. Novaca sam imao, a čekale su mejoš dvije plaće od fakulteta. Za Indiju je zapravo samo potrebno imatiavionsku kartu, a ondje je, kad već stigneš, sve jeftino, ako nisipreviše izbirljiv. Bio sam ondje prije dvije godine i u četiri mjesecaproputovao je uzduž i poprijeko. Znao sam što me ondje čeka i zaštoodlazim. Ljudi tamo idu zbog tri stvari: da vide nešto novo, da„pronađu sebe“, i da se drogiraju.Još istog tog dana Cathrine me zvala nekoliko puta, ali nisam se

javljao. Zatim mi je poslala nekoliko poruka; izbrisao sam ih a da ihnisam pročitao. Poslije sam razgovarao s Egilom i rekao mu danamjeravam otputovati na dva-tri mjeseca. Neću ponijeti telefon, aelektronsku poštu neću pregledavati. Platit ću sobu za tri mjesecaunaprijed. Pitao je što u slučaju da je nešto bitno, kako će me naći?Odgovorio sam da nema ničega bitnog.Rekao sam mu da će vjerojamo ovih dana na vrata pozvoniti

Cathrine, ali neka kaže da nisam kod kuće. On poče vrdati da mu jeneugodno lagati, a ja mu osorno odvratim da je i meni bilo neugodnolagati za njega. Pitao je kad sam to ja morao lagati za njega, a ja galedeno pogledah i rekoh: Znaš ti dobro kada.Poslije mi ga je blio žao, nije on bio kriv za moj kukavičluk i za to

što svoja sranja nisam čistio sam za sobom. Vjerojatno sam samobio ljubomoran na njega zbog Irene.Cathrine je zvala još dva-tri dana i poslala nekoliko poruka koje

nisam pročitao, ali nije navraćala, niti me čekala ispred fakulteta,čega sam se najviše plašio. Već sam zamišljao tu scenu. Onauplakana, ja ljigavo hladan, studenti nas gledaju, gurkaju jedni drugei podsmjehuju nam se. Na dan kad ću otputovati poslao sam jojporuku u kojoj sam je patetično obavijestio da odlazim zauvijek izamolio da se ne ljuti na mene. Nakon toga sam isključio mobitel ispremio ga u ladicu.33 U Indiji sam proveo skoro četiri mjeseca i onda se odlučio vratiti

u Oslo. U jednom internet cafeu, u staroj jezgri grada Delhija, zvanojPaharagandž, kojom su bauljali zapadnjaci mutnih očiju, potvrdiosam avionsku kartu. Tada sam i prvi put od odlaska provjerio

elektronsku poštu. Ništa se ne bi promijenilo i da sam je provjeravaoprije. I tad bih sjedio u kolibi i milovao Gunka, a Cathrine bi i daljebila mrtva.Tada, u Delhiju, ovlaš sam pregledao mejlove. Bilo ih je mnogo, ali

pročitao sam samo najvažnije. Najstariji su bili Cathrinini, njih šest,zatim tri Irenina i na kraju dva Egilova. Bilo je i jedno pismoprofesora Pettersena. Najprije sam otvorio njega. Pitao je želim linastaviti predavati i u proljetnom semestru. Bilo je već kasno i daprihvatim i da odbijem. Proljetni semestar počeo je prije dvamjeseca, bio je travanj. U Indiji su počeli monsuni.Ostale mejlove zapravo nisam ni htio otvarati, ali znatiželja je bila

jača. Znatiželja će me jednom ubiti.Počeo sam s Egilovim posljednjim pismom. U njemu me moli da se

javim, hitno je, nije zajebancija. Cathrine je ozbiljno bolesna. Irena toteško podnosi. Došao je i Borče iz Maroka. Moli me da se javim čimpročitam mail. I trebao bih doći čim prije jer Cathrine je jako loše.Jako, jako loše.Ponavljao sam: jako, jako, jako, jako, jako...

XLVI

11 Nakon tjedan dana, oko deset ujutro, sletio sam na aerodromGardemoen u Oslu. Tu me čekao Egli, na rubu suza. Pozdravili smose tiho jedan drugom rekavši zdravo. Nisam ga ništa pitao, pogledaosam ga upitno, a on je kao i u mejlu rekao: – Loše. Jako loše.Žurno smo koračali kroz novu zgradu zračne luke s uglačanim i

klizavim podovima. Prošli smo pored Cathrininog kioska. Sad su turadili neka djevojka i onaj bubuljičavi momak. Zastao sam i pomislioda je sve počelo upravo ovdje. Na trenutak mi se zavrti u glavi kaoda se moje tijelo ponovo poželjelo onesvijestiti, kao da sam senadao da će me Cathrine opet probuditi i dati mi colu i da će se ovihnekoliko zadnjih mjeseci jednostavno poništiti i sve krenuti ispočetka.Bi li išta bilo drugačije?Krenuli smo dalje do ekspresnog vlaka za grad. Dok smo se vozili,

Egil mi je ispričao što se događalo otkad sam otišao, a o čemu samveć dosta toga saznao u mejlovima. Govorio je, kao i uvijek, sažeto ijezgrovito. To sam znao cijeniti kod ljudi.Cathrine je bila otišla na mamografiju upravo nekoliko dana nakon

onog nesretoog jutra kad sam zauvijek otišao iz njezina stana.Nakon dva tjedna javili su joj da mora doći na dodatne pretrage.Otkrili su joj rak na desnoj dojci, iako ju je zapravo boljela lijeva.Boljela ju je jer se rak počeo širiti i na nju, objasnili su joj liječnici.Nakon amputacije obje dojke, rekli su joj da je riječ o veomaagresivnom tipu raka, da je metastazirao na limfne žlijezde. Zatim sujoj odstranili i limfne žlijezde. Nakon toga su je podvrgli kemoterapiji,ali sve je bilo uzalud. Rak je već bio metastazirao na druge organe.Sjedio sam do prozora i slušao Egila kako poput studenta medicine

prepričava slučaj kakvog izmišljenog pacijenta. Kroz prozor supromicale proljetnim suncem obasjane livade. Nisam mogao zamislitito o čemu mi je pričao pa sam šutio. Kad je iznio sve što je znao, ion je zašutio.

22 Najprije smo došli u stan u Hagegatu 52. Otvorivši vrata svojesobe, osjetio sam vonj ustajalosti. Podigao sam rolete i sunčevasvjetlost opalila je po staklima. Mislim da ih nitko nikad nije pokušaooprati. Otvorio sam prozore i izvana su nahrupili svjež zrak i zvuciulice. Gurnuo sam glavu kroz prozor. Bilo je nečeg neizdržljivog u tojbesprijekornoj pravlinosti arhitekture, u pravim kutovima pod kojimasu se sjekle ulice, uredno parkiranim automobilima, preciznopodrezanim travnjacima, svježe oličenim fasadama, malobrojnimprolaznicima koji su poslušno stajali na pješačkim prijelazimačekajući na zeleno svjetlo.Otišao sam se istuširati ne bih li sa sebe sprao mjesecima taloženu

prljavštinu indijskih ulica. Ali za to su ti potrebni tjedni revnosnogribanja.Sjeli smo na autobus broj 20 koji je vozio do bolnice Ullevall. Kad

smo izašli iz autobusa i krenuli prema tom golemom kompleksufuturističkih građevina, rekao sam Egilu da ne volim bolnice. Nijeodgovorio, ali vjerojatno je pomislio: Tko ih voli?Možda liječnici, odgovara glas u meni.– Ne volim ni bolnice ni liječnike – dodao sam.Egil je vodio do velike bijele zgrade, na kojoj su se presijavala

plavkastosiva stakla. Na zgradi je pisalo „Н8“. Ne znam što im je toznačilo, ali za mene je to bio naslov jednog domaćeg filma.Kad smo krenuli do recepcije, rekao sam:– Volim jedino medicinske sestre.Recepcionarka nas je nešto pitala, a Egli je objašnjavao. Zatim smo

dizalom krenuli do četvrtog kata. Kad smo stigli, dočekala nas je jošjedna recepcija. Egil je ponovo nešto rekao toj novoj ženi odjevenoju bijelo, a ona je samo kimnula.Zaputili smo se niz dugačak, tjeskoban hodnik. Vonj klora, uglačan

sivi linoleumski pod i besprijekorno bijeli zidovi. Predsoblje smrti.33 Ispred vrata na kojima je pisalo 419, Egil je zastao i jedva

primjetno kimnuo. Gledali smo se nekoliko sekundi, a onda se onokrenuo i otišao niz hodnik prema dizalu. Stajao sam neko vrijemekao da čekam da mi netko otvori. Zatim sam lagano pokucao i nakonnekoliko trenutaka vrata se tiho odškrinuše. Iza njih je provirio Borče.

Činilo se kao da me očekivao, jer me propustio bez riječi. Dok samse provlačio pored njega, tiho je šapnuo:– Spava.U prostranoj sobi bio je krevet, stolić i dva stolca. Oko kreveta su

bili načičkani aparati iz kojih su vodili mnogobrojni vodiči. Bio je tu istalak s dvije vrećice s tekućinom za infuziju. Preko puta prozora bilaje polica s malim televizorom. Na stolu se nalazilo nekoliko čaša,boca soka od narandže, zdjela s voćem, vaza sa svježim cvijećem.Zgrčena, kao da je boli trbuh, ondje je sjedila Irena. Lagano sam jojdodirnuo rame, ali ona se nije ni pomaknula. Kad sam prišao krevetuu kojem je ležala Cathrine, shvatio sam da je s njom gotovo. Teksam tada postao svjestan svega. Ležala je na leđima s glavomzabačenom unatrag. Ispod pokrivača, iz njezinog tijela izlazilo jemnoštvo cjevčica. Meso ispod njezine kože na licu jednostavno seistopilo. Izgledala je kao da je mumificirana. Koža joj je bila naboranai siva. Na glavi je imala periku koja je bila prevelika i stajala jenakrivo. Stajao sam pored njezina kreveta i osjećao da kroz menepoput struje prolazi drhtaj, a koljena mi klecaju. Svalio sam se nastolac i pogledao prema Ireni, ali ona je i dalje bila zgrčena i nije meni pogledala. Borče je stajao pored prozora i gledao van.Sjedili smo tu dugo a da nitko nije progovorio, nitko se nije ni

pomakao. Napokon, Borče priđe stolu i natoči nam svima po čašusoka. Dok smo pili, iz Ireninih je očiju frcala mržnja. Tada se izpravca Cathrininog uzglavlja začu tiho kašljucanje. Borče joj priđe,nešto šapne, a zatim se okrenu prema meni i reče:– Budna je.Zatim su se njih dvoje, Irena i on, izvukli iz sobe. Dok je izlazio,

Borče reče:– Nemoj dugo.Cathrine je okrenula glavu prema meni i pokušavala se nasmiješiti.

Digao sam se, privukao stolac k njezinom krevetu, sjeo, uhvatio je zaruku i pokušavao je ne gledati sažaljivo. Nisam znao što reči, što setu uopće moglo reći? Ona se i dalje smješkala i zatim na norveškompitala kako je bilo u Indiji.Ja kažem:– Vruće, jako vruće. Ali sad su monsuni.Nakon kraće stanke ona s naporom ponovo upita:

– Jesi li vidio Taj Mahal?– Jesam – slažem.Izraz lica polako joj se pretvarao u bolnu grimasu, a ja sam objema

rukama primio njezinu. Dlan joj je bio hladan, a koža suha i ispucala.– Uvijek sam željela vidjeti Taj Mahal – izgovorila je polako.– Prelijep je – kažem.Ona je zatim okrenula glavu prema prozoru. Nisam bio siguran

plače li ili je nešto boli. Pitao sam je najprije je li dobro, da bih istogtrenutka shvatio svu glupost tog pitanja, pa sam se pokušao ispravitii pitao želi li da pozovem sestru.Okrenula je glavu prema meni. Oči su joj bile pune suza i perika joj

se još više nakrivila.– Ne treba – prošaptala je.Ispustio sam joj ruku i zatim malo popravio tu kapu s plavim

umjetnim vlasima. Ona se ponovo nasmiješila. I ja sam se smješkaoiako sam se plašio da bi joj vlasulja mogla spasti i da bih onda vidionjezinu ogoljelu lubanju. Plašio sam se svoje reakcije. Plašio sam seda bih se zaprepastio, kriknuo ili se, ne daj bože, od panike počeohisterično cerekati.Tada je rekla onu rečenicu da joj je jedino drago da je imala Irenu.

Jedino to. Pitala je shvaćam li što mi želi reći.– Shvaćam – rekao sam, iako nisam bio baš potpuno siguran.Nakon toga su u sobu ušli medicinska sestra i Borče i očima mi dali

znak da je vrijeme da odem. Lagao bih kad bih rekao da nisamosjetio olakšanje. Cathrine me iznenađujuće snažno stisnula za rukui pokušala privući k sebi. Mislio sam da mi želi još nešto reći isagnuo se, ali ništa nije rekla. Zatim je pustila moju ruku i ponovo seokrenula na drugu stranu. Medicinska sestra počela je prčkati poaparatima.Dok sam izlazio iz sobe, shvatio sam da me željela poljubiti.Na hodniku je stajala Irena. Prišao sam joj i htio je zagrliti, ali ona

se odmakla, kao da sam gubav. U neku ruku, možda to i nije bilopredaleko od istine. Mala je sve shvaćala. Povukao sam ruke i otišaoniz bolnički hodnik. Kraj mene prođe medicinska sestra, Indijka iliPakistanka. Imala je rinčicu u nosu, crnu kosu vezanu u rep i jošcrnje oči. Uljudno se nasmiješila dok sam prolazio. Zračila jezdravljem i životom.

XLVII

11 Dočekali smo i to posljednje jutro u kolibi, psić i ja. Sve je biloisto, kao i svakog drugog jutra posljednjih nekoliko tjedana. Izašlismo na trijem, odakle sam pišao dok je on trčkarao od stabla dostabla i zalijevao ga. Jutro je već bilo poodmaklo, magla se polakorazilazila i činilo se da će dan biti svjež i vedar. Vratio sam se ukolibu, skuhao čaj i polako ga pio gledajući kroz prozor. Salih i Almanisu trebali doći prije popodneva, trebaio je nekako potrošiti dan.Najlakše bi se bilo napušiti, ali već sam bio umoran i od toga. No,znao sam jednu stvar: ako imam trave kraj sebe, zapalit ću prije iliposlije. To je jednostavno bilo tako. Uhvatio me bijes zbog tečinjenice, zgrabio sam vrećicu u kojoj je bilo još toga dovoljno bar zapet-šest dobrih džointova, u dva skoka otišao do zahoda i bacio jekroz rupu na čučavcu. Istog sam trena požalio, ali bilo je kasno.Nakon toga sam ispržio jaja, doručkovao, dao Gunku da poliže tavu

i izašao u šetnju. Gunko je veselo trčkarao ispred mene, njuškaozemlju i mahao repom. Popeli smo se na vrh brežuljka, do klupiceispod stare kraške. Ovdje sam sjeo i, kao što bi rekao moj djed,odmarao živce gledajući krajolik.22 Bilo je jutro tridesetog travnja kad mi je Borče javio da je

Cathrine izdahnula u svojoj sobi u bolnici Ullevall. Na današnji danHitler je izvršio samoubojstvo bilo je prvo što sam pomislio kad smozavršili razgovor.Nakon prvog posjeta u bolnicu sam došao još tri puta, ali nisu mi

dopustili da je vidim. Na prijemu na četvrtom katu jedna sredovječnažena u bijelom mantilu rekla je da me pacijentica Thorkildsen nemože danas primiti jer se ne osjeća dobro. Trebalo mi je nekolikotrenutaka da shvatim da je „pacijentica Thorkildsen“ zapravoCathrine, moja Kate.Došao sam ponovo nakon dva dana i jedna druga žena u bijelom

mantilu rekla je to isto.

Kad sam došao treći put i insistirao da me puste da je moždaposljednji put vidim, tu je ponovo bila ona prva sestra i rekla da jemogu posjetiti samo članovi najuže obitelji.– Pa ja sam joj obitelj – rekao sam.– A što ste joj vi zapravo? – pitala je.Nisam znao odgovoriti. U to se iz dubine hodnika pojavio Borče.

Izgledao je umorno i slomljeno. Prišao mi je, stali smo sa strane ikratko porazgovarali. Rekao mi je da zbilja ne može primati posjete.Preslaba je.– Znam da ti je teško – rekao je iskreno na našem – ali stvarno je

bolje ovako.Zatim je dodao na norveškom: – Javit ću ti ako se nešto dogodi.Dok sam izlazio iz bolnice, razmišljao sam kako je to pažljivo rekao

„akо se nešto dogodi“.I tri dana nakon toga, tog posljednjeg dana mjeseca travnja,

dogodilo se.Cathrinine posmrtne ostatke, urnu punu sivkastog pepela, pohranili

su u malu rupu na groblju Vestre Gravlund trećeg svibnja.Nisam prisustvovao ceremoniji, došao sam nekoliko sati poslije i

položio kiticu crvenih ruža uz malu granitnu ploču na kojoj je bilonjezino ime.Poput vještog pripovjedača sudbina će namjestiti da ću točno tri

godine nakon Cathrinina pogreba, na proljeće 2005, upravo prijenego što će se Alma poroditi, dobiti posao kao vrtlar upravo na tomgroblju u zapadnom dijelu Osla. Pripovijedat ću o tome naknadno, nosad tek da spomenem kako sam jednog dana na travnjak iznadnjezina groba posijao sjeme nekog cvijeta koje se na latinskom,sudeći po natpisu na vrećici sa sjemenom, zvalo Helleborus. Poslijesam provjerio i saznao da je riječ o kukurijeku. U jednoj knjizi o tomcvijetu pisalo je:Liječio je junake, trovao careve i dobijao ratove. Po vjerovanjima

ima magijska i iscjeliteljska svojstva i mada su mu cvjetovi lijepi ikrupni, a uz to i prvi glasnici proljeća, nitko ga ne spominje po lijepimosobinama. Biste li voljenoj osobi poklonili kiticu prvih proljetnihkukurijeka?33 Nakon nekog vremena postalo je hladno sjediti na klupi ispod

stare kruške, pa sam krenuo u šetnju. Najprije uzbrdo, do velike

visoravni, zatim dalje prema šumi. Psić je uvijek išao ispred i njuškaosvaku rupu na koju bismo naišli. No, u šumi nije bilo nijedneživotinjice na koju bi mogao zalajati. Sve su se zavukle u svoje loge ičekale proljeće. Hodali smo neko vrijeme kroz tišinu ogoljelih stabalai zatim se vratili u kolibu. Bilo je popodne i ogladnio sam, a Alma iSalih još se nisu pojavljivali.Pojeo sam sardine iz limenke i poslije dao limenku Gunku da je

poliže. Lizao je potpuno predano nekoliko minuta. Zatim sam otišaoiza kolibe i upalio bubu. Na njezin stari motor uvijek se možešosloniti. Pustio sam je da radi, vratio se u kolibu i čekao.Napokon se začuo i motor Salihovog karavana kako se penje uz

puteljak prema kolibi. Pas i ja izašli smo da ih dočekamo. Iz autaizađe Salih i, ne pozdravljajući, upita jesam li spreman.Odjeven je u svijetle traperice i siv sako. Ispod sakoa nosi bijelu

košulju čiji je okovratnik zarobljen šarenom kravatom. Na nogama sumu kožnate, sjajne, zašiljene cipele. Kosa mu je zalizana unatrag, aflaster na oku stopio se s bojom lica. Oka nije bilo, ali ni flastera.Alma je ostala sjediti u autu i samo mi je lagano mahnula.Odgovorio sam mu da sam spreman, samo trebam staviti prtljagu u

bubu i možemo krenuti.– Ma pusti sad folciku. Sjedaj s nama i hajmo kaže Salih.Zatim mi objašnjava da je bolje da ovdje ostavim bubu, on će je

pokriti ceradom i čekat će me tu kad opet dođem.– Nemaš je đe ostavit tam u Tuzli.Imao je pravo, o tome uopće nisam razmišljao. Tada mi postade

jasno da se ovamo nakon ovoga, zapravo, i neću moći vratiti takoskoro. Na trenutak me uhvati nelagoda bliska strahu, ali u sekundipomislim da je ionako svejedno.Ugasio sam bubu i dao ključeve Salihu.– Upali je ponekad kažem mu.On nestrpljivo kima. Iznosim ruksake, a Salih ih žurno sprema u

prtljažnik dok ja zaključavam kolibu. Brava je raštimana pa to traje.Salih je već sjeo u auto i kroz otvoren prozor viče:– Hajde više, hajde, jebeš sad vrata.Napokon ih nekako zaključam i sjedam u auto na zadnje sjedalo.

Gunko se već bio ugodno smjestio u Almino krilo, ali kad sam jaušao, on skoči preko njezina ramena i dođe k meni.

Salih je okrenuo auto na ravnini ispred kolibe i onda smo krenuli putsela.

XLVIII

11 Na ulazu u selo, kad smo napokon sišli s makadamskog puta ipopeli se na asfaltnu cesticu, Salih reče da se sagnem i doda gas.Legao sam preko cijelog stražnjeg sjedala, čvrsto stisnuo Gunka uzasebe i gledao kroz prozor na drugoj strani auta. Salih je mrmljaopsovke, Alma je šutjela, a mene je hvatao smijeh. Htio sam ih pitatiod koga se to ja skrivam, ali nisam. Nisam htio kvariti osjećajpustolovine koja počinje.Prošli smo džamiju, zatim Almin dućan i nakon nekoliko stotina

metara Salih naglo zaustavi auto.– Ti ne diži glave, jes čuo!? – reče i izađe ostavljajući motor da radi.Podigao sam glavu tek toliko da vidim što se događa. Salih je

razgovarao s nekim mršavim, bradatim tipom.– Što smo stali? – pitam.Salih se vrati u auto, a taj tip priđe prozoru koji je Alma upravo

otvarala. Pozdravio je najprije nju, a zatim pruži ruku i meni.– Ti mene, izgleda, ne poznaš? – pita otkrivajući nekoliko

pokvarenih zuba.Tada sam ga prepoznao. Bio je to Salihov stariji brat, vehabija.– Hajmo, ba, pusti sad priče reče Salih.Stariji brat na brzinu izljubi Almu kroz prozor i mi krenusmo.Šutio sam neko vrijeme, čekajuči da mi netko objasni o čemu je

ovdje riječ, ali i njih su dvoje šutjeli.– Pa zar nije on...? – upitao sam nakon nekog vremena.– Ma pusti... – kaže Salih. Jest, vehabija ko fol, pustio bradu i to...

ma folira... taki su mi najgori... Da makar stvarno vjeruje u to, pahaj... neg budala... baš budala.– Pa zna l’ on...? – pitam.– Misliš za Almu i to... fala Bogu da zna – kaže.– I...?

– Pa nije tolka budala da ne skonta šta mu je sestri bolje. A i ona,obrlatila bi Boga, a kamoli neće njega – reče Salih, pokaza glavomprema Almi i poče se smijati.– De, ba, dobro je reče Alma gledajući kroz prozor. Zatim se okrenu

prema meni i reče da joj je on, stariji brat, vehabija, sredio vizu zaNjemačku. Salih se opet stao smijuljiti, a ja sam odlučio više nepostavljati glupa pitanja.Za sat i pol stigli smo u Tuzlu i Salih je parkirao auto u naselju

Slatina načičkanom zgradama izgrađenima krajem sedamdesetih.Ušli smo u jedan od ulaza, popeli se na treći kat, Salih je iz džepaizvadio ključeve i otključao vrata na kojima je pisalo Pašić. Stan jebio uredan i prilično običan. Sastojao se od dvije spavaće sobe ikuhinje s dnevnom sobom. Pitao sam ga čiji je to stan, a on je rekaoda je od roditelja jednog njegovog prijatelja. Otputovali su nekamona proslavu Nove godine, pa noćas možemo tu prespavati. Rekao jeda iz auta uzmemo samo najnužnije stvari, jer ćemo ionako sutra naautobus koji će nas odvesd za Njemačku.Alma je skinula svoj crveni kaputić, sjela na naslonjač i rekla da njoj

ne treba ništa osim male torbice koju je već donijela u stan. Na sebije imala traperice i usku crnu bluzu. Kosu je vezala u rep i nije bilanašminkana. Izgledala je umorno i pomalo uplašeno.Salih reče da ide do prodavaonice i da se odmah vraća. Kad se

vratio, donio je nekoliko velikih plastičnih boca piva i mnoštvo vrećicasa čipsom, slanim štapićima i kikirikijem.Alma je bila blijeda i tiha. Ponudio sam joj da legne na trosjed, ali

Salih reče da je najbolje da ode leći u spavaću sobu, neka seodmori, što je i poslušala.Salih i ja smo ostali, pili pivo, grickali kikiriki i razgovarali. Psić je

sjedio pored mene na trosjedu i čekao da mu dam koje slano zrno.Salih je objasnio da autobus kreće sutra u četiri popodne i da se

imamo vremena naspavati. On i Alma će na proslavu Nove godine uneki restoran zajedno s njegovim prijateljima, a ja neka sjedim ovdje.– Mogo si i ti s nama, ako hoš, al... šta ja znam. Kontam bolje da te

niko ne vidi. Ako se ko poslije bude raspitivo...– Pa šta si mislio reći starcima kad se Alma sutra ne vrati kući?– Šta ću ja reć, nije tvoja briga. Znam ja šta ću reć.– A šta će oni?

– Čuj šta će...? Ništa. Šta bi? Otac će malo budalit, materi će bitdrago, buraz će ko fol iznenađenje, u kući kobajagi napeto, pa će i toproć ko što i sve prođe – kaže Salih nehajno i potegne dobar gutljajpiva.– Jest – kažem i nemam što dodati. Za sto godina ionako je sve

zaboravljeno, pisao je Hamsun.22 Otišli su iz stana oko devet navečer. Almi je bilo bolje nakon što

je odspavala. Nije se preodjenula u svečanu haljinu, samo se malonašminkala, obula čizmice s visokom petom te raspustila i počešljalakosu. Bila je vitka, zgodna i lijepa na neki jednostavan ali, istodobno,egzotičan način. Na odlasku mi je Salih pokušao dati paketić stravom, no ja sam odbio.Ostali smo tako u stanu sami Gunko i ja. Sjedio sam na trosjedu,

pijuckao pivo i gledao novogodišnji program na televiziji koji se nijemijenjao još od vremena kad sam bio dječak. Red narodne ilizabavne glazbe, red jeftinih pošalica, red novogodišnjih želja nekepoznate njuške. Pomislio sam kako bih mogao malo izaći, prošetati,možda se i uvaliti na neko slavlje, zapiti, plesati, ali nisam imao voljeza to. Gunko je spokojno drijemao i mene na to ponovo uhvati tugazbog toga što ću ga sutra morati ostaviti a da on i ne zna što mu sesprema.Ja sam pak znao, a znao sam i kako će se sutra osjećati, taj pas, a

znao sam kako ću se i ja osjećati. Iskusio sam i jedno i drugo i teškomi je reći što te više obezvrijedi, ostaviti ili biti ostavljen.Otvorio sam mali ruksak i izvadio bilježnicu iz njega. Listao sam

polagano letimice čitajući ono što sam napisao. Nije tu bilo mnogostranica, možda tridesetak s jedne i tridesetak s druge strane.Ponekad sam maštao o tome da napišem knjigu, zbirku kratkih priča,ili možda čak i roman, ali nisam ja od toga. Nedostaje mi volja,disciplina i hladnoća racionalnosti. I previše sam opsjednut sobom.Nisam znao što sam želio postići, niti što sam htio reći dok sam

svoje postupke zapisivao u bilježnicu. Možda zato što priču nisamdovršio, ni u stvarnosti, a ni na papiru, pomislim. Možda ta priča joštraje, možda se kraj treba tek napisati da bi cjelina dobila smisao.Odlučujem se napisati nekoliko rečenica o događajima nakon

Cathrinine smrti, ali u taj čas netko pozvoni na vrata, dvaput kratko, i

zatim ih poče otključavati. Ja sam rekla je kao da nitko drugi nasvijetu nije mogao proći kroz ta vrata osim nje.33 Psić se odmah probudio i zatrčao prema njoj razdragano

mašući repom i umiljavajući se. Ušla je u dnevnu sobu i sjela nanaslonjač uzdišući kao nakon nekog naporno obavljenog posla.Pitao sam je kako to da je došla, pa nije još ni ponoć.– Ma pusti. Dosada živa, već su se svi ponapijali. A šta ti to radiš?– Ništa – odgovorio sam sklapajući bilježnicu.– Opet nešto pišeš.– Ma ništa, onako... dosađujem se.– Evo ti poslo Salih ovo – reče i na stol baci pakedć trave.Malo sam gledao u taj paketić pa rekao:– Već sam mu reko da mi ne treba.Zatim sam uzeo paketić i spremio ga u džep.– Pa mogo si nam vala jedan smotat. Ionako nit pijem nit pušim, daj

makar nešto. A i bolje ćemo zaspat.Šutio sam nekoliko trenutaka pa rekao da nemam rizle.– Imam ja – rekla je.Digla se sa naslonjača, uzela svoju torbicu, izvadila papire za

motanje i dala mi ih.– Haj ti smotaj, odo se ja presvuć – rekla je i otišla u spavaću sobu.Psić se ponovo popeo na trosjed i legao kraj mene.Uzeo sam bliježnicu i na njoj izmrvio povelik cvijet gandže. Sjetim

se tada da nemam duhana. Kad je Alma izašla iz spavaće sobe,pitao sam je ima li cigarete; rekla je da nema. Prestala je pušiti prijetri mjeseca.– Pa smotaj bez duhana, još bolje reče i ode u kupaonicu.Kad je ponovo došla u dnevnu sobu, bila je odjevena u donji dio

trenirke i širok plavi džemper. U jednoj ruci nosila je šarenu dekukoju je donijela iz spavaće sobe, a u drugoj upaljač. Kosu je ponovovezala u rep i na licu joj više nije bilo šminke. Uzela je smotani džointkoji je ležao na bliježnici na stolu, sjela pored mene, podigla noge natrosjed, pokrila se dekom i zapalila ga.Nakon što je povukla dva dima, pružila ga je meni i pomalo

posprdno rekla:– I stvarno mi nećeš reć šta ti je u toj svesci?

Prihvatio sam džoint, povukao nekoliko dimova, malo se nakašljaood jačine dima i rekao:– Ma ništa... neke moje gluposti.– Pa kad su gluposti, što mi ne kažeš šta je?Ništa nisam odgovorio, samo sam joj vratio džoint. Opet je povukla

dva kratka dima i vratila mi ga.– A sad si opet htio nešto pisat? Je l’ nešto o nama?– O nama? – upita glas u meni.Psić je podigao glavu, kihnuo, valjda od prodornog mirisa dima,

spustio se s trosjeda, pomalo lijeno hodao sobom tražeći mjesto gdjebi se smotao i na kraju se zavukao ispod naslonjača.

XLIX

11 Prije nego što će Alma ući u stan, mislio sam pokušati napisatinešto o danu poslije Cathrinina pogreba.Kad sam na groblju ostavio kiticu patetičnih ruža, vratio sam se kući

na Тøуеn. U stanu je bio Egil i, kako se činilo, spremao se za put, jerje bio zauzet slaganjem odjeće u ruksak. Pitao me zašto nisam biona sprovodu, odgovorio sam mu da sam došao poslije. Nisammogao otrpjeti Irenin pogled koji kao da je mene okrivljavao za smrtnjezine majke. Pitao sam ga je li razgovarao s njom, a on mi reče danije. Pokušao joj je izraziti sućut, ali ona nije reagirala.– A gdje se ti to spremaš?– U Pariz. Puštat ću muziku za Đurđevdan u nekom poznatom

klubu u Parizu. Bit će i neki koncert, neki ciganski orkestar, kolikosam shvatio. Zamisli! reče i lice mu se ozari dječačkom srećom.– Čestitam kažem.– Mogao si i ti s nama. Što ćeš sad ovdje sam? Hajde, bit će luda

kuća tamo. Festival traje tri dana.To nam je bio omiljeni izraz za dobar provod, ne „ludnica“, nego

„luda kuća“, ali nije mi bilo do toga.Zatim me pitao mogu li mu posuditi svoj gornji dio trenirke. One

narandžaste, da u njoj pušta muziku. Otišao sam u sobu i dao mutrenirku. Nakon nekog vremena otišao je iz stana. Na odlasku me jošjednom pokušao nagovoriti da idem s njim.Ja sam se zavukao u sobu. Dani su se bili oduljili, stiglo je proljeće i

sunce je nemilice tuklo u prozorska stakla. Navukao sam rolete,pustio muziku, popio nekoliko piva, pušio, onanirao, progutao dvavaliuma i spavao.Sljedećeg jutra nekoliko sam se puta budio pa ponovo tonuo u san.

Napokon, malo prije podneva, zazvonio je mobitel. Bio je to Borče.Tihim, možda pomalo sramežljivim glasom, na norveškom me upitakako sam.

– Dobro rekoh bunovno. Mislim da sam dobro.Imam li malo vremena, pita. Mogu li svratiti nakratko?– Svratiti gdje?– Pa tu kod nas.– Kod koga vas? – već me počinjao gnjaviti svojim nepreciznim

objašnjenjima.On još više stiša glas, kao da se boji da ga netko ne čuje da

razgovara sa mnom: – Možeš li doći tu u Cathrinin stan? Molim te.Ireni nije dobro. Ne znam što da radim.– Kako to misliš nije joj dobro? – pitam njega, a sebe pitam može li

se taj čovjek uopće izraziti kako treba.– Pa... – poče on opet ne znam kako da ti kažem. Malo je čudna.Shvaćam da od njega neću ništa izvući, kažem da dolazim.Dugo se tuširam najprije vrelom, a zatim hladnom vodom. Dok sam

se odijevao, pomislim kako je danas četvrti svibnja. Na taj je danumro Tito. Skoro svaki datum vežem uz nečiju smrt. Može biti da jeto zato što sam još kao dječak uvijek pratio emisiju Dogodilo se nadanašnji dan, a može biti i zbog nastavnika povijesti, Pranjića, kojinas je tjerao da sve datume iz udžbenika povijesti učimo napamet.Kad čitam novine, zadržavam se na stranicama sa smrtovnicama i

proučavam izraze lica na fotografijama koje su napravljene kad sumrtvi još bili živi.22 Došao sam pred Cathrininu zgradu i pozvonio na interfon.

Pokraj gumba još je stajalo njezino ime. Vrata se otvoriše a da senitko nije javio. Ušao sam u zgradu i došao do vrata njezina stana uprizemlju. Htjedoh pozvoniti, ali Borče se pojavi i propusti me unutrašapćući da je dobro što sam mogao doći. Bio je vidljivo usplahiren.– Ne moraš skidati cipele – šapnuo je.Ušli smo u dnevnu sobu. Nasred sobe bila je golema hrpa stvari.

Posteljina, odjeća, knjige, ploče, CD-ovi, lampe, ladice, stolci, jastuci,cipele, prazne boce, slike skinute sa zidova, tanjuri, zdjele, zavjeseposkidane s prozora... Dnevna soba izgledala je kao oderanaživotinja. Sve što se moglo pomaknuti ležalo je na podu nasredsobe.Stajao sam nekoliko trenutaka gledajući u nevjerici.Pogledao sam Borčeta, koji se sav skupio i pogrbio ne znajući kud

bi s rukama i pitao ga što je ovo.

– Irena. Kaže da hoće počistiti stan.– Počistiti... stan?– Kaže da bi se onda ti vratio – reče Borče i onda kao da se nešto u

njemu slomi, još se više pogrbi, sruši se na sofu i poče ridati. – Kažeda bi se onda i ona vratila – reče grcajući.Stajao sam i gledao čas u gomilu predmeta, a čas u Borčeta.– Tko... ona?– Pa... Cathrine – reče i naglo prestade plakati.– Gdje je ona sad? – pitao sam.– U svojoj sobi. Dao sam joj nešto za smirenje reče brišući suze

maramicom i šmrcajući.Oprezno mu kažem da bi možda trebao pozvati liječnika. Mala je

očito doživjela živčani slom. Pokušavam mu objasniti da to uopćenije čudno s obzirom na okolnosti. On zatim ponovo poče plakati.Sakrio je lice rukama i tresao se, ali nije bilo glasa. Prišao sam mu istavio ruku na rame, pokušavajući ga tako bar malo utješiti ali, dabudem iskren, i meni je malo nedostajaio da padnem na pod ipočnem ridati.33 Odjednom se u dnevnoj sobi pojavila Irena. Stajala je ukočena i

blijeda i gledala u prazno s napola sklopljenim očima. Nosila jemajčin crveni svileni kućni ogrtač. Na trenutak pomislim, bez šale, dase Cathrine digla iz mrtvih. Borče je skočio sa sofe i prišao jojgovoreći da se treba vratiti u krevet. Ja sam samo stajao i gledao,nisam se mogao pomaknuti, a i da jesam, ne bih znao što učiniti.Zatim se zabuljila u mene i lijepo se vidjelo da se iza tih sedativimaomamljenih očiju krije tek na trenutak umireno ludilo. Dok ju je otacoprezno pokušavao uhvatiti za ruku ne bi li je odveo natrag u sobu,ona u jednom trenu začuđujuće hitro povuče ruku i rastvori ogrtač.Nije bila potpuno gola, imala je gaćice. Htio sam okrenuti glavu nadrugu stranu, ali njezin mi pogled nije dao. Trajalo je to samosekundu ili dvije, dok se Borče nije snašao i svilenom tkaninomponovo sakrio njezine grudi. Zatim ju je obgrlio i pažljivo izveo izsobe. Irena je cijelo vrijeme pokušavala nešto reći dok je stajala naulazu u dnevnu sobu, ali kao da nije mogla to izgovoriti. Dok ju jeBorče izvodio kroz hodnik prema njezinoj sobi, iz nje napokon provalikrik: – Vrati se!

Zatim još jednom. Čuo sam kako se vrata njezine sobe otvaraju iponovo zatvaraju. Iz sobe se čuo Borčetov glas kako joj govori neštoumirujuće. Zatim opet: – Vraaaaati seeee! – otegnuto i kreštavo.Istog sam trena poželio pobjeći odatle, ali bilo bi to jadno prema

Borčetu. Stajao sam neko vrijeme i čekao da se vrati iz njezine sobe.Došao je nakon petnaestak minuta i s olakšanjem rekao da jenapokon zaspala. Ja sam mu ponovio da obavezno pozove liječnika.Složio se, odmah će ga pozvati. Zatim, dugo se snebivajući iokolišajući, upita znam li možda je li Irena štogod uzimala. Ja gapitam na što misli.– Pa znaš... travu... ili možda takve stvari... Mislim, možda je od

toga...– Koliko ja znam, nije – slažem. – Ali znaš kako je danas. Klinci bi

sve probali.– Da... znam...Ja mu ponavljam da bi odmah trebao nazvad psihijatriju da maloj

pomognu. Što duže čeka, bit će samo gore. Složio se. Pružio sammu ruku da se pozdravimo. Međutim, on me zagrli. Stajali smo takozagrljeni nekoliko trenutaka i zatim smo se razdvojili. On zahvali iotvori mi vrata od stana.Izašao sam, bilo je rano popodne, padala je sitna kiša, a ja sam bio

potpuno slomljen.No, to još nije bilo sve.

L

11 Hodao sam neko vrijeme ulicom prateći tramvajske tračnice. Napostaji je stajalo nekoliko ljudi, prišao sam im i onda čekao tramvajzajedno s njima. Kad je tramvaj napokon došao, ljudi su se ukrcali,neki izašli, a ja sam i dalje stajao na istom mjestu. Nakon nekogvremena na postaji su se ponovo počeli okupljati ljudi, došao je novitramvaj, pokupio ih, a ja se nisam ni pomaknuo. Zatim sam žurnokrenuo u pravcu postaje podzemne željeznice National Theater.Zahvatio me snažan nalet nemira, skoro euforija. Odjednom samznao što trebam učiniti, kamo otići, koga sresti.Otišao sam kući, iz ormara izvukao staru poštarsku uniformu,

razodjenuo se, navukao je na sebe, gledao se u ogledalo, pogledaona sat: bilo je 15.10, imam još pedeset minuta, pomislih i istrčah izstana. Trčao sam koliko su me god noge nosile. Ljudi su mezačuđeno gledali, ali nije me bilo briga, razmišljao sam samo o tomekako stići do Lovisenberg psykiatrisk klinikk prije 16 sati. Autobusaniotkuda, i ja sam trčao dalje, a kiša je padala sve jače. Ugledahtaksi i pokušah ga zaustaviti. Auto prolazi, psujem, zaustavljamdrugi, on stane. Vozač je Pakistanac, smiješi se i pita kamo da vozi,ja mu kažem i dodajem da je himo, on me sumnjičavo odmjerava,gleda moju vlažnu kosu i smočenu zelenu uniformu, kaže nešto nalošem norveškom, nešto kao: „Baš pada, mora da je teško dijelitipoštu po ovakvom vremenu“, ali nisam siguran da je baš to rekao,jer ga ne slušam, ponavijam nekoliko puta: „Brže, brže, hitno, hitnoje“, a on se samo smiješi i govori: „Nema problema, nemaproblema.“Napokon stižemo do klinike, 15.30 je, plaćam taksistu, utrčavam u

zgradu, penjem se na prvi kat, dolazim do prijema i pitam zadoktoricu Langfeldt.– Inger Langfeldt kažem zadihano.

Ljepuškasta, punašna tajnica smirenim glasom pita imam lizakazano.Objašnjavam da nemam, ali da sam prije dolazio i da je upravo sad

moram vidjeti, imam joj nešto jako, jako važno saopćiti, baš samtako rekao, saopćiti, i dodajem kako znam da se to ne radi ovako imolim je, preklinjem da nazove i pita može li me primiti. Nakratko.– Molim vas, samo joj recite moje ime.Tajnica me nepovjerljivo gleda i umjetno se smiješi, ali ipak

popušta. Pritišće brojeve na telefonu, čeka nekoliko trenutaka i zatimrazgovara s nekim. Pita kako se zovem, ja kažem, ona prenosi daljeu slušalicu, zatim šuti neko vrijeme, kaže „dobro, dobro“ i spuštaslušalicu.– Imate sreće, doktorica je upravo bila završila za danas, ali primit

će vas kazala je.22 Ovoga puta doktoricu Langfeldt nisam morao čekati u čekaonici

na čijim su zidovima visjele slike vedrih boja i opuštajućih motiva.Tajnica na recepciji rekla je da se trebam popeti na drugi kat i ondahodnikom desno, treća vrata s lijeve strane. Njezine mi upute nisubile potrebne, no ipak sam joj zahvalio i krenuo stubama.Pokucao sam na vrata i malo sačekao, nije se ništa čulo. Htio sam

pokucati malo snažnije, no vrata su se tada širom otvorila i s drugestrane stajala je doktorica Langfeldt. Ušao sam i ona mi pokaza dasjednem na isti onaj naslonjač na kojem sam već toliko puta biosjedio. Ona je za to vrijeme, također kao toliko puta do sada, otišlado istog onog prozora s moje lijeve strane i zatvorila ga. Nosila jetamnoplavu kariranu suknjicu koja se, kao i uvijek do tada, podiglaskoro do samih bokova dok se ona protezala na prste ne bi lidohvatila gornju kvaku na prozoru. Na nogama je, kao i obično,imala cipele što su podsjećale na baletanke. Sve je bilo isto. Njezinaje šminka bila ista, pjegice na licu bile su jednako raspoređene, očisu bile staklaste, usta su bila razvučena u osmijeh koji nije bioosmijeh i još je izgledala kao skupocjena lutkica iz izloga kakveantikvarnice.Kad je napokon sjela u svoj naslonjač nasuprot meni, prekrižila je

noge i upitala kako mi može pomoći. Kao da sam ponovo prvi putovdje. Kao da nikad nisam ni bio tu.

Šutio sam neko vrijeme, nisam znao kako početi. Mislim da sam seosjećao zatečen njezinom nepromjenjivošću i da me vjerojatnobunilo to što nisam znao je li to njezina snaga ili zapravo tako samoskriva svoju lomljivost. Ali na taj sam način razmišljao tek poslije,mnogo poslije toga što će se dogoditi.Htio sam joj ispričati o svemu onom što prije nisam. O tome da sam

joj lagao, da sam upotrebljavao lijekove da bih se drogirao, da samsve simptome glumio i da sam maštao o njoj na prilično nedoličannačin. Možda sam sve to lagao samo zbog nje, htio sam joj reći. Аlionda mi je pred oči iskrsnula Cathrine u svojoj samrtnoj postelji,njezine ugasle oči, njezin prah spremljen u urnu i zakopan u zemlju itada sam otvorio usta da kažem nešto o tome, a iz mene je nahrupiojecaj, skoro krik, negdje iz dubine grkljana. Oko korijena nosa kao daje nešto prsnulo i počeo sam plakati, zaridao sam tako da mi jeskoro nestalo zraka u plućima, počeo grcati. Suze su nailazile uvalovima i svaki put kad bih se malo smirio i pokušao izgovoriti tusvoju prvu riječ, ponovo bih se zagrcnuo i još jače zaplakao.33 Trajalo je to poprilično dugo, jednostavno se nisam mogao

zaustaviti. Cijelo mi se tijelo treslo i koliko sam se god pokušavaosabrati, ništa nije pomagalo. Nisam više imao kontrolu nad sobom,ali misli su mi bile začuđujuće bistre. Znao sam što želim reći, alinisam uspijevao i već me bilo sram jer nije to bio lijep prizor. Ona jecijelo to vrijeme sjedila u svom naslonjaču, prekriženih nogu,pretpostavljam, jer nisam ništa vidio lica zagnjurenog u šake, i nijerekla ni riječi. U jednom trenutku čuo sam kako se digla i prišla mi.Bilo mi je neugodno podignuti glavu, jer cijelo mi je lice bilo vlažnood suza i curilo mi je iz nosa, a nisam imao maramice. Onda sampred licem ugledao njezinu ispruženu ruku u kojoj je držala ovećukutiju s papirnatim maramicama. Upravo su takve kutije imali uUpravi za strance, gdje sam nekoć radio kao tumač. Mnogi bi tražiociazila plakali kad bi prepričavali svoje nesretne sudbine, kako su biliprotjerani, silovani ili mučeni, pa bi zato na stolu uvijek držali velikukutiju papirnatih maramica. Sjetio sam se toga i osjetio se još jadnijete još jače zaplakao. Ona je izvadila nekoliko maramica i pružila miih. Nije mi pokušala reći nešto umirujuće, rekla je samo da uzmemmaramice i da se obrišem. Kao da će mi od toga biti lakše. Podigaosam glavu, uzeo maramice i uhvatio je za ruku, najprije jednom, a

zatim objema rukama, i pritisnuo njezinu nadlanicu na svojeuplakano lice. Bila je nježna poput dječje ruke i mirisala na nekakvukremu, pretpostavljam, i onda sam je stao ljubiti, njezinu ruku, a ona,doktorica Langfeldt, samo je stajala i nije se micala ni progovarala.Zatim sam je pokušao uhvatiti i za drugu ruku, onu u kojoj je jošdržala kutiju s 1000 papirnatih maramica, no ona je tu ruku vještoizmakla, maramice su pale na pod, ja sam je drugom rukom, i daljesjedeći na naslonjaču, čvrsto privukao k sebi tako da mi je licezavršilo negdje malo ispod njezinih grudi. Tako smo neko vrijemeostali kao skamenjeni, ni kratko ni dugo, ne bih točno znao koliko.Osjećao sam se zaštićeno, možda čak i voljeno. Lagao bih kad bihrekao da nisam želio nešto više, da je nisam želio svući ili moždačak i voditi ljubav s njom, ali ne tada. Tada sam samo želio da mepusti da se na njezinim prsima odmorim od života na nekolikotrenutaka, da nа sve zaboravim udišući miris njezinenepromjenjivosti.Nakon nekog vremena ona me lagano odgurnu, odvoji se od mene

i jasnim i sigurnim glasom reče:– Oprostite.Zatim se vratila na mjesto, u svoj crvenom tkaninom presvučen

naslonjač, prekrižila noge i gledala u mene kao da se ništa nijedogodilo. Kao da sam tek ušao u njezin ured.– Jeste li bolje sada? – pitala je profesionalno uljudno.– Jesam – rekao sam, i bilo je to istina. Štoviše, osjećao sam se i

suviše dobro, ako se to tako može reći. Sad sam je zaista želio.Ispričao sam se, nekoliko puta rekao „oprostite, oprostite,

oprostite“, u dvije rečenice ispričao kako sam prošao kroz jako težakperiod, ponovo je zamolio da mi oprosti ako sam bio neugodan. Onaje relda da shvaća i da je sve u redu, neka se ne brinem. Za svakislučaj, ponovo sam se ispričao i na brzinu izašao. Vani je kiša sadapljuštala, ali nije mi smetalo. Krenuo sam kući pješice, najprijehodajući lagano, a zatim sve brže i brže. Dan još nije bio gotov.

LI

11 Došao sam kući potpuno mokar i otišao u svoju sobuostavljajući mokar trag iza sebe. Svukao se, ostao gol, stajao predogledalom i promatrao svoj odraz. Ne znam kako opisati što samtada osjećao. U meni je zjapila praznina i buktao kaos. Htio samnapraviti nešto snažno, divljati, eksplodirati, ali, istovremeno, nisamimao volje za sljedeći udisaj.Sve je bilo tako isto, tako predvidijivo, tako... dosadno. I ja i moj

odraz u ogledalu i ova soba i ta ulica i čitav svijet sa svim tim ljudimai njihovim životima i Cathrinina smrt i Irenino ludilo i lutkasti pogleddoktorice Langfeidt i... moja bivša žena...?Uzimam mobitel i tražim njezin broj. Još je tu, ali pod jednim od

nadimaka od milja kojima sam je nekoć zvao. Ne razmišljam ni očemu, pritišćem gumb za poziv, zvoni nekoliko puta i zatim se sdruge strane začuje njezin glas. Kratko razgovaramo, kao da sečujemo svakog dana. Zapravo sam je samo pitao može li doći domene. Sada. Rekla je da će doći poslije osam navečer. Htio sam jojdati svoju adresu, ali rekla je da zna gdje živim. Nije mi bilo jasnokako to zna, ali nisam ništa pitao.– Onda se vidimo poslije osam.– Poslije osam – rekla je.22 Sjedio sam pored prozora, zurio van i čekao. Kako se

približavalo osam sati, u mene se polako počela uvlačiti tjeskoba.Zvao sam je nekoliko puta da joj kažem da ne dolazi, ali nijeodgovarala na pozive. Kad je već bilo prošlo osam, obuzeo me bijes.Pa ona i neće doći, pomislio sam. Ona se s tobom igra. Uvijek se stobom samo igrala. Sad sjedi kod kuće i govori svom bradatommužiću kako sjedim kod kuće i čekam je. Napisao sam joj poruku odpreko tri tisuće znakova u kojoj sam naredao sve moguće uvredekojih sam se mogao sjetiti. Promatrajući tu poruku iz nekeumjetničke perspektive, bio je to možda i ponajbolji uradak koji sam

dotad bio sastavio. Poslao sam poruku i otišao se tuširati. Tuširaosam se naizmjence hladnom i toplom vodom. Pod hladnom vodomurlao sam i psovao što sam poganije mogao, a pod toplom sam sesažaljevao.Kad sam se vratio u sobu, u mobitelu me dočekala njezina poruka.

Napisala je samo da stiže i da se smirim. To me još više razbjesnilo.Napisao sam joj još nekoliko poruka, ne tako snažnih kao ona prva,ali ona više nije odgovarala. Napokon, kada je već bilo prošlo deset,začulo se zvono. Pritisnuo sam gumb na interfonu, otvorio vrata odstana i slušao mukli zvuk njezinih koraka na drvenim stubama.Nakon nekoliko sekundi pojavila se, podigla pogled prema meni inasmiješila se. Kad je prišla, taj se smiješak pretvorio u smijeh,rekao bih skoro podrugljiv, pozdravila me, zagrlila i izljubila, a ja samstajao ukočen poput metalne šipke, stisnutih šaka, nesiguran hoću lije zagrliti ili gurnuti niza stube.33 Nakon nekoliko sati ponovo sam stajao na istim vratima i gledao

je kako nevoljko i umorno silazi stubama. U jednom se trenuspotakla i zamalo pala. Tad se zahihotala i rekla: Booože... Još sejednom okrenula prema meni, upućujući mi nešto što je valjdasmatrala zavodničkim pogledom, podigla dlan do usta, poljubila ga,zatim taj poljubac puhnula prema meni i nestala iza stuba.

LII

11 Nakon što smo Alma i ja popušili džoint, sjedili smo nekovrijeme i gledali televiziju. Ponekad bi jedno od nas dvoje reklo neštozabavno, pa bismo se malo smijali. Ubrzo je na televiziji grupazabavljača i pjevača uglas počela odbrojavati sekunde do ponoći.Kad su stigli do nule, svi su razdragano povikali: „Sreeetna Novagodina!“ Izvana su se začuli pucnji. Psić se izvukao ispod naslonjačai malkice nakrivio glavu kao da se čudi.– Pa... Sretna ti Nova godina – rekao sam Almi ustajući iz

naslonjača.Ona se digla, prišla mi, zagrlila me i prostodušno izljubila te šapnula

na uho: – I tebi nek bude sretna.Stajali smo tako zagrljeni neko vrijeme.– Hajmo vidit vatromet – rekla je poput kakve razdragane djevojčice

i otrčala na balkon. Mrzio sam i Nove godine i pucnjavu i vatromet,ali ipak sam krenuo za njom, a za nama i Gunko.Drhturila je na balkonu i pokazivala na blještave, raznobojne

grozdove koji su se rasipali nebom, a ja sam se premještao s nogena nogu, kimao i zavidio joj na jednostavnoj sreći.Kad smo se napokon vratili, ona uze svoju deku, umota se u nju i

poče cvokotati. Pitao sam je li joj hladno, a ona reče da nije.– Hodi i ti vamo kod mene. Pod deku... da se ugrijemo kaže.Oklijevao sam trenutak-dva, ona se šćućurila na trosjedu i podigla

jedan kraj deke da mi pokaže kamo da dođem. Sjeo sam pored nje,zagrlio je, zaogrnuo nas dekom, ona se privila uz mene, trljala me poleđima i prsima i vikala „brrrrr“, kao kad u stripu žele pokazati da jenekome hladno. Za mnom je došao i psić, umiljavao nam se nekovrijeme, a zatim se ugnijezdio pored nas i nastavio drijemati.– Baš je sladak rekla je Alma i još se više stisnula uz mene.22 Šutjeli smo zagrljeni i uživali u toj iznenadnoj bliskosti. Vаni je

pucnjava jenjavala. Onda je ona malo popustila zagrljaj i odmaknula

se. Podigla je pogled prema meni i gledala me raznježeno inapušeno. Rekla je da mi želi nešto reći. Ili možda najprije pokazati.Gledao sam je pomalo u strahu, nepripremljen na to što će doći.Uzela je moju ruku i povela je prema donjem dijelu svojega trbuha.

Ja ustuknem, povučem ruku, a ona se prenu:– Šta ti je, bolan? Pa neće ti ništa bit. Samo da osjetiš.Ja se nasmiješim, nelagodno mi je i ne znam kud bih s pogledom.

Uperio bih ga bilo kamo samo da ne gledam u njezine oči, koje su temogle navesti na bilo što.Ponovo mi je uzela ruku, ovaj put odlučno i snažnije, pogledala me

u oči zapovjednički i stavila moj dlan na svoj mali trbuh. Zatim jemojim dlanom pomilovala trbuh.– Osjetiš? pitala je.Ja sam bio potpuno zakočen i nisam osjetio ništa, nisam smio

pomisliti ništa.– Četvrti mjesec – rekla je.Ruka mi poskoči. Nasmijala se nekako oslobođeno i vratila mi ruku

na svoj trbuh. Malo sam se opustio i sad sam je i sam milovao pojedva vidljivom zaobijenju.– Ne bi' nikad reko – kažem. – Pa ništa se ne vidi.– Аl još malo pa bi svi vidili.Zatim mi je sve ispričala.– Znaš, bila sam ja s jednim muškarcem – počne.Ja kažem da znam da je imala zaručnika.– Ma ne s njim. Mislim... bila zaprave.– Misliš... spavala s njim.– Pa jä... spavala.– Sa svojim vjerenikom... onim što je radio u Njemačkoj?– Joj, Bože, pa ti ništa ne kontaš. Ne s njim, to ti govorim. Pusti

njega, šupak najobičniji – reče Alma prilično opako.Ispričala je kako je taj njezin zaručnik iz straha raskinuo zaruke i

našao djevojku do koje je bilo jednostavnije doći. Bila je tužna, ali jošviše bijesna. Ne samo na njega nego i na svoju obitelj, na selo, nacijeli svijet budala koje su pokušavale urediti njezin život kako su onihtjeli. U selu ima jedan momak, malo stariji, govori Alma, zgodan,crn i lijep. Visok. Ali u ratu je izgubio nogu. Poslije rata se malopropio, ali nikad nikome nije pravio nevolje. I tako, na jesen kad je

saznala da joj se zaručnik oženio tom nekom drugom i odveo je uNjemačku, Alma je, kako kaže, „bila s njim“.– S tim pjanom bez noge? pitam ja poput kakvog zajedljivog oca.– Pa nije uvijek bio pjan.– I samo jednom ste...– Pa... nije baš jednom.Htio sam je upitati gdje, kako, zašto, ali pretpostavljao sam da bi

moja pitanja ostala bez odgovora.– I to mi tek sad kažeš? – kažem pomalo ljutito.– A kad da ti kažem? Bilo me sramota. A ovde kad bi se saznalo,

otac bi me se odreko. Imam samo Saliha.– Salih zna?– Čuj Salih...? Salih sve zna.Šutio sam neko vrijeme, jer što zapravo reći? Začudo, nisam bio

ljutit. Naprotiv, osjetio sam čak i olakšanje.– Sad imaš i mene rekao sam. Ništa se ne boj, sve će bit okej –

rekao sam uvjeravajući više sebe nego nju.– A šta je sad s tim tipom bez noge? Zna l’ on?– Ma ne zna. Htjela sam mu reći, ali nisam znala kako. A i on je

nekamo otišo. Kažu u Jagomir na liječenje.– Ona ludnica u Sarajevu?– Jä – kaže ona kratko i spusti pogled.– Pa, je l’ ga voliš?– Ma, šta ja znam. Više mi ga žao. Da mi je samo da dijete ovo

iznesem i tada počne plakati. Tiho, bez jecaja, samo su joj suzeklizile niz lice, a ona se držala za trbuh. Zagrlio sam je i tješiogovoreći nek se ništa ne boji.Gunko je podigao glavu i gledao nas malo bunovno, promeškoljio

se i onda nastavio drijemati. Uzeo sam ga i stavio između nas dvoje.Počeli smo ga milovati, a on se namještao i zadovoljno žmirkao.Tada je i Alma prestala plakati, malo se nasmiješila i rekla:– Hvala ti... rođo... I tada se oboje stanemo smijati kao blesavi, jer

je to „rođo“ rekla dubokim i promuklim glasom nalik na Salihov.33 Probudio sam se ujutro na istom trosjedu, pokriven dekom ispod

koje mi se sinoć povjeravala Alma. Gunko je odmah skočio na menei počeo se umiljavati ne bih li ga što prije izveo van. Otišao sam ukupaonicu, otuširao se, oprao zube, obrijao se, odjenuo i, kad sam

bio gotov, u stanu je i dalje sve bilo tiho, Odškrinuo sam vrata sobe ukojoj je bila Alma i vidio da još duboko spava. Otišao sam do sobe,valjda dječje, u koju je sinoć otišao Salih. Došao je jutros oko četiri,pijano mi čestitao Novu godinu i srašio se u krevet. I on je jošspavao.Bilo je prošlo deset sati i ja sam izašao s Gunkom prošetati gradom

dok se njih dvoje ne probude.Vani je bilo hladno i pusto, Tuzlu su pritisnuli niski oblaci ispunjeni

isparavanjima obližnje termoelektrane.Pomislih da sam se možda trebao javiti tetki Ziki i reći joj da

napuštam „ranč“ i kolibu, ali nije mi se dalo. Javit ću joj se kadastignem u Oslo. Došli smo do malog trga na kojem je bila spomen-ploča za sedamdeset dvoje mladih ljudi koji su na tom mjestupoginuli od granate koja je pala odnekud iza brda. Na ploči je biopoetski tekst koji je bezuspješno pokušavao reći nešto o prirodi togzločina. Nalazio sam znakovitom činjenicu da se to dogodilodvadeset i petog svibnja, na dan kada smo svi nekada slavili Danmladosti, koji je pogrešno smatran Titovim rođendanom.Odšetali smo do parka u kojem je, kad sam bio dječak, bio mali

zoološki vrt. Tu je i partizansko groblje, stotine kamenih ploča nakojima su bila imena partizana poginulih u borbama za oslobađanjeTuzle od Nijemaca u Drugom svjetskom ratu. Poslije ovogposljednjeg rata, s početka devedesetih, napravljeno je i zajedničkogroblje za spomenute 72 žrtve što su poginule na nekadašnji Danmladosti. Na samom kraju parka, u dolini pored puta, nalazi seumjetno slano jezero gdje su se ljudi ljeti kupali i rashlađivali. Cijelise grad nalazi na velikom podzemnom slanom jezeru, ostatkunekadašnjeg Panonskog mora. Ljudi su ovdje od pamtivijeka živjelina soli i od soli. Oko parka se još mogu vidjeti stare bušotine stornjevima koji su služili za crpljenje slane vode iz zemlje. Sve uovom parku stane u tri riječi: sol, život, smrt.Pustio sam psića s uzice i on je trčkarao po travi, od grma do grma,

od stabla do stabla, zalijetao se za vranama koje su skakutale poparku zloguko grakćući.

III

11 Kada se psić napokon pokakao, krenuo sam natrag premastanu u kojem su me čekali Alma i Salih. Ponovo sam ga vezaouzicom, a on, budući da nije bio naviknut na takvo što, vukao je kaopomahnitao. Nekoliko sam puta viknuo na njega, trznuo ga, dajućimu do znanja da ne smije vući, ali od toga nije bilo nikakve koristi pasam odustao i prepustio mu se. Ionako me više nikad neće vući,mislio sam, i blio mi ga je žao dok je s isplaženim jezikom cupkaoispred mene.Prisjetim se odjednom one večeri kad sam posljednji put sreo bivšu

ženu. Čim sam vidio njezine oči, znao sam na čemu je. A i na čemusam ja s njom. Sjedili smo u mojoj sobi, ja na krevetu, a ona nastolcu pored pisaćeg stola. Iz frižidera sam izvukao bocu u kojoj jebilo još malo votke, pa sam nam natočio i pili smo je tako čistu, jernisam imao ništa s čime bismo je pomiješali.Ona je bez prestanka govorila o bog te pitaj čemu, postavljala

pitanja i davala odgovore, smijuljila se, gledala me nekako čudno.Bila je lijepo odjevena, kožnate čizme, otmjena haljina, svjetlucava

bluza oko koje je ogrnula imitaciju bijelog krzna, ali nekako joj sve tonije pristajalo. Kao da je odjenula tuđu odjeću. Pokušavala je stvoritidojam otmjenosti, ali meni je izgledala nekako zamoreno ipotrošeno. Dok mi je upućivala te svoje zavodljive poglede, unjezinim očima čitao sam starost i zasićenost od života. Još je bilalijepa, ali godine su na njoj ostavile traga. Možda će zvučati čudno,ali ja sam se, nekako, osjećao bolje zbog toga. Osjećao samzadovoljstvo u spoznaji da nitko ne može pobjeći vremenu i da jesve ono dobro na njoj otišlo u nepovrat, zauvijek izgubljeno i zamene i za druge.Pitala me što je sa mnom, a ja sam odgovorio da mi je bivša

djevojka umrla od raka i da su je baš danas sahranili. Činilo se da jese to nije suviše dojmilo. Takva je ona. Imao sam osjećaj da bi

potpuno hladnokrvno mogla gledati ljude kako umiru, dok bi seistodobno znala isplakati slušajući neku tužnu pjesmu ili gledajućikakvu ljubavnu sapunicu.Rekla je da ona zna što meni treba. Iz torbice je izvadila smotuljak,

iz njega istresla malo bijelog praha, usitnila ga bankovnom karticom,smotala novčanicu i povukla dvije od četiri crte na stolu. Ponudila je imene, ja sam prvo mislio da neću, ali onda sam isključio razum tepošmrkao to što je ostalo. To mi je potpuno zaledilo sve osjećaje,otjeralo tugu, ali i učinilo me nesposobnim za sreću. Vratio sam sena svoje mjesto na krevet, pili smo votku, razgovarali, ja sam nakonnekog vremena smotao džoint pa smo pušili dodajući ga jednodrugom. Ona se u jednom trenutku digla, prišla mi, sjela mi u krilo ipoljubila me. Zatim smo vodili ljubav, ali u tome je bilo manjeosjećaja nego na snimanju pornofilma.Kad smo bili gotovi, pokupila je odjeću i otišla do kupaonice. Vratila

se nakon nekoliko minuta, odjevena, počešljana i našminkana.Rekla mi je da trebam otputovati na neko vrijeme. Ako nemam

novaca, dat će mi ih ona. Prebacit će mi već sutra na račun.– Još imaš onaj isti broj računa? – pita ozbiljno kao da je službenica

u banci.Htio sam joj postaviti mnoga pitanja, o tom djetetu i njezinom mužu,

ali droga mi je umrtvila znatiželju. U jednom trenu sam je ipakbezobrazno upitao kako joj je s tim tipom. Ona se zahihotala i reklada joj je dobro prije i poslije seksa.Zatim je odjenula jaknu, poljubila me u obraz i otišla stubama.Sutradan sam otišao na biro za zapošljavanje i prijavio se za

pomoć za nezaposlene. Kad sam poslije na internetu provjeravao,vidio sam da mi je na račun uplaćeno petnaest tisuća kruna. Nakonnekoliko dana spakirao sam se, rekao Egilu da moju sobu odsljedećeg mjeseca može iznajmiti i otputovao.Mjesec dana putovao sam Balkanom: Hrvatska, Crna Gora,

Makedonija, Albanija, Bugarska, Grčka, Turska; lutao bez cilja,mijenjao autobuse, vlakove, stopirao kamiondžije, spavao usumnjivim pansionima.Onda sam otišao u Bosnu, tad je već bio početak ljeta, kupio staru

bubu za tisuću i dvjesto konvertiblinih maraka, vozikao se unaokolo,upoznavao čudne ljude, pio, drogirao se, plesao do iznemoglosti na

razuzdanim partyima i na kraju, kad mi je sve dosadilo, zavukao se udjedovu kolibu i počeo pisati u svoju ružičastu bliježnicu.22 Kad sam se vratio u stan u kojem smo prespavali, zatekao sam

Almu i Saliha kako sjede u dnevnoj sobi i piju kavu. Salih je biovidljivo mamuran, a Alma je odmah ustala i donijela fildžan i meni. Jarekoh da nije potrebno, da bih radije čaj, ako može.– Čuj čaj...? – kaže Salih zajedljivo. – Što ne popiješ kahvu s

nama? Ko sav normalan svijet...– Može čaj, može, što ne bi mogo – govori Alma i stavlja zdjelu s

vodom na štednjak.– Đes ti to poranio...? – pita on.– Išo prošetat cuku – kažem.– Ja se bogami prepo da nam nisi uteko...– Dobro je, ba, Salih – kaže mu Alma.Poslije smo sjedili i pili, oni kavu, a ja čaj. Salih reče da je dobro što

sad i ja znam „to o Almi“, misleći valjda na njezinu trudnoću. Govorimi da mu se javimo kad stignemo, da mu pazim na sestru, a njojgovori da me sluša, da ne zajebava i da ne tjera inat.– Dobro, ba, šta si sad uzo tu pametovat? Ko da si nam babo –

kaže ona.– Čuj, ja uzo pametovat... Pametujem jer vas znam oboje kaki ste.

Ti znaš bit takav ters da te čojk taman da ima živce ko konj ne bimogao izdurat. A on sad uperi oko na mene ko zec. Čim mu neštomalo zapne, čim nešto šušne, on utekne.Nije to bilo daleko od istine, tako da ni Alma ni ja nismo imali što

odgovoriti.– Jeste l' gladni? pita ona. U frižideru nema čega nema, mogu nam

nešto napravit za doručak.33 Malo poslije tri sata sjeli smo u Salihov automobil i odvezli se na

autobusni kolodvor. Na jednoj malenoj, svježe oličenoj zgradi poredkolodvora velikim je zelenim neonskim slovima pisalo „Bundavica“.Ispred zgrade stajalo je pet autobusa s istim takvim natpisom okokojih su se već počeli skupljati ljudi vukući za sobom goleme,preteške torbe. Činilo se da je taj Bundavica imala privatni kolodvor iviše prometa od gradskog kolodvora, koji je zjapio prazan i izgledaotužno i oronulo.

Salih je otišao kupiti nam karte, a Alma, ja i Gunko stajali smopored auta i promatrali kako ljudi trpaju torbe u prtljažnik,pozdravljaju se s okrupnjalim ženama, podižu djecu u zrak i ljube ih,ulaze u autobuse, mašu, viču nešto kroz staklo.Neki visok i brkat čovjek koji je prolazio pored nas ugleda Gunka,

priđe nam, sagnu se i poče ga milovati.– Ovo ti je barak – kaže on.– Šta barak? Obama? – pitam ja.– Pa tako ti se zove ova rasa kaže on gledajući odozdo u mene.

Pravo mu je ime bosanski oštrodlaki gonič, ali barak ga zovu. Nemaboljeg kera za lov.– Meni više izgleda ko neki mješanac – kažem ja.– Nije, nije... Znam ja... Imo sam ja istog vakog. Joj, što je to bio

pametan ker. Sedamnaest godina živio, nikad ga nisam vezo. Nećena čovjeka, ali kokoši, mačke, ma to sve ganja, nijedna mu ne možeuteć. Jednom mi je na kravu skočio, ufatio je za vrat, objesio se ineće da pusti, a krava trči – govori čovjek i počinje se smijati.– Bi l’ ga prodo?Alma i ja se zgledamo.– Haj majke ti reče čovjek i diže se. Eno mi tam dva sina pa da im

ostavim, nek se igraju. Sve viču „Dobavi nam, babo, cuku“, a ja svelažem: „Kupiće babo, kupiće“, i nikad.– Ma šta ću ti ga prodavat – kažem ja.– Edine, Almire, hote vam, vid jes dobar cuko.Dotrčaše dva kratko ošišana dječaka. Jedan je imao možda pet, a

drugi sedam-osam godina. Odmah su kleknuli i stali milovati Gunka.On se također veselio, skakao, lizao ih, mahao repom.– Kako se zove? – pita ovaj veći.– Gunko – kažem ja tiho.Oni se počeše smijati.– Kako ti je to ime? – kaže manji dječak.– Hoćemo ga uzet? – pita otac sinove. Evo, hoće čiko da nam ga

da, al ako ćete ga pravo dobro pazit.Dječaci urlaju od sreće i viču da hoće. U to im dođe i mati te brko i

njoj objašnjava. Ona, još uvijek mladolika, rumena i širokih bokova,pomalo negoduje, ali vidi se da joj je dječja sreća na prvom mjestu.Čovjek opet navaljuje i pita pošto je cuko.

Ja se sagnem do Gunke, počešem ga iza uha i zatim dam uzicumanjem dječaku. Kažem im da je cuko njihov i neka ga dobročuvaju.Čovjek neće ni da čuje, vadi novčanice, broji ih, pruža mi ih, ja

odbijam, gura ih zatim prema Almi, ona se također izmiče. Uto dođe iSalih i pita što je, mi mu objašnjavamo, on gleda u čovjeka i kaže: –Je i' ti puno dvjesta eura?Čovjek mu daje pare, zahvaljuje ponovo i odoše. Ode Gunko s

njima.– Nek si mu dao kera govori Salih. Sevap je i zbog djece i zbog

kera. A nek si mu uzeo i pare, ne bi ga se riješili za dva dana.– Ti si mu uzeo pare – kažem ja.On mi zatim dade četiri novčanice i dvije karte.Spremili smo stvari u prtljažnik, ja sam se kratko pozdravio sa

Salihom i ušao u autobus. On i Alma su se zagrlili, izljubili, gledalijedno drugom u oči, on je nešto rekao, pa su se onda još jednomizljubili, vozač je upalio motor, ona napokon ušla u autobus, sjelapored mene i tako smo krenuli.

Epilog

Sjedim za pisaćim stolom u svojoj sobi u Hagegad 52, gledam ukompjutorski ekran, pijem čaj i čekam neki od glasova da pomogneda završim priču a da kraj bude lijep.Kad smo Alma i ja stigli u Norvešku, prije malo više od tri godine,

nismo imali kud nego ravno Egilu, koji je tada već živio s Line, kakose zvala ona plavušica zbog koje je ostavio Irenu. U razgovoru jenekoliko puta istaknuo da je to samo privremeno jer je moja sobabila prazna, a Line se baš tada morala seliti iz svog stana i tako sedoselila k njima. No, prije nekoliko mjeseci i Francuz je napustiostan, pa su ostali samo njih dvoje. Za sada rekao je kao da se nada.Ja sam mu ispričao o Almi; da mi je rođakinja, da je u nevolji, da je

trudna i da ćemo se vjenčati. On je uzvratio da možemo ostati kolikogod želimo. Zamolio sam ga da nikome, pa ni Line, ne govori o tomeda mi je Alma rođakinja jer bismo mogli imati problema.Vjenčali smo se nakon četiri tjedna, kumovi su nam bili Egil i Line, a

bilo je još i pet-šest Egilovih poznanika, čisto da ne budemo bašsami. Činilo se da su svi shvaćali da i nije riječ o „ргаvom“ vjenčanju,osim Line, koja je iskreno pustila par suza. Ili je možda samo dobroglumila, tko će znat. U svakom slučaju, nakon našeg vjenčanjagnjavila je Egila da i oni to učine, da se vjenčaju, no mom šutljivomprijateiju to nije padalo na pamet, tako da ga je Line napustilasredinom tog ljeta, nekoliko mjeseci nakon našeg vjenčanja. Osjećaosam krivicu zbog toga i htio naći neki novi stan za sebe i Almu, aliEgil nije htio ni da čuje. Rekao je kako je zapravo sretan zbog svegai da je sada u stanu taman mjesta za nas troje. Svatko je imao svojusobu, a za plaćanje ćemo se već dogovoriti. I tako sve do danadanašnjeg.I, kao što sam prije spomenuo, dva mjeseca prije nego što će se

Alma poroditi, dobio sam privremeni ljetni posao kao vrtlar na grobljugdje je pokopana Cathrine. Alma je primijetila da me tih dana nešto

mučilo i sve sam joj ispričao. Ubrzo nakon toga, početkom lipnja2005. godine, Alma je rodila djevojčicu. Dala joj je ime Aida, ali svićemo je zvati Ida. Naša slatka mala Ida.Kada je ljeto završilo, počeo sam raditi kao nastavnik norveškog za

strance, Alma je krenula na tečaj u tu istu školu, a Egil je dobio stalniposao u gradskoj knjižnici i ostavio se sviranja po klubovima i onogašto uz to ide. Štedio je novce za jedrilicu kojom ćemo ploviti okosvijeta. Ja sam ponekad vikendom radio i kao izbacivač u jednomklubu. Bila je to odlična terapija za odvikavanje od alkohola i droga.Dovoljna ti je jedna večer da trijezan gledaš sve te razvaljene klincepa da se zapitaš: „Bože, jesam li i ja ovako izgledao?“ A onda bi mijedan od glasova posprdno doviknuo: Ne, ti si bio još gori, deset putagori, matori majmune.I što da mu čovjek odgovori?Alma je ubrzo preuzela domaćinstvo u svoje ruke. Brinula se o Idi,

ali i o nama dvojici kao da smo djeca, prala nam i kuhala, držalaprodike o urednosti i čistoći, svaki dan išla na tečaj norveškog, aubrzo je i za novac počela čistiti po kućama dobrostojećihNorvežana. Ja sam se tome protivio, Egil također, ali ona je rekla„novac je novac“. Rekao sam joj da imamo dovoljno novca, ali ona jerekla da je to moj novac.– Pare su naše – rekao sam.– Dobro, nek su to naše pare – rekla je. Al ja hoću da imam moje

pare. Kontaš, moje.– Kontam – rekao sam, i zatim dodao: – Sretan je onaj ko te oženi.– Samo ti zajebaji – smijala se Alma.Sa Salihom smo se u početku čuli redovito, a onda sve rjeđe.

Nakon što je Alma nestala, kako nam je ispričao, bilo je malo strke ifrke, ali sve se, kao što je i predvideo, ubrzo smirilo. Ima svijet prečihbriga rekao je i, kao i uvijek, imao pravo. Neko se vrijeme nismo biličuli, a onda nam se nakon nekoliko mjeseci javio iz, naravno,Njemačke. Zvučao je zadovoljno i ispričao nam da mu je posao nagrađevini sredio nitko drugi nego onaj čovjek kome smo prodaliGunku.– Znači, cuko ti našo poso – smijao sam se u slušalicu

razgovarajući s njim. – Kako je on? – upitam.– Ko?

– Pa moj cuko.– De, ba, otkud ja znam? I nije više tvoj, prodo si ga.– Ti si ga prodo – kažem je prilično zajedljivo.– Ma jebo te ker, kako mi je sestra? – okreće priču jednooki

lukavac.Sve je neko vrijeme, više-manje, bilo u redu, ali početkom ljeta

sljedeće godine, upravo kad je Ida trebala proslaviti prvi rođendan,kad je gugutala svoje prve riječi i samo što nije prohodala, ja samzavršio u bolnici. U istoj onoj gdje je Cathrine umrla. Jednog samdana došao s posla, počeo povraćati i umalo se onesvijestio.Pomislio sam da sam pojeo nešto pokvareno na poslu. No, isutradan sam nastavio povraćati smeđu tekućinu za koju mi sepočelo činiti da je krv. Tek kada sam vidio da mi je i stolica krvavaotišao sam svojoj liječnici, onoj uvijek nasmiješenoj staroj hipijevki.Rekla je da ne misli da je to nešto ozbiljno, čisto sumnja da je rak.Rak? Odakle izvuče rak? pomislio sam. Zatim su mi provjerili krvnusliku i pokazalo se da sam izgubio gotovo pola krvi u tijelu.– Kako si došao ovamo? – pitala je liječnica naboravši zabrinuto

čelo, ali i dalje se uljudno smješkajući.– Pa, pješice – odgovorim.– I ništa nisi osjetio?– Pa... malo mi se vrti u glavi, ali nije to ništa...Ona je odmah nazvala taksi koji me odvezao u bolnicu. Kad smo

stigli tamo, čekao me cijeli tim liječnika i bolničkih sestara Stavili sume na stol i stali me pregledavati kroz sve rupe na tijelu. Nakongastroskopije liječnik mi je rekao da imam tumor u želucu veličine...tu je zastao tražeči pogodnu riječ ... golfske loptice zaključi radećikrug palcem i kažiprstom.Sva sreća pa liječnik ne igra košarku, pomislio sam.Ta golfska loptica morala je van, ali najprije je trebalo zaustaviti

krvarenje i dati mi dvije litre krvi kako bih malo došao k sebi.Ja se stvarno nisam uspaničio. Nisam imao vremena za to. Ali

Alma je bila izvan sebe.– Tako mlada i zgodna, još udovica, mmmm – zezao sam je s

bolničke postelje.Ona je držala Idicu, puštala suze da joj cure niz obraze i nije

odgovarala na moje šale. Iza nje je stajao Egil i stavio joj ruku na

rame da je utješi. To mi se nimalo nije svidjelo. Već sam vidio kakopoliježu moj lijes u raku, a Egil je grli i odvlači u krevet. I to moj.Jednom, kad je Alma izašla iz sobe, kažem mu:– Nemoj ni pomišljati.– Što? – pravio se on nevješt.– Znaš ti dobro – kažem mu smrtno ozbiljan.– Što kaže liječnik, je li dobroćudan? – pokušava se izvući.– Ne znaju... ne znaju još. Ali ja ću biti zloćudan ako se nešto

dogodi. Mislim, između vas dvoje. Nemoj se zajebavat s time.On je šutio malo kao da važe što će reći, da bi se na kraju dječački

nasmiješio i rekao:– Ma daj, šta ti je? Pa to ti je žena.– Deeem rajt rekao sam tobože na engleskom pa smo se obojica

počeli smijati.Sve je, na sreću, prošlo u redu. Tumor se pokazao dobroćudnim,

pa su me rasporili posred trbuha i izvadili ga. Zajedno s trećinomželuca, doduše. Tako da sam smršavio desetak kila. Jedino štovrijedi upamtiti od cijelog boravka u bolnici jest morfrj kojim su mekljukali poslije operacije i u kojem sam poput svakog istinskognarkofila uživao, i konačni izlazak iz bolnice. Tko je to doživio, zna očemu govorim. Tko nije doživjet će, nadajmo se.Prva osoba koja me posjetila nakon operacije bila je moja bivša

žena. Medicinska sestra rekla mi je kako mi je obitelj došla u posjet.Rekao sam da ih puste unutra. Radovao sam se što ću vidjeti Almu iIdu i bio sam prilično iznenađen kad sam ugledao Anju, kad većmoram spomenuti njezino ime, i njezinog već poodraslog sina, kojemnikako da upamtim ime. Pozvao sam sestru da mi da još malomorfija, za svaki slučaj.Anja je, po običaju, bila prilično nezainteresirana za tuđe probleme,

pa makar taj netko bio na samrti. Spomenula je, tobože usput, da seveć razvela, i to nakon „onog puta“ naglasila je. Mali je stajao sastrane i gledao u mene kao da ću ga pojest. Kako nisam mogaomnogo govoriti, nastavila je mljeti o tome da će se udati za nekogŠveđanina koji živi u Španjolskoj.– Dosta mi je Norveške. Ovdje je tako dosadno rekla je na kraju.Htio sam joj reći za onaj novac koji joj dugujem, ali u tom trenu u

sobu je ušla Alma noseći Idu u naručju. Prišla je i oprezno me

poljubila u obraz pitajući kako sam.– Dobro sam odgovaram usporeno i pomislim kako bih trebao zvati

sestru da mi da još malo morfija. Zatim su se njih dvije, moja bivša imoja sadašnja, svaka sa svojim djetetom, a nijedno nije moje,odmjeravale u mojoj bolničkoj sobi kao da su u ringu. Zatim sam ihupoznao: Alma, ovo je Anja; Anja -Alma... a one su se kiseloosmjehnule jedna drugoj. Zavladala je neugodna tišina i onda seAnja digla, poljubila me, i ona u obraz, i rekla da slobodno svratimako budem u blizini Barcelone. Zatim je pogledala u Almu onimsvojim mačkastim pogledom od kojeg bi čovjeka uhvatio strah irekla: – Dodite zajedno, bilo bi mi drago.Alma je samo kimnula i ova je izašla nabadajući štiklama po

bolničkom linoleumu.– Otkud ona, majke ti? – odmah je prosiktala Alma.– De, ba, ja skoro umro, a ti otkud ona... ko da si mi žena – kažem

pokušavajući se našaliti. Ali Alma se nije smijala.– Šta hoće? – nastavila je zajedljivo.Kažem joj da se udaje i da ide u Španjolsku.– Sigurno je našla kakog bogatog starohana – zaključila je zlurado.Nekoliko dana poslije operacije nazvao me i Borče iz Maroka. Htio

mi je samo zaželjeti brz oporavak. Namjerno nisam htio pitati zaIrenu, no on je na kraju sam rekao da je dobro, da ima dečka uBergenu, ondje sada studira, i da često dođe u Maroko u posjet.– Avion je sad tako jeftin – rekao je kao da se opravdava. Ja

pomislim da definitivno neću tako brzo ni u Španjoisku ni u Maroko.Kad sam iz bolnice došao kući, na pisaćem stolu u mojoj sobi ležala

je ružičasta bilježnica. Alma je rekla da je sve pročitala i da bihtrebao sjesti i napisati knjigu. I to roman.– Ionako nemaš drugog posla – dodala je za svaki slučaj.Gledao sam u bilježnicu neko vrijeme i onda mi se ponovo sve

vratilo u sjećanje. Pomislio sam kako bi zbilja mogao od tih zapisanešto napraviti. „Vidiš i sam, možeš riknuti sad-pa sad“, govorio mi jeglas. Ostavi nešto iza sebe.– Pa nije baš da nemam – odgovorio sam Almi. Moram ležat.– Ma nemoj. Reko je meni doktor da se moraš kretat. Ne previše, al

ne smiješ ni ležat po čitav dan.– Je l’ reko šta smijem li drkat? – počeo sam se opet zezati.

– To obavezno – rekla je. Ev’ ti kompjuter pa malo piši, malo drkaj –rekla je izvlačeći mi stolac da mogu sjesti za stol.– Ionako je to isto – zaključujem othukujući i trljajući se po trbuhu

na kojem su bili čelične nitne.I tako sam počeo pisati ovaj roman. Ali nije to išlo ni lako ni brzo. I

da me pitaš o čemu pišem ili kako će se roman zvati, stvarno ne bihznao reći. Kad bih stvarno pao u očaj, što nije bilo rijetko, davao bihAlmi da čita to što sam napisao. Ona bi poput pravog urednika,mrzovoljka i cjepidlake, vrtjela glavom i govorila da to sve trebaskratiti.– Puno, brate, okolišaš. Reci više šta hoš. A ne šuć-muć. I kraj ti

mora biti malo ljepši – govorila je.– Otkud ja znam šta hoću – branio sam se. Čuj to...? Ljepši kraj...?

A i ti... šta ti znaš kako se treba pisat. Nisi pročitala ni Orlovi ranolete – prelazio sam odmah u napad.– E, bogami sam Orlove čitala. Kad bi ti tako piso... E, moj rođo...

oponašala bi Salihov glas pa bismo se počeli smijati. To nam je bioglavni geg kad bi razgovor zapeo.A onda je, prije tri mjeseca, u veljači ove godine, umro Almin i

Salihov otac pa smo morali ići u Bosnu na sprovod. Sletjeli smo usnijegom prekriveni Beograd, a ondje nas je čekao Salih.Razgovarali smo i smijali se bez prestanka na putu prema Bosni.Salih je svako malo ljubio sestru, nećakinju i mene. Više me nijezvao rođo, nego „zete“. I to posprdno. Činilo se kao da su zaboravilida im je umro otac. Kad smo već prešli granicu i zaputili se premaMajevici, Salih govori kako možda ipak ne bi bilo najpametnije da i jadođem na sprovod.– Biće svakakvih ljudi... šta ja znam... Biće i onih bradonja, ne

mogu svijetu zabranit da dođu na dženazu.Nisam htio ništa reći, ali stvarno mi je bilo drago što sam to

izbjegao. On mi je objasnio da mogu biti kod Ahmeta dok sve to neprođe. Pitam tko je taj.– Onaj što si mu prodo pašče... Tu je on u Srebreniku, došo i on sa

mnom iz Njemačke. Reko sam mu daš doć, nema nikakih problema.– Ti si mu prodo cuku ne propuštam priliku, ali on ovaj put ne

odgovara.

Gunko je bio vezan na lancu ispred goleme kuće bez fasade.Odmah sam mu prišao, a on je mahao repom, puštao neke piskavezvuke i umiljavao se da sam se sav rastopio. Porastao je, očupavio,glava mu je bila bijela, a šape krupne. Izgledao je kao nekimedvjedić. Sagnuo sam se i milovao ga i češkao, a on me krenuolizati. Uto su se pojavili Ahmet i njegova žena pa sam se moraopozdraviti i s njima. Pitam odmah mogu li ga malo pustiti s lanca.Ahmet odgovara da ne, jer napada kokoši.– Zaklo mi već tri. Ja bi' ga već ubila da nije djece kaže Ahmetova

žena mirno i okrutno.Rekao sam Salihu da bih želio provesti nekoliko dana u djedovoj

kolibi, a on kaže da nema problema, da me odmah može tamoodvesti, ali snijeg je, zima, što ću ondje? Odgovaram mu da je tomoja briga. Zatim pitam Ahmeta da mi daju Gunka na par dana, dane budem sam u kolibi. Pristao je, iako nevoljko, a njegova ženarekla je da ga ne moram ni vraćati. Nisam to ni mislio, ako ćemoiskreno.Proveli smo tako tjedan dana u kolibi, Gunko i ja. Svakog sam dana

skijao po okolnim brdima, a Gunko me u stopu pratio. Ponekad biotrčao pa ga ne bilo i po pola sata, a onda bi opet iskočio iza nekogsnijegom prekrivenog grma i počeo razdragano skakati po meni.Navečer bismo skupa ležali na starom kauču, ja bih čitao, a onpoturao razne dijelove svog čupavog tijela da ih češkam. Kad jedošlo vrijeme za povratak u Norvešku, pokušao sam upaliti starububu, ali akumulator je bio prazan. Salih i Alma došli su autom pomene pa smo krenuli u Tuzlu. Sve je sličilo na onaj odlazak od prijetri godine, samo što je sad sve bilo nekako opušteno. Kao da smosvi našli svoja prava mjesta na ovom svijetu. Salih je našaoNjemačku, ja Gunka, a Alma Idinog oca. Salih je ogovarao starijegbrata, „vehabiju ko fol“, kako ga je zlobno okarakterizirao.– Jes vidio kako je frajer obrijo bradu odma poslije dženaze? Još da

napravi one zube pa neće bit ljepšeg vehabije... Mogo bi se ioženit... – posprdno će Salih.Ja pomislim kako je možda puštao bradu iz poštovanja prema ocu,

ali nisam si mogao objasniti kakve veze poštovanje ima s bradom ilipokvarenim zubima, pa sam šutio i slušao kako se Salih

podsmjehuje starijem bratu. I to je neka bratska ljubav, razmišljaosam dalje, bar ga spominje.Ja sam ponovo iz Tuzle putovao Bundavicom za Njemačku. Samo

što je ovaj put umjesto Alme sa mnom putovao Gunko. Mislio samda je bolje da putujemo autobusom nego avionom. Vozač se malobunio zbog pseta, ali za dvjesto konvertiblinih maraka mogao sampovesti i kozu. Alma je zajedno s Idom nastavila za Sarajevo da senađe s Idinim ocem. Rekla je da se vidimo u Oslu za tjedan dana.Međutim, Gunko je zapeo pri ulasku u Norvešku, jer nije imao

potrebne papire o cijepljenju, pa je morao provesti mjesec dana ukaranteni. Bilo mi ga je zbilja žao, ali nije bilo druge. Tako je to kad sipas, i to Bosanac, pomislio sam i oporo se nasmiješio predajući gaveterinarima. Mogu mu doći u posjet kad god hoću, rekli su uljudno.Kod kuće me čekao poziv od policije, Odjel za strance, u kojemu su

mene i Almu pozivali na intervju. Zapravo je bila riječ o policijskomsaslušanju prilikom kojega se treba utvrditi je li naš brak fiktivan ilistvaran. Najprije će saslušati nju pa mene i, ako nam se odgovori napitanja ne budu slagali, ona neće dobiti stalnu dozvolu boravka nakoju je imala pravo nakon tri godine provedene u Norveškoj.Alma se vratila iz Bosne desetak dana nakon mene. U Sarajevu je

provela nekoliko dana kod Idinog oca. Pitao sam je kako je prošlo,rekla je da je sve bilo u redu, obavila je ono što je naumila. On znada ima dijete, Ida je vidjela svog oca i to je to.– Nema se tu šta više pričat. On ima svoj život, a ja svoj rekla je i

onda smo skupili sve zajedničke fotografije i temeljito se pripremili zarazgovor s policijom. Kad smo došli, najprije su pozvali nju. Sjediosam u čekaonici kao na iglama puna dva sata, a onda, kad je izašla,rekli su da im nije potrebno razgovarati sa mnom.– Vaša supruga je sve detaljno objasnila – reče mladi policajac i

sam zadovoljan, činilo se, što je sve gotovo.– Šta je bilo? – pitao sam dok smo se vraćali kući.– Ma šuti... – kaže Alma. Nije me ni stigo ništa pitat. Nisam usta

zatvarala kaže i nasmiješi se poput posramljene djevojčice.I tako je Alma dobila stalnu dozvolu boravka, Gunka su ubrzo pustili

iz karantene, a ja sam napokon dobio odgovor od jedne izdavačkekuće iz Hrvatske. Objavit će mi knjigu, ali „trebam smisliti malo ljepši

kraj“, rekao je urednik. Baš kao i Alma, još samo da i Gunko počnezanovijetat, pomislio sam.Ja još uvijek sjedim, buljim u ekran i smišijam što da napišem.

Table of ContentsLjepši krajO knjizi

IIIIIIIVVVIVIIVIIIIXXXIXIIXIIIXIVXVXVIXVIIXVIIIXIXXXXXIXXIIXXIIIXXIVXXVXXVIXXVIIXXVIIIXXIXXXXXXXI

XXXIIXXXIIIXXXIVXXXVXXXVIXXXVIIXXXVIIIXXXIXXLXLIXLIIXLIIIXLIVXLVXLVIXLVIIXLVIIIXLIXLLILIIIIIEpilog