Gpp skripta

Građansko parnično procesno pravo, Triva, Dika, 2004.-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------

IUVOD U GRAĐANSKO PARNIČNO

PROCESNO PRAVO

OSNOVE GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA

Građanski parnični postupak je opća, redovna i osnovna metoda zaštite ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, koju pruža državna pravosudna organizacija.

Čl. 1. Zakona o parničnom postupku utvrđuje da sudovi po pravilima parničnog postupka raspravljaju i odlučuju u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o osobnim i obiteljskim odnosima građana, te u radnim, trgovačkim, imovinskim i drugim građanskopravnim sporovima.

Parnični postupak pripada među tzv. kognicijske postupke u kojima se određuje samo sadržaj pravne zaštite koju treba pružiti. Pravna zaštita određena u parničnom postupku, ako je to potrebno, ostvaruje se prisilno u posebnom sudskom postupku - ovršnom postupku.

Samopomoć kao suvremeni oblik ostvarivanja zaštite

Pravosudni aparat mora raspraviti svačiji zahtjev za pružanje pravne zaštite, kako bi se spriječila samopomoć. Sudu se ne može dopustiti da se, kada neka stvar nije činjenično ili pravno jasna, posluži formulama ranog rimskog prava non liquet (nije jasno) i denegatio actionis (uskrata akcije) tako da od sebe otkloni dužnost pružanja pravne zaštite. To nalazi izričit izraz i u ZPP-u: “Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan”.

Samopomoć je u pravilu zabranjena. Tko samovlasno pribavlja neko svoje pravo ili pravo za koje smatra da mu pripada kaznit će se za kazneno djelo “samovlasti” (329 KZ).

Samopomoć je ipak izuzetno dopuštena u granicama zakona i to u slijedećim slučajevima:

1. djelo učinjeno u nužnoj obrani nije kazneno djelo (29 KZ). Tko u nužnoj obrani uzrokuje štetu napadaču nije dužan naknaditi je, osim u slučaju prekoračenja (161/1 ZOO).

2. djelo učinjeno u krajnjoj nuždi nije kazneno djelo (30 KZ). Ako netko uzrokuje štetu u stanju nužde, oštećenik može zahtijevati naknadu od osobe koja je kriva za nastanak opasnosti ili od osoba od kojih je opasnost otklonjena, ali od ovih posljednjih, ne više od koristi što su je od toga imale (161/2 ZOO).

3. tko u slučaju dopuštene samopomoći uzrokuje štetu osobi koja je izazvala potrebu samopomoći, nije ju dužan naknaditi. Dopuštena samopomoć je pravo osobe da otkloni povredu prava kad opasnost neposredno prijeti, ako je zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede odgovara prilikama u kojima opasnost nastaje.

4. specifičan oblik samopomoći - pravo subjekta da sam primjerenom silom brani svoj posjed (27 ZV).

1


--------------------------------------------------------------------

PROCESNE PRETPOSTAVKE

Procesne pretpostavke su okolnosti od čijeg postojanja zavisi dopustivost pokretanja parničnog postupka, raspravljanje u parnici i donošenje meritorne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Postojanje procesnih pretpostavaka može se ispitivati samo u parnici čija dopuštenost zavisi od njihova postojanja. Njihova bit svodi se na to da bez njihova postojanja nije dopušteno donošenje meritorne odluke o tužbenom zahtjevu, dakle, od njihova postojanja zavisi dopustivost meritornog završetka parnice, a na njezino pokretanje i tijek.

Klasifikacija:

1. Pretpostavke koje se tiču suda

2. Pretpostavke koje se tiču stranaka

3. Pretpostavke koje se tiču predmeta spora

- Sudska nadležnost - Postojanje stranaka i njihova stranačka sposobnost

- Formalna pravilnost zahtjeva kojim se traži pravna zaštita

- Stvarna i mjesna nadležnost

- Parnična sposobnost stranaka

- Nedostatak dvostruke litispendencije

- Pravilan sastav suda - Uredno zastupanje stranaka - Nedostatak postojanja sudske nagodbe

- Objektivnost sudaca - Procesno ovlaštenje za vođenje parnice

- Nedostatak pravomoćno presuđene stvari

- Pravni interes (za traženje određene pravne zaštite)

4. Opće: one od čijeg postojanja zavisi dopustivost svake parnice.

5. Posebne: one od čijeg postojanja zavisi dopustivost određenih vrsta parnica ili rješavanje nekih incidentalnih pitanja u toku parnice npr. polaganje aktorske kaucije, vjerodostojnost isprave za izdavanje platnog naloga, očuvanje roka za podnošenje tužbe, prethodno vođenje administrativnog postupka.

6. Pozitivne: one bez čijeg postojanja, vođenje parnice i donošenje meritorne odluke nije dopušteno.

7. Negativne: one čije postojanje sprječava vođenje parnice i donošenje meritorne odluke. ZPP ih naziva smetnje za vođenje postupka, a to su: litispendencija, sudska nagodba - res iudicaliter transacta, pravomoćno presuđena stvar - res iuducata, ugovor o prorogaciji nadležnosti, arbitražni ugovor.

8. Apsolutne: one o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti.

9. Relativne: one o kojima sud vodi računa samo na prigovor stranke npr. aktorska kaucija, postojanje arbitražnog ugovora, u pravilu postojanje mjesne nenadležnosti.

O postojanju procesnih pretpostavaka sud, u pravilu, mora voditi računa po službenoj dužnosti. Dužnost je suda da o procesnim pretpostavkama vodi računa već od prvog podstadija pripremanja glavne rasprave – prethodnog ispitivanja tužbe.

2


--------------------------------------------------------------------

O njima je ovlašten odlučivati na pripremom ročištu, na glavnoj raspravi, a o nekima i u stadiju izvanrednih pravnih lijekova, osim ako nije riječ o pretpostavkama o kojima ovisi njihova dopustivost.

Sud je ovlašten o postojanju nekih procesnih pretpostavaka odlučivati tek zajedno s odlukom o glavnoj stvari. Zbog nedostatka pozitivnih procesnih pretpostavaka, odnosno zbog postojanja procesnih smetnja, tužba se mora kao nedopuštena odbaciti. Ako je tužba dopuštena, sud se može upustiti u ocjenjivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ako nađe da je zahtjev osnovan, on će ga prihvatiti, ako nađe da nije osnovan, on će ga odbiti.

IZVORI GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA

Ustav RH kao akt najviše pravne snage je temeljni izvor građanskog procesno prava..

Najvažniji izvor među zakonima je Zakon o parničnom postupku od 24. prosinca 1976. Hrvatski sabor je 14. srpnja 2003. donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, objavljen u Narodnim novinama br. 117/03, a stupio je na snagu 1. prosinca 2003.

Taj propis unosi mnoge bitne novote i promjene u parnični postupak, a promjene su obuhvatile više od ½ odredaba aktualnog propisa. Ove izmjene teže k tome da svi sudionici u postupku (stranke, njihovi zastupnici, ali i sud) svojim aktivnim djelovanjem doprinesu da se sporne činjenice što prije rasprave, te da se jednako tako efikasno donese odluka u sporu.

Zakoni koji reguliraju pojedina procesna pitanja su: Zakon o radu, Zakon o sudovima, Zakon o državnom odvjetništvu, Obiteljski zakon. U izvanparničnim stvarima: Zakon o nasljeđivanju, Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlim i dokazivanju smrti, u ovršnim stvarima: Ovršni zakon, za pitanja stečaja: Stečajni zakon.

Običajno pravo – običaji nisu izvor, ako zakon na njih ne upućuje. Izuzetak je pravilo da u pogledu nadležnosti sudova za suđenje strancima koji uživaju imunitet i za suđenje stranim državljanima i međunarodnim organizacijama važe pravila međunarodnog prava, do sada u pravilu običajnog.

Sudska praksa –odluka suda u konkretnom predmetu ne vezuje izraženim pravnim shvaćanjima ni sud koji je odluku donio, ni ostale sudove.

Iznimke:

sud kojemu je u povodu prihvaćanja revizije predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta 2, odnosno kojim su ukinute 2 i 1 odluka.

Kada Ustavni sud RH zbog povrede ustavnog prava podnositelja ustavne tužbe prihvati ustavnu tužbu i osporeni pravosudni (ili upravni) akt ukine, pri donošenju novog akta nadležno sudbeno ili upravno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravna osoba s javnim ovlastima obvezni su poštivati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe. Istovjetni razlozi primjenjuju se i na pravne učinke konačne odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu o povredi temeljnog ljudskog prava ili sloboda.

Pravna shvaćanja prihvaćena na sjednici sudskog odjela županijskih sudova, Visokog trgovačkog suda RH, Vrhovnog suda RH obvezuju sva 2 vijeća tog odjela, osim onih

3


--------------------------------------------------------------------

vijeća sudskih odjela tih sudova koja nisu sudjelovala u njihovu prihvaćanju i ostalih sudova, i to samo dok odjel VSRH ne zauzme drugačiji stav.

Opće pravno shvaćanje prihvaćeno na općoj sjednici VSRH obvezuje sva vijeća tog suda i može ga izmijeniti samo opća sjednica.

Pravila morala društva izvor su građanskog prava - nužni dinamični korektiv i dopuna statične pravne norme.

Mišljenja drugih tijela – ZPP upućuje sud da u slučaju sumnje o sadržaju pravila koja se tiču određenih pitanja međunarodne pravne prakse zatraže objašnjenje Ministarstva pravosuđa. Unatoč nesumnjivoj autoritativnosti ovih objašnjenja, ona nemaju snagu pravnog izvora.

Pravna znanost – nije mjerodavan izvor prava, međutim ima značajan utjecaj i na rad zakonodavnih tijela i na rad onih koji primjenjuju pravna pravila.

4


--------------------------------------------------------------------

RAZGRANIČENJE IZMEĐU PARNIČNOG I IZVANPARNIČNOG POSTUPKA

Parnični postupak Izvanparnični postupak

- Rigorozan, relativno uniforman, ima jače procesne garancije za pravilno utvrđivanje činjenica i zakonitu primjenu prava

- Elastičnost procesnih instituta i veća mogućnost prilagođavanja specifičnim materijama o kojima se odlučuje

- Nikad se ne pokreće po službenoj dužnosti - Mnogi se pokreću po službenoj dužnosti

- Glavna rasprava je centralni stadij - Rasprava je samo izuzetno propisana

- Pravni lijekovi su u pravilu devolutivni - Pravni lijekovi mogu biti devolutivno-remonstrativne prirode. Ovlaštenja izvanparničnog suda da u određenim slučajevima meritorno odlučuje i u povodu nepravodobno podnesenih pravnih lijekova, odnosno i nakon što su sva pravna sredstva iscrpljenja dovodi do drugačijeg tretiranja pravomoćnosti nego u parničnom postupku

- Dominantno je raspravno načelo- Inkvizitorna ovlaštenja suda su ograničena

- Dispozitivna ovlaštenja stranaka su ograničena- Inkvizitorna ovlaštenja suda su ojačana

- Mogu i moraju sudjelovati dvije stranke - Postupanje je moguće i samo s jednom strankom, ali isto tako i s većim brojem njih

Pravila o procesnoj sposobnosti stranaka su šira u izvanparničnom procesnom pravu, što znači da se u izvanparničnom postupku može kao stranka pojaviti neka osoba koja to ne može u parničnom postupku.

5


--------------------------------------------------------------------

OSNOVNI IZVANPARNIČNI POSTUPCI:

Grupa postupaka u kojima se rješavaju statusne stvari – npr. postupak za proglašenje nestalih za umrle i o dokazivanju smrti, postupak za lišenje i vraćanje poslovne sposobnosti, postupak radi oduzimanja roditeljske skrbi, itd.

Grupa postupaka u kojima se rješava o imovinskopravnim i drugim odnosima –npr. ostavinski postupak, postupak radi razvrgnuća suvlasničke zajednice, zemljišnoknjižni postupak, itd.

Pravila o sukobu između parničnog i izvanparničnog postupka

Ako sud u parničnom postupku utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima izvanparničnog postupka, on će, ako još nije odlučio o glavnoj stvari, obustaviti parnični postupak, pa će se nakon pravomoćnosti rješenja, postupanje nastaviti pred nadležnim sudom po pravilima izvanparničnog postupka. Radnje koje je proveo parnični sud, te odluke koje je donio nisu bez važnosti samo zbog toga što su poduzete u parničnom postupku. S obzirom na rigoroznija pravila parničnog procesnog prava, radnje koje je proveo izvanparnični sud bit će u parničnom postupku pravno irelevantne ako ne udovoljavaju i pretpostavkama parničnog procesnog prava u pravilu će sa stajališta parničnog procesnog prava biti apsolutno ništave.

PARNIČNI POSTUPAK I OVRŠNI POSTUPAK

Deklaratornim i konstitutivnim presudama ne treba ovrha!

PARNIČNI POSTUPAK I STEČAJNI POSTUPAK

Dok se u ovršnom postupku provodi individualno prisilno ostvarenje određene tražbine na individualno određenoj imovini dužnika (singularna egzkucija), u stečajnom postupku provodi se tzv. generalna egzekucija na cjelokupnoj imovini stečajnog dužnika, u pravilu, u korist svih stečajnih vjerovnika (načelo univerzalnosti).

VAŽENJE PARNIČNOG PROCESNOG PRAVA S OBZIROM NA PROSTOR

Načelo teritorijalnosti

Hrvatski sudovi nadležni su suditi samo u granicama državnog teritorija RH. Ako se pokaže potreba za poduzimanjem nekih parničnih radnja u inozemstvu, sud se mora obratiti za pomoć nadležnom inozemnom sudu, ako sudovi odnosne države pružaju pravnu pomoć.

6


--------------------------------------------------------------------

Međunarodna sudska nadležnost

Razgraničenje nadležnosti između domaćih sudova i inozemnim sudova i drugih inozemnih tijela vrši se po pravilima o međunarodnoj sudskoj nadležnosti unutrašnjeg prava države pred čijim se sudom pojavi takav problem razgraničenja.

Hrvatski propisi o međunarodnoj sudskoj nadležnosti

ZPP propisuje da je sud RH nadležan za suđenje u parničnom postupku, kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom (a) izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom, ili (b) kad ona proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj.

Lex fori

Parnični postupak pred hrvatskim sudovima vodi se po pravilima domaćeg procesnog prava Lex fori (pravo zemlje) , Locus regit actum ( mjesto je mjerodavno za akt ) i kad su stranke inozemci, te kad o osnovanosti tužbenog zahtjeva treba odlučivati na temelju stranog materijalnog prava. Izuzetno, domaći sudovi mogu postupati po pravilima stranog procesnog prava kad udovoljavaju zamolnicama inozemnih sudova.

VAŽENJE PARNIČNOG PROCESNOG PRAVA S OBZIROM NA OSOBE

Načelo univerzalnosti

Domaći su sudovi ovlašteni suditi u parnicama u kojima sudjeluju osobe koje se po pravilima o međunarodnoj sudskoj nadležnosti mogu pojaviti kao stranke pred hrvatskim sudom, bez obzira na njihovo državljanstvo ili državnu pripadnost i bez obzira na to gdje se nalaze. Od ovoga pravila izuzete su osobe koje uživaju pravo imuniteta po pravilima međunarodnog javnog prava.

Stranke koje uživaju pravo imuniteta

Sudski imunitet, izuzeće od jurisdikcije, sudbena je ustanova na temelju koje se protiv određenih osoba ne može voditi sudski postupak pred sudovima zemlje u kojoj im se to pravo priznaje.

Države su izuzete od jurisdikcije stranih država kada djeluju kao nositelji vlasti; nisu izuzete kada djeluju kao subjekti građanskopravnih, posebno imovinskopravnih odnosa. Imunitet se u pravilu ne priznaje u sporovima o stvarnim pravima, o smetanju posjeda, o najmu ili zakupu određenih nekretnina. Izuzeti su i ratni brodovi, reprezentativni brodovi i brodovi koji obavljaju javnu službu, zrakoplovi, željeznice, automobili i druga transportna sredstva kojima se država služi.

7


--------------------------------------------------------------------

Imunitet uživaju i međunarodne javne organizacije (UN, UNESCO...), suci međunarodnih sudova, pravni savjetnici i odvjetnici stranaka pred tim sudovima. Imunitet ne važi ako ga se ovlaštenik odrekne izričito ili prešutno (npr. upuštanjem u raspravljanje o glavnoj stvari), za konkretan spor ili generalno.

Izjednačenje stranaca s domaćim državljanima

Strani državljani koji ne uživaju pravo imuniteta su inozemci - osobe koje su pod uvjetom uzajamnosti podvrgnute u pravilu jednakom tretmanu kao i hrvatski državljani. Oni mogu pred hrvatskim sudom tužiti i biti tuženi, te u parnicama između trećih osoba sudjelovati kao intervenijenti.

Derogiranje i prorogiranje nadležnosti domaćeg suda

Ako je barem jedna od stranaka strani državljanin ili pravna soba sa sjedištem u inozemstvu, a ne radi se o sporu za koji je domaći sud isključivo nadležan, stranke mogu derogirati nadležnost domaćeg suda u korist stranog suda.

Stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti suda u RH ako je barem jedna stranka hrvatski državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u RH.

Uzajamna nadležnost za tužbu protiv stranih državljana

Ako u stranoj državi hrvatski državljanin može biti tužen pred sudom koji po odredbama hrvatskog prava ne bi bio nadležan, onda će se pravila stranog suda primjenjivati i za suđenje državljanima te strane države pred hrvatskim sudom.

Stranačka sposobnost stranaca

Ako državljanin RH ima i državljanstvo neke druge države, smatra se da ima samo državljanstvo RH. Ako osoba koja nije državljanin RH ima više stranih državljanstava, smatra se da je državljanin one države čiji je državljanin i u kojoj ima prebivalište. Ako nema prebivalište ni u jednoj od država čiji je državljanin, smatra se da je državljanin one države čiji je državljanin i s kojom je u najbližoj vezi. Pripadnost pravne osobe određuje se po pravu države po kojemu je osnovana, ali ako ima stvarno sjedište u drugoj državi i po pravu te države ima njezinu pripadnost, smatrat će se pravnom osobom te države.

Parnična sposobnost stranaca

Za poslovnu i parničnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin. Ako bi po pravu te države bila poslovno nesposobna, poslovno je sposobna ako ima poslovnu sposobnost po pravu mjesta gdje je obveza nastala (osim u obiteljskim i nasljednim odnosima). Ako strani državljanin nije parnično sposoban po zakonu svoje države, a sposoban je po mjerodavnom hrvatskom zakonu, može, ako želi, sam poduzimati radnje u postupku.

8


--------------------------------------------------------------------

Stranci kao punomoćnici stranaka

U praksi se uzima da strani odvjetnik može zastupati stranku kao punomoćnik pred sudovima u RH (iako se odvjetništvom u RH mogu baviti samo hrvatski državljani), ali se stranci koju zastupa takav punomoćnik ne priznaju oni troškovi na čiju bi naknadu imala pravo u smislu odvjetničke tarife u ime nagrade za rad odvjetnika.

Upotreba jezika

Stranci se mogu služiti svojim jezikom pri usmenom poduzimanju parničnih radnja te pratiti rad suda na ročištu uz sudjelovanje tumača kojeg je sud dužan osigurati (ali ne i platiti). U pismenom komuniciranju uvijek je obvezatna upotreba hrvatskog jezika i latiničnog pisma. Podnesci na stranom jeziku tretiraju se kao nerazumljivi.

Osiguranje parničnih troškova

Kad strani državljanin ili osoba bez državljanstva tuži u RH, dužan je, u pravilu, tuženiku na njegov zahtjev, osigurati parnične troškove cautio judicatum solvi (aktorska kaucija).

Oslobađanje od prethodnog plaćanja snošenja troškova postupak

Strani državljani mogu se – pod uvjetom uzajamnosti - osloboditi od dužnosti prethodnog snošenja troškova postupka po pravilima koja važe za domaće državljane.

VAŽENJE PARNIČNOG PROCESNOG PRAVA S OBZIROM NA VRIJEME

Procesne radnje prosuđuju se po zakonu koji važi u vrijeme njezinog poduzimanja tempus regit actum ( vrijeme određuje posao). Dakle, novi procesni zakon ne važi za procesne radnje poduzete prije njegovog stupanja na snagu, ali se u načelu primjenjuje na sve radnje poduzete nakon stupanja na snagu.

U slučaju kad novi procesni zakon stupi na snagu dok parnica teče, rigorozna primjena ovih pravila dovodi do teškoća.

Dvije neprihvatljive solucije:

već započete postupke treba dovršiti po bivšem zakonu – neprihvatljivo kad novi zakon dovodi do bitnih strukturalnih promjena u pravosuđu (npr. smanjene broja pravnih lijekova),

na sve radnje poduzete u već započetom postupku treba primijeniti novi zakon – neprihvatljivo jer bi morali negirati pravni značaj radnjama koje su po prijašnjem zakonu bile dozvoljene ali ih novi zakon zabranjuje.

9


--------------------------------------------------------------------

Kompromisna rješenja pokušavaju se naći tako da se postupak podijeli na više stadija, pa se novi zakon primjenjuje na onaj stadij koji će započeti nakon njegovog stupanja na snagu – no i ovdje dolazi do poteškoća jer se nekad podjela na stadije neće sadržajno podudarati u tim dvama zakonima. Zakonodavac, nemoćan da načelno riješi ovo pitanje, obično pribjegava donošenju posebnih pravila (u prijelaznim odredbama ili uvodnom zakonu).

PARNIČNI POSTUPAK I POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

Ustavni sud nije dio sudbene vlasti; on je posebno tijelo hrvatskog ustavnopravnog poretka. Ustavni sud donosi odluke (odlučuje o biti stvari) i rješenja većinom glasova svih sudaca.

Ocjena suglasnosti zakona s Ustavom i suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom

O suglasnosti zakona s Ustavom, te o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom odlučuje Ustavni sud koji može ocjenjivati ustavnost zakona te ustavnost i zakonitost drugog propisa, odnosno pojedinih njegovih odredaba, iako su prestali važiti ako od dana njihovog važenja do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije proteklo više od 1 godine.

Ustavni sud može ocjenjivati ustavnost odnosno zakonitost i onih propisa koje nadležno tijelo ukine ili izmijeni prije okončanja postupka pred Ustavnim sudom; u tom će slučaju Ustavni sud dovršiti prekinuti postupak.

U postupku za ocjenjivanje ustavnosti, odnosno zakonitosti ne važi princip ne bis in idem (ne dvaput o istom) pa Ustavni sud može prilikom ponovnog ocjenjivanja ustavnosti i zakonitosti nekog propisa zauzeti drugačiji stav od onog zauzetog prigodom prethodnog ocjenjivanja.

Postupak pred Ustavnim sudom može se pokrenuti:

ZAHTJEVOM ovlaštenog državnog tijela, odnosno predstavničkog tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave,

U povodu PRIJEDLOGA bilo koje fizičke ili pravne osobe za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i ocjenu suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom na temelju posebne odluke Ustavnog suda o tome

Na inicijativu samog Ustavnog suda; dakle, PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI.

Sudovi su ovlašteni i dužni zahtjevom pokrenuti pred Ustavnim sudom:

1. postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom,

2. postupak za ocjenu suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom.

10


--------------------------------------------------------------------

Sud je dužan i ovlašten podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom kad u tijeku postupka utvrdi da zakon koji treba primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu u suglasnosti s Ustavom. Sud će u tom slučaju zastati s postupkom.

Ako sud u tijeku postupka utvrdi da drugi propis koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, u konkretnom će slučaju primijeniti zakona (exceptio illegalitatis), a Ustavnom će sudu podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom. O podnesenim zahtjevima Ustavni sud je dužan izvijestiti Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Ustavni sud će UKINUTI važeći zakon ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom, odnosno drugi važeći propis ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom i zakonom.

Ustavni sud može PONIŠTITI važeći propis, odnosno pojedine njegove odredbe ako se njime vrijeđaju ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom; ako se njime pojedinci, skupine ili udruge neosnovano stavljaju u povoljniji ili nepovoljniji položaj.

Svaka fizička i pravna osoba koja je Ustavnom sudu podnijela prijedlog za ocjenu suglasnosti pojedine odredbe zakona s Ustavom, odnosno pojedine odredbe drugog propisa s Ustavom i zakonom, a Ustavni sud njezin prijedlog prihvati i ukine odredbu zakona, odnosno odredbu drugog propisa, ima pravo podnijeti zahtjev nadležnom sudu za izmjenu pravomoćne sudske odluke kojom je povrijeđeno njezino pravo, a odluka je donesena na temelju ukinute zakonske odredbe, odnosno ukinute odredbe drugog propisa – uz odgovarajuću primjenu pravila o ponavljanju postupka.

Svaka fizička i pravna osoba kojoj je povrijeđeno pravo pravomoćnom sudskom odlukom donesenom na temelju poništene odredbe drugog propisa (ne i zakona), neovisno o tome je li podnijela prijedlog Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti ili zakonitosti ili nije, ima pravo podnijeti zahtjev nadležnom tijelu za izmjenu te odluke – uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka.

Zahtjev za izmjenu pravomoćne sudske odluke može se podnijeti u roku od 6 mjeseci od dana objave odluke u NN.

Ako se izmjenom pravomoćne sudske odluke u povodu odluke Ustavnog suda RH kojom je ukinut ili poništen propis, odnosno utvrđena njegova neustavnost ili nezakonitost, ne mogu otkloniti štetne posljedice nastale uslijed povrede prava stranke, stranka može u roku od 6 mjeseci od dana objave odluke Ustavnog suda u NN podnijeti zahtjev nadležnom sudu da se te posljedice otklone naknadom štete.

Kad sud pravomoćnom odlukom odbije primijeniti propis zbog njegove neustavnosti ili nezakonitosti, a Ustavni sud utvrdi da takva neustavnost, odnosno nezakonitost ne postoji, svatko kome je povrijeđeno neko pravo može zahtijevati izmjenu pravomoćne sudske odluke u roku 1 godine od dana objave odluke Ustavnog suda.

Ustavna tužba

Ustavna tužba je pravno sredstvo koje u pravilu svatko može podnijeti Ustavnom sudu :

o nakon iscrpljenja svih drugih putova pravne zaštite protiv pojedinačnih akata kojima je odlučeno o njegovim pravima i obvezama i to zbog povrede ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčenih Ustavom – REDOVNA USTAVNA TUŽBA

o prije iscrpljenja drugih pravnih putova pravne zaštite:

11


--------------------------------------------------------------------

1. zato što o pravima i obvezama stranke u postupku pred sudom nije odlučeno u razumnom roku, odnosno

2. zato što se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice - IZVANREDNA USTAVNA TUŽBA.

Ustavna tužba nije pravno sredstvo u određenom sudskom postupku – ona ima značenje pravnog lijeka sui generis.

Redovna ustavna tužba može se podnijeti u roku od 30 dana računajući do dana primitka pobijane odluke. Ustavni sud ispituje samo one povrede ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi.

Sukob nadležnosti

Problem sukoba nadležnosti između triju državnih vlasti – zakonodavne, izvršne i sudbene može se javiti kao pozitivni i negativni sukob. Te sukobe rješava Ustavni sud. Zahtjev za rješavanje sukoba nadležnosti podnosi se u roku 30 dana od saznanja da je i drugo tijelo prihvatilo nadležnost (pozitivni sukob), odnosno od nastupanja pravomoćnosti odluke kojom se drugo tijelo oglasilo nenadležnim (negativni sukob).

PARNIČNI POSTUPAK I POSTUPAK PREDEUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA

Europski sud za ljudska prava djeluje kao stalni sud na temelju Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine radi osiguranja poštovanja obveza koje su članice Vijeća Europe preuzele tom konvencijom i dodatnim protokolima. Republika Hrvatska je tu konvenciju ratificirala 1997. godine.

Sud

Sud se sastoji od broja sudaca jednakog broju visokih ugovornih stranaka. Suce u ime svake ugovorne stranke bira Parlamentarna skupština, većinom glasova, s liste od 3 kandidata koje predlaže visoka ugovorna stranka. Suci se biraju na razdoblje od 6 godina, a svake 3 godine se obnavlja ½ sudaca; mandat sudaca istječe kada navrše 70 godina.

Tijela suda:

tajništvo i pravni suradnici plenarna sjednica koja:

1. bira svog predsjednika i 1 ili 2 potpredsjednika na razdoblje od 3 godine,2. osniva vijeća za određeno razdoblje,3. bira predsjednike sudskih vijeća,

12


--------------------------------------------------------------------

4. usvaja Poslovnik suda,5. bira tajnika i 1 ili više zamjenika tajnika.

odbori (3 suca), vijeća (7 sudaca) i veliko vijeće (17 sudaca - uključeni su predsjednik suda, potpredsjednici i predsjednici vijeća).

Sud može razmatrati pojedinačni predmet samo nakon što su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna sredstva i u razdoblju od 6 mjeseci od dana donošenja konačne odluke. Sud neće razmatrati niti jedan pojedinačni zahtjev ako je anoniman ili ako je u osnovi isti kao neki predmet što ga je Sud već ispitao ili koji je već podvrgnut nekom drugom međunarodnom postupku istrage ili rješavanja, te ako ne sadrži nikakve nove relevantne činjenice.

Presude

Presuda vijeća je konačna kada:

stranke izjave da neće uložiti zahtjev za podnošenje slučaja velikom vijeću, 3 mjeseca nakon donošenja presude, ako nije uložen zahtjev za podnošenje slučaja

velikom vijeću, odbor velikog vijeća odbije zahtjev o podnošenju slučaja velikom vijeću.

Savjetodavna funkcija Suda

Sud može na zahtjev Odbora ministara davati savjetodavna mišljenja o pravnim pitanjima o tumačenju Konvencije i dodatnih protokola.

Ponavljanje postupka u povodu odluke Europskog suda za ljudska prava

Novelom 2003. unesena je u ZPP nova odredba kojom stranka može u roku 30 dana od konačnosti presude Europskog suda podnijeti sudu u RH koji je sudio u 1 u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, zahtjev za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno. U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštovati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava i slobode.

13


--------------------------------------------------------------------

PARNIČNI POSTUPAK I

KAZNENI POSTUPAK

Opseg kaznenopravne odgovornosti uži je od građanskopravne.

Parnični sud samostalno rješava sva pitanja, pa i kaznenopravna, o kojima zavisi njegova odluka o glavnoj stvari, ako kazneni sud još nije odlučio o kaznenopravnom pitanju od prejudicijelnog značenja za parnicu.

Parnični sud je vezan za svaku pravomoćnu presudu kaznenog suda i oslobađajuću i osuđujuću, kad se tom presudom odlučuje o nekom kaznenopravnom pitanju od čijeg rješenja zavisi odlučivanje u građanskoj parnici -o prejudicijelnom pitanju.

Parnični sud je vezan za osuđujuću pravomoćnu presudu kaznenog suda o postojanju kaznenog djela i kaznene odgovornosti i kad odluka nije od prejudicijelnog značenja za odluku parničnog suda, ali se odnosi na činjenični kompleks koji je objekt i kaznenog i građanskog postupka.

Pravomoćna kaznena presuda djeluje u građanskoj parnici i kao pravno relevantna činjenica.

Pravomoćna presuda kaznenog suda djeluje prema svima, naprotiv, odluke građanskopravne naravi, donesene u adhezijskom kaznenom postupku, imaju samo relativan domet pravomoćnosti, onaj isti koji bi takva odluka imala da ju je izrekao parnični sud.

Parnični sud je ovlašten da sam ne rješava prejudicijelna pitanja koja inače pripadaju u nadležnost drugih državnih tijela, pa ni ona koja pripadaju u nadležnost kaznenih sudova. No, on ih je ovlašten sam rješavati ako o njima još nije donesena pravomoćna odluka u postupku u kojemu je o njima odlučivano kao o glavnom pitanju. Kad odluči da pričeka odluku kaznenog suda ili kad nadležnom tijelu dade poticaj za rješavanje prethodnog pitanja kao glavnog, parnični sud će prekinuti postupak dok se to pitanje pravomoćno ne riješi. Kad kazneni sud donese svoju odluku, parnični sud biti će vezan za tu odluku u granicama njezine pravomoćnosti.

Adhezijsko rješavanje građanskopravnih sporova u kaznenom postupku

Sudovi koji sude u kaznenom postupku ovlašteni su, prilikom vođenja kaznenog postupka, da u adhezijskom (pridruženom) postupku odlučuju i u povodu tzv. imovinskopravnih zahtjeva koji su nastali zbog izvršenja kaznenog djela. Adhezijski postupak predstavlja u biti parnicu u okviru kaznenog postupak. Prijedlog se podnosi najkasnije do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom.

Imovinskopravni zahtjev može se odnositi na: (1) naknadu štete, (2) povrat stvari ili (3) poništaj određenoga pravnog posla.

Oštećenik nije dužan postaviti imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku. Ako ga postavi, kazneni sud nije dužan riješiti to pitanje ako smatra da bi se time znatno odugovlačio postupak. Meritorno odlučivanje o osnovanosti zahtjeva dopušteno je ako kazneni sud u glavnoj stvari

14


--------------------------------------------------------------------

okrivljenika proglasi krivim. Kazneni sud može samo prihvatiti tužbeni zahtjev, nije ga ovlašten odbiti.

Ako nađe da mu prikupljeni podaci u kaznenom postupku ne daju osnovu ni za potpuno ni za djelomično suđenje, sud je dužan oštećenika uputiti da imovinskopravni zahtjev u cijelosti može ostvarivati u parnici.

PARNIČNI POSTUPAK I UPRAVNI POSTUPAK

Sudovi su vezani za pravomoćne upravne akte u granicama njihove pravomoćnosti, kao što su tijela koja vode upravni postupak vezana za pravomoćne odluke sudova donesene u parničnom ili izvanparničnom postupku, u granicama njihove pravomoćnosti.

PRETHODNA (PREJUDICIJELNA) PITANJA

Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, pa se bez rješenja tog pitanja ne može riješiti glavna stvar, a pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu, takvo se pitanje naziva prethodno ili prejudicijelno (incidentalno).

Prethodna pitanja mogu biti SAMO PRAVNA PITANJA!! Odluka o prejudicijelnom pitanju manifestira se kao odluka u odluci o glavnoj stvari, a rješavanje o njemu kao incidentalni postupak u glavnom postupku. Na prejudicijelno pitanje se ne odnosi pravomoćnost odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Tri osnovna sistema rješavanja prethodnog pitanja:

1. sistem potpune vezanosti za odluku nadležnog organa o prethodnom pitanju ili

francuski sistem – ako se to pravno pitanje pojavi kao prejudicijelno pred tijelom koje za

njegovo rješavanje nije nadležno, ili pred nadležnim tijelom ali ne kao glavno pitanje, tijelo

pred kojim se pitanje pojavilo mora prekinuti postupak u glavnoj stvari i pričekati dok ga

nadležno tijelo pravomoćno ne riješi. Odluka nadležnog tijela vezuje onoga pred kojim se to

pravno pitanje pojavilo kao prejudicijelno.

2. sistem samostalnog rješavanja prethodnog pitanja ili njemački sistem – ovlašteno je

odlučivati tijelo pred kojim se to pitanje javilo kao prejudicijelno s time da odluka ima

pravni učinak samo u stvari u kojoj je to pitanje na incidentalan način riješeno. Ako bi o

tom pitanju kao glavnom već bila donesena pravomoćna odluka ona - u ekstremnoj varijanti

– ne bi vezivala tijelo pred kojim se to pitanje pojavilo kao prejudicijelno.

3. mješoviti sistem rješavanja prethodnih pitanja ili austrijski sistem – prihvaća ga naš

ZPP; po ovom sistemu svako je tijelo ovlašteno odlučivati o svim pitanjima prejudicijelnog

značaja, bez obzira na to je li inače za njihovo rješavanje nadležno ili nije. Ako je nadležno

15


--------------------------------------------------------------------

tijelo već odlučilo o prejudicijelnom pitanju kao glavnom, onda je tijelo pred kojim se to

pitanje pojavljuje kao preudicijelno vezano za odluku nadležnog tijela u granicama njezine

pravomoćnosti.

Stajalište o prejudicijelnom pitanju je deklaratorne naravi (u njemu se samo konstatira sadržaj

relevantnog pravnog odnosa ili nepostojanje pravnog odnosa određenog sadržaja).

Pravila ZPP-a o prethodnim pitanjima:

1. parnični sud može (ako posebnim propisima nije drugačije određeno) sam riješiti svako

prethodno pitanje ako o njemu još nije donio odluku nadležni sud ili drugo nadležno tijelo.

2. Parnični sud, u slučaju kad je nadležni sud ili drugo nadležno tijelo već donijelo pravomoćnu

odluku o tom pitanju kao glavnom, vezan donesenom pravomoćnom odlukom pa ga ne može

sam rješavati kao prejudicijelno.

3. Kada parnični sud sam zauzme stajalište o prethodnom pitanju, njegov stav ima pravni učinak

samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Odluka nije sastavni dio dispozitiva, već ulazi u

obrazloženje. Nijedno drugo tijelo – pa ni ono pred kojim se to pitanje također pojavi kao

prejudicijelno - nije vezano za prejudicijelne stavove parničnog suda. Stavovi suda o

prejudicijelnom pitanju izneseni u obrazloženju presude ne postaju pravomoćni.

4. ako je prejudicijelno pitanje u nadležnosti suda pred kojim se pojavilo, taj sud može o njemu

pravomoćno odlučiti u povodu specifičnih zahtjeva tužitelja ili tuženika.

5. Parnični sud – kad je na to ovlašten - nije dužan sam rješavati prethodno pitanje. Kad nađe da je to

svrsishodno, on je ovlašten prekinuti postupak dok se pravomoćno ne završi postupak pred

tijelom pred kojim se o prejudicijelnom pitanju odlučuje kao glavnom, ili dok ne ustanovi da više

ne postoje razlozi da se čeka na završetak postupka pred tim tijelom.

U sudskoj praksi postoji stajalište da se o postojanju braka i očinstva ne smije rješavati na

incidentalan način, pa se stranke upućuju da u samostalnoj parnici ovo pitanje riješe kao glavno.

PRAVNA POMOĆ

Parnični sud kojemu je potrebna pravna pomoć drugog suda obraća se tom sudu zamolnicom – pismom u kojemu traži da zamoljeni sud za njega poduzme određenu parničnu radnju. Sudovi su jedan drugome dužni pružiti pravnu pomoć. Zamoljeni sud nije ovlašten ocjenjivati svrsishodnost zamolnice, pa je , ako je nadležan, dužan provesti zamoljenu radnju.

Sudovi su dužni pružati pravnu pomoć i inozemnim sudovima u slučajevima predviđenim međunarodnim ugovorom i kad postoji uzajamnost.

16


--------------------------------------------------------------------

Domaći sud će uskratit pružanje pravne pomoći inozemnom sudu ako se traži izvršenje radnje koja je protivna javnom poretku RH. Sudovi pružaju pravnu pomoć inozemnim sudovima na način predviđen domaćim zakonom. Izuzetno, zamoljena radnja može se izvršiti i na način na koji traži inozemni sud, ako to nije protivno javnom poretku RH.

Kad uskrati pružanje pravne pomoći, zamoljeni sud mora po službenoj dužnosti dostaviti predmet Vrhovnom sudu RH radi konačne odluke. Protiv odluke VSRH nema mjesta pravnom lijeku.

PRIZNANJE OVRHA I STRANIH SUDSKIH ODLUKA

Strane sudske odluke mogu proizvoditi efekte pravomoćnosti i ovršnosti samo ako ih prizna nadležno tijelo države u kojoj bi takva odluka trebala proizvoditi pravni učinak. Odluka stranog suda mora biti podvrgnuta ispitivanju – u delibacijskom postupku – radi utvrđivanja ispunjava li pretpostavke da joj se priznaju svojstva koja se priznaju i domaćoj sudskoj odluci i da se dozvoli njezina ovrha.

Ispitivanje se može provesti na dva načina:

Tako da se odluka stranog suda ispita u svim njezinim elementima pa da joj se prizna pravomoćnost i ovršnost. Takvo ispitivanje svodi se na ponovno meritorno suđenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Tako da se ispita je li udovoljeno samo nekim bitnim procesnim pretpostavkama pri provođenju postupka po kojemu je strana sudska odluka donesena, te da se uz to provjeri samo jedna materijalna pretpostavka – ne vrijeđa li, sadržajem svojeg judikata, javni poredak zemlje u kojoj bi trebala proizvoditi učinak. Ovaj sistem prihvaćen je i kod nas.

O priznanju strane sudske odluke može se odlučiti:

1. u posebnom delibacijskom postupku, u kojemu je priznanje glavno pitanje postupka, ili

2. incidentalno , kao o prejudicijelnom pitanju, s pravnim učinkom samo u parnici u kojoj se o tome rješava.

O dozvoli ovrhe može se odlučivati samo kao o glavnom pitanju.

Priznanje stranih sudskih odluka

Postupak priznanja stranih sudskih odluka svodi se na ispitivanje postoje li pretpostavke da se odluci priznaju svojstva pravomoćnosti i ovršnosti na teritoriju zemlje u kojoj se delibacijski postupak

17


--------------------------------------------------------------------

provodi. Priznata strana odluka izjednačena je s domaćom pravomoćnom i ovršnom odlukom. Rješenje o priznanju ima deklaratoran značaj.Određivanje ovrhe na temelju stranih sudskih odluka

Ispitivanje pretpostavaka za donošenje rješenja o ovrsi na temelju strane sudske odluke vrši se samo u posebnom postupku – egzekvatura. Objekt ovog postupka mogu biti samo kondemnatorne odluke. Rješenje suda ne sastoji se u deklaraciji ovršnosti strane odluke, već u konstitutivnom odobravanju da se ovrha provede. Ako je već prije donesena odluka o priznanju kao o glavnom pitanju, ona, u granicama svoje pravomoćnosti veže sud u postupku egzekvature.

Pretpostavke za priznanje strane sudske odluke

Priznata strana sudska odluka izjednačuje se s odlukom suda RH i ima pravni učinak u RH samo ako je prizna sud RH. Stranom sudskom odlukom smatra se i sudska nagodba te odluka drugog tijela koja je u državi u kojoj je donesena izjednačena sa sudskom odlukom odnosno sudskom nagodbom ako se njome reguliraju statusni, obiteljski i imovinski odnosno drugi materijalnopravni odnosi s međunarodnim elementom.

Za priznanje je potrebno ispuniti određene pretpostavke:

A.Pozitivna pretpostavka:

podnositelj zahtjeva za priznanje mora podnijeti potvrdu stranog suda da je odluka pravomoćna.

B.Negativne pretpostavke:Strana sudska odluke neće se priznati ako sud RH utvrdi:

1. Da osoba protiv koje je donesena odluka nije mogla sudjelovati u postupku zbog nepravilnosti u postupku, osobito zbog toga što joj poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nisu bili osobno dostavljeni, odnosno što uopće nije niti pokušana osobna dostava, osim ako se na bilo koji način upustila u raspravu o glavnoj stvari u 1 postupku.

2. Da u stvari na koju se odluka odnosi postoji isključiva nadležnost suda ili drugog tijela RH. 3. Da je u istoj stvari sud RH ili drugo tijelo RH donijelo pravomoćnu odluku ili da je u RH

priznata neka druga strana odluka u istoj stvari. Sud će zastati s postupkom priznanja strane sudske odluke, ako je pred sudom RH u tijeku ranije pokrenuta parnica u istoj stvari među istim strankama, do njene pravomoćnosti.

4. Da ne postoji uzajamnost. 5. Da je strana odluka u suprotnosti Ustavom RH « utvrđenim osnovama društvenog uređenja».

18


--------------------------------------------------------------------

TEMELJNA NAČELA

1. NAČELO USTAVNOSTI I ZAKONITOSTI

Sudovi sude na temelju Ustava i zakona. U RH zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak RH. Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, dio su unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj snazi su iznad zakona.

Sud se prilikom vođenja parničnog postupka mora strogo pridržavati normi o parničnom postupku, one su za njega ius cogens. Sud je ovlašten poduzimati samo one radnje koje su zakonom predviđene; nije ovlašten postupak voditi po načelima pravičnosti – ex aequo et bono.

Što u procesnom zakonu nije predviđeno, to u parničnom postupku nije dopušteno. Sud mora poznavati pravila kojima se regulira parnični postupak – iura novit curia.

Pravna shvaćanja o materijalnopravnoj biti spora izražena u rješenju 2 suda kojim ukida odluku 1 suda i predmet vraća na ponovno suđenje nižem sudu nisu obvezatna za niži sud. Međutim, niži sud kojemu je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta 2, odnosno kojim su ukinute 2 i 1 presuda.

Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici sudskog odjela Vrhovnog suda RH, Visokog trgovačkog suda i županijskog suda obvezuje sva drugostupanjska vijeća tog odjela. Ta pravna shvaćanja ne bi obvezivala drugostupanjska vijeća ili suce pojedince drugih odjela, a niti nižih sudova. Ta pravna stajališta vrijede dok odjel (ili opća sjednica ) VSRH ne zauzme drugačiji stav. Jedino su pravna shvaćanja odjelskih sjednica Vrhovnog suda RH obvezatna za sva vijeća, pa time i za sve suce odjela tog suda koje je prihvatilo to shvaćanje.

Opće pravno shvaćanje prihvaćeno na općoj sjednici Vrhovnog suda RH obvezuje za sva vijeća tog suda i može ga izmijeniti samo nova opća sjednica.

Predsjednik Vrhovnog suda RH može sazvati i proširenu opću sjednicu tog suda. Tu sjednicu sačinjavaju svi suci Vrhovnog suda, te po 2 predstavnika Visokog prekršajnog suda, Visokog trgovačkog suda, Upravnog suda te svakog županijskog suda. Na njoj se razmatraju aktualna pitanja iz sudske prakse i utvrđuje se prijedlog kandidata za članove Državnog sudbenog vijeća.

Pri donošenju nove odluke nadležno sudbeno tijelo dužno je poštovati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe.

U postupku za izmjenu odluke suda u povodu konačne presude ESLJP kojom je utvrđena povreda kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene EKLJP i protokolima uz tu konvenciju koje je ratificirala RH, sudovi su dužni poštovati pravna stajališta izražena u takvoj presudi Europskog suda.

Ako sud u tijeku postupka utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti ili određena njegova odredba nije suglasna s Ustavom zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom.

No, ako sud u tijeku postupka utvrdi da podzakonski propis koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu u suglasnosti s Ustavom i zakonom, na konkretni je slučaj dužan neposredno primijeniti zakon, a Ustavnom sudu podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom – exceptio illegalitatis.

19


--------------------------------------------------------------------

2. NAČELO DISPOZICIJE I OFICIOZNOSTI

Ovo načelo daje odgovor na pitanje o kome ovisi pokretanje, održavanje i prestanak parnice. Ako to ovisi o inicijativi stranaka radit će se o načelu dispozitivnosti, a ako ovisi o inicijativi suda radit će se o načelu oficioznosti.

Korištenje prava na pružanje pravne zaštite u parničnom postupku zavisi od dispozicije stranaka. Sud nije ovlašten pokrenuti parnicu po službenoj dužnosti. Nasuprot ovlaštenjima za poduzimanje aktivnosti, nema obveze za njihovo poduzimanje. Sve su parnične radnje stranaka izraz stranačke dispozicije.

Neke od parničnih radnji stranaka izraz su njihovog ovlaštenja da ostvaruju određena prava procesne naravi koja se ograničavaju na samu parnicu i pravno su relevantne dok parnica traje – tzv. čiste procesne dispozicije - npr. radnje kojima se traži izuzeće, aktorska kaucija, oslobođenje od prethodnog snošenja troškova, radnje kojima se obavlja izbor nadležnog suda, radnje kojima se traži osiguranje dokaza, radnje kojima se odlučuje o kumulaciji tužbenih zahtjeva, radnje kojima se određuje mirovanje postupka ili se utječe na tip postupanja.

U drugu grupu parničnih radnji stranaka spadaju one kojima se utječe na sadržaj i sudbinu zahtjeva za pružanje pravne zaštite tako da se učinak tih stranačkih dispozicija prelijeva izvan granica konkretne parnice u kojoj su poduzete, neposredno (sudska nagodba) ili posredno ( priznanje tužbenog zahtjeva, odricanje od tužbenog zahtjeva) – tzv. materijalne procesne dispozicije.

Opća ocjena dovodi do zaključka o načelnoj dominantnosti pravila koja su odraz načela dispozitivnosti, korigiranih mjerama koje se manifestiraju kao odraz načela oficioznosti.

Parnica se pokreće tužbom tužitelja. Od njega zavisi hoće li parnicu pokrenuti, kada i o čemu. Sud nije ovlašten pokrenuti parnicu po službenoj dužnosti (nemo iudex sine actore –nitko ne može biti sudac bez tužitelja ; ne procedat iudex ex officio – sudac ne smije postupati po službenoj dužnosti).

Jednom pokrenut postupak vodi se po službenoj dužnosti do donošenja konačne odluke u prvostupanjskom postupku. U suvremenim procesnim sistemima sve više dolazi do izražaja aktivna uloga suda u provođenju postupka pokrenutog na inicijativu stranke.

Daljnji procesni stadiji koji slijede nakon donošenja konačne odluke u prvostupanjskom postupku, opet zavise od inicijative stranaka - žalbeni postupak, revizijski postupak, postupak u povodu prijedloga za ponavljanje postupka, povrat u prijašnje stanje.

Tužitelj, koji je ovlašten pokrenuti postupak, ovlašten je i jednostranom parničnom radnjom dovesti do njegove obustave. Ukoliko parnica nije ovako obustavljena, daljnji procesni stadiji (žalba, izvanredni pravni lijekovi) opet zavise od inicijative stranaka.

Stranka od čije dispozicije zavisi pokretanje parnice ovlaštena je utvrditi i temu raspravljanja i odlučivanja – predmet spora. Sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku - ne eat iudex ultra et extra petitia partium – neka sudac ne ide preko i izvan zahtjeva stranaka. Sud nije ovlašten tužitelju dosuditi ni više od onoga što je tražio, ni nešto drugo od onoga što je tražio, čak i kada ga rezultati raspravljanja dovedu do zaključka da tužitelju pripada više nego što je tražio, ili da mu, doduše, ne pripada ono što je tražio, ali mu pripada nešto drugo.

Prekoračenje tužbenog zahtjeva razlog je apsolutne ništavosti. No, o ovoj povredi sud je ovlašten voditi računa samo na zahtjev stranke.

20


--------------------------------------------------------------------

U nemogućnosti da po slobodnoj ocjeni raspravnog materijala utvrdi relevantno činjenično stanje, sud treba do tog utvrđenja doći uz primjenu pravila o teretu dokazivanja.

Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tijekom postupka. Tužitelj se može odreći svog zahtjeva; tuženik može priznati zahtjev protivnika; stranke mogu zaključiti nagodbu o predmetu spora.

Predmet raspolaganja je procesnopravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, a ne građanskopravni zahtjev prema protivniku.

Zakon nalaže sudu da ne uvaži raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala.

3. NAČELO PRAVNOG INTERESA

Funkcioniranje pravosuđa treba racionalno koristiti – samo onda kad je njegovo angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava i ostvarenje pravnog poretka. Interes osobe koja traži pravnu zaštitu (tzv. pravozaštitna potreba) mora biti pravni i konkretan: korist koju očekuje od angažiranja suda njezinoj pravnoj stvari treba se ogledati u određenoj sferi njezinih prava.

Postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite je opća procesna pretpostavka za svaki zahtjev stranke da se sud u njezinoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi se u biti na problematiku procesne legitimacije za vođenje konkretne parnice. Postojanje pravnog interesa procesna je pretpostavka za dopuštenost suđenja u određenoj pravnoj stvari , a ne materijalnopravna pretpostavka za prihvaćanje zahtjeva određenog sadržaja.

Da bi tužba bila dopuštena, da bi sud bio dužan o tužbenom zahtjevu raspravljati i donijeti meritornu odluku o njegovoj osnovanosti tužitelj mora:

1. iznijeti tvrdnju da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja jer je njegovo subjektivno pravo povrijeđeno ili ugroženo, te

2. učiniti vjerojatnim da će kad (ako) njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti.

O postojanju pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti. Bitno je da pravni interes postoji u vrijeme donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva za pružanje pravne zaštite.

Odredbe ZPP-a o pravnom interesu

Pravni interes uvijek mora postojati, razlika je u tome što se nekad presumira, a nekad se mora dokazivati.

21


--------------------------------------------------------------------

Pravni interes mora dokazivati:1. tužitelj koji podnosi tužbu za utvrđenje2. tužitelj koji podnosi kondemnatornu tužbu prije dospjelosti tražbine3. umješač koji želi intervenirati u parnici koja teče među drugim osobama

4. stranka koja podnosi pravni lijek.

U navedenim slučajevima potrebno je dokazivati postojanje specifične pravne koristi koju će tužitelj imati od toga što će baš sud svojom presudom utvrditi postojanje sadržaja određenog pravnog odnosa.

Pravni interes se presumira:1. kada zakon ovlašćuje određenu stranku da traži određenu deklaratornu zaštitu2. za podnositelja kondemnatorne tužbe, jer on, zbog zabrane samopomoći, nema drugog

načina da zaštiti svoja povrijeđena prava.3. za podnositelja konstitutivne tužbe, jer strankama ili uopće nije dopušteno da svojim

dispozicijama preinačuju sadržaj pravnih odnosa (npr. da razvedu ili ponište brak ) ili to nije dopušteno samo jednom od sudionika građanskopravnog odnosa (npr. kupcu da jednostrano smanji konvencionalnu kaznu).

4. tuženiku, jer poduzimanje defenzivnih parničnih radnji predstavlja jedini dopušteni način obrane od napada parničnog protivnika.

Kad sud konstatira nedostatak pravnog interesa, dužan je odbaciti tužbu, odnosno drugi zahtjev. Odbacivanje tužbe zbog nedostatka pravnog interesa ima mjesta samo ako se pokaže da – sve kad bi tužiteljev pravozaštitni zahtjev bio osnovan - on od povoljne presude ne bi imao drukčije i kvalitetnije pravne koristi od one koju već ima ili koju bi na drugi način mogao ostvariti. Tužitelj ima pravni interes ako se može nadati pravnoj koristi od presude kojom bi njegov zahtjev bio prihvaćen.

Povreda pravila o pravnom interesu nije po zakonu razlog apsolutne ništavosti niti instancioni sudovi o njoj vode računa po službenoj dužnosti, niti ona djeluje bez obzira na njezin doprinos sadržaju konačne odluke. Treba zaključiti da se zbog povrede pravila o pravnom interesu ne mogu s uspjehom podnositi pravni lijekovi. Provjeravanje postojanja pravnog interesa umjesno je samo ako se obavlja preventivno – prije meritornog odlučivanja o zahtjevu.

4. NAČELO EKONOMIČNOSTI

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku, i sa što manje troškova - bis dat, qui cito dat (dvostruko daje, tko brzo daje). Parnica bi se trebala voditi tako da njeni troškovi ne nadmaše vrijednost pravnog interesa radi čije je zaštite došlo do spora. Iako se postulat de minimis non curat praetor (sudac ne vodi računa o sitnicama) ne može primijeniti u smislu da bi u tom slučaju sud mogao otkloniti pružanje pravne zaštite, ipak taj postulat treba biti glavna rukovodna misao pri izboru raspravnih metoda u sporu.

Od primarnog su značenja zakonske odredbe koje imaju za cilj:

koncentraciju postupka tako da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu, postupak treba organizirati funkcionalno tako da se u njemu poduzimaju samo radnje od

kojih treba očekivati realne i bitne rezultate,

22


--------------------------------------------------------------------

procesne formalnosti treba svesti na najnužniju mjeru, režim rokova i ročište treba biti strog, pri mogućnosti izbora više metoda prednost treba dati onoj koja je brža i jeftinija, redukcija razloga apsolutne ništavosti i ograničavanje mogućnosti ulaganja pravnih

lijekova i razloga zbog kojih se mogu podnositi.

5. NAČELO SASLUŠANJA STRANAKA

Ustavne osnove načela saslušanja stranaka utvrđene su Ustavom i Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, 1950.

Primijenjena na građansko procesno pravo, ova ustavna načela traže da se parnični postupak vodi uz poštivanje osnovnih pravila:

O osiguranju slobodnog pristupa sudovima ( za svako građanskopravno ovlaštenje treba biti predviđena mogućnost da o njemu odlučuje sud i zabrana uskrate pravne zaštite),

O ravnopravnosti i procesnoj ravnoteži stranaka – jednakost oružja

O njihovom pravu na kontradiktorno raspravljanje koje uključuje i pravo da se brane protiv svih djelovanja koja mogu utjecati na njihova prava i interese.

Saslušanje stranaka

Sud je dužan svakoj stranci pružiti mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke. Ovo se načelo odnosi na organizaciju i na način postupanja u parnici pa je stoga m e t o d s k o procesno pravilo. Načelo saslušanja obiju stranaka svodi se na pravilo da svakoj stranci treba omogućiti da mutatis mutandis poduzima sve one procesne radnje koje može poduzeti i druga parnična stranka.

To se u prvom redu odnosi na procesne radnje kojima stranke izražavaju;

1. svoje zahtjeve, stavove, prijedloge, navode, izjašnjenja o relevantnim pitanjima

2. reakcije na stavove, zahtjeve, prijedloge, navode i izjašnjenja svog protivnika - dakle na sve djelatnosti kojima stranka u parnici izražava svoju procesnopravno relevantnu volju, disponirajući procesnim ovlaštenjima koja joj zakon priznaje. Načelo obuhvaća i pravo stranke da budu saslušane kao svjedoci sui generis.

Otvoreno pravosuđenje

Aktivan činitelj u parnici danas je i sud koji je iznimno ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu navele, te izvoditi dokaze koje nisu predložile, ako je to potrebno radi sprječavanja nedopuštenih dispozicija stranaka; sud nije vezan za teze stranaka o pravnoj osnovi njihovih zahtjeva.

23


--------------------------------------------------------------------

Nadalje, sudac postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodan način nastojat će da se tijekom rasprave iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i, uopće, da se dadu sva razjašnjenja potrebna da bi se utvrdilo činjenično stanje važno za odluku. U mjeri u kojoj je to potrebno radi ostvarivanja toga cilja, sud će sa strankama razmotriti i pravna pitanja spora.

Ovom je odredbom i izričito uvedeno načelo otvorenog pravosuđenja. Time je istaknuta dužnost suca da, ne samo potiče stranke na iznošenje svih odlučnih činjenica, nego i da sa strankama razmotri i pravna pitanja konkretnog spora.

Stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima koja joj pripadaju po ZPP-u sud će upozoriti koje parnične radnje može poduzeti.

Problem ostvarenja načela saslušanja stranaka pojavljuje se u dva vida:

omogućavanja strankama da sudjeluju u kreiranju rezultata parnice i da se o njima izjašnjavaju, te kao problem

aktiviranja stranaka u korištenju tih njihovih ovlaštenja.

Saslušanje stranaka nije dužnost nego pravo; nije obveza nego ovlaštenje. Stranka se njime može, ali ne mora služiti. Zanemarivanje ovog ovlaštenja može – u krajnjoj konzekvenciji – uroditi negativnim meritornim posljedicama za stranku koja se svojim pravom nije koristila – Vigilantibus iura (prava treba priznati onima koji nad njima bdiju).

Postavlja se pitanje kako reagirati na pasivnost stranaka? Postoje 3 rješenja ovog problema.

1. Sistem afirmativne ili pozitivne litiskontestacije - Qui tacet consentire videtur (za onoga koji šuti smatra se da pristaje). Ova teza polazi sa stajališta da pasivnost stranaka ne smije spriječiti rad suda i zaštitu protivnika. Stranka koja zauzima pasivan stav samim time priznaje istinitost protivnikovih navoda, a ponekad i osnovanost njegovih zahtjeva. Pasivnost se pretvara u instrument procesne dispozicije.

2. Sistem negativne litiskontestacije – ova teza zauzima oprečan stav: stranka koja se ne izjašnjavan o zahtjevima svoga protivnika samim time p o r i č e njegove zahtjeve. Sud je stoga dužan sam utvrđivati važne činjenice i na njih primijeniti materijalno pravo.

3. Sistem neopredijeljenog stava prema neaktivnosti stranaka – za stranku koja nije poduzela nikakvu aktivnost u parnici ne može se znati što hoće; njezina je volja nepoznata pa zbog toga procesnopravno irelevantna., navodi aktivne stranke ne mogu se smatrati ni istinitim ni neistinitim samo zbog toga što se protivnik o njima nije izjasnio.

Odredbe našeg ZPP-a

Naše procesno pravo prihvaća neopredijeljen stav. Izuzetno, u slučaju potpune pasivnosti tuženika, sud je ovlašten donijeti presudu zbog izostanka i presudu zbog ogluhe, kojima usvaja tužbeni zahtjev. Ovdje je prihvaćen sistem afirmativne litiskontestacije. Sud nije ovlašten ispitivati istinitost tužiteljevih navoda, pa će biti dužan prihvatiti tužbeni zahtjev ako njegova osnovanost proizlazi iz tih navoda, za koje se uzima da su istiniti.

Ovo je ovlaštenje znatno suženo u pogledu mogućnosti primjene;

24


--------------------------------------------------------------------

1. pravilo se može primjenjivati samo u sporovima u kojima je disponiranje dopušteno, a i time u općim granicama dispozitivnosti

2. samo prema stranci koja nije poduzela nikakvu aktivnost, stoga samo prema tuženiku, jer je tužitelj barem u tužbi izložio svoj stav koji je suprotan obrani tuženika

3. teza o priznavanju odnosi se samo na činjenične navode, ne i na zahtjev aktivne stranke; sud mora sam ocjenjivati pravnu osnovanost zahtjeva koji se na te navode oslanjaju

4. teza o priznavanju navoda odnosi se samo na one navode koji su tuženiku bili priopćeni prije nego što je zauzeo pasivan stav u parnici; ne odnosi se na one navode koje aktivna stranka iznese tek nakon isteka roka u kojem je pasivna stranka trebala dati odgovor na tužbu, odnosno na ročištu na kojem je nije bilo.

U ostalim slučajevima, sud je dužan raspravljati i bez sudjelovanja jedne od stranaka, cijeneći stav aktivne strane i procjenjujući što znači pasivnost druge strane. Kontradiktorno raspravljanje je aktivna realizacija načela saslušanja stranaka. Stranke iznose svoje stavove protiv stavova protivnika i suda. Kontradiktornost je najizraženija za glavne rasprave, zahvaljujući primjeni načela usmenosti.

Ako kojoj stranci nezakonitim postupkom, a naročito propuštanjem dostave, ne bude pružena mogućnost raspravljanja pred sudom, izvršena procesna povreda razlog je apsolutne ništavosti o kojoj sud vodi računa po službenoj dužnosti u stadiju redovnih pravnih lijekova.

Revizija protiv 2 presude može se zbog povrede načela saslušanja stranaka izjaviti samo ako je podnositelj revizije zbog nje još u žalbi pobijao prvostupanjsku presudu ili ako je ona učinjena tek u drugostupanjskom postupku; na tu povredu revizijski sud ne pazi po službenoj dužnosti.

Ponavljanje postupka može se tražiti ako taj razlog nije bio bez uspjeha već iznesen u prijašnjem postupku s tim da podnošenje prijedloga nije vezano objektivnim rokom.

Budući je pravo stranaka na pošteno suđenje Ustavom zajamčeno osobno pravo, zbog povrede načela saslušanja stranaka – koje je konstitutivni element toga prava – stranke imaju pravo podnijeti ustavnu tužbu.

6. NAČELO TRAŽENJA ISTINE

Istinito je ono utvrđivanje koje se u svojim aktivnostima rukovodi m e t o d a m a za koje suvremeno iskustvo, znanost i praksa pokazuju da su najprikladniji za postizavanje momenta apsolutne istine.

Dvije su metode utvrđivanja istine / ocjene dokaza:

1. Sistem zakonske ili legalne ocjene dokaza (formalna metoda traženja istine) . Rezultat ove metode, tj. njezinog istraživanja je formalna istina. Procesno pravo određuje pretpostavke za izbor, izvođenje i ocjenu dokazne vrijednosti dokaznih sredstava. U tom sistemu irelevantan je osobni stav suca. Umješnost ispitivanja određenog dokaznog sredstva i njegovu snagu unaprijed određuje sam zakonodavac. Zadatak suca svodi se na utvrđivanje postoje li zakonom propisane pretpostavke za primjenu zakonskih pravila o istinitosti određenih činjeničnih navoda.

25


--------------------------------------------------------------------

a) pozitivan kriterij – pravna pravila određuju da je sud dužan uzeti za dokazanu određenu tvrdnju kad je potvrdi određeni broj kvalificiranih dokaznih sredstava.

b) negativan kriterij – zakonski propis određuje minimum kvalificiranih dokaznih sredstava bez čijeg postojanja sud ne smije uzeti da je određena stvar dokazana.

2. Sistem slobodne ocjene dokaza (sistem suštinskog, materijalnog traženja istine).

Sud bi morao biti višestruko slobodan u :

a. i z b o r u sredstava dokazivanja

b. m e t o d i njihovog ispitivanja

c. o c j e n j i v a n j u njihove dokazne vrijednosti.

Rezultat istraživanja ove metode je materijalna istina. Ne postoje zakonska pravila o izboru, ispitivanju i dokaznoj snazi dokaznih sredstava. O tome sud odlučuje slobodno: nije vezan ni ograničen «posebnim formalnim dokaznim pravilima» ili dispozicijama stranaka. Sud odlučuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, ispitujući individualna svojstva konkretnih dokaznih sredstava, formirajući zaključke induktivnom metodom. Nevezan zakonskim pravilima, sud je dužan uzeti da je određena tvrdnja dokazana tek kad formira osobno uvjerenje o njezinoj istinitosti.

Sloboda u ocjenjivanju odnosi se samo na slobodu od formalnih, z a k o n s k i h dokaznih pravila. Sudac nije slobodan od općih zakona logike, psihologije, znanosti, iskustva uopće. Sučevo zaključivanje mora odgovarati zaključivanju razumnog i razboritog čovjeka. Odatle i pravo stranaka da ulažu žalbu protiv odluke suda o utvrđenju činjeničnog stanja. Osnovni instrument koji omogućuje kontrolu sučevog rada je obrazloženje njegove odluke. Nepostojanje valjanog obrazloženja razlog je apsolutne ništavosti.

«Slobodna ocjena» ovlašćuje suca da odustane od ambicije da svoje uvjerenje o istinitosti relevantnih tvrdnja dovede o stupnja potpune izvjesnosti; da se ne upušta u skupo dokazivanje, ako bi i jeftinije (ali zato nepouzdanije) moglo dovesti do praktički prihvatljivih zaključaka; ali i da poduzme sve što je razborito i ekonomično radi prikupljanja odrednica koje će mu omogućiti da svoj sud što više približi momentu apsolutne istine. Otuda se i metode primijenjene pri formiranju ove «slobodne ocjene» moraju moći kritizirati i napadati u pravnim lijekovima koji dopuštaju kritiku činjeničnih utvrđenja suda.

Nitko nije dužan - a najmanje sud – zasnivati svoje odluke na očigledno nedopuštenim i etički neprihvatljivim neistinama – ako disponiranje u parnici suštinski vrijeđa pravni poredak, kad je upravljeno na izigravanje prisilnih pravnih pravila ili na povredu morala.

26


--------------------------------------------------------------------

7. RASPRAVNO I ISTRAŽNO NAČELO

Procesna pravila koja se izvode iz ovih načela rješavaju pitanje inicijative za prikupljanje činjeničnog i dokaznog procesnog materijala na temelju kojega sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu.

Procesni materijal sačinjavaju:

o činjenice na kojima se zasnivaju zahtjevi stranaka,

o dokazna sredstva kojima se činjenice utvrđuju,

o pravila iskustva,

o pravna pravila pomoću kojih sud stvara zaključke o činjeničnom stanju i pravnoj osnovanosti zahtjeva.

Procesni sistemi zasnovani na dosljednoj primjeni raspravnog načela, inicijativu za prikupljanje procesnog materijala priznaju samo strankama. Sud je ovdje pasivni promatrač koji svoje zaključke može stvarati samo na temelju građe koju su prikupile i prikazale stranke – Da mihi factum dabo tibi jus (Daj mi činjenice, dat ću ti pravo) Judex judicare debet secundum allegata et probata partium (Sudac treba suditi na temelju navoda i dokaza koje su stranke ponudile). No, u raspravnom sistemu sud se ipak ne svodi na pasivnog promatrača stranačkih inicijativa, ovlaštenog samo da ocjenjuje njihovu dopustivost. Sudu se osigurava aktivna uloga poticatelja aktivnosti stranaka usmjerenih na prikupljanje procesnog materijala.

Procesni sistemi zasnovani na dosljednoj primjeni istražnog načela, inicijativu za prikupljanje procesnog materijala priznaju, naprotiv sudu. Stranke nemaju pravo na iznošenje činjenica i predlaganje dokaza nasuprot kojemu bi stajala dužnost suda da o tim navodima i prijedlozima vodi računa i da o njima odluči. Izvedena iz načela inkvizitornosti – određena pravna pravila osiguravaju sudu i samostalnu autonomnu funkciju prikupljača procesne građe: sud je ovlašten da – radi zaštite poretka i ugroženih procesnih subjekata - poduzima i aktivnosti koje nisu provocirane samom voljom i prijedlozima stranaka; koje se štoviše, poduzimaju i kad se stranke njihovom poduzimanju protive.

Raspravna metoda odraz dispozitivnog sistema.

Istražna metoda odraz oficioznog sistema.

R a s p r a v n a m e t o d a osnovna je i dominantna u odnosu na prikupljanje č i n j e n i č n e o s n o v e s p o r a. Novelom ZPP-a iz 2003. r a s p r a v n a je metoda postala dominantna i u domeni prikupljanja d o k a z n i h s r e d s t a v a i izvođenju dokaza,

Stranke su ovlaštene i dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju.

U pogledu činjenica i dokaza ovo ovlaštenje stranaka iskazuje se u dvojakom smislu;

27


--------------------------------------------------------------------

1. u pozitivnom smislu – sud mora voditi računa o činjeničnim tvrdnjama i dokaznim prijedlozima stranaka koji su pravno relevantni.

2. u negativnom smislu - sud ne smije voditi računa o činjenicama i dokazima na koje se niti jedna od stranaka nije pozvala, ma koliko bi nače oni mogli biti relevantni u sporu.

Činjenice kao element procesne građe jesu sve ono konkretno iz prošlosti ili sadašnjosti (zbivanja, aktivnosti, stanja, izjave volje) što ulazi u sastav praemisse minor logičkog silogizma iz kojeg nastaje sudska odluka.

Prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja sud;

1. u ime raspravnog načela – ovlašten se i dužan koristiti navodima stranaka u parnici o činjenicama bez obzira na to koja ih je stranka iznijela, ali samo o relevantnim činjenicama na koje su ukazale stranke, a ne i onima o kojima je na drugačiji način saznao. Sud može uzeti u razmatranje samo one činjenice o kojima su stranke imale mogućnost raspravljati tijekom parnice.

2. u ime načela inkvizitornosti – ovlašten je ispitivati i činjenice koje stranke nisu iznijele, ali samo ako iz rezultata raspravljanja proizlazi da stranke prešućivanjem tih činjenica idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Stranke su ovlaštene svojim dispozicijama vezati sud samo s obzirom na činjenice na koje treba primijeniti pravne propise, ne i za svoje pravne sudove o tim činjenicama.

Treba uzeti da je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice koje su općepoznate, notorne i kad se niti jedna stranka nije na njih pozvala. Sud ne može uzimati u obzir svoje privatno znanje o relevantnim činjenicama jer bi u tom slučaju bio svjedok u stvari u kojoj sam sudi.

Posredno pravno relevantne činjenice – indicije u biti su funkcionalno dokazno sredstvo pa za njih važe pravila o ovlaštenjima suda o izboru dokaza, a ne o izboru činjenica.

Pravila o procesnim pretpostavkama u pravilu su prisilne naravi. Zbog toga je sud ovlašten da ne vodeći računa o navodima stranaka – utvrđuje sve činjenice od kojih zavisi postojanje procesnih pretpostavka utvrđenih takvim pravilima.

Dokazna sredstva (dokazi) su, kao element procesne građe, sve ono temeljem čega se može zaključivati o postojanju činjenica koje su u parnici (neposredno ili posredno) relevantne. I dokazi su činjenice, ali ne takve činjenice na kojima se u procesu pridaje značaj onoga pomoću čega se izvodi zaključak o postojanju onoga što jest (ili bi trebalo da bude) podloga sučeve odluke.

Sud je u pravilu ovlašten izvesti samo dokaze koje su stranke predložile. Samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati sud je ovlašten po službenoj dužnosti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile.

Sud je ovlašten slobodno odlučivati o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja važnih činjenica. Predložene dokaze koje ne smatra važnima sud će odbiti. Indicije su specifično dokazno sredstvo pa za njih važe pravila o dokazima.

U obiteljskopravnim sporovima u kojima se sudu daju proširena inkvizitorna ovlaštenja i Centar za socijalnu skrb je dužan na zahtjev suda pribaviti podatke o osobnim i obiteljskim prilikama djece i stranaka u postupku kad sud smatra da je potrebno. On se pojavljuje kao pomoćno istražno tijelo suda.

Pravila iskustva su apstraktni sudovi činjenične (ne pravne) naravi, zasnovani na dugotrajnom promatranju životnih pojava ili eksperimentu, za koje se osnovano može pretpostaviti da važe i za buduće slučajeve. Ona se u pravilu ne dokazuju (ona su za sud praemisse maior kao i pravna pravila). Znanja o njima sud je ovlašten stjecati i izvan postupka, privatno, ali ako određena pravila

28


--------------------------------------------------------------------

iskustva nisu poznata sudu, sud je ovlašten da radi njihovog utvrđivanja izvodi dokazivanje – da konzultira vještake.

Pravna pravila sud mora poznavati -Jura novit curia (Sud je dužan poznavati pravo).Sadržaj apstraktnih pravnih pravila ne može biti predmet dokazivanja u parnici.

Utvrđivanje sadržaja i smisla stranog prava je p r a v n o , a ne činjenično pitanje procesne građe.

Odatle proizlazi:

Na strankama ne leži teret dokazivanja sadržaja stranog prava.

Neuspjeh stranaka da pomognu sudu u utvrđivanju sadržaja stranog prava ne može dovesti do zaključka da određena strana pravna norma ne postoji.

U pravnim lijekovima u kojima nije dopušteno pobijanje odluke zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja može se napadana odluka kritizirati zbog pogrešne primjene stranog materijalnog prava.

8. NAČELO NEPOSREDNOSTI

Načelo neposrednosti je radni princip parničnog postupka.

Ovo načelo zahtjeva:

1. da sud svojim čulima zapaža prirodu i sadržaj dokaznih sredstava; između suda i izvora informacija ne smije biti posrednika

2. da sud koji tako (neposredno) zapaža procesni materijal bude onaj isti koji odlučuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava

3. da taj sud donese odluku odmah nakon zaključivanja raspravnog ročišta na kojemu je prikupljao raspravnu građu.

Posredno izvođenje dokaza je, naprotiv, radna metoda prilikom koje se funkcija ispitivanja dokaznih sredstava i funkcija ocjene dokazne vrijednosti ispitanih sredstava povjerava različitim subjektima.

Načelo neposrednosti odnosi se na metodu sučeva rada pri ispitivanju dokaznih sredstava, ne i na kvalitetu ispitivanja dokaznog sredstva. Pravila izvedena iz ovog načela rješavaju problem odnosa između suca koji sudi i sredstava informiranja (dokaznih sredstava); ne rješavaju problem odnosa između sredstava informacija (dokaznog sredstva) i činjenice o kojoj određeno dokazno sredstvo pruža informaciju.

Moguće je;

1. da neposredno dokazno sredstvo bude neposredno i posredno izvedeno

2. da posredno dokazno sredstvo bude neposredno i posredno izvedeno

29


--------------------------------------------------------------------

Npr. ako je svjedok posredno dokazno sredstvo njega može ispitivati ili;

1. sudac koji sudi – neposredno izvođenje dokaza

2. zamoljeni sudac – posredno izvođenje dokaza

Npr. ako je određena zgrada neposredno dokazno sredstvo nju može promatrati

A. sudac koji sudi-neposredno izvođenje dokaza

B. zamoljeni sudac-posredno izvođenje dokaza

Prednost je ovog načela u tome što sudac, prilikom ocjenjivanja dokazne vrijednosti tih informacija, pored logičkih kriterija primjenjuje i psihološke – geste svjedoka, (ne)odlučnost, (ne)sigurnost, itd. Ovime se omogućuje da se ostvare prednosti načela slobodne ocjene dokaza, te se također omogućuje ostvarivanje načela ekonomičnosti i usmenosti i saslušanja stranaka. Dakle, spoznaje postaju intenzivnije i točnije.

Kao osnovni nedostatak ističe se činjenica da postoji opasnost od dobivanja deformirane slike o izvoru informacija i o činjenicama koje se utvrđuju, prouzrokovane utjecajem individualnih svojstava referenta.

Hrvatski procesni sistem proglašava načelo neposrednosti rukovodnim pravilom i dopušta odstupanja koja se mogu manifestirati;

1. dokaze ne izvodi raspravni sud nego sam predsjednik vijeća ili zamoljeni sudac ili sudski savjetnik

2. da sud ne obavlja neposredno izvođenje dokaza na novom ročištu za glavnu raspravu, već se ograničava na čitanje zapisnika s ranijeg ročišta o rezultatima neposrednog ispitivanja tih dokaznih sredstava

3. da drugostupanjski sud ocjenjuje činjenične tvrdnje oslanjajući se na zapisnike o neposrednom izvođenju dokaza pred prvostupanjskim sudom

4. da se sud zadovoljava posrednim dokaznim sredstvima, informacijama o posredno relevantnim činjenicama.

Novelom ZPP-a iz 2003. godine načelo neposrednosti devalvirano je do te mjere da se više ne može smatrati određujućim načelom parničnog postupka. Najveći udar pretrpjelo je otvaranjem mogućnosti da sudski savjetnici u 1 provode parnični postupak, ocjenjuju dokaze i utvrđuju činjenice u sporovima za isplatu novčane tražbine, ako vps ne prelazi 50.000,00 kn, odnosno u trgovačkim sporovima 500,000.00 kn te da na temelju tako provedenog postupka podnesu sucu, kojega na to ovlasti predsjednik suda, pisani prijedlog za donošenje odluke.

Od načela neposrednosti odstupilo se i pravilom po kojem je u slučaju dulje odsutnosti ili nastupanja drugih iznimnih okolnosti (smrt, teška bolest i sl.) zbog kojih sudac nije u mogućnosti izraditi ili potpisati odluku koju je objavio, odluku po nalogu predsjednika suda dužan izraditi i potpisati drugi sudac i to prema sadržaju proglašene odluke i prema podacima iz spisa.

30


--------------------------------------------------------------------

Devalvacija načela neposrednosti u novom uređenju posebno je došla do izražaja u okolnosti da povreda tog načela više nema značenje apsolutne bitne povrede odredaba parničnog postupka, već relativne bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Ako su dokazi izvedeni pred 1 sudom na neposredan način, žalbeni sud ne može preinačiti utvrđeno činjenično stanje. Ali ako je 1 sud zasnovao svoju odluku isključivo na posredno izvedenim dokazima ili na ispravama, žalbeni sud može preinačiti utvrđeno činjenično stanje i bez rasprave jer se i bez rasprave nalazi u istom odnosu prema dokaznim sredstvima u kojemu se nalazio i niži sud.

9. NAČELA USMENOSTI I PISMENOSTI

U svome ekstremnom obliku načelo usmenosti traži da se sve parnične radnje poduzimaju govorom. Pismena stranaka imaju samo značaj prethodnog obavještavanja o radnjama koje se namjeravaju usmeno poduzeti: quod est in actis non est in mundo (Ono što je samo u spisima, to ne postoji).

Ekstremno ostvareno načelo pismenosti traži da se sve parnične radnje poduzimaju u pismenom obliku, inače nemaju značaja: quod non est in actis non est in mundo (Ono što nije u spisima, to ne postoji).

U prilog usmenosti – usmeno postupanje demokratično je jer je sud pristupačan i nepismenima; brzo je i ne uzrokuje znatnijih troškova; omogućuje živo, polemično, dinamično i koncentrirano raspravljanje; načela neposrednosti, javnosti i kontradiktornosti dolaze do punog izražaja; usmenost omogućuje ostvarenje jedinstva mjesta, vremena i radnje; omogućuje brzu reakciju protivnika i suda; budi njihovu pažnju, a sudu omogućuje aktivno upravljanje postupkom.

Nedostaci – usmena su izlaganja improvizirana, neprecizna; izrečena uz propuštanje bitnog; nesređena, opterećena suvišnim; onome koji ih sluša prijeti opasnost da prečuje bitno, da ne zapamti njihov sadržaj ili da ga pogrešno razumije; ne omogućava mu razmišljanje o saslušanom; o radnjama koje su usmeno poduzete nema traga.

U prilog načela pismenosti - pisana registracija ostavlja trajan trag o poduzetim radnjama; omogućava konciznost, plansku razradu; izbjegavanje nepotrebnih ponavljanja, sređenost, promišljenost, iscrpnost; ekonomičnija je od usmene.

Nedostaci – pismenost nije demokratična metoda jer se njome mogu služiti samo privilegirani – pismeni ili imućniji; uzrokuje odugovlačenje i poskupljenje postupka; poduzete radnje su krute, namještene, bez svježine spontanosti; deformiraju izvornu vrijednost informacije; razbijaju jedinstvo raspravljanja; dovode do suvišnog gomilanja spisa; onemogućuju aktivnu intervenciju suda; sprječavaju ostvarenje načela javnosti.

Zakon u načelu određuje usmenost kao dominantan oblik procesnih radnji na ročištu, a pismenost kao dominantnu formu procesnih radnji izvan ročišta.

U pripremnom stadiju dominira pisana forma, na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi parnične radnje poduzimaju se usmeno. U postupku u povodu pravnih lijekova postupa se u pisanom obliku, s izuzetkom raspravljanja radi utvrđivanja osnovanosti prijedloga za ponavljanje postupka.

Povreda pravila o formi postupanja je razlog relativne ništavosti. Ako je u slučajevima, kada je dužan održati glavnu raspravu, sud donio presudu bez glavne rasprave, ta procesna povreda je razlog apsolutne ništavosti.

31


--------------------------------------------------------------------

10. NAČELO KONCENTRACIJE POSTUPKA I

JEDINSTVA GLAVNE RASPRAVE

Potrebno je ostvariti jedinstvo mjesta, vremena i radnje u parnici; zakon preporuča sudu da predmet spora svestrano raspravi, ali da se zbog toga postupak ipak ne odugovlači, te da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu. Ovo je u praksi neostvarivo, i više služi kao smjernica, cilj kojemu sudac treba stremiti.

Da bi se ostvarila maksimalna koncentracija raspravljanja postoje dva načina:

1. Metoda strogog zakonskog reda - Postupak je podijeljen u niz organski povezanih, ali međusobno strogo odijeljenih stadija. Zakon propisuje koje se procesne radnje u određenom stadiju mogu obavljati i kojim redom. Ni sud, ni stranke nemaju mogućnost utjecati na promjenu ovog rasporeda.

2. Metoda arbitrarnog ili svrsishodnog reda - Zakonom se utvrđuje samo opći, instruktivni okvir i redoslijed raspravljanja, ostavljajući, u jednoj varijanti, sudu da u konkretnom sporu poduzme adekvatne mjere u svrhu koncentriranog raspravljanja ili, u drugoj (rjeđoj) varijanti, strankama da svojim dispozicijama utječu na redoslijed procesnih aktivnosti.

Novelom 2003. načelo je eventualnosti (u starijim postupcima određene procesne aktivnosti mogle su se poduzimati samo u predviđenom stadiju; ne znajući unaprijed hoće li poduzete aktivnosti postići željeni uspjeh, stranke su bile prisiljene odmah istaknuti sve raspoložive činjenice, dokaze i prijedloge, pa i one koji će biti potrebni tek u slučaju da prethodni argumenti ne postignu cilj; znatan dio procesnih radnja trebalo je, dakle, poduzimati samo za slučaj da budu potrebne u parnici – eventualno – te je njihov značaj u biti bio uvjetan) uvedeno u jednoj relativno oslabljenoj formi. Stranke su dužne već u tužbi i u odgovoru na tužbu, na pripremnom ročištu, ili najkasnije na prvom ročištu za glavnu raspravu, ako pripremno ročište nije održano, iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. One, doduše, mogu i kasnije iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, ali su (u pravilu) dužne naknaditi troškove koji time budu izazvani protivnoj stranci.

Suvremeni procesni sistemi prihvaćaju kompromisno rješenje oslonjeno na metodu diskrecijskog, odnosno arbitrarnog reda, prepuštajući u pravilu sudu da po svom razboritom

32


--------------------------------------------------------------------

nahođenju, u okviru zakonom zacrtanih procesnih stadija, odredi onaj procesni red za koji bude smatrao da je u konkretnom slučaju najprikladniji za postizanje krajnjeg cilja i osnovnih kvaliteta pravne zaštite. Suvremeni procesni sistemi izražavaju tako pouzdanje u kriterije suca. Međutim, ova metoda krije u sebi opasnosti – pravo stranaka da gotovo u svim stadijima iznose nove činjenice i predlažu nove dokaze otvara široke mogućnosti za zloupotrebu, što u pravilu dovodi do odugovlačenja postupka, može znatno ugroziti ostvarenje načela procesne ekonomije i pravne sigurnosti.

Suvremeni zakonodavac ovu dilemu rješava tako što prihvaća svrsishodni procesni red, korigirajući ga, gdje je to potrebno, pravilima o strožem režimu dopustivosti i redoslijeda određenih procesnih djelatnosti.

Glavna rasprava je jedinstvena procesna cjelina , čak i kad se drži na više ročišta. Ono na što su stranke ovlaštene na prvom ročištu, to mogu i na posljednjem.

12. NAČELO JAVNOSTI

Ovo načelo traži da se svakome (neograničenom broju osoba koje nisu unaprijed individualno određene) osigura nesmetana mogućnost prisustvovanja raspravljanju pred sudom. Ovo se načelo manifestira i na način da građani objavljuju svoja zapažanja o javnoj raspravi, te da razmatraju i prepisuju sudske spise. Javnost sudova je ustavno načelo. Sudske rasprave su javne i presude se izriču javno, u ime Republike Hrvatske. Javnost se može iznimno isključiti iz cijelog ili iz određenog dijela postupka. Presuda se uvijek mora izreći javno.

Ovo načelo se, osim u pravu građana da prisustvuju raspravljanju pred sudom, te neposredno prate rad suda i promatraju praktičnu primjenu zakona, manifestira još i u pravu građana da kontroliraju rad sudova, te da svojom prisutnošću osiguraju pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i spriječe samovolju u primjeni načela slobodne ocjene dokaza. Sud mora omogućiti građanima da prisustvuju raspravljanju. Načelo javnosti se odnosi samo na one procesne radnje koje sud poduzima uz sudjelovanje stranaka na ročištima.

Raspravljanju mogu prisustvovati samo punoljetne osobe. One ne smiju nositi ni oružje ni

opasno oruđe. Prisutnost će biti dozvoljena samo onolikom broju osoba koliko to dozvoljavaju prostorne mogućnosti sudnice, osiguravajući prednost onome tko prvi dođe.

Ustav dopušta da se zakonom odredi u kojim će se slučajevima javnost moći isključiti zbog razloga koje je nužno osigurati:

U interesu morala

U interesu javnog reda ili državne sigurnosti

Ako se sudi maloljetnicima

Radi zaštite privatnog života stranaka

U bračnim sporovima

U postupcima u vezi sa skrbništvom i posvojenjem

Radi čuvanja vojne, službene ili poslovne tajne

Radi zaštite sigurnosti i obrane RH.

33


--------------------------------------------------------------------

U nekim parnicama javnost je isključena po zakonu, a u drugima sud je ovlašten odlučiti postoje li pretpostavke za isključenje javnosti sa cijele rasprave ili s jednog njezinog dijela.

Po zakonu javnost je isključena u statusnim stvarima fizičkih osoba. Sud je ovlašten odstupiti od načela javnosti kad za to postoje u zakonu predviđeni razlozi:

Interes čuvanja službene, poslovne ili osobne tajne

Interes javnog reda i morala

Kad se mjerama za održanje reda koje stoje na raspolaganju parničnom sudu ne bi moglo osigurati nesmetano održavanje rasprave.

O isključenju javnosti sud odlučuje rješenjem koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno. Protiv rješenja nije dopuštena posebna žalba. Ako je javnost s glavne rasprave bila isključena, izreka presude uvijek će se javno pročitati, a sud će odlučiti hoće li i ukoliko isključiti javnost prilikom objavljivanja razloga.

Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove zastupnike i umješače. Na zahtjev stranke sud može dopustiti da raspravi prisustvuju do dvije osobe njezinog povjerenja koje ona označi. Sud može dopustiti da na raspravi s isključenom javnosti prisustvuju službene osobe, te znanstveni i javni radnici ako je to od interesa za njihovu službu tj. djelatnost.

Povreda pravila o javnosti razlog je apsolutne ništavosti, ako je protivno zakonu javnost bila isključena s glavne rasprave. U ostalim slučajevima isključenja javnosti ili nezakonitog odbijanja da se javnost isključi povreda može biti samo razlog relativne ništavosti.

Revizija je dopuštena zbog toga što je javnost protivno zakonu bila isključena s glavne rasprave. Nakon pravomoćnog okončanja parnice zbog povrede pravila o javnosti ne može se tražiti ponavljanje postupka.

12. NAČELO PRUŽANJA POMOĆI NEUKIM STRANKAMA

Prema ZPP-u stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima što joj pripadaju prema ovom zakonu sud će upozoriti koje parnične radnje može poduzeti. Ostvarenje ovog zadatka moglo bi ugroziti objektivnost suda, pa se problem svodi na pronalaženje prave mjere u pružanju pomoći neukima.

Iz zakonskog teksta zaključuje se da dužnost poučavanja postoji samo u pogledu procesnih, a ne u pogledu materijalnih prava stranke jer bi u protivnom bila dovedena u pitanje nepristranost suđenja. Međutim, vrlo je teško obavijestiti stranku o njezinim procesnim pravima i pritom izbjeći davanje informacija o materijalnopravnim ovlaštenjima. Može se reći da je u ovakvim situacijama sud dužan stranci dati obavještenja o materijalnopravnim posljedicama procesnih prava. Ta obavještenja moraju biti opće prirode bez ulaženja u detalje.

Povreda ovih pravila povlači relativnu ništavost.

34


--------------------------------------------------------------------

13. NAČELO SAVJESNOG KORIŠTENJA PROCESNIH OVLAŠTENJA

Postavlja se pitanje mogu li stranke poduzimati takve procesne radnje koje su, doduše, u formalnom skladu sa zakonom, ali su usmjerene ka postizanju ciljeva koji nisu u skladu s općim ciljevima pravosudne aktivnosti? Ne može se dopustiti da se stranka koristi procesnim ovlaštenjima radi šikaniranja protivnika ili sprječavanja suda da ostvari svoj društveni zadatak.

Zloupotreba prava je korištenje pravnih ovlaštenja s ciljem da se drugome nanese šteta ili s ciljem koji je protivan dobrim običajima, savjesti i poštenju u prometu. Ova zabrana je zasnovana na tezi da sve ono što je formalno dopušteno ne mora nužno biti u skladu s duhom zakona i općim moralnim shvaćanjima: non omne quod licet honestum est (Sve što je dopušteno, nije i pošteno).

Služeći se elementima pravnog standarda, zakon omogućuje sudu da ocijeni koje se procesno držanje može kvalificirati kao savjesno, a koje kao nesavjesno. Zloupotreba procesnih ovlaštenja pretpostavlja da je subjekt koji se koristi svojim ovlaštenjima svjestan protupravnosti svojega procesnog držanja, pa ga – htijući ga, odnosno pristajući na njegove posljedice, dakle namjerno – unatoč tome poduzima.

Sud je dužan poduzeti preventivne mjere radi sprječavanja stranaka da poduzmu parnične aktivnosti koje su rezultat nesavjesnog korištenja procesnih ovlaštenja. Obvezu savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja sadrži i odredba ZPP-a prema kojoj su stranke i umješači dužni pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom.

Novelom 2003. utvrđena je opća dužnost suda da novčano kazni osobu koja teže zloupotrijebi prava koja joj pripadaju u postupku. Ta se kazna može izreći stranci i umješaču, a njihovom zastupniku ako je odgovoran za zloupotrebu prava. Fizičkoj osobi može se izreči novčana kazna od 500,00 kn do 10.000,00 kn, a pravnoj od 2.500,00 kn do 50.000,00 kn.

Međutim, ni Novelom 2003. nije kao opća direktna sankcija predviđeno pravo suda da odbaci parnične radnje kojima stranke i drugi sudionici u postupku zloupotrebljavaju procesna prava. Upravo suprotno: sud nema ovlaštenja da zbog zlouporabe procesnih ovlaštenja ne prizna procesnopravni učinak poduzetoj parničnoj radnji. To naročito važi za tzv. beneficiom novorum, po kojemu stranka ima pravo, bez ikakvih ograničenja, iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze i nakon pripremnog ročišta, odnosno prvog ročišta za glavnu raspravu, do zaključenja glavne rasprave. Sud ih mora uzeti u razmatranje i kad utvrdi da ih stranka iznosi samo radi toga da bi neosnovano odugovlačila postupak.

Ipak, nakon Novele 2003. stranka koja iznese novote nakon pripremnog ročišta odnosno prvog ročišta za glavnu raspravu biti će bez odgode osuđena da protivniku, na njegov zahtjev, naknadi troškove koji su mu time izazvani i to rješenjem koje je odmah ovršno.

U nekim slučajevima sudu stoje na raspolaganju direktne procesne sankcije protiv zlouporabe procesnih ovlaštenja:

1. sud nije dužan uvažiti raspolaganja stranaka suprotna moralu ili prisilnim propisima; 2. sud je ovlašten odbaciti tužbu kad stranka nema pravnog interesa ; 3. sud raspolaže efikasnim mjerama protiv stranke koja sprječava da joj se obavi dostava;4. sud će dozvoliti ponavljanje postupka kada utvrdi da je do pravomoćne odluke došlo zbog

kaznenog djela.

Stranci koja je od takvog ponašanja protivnika pretrpjela štetu, treba po općim načelima građanskog prava, priznati ovlaštenja da u (posebnoj) parnici ostvaruje zahtjev za naknadu štete koja joj nije mogla biti naknađena po pravilima o naknadi parničnih troškova.

35


--------------------------------------------------------------------

Ako stranka prilikom saslušanja stranaka u parničnom postupku dade lažan iskaz, a sud na takvom iskazu zasnuje svoju presudu, kaznit će se za kazneno djelo davanja lažnog iskaza.

Izvan institucija koje procesno pravo predviđa za otklanjanje pravomoćnosti ne može se

prihvatiti nikakva druga mogućnost. Korisnije je da se zajamči neizmjenjivost pravnih institucija sankcioniranih pravomoćnim presudama, pa makar one bile i nezakonite, negoli da se dopusti upotreba pravnih sredstava koja bi, doduše, bila u stanju otkloniti nezakonite odluke, ali ne i spriječiti poremećaj pravne ravnoteže stvorene na bazi odluka kojima bi se oduzeo pravni učinak.

14. PRAVO NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

Pravo na suđenje u razumnom roku je temeljno procesno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Europskom konvencijom jer svatko ima pravo da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanskopravne naravi zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

Razuman rok je vrijeme u kojem je trebalo meritorno okončati postupak, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, njegovu složenost, ponašanje podnositelja zahtjeva tijekom postupka, važnost predmeta spora za stranku, postupanje sudova pred kojima se postupak vodio.

U predmetima koji se odnose na građanski status i poslovnu sposobnost treba iskazati posebnu revnost.

36


--------------------------------------------------------------------

IISUBJEKTI PARNIČNOG POSTUPKA

SUDOVI

U RH sudbenu vlast obavljaju sudovi. U građanskopravnim stvarima , pod određenim uvjetima, stranke mogu rješavanje sporova povjeriti arbitražnim sudovima. Sudovi uz određene pretpostavke mogu preispitivati odluke arbitražnih sudova, a u nekim situacijama mogu intervenirati u povodu stanovitih incidentalnih pitanja tijekom postupka pred tim sudovima.

U RH postoje:

o prekršajni sudovi – ne sude u građanskopravnim stvarima

o općinski sudovi

o županijski sudovi

o trgovački sudovi

o Visoki prekršajni sud RH – ne sudi u građanskopravnim stvarima

o Visoki trgovački sud RH

o Upravni sud RH – ne sudi u građanskopravnim stvarima

o Vrhovni sud RH.

U 1 sudi sudac pojedinac, a samo kad je to zakonom određeno vijeće. U višem stupnju sudovi u pravilu sude u vijeću, a kada je to zakonom određeno i u općoj sjednici.

Suci imaju imunitet u skladu sa zakonom. Suci i suci porotnici koji sudjeluju u suđenju ne mogu biti pozvani na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke, osim ako se ne radi o kršenju zakona.

37


--------------------------------------------------------------------

SUCI I SUCI POROTNICI

Suce imenuje i razrješuje, te o njihovoj stegovnoj odgovornosti odlučuje Državno sudbeno vijeće. Sudačka dužnost je stalna. Iznimno, prigodom prvog stupanja na sudačku dužnost suci će se imenovati na vrijeme od pet godina. Nakon ponovnog imenovanja sudac obavlja svoju dužnost stalno.

Suci - stalni suci - jesu profesionalci kojima je obavljanje sudačke dužnosti glavno i jedino zanimanje koje ostvaruju u radnom odnosu.

Suci porotnici – povremeni suci – kad dolaze u priliku da sude, obavljaju sudačku funkciju povremeno, pored svog redovnog zanimanja. Novelom 2003. u hrvatskom parničnom postupku sudbena funkcija u cijelosti je povjerena profesionalnim sucima -pravnicima bez sudjelovanja sudaca porotnika. Sudjelovanje sudaca porotnika bilo bi stoga moguće samo u slučajevima određenim posebnim zakonom.

Ustavno načelo neovisnosti sudbene vlasti znači nezavisnost sudaca u suđenju. Ta nezavisnost nije apsolutna. Oni su vezani Ustavom i zakonima, ali nisu vezani instrukcijama ili uputama o tome kako trebaju odlučiti u konkretnoj pravnoj stvari ili nizu predmeta koji imaju zajedničke karakteristike. U suđenju suci su jedini mjerodavni tumači zakona.

Neovisnost sudaca trebalo bi osigurati nizom pravnih pravila kojima se zajamčuje stalnost, neuklonjivost i nepremjestivost sudaca (materijalna nezavisnost), pravila kojima se sucima garantira određeni imunitet u obavljanju sudačke funkcije (formalna nezavisnost).

Suci i suci porotnici ne mogu biti pozvani na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke osim ako se ne radi o kršenju zakona – sudački indemnitet. Sudac ne može u postupku pokrenutom zbog kaznenog djela učinjenog u obavljanju službene dužnosti biti pritvoren bez odobrenja Državnog sudbenog vijeća – sudački imunitet.

Sudac ne smije biti član političke stranke niti se baviti političkom djelatnošću. Ne smije obavljati odvjetničku i javnobilježničku službu ili poslove člana upravnog ili nadzornog odbora trgovačkog društva ili druge pravne osobe koja je osnovana radi stjecanja dobiti. Dužan se stalno stručno usavršavati. Ovlašten je pisati stručne i znanstvene radove.

Ne može biti premješten protivno njegovoj volji, osim u slučaju ukidanja suda ili preustroja suda u skladu sa zakonom. Sudac može uz svoj pristanak biti privremeno upućen na rad u sud višeg stupnja.

Republika Hrvatska odgovara po principu kauzalne odgovornosti za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Republika Hrvatska može od suca zatražiti naknadu isplaćene svote samo kad je sudac štetu učinio namjerno (dolus) ili iz krajnje nepažnje (culpa lata). Regresni zahtjev RH zastarijeva za 1 godinu od dana isplate naknade oštećeniku. Važeći propisi ne omogućavaju oštećenom da naknadu štete zahtijeva neposredno od suca koji mu je štetu nanio svojim nezakonitim radom.

Imenovanje, razrješenje i stegovna odgovornost sudaca

Suce imenuje i razrješuje i o njihovoj stegovnoj odgovornosti odlučuje Državno sudbeno vijeće. Državno sudbeno vijeće je posebno državno tijelo čiji se članovi biraju na vrijeme od 4 godine, ali ne mogu biti birani dva puta uzastopce. Ima 11 članova; sedam istaknutih sudaca, dva odvjetnika, dva sveučilišna profesora pravnih znanosti. Bira ih Hrvatski sabor.

38


--------------------------------------------------------------------

Sudac će biti razriješen sudačke dužnosti:

(a) ako to sam zatraži,

(b) ako trajno izgubi sposobnost obavljati svoju dužnost,

(c) ako bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti,

(d) ako u skladu sa zakonom, zbog počinjenoga teškog stegovnog djela, tako odluči Državno sudbeno vijeće,

(e) kad navrši sedamdeset godina .

Postupak imenovanja

Slobodno sudačko mjesto objavljuje ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenih osoba. Oglas se objavljuje u NN i sadrži poziv kandidatima koji ne može biti kraći od 15 ni dulji od 30 dana da podnesu prijavu.

SASTAV SUDA

Novelom 2003. uvodi se načelo monokracije: u parničnom postupku u 1 sudi sudac pojedinac. Monokratnost je prihvaćena i u postupku u povodu devolutivnih pravnih lijekova; o remonstrativnim pravnim lijekovima odlučuje sud, u pravilu, u istom sastavu u kojem je odlučivao u 1. Kad u 1 sudi vijeće, ono je sastavljeno od 3 profesionalna suca, ako zakonom nije drugačije određeno.

U 2 sudovi sude u vijeću sastavljenom od 3 profesionalna suca, ako zakonom nije drukčije određeno.

O žalbi protiv rješenja odlučuje sudac pojedinac višeg suda, ako zakonom nije drugačije određeno. Također, sukob nadležnosti između sudova iste vrste, te između sudova razne vrste rješava sudac pojedinac nadležnog suda. I o žalbi protiv presude odlučuje sudac pojedinac 2 suda, kad je riječ o sporovima male vrijednosti. O svrsishodnoj delegaciji također odlučuje sudac pojedinac najvišeg suda određene vrste.

Kad odlučuje o reviziji protiv drugostupanjskih odluka, Vrhovni sud RH sudi u vijeću sastavljenom od 5 sudaca, ako ZPP nije drukčije odredio.

Kad odlučuje o reviziji protiv 2 rješenja koje je donio sudac pojedinac suda nižeg stupnja, Vrhovni sud Republike Hrvatske sudi u vijeću sastavljenom od 3 suca.

Predsjednik vijeća

Kad predsjednik vijeća kao primus inter pares rukovodi tijekom postupka, njegove odluke nisu definitivne, pa konačno odlučuje vijeće.

39


--------------------------------------------------------------------

Predsjedniku vijeća povjerava se u prvom redu pripremanje glavne rasprave. U tom stadiju predsjednik vijeća u pravilu odlučuje o svim procesnim pitanjima.

Predsjednik suda

Predsjednik suda odlučuje o izuzeću, a ako se traži izuzeće predsjednika suda, odluku donosi predsjednik neposredno višeg suda; postavlja stranci, koja je oslobođena od prethodnog plaćanja parničnih troškova, besplatnog punomoćnika iz reda odvjetnika; daje dozvolu trećima za razmatranje i prepisivanje spisa kad je postupak završen.

Sudsko vijeće - sudac pojedinac

Kad vijeće u tijeku postupka ili predsjednik vijeća na pripremnom ročištu utvrdi da se radi o sporu kojeg treba suditi sudac pojedinac istog suda, postupak će se, po pravomoćnosti rješenja kojim se to utvrđuje, nastaviti pred sucem pojedincem. Sudac pojedinac vezan je za ovo rješenje, protiv kojega nije dopuštena žalba.

U obrnutom slučaju, kada sudac pojedinac utvrdi da je za suđenje nadležno vijeće, postupak će se nastaviti pred vijećem. Vijeće nije vezano za ovo rješenje suca pojedinca, protiv kojega nije dopuštena žalba.

Sudski savjetnici

Novelom 2003. sudski savjetnici ovlašteni su u 1 voditi parnični postupak, ocjenjivati dokaze i utvrđivati činjenice te podnositi pisani prijedlog na temelju kojeg sudac donosi odluku u sporovima za isplatu novčane tražbine, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 50,000,00 kuna, odnosno u trgovačkim sporovima ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 500.000,00 kuna.

U 2 postupku i postupku povodom izvanrednih pravnih lijekova sudski savjetnici referiraju o stanju spisa i pripremaju nacrte odluka.

Povreda pravila o sastavu suda

Kad vijeće 1 suda donese odluku u sporu u kojem je trebao suditi sudac pojedinac, odluka se ne može pobijati zbog toga zbog toga što nije sudio sudac pojedinac.

U ostalim slučajevima povreda pravila o sastavu suda predstavlja razlog relativne ništavosti. Razlog apsolutne ništavosti ima samo okolnost da je u donošenju odluke sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca, premda bi takvu odluku trebalo smatrati pravno nepostojećom.

Ako je u skladu sa zakonom u vođenju postupka i pripremi odluke sudjelovao sudski savjetnik, dakle, osoba koja nema svojstvo suca, takvo sudjelovanje ne bi trebalo smatrati sudjelovanjem u postupku osobe koja nema svojstvo suca.

IZUZEĆE SUDACA

40


--------------------------------------------------------------------

Pravila o izuzeću sudaca imaju za cilj da eliminiraju od obavljanja pravosudne funkcije osobe čija je nepristranost u konkretnom slučaju dovedena u pitanje.

Razlikujemo:

Svojstva koja su prema općim mjerilima toliko značajna da u pravilu samim postojanjem opravdavaju sumnju u nepristranost, pa nema potrebe da se u konkretnom slučaju ispituje dovode li je zaista u pitanje – isključeni sudac (judex inhabilis).

Okolnosti koje same po sebi na stvaraju apsolutnu osnovu sumnje, no za koje se mora dopustiti mogućnost da bi u konkretnom slučaju mogle biti u stanju negativno utjecati na sučevu nepristranost, pa ako se pokaže da je određeno svojstvo u konkretnom slučaju zaista takvog intenziteta, ono je dovoljan razlog za eliminiranje određene osobe od obavljanja sudačke funkcije – izuzeti sudac (judex suspectus).

Isključenje sudaca (judex inhabilis)

APSOLUTNI RAZLOZI ZA IZUZEĆE ILI RAZLOZI ISKLJUČENJA - razlozi sumnje koji stvaraju osnovu za izuzeće bez potrebe dokazivanja funkcionalne veze između određenog svojstva ili odnosa i sučeve nepristranosti

Ti su razlozi u zakonu taksativno navedeni, a odnose se na:

okolnosti koje suca dovode u pravnu ili ekonomsku povezanost s predmetom spora ili sa strankama,

okolnosti koje dovode suca u moralnu vezu sa strankama (brak, srodstvo, posvojenje, skrbništvo),

okolnosti koje profesionalno angažiraju suca uz određeno, već ispoljeno, stajalište (zavist, taština, tvrdoglavost, povrijeđeni ponos),

moralna i materijalna povezanost suca sa strankom koja je pravna osoba, ili njezinim tijelom kojemu se priznaje pravo stajanja pred sudom, a sudac je s njom radno ili drugačije tako povezan da ga se njezini uspjesi ili neuspjesi neposredno i moralno i materijalno tiču.

Sud je na njih dužan paziti po službenoj dužnosti, tijekom čitavog postupka.

Izuzeće u užem smislu (judex suspectus)

Pravila predviđaju da će se kao razlog za izuzeće smatrati i svaka druga okolnost ako je takve naravi da dovodi u sumnju objektivnost određenog suca u konkretnoj stvari. Traži se, ne samo dokaz o postojanju određenog svojstva, već i o tome da to svojstvo in concreto ugrožava sučevu nepristranost. Ti se razlozi nazivaju RELATIVNIM RAZLOZIMA ZA IZUZEĆE U UŽEM SMISLU. U zakonu nisu taksativno navedeni.

41


--------------------------------------------------------------------

O razlozima relativnog izuzeća sud vodi računa ako to traže stranke. Međutim sudac bi bio ne samo ovlašten, već i dužan tražiti da bude izuzet zbog postojanja jednog od relativnih razloga izuzeća, kada on sam ocijeni da bi njegova objektivnost mogla biti stavljena na kušnju.

Postupak izuzeća

Stranke mogu tražiti izuzeće suca koji sudjeluje u određenom postupku, odnosno predsjednika suda koji o zahtjevu za izuzeće treba odlučiti.

Nije dopušten zahtjev za izuzeće:

1. kojim se traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu;

2. o kojem je već odlučeno; 3. u kojem nije naveden obrazloženi razlog zbog kojeg se traži izuzeće.

Takve zahtjeve odbacit će sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojega je izuzeće zatraženo. Ako je nedopušteni zahtjev istaknut u pravnom lijeku, odbacit će ga predsjednik 1 suda. Protiv tog rješenja posebna žalba nije dopuštena.

Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće suca čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave pred prvostupanjskim sudom; a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke. Zahtjev za izuzeće suca višeg suda stranka može staviti u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek.

1) Zbog apsolutnih razloga

Kad sudac pojedinac, predsjednik vijeća, član vijeća ili predsjednik suda sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je obustaviti svaki rad na tom predmetu.

2) Zbog relativnih razloga

Ako je izuzeće zatraženo zbog relativnih razloga za izuzeće sudac pojedinac, predsjednik vijeća, član vijeća ili predsjednik suda može do donošenja rješenja o zahtjevu poduzimati samo one radnje za koje prijeti opasnost od odgode.

Iznimno, sudac pojedinac ili predsjednik vijeća može rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba odlučiti da nastavi s radom ako ocijeni da je zahtjev za izuzeće očito neosnovan i da je postavljen radi sprječavanja ili ometanja rada suda u poduzimanju određenih radnja, odnosno radi odugovlačenja postupka.

Ako zahtjev za izuzeće bude prihvaćen, radnje koje su poduzete i odluke koje su donesene nakon podnošenja zahtjeva ukinut će sudac pojedinac ili predsjednik vijeća koji će preuzeti vođenje postupka. Sud će novčano kazniti stranku odnosno njezinog punomoćnika ako utvrdi da je zahtjev za izuzeće očito neosnovan i da je podnesen samo radi toga da bi se omelo ili spriječilo sud u poduzimanju nekih radnja ili radi odugovlačenja postupka.

42


--------------------------------------------------------------------

Pravne posljedice povrede pravila o izuzeću

Povrede propisa sastoje se u tome što je u suđenju sudjelovao sudac koji je odlukom suda bio izuzet - predstavljaju apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Povreda nije sanirana pravomoćnošću odluke; ona je razlog za reviziju. Ponavljanje postupka može se tražiti ako je taj razlog bez uspjeha bio iznesen u redovnom postupku i ako stranka bez svoje krivnje nije mogla iznijeti relevantne okolnosti za izuzeće, prije negoli je postupak pravomoćno završen.

Povreda izvršena sudjelovanjem u postupku suca za kojega postoji razlog za izuzeće u užem smislu, ali čije izuzeće nije prihvaćeno, može predstavljati samo relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog koje se ponavljanje postupka ne može tražiti. Na nju će se stranka u pravnom lijeku moći pozivati samo ako ju je bez uspjeha iznijela u tijeku prvostupanjskog postupka, a u stadiju koji je za to predviđen.

Ako sud konstitutivnom odlukom izuzme suca iz razloga za izuzeće u užem smislu, odluka djeluje retroaktivno na procesne radnje koje je izuzeti sudac poduzeo do donošenja odluke, pa poduzete radnje treba u pravilu ukinuti.

Povreda pravila o izuzeću sudskih savjetnika i zapisničara može biti samo relativno bitne naravi. O izuzeću sudskih savjetnika i zapisničara odlučuje sudac pojedinac ili predsjednik vijeća.

Vještak može biti izuzet i razloga zbog kojih i sudac, ali se za vještaka može uzeti i osoba koja je bila saslušana kao svjedok. Povreda može biti samo relativno bitne naravi.

OSTALA TIJELA KOJA SUDJELUJU

U VRŠENJU PRAVOSUĐA

DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO

Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih djela i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske, te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona.

Državno odvjetništvo RH ustanovljuje se za cijelo područje RH. Pored toga, u RH može se ustrojiti za područje jednog ili više općinskih sudova - općinsko državno odvjetništvo, a za područje županijskog, odnosno trgovačkog suda - županijsko državno odvjetništvo. ODO podređeno je ŽDO, a ova DO RH.

Državni odvjetnik obavlja poslove iz nadležnosti državnog odvjetništva, zastupa državno odvjetništvo, odgovoran je za rad državnog odvjetništva i upravlja državnim odvjetništvom.

Nadležna državna odvjetništva dužna su u slučajevima kada se radi o imovinskim stvarima od osobitog značenja za RH ili su od iznimno visoke vrijednosti, a treba se odreći tužbenog zahtjeva, priznati zahtjev protivne strane, zaključiti nagodbu ili odustati od pravnog lijeka o tome izvijestiti Državno odvjetništvo RH, koje će o tome bez odgode izvijestiti Vladu RH, koja može dati uputu za postupanje u takvim sporovima.

Troškovi zastupanja pred sudovima i drugim nadležnim tijelima priznaju se nadležnom državnom odvjetništvu prema propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika. Sredstva naplaćena za ime troškova zastupanja prihod su državnog proračuna.

43


--------------------------------------------------------------------

Nadležno državno odvjetništvo u građanskom i upravnom postupku: zastupa Republiku Hrvatsku u zaštiti imovinskih i drugih prava, dakle, kao zastupnik ex

lege; zastupa pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, te jedinice

lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave, kada je to s obzirom na predmet postupka opravdano, i to na temelju posebne punomoći.

Novelom 2003. ukinute su odredbe ZPP-a prema kojima je državni odvjetnik mogao intervenirati u parničnom postupku, kao umješač sui generis, te kojima je bio ovlašten podizati zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv RH dužna se prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješavanje spora. Ako zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od 3 mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Sud je dužan odbaciti tužbu protiv RH podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješavanje spora, odnosno prije isteka roka od 3 mjeseca.

JAVNO BILJEŽNIŠTVO

Javno bilježništvo je javna služba koju obavljaju javni bilježnici kao samostalni i neovisni nositelji te službe i osobe javnoga povjerenja, kojima je obavljanje te službe isključivo zanimanje, uspostavljena radi službenog sastavljanja i izdavanja javnih isprava o pravnim poslovima, izjavama i činjenicama na kojima se utemeljuju prava, službenog ovjeravanja privatnih isprava, primanja na čuvanje isprava, novca i predmeta od vrijednosti radi njihove predaje drugim osobama ili nadležnim tijelima, pravnog savjetovanja stranaka, radi obavljanja, po nalogu sudova ili drugih tijela, postupaka određenih zakonom i drugih poslova predviđenih zakonom radi provedbe dobrovoljnog založnopravnog i fiducijarnog osiguranja, te radi provedbe određenih radnja u ovršnom postupku.

Ponovno uvođenje javnobilježničke službe -1993. godine. Preteča je tzv. slobodni latinski notarijat.

Javni su bilježnici nepristrani povjerenici (svih) stranaka i zato za njih vrijede pravila o izuzeću kao za suce. Dužni su čuvati javnobilježničku tajnu. Nitko im ne može davati upute ili naloge za obavljanje njihove dužnosti; oni su nepremjestivi. Javno bilježništvo je služba preventivne pravne zaštite zato što svojim djelovanjem pridonosi pravnoj sigurnosti i izbjegavanju sporova. Zato neki ulogu javnog bilježnika nazivaju ulogom preventivnog suca.

Sadržaj i pravna priroda javnobilježničke službe

1. regulacijsko-certifikacijska funkcija – službeno sastavljanje javnih isprava o pravnim poslovima i izjavama kojima se utemeljuju prava (javnobilježnički akti). Sastavljajući javnobilježnički akt, javni bilježnik primjenom prava kao nepristrani povjerenik stranaka, uređuje odnose među njima – regulacijski aspekt funkcije, posvjedočujući pritom na pravno autoritativan način, sam čin sklapanja i istinitost sadržaja tog akta –certifikacijski aspekt funkcije.

44


--------------------------------------------------------------------

2. protokolarna-certifikacijska funkcija – službeno sastavljanje zapisnika o pravnim radnjama koje su obavili javni bilježnici ili kojima su bili nazočni.

3. legalizacijska funkcija – službeno ovjeravanje privatnih isprava.

4. depozitna funkcija – primanje na čuvanje isprava, novca i predmeta od vrijednosti radi njihove predaje drugim osobama ili nadležnim tijelima.

5. komesarijalna funkcija – obavljanje, po nalogu suda, ili drugih javnih tijela, postupaka (službenih radnja) određenih zakonom.

6. konzilijarno-monitorna funkcija – savjetovanje i upozoravanje, te vođenje brige o svim osobama koje sudjeluju u sastavljanju javnobilježničkih isprava, koja je u neposrednoj vezi s njihovim položajem nepristranih povjerenika stranaka.

7. asekurativna funkcija – obavljanje radnja dobrovoljnog založnopravnog i fiducijarnog osiguranja.

8. jurisdikcijska funkcija – u ostavinskim stvarima u kojima nema spora ni o činjenicama ni o primjeni prava javni su bilježnici ovlašteni donositi rješenja nasljeđivanju.

Javni bilježnici obavljaju neke sporedne, adhezijske poslove. Oni tako mogu zastupati stranke kao odvjetnici u nespornim stvarima pred sudovima i drugim javnim tijelima, ako su te stvari u neposrednoj vezi s nekom njihovom ispravom. Oni, međutim, nemaju pravo sastavljati privatne isprave i tako konkurirati odvjetnicima.

Broj javnobilježničkih mjesta je ograničen – numerus clausus (ograničen broj). Djelatnost sastavljanja i ovjere isprava javni bilježnik može obavljati samo na svom službenom području (načelo teritorijaliteta). Ipak, obavljanje javnobilježničkih radnja izvan službenog područja ne utječe na njihovu valjanost, međutim, ni u kojem slučaju ne mogu obavljati radnje izvan teritorija RH.

VRSTE JAVNOBILJEŽNIČKIH ISPRAVA

1. javnobilježnički akti – isprave o pravnim poslovima i izjavama stranaka koje za njih sastavlja javni bilježnik, u posebnoj formi, s posebnim sadržajem i uz poštovanje posebnih pravila postupanja, koja zahvaljujući tome stječe svojstvo javne isprave.

2. javnobilježnički zapisnici – zapisnici o pravnim radnjama koje su obavili ili su bili nazočni javni bilježnici.

45


--------------------------------------------------------------------

3. javnobilježničke potvrde – potvrde o činjenicama koje su posvjedočili javni bilježnici.

Solemnizacija je potvrđivanje privatnih isprava kojima one stječu svojstvo javnobilježničkog akta.

Temeljna značajka javnobilježničkih isprava je da one imaju snagu javnih isprava, ako su prigodom njihovog sastavljanja i izdavanja ispunjene bitne formalnosti propisane Zakonom o javnom bilježništvu.

U hrvatskom pravu 3 vrste isprava mogu steći svojstvo ovrših isprava:

1. javnobilježnički akt – ovršna je isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obveznika o tome da se na temelju tog akta može, radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilno izvršenje – ovrha - clausula exequendi.

2. solemnizirana privatna isprava – isti učinak kao pod 1.

3. privatne isprave na kojima je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika – isto kao pod 1.

DRŽAVNO PRAVOBRANITELJSTVO

Institucija javnog pravobraniteljstva osnovana je u SFRJ 1952. Nakon osamostaljenja RH javno pravobraniteljsko postalo je državno pravobraniteljstvo i njegova se zadaća ograničava na zaštitu imovine RH, odnosno na zastupanje RH u građanskim i upravnim postupcima. Godine 2001. ta je institucija integrirana u državno odvjetništvo.

PUČKI PRAVOBRANITELJ

Pučki pravobranitelj na svoju inicijativu ili na zahtjev građana razmatra i ispituje pojedinačne slučajeve ugroženosti i povreda ustavnih i zakonskih prava građana, koje su im prilikom obavljanja poslova iz svoje nadležnosti pričinili organi državne uprave, tijela s javnim ovlastima ili djelatnici u tim organima ili tijelima. On razmatra i druga pitanja koja su od interesa za zaštitu ustavnih i zakonskih prava, a odnose se na nepravilan rad navedenih organa i tijela.

46


--------------------------------------------------------------------

Pučki pravobranitelj u pravilu ne postupa u stvarima o kojima je u tijeku upravni ili drugi postupak. On upozorava, obavještava, predlaže i daje preporuke; može predložiti pokretanje kaznenog, prekršajnog ili disciplinskog postupka.

Organi državne uprave i tijela s javnim ovlastima moraju odmah, a najkasnije u roku od 30 dana, obavijestiti pučkog pravobranitelja o poduzetim mjerama u povodu njegovog upozorenja, prijedloga ili preporuke. U suprotnom on o tome obavještava Sabor i javnost.

Pučki pravobranitelj je samostalan i neovisan u svom radu, njemu nitko ne može davati upute i naloge za njegov rad. Pučkog pravobranitelja i njegova 3 zamjenika bira i razrješuje Sabor na vrijeme od 8 godina. Pučki pravobranitelj nema nikakvih izravnih ili posrednih ovlasti u građanskim sudskim postupcima.

CENTRI ZA SOCIJALNU SKRB

CSS su javne ustanove socijalne skrbi koje osniva RH rješenjem ministra nadležnog za poslove socijalne skrbi.

CSS na temelju javnih ovlasti:

rješavaju u 1 o pravima iz socijalne skrbi, obiteljskopravne i kaznenopravne zaštite i drugim pravima u skladu s posebnim zakonom,

provode ovrhu svojih rješenja,

vode propisane očevidnike,

izdaju uvjerenja i druge potvrde,

daju podatke o obiteljskim prilikama te mišljenja i prijedloge u sudskim postupcima koji se odnose na obiteljskopravnu i kaznenopravnu zaštitu,

sudjeluju kao stranke ili umješači pred sudom i drugim državnim tijelima kada se radi o zaštiti osobnih interesa djece i drugih članova obitelji koji se ne mogu brinuti sami o sebi ni o svojim pravima i interesima.

U parničnom postupku CSS nastupa kao stranka, umješač ili kao neposredni zakonski zastupnik stranke; obavlja i funkciju specifičnog posredovatelja u brakorazvodnim sporovima.

47


--------------------------------------------------------------------

Može se u parnici pojaviti kao aktivna stranka –tužitelj, a može se kao stranka (svojevrstan jedinstveni suparničar) pridružiti postupku koji je pokrenula druga osoba, ako je bio ovlašten na pokretanje tog postupka.

Kao umješač sui generis može sudjelovati u postupku pred sudom kad se odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o susretima djeteta s roditeljem s kojim ne živi, o uzdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta koje nije sposobno za rad, te o drugim sadržajima roditeljske skrbi i to radi zaštite interesa djeteta.

CSS kao zakonski zastupnik sui generis može u ime djeteta pokrenuti i voditi parnični postupak o uzdržavanju, odnosno za povećanje uzdržavanja ako o djetetu skrbi druga osoba ili ustanova ili ako roditelj s kojim dijete živi to pravo ne ostvaruje iz neopravdanih razloga.

U RH postupak posredovanja prije razvoda braka može se provesti pred CSS. Postupak radi posredovanja je procesna pretpostavka za meritorno odlučivanje u parnici za razvod braka. U nekim posebnim obiteljskopravnim postupcima CSS se javlja kao pomoćno (istražno) tijelo suda. Njegov je položaj najbliži položaju specifičnog vještaka kad daje mišljenje o tome s kojim roditeljem dijete treba živjeti i o roditeljskoj skrbi.

Kad je sud nezakonitim postupanjem (npr. propuštanjem dostave) uskratio Centru mogućnost da raspravlja pred sudom – ako je povreda učinjena u postupku u kojem je CSS imao procesnu ulogu stranke ili zakonskog zastupnika stranke - radi se apsolutno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka. Na isti način povredu bi trebali kvalificirati i kada je CSS sudjelovao u postupku u svojstvu umješača sui generis jer u tom slučaju on ima položaj samostalnog (trećeg) sudionika u postupku čija su procesna ovlaštenja gotovo izjednačena s ovlaštenjima stranaka.

ODVJETNIŠTVO

Odvjetnici smiju pružati sve oblike pravne pomoći, a osobito: davati pravne savjete, sastavljati isprave (ugovori, oporuke), sastavljati tužbe, žalbe, zahtjeve, prijedloge, molbe, izvanredne pravne lijekove i druge podneske, te zastupati stranke.

Pružanjem pravne pomoći kao zanimanjem smiju se baviti samo odvjetnici. Profesori i docenti pravnih predmeta na sveučilištima u RH smiju za nagradu davati pravne savjete i mišljenja. Druge oblike pravne pomoći nisu ovlašteni pružati.

U zastupanju stranaka odvjetnika smije zamijeniti drugi odvjetnik (supstitucija) i odvjetnički vježbenik koji radi u njegovom uredu ili u uredu odvjetnika koji ga zamjenjuje.

Odvjetnik je dužan pružati pravnu pomoć stranci koja mu se obrati, a smije je uskratiti samo zbog razloga koje propisuje zakon, statut Odvjetničke komore i Kodeks odvjetničke etike.

Odvjetnik je, međutim, dužan uskratiti pružanje pravne pomoći:

ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili u stvari koja je s njom pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im pravni savjet ili od njih primio uputu

48


--------------------------------------------------------------------

ako je u istoj stvari ili u stvari koja je s njom pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik kod odvjetnika koji je zastupao protivnu stranku

ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njom pravno povezana radio kao sudac, državni odvjetnik ili kao službena osoba u upravnom ili drugom postupku.

Odvjetnik kojemu je Komora odobrila pružanje specijalizirane pravne pomoći smije uskratiti pružanje svih oblika pravne pomoći koji ne pripadaju u njegovu specijalnost.

Odvjetnik je dužan nastaviti s pružanjem pravne pomoći i nakon što je otkazao zastupanje ako je potrebno da se od stranke otkloni kakva šteta, ali najviše 30 dana od otkaza punomoći.

Odvjetnik je dužan čuvati spise najmanje 10 godina nakon pravomoćnog okončanja postupka u kojem je stranku zastupao. Sve što mu je stranka povjerila, ili što je u zastupanju stranke saznao na bilo koji način, odvjetnik je dužan čuvati kao tajnu. Odvjetničku tajnu dužne su čuvati i sve druge osobe koje rade ili su radile u odvjetničkom uredu.

Odvjetnik ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost za pravno mišljenje izraženo u pružanju pravne pomoći u postupku pred sudom ili drugim tijelima državne vlasti. Odvjetnik ne može biti pritvoren zbog kaznenog djela počinjenog u pružanju pravne pomoći bez prethodnog odobrenja vijeća nadležnog suda sastavljenog od 3 suca.

U imovinskopravnim stvarima odvjetnici mogu sa strankom ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje će za stranku poduzeti, a u skladu s odvjetničkom tarifom. Da bi bio valjan, ugovor mora biti zaključen u pisanom obliku – pactum de quota litis (ugovor o dijelu parnice).

Odvjetnička komora je dužna osigurati besplatno pružanje pravne pomoći žrtvama Domovinskog rata i socijalno ugroženim osobama u pravnim stvarima u kojima te osobe ostvaruju prava koja su u vezi s njihovim položajem, te u drugim slučajevima predviđenim općim aktima Odvjetničke komore.

Odvjetnik može imati samo jedan ured. Zajednički uredi i odvjetnička društva mogu imati više pisarnica, uz uvjet da u svakoj pisarnici stalno radi barem jedan odvjetnik. Više odvjetnika može imati zajednički ured. Odvjetnici u zajedničkom uredi solidarno odgovaraju za obveze odvjetnika nastale u obavljanju poslova zajedničkog ureda.

Dva ili više odvjetnika mogu osnovati odvjetnički ured sa svojstvom pravne osobe -odvjetničko društvo – koje se osniva kao javno trgovačko društvo. Odvjetnici koji rade u odvjetničkom društvu ne moraju biti članovi društva.

Za pruženu pravnu pomoć strankama odvjetnici u odvjetničkom društvu odgovaraju po općim pravilima o odgovornosti, članovi odvjetničkog društva solidarno odgovaraju za obveze društva i odvjetnika koji u njemu obavljaju poslove pravne pomoći nastale u vezi pružanja te pomoći.

NADLEŽNOST SUDOVA U PARNIČNOM POSTUPKU

Nadležnost se u objektivnom smislu definira kao djelokrug poslova određenog tijela. Nadležnost u subjektivnom smislu je pravo i dužnost određenog suda (ili nekog drugog tijela) da postupa u određenoj pravnoj stvari ili da poduzme samo određenu radnju. Nadležnost predstavlja pozitivnu procesnu pretpostavku.

VRSTE NADLEŽNOSTI:

49


--------------------------------------------------------------------

1. apsolutna (sudbenost, podsudnost, sudska nadležnost, jurisdikcija) - razgraničenje nadležnosti domaćih sudova od nadležnosti ostalih domaćih državnih i društvenih tijela, te od nadležnosti inozemnih tijela.

2. relativna (nadležnost u užem smislu, kompetencija) - razgraničenje djelokruga poslova u okviru domaćeg sudskog sistema. Ovim pravilima se određuje stvarna, funkcionalna i mjesna nadležnost sudova.

3. stvarna - razgraničenje djelokruga poslova između sudova različite vrste, te između sudova različitog ranga u okviru iste vrste.

4. funkcionalna ili instancijska – specifična vrsta stvarne nadležnosti, određuje kompetenciju sudova za rješavanje o pravnim lijekovima ili nekim drugim pitanjima s obzirom na to kojemu je sudu stavljeno u nadležnost da odlučuje o određenoj pravnoj stvari u prvostupanjskom postupku.

5. mjesna - određuje se koji je konkretni sud određene vrste i određenog ranga, koji je stvarno nadležan, nadležan da odlučuje u nekoj parnici.

a) opća

b) posebna

- isključiva

- izberiva

- pomoćna

Pravila o sudskoj nadležnosti - apsolutnoj nadležnosti, sudbenosti, podsudnosti, jurisdikciji - razgraničavaju djelokrug domaćih sudova od djelokruga domaćih upravnih i drugih tijela te od djelokruga inozemnih sudova i drugih tijela.

Tzv. domaći arbitražni sudovi su pravosudna tijela koja djeluju izvan hrvatskog sudskog sistema. Zbog toga se odluke domaćih arbitražnih sudova moraju (u pravilu prejudicijelno) priznati da bi mogle pravno djelovati u RH, osobito da bi se na temelju njih odredila ovrha. Zbog toga se nenadležnost domaćih sudova u odnosu na njih javlja kao nedostatak jurisdikcije, zbog čega su sudovi pred kojima je postupak pokrenut dužni ( u povodu prigovora stranke) tužbu odbaciti. Ni strani arbitražni sudovi ne spadaju u krug domaćih pravosudnih tijela.

Hrvatski sudovi nadležni su za suđenje kad je njihova nadležnost u sporovima s međunarodnim obilježjem izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema takve izričite odredbe o nadležnosti suda RH, sud RH nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti suda u RH.

Opća međunarodna nadležnost suda RH postoji ako tuženik ima prebivalište, odnosno sjedište u RH. Ako tuženik nema prebivalište u RH, niti u nekoj drugoj državi (opća supsidijarna međunarodna) nadležnost suda RH postoji ako tuženik ima boravište u RH.

Ako su parnične stranke državljani RH (opća elektivna međunarodna) nadležnost suda RH postoji i kad tuženik ima boravište u RH. Ako u parnici ima više tuženika sa svojstvom materijalnih suparničara (atrakcijska međunarodna) nadležnost suda RH za sve tuženike postoji i kad jedan od tuženika ima prebivalište ili sjedište u RH.

Isključiva nadležnost suda u RH postoji kad je to zakonom izričito određeno.

Ako u stranoj državi postoji nadležnost stranog suda u sporovima protiv državljana RH po kriterijima o nadležnosti kojih nema u odredbama o nadležnosti suda RH, ti će

50


--------------------------------------------------------------------

sudovi biti mjerodavni za postojanje nadležnosti suda RH u sporovima u kojima je tuženik državljanin te strane države.

STVARNA NADLEŽNOST

Pravila o stvarnoj nadležnosti - competentia ratione materiae razgraničavaju djelokrug poslova između različitih vrsta sudova jedinstvenog domaćeg sudskog sistema, te između sudova različitog ranga u okviru iste vrste sudova.

Kriteriji za razgraničenje stvarne nadležnosti su različiti:

- s obzirom na procesne subjekte (personalni kriterij) competentia ratione personae (nadležnost koja se određuje prema svojstvima procesnih subjekata)

- s obzirom na predmet spora (kauzalni kriteriji) competentio ratione cause (nadležnost s obzirom na vrstu spora)

- s obzirom na vrijednost predmeta spora (vrijednosni kriterij) competentio ratione valoris - nadležnost određenog suda se zasniva na činjenici da se kod tog suda već vodi neki drugi

postupak (atrakcijski kriterij).

Stranke nisu ovlaštene svojim sporazumom derogirati primjenu pravila o stvarnoj nadležnosti.

Poseban oblik određivanja stvarne nadležnosti predstavljaju pravila o tzv. generalnoj zakonskoj delegaciji. Tim se pravilima suđenje u sporovima određene vrste povjerava samo nekim ili nekom od sudova određene vrste i ranga, a ne svim takvim sudovima u RH. Posljedica toga je da u okviru sudova iste vrste i istog ranga, postoje sudovi različite stvarne nadležnosti – standardne i sužene, odnosno standardne i proširene. Pri tom se u slučaju u kojem postoje sudovi standardne i sužene stvarne nadležnosti proširuje mjesna nadležnost sudova standardne stvarne nadležnosti u tom smislu što onu postaju mjesno nadležni za rješavanje sporova određene vrste i za područje drugih sudova iste vrste, ali sužene stvarne nadležnosti. S druge strane, u slučaju u kojem postoje sudovi standardne i proširene stvarne nadležnosti sudovi proširene stvarne nadležnosti su mjesno nadležni za područje čitave države za rješavanje sporova koji su u njihovoj proširenoj stvarnoj nadležnosti, sporova za koje inače sudovi određene vrste nisu standardno nadležni.

Slučajevi apsolutne delegacije sporova određene vrste samo na jedan stvarno nadležni sud određene vrste u državi utvrđeni su Zakonom o radu i Zakonom o arbitraži.

Stvarna nadležnost općinskih sudova

Stvarna nadležnost općinskih sudova u parničnom postupku utvrđena je na dva načina. Za određene sporove koji su taksativno navedeni ti su sudovi UVIJEK nadležni suditi u prvom stupnju (isključiva stvarna nadležnost); za sve su druge sporove oni opće stvarno nadležni, što znači da su stvarno nadležni rješavati i sve druge sporove, osim onih koji su u prvostupanjskoj nadležnosti trgovačkih, županijskih ili nekih drugih sudova.

51


--------------------------------------------------------------------

Općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u sporovima o:1. uzdržavanju,2. postojanju ili nepostojanju braka, o poništenju i razvodu braka,3. utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili majčinstva,4. tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi, ako se istodobno odlučuje o

razvodu braka, postojanju ili nepostojanju braka ili o poništenju braka,5. stvarnim i osobnim služnostima,6. zbog smetanja posjeda,7. iz najamnih, zakupnih i stambenih odnosa (osim sporova koji proizlaze iz trgovačkih

ugovora),8. za ispravak informacije i za naknadu štete nastale objavom informacije,9. za zaštitu od nezakonite radnje,10. iz radnih odnosa koje pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu.

Stvarna nadležnost trgovačkih sudova

Trgovački sudovi kao specijalizirani sudovi stvarno su nadležni samo u onim sporovima koji su izrijekom stavljeni u njihovu nadležnost.

VRIJEDNOST PREDMETA SPORA

Vrijednost predmeta spora je vrijednost zahtjeva što ga tužitelj ističe u tužbi, izražena u novcu.

Novelom 2003. bitno je reformiran institut utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (vps) i to na način:

a) da su reducirana pravila o utvrđivanju te vrijednosti za pojedine vrste sporova, što znači da su za i za te sporove postala mjerodavna opća pravila,

b) tuženiku je otvorena mogućnost da utječe na utvrđivanje vps,

c) te je izrijekom predviđena mogućnost utvrđivanja vps i u stadiju pravnih lijekova.

Sud utvrđuje vrijednost spora s obzirom na okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja tužbe sudu, u pravilu na osnovi podataka u tužbi što važi i za prosuđivanje dopustivosti revizije, ali je sud ovlašten u određenim slučajevima na brz i prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti.

Pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima se u obzir vrijednost glavnog zahtjeva; onog zbog kojeg je postupak pokrenut. Ako se tužbeni zahtjev odnosi na novčani iznos, označenje visine zahtjeva predstavlja ujedno i označenje vps.

Međutim, ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, tužitelj je dužan u tužbi posebno označiti vps. Ako to ne uradi, sud je ovlašten s takvim podneskom postupiti kao s podneskom koji ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati.

Kao vps uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna potraživanja ne uzimaju se u obzir.

52


--------------------------------------------------------------------

U postupcima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu u pravilu je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. To opće pravilo dopunjeno je pravilom po kojem sud može po službenoj dužnosti ili u povodu prigovora tuženika korigirati tako naznačenu vrijednost, te pravilom da će se ako tužitelj ne naznači vrijednost predmeta spora ona moći na odgovarajući način naknadno utvrditi tijekom postupka.

Ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovom zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina.

Ako davanja nisu novčana potrebno je utvrditi njihov novčani ekvivalent. Ako se zahtjev sastoji da se ispune već dospjele periodične obveze, kao vrijednost mjerodavan je zbroj dospjelih tražbina.

Ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvoga stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba.

Na taj način sud će postupiti i nakon izjavljivanja žalbe, odnosno revizije, prije nego što predmet uputi višem sudu radi odlučivanja o tim pravnim lijekovima.

FUNKCIONALNA NADLEŽNOST

Funkcionalna, instancijska nadležnost je podvrsta stvarne nadležnosti. Pravila o funkcionalnoj nadležnosti određuju koji će sud biti stvarno nadležan za rješavanje pravnih lijekova i za odlučivanje o nekim drugim procesnim pitanjima ako je određeni predmet stavljen u prvostupanjsku stvarnu nadležnost suda određene vrste i ranga. Jednom utvrđena prvostupanjska stvarna nadležnost suda određene vrste i ranga implicira angažiranje u istoj stvari i postupanje određenih sudova višeg ranga, prema unaprijed utvrđenoj shemi.

Funkcionalna nadležnost utvrđuje se s obzirom na sud koji je u konkretnom slučaju u prvostupanjskom postupku odlučivao. Stranke nisu ovlaštene svojim sporazumom isključiti primjenu pravila o funkcionalnoj nadležnosti sudova.

Općinski i trgovački sudovi nadležni su za postupanje u povodu remonstrativnih pravnih lijekova ( prijedlog za ponavljanje postupka i prigovor protiv platnog naloga).

Županijski sudovi odlučuju o žalbama protiv odluka općinskih sudova donesenih u prvom stupnju, a Visoki trgovački sud odlučuje o žalbama protiv prvostupanjskih odluka trgovačkih sudova. I jedni i drugi odlučuju o sukobu mjesne nadležnosti između sudova sa svog područja, te o nužnoj delegaciji.

Vrhovni sud odlučuje o žalbama protiv prvostupanjskih odluka županijskih sudova i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i protiv vlastitih prvostupanjskih odluka, zatim o reviziji, o sukobu nadležnosti između sudova na području RH ako im je zajednički neposredno viši sud te o svrsishodnoj delegaciji mjesne nadležnosti u odnosu na općinske i županijske sudove.

MJESNA NADLEŽNOST

53


--------------------------------------------------------------------

Pravila o mjesnoj nadležnosti - competentia ratione loci (mjesna nadženost) - određuju koji će teritorijalno određeni sud, koji je s obzirom na svoju vrstu i rang stvarno nadležan, biti ovlašten i dužan odlučivati o konkretnom tužbenom zahtjevu.

Povjeravanje određenog predmeta na suđenje teritorijalno određenom sudu opravdava se specifičnom vezom između spora i područja nadležnosti određenog suda. Veze mogu biti subjektivne naravi – veza stranaka s područjem suda ili objektivne naravi – veze elemenata tužbenog zahtjeva ili predmeta koji je posredan objekt spora sa sudskim područjem.

Vrste mjesne nadležnosti:

1. opća mjesna nadležnost - forum generale -mjesna nadležnost utvrđuje se na način da tuženiku olakša obranu tako što će za suđenje biti nadležan sud koji je za tuženika najpristupačniji. Pred tim sudom treba u načelu podnositi sve tužbe protiv tuženika.

2. posebna mjesna nadležnost – forum speciale - Interesi tuženika isprepliću se s nekim drugim interesima. Posebna pravila sadrže odredbe po kojima se tužba u određenim vrstama sporova može podnijeti nekom drugom sudu ili pored suda opće mjesne nadležnosti za tuženika.

3. isključiva mjesna nadležnost - forum exclusive - ova pravila ponekad isključuju mogućnost da se tužba podnese bilo kojem drugom sudu osim sudu na koji upućuje posebno pravilo

4. izberiva ili elektivna mjesna nadležnost – forum electivum – tužitelju se pruža mogućnost da između više sudova koje zakon proglašava mjesno nadležnim izabere onaj koji mu najviše konvenira

5. pomoćna ili supsidijarna nadležnost – forum subsidiale – za neke sporove ili s obzirom na određene stranke zakon predviđa da će, u slučaju nemogućnosti primjene primarnih pravila, mjesno nadležan biti neki drugi sud s obzirom na neke druge elemente povezanosti s konkretnim sporom.

6. forum delegatu; forum ordinatum – mjesnu nadležnost u nekim situacijama određuje nadležni viši sud

7. forum prorogatum – zakon, pod određenim pretpostavkama, dopušta strankama da svojim sporazumom odrede koji će sud biti mjesno nadležan.

Prema osnovnoj definiciji sud općemjesne nadležnosti je sud pred kojim svaki tužitelj može protiv tuženika pokrenuti sve parnice, osim onih za koje je predviđena isključiva nadležnost nekog drugog suda.

Prema specifičnoj definiciji sud općemjesne nadležnosti je sud pred kojim određeni tužitelji (dakle ne svi) mogu protiv određenog tuženika pokrenuti sve parnice, osim onih za koje je predviđena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda.

Općemjesna nadležnost za sporove protiv fizičkih osoba

Osnovni, primarni i redoviti kriterij za određivanje općemjesnog nadležnog suda za fizičke osobe je kriterij p r e b i v a l i š t a -forum domicil (mjesto gdje se određena osoba nastanila u namjeri da tu trajno živi i djeluje).

Da se neko mjesto tretira kao prebivalište potrebno je:

da se pravni subjekt u tom mjestu nastanio – objektivni element prebivališta (corpus)

54


--------------------------------------------------------------------

da namjerava, da hoće, u tom mjestu stalno prebivati – subjektivni element prebivališta (animus). Jednom zasnovano, prebivalište ne prestaje gubitkom samo jedne od navedenih pretpostavaka.

Neki subjekti imaju u isto vrijeme više prebivališta (fizička osoba u jednom mjestu stanuje, a u drugom radi). Tada su svi sudovi njihovih prebivališta za njih općemjesno nadležni.

Neke fizičke osobe imaju, pored prebivališta, u nekom drugom mjestu boravište trajnije naravi - mjesto za koje se, iz okolnosti konkretnog slučaja, može pretpostaviti da će se određeni subjekt u njemu duže vremena zadržavati (npr. studenti u mjestu studija, bolesnici u lječilištima). Za takve osobe područje trajnijeg boravišta, pravno se izjednačuje s prebivalištem, pa je i sud na čijem području trajnije borave za njih općemjesno nadležan.

Ima fizičkih osoba koje nemaju prebivališta (a treba uzeti ni trajnijeg boravište) npr. putujući glumci ili im se ono ne može utvrditi. Za njih će biti najprikladnije da budu tuženi u mjestu svoga boravišta – u mjestu privremenog zadržavanja, u kojemu ne namjeravaju trajno ostati.

Drugi supsidijarni kriterij za određivanje općemjesne nadležnosti vrijedi za državljane RH koji stalno žive u inozemstvu, kamo ih je na službu ili na rad uputilo državno tijelo ili pravna osoba. Za te je osobe općemjesno nadležan sud njihovog posljednjem prebivališta u RH.

Općemjesna nadležnost za sporove protiv pravnih osoba

Za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.

Za suđenje u sporovima protiv županija, Grada Zagreba, gradova i općina općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo predstavničko tijelo.

Ako tužitelj ima prebivalište ili sjedište u RH – tada je za suđenje u sporovima protiv Republike Hrvatske općemjesno nadležan sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj.

Ako tužitelj nema prebivalište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj - za suđenje u sporovima protiv Republike Hrvatske općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi Hrvatski sabor, dakle Općinski sud u Zagrebu. Za te sporove vrijedi standardno načelo actor sequitur forum rei (tužitelj slijedi forum tuženika).

U sporovima protiv Republike Hrvatske iz odnosa s vojnim jedinicama isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište komande vojne jedinice.

Za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, osim suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Posebna mjesna nadležnost- forum speciale

Izberiva ili elektivna mjesna nadležnost (forum electivum)

Odredbe o izberivoj mjesnoj nadležnosti omogućavaju tužitelju da izabere kojem će od više konkurentno potencijalno mjesno nadležnih sudova podnijeti tužbu. Ovdje dolaze do izražaja i interesi tužitelja tako što mu omogućavaju da bira između suda koji je po zakonu općemjesno nadležan za

55


--------------------------------------------------------------------

tuženika i još nekog drugog suda, kojega zakon određuje uvažavajući specifične tužiteljeve interese. Tužitelj se može koristiti pravom izbora do podnošenja tužbe.

Isključiva ili ekskluzivna mjesna nadležnost (forum exsclusive)

Odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti eliminiraju opću i svaku drugu mjesnu nadležnost, osim one koja je izričito propisana zakonom. Primjena pravila o isključivoj mjesnoj nadležnosti ne može se otkloniti ni sporazumom stranaka o prorogaciji nadležnosti. Na isključivu mjesnu nadležnost sud pazi po službenoj dužnosti.

Pomoćna mjesna nadležnost (forum subsidiale).

Odredbe o pomoćnoj mjesnoj nadležnosti omogućuju utvrđivanje mjesno nadležnog suda kad osnovno pravilo o mjesnoj nadležnosti u konkretnom slučaju ne može doći do primjene. Supsidijarno pravilo je neka opće, nekad elektivne, a nekad isključive naravi.

ATRAKCIJA NADLEŽNOSTI

Po pravilima o atrakciji - forum atractionis (sud određen po pravilima o atrakciji nadležnosti) nadležnost suda zasniva se na činjenici što se pred određenim sudom ili na njegovom području vodi ili se može voditi postupak koji je u izvjesnoj vezi s parnicom koja se tek pokreće.

Atrakcija može biti:

Nepotpuna – privlačna snaga započetog postupka ponekad je takva da utječe samo na promjenu odredaba o mjesnoj nadležnosti

Potpuna – dolazi do promjene stvarne nadležnosti

Jača – niži sudovi privlače k sebi predmete iz nadležnosti višeg suda, a viši iz nadležnosti nižeg, te sudovi jedne vrste predmete iz nadležnosti sudova druge vrste

Slabija – samo viši sudovi privlače predmete iz nadležnosti nižih sudova, dok niži sudovi ne privlače predmete iz nadležnosti viših.

Samo iznimno , moć atrakcije je toliko jaka da utječe i na promjenu sudbenosti.

ODREĐIVANJE MJESNE NADLEŽNOSTI OD STRANE VIŠEG SUDA

Po pravilima o d e l e g a c i j i – viši sud određuje koji će sud suditi umjesto suda nadležnog po zakonu. Po pravilima o o r d i n a c i j i - kad se unatoč sudbenosti domaćih sudova ne može utvrditi koji je sud po zakonu mjesno nadležan – viši sud određuje koji će od domaćih sudova biti nadležan.

Delegacija (forum delegate)

56


--------------------------------------------------------------------

Nužna –do delegacije dolazi kad sud koji je po zakonu mjesno nadležan ne može postupati u konkretnom predmetu. Do nje dolazi samo ako nadležni sud zbog izuzeća svih sudaca ili zbog drugih razloga ne može postupati u konkretnoj stvari. On će tada po službenoj dužnosti obavijestiti neposredno viši sud, koji će odrediti da u tom predmetu postupa neki drugi stvarno nadležni sud s njegovog područja.

Svrsishodna – kad je svrsishodnije da u tom predmetu, umjesto suda koji je nadležan po zakonu, postupa neki drugi sud iste vrste. Svrsishodnu delegaciju može od najvišeg suda određene vrste zatražiti nadležni sud prvog stupnja sam ili na prijedlog stranke koja može predložiti ovu delegaciju tek nakon podnošenja tužbe. O prijedlogu stranke odlučuje prvostupanjski sud rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba. O svrsishodnoj delegaciji s jednog na drugi općinski sud na području RH odlučuje Vrhovni sud RH. O svrsishodnoj delegaciji s jednog na drugi trgovački sud odlučuje Visoki trgovački sud RH.

Generalna – kad je to potrebno da bi se osiguralo suđenje u razumnom roku.

Ordinacija (forum ordinatum)

Do ordinacije dolazi ako se po odredbama zakona ne može utvrditi koji je domaći sud mjesno nadležan, a postoji jurisdikcija hrvatskih sudova. VSRH ovlašten je u takvom slučaju na prijedlog stranke odrediti koji će domaći stvarno nadležni sud biti mjesno nadležan. Budući da se, za razliku od delegacije, ne može utvrditi koji bi sud po zakonu bio mjesno nadležan, tužitelj se s prijedlogom mora obratiti VSRH prije pokretanja parnice. Protiv odluke o ordinaciji nema mjesta žalbi.

SPORAZUM STRANAKA O NADLEŽNOSTI

Mijenjanje mjesne nadležnosti sporazumom stranaka – ugovorom o prorogaciji

Po pravilima o prorogaciji nadležnosti forum prorogatum ( sud čiju su nadležnost stranke ugovorile) mjesna nadležnost određenog suda za odlučivanje o određenom sporu zasniva se na kvalificiranom sporazumu stranaka da ugovoreni sud bude mjesno nadležan za rješavanje spora, a ne sud koji je za taj spor po zakonu mjesno nadležan. Zakon dopušta strankama da mijenjaju samo mjesnu nadležnost prvostupanjskog suda, (a time posredno i drugostupanjskog) i to samo ako ona nije isključiva.

Ugovor o prorogaciji ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti - ugovor o derogaciji. Ugovor o prorogaciji isključuje mjesnu nadležnost bilo kojeg drugog suda, osim ugovorenog.

Uvjeti za valjanost ugovora o prorogaciji:1. da je sklopljen u pisanom obliku prije podnošenja tužbe sudu 2. da je isprava o ugovoru priložena uz tužbu

57


--------------------------------------------------------------------

3. da se sporazum tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa

4. da se ugovor odnosi na mjesnu nadležnost prvostupanjskog suda5. da sud čija se nadležnost derogira nije isključivo mjesno nadležan za suđenje

6. da je sud čija se nadležnost prorogira stvarno nadležan.

Ugovor o prorogaciji mjesne nadležnosti

Ugovor o prorogaciji (prorogatio expressa) mora biti napisan – sklopljen je u pisanom obliku i ako je sklopljen razmjenom pisama, brzojava, teleksa ili drugih komunikacijskih sredstava koja omogućuju pisani dokaz o sklopljenom ugovoru.

Relevantan je samo ako je zaključen prije podnošenja tužbe sudu. Može biti zaključen kao samostalan ugovor za spor koji je već nastao, ali i tako da se ugovori nadležnost za sve buduće sporove iz određenog pravnog odnosa. Stranke ga mogu zaključiti i kao sastavni dio građanskopravnog ugovora – prorogacijska klauzula- određujući da će konkretni sud biti mjesno nadležan za sporove koji nastanu iz pravnog odnosa zasnovanog glavnim ugovorom.

Ugovor ne bi bio valjan kad bi se u njemu uglavilo da će određeni sud biti nadležan za sve sporove koji bi među strankama mogli nastati u nekom vremenskom razdoblju bez obzira na spor. Ugovor o prorogaciji zaključuje se izvan i prije parnice, pa nije parnična radnja stranaka. Izgleda da bi stranke mogle ugovoriti da određeni sud ne može biti nadležan za njihov spor (negativni ugovor o prorogaciji).

Mijenjanje sudske nadležnosti sporazumom stranaka

Stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti stranog suda, derogirajući time sudsku nadležnost (jurisdikciju) domaćeg pravosuđa.

Za valjanost sporazuma potrebno je:

1. da je barem jedna od stranaka strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu i

2. da se ne radi o sporu za koji postoji, prema odredbama zakona, isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske.

Bitno je i da ovaj sporazum bude zaključen u pismenoj formi.

Zakon RH utvrđuje uvjete pod kojima će hrvatski sudovi poštivati sporazume stranaka o sudskoj nadležnosti sudova RH kad oni inače, po domaćem zakonu, ne bi bili nadležni za suđenje u njihovoj stvari – ako je barem jedna od stranaka hrvatski državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u RH.

Ni odredbe o derogaciji ni odredbe o prorogaciji neće se primjenjivati u bračnim, paternitetskim i maternitetskim sporovima, u sporovima o čuvanju, podizanju i odgoju djece koja su pod roditeljskim staranjem i u sporovima o zakonskom uzdržavanju.

58


--------------------------------------------------------------------

Prešutna prorogacija - (prorogatio tacita)

Postoji mogućnost da zbog propuštanja suda u određenom prekluzivnom stadiju po službenoj dužnosti utvrdi svoju nenadležnost, a zatim zbog propuštanja stranke (u pravilu tuženika) da u određenom prekluzivnom stadiju prigovori nenadležnosti suda kojemu je tužba podnesena – dođe do procesne situacije u kojoj sud koji po zakonu ne bio nadležan ipak postane nadležan za rješavanje konkretnog spora. Taj se fenomen u teoriji naziva p r e š u t n a ili t a c i t n a prorogacija , iako se tu u stvari ne radi o sporazumijevanju stranaka o nadležnosti suda.

U odnosu na mjesnu nadležnost do prešutne prorogacije može doći u 2 slučaja:

u sporovima za koje nije propisana isključiva mjesna nadležnost ako tuženik ne prigovori da je sud kojemu je tužba podnesena mjesno nenadležan najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu;

u sporovima za koje je propisana isključiva mjesna nadležnost ako se sud, po službenoj dužnosti ili u povodu prigovora tuženika, ne proglasi mjesno nenadležnim najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu.

U odnosu na stvarnu nadležnost do prešutne prorogacije može doći:

ako se sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru stranke ne proglasi stvarno nenadležnim najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu.

ISPITIVANJE NADLEŽNOSTI

Nadležnost u širem smislu – nadležnost u užem smislu i sudbenost (jurisdikcija) je procesna pretpostavka za pokretanje, vođenje i meritorno okončanje postupka.

Vođenje računa o nadležnosti primarni je zadatak suda. U samom početku sud ispituje svoju nadležnost samo na osnovi navoda sadržanih u tužbi te na osnovi činjenica koje su sudu poznate. Svoje stajalište sud izražava u formi rješenja samo kad nađe da nije nadležan ili kad ga stranka svojim prigovorom nenadležnosti provocira da o tome donese odluku. Pozitivno mišljenje sud inače izražava konkludentno, poduzimanjem procesnih radnja koje poduzima ako pretpostavi da je nadležan.

Moment s obzirom na koji se ispituje nadležnost – perpetuatio fori (ustaljivanje nadležnosti)

Bez obzira na to u kojem stadiju sud ispituje nadležnost, on to u pravilu čini s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu, ali po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

Ako povuče prigovor nenadležnosti prije odluke o prigovoru, uzima se da nije bio ni podnesen. Pravna osnova spora prosuđuje se po sadržaju tužbe, a ne po kvalifikacijama tužitelja.

59


--------------------------------------------------------------------

Promjene koje bi mogle nastati nakon podnošenja tužbe sudu, a bile bi inače značajne, u pravilu nisu relevantne, pa će sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe, ostati i dalje nadležan iako su se tijekom postupka promijenile okolnosti na kojima je zasnovana njegova nadležnost. Cilj ovoga pravila o ustaljivanju nadležnosti (perpetuatio fori) je sprječavanje šikanoznog postupanja stranaka koje bi namjernim promjenama relevantnih okolnosti mogle prouzrokovati odugovlačenje parnice zbog dužnosti ustupanja predmeta nadležnom sudu.

Pravilo o perpetuatio fori djeluje u pravilu apsolutno u odnosu na stvarnu i mjesnu nadležnost.Odstupanja od tog pravila tiču se atrakcije nadležnosti u povodu stečaja. Tako trgovački sudovi u parničnom postupku sude sporove u kojima je stranka osoba nad kojom je otvoren stečajni postupak bez obzira na svojstvo druge stranke i na vrijeme pokretanja sporova, te svih sporova u povodu stečaja ako za pojedine vrste sporova zakonom nije izrijekom određeno da su za njih uvijek stvarno nadležni sudovi druge vrste.

NENADLEŽNOST

Ako sud rješenjem utvrdi svoju apsolutnu ili relativnu nenadležnost , ta je odluka za sud koji ju je donio konačna. Protiv rješenja o nenadležnosti dopuštena je (samostalna) žalba; s obzirom na njezinu odgodnu moć, daljnji postupak je moguć tek nakon pravomoćnosti tog rješenja.

Apsolutna nenadležnost ili nedostatak sudbenosti (jurisdikcije)

Posljedice apsolutne nenadležnosti najteže su po svojem učinku. Kad sud tijekom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego drugo domaće tijelo, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu. On tužbu neće ustupiti inozemnom sudu. Jednako će postupati i kada tijekom postupka do pravomoćnosti utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u RH, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u RH ovisi o pristanku tuženika, a on je dao svoj pristanak. Povreda pravila o apsolutnoj nadležnosti razlog je apsolutne ništavosti, na koji sud u stadiju žalbe pazi po službenoj dužnosti. Zbog te povrede može se izjaviti revizija (ne i prijedlog za ponavljanje postupka), no sud na nju pazi samo na zahtjev revidenta.

Relativna nenadležnost

Nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, nenadležni sud će ustupiti predmet nadležnom sudu ili jednom od više izberivo nadležnih sudova. Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastavit će postupak kao da je kod njega bio pokrenut. Parnične radnje nenadležnog suda nisu bez važnosti samo zato što ih je poduzeo nenadležni sud pa će ih nadležni sud moći koristiti.

Ako je odluka o nenadležnosti bila donesena na glavnoj raspravi sud kome je predmet ustupljen zakazat će glavnu raspravu i postupiti kao da se rasprava drži pred sudom u izmijenjenom sastavu.

Ako je odluka o nenadležnosti bila donesena na pripremnom ročištu, neće se zakazati novo pripremno ročište ako predsjednik vijeća smatra da ono nije potrebno s obzirom na radnje poduzete na prijašnjem pripremnom ročištu. Parnične radnje nenadležnog suda nisu bez važnosti samo zato što ih je poduzeo nenadležan sud.

60


--------------------------------------------------------------------

Sud kojemu je predmet ustupljen kao nadležnom, može po službenoj dužnosti ili na prijedlog koje od stranaka , postupiti na jedan od dva načina:

izazvati sukob o nadležnosti ili

ustupiti predmet drugom sudu kojemu ga je trebalo ustupiti, najkasnije na prvom ročištu koje je održano nakon što mu je predmet ustupljen.

Kad je u povodu žalbe protiv odluke prvostupanjskog suda kojom se on oglasio mjesno nenadležnim odluku donio drugostupanjski sud, za tu je odluku vezan u vezi s nenadležnošću i sud kojemu je predmet ustupljen ako je drugostupanjski sud koji je odluku donio nadležan za rješavanje sukoba o nadležnosti između tih sudova. Odluka drugostupanjskog suda o stvarnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda vezuje svaki sud kojemu se kasnije isti predmet ustupi ako je drugostupanjski sud nadležan za rješavanje sukoba o nadležnosti između tih sudova.

Stvarna nenadležnost

Bitna novina je da se sud može po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu.

Protiv rješenja višeg suda prvog stupnja kojim se oglasio stvarno nadležnim, te protiv rješenja kojim se taj sud oglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio nižem sudu prvog stupnja iste vrste nije dopuštena žalba.

Povreda odredaba o stvarnoj nadležnosti razlog je apsolutne ništavosti samo ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno nadležan.

Mjesna nenadležnost

Opće je pravilo da o mjesnoj nenadležnosti sud ne vodi računa po službenoj dužnosti – on se može samo u povodu prigovora tuženika oglasiti mjesno nenadležnim, ali samo ako je prigovor podnesen najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu. Izuzetno, o svojoj mjesnoj nenadležnosti – zbog toga što postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda – sud može po službenoj dužnosti voditi računa najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu.

Prigovor mjesne nenadležnosti može isticati tuženik. Tužitelj na to nema pravo, jer je podnošenjem tužbe izabrao sud za koji je smatrao da je nadležan. No, ako tužitelj preda tužbu sudu za koji je omaškom držao da je nadležan, pa naknadnim podneskom zatraži da se tužba uputi nadležnom sudu, sud je dužan postupiti po traženju tužitelja.

Sud koji se oglasio mjesno nenadležnim mora o tome donijeti rješenje i tek nakon pravomoćnosti toga rješenja ustupiti predmet sudu za koji smatra da je nadležan. Ako o tome ne donese rješenje , već predmet ustupi dopisom, sud kojemu je predmet dostavljen ne može izazvati sukob o nadležnosti, već predmet treba vratiti sudu koji mu ga je ustupio.

Povreda odredaba o mjesnoj nadležnosti razlog je apsolutne ništavosti na koju žalbeni sud pazi samo u povodu žalbe izjavljene zbog te povrede i to samo ako je povodom prigovora stranke u odluci koja je unesena u presudu sud nepravilno odlučio da je mjesno nadležan. Sud u žalbenom stadiju na ovu povredu ne pazi po službenoj dužnosti. Izvanredni pravni lijekovi ne mogu se izjaviti.

61


--------------------------------------------------------------------

SUKOB O NADLEŽNOSTI

U slučaju razmimoilaženja u shvaćanjima između više tijela o tome koji je od njih nadležan za postupanje u konkretnoj stvari govori se o sukobu u nadležnosti.

Razlikujemo:

1. Pozitivan sukob postoji kad više tijela smatra da su nadležni za postupanje.

2. Negativan sukob postoji kad više tijela otklanja dužnost da postupa u određenoj stvari.

3. Sukob o relativnoj nadležnosti nastaje između različitih sudova jedinstvenog sudskog sistema.

4. Sukob o jurisdikciji (sukob o apsolutnoj nadležnosti) nastaje između sudova i drugih državnih ili društvenih tijela istog pravnog poretka ovlaštenih za vođenje upravnog postupka.

Zakon predviđa poseban incidentalni postupak za rješavanje sukoba o nadležnosti. Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nije dopuštena žalba.

Sukob o jurisdikciji (sukob o apsolutnoj nadležnosti)

Sukob o apsolutnoj nadležnosti (sukob o jurisdikciji) može biti:

pozitivan - Ustavni sud RH rješava pozitivne sukobe o nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, dakle sukobe koji nastaju zbog toga što tijela dviju ili svih triju vlasti prihvaćaju nadležnost u istom predmetu.

negativan - Ustavni sud RH rješava i negativne sukobe o nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, dakle sukobe koji nastaju zbog toga što tijela dviju ili svih triju vlasti odbijaju nadležnost u istom predmetu.

Sukob o relativnoj nadležnosti

Sukob o nadležnosti među sudovima jedinstvenog sudskog sistema – različite vrste ili iste vrste, ali različitog ranga ili istog ranga, ali različite teritorijalne nadležnosti - može biti samo n e g a t i v a n. Do pozitivnog sukoba o relativnoj nadležnosti ne može doći zbog pravila o litispendenciji i o pravomoćnosti.

Inicidentalni postupak za rješavanje sukoba o relativnoj nadležnosti pokreće sud kojem je predmet ustupljen kao nadležnom kad smatra da je nadležan sud koji mu je ustupio predmet, ili neki drugi sud; stranke ne mogu izravno inicirati taj postupak. Iznimno, sud kojem je predmet ustupljen neće pokrenuti postupak za rješavanje o sukobu ako nađe da mu je predmet ustupljen zbog očite omaške, a trebalo je da bude ustupljen kojem drugom sudu, pa će taj sud predmet ustupiti drugom sudu i o tome obavijestiti sud koji mu je predmet ustupio.

62


--------------------------------------------------------------------

Sukob o nadležnosti između sudova iste vrste rješava zajednički neposredno viši sud, a sukob o nadležnosti između sudova razne vrste rješava Vrhovni sud RH.

STRANKE

Stranke u parnici

Stranka je, u procesnopravnom smislu:

(a) osoba koja u svoje ime, odnosno u čije se ime traži od suda da pruži zaštitu određenog

sadržaja pravima za koja se tvrdi da su ugrožena ili da su povrijeđena – tužitelj (actor)

(b) osoba protiv koje se upravlja zahtjev za pružanje pravne zaštite, zasnovan na tvrdnji da je

ugrozila ili povrijedila određena prava – tuženik (reus)

TUŽITELJ TUŽENIK

Pre

dnos

ti

Od njega zavisi kada će i koga tužiti

Ned

osta

ci

Ne može osujetiti podnošenje tužbe protiv sebeOvlašten je tijekom parnice preinačiti temu raspravljanja, pa i odustati od raspravljanja

On je izložen šikani prouzročenoj preinačenjem ili povlačenjem raspravne teme

Ima mogućnost pripremiti se za raspravljanje

Nema takve uvjete da se pripremi za raspravljanje

Ne može biti osuđen u glavnoj stvari, u najgorem slučaju može biti osuđen na naknadu parničnih troškova

Može biti osuđen na određeno činjenje u glavnoj stvari, a i na naknadu parničnih troškova.

Ned

osta

ci

U pravilu prethodno snosi sve parnične troškove

Pre

dnos

ti

Ako se odluči na pasivan stav ne mora prethodno snositi troškove

U pravilu je dužan tužiti kod suda koji je povoljniji za tuženika (actor seqitur forum rei)

Tužba se u pravilu podnosi sudu tuženikove opće mjesne nadležnosti

Dužnost dokazivati istinitost navoda na kojima tereti svoje zahtjeve

Dok tužitelj ne dokaže istinitost svojih navoda sud ne može osuditi tuženika, pa mu je dovoljno da ih poriče.

Dovoljno je da tužitelj tvrdi da određeni građanskopravni odnos u povodu kojega će se voditi

parnica postoji, odnosno da ne postoji, odnosno da mu iz određenog građanskopravnog odnosa pripada

neko građanskopravno ovlaštenje prema protivniku.

Zakon ovlašćuje državnog odvjetnika da kao eksponent javnih, općih društvenih interesa u

svoje ime pokreće određene parnice npr. parnicu radi utvrđenja ništavosti ugovora. Državni

odvjetnik ovlašten je podnijeti tužbu kao stranka radi utvrđenja da je neki ugovor apsolutno ništav. On

je ovlašten podnijeti i prijedlog radi zabrane djelovanja udruge. Na ovaj način državnom odvjetniku

priznaje se položaj stranke i to se opravdava činjenicom da se u tim parnicama ostvaruje opći

društveni interes za pravilnom primjenom prisilnih propisa. Iz ovoga proizlazi konstrukcija tzv.

63


--------------------------------------------------------------------

organske teorije o strankama – državni odvjetnik ne djeluje kao zastupnik određene pravne osobe, već

je sam pravna osoba u parnici.

Ovo pravilo, mutatis mutandis, vrijedi i za situacije u kojima pravo na pokretanje parnice

pripada Centru za socijalnu skrb. Razlika je ipak, u tome što je državno odvjetništvo državno tijelo bez

pravne poslovne sposobnosti, a dok je CSS pravna osoba (ustanova) koja ima pravnu osobnost te

pravnu i poslovnu sposobnost.

Položaj stranke stječe se:

- podnošenjem tužbe sudu (onaj koji podnosi tužbu je tužitelj, a određeni subjekt postaje

tuženik mimo svoje volje, od časa kada se protiv njega sudu podnese tužba)

- suglasnim traženjem razvoda braka

- sukcesijom u procesni položaj osobe koja je do sukcesije bila stranka u parnici

Položaj stranke u parnici gubi se:

- smrću fizičke, odnosno gubitkom svojstva pravne osobe

- okončanjem parnice

- izlaskom iz parnice (ako u povodu sukcesije na njegovo mjesto stupi netko drugi)

- jednostranom izjavom tužitelja o povlačenju tužbe, dok tuženik nema tu mogućnost već

ostaje stranka dok tužitelj to hoće).

U parničnom postupku mogu sudjelovati samo dvije stranke, nositelji suprotnih pravnih interesa, subjekti među kojima postoji spor u pogledu načina reguliranja njihova pravnog odnosa. Pravilo da su stranke nositelji suprotnih interesa ima i izuzetaka. U nekim slučajevima , unatoč suglasnosti stranaka, one su prisiljene voditi parnicu, kad zakon određuje da se neki odnos može autoritativno utvrditi ili preinačiti samo odlukom donesenom u parničnom postupku (u bračnim ili paternitetskim parnicama).

Unatoč pravnom izjednačenju stranaka ne može se izbjeći njihova faktična nejednakost, koja proizlazi iz razlika u imovinskim prilikama, te stupnju općeg i pravničkog obrazovanja. To se pokušava izgladiti pravilima o pomoći neukima, o aktorskoj kauciji, o oslobođenju od prethodnog snošenja parničnih troškova, o pravu na besplatnog punomoćnika, itd.

Kao subjekti u parnici, osim tužitelja i tuženika, mogu se pojaviti i treće osobe u incidentalnim, uzgrednim postupcima koji se vode na periferiji postupka o glavnoj stvari. Tada imaju položaj stranaka: zastupnici stranaka, vještaci, tumači, umješači, imenovani prethodnici, osobe obaviještene o parnici. Parnica se ne može voditi protiv subjekata koji ne postoje a ni protiv nepoznatih osoba.

Procesni položaj stranke može se steći i na temelju sukcesije u procesni položaj osobe koja je dotle bila parnična stranka.

Sukcesija može biti:

64


--------------------------------------------------------------------

1) posljedica promjena u građanskopravnom odnosu : a) univerzalna (samo u pogledu prenosivih prava, dovodi ex lege do procesnopravne sukcesije – nasljeđivanje fizičke osobe ili pripajanjem, spajanjem odnosno podjelom pravne osobe) ili b) singularna ( ne implicira i procesnopravnu sukcesiju, ali ni obrnuto: procesnopravnu sukcesiju ne uvjetuje nužno građanskopravna sukcesija), 2) nastupiti nezavisno od promjena u sadržaju spornog građanskopravnog

odnosa - promjena zahvaća samo subjekte procesnopravnog odnosa; dosadašnja stranka (auktor) prestaje biti stranka, a njezin sljednik (sukcesor) preuzima njezin položaj; zbog neprekinutog kontinuiteta objektivnog procesnopravnog odnosa novi procesni subjekt (sukcesor) ne počinje parnicu iznova već je nastavlja u stadiju u kojem je parnicu zatekao u vrijeme stupanja u nju.

Procesnopravna sukcesija kao posljedica univerzalne građanskopravne sukcesije

Univerzalna građanskopravna sukcesija (smrt fizičke osobe ili prestanak, spajanje odnosno pripajanje pravne osobe) ne odnosi se na strogo osobna neprenosiva prava. Univerzalni građanskopravni sukcesor ne može se protiviti procesnoj sukcesiji, jer on postaje procesna stranka uno actu (jednim aktom, u jednoj raspravi), u momentu koji je relevantan za građanskopravnu sukcesiju. Prekid postupka u parnici traje ex lege dok sukcesori auktora koji je bio fizička osoba, a nije imao punomoćnika, odnosno sukcesori pravne osobe ne preuzmu postupak ili dok ih sud ne pozove da to učine.

Procesnopravna sukcesija nezavisna od građanskopravne sukcesije

Procesnopravna sukcesija ne nastupa ex lege kao posljedica singularne građanskopravne sukcesije, no u određenim slučajevima ona se može nadovezati na singularnu građanskopravnu sukcesiju ili nastati nezavisno od toga da li je do singularne građanskopravne sukcesije došlo ili nije. U procesnopravnom smislu sukcesija može biti samo univerzalna. Sukcesor stupa u sva procesna ovlaštenja i preuzima sve procesne terete prednika u konkretnoj parnici.

1) procesnopravna sukcesija nakon pribavljanja stvari ili prava o kojima teče parnica

2) procesnopravna sukcesija tuženika kao posljedica preinake tužbe

3) procesnopravna sukcesija umješača u položaj stranke kojoj se pridružio

4) procesnopravna sukcesija imenovanog prethodnika u procesni položaj stranke koja ga je

imenovala

Da bi određena osoba mogla biti stranka u parnici potrebno je da ispunjava ove uvjete:

a) mora imati stranačku sposobnost

b) mora biti parnično sposobna, ako hoće samostalno poduzimati parnične radnje, a ponekad

mora imati i postulacijsku sposobnost

c) mora imati procesno ovlaštenje za vođenje određene parnice, mora biti tzv. prava stranka.

65


--------------------------------------------------------------------

STRANAČKA SPOSOBNOST

Stranačka sposobnost je svojstvo određenog subjekta da može biti nositelj procesnih prava i

dužnosti: nositelj ovlaštenja i tereta priznatih i određenih građanskim parničnim procesnim pravom ius

standi in judicio (pravo stajanja, nastupanja pred sudom).

Stranačka sposobnost priznaje se svima koji imaju građansku pravnu sposobnost. Oni koji

mogu biti nositelji prava i obaveza na području građanskog prava, trebaju imati mogućnost da u

parnici štite svoja građanska prava, a to ne bi mogli postići kad im procesno pravo ne priznavalo

mogućnost da budu nositelji procesnih prava i dužnosti, stoga se stranačka sposobnost naziva još i

procesna pravna sposobnost.

Svojstvo stranačke sposobnosti:

1. nezavisno je od konkretne parnice, jer ono predstavlja potencijalnu kvalitetu njezinog nositelja da u parnici sudjeluje kao stranka. Određene osobe su stranački sposobne i kad nisu stranke u parnici. Stranačka sposobnost je permanentna osobina njenih nositelja; ona je pretpostavka za valjano stjecanje procesnog položaja parnične stranke.

2. nezavisna je od konkretnog građanskopravnog odnosa u kojem bi njen nositelj

mogao biti sudionik.

3. pretpostavka je parnične sposobnosti – sposobnosti za samostalno poduzimanje parničnih radnja.

4. potpuna, neograničena (za razliku od pravne sposobnosti) – stranački sposobna osoba sposobna je biti nositelj svih procesnopravnih ovlaštenja i dužnosti. I oni koji imaju ograničenu pravnu sposobnost na području procesnog prava imaju neokrnjenu stranačku sposobnost.

5. krug nosilaca je širi nego kod pravne sposobnosti: sve fizičke i pravne osobe pravno su sposobne – te osobe imaju i stranačku sposobnost. No, GPP priznaje pod određenim okolnostima stranačku sposobnost i nekim društvenim fenomenima koji nemaju svojstvo pravne osobe. Stranačka se sposobnost uz stanovite pretpostavke priznaje i određenim državnim tijelima.

Stranačka sposobnost fizičkih osoba

Sve fizičke osobe su pravno sposobne, pa stoga i stranački sposobne; stranačku sposobnost stječu rođenjem, a gube smrću; i nasciturus može biti stranački sposoban (pod rezolutivnim uvjetom da se rodi živ – iznimka od općeg pravila da se postupak ne vodi u zavisnosti od budućih događaja).

Stranačka sposobnost pravnih osoba

66


--------------------------------------------------------------------

Pravne osobe su pravno sposobne, pa stoga i stranački sposobne.

Stranačka sposobnost subjekata koji nemaju pravne sposobnosti

Po zakonu, pravna sposobnost subjekata koji nisu fizičke osobe, zavisi od toga priznaje li im pravni poredak svojstvo pravne osobe. Oni koji nisu pravna osoba nemaju pravne, pa stoga ni stranačke sposobnosti.

Zakon ovlašćuje da se posebnim propisom, dakle i podzakonskim , elastičnijim normativnim aktom, stranačka sposobnost prizna i onima koji nemaju pravne sposobnosti. Njima se priznaje pravo stajanja pred sudom u svojstvu parnične stranke. Zakon ovlašćuje parnični sud da iznimno, s pravnim učinkom samo u određenoj parnici, prizna svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji po zakonu nemaju stranačke sposobnosti, ako nađe da, s obzirom na predmet spora, ti oblici udruživanja udovoljavaju bitnim uvjetima za stjecanje stranačke sposobnosti (dakle i pravne – da imaju određena sredstva, utvrđene ciljeve djelovanja i tijela upravljanja), a osobito da raspolažu imovinom na kojoj se može provesti ovrha (npr. lovna jedinica u sastavu lovačkog društva; odbor za izgradnju vikend-naselja).Stranačka sposobnost kao procesna pretpostavka

Onaj koji nema stranačku sposobnost ne može biti stranka u postupku; sud s njime ne smije raspravljati niti u pravilu donositi meritorne odluke. Odredbe o stranačkoj sposobnosti prisilne su naravi. Sud treba tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti može li osoba koja se pojavljuje kao stranka biti stranka. Stranačka sposobnost mora biti permanentna kvaliteta stranke.

Ako sud utvrdi da osoba koja se pojavljuje kao stranka nema stranačku sposobnost, dužan je ispitati da li se nedostatak može otkloniti. Dok se nedostaci ne uklone, mogu se izuzetno poduzimati neke radnje (one zbog čijeg bi odlaganja mogle nastupiti štetne posljedice za neku od stranaka), s time da one imaju rezolutivno značenje (bit će relevantne samo ako se nedostatak naknadno ukloni). Sud na temelju tih radnja ne može donositi konačnu odluku sve dok se nedostaci ne otklone.

Ako se nedostaci ne mogu ukloniti ili ako rok za otklanjanje bezuspješno protekne sud će rješenjem ukinuti provedene radnje i odbacit će tužbu.

Ako do gubitka stranačke sposobnosti dođe u toku parnice vezano uz:

- prenosiva prava ex lege nastupa prekid postupka (osim ako je fizička osoba imala

punomoćnika u parnici), pa će se postupak nastaviti kad nasljednici, skrbnik ostavine ili

pravni sljednik pravne osobe nastave postupak ili kad ih sud, na prijedlog protivnika,

pozove da to učine.

- neprenosiva prava parnica prestaje teći.

Ispitivanje ove pretpostavke može se obaviti samo u parnici, neophodno je da sud raspravlja i s osobama koje se pojavljuju kao stranke i kad one nemaju stranačke sposobnosti (stranački nesposoban subjekt ovlašten je punopravno sudjelovati u raspravljanju o svojoj stranačkoj sposobnosti, pa i uložiti žalbu protiv rješenja kojim mu se negira stranačka sposobnost i uskraćuje sudjelovanje u parnici).

67


--------------------------------------------------------------------

Nedostatak stranačke sposobnosti uvijek je razlog tzv. apsolutne ništavosti, zbog kojega se mogu podnijeti redovni i izvanredni pravni lijekovi.

PARNIČNA SPOSOBNOST

Parnična sposobnost je svojstvo određene osobe da sa procesnopravnim učinkom poduzima procesne radnje u parnici. Svima koji imaju poslovnu sposobnost, GPP priznaje parničnu sposobnost, te ju zato nazivamo i procesna poslovna sposobnost.

Parnična sposobnost je:

1) sadržajno uža od stranačke sposobnosti : stranačka sposobnost je pretpostavka za postojanje

parnične sposobnosti (svaka osoba koja je stranački sposobna nije i parničko sposobna.

Svaka parnično sposobna osoba mora nužno imati i stranačku sposobnost).

2) potpuna (neograničena) i bezuvjetna – stranka koja ima parničnu sposobnost ovlaštena je

samostalno poduzimati sve parnične radnje u određenoj parnici.

Osobe koje nemaju parnične sposobnosti i one koje zbog faktičkih nedostataka nisu u mogućnosti koristiti svoju parničnu sposobnost, zastupaju zakonski zastupnici.

Parnična sposobnost poslovno sposobnih osoba

Osobe kojima poslovna sposobnost nije ograničena parnično su sposobne. To su po hrvatskom pravu:

1. osobe koje su navršile osamnaest godina

2. maloljetnici koji su stupili u brak prije osamnaeste godine života

3. maloljetnici stariji od šesnaest godina koji su postali roditelji kojima je poslovna

sposobnost priznata odlukom suda.

68


--------------------------------------------------------------------

Parnična sposobnost osoba djelomično lišenih poslovne sposobnosti

Punoljetna osoba kojoj je poslovna sposobnost djelomično ograničena parnično je, po zakonu, sposobna u granicama svoje poslovne sposobnosti. Ona ima potpunu parničnu sposobnost u sporovima koji se tiču onih odnosa s obzirom na koje njena poslovna sposobnost nije ograničena, (npr. osoba je zbog prekomjernog uživanja alkohola djelomično lišena poslovne sposobnosti i ne može samostalno raspolagati svojom imovinom, ali je parnično sposobna sudjelovati u bračnim sporovima).

Ograničeno poslovno sposobni mogu bez odobrenja svog zakonskog zastupnika sklapati one ugovore za koje im pravo na samostalno zaključivanje nije oduzeto. Ostali ugovori tih osoba - ako su sklopljeni bez odobrenja zakonskog zastupnika - pobojni su, ali se mogu osnažiti njegovim naknadnim odobrenjem, to su tzv. šepavi pravni poslovi (negotia claudicantia).

Parnična sposobnost maloljetnika

Maloljetnik koji nije stekao potpunu poslovnu sposobnost parnično je sposoban u granicama u kojima mu se po materijalnom pravu priznaje poslovna sposobnost.

Parnična sposobnost osoba potpuno lišenih poslovne sposobnosti

Osobe kojima je poslovna sposobnost potpuno oduzeta nemaju parnične sposobnosti, za njih sve parnične radnje poduzimaju njihovi zakonski zastupnici. U takvim situacijama sud će prekinuti postupak dok se ne provede izvanparnični postupak radi lišenja poslovne sposobnosti i postavljanja staratelja (skrbnika), s time što se takvoj stranci može postaviti privremeni zakonski zastupnik, ako za to postoje uvjeti.

Parnična sposobnost hrvatskih državljana

Parnična sposobnost hrvatskih državljana prosuđuje se prema pravilima hrvatskih zakona koji utvrđuju pretpostavke za stjecanje poslovne sposobnosti te prema općim odredbama ZPP-a o parničnoj sposobnosti.

Parnična sposobnost stranaca

Parnična sposobnost stranog državljanina prosuđuje se po zakonu države čiji je on državljanin. No, strani državljanin koji nije parnično sposoban prema zakonu države čiji je državljanin, a parnično je sposoban prema zakonu RH, može sam poduzimati radnje u postupku. Zavisi od stranog državljanina hoće li se koristiti privilegijom da se pred hrvatskim sudom ponaša kao parnično sposobna stranka ili će se držati svog nacionalnog zakona i dopustiti da ga u parnici zastupa njegov zakonski zastupnik.

69


--------------------------------------------------------------------

Parnična sposobnost pravnih osoba

Pravne osobe su poslovno sposobne pa im se time priznaje i parnična sposobnost na području procesnog prava. Njih u parnicama zastupaju njihovi zastupnici po statutu, drugom općem aktu te pravne osobe, odnosno po zakonu. Ako se određenim oblicima udruživanja može priznati stranačka sposobnost, treba im priznati i parničnu sposobnost.

Parničnu sposobnost gube: pravne osobe kojima je nadležno tijelo zabranilo rad ili nad kojima je otvoren stečajni postupak - njih u parnici zastupa: likvidacijski, odnosno stečajni upravitelj ili zakonski zastupnik sui generis).

Parnična sposobnost državnog odvjetnika

Državno odvjetništvo nema ni pravne ni poslovne sposobnosti. Ono je, međutim ovlašteno da u nekim parnicama sudjeluje kao stranka. Analogno shvaćanjima o parničnoj sposobnosti pravnih osoba, treba ovom državnom tijelu priznati parničnu sposobnost. Fizičku osobu koja u ime DO poduzima parnične radnje treba tretirati kao nositelja državno-odvjetničke funkcije.

Postulacijska sposobnost

Postulacijska sposobnost je svojstvo parnično sposobne osobe da može sama – bez punomoćnika – sama neposredno poduzimati parnične radnje pred sudom s procesnopravnim učinkom. Postulacijski nesposobna stranka može određivati granice ovlaštenja svog punomoćnika, ali sama ne može djelovati pred sudom.

Parnična sposobnost kao procesna pretpostavka

Parnična sposobnost stranaka ili njihovih zastupnika je pretpostavka je za:

- pokretanje parnice

- poduzimanje parničnih radnja

- za raspravljanje pred sudom

- donošenje meritorne odluke o tužbenom zahtjevu.

Odredbe o parničnoj sposobnosti su prisilne naravi, sud na njih pazi ex lege tokom čitavog postupka (do pravomoćnosti). Parnična sposobnost treba biti permanentna kvaliteta parničnih stranaka. Sud neće uvažiti radnje parnično nesposobne stranke, ali nije ovlašten povući krajnje konzekvencije koje proizlaze iz parnične nesposobnosti prije nego što – bez uspjeha – poduzme mjere radi otklanjanja tog nedostatka. On je posebno ovlašten i dužan zatražiti da nadležni CSS postavi stranci skrbnika.

70


--------------------------------------------------------------------

S obzirom na dužnost suda da u slučaju parnične nesposobnosti tuženika u krajnjem slučaju sam tuženiku postavi privremenog skrbnika, nema mogućnosti da se zbog parnične nesposobnosti tuženika tužba odbaci. Isto bi vrijedilo i u odnosu na tužitelja. Ako je nedostatak parnične sposobnosti postojao već prilikom podnošena tužbe sudu, u parnici se ne mogu poduzimati parnične radnje. Ako do gubitka parnične sposobnosti dođe tijekom parnice, nastupa prekid postupka ex lege, osim ako je fizička osoba imala punomoćnika u parnici. Ako stranka nije bilo parnično sposobna, ali je taj nedostatak naknadno otklonjen, nastavak postupak biti će moguć, a poduzete parnične radnje zahvaćene nedostatkom, postat će naknadno pravno valjane, ako ih zakonski zastupnik stranke ili sama tada parnično sposobna stranka odobri.

Povreda pravila o parničnoj sposobnosti razlog je apsolutne ništavosti, ukoliko radnje zahvaćene nedostatkom nisu bile naknadno odobrene. Instancijski sud će s obzirom na prirodu povrede ukinuti presudu i vratiti predmet nižem sudu ili ukinuti presudu i odbaciti tužbu. Povreda pravila o parničnoj sposobnosti predstavljaju razlog za ponavljanje pravomoćno završenog postupka, osim ako je taj razlog već bio bez uspjeha iznesen već u prijašnjem postupku. Revizija se može izjaviti zbog povrede pravila o parničnoj sposobnosti, ali sud koji odlučuje o reviziji o toj povredi vodi računa samo na zahtjev podnositelja ovlaštenog revidenta.

PROCESNA LEGITIMACIJA ZA VOĐENJE PARNICE

Osoba koja sudjeluje kao stranka u parnici mora imati i ovlaštenje za vođenje konkretne parnice - procesnu legitimaciju (legitimatio ad processum).

Ona je odraz konkretnog pravnog odnosa stranke prema predmetu konkretnog spora.

Dokazujući postojanje procesne legitimacije tužitelj je dužan da – prije upuštanja u meritorno tretiranje predmeta spora - učini vjerojatnim da je ovlašten za pokretanje konkretne parnice – u odnosu na konkretnog tuženika – s obzirom na konkretni tužbeni zahtjev. Tužitelj mora dokazati samo to da ima pravni interes pokrenuti određenu parnicu protiv određenog tuženika kad bi postojale građanskopravne pretpostavke za koje on samo tvrdi da postoje. Ako tužitelj ne učini vjerojatnim postojanje procesne legitimacije stranaka, sud će tužbu odbaciti.

Osobe koje imaju procesnu legitimaciju

O postojanju procesne legitimacije za vođenje konkretne parnice zaključuje se na dva moguća načina;

1. na temelju pravne norme koja određene subjekte ovlašćuje da traže određenu zaštitu pa u takvom slučaju sama norma a priori potvrđuje postojanje njihovog pravnog interesa te ga stoga nisu dužni posebno dokazivati (tužba na temelju zakonskog titulusa)

2. na temelju dokazanog konkretnog pravnog interesa za dobivanje povoljne presude u parnici jer će se ona povoljno odraziti na pravnu sferu tužitelja (tužba bez izričitog pravnog titulusa).

71


--------------------------------------------------------------------

Procesna legitimacija za vođenje kondemnatorne ili konstitutivne parnice a priori, ex lege se priznaje subjektima spornog građanskopravnog odnosa – oni imaju zakonsko ovlaštenje za takvu parnicu.

No ako subjekti vode parnicu pokrenutu deklaratornom tužbom, za njihovu procesnu legitimaciju ne govori apriorno zakonsko ovlaštenje. Ovlaštenje za pokretanje deklaratorne parnice treba dokazivati dokazivanjem konkretnom pravnog interesa. Tužitelj može tražiti ne samo da se utvrdi postojanje pravnog odnosa određenog sadržaja, već i utvrđenje da određeni pravni posao ne postoji.

Sve je češća pojava da se pravo na vođenje parnice priznaje i t r e ć i m a koji nisu subjekti spornih odnosa ali se na njih sadržaj tuđeg građanskopravnog odnosa na posredan ili neposredan način pravno reflektira, pa je pravilno reguliranje takvog odnosa od neposrednog pravnog interesa i za njih. Procesna legitimacija trećih može također izvirati ili iz zakonskog ovlaštenja ili iz konkretno dokazanog pravnog interesa.

Procesna legitimacija kao procesna pretpostavka

Postojanje procesne legitimacije treba tretirati kao opću procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe i za donošenje meritorne odluke o tužbenom zahtjevu. Na procesnu legitimaciju sud treba paziti po službenoj dužnosti do donošenja prvostupanjske konačne odluke. Dovoljno je da ovlaštenje za vođenje parnice postoji u vrijeme donošenja meritorne odluke. Ako unatoč nepostojanju procesne legitimacije sud ipak donese meritornu odluku, ona neće, samo zbog tog nedostatka biti ništava. Možemo zaključiti da previđanje nedostatka procesne legitimacije nema utjecaja na valjanost već donesene presude.

ZASTUPANJE U PARNICI

Zastupnici su osobe koje u ime i za račun stranke poduzimaju procesne radnje u parnici. Njihove radnje djeluju neposredno prema stranci koju zastupaju, pod uvjetom da su legitimirani kao zastupnici i da djeluju u okviru ovlaštenja koja proizlaze iz njihove legitimacije.

Podvrste zastupnika:

zakonski zastupnici koji po sili zakon ili na temelju akta nadležnog tijela zastupaju osobe

koje nemaju parnične sposobnosti ili se zbog nekih drugih razloga nisu u stanju same brinuti

o svojim pravima i interesima.

dobrovoljni zastupnici ili punomoćnici koji svoja ovlaštenja crpe iz volje stranke.

zastupnici po statutu, drugom općem aktu ili zakonu – organi zastupnici koji zastupaju

pravne osobe na temelju akata kojima se uređuje njihovo konstituiranje i djelovanje.

Odnos između stranke i njezinog zastupnika ovisi od toga da li je zastupana stranka poslovno i parnično sposobna i postoji li neki drugi razlog zbog kojeg nije u stanju sama štititi svoje interese.

72


--------------------------------------------------------------------

Stranka koja je parnično sposobna ovlaštena je da samostalno odluči hoće li sama djelovati u parnici ili će nekoga drugoga ovlastiti da to čini u njezino ime i za njezin račun. Ona sa svojim zastupnikom zaključuje ugovor o zastupanju. Ugovorni ili dobrovoljni zastupnici (punomoćnici) crpe svoja ovlaštenja iz volje stranaka. Nasuprot tome, stranke koje nisu poslovno i parnično sposobne, zastupaju pred sudom nužni ili zakonski zastupnici koji svoja ovlaštenja crpe neposredno iz zakona. Zastupnici se moraju legitimirati ovlaštenjem za zastupanje.

Smatra se da dostava presude stranci umjesto njezinom punomoćniku može predstavljati samo relativno bitnu procesnu povredu.

Zastupnik može biti osoba koja ima potpunu poslovnu i parničnu sposobnost! Zastupnik nije

stranka, on samo u ime stranke i za račun stranke poduzima procesne radnje. Ako zakonski zastupnik umre ili prestane njegovo ovlaštenje, a stranka nema punomoćnika u parnici, dolazi do prekida postupka. Budući da nije stranka, zastupnik ne može u parnici biti osuđen, niti mu se što može dosuditi. Ipak, sud može odlučiti da zastupnik stranke naknadi protivniku troškove koje mu je prouzrokovao svojom krivnjom.

Zastupnici ne odgovaraju stranci za neuspjeh, već samo za štetu koju joj prouzrokuju svojim skrivljenim nepravilnim radom.

Pravne osobe su parnično sposobne. Radnje u postupku poduzimaju za njih njihova tijela (organi) koja ih po zakonu, aktu nadležnog tijela ili po pravilima pravne osobe zastupaju prema trećima (organi-zastupnici). Tijelo pravne osobe može uzeti punomoćnika koji će u ime pravne osobe i za njezin račun voditi parnicu. Pravne osobe kojima je pravomoćnom odlukom nadležnog tijela zabranjen rad, te pravne osobe nad kojima je otvoren stečajni postupak nemaju parnične sposobnosti, pa njih u parnici zastupaju specifični zakonski zastupnici.

ZASTUPNICI PRAVNIH OSOBA PO STATUTU, DRUŠTVENOM UGOVORU ILI PO ZAKONU

Zastupnici po zakonu trgovačkih društava, te ograničenja njihovih ovlaštenja koja djeluju prema trećima upisuju se u sudski registar. Oni su ovlašteni izdavati punomoći za zastupanje trgovačkih društava u granicama ovlaštenja zastupnika upisanih u trgovačkom registru.

Uprava dioničkog društva ovlaštena je zastupati dioničko društvo pred sudom Društvo s ograničenom odgovornošću zastupa uprava. Svaki je član javnog trgovačkog društva ovlašten zastupati društvo pred sudom ako

društvenim ugovorom nije isključen od prava zastupanja Komanditno društvo ovlašten je zastupati pred sudom svaki komplementar ako

društvenim ugovorom nije drugačije određeno. Komanditor nije ovlašten zastupati društvo.

Gospodarsko interesno udruženje zastupa svaki član uprave ako ugovorom o osnivanju nije drukčije određeno.

Proizlazi da se tijelo ovlašteno za zastupanje trgovačkih društava prvenstveno utvrđuje statutom, odnosno društvenim ugovorom.

Posebna kategorija zastupnika trgovačkih društava su p r o k u r i s t i – osobe koje svoje ovlaštenje za zastupanje temelje na p r o k u r i , trgovačkoj punomoći čiji su sadržaj i opseg ovlasti utvrđeni ZTD-om. Prokura se ne može davati pravnoj osobi. Ona može biti pojedinačna i skupna. Dodjela prokure i njezin opoziv upisuju se u trgovački registar. Prokurist je ovlašten zastupati društvo pred državnim i arbitražnim sudovima. On ne može bez posebne ovlasti otuđiti ni opteretiti nekretnine

73


--------------------------------------------------------------------

društva i ne može davati izjave niti poduzimati radnje kojima se započinje stečajni postupak ili drugi postupak koji dovodi do prestanka društva; ne može drugim osobama izdavati punomoć za sklapanje poslova.

Prokurist, premda je punomoćnik, ovlašten je zastupati u parnici trgovca koji mu je prokuru dao, i to stoga što je njegovo ovlaštenje za zastupanje izrijekom predviđeno zakonom i predstavlja jedan od izuzetaka od općeg pravila da stranku kao punomoćnik može zastupati samo odvjetnik.

ZAKONSKI ZASTUPNICI

Zakonski zastupnici su fizičke poslovno i parnično sposobne osobe koje su ovlaštene da - u ime i za račun stranaka, koje su parnično nesposobne ili su zbog drugih razloga u nemogućnosti da same štite svoje interese u parnici - pred sudom poduzimaju parnične radnje. ZZ-a ne postavlja sama stranka, već netko drugi; njegova ovlaštenja proizlaze ili direktno iz zakona ili iz akta nadležnog državnog tijela.

CSS postavlja i skrbnike za posebne slučajeve, uključujući kolizijske. Osobi čije je boravište najmanje tri mjeseca nepoznato ili nije dostupna, a nema punomoćnika, u postupcima koji su pokrenuti i vode se pred sudom, CSS imenovat će posebnog skrbnika samo na temelju obavijesti suda pred kojim se vodi postupak o njezinim pravima i interesima. U izuzetnim slučajevima sud je ovlašten stranci postaviti privremenog zakonskog zastupnika (skrbnika).

Za stavljanje pod skrbništvo i prestanak skrbništva, te za odnose između skrbnika i osobe pod skrbništvom (štićenika) mjerodavno je pravo države čiji je državljanin pod skrbništvom. Nadležno tijelo RH dužno je poduzeti, i to po hrvatskom pravu, nužne privremene mjere radi zaštite osoba, prava i interesa stranog državljanina ( i osobe bez državljanstva) koji se nalazi i ima imovinu u RH , o čemu treba obavijestiti tijelo države čiji je državljanin ta osoba. Takve mjere traju dok nadležna država ne donesu odluku i ne poduzme potrebne mjere. Tijelo RH dužno je poduzeti mjere i donijeti odluku u stvarima skrbništva stranog državljanina koji ima prebivalište u RH ako zaštitu njegove osobe, prava i interesa nije osiguralo tijelo države čiji je državljanin.

Ovlaštenja zakonskog zastupnika

ZZ je u pravilu ovlašten u ime stranke poduzimati sve radnje u postupku s neposrednim učinkom za stranku koju zastupa.

Međutim, ovdje postoje izvjesna ograničenja:

1. ako je za podnošenje ili povlačenje tužbe, odnosno za odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenje nagodbe ili za poduzimanje drugih radnja u postupku određeno da zastupnik mora imati posebno ovlaštenje, on te radnje može poduzeti samo ako ima takva ovlaštenja.

2. sud je dužan kontrolirati obavlja li zz savjesno svoju funkciju. Kad ustanovi da on ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju, obavijestiti će o tome CSS, a ako bi zbog njegovog propuštanja mogla nastati šteta za stranku koju zastupa, sud će zastati s postupkom i predložiti da se odredi drugi zz.

Ako parnično nesposobna stranka sama poduzme parnične radnje koje sud ne spriječi jer nije znao za njenu nesposobnost, zz je ovlašten naknadno (izričito ili konkludentno) odobriti ove radnje da bi one bile valjane.

74


--------------------------------------------------------------------

Privremeni (zakonski) zastupnik

Ako zastupnik ne crpi svoja ovlaštenja neposredno iz zakona, njega postavlja nadležni CSS. Izuzetno, takvo ovlaštenje u odnosu na stranke pripada sudu, koji stranci ne može postaviti stalnog zakonskog zastupnika, već zastupnika koji će se brinuti o zaštiti interesa stranke samo neko vrijeme i samo u određenoj parnici – privremeni zakonski zastupnik – curator ad litem, curator ad actum (zastupnik za pojedini akt ili parnicu, privremeni zastupnik).

Da bi sud stekao ovlaštenje da imenuje privremenog zastupnika, potrebno je: 1. da su ispunjeni uvjeti da se tuženiku postavi ZZ2. utvrditi na razini vjerojatnosti da bi redovni postupak postavljanja ZZ-a tuženika mogao

dugo trajati3. utvrditi na razini vjerojatnosti da bi zbog toga, za bilo koju od stranaka, mogle nastupiti

štetne posljedice.

Novelom 2003. određeno je da se privremenoga zastupnika može postaviti i pravnoj osobi. Poseban slučaj privremenog zastupnika predstavlja tzv. zastupnik za primanje pismena, kojega sud postavlja strankama kad na poziv suda same ne imenuju takvog zastupnika.

Privremeni zastupnik ima u postupku za koji je postavljen sva prava i dužnosti zakonskog zastupnika, no njegova ovlaštenja ne prelaze granice parnice za koju je postavljen.

Pravilnost zakonskog zastupanja

Pravilna primjena odredaba o zakonskom zastupanju je procesna pretpostavka za pokretanje i vođenje postupka, te za meritorno odlučivanje na koju sud pazi po službenoj dužnosti do pravomoćnosti.

Kad sud utvrdi da stranka nema ZZ-a, ili da on nema posebno ovlaštenje kad je ono potrebno, zatražit će da nadležni CSS postavi stranci skrbnika, odnosno pozvat će skrbnika da pribavi potrebno ovlaštenje.

Ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao ZZ, ili ako ZZ nije imao posebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, to predstavlja razlog apsolutne ništavosti, pod uvjetom da postupci nesposobne stranke ili njezinog ZZ ne budu naknadno odobreni. Zbog te povrede može se tražiti ponavljanje pravomoćno završenog postupka, osim ako je taj razlog bez uspjeha bio iznesen u prijašnjem postupku. Za predlaganje ponavljanja postupka ne važi ograničenje objektivnim rokom od 5 godina. Revizijski sud o toj povredi ne vodi računa po službenoj dužnosti.

PUNOMOĆNICI

Punomoćnik je osoba koja u ime stranke i za njen račun, u granicama dobivenih ovlaštenja, poduzima procesne radnje s učinkom kao da ih poduzima sama stranka. Stranka u istoj parnici može imati više punomoćnika; ako ih ima više, rokovi za pravne lijekove počinju teći kad odluka bude dostavljena prvom od njih. Punomoćnika može imati i umješač u parnici. Novelom 2003 stranku može kao punomoćnik ( u pravilu) zastupati samo odvjetnik ako zakonom nije drugačije određeno.

75


--------------------------------------------------------------------

Punomoćnik u parničnom postupku može biti samo fizička osoba koja ima potpunu poslovnu sposobnost, koja je stoga i parnično sposobna. Nakon Novele 2003. pružanjem pravne pomoći zastupanja u parnici u svojstvu punomoćnika kao zanimanjem mogu se baviti u pravilu samo odvjetnici, ako zakonom nije drugačije određeno. Izuzeci su značajni: tzv. korporacijski pravnici (pravnici zaposleni kod pravnih osoba koje zastupaju kao punomoćnici), te pravnici zaposleni u sindikatima koji u radnim sporovima zastupaju članove sindikata.

Izuzeci od pravila da stranke kao punomoćnici mogu zastupati samo odvjetnici:

Stranku (fizičku ili pravnu osobu) može kao punomoćnik zastupati osoba koja je s njom u radnom odnosu, ako je potpuno poslovno sposobna. Trebalo bi uzeti da se pravilo odnosi na zastupanje u granicama djelatnosti stranke u vezi s kojom je radni odnos zasnovan.

Stranku koja je fizička osoba može zastupati kao punomoćnik njezin srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stupnja, te brat, sestra ili bračni drug – ako je potpuno poslovno sposoban i ako se ne bavi nadripisarstvom.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa radnika, dakle fizičku osobu, može zastupati osoba koja je u radnom odnosu u sindikatu čiji je on član ili udruzi sindikata u koju je udružen sindikat čiji je on član, a poslodavca (fizičku ili pravnu osobu) osoba koja je u radnom odnosu u udruzi poslodavaca čiji je on član ili u udruzi poslodavaca više razine u koju je udružena udruga poslodavaca čiji je on član.

U parnicama o imovinskopravnim zahtjevima u kojima vps premašuje 50.000,00 kn punomoćnici mogu biti samo osobe koje imaju položen pravosudni ispit. Ako punomoćnik nema tu kvalifikaciju procesna povreda može imati samo relativno bitan značaj.

Punomoćnika može imenovati samo poslovno i parnično sposobna stranka, zz stranke, odnosno zastupnik po statutu ili po zakonu one stranke koja je pravna osoba.

Sudjelovanje u parnici osoba koje ne mogu biti punomoćnici

Ako se kao punomoćnik stranke pojavi osoba koja to ne može biti, sud joj je dužan uskratiti daljnje zastupanje i o tome obavijestiti stranku. Radnje koje je ta osoba poduzela ne gube zbog toga procesnopravni učinak. Bez važnosti će biti one radnje koje bi takav punomoćnik poduzeo nakon odluke kojom mu se uskraćuje pravo na zastupanje. Žalba protiv rješenja o uskrati zastupanja nije suspenzivna.

Nadripisar je osoba koja se neovlašteno bavi pružanjem pravne pomoći. Nadripisar je i osoba koja neovlašteno pruži pravnu pomoć za unaprijed dogovorenu ili nakon toga primljenu nagradu. Kazneno djelo nadripisarstva goni se po službenoj dužnosti.

Punomoć

Zastupanje koje punomoćnik stranke obavlja u parnici manifestira se kao rezultat ugovornog odnosa između stranke i osobe koja nju zastupa te kao rezultat jednostrane izjave stranke – punomoći – koja svoga partnera iz građanskopravnog odnosa ovlašćuje da je zastupa u parnici pred sudom.

76


--------------------------------------------------------------------

Dok za zasnivanje pravnog odnosa između stranke i punomoćnika nije propisana posebna forma, punomoć mora biti sastavljena u pisanoj formi ili dana usmeno na zapisnik kod suda. Prema sudu i protivnoj stranci punomoć djeluje od dana kada im se priopći, odnosno dostavi. Punomoćnik djeluje u ime i za račun stranke (tip tzv. neposrednog zastupanja). Radnje koje punomoćnik poduzima u granicama punomoći imaju pravni učinak kao da ih je poduzela stranka. Radnje kojima se te granice prekoračuju nemaju pravnog značenja.

Punomoćnik ne odgovara stranci za neuspjeh u parnici, već samo za skrivljenu štetu koju joj je uzrokovao svojim djelovanjem. Punomoćnik se ovlašten kretati samo u granicama navedenim u pisanoj punomoći nezavisno od toga jesu li granice internih ovlaštenja uže od onih koje proizlaze iz izdane punomoći. Za prekoračenje internih granica stranka može od punomoćnika tražiti naknadu štete.

Jer nije stranka u parnici, punomoćniku se ne može ništa dosuditi, a u glavnoj stvari ne može biti ni na što osuđen. Ipak, sud može odlučiti da punomoćnik naknadi protivniku troškove koje mu je uzrokovao svojom krivnjom, a može biti osuđen i na kaznu zbog narušavanja reda ili zbog zloupotrebe procesnih ovlaštenja.

Povrat u prijašnje stanje može se tražiti i zbog razloga koji su se dogodili punomoćniku. Svi punomoćnici imaju pravo na naknadu troškova koje su imali u obavljanju zastupanja. Odvjetnici imaju pravo i na nagradu po odvjetničkoj tarifi. Nagrade za rad odvjetnika dio su parničnih troškova. Pri ugovaranju nagrade u imovinskopravnim sporovima dopušten je tzv. pactum de quota litis (ugovor o dijelu parnice), po kojemu se nagrada ugovara u razmjeru s uspjehom stranke u parnici. Takav ugovor mora biti u skladu s odvjetničkom tarifom i sastavljen u pisanom obliku.

Stranka koja nije pismena ili nije u stanju potpisati se stavit će na pismenu punomoć umjesto potpisa otisak kažiprsta. Ako se u tom slučaju punomoć izdaje osobi koja nije odvjetnik , potrebna je prisutnost 2 svjedoka koji će se potpisati na punomoći.

Opseg punomoći

Punomoći se kategoriziraju u tri osnovna tipa:

o Punomoć za pojedinu parničnu radnju

o Parnična punomoć čiji sadržaj i ovlaštenje zavisi od toga je li izdana

- odvjetniku

- osobi koja nije odvjetnik

o Generalna punomoć.

Punomoć za pojedinu parnični radnju

Takva punomoć ovlašćuje punomoćnika da poduzme samo onu radnju koja je u punomoći navedena. Takvu punomoć stranka može izdati svakom punomoćniku, pa i odvjetniku. Specifičan oblik te punomoći je punomoć za primanje pismena.

77


--------------------------------------------------------------------

Parnična punomoć

Stranka može ovlastiti punomoćnika da poduzima sve radnje u postupku – mandatum ad litem (mandat za parnicu). Takva se punomoć naziva parnična punomoć. Opseg ovlaštenja zavisi od toga je li punomoćnik odvjetnik, državni odvjetnik ili osoba koja nema tih svojstava. Opravdano je da punomoćnik koji ima posebne stručne kvalifikacije ima i šira ovlaštenja od onoga koji nema stručne spreme.

Parnična punomoć izdana odvjetniku

Ako stranka ne odredi ovlaštenja punomoćnika odvjetnika, on je ovlašten obavljati sve radnje u postupku koje bi mogla obavljati i sama stranka. No, odvjetnik na osnovi parnične punomoći stječe ovlaštenja na poduzimanje određenih radnja i izvan parnice, koje su u izvjesnoj vezi s parnicom. Tako je ovlašten:

postaviti zahtjev za ovrhu i osiguranje i poduzimati radnje u postupku u povodu tih zahtjeva, primiti od protivne stranke dosuđene troškove, prenijeti punomoć na drugog odvjetnika ili ovlastiti drugog odvjetnika na poduzimanje samo

pojedinih radnja u postupku. Odvjetnik na kojega je punomoć prenesena postaje time punomoćnik same stranke, a ne njezinog punomoćnika.

Ovlastiti svog odvjetničkog vježbenika s položenim pravosudnim ispitom da ga u parnici zamjenjuje bez ikakvih ograničenja, a vježbenika bez položenog pravosudnog ispita da ga zamjenjuje pred sudom prvog stupnja u postupcima čija vps nije veća od 50.000,00 kn.

Stranka koja želi izdati odvjetniku parničnu punomoć s navedenim ovlaštenjima ne mora ih u punomoći izričito navesti, već je dovoljno da ga ovlasti na vođenje parnice. Naprotiv, ako ga želi lišiti nekog od ovlaštenja navedenih u zakonu , stranka treba u punomoći za vođenje parnice izričito navesti koja ovlaštenja svome punomoćniku uskraćuje – negativa enumeracija.

Parnična punomoć izdana osobi koja nije odvjetnik

Zbog toga što nema stručne sposobnosti i zbog toga što za štetu ne odgovara po pravilima po pojačanoj odgovornosti, ovlaštenja na osnovi parnične punomoći punomoćnika koji nije odvjetnik znatno su uža od ovlaštenja odvjetnika. On ne može:

poduzimati radnje kojima se disponira predmetom spora – priznanje i odricanje od tužbenog zahtjeva, te zaključenje sudske nagodbe,

poduzimati radnje koje su u načelu nepovoljne za stranku i direktno vode do okončanja spora - povlačenje tužbe te odricanje i odustanak od pravnog lijeka,

prenijeti primljenu punomoć na drugu osobu niti ulagati izvanredne pravne lijekove,

poduzimati radnje izvan parnice, zastupati stranku u ovršnom postupu i primati dosuđene troškove.

78


--------------------------------------------------------------------

Isključenje ovlaštenja za poduzimanje navedenih parničnih radnja nije apsolutno. I taj će punomoćnik moći poduzimati navedene radnje ako ga na to vlastodavac izričito u punomoći ovlasti – pozitivna enumeracija.

Na taj način želi se postići izvjestan preventivni efekt upozorenja na značaj ovlaštenja koja stranka daje svom punomoćniku. Izričito ovlaštenje za poduzimanje određenih radnja punomoćnik gubi kad stranka izgubi parničnu sposobnost, kad zz stranke umre ili postane poslovno nesposoban ili ako bude razriješen dužnosti.

Generalna punomoć

Zakon izričito ne regulira generalnu punomoć – punomoć za zastupanje u svim parnicama koje se vode ili bi se mogle voditi u korist ili protiv određene stranke. Ona predstavlja specifičan oblik parnične punomoći. Može se izdati svakoj osobi sposobnoj da bude punomoćnik.Ovu punomoć uređuju sudski poslovnici. Ona se deponira u predsjedništvu suda koje izdaje o tome potvrdu na osnovu koje generalni punomoćnik može djelovati u određenoj parnici kao zastupnik svoje stranke pred svim sudovima u zemlji.

Nesuglasnost između procesnih radnja punomoćnika i stranke

Stranka koja ima punomoćnika, može pored njega poduzimati sve procesne radnje. Problem nesuglasnosti jednostavan je kad punomoćnik poduzme neku radnju koja je u načelu povoljna za stranku koju zastupa: takvu radnju stranka može opozvati. Problem je složeniji kad punomoćnik poduzme za tu stranku u načelu nepovoljnu radnju, a stranka svojom intervencijom nastoji popraviti negativne posljedice aktivnosti svog punomoćnika.

Rješenja sukoba različita su s obzirom na to radi li se:

procesnim radnjama o kojima se punomoćnik i stranka izjašnjavaju o relevantnim činjenicama ili je riječ o

o drugim procesnim radnjama te

mijenja li stranka, odnosno opoziva li izjavu svog punomoćnika na ročištu na kojem je ta izjava dana ili naknadno.

Dok traje ročište na kojemu je punomoćnik dao neku izjavu, bez obzira kakve je prirode ta izjava, stranka može izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika. Izjava stranke veže sud; izmijenjene ili opozvane izjave punomoćnika nemaju procesne važnosti. Ipak, ako je sud već povukao konzekvence iz radnje punomoćnika, prisutna stranka neće moći opozvati tu radnju ako je u odnosu na dio zahtjeva parnica pred tim sudom završena (djelomična presuda na osnovi djelomičnog priznanja).

Ako punomoćnik prizna neku činjenicu na ročištu na kojem stranka nije prisustvovala ili u podnesku, a stranka kasnije izmijeni ili opozove to priznanje, sud je ovlašten prosuditi hoće li uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu koju je punomoćnik priznao, a stranka ju je potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica.

U zakonu nema odredaba o tome kakav značaj ima opoziv, odnosno izmjena neke druge procesne dispozicije punomoćnika poduzete na ročištu na kojemu stranka nije prisustvovala ili u podnesku, pa stranka tu dispoziciju kasnije izmijeni ili opozove. Mogao bi se izvesti zaključak da

79


--------------------------------------------------------------------

takva opozivanja nemaju pravni značaj. Treba uzeti da će stranka moći opozvati i ove dispozitivne radnje punomoćnika kad bi mogla izmijeniti ili opozvati takvu dispozitivnu radnju da ju je sama poduzela. Opoziv će biti relevantan kad se tiče radnja koje su u načelu povoljnije za stranku za koju su poduzete (npr. opozivanje podnesene žalbe) te kad se tiče posrednih dispozicija. Tuženik je ovlašten sve do donošenja presude opozvati priznanje tužbenog zahtjeva, a tužitelj odricanje od tužbenog zahtjeva. To će stranka moći učiniti i kad je priznanje izjavio njezin punomoćnik. Zaključno, stranka ne može biti dovedena u nepovoljniji položaj samo zbog toga što je priznanje dao njezin punomoćnik.

Prestanak punomoći

Punomoć prestaje:

1. okončanjem parnice (ili njenog stadija) za koju je izdana,

2. punomoć za pojedinu parničnu radnju prestaje poduzimanjem te radnje ili nastupanjem okolnosti u kojima poduzimanje nije više aktualno ili je postalo pravno nemoguće

3. smrću, odnosno, gubitkom parnične sposobnosti punomoćnika

4. smrću stranke koja je fizička osoba ili prestankom stranke koja je pravna osoba dolazi do prestanka punomoći koju je ona izdala. U tom slučaju u parnicama o neprenosivim pravima dolazi do obustave postupka, a u parnicama o prenosivim pravima nastupa prekid postupka. Ipak je punomoćnik dužan još mjesec dana obavljati radnje u postupku, ako je potrebno da od stranke otkloni štetu.

5. ako je stranka parničnu punomoć izdala punomoćniku koji nije odvjetnik, gubitak poslovne sposobnosti i parnične sposobnosti stranke koja je fizička osoba, odnosno smrt, gubitak poslovne sposobnosti ili ovlaštenja za zastupanje njezinog zakonskog zastupnika, takvom punomoćniku uvijek prestaju ona ovlaštenja koja u punomoći treba izričito navesti. Ako je stranka izdala punomoć za poduzimanje određene parnične radnje, takva punomoć prestaje gubitkom poslovne sposobnosti stranke, odnosno smrću, gubitkom poslovne sposobnosti ili ovlaštenja za zastupanje njezinog zakonskog zastupnika

6. otvaranjem stečajnog postupka nad dužnikom koji je fizička osoba prestaje punomoć koju je izdao, a odnosi se na imovinu koja ulazi u stečajnu masu

7. u slučaju stečaja pravne osobe punomoć koju je ona izdala prestaje kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečaja

8. opozivom, koji daje stranka, a moguć je u svako vrijeme

9. otkazom, kojeg daje punomoćnik, a je moguć u svako vrijeme. Međutim, punomoćnik nije ovlašten da istovremeno s davanjem otkaza prestane vršiti zastupanje pa će punomoćnik biti dužan još mjesec dana od otkaza obavljati za stranku radnje u postupku ako je to potrebno da od nje otkloni nastupanje štete. Ova njegova dužnost prestaje ako stranka u međuvremenu uzme drugog punomoćnika ili kad stranka saopći da joj pomoć bivšeg punomoćnika više nije potrebna

I opoziv i otkaz punomoći moraju se priopćiti sudu pred kojim se vodi postupak.

80


--------------------------------------------------------------------

Pravilnost punomoći kao procesna pretpostavka

To je procesna pretpostavka za pokretanje i vođenje postupka te za meritorno odlučivanje u parnici. Odredbe o punomoći prisilne su naravi; sud pazi na njih po službenoj dužnosti tijekom čitavog postupka. Osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik dužna je, već pri poduzimanju prve radnje, podnijeti sudu punomoć.

Zakon ovlašćuje sud da dozvoli da radnje u postupku poduzme privremeno i uvjetno (rezolutivno) i osoba koja nije podnijela punomoć, ali tvrdi da je ovlaštena na zastupanje, pa čak i osoba kojoj stranka još nije izdala punomoć –negotiorum gestor (poslovođa bez naloga). Ako punomoć ili izjava o odobrenju poduzetih radnja ne budu podnesene u određenom roku, sud će nastaviti postupak ne uzimajući u obzir radnje osobe bez punomoći. Radnje poduzete bez punomoći ne važe ex tunc ( od tada; izraz kojim se označava da neki propisa ili pravni akt djeluje unatrag).

Kao punomoćnik se može pojaviti i osoba koja ima ispravu koja ga ovlašćuje na zastupanje iako u suštini takvog ovlaštenja nema (npr. ako je isprava krivotvorena ili zastarjela) – falsus procurator (lažni zastupnik). Ako sud utvrdi da osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik nije ovlaštena zastupati, ukinut će parnične radnje koje je ta osoba poduzela, osim ako ih stranka naknadno ne odobri.

Ako sud svoju odluku zasnuje na radnjama poduzetim od osobe koja nije imala punomoć, odnosno od osobe koja nije imala ovlaštenja za zastupanje kao punomoćnik, to je razlog apsolutne ništavosti. Ona je i razlog ništavosti zbog koje se može tražiti ponavljanje postupka, ako već nije bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem postupku. Pravo na traženje ponavljanja postupka nije ograničeno objektivnim rokom. I revizija se može izjaviti zbog takve povrede, ali revizijski sud u povodu tog izvanrednog pravnog lijeka na nj ne pazi po službenoj dužnosti.

Državni odvjetnik kao zastupnik u parnici

Osnove za njegovo postupanje u parnici su dvije:

1. Po zakonu ex lege - nadležno državno odvjetništvo zastupa Republiku Hrvatsku u zaštiti imovinskih i drugih prava ako zakonom ili na njemu utemeljenom odlukom nadležnog državnog tijela nije određeno drugačije.

- Općinska državna odvjetništva zastupaju RH u postupcima pred općinskim sudom i pred upravnim tijelima.

- Županijska državna odvjetništva zastupaju RH u postupcima pred županijskim sudom i trgovačkim sudom

- Državno odvjetništvo RH zastupa RH, poduzima pravne radnje iz svoje nadležnosti radi zaštite Ustava i zakonitosti pred Ustavnim sudom, poduzima radnje iz svoje nadležnosti pred Vrhovnim sudom, Upravnim sudom, Visokim trgovačkim sudom, Visokim prekršajnim sudom i međunarodnim te stranim sudskim i drugim tijelima. DO RH zastupa RH u imovinskim sporovima pred inozemnim sudovima, ustanovama i drugim tijelima. U postupcima koji se vode pred međunarodnim ili stranim sudovima ili drugim tijelima ako prema međunarodnom pravu DO RH ne može zastupati, Glavni državni odvjetnik može ovlastiti odgovarajućeg stranog stručnjaka uz suglasnost Vlade RH. U postupcima koji se

81


--------------------------------------------------------------------

vode pred međunarodnim ili stranim sudovima ili drugim tijelima u kojima je stranka RH, Vlada RH može odlučiti da ju zastupa odgovarajući hrvatski ili strani stručnjak, uz ili bez sudjelovanja DO RH.

2. Na temelju posebne punomoći nadležna državna odvjetništva mogu zastupati u građanskim i upravnim predmetima pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, te jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave, kada je to s obzirom na predmet postupka opravdano, a ako nadležni državni odvjetnik odbije prihvati punomoć dužan je o tome izvijestiti višega državnog odvjetnika, koji donosi konačnu odluku. Nadležna državna odvjetništva dužna su u slučajevima kada se radi o imovinskim stvarima od osobitog značenja za RH ili iznimno visoke vrijednosti, a treba se odreći tužbenog zahtjeva ili odustati od pravnog lijeka o tome izvijestiti državno odvjetništvo RH , koje će bez odgode o tome izvijestiti Vladu RH koja može dati uputu za postupanje u takvim sporovima.

Troškovi zastupanja pred sudovima i drugim nadležnim tijelima priznaju se nadležnom državnom odvjetništvu prema propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika. Sredstva naplaćena na ime troškova zastupanja prihod su državnog proračuna.

Pravna priroda sudjelovanja državnog odvjetnika u parnici u svojstvu zastupnika

U situacijama u kojima određene pravne osobe i državna tijela zastupa po zakonu, državni odvjetnik u parničnom postupku vrši funkciju zastupnika po zakonu, a u slučajevima u kojima ovlaštenje za zastupanje izvodi iz dobivene punomoći, on u parničnom postupku nastupa kao punomoćnik.

RH, stranka koju državni odvjetnik zastupa ex lege jest pravna osoba. Ona stoga ima poslovnu i parničnu sposobnost. Već zbog toga, u normalnom tijeku stvari, ona ne može imati zakonskog zastupnika jer zakonskog zastupnika stranci postavlja netko treći, ako nije parnično sposobna, pa stoga nema niti ovlaštenja da imenuje zz-a. Zakonski zastupnik ne može biti vezan uputama nesposobne stranke.

Državni odvjetnik je :

Tijelo pravne osobe koju ex lege zastupa, zbog čega se njegov pravni položaj približava onome organa zastupnika (zastupnik po zakonu)

Vezan je stavovima i uputama stranke koju zastupa po zakonu čime se njegov položaj približava položaju dobrovoljnog zastupnika, punomoćnika.

Pravila o državnom odvjetniku kao zastupniku ex lege RH svode se u biti na pravila o prisilnom zastupanju stranaka koje obavlja kvalificirani punomoćnik. Pravna osoba koju državni odvjetnik zastupa po zakonu u pravilu nema postulacijske sposobnosti. Tu sposobnost ima za tu pravnu osobu državni odvjetnik – kao generalni punomoćnik po zakonu, a ne kao zakonski zastupnik.

82


--------------------------------------------------------------------

IIIAKTIVNOSTI PROCESNIH SUBJEKATA U PARNICI

PARNIČNE RADNJE

Parnična radnja je držanje procesnog subjekta koje neposredno proizvodi izvjestan, zakonom utvrđeni, procesnopravni učinak u parnici.

Parnična radnja može se poduzeti aktivno, a također i nečinjenjem, konkludentno propuštanjem očekivanog činjenja. Međutim, propuštanje je procesno relevantno samo kad to zakon određuje.

Do je po mišljenju jednih za parničnu radnju bitno da je stranka htjela radnju (irelevantan je njezin odnos prema procesnoj posljedici radnje), po mišljenju drugih volja stranke čak ni u tom smislu nije odlučna za kvalifikaciju određenog držanja kao parnične radnje. Parnične radnje su samo ona držanja procesnih subjekata koja su regulirana procesnim pravom u pogledu pretpostavaka za njihovo poduzimanje, pravila za njihovo izvođenje i posljedica njihovog poduzimanja. Parnična radnja je samo ono držanje koje neposredno proizvodi procesnopravni učinak u parnici.

83


--------------------------------------------------------------------

Vrste parničnih radnja

S obzirom na subjekte:

- parnične radnje stranaka,

- suda,

- ostalih sudionika u postupku.

S obzirom na sadržaj :

- radnje suda tiču se pripremanja i donošenja odluke,

- radnje stranaka tiču se iznošenja zahtjeva, prijedloga, tvrdnji i

dokaza. Radnje mogu biti izjave volje (npr. tužba, žalba ,

presuda) ili izjave o znanju (navođenje činjenica i dokaza).

S obzirom na formu :

- pismene.

- usmene.

PARNIČNE RADNJE STRANAKA

Da bi parnične radnje stranaka proizvele procesno relevantan učinak potrebno je da osoba koja ih poduzima ima stranačku i parničnu sposobnost. Parnične radnje stranaka upravljene su neposredno sudu pa postižu procesnopravni učinak u momentu poduzimanja pred sudom.

Parnične radnje stranaka rezultat su njihovih dispozitivnih ovlaštenja. Nasuprot procesnim ovlaštenjima nema procesnih dužnosti stranaka za poduzimanje određene parnične radnje. Nasuprot procesnim ovlaštenjima postoje samo tzv. procesni tereti stranaka.

Jednostrane i dvostrane parnične radnje

Parnične radnje stranaka u pravilu su jednostrane. Za njihovu je valjanost bez značenja je li protivnik za njih saznao i je li se s njima suglasio. Izuzetno, neke parnične radnje stranaka postižu procesnopravno relevantan učinak samo ako ih poduzmu obje stranke suglasno.

84


--------------------------------------------------------------------

Takvo značenje ima sudska nagodba kao specifičan procesnopravni i građanskopravni ugovor; radnje koje dovode do mirovanja postupka. U nekim slučajevima efekt parnične radnje jedne stranke zavisi od naknadne (izričite ili prešutne) suglasnosti protivnika. Tako je u slučaju povlačenja ili preinake tužbe.

Bezuvjetne i uvjetne parnične radnje

Razlozi pravne sigurnosti ne dopuštaju da se rezultati postupka učine zavisnim od nastupanja određenih uvjeta. U parničnom postupku ne mogu se poduzimati radnje koje bi po svom pravnom značenju bile slične tzv. šepavim pravnim poslovima (negotia claudicantia) građanskog prava. No, sud je ovlašten - u stadiju nastojanja da se ti nedostaci otklone – poduzimati one radnje zbog čije bi odgode mogle nastati štetne posljedice za stranku. Radnje stranaka (i suda) poduzete u tom intervalu imju samo uvjetno značenje.

Učinak procesnih radnja stranaka ne može se učiniti zavisnim od nastupanja izvanprocesnih uvjeta. No, učinak procesnih radnja može se učiniti zavisnim od naknadnog nastupanja nekog rezolutivnog uvjeta koji treba nastupiti u parnici u kojoj se radnja poduzima. Ako uvjet naknadno nastupi, treba uzeti da poduzeta parnična radnja nije ni bila poduzeta. Trebalo bi uzeti da takvo značenje ima eventualno objektivno i subjektivno kumuliranje tužbenih zahtjeva.

Neposredne i posredne parnične radnje stranaka

Neposredne parnične radnje stranaka proizvode krajnji procesnopravni učinak bez interpoliranja određene sudske aktivnosti između radnje stranke i toga procesnopravnog učinka. Učinak nastupa ex lege; odluka suda u povodu takve radnje može imati samo deklaratorni značaj.

Ako se tužba tretira kao radnja kojom se pokreće parnica – tužba je neposredna procesna radnja. Isto značenje ima i žalba u odnosu na pokretanje instancijskog postupka. Držanje parničnih stranaka kojima uzrokuju mirovanje, izjava o povlačenju tužbe ili žalbe, zaključenje sudske nagodbe – primjeri su neposrednih parničnih radnja stranaka.

Posredne parnične radnje stranaka nisu podobne da same po sebe prouzroče krajnji željeni procesnopravni učinak. Između njih i procesnopravnog učinka koji stranka njihovim poduzimanjem želi postići potrebno je da se interpolira određena aktivnost suda.

Ako se tužba tretira kao zahtjev upravljen sudu za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, tužba je posredna parnična radnja. Pravni lijekovi su posredne parnične radnje.

Ofenzivne i defenzivne parnične radnje stranaka

Ofenzivne ili napadačke parnične radnje poduzimaju se radi ostvarivanja određene pravne zaštite usmjerene na postizavanje samostalnog procesnog rezultata.

Defenzivne parnične radnje imaju za cilj osujećivanje postizavanja rezultata koje protivnik nastoji ostvariti svojim ofenzivnim radnjama.

85


--------------------------------------------------------------------

Ofenzivne parnične radnje u pravilu poduzima tužitelj, a defenzivne tuženik. Jedna te ista parnična radnja može biti ofenzivna ili defenzivna, zavisno od funkcija koje se takvoj parničnoj radnji namjenjuju.

Ofenzivne parnične radnje složene su po svojoj strukturi, one sadrže;

1. određeni zahtjev2. činjenice na kojima se zahtjev zasniva3. dokaze kojima se navedene činjenice mogu utvrditi4. pravna osnova zahtjeva koja nije neophodan ali je moguć element ofenzivne

parnične radnje.

Defenzivna parnična radnja može biti poduzeta radi osporavanja svih ili samo nekih elemenata ofenzivne parnične radnje. Ona će biti u pravilu uspješna ako uspije obezvrijediti makar jedan od elemenata ofenzivne parnične radnje.

Defenzivne parnične radnje:

1. osporavanje činjenične osnove ofenzivne parnične radnje može se ograničiti na obično poricanje istinitosti činjeničnih navoda – negatio – npr. nije istina da je A dao R-u određeni iznos novca.

2. osporavanje činjeničnih navoda može se sastojati još i u isticanju tvrdnje o istodobnom postojanju nekih drugih činjenica koje isključuju mogućnost postojanja osporavane činjenice ili je makar ograničuju, pa joj time oduzimaju smisao koji joj pridaje stranka koja poduzima ofenzivnu radnju – negatio per positionem alterius (nijekanje uz isticanje sadržajno suprotne tvrdnje) – npr. nije istina da je tuženik na mjestu X pregazio tužitelja; tuženik je u isto vrijeme bio na mjestu Y.

3. negiranje ili ograničavanje značenja činjeničnih navoda iznesenih u ofenzivnoj parničnoj radnji može se sastojati i u iznošenju tvrdnje o postojanju činjenica koje su nastupile naknadno, nakon činjenica navedenih u ofenzivnoj radnji, no koje ograničuju ili oduzimaju smisao činjenicama na koje se poziva ofenzivna parnična radnja, iako se postojanje tih činjenica ne poriče – exceptio (prigovor) – istina je da je A dao R-u određeni iznos novca, no R je sutradan taj iznos vratio A-u.

Defenzivna parnična radnja može se ograničiti samo na osporavanje p r a v n e osnovanosti zahtjeva istaknutog u ofenzivnoj parničnoj radnji, ne osporavajući osnovanost činjeničnih navoda i snagu dokaznih sredstava.

Defenzivni prigovori mogu biti građanskopravne ili procesnopravne naravi.

Defenzivni prigovori su:

1. peremptorni kad se tvrdi da je određeno pravo prestalo 2. dilatorni kad se tvrdi da još nije nastupio moment nakon kojeg se može tražiti ostvarenje

osporavanog zahtjeva.

Opozive i neopozive parnične radnje stranaka

86


--------------------------------------------------------------------

U zavisnosti od toga je li stranka ovlaštena svojom naknadnom parničnom radnjom oduzeti procesnopravno značenje već poduzetoj parničnoj radnji, radnje stranaka su opozive ili neopozive.

Sve posredne parnične radnje stranaka opozive su dok sud o njima ne donese određenu odluku, a neposredne parnične radnje, naprotiv, nisu opozive.

Opozivanje priznanja činjeničnih navoda protivnika podvrgnuto je posebnom režimu zbog dvostruke pravne prirode te parnične radnje (izjava o volji i o znanju). Sud će prosuditi hoće li uzeti za priznatu ili za osporenu činjenicu koju je stranka priznala, a poslije potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica.

Pobijanje parničnih radnji stranka

Osporavanje, odnosno pobijanje učinka parničnih radnja stranaka može se obavljati pod uvjetima i u postupku koje predviđa procesno pravo. U parničnom postupku vlada načelo da se u načelu ne može osporavati učinak poduzete parnične radnje stranke zbog mana u volji osobe koja je radnju poduzela.

Ipak postoje izuzeci:

- ponavljanje pravomoćno završenog postupka može se tražiti ako je do odluke suda došlo zbog kaznenog djela suca, protivne stranke ili koje treće osobe, a to kazneno djelo može biti prijevara ili prisila stranke koja je poduzela radnju pod utjecajem takvog djela. Ipak je, pod određenim pretpostavkama, nedostatak u volji stranke koja je poduzela neku parničnu radnju procesnopravno relevantan. Treba uzeti da je zbog tih razloga moguće pobijati odluku i u stadiju redovnim pravnih lijekova.

- presuda na temelju priznanja i presuda na temelju odricanja mogu se pobijati zbog toga što je izjava o priznaju odnosno odricanju dana u zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare.

Otklanjanje negativnih posljedica prouzročenih poduzimanjem parnične radnje koja zbog određenih nedostatka ne može prouzročiti procesni učinak može se postići naknadnim pravilnim poduzimanjem takve radnje. Ponovno poduzeta radnja proizvodi procesni učinak u pravilu ex nunc (od sada ; izrazom se označava da neki pravni akt djeluje tek od trenutka njegovog donošenja, poduzimanja, nastanka, a ne unatrag) , no u određenim slučajevima ona djeluje ex tunc (od tada; izraz kojim se označava da neki propisa ili pravni akt djeluje unatrag, tj. prije svog donošenja – od trenutka označenog u njemu ili od trenutka kad su nastupile odgovarajuće relevantne okolnosti) pa se smatra da je bila valjano poduzeta već kad je bila, unatoč nedostacima, poduzeta prvi put.

U nekim drugim slučajevima kad se nedostaci tiču sposobnosti osobe koja poduzima radnju, sanacija se može izvršiti naknadnom ratihabicijom radnje koja je prilikom poduzimanja bila manjkava ili pravno irelevantna. Radnje stječu pravno relevantni učinak ex tunc protekom određenog procesnog stadija ( protekom roka za ulaganje pravnog sredstva, nastupanjem pravomoćnosti odluke).

PARNIČNE RADNJE SUDA

87


--------------------------------------------------------------------

Opće procesne pretpostavke za valjanost radnja koje poduzima sud jesu nadležnost suda, pravilan sastav suda i nepristranost sudaca.

Parnične radnje koje poduzima sud imaju jedan zajednički osnovni zadatak – da dovedu do odluke o biti spora, o osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva za pružanje određene pravne zaštite.

Sudske odluke

Sudske odluke su parnične radnje kojima sud izražava svoju volju o pitanjima koja se pojavljuju tijekom parnice.

Odluke suda s obzirom na sadržaj pravne zaštite koja se njima pruža:

deklaratorne,

kondemnatorne i

konstitutivne naravi.

Odluke suda mogu biti procesne ili građansko – materijalnopravne naravi zavisno od toga jesu li rezultat primjene procesnih ili supstancijalnih građanskopravnih pravila. Pritom i meritorne odluke mogu biti i procesne i građanskopravne materijalno-pravne naravi. Tako bi presuda o poništaju arbitražnog pravorijeka zato što je stranci onemogućeno raspravljanje pred arbitražnim sudom bila procesna odluka, dok bi presuda o poništaju kupoprodajnog ugovora zbog mana u volji bila građanskopravna materijalna odluka.

Sudske odluke su pripremne kad se njihov cilj sastoji u ostvarivanju pretpostavaka za donošenje odluke o glavnom pitanju. One su konačne kad se njima završava postupak pred sudom određenog stupnja ili pred sudom uopće.

Oblik sudskih odluka

Po svojoj formi sudske odluke donose se u obliku presude ili rješenja. Presudom sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, o meritornom i glavnom pitanju spora – o osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva za pružanje određene pravne zaštite. U obliku rješenja sud odlučuje o pitanjima procesne naravi.

Od ovog osnovnog pravila zakon odstupa i rješenjem odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva:

u parnicama zbog smetanju posjeda,

u postupku izdavanja platnog naloga,

odluka o troškovima uvijek se smatra rješenjem, čak i kad je inkorporirana u presudi,

u povodu tzv. stupnjevite tužbe sud o tzv. manifestacijskom zahtjevu odlučuje rješenjem.

88


--------------------------------------------------------------------

U instancijskom postupku kad se pravni lijek odbija ili preinačuje pobijana presuda, to se čini presudom. Međutim, kad se pravni lijek odbacuje ili kad se pobijana presuda ukida to se čini rješenjem.

Upravljanje postupkom

O pitanjima koja se odnose na upravljanje postupkom sud odlučuje rješenjem za čiji sadržaj nije vezan pa svoje rješenje može opozvati kad god rezultati postupka pokažu da ono više nije umjesno, odnosno svrsishodno.

Donošenje sudske odluke

Donošenje sudske odluke predstavlja intelektualni i voljni proces u osobi suca. Zakonske odredbe o donošenju odluka odnose se samo na slučaj kad odluku donosi kolegijalni sudski organ – vijeće. Vijećati znači raspravljati o pitanjima koja su predmet postupka, uz uzajamnu razmjenu mišljenja o načinu kako bi trebalo shvatiti određene probleme i kakvu bi odluku trebalo donijeti. Ono uvijek prethodi donošenju odluke.

Glasovati znači odlučivati o predmetu određenim izjašnjavanjem u prilog ili protiv prijedloga odluke. Prvo se odlučuje o procesnim pitanjima, zatim o prethodnim pitanjima, a tek na kraju o glavnoj stvari. Predsjednik vijeća rukovodi vijećanjem i glasovanjem i glasuje posljednji da svojim autoritetom ne bi utjecao na stav ostalih članova vijeća. On se brine da se o svim pitanjima svestrano i potpuno raspravlja.

Članovi vijeća ne mogu odbiti da glasuju o pitanjima koja postavi predsjednik vijeća, no mogli bi odbiti da se tijekom vijećanja o njima meritorno izjasne. Za svaku odluku vijeća potrebna je većina glasova; apsolutna većina.

Ako se u pogledu biti pojedinih pitanja o kojima se odlučuje glasovi podijele, tako da nijedno od njih nema (apsolutnu) većinu, treba razdvojiti pitanja i glasovanje ponavljati sve dok se ne postigne većina.

Ako se u pogledu visine novčane svote ili količine glasovi podijele na više od dva mišljenja, ponovno će se raspravljati o razlozima za svako mišljenje pa ako se i nakon toga ne može postići većina, glasovi dani za najveću novčanu svotu ili količinu dodat će se glasovima danim za najbližu manju novčanu svotu ili količinu sve dok se ne postigne većina. Mjerodavan je u stvari srednji glas a ne aritmetička sredina stvarnih glasova. (ako se vijeće sastoji od tri člana pa prvi glasuje za 27, drugi za 5, a treći za 1 –donesena odluka glasit će 5).

Vezanost suda za parnične radnje koje je poduzeo

Sud je u pravilu vezan odlukama koje je donio tijekom postupka. Svoju odluku za koju je vezan sud ne može sam izmijeniti već to može učiniti samo sud nadležan da rješava u postupku u povodu pravnih lijekova protiv te odluke. Odlukama donesenim u obliku presude sud je uvijek vezan.

Ako presudu objavljuje vezan je za nju čim je objavljena, a ako je ne objavljuje čim je otpravljena. Odlukama koje donosi u obliku rješenja sud je vezan ako se one ne odnose na upravljanje parnicom ili ako inače zakonom nije što drugo određeno. O pitanjima o kojima je odlučio rješenjem za koje nije vezan, sud može ponovno raspravljati i odlučivati, kad god se za to pokaže potreba.

89


--------------------------------------------------------------------

Prema strankama presuda u pravilu ima učinak od dana kada im je dostavljena. Isto vrijedi i za rješenje koje se dostavlja strankama. Ako se rješenje stranci ne dostavlja ono prema strankama ima učinak čim je objavljeno.

JEZIK SUDA I STRANAKA

U Ustavu RH zapisano je da su u RH u službenoj upotrebi hrvatski jezik i latinično pismo, ali da se u pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu upotrebu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanim zakonom.

Stranke imaju pravo pri sudjelovanju na ročištima i pri usmenom poduzimanju drugih radnji pred sudom upotrebljavati svoj jezik. Ovo pravilo se odnosi i na domaće državljanine i na strance. Ako se postupak ne vodi na jeziku stranaka, osigurat će im se usmeno prevođenje na njihov jezik onoga što se na ročištu iznosi, te usmeno prevođenje isprava koje se na ročištu koriste radi dokazivanja. Sud je dužan poučiti stranke na pravo da usmeni postupak prate na svom jeziku uz pomoć tumača.

Oni se mogu odreći prava na prevođenje ako izjave da znaju jezik na kojem se vodi postupak. U zapisnik će se zaključiti da im je dana pouka te njihovo eventualno odricanje. Prevođenje obavljaju tumači. Troškovi prevođenja padaju na teret stranke ili sudionika kojega se tiču.

Pozivi, odluke i druga pismena upućuju se strankama i drugim sudionicima u postupku na hrvatskom jeziku i na latiničnom pismu. Stranke su svoje podneske (tužbe, žalbe) dužne upućivati sudu na hrvatskom jeziku u latiničnom pismu.

Upotreba jezika i pisma nacionalnih manjima se u parničnom postupku uređuje se Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Odredbe se primjenjuju u parničnim postupcima pred sudovima prvog stupnja, osim u parničnim postupcima pred trgovačkim sudovima. Troškovi prevođenja na jezik nacionalne manjine koji nastanu primjenom odredaba Ustava Republike Hrvatske, ZPP-a te drugih zakona o pravu pripadnika nacionalnih manjina na uporabu svoga jezika padaju na teret sredstava suda.

U općinama, gradovima i županijama u kojima je u ravnopravnoj upotrebi jezik i pismo nacionalne manjine, prvo pismeno u postupku dostavlja se stranci na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu i na jeziku i pismu nacionalne manjine koji je u ravnopravnoj službenoj upotrebi.

Jezik i pismo na kojem je predan odnosno priopćen prvi podnesak stranke smatra se jezikom i pismom na koje se stranka želi služiti u postupku.

Ako su se sudionici u postupku izjasnili za upotrebu dvaju ii više jezika i pisama koji su u ravnopravnoj službenoj upotrebi, u postupku se uz hrvatski jezik i latinično pismo, koristi jezik i pismo o čijoj se upotrebi sudionici u postupku sporazume.

Ako se takav sporazum ne postigne, u postupku će se koristiti jezik i pismo nacionalne manjine kojim se služi većina sudionika u postupku, uz osiguranje tumača za ostale sudionike u postupku.

Sudovi uzimaju u postupak molbe za pravnu pomoć inozemnih sudova samo ako su dostavljene diplomatskim putem i ako su molba i prilozi sastavljeni na jednom od jezika koji je u službenoj upotrebi suda ili ako je priložen ovjereni prijevod na tom jeziku.

Molbe domaćih sudova za pravnu pomoć dostavljaju se inozemnim sudovima diplomatskim putem, sastavljene na jeziku zamoljene države ili s ovjerenim prijevodom na tom jeziku. Ova pravila vrijede ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.

Apsolutno bitna povreda postoji ako je sud, protivno ZPP-u, odbio zahtjev stranke da u postupku upotrebljava svoj jezik ili pismo ili da prati tijek postupka na svom jeziku, i ako se zbog takve povrede svog prava stranka žalila. Relativno bitna povreda - propuštanje da se u zapisniku

90


--------------------------------------------------------------------

registrira davanje upozorenja ili izjave o odricanju. Zbog povreda prava o upotrebi jezika i pisama može se , pod navedenim okolnostima, podnositi revizija.

PODNESCI

Ako za pojedine radnje nije određen oblik u kojem se mogu poduzeti parnične radnje stranaka poduzimaju se na ročištu - usmeno, a izvan ročišta - pismeno. Podnesci su pismena u kojima stranke i ostali sudionici u postupku poduzimaju procesne radnje. I saopćenje telegrafskim putem tretira se kao podnesak. Podnesci moraju biti razumljivi i sadržavati sve što je potrebno da bi se njima moglo postupati.

Podnesci koje treba dostaviti protivnoj stranci, predaju se sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Tako treba postupiti i kad se uz podnesak podnose prilozi. Ako je na protivnoj strani više osoba koje imaju zajedničkog zz ili punomoćnika, mogu se za sve te osobe podnesci i prilozi predavati u jednom primjerku. Ako podnesci ili prilozi nisu podneseni u dovoljnom broju primjeraka, sud će odrediti da se oni prepišu na trošak stranke, uz odgovarajuću primjenu propisa o sudskim pristojbama.

Podnesci se s obzirom na svrhu zbog koje se podnose dijele na pripremne i konačne ili dispozitivne. U pripremnima se navode činjenice na kojima se zasniva zahtjev i dokazi samo koliko je to potrebno da posluži orijentaciji suda i protivnika za pripremanje rasprave o najavljenom zahtjevu. Konačni ili dispozitivni su definitivna osnova za donošenje odluke.

Isprave koje se prilažu podneskom, podnose se u izvorniku ili u prijepisu. Sud će takvu ispravu zadržati, a protivnoj stranci dopustiti da je razgleda. Kad prestane potreba da se takva isprava drži u sudu, vratit će se podnositelju na njegov zahtjev. Ako je isprava priložena u prijepisu, sud će, na zahtjev protivne stranke, pozvati podnositelja da podnese sudu ispravu u izvorniku, a protivnoj stranci dopustiti da je pregleda.

Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati, sud će podnositelja podučiti i pomoći mu da ga ispravi odnosno dopuni te će ga zato pozvati u sud ili će mu podnesak vratiti radi ispravka i odrediti rok za ponovno podnošenje podneska. Ako podnesak bude ispravljen ili dopunjen u tom roku, smatrat će se da je podnesen sudu onoga dana kad je prvi put bio podnesen. Ako podnesak ne bude u tom roku vraćen sudu, smatrat će se da je povučen. Ako podnesak bude vraćen sudu bez ispravka ili dopune, odbacit će se.

Telegrafski podnesak koji ne sadrži što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati smatrat će se da je predan u roku ako uredan podnesak bude predan ili upućen sudu preporučenom pošiljkom u roku od 3 dana od dana predaje telegrama pošti.

Sud prvog stupnja kaznit će novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.000,00 do 20.000,00 kuna pravnu osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika u postupku. Novčana kazna može se izreći i zastupniku stranke ako je on odgovoran za vrijeđanje suda.

ZAPISNICI

Sudski zapisnici su javne isprave koje sud sastavlja o radnjama koje poduzimaju stranke ili drugi sudionici u postupku pred sudom, usmeno na ročištu ili izvan ročišta. Odluku o tužbenom zahtjevu sud donosi na temelju rezultata usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja. Stoga sudski zapisnik nije u pravilu osnova na temelju koje sud donosi odluku. Njegova je glavna svrha da posluži

91


--------------------------------------------------------------------

kao dokaz o sadržaju poduzetih procesnih radnja i kao temelj na osnovu kojega viši sud kontrolira pravilnost provedenog postupka.

Sudski zapisnik je javna isprava, pa u pogledu njegove dokazne snage važe opće odredbe o dokaznoj snazi javnih isprava po kojima se autentičnom javnom ispravom dokazuje istinitost onoga što se potvrđuje ili određuje. Bez obzira na to jesu li stranke uložile prigovor protiv sadržaja zapisnika u vrijeme njegovog sastavljanja, dopušteno je dokazivati da su u zapisniku neistinito utvrđene činjenice ili da je zapisnik nepravilno sastavljen.

Zapisnik treba sadržavati bitne podatke o poduzetoj procesnoj radnji. Stranke imaju pravo pročitati zapisnik ili zahtijevati da im se on pročita te iznijeti svoje prigovor na sadržaj zapisnika. Shvaćanje po kojem bi stranke bile d u ž n e staviti svoje prigovore na sadržaj zapisnika glavne rasprave do njenog zaključenja nema uporišta u zakonskim tekstovima.

Zapisnik potpisuju sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća, zapisničar, stranke odnosno njihovi zastupnici i tumač. Svjedoci i vještaci potpisuju svoj iskaz na zapisniku kad ih se saslušava. Nepismena osoba ili osoba koja se ne može potpisati će na zapisnik staviti otisak kažiprsta, a zapisničar će ispod otiska napisati njeno ime i prezime.

O vijećanju i glasovanju sastavlja se poseban zapisnik. Odvojena mišljenja priključuju se zapisniku o vijećanju i glasovanju ako nisu unesena u sam zapisnik. Taj zapisnik potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar. Taj će se zapisnik zatvoriti u poseban omot, te ga može razgledati samo viši sud kad odlučuje o pravnom lijeku i u tom slučaju zapisnik će se ponovo zatvoriti u omot i na omotu naznačiti da je zapisnik pregledan.

Ako je kod višeg suda u postupku u vezi s pravnim lijekom odluka donesena jednoglasno, neće se sastaviti zapisnik, nego će se na izvorniku odluke staviti bilješka o vijećanju i glasovanju.

DOSTAVA

Ako je propuštanjem dostave nekoj stranci onemogućeno da raspravlja, to predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog koje se mogu podnositi i izvanredni pravni lijekovi. Nedostaci u dostavi mogu se sanirati faktičnim upuštanjem u postupak one stranke na štetu koje je izvršena povreda pravila o dostavi.

Dostava je određena zakonom propisana aktivnost nadležnih tijela i osoba usmjerena na to da se adresatima pruži mogućnost da saznaju za sadržaj pismena koja im se upućuju. Dostaviti pismeno adresatu ne znači ne znači nužno i uručiti ga adresatu, a još manje upoznati ga sa sadržajem pismena koje se dostavlja.

Redovna tijela dostavne službe su:

pošta određeni sudski službenik nadležno tijelo upravejavni bilježnici

neposredno u sudu sudac.

Dostava se smatra obavljenom tek kad tijelo koje obavlja dostavu poduzme propisane radnje dostave, a ne već onda kada se pismeno preda tom tijelu radi dostave adresatu. Vojnim osobama, pripadnicima redarstvene službe poziv se dostavlja preko njihovog zapovjedništva. Osobama lišenim slobode dostava se obavlja preko uprave zatvora. Kad dostavu treba izvršiti u inozemstvo ili strancima koji uživaju pravo imuniteta, dostava se obavlja diplomatskim putem. Dostava hrvatskim državljanima u inozemstvu može se obaviti preko nadležnom konzularnog predstavnika ili diplomatskog predstavnika koji obavlja konzularne poslove, ako adresat na to pristane.

Javnobilježnička ili "leteća" dostava

92


--------------------------------------------------------------------

Takva će se dostava koristiti u slučajevima u kojima se tuženik ne može pronaći pa tužitelj preuzima na sebe teret da traga za njim i da mu pokuša obaviti dostavu preko javnog bilježnika kada i gdje ga pronađe. Zatim, kad bi tuženika koji izbjegava dostavu sudskih pismena preko pošte trebalo «iznenaditi» javnobilježničkom poštanskom pošiljkom.

Karakteristika je te dostave da se određuje na prijedlog stranke koja izjavi da je spremna snositi time izazvane troškove. Troškovi dostave putem javnoga bilježnika ulaze u parnične troškove, ako sud ocijeni da su oni bili nužni.

Sporazum stranaka o adresi dostave

Stranke pisanim sporazumom mogu predvidjeti da se dostava jednoj od njih kao tuženiku u sporovima na koje se taj sporazum odnosi obavlja na određenoj adresi ili preko određene osobe (npr. kod javnog bilježnika) u RH.

Smatra se da je dostava obavljena tuženiku kada je pismeno dostavljeno osobi naznačenoj u sporazumu. Ako se dostava na ugovorenoj adresi ili u sporazumu predviđenoj osobi ne uspije obaviti, sud je dužan odrediti da se daljnje dostave tuženiku obavljaju stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatra se da je dostava obavljena 8. dana od dana stavljanja pismena na ploču suda.

Izravno upućivanje pismena stranaka

Ako se stranke tijekom postupka o tome suglase, sud će odlučiti da one izravno upućuju jedna drugoj podneske i druga pismena , i to preporučeno preko pošte uz povratnicu. Stranci koja je pravna osoba ili fizička osoba s registriranom djelatnošću, pismena se mogu izravno predati izravno u njezinom sjedištu, uz potvrdu o preuzimanju pošiljke ovjerovljenu njenim pečatom.

U parnici u kojoj obje stranke zastupaju odvjetnici ili državni odvjetnici, sud može odrediti da zastupnici stranaka izravno upućuju podneske jedni drugima – poštom uz povratnicu ili da ih izravno predaju u uredu, odnosno pisarnici. U tom drugom slučaju pristanak stranaka, odnosno njihovih zastupnika nije potreban. Predaja pismena će se u pravilu tijekom postupka dokazivati dostavnicom.

Adresati

Dostava odvjetniku kao punomoćniku može se obaviti i predajom pismena osobi koja radi u njegovom uredu. Dostava se obavlja odvjetniku punomoćniku stranke, a ne onome koji ovoga zamjenjuje na ročištu. Dostava odvjetniku punomoćniku valjana je i ako je pismo primio član njegova kućanstva, ako se njegova kancelarija nalazi u njegovom stanu, ili njegov pripravnik. Dostava pismena nije pravilna ako je izvršena preuzimatelju kancelarije odvjetnika koji je punomoćnik stranke. I onda kad na ročište pozove stranku osobno, sud je dužan poziv za to ročište dostaviti i njezinom punomoćniku. Pravilo o dostavi punomoćniku, a ne stranci kogentne je naravi, pa ni stranke ne mogu izbjeći njegovu primjenu unošenjem takvih klauzula u punomoć.

Dostava državnim tijelima i pravnim osobama obavlja se predajom pismena osobi ovlaštenoj za primanje pismena ili radniku koji se zatekne u uredu, odnosno poslovnoj prostoriji. Kad pismeno treba dostaviti državnom odvjetništvu, dostava se obavlja predajom pismena njihovoj pisarnici.

Zastupnik za primanje pismena

Ako tužitelj nema punomoćnika kojemu bi se dostava mogla obaviti u RH , a tužitelj ili njegov zastupnik se nalaze u inozemstvu, dužni su već prigodom podnošenja tužbe imenovati

93


--------------------------------------------------------------------

punomoćnika za primanje pismena u RH. Ako oni tako ne postupe, sud je dužan tužbu odbaciti, treba uzeti, bez prethodnog pozivanja tužitelja da taj nedostatak otkloni po općim pravilima za ispravljanje odnosno dopunu podnesaka. Rješenje o odbacivanja dostavlja se diplomatskim putem.

Tuženika ili njegovog zastupnika koji se nalaze u inozemstvu u slučaju u kojem tuženik nema punomoćnika kojemu bi se dostava mogla obaviti u RH (ili sud za takvog punomoćnika ne zna) sud je dužan već prilikom dostave prvog pismena pozvati da u primjerenom roku postavi punomoćnika za primanje pismena u RH, uz upozorenje da će u suprotnome sud tuženiku na njegov trošak postaviti zastupnika za primanje pismena iz reda odvjetnika i javnih bilježnika i preko toga zastupnika obavijestiti tuženika odnosno njegovog zastupnika o tom postavljanju. Dostavu prvog pismena tuženiku ili njegovom zastupniku treba obaviti diplomatskim putem. Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada takvog zastupnika dužan je predujmiti tužitelj.

Dužnost je zastupnika za primanje pismena da o primljenim pismenima obavijesti stranku, no dostava se smatra obavljenom već dostavom pismena tome zastupniku. Stranci koja opozove punomoćnika za primanje pismena i istodobno ne postavi drugog takvog punomoćnika, sud dostavu obavlja stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda sve dok takva stranka ne postavi punomoćnika za primanje pismena. Punomoćnik za primanje pismena koji je obavijestio sud u tome da je otkazao stranci punomoć, dužan je za stranku i dalje primati pismena sve dok ne protekne rok od 30 dana od dana kada je obavijestio sud o otkazu punomoći.

Mjesto, vrijeme i način dostave – općenito

Dostava se obavlja radnim danom od 07,00 do 20,00 sati, u stanu ili na radnom mjestu osobe kojoj dostavu treba obaviti, ili u sudu kada se ta osoba tamo zatekne. Dostava se može obaviti i u drugo vrijeme i na drugom mjestu, ali samo uz pristanak osobe kojoj se dostavlja. Ako ocijeni da je to potrebno, sud može odrediti da se dostava obavi na bilo kojem drugom mjestu ili u bilo koje vrijeme. Prilikom takve dostave osobi kojoj se dostavlja predat će se primjerak rješenja suda kojim je ona određena, koje ne mora biti obrazloženo. Za dostavu poštom ili putem javnog bilježnika ne važi ograničenje da se dostava može obaviti samo radnim danom od 07,00 do 20,00 sati.

Dostava pravnim i fizičkim osobama s registriranom djelatnošću

Pravnoj osobi koja je upisana u određeni sudski ili drugi upisnik dostava se obavlja na adresu navedenu u tužbi. Ako dostava na adresu navedenu u tužbi ne uspije, dostava će se obaviti na adresu sjedišta te osobe upisanu u upisniku. Ako dostava ne uspije ni na toj adresi, obavit će se stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatrat će se da je dostava obavljena istekom osmoga dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda.

Ista pravila primjenjuju se i na fizičke osobe koje obavljaju određenu upisanu djelatnost (obrtnici, trgovci pojedinci, javni bilježnici, odvjetnici, liječnici itd.) kad se tim osobama dostava obavlja u vezi s tom djelatnošću.

Dostava preko pretinaca u sudu

Ako se određenim osobama, na temelju njihova zahtjeva i odobrenja predsjednika suda, dostava obavlja u sudu, pismena koja im upućuje sud polažu se za njih u posebne pretince u za to određenoj prostoriji suda. Dostavu obavlja službena osoba suda.

Naime, predsjednik suda može rješenjem donesenim u upravnom postupku odrediti da svi odvjetnici koji imaju pisarnicu na području njegovog suda, sudska pismena primaju preko sudskih pretinaca. Protiv toga rješenja odvjetnik ima pravo žalbe predsjedniku neposredno višeg suda u roku od osam dana.

Pismena koja se dostavljaju preko pretinca ne smiju biti dostupna osobama kojima se dostavljaju prije nego što potpišu dostavnicu. Pismena se dostavljaju u zatvorenim omotnicama, u

94


--------------------------------------------------------------------

kojima se dostava obavlja preko pošte. Prigodom uzimanja pismena moraju se preuzeti sva pismena položena u pretinac.

Kada se radi o dostavi odvjetnicima, oni su dužni pismeno podići iz pretinca u roku od osam dana od dana polaganja pismena u pretinac. Ako pismeno ne bude podignuto u tom roku, dostava će se obaviti stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatrat će se da je dostava obavljena istekom osmoga dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda.

Predsjednik suda povući će odobrenje ako utvrdi da osoba kojoj je ono dano neredovito preuzima pismena ili pokušava zloupotrijebiti takav način dostave.

Promjena adrese

Stranka ili njezin zastupnik dužni su tijekom postupka odmah izvijestiti sud o promjeni adrese. Novelom 2003. dužnost obavještavanja suda o promjeni adrese produžena je i za vrijeme nakon pravomoćnosti prvostupanjske odluke, odnosno nakon dostave drugostupanjske odluke kojom se postupak pravomoćno završava.

Obična dostava

Predviđeni su slučajevi u kojima se pismeno može dostaviti nekome trećemu s time da pravni učinci dostave djeluju prema adresatu već od dostave pismena tim trećima, a ne tek od dana kada ti treći, faktički primatelji pismena, uruče pismeno adresatu ili ga o tome makar samo obavijeste.

Ako se adresat ne zatekne u stanu, dostava se obavlja predajom pismena nekome od punoljetnih članova kućanstva kojemu adresat pripada, koji je dužan primiti pismeno.

Ako se osoba kojoj se pismeno ima dostaviti ne zatekne u svom stanu i ako se ono ne može predati kome od njezinih punoljetnih članova domaćinstva, pismeno se može predati kućepazitelju ili susjedu, ali samo ako oni na to pristanu, i time je dostava obavljena.

Ako se dostava obavlja na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta se osoba tu ne zatekne, dostava se može obaviti osobi koja na istom mjestu radi, ako ona pristane da primi pismeno. Predaja pismena drugoj osobi nije dopuštena ako ona sudjeluje u parnici kao protivnik osobe kojoj se dostava ima obaviti.

Osobe kojima se prema prethodnim odredbama dostava obavi umjesto osobi kojoj se pismeno ima dostaviti, dužne su pismeno predati toj osobi. Ako svojom krivnjom propuste pismeno predati, odgovaraju osobi za koju su pismeno primili za štetu koju su joj time prouzročili.

Osobna dostava

Zakon se ograničava na to da predvidi posebne mjere za dostavu samo nekih pismena kojima se pridaje posebno značenje. To su pismena kojima se stranke po prvi put obavještavaju o parnici, zatim ona kojima se obavještava o odlukama protiv kojih joj pripada vremenski ograničeno pravo na pravni lijek. Tada zajednica preuzima veći teret i pristaje snositi veće žrtve da bi se stvarni rezultati približili u maksimalno mogućem stupnju i ciljevima dostavne aktivnosti.

Pojačana nastojanja da se pismeno zaista uruči adresatu sastoje se u dužnosti dostavljača da ponovno pokuša dostavu ako prvi put adresata ne zatekne na određenom mjestu.

Dostaviti osobno neko pismeno stranci ne znači dostaviti ga osobi koja je stranka u sporu. Dostava je osobno obavljena i kad se pismeno dostavi zastupniku stranke. S obzirom na specifična svojstva državnih tijela i pravnih osoba, koje u pravilu imaju poslovne prostorije i radnike kojima se pismena uručuju radi dostave, nema posebnih pravila za osobnu dostavu takvim adresatima.

95


--------------------------------------------------------------------

Kad ne može sa sigurnošću utvrditi je li pismeno dostavljeno stranci, uzima se da joj nije dostavljeno, ako je to u njezinom interesu. Apsolutno su povrijeđene odredbe parničnog postupka kada poziv za ročište na kojem će se izvoditi dokaz saslušanjem stranaka nije dostavljen stranci, već je umjesto toga protuzakonito pribijen na vrata njezina stana. Dostava poziva za ročište nije uredna kad je obavljena tako da je dostavljač stranci koju nije zatekao u njezinu stanu ostavio obavijest da poziv može u određenom roku podići na pošti.

Odbijanje primitka

Adresat, odnosno osoba kojoj se može obaviti dostava za adresata ovlašteni su odbiti primanje pismena samo kad se dostava obavlja u vrijeme, na mjestu ili na način koji zakonom nisu propisani. No, ako adresati odnosno osobe koje su obvezne primiti pismena, to odbiju učiniti bez zakonitog razloga ili ga bace ili unište prije nego što ga pročitaju, takvo neosnovano protivljenje ne može osujetiti nastupanje pravnih posljedica dostave.

U takvom slučaju dostavljač je dužan pismeno ostaviti u stanu ili u prostorijama gdje je odnosna osoba zaposlena ili pismeno pribiti na vrata stana ili prostorije, a na dostavnici zabilježiti dan, sat i razlog odbijanja primitka, te mjesto gdje je pismeno ostavljeno. Obavljanjem tih radnja smatra se da je dostava obavljena.

Dokaz o dostavi

Tijelo koje obavlja dostavu dužno je o dostavi sastaviti posebnu ispravu – dostavnicu. Dostavnica je javna isprava koja služi kao dokaz o obavljenoj dostavi pa se i na nju odnose zakonske presumpcije o dokaznoj snazi javnih isprava. Dostavnica je primarno, ali ne i jedino dokazno sredstvo za utvrđivanje dostave; ako nestane, dostava se može dokazivati i na drugi način.

Ako se dostava obavlja državnome tijelu, pravnoj osobi ili fizičkim osobama koje obavljaju registriranu djelatnost, primatelj je dužan uz potpis otisnuti i pečat ili štambilj tog tijela odnosno osobe. Dostavljač je dužan naznačiti na dostavnici zašto prigodom dostave tom tijelu ili osobama pečat ili štambilj nije otisnut. Ako je primatelj nepismen ili se nije u stanju potpisati, dostavljač će ispisati njegovo ime i slovima dana primitka te će staviti napomenu zašto primatelj nije stavio svoj potpis. Ako primatelj odbije popisati dostavnicu, dostavljač će to zabilježiti i upisati slovima dan predaje pa se time smatra da je dostava obavljena.

Kad je pismeno predano drugoj osobi, a ne onoj kojoj se pismeno imalo dostaviti, na dostavnici će se naznačiti odnos tih dviju osoba. Ako dostavu ne obavlja državnom tijelu ili pravnoj osobi dostavljač će od osobe kojoj pismeno predaje, a koju osobno ne poznaje, zatražiti da dokaže svoju istovjetnost.

Dostavljač će na dostavnici upisati ime i prezime osobe kojoj je pismeno predao te naznačiti da osobu kojoj je pismeno predao osobno poznaje, odnosno broj isprave na temelju koje je utvrdio njenu istovjetnost i tko ju je izdao.

Dostavljač koji nije javni bilježnik dužan je čitko naznačiti na dostavnici svoje ime i prezime te svojstvo, a zatim je osobno potpisati.

96


--------------------------------------------------------------------

Ako je na dostavnici netočno naznačen datum dostave, smatrat će se da je dostava obavljena onog dana kad je pismeno predano, što se utvrđuje raspoloživim dokaznim sredstvima.

ROKOVI

Rok je određeno vremensko razdoblje u kojem se neka procesna radnja može poduzeti, odnosno, prije čijeg se isteka ne može poduzeti.

S OBZIROM NA TIJELA KOJA SU OVLAŠTENA ODREĐIVATI ROKOVE:

1. Zakonski rokovi su oni rokovi čije je trajanje određeno zakonom pa ga ni sud ni stranke ne mogu mijenjati. Zakonski rokovi su; prijedlog za ponavljanje postupka, prijedlog za povrat u prijašnje stanje, podnošenje žalbe, odgovor na žalbu, izjavljivanje revizije...

2. Sudski rokovi su oni rokovi čije trajanje, na temelju zakonskog ovlaštenja, određuje sud po svom nahođenju u konkretnom slučaju, time što je ponekad vezan u pogledu minimalne ili maksimalne granice njihova trajanja. Sudski su rokovi; rok za podnošenje punomoći, rok za pregled isprave, rok za ponovno podnošenje podneska, postavljanje punomoćnika za primanje pismena, plaćanje vještaka, rok za izvođenje dokaza, rok za podnošenje isprave, odgovor na tužbu,...

S OBZIROM NA NJIHOVU DULJINU

1. Produživi rokovi su rokovi koje može produžiti sud, ali samo na prijedlog stranke, ako nađe da za to postoje opravdani razlozi. To su sudski rokovi.

2. Neproduživi rokovi su zakonski rokovi, dakle, oni koji se ne mogu produžiti.

S OBZIROM NA MOMENT OD KOJEGA SE RAČUNAJU

1. Subjektivni rokovi su oni rokovi čiji početak zavisi od saznanja ovlaštene osobe za događaj koji je relevantan za njihovo računanje, ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme procesnu radnju.

2. Objektivni rokovi su rokovi koji se računaju od nastupanja relevantne činjenice, nezavisno od saznanja ovlaštenih osoba za tu činjenicu.

S OBZIROM NA POSLJEDICE NJIHOVA PROPUŠTANJA

97


--------------------------------------------------------------------

1. Prekluzivni (peremptorni) rokovi su rokovi kod kojih propuštanje radnje vezane za rok dovodi do gubitka prava na naknadno poduzimanje te procesne radnje. Takvi su, u pravilu, svi zakonski rokovi.

2. Monitorni (nepravi, instruktivni) rokovi su oni kod kojih propuštanje radnje ne proizvodi štetne posljedice pa se radnja koja nije izvršena u roku može poduzeti i naknadno, dok je to s obzirom na stadij postupka moguće. Takvi se rokovi određuju radi poticanja suda i stranaka na procesnu disciplinu , da ne bi došlo do nepotrebnog odugovlačenja, a time i do gubljenja efekata koncentracije i neposrednosti.

Dilatorni rokovi su oni rokovi kojima se određuje vremensko razdoblje prije čijeg isteka nije dopušteno poduzimati radnje (npr. mirovanje postupka).

Paricijski rok je rok za dobrovoljno ispunjenje; prije proteka tog roka sud nije ovlašten poduzeti određenu aktivnost pa se tako prije isteka paricijskog roka ne može dopustiti ovrha.

Građanskopravni rokovi su oni kojima se određuje vremensko razdoblje za ostvarivanje ovlaštenja ili za ispunjenje dužnosti koji proizlaze iz odredaba građanskog materijalnog prava.

Procesnopravni rokovi su oni kojima se određuje razdoblje za ostvarivanje ovlaštenja ili ispunjenje dužnosti koji proistječu iz odredaba građanskog procesnog prava.Takvi su, u pravilu, svi rokovi iz ZPP-a.

Računanje rokova

Rokovi se računaju samo po jedinicama određenim punim danima, od pola noći do pola noći – computatio civilis (od pola noći do pola noći), a die ad diem (od dana do dana). Rokovi se računaju na dane, mjesece i godine. Ako je rok određen na dane, u rok se ne uračunava dan kad je dostava ili priopćenje obavljeno, odnosno dan u koji pada događaj otkad treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan.

Rokovi određeni na mjesece odnosno na godine završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svome broju odgovara danu kad je rok počeo teći. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca (ako se relevantni događaj od kojeg se računa dvomjesečni rok zbio 25.04., rok će isteći 25.06. Ako se zbio 30.12., rok će isteći 28.02. (u prestupnoj godini 29.02.). Rok od mjesec dana ponekad traje samo 28, odnosno 29 dana, a u drugim slučajevima, opet 31 dan.

Prekidom postupka prestaju teći svi zakonski i sudski rokovi, dok kod mirovanja postupka prestaju teći samo sudski rokovi.

Ako posljednji dan roka pada na državni blagdan u koji se ne radi, ili u nedjelju ili u koji drugi dan kada sud ne radi (npr. subota), rok istječe tek protekom prvoga idućeg radnog dana. Pravilo važi bez obzira na to zašto sud nije radio i jesu li radili drugi uredi ili pošta. Kao dan kad sud ne radi ne uzima se samo subota i nedjelja , već i svaki drugi dana kad sud ne radi i kad stranka svoj podnesak ne može predati neposredno sudu.

Održavanje rokova

98


--------------------------------------------------------------------

Pravilo je da se radnja čije je poduzimanje vezano uz rok smatra obavljenom u roku, ako je podnesak predan nadležnom sudu prije nego što istekne rok za poduzimanje te procesne radnje.

Izuzeci:

1. ako je podnesak upućen sudu putem pošte, preporučenom pošiljkom ili telegramom, dan predaje pošti smatra se danom predaje sudu. Ako nije moguće utvrditi je li žalba predana pošti kao obična ili preporučena pošiljka, treba uzeti da je upućena kao preporučena pošiljka.

2. za osobe koje se nalaze u obvezatnoj vojnoj službi, dan predaje podneska vojnoj postrojbi, ustanovi ili stožeru smatra se danom predaje sudu

3. za osobe lišene slobode, dan predaje podneska upravi zatvora, kazneno-popravne ustanove ili odgojno-popravnog doma u kojem se lišeni slobode nalazi, smatra se danom predaje sudu

4. ako je podnesak predan sudu koji nije nadležan u roku, pa stigne nadležnom sudu nakon roka, smatrat će se na vrijeme podnesenim ako se njegovo podnošenje nenadležnom sudu može pripisati neznanju ili očitoj pogrešci podnositelja

5. svaki jedinstveni suparničar može poduzeti procesnu radnju sve dok i za jednog od njih teče rok

6. u sudskoj praksi smatraju se pravodobni i podnesci predani nakon proteka roka ako se takav postupak može pripisati pogrešnoj uputi koju je sud dao stranci.

ROČIŠTA

Ročište je vremenski određeno doba (moment) kada sud poduzima neku procesnu radnju uz sudjelovanje stranaka i drugih sudionika u postupku. Susret suda i stranaka na ročištu omogućuje ostvarivanje načela kontradiktornosti, neposrednosti, javnosti i usmenosti.

Priroda stvari upućuje na to da se na početku ročišta ispitaju pretpostavke za njegovo održavanje; da se zatim ispita postojanje procesnih pretpostavaka za vođenje postupka uopće i za donošenje odluke za koju na ročištu treba pripremiti građu. Teka tada se pristupa ispitivanju i utvrđivanju činjenica od kojih zavisi osnovanost zahtjeva u glavnoj stvari, da se naposljetku razmotre pravni aspekti problema i primijeni pravo na utvrđeno činjenično stanje.

Važno je da se o ročištu obavijeste stranke i drugi sudionici čija je prisutnost potrebna, te da se pozvanima da dovoljno vremena za pripremanje. U pozivu treba naznačiti: mjesto i vrijeme održavanja ročišta, upozorenje o posljedicama izostanka, te će se strankama dostaviti podnesak koji je dao povod za ročište. Razmak između dostave poziva i dana održavanja ročišta treba iznositi najmanje 8 dana; u radnim sporovima i sporovima zbog smetanja posjeda hitnost je obavezna pa se u tim sporovima navedeni rok može skratiti.

Ročišta se u pravilu održavaju u sudskoj zgradi, no sud može odlučiti da se ročište održi izvan sudske zgrade ako je to nužno ili kad će se time uštedjeti na vremenu ili troškovima. Protiv takva rješenja nije dopuštena žalba. Ročišta se održavaju radnim danom, danju, kada sud radi.

Kada za to postoje opravdani razlozi, sud može odgoditi ročište. Upravo stoga, zakonito postupa sud koji ne odgodi ročište u povodu neobrazloženog prijedloga stranke.

99


--------------------------------------------------------------------

PROPUŠTANJE

Stranke mogu ugrožavati procesni tijek i svojom pasivnošću, propuštanjem, nepoduzimanjem procesnih radnja, uopće ili ne na vrijeme, u stadiju u kojem je normalno očekivati da se određena radnja poduzme.

Propuštanje stranaka manifestira se u nekoliko varijanata:

a) nepoduzimanje procesne radnje u predviđenom rokub) nepoduzimanje procesne radnje u određenom procesnom stadijuc) neodazivanje na zakazano ročište do njegova završetka ili odazivanje uz pasivno držanje ili

odazivanje uz povlačenje s ročišta.

Na propuštanje se može reagirati na dva načina; primjenom prisile ili pridavanjem određenog procesnopravnog značenja pasivnosti stranaka. U određenim situacijama procesno pravo je indiferentno prema pasivnosti stranaka. Ponekad se na propuštanje nadovezuje gubitak prava na poduzimanje procesne radnje. Stanovitim propuštanjima pridaje se značaj konkludentne izjave volje, pribjegava se zakonskim presumpcijama ili fikcijama da je stranka propuštanjem htjela manifestirati određeno aktivno držanje.

Time što procesno pravo unaprijed određuje koje će konzekvencije pogoditi stranku zbog propuštanja, procesni sistem pruža mogućnost da se stranke služe propuštanjem kao modusom za manifestiranje procesno relevantne volje.

Propuštanje rokova

Procesne posljedice propuštanja rokova su različite:

prekluzija – gubitak prava na poduzimanje procesne radnje. Propuštanje većine zakonskih rokova dovodi do gubitka prava na poduzimanje određene radnje.

fikcija, odnosno presumpcija o manifestaciji određene procesne volje stranke koja je propustila poduzeti procesne radnje (tako se npr. smatra da je podnesak povučen ako ne bude popravljen i dopunjen, vraćen sudu u određenom roku).

indiferentnost – propuštanje nekih rokova ne dovodi do prekluzije prava sve dok sud u povodu

propuštanja ne donese odluku (tako će se npr. dokaz izvesti i ako bude pribavljen nakon isteka roka do kojeg je sud bio odredio čekati njegovo izvođenje).

– neke radnje čije je poduzimanje vezano za rok mogu poduzeti i nakon proteka roka, odnosno i pošto sud tim povodom donese odluku (tako će npr. stranke biti ovlaštene imenovati punomoćnika za primanje pismena i pošto sud imenuje privremenog zastupnika , odnosno odredi kojega će od suparničara smatrati takvim punomoćnikom).

100


--------------------------------------------------------------------

Propuštanje procesnog stadija

Ostvarenje načela beneficiom novorum (povlastica iznošenja novota) i jedinstva glavne rasprave omogućuje strankama da iznose nove činjenice i nove dokaze. Kada je međutim, to pravo ograničeno stadijem ili rokom, propuštanje stranaka dovodi do određenih procesnih ili građanskopravnih konzekvencija. U pravilu, sud nije ovlašten da iz propuštanja stranaka da se izjasne o navodima protivnika izvede zaključak o priznanju tih navoda. Do takve konzekvencije dolazi izuzetno, kada se ispune uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe i zbog izostanka. U drugim slučajevima treba te navode u pravilu dokazivati.

Propuštanje ročišta

1. Održavanje ročišta unatoč propuštanju – propuštanje stranke da se odazove pozivu na ročište u pravilu ne utječe na pravo suda da to ročište održi.

2. Mirovanje postupka – ako obje stranke propuste doći na ročište u redovnom parničnom postupku doći će do mirovanja postupka.

3. Presuda zbog izostanka – ako tuženik ne dođe na pripremno ročište, odnosno na prvo ročište za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano, a za to postoje i ostali uvjeti, sud će izreći presudu zbog izostanka.

4. Odgoda ročišta – ako u postupku pred trgovačkim sudom s pripremnog ročišta ili prvog ročišta za glavnu raspravu izostanu obje stranke sud će ročište odgoditi.

5. Povlačenje tužbe – ako u postupku pred trgovačkim sudom nakon odgode ročišta obje stranke ne dođu ni na novo ročište smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu. Ako u sporu male vrijednosti uredno pozvani tužitelj ne dođe na prvo ročište za glavnu raspravu, smatrat će se da je povukao tužbu; ako s kojeg kasnijeg ročišta izostanu obje stranke, sud će ročište odgoditi, ali ako ni na novo ročište ne dođu obje stranke, smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu.

Građanskopravne posljedice propuštanja

Sud je ovlašten prosuditi od kakvog je značenja što stranka koja drži ispravu ne postupa po rješenju suda kojim joj se nalaže podnošenje isprave ili što neosnovano poriče da se isprava kod nje nalazi ili što stranka odbija iskazivati u stadiju izvođenja dokaza saslušanjem stranaka.

U slučaju otkaza punomoći odnosno prestanka ili stečaja pravne osobe punomoćnik je dužan još mjesec dana obavljati radnje u postupku ako je to potrebno radi otklanjanja štete. Neizvršenje te obveze dovodi do imovinskopravne odgovornosti punomoćnika za štetu.

Preuranjeno poduzimanje procesnih radnja

Dvije situacije:

ponekad priroda procesne radnje ili nedostatak pravnog interesa dovode do zaključka da je poduzimanje neke radnje u određenom stadiju nedopušteno zbog toga što još nisu sazreli uvjeti za njezino poduzimanje. Tako bi npr. bilo neumjesno podnošenje žalbe protiv presude koja još nije donesena.

101


--------------------------------------------------------------------

ponekad preuranjeno poduzimanje radnje ne bi bilo nedopustivo, ali bi se time ugrožavali interesi stranke koja ih poduzima ili interesi protivnika. Tada procesna pravila propisuju dilatorne rokove ili stadije prije čijeg isteka nije dopušteno poduzimanje određene radnje.

POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE

Institut povrata u prijašnje stanje restitutio in integrum (ob terminem elapsum) –povrat u prijašnje stanje (zbog propuštanja roka ili ročišta) je vraćanje parnice u stanje prije opravdanog propuštanja roka ili ročišta za poduzimanje određene parnične radnje zbog kojega je stranka izgubila pravo na naknadno poduzimanje propuštene radnje.

Pretpostavke za povrat

Potrebno je:

da je stranka propustila ročište ili rok za poduzimanje neke procesne radnje, da je stranka zbog propuštanja izgubila pravo na poduzimanje te radnje,

da je zbog prekluzije za stranku nastala određena šteta koja se sastoji u nemogućnosti da na drugi način ostvari cilj koji je namjeravala ostvariti propuštenom radnjom,

da zakon izričito ne isključuje dopustivost povrata - povrat nije dopušten zbog propuštanja roka za stavljanje prijedloga da se povrat dopusti i zbog

propuštanja ročišta određenog u povodu prijedloga za povrat (restitutio restitutionis non datur),

- povrat nije dopušten ni ako se propuštanje stranke može pripisati bitnoj povredi postupka zbog koje se može izjaviti pravni lijek.

da postoje opravdani razlozi za propuštanje – razlog će biti opravdan ako ga stranka svojim

ponašanjem nije skrivila; ako se može pripisati slučaju koji joj se dogodio. da stranka predloži da joj se dopusti da propuštenu radnju naknadno poduzme, jer o povratu

sud nikada ne odlučuje po službenoj dužnosti.

da je povrat zatražen u zakonskom roku- subjektivni rok je 15 dana. Početak roka se računa od dana kad je prestao razlog koji je

uzrokovao propuštanje; a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje - od dana kad je za to saznala. Ako je stranka u pozivu za poduzimanje neke parnične radnje ili u pozivu za ročište bila upozorena na posljedice propuštanja, smatrat će se da je saznala za propuštanje onoga dana kojega je istekao rok u kojemu je radnju trebala poduzeti, odnosno onoga dana kojega je održano ročište na koje je pozvana.

- Objektivni rok je 3 mjeseca i uvijek se računa od dana propuštanja.

Postupak i odluka o prijedlogu

Prijedlog se podnosi sudu kod kojeg je trebalo obaviti propuštenu radnju. Ako se povrat traži zbog propuštanja roka, predlagač je dužan istodobno s podnošenjem prijedloga poduzeti propuštenu

102


--------------------------------------------------------------------

radnju. Pravilo je relikt načela eventualnosti. Propuštena radnja poduzima se uvjetno; biti će relevantna ako sud uvaži prijedlog za povrat.

O prijedlogu odlučuje sudac pojedinac, odnosno vijeće. Nepravodobne i nedopuštene prijedloge sudac odbacuje rješenjem, a odbija ako razlozi zbog kojih je povrat zatražen nisu opravdani.

Pravne posljedice propuštanja

Odluka suda o dopuštanju povrata ima konstitutivan značaj: parnica se «vraća» u stanje u kojemu se nalazila prije popuštanja, a odluke koje je sud donio nakon propuštanja ukidaju se po sili zakona.

Pravni lijekovi

Protiv rješenja kojim se prihvaća prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije u pravilu dopuštena žalba.

Žalba protiv rješenja o prihvaćanju prijedloga dopuštena je:

Ako je povrijeđeno načelo restitutio restitutionis non datur

Ako je prijedlog prihvaćen, iako je nepravodobno podnesen.

U navedenim slučajevima prijedlog je trebalo odbaciti.

Protiv rješenja kojim se prijedlog odbija ili odbacuje dopuštena je posebna žalba. Protiv drugostupanjskih rješenja o odbijanju prijedloga za povrat revizija nije dopuštena jer se njime postupak pravomoćno ne okončava.

Troškovi postupka

Stranka koja traži povrat u prijašnje stanje dužna je neovisno o ishodu spora protivnoj stranci naknaditi troškove postupka izazvane propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. O zahtjevu protivne stranke za naknadu troškova postupka sud je dužan odlučiti rješenjem bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari. Protiv toga rješenja posebna žalba nije dopuštena, a ovrha se na temelju njega može tražiti prije njegove pravomoćnosti.

TUŽBA

Tužba je parnična radnja tužitelja (actora) kojom se pokreće parnični postupak. Bez tužbe nema parnice – Nemo iudex sine actore.

103


--------------------------------------------------------------------

Tužba, u materijalnom smislu je parnična radnja u kojoj tužitelj ističe zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, koju tužitelj traži od suda s obzirom na tuženika, za kojega tvrdi da se prema njemu nalazi u određenoj građanskopravnoj obvezi koju dobrovoljno nije ispunio, ili u odnosu na kojega tvrdi da je u svoju korist ovlašten tražiti autoritativno utvrđenje sadržaja nekog pravnog odnosa ili proizvođenje određene promjene u pravnim odnosima.

Tužba, u formalnom smislu je podnesak (ili je usmeno dana na zapisnik kod parničnog suda) u kome tužitelj ističe svoj zahtjev za pružanje pravne zaštite.

Tužba je parnična radnja, a ne pravni posao građanskog prava, te se njezina dopustivost ocjenjuje po pravilima građanskog procesnog, a ne građanskog materijalnog prava. Podnošenjem tužbe zasniva se dvostrani procesni odnos (tužitelj – sud), a trostrani procesni odnos (tužitelj – sud – tuženik) zasniva se tek dostavljanjem tužbe tuženiku.

Sadržaj tužbe

U tužbi se:

1) ističe zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja

2) navode se činjenice na kojima tužitelj zasniva svoju tvrdnju da mu pripada pravo na

određenu pravnu zaštitu

3) predlažu se dokazi kojima se može provjeriti istinitost činjeničnih navoda sadržanih u tužbi

4) izlaže pravna osnova tužbenog zahtjeva (fakultativno).

Kad stvarna nadležnost, sastav suda, pravo na izjavljivanje revizije, ovlaštenje za zastupanje ili pravo naknadu troškova postupka ovisi o vps-u, a predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, tužitelj je dužan u tužbi naznačiti vps.

Predmet raspravljanja pokrenutog tužbom

U parnici se raspravlja i odlučuje o osnovanosti tužiteljeva zahtjeva da mu sud pruži pravnu zaštitu određenog sadržaja koja proizlazi kao zaključak iz primjene mjerodavne pravne norme na utvrđeno činjenično stanje. Odlučuje se, dakle, o osnovanosti tužiteljeva zahtjeva da se presudom u njegovu korist proizvedu određene pravne posljedice kao rezultat pružanja pravne zaštite koju je po zakonu ovlašten tražiti.

Klasifikacija tužba

S obzirom na pravne norme od čije primjene zavisi osnovanost zahtjeva za pružanje određene pravne zaštite :

građanskopravne procesnopravne.

S obzirom na tip i sadržaj pravne zaštite koja se u tužbi traži:

104


--------------------------------------------------------------------

kondemnatorne –u kojima se od suda traži da tuženiku naloži neko činjenje, trpljenje ili propuštanje.

Deklaratorne – u kojima se traži utvrđenje sadržaja određenog pravnog odnosa. Konstitutivne – u kojima se traži preinaka sadržaja određenog pravnog odnosa ili

njegovo ukidanje ili poništaj.

DEKLARATORNA TUŽBA

Do intervencije suda dolazi prije nanošenja povrede, u očekivanju da bi mogla nastupiti, sa zadatkom da se povreda unaprijed spriječi. To je tzv. sistem deklaratorne pravne zaštite: tužba i presuda za utvrđenje. Pružanje pravne zašite ograničuje se ovdje samo na deklariranje postojanja, odnosno nepostojanja određenog sadržaja konkretnog prava ili pravnog odnosa.

Ova zaštita služi kao temelj i pravna pretpostavka za zasnivanje i ostvarivanje novih odnosa, te ga stoga nazivamo još i prejudicijelna pravna zaštita (tužba = prejudicijalna tužba). Deklaratorna pravna zaštita je najviši oblik pravosudne aktivnosti jer sprečava buduće povrede.

Utvrđivanje sadržaja prava i pravnih odnosa u sistemu deklaratorne pravne zaštite je krajnji cilj parničnog postupka, a ne tek sredstvo za ostvarivanje daljnjih zadataka kao što je to kod kondemnatorne i konstitutivne zašite.

Deklaratorna pravna zaštita ne stvara nove pravne odnose niti preinačuje postojeće. Odnosi čiji sadržaj ona utvrđuje postoje nezavisno od nje i prije nje. Sva snaga deklaratorne presude sastoji se u njenoj pravomoćnosti, u autoritetu države koja stoji iza njezinog sadržaja. Ona je procesnopravne prirode.

Vrste deklaratotnih tužba

Deklaratorne tužbe može biti :

pozitivna deklaratorna tužba – utvrđenje da određeni pravni odnos postoji i negativna deklaratorna tužba – utvrđuje da određeni pravni odnos ne postoji.

Sud ne ispituje da li određeni odnos postoji ili ne postoji i kakav mu je sadržaj, već on odlučuje o osnovanosti teze tužitelja o postojanju ili nepostojanju odnosa.

U praksi su češće negativne, naime svaka presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev – bez obzira na to je li donesena u povodu deklaratorne, kondemnatorne ili konstitutivne tužbe - predstavlja presudu negativnog utvrđenja.

Ako sud usvoji pozitivan zahtjev ili odbije negativan utvrđuje se da pravni odnos ima onakav sadržaj kakav proizlazi iz njezina dispozitiva.

Ako sud odbije pozitivan zahtjev ili usvoji negativan utvrđuje se da pravni odnos kakav je opisan u dispozitivu presude ne egzistira.

Deklaratornom tužbom može se tražiti da sud utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa, te istinitost odnosno neistinitost neke isprave. Odnos čije se utvrđenje traži mora biti konkretan i u pravilu postojati u vrijeme suđenja; i zahtjev za utvrđivanje da pravni odnos ne postoji rješava se također s obzirom na stanje u vrijeme nastanka presude.

Deklaratornom tužbom ne može se tražiti:

utvrđivanje budućih pravnih odnosa

105


--------------------------------------------------------------------

odnosa čije se zasnivanje tek očekuje

odnosa koji još ne postoje

načelno ni apstraktno rješenje nekog pravnog pitanja, a ni deklaracija o mogućim pravnim

posljedicama postojećeg pravnog odnosa

utvrđivanje sadržaja ni objašnjavanje smisla i domašaja pravnih propisa.

Procesna legitimacija se za ovu tužbu sve češće priznaje ne samo onima koji su sudionici spornog pravnog odnosa, već i trećim osobama. Interes mora biti konkretan i aktualan jer se zaštita traži prije povrede, osim ako interes ne proizlazi iz zakonskog ovlaštenja. Stoga je tužitelj, u pravilu, dužan učiniti vjerojatnim postojanje svakog konkretnog pravnog interesa (pravozaštitne potrebe) da se njegov deklaratorni zahtjev uzme u razmatranje.

Zakon određuje da pravo na ovu zaštitu postoji:

kad je to posebnim propisima predviđeno, te onda zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja od dužnosti da dokazuje svoj konkretan pravni interes bilo da zakon daje neposredno ovlaštenje određenoj osobi da pokrene parnicu bilo da ovlašćuje sud da određenu osobu uputi na pokretanje parnice – (ostavinski sporovi, stečajni postupak, ovršni postupak...)

kad tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog pravnog odnosa još prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa

kad tužitelj ima neki drugi, dakle, bilo koji određeni pravni interes za podnošenje ove tužbe, on je tada dužan, da u nedostatku presumpcije o postojanju, učini vjerojatnim postojanje svog konkretnog pravnog interesa.

Pošto se ne mogu unaprijed odrediti čvrsti kriteriji za utvrđivanje postojanja pravnog interesa, dužnost je suda da nakon objektivne ocjene konkretnog slučaja utvrdi je li pravno opravdano i neophodno da se uzme u razmatranje zahtjev tužitelja za pružanje deklaratorne sudske zaštite.

Pravni interes za isključivo deklaratornu zaštitu u pravilu ne postoji kad se ostvarenje potpune zaštite može postići kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom.

U pravilu, treba uzeti da postoji pravni interes tužitelja kad traži utvrđivanje sadržaja pravnog odnosa radi otklanjanja opasne nesigurnosti koju prouzrokuje neizvjesnost ili spor o njegovu sadržaju kao i kad tužitelj učini vjerojatnim postojanje opasnosti da bi tuženik svojim držanjem mogao ugroziti ostvarenje njegovih prava u bliskoj budućnosti.

Incidentalna tužba za utvrđivanje

Ako odluka o sporu zavisi od toga postoji li ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan, tužitelj može istaknuti (već u tužbi ili naknadno tijekom postupka) i tužbeni zahtjev za utvrđenje da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, pod uvjetom da je sud pred kojim teče parnica nadležan i za odlučivanje o ovom novom zahtjevu.

Sporni odnos mora biti od prejudicijelne važnosti za odluku o glavnom tužbenom zahtjevu. Pritom je svejedno kada je to prejudicijelno pitanje postalo sporno – prije pokretanja postupka ili tijekom postupka. Tužitelj može već u tužbi zatražiti da sud osim o zahtjevu kondemnatorne prirode

106


--------------------------------------------------------------------

(npr. o zahtjevu za isplatu cijene) istom presudom utvrdi i postojanje pravnog odnosa iz kojega taj zahtjev proizlazi, da u izreku presude unese tzv. deklaratorni preambul, nužnu logičku pretpostavku kondemnatornog judikata. Incidentalni zahtjev neće se smatrati preinakom tužbe, te mu se na taj način vraća stvarni procesni značaj.

KONDEMNATORNA TUŽBA

Kondemnatorna tužba (ili osudna ili tužba na činjenje) - tužitelj traži od suda da mu pruži pravnu zaštitu tako što će tuženika osuditi da u korist tužitelja ili iznimno nekog trećeg nešto određeno učini, trpi ili propusti.

Raspravljanju o osnovanosti zahtjeva za izricanje osude, mora nužno prethoditi utvrđivanje sadržaja tužiteljevih ovlaštenja i tuženikovih obveza. Stoga dispozitivu osuđujuće presude prethodi deklaratorni preambul (koji se u pravilu unosi i u obrazloženje) koji treba poslužiti kao opravdanje za odluku suda kojom tuženika osuđuje na usklađivanje faktičkih odnosa s pravnom normom.

Sud je ovlašten donijeti kondemnatornu presudu samo ako tužitelj podnese kondemnatornu tužbu. Ako sud stekne uvjerenje da tužiteljevo traženje nije osnovano, dužan je odbiti tužbeni zahtjev, te takva presuda suštinski predstavlja presudu kojom se utvrđuje da tužitelj nije ovlašten dobiti pravnu zaštitu koju je u tužbi tražio – presuda tzv. negativnog utvrđenja.

U kondemnatornoj tužbi može se tražiti osuda tuženika da nešto pozitivno učini, da u ime naknade štete plati određeni iznos novca ili osudu kojom mu se nalaže da nešto trpi ili osudu na propuštanje.

Pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe

Tužitelj u pravilu ima pravni interes za traženje kondemnatorne pravne zaštite od suda pa stoga nije dužan posebno dokazivati postojanje svog interesa; njegovo se postojanje presumira.

Iznimno mora dokazati pravni interes:

ako postoje tzv. negativne procesne pretpostavke ako raspolaže ovršnom ispravom, koja sama po sebi, doduše, nije izjednačena s pravomoćnom

sudskom ili upravnom odlukom ili sa sudskom ili upravnom nagodbom, ali mu omogućava da ostvari onu pravnu korist koju u osnovi hoće ostvariti tražeći kondemnatornu zaštitu (takve su npr. javnobilježničke isprave koje imaju značaj ovršne isprave).

Nedospjelost činidbe i kondemnatorna tužba

Sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. U slučaju nedospjelosti činidbe zahtjev se odbija kao neosnovan.

107


--------------------------------------------------------------------

Prema ZPP-u postoje izuzeci od izricanja kondemnatorne presude prije dospjelosti: ako sud nađe da je zahtjev za uzdržavanje osnovan, on može osuditi tuženika i na plaćanje

uzdržavanja koje još nije dospjelo, naravno s time da obveza plaćanja nastaje tek kad potraživanja za pojedine obroke dospiju.

presuda kojom se tuženiku nalaže da preda ili preuzme stvar danu u najam ili u zakup može se donijeti i prije prestanka tih odnosa

sud će na zahtjev oštećenika dosuditi naknadu i za buduću nematerijalnu štetu, ako je po redovnom toku izvjesno da će ona trajati i u budućnosti.

Ustaljena je praksa po kojoj se tuženika osuđuje na plaćanje kamata koje još nisu dospjele i to do isplate glavnice na koju se kamate odnose.

Pravni interes kao legitimacijska osnova za traženje kondemnatorne zaštite prije dospjelosti tražbine

Tužitelj koji učini vjerojatnim da tuženik:1. ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još nedospjele tražbine ili2. da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu ili3. da iz drugih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti tražbine zatražiti od

suda da tuženiku naloži da mu ispuni dužnu činidbu u vrijeme njezine dospjelosti.

Ovrha na temelju presude kojom se takav zahtjev prihvaća može se tražiti tek nakon dospjelosti tražbine.

Ovrha osude sadržana u kondemnatornoj odluci

Kondemnatornom presudom tuženiku se samo nalaže da svoje držanje uskladi s pravnom normom. Ako on to ipak ne učini, steći će se pretpostavke da se u posebnom, ovršnom postupku nalog parničnog suda prisilno ostvari.

STUPNJEVITA TUŽBA

Novelom 2003. uvedena je posebna vrsta kondemnatorne tužbe – stupnjevita tužba, po uzoru na austrijsko pravo. Stupnjevita tužba je izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi. Pravozaštitini je cilj te tužbe omogućiti utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu sasvim poznati zbog toga što mu te podatke tuženik, kojem su ti podaci poznati ili dostupni odbija priopćiti ili mu uskraćuje uvid u njih.

108


--------------------------------------------------------------------

Tužbeni zahtjev ostvaruje se u dva stupnja:

u vidu manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanje pregleda određene imovine,

u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovane činidbe.

Prilikom podnošenja tužbe sudu samo manifestacijski zahtjev treba već u tužbi biti određen; tužitelj će konačni i određeni zahtjev postaviti nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na drugi način prikupi potrebne podatke.

Manifestacijska tužba

Tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes može tužbom zatražiti od suda da tuženiku - koji je prema sadržaju pravnoga odnosa dužan položiti račun ili dati pregled neke «imovine i obveza», odnosno tuženiku za kojega je vjerojatno da nešto zna o navodno utajenoj ili prikrivenoj imovini - naloži da (pod prisegom ili bez prisege):

- položi račun ili preda potpuni pregled imovine ili obveza, odnosno, - da priopći što mu je o navodno utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato,- te da izjavi da su položeni račun, predani pregled imovine, odnosno dani podaci o imovini,

potpuni i točni.

Nespecificirane kondemnacije

1. U sporovima u kojima ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, isporuku određene količine zamjenjivih stvari, predaju određenih stvari ili prijenos određenih prava prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, tužitelj može u tužbi istaknuti - pored manifestacijskog zahtjeva – i zahtjev u kojem će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca, isporuku ili predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi u povodu položenog računa ili predanog pregleda imovine i obveza ili u povodu uskrate polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza.

2. U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev u kojem će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

109


--------------------------------------------------------------------

KONSTITUTIVNA TUŽBA

Konstitutivna ili pravostvarajuća pravna zaštita realizira se u stvaranju pravnih odnosa koji dotle nisu postojali - bilo da proizvodi nove, bilo da preinačuje, ukida ili poništava postojeće pravne odnose.

Predmet spora u konstitutivnim parnicama je zahtjev da se izmjeni sadržaj postojećih građanskopravnih odnosa, zasnovan na tužiteljevom pravu da traži određenu promjenu.

Presuda kojom se prihvaća zahtjev za pružanje konstitutivne zaštite ne deklarira postojanje prava na promjenu, već tu promjenu sama neposredno obavlja. Njome se ostvaruje tužiteljevo pravo na pravnu promjenu. Izvršenje odluke konzumira se nastupanjem njezine pravomoćnosti. I konstitutivnoj pravnoj zaštiti prethodi utvrđivanje sadržaja pravnih odnosa među strankama. Deklaratorna preambula ulazi u obrazloženje presude.

Presuda kojom se odbija za zahtjev za pružanje konstitutivne pravne zaštite utvrđuje da tužitelj nema ovlaštenja za traženje takve zaštite – tzv. presuda negativnog utvrđenja.Konstitutivnu tužbu mogu podnijeti samo ovlaštene osobe kojima to pravo zakon izričito priznaje.

Ta zaštita može se tražiti samo: kad zakon ne dopušta subjektima pravnih odnosa ili trećim osobama da sami prouzrokuju

pravo relevantne promjene (npr. razvod braka)

u situacijama koje se tiču građanskopravnih odnosa u kojima je autonomija stranačke volje doduše dopuštena, ali određenu promjenu ne može prouzrokovati samo jedan partner svojom jednostrano izraženom voljom već je za to potrebna suglasnost stranaka, a nje nema (npr. smanjenje ugovorne kazne).

U pravilu tužitelj ne mora svoj pravni interes u konkretnom slučaju posebno dokazivati, jer se njegovo postojanje presumira. Izuzetno, zakon daje određenim osobama (najčešće onima koji nisu subjekti spornog odnosa) ovlaštenje za traženje konstitutivne pravne zaštite pod uvjetom da dokažu postojanje svog konkretnog pravnog interesa; ti će tužitelji biti dužni da načelno priznato pravo na podnošenje tužbe potkrijepe dokazom o postojanju svog aktualnog pravnog interesa da se tim ovlaštenjem posluže baš u određenom slučaju.

Konstitutivne tužbe su: tužba za razvod; poništaj braka; zajedničko traženje razvoda braka; tužba za poništaj ugovora…

Presude kojima se prihvaća konstitutivni tužbeni zahtjev, pa se određeni pravni odnos preinačuje, ukida ili poništava djeluju erga omnes; presude kojima se zahtjev odbija djeluju u pravilu samo inter partes, no u određenim slučajevima, a naročito u bračnim sporovima, i ove presude djeluju prema svima.

Konstitutivni učinak ove presude proizvode nastupanjem pravomoćnosti – ex nunc, a samo izuzetno, kada to zakon određuje, njihovo djelovanje proteže se unatrag, obično u vrijeme kada je nastupila neka pravno relevantna činjenica koja pruža osnovu za isticanje konstitutivnog zahtjeva.

110


--------------------------------------------------------------------

SADRŽAJ TUŽBE

S obzirom na svoj oblik, tužba je podnesak stranke kojim ona pokreće parnicu, a može biti i usmeno dana na zapisnik pred parničnim sudom.

Tužba treba sadržavati:

minimalni, obvezni sadržaj (bez koga se tužba ne može uzeti u razmatranje):1. podatke koje mora imati i svaki drugi podnesak 2. određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja3. tvrdnje o činjenicama na kojima tužitelj zasniva svoje zahtjeve4. prijedloge o dokazima kojima se ove činjenice mogu utvrditi.

Ako nedostaje neki od obveznih, bitnih elemenata sud je ovlašten tužbu odbaciti.

mogući ili preporučljivi sadržaj (koji će sudu i strankama omogućiti uspješnije raspravljanje)

1. tužiteljevo shvaćanje o pravnoj osnovi njegova zahtjeva, ali sud za tu osnovu nije vezan – jura novit curia (sud poznaje pravo).

2. pravno relevantne izjave koje su pretpostavka za osnovanost istaknutog zahtjeva (npr. o odustanku od ugovora).

3. može se istaći i zahtjev za donošenje odluka procesnopravne naravi, čiji se efekt u pravilu ne proteže izvan granica konkretne parnice (npr. oslobođenje od prethodnog snašanja troškova).

Tužbeni zahtjev

Tužbeni zahtjev je procesnopravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, zasnovan na tvrdnji tužitelja da mu pripada ovlaštenje iz određenih činjenica tražiti ostvarenje određenih pravnih posljedica.

Pored zahtjeva u pogledu glavne stvari, tužbeni zahtjev može obuhvatiti i sporedna potraživanja (npr. zahtjev za naknadu parničnih troškova, za isplatu kamata ili konvencionalne kazne,...).

Zahtjev mora biti konkretan i svestrano određen, u subjektivnom (u pogledu stranaka) i objektivnom smislu (u pogledu predmeta spora). U kondemnatornom zahtjevu obično se navodi i paricijski rok, kao i klauzula « pod prijetnjom ovrhe». Navođenje sankcije prisilnog ostvarenja nije potrebno jer pravomoćne presude nakon proteka paricijskog roka u pravilu stječu ex lege svojstva ovršnog naslova.

Zadatak je parničnog suda da odluči o tome je li konkretna zaštita, koju tužitelj izričito i određeno traži, na zakonu osnovana, te može li mu baš tu zaštitu pružiti. Zadatak suda svodi se na ispitivanje osnovanosti one zaštite koju traži tužitelj, a ne traganje za zaštitom na koju tužitelj po zakonu ima pravo.

Tužbena ili stvarna osnova – činjenično stanje spora

111


--------------------------------------------------------------------

Historijski događaj za koji tužitelj smatra da mu pruža osnovu za isticanje određenog zahtjeva predstavlja je stvarna ili tužbena osnovu tužbe. No, u tužbi treba navesti sve činjenice koje su pravno relevantne za nastupanje pravnih posljedica koje se u tužbenom zahtjevu ističu.

Činjenice koje se navode u tužbi moraju biti dovoljno precizno opisane, da omogućuju konkretizaciju i specifikaciju spornog odnosa - sistem supstanciranja stvarne osnove spora.

Dokazi

Tužitelj je već u tužbi dužan navesti, po mogućnosti, sve dokaze potrebne radi provjeravanja istinitosti svojih navoda.

Pravna osnova

Pravna osnova - pravna kvalifikacija spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja – samo je fakultativni element tužbe. Sud će po tužbi postupati i kad tužitelj ne navede pravnu osnovu, a ako je i navede sud nije za njegovo pravno shvaćanje vezan. Naime, sud je prema načelu jura novit curia sam dužan utvrditi pravnu kvalifikaciju spornog odnosa i pravna pravila na temelju kojih treba prosuditi o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Sud je vezan za tužbeni zahtjev i činjenične navode stranaka. Stoga je irelevantno je li i kako je tužitelj pravno ocijenio spor.

PREDMET SPORA

Tužbeni zahtjev kao predmet spora

Predmet spora - tužbeni zahtjev = zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja zasnovan na tvrdnji o ovlaštenju tužitelja da traži nastupanje određene pravne posljedice koja rezultira iz primjene mjerodavne pravne norme na utvrđeno činjenično stanje.

Ako sud nađe da je tvrdnja osnovana, on prihvaća tužbeni zahtjev, a ako nađe da tvrdnja nije osnovana, on uskraćuje pružanje pravne zaštite odbijajući tužbeni zahtjev. Takvom odlukom pruža pravnu zaštitu tuženiku.

Tužbeni zahtjev i građanskopravno ovlaštenje

Tužbeni zahtjev je izrazito i isključivo procesnopravni instrument – njime se na specifičan način ostvaruje zaštita građanskih prava u parnici. Pravo na traženje pravne zaštite izvodi se iz ustavnog pravila po kojemu svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama.

112


--------------------------------------------------------------------

Tužbeni zahtjev je neovisan od građanskopravnog ovlaštenja. Jednom istaknut, on u parnici egzistira i pošto sud eventualno donese odluku kojom se tužbeni zahtjev odbija, sve dok parnični postupak definitivno ne završi. Tužbeni zahtjev ostaje predmet spora i u stadiju pravnih lijekova protiv odluke kojom se zahtjev odbija.

Odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva kao neosnovanog sud smije donijeti tek kad utvrdi da n i j e d n o pravno pravilo ne upućuje na zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Tužbeni zahtjev u kojem se ističe zahtjev za utvrđenje postojanja određenog građanskopravnog odnosa

Kad tužitelj u deklaratornoj tužbi po prirodi stvari iznosi pravnu kvalifikaciju spornog odnosa, sud je u takvom slučaju vezan za pravnu kvalifikaciju istaknutu u tužbenom zahtjevu jer je ona sastavni dio tužbenog zahtjeva. Ni u tim slučajevima sud nije verbalno vezan za (pogrešnu) pravnu nominaciju spornog odnosa ako se iz opisa njegovog sadržaja može izvesti na što je tužitelj smjerao – falsa nominatio non nocet (pogrešno označavanje ne šteti).

Tužbeni zahtjev i činjenična osnova tužbe kao predmet spora

Zastupnici shvaćanja o ekvivalenciji činjenične osnove i tužbenog zahtjeva smatraju da predmet spora nije samo tužbeni zahtjev već i određena činjenična osnova iz koje tužitelj izvodi zaključak o osnovanosti određene pravne posljedice.

Nasuprot tome, čista procesna teorija stoji na stajalištu da činjenično stanje nije sastavni element predmeta spora već samo podloga koja omogućuje njegovu individualizaciju. Po tom shvaćanju, u parnici ima onoliko predmeta spora koliko tužitelj ističe tužbenih zahtjeva, bez obzira na to poziva li se radi opravdanja svog zahtjeva na jedan ili na više činjeničnih kompleksa.

PRAVNE POSLJEDICE DOSTAVE TUŽBE TUŽENIKU-

LITISPENDENCIJA

Litispendecija je postojanje parnice. Parnica počinje teći dostavljanjem tužbe tuženiku , od tada parnica postoji, visi (lat. lis pendent). Od tada se ujedno i zasniva trostrani procesnopravni odnos između suda, tužitelja i tuženika.

Protiv supsidijarnog tuženika parnica počinje teći kad mu se dostavi tužba, a ne tek nakon pravomoćnosti presude kojom je bio odbijen na zahtjev u odnosu na prvotuženika. No u slučaju subjektivne preinake tužbe u odnosu na novog tuženika, parnica teče ex tunc, od postojanja litispendencije u odnosu na prethodno tuženog.

Ako sud odbaci tužbu ili je tužitelj povuče, svi učinci litispendencije poništavaju se ex tunc kao da je nije ni bilo.

Litispendencija prestaje:

1) Pravomoćnošću odluke kojom se parnica završava,2) Kad tužitelj povuče tužbu,

113


--------------------------------------------------------------------

3) Kad stranke zaključe sudsku nagodbu,4) Kad umre stranka, u parnici koju nasljednici odnosno pravni sljednici ne mogu produžiti,5) Kad dođe do konfuzije stranaka.

Prekid, mirovanje i zastoj postupka ne utječu na litispendenciju.

Procesnopravne posljedice litispendencije

1. Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva i među istim strankama pokrenuti nova parnica,

2. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je, u pravilu, tuženikov pristanak,

3. Okolnost što je neka od stranaka otuđila stvar ili pravo o kojem teče parnica ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši,

4. Atrakcijska nadležnost za protutužbu i za tužbu tzv. glavnog miješanja može se zasnovati tek kad nastupi litispendencija u parnici koja atrahira

5. Nakon nastupanja litispendencije umješač se može pridružiti jednoj od stranaka,6. Obavještavanje treće osobe o parnici obavlja se kad parnica počne teći,7. Tek nakon dostave tužbe tuženiku, sud može dostavu pismena tuženiku obavljati

preko oglasne ploče,

8. Rješenje kojim se sud oglašava nenadležnim ne dostavlja se tuženiku ako mu tužba nije dostavljena.

Nedopustivost nove parnice među istim strankama o istom zahtjevu

Dok parnica teče ne može se o istom zahtjevu pokrenuti nova parnica među istim strankama. Odredba je prisilne naravi pa sud na poštivanje ovog pravila vodi računa po službenoj dužnosti tijekom cijelog postupka.

Ako bi unatoč ovom pravilu bila pokrenuta nova parnica među istim strankama u pogledu istog zahtjeva, sud je dužan odbaciti tužbu u odnosu na koju je parnica počela kasnije teći, a ne onu koja je kasnije podnesena. No, ako je u parnici koja je počela kasnije teći, ranije donesena pravomoćna odluka, sud će odbacit tužbu u parnici koja je počela ranije teći, zbog toga što pravomoćnost ima prednost pred litispendencijom.

Ako sud odluči o zahtjevu o kojemu već teče parnica to predstavlja razlog apsolutne ništavosti, o kojemu instancijski sud vodi računa po službenoj dužnosti; sud će ukinuti presudu i odbaciti tužbu. Revizija se ne može podnositi zbog ove povrede jer pravomoćnost odnosi prevagu nad litispendencijom.

Otuđenje stvari ili prava o kojima teče parnica

Ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojemu teče parnica, to ne sprečava da se parnica među istim strankama dovrši. Otuđenje stvari, odnosno prava ne utječe na zasnovani procesnopravni odnos. Sud će unatoč otuđenju biti ovlašten donijeti meritornu presudu s obzirom na stranke koje su započele parnicu.

Građanskopravne posljedice litispendencije

114


--------------------------------------------------------------------

Pošteni posjednik postaje nepoštenim od trenutku kada mu je tužba dostavljena (od dana kada je primio tužbu) uz uvjet da je u sporu o pravu na tužbu pravomoćno odlučeno da mu ne pripada pravo na posjed.

Litispendencija pred stranim sudom

Sud RH prekinut će postupak na zahtjev stranke ako je pred stranim sudom u tijeku spor o istoj stvari i između istih stranaka i to:

1) ako je prvo pred stranim sudom pokrenut postupak u istoj stvari;

2) ako za taj spor ne postoji isključiva nadležnost suda u RH;

3) ako postoji uzajamnost.

Dakle, tužba se pred domaćim sudom ne odbacuje, parnica i dalje teče, a njen eventualni nastavak ovisit će o rezultatu suđenja pred stranim sudom: - ako donesena pravomoćna presuda bude u RH priznata, tužbu pred domaćim sudom treba odbaciti, - ako zahtjev za priznanje bude odbijen, postupak pred domaćim sudom treba nastaviti. Na ovakvu litispendenciju pred stranim sudom, sud ne pazi po službenoj dužnosti već samo na zahtjev stranke.

OBJEKTIVNA KUMULACIJA TUŽBENIH ZAHTJEVA

Procesna institucija objektivne kumulacije omogućuje tužitelju da u jednoj tužbi, shvaćenoj u formalnom smislu, istakne više tužbenih zahtjeva protiv istog tuženika - cummulatio actionum – (objektivna) kumulacija (gomilanje) tužbi.

O kumuliranim zahtjevima sud može odlučiti jednom presudom, a može i o svakom zahtjevu donijeti djelomičnu presudu. Isticanje sporednih zahtjeva uz glavni predstavlja u biti objektivnu kumulaciju, no zakonska pravila o objektivnoj kumulaciji odnose se samo na kumuliranje zahtjeva, koji su svaki za sebe glavni.

Kumulacija tužbenih zahtjeva ovisi od dispozicije tužitelja.

Pretpostavke za objektivnu kumulaciju

Zakon ne prepušta sudu da s obzirom na prilike slučaja odluči jesu li se stekle pretpostavke za ostvarivanje ciljeva kumulacije. Zakon a priori određuje minimalne objektivne pretpostavke za dopustivost kumulacije.

115


--------------------------------------------------------------------

Zakon smatra da se procesni ciljevi kumulacije mogu ostvariti samo pod uvjetom da je za sve kumulirane zahtjeve stvarno nadležan isti sud i da je određena ista vrsta postupka. Objektivna kumulacija onemogućuje nepotpunu atrakciju.

Ako o nekim od kumuliranih zahtjeva sudi vijeće, a o drugima sudac pojedinac, o svima će suditi vijeće. Ako kumulirani zahtjevi ne ispunjavaju uvjete za kumulaciju, sud će narediti njihovo razdvajanje pa će zahtjeve za čije rješavanje nije nadležan ustupiti nadležnom sudu. Ako je od dva kumulirana zahtjeva jedan stvarnopravni, atrakcija mjesne nadležnosti ravna se prema nadležnosti za stvarnopravni zahtjev.

1. Obična (istodobna) kumulacija postoji kad tužitelj već pri podnošenju tužbe kumulira više zahtjeva protiv istog tuženika.

2. Sukcesivna kumulacija postoji kad tužitelj, uz već istaknuti tužbeni zahtjev, naknadno istakne nove zahtjeve. Na to ima pravo sve do zaključenja glavne rasprave. Ovdje se primjenjuju i pravila o preinaci tužbe.

3. Eventualna kumulacija postoji kad tužitelj kumulira zahtjeve koji su u međusobnoj vezi, na način da zatraži od suda da slijedeći od istaknutih zahtjeva usvoji tek ako ustanovi da prethodni nije osnovan. Takvi su npr. zahtjev za vraćanje stvari i zahtjev za naknadu štete prouzročene propašću te stvari. Institucija eventualne kumulacije omogućuje da se zahtjevi kumuliraju eventualno, određujući redoslijed odlučivanja o njihovoj osnovanosti; raspravljanje o sljedećem postat će bespredmetno ako sud prihvati prethodni. Prevladava mišljenje da u pogledu eventualno istaknutih zahtjeva parnica teče pod rezolutivnim uvjetom; ako sud prihvati prvi zahtjev, postaje bespredmetno raspravljanje o ostalima; treba presumirati da je tužitelj u odnosu na njih povukao tužbu.

Alternativna obveza

U nekim slučajevima sadržaj građanskopravnog odnosa ovlašćuje tužitelja da istodobno istakne više zahtjeva s time da se tuženik oslobađa svoje obveze, ako ispuni samo jedan od njih - alternativna obveza duae res in obligatione, una in solutione (dvije se stvari duguju, jednom se ispunjuje obveza – alternativna obveza).

Ako pravo izbora pripada tužitelju, on ga vrši prije podnošenja tužbe pa u tužbi ističe samo jedan zahtjev. Ako pravo izbora pripada tuženiku, tužitelj je dužan istaći u tužbenom zahtjevu sve mogućnosti ispunjenja obveze, a sud, ako nađe da je njegov zahtjev osnovan, mora tuženika osuditi na ispunjenje svih mogućnosti, ostavljajući tuženiku da sam izabere način na koji će se svoje obveze osloboditi. Kako se ovdje radi o različitim mogućnostima ispunjenja jednog zahtjeva, nema objektivne kumulacije pa ni mogućnosti izricanja djelomične presude.

Procesna facultas alternativa (una res in obligatione, duae in solutione)

116


--------------------------------------------------------------------

Ako je tužitelj u tužbi tražio da se tuženiku naloži ispunjenje neke činidbe, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto te činidbe primiti neku drugu činidbu, sud će, ako prihvati tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženik može osloboditi činidbe čije mu je ispunjene naloženo, ako ispuni tu drugu činidbu.

Tužitelj ovdje prema tuženiku ima i ističe samo jedan zahtjev. Alternativna mogućnost oslobođenja od obveze nije tužbeni zahtjev već građanskopravna ponuda, podvrgnuta pravilima građanskog prava. O toj alternativnoj mogućnosti sud ne može ni raspravljati ni odlučivati, pa ni ulaziti u ocjenu njezine adekvatnosti. Mada se ponuda, po slovu zakona, unosi u izreku presude, ona time ne gubi svoj građanskopravni značaj. Procesna pravila o pravomoćnosti na nju se ne odnose. Dakle, ni ovdje nema kumulacije tužbenih zahtjeva.

PREINAKA TUŽBE

Preinaka tužbe u načelu je dopuštena, uz ograničenja potrebna da se spriječi zloupotreba procesnih ovlaštenja. Pri tome se vodi računa o tome da nikakva ograničenja ne mogu spriječiti tužitelja da svoj drugačiji zahtjev ostvaruje u drugoj parnici.

Tužba se smatra preinačenom kada se u njoj izmijeni neki od bitnih elemenata, tako da izmijenjena tužba nije istovjetna s onom prvobitnom pa se pravomoćnost presude koja bi bila izrečena na osnovi prvobitne tužbe ne bi odnosila i na preinačenu tužbu.

Elementi od kojih zavisi preinaka tužbe su:

tužbeni zahtjev -objektivna preinaka tužbe

parnične stranke - subjektivna preinaka tužbe.

Promjene u pogledu predloženih dokaza i pravne osnove tužbe nisu relevantne. Također, smanjenju tužbenog zahtjeva zakon ne pridaje značaj preinake tužbe. Ispoljen je stav da sniženje zahtjeva na zahtjev za naknadu troškova, predstavlja povlačenje tužbe. U pogledu novih zahtjeva smatra se da je parnica pokrenuta tek kad su ti zahtjevi istaknuti, a litispendencija nastupa dostavom tuženiku tužiteljeve izjave o preinaci.

Visina troškova za svaku radnju koju je poduzeo odvjetnik određuje se s obzirom na vps u vrijeme poduzimanja te procesne radnje, a ne prema visini konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

Promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva

Do preinake u pravom, užem smislu, dolazi kad tužitelj umjesto postojećeg tužbenog zahtjeva, istakne neki drugi, nezavisno od toga opravdava li novi zahtjev istom ili drugačijom tužbenom osnovom. No do promjene zahtjeva dolazi i posredno, zbog promjene tužbene osnove, kad ona determinira sadržaj zahtjeva. Nadomještanjem postojećeg zahtjeva novim parnica se u pogledu prijašnje gasi. No, ostvareni rezultati raspravljanja mogu se koristiti i u toj novoj parnici.

Povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva

117


--------------------------------------------------------------------

Kada tužitelj postojeći zahtjev kvantitativno poveća, on time obavlja sukcesivnu objektivnu kumulaciju tužbenih zahtjeva pa bi trebalo primjenjivati i pravila koja se na nju odnose. Zakon ovu kumulaciju tretira kao preinaku.

Isticanje drugog zahtjeva uz postojeći

Naknadno dodavanje novih zahtjeva, uz postojeći, također je primjer sukcesivne kumulacije pa bi i za nju, pored pravila o preinaci, trebala važiti i pravila o dopustivosti objektivne kumulacije. Zakon i ovu promjenu tretira kao preinaku. Izuzetno, naknadno isticanje incidentalnog zahtjeva za utvrđenje nije podvrgnuto režimu preinake tužbe.

Preinaka tužbene osnove

Preinaka tužbe postoji i kad novo formirani kompleks činjenica objektivno dovodi do promjene identiteta tužbenog zahtjeva. Svaka promjena činjenične osnove tužbe nije preinaka tužbe. Ako tužbeni zahtjev ostaje u svojoj biti , a ne samo po svom tekstu , identičan, promjena tužbene osnove nije preinaka već korektura, dopuna ili razjašnjenje činjenične osnove prijašnjeg spora.

Promjena ponuđenih dokaza

Sud nije vezan za prijedloge stranaka u pogledu dokaznih sredstava. Dokazi nisu bitan element identiteta tužbe.

Preinaka pravna osnove

Pravna osnova navedena u tužbi nije bitna za identitet spora.

Promjena stranaka

Tužitelj može preinačiti tužbu i tako da umjesto prvotnog tuženika tuži neku drugu osobu. Dotadašnji tuženik prestaje biti stranka, pa u odnosu na njega preinaka predstavlja povlačenje tužbe. Novi tuženik stupa u parnicu na mjesto dotadašnjeg i preuzima je u stanju u kakvom jeste u vrijeme kad u nju stupa pa se efekti podnošenja tužbe i litispendencije protiv prvobitnog tuženika odnose na novoga; novi tuženik ne može ulagati prigovore u odnosu na koje je prvobitni prekludiran. Subjektivne preinake nema kad na mjesto prvobitnog tuženika stupa njegov sukcesor.

Do promjene stranaka može doći i kad uz tužitelja pristupi novi tužitelj ili kad tužba bude proširena na novog tuženika; kad u parnicu umjesto jedne od stranaka stupi osoba koja je tijekom spora pribavila stvar ili pravo o kojemu teče parnica; kad umješač stupi u parnicu umjesto stranke kojoj se pridružio; kad imenovani prethodnik stupi u parnicu umjesto tuženika.

118


--------------------------------------------------------------------

Pretpostavke za dopustivost preinake tužbe

Tužitelj može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskih sudom. Za preinaku tužbe potreban je i pristanak tuženika. Ako on pristane, sud mora dopustiti preinaku. Tuženik može svoj pristanak izraziti izričito ili konkludentno.

Protivljenje tuženika objektivnoj preinaci nema značaj apsolutnog veta jer sud ipak može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo prikladno za konačno rješenje spornih odnosa među strankama.

Međutim postoje i slučajevi kad zakon izričito dozvoljava preinačenje tužbe i bez pristanka tuženika, pa će sud morati dozvoliti preinaku:

a) kad se tužba preinačuje tako da se, zbog okolnosti koje su nastupile nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz bitno iste činjenične osnove drugi predmet ili novčani iznos (npr. umjesto propale stvari – naknadu štete);

b) kada se smanjuje tužbeni zahtjev - tada važe pravila o povlačenju tužbe;

c) kada se u tijekom parnice istakne incidentalni tužbeni zahtjev za utvrđenje.

U slučaju subjektivne preinake tužbe protivljenje prvobitnog tuženika - ako se već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari - ima značenje apsolutnog veta pa sud nije ovlašten , unatoč nepostojanju njegovog pristanka, dopustiti tu preinaku. Na subjektivnu preinaku treba pristati i novi tuženik.

Pristanak novog tuženika potreban je jer on ne ulazi u novu parnicu već preuzima staru u stanju u kojem se nađe u momentu predaje. Nakon što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, umjesto tužitelja može u parnicu stupiti novi tužitelj samo ako tuženik na to pristane; bez njegovog pristanka ne može uz tužitelja pristupiti novi tužitelj. A contrario, prije upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari za te promjene pristanka tuženika ne bio potreban.

POVLAČENJE TUŽBE

Povlačenje tužbe je jednostrana neposredna parnična radnja tužitelja kojom izjavljuje da odustaje od traženja da sud u konkretnoj parnici odluči o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva. Ova izjava je neopoziva. Međutim, ta izjava ne znači i odustanak od prava na određenu sudsku zaštitu.

U času predaje ove izjave sudu, ona proizvodi neposredan procesnopravni učinak gašenja parnice. Rješenje o povlačenju tužbe je deklaratorne naravi. Za povučenu tužbu smatra se kao da nije ni podnesena pa se može ponovno podnijeti.

Izjava o povlačenju ne može se opozvati. Tužba se može povući samo djelomično, smanjenjem zahtjeva. Tužba se može povući i dok postupak miruje pa bi se ponovno mogla podnijeti i prije isteka 3 mjeseca od nastupa mirovanja. Tužba se može povući do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane.

Tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženog samo do upuštanja tuženog u raspravljanje. Nakon upuštanja tuženog u raspravljanje, za povlačenje je potreban pristanak. Tuženikovo eventualno protivljenje ima značaj apsolutnog veta.

119


--------------------------------------------------------------------

Presumirano povlačenje

U određenim slučajevima zakon iz određene pasivnosti tužitelja neoborivo presumira da tužitelj povlači tužbu. Takvi su slučajevi:

1. ako tužitelj ne vrati tužbu koja mu je poslana na ispravak ili dopunu.2. ako ne dokaže da je položio aktorsku kauciju 3. ako niti jedna stranka u roku od 4 mjeseca od početka mirovanja postupka ne predloži

nastavak.4. ako tužitelj izostane s ročišta u sporovima male vrijednosti.5. ako niti na novo ročište u postupku pred trgovačkim sudom ne dođu obje stranke.6. ako niti jedna od stranaka ne predloži donošenje dopunske presude u roku 15 dana od

primitka presude kojom je sud propustio odlučiti o svim zahtjevima o kojima je morao odlučiti presudom.

DRŽANJE TUŽENIKA U PARNICI

Upuštanje tuženika u parnicu

Procesno pravo ne obvezuje nijednu stranku na određeno držanje u parnici. Tuženik može priznati navode i zahtjeve protivnika ili se protiviti zahtjevu protivnika.

Svaka parnična radnja tuženika kojom ispoljava određeni stav prema biti (meritumu) spora predstavlja radnju kojom se tuženik upušta u raspravljanje o glavnoj stvari.

Upuštanje tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari predstavlja svaku parničnu radnju tuženika koja ispoljava određen stav prema meritumu spora. Takva parnična radnja je isticanje materijalnopravnog prigovora tuženika, a također i suglašavanje tuženika s tužbenim zahtjevom.

Vrste materijalnopravnih prigovora

Materijalnopravni prigovori mogu se zasnivati na slijedećim tvrdnjama:

a) da određene okolnosti sprječavaju sam postanak tužiteljeva prava (npr. mane u volji, nesposobnost ugovarača)

b) da su naknadno nastupile okolnosti zbog kojih je pravo prestalo,(npr. raskid ugovora, ispunjenje obveze, oprost duga).

c) da unatoč postojanju tužiteljeva prava, tuženik nije dužan ispuniti određenu obvezu, jer ga na to ovlašćuje neko njegovo samostalno pravo.

Isticanjem takvih prigovora tuženik na sebe preuzima teret dokazivanja relevantnih činjenica koje mu idu u prilog, kao da je u odnosu na prigovor i sam preuzeo ulogu tužitelja u sporu – excipiendo reus fit actor (prigovarajući, tuženik postaje tužitelj). Npr., nasuprot zahtjevu za ispunjenje obveze tuženik ističe prigovor zastare; nasuprot zahtjevu za isplatu kupovnine, tuženik

120


--------------------------------------------------------------------

ističe prigovor nedostataka stvari zbog kojih se kupovnina smanjuje. O ovim okolnostima sud pazi samo na prigovor tuženika.

Svoje prigovore samostalne materijalnopravne naravi tuženik može isticati i u vidu tužbenog zahtjeva u protutužbi. O materijelnopravnom prigovoru zastare ne može se odlučivati posebnim rješenjem , već u presudi, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

ISTICANJE PRIGOVORA O POSTOJANJU TRAŽBINE RADI PREBIJANJA (KOMPENZACIJE)

Osnove građanskopravnog prijeboja (compensatio civilis)

Prijeboj ili kompenzacija je ukidanje uzajamnih ovlaštenja i obveza dvaju pravnih subjekata, koji su jedan prema drugome stekli istovrsna i dospjela potraživanja i to do visine do koje su uzajamna potraživanja po iznosu jednaka. Ako su potraživanja različita po visini, ovlašteniku većeg iznosa pripada pravo na ostvarenje viška.

Da bi do takvog ukidanja došlo potrebno je da jedan od subjekata izjavom priopći drugome da dolazi do kompenzacije. Međutim ovo ukidanje nastupa ex tunc: od časa kad su se potraživanja realno susrela (a ne priopćenjem volje).

Ako do kompenzacijske izjave dođe, a druga strana u parnici zatraži ispunjenje obveze, tuženik se može braniti prigovorom prebijanja, preciznije – prigovorom zbog već nastupjelog prebijanja. Kompenzirati se može i tražbina o kojoj je već donesena pravomoćna presuda u ranijoj parnici.

Tuženik se ne brani tvrdnjom da i on ima prema tužitelju svoj zahtjev, već da su kompenzacijom prestala ovlaštenja obiju stranaka. Sud treba odgovoriti samo na tužbeni zahtjev tužitelja, jer tuženikovog niti nema.

Prijeboj u parnici odlukom suda – compensatio per judicem

Izreka presude treba sadržavati i odluku o postojanju ili nepostojanju tražbine istaknute radi prebijanja; odluka o tome postaje pravomoćna; prigovor radi prebijanja ne može se iznositi tek u žalbenom postupku. Tuženik ističe postojanje svog kompenzabilnog, ali još nekompenziranog zahtjeva pa traži od suda da presudom izvrši prijeboj tih tražbina te da nakon toga odbije tužiteljev zahtjev.

Kod procesnog prigovora obje tražbine i dalje egzistiraju; prigovor ih konstitutivno ne gasi, on tek stvara osnovu za kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda. Sud koji je dužan odlučiti o svim zahtjevima, mora u prvom redu deklaratornim odlukama utvrditi njihovo postojanje, a zatim ako to utvrdi konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj.

Isticanje tražbine radi prijeboja u parnici moguće je samo ako se prihvati teza da obje tražbine još uvijek postoje, da među njima još nije došlo do prijeboja.

121


--------------------------------------------------------------------

Ako sud, povodom procesnog prigovora radi prijeboja u parnici utvrdi da postoje obje tražbine, njegova odluka treba sadržavati:

(1) deklaraciju o postojanju tužiteljeve tražbine,(2) deklaraciju o postojanju tuženikove tražbine do visine tužiteljeve(3) konstitutivnu odluku o kompenzaciji uz:

(a) odbijanje tužiteljevog zahtjeva do visine do koje je njegova tražbina kompenzirana s tuženikovom,

(b) nalog tuženika da ispuni višak tužiteljevog nekompenziranog dijela tražbine.

Međutim ako je tuženikova tražbina veća od tužiteljeve, ne može se izreći kondemnatorna presuda protiv tužitelja, jer tuženikov zahtjev za ostvarenje svog potraživanja nije samostalan (to bi bilo moguće ako tuženik radi ostvarenja viška istakne protutužbu ili pokrene samostalnu parnicu). Ako sud utvrdi da je tužiteljev zahtjeva osnovan, a da tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja ne postoji, trebao bi presudom :

- prihvatiti tužbeni zahtjev

- presudom negativnog utvrđenja deklarirati nepostojanje tuženikove tražbine istaknute radi prijeboja.

Ova dva prigovora se međusobno isključuju, dakle tuženik se ne može braniti koristeći oba prigovora. Naime, prigovor radi prebijanja se može istaći samo ako oba prebijanja još uvijek postoje, ako među njima još nije došlo do izvanprocesnog prebijanja. Razlike između ova dva instituta su:

Compensatio civilis Compensatio per iudicem

- Prigovara se da je već nastupilo prebijanje - Prigovorom se traži da sud presudom izvrši prebijanje

- Tuženik ne tvrdi da i on ima svoj zahtjev prema tužitelju, već da su kompenzacijom prestala ovlaštenja obiju strana.

- Tuženik nasuprot tužitelju ističe svoj zahtjev

- Osporava se osnovanost tužiteljeve tvrdnje o postojanju potraživanja

- Ne osporava se postojanje tužiteljevog potraživanja

- Nastupa s učinkom ex tunc – tek od priopćenja protivniku

- Nastupa tek pravomoćnošću presude

Isticanje prigovora radi prijeboja i litispendencija

Kad tuženik prigovorom istakne zahtjev radi prebijanja u parnici, on time na specifičan način, ostvaruje ista ovlaštenja kao i isticanjem tužbenog zahtjeva, pa se tu primjenjuju pravila o litispendenciji: - dok je prigovor radi kompenziranja pendentan ne može se o istom potraživanju pokrenuti druga parnica - jedno potraživanje se ne može isticati prigovorom radi prebijanja u dvije različite parnice, zbog toga što ZPP propisuje da sud mora presudom odlučiti i o potraživanju istaknutom radi potraživanja.

122


--------------------------------------------------------------------

PROTUTUŽBA

To je tužba tuženika protiv tužitelja iz parnice koju je protiv tuženika ranije pokrenuo; njome tuženik sada protutužitelj ostvaruje pred istim sudom i u istoj parnici protiv tužitelja, sada protutuženika svoj samostalni tužbeni zahtjev.

Za protutužbu u pogledu forme, važi ono što važi za tužbu. Tuženik nije dužan svoj zahtjev ostvarivati u protutužbi; to može učiniti i u samostalnoj parnici. Protutužba je samo mogućnost; ne i dužnost tuženika.

Unatoč svom ofenzivnom značaju, protutužba često ima obrambeni značaj, naročito kad je kompenzacijskog ili prejudicijelnog značaja.

Protutužba je dopuštena u jednom od slijedećih slučajeva:

a) Koneksna protutužba – ako je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, a naročito ako oba zahtjeva proizlaze iz istog pravnog odnosa (npr. iz dvostrano obveznih odnosa) ili stvarnog događaja.

b) Kompenzabilna protutužba - ako su zahtjevi takvi da se mogu uzajamno prebiti. U praksi je uobičajeno da sud, kad nađe da su oba zahtjeva osnovana, odlučuje kao i u povodu prigovora radi prijeboja.

c) Prejudicijelna protutužba – ako se njome traži utvrđenje nekoga pravnog odnosa ili prava od čijeg (ne)postojanja zavisi u cjelini ili djelomično odluka o tužbenom zahtjevu. Ako tužitelj npr. vlasničkom tužbom traži predaju određene stvari, a tuženik prejudicijelnom protutužbom traži da se utvrdi da je on vlasnik te stvari.

Pravila o potpunoj atrakciji slabijeg tipa omogućuju tuženiku da protutužbu podnese sudu kod kojega je protiv njega podnesena tužba, osim ako je za zahtjev protutužbe nadležan viši sud ili sud druge vrste. Ako bi o zahtjevu protutužbe trebao suditi isti sud, ali u drugačijem sastavu, oba zahtjeva sudit će se u kvalificiranijem sastavu. Ako je za protutužbu nadležan viši sud, sud tužbe proglasit će se nenadležnim samo u odnosu na protutužbu.

Pravila o postupku u povodu protutužbe

Protutužba se može podnijeti sudu pred kojim teče parnica pokrenuta tužbom protivnika do zaključenja prvostupanjske glavne rasprave u toj parnici. Sud može odlučiti da se o zahtjevima tužbe i protutužbe zajednički raspravlja i odlučuje.

Sud može donijeti djelomičnu odluku o tužbi ili o protutužbi prema tome koji je od zahtjeva prije sazrio za donošenje konačne odluke. Protutužba je dopuštena i u postupku u povodu izdavanja platnog naloga.

SUDJELOVANJE VIŠE STRANAKA U PARNICI

123


--------------------------------------------------------------------

Osnove suparničarstva

Suparničarstvo ( litis consortium) postoji kad se u istoj stranačkoj ulozi u parnici pojavljuje više procesnih subjekata. Zbog množine subjekata suparničarstvo se naziva još i subjektivna kumulacija.

Suparničarstvo je s procesnog stajališta u pravilu fakultativno; rezultat je procesne dispozicije tužitelja. Iznimno može biti i obligatorno (nužno suparničarstvo), a nekad čak može nastati i nezavisno od volje tužitelja (npr. kad stranku naslijedi više univerzalnih nasljednika). Spajanje parnica odlukom suda radi zajedničkog raspravljanja ne stvara suparničarstvo.

Suparničarstvo je aktivno kad više subjekata sudjeluje u parnici u svojstvu tužitelja, a pasivno kad više subjekata ima ulogu tuženika. Ono je obostrano kad i u ulozi tužitelja i u ulozi tuženika ima više stranaka.

Zakon sam propisuje pretpostavke za dopustivost suparničarstva, ne ostavljajući sudu mogućnost samostalnog ocjenjivanja. Nedostatak pretpostavaka u pravilu ne dovodi do odbacivanja tužbe, već se naređuje razdvajanje postupka. Izuzetak postoji kad parnicom nisu obuhvaćeni svi subjekti nužnog suparničarstva, tada se odbacuje tužba.

Materijalno i formalno suparničarstvo

1. Materijalni suparničari su oni koji se prije i izvan parnice nalaze u određenoj pravnoj ili stvarnoj vezi s obzirom na (posredni) predmet spora.

U pravnoj su vezi oni koji se u pogledu posrednog predmeta spora nalaze u pravnoj zajednici jer su sudionici specifičnog građanskopravnog odnosa iz kojega proizlaze njihova ovlaštenja ili obveze zbog kojih se vodi parnica (npr. suvlasnici ili sunasljednici u sporu protiv trećega o zajedničkoj imovini; bračni drugovi u sporu u kojemu treći traži poništaj njihovog braka.)

U stvarnoj su vezi oni čija prava odnosno obveze, koji su posredan predmet spora, proistječu iz iste činjenične i pravne osnove – idem factum-idem jus (iste činjenice-isto pravo). Takvi su npr. tuženi suizvršioci nekog delikta u parnici u kojoj se traži naknada štete.

2. Formalni suparničari su oni među kojima izvan parnice nema ni pravne ni stvarne povezanosti s obzirom na predmet spora, ali su u njihovim parnicama posredan predmet spora prava odnosno obaveze iste vrste, koji se osnivaju na bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. U takvoj su situaciji npr. više tuženika radi isplate dugovane najamnine, svaki za svoj stan.

Stvarnu nadležnost s obzirom na vps i kod materijalnog i kod formalnog suparničarstva treba određivati s obzirom na svaki zahtjev posebno, a ne s obzirom na njihov zbroj, pa će suparničarstvo biti moguće samo ako je za svaki od zahtjeva stvarno nadležan isti sud. Do nemogućnosti razdvajanja postupka, a to znači i do potpune atrakcije, doći će npr. kod nužnog suparničarstva.

Razlikovanje materijalnog od formalnog suparničarstva značajno je s obzirom na pravila o mjesnoj nadležnosti. Za nju u slučaju materijalnog suparničarstva važe pravila o atrakciji: ako je jednom tužbom tuženo više osoba, a za njih ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od tuženika; a ako među njima ima glavnih, i sporednih obveznika

124


--------------------------------------------------------------------

mjesno je nadležan sud koji je nadležan za kojega od glavnih obveznika. Ako su svi suparničari sporedni obveznici, mjesno je nadležan sud koji je nadležan za bilo kojeg od njih.

Razlozi koji opravdavaju atrakciju kod materijalnog ne postoje u odnosu na formalno suparničarstvo. Subjektivna kumulacija kod formalnog suparničarstva dopuštena je samo ako postoji i stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženika.

Nadležnost suda RH postoji za sve materijalne suparničare kad jedan od tuženih materijalnih suparničara ima prebivalište odnosno sjedište u RH.

Do atrakcije stvarne nadležnosti trgovačkih sudova i postupka pred tim sudovima dolazi u sporovima koji proizlaze iz trgovačkih ugovora i u sporovima za naknadu štete koja proizlazi iz tih ugovora između osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost u kojima kao materijalni suparničari sudjeluju i druge fizičke ili pravne osobe.

Obično i jedinstveno suparničarstvo

Za obične suparničare karakteristično je da se protiv svakoga od njih može donijeti sadržajno različita presuda. Svi formalni suparničari su obični suparničari. No takvi mogu biti i materijalni suparničari čiji međusobni odnos ne iziskuje jedinstveno rješavanje spora. Položaj običnog suparničara samostalan je u odnosu na položaj ostalih suparničara, pa svaki od njih slijedi svoju procesnu sudbinu. Posljedice procesnih radnja koje poduzima obični suparničar djeluju samo u odnosu na njega. I materijalni suparničari koje povezuje pravna zajednica mogu biti obični suparničari. Takvi su npr. suvlasnici u nekoj vlasničkoj parnici, glavni dužnik i jamac u parnici koju protiv njih vodi vjerovnik, solidarni dužnici iz ugovornog odnosa i sl.

Za jedinstvene suparničare je karakteristično da se ili po zakonu ili zbog prirode spornog odnosa spor u kojem sudjeluju može riješiti samo na jednak način prema svima.Tužbeni zahtjev ili može biti u istom sadržaju prihvaćen prema svima ili odbijen u odnosu na sve njih. Oni imaju jedinstveni tretman u parnici, te se smatraju kao jedna parnična stranka. Jedinstveni su samo neki materijalni suparničari. Formalni suparničari ne mogu biti jedinstveni.

Jedinstveni suparničari su; suvlasnici poslužnog dobra u parnici o realnim služnostima na nekretninama jer su služnosti nedjeljive, tuženi bračni drugovi u parnici za poništaj braka, suparničari u paternitetskom sporu, ovrhovoditelj u čiju je korist zaplijenjena tražbina u parnici radi utvrđivanja postojanja ili visine tražbine, zakonski nasljednici u parnici osporavanja testamenta, tuženi davatelji uzdržavanja u sporu raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Od radnja koje pojedini jedinstveni suparničari poduzimaju, važi samo ona koja je za sve njih najpovoljnija, te se uz to omogućuje da se prema svima povuku jednake procesne i materijalnopravne konzekvencije.

Načelno štetne procesne radnje ne djeluju ni prema kome, pa ni prema onome koji ih je poduzeo, osim ako su ih poduzeli svi. Načelno korisne procesne radnje jednoga djeluju i u korist onih koji te radnje nisu poduzeli.

Jedinstveni suparničar ne može samostalno priznati zahtjev, odreći se tužbenog zahtjeva ili zaključiti sudsku nagodbu. Protiv njih se ne može donijeti presuda zbog izostanka ili presuda zbog ogluhe ako makar u odnosu na jednog ne postoje uvjeti za donošenje tih presuda. Pravni lijekovi koje je podnio jedan djeluju i u korist onih koji ih nisu podnijeli.

Priznanje navoda koje je poduzeo jedan od njih ne djeluje ni na njegovu štetu niti na štetu ostalih koji se nisu izjasnili. Ako u odnosu na jednoga nastupe činjenice koje uzrokuju prekid, prekida se postupak u odnosu na sve njih. Ako rokovi za izvršenje radnje istječu u različito vrijeme, tu parničnu radnju može poduzeti svaki jedinstveni suparničar sve dok i za jednog od njih rok još teče.

125


--------------------------------------------------------------------

Jedinstveni suparničar može samostalno povući tužbu, kao što se i u odnosu na pojedinog od njih može tužba povući, a da kod toga pravni efekt te radnje ne prelazi i na druge, osim ako se ne radi o nužnom suparničarstvu.

Nužno suparničarstvo

Istaknuto je da je suparničarstvo procesnopravna kategorija i to u pravilu fakultativna. Ipak se spominje posebna tip tzv. nužnog suparničarstva kod kojega tužitelj mora zasnovati pasivno suparničarstvo koje će obuhvatiti sve subjekte koji su sudionici određenog materijalnopravnog odnosa. Tako npr. u parnici za poništaj braka koju pokreće treća osoba ili centar za socijalnu skrb; u parnici koju pokreće jedna od suvlasnika za diobu suvlasništva. Ovakvo suparničarstvo moguće je samo na pasivnoj strani. Ako tužitelj ne obuhvati tužbom sve one koji tek zajedno čine jednu parničnu stranku, tužbu treba odbaciti. Odsutnost jednog sudionika u parnici predstavlja nedostatak procesnoprave legitimacije za vođenje parnice.

Pogrešno je tužbu tzv. glavnog miješanja tretirati kao slučaj nužnog suparničarstva jer je ona rezultat procesnopravne mogućnosti, a ne materijalnopravne nužde.

Suparničarstvo na osnovi zakona

1. Glavni dužnik i jamac mogu biti zajednički tuženi, ako to nije u suprotnosti sa sadržajem ugovora o jamstvu. Naime, ako se jamac nalazi u obvezi samo pod uvjetom da glavni dužnik ne bi mogao platiti -beneficium ordinis (povlastica redoslijeda; benficij jamca da je obvezan samo ako glavni dužnik ne bude mogao platiti), onda je obveza jamaca uvjetne prirode i ne dopušta kumulacija.

2. Tužba glavnog miješanja - osoba koja u cijelosti ili djelomično traži stvar ili pravo o kojem između drugih osoba već teče parnica, može pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravomoćno ne završi. Ovdje se u biti ne radi ni o kakvom miješanju u tuđu parnicu, već o samostalnoj tužbi protiv osoba koje međusobno vode jedan drugi spor. Procesni propisi dopuštaju posebnu atrakciju i to potpunog tipa jer omogućuju podnošenje tužbe sudu za koji ne bi inače bio ni stvarno nadležan, pa čak i sudu druge vrste. No ovo suparničarstvo nije nužno, jer tužitelj ima mogućnost izbora: da tuži kod suda nadležnog po općim pravilima o nadležnosti ili da se posluži propisima o atrakciji.

Prvobitno i naknadno suparničarstvo

Prvobitno suparničarstvo je takvo suparničarstvo koje je zasnovano već prilikom podnošenja tužbe.

Naknadno suparničarstvo zasniva se onda kad je parnica već počela, na način da se sve do zaključenja glavne rasprave tužba proširi na novog tuženika ako ovaj na to pristane ili da uz tužitelja pristupi i novi tužitelj.

Nova stranka mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi kad ona u nju stupa. Zato od ocjene same nove stranke zavisi hoće li to prihvatiti.

Novi tužitelj svoj pristanak izražava podnošenjem tužbe, a novi tuženik je ovlašten uskratiti pristanak na proširenje tužbe na sebe. Novelom 2003. je unesena odredba prema kojoj, nakon što se (dotadašnji) tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, bez njegova pristanka ne može uz tužitelja pristupiti novi tužitelj.

126


--------------------------------------------------------------------

Eventualno ili supsidijarno suparničarstvo

Tužitelj može jednom tužbom obuhvatiti više tuženika i to tako što će tražiti da tužbeni zahtjev bude prihvaćen prema slijedećem tuženiku u slučaju da bude pravomoćno odbijen prema onome koji je u tužbi naveden prije njega. Novost je pravo tužitelja da odredi redoslijed raspravljanja. Ovim institutom tužitelj se može poslužiti samo ako prema svakome od tuženika postavlja objektivno isti zahtjev, ili ako prema pojedinima od njih ističe različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi. Traži se i to da je isti sud stvarno i mjesno nadležan za svaki od zahtjeva i za svakog od tuženika, jer su tuženici formalni suparničari, pa nema osnove za primjenu pravila o atrakciji.

Dakle, potreba za ovim institutom javlja se kad tužitelj nije siguran u pasivnu legitimaciju. Odlučivanju o zahtjevu prema slijedećem tuženiku može se pristupiti tek pošto zahtjev prema prethodnome bude pravomoćno odbijen.

Relativno je nov stav po kojemu je sud dužan supsidijarne tuženike samo obavijestiti o tome da se parnica vodi između tužitelja i prvog tuženika i da su oni u toj tužbi navedeni kao supsidijarni tuženici.

SUDJELOVANJE TREĆIH OSOBA U PARNICI

UMJEŠAČ

Obični umješač

Obični umješač (intervenijent) je osoba – «treći» - koja se, u parnici koja se vodi između određenih stranaka, pridružuje jednoj od njih, jer ima pravni interes da stranka kojoj se pridružila uspije u parnici. Umješač nije stranka. Njegov pravni interes da sudjeluje u tuđoj parnici proizlazi odatle što se pravne posljedice presude koja bude donesena mogu posredno odraziti i na njegovu pravnu situaciju.

Obični umješač mora ispunjavati opće uvjete u pogledu stranačke i parnične sposobnosti, mora imati određeni pravni interes. Dvojaki su razlozi intervencije. Da se time pomogne jednoj od stranaka da uspije i drugo da se umješaču omogući kontrola postupanja stranke od čijeg uspjeha zavisi i njegova pravna situacija.

Umješač može stupiti u parnicu tijekom čitavog postupka sve do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu pa i tijekom postupka po izvanrednim pravnim lijekovima. Obični umješač ima pravo samostalno podnošenje izvanrednih pravnih lijekova, ako je intervenirao do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu. Nije dopuštena revizija osobe koja tek podnošenjem revizije želi kao umješač stupiti u parnicu.

Odredbe o pretpostavkama za intervenciju prisilne su naravi i sud o njima vodi računa po službenoj dužnosti tijekom čitavog postupka. Da bi stekao pravni status intervenijenta , nije potrebna sudska odluka o tome. Do potrebe da sud dopusti miješanje dolazi kad jedna od stranaka ospori osnovanost intervencije , a sud nađe da prigovor nije osnovan. Rješenje kojim sud dopušta miješanje može se pobijati samo žalbom protiv odluke o glavnoj stvari. Protiv rješenja kojim sud intervenciju odbija dopuštena je posebna žalba. Od prigovora pa do pravomoćnosti odluke o dopustivosti miješanja umješačeve radnje imaju (rezolutivno) uvjetno značenje ; one će ga izgubiti ako miješanje bude odbijeno, osim ako ih stranka uz koju je umješač htio pristupiti u međuvremenu ne prihvati kao

127


--------------------------------------------------------------------

svoje ili ako se odluka o odbijanju miješanja zasniva na činjenicama koje su nastupile pošto su odnosne radnje bile poduzete.

Umješač mora primiti parnicu u stanju u kojem se nalazi u trenutku kad se miješa u parnicu. Ako su protekli stadiji nakon kojih se neke parnične radnje više ne mogu poduzimati, i umješač će biti prekludiran u pravu da ih poduzme.

Umješač je ovlašten u nastavku postupka stavljati prijedloge i poduzimati sve ostale parnične radnje , s tim da radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravni učinak ako nisu u suprotnosti s radnjama te stranke.

Umješač nije stranka pa se može kretati samo u granicama zahtjeva koje je istakla stranka kojoj se pridružio; ne može stoga poduzimati radnje kojima se disponira tužbenim zahtjevom ni radnje kojima stranka disponira procesnim ovlaštenjima o kojima zavisi tijek parnice. Općenito, on ne može poduzimati radnje koje su nepovoljne za stranku, njih sud po službenoj dužnosti ne smije uvažiti, nije potrebno da ih stranka ospori.

On može poduzimati samo one radnje koje su za tu stranku načelno i objektivno korisne. Ne može se uvažiti ni radnja kojom bi umješač povukao pravni lijek koji je sam uložio. Umješač nema ni procesnih dužnosti ni procesnih tereta. On je ovlašten jednostranom procesnom radnjom istupiti iz parnice, što ga ne sprječava da ponovno intervenira u istoj parnici.

Umješač poduzima procesne radnje, ali se radnje koje poduzima tretiraju kao procesne radnje stranke kojoj se pridružio, ukoliko ih ta stranka izričito ne otkloni. Umješač može poduzimati samo procesne radnje koje bi za tu stranku bile načelno i objektivno korisne samo dok stranka kojoj se pridružio na njih prešutno pristaje. Dakle, konačna odluka pripada stranci. Ona je ovlaštena oduzeti pravni učinak i onoj radnji umješača koja bi za nju mogla biti korisna. Parnične radnje umješača nemaju procesnog značenja ako su suprotnosti s radnjama stranke.

Po pristanku obiju stranaka umješač može stupiti u parnicu kao stranka umjesto stranke kojoj se pridružio. Kako nije stranka u postupu, umješač može biti saslušan kao svjedok, a u glavnoj stvari ne može biti osuđen niti mu se može što dosuditi, posebno ne na naknadu štete ili na naknadu parničnih troškova, osim po načelu culpae.

Intervencijski efekt

Pravomoćna presuda koja je donesena u parnici u kojoj je sudjelovao umješač proizvodi prema njemu specifičan procesni učinak – intervencijski efekt. On će se ispoljiti u novoj parnici u kojoj su stranke: umješač iz ranije parnice (tuženik) i stranka kojoj se umješač bio pridružio (tužitelj). Umješač ne može u odnosu na stranku kojoj se bio pridružio u prethodnom postupku tvrditi da spor, onako kako je tijekom toga postupka izložen sudu, nije pravilno riješen. Dakle, u toj novoj parnici bivši umješač neće moći poricati ni činjeničnu ni pravnu ocjenu stvari iznesenu u odluci iz prijašnje parnice.

Međutim, ovaj učinak ne djeluje apsolutno pa postoji izuzetak kad će mu se umješač moći suprotstaviti: prigovor umješača istaknut u novoj parnici, da je stranka kojoj se bio pridružio pogrešno vodila spor - exeptio malae gesti vel conducti processus (prigovor intervenijenta protiv stranke koja se poziva na intervencijski efekt pravomoćne presude), može biti prihvaćen samo utoliko ukoliko je on, s obzirom na stanje spora u vrijeme svoga stupanja u prethodnu parnicu, izjavama ili radnjama te stranke bio spriječen poduzeti radnje koje bi dovele do povoljnijeg ishoda spora, odnosno ako takve radnje, za mogućnost čijega poduzimanja on nije znao, sama stranka nije poduzela namjerno ili iz grube nepažnje.

Ove odredbe na odgovarajući se način primjenjuju i na imenovanog prethodnika te na treću osobu obaviještenu o parnici.

Da bi se prema umješaču mogao istaći intervencijski efekt, potrebno je:

128


--------------------------------------------------------------------

- da je umješaču bilo omogućeno da u parnici poduzme sve radnje pogodne da pomognu pobjedi stranke kojoj se pridružio;

- da je ta stranka lojalno vodila parnicu.

Postojanje ovih pretpostavaka presumira se sve dok se u povodu prigovora bivšeg umješača ne utvrdi protivno. Ako presumpcija ne bude oborena, u novoj parnici nema mjesta ponovnom meritornom raspravljanju o stvarnoj i pravnoj osnovi donesene pravomoćne presude. Ako bude oborena, otvara se mogućnost zauzimanja drukčijeg stava o pitanjima o kojima je bilo odlučeno u prijašnjoj parnici.

Umješač u pravilu ne može biti osuđen ni na naknadu parničnih troškova protivniku svoje stranke. No kad se naknadi troškova prosuđuje po načelu culpae i umješač bi mogao biti osuđen da troškove naknadi i protivniku i stranci kojoj se pridružio. Ako stranka kojoj se pridružio izgubi spor , biti će dužna troškove prouzrokovane sudjelovanjem svog umješača naknaditi protivniku. Ako njegova stranka uspije u parnici, umješač ima pravo da mu protivnik naknadi njegove troškove. Umješač je dužan objema strankama troškove prouzročene njegovim neosnovanim zahtjevom da mu se dopusti miješanje.

Umješač s položajem jedinstvenog suparničara

Ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa pravni učinak presude odnosi neposredno i na umješača, jednako kao i na parničnu stranku, on u parnici ima položaj jedinstvenog suparničara. Do toga može doći kad materijalnopravni odnosi ne uvjetuju formiranje nužnog suparničarstva pa osoba ne postane stranka u parnici, već pristupi jednoj stranci kao umješač. U takvom su položaju npr. treći kojim imaju pravo tražiti poništaj tuđeg braka; stečajni vjerovnici u parnici u kojoj se raspravlja o postojanju, visini ili isplatnom redu osporene tražbine nekog stečajnog vjerovnika.

Budući da se na ove umješače učinci presude odnose apsolutno i neposredno, priznaju im se sva ovlaštenja koja se priznaju i strankama u jedinstvenom suparničarstvu. Njih se može saslušati samo po pravilima o izvođenju dokaza saslušanjem stranaka. Oni imaju pravo koristiti rokove koji teku od momenta kad je njima obavljena dostava ako su ti rokovi za njih povoljniji.

Stranka s ovakvim umješačem predstavlja jednu parničnu stranku. Stranka ne može, ako se s tim ne suglasi umješač, poduzimati materijalne procesne dispozicije koje utječu na sudbinu istaknutih zahtjeva. Stranka ne može osujetiti povoljne radnje umješača, niti ona svojim radnjama može niti ona svojim radnjama može pogoršati situaciju koju je on poboljšao.

U ovom slučaju umješač nema mogućnosti od sebe otkloniti pravne efekte pravomoćnosti donesene presude. Ovaj umješač ima pravo podnijeti izvanredni pravni lijek i u parnici u kojoj nije prije pravomoćnosti sudjelovao kao umješač. Umješač može biti osuđen da naknadi troškove prouzročene radnjama koje su u suprotnosti s radnjama stranke kojoj se pridružio i po načelu causae.

Umješači sui generis

Centar za socijalnu skrb Novelom 2003. godine ukinut je institut državnoodvjetničke intervencije jer se nije potvrdio u

praksi.

129


--------------------------------------------------------------------

OBAVJEŠTENJE TREĆE OSOBE O PARNICIlitis denuntiatio

O parnici se obavještava radi upoznavanja obaviještenoga s činjenicom da se vodi parnica o sporu u kojemu odluka može imati posredan pravni učinak i na obaviještenoga, te da se prema njemu stekne mogućnost isticanja intervencijskog efekt presude. Obavještenje nema značenje poziva obaviještenome da se priključi parnici.

Procesna pravila obvezuju sud da izvrši tu posredničku ulogu, pa on ne može ispitivati osnovanost traženja da se izvrši obavještavanje.

Posljedice obavještavanja:

(a) Građanskopravne:- prekid zastarijevanja, - prekid dospjelosti, - ostvarivanje zahtjeva za odgovornost zbog nedostatka stvari.

(b) Procesnopravne:- stranka koje je izvršila obavještavanje može se u naknadnoj parnici pozivati na

intervencijski efekt presude.

Obavještavanje postiže učinak i kada se ne obavlja posredovanjem suda. Ono izvansudsko obavještavanje teže je dokazati. Svaka je stranka ovlaštena tražiti obavještavanje posredovanjem suda od početka parnice pa dok se parnica pravomoćno ne dovrši. Obaviješteni može pristupiti parnici kao umješač, ako za to postoje opće pretpostavke. On ne mora intervenirati na strani stranke koja ga je obavijestila, pa se može pridružiti i njenom protivniku ako za to ima pravnog interesa.

IMENOVANJE PRETHODNIKA(nominatio auctoris, laudatio nominis)

Imenovanje prethodnika je oblik obavještavanja trećega o parnici. Prethodnik se imenuje radi zasnivanja određenog građanskopravnog efekta između tuženika i treće osobe te radi ostvarivanja načela ekonomičnosti zbog reduciranja mogućnosti naknadnih sporova između tih osoba.

Ovlaštenje za imenovanje prethodnika ima samo tuženik i to ako je on držatelj neke stvari ili korisnik nekog prava, a tvrdi da stvar drži odnosno da pravo vrši u ime neke treće osobe. On je ovlašten preko suda pozvati toga trećeg da umjesto njega stupi u parnicu. U takvoj se situaciji nalazi npr. zakupoprimac prema zakupodavcu, najmoprimac prema najmodavcu, čuvar prema onome koji mu je predao stvar na čuvanje.

Upućujući poziv pozivač samo ukazuje na osobu koja je u većem stupnju od njega građanskopravno pasivno legitimirana, on ne može potpuno poricati svoju građanskopravnu pasivnu legitimaciju.

130


--------------------------------------------------------------------

Reagiranje prethodnika

On može zauzeti različite stavove:

1. oglušiti se na poziv, zadržavajući pasivan stav. Tuženik mora dopustiti da se parnica protiv njega nastavi, on u parnici može obavljati sve dispozitive radnje, ali savjesnije nego u «svojoj» parnici jer u njoj za svoje postupke odgovara samome sebi, a u ovoj odgovara i trećem, prethodniku.

2. Odazvati se pozivu i intervenirati u tuđu parnicu.3. Stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženog koji istupa iz parnice. Ovdje dolazi do

subjektivne preinake tužbe za koju pristanak tužitelja u pravilu nije potreban, osim ako tužitelj ističe zahtjev koji ne zavisi od toga da li tuženik drži stvar ili vrši li pravo u ime prethodnika.

4. Pokrenuti protiv stranaka iz prvobitne parnice, novu parnicu po pravilima o tužbi tzv. glavnog miješanja.

5. Pokrenuti samostalnu parnicu protiv jedne od stranaka iz parnice iz koje mu je upućen poziv.

Nezavisno od toga hoće li će se prethodnik odazvati pozivu ili neće, dostavljanjem poziva ostvaruje se za pozivača mogućnost da prema pozvanome ističe intervencijski efekt presude koja bude donesena u ovoj parnici.

Tuženik može prethodnika imenovati najkasnije na pripremnom ročištu, a ako ono nije održano na glavnoj raspravi prije nego što se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Tuženik koji je istupio iz parnice ne može isticati zahtjev za naknadu troškova. Naknadu bi mogao tražiti za troškove za koje protivnik odgovara po načelu culpae. To isto vrijedi i za zahtjev tužitelja protiv prvobitnog tuženika.

TROŠKOVI PARNIČNOG POSTUPKA

Osnove za snošenje i naknadu parničnih troškova

Opća aktivnost suda financira se iz državnog proračuna. Država ne pruža besplatnu zaštitu strankama na području građanskog pravosuđa pa je načelno prihvaćeno pravilo da su stranke dužne plaćati pristojbe u obliku sudskih taksi u razmjeru sa značenjem spora i zaštitom koju traže te sa stupnjem angažiranja sudskog aparata. Stranke su dužne unaprijed same podmirivati sve ostale troškove prouzrokovane svojim radnjama u parnici.

Troškove su dužne nadoknaditi i stranke oslobođene dužnosti prethodnog snošenja troškova. Pravo na naknadu priznaje se samo za troškove koji su bili potrebni za svrsishodno ostvarivanje ili obranu prava u parnici. Prema načelu causae troškove snosi stranka koja je u parnici pretrpjela neuspjeh.

131


--------------------------------------------------------------------

Ako stranka djelomično uspije u parnici sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna od njih nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova.

Da primjena ovog osnovnog principa ne bi u konkretnim situacijama dovela do nepravičnih rješenja, zakon ga korigira načelom odgovornosti za krivnju ili za slučaj -načelo culpae – po kojemu, bez obzira na uspjeh u parnici, sve ili sam određene troškove snosi i nadoknađuje onaj koji ih je tijekom parnice prouzročio svojom krivnjom ali i slučajem koji mu se dogodio, jer takvi troškovi nisu bili ni potrebni ni svrsishodni za ostvarivanje prava u parnici.

Sadržaj parničnih troškova

Parnični troškovi su svi izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka. Nagrada za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu (vještaci, tumači) uvijek se tretira kao sastavni dio parničnih troškova.

Državni odvjetnik ima pravo na naknadu troškova prema odredbama ZPP-a, ali ne i pravo na nagradu. Ta se odredba odnosi i na druga državna tijela koja u parnicama nastupaju kao stranke.

Prethodno snošenje parničnih troškova

Kad stranka predloži izvođenje dokaza dužna je unaprijed položiti u roku što ga sud odredi, iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza.

Kad to predlože obje stranke ili sud ex offo potreban iznos položit će obje stranke na jednake dijelove. Ako je sud odredio izvođenje dokaza po službenoj dužnosti može odrediti da iznos položi samo jedna stranka.

Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. Ako sud izvede dokaz iako predujam za njegovo izvođenje nije položen, rješenjem će naložiti stranci da u roku od 8 dana određenu svotu plati svjedoku ili vještaku. Žalba protiv tog rješenja ne odgađa ovrhu.

Stranku se ne može prisiliti da aktivno sudjeluje u parnici. Ni «dužnost» prethodnog snošenja troškova ne može se stoga ostvariti prisilnim putem.

Sud je ovlašten odrediti-kad stranke ne predujme iznose za izvođenje dokaza određeno po službenoj dužnosti – da se troškovi za izvođenje dokaza isplate iz sredstava suda. Tužba se ne smatra povučenom ako stranka ne predujmi u roku iznos potreban za izvođenje dokaza.

Troškovi za koje se može tražiti naknada

Pri odlučivanju za koje će troškove stranci priznati pravo na naknadu sud će ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice.

Zakon se služi objektivnim kriterijem. Troškovi odvjetničkog zastupanja smatraju se uvijek svrsishodnim ali samo ako se tiču radnja koje su bile potrebne radi uspjeha stranke kojoj se naknađuju.

Nesvrsishodne troškove definitivno snosi stranka koja ih je prouzročila pa ona nema pravo na naknadu ni kad u parnici uspije.

Osobe koje su legitimirane tražiti naknadu i drugome naknaditi parnične troškove

132


--------------------------------------------------------------------

Aktivno su legitimirani na zahtjev za naknadu; stranke, umješači, svjedoci, vještaci i tumači. Po načelu cause pasivno mogu biti legitimirane parnične stranke te umješači s položajem jedinstvenog suparničara. Po načelu culpae pored stranaka mogu biti pasivno legitimirani njihovi umješači i zastupnici, svjedoci, vještaci i tumači.

Konačno snošenje i naknada parničnih troškova po načelu odgovornosti za uspjeh – načelo cause

Dužan je snositi svoje troškove i nadoknaditi troškove protivniku onaj koji je svojim držanjem prije i izvan parnice doveo do potrebe da se parnica vodi, koji je prouzrokovao parnicu, koji joj je dao povoda povredom subjektivnih prava pa je zbog toga izgubio parnicu. Izgubio je parnicu onaj kome je sud uskratio pravnu zaštitu.

Suparničari snose troškove u pravilu na jednake dijelove. Ako postoji znatna razlika u pogledu udjela suparničara u predmetu spora, sud će prema omjeru tog udjela odrediti koji će dio troškova naknaditi svaki od suparničara. Ako su solidarno odgovorni u glavnoj stvari, suparničari odgovaraju solidarno i za troškove.

Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna naknadi drugoj razmjerni dio troškova.

Konačno snošenje i naknada parničnih troškova po načelu odgovornosti za krivnju odnosno za slučaj (načelo culpae)

Po načelu culpae stranka je dužna nezavisno od ishoda parnice, dakle i kad uspije u parnici, pa i prije nego bude donesena odluka o glavnoj stvari naknaditi protivniku troškove koje mu je tijekom i u povodu parnice prouzročila svojom krivnjom ili slučajem koji joj se dogodio, a naravno i definitivno snositi svoje troškove koji su zbog toga nastali.

Po ovom načelu stranka odgovara i za radnje svojih zastupnika. Svoj zahtjev za naknadu štete protiv njih može ostvariti u posebnoj parnici.

O zahtjevima za naknadu troškova po načelu culpae propisano je da je sud dužan rješenjem odlučiti bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari. Protiv toga rješenja posebna žalba nije dopuštena, a ovrha se na temelju toga rješenja može tražiti prije njegove pravomoćnosti.

Posebni slučajevi dužnosti naknade troškova po načelu culpae:

1. nedavanje povoda za tužbu - ako tuženik nije dao povod za tužbu i ako je u odgovoru na tužbu odnosno na pripremnom ročištu, a ako se ovo ne održava, onda na glavnoj raspravi, prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, priznao tužbeni zahtjev, tužitelj će nadoknaditi tuženiku parnične troškove.

2. izlučne parnice – ako u izlučnoj parnici sud prihvati zahtjev za izlučenje te utvrdi da je tuženik imao opravdanih razloga smatrati da ne postoje izlučna prava trećih odredit će da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. povlačenje tužbe - tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Ali, ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik.

4. odustanak od pravnog lijeka - stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u povodu pravnog lijeka.

133


--------------------------------------------------------------------

Troškovi sudske nagodbe

Svaka stranka snosi svoje troškove ako je parnica završena sudskom nagodbom, a u nagodbi nije drugačije ugovoreno. Troškovi nagodbe koja je pokušana, ali nije uspjela ulaze u parnične troškove.

Troškovi u povodu sudjelovanja državnog odvjetnika i centra za socijalnu skrb u parnici

Kad državni odvjetnik sudjeluje u postupku kao stranka ima pravo na naknadu troškova, ali ne i na nagradu. Na prava centra za socijalnu skrb na naknadu troškova postupka primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku koje se odnose na državnog odvjetnika kad u postupku nastupa kao stranka.

Odlučivanje o naknadi troškova u prvostupanjskom postupku

O dužnosti naknade troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke, bez posebnog raspravljanja, ali ne i bez pružanja mogućnosti protivniku da se izjasni o zahtjevu za naknadu. U svom zahtjevu stranka je dužna određeno navesti troškove za koje traži naknadu i to za svaku radnju, osnovu i visinu. U suprotnome, sud je dužan odbiti zahtjev za naknadu troškova. Zahtjev za naknadu parničnih troškova može se u pravilu ostvariti samo u parnici u kojoj su troškovi nastali. Zato se samostalna tužba podnesena radi naknade troškova odbacuje.

Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se odluka donosi bez prethodnog raspravljanja stranka je dužna istaknuti svoj zahtjev u prijedlogu o kojemu sud treba odlučiti.

I kad je odluka o troškovima sastavni dio presude, ona se tretira kao rješenje. Ako se rješenjem zahtjev prihvaća – ono je kondemnatorno; ako se odbija – ono je rješenje negativnog utvrđenja.

Ako se istodobno ne napada i odluka o glavnoj stvari, odluka o troškovima u presudi može se napadati žalbom protiv rješenja. Revizija protiv odluke o troškovima postupka dopuštena je ako je revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari te ako revizijom pobijani dio odluke o parničnom trošku prelazi granični iznos za dopustivost revizije protiv presude.

Odlučivanje o naknadi troškova u povodu pravnih lijekova

Zahtjev za naknadu troškova drugostupanjskog postupka stranka može staviti najkasnije u roku za žalbu. Za protivnika žalitelja trebalo bi uzeti da to može učiniti u odgovoru na žalbu.

OSLOBOĐENJE OD PRETHODNOG PLAĆANJATROŠKOVA POSTUPKA

134


--------------------------------------------------------------------

Pravo stranaka da budu oslobođene dužnosti prethodnog snošenja troškova zakon naziva «oslobođenje od plaćanja troškova postupka». U stvari oslobođenje se odnosi samo na obvezu stranke da p r e t h o d n o podmiruje, snosi –predujmljuje –troškove prouzročene svojim procesnim radnjama. Ovim pravom mogu se koristiti samo fizičke osobe (uključujući umješača).

Pretpostavke za oslobođenje od prethodnog podmirivanja troškova postupka

Oslobođenje može biti potpuno i djelomično. Pravo na potpuno oslobođenje ima stranka koja prema općem imovnom stanju ne može snositi troškove bez štete za nužno uzdržavanje sebe i svoje obitelji. Pravo na djelomično oslobođenje ima stranka koja prema svom općem imovinskom stanju ne može podmiriti sudsku pristojbu bez štetnih posljedica za nužno uzdržavanje nje osobno i njezine obitelji.

Strani državljani imaju pravo na oslobođenje od prethodnog plaćanja parničnih troškova uz uvjete uzajamnosti. Osoba bez državljanstva ima pravo na oslobođenje ako ima prebivalište ili boravište u RH.

Sadržaj oslobođenja od prethodnog plaćanja parničnih troškova

Stranka koja je potpuno oslobođena od prethodnog plaćanja parničnih troškova nije dužna plaćati pristojbe ni polagati predujam za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i sudskih oglasa. Pod određenim uvjetima potpuno oslobođena stranka ima pravo i na besplatnog punomoćnika. Djelomično oslobođena stranka oslobođena je samo od plaćanja sudskih pristojba.

Ako oslobođena stranka izgubi parnicu, izdaci definitivno padaju na teret proračuna. Ako oslobođeni dobije parnicu sud će po službenoj dužnosti odrediti da protivnik plati u korist sredstava suda iznose čijeg je plaćanja bila oslobođena stranka koja bi imala pravo na naknadu odnosnih parničnih troškova.

Pravo na besplatnog punomoćnika

Parnični sud priznat će stranci pravo na besplatnog punomoćnika ako stranka koja je sasvim oslobođena od prethodnog plaćanja troškova traži da joj se takav punomoćnik odredi te ako je to nužno radi zaštite njezinih prava.

Za punomoćnika postavlja se odvjetnik, ali ako u sjedištu suda nema dovoljno odvjetnika, za punomoćnika se može postaviti i druga osoba s pravnom spremom koja je sposobna pružiti potrebnu pravnu pomoć. Stranka kojoj je postavljen punomoćnik nije mu dužna davati niti sredstva za podmirenje izdataka niti za nagradu. Stvarni izdaci punomoćnika isplaćuju se iz sredstava suda. Ako je punomoćnik odvjetnik , pravo na nagradu moći će eventualno ostvarivati u zahtjevu za naknadu parničnih troškova istaknutom protiv protivnika oslobođene stranke, ili će pod određenim uvjetima , nagradu moći tražiti od stranke koju je zastupao.

Stranka nije dužna prihvatiti određenog punomoćnika. Stranka može u svako doba opozvati punomoć. Postavljeni punomoćnik dužan je za razliku od običnoga, prihvatiti zastupanje kao građansku dužnost jer ima određene stručne kvalifikacije. On može otkazati punomoć samo uz odobrenje suda.

135


--------------------------------------------------------------------

Ukidanje odluke o oslobađanju od prethodnog plaćanja troškova postupka

Sud može tijekom postupka ukinuti svoje rješenje o oslobađanju i o postavljanju punomoćnika ako naknadno utvrdi da stranka može snositi troškove postupka, odnosno da joj punomoćnik nije potreban.

Sud će tada riješiti hoće li stranka biti dužna potpuno ili djelomično naknaditi i one troškove i pristojbe od kojih je prije bila oslobođena te stvarne izdatke i nagradu postavljenom punomoćniku. Prvenstveno će se naknaditi iznosi isplaćeni iz sredstava suda.

OSIGURANJE PARNIČNIH TROŠKOVA

Osiguranje parničnih troškova – aktorska kaucija (cautio judicatum solvi) – je vrijednost koju je tužitelj dužan položiti kod suda na zahtjev tuženika zato da tuženik iz te vrijednosti , na kojoj stječe zakonsko založno pravo, može naplatiti parnične troškove koje će mu tužitelj po odluci suda biti dužan naknaditi.

U pravnom sistemu RH tuženik može tražiti kauciju samo od stranog državljanina ili od osobe bez državljanstva koja nema prebivalište u RH. Trebalo bi uzeti da tuženik može tražiti osiguranje i od tužitelja koji je strana pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu.

Traženje osiguranja parničnih troškova

O dužnosti tužitelja da dade osiguranje sud odlučuje ako to tuženik zahtijeva. Osiguranje može tražiti i strani državljanin. Tuženik može staviti zahtjev za polaganje kaucije najkasnije na pripremnom ročištu, odnosno, ako ono nije održano na prvom ročištu za glavnu raspravu, prije nego što se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. I nakon toga, sve do pravomoćnog okončanja parnice, tuženik može tražiti polaganje kaucije samo ako tek tada (i čim) sazna da postoje pretpostavke za traženje osiguranja.

Oslobođenje od dužnosti davanja osiguranja parničnih troškova

Tuženik nema pravo na osiguranje u ovim slučajevima:

1. ako u državi kojoj pripada tužitelj hrvatski državljani nisu obvezani dati osiguranje

2. ako tužitelj uživa u RH pravo azila

3. ako se tužbeni zahtjev odnosi na tražbinu tužitelja iz njegovog radnog odnosa u RH

4. ako se vodi bračni spor, spor o utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva, ili spor o zakonskom uzdržavanju

5. ako se radi o mjeničnoj ili čekovnoj tužbi, o protutužbi ili o izdavanju platnog naloga.

136


--------------------------------------------------------------------

Sadržaj osiguranja parničnih troškova

Osiguranje se daje u novcu. No, sud može odobriti davanje osiguranja i u drugom obliku (npr. u vrijednosnim papirima), u davanju stvari nesumnjive prometne vrijednosti. Nije dovoljno učiniti vjerojatnim da tužitelj ima sredstava iz kojih bi se troškovi protivnika mogli namiriti. Na danoj stvari tuženik stječe zakonsko založno pravo za osiguranu tražbinu.

Posljedice traženja i dužnosti davanja osiguranja parničnih troškova

Tuženik koji je pravodobno stavio zahtjev za osiguranje nije dužan nastaviti postupak u glavnoj stvari, dok se pravomoćno ne odluči o njegovom traženju, a ako bude prihvaćeno , dok tužitelj ne položi osiguranje. Ako sud odbije zahtjev, može odlučiti da se postupak nastavi prije nego što rješenje postane pravomoćno.

Davanje osiguranja nije obveza koja se može ostvarivati prisilnim putem. Ono je za tužitelja samo procesni teret: ako to ne učini u roku što ga sud odredi, za njega će nastupiti posredne štetne procesne konzekvencije: smatrat će se da je tužba povučena , odnosno da je tužitelj odustao od pravnog lijeka , ako je zahtjev za osiguranje stavljen tek u povodu pravnog lijeka.

DOKAZIVANJE

DOKAZIVANJE I DOKAZI

Osnove dokazivanja

Dokazivanje je niz parničnih radnja procesnih subjekata koje se sastoji u predlaganju, izboru, prikupljanju i ispitivanju i ocjenjivanju dokaznih sredstava radi utvrđivanja istinitosti tvrdnja parničnih stranaka i pretpostavaka (hipoteza) suda o činjenicama koje su bitne za primjenu prava. Cilj dokazivanja je utvrđivanje sadržaja premissae minor zaključivanja.

Dokazivanje ima svrhu provjeravanja istinitosti navoda stranaka i provjeravanja istinitosti vlastitih pretpostavaka o činjenicama čije postojanje smije utvrđivati i kad ih stranke ne navedu u parnici.

Izvjesnost i vjerojatnost

137


--------------------------------------------------------------------

Dokazivanje je utvrđivanje predložaka (premisa) i izvođenje zaključaka ( konkluzija) o istinitosti jednog suda - tvrdnje ili teze stranaka ili suda o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica - iz drugih sudova (argumenata) čija istinitost također mora biti utvrđena.

Kad je uvjerenje suda o relevantnoj činjenici takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost, uzima se da je određena teza potpuno dokazana, da postoji i z v j e s n o s t o egzistenciji i sadržaju određene činjenice odnosno o tome da je nema.

Pri utvrđivanju procesnih pretpostavaka i ostalih elemenata parnice od kojih zavisi primjena p r o c e s n o g prava nije u pravilu potrebno da se sud uvjerava u postojanje činjenica na jednako nesumnjiv i izvjestan način kao kad utvrđuje činjenice odlučne za osnovanost ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stupanj izvjesnosti određene činjenice može ovdje biti i slabiji. Dovoljno je da se utvrdi stanovita mogućnost da se ustanovljenje suda podudara sa stvarnošću; da sud dođe do uvjerenja da je v j e r o j a t n o da određene činjenice postoje ili da ne postoje – da ima v i š e argumenata koji govore u p r i l o g uvjerenju o postojanju relevantnih činjenica nego onih koje govore protiv.

Između izvjesnosti i vjerojatnosti da je određena tvrdnja istinita nema u biti spoznajne kvalitativne razlike. Razlika je samo kvantitativna. No ova je kvantiteta sa stajališta praktične primjene toliko značajna da ovlašćuje na k v a l i t a t i v n o različit tretman u sudovanju.

Umjesno je da se izvode samo tzv. likvidni dokazi , tj. dokazi koji se mogu odmah, na brz i pogodan način izvesti. Za to su najprikladnije isprave, ali to ne isključuje ni saslušanje svjedoka.

Elementi dokaza i dokazivanja

D o k a z n o s r e d s t v o ili d o k a z je ono (činjenica) iz čega se čulnim opažanjem crpi saznanje o istinitosti tvrdnje o postojanju ili o nepostojanju činjenice čije je utvrđivanje od značenja u parnici, dakle sve ono što svojim postojanjem pruža informaciju o činjenici koja je posredan predmet dokazivanja.

P r e d m e t d o k a z i v a n j a su određene tvrdnje (teze) stranaka ili suda o postojanju ili nepostojanju činjenica od čijeg postojanja (ili nepostojanja) neposredno ili posredno zavisi primjena mjerodavnog (materijalnog ili procesnog) pravnog pravila.

Zadatak je d o k a z i v a n j a da provjeri istinitost iznesenih tvrdnja. Dokazivanje je uspjelo ako sud stekne uvjerenje da je tvrdnja o sadržaju činjenice istinita, da se podudara sa stvarnošću. Dokazivanje nije uspjelo ako sud ne stekne takvo uvjerenje ili ako stekne suprotno uvjerenje.

D o k a z n i r a z l o z i ili argumenti su sudovi, zaključci o sadržaju i kvaliteti informacije do koje se došlo ispitivanjem dokaznog sredstva.

D o k a z n a s n a g a dokaznog sredstva ili dokaznog argumenta je sposobnost sredstva ili argumenta koji iz njega proizlazi da pridonese izvođenju zaključaka o istinitosti suda koji se želi dokazati.

P r e d l a g a č i d o k a z i v a n j a su osobe koje ukazuju sudu na dokazna sredstva pomoću kojih se može provjeriti istinitost teze o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica.

T e r e t d o k a z i v a n j a je dužnost određenog procesnog subjekta da sudu pruži obavještenje o dokaznim sredstvima pomoću kojih se sud može uvjeriti u istinitost određene tvrdnje.

Dokazi pribavljeni na nezakonit način

138


--------------------------------------------------------------------

Zakonski nedefiniran pojam pribavljanja dokaza mogao bi se odrediti u širem i užem smislu.

U širem bi smislu obuhvaćao;1. metode prikupljanja dokaznih sredstava koji bi se stavljali sudu na raspolaganje2. metode njihova ispitivanja (izvođenja dokaza).

U užem smislu pojam pribavljanja dokaza obuhvaćao bi samo prvu od navedenih metoda.

Dokazi će biti pribavljeni na nezakoniti način najprije ako su pribavljeni kaznenim djelom (npr. krađom, otimanjem, provalom u poslovne prostorije i stan), ako su bili pribavljeni povredom Ustavom i zakonom zajamčene tajnosti dopisivanja i drugih oblika općenja; zakonom utvrđene dužnosti čuvanja određene tajne (npr. državne, vojne, službene, poslovne, profesionalne) neovisno o tome imaju li te povrede značenje kaznenog djela.

Zbog upotrebe nezakonito pribavljenih dokaza presuda bi de lege lata (prema postojećim – važećim propisima) bila relativno ništava; de lege ferenda ( po zakonu koji treba donijeti, kakav bi trebalo donijeti) upotrebu dokaza koji su pribavljeni na nezakonit način trebalo bi sankcionirati apsolutnom ništavošću.

PREDMET DOKAZIVANJA

Predmet dokazivanja (thema probandi) su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju činjenica od kojih zavisi primjena mjerodavnog prava u parnici. Predmet dokazivanja mogu biti i teze suda o postojanju određenih činjenica kada je to potrebno radi ispitivanja idu li stranke za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Zadatak je dokazivanja da se provjeri istinitost teza o postojanju i sadržaju činjenica uspoređivanjem tvrdnja stranaka o određenim činjenicama s predodžbama suda o tim činjenicama. Tako su činjenice tek posredan predmet dokazivanja.

Moguće je da predmet dokazivanja budu i tzv. negativne činjenice – točnije t v r d n j e da činjenice određenog sadržaja ne postoje. Provjeravanje istinitosti negativne tvrdnje moguće je posrednim putem – utvrđivanjem postojanja činjenice koja isključuje mogućnost istodobnog postojanja osporavane činjenice ( npr. dokazivanje tzv. alibija).

Dokazivanje tvrdnji o važnim činjenicama

Dokazivanje obuhvaća samo tvrdnje o činjenicama koje su važne (relevantne) za donošenje odluke; koje su s obzirom na konkretni spor odlučne za primjenu mjerodavnih pravila. Odgovor na pitanje koje su činjenice relevantne zavisi od pravila pravne kvalifikacije istaknutog tužbenog zahtjeva.

O relevantnosti određene činjenične tvrdnje ne zaključuje se na temelju rezultata dokazivanja o njezinom postojanju već na temelju pravilne primjene pravilno izabrane pravne norme. Ocjena o važnosti određenog tvrđenja u pravilu prethodi dokazivanju o istinitosti tog tvrđenja. Ocjenu o relevantnosti tvrđenja može dati samo onaj koji poznaje pravo.

Dokazuju se činjenice od kojih zavisi zasnivanje, postanak, promjena ili prestanak nekog pravnog odnosa – pravno relevantne, neposredno važne činjenice. No, dokazuju se i one činjenice koje nisu neposredno važne , ali omogućuju formiranje suda o postojanju neposredno važnih činjenica. Na temelju posredno relevantnih činjenica – i n d i c i j a – stvara se zaključak o postojanju neposredno

139


--------------------------------------------------------------------

relevantnih činjenica. Za njihovo postojanje govore pravila iskustva ( pravila o tzv. faktičnim presumpcijama) ili izričiti zakonski propisi (pravila o tzv. zakonskim presumpcijama).

Dokazivanje tvrdnji o spornim činjenicama

Sporne su činjenice o čijem postojanu stranke iznose kontradiktorne tvrdnje. Ipak, sud može narediti da se izvodi dokazivanje i radi provjeravanja istinitosti suglasnih tvrdnja stranaka, ako smatra da stranka priznavanjem činjeničnih navoda svog protivnika ide za tim da raspolaže zahtjevima kojima po zakonu ne može raspolagati.

Utvrđivanje činjenica po pravilima o zakonskim presumpcijama

Zakon određuje da zbog toga što je dokazano postojanje neke (ponekad samo jedne) posredno relevantne činjenice – baze (koju je lakše dokazati) – treba uzeti da postoji i određena neposredno pravno relevantna činjenica , koju bi inače bilo nemoguće ili veoma teško dokazati.

Vrste: Zakonske presumpcije - presumptiones juris - su pravna pravila o zaključivanju o postojanju

određenih pravno relevantnih činjenica na temelju utvrđenja da postoje određene činjenice koje nisu neposredno pravno relevantne, ali su s njima u određenoj uzročnoj vezi.

Faktične ili prirodne presumpcije – praesumptiones hominis sive facti – pravna pravila o zakonskim presumpcijama izgrađena su na rezultatima tipičnih iskustava koji dopuštaju formiranje zaključaka da se ono što je tipično može verificirati i u konkretnom slučaju, iako se podudarnost konkretnog slučaja s općim pravilom iskustva ne može neposredno dokazati i u spornom slučaju.

Relativne presumpcije - presumptiones iuris tantum – zakon dopušta dokazivanje da činjenice o čijem postojanju zaključuje na temelju pravila o zakonskim presumpcijama ipak ne postoje. Teret dokazivanja o nepodobnosti primjene općeg zakonskog pravila na konkretan slučaj pada na onoga koji se protivi primjeni pravila o zakonskoj presumpciji.

Apsolutne presumpcije - presumptiones juris et de jure – zakon u izvjesnim slučajevima ne dopušta dokazivanje da ne postoje činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja. Sud je tada dužan uzeti da odnosno pravno relevantan činjenica postoji, iako bi inače , na temelju rezultata dokazivanja, bilo moguće utvrditi da se zaključak koji proizlazi iz primjene pravila o zakonskoj presumpciji ne podudara s objektivnom stvarnošću. Tzv. neoborive presumpcije nemaju uopće smisao pretpostavaka, nego predstavljaju vrstu fikcija.

Protivnik stranke u čiju korist govori pravilo o zakonskoj presumpciji - bez obzira na to radi

li se o relativnim ili apsolutnim presumpcijama – može uvijek osporavati postojanje tako utvrđene činjenice na način što će osporavati postojanje činjenice koja predstavlja bazu za primjenu pravila o zakonskoj presumpciji, čije je postojanje protivnik pred sudom dokazivao.

Općepoznate notorne činjenice

Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate-notorne - (notoria non egent probatione ) koje su poznate širem krugu ljudi (ne moraju biti poznate svima, već u sredini u kojoj se suđenje obavlja). Dopušteno je dokazivati da određena činjenica nije notorna. Ako dokaz uspije, trebat će izvoditi redovno dokazivanje radi provjeravanja istinitosti tvrdnje o njenom postojanju.

140


--------------------------------------------------------------------

Utvrđivanje pravila iskustva

Pravila iskustva, bez obzira na to ulaze li u sklop činjeničnih pitanja ili su dio pravne norme, mogu , ali ne moraju biti predmet utvrđivanja u parnici. Njih je dopušteno istraživati i izvan parnice.

Utvrđivanje sadržaja pravnih pravila

Sadržaj pravnih pravila na temelju kojih sud odlučuje o osnovanosti istaknutih zahtjeva ne može biti predmet dokazivanja u pravno-tehničkom smislu (jura novit curia).

PRIZNANJE ČINJENICA

Priznanje činjenica je jednostrana parnična radnja kojom stranka izjavljuje da su istiniti činjenični navodi na kojima parnični protivnik zasniva svoj zahtjev u parnici, dakle oni koji su za nju nepovoljni. Činjenice priznate u parnici pred sudom ne treba dokazivati. Priznanje činjenica procesnopravno je relevantno ako je učinjeno tijekom parnice pred parničnim sudom. Činjenične navode protivnika mogu priznati obje stranke.

Ako su suparničari jedinstveni, priznanje je relevantno samo ako ga poduzmu svi suparničari. Priznanje umješača nije relevantno jer umješač može poduzimati samo radnje kojima pomaže stranci kojoj se pridružio.

Izjava o priznanju činjenica može se poduzeti izričito ili konkludentno. Objekt priznanja su činjenični navodi protivnika, zbog toga bi ovu procesnu aktivnost bilo umjesnije nazivati priznanje tvrdnja (navoda) o činjenicama.

Priznanje činjenica nije svaka izjava o istinitosti protivnikovih činjeničnih navoda, već samo ona kojom se priznaje istinitost takvih navoda koji su za onog koji ih priznaje u parnici pravno n e p o v o l j n i.

Izričito priznanje

Stranke mogu dati priznanje pismeno ili usmeno na ročištu pred sudom sve dok parnica teče, dakle i u stadiju žalbe. Priznanje može biti potpuno ili djelomično.

Prešutno (konkludentno) priznanje

Zakon ne traži da priznanje bude izričito (expressis verbis) pa se o njemu može zaključivati i konkludentno na temelju ostalog držanja stranaka u parnici.

Pasivno držanje stranaka moguće je interpretirati na 3 načina;

1. kao priznanje činjeničnih navoda protivnika – sistem afirmativne litiskontestacije

2. kao osporavanje tih navoda – sistem negativne litiskontestacije

3. može mu se odricati dispozitivno procesnopravno značenje.

141


--------------------------------------------------------------------

Odredbe ZPP-a o pretpostavkama koje se u povodu totalne pasivnosti tuženika moraju ispuniti da bi se mogla donijeti presuda zbog ogluhe ili presuda zbog izostanka izraz su primjene načela afirmativne litiskontestacije.

Smatramo da se stranci može imputirati određeni stav prema činjeničnim navodima njezinog protivnika samo ako joj se pruži prilika da se s tim navodima uredno upozna i ako joj se pruži mogućnost da se o tim navodima izjasni. Zakon određuje da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tijekom parnice. Odatle a contrario zaključak da treba dokazivati činjenice koje je stranka osporila. Treba dakle dokazivati ne samo osporene nego i činjenice o kojima se protivnik nije nikako izjasnio (pod uvjetom da se nisu ispunile pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe ili izostanka).

Anticipirano (prethodno) priznanje

Priznanje koje prethodi navodu čija se istinitost priznaje. Anticipirano priznanje postaje procesnopravno relevantno kad se stranka kojoj takva izjava ide u prilog pozove na tako priznatu činjenicu. Dotle, sud je ovlašten takvu izjavu ocjenjivati po pravilima o ocjeni dokaza.

Poricanje i ograničenje priznanja

Sve dok je ovlaštena iznositi novote stranka je ovlaštena poreći (opozvati) svoju raniju izjavu o priznanju činjenica, odnosno ograničiti dano priznanje iznošenjem drugih navoda koji ranijem priznanju oduzimaju značenje. Sud će uzimajući u obzir sve okolnosti, ocijeniti hoće li uzeti za priznatu ili za osporenu činjenicu koju je stranka priznala pa poslije porekla. Poricanje priznanja dovodi do toga da ranije priznanje gubi značenje procesnopravne dispozicije pa stoga i do potrebe da se ranije priznata, a sada osporena tvrdnja dokazuje.

Ako je činjenicu priznao punomoćnik stranke, stranka izjavu može poreći na ročištu na kojemu je izjava dana, oduzimajući izjavi procesnopravno značenje priznanja činjenica. Naprotiv, ako je punomoćnik priznao činjenicu na ročištu na kojemu stranka nije bila, ili u podnesku, a stranka kasnije to priznanje izmijeni ili opozove, sud je ovlašten postupati kao da je i priznanje i osporavanje dala sama stranka.

Pravna priroda priznanja činjenica u parnici

Po jednima, izjava o priznanju je izjava o znanju, koja je u pogledu svoje dokazne vrijednosti, podložna ocjeni parničnog suda. Po drugom shvaćanju, priznanje je izjava volje, kojom stranka na posredan način disponira svojim zahtjevom u parnici. Po trećem mišljenju, izjava o priznanju činjenica, pored toga što je izjava volje, ujedno je, u pravilu, i istinita izjava o znanju. Prihvaćamo (de lege lata) ovo treće mišljenje.

Sud koji je dužan utvrditi relevantne činjenice, dužan je nakon ovoga utvrditi pravi sadržaj volje parničnih stranaka, a ne sadržaj činjenica kojima su stranke svojom naknadno izraženom voljom oduzele pravnorelevantno značenje.

Sud može provjeravati istinitost priznanja samo kad sumnja u dopuštenost stranačke dispozicije, a priznanju otkloniti pravno značenje kad nađe da nije dopušteno.

Priznanje činjenica i priznanje tužbenog zahtjeva

142


--------------------------------------------------------------------

Treba razlikovati priznanje činjenica od priznanja tužbenog zahtjeva. Stranka koja priznaje činjenične navode potvrđuje praemissu minor protivnikovog zaključivanja, istinitost činjenične osnove njegovog zahtjeva. Stranka koja priznaje tužbeni zahtjev potvrđuje pravnu osnovanost konkluzije koju je tužitelj formulirao u svom tužbenom zahtjevu. Činjenične navode mogu priznati obje parnične stranke, a tužbeni zahtjev samo tuženik. Činjenice se mogu priznati izričito i konkludentno. Tužbeni zahtjev samo izričito.

Kad stranka prizna činjenične navode svog protivnika, sud ne treba dokazivanjem utvrđivati njihovu istinitost, ali je dužan ocjenjivati proistječe li iz tih činjenica osnovanost istaknutog zahtjeva. Kad tuženik prizna tužbeni zahtjev, sud - niti izvodi dokazivanje niti ocjenjuje materijalnopravnu osnovanost tužbenog zahtjeva, već donosi presudu.

Priznanje činjenica izvan parnice

Ako parnična stranka dade izjavu o priznanju činjeničnih navoda svoga protivnika izvan parnice u kojoj je izjava relevantna, izjava nema značenje parnične radnje priznanja činjenica koja otklanja potrebu dokazivanja priznatih navoda. To ne znači da izvanprocesno priznanje nema nikakvog značenja za parnicu; ono može biti indicija o postojanju priznatih činjenica čiju će dokaznu snagu sud ocjenjivati po pravilima o ocjeni dokaza.

DOKAZNA SREDSTVA

Dokazno sredstvo ili dokaz (instrumentum) je sve ono iz čega se čulnim zapažanjem crpi saznanje o istinitosti tvrdnja o postojanju ili o nepostojanju činjenice koja je posredan predmet dokazivanja. Dokazna sredstva su izvori sučevih spoznaja o stvarnosti.

Među dokazna sredstva zakon ubraja svjedoke, vještake, tumače, stranke, isprave i predmete uviđaja. Pravno relevantne činjenice mogu se utvrđivati svim u načelu mogućim sredstvima obavještavanja. Fotografije, magnetofonske i magnetske snimke, filmske vrpce itd. pribavljene na zakonit način mogu se upotrijebiti kao dokazna sredstva i sa stajališta važećeg procesnog prava jer su specifični predmeti uviđaja.

Zakon u načelu ne ograničava pravo suda u izboru dokaznih sredstava. Sud ne smije upotrijebiti u parničnom postupku dokaze pribavljene na nezakonit način. Zakon ne određuje kojim redom treba izvoditi dokaze. Izuzetak je dokaz saslušanja stranaka koji se u načelu provodi kad nema drugih dokaza ili kad pored već izvedenih drugih dokaza sud ustanovi da je to potrebno radi utvrđivanja važnih činjenica. Nema zakonskih pravila o k l a s i f i k a c i j i dokazne snage pojedenih dokaznih sredstava

Vrste dokaznih sredstava

1. S obzirom na objektivna svojstva dokazna sredstva:

143


--------------------------------------------------------------------

- Osobna:

a) svjedoci, b) vještaci, c) tumači, d)stranke.

- Stvarna:

a) isprave, b) predmeti uviđaja.

2. S obzirom na njihov odnos prema činjenici o kojoj pružaju određenu informaciju dokazna sredstva mogu biti:

a) neposredna:- po jednom kriteriju dokazno sredstvo je neposredno ako pruža obavještenje o činjenici koja

neposredno relevantna

- po drugom kriteriju dokazno sredstvo je neposredno samo kad je samo po sebi neposredno pravno relevantna činjenica - evidentia rei (pregled stvari).

b) posredna- po jednom kriteriju dokazno sredstvo je posredno ako se odnosi na činjenicu koja neposredno nije

relevantna, ali se iz njezinog postojanja može zaključiti o postojanju neposredno relevantne činjenice (indicija)

- po drugom kriteriju, dokazna sredstva su posredna (media) jer svojim sadržajem tek pružaju sudu obavještenja za zaključivanje o postojanju odlučnih činjenica.

3. Dokaz je glavni kad se iz njega izvodi sud o postojanju važne činjenice.

4. Protudokaz je dokazno sredstvo kojim se dokazuje da se rezultati postignuti izvođenjem glavnog dokaza ne mogu prihvatiti jer ne dopuštaju stvaranje izvjesnog suda. Protudokaz je uspješan već i kad učini vjerojatnim tezu koja osporava rezultate glavnog dokaza.

5. Dokaz o protivnom je dokazno sredstvo kojim se dokazuje da nema osnove da se o postojanju važne činjenice zaključuje po pravilima o relativnim zakonskim presumpcijama iako je utvrđeno postojanje presumptivne baze. Dokaz o protivnom je glavni dokaz pa će biti uspješan kad su stekne izvjesno uvjerenje o istinitosti tvrdnja koje se njime dokazuju.

6. Potpuni dokaz je dokazno sredstvo koje je u stanju na nesumnjiv način uvjeriti sud o istinitosti određene činjenične tvrdnje. Potpuni dokaz dovodi do izvjesnosti saznanja o određenoj činjenici. Dokaz je nepotpun kad je u stanju uvjerenje suda o istinitosti iznesene tvrdnje dovesti samo do stupnja vjerojatnosti.

Indicije

Indicije – činjenice koje nisu neposredno važne, ali u sklopu s nizom činjenica iste kvalitete pružaju osnovu za utvrđenje da postoji i neposredno važna činjenica koja je uzrok ili posljedica indicija.

144


--------------------------------------------------------------------

Samo je jedna indicija u pravilu nedovoljna za formiranje izvjesnog uvjerenja o neposredno važnoj činjenici. Istinitost iznesene tvrdnje mora se nametati takvom logičkom nuždom da isključuje mogućnost da bi i neka druga tvrdnja (verzija) mogla biti istinita.

TERET DOKAZIVANJA

Dužnost je stranaka da u parnici :

(1) iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve - onus proferendi (teret – dužnost iznošenja činjenica na kojima se zasnivaju zahtjevi u parnici),

(2) predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične tvrdnje - onus probandi ( teret dokazivanja).

Navođenjem relevantnih činjenica i predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljnije izglede za svoj uspjeh u parnici. Zbog toga se u teoriji procesnog prava ta «dužnost» radije naziva teretom negoli obvezom.

Kad o tome ne uspije formirati određeno uvjerenje, oslanjajući se na svoju savjest i slobodnu ocjenu dokaza, u igru nužno stupaju stara pravila o teretu dokazivanja. Ona, u osnovi , obvezuju sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava – idem est non esse aut non probari (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano).

Na kojoj od parničnih stranaka leži teret dokazivanja

1. probatio incubit actori – tužitelj je dužan dokazati istinitost svojih navoda2. actore non probante, reus absolutur - ako tužitelj ne dokaže svoje tvrdnje tuženik će biti

oslobođen 3. reus excipiendo fit actor - stavljajući prigovor, tuženik postaje tužitelj, dakle on mora

dokazati ono što iznosi kao protutvrdnju4. probatio incubit ei qui affirmat, non ei qui negat - teret dokaza pada na onoga tko tvrdi, a

ne na onoga tko poriče. Ovo ne vrijedi apsolutno, jer dužnost dokazivanja tzv. negativnih činjenica tereti u određenim situacijama stranku koja se poziva na nepostojanje određene činjenice ako od tog nepostojanja zavisi osnovanost njezinih zahtjeva.

Možemo zaključiti da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnja o postojanju činjenica koje su za nju povoljnije, na kojima zasniva svoje zahtjeve (i prigovore), osim ako iz zakona ne proizlazi drugačije.

145


--------------------------------------------------------------------

Teret dokazivanja i pravila o zakonskim presumpcijama

I kod primjene pravila o relativnim i o apsolutnim zakonskim presumpcijama teret dokazivanja leži na stranci koja se poziva na određenu činjenicu na koju ukazuju pravila o zakonskoj presumpciji, samo što ona nije dužna dokazivati istinitost svoje tvrdnje o postojanju te relevantne činjenice, već istinitost tvrdnje o postojanju baze presumptivnog pravila – činjenice uz koju pravilo o zakonskoj presumpciji nameće zaključak o postojanju pravno relevantne činjenice. Pravila o zakonskim presumpcijama određuju predmet dokazivanja, premještaju ispitivanje sa činjenice koja je neposredno pravno relevantna na posredno relevantnu činjenicu. U tom smislu ta pravila znatno olakšavaju teret dokazivanja.

Pravna priroda pravila o teretu dokazivanja

Skloni smo prihvaćanju učenja o dominantno materijalnopravnoj prirodi složenih pravila o teretu dokazivanja.

PREDLAGANJE, IZBOR I IZVOĐENJE DOKAZA

Pravo na predlaganje dokaznih sredstava ima stranka koja dokaznim sredstvima želi uvjeriti sud u postojanje činjenica koje su za nju povoljne i njezin protivnik. Uz dokaze koje predlažu, stranke su dužne navesti i činjenice koje se tim dokazima mogu utvrditi.

Rješenje o izvođenju dokaza

Sud odlučuje koje će od p r e d l o ž e n i h dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. On je samo iznimno ovlašten odlučivati o prikupljanju i izvođenju dokaza. Predložene dokaze koje ne smatra važnima sud će odbiti rješenjem i u rješenju naznačiti razloge odbijanja. Prvostupanjski sud biti će dužan donijeti rješenje o izvođenju dokaza na koje mu je instancijski sud ukazao u rješenju o vraćanju predmeta na ponovno raspravljanje. U nastavku raspravljanja sud nije vezan za doneseno rješenje o izvođenju dokaza. Rješenje o izvođenju dokaza donosi parnični sud; u zbornim sudovima vijeće, a ne predsjednik vijeća.

Izvođenje dokaza

Dokazi se u pravilu izvode na glavnoj raspravi pred sudom nadležnim za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva, po pravilima o neposrednom izvođenju dokaza. Sud je ovlašten odlučiti da se određeni dokazi neposredno izvedu pred predsjednikom vijeća ili pred sucem zamoljenog suda, a da se zapisnici o tom izvođenju pročitaju na glavnoj raspravi, po pravilima o posrednom izvođenju dokaza.

146


--------------------------------------------------------------------

Izvođenje dokaza pred predsjednikom vijeća ili pred zamoljenim sucem

Predsjednik vijeća i zamoljeni sudac imaju pri izvođenju dokaza sva ovlaštenja koja ima vijeće, odnosno predsjednik vijeća kad se dokazi izvode na glavnoj raspravi. Oni su ovlašteni izvesti i druge dokaze koje stranke predlože, ako smatraju da je to svrsishodno.

Odustajanje od provođenja rješenja o izvođenju dokaza

Sud je ovlašten opozvati svoje rješenje o izvođenju određenog dokaza. Ako dokazivanje nije određeno radi provjeravanja idu li stranke svojim dispozicijama za tim da izbjegnu primjenu prisilnih propisa ili da poduzmu nešto što je protivno moralu, sud neće izvesti određeni dokaz kad pozvana stranka u određenom roku ne položi iznos potreban za podmirenje troškova za izvođenje dokaza.

Zaključenje glavne rasprave prije pribavljanja nekih dokaza

Prije Novele 2003. sud je bio ovlašten odlučiti da se glavna rasprava zaključi i kad je još trebalo pribaviti spise koji sadrže potrebne dokaze ili ako je trebalo sačekati zapisnik o izvođenju dokaza pred zamoljenim sucem, a stranke su odustale od raspravljanja o tim dokazima, ili je sud smatrao da to nije potrebno. Novela 2003. tu je mogućnost napustila kao protivnu načelu saslušanja stranaka.

OCJENA REZULTATA DOKAZIVANJA

Pri utvrđivanju dokazne vrijednosti ispitanih dokaznih sredstava – mogu se – primjenjivati dvije metode:

vezani ili zakonski sistem – zakon unaprijed, in abstracto , određuje dokaznu vrijednost dokaznih sredstava, pa sud nije ovlašten uzimati u obzir i svoje konkretne subjektivne ocjene

sistem slobodne ocjene – ocjena dokazne vrijednosti ovisi in concreto od individualne , slobodne ocjene suda, koji nije vezan za z a k o n s k a pravila o tome je li određena tvrdnja istinita ili neistinita.

Hrvatski procesni sistem prihvatio je metodu slobodne ocjene dokaza.

147


--------------------------------------------------------------------

OSIGURANJE DOKAZA

Osiguranje dokaza sastoji se u izvođenju dokaza za koje se može pretpostaviti da su neophodni za utvrđivanje relevantnih činjenica prije nego što je to normalno u razvoju parnice ili nakon njenog redovnog okončanja, čak i prije pokretanja parnice , ako postoji opravdana bojazan da se ti dokazi kasnije neće moći izvesti ili da će njihovo izvođenje biti otežano.

Pretpostavke za osiguranje dokaza

1. da je podnesen prijedlog za osiguranje dokaza

2. da se tvrdi da postoje «prava čija zaštita ovisi o činjenicama koje se imaju utvrditi predloženim dokazom».

3. da postoji opravdana bojazan da se predloženi dokaz neće kasnije, u normalnom stadiju postupka, moći izvesti, odnosno da će kasnije izvođenje dokaza biti otežano.

4. da je za dokazivanje činjenica o kojima ovisi ostvarivanje prava predlagatelja nužno izvesti dokaze za koje prijeti opasnost da ih se kasnije neće moći izvesti ili da će njihovo izvođenje biti otežano.

Postojanje propisanih pretpostavaka treba učiniti vjerojatnim. Sud bi trebao odbiti prijedlog za osiguranje ako bi našao da makar sam jedna od njih nije ispunjena.

ZPP 76 izričito je odredio da se osiguranje može tražiti i pošto odluka kojom se postupak završava postane pravomoćna, ako je to potrebno prije ili u tijeku postupka po izvanrednim pravnim lijekovima.

Ako je prijedlog za osiguranje dokaza stavljen u tijeku parničnog postupka, za postupanje je nadležan sud pred kojim je postupak u tijeku. Kad se traži osiguranje dokaza prije pokretanja postupka te u hitnim slučajevima ako je postupak već u tijeku, nadležan je niži sud prvog stupnja na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati odnosno sud na čijem području boravi osoba koju treba saslušati. Ovo pravilo trebalo bi važiti i kad se osiguranje traži nakon pravomoćnog okončanja parnice, te u hitnim slučajevima kada je postupak u povodu izvanrednih pravnih lijekova u tijeku.

Podnesak u kojem je stavljen prijedlog za osiguranje dokaza dostavit će se protivniku, ako je poznat. Ako postoji opasnost od odgode, sud će o prijedlogu odlučiti i bez prethodnog izjašnjenja protivnika. Time prava protivnika neće biti definitivno povrijeđena jer će on imati mogućnost da u parnici u kojoj se osigurani dokaz bude koristio ističe prigovore u pogledu njegove dokazne vrijednosti.

Protiv rješenja kojim se prihvaća prijedlog za osiguranje i protiv rješenja kojim se odlučuje da izvođenje dokaza započne prije dostave rješenja protivniku nije dopuštena žalba.

Troškove osiguranja snosi stranka koja ga je predložila; te troškove može stranka naknadno ostvarivati kao dio parničnih troškova. Ako do parnice ne dođe, zahtjev za naknadu mogao bi se ostvarivati u posebnoj parnici kao glavni tužbeni zahtjev.

Javni je bilježnik ovlašten poduzimati radnje koje će imati učinak osiguranja dokaza sui generis. On može na zahtjev zainteresiranih osoba potvrditi činjenice koje su se pred njim dogodile poput rasprava o ponudama, dražbe, ždrijebanja, izjave osoba o činjenicama i stanja o kojima je javni bilježnik sam ili uz sudjelovanje stručnih osoba saznao. O takvom potvrđivanju javni je bilježnik sam dužan sastaviti zapisnik. Potvrde koje izdaje javni bilježnik i zapisnici koje u povodu potvrđivanja činjenica sastavi javni bilježnik su javne isprave.

148


--------------------------------------------------------------------

P O J E D I N A D O K A Z N A S R E D S T V A

PREDMETI UVIĐAJA

Uviđaj je parnična radnja određenog suda (ili suca) koja se sastoji u neposrednom promatranju i istraživanju svojstava osoba ili stvari radi utvrđivanja istinitosti navoda koji su predmet dokazivanja. Uviđaj u pravilu provodi parnični sud kada se uviđaj pokazuje kao metoda neposrednog izvođenja dokaza. No, uviđaj se često provodi primjenom posredne metode, kad određeni predmet zapaža jedan sud, a njegovu dokaznu snagu ocjenjuje drugi sud.

Predmet uviđaja mogu biti i tzv. obavještajne stvari kao što su granični znakovi, međaši, mjerački kolci i sl. stvari koje su strankama služile u njihovom pravnom poslovanju.

Uviđaj se u pravilu poduzima pred parničnim sudom, na glavnoj raspravi. Ako se predmet uviđaja ne može donijeti u sud ili bi njegovo donošenje uzrokovalo znatne troškove, a sud smatra da nije nužno neposredno opažanje svih članova vijeća, vijeće može ovlastiti predsjednika vijeća da sam izvrši uviđaj izvan suda pa da se rezultat izvođenja dokaza koristi na posredan način.

ISPRAVE

U građanskom procesnom pravu isprava je svaki predmet na kojemu je pismom zabilježena neka misao. Isprava je stvarno dokazno sredstvo. Sama isprava u pravilu nije pravno relevantna, već odnos o čijem sadržaju isprava svjedoči. Stoga se isprave u pravilu mogu kvalificirati kao posredna dokazna sredstva.

Vrste isprava

Javna isprava je ona koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenom na zakonu javna isprava.

Da bi isprava bila javna, treba ispunjavati 3 uvjeta;

1. da je izdana u propisanoj formi

2. da ju je izdalo ovlašteno tijelo ili osoba,

3. da je izdana u okviru nadležnosti odnosno javnog ovlaštenja izdavača.

Nedostatak jednog od tih elemenata oduzima ispravi svojstvo javne isprave.

Privatne isprave su sve one koje nisu javne. Mogu ih izdati fizičke ili pravne osobe.

149


--------------------------------------------------------------------

Podjela isprava na domaće i inozemne vrši se s obzirom na mjesto izdavanja ili izdavača.

Dispozitivne ili konstitutivne su isprave kojima se neposredno zasnivaju, ukidaju ili mijenjaju pravni odnosi nezavisno od toga je li za postizanje pravnog učinka pisana forma propisana zakonom ili su taj oblik odabrale stranke (npr. mjenica).

Dokumentarne su isprave kojima se ne zasniva pravni odnos, već je isprava sastavljena da pruži dokaz o pravnom odnosu koji je nastao neovisno od isprave (npr. priznanica).

Isprave mogu biti izvorne ili prijepis izvornika. Prijepisi mogu biti ovjerovljeni (legalizirani) ili obični. Među prijepisima posebnu važnost imaju tzv. otpravci koji u javnom prometu zamjenjuju izvornike.

Posebnu kategoriju predstavljaju tzv. vjerodostojne isprave koje s obzirom na izdatnika ili sadržaj u relativno visokom stupnju vjerojatnosti dokazuju postojanje tražbina na temelju kojih se traži izdavanje platnih naloga, odnosno donošenje rješenja o ovrsi.

Dokazna snaga javnih isprava

Po zakonu sud mora uzeti kao istinito ono što se u javnoj ispravi potvrđuje ili određuje. Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama. Ako međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno, inozemne javne isprave koje su propisno ovjerene imaju, pod uvjetom uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave.

Pravilo o dokaznoj snazi javnih isprava sadrži dvije presumpcije;

1. da je isprava autentična – tj. da je ispravu izdalo tijelo koje je na ispravi označeno kao izdavač

2. da je sadržaj isprave utvrđen u granicama nadležnosti izdavača istinit

Dok je u parnici pred sudom dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi činjenice neistinito utvrđene, ne može se u parničnom postupku podvrgnuti ispitivanju pravilnost pravnih dispozicija sadržanih u javnoj ispravi, dakle, sadržaj javnih isprava kojima se nešto određuje. Pravni sadržaj isprave može se dovesti u pitanje samo po pravilima procesnog prava koje važi za postupak u kojem je isprava izdana, u pravilu korištenjem izvanrednih pravnih sredstava protiv pravomoćne odluke tijela od kojeg isprava potječe.

Dokazna snaga privatnih isprava

150


--------------------------------------------------------------------

Privatne isprave, ako ih je potpisao izdavač, ili ako je na njima njegov ručni znak ovjerio sud, dokazivale su da je izdavač isprave dao izjave sadržane u ispravi. Ta presumpcija nije se odnosila na dokaznu snagu sadržaja privatne isprave: iz okolnosti što iz priznate ili utvrđene autentičnosti potpisa proizlazi autentičnost teksta iznad potpisa sudu se nije nametao zaključak o istinitosti sadržaja privatne isprave.

Privatna isprava na kojoj je potpis izdavača javno ovjerovljen, odnosno čiji je rukopis ili prijepis javno ovjerovljen, ne izjednačuje se u pogledu dokazne snage s javnom ispravom. Značenje javne isprave ima samo klauzula nadležnog tijela ili osobe o ovjeri. Ako je ovjerovljen potpis-dokaznu snagu javne isprave ima samo konstatacija nadležnog tijela ili osobe o tome tko je potpisnik; ako je ovjerovljen rukopis-time se potvrđuje tko je autor teksta, no ne i istinitost sadržaja tog teksta; ako je ovjerovljen prijepis izvornika-to potvrđuje samo sadržajni identitet izvornika i prijepisa, a ne potvrđuje ni autentičnost niti istinitost sadržaja isprave.

Edicija isprava

Pravila o ediciji isprava reguliraju postupak pribavljanja isprava radi dokazivanja pred sudom.

Pribavljanje isprava od stranke koja se na ispravu poziva

Obveza stranke da podnese sudu isprave koje se kod nje nalaze ne može se prisilno ostvariti u parnici u kojoj bi se isprave trebalo pregledati radi dokazivanja. Ovisi o nahođenju stranke hoće li se odazvati pozivu suda. Zbog toga što stranka nije spremna podnijeti ispravu koja se kod nje nalazi , a sud ju je pozvao da to učini, ili što protivnu uvjerenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi, sud može, prosuđujući od kakvog je značenja takvo ponašanje stranke, povlačiti konzekvencije pri utvrđivanju činjenica relevantnih za odlučivanje o tužbenom zahtjevu. No, treba voditi računa o tome da stranka ima pravo uskratiti podnošenje isprave zbog onih istih razloga zbog kojih svjedok može uskratiti svjedočenje ili odgovor na pojedina pitanja.

Izuzetno od općeg pravila da stranka da pod određenim uvjetima ima pravo uskratiti podnošenje isprave, stranka kod koje se isprava nalazi je bezuvjetno dužna podnijeti ispravu samo u tri slučaja:

a) ako se stranka kod koje se isprava nalazi sama u tijeku parnice pozivala na tu ispravu u dokaz svojih navoda, makar je sada od toga odustala

b) ako se radi o ispravi koju je po zakonu dužna predati ili pokazati (npr. isprava koja joj je povjerena na čuvanje ili koja je u suvlasništvu stranke i protivnika)

c) ako se isprava s obzirom na njezin sadržaj smatra zajedničkom za obje stranke (npr. testament za nasljednike, izvod iz matične knjige vjenčanih za bračne drugove i sl.)

Ni u tim situacijama parnični sud ne može prema stranci kod koje se isprava nalazi primijeniti sredstva prisile da do isprave dođe. U slučajevima opisanim pod 2. i 3. protivnim stranke može svoje pravo da mu se isprava preda ostvarivati u posebnoj parnici kondemnatornom tužbom, a zatim, ako u parnici uspije, u redovnom sudskom ovršnom postupku.

151


--------------------------------------------------------------------

Pribavljanje isprava koja se nalazi kod treće osobe

Treća osoba- koja nije stranka u parnici – dužna je bezuvjetno , po nalogu suda , pokazati ili podnijeti ispravu koja se kod nje nalazi:

1. kada je po zakonu dužna tu ispravu pokazati ili podnijeti2. kada je isprava koja po svojem sadržaju zajednička za treću osobu i za stranku koja se na

nju poziva.

Po odredbama Novele 2003. dužnost je treće osobe da pokaže ili podnese sudu i druge isprave –koje po zakonu nije dužna pokazati ili podnijeti odnosno koje po svom sadržaju nisu zajedničke za treću osobu i za stranku koja se na nju poziva –ali može uskratiti njihovo pokazivanje ili podnošenje zbog razloga zbog kojih svjedok može uskratiti davanje iskaza ili uskratiti odgovor na pojedino pitanje.

SVJEDOCI

Svjedoci i njihov iskaz kao dokazno sredstvo

Svjedok je osoba pozvana da pred sudom dade iskaz o svojim prošlim zapažanjima koja bi mogla biti važna za utvrđivanje istinitosti navoda koji su predmet dokazivanja.

Svjedok može biti svaka fizička osoba-osim stranaka u parnici i njihovih zakonski zastupnika- koja je bila u stanju da osjetilima zapazi neku činjenicu i koja je u stanju da o tom zapažanju iskazuje pred sudom. Nespojivo je obavljanje sudačke funkcije sa svjedočenjem u istoj stvari. Punomoćnik stranke može biti saslušan kao svjedok. Interes svjedoka da se spor riješi na određeni način nije zapreka za njegovo saslušanje. Svjedok može biti i maloljetnik te osoba koja se ne može normalno koristiti svim osjetilima (slijepac, gluhi i sl.). Ne može se isključiti niti mogućnost da se saslušanja duševno bolesne osobe.

Svjedoci obavještavaju sud o svojim zapažanjima događaja koji su se zbili prije svjedočenja. Oni su zbog toga u pravilu nezamjenjivi. Dužnost je svjedoka da obavijesti sud sam o osobnoj registraciji događaja, o svome znanju , ne i svojem mišljenju o zbivanju koje je zapazio.

Dužnost svjedoka

Svjedočenje je opća obveza svakoga. Osobe koje uživaju diplomatski imunitet te one koje se nalaze u inozemstvu mogu se saslušati po pravilima o pružanju međunarodnopravne pomoći.

Dužnost svjedočenja sadrži u sebi dužnost odazivanja na poziv suda, davanja iskaza pred sudom, govorenja istine i donekle polaganja prisege.

152


--------------------------------------------------------------------

Saslušanje o činjenicama koje su službena ili vojna tajna

Sud nije ovlašten saslušati osobu koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene ili vojne tajne sve dok je nadležno tijelo ne oslobodi od te dužnosti. Na to sud pazi po službenoj dužnosti pa ne smije saslušavati svjedoka ni kad bi ovaj bio sprema dati iskaz bez odobrenja.

Određeni građani zbog prirode svog zanimanja ili djelatnosti koju obavljaju , u skladu s pravilima o vršenju takvih djelatnosti , ovlašteni su uskratiti svjedočenje o činjenicama koje su saznali u obavljanju svoje specifične aktivnosti. Ovdje se odluka o čuvanju diskrecije prepušta svjedoku.

U ovu kategoriju spadaju:

punomoćnik o onome što mu je stranka kao svom punomoćniku povjerila

vjerski ispovjednik o onome o čemu se stranka ili druga osoba svjedoku kao vjerskom ispovjedniku ispovjedila

odvjetnik, liječnik, apotekar, poštanski službenik, agent osiguranja, babica o činjenicama što ih je saznao u obavljanju kakvog drugog poziva ili kakve druge djelatnosti ako postoji obveza da se kao tajna čuva ono što se saznalo u obavljanju tog poziva ili djelatnosti.

Onaj koji se poziva na razlog za uskraćivanje svjedočenja dovoljno je da učini vjerojatnim da je za relevantnu činjenicu saznao u obavljanju odnosne djelatnosti. Smatra se da sud može zasnovati svoju odluku na iskazu takvog svjedoka i kad je ovaj prekršio pravila svog poziva i neovlašteno otkrio tajnu.

Svaki svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja ako za to postoje važni razlozi, a osobito ako bi svojim odgovorom na ta pitanja izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili kaznenom gonjenju sebe ili osobe koje su mu na određeni način bliske.

Određene kategorije svjedoka ne mogu se pozivati na pravo da uskrate odgovor ako to svoje pravo zasnivaju na tvrdnji da bi zbog svjedočenja za njih mogla nastati tek neka imovinska šteta. To su:

1. pozvani svjedoci (testes rogati) - svjedoci koji su bili zamoljeni da prisustvuju, u svojstvu svjedoka, sklapanju nekog pravnog posla;

2. poslovni svjedoci – to su osobe koje su pozvane da svjedoče o radnjama koje su u pogledu spornog odnosa poduzele kao pravni prethodnici ili zastupnici jedne od stranaka.

3. osobe pozvane da svjedoče o činjenicama koje se tiču imovinskih odnosa uvjetovanih obiteljskom ili bračnom vezom te o činjenicama koje se tiču rođenja, sklapanja braka ili smrti.

4. osobe koje su po posebnim propisima dužne podnijeti prijavu ili dati izjavu o relevantnim okolnostima – npr. osobe koje su dužne prijaviti izvršenje kaznenih djela, prekršaja, pojavu opasnih bolesti i sl.

153


--------------------------------------------------------------------

Ni ovi svjedoci neće biti dužni odgovarati na pitanja koja se tiču navedenih odnosa ako uskraćivanje opravdavaju nekim drugim važnim razlogom, a ne opasnošću od imovinske štete. Zakon, dakle, jedino opasnosti od imovinske štete ne priznaje prednost pred društvenim interesom da se relevantne okolnosti pravilno utvrde.

Sud je u pravilu vezan za prijedlog stranaka u pogledu osoba koje treba saslušati i u pogledu pitanja koja će im postaviti. U rješenju kojim određuje izvođenje dokaza sud treba naznačiti spornu činjenicu o kojoj treba izvesti dokazivanje. Nije dopušteno postavljati pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti (sugestivna pitanja) niti pitanja koja polaze od pretpostavke da je prethodno dan odgovor koji u stvari nije dan (kapciozna pitanja).

Ako se iskazi svjedoka ne slažu sud može svjedoke suočiti. Procesni sistem je zadržao, iako u znatno blažem obliku, prisegu kao sredstvo usmjereno na sprečavanje lažnih iskaza. Prisega je u pravilu asertorna – njome se nakon saslušanja potvrđuje da je iznesena istina; no može biti i promisorna – kad se prije iskazivanja obećaje kazivanje istine.

Ako uredno pozvani svjedok ne dođe, a izostanak ne opravda ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji, sud može narediti da se prisilno dovede i da snosi troškove dovođenja, a može ga i kazniti novčano od 500,00 do 10.000,00 kuna. Ako svjedok dođe na ročište, ali uskrati svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje, a za to nema opravdanih razloga, može ga se kazniti novčano od 500,00 do 10.000,00 kuna, a ako i poslije toga odbije svjedočiti, može ga se zatvoriti. Za lažni iskaz svjedok odgovara kazneno.

Svjedok ima pravo na naknadu troškova koje je imao - putni troškovi, izgubljena zarada, troškovi noćenja, prehrana. Te troškove je dužan tražiti odmah, čim je dao iskaz, a sud ga je dužan upozoriti na to njegovo pravo.

VJEŠTACI

Vještak je osoba pozvana da pred sudom koristeći se svojim stručnim znanjem iznese svoja sadašnja zapažanja (nalaz) i mišljenje o činjenicama koje bi mogle biti važne za utvrđivanje istinitosti navoda koji su predmet dokazivanja.

Vještak može biti fizička osoba koja može biti svjedok, a uz to ima stručno znanje potrebno za razjašnjenje neke činjenice. Sud izvodi dokaz vještačenjem kada mu je radi utvrđivanja ili razjašnjenja neke činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Vještaci djeluju po nalogu suda.

Funkcija vještaka dvostruko je značajna. Ako obavještavaju sud o svome nalazu oni su klasično dokazno sredstvo, a ako sudu pomažu svojom stručnošću da izvodi zaključke, da formira mišljenje o zapaženome, oni obavljaju funkciju specifičnog pomagača u obavljanju funkcije suđenja pri utvrđivanju činjeničnog stanja. Sud nije vezan ni nalazom ni mišljenjem vještaka. Ako posumnja u rezultate vještačenja, sud je ovlašten poduzeti što je potrebno da se sumnje otklone, pa i odrediti novo vještačenje.

Vještaci mogu biti samo fizičke osobe. Vještak mora imati svojstva koja ima svjedok.Vještak je dužan odazvati se pozivu suda i iznijeti svoj nalaz i mišljenje. Nalaz i mišljenje vještaci su dužni iznijeti savjesno i u skladu s pravilima svoje znanosti i vještine. Oni su dužni govoriti istinu pa ne smiju ništa prešutjeti o svom znanju o predmetu vještačenja. Vještak uvijek mora obrazložiti svoje mišljenje. Sud ne može odrediti da vještak položi prisegu. Vještak može biti izuzet zbog istih razloga zbog koji može biti izuzet i sudac. Ipak se za vještaka može uzeti i osoba koja je prije u istoj stvari bila saslušana kao svjedok.

Sud je dužan vještaka na njegov zahtjev osloboditi dužnosti vještačenja zbog onih istih razloga zbog kojih svjedok može uskratiti svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje. Ovdje ima mjesta i primjeni odredaba o zabrani saslušavanja svjedoka koji bi svojim iskazom povrijedili

154


--------------------------------------------------------------------

službenu ili vojnu tajnu. No, sud može osloboditi vještaka na njegov zahtjev dužnosti vještačenja i zbog drugih opravdanih razloga. Ako sud zasnuje svoju odluku na iskazu vještaka koji je bio ovlašten otkloniti vještačenje, ili tražiti da bude oslobođen dužnosti vještačenja, ali sud nije usvojio zahtjev za izuzeće odnosno za oslobođenje, takva povreda mogla bi biti samo razlog relativne ništavosti. Presuda zasnovana na vještačenju stručno nesposobne osobe mogla bi se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Vještaci se određuju iz redova stalnih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja, no sud nije vezan za službenu listu vještaka u tom smislu da bi ona predstavljala ograničenje njegove slobode u izboru dokaznog sredstva. Navedena pravila važe kada je sud ovlašten izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile «samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati ako zakonom nije drugačije određeno».

Uredno pozvani vještak koji ne dođe na ročište, a svoj izostanak ne opravda i vještak koji bez opravdanog razloga odbije vještačiti, može se kazniti samo novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 kuna. Međutim, ne može ga se prisilno dovesti niti zatvoriti.

Na zahtjev stranke sud može rješenjem narediti vještaku da nadoknadi troškove koje je uzrokovao svojim neopravdanim nedolaskom ili neopravdanim odbijanjem da vještači. O takvom zahtjevu sud je dužan odlučiti bez odgode. Žalba protiv toga rješenja ne odgađa ovrhu. Ova odredba primijenit će se na odgovarajući način i kada vještak svoj nalaz i mišljenje ne podnese u roku koji mu je sud odredio.

Vještak ima pravo na naknadu troškova pod istim uvjetima kao i svjedok, no osim toga, oni imaju i pravo na naknadu troškova vještačenja te pravo na nagradu za izvršeno vještačenje.

Tumač je vrsta vještaka koji pomaže sudu da razgovara sa sudionicima u postupku koji ne znaju jezik suda ili koji se normalno ne mogu s drugima sporazumijevati (gluhi, nijemi i sl.). Saslušavanje svjedoka i stranaka uz sudjelovanje vještaka-tumača obvezatno je i kad bi se sud mogao sporazumjeti s njima na njihovom jeziku zbog toga da bi se i drugim sudionicima u postupku omogućilo praćenje raspravljanja.

STRANKE KAO DOKAZNO SREDSTVO

Stranke izražavaju svoju volju o tome u kojem bi smislu trebalo istraživati spor i kako bi ga trebalo riješiti. Za sud nisu interesantna htjenja, dispozicije stranaka, već njihovo znanje, njihova sposobnost da obavijeste sud o svojim zapažanjima prošlih, izvanprocesnih zbivanja.

Po zakonu, sud može odlučiti da se izvede dokaz saslušanjem stranaka samo kad nema drugih dokaza ili kad sud pored izvedenih drugih dokaza ustanovi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica. Izvođenje ovog dokaza nije dopušteno u postupku za osiguranje dokaza.

Pravila o supsidijarnosti, odnosno o potpunom isključenju ovog dokaznog sredstva iz sistema dokazivanja opravdavaju se tvrdnjom da su izjave stranaka, zbog opravdane zainteresiranosti, najsumnjivije vrijednosti.

Nezavisno od uvjerljivosti razloga kojim se opravdava ograničavanje upotrebe ovog dokaza, nema sumnje da se navedenim pravilima vrijeđa načelo slobodne ocjene dokaza jer slobodna ocjena

155


--------------------------------------------------------------------

dokaza sadrži u sebi i ovlaštenje na slobodan izbor dokaznih sredstava. Odredbu o supsidijarnosti treba shvatiti samo kao instruktivno pravilo, preporuku sudu da ne požuri s izvođenjem ovog dokaza dokle god ima mogućnost da relevantne činjenice utvrdi i na neki drugi pouzdaniji način.

Ako se dokazivanje izvodi, treba saslušati obje stranke. Sud će biti ovlašten odlučiti da sasluša samo jednu stranku :

ako se uvjeri da drugoj stranci nisu poznate sporne činjenice

ako ustanovi da se drugu stranku zbog faktičnih ili pravnih zapreka ne može saslušati.

Od navedenog izuzetnog ovlaštenja treba razlikovati ovlaštenje suda da odluku o saslušanju obiju stranaka provede tako da sasluša samo jednu od njih. Neće se saslušati stranka koja uskrati davanje iskaza ili se bez opravdanog razloga ne odazove pozivu suda. Počinjena je relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka ako je sud saslušao samo jednu stranku, a nisu postojale okolnosti koje po zakonu opravdavaju saslušanje samo jedne stranke.

Parnično nesposobne stranke ne stupaju same u pravne odnose, već to za njih čine njihovi zakonski zastupnici, pa je normalno što zakon određuje da će se za takvu stranku saslušati njezin zakonski zastupnik. No, sud može odlučiti da se umjesto ili uz zastupnika sasluša samo jedna stranka, ako ispunjava minimalne uvjete koje treba ispunjavati svaki svjedoka-da je sposobna zapažati i reproducirati zapaženo. Za pravnu osobu treba saslušati onoga koji je ovlašten da je zastupa po statutu odnosno zakonu, dakle zastupnika po zakonu. Punomoćnik se ne može saslušati umjesto stranke; zbog toga se ni DO ne može saslušati za stranku koju zastupa.

Nitko nije dužan protiv sebe iznositi okolnosti koje bi mu mogle škoditi. Ako ne želi iskazivati protiv stranke se ne mogu poduzimati nikakve prisilne mjere. Za lažan iskaz dan u stadiju saslušavanja radi dokazivanja stranka je kazneno odgovorna, no njena je odgovornost ipak nešto blaža od odgovornosti svjedoka; kazneno djelo svjedoka je djelo ugrožavanja; lažan iskaz stranke je kazneno djelo samo ako je sud na tom iskazu zasnovao svoju odluku (kazneno djelo s posljedicom).

Pri izvođenju dokaza primjenjuju se odredbe o dokazivanju saslušanjem svjedoka, ako nije što drugo propisano. Saslušanje stranaka izvodi se bez polaganja prisege.

IV

TIJEK PARNIČNOG POSTUPKA

POSTUPAK PRED PRVOSTUPANJSKIM SUDOM

Parnični postupak pokreće se tužbom. Centralno mjesto u parničnom postupku zauzima glavna rasprava, stadij u kojem sud razmatra relevantnu procesnu građu radi donošenja odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Pripremanje glavne rasprave

156


--------------------------------------------------------------------

Pripremanje glavne rasprave ne ograničava se na ispitivanje postojanja procesnih pretpostavki, već obuhvaća i pripremanje građe za odlučivanje o glavnoj stvari.

Pripremanje glavne rasprave sastoji se od četiri odvojena podstadija:

1. Prethodno ispitivanje tužbe – obvezatan je podstadij pripremanja glavne rasprave. Bezuspješno nastojanje da se otklone procesni nedostaci dovodi već u ovom stadiju do okončanja postupka.

2. Dostava tužbe tuženiku na odgovor – nepodnošenje odgovora na tužbu u roku, ili njegovo podnošenje određenog sadržaja može stvoriti uvjete za okončanje postupka već u ovom podstadiju.

3. Pripremno ročište – je fakultativan podstadij u onim slučajevima u kojima sudi vijeće – može ga zakazati i održati predsjednik vijeća.

4. Zakazivanje glavne rasprave – do ovog podstadija dolazi ako u prethodnom nije došlo do takvih odluka suda, odnosno dispozicija stranaka , koje čine suvišnim daljnje postupanje.

Pitanja o kojima se odlučuje u stadiju pripremanja glavne rasprave u pravilu su procesne naravi, pa donesene odluke ne prejudiciraju sadržaj meritorne odluke o tužbenom zahtjevu.

Glavna rasprava

Glavna rasprava je osnovni stadij parničnog postupka, u kojem se na posebnom ročištu organiziranom na načelima usmenosti, javnosti, neposrednosti i kontradiktornosti prikuplja i ispituje procesna građa i raspravlja o osnovanosti zahtjeva koje su stranke istekle tijekom postupka. Zadatak ovog stadija je da se donese konačna odluka o meritornom pitanju. Glavnom raspravom rukovodi sudac pojedinac, a u stvarima koje sudi vijeće, kao primus inter pares (prvi među jednakima), u ime vijeća njime rukovodi predsjednik vijeća.

Donošenje konačne odluke

Kad sudac pojedinac, odnosno vijeće nađe da je predmet raspravljen tako da se može donijeti odluka, zaključuju raspravu i odlučuju o dopuštenosti parnice odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

PRETHODNO ISPITIVANJE TUŽBE

Prethodno ispitivanje tužbe obvezatan je podstadij pripremanja glavne rasprave. Zadatak suda je da ispita postojanje procesnih pretpostavaka.

Sud će ispitati:1. je li tužba razumljiva i potpuna2. postoji li jurisdikcija domaćih sudova3. je li sud nadležan4. postoje li razlozi za izuzeće5. imaju li stranke stranačku i parničnu sposobnost i jesu li pravilno zastupane6. je li tužba pravovremeno podnesena.

157


--------------------------------------------------------------------

O postojanju litispendencije, pravomoćno presuđene stvari, sudske nagodbe, odricanja od tužbenog zahtjeva i nedostatku pravnog interesa za podnošenje tužbe sud nije ovlašten odlučivati u ovoj fazi, iako bi se već tijekom nje mogao uočiti nedostatak pravnog interesa, odnosno postojanje negativnih procesnih pretpostavaka. Zbog ovih nedostataka sud može odbaciti tužbu tek na pripremnom ročištu, odnosno prvom ročištu za glavnu raspravu, ako ono nije održano.

Postupak prethodnog ispitivanja tužbe

Ispitivanje tužbe obavlja sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća čim tužba bude podnesena sudu. Sudac ispituje tužbu na osnovi podataka sadržanih u tužbi i činjenica koje su sudu poznate.

Ako sud nađe da na osnovi podataka kojima raspolaže ne može definitivno odlučiti o pitanjima o kojima bi bio ovlašten odlučivati u ovom podstadiju, treba nastaviti postupak kao da su relevantne procesne pretpostavke ispunjene. Odluku o pitanjima o kojima nije mogao odmah odlučiti donijet će naknadno, pošto dobije odgovor na tužbu ili tek pošto sakupi ostalu potrebnu građu na pripremnom ročištu ili tijekom glavne rasprave.

Meritorno okončanje postupka u podstadiju prethodnog ispitivanja tužbe

Ako tuženik saznavši za pokretanje parnice, saopći sudu da priznaje tužbeni zahtjev, sud će donijeti presudu na temelju priznanja. Ako se tužitelj u tom stadiju odrekne tužbenog zahtjeva, sud će donijeti presudu na temelju odricanja. Sud može već sada primiti na zapisnik nagodbu stranaka.

Nastavljanje postupka pripremanja glavne rasprave

Kad sud nađe da je tužba dopuštena, o tome u pravilu ne donosi posebno rješenje, osim kad o dopuštenosti tužbe treba donijeti odluku u povodu tuženikova prigovora o njezinoj nedopuštenosti. Sud će u pravilu u nastavku postupka odrediti da se tužba dostavi tuženiku radi podnošenja pismenog odgovora, a samo iznimno će umjesto toga zakazati pripremno ročište ili prvo ročište za glavnu raspravu.

PISANI ODGOVOR NA TUŽBU

Ako sud smatra da se na temelju tužbe može dalje postupati, on će u pravilu narediti da se primjerak tužbe dostavi tuženiku radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu. Sud je dužan u pozivu upozoriti tuženika na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu - mogućnost donošenja presude zbog ogluhe. Samo iznimno sud može, odmah zakazati ročište i narediti da se primjerak tužbe dostavi tuženiku.

Odgovor na tužbu podnosi se u roku koji odredi sud, ali taj rok ne može biti kraći od petnaest niti duži od trideset dana. Rok je prekluzivan u tom smislu što tuženik njegovim istekom gubi pravo da odgovorom na tužbu spriječi donošenje presude zbog ogluhe. Tuženik može dati pismeni odgovor na tužbu i kad mu sud to ne naloži.

158


--------------------------------------------------------------------

Sadržaj odgovora na tužbu

Sadržaj odgovora na tužbu mora se ograničiti na iznošenje stavova i prijedloga tuženika u odnosu na zahtjeve istaknute u tužbi i na procesna pitanja u vezi s tim zahtjevima. U odgovoru tuženik ne može isticati svoje samostalne meritorne zahtjeve protiv tužitelja – osim zahtjeva za naknadu parničnih troškova i prigovora radi kompenziranja u parnici jer se oni mogu iznositi u tužbi ili u protutužbi.

Propuštanje tuženika da pismeno odgovori na tužbu

Ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u roku koji mu je za to određen, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe) ako za to budu ispunjeni zakonom predviđeni uvjeti.

Odluke suda nakon primitka pisanog odgovora na tužbu

Nakon što primi odgovor na tužbu, sud može donositi sva rješenja koja može donositi tijekom prethodnog ispitivanja tužbe.

Ni u ovom stadiju sud još uvijek nije ovlašten odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa za tužbu ili zbog postojanja negativnih procesnih pretpostavki.

Nastavak postupka

Sadržaj odgovora na tužbu može učiniti suvišnim svako daljnje raspravljanje ili barem raspravljanje pred određenim sudom. To će biti ako novi podaci daju dovoljno osnove za odbacivanje tužbe ili za ustupanje tužbe nadležnom sudu ili za donošenje presude bez održavanja rasprave, odnosno na temelju priznanja tužbenog zahtjeva.

PRIPREMNO ROČIŠTE

Pripremano ročište se ne održava kada sudi sudac pojedinac. Zadatak je pripremnog ročišta da sud uz suradnju stranaka otkloni smetnje koje sprečavaju daljnje postupanje i da sredi materijal o glavnoj stvari kako bi se glavna rasprava mogla što uspješnije i što prije okončati. Prethodno se raspravlja o pitanjima koja se odnose na smetnje za daljnji tijek postupka. Ako odlučivanje o tim pitanjima ne dovede do odbacivanja tužbe, odnosno do ustupanja predmeta nadležnom sudu, u slijedećoj fazi sud treba razjasniti suštinu spora, srediti procesnu građu , razlučiti sporno od nespornog i ispitati kojim bi se od predloženih dokaznih sredstava mogle utvrđivati sporne činjenice, pa te dokaze osigurati za glavnu raspravu.

Sud će nastojati navesti stranke da svojim dispozicijama stvore uvjete za okončanje parnice-povlačenjem tužbe, odricanjem od tužbenog zahtjeva, zaključenjem sudske nagodbe, priznanjem tužbenog zahtjeva. Pripremno ročište može se održati i na više od jednog ročišta.

Na pripremnom ročištu sud mora zauzeti stav o svim procesnim pitanjima koja su se dotle pojavila. Tek sada ovlašten je odbaciti tužbu ako utvrdi da o zahtjevu već teče parnica, da je stvar

159


--------------------------------------------------------------------

pravomoćno presuđena, da je o predmetu spora zaključena sudska nagodba ili da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe. Ako predsjednik vijeća ne prihvati prigovor o postojanju neke od smetnja svoj stav neće izraziti u obliku rješenja, već će nastaviti s raspravljanjem, a odluku o prigovoru donijet će tek vijeće na glavnoj raspravi.

Predsjednik vijeća ovlašten je i na pripremnom ročištu, ako za to postoje uvjeti, donijeti presudu zbog izostanka i presudu kojom se pod istim procesnim uvjetima odbija tužbeni zahtjev jer osnovanost zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi.

Ako tuženik prizna tužbeni zahtjev sud će donijeti presudu na temelju priznanja, a ako se tužitelj odrekne tužbenog zahtjeva presudu na temelju odricanja. Predsjednik vijeća bio bi ovlašten donijeti meritornu odluku ako tuženik prizna činjenične navode tužitelja, ali osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Takvo bi mu ovlaštenje presude bez održavanja rasprave trebalo svakako priznati. Sud također može primiti na zapisnik nagodbu stranaka.

Predsjednik vijeća nije u pravilu ovlašten odlučiti ni o tome koji će se dokazi izvoditi niti ih izvoditi , a ni ocjenjivati njihovu dokaznu snagu.

Izuzeci od tog pravila:- ako je sporno postojanje činjenica od kojih zavisi rješavanje o procesnim pitanjima o kojima

može odlučiti sam predsjednik vijeća na tom ročištu. Time se samo potvrđuje pravilo po kojemu dokaze izvodi onaj sud koji ih ocjenjuje i na temelju te ocjene odlučuje ,

- dokazi se mogu izvoditi i radi provjeravanja okolnosti od kojih zavisi dopuštenost dispozicija stranaka u pogledu predmeta spora, dakle u tom okviru i o činjenicama koje se tiču glavne stvari

- ako se ispune pretpostavke za osiguranje dokaza- ako je potrebno vještačenje, a jedna stranka je predložila da se neke sporne činjenice utvrde

vještačenjem, predsjednik vijeća ovlašten je imenovati vještake, odlučiti o zahtjevima za njihovo izuzeće i pozvati jednu ili obje stranke da predujme troškove vještačenja. No, predsjednik vijeća bi mogao samo odučiti o izvođenju vještačenja. Pred njim se vještačenje ne može provesti. Saslušanje vještaka obavlja se pred vijećem na glavnoj raspravi ili pred sucem kojeg vijeće odredi.

- Iz istih razloga koji opravdavaju određivanje vještačenja, predsjednik vijeća može, na prijedlog koje od stranaka, ako ocijeni da je to potrebno, odlučiti da se izvede i izvesti uviđaj izvan suda.

Predsjednik vijeća nije ovlašten odlučiti koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Odluku o tome donosi vijeće. Ako predsjednik vijeća ne prihvati prijedlog stranaka o dokazima, stranke mogu svoje prijedloge ponoviti pred vijećem na glavnoj raspravi. Odluka predsjednika vijeća nije odluka o izvođenju, već o pribavljanju dokaza za glavnu raspravu.

Vijeće nije vezano ni za svoje odluke o izvođenju dokaza, još manje za odluke predsjednika vijeća o pribavljanju dokaza, za njegove odluke o izvođenju vještačenja i za rezultate uviđaja koje je proveo.

ZAKAZIVANJE ROČIŠTA ZA GLAVNU RASPRAVU

Zakazivanje prvog ročišta za glavnu raspravu je posljednji i obvezatni podstadij njezinog pripremanja, ako prije toga ne dođe do okončanja parnice.

160


--------------------------------------------------------------------

Ročište za glavnu raspravu zakazuje sudac pojedinac ili predsjednik vijeća rješenjem protiv kojega nije dopuštena žalba.

GLAVNA RASPRAVA

Glavna rasprava je centralni stadij parničnog postupka: sud o tužbenom zahtjevu odlučuje u pravilu na temelju neposrednog, usmenog i javnog raspravljanja stranaka pred sudom na jednom ili na nizu ročišta. Sud razmatra sav procesni materijal – navode stranaka, izvedene dokaze i ostale rezultate raspravljanja, da na njihovoj osnovi donese konačnu odluku.

Na glavnoj raspravi sud mora odlučiti i o svim procesnim pitanjima ako nisu riješena u stadiju pripremanja glavne rasprave. Ako sud donese presudu bez održavanja glavne rasprave, a bio je dužan održati je, to će biti razlog relativne ništavosti, zbog kojeg se nepravomoćna presuda može napadati redovnim pravnim lijekom.

Pravila o organizaciji i vođenju glavne rasprave zasnovana su na načelima usmenosti, neposrednosti, javnosti, kontradiktornosti, raspravnosti i inkvizitornosti u prikupljanju činjenica i izvođenju dokaza, sudskog materijalnog i formalnog upravljanja postupkom, jedinstva glavne rasprave i koncentracije postupka, suzbijanja zloupotreba u parnici.

Glavna rasprava može se održati samo ako sud urednom dostavom poziva omogući strankama sudjelovanje u raspravi. Odsutnost obiju pozvanih stranaka sprečava održavanje glavne rasprave. Ako izostane samo jedna stranka, a druga svojim držanjem ne dovede do mirovanja postupka, rasprava se može održati s prisutnom strankom. No presudu zbog izostanka moguće je izreći samo na prvom ročištu za glavnu raspravu i to ako (u sporovima u kojima sudi vijeće) pripremno ročište nije uopće održano.

Ako u postupku pred trgovačkim sudom obje stranke dva puta uzastopce izostanu, smatra se da je tužba povučena. Održavanje rasprave u odsutnosti jedne od stranaka moguće je, ali nije i obvezatno. Kad za to postoje opravdani razlozi sud može odgoditi ročište. Izostanak ostalih stranaka koje su pozvane na glavnu raspravu ne sprečava njezino održavanje.

Tijek glavne rasprave zakonom je fiksiran u najosnovnijim crtama - načelo formalnog sudskog (arbitrarnog) upravljanja glavnom raspravom. Formalno upravljanje raspravom odnosi se na određivanje vanjskog tijeka rasprave; odraz je nastojanja suda da u granicama zakona i u zakonom propisanoj formi ostvari materijalno upravljanje raspravom – da na najsvrsishodniji način raspravi suštinu spora. Dužnost je suda da predmet svestrano raspravi, ali tako da se zbog toga postupak ne odugovlači. Sud nije vezan za svoja rješenja koja se odnose na rukovođenje raspravom.

Povrede pravila o održavanju glavne rasprave imaju značenje relativnih razloga ništavosti, pa se rješenja koja se odnose na rukovođenje glavnom raspravom mogu pobijati samo žalbom protiv odluke o glavnoj stvari. Ako se glavna rasprava održi nakon ukidanja odluke u višem instancijskom postupku, prvostupanjski sud dužan je izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja upozori viši sud u svom rješenju.

Predsjednik vijeća je član vijeća primus inter pares kojemu je povjereno da u ime vijeća, kao njegovo tijelo, rukovodi raspravom. Ovlaštenja predsjednika vijeća nisu izvorna kao u stadiju pripremanja glavne rasprave, već su izvedena iz ovlaštenja vijeća. Odluke predsjednika vijeća o rukovođenju raspravom punovažne su pod pretpostavkom da ih donosi uz (prešutnu) suglasnost ostalih članova vijeća. Sudac pojedinac ima u rukovođenju glavnom raspravom sva ovlaštenja predsjednika vijeća i vijeća.

161


--------------------------------------------------------------------

Tijek glavne rasprave

Sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet raspravljanja. Nakon toga utvrđuje jesu li došle sve pozvane osobe; pa ako nisu, provjerava jesu li ispunjene sve pretpostavke za njezino održavanje. Bez obzira na to koliko se ročišta provodi, glavna rasprava je jedinstvena procesna cjelina, pa stranke mogu tijekom cijele rasprave iznositi nove činjenice i dokaze, a u intervalima između ročišta mogu slati podneske u kojima će navesti činjenice i dokaze koje namjeravaju iznijeti na ročištu.

Stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, na pripremnom ročištu ili najkasnije na prvom ročištu za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano, iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti potrebne dokaze za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu i kasnije tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, ali su dužne naknaditi troškove koji time budu izazvani protivnoj stranci, osim ako potreba za iznošenjem novih činjenica i dokaza nije izazvana ponašanjem protivne stranke. Na zahtjev protivne stranke sud je dužan bez odgode odlučiti o naknadi troškova rješenjem protiv kojega posebna žalba nije dopuštena, a ovrha na temelju njega može se tražiti i prije njegove pravomoćnosti.

Sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodni način nastojat će da se tijekom rasprave iznesu odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i uopće da se daju sva razrješenja potrebna da bi se utvrdilo činjenično stanje važno za odluku. U mjeri u kojoj je to potrebno radi ostvarivanja toga cilja, sud će sa strankama razmotriti i pravna pitanja spora.Sud treba pomoći strankama da zaključe sudsku nagodbu.

Ako se pokaže potreba da sud odlučuje o postojanju procesnih pretpostavaka tek na glavnoj raspravi, sud će biti dužan prvenstvenu pažnju posvetiti rješavanju tih pitanja. Unatoč odbijanju prigovora i odluci o nastavljanju raspravljanja, sud je ovlašten naknadno donijeti novo rješenje kojim se prigovor prihvaća, ako tijekom raspravljanja izmijeni svoje ranije stajalište. No, ako je sud donio odvojenu odluku pa je ona postala pravomoćna, sud je – clausula rebus sic stantibus (uglavak o vezanosti za ugovor dok stvari tako stoje) - vezan za to rješenje pa u nastavku postupka može drukčije odlučiti samo ako svoju novu odluku zasnuje na novim činjenicama.

Ako pred istim sudom teče više parnica između istih osoba ili u kojima je ista osoba protivnik raznih tužitelja ili raznih tuženika, a za koje je predviđena ista vrsta postupka i u kojima sudi sudac pojedinac, sve se te parnice mogu, ali ne moraju, spojiti radi zajedničkoga raspravljanja ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Spojeni se postupak nastavlja pred sucem koji je odlučio o spajanju. Za sve spojene parnice sud može donijeti zajedničku presudu.

Spajanje nema utjecaja na već formiranu nadležnost suda. Nije dopušteno spajanje parnica koje se vode pred raznim sudovima među istim strankama. Spajanje parnica radi zajedničkog raspravljanja ne dovodi do objektivne kumulacije. Ni protiv rješenja o spajanju postupaka kao rješenju o upravljanju postupkom nije dopuštena posebna žalba, a sud za svoje rješenje nije vezan, pa može spojene parnice razdvojiti.

Sud može odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima u istoj tužbi i nakon raspravljanja može donijeti posebne odluke o tim zahtjevima. Sud može odlučiti da se odvojeno raspravlja o tužbi i o protutužbi. Pravilo se odnosi na objektivnu i subjektivnu kumulaciju, ali ne i na jedinstveno suparničarstvo. Posebne odluke mogu imati značaj presude ili međupresude.

Ako se ročište ne može održati ili ako se na već započetom ročištu ne mogu provesti parnične radnje radi kojih je bilo zakazano, ročište se može odgoditi. U stadiju glavne rasprave, ali izvan ročišta za raspravu (između dva ročišta) sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća ovlašteni su odlučivati o gotovo svim pitanjima o kojima su ovlašteni odlučivati u stadiju pripremanja glavne rasprave. Ipak u sporovima koje sudi vijeće ovlaštenja predsjednika vijeća su u tom razdoblju u izvjesnoj mjeri sužena, jer je odlučivanje o nekim pitanjima rezervirano isključivo za vijeće.

162


--------------------------------------------------------------------

Predsjednik vijeća nije ovlašten odlučivati o stupanju prethodnika u parnicu, o učešću umješača, o preinaci tužbe, o razdvajanju postupka, o povratu u prijašnje stanje. On više ne može odbaciti tužbu zbog nedostatka procesnih pretpostavaka, niti je ustupiti drugom sudu zbog nenadležnosti.

Održavanje reda na glavnoj raspravi

Dužnost je suca pojedinca, odnosno predsjednika vijeća da se u tijeku glavne rasprave brine o održavanju reda u sudnici i o dostojanstvu suda. U sporovima koje sudi vijeće sankcije može izricati samo vijeće. Ako osoba koja sudjeluje u postupku ili osoba koja kao slušatelj prisustvuje raspravi vrijeđa sud ili druge sudionike u postupku, ometa rad ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda, sud će je opomenuti ili kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 kuna, a može je i udaljiti i kazniti tom novčanom kaznom.

Kad sud primijeni sankciju prema odvjetniku ili odvjetničkom vježbeniku kao punomoćniku, obavijestit će o tome Hrvatsku odvjetničku komoru. Kad sud novčano kazni ili udalji iz sudnice državnog odvjetnika, obavijestit će o tome nadležnog državnog odvjetnika.

Zaključenje glavne rasprave

Kad sudac pojedinac ili vijeće zaključi da je predmet raspravljen tako da se može donijeti konačna odluka (zrelost za odlučivanje), sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća saopćiti će da je glavna rasprava zaključena. U sporovima u kojima sudi vijeće, vijeće će se potom povući na vijećanje i glasovanje radi donošenja odluke.

Moment zaključenja glavne rasprave u pravilu je relevantan za prosuđivanje pitanja osnovanosti istaknutih zahtjeva, pa se na taj moment redovito odnosi i pravomoćnost donesene odluke. Sudac pojedinac, odnosno vijeće tijekom vijećanja i glasanja može odlučiti da se glavna rasprava ponovno otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja još nekih važnih pitanja. Rješenje o ponovnom otvaranju glavne rasprave je rješenje o upravljanju postupkom pa protiv njega nije dopuštena posebna žalba.

Ročište na kojemu se presuda objavljuje nije sastavni dio glavne rasprave, pa za nj ne važe specifična pravila o glavnoj raspravi. Dopušteno je objaviti presudu i kad na tom ročištu nije prisutna ni jedna od stranaka.

ZAUSTAVLJANJE (PRIVREMENO)

AKTIVNOSTI U PARNICI

PREKID POSTUPKA

Prekid postupka ima za cilj da privremeno gotovo sasvim zaustavi razvoj parnice zbog zakonom predviđene objektivne spriječenosti suda ili neke stranke da u njoj aktivno sudjeluje, sve dok se ponovo ne uspostavi procesna ravnoteža koja će svim subjektima omogućiti normalnu aktivnost. Do prekida može doći u svim stadijima parnice. Nekad do prekida dolazi po sili zakona (tada sudska odluka ima deklaratoran značaj), a nekad po odluci suda (tada je sudska odluka konstitutivna).

163


--------------------------------------------------------------------

Postupak se prekida po sili zakona:1) kad stranka umre, a isti učinak ima i pravomoćno proglašenje nestale osobe umrlom. U

parnicama o strogo osobnim neprenosivim pravima smrt stranke ne dovodi do prekida već do konačne obustave postupka.

2) kad stranka izgubi parničnu sposobnost a nema punomoćnika u toj parnici, 3) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje, a

stranka nema parničnog punomoćnika u toj parnici,4) kad stranka koja je pravna osoba prestane postojati odnosno kad nadležno tijelo

pravomoćno odluči o zabrani rada,5) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka 6) kad se stranka nađe na području koje je zbog izvanrednih događaja (poplava i sl.)

odsječeno od suda,7) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu,8) kad je to drugim zakonom određeno.

Prekid postupka po odluci suda:

Odluka suda ima konstitutivan značaj. Žalba ne zadržava nastupanje pravnih učinaka rješenja.

1. Sud je dužan odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju.

2. Sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu zavisi od toga je li učinjen privredni prijestup ili kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, tko je počinitelj i je li on odgovoran, a naročito kada posumnja da je svjedok ili vještak dao lažan iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna.

Za vrijeme trajanja prekida parnica se ne gasi; ona još uvijek teče, no sud u pravilu ne može poduzimati radnje u postupku. Prestaju teći svi rokovi i zakonski i sudski. Parnične radnje koje je jedna od stranaka poduzela za vrijeme dok traje prekid postupka nemaju prema dugoj stranci pravnog učinka. Njihov učinak nastaje tek pošto postupak bude nastavljen. Pravne posljedice prekida nastupaju istodobno prema objema strankama.

Izuzetno od općeg pravila , sud je ovlašten (ali ne i dužan) donijeti odluku na osnovi rezultata glavne rasprave koja je zaključena prije nastupanja prekida. Zbog toga nema zapreke da sud donese presudu i za vrijeme trajanja prekida. Odluka se dostavlja strankama nakon nastavka postupka. Donesena presuda ima samo eventualnu procesnu vrijednost – ako dođe do nastavka prekinutog postupka.

Prekid je u načelu privremenog značaja. Do nastavka postupka može doći na inicijativu stranaka, ali ga i sud može nastaviti po službenoj dužnosti. Rokovi za poduzimanje radnja računaju se iznova, za svaku stranku od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavku postupka.

ZASTOJ POSTUPKA

164


--------------------------------------------------------------------

U slučajevima u kojima po ZPP-u dolazi do zastoja postupka, primjenjivat će se na odgovarajući način odredbe o prekidu postupka. Time je zastoj prestao biti samo f a k t i č n o privremeno obustavljanje nekih procesnih aktivnosti.

Sud će zastati s postupkom :

* kad donese rješenje kojim ne dopušta nagodbu stranaka, sve dok to rješenje ne postane pravomoćno.* do pravomoćnosti međupresude sud će zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva.* dok nesposobnog zakonskog zastupnika stranke ne zamijeni novi.

OBUSTAVA POSTUPKA

Da bi do obustave postupka došlo potrebno je da se kumulativno ispune dvije pretpostavke. Mora se raditi o postupku u kojemu je predmet spora pravo koje ne prelazi na nasljednike, odnosno na pravne slijednike. Drugo, mora umrijeti stranka koja je fizička osoba, odnosno prestati postojati stranka koja je pravna osoba.

Do obustave dolazi po sili zakona smrću odnosno prestankom postojanja stranke. U kategoriju sporova o neprenosivim pravima spadaju sporovi o osobnim pravima (pravu na tjelesni i duševni integritet, pravu na slobodu, pravu na čast i ugled, pravu na privatnost, pravu na osobni identitet). Takva prava imaju i fizičke, ali neka od njih, i pravne osobe; ona su neotuđiva i nenasljediva.

Pravo na tužbu za poništaj i razvod braka ne prelazi na nasljednike, ali osobe koje ostvaruju pravo na nasljedstvo iza umrlog bračnog druga koji je podnio tužbu mogu nastaviti postupak radi utvrđenja da je tužba bila osnovana, ali samo u roku 6 mjeseci od smrti bračnog druga koji je pokrenuo parnicu.

Rješenje o obustavi postupka je deklaratorno jer do obustave dolazi po sili zakona. Dostavom rješenja o obustavi postupka nasljednicima ili pravnim slijednicima, odnosno privremenom zastupniku ili državnom odvjetništvu, omogućava se tim osobama odnosno tijelima da izjavljivanjem žalbe podvrgnu kontroli pravilnost i zakonitost donesene odluke.

Nužno je postupak nastaviti dok rješenje o obustavi ne postane pravomoćno, odnosno nepobojno izvanrednim pravnim lijekovima. Taj nastavljeni postupak je poseban incidentalni postupak s ograničenim ciljem i izmijenjenom strukturom sudionika. U tom nastavljenom (incidentalnom) postupku uz protivnu stranku javljaju se kao stranke nasljednici umrle fizičke osobe, odnosno pravni slijednik pravne osobe koja je prestala postojati. Međutim, ako pravna osoba nema slijednika u postupku će nastupiti državno odvjetništvo koje bi imalo status sudionika sui generis s izvornim ovlastima i određenom zadaćom. Ono ne bi bilo zastupnik države jer ne nastupa u njezino ime i za njezin račun, već u svoje ime.

Ako se u nastavljenom incidentalnom postupku pokaže da nisu bile ispunjene pretpostavke za obustavu (glavnog) postupka, tada treba postupiti kao da je smrću stranke fizičke osobe, odnosno prestankom postojanja pravne osobe došlo do prekida postupka.

Momentom obustave postupka prestaju teći zakonski i sudski rokovi; radnje koje poduzme jedna od stranaka djelovati će prema drugoj tek nakon što se postupak nastavi. Sud po prirodi stvari ne bi mogao donijeti meritornu odluku ako je do obustave došlo nakon zaključenja glavne rasprave.

MIROVANJE POSTUPKA

165


--------------------------------------------------------------------

Mirovanje postupka je privremeni zastoj gotovo svih aktivnosti u parnici kao rezultat izričite ili prešutne dispozicije stranaka. Mirovanje postupka nastaje po sili zakona kad se za to steknu propisane pretpostavke. Mirovanje nije nikad posljedica konstitutivne odluke suda. Sud može donijeti deklaratorno rješenje o tome da je mirovanje nastupilo. Žalba protiv rješenja kojim se utvrđuje mirovanje postupka ne zadržava nastupanje pravnih učinaka rješenja.

Do mirovanja ne može doći prije no što se tužba dostavi tuženiku. Do mirovanja postupka može doći samo do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom. Nema mogućnosti da stranke uzrokuju mirovanje u stadiju pravnih lijekova i u postupku za povrat u prijašnje stanje. Mirovanja nema ni u sporovima male vrijednosti.

Po zakonu mirovanje nastupa:a) ako se obje stranke obavijeste sud o sporazumu da postupak miruje. Ako to saopćenje ne izvrše

istodobno ili zajednički, mirovanje nastupa kad sudu stigne obavještenje druge stranke.b) kad obje stranke izostanu s pripremnog ročišta ili ročišta za glavnu raspravu (svakako uz uvjet da

su uredno pozvane) c) kad stranke prisutne na ročištu ne žele raspravljati d) kad jedna stranka koja je uredno pozvana izostane, a druga predloži mirovanje.

Treba uzeti da postoje uvjeti za mirovanje kada jedna stranka izostane, a prisutna ne želi raspravljati pred sudom. Kad u parnici sudjeluju jedinstveni suparničari, do mirovanja može doći samo ako svi poduzmu radnju koja može biti osnova za mirovanje.

Mirovanje ne utječe na litispendenciju pa unatoč mirovanju parnica teče. Za vrijeme mirovanja prestaju teći sudski rokovi: zakonski i dalje teku. Za vrijeme mirovanja sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku. Parnične radnje koje je jedna stranka poduzela nemaju prema drugoj stranci pravnog učinka. Njihov učinak počinje teći tek pošto postupak bude nastavljen. No iznimno, ako se tiče procesnih radnja vezanih za zakonske rokove, stranke mogu te radnje poduzimati i dok traje mirovanje, štoviše trebaju ih poduzeti ako žele da ih ne zateknu štetne posljedice propuštanja, pa poduzete radnje imaju prema sudu i prema drugoj stranci normalan pravni učinak. Stoga i sud može tijekom mirovanja postupka poduzimati sve one radnje koje su uvjetovane protekom zakonskih rokova. Tužitelj bi mogao povući tužbu, pa bi, ako tuženik, kad je to potrebno, na to pristane, parnica prestala teći.

Postupak miruje dok jedna stranka, bilo koja, ne predloži da se postupak nastavi. Na nastavak postupka konstitutivno djeluje prijedlog jedne od stranaka. Do nastavka aktivnosti ne dolazi na osnovi službene inicijative suda. Rješenje o nastavku postupka ima deklaratoran značaj. Rokovi koji su prestali teći, počinju za zainteresiranu stranku teći iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka. Trebalo bi uzeti da za predlagatelja nastavka aktivnosti rokovi počinju teći već od dana predaje prijedloga sudu.

Stranka ne može prijedlog za nastavak postupka staviti prije nego što proteknu tri mjeseca od dana kad je nastupilo mirovanje postupka. Ako nijedna stranka u roku od četiri mjeseca od dana kad je nastupilo mirovanje postupka ne stavi prijedlog za nastavljanje postupka, smatra se da je tužba povučena.

OKONČANJE PARNIČNOG POSTUPKA

Sa stajališta prvostupanjskog suda postupak se smatra okončanim kad sud donese konačnu odluku, a irelevantno je hoće li se postupak nastaviti podnošenjem pravnih lijekova, jer će u tom postupku odlučivati neki drugi sud. Konačna odluka može biti meritorne i procesne naravi. Sa stajališta stranaka i predmeta spora postupak se smatra okončanim tek kad u pogledu određenog zahtjeva ni jedan sud ne može više postupati u redovnom tijeku stvari.

166


--------------------------------------------------------------------

Okončanja postupka može nastupiti kao posljedica:

odluke suda - kad sud svojim rješenjem ustupi , zbog relativne nenadležnosti predmet nadležnom sudu- kad konačnim rješenjem procesne naravi odbaci tužbu- kad rješenjem obustavi parnični postupak ako utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima izvanparničnog postupka- kad donese konačnu meritornu presudu o osnovanosti tužbenog zahtjeva (osim međupresude koja nije konačna u određenoj parnici)- kad o osnovanosti tužbenog zahtjeva donese rješenje u postupku zbog smetanja posjeda ili rješenje u obliku platnog naloga

dispozitivne radnje stranaka - povlačenjem tužbe (izričitim ili presumiranim)- zaključenjem sudske nagodbe

određenog zbivanja izvan procesa koje neposredno utječe na tijek parnice. - smrt, odnosno prestanak postojanja jedne od stranaka u parnici koja se vodi o njezinim neprenosivim pravima- konfuzija parničnih stranaka.

Donošenje konačne odluke u postupku pred prvostupanjskim sudom ne uzrokuje neposredno prestanak litispendencije. Od takvog je značaja tek pravomoćnost odluke.

Razlozi za prestanak litispendencije su:

pravomoćne konačne odluke (međupresuda nije konačna odluka) povlačenje tužbe sudska nagodba propuštanje pravovremenog podnošenja prijedloga za donošenje dopunske presude u odnosu

na zahtjev o kojemu sud nije odlučio konfuzija stranaka smrt, odnosno prestanak postojanja stranke u sporu o njezinim pravima koja ne prelaze na

nasljednike, odnosno pravne slijednike.

U određenim slučajevima parnica može prestati samo s obzirom na određenu stranku, iako još i dalje teče. To će biti npr. u slučaju sukcesije u procesnopravni položaj dotadašnje stranke u parnici, istupanja iz parnice jednog od jedinstvenih, ali ne nužnih suparničara, povlačenjem tužbe i sl.

SUDSKA NAGODBA (res iudicialiter transacta)

Sudska nagodba (poravnanje, res iudicialiter transacta) je ugovor kojim stranke uređuju svoje građanskopravne odnose kojima mogu slobodno raspolagati, zaključen u pisanoj formi pred nadležnim sudom koji ga dopušta u parničnom ili izvanparničnom postupku, koji ima svojstva pravomoćne presude i, ako se njime ugovara obveza za neku činidbu onda i svojstvo ovršne isprave.

167


--------------------------------------------------------------------

Sudska nagodba je mješovit – procesnopravni i građanskopravni ugovor. Za dopustivost sudske nagodbe trebaju se ispuniti ove pretpostavke;

1. sudska nadležnost2. pravilan sastav suda3. sposobnost ugovarača4. pravni interes za zaključenje ugovora u vidu sudske nagodbe5.dopuštenost predmeta i sadržaja6.propisana forma ugovora o sudskoj nagodbi.

Sudsku nagodbu u parnici mogu zaključiti parnične stranke. Mogu joj pristupiti i treće osobe. Stranke u parnici ne moraju dokazivati poseban pravni interes za zaključenje sudske nagodbe. Sud je ovlašten i dužan ispitivati jesu li raspolaganja stranaka pri zaključivanju sudske nagodbe suprotna prisilnim propisima, odnosno moralu. Sud ne smije dopustiti zaključenje sudske nagodbe ako nađe da je po svom sadržaju u suprotnosti s pravnim poretkom.

Stranke mogu zaključiti nagodbu o predmetu spora do pravomoćnog okončanja parnice. Međutim, nagodba se može zaključiti i prije početka parnice. Naime, osoba koja namjerava podići tužbu može od nadležnog suda tražiti da pozove protivnika radi pokušaja nagodbe. Samo nagodba koja ima svojstvo pravomoćnosti čini suvišnim pokretanje parnice radi ostvarenja istovjetne pravne zaštite. Smatra se da je zaključenje sudske nagodbe dopušteno i nakon pravomoćnog okončanja parnice.

Stranke mogu zaključiti nagodbu tijekom cijelog postupka pred parničnim sudom prvog stupnja. Nagodba zaključena u parnici može se odnositi na cijeli tužbeni zahtjev ili jedan njegov dio. Treba uzeti da je dopuštena i sudska nagodba sa značenjem međunagodbe –o sadržaju pravnog odnosa koji je od prejudicijelnog značenja za odlučivanje o predmetu spora

Procesnopravni učinak okončanja parnice ne proistječe iz same izjave stranaka da su zaključile nagodbu, nego tek iz potpisa protokoliranog sadržaja zaključenog ugovora. Sudska nagodba neposredno okončava parnicu, pa izjava tužitelja da povlači tužbu, a tuženika da na to pristaje, ne samo da je suvišna nego je i neodrživa.

Sudska nagodba može kao procesnopravni akt biti samo bezuvjetna jednako kao i presuda. Ona po svom sadržaju može nadomjestiti presudu. Sudska nagodba kao konstitutivan akt ima šire područje primjene negoli presuda.

Sudska nagodba neposredno konstitutivno djeluje na okončanje parnice. Sudsku nagodbu treba tretirati kao mješoviti ugovor. Odatle njezina građanskopravna i procesnopravna priroda. U procesnopravnom smislu sudska nagodba izjednačena je s pravomoćnom presudom. Dužnost je suda odbaciti tužbu kad utvrdi da se parnica vodi o predmetu o kojemu je već zaključena sudska nagodba. I na nju se odnosi pravilo ne bis in idem. Uvijek postoji bitna procesna povreda ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu zaključena sudska nagodba pa je instancijski sud dužan ukinuti presudu donesenu unatoč ovoj zapreci i odbaciti tužbu.

Kad sudska nagodba ne bi imala značaj pravomoćne presude bilo bi neosnovano poricati strankama pravo na traženje sudske zaštite nakon takve nagodbe o istom zahtjevu. Sudska nagodba je ovršna isprava, naravno samo ona koja je kondemnatornog značaja. Ugovor stranaka o predmetu spora zaključen izvan suda naziva se izvansudska nagodba. Ako je zaključen u vrijeme dok parnica teče nema neposrednog procesnopravnog učinka na tijek parničnog postupka. Stranke ne gube pravni interes za daljnje vođenje parnice i za dobivanje sudske odluke o predmetu spora. Prigovor zaključenja izvansudske nagodbe nema značaj ni prigovora res judicata ( presuđena stvar, pravomoćna odluka) ni res judicialiter transacta (stvar koja je riješena sudskom nagodbom; sudska nagodba), već samo prigovora res transacta (stvar nagodbe, stvar o kojoj je postignuta nagodba). Uspješno isticanje tog prigovora ne može zbog toga dovesti do odbacivanja tužbe, već do prihvaćanja ili do odbijanja tužbenog zahtjeva.

168


--------------------------------------------------------------------

Sudska nagodba je zaključena kad stranke, pošto pročitaju zapisnik o nagodbi, potpišu taj zapisnik. Ispunjavanje zakonom propisanih forma bitan je element sudske nagodbe. Ako nađe da je projektirana nagodba dopuštena, sud o tome ne donosi izričitu odluku. On samo dopušta da se tekst nagodbe unese u zapisnik, određuje da se zapisnik strankama pročita i poziva ih da zapisnik potpišu. Nepostojanje rješenja kojim se sudska nagodba ne dopušta znači dopuštanje, a ne potvrđivanje ili odobravanje zaključenog ugovora.

Sudska nagodba ne može se pobijati redovnim pravnim lijekovima jer je po svom učinku izjednačena s pravomoćnom presudom. Povrat u prijašnje stanje ne dolazi u obzir jer je prisutnost obiju stranaka na sudskom ročištu pretpostavka za zaključivanje sudske nagodbe.

Izvanredna pravna sredstva ne bi se mogla upotrijebiti jer se ona zasnivaju na tvrdnji da drukčije rješenje odnosa determiniraju činjenice koje su postojale u vrijeme pravomoćno završenog suđenja ( ovdje u vrijeme zaključenja sudske nagodbe). Institut raskida ili izmjene ugovora zbog izmijenjenih okolnosti zasniva se na činjenicama koje su nastale nakon zaključenja ugovora, pa zbog toga nisu ni obuhvaćene djelovanjem svojstava pravomoćnosti sudske odluke. No izmijenjene okolnosti mogu biti temelj za pokretanje nove parnice u kojoj će se istaknuti tužbeni zahtjev radi izmjene sadržaja pravnog odnosa uređenog sudskom nagodbom.

Sudski i javnobilježnički sporazumi o založnopravnom i fiducijarnom osiguranju tražbina imaju učinak sudske nagodbe. Nagodba postignuta između osobe koja namjerava tužiti RH i koja se obratila nadležnom DO sa zahtjevom za mirno rješavanje spora i državnog odvjetnika ima svojstvo ovršnosti. Takva nagodba kao nagodba sklopljena između stanaka u sporu – u nedostatku izričite odredbe o tome – ne bi po učinku bila izjednačena sa sudskom nagodbom.

SUDSKE ODLUKE

PRESUDE

Presudom sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, o osnovanosti traženja tužitelja da mu sud pruži pravnu zaštitu određenog sadržaja.

Izreka – dispozitiv, tenor – o osnovanosti tužbenog zahtjeva glavni je dio presude. Nju prate elementi, uvod i obrazloženje – koji konkretiziraju i objašnjavaju njezin sadržaj, determinirajući je s obzirom na društveni odnos osobe i vrijeme.

Praemissu minor logičkog silogizma presude, u kojemu je izreka o osnovanosti tužbenog zahtjeva conclusio, predstavlja činjenično stanje - činjenice koje je sud utvrdio i za koje smatra da su važne za primjenu prava radi donošenja odluke. Taj fond koji se još naziva i stanje stvari sačinjavaju činjenice na koje se stranke tijekom parnice pozivaju radi opravdanja osnovanosti svojih zahtjeva, činjenice koje su posredno relevantne jer svojim postojanjem ukazuju na postojanje važnih činjenica (indicije) te činjenice za koje je sud smatrao da ih treba utvrditi ovlašteno prelazeći okvire raspravljanja utvrđene dispozicijom stranaka. Od ocjene suda o relevantnosti činjenica koje sačinjavaju stanje stvari zavisi koje će od njih sud kvalificirati kao činjenično stanje – osnovu za donošenje presude.

Sud je dužan utvrditi i sadržaj paemissae major –sadržaj pravne norme koju treba primijeniti na utvrđeno činjenično stanje. Mišljenja stranaka o njihovi prijedlozi ili dispozicije u pogledu primjene prava za sud nisu pravno relevantni.

VRSTE PRESUDA

169


--------------------------------------------------------------------

Klasifikacija:

S obzirom na sadržaj pravne zaštite koja se pruža :

a) deklaratorne - kojima se utvrđuje sadržaj pravnih odnosa,

b) konstitutivne – kojima se preinačuju ili ukidaju postojeći pravni odnosi

c) kondemnatorne – kojima se tuženika osuđuje da u korist tužitelja nešto

učini, trpi ili propusti.

S obzirom na dio zahtijeva o kojem se odlučuje :

a) potpune - kojima se konačno odlučuje o svim istaknutim zahtjevima,

b) djelomične – kojima se konačno odlučuje samo o nekim od istaknutih

zahtjeva,

c) dopunske – kojima se naknadno odlučuje o zahtjevima o kojima je sud

omaškom propustio odlučiti

d) međupresude – kojima se odlučuje samo o osnovanosti osnove tužbenog

zahtjeva.

S obzirom na postupak koji je prethodio donošenju presude :

a) kontradiktorne – čijem donošenju prethodi raspravljanje stranaka pred sudom

b) presude na temelju priznanja – koje se zasnivaju na priznanju tužbenog zahtjeva

c) presude zbog izostanka - koje se zasnivaju na propuštanju tuženika da ospori

tužiteljev zahtjev najkasnije na prvom ročištu ako tužba nije dostavljena

tuženiku na odgovor

d) presude bez održavanja glavne rasprave – koje se donose kad je činjenično

stanje među strankama nesporno

e) presuda na temelju odricanja – koje se zasnivaju na odricanju od tužbenog

zahtjeva

f) presude zbog ogluhe – koje se zasnivaju na propuštanju tuženika da u roku dade

odgovor na tužbu

Konačna presuda koja se donosi u povodu takozvane stupnjevite tužbe po svom sadržaju i dijelu zahtjeva o kojem se njome odlučuje nije posebna vrsta presude. Njezina specifičnost očituje se tek u tome što njezinom donošenju prethodi postupak razdvojen na dva dijela, prvi - u kojem se odlučuje o tzv. manifestacijskom zahtjevu i drugi – u kojem se odlučuje o definitivno postavljenom zahtjevu. O manifestacijskom zahtjevu sud odlučuje rješenjem; o definitivno postavljenom zahtjevu sud odlučuje presudom koja može biti kontradiktorna ili dispozitivna (presuda na temelju priznanja, presuda na temelju odricanja, presuda bez održavanja rasprave); u povodu tog zahtjeva sud može donijeti potpunu ili djelomičnu, odnosno dopunsku presudu, pa čak i međupresudu. Ipak, u povodu takvog zahtjeva sud može donijeti samo kondemnatornu presudu kojom će taj zahtjev prihvatiti ili presudu negativnog utvrđenja kojom će ga odbiti.

170


--------------------------------------------------------------------

DEKLARATORNA, KONDEMNATORNA

I KONSTITUTIVNA PRESUDA

Opće napomene

Ako sud nađe da je zahtjev neosnovan pa ga odbije, presuda je uvijek deklaratorne naravi jer se njome utvrđuje da tužitelju ne pripada pravo na zatraženu pravnu zaštitu. Sud nije ovlašten presudom preći granice istaknutih zahtjeva, ali je ovlašten tužitelju dosuditi manje od onoga što je tražio pa da tužbeni zahtjev djelomično prihvati, a djelomično odbije.

Deklaratorna presuda

Deklaratornu (prejudicijelnu) presudu sud donosi u povodu pozitivne deklaratone tužbe kad nađe da je tužbeni zahtjev osnovan pa ga zbog toga presudom prihvaća – pozitivna deklaratorna presuda; zatim kad u povodu negativne deklaratorne tužbe nađe da je tužbeni zahtjev osnovan pa ga zbog toga presudom prihvaća – negativna deklaratorna presuda (presuda negativnog utvrđenja) ; te kad u povodu kondemnatorne, konstitutivne ili u povodu pozitivne deklaratorne tužbe nađe da tužbeni zahtjev nije osnovan pa ga zbog toga presudom odbija – također negativna deklaratorna presuda.

Pravna zaštita se ograničava na autoritativno deklariranje sadržaja određenih pravnih odnosa. Krajnji cilj deklaratorne pravne zaštite ostvaruje se pravomoćnošću presude pa nema potrebe ni mogućnosti za poduzimanje daljnjih procesnih aktivnosti, posebno ne primjene mjera prisile za njezino realiziranje.

Kondemnatorna presuda

Kondemnatorne (osuđujuće) presude može izreći sud kad nađe da je kondemnatorni tužbeni zahtjev osnovan. Kondemnatornom presudom sud nalaže osuđenoj stranci da nešto u korist protivnika učini, trpi ili propusti; njome se ne mijenja sadržaj postojećih pravnih odnosa.

Kondemnatornim presudama prethodi deklaratorni preambul (o kome sud iznosi svoj stav u obrazloženju presude, pa ne postaje pravomoćan) u kome se konstatira sadržaj pravnog odnosa i ovlaštenja iz kojih tužitelj izvodi osnovanost svoga zahtijeva.

U povodu incidentalne tužbe za utvrđenje, u povodu protutužbe, a i u drugim situacijama u kojima za to postoji određeni pravni interes, ostvaruje se mogućnost istodobnog izricanja deklaratorne presude o prejudicijelno važnom pravnom odnosu ili ovlaštenju i kondemnatorne presude kojom se nalaže određeno činjenje koje svoj temelj izvodi iz pravnog odnosa utvrđenog prethodnim deklaratornim judikatom.

Pravomoćnošću kondemnatorne presude tužitelj ne postiže u potpunosti pravnu zaštitu radi koje se obratio sudu. Ako osuđeni dobrovoljno ne izvrši nalog potrebno je u ovršnom postupku poduzeti prisilne mjere radi ostvarenja tužiteljevog prava.

Sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu, samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Od ovog pravila postoje dvije kategorije izuzetaka;

I. U prvu spadaju taksativno određeni sporovi u kojima tužitelj može po zakonu tražiti osudu na buduću činidbi, činidbu koja će dospjeti ili dospijevati tek nakon zaključenja glavne rasprave;

171


--------------------------------------------------------------------

1. ako usvoji zahtjev za uzdržavanje, sud može osuditi tuženika i na činidbe koje nisu dospjele, s time da će ih biti dužan ispunjavati kako budu dospijevale

2. presuda kojim se tuženik osuđuje da preuzme ili preda stvari dane u najam ili zakup može se donijeti i prije prestanka tih odnosa

3. sud će dosuditi naknadu i za buduću nematerijalnu štetu (kad se naknada isplaćuje o obrocima u vrijeme kad dospiju) ako je po redovitom tijeku stvari izvjesno da će ona trajati i u budućnosti

4. sud dosuđuje kamate na glavnicu i prije njihove dospjelosti, do isplate glavnog duga.

II. Drugu kategoriju izuzetaka čini slučaj uveden Novelom 2003 u kojemu je tužitelj zatražio osudu za činidbu koja će dospjeti u budućnosti zato što ima pravni interes da se takva odluka već sada donese.

Paricijski rok u kondemnatornim presudama

Kad se u kondemnatornoj presudi nalaže izvršenje kakve pozitivne činidbe, treba u izreci presude odrediti i rok u kojemu je osuđeni dužan ispuniti tu činidbu – paricijski rok. Samo iznimno sud može i u kondemnatornoj presudi kojom nalaže ispunjenje neke negativne činidbe (trpljenje ili propuštanje) u izreci presude odrediti i rok u kojemu je osuđeni dužan uskladiti svoje ponašanje sa svojom obvezom. Paricijski rok se obično naziva rok za dobrovoljno izvršenje činidbe, što navodi na pogrešan zaključak da nakon njegova proteka osuđeni nema više pravo na dobrovoljno ispunjenje, što nije točno.

Bit roka sastoji se u garanciji osuđenoj stranci da sve dok rok ne protekne protivnik neće biti ovlašten tražiti od suda njegovu ovrhu. Paricijski rok je sa stajališta suda i ovlaštenika dilatorne naravi. Paricijski rok nije rok za izvršenje parnične radnje, već rok za ispunjenje obveze građanskog prava. Paricijski rok u pravilu je zakonski rok.Sud u pravilu nije ovlašten skratiti paricijski rok određen zakonom.

Ako u roku za njegovo ulaganje redovni pravni lijek ne bude podnesen presuda postaje pravomoćna. Protekom paricijskog roka presuda postaje ovršna. Paricijski rok počinje teći prvog dana nakon dostave presude osuđenom. Ulaganje redovnih pravnih lijekova prekida tijek paricijskog roka. Rok počinje iznova teći od dana dostave instancijske odluke osuđenome.

Odlučivanje u povodu stupnjevite tužbe

U povodu tzv. manifestacijskog zahtjeva istaknutog u stupnjevitoj tužbi sud će ga , ako utvrdi da je osnovan, rješenjem prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenje pregleda imovine i obveza ili davanje podataka. Protiv tog rješenja tuženik može izjaviti nesuspenzivnu žalbu u roku 8 dana.

Konstitutivne presude

Konstitutivne (pravostvarajuće) presude može sud izreći kad nađe da je konstitutivni tužbeni zahtjev osnovan. Njime se mijenjaju , odnosno ukidaju pravni odnosi koji su posredan objekt spora. I ovim izrekama prethodi deklaratorni preambul , o kojem sud iznosi svoj stav u obrazloženju presude o

172


--------------------------------------------------------------------

postojanju određenog pravnog odnosa i ovlaštenja tužitelja da od suda traži preinačenje sadržaja tog odnosa.

Krajnji cilj ovog tipa zaštite ostvaruje se pravomoćnošću odluke. Pravna promjena nastaje u pravilu u vrijeme nastanka pravomoćnosti presude, i to s učinkom pro futuro (ex nunc) ; samo iznimno konstitutivne presude djeluju retroaktivno (ex tunc) tako, npr. presuda kojom se poništava pobojni ugovor.

POTPUNA PRESUDA

To je ona presuda kojom sud odlučuje o svim zahtjevima istaknutim tijekom parnice - glavnim i sporednim. Sud je dužan jednom presudom odlučiti o zahtjevima istaknutim tijekom postupka;

1.o zahtjevima kumuliranim po pravilima o objektivnoj i subjektivnoj kumulaciji

2. o zahtjevima u tužbi i protutužbi

3. o zahtjevima u samostalnim tužbama kad sud odluči da se spoje radi zajedničkog raspravljanja

Potpunom presudom se iscrpljuju sve teme o kojima je tijekom parnice trebalo meritorno odlučiti. Ona je ujedno i konačna jer se njome pred sudom određenog stupnja završava postupak o zahtjevima na koje se presuda odnosi. Svaka potpuna odluka je i konačna ali svaka konačna odluka ne mora biti potpuna; i djelomična je presuda konačna u odnosu na zahtjev o kojemu se u njoj odlučuje.

DJELOMIČNA PRESUDA

Djelomična je presuda u kojoj sud odlučuje samo o nekom od više istaknutih tužbenih zahtjeva ili samo o dijelu jednog od zahtjeva koji je – na temelju raspravljanja ili dispozicija stranaka – sazrio za konačnu odluku.

Sud djelomičnom presudom svjesno odlučuje samo o nekim od njih, odnosno samo o dijelu jednog zahtjeva. Osnovna je pretpostavka da su samo neki od istaknutih zahtjeva , odnosno samo jedan dio jednog zahtjeva sazreli za odlučivanje, da je predmet u tom dijelu do te mjere iscrpno raspravljen, odnosno da je tuženik priznao zahtjev, ili da ga se tužitelj odrekao, da se može neposredno pristupiti donošenju meritorne odluke o tim zahtjevima ili o dijelu zahtjeva.

Djelomičnom presudom obavlja se kvantitativna (vertikalna) dioba istaknutih tužbenih zahtjeva pa se o svakom zahtjevu , odnosno o njegovom dijelu , donosi konačna odluka.

Zahtjevi o kojima se može izreći djelomična presuda:

- kod objektivne kumulacije - kod subjektivne kumulacije (suparničarstvo), kad ona predstavlja ujedno i objektivnu

kumulaciju tužbenih zahtjeva- kad imamo protutužbu- kad je više parnica odlukom spojeno radi zajedničkog raspravljanja- kad je istaknut samo jedan zahtjev koji je po svojoj pravnoj prirodi kvantitativno djeljiv.

Postupak donošenja djelomične presude ovisi o tome radi li se o slučaju u kojem je sud ovlašten ali nije dužan donijeti presudu (kriterij oportuniteta) ili o slučaju u kojemu ju je dužan donijeti

173


--------------------------------------------------------------------

(kriterij legaliteta). Po kriteriju oportuniteta sud donosi kontradiktorne djelomične odluke, dok po kriteriju legaliteta donosi dispozitivne djelomične presude.

Djelomična presuda je konačna u odnosu na dio zahtjeva o kojem se njome odlučuje. Ona je u svako pogledu samostalna odluka.

DOPUNSKA PRESUDA

Dopunska presuda je ona presuda kojom sud odlučuje o zahtjevima o kojima je trebao odlučiti ranijom presudom, ali je to nehotice propustio učiniti, pa je, umjesto da odluči o svim zahtjevima, odlučio samo o nekima. Ovdje je razlog naknadnog odlučivanja n e h o t i č a n propust dužnosti suda da odluči o svim zahtjevima o kojima je morao odlučiti.

Sud može donijeti dopunsku presudu samo na prijedlog stranke: tužitelja ili tuženika. U prekluzivnom roku od 15 dana od dana kada je krnja presuda dostavljena stranci koja predlaže dopunu. Do proteka roka traje, a protekom roka prestaje litispendencija o zahtjevu o kojemu nije odlučeno. Stoga je nakon prestanka litispendencije moguće o istom zahtjevu pokrenuti novu parnicu. U sporovima male vrijednosti rok iznosi 8 dana. Ne treba isključiti postojanje pretpostavaka za traženje povrata u prijašnje stanje.

Ako je prijedlog nepravovremen, odbacit će ga rješenjem sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća bez održavanja ročišta. Ako se utvrdi da nije osnovan, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća će odbiti prijedlog, također bez održavanja ročišta.

Kad sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća ustanovi da je prijedlog osnovan, zakazat će u pravilu glavnu raspravu. To neće biti potrebno ako presudu treba donijeti sud u sastavu u kojemu je donio i prvobitnu presudu te ako je zahtjev već ranije bio dovoljno raspravljen. Ako sudac pojedinac odnosno vijeće na raspravi ustanovi da je prijedlog nepravovremen ili neosnovan, odbacit će ga, odnosno odbiti rješenjem. Ako se prijedlog za dopunu odnosi samo na troškove postupka, dopunsko rješenje donosi sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća bez održavanja ročišta. Rješenje kojim sud odbacuje ili odbija prijedlog nije rješenje o upravljanju postupkom pa je protiv njega dopuštena samostalan žalba.

Prema noveliranom ZPP-u, ako je uz prijedlog za dopunsku presudu podnesena i žalba protiv presude, prvostupanjski sud može (a) dostaviti prijepis spisa sa žalbom drugostupanjskom sudu i nastaviti postupak u povodu prijedloga za dopunsku presudu, ili (b) zastati s dostavom te žalbe drugostupanjskom sudu dok se ne donese odluka o prijedlogu za dopunu presude i dok ne protekne rok za žalbu protiv te odluke, pa ako i protiv odluke o dopuni presude bude podnesena žalba, tu žalbu zajedno sa žalbom protiv prvobitne presude dostaviti drugostupanjskom sudu.

Prijedlog za donošenje dopunske presude nije žalba. Žalba se podnosi protiv presude, a prijedlog upravo zbog toga što presuda nije ni donesena.

Novelom 2003. izrijekom je uređen institut dopunske drugostupanjske presude koji se na odgovarajući način primjenjuje i u revizijskom postupku. Drugostupanjski sud može propustiti;

a. odlučiti u pogledu svih dijelova presude koji se pobijaju žalbom

b. donijeti sve odluke koje je odbacujući, odnosno odbijajući ili prihvaćajući žalbu trebalo donijeti

c. odlučiti u pogledu jedne od više žalba.

U jednom od navedenih slučajeva stranka može u roku 15 dana od dostave drugostupanjske odluke predložiti (prijedlog se podnosi prvostupanjskom sudu) drugostupanjskom sudu da svoju odluku dopuni.

174


--------------------------------------------------------------------

MEĐUPRESUDA

Sud je ovlašten da iz razloga svrsishodnosti – kad tuženik ospori osnovu (kvalitetu) i iznos (kvantitetu) tužbenog zahtjeva, a u pogledu osnove stvar je sazrela za donošenje odluke – donese najprije samo odluku o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva; o kvaliteti materijalnopravnog ovlaštenja iz kojeg proizlazi tužbeni zahtjev – međupresudu.

Razlozi svrsishodnosti upućuju na kvalitativno (horizontalno) raslojavanje jedinstvenog tužbenog zahtjeva. Sud je ovlašten donijeti presudu prejudicijelnog značaja u svim parnicama, s obzirom na takvo prejudicijelno pitanje koje predstavlja osnovu ili dio osnove tužbenog zahtjeva za čije je rješavanje sud nadležan. Međupresuda može biti samo deklaratorne prejudicijelne naravi.

Njome se rješavaju p r a v n a , a ne činjenična pitanja. Međupresudom se ne može odlučivati o prigovoru zastare je ona sama po sebi, nije pravni odnos. Institut međupresude pretpostavlja donošenje dviju odluka; prve, deklaratorne – kojom se utvrđuje kvaliteta materijalnopravnog ovlaštenja koje je osnova tužbenog zahtjeva i druge kojom se – na bazi prethodno pozitivnog pravomoćnog utvrđenja – konačno odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ona nije konačna presuda.

Sud može po službenoj dužnosti odlučiti da donese međupresudu ili to može učiniti na prijedlog stranaka. Pravo suda proizlazi iz pravila po kojem sud ima pravo odlučivati o svim pitanjima o koja su implicite sadržana u izričito formuliranom tužbenom zahtjevu.

Sud mora zastati s raspravljanjem o osnovanosti tužbenog zahtjeva dok međupresuda ne postane pravomoćna. Zastajanje s postupkom do pravomoćnosti međupresude imat će učinke prekida postupka. Kad nađe da je osnova tužbenog zahtijeva osnovana sud će donijeti pozitivnu deklaratornu međupresudu. Ako sud pak nađe da bi trebalo donijeti negativnu odluku, onda daljnjem raspravljanju nema mjesta te će u tom slučaju sud donijeti samo jednu, konačnu i potpunu presudu negativnog utvrđenja kojom se tužbeni zahtjev (u cijelosti) odbija jer je neosnovan . Međupresuda, stoga može biti samo pozitivna deklaratorna presuda.

Konačna presuda uvjetovana je sadržajem međupresude. Pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva – koje je od prejudicijelnog značaja za odlučivanje o tužbenom zahtjevu - riješeno u međupresudi vezuje sud pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pravomoćna međupresuda obvezuje one na koje se odnosi i izvan parnice u kojoj je donesena, jednako kao i svaka druga pravomoćna odluka o postojanju određenog pravnog odnosa.

PRESUDA NA TEMELJU PRIZNANJA

Priznanje tužbenog zahtjeva je jednostrana parnična radnja tuženika kojom pred sudom izričito izjavljuje da je tužiteljev zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja na zakonu osnovan. Ovo priznanje je tzv. materijalna procesna dispozicija – raspolaganje tuženika koje se odnosi na sam predmet spora.

Priznanje tužbenog zahtjeva je posredna parnična radnja. Tuženik priznaje pravilnost z a k l j u č k a (conclusio) logičkog silogizma na kojemu je zasnovana tužba. Izjava o priznanju tužbenog zahtjeva je procesna radnja parnične stranke. Ona nije i građanskopravni posao pa ne proizvodi neposredni pravni učinak na području građanskopravnih odnosa među strankama. Zakon ne uvažava tu procesnu dispoziciju kad dođe u sukob s prisilnom propisima ili moralom koji reguliraju građanskopravne odnose stranaka.

Priznanje tužbenog zahtjeva je jednostrana parnična radnja tuženika, te ne može biti vezana ni uz kakav uvjet ili rok, a relevantna je samo ako je poduzeta izričito. Ne smatra se priznanjem tužbenog

175


--------------------------------------------------------------------

zahtjeva izjava tuženika kojom osporava postojanje tražbine i predlaže plaćanje u obrocima. Za valjanost priznanja nije značajno je li tužitelj s njime upoznat i je li ga prihvatio.

Jedinstveni suparničari mogu samo zajednički priznati tužbeni zahtjev. Ako običan suparničar prizna tužbeni zahtjev, presuda na temelju priznanja donijet će se samo u odnosu na njega. Punomoćnik koji nije odvjetnik mora imati izričito ovlaštenje. Zakonski zastupnik mora imati posebno ovlaštenje.

Tuženik je ovlašten i bez pristanka tužitelja – dakle jednostranom parničnom radnjom – opozvati svoju izjavu o priznanju tužbenog zahtjeva. On to može učiniti sve do donošenja presude. Opoziv oduzima priznanju značaj materijalne procesne dispozicije pa više nema osnove za donošenje presude na temelju priznanja.

Kad tuženik prizna tužbeni zahtjev, sud je dužan bez daljnjeg raspravljanja, ne čekajući prijedlog tužitelja, odmah donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev - presudu na temelju priznanja. Vezan u načelu priznatim tužbenim zahtjevom, sud je ovlašten ispitati samo postojanje općih i posebnih procesnih pretpostavaka za donošenje presude te istražiti nije li izvršena dispozicija u suprotnosti s prisilnom propisima ili sa javnim moralom. U tim granicama sud je ovlašten ispitivati činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva te povesti računa o očiglednim indikacijama da bi priznanje moglo biti posljedica mana u volji.

Ako ustanovi da se radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati ili o dispoziciji koja nije dopuštena sud neće donijeti presudu na temelju priznanja pa će nastaviti redoviti postupak. Protiv odluke kojom se uskraćuje donošenje presude žalba je dopuštena.

Sud je odgovoran jedino za pravilnu primjenu procesnog prava pa se zbog toga ova presuda može pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Budući da je sud u pogledu sadržaja presude determiniran preciznim tužbenim zahtjevom, nedostaci u volji stranke koja je priznala tužbeni zahtjev nužno se reflektiraju na sadržaj presude. Ako priznanje nije rezultat prave volje stranke koja ga je dala, opravdano je dozvoliti pobijanje presude i zbog toga što je njezina izjava o priznanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare. Prisila koju je treći ostvario prema tuženiku relevantna i kada tužitelj za nju nije znao. U tim granicama moguće je i u žalbi protiv presude iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze.

Okolnost što je sud donio presudu na temelju priznanja protivno odredbama zakona razlog je apsolutne ništavosti. To će biti i kad sud donese presudu iako je priznanje u protivnosti s prisilnim propisima ili moralom.

Revizija protiv drugostupanjske presude kojom je presuda na temelju priznanja potvrđena može se izjaviti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

PRESUDA NA TEMELJU ODRICANJA

Odricanje od tužbenog zahtjeva je jednostrana parnična radnja tužitelja kojom u postupku pred sudom izričito izjavljuje da određeni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja koji je istakao u tužbi ili kasnije tijekom postupka nije na zakonu osnovan. Ovo odricanje je materijalna procesna dispozicija – raspolaganje tužitelja koje se odnosi na sam predmet spora.

Odricanje od tužbenog zahtjeva je posredna parnična radnja. Tek presuda na temelju odricanja svojom pravomoćnošću konstitutivno djeluje na tijek postupka.

Priznavajući neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelj priznaje nepravilnost z a k l j u č k a (conclusio) logičkog silogizma na kojem je zasnovana tužba. Izjava o odricanju od tužbenog zahtjeva je procesna radnja parnične stranke. Ona nije i građanskopravni posao pa ne proizvodi neposredni pravni učinak na području građanskopravnih odnosa među strankama. Zakon ne uvažava tu procesnu

176


--------------------------------------------------------------------

dispoziciju kad ona dođe u sukob s prisilnim propisima ili moralom koji reguliraju građanskopravne odnose stranaka.

Odricanje od tužbenog zahtjeva je jednostrana parnična radnja tužitelja. Ona ne može biti vezana ni uz kakav uvjet ili rok, a relevantna je samo ako je poduzeta izričito expressis verbis (izričitim riječima). Za valjanost odricanja od tužbenog zahtjeva nije značajno je li tuženik s njime upoznat i je li ga prihvatio. Aktivni jedinstveni suparničari mogu se samo zajednički odreći tužbenog zahtjeva. Ako se obični suparničar odrekne tužbenog zahtjeva , presuda na temelju odricanja donijet će se samo u odnosu na njega.

Tužitelj je ovlašten jednostranom parničnom radnjom , opozvati svoju izjavu od odricanja tužbenog zahtjeva sve do donošenja presude. Opoziv oduzima priznanju značaj materijalne procesne dispozicije.

Kada se tužitelj odrekne tužbenog zahtjeva, sud je dužan bez daljnjeg raspravljanja, ne čekajući prijedlog tuženika, odmah donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev – presudu na temelju odricanja. Vezan u načelu tužbenim zahtjevom kojega se tužitelj odrekao, sud je ovlašten ispitati samo postojanje općih i posebnih procesnih pretpostavaka za donošenje presude te istražiti nije li izvršena dispozicija u suprotnosti s prisilnim propisima ili javnim moralom. U tim granicama sud je ovlašten ispitivati činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva te povesti računa o očiglednim indikacijama da bi priznanje moglo biti posljedica mana u volji. Protiv odluke kojom se uskraćuje donošenje presude na temelju odricanja dopuštena je posebna žalba.

Sud je odgovoran jedino za pravilnu primjenu procesnog prava pa se ova presuda može pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka. No, budući da je sud u pogledu sadržaja presude determiniran preciznim tužbenim zahtjevom, nedostaci u volji stranke koja se odrekla zahtjeva nužno se reflektiraju na sadržaj presude. Ak odricanje nije rezultat prave volje stranke koja ga je izvršila , opravdano je dozvoliti pobijanje presude i zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare. Prisila koju je treći ostvario prema tužitelju relevantna je i kada tuženik za nju nije znao. U tim granicama moguće je i u žalbi protiv ove presude iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze.

Okolnost što je sud donio presudu na temelju odricanja protivno odredbama zakona razlog je apsolutne ništavosti. Zbog toga se može u okviru tog procesnog žalbenog razloga pozivati i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Revizija protiv drugostupanjske presude kojom je presuda na temelju odricanja potvrđena može se izjaviti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Postupak pravomoćno završen presudom na temelju odricanja može se ponoviti zbog svih razloga zbog kojih se može ponoviti i postupak okončan kontradiktornom presudom, osim zbog toga što je nadležni sud ili drugo tijelo naknadno drukčije riješilo neko meritorno prejudicijelno pitanje te zbog običnih novota. Taj se postupak može ponoviti i zbog toga što je izjava o priznanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare.

PRESUDA ZBOG OGLUHE

Novelom 2003. godine uveden je institut presude zbog ogluhe – presude koja se izriče protiv tuženika polazeći od apsolutne presumpcije da je on time što je propustio u određenom roku dati pisani odgovor na tužbu i u njemu osporiti tužbeni zahtjev priznao činjenične navode tužitelja koji su za njega nepovoljni, na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev. I ova presuda, kao i presuda zbog izostanka temelji se na sistemu afirmativne litiskontestacije, po kojemu se pasivnost stranke tumači kao suglašavanje s navodima protivnika.

Presuda zbog ogluhe ne pokazuje se kao kazna za tuženika, već kao posljedica specifičnog načina tuženikovog disponiranja. Ova se presuda donosi protiv tuženika koji se oglušio na poziv suda

177


--------------------------------------------------------------------

da podnese odgovor na tužbu. Institut presude zbog ogluhe nije demanti već dosljedna konzekvencija primjene načela saslušanja stranaka. Da bi se iz pasivnosti stranke mogle povlačiti konzekvencije propisane zakonom, potrebno je da ta pasivnost bude totalna, da izostane bilo kakovo aktivno držanje iz kojega bi se moglo zaključiti da stranka zauzima drukčije stajalište od onoga koje joj se imputira. Presuda zbog ogluhe može se dakle izricati samo u slučaju pasivnosti t u ž e n i k a.

Presuda zbog ogluhe zasniva se na tezi da tuženik svojom pasivnošću priznaje istinitost činjeničnih navoda tužitelja s kojima je prethodno bio upoznat, a ne na tezi da tuženik priznaje osnovanost tužbenog zahtjeva. Presumpcija o priznanju činjeničnih navoda tužitelja može se odnositi samo na činjenice koje su tuženiku bile prethodno saopćene urednom dostavom.

Za donošenje presude zbog ogluhe potrebno je da se ispune još i neke specifične procesnopravne i materijalnopravne pretpostavke. Zakon presudom naziva samo onu presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev.

Specifične pretpostavke su ove: 1. parnica se mora voditi o zahtjevu kojim stranke mogu slobodno raspolagati2. tuženiku moraju tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu biti uredno dostavljeni (odgovor

na tužbu podnosi se u roku koji sud odredi, ali taj rok ne može biti kraći od 15 niti duži od 30 dana);3. propuštanje da se u roku podnese odgovor na tužbu (protiv jedinstvenih suparničara presuda

zbog ogluhe može se izreći samo ako su svi propustili dati odgovor na tužbu u rokovima koji su im za to određeni; umješač može svojom aktivnošću spriječiti donošenje presude zbog ogluhe protiv pasivne stranke kojoj se pridružio – podnošenjem odgovora na tužbu);

4. nepostojanje općepoznatih okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

5. nepostojanje suprotnosti između činjenica na kojima tužitelj zasniva svoj zahtjev i dokaza koje je sam podnio ili činjenicama koje su općepoznate;

6. osnovanost tužbenog zahtjeva treba proizlaziti iz činjenica koje su navedene u tužbi;

Sud je dužan ex officio izreći presudu zbog ogluhe samo ako tuženik propusti podnijeti pisani odgovor na tužbu u roku koji mu je za to određen.Donošenje presude zbog ogluhe odgodit će se ako nema dokaza da su tuženiku uredno dostavljeni tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu, a nesumnjivo je da su mu upućeni. U tom će slučaju sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća odrediti rok – koji ne može biti duži od 30 dana za dostavu u zemlji, odnosno 6 mjeseci za dostavu u inozemstvu – da se izvidi jesu li tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu tuženiku uredno dostavljeni. Ako se u tom roku utvrdi da su ta pismena tuženiku bila uredno dostavljena , donijet će presudu zbog ogluhe.

Presudu zbog ogluhe sud uvijek donosi bez prethodnog održavanja ročišta. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog tužitelja da se donese presuda zbog ogluhe žalba nije dopuštena.

Presuda zbog ogluhe može se napadati zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pri donošenju presude zbog ogluhe sud ne ispituje i ne ocjenjuje činjenično stanje pa se presuda zbog ogluhe ne može napadati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Mane u volji tužene stranke predstavljaju poseban razlog za pobijanje žalbom.

Ako su tuženika opravdani razlozi spriječili da podnese u roku pisani odgovor na tužbu, treba mu priznati pravo da prijedlogom za povrat u prijašnje stanje otkloni štetu koju na drugi način ne bi mogao izbjeći jer se žalba protiv ove presude ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Postupak pravomoćno završen presudom zbog ogluhe može se ponoviti zbog svih razloga zbog kojih se može ponoviti i postupak okončan kontradiktornom presudom osim zbog drukčijeg rješenja nekog prejudicijelnog pitanja i običnih novota.

PRESUDA ZBOG IZOSTANKAKONTUMACIJSKA PRESUDA

(lat. contumax – tvrdoglav, koji se ne pokorava )

178


--------------------------------------------------------------------

Presuda zbog izostanka temelji se na sistemu afirmativne litiskontestacije po kojemu se pasivnost stranke tumači kao suglašavanje s navodima protivnika. I ta se presuda izriče polazeći od apsolutne presumpcije da tuženik svojom pasivnošću priznaje činjenične navode tužitelja na kojima on zasniva svoj tužbeni zahtjev koji su za njega nepovoljni. Ta se presumpcija temelji na propuštanju tuženika kojemu tužba nije dostavljena na odgovor da najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano , na prvom ročištu za glavnu raspravu ospori tužbeni zahtjev. Presuda zbog izostanka ne pokazuje se kao kazna za pasivnost već kao posljedica specifičnog načina tuženikovog disponiranja.

Institut presude zbog izostanka nije demanti već dosljedna konzekvencija primjene načela saslušanja stranaka. Da bi se iz pasivnosti stranaka mogle izvoditi konzekvencije propisane zakonom, potrebno je da ta pasivnost bude totalna. Zbog toga se u hrvatskom procesnom sistemu presuda zbog izostanka može izricati samo u slučaju pasivnosti tuženika. Temelj za donošenje presude zbog izostanka nije izostanak tuženika s ročišta već propuštanje njegovog protivljenja tužbenom zahtjevu.

Presuda zbog izostanka zasniva se na tezi da tuženik svojom pasivnošću priznaje istinitost nepovoljnih č i n j e n i č n i h n a v o d a tužitelja s kojima je prethodno bio upoznat.Presumpcija o priznanju činjeničnih navoda tužitelja može se odnositi samo na činjenice koje su tuženiku bile prethodno saopćene urednom dostavom tužbe

Pored općih procesnih pretpostavaka za donošenje presude zbog izostanka potrebno je da se ispune još i neke specifične procesnopravne i matrijalnopravne pretpostavke. Zakon naziva presudom zbog izostanka samo onu presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev.

Specifične pretpostavke su ove:1) parnica se mora voditi o zahtjevu kojim stranke mogu slobodno raspolagati2) tužba ne smije biti tuženiku dostavljena s pozivom za podnošenje odgovora na tužbu 3) tuženik mora biti uredno pozvan na ročište4) propuštanje osporavanja tužbenog zahtjeva u podnesku odnosno do zaključenja prvog

ročišta za glavnu raspravu. Nema osporavanja ako tuženik u podnesku ne ospori tužbeni zahtjev pa osim toga ne dođe na navedeno ročište; ili ako dođe ali se ne želi upustiti u raspravljanje, ili se udalji s ročišta, a da ne ospori tužbeni zahtjev. Protiv jedinstvenih suparničara ova se presuda može izreći samo ako svi zauzmu pasivan stav u odnosu na tužbeni zahtjev. Umješač može svojom aktivnošću spriječiti donošenje presude zbog izostanka protiv pasivne stranke kojoj se pridružio,

5) nepostojanje općepoznatih činjenica iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da dođe na ročište,

6) nepostojanje suprotnosti između činjenica na kojima tužitelj zasniva svoj zahtjev i dokaza koje je sam podnio ili činjenica koje su općepoznate,

7) osnovanost tužbenog zahtjeva treba proizlaziti iz činjenica koje su navedene u tužbi. Ako sud nađe da ove pretpostavke nema, biti će dužan presudom odbiti tužbeni zahtjev.

Bilo bi umjesnije da se ova presuda označi kao presuda kojom se u povodu potpune pasivnosti tuženika bez daljnjeg raspravljanja odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Prije Novele 2003. sud je presudu zbog izostanka mogao donijeti samo ako bi tužitelj to predložio.

Sud je ovlašten izreći presudu zbog izostanka samo na pripremnom ročištu ili, ako ovoga nije bilo, na prvom ročištu za glavnu raspravu. Donošenje presude zbog izostanka može se odgoditi ako nema dokaza da je tuženik uredno pozvan, a nesumnjivo je da mu je poziv upućen. U tom slučaju predsjednik vijeća odredit će rok, (koji ne može biti dulji od trideset dana za dostavu u zemlji odnosno dulji od šest mjeseci za dostavu u inozemstvu), da se izvidi je li tuženik uredno pozvan. Ako se u tom roku utvrdi da je tuženik bio uredno pozvan, sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća donijet će presudu zbog izostanka. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog tužitelja da se donese presuda zbog izostanka žalba nije dopuštena.

179


--------------------------------------------------------------------

Ova presuda može se pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava, no ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja. Mane u volji tužene stranke poseban su razlog za pobijanje žalbom. Tuženiku bi trebalo priznati ulaganje prijedloga za povrat u prijašnje stanje, ako su ga opravdani razlozi spriječili da ospori tužbeni zahtjev.

Ako se povredi prida značenje pogrešne primjene materijalnog prava, viši sud bi bio ovlašten presudu sam preinačiti. Postupak pravomoćno završen presudom zbog izostanka može se ponoviti zbog svih razloga zbog kojih se može ponoviti i postupak okončan kontradiktornom presudom, osim zbog naknadno drukčijeg rješenja prejudicijelnog pitanja i zbog običnih novota.

PRESUDA BEZ ODRŽAVANJA RASPRAVE

Presuda bez održavanja rasprave je presuda koju sud može donijeti na temelju odgovora na tužbu u kojemu je tuženik priznao odlučne činjenice neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev , i to bez zakazivanja ročišta , ako ne postoje druge smetnje za njezino donošenje. Sud ovu presudu može donijeti kao potpunu presudu ali i kao djelomičnu presudu. Ovom presudom tužbeni zahtjev može biti prihvaćen , ali i odbijen. Kada dobije odgovor na tužbu sud može, ali ne mora , donijeti presudu bez održavanja rasprave. Sud nije dužan donijeti tu presudu, čak i ako koja od stranaka na tome bude inzistirala. Odluka suda kojom, u povodu prijedloga neke stranke, odbije donijeti presudu bez održavanja ročišta ne može se pobijati žalbom.

Da bi sud smio donijeti presudu bez održavanja rasprave, ne smiju postojati tzv. druge smetnje za njezino donošenje. To znači da moraju postojati tzv. pozitivne, odnosno ne smiju postojati tzv. negativne procesne pretpostavke. Osim toga trebaju biti ispunjene i još neke daljnje pretpostavke:

1. tuženik treba pravodobno podnijeti pisani odgovor na tužbu

2. postupak u kojemu je tuženik priznao činjenice mora biti postupak u kojemu su stranke u načelu ovlaštene poduzeti tu dispoziciju (ta presuda ne može se donijeti u statusnim stvarima i u stvarima uzdržavanja maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta koje nije sposobno za rad)

3. tuženik treba u odgovoru na tužbu priznati odlučne činjenice navedene u tužbi, ali ne smije iznijeti tvrdnje o postojanju drugih činjenica koje svojim postojanjem dovode u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva (zanemarivanje te pretpostavke tretira se kao apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka)

4. priznate činjenice ne smiju biti u protivnosti s dokazima koje su same stranke predložile uz svoje podneske ili s općepoznatim činjenicama (zanemarivanje te pretpostavke tretira se kao apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka)

5. u konkretnom slučaju ne smije biti drugih razloga koji bi izazivali sumnju da tuženik priznanjem ide za tim da raspolaže zahtjevima kojima ne može raspolagati (zanemarivanje te pretpostavke tretira se kao apsolutno bita povreda odredaba parničnog postupka)

Nije propisan poseban režim za žalbu protiv te presude pa bi se mogla pobijati i zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja.

DONOŠENJE I OBJAVLJIVANJE PRESUDE

180


--------------------------------------------------------------------

Donijeti presudu znači odrediti njen sadržaj, izreći odluku o osnovanosti tužbenog zahtijeva. Presuda se donosi i objavljuje u ime RH.

Ostvarivanje načela neposrednosti traži da se pri donošenju presude poštuju dva pravila: (1) da presudu donose oni suci koji su sudjelovali u postupku na glavnoj raspravi, i (2) da se presuda donese odmah po zaključenju glavne rasprave.

Zbog složenosti predmeta u kojemu treba odlučiti sud može odgoditi donošenje presude za petnaest dana od dana zaključenja glavne rasprave. Rok do čijeg isteka sud može odgoditi donošenje presude je instruktivan, pa prekoračenje ne dovodi ni do kakvih procesnih posljedica. Sud je vezan za svoju presudu tek od njenog objavljivanja, ili ako je ne objavljuje, od otpravljanja, dakle od momenta kada za njezin sadržaj mogu saznati i treći. Sve dotle sud može svoju odluku opozvati i nadomjestiti je drugom.

Objavljivanje presude je parnična radnja suda koja se sastoji u javnom čitanju izreke presude i sažetom usmenom saopćavanju njezinih razloga. Za valjanost objavljivanja nije potrebno da tom činu prisustvuje netko treći, pa ni stranke.

Presuda se objavljuje odmah nakon zaključenja glavne rasprave i nju objavljuje sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća. Ako je sud odgodio donošenje presude, dužan je ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena zakazati posebno ročište za objavu presude koja se treba održati u roku 15 dana.

Ročište na kojem se presuda objavljuje održat će se neovisno o tome jesu li stranke o njemu obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Stoga odgoda ročišta za objavu presude nije ni dozvoljena ni moguća. Prema strankama presuda ima učinak tek od dana kada im bude dostavljena.

Vrijeme objavljivanja relevantno je za nastupanje nekih procesnopravnih posljedica;

1. sud je vezan za svoju presudu čim je objavljena

2. tek otada stranka se može odreći prava na žalbu

Vrijeme dostave presude strankama također je procesnopravno relevantno;

1. od tog dana presuda djeluje prema strankama

2. stranka se tek od tog dana može odreći prava na žalbu ako presuda nije bila objavljena

3. rokovi za ulaganje pravnih lijekova teku od dana dostave prijepisa presude

4. od dana dostave osuđenome teče paricijski rok

5. pravomoćnost nastupa nakon neuspješnog proteka roka za izjavljivanje redovnog pravnog lijeka koji se računa od dostave presude

6. prethodne mjere osiguranja mogu se tražiti na temelju dostavljene presude

7. rok za traženje dopunske presude teče od dana primitka presude kojom nije odlučeno o svim zahtjevima.

PISMENA IZRADA PRESUDE

Svaka presuda mora biti u pisanom obliku izrađena. Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje. Presuda se mora izraditi i otpremiti u roku od trideset dana od

181


--------------------------------------------------------------------

donošenja. Predsjednik suda može na temelju obrazloženog prijedloga suca pojedinca, odnosno predsjednika vijeća dopustiti produženje toga roka za daljnjih trideset dana. No, i ovaj rok, kao i rok za donošenje presude, ima samo instruktivni značaj. Povreda dužnosti da se presuda otpremi u tom roku može dovesti do disciplinske odgovornosti suca. Strankama se dostavlja ovjereni prijepis presude s uputom o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka.

Uvod (glava) presude sadržava naznaku da se presuda donosi u ime RH, naziva suda, ime i prezime suca pojedinca, odnosno predsjednika vijeća, članova vijeća, ime i prezime ili naziv te prebivalište ili boravište odnosno sjedište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika , kratku oznaku predmeta spora, dan zaključenja glavne rasprave, naznaku stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika koji su na toj raspravi prisustvovali te dan kad je presuda donesena.

Izreka (dispozitiv, tenor) presude je glavni dio presude. Ona sadržava odluku o prihvaćanju ili odbijanju zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutih radi prebijanja. U dispozitivu presude se samo utvrđuje sadržaj pravne zaštite koju je sud svojom odlukom donio, odnosno uskratio.

Zadatak je obrazloženja presude da :

obavijesti o subjektivnim i objektivnim elementima spora

objasni razloge zbog kojih je sud donio odluku navedenu u izreci presude.

U obrazloženju treba izložiti zahtjeve stranaka, a zatim navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju. U drugom dijelu obrazloženja sud treba sažeto opisati radnje koje su poduzete tijekom postupka, navesti i objasniti svoje stavove i odluke o prethodnim i drugim incidentalnim pitanjima, koje je od iznesenih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem , koje je dokaze izveo i zašto, te kako ih je ocijenio. Sud je dužan posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevu stranaka. Dužan se izjasniti, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije iznio svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka. Treba smatrati da je nerazumljiva i stoga apsolutno ništava presuda u kojoj sud nije naveo koje je materijalnopravne propise primijenio, a to se ne može utvrditi ni iz teksta obrazloženja. Obrazloženje pruža neophodnu kontrolu rada suda , koju obavlja instancijski sud u povodu izjavljenog pravnog lijeka.

U obrazloženju presude zbog izostanka, ogluhe, na temelju priznanja i na temelju odricanja treba iznijeti samo razloge koji opravdavaju donošenje tih presuda. Ako su se stranke nakon proglašenja presude odrekle prava na žalbu te ako nisu izričito zatražile da presuda koja će im biti dostavljena bude obrazložena , sud neće posebno obrazlagati donesenu presudu, već će samo naznačiti da su se stranke odrekle prava na žalbu i da zbog toga presuda nije obrazložena.

Očigledne greške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnosti prijepisa s izvornikom mogu se u svako doba ispravljati po posebnom postupku.

Ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a naročito ako je izreka presude nerazumljiva, ako protuslovi sama sebi ili razlozima ili ako uopće nema razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protuslovni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protuslovlje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i tih isprava ili zapisnika – to se kvalificira kao razlog apsolutne ništavosti, zbog kojega se presuda mora ukinuti u postupku u povodu određenih pravnih lijekova. Opravdano je stajalište po kojem je presuda nepostojeća (jugement inegsistant) kad ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a naročito ako je izreka nerazumljiva ili protuslovi sama sebi.

ISPRAVLJANJE PRESUDE

182


--------------------------------------------------------------------

Pogreške i nedostaci koji su osnova za ispravljanje presude moraju biti greške koje su nastale prilikom pismenog redigiranja donesene odluke, odnosno sastavljanja prijepisa presude. Dakle greške se odnose na tehniku pismene redakcije, a ne na odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtijeva.

Pokretanje postupka za ispravljanje moguće je po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka. Ispravljanje je moguće u svako doba, dakle nije vezano rokom. Ispravljanje spada u nadležnost suda koji je donio presudu.

Ispravljanje se obavlja posebnim rješenjem protiv kojeg je dopuštena posebna žalba. Rok za izjavu pravnog lijeka u pogledu ispravljenog dijela presude teče od dana dostave ispravljenog prijepisa presude.

RJEŠENJE

Sud donosi odluke u obliku presude i rješenja. Rješenjem se odlučuje o pitanjima procesne naravi koja se pojavljuju tijekom parničnog postupka.

No, u izuzetnim slučajevima rješenjem se odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva:

1. u postupku zbog smetanja posjeda2. u postupku izdavanja platnog naloga 3. odluka o troškovima, iako sadržana u izreci presude, smatra se rješenjem.

Rješenje se može donijeti bez održavanja rasprave, osim kad zakon određuje da i donošenju rješenja mora prethoditi raspravljanje pred sudom. Prethodna su rješenja ona kojima se priprema daljnji tijek postupka. Konačna su ona kojima se postupak pred sudom određenog stupnja završava u pravilu zbog toga što nema procesnih pretpostavka za meritornu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Rješenje koje je objavljeno na ročištu dostavlja se strankama u ovjerovljenom prijepisu samo;

1. ako je protiv rješenja dopuštena posebna žalba

2. ako se na osnovi rješenja može odmah tražiti ovrha

3. ako to zahtjeva upravljanje parnicom.

Rješenja koja sud donosi izvan ročišta moraju se uvijek dostavljati strankama u ovjerenom prijepisu. No, ako se rješenjem odbija prijedlog jedne stranke bez prethodnog saslušanja protivne stranke, protivniku se rješenje neće dostaviti.

Sud je vezan za svoja rješenja i to od objavljivanja, a ako ih ne objavljuje, onda od otpravljanja. Ako se rješenje odnosi na upravljanje parnicom, ili ako je to zakonom određeno,za takva rješenja sud nije vezan, pa ih u nastavku postupka može mijenjati.

Kada se rješenje ne dostavlja pismeno, prema strankama djeluje čim je objavljeno, a ako im se dostavlja, prema strankama ima učinak tek od dana kada im je dostavljeno. Rješenje kojim se dopušta povrat u prijašnje stanje nije rješenje o upravljanju postupkom i sud je vezan za to rješenje.

Pismeni sastav rješenja treba uvijek sadržavati uvod i izreku, a obrazloženje ako to zakon određuje. Rješenje mora biti obrazloženo;

1. ako se njime odbija prijedlog stranke

2. ako se njime rješava o prijedlozima koji su oprečni, a može biti obrazloženo

183


--------------------------------------------------------------------

3. i u drugim slučajevima kad je to potrebno.

Rješenje kojim se odbija prijedlog za povrat u prijašnje stanje mora biti obrazloženo. Pravomoćna i ovršna rješenja o kaznama izrečenim prema odredbama ZPP-a ovršavaju se po službenoj dužnosti, a ostala rješenja kada to zatraži ovlaštena stranka.

PRAVOMOĆNOST

SADRŽAJ PRAVOMOĆNOSTI

Presuda je individualni zakon za stranke. Presuda je izvor pravne sigurnosti. Autoritet, sigurnost i čvrstinu sudskim odlukama daje institut pravomoćnosti. Stjecanjem pravomoćnosti presuda stječe svojstva koja dotle nije imala –tzv. pravnu snagu. Tu kvalitetu dobiva po sili zakona, ex lege, kada se za to ispune određene pretpostavke.

Sudska presuda ne obvezuje zbog toga što je zakonita , već zbog toga što je izraz suvremene državne volje. Država joj pridaje atribuciju pravomoćnosti pretpostavljajući da je zakonita. Pravomoćnost ne znači i apsolutnu neizmjenjivost sudske odluke. Do momenta u kojem presuda postaje apsolutno neopoziva, dotle je presudu mogao mijenjati samo nadležni sud; nakon tog momenta ni sud više nema tog ovlaštenja.

Svojstvo pravomoćnosti može steći svaka sudska presuda. Pravomoćno može postati i rješenje koje vezuje sud i stranke. Nisu podobna da steknu svojstvo pravomoćnosti rješenja koja se odnose na upravljanje postupkom te ona kojima zakon tu mogućnost izričito niječe. Takva rješenja stranke ne mogu pobijati samostalnim pravnim lijekovima.

Tzv. nepostojeće presude (jugement inexistants) ne mogu, po prirodi svojih svojstava, postati pravomoćne. Hrvatsko procesno pravo pridaje svojstva pravomoćne sudske odluke i nekim materijalnim dispozitivnim radnjama stranaka u parnici – sudskoj nagodbi.

Pravomoćnost je izraz kojim se u gpp-u označavaju složena svojstva koja stječe izreka (dispozitiv) sudske odluke (presude, a u pravilu i rješenja) u određenom stadiju rasta svoje pravne snage ka potpunoj neopozivosti, kad se odluka više ne može pobijati redovnim pravnim lijekovima.

Ta su svojstva;

1) Ne bis in idem (ne dvaput o istom; o presuđenoj stvari ne može se ponovno suditi)- o stvari o kojoj je odlučeno ne može se, u redovnom postupku (u povodu redovnih pravnih lijekova ili u povodu nove tužbe), ponovno meritorno raspravljati i odlučivati.

2) Res iudicata pro veritate habetur ( presuđenu stvar treba smatrati istinitom; treba smatrati istinitim ono što je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno)- utvrđenja sadržaja prava ili pravnih odnosa u sudskoj odluci treba smatrati istinitim.

3) Res iudicata facit ius inter partes ( pravomoćna presuda stvara pravo među strankama) - sudska odluka, kao autoritativan regulator pravnih odnosa, pravno obvezuje, kao individualni zakon (individualna pravna norma), parnične stranke i druge pravne subjekte na koje se odnosi.

O predmetu o kojemu je pravomoćno odlučeno ne može se više ni u parnici u kojoj je odluka donesena, ni u bilo kom drugom postupku p o n o v n o odlučivati. U tome je negativan aspekt pravomoćnosti. U pozitivnom smislu pravomoćnost autoritativno obvezuje istinitošću svoga sadržaja.

184


--------------------------------------------------------------------

Pravomoćna presuda vezuje pravne subjekte na koje se proteže njezina pravna snaga. O pravnoj stvari o kojoj je presuda izrečena ne može se d r u k č i j e suditi. Pozitivna i negativna svojstva pravomoćnosti su lice i naličje dijalektički jedinstvenog fenomena.

Formalna i materijalna pravomoćnost

Pod utjecajem njemačke i austrijske doktrine razlikujemo dvije vrste pravomoćnosti.

Formalna pravomoćnost – čija bi se bit sastojala u nepobojnosti presude redovnim pravnim lijekovima. Ona je pretpostavka materijalne pravomoćnosti. Ona može biti podijeljena , pa nastati za svaku stranku posebno, odnosno u različito vrijeme, kad određena stranka izgubi pravo uložiti redovni pravni lijek.

Materijalna pravomoćnost – nastaje tek nastupanjem formalne pravomoćnosti prema objema strankama.

Lučenje između dviju vrsta pravomoćnosti nije se održalo.

Ne bis in idem

O predmetu o kojem je pravomoćno odlučeno ne može se ponovno raspravljati ni u parnici u kojoj je odluka donesena ni u nekoj drugoj parnici. Bis de eadem re ne sit actio ( u istoj stvari nije dopušteno dvaput tužiti) -negativni vid pravomoćnosti. Pravilo je rezultat nepostojanja pravnog interesa stranke za ponovno suđenje, jer u novom postupku, radi očuvanja pravne sigurnosti, ne bi smjelo drukčije suditi nego što je već suđeno. Kad se ne smije suditi drukčije, nema ni potrebe da se sudi ponovno.

Sud mora tijekom čitavog postupka po službenoj dužnosti paziti je li stvar već pravomoćno presuđena; ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, mora odbaciti tužbu. Povreda tih pravila o pravomoćnosti je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka, razlog apsolutne ništavosti.

Zbog povrede pravila o pravomoćnosti može se tražiti i ponavljanje novog pravomoćno završenog postupka, no nakon pravomoćnosti odluke koja je donesena unatoč postojanju ranije pravomoćne odluke o istoj stvari pravilo o zaštiti ranije pravomoćne odluke gubi od svog apsolutnog značaja. Ako zbog nelojalnosti predlagača ponavljanja ili zbog proteka rokova ne bude (više) moguće ostvariti ukidanje pravomoćne odluke, donesene zahvaljujući povredi pravila ne bis in idem, trebat će uvažiti kasniju pravomoćnu odluku, a ne raniju, koja bi, da je zahtjev za ponavljanje uspio, jedina ostala na snazi.

Ni u povodu ostalih izvanrednih pravnih lijekova instancijski sud ne pazi na već presuđenu stvar po službenoj dužnosti, već samo na zahtjev stranke.

Res judicata pro veritate habetur

Pravomoćnu presudu treba smatrati i s t i n i t o m glede činjenične osnove presude u mjeri u kojoj su sastavni dio činjenične osnove judikata pravni odnosi o kojima je već donesena pravomoćna presuda u drugoj parnici, u kojoj je o tom pravnom odnosu odlučivano kao o glavnom pitanju

185


--------------------------------------------------------------------

(prejudicijelni pravni odnos). Zbog toga treba uzeti da su te činjenice pravilno utvrđene i da su pravni odnosi koji iz njih izrastaju istiniti.

Res judicata facit jus inter partes

Pravilo po kojem je pravomoćna sudska presuda autoritativan regulator pravnih odnosa među strankama odnosi se na p r a v n o djelovanje pravomoćnosti, na držanje stranaka i na njihove pravne odnose izvan parnice. Presuda je individualni zakon za stranke. Pravomoćna presuda svojim sadržajem vezuje svakoga na koga se odnosi: parnične stranke , ali često i širi krug pravnih subjekata.

Stranke su ovlaštene da nakon pravomoćne odluke sporazumno reguliraju svoj pravni odnos i drukčije nego što je to utvrđeno ili određeno tom odlukom, ali one svojim dispozicijama ne mogu poreći egzistenciju pravomoćne odluke. Naknadnom dispozicijom stranke dovode do toga da pravomoćna odluka postaje bespredmetna , ali ne i do toga da ona prestaje postojati kao pravni regulator njihovih odnosa s obzirom na stanje i na moment na koji se njezina pravomoćnost odnosi.

Utjecaj pravomoćne odluke na građanskopravni odnos

Postoje dva oprečna shvaćanja:

Civilistička , građanskopravna teorija – pravomoćna presuda postaje nova pravna osnova određenog pravnog odnosa. Tuženik koji je dugovao tužitelju 100,00 kn iz osnove ugovora o prodaji, nakon pravomoćnosti duguje taj iznos i iz osnove pravomoćne presude. Do preinake sadržaja pravnih odnosa ili ovlaštenja koja iz njih izviru dolazi ne samo uslijed djelovanja konstitutivnih presuda, već i zbog djelovanja nepravilnih deklaratornih presuda (među koje, po ovoj teoriji, spadaju i kondemnatorne presude). Ako se u tim presudama utvrdi postojanje prava ili pravnih odnosa koji u stvari ne postoje, takvo pravo ili pravni odnos istom nastaje snagom pravomoćne konstatacije njegovog postojanja. Isto vrijedi i u obrnutoj situaciji. Civilistička shvaćanja uglavnom su napuštena.

Procesna ili publicistička teorija – pravomoćna deklaratorna presuda ne proizvodi neposredan pravni učinak na građanskopravni odnos koji je posredan predmet spora. Ona samo isključuje mogućnost ponovnog i drukčijeg suđenja u istoj stvari te obvezuje subjekte na koje se odnosi da se ponašaju u skladu s njezinim judikatom. Bez obzira na to je li pravilna ili nije, pravomoćna presuda je samo autoritativna deklaracija o sadržaju spornog građanskopravnog odnosa. S izuzetkom konstitutivnih presuda, koje neposredno preinačuju sadržaj građanskopravnih odnosa, ostale pravomoćne presude ne mogu proizvesti promjene u sadržaju građanskopravnih odnosa u vezi s kojima su donesene.

Pravomoćna odluka kao pravno relevantna činjenica

Pravomoćna presuda djeluje i na treće kao pravno relevantna činjenica samim faktom svoga postojanja, kad je nastupanje određenog učinka uvjetovano postojanjem pravomoćne presude. U nekom drugom postupku pravomoćna presuda može se upotrijebiti kao dokaz o činjenicama i pravnim odnosima čije je postojanje u njoj utvrđeno.

Intervencijski efekt pravomoćne presude

186


--------------------------------------------------------------------

Prema umješačima, imenovanim prethodnicima i osobama obaviještenim o parnici pravomoćna presuda proizvodi tzv. intervencijski efekt.

Ostale pravne posljedice pravomoćnosti

1. Sve tražbine koje se utvrđuju pravomoćnom odlukom (ili nagodbom pred sudom) zastaruju za 10 godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. No, povremene tražbine koje proistječu iz pravomoćne odluke (ili nagodbe pred sudom), ali dospijevaju u budućnosti zastaruju u roku predviđenom za zastaru odnosnih povremenih tražbina.

2. Neki zahtjevi koji ne prelaze na nasljednike postaju prenosivi kad se njihovo postojanje utvrdi pravomoćnom presudom (npr. tražbina naknade nematerijalne štete), a dospjele svote naknade štete u obliku rente uslijed smrti bliske osobe, povrede tijela ili narušenja zdravlja mogu se prenijeti na drugoga ako je visina naknade određena pravomoćnom odlukom (ili pismenim sporazumom).

3. Vjerovnik može, nakon proteka roka ostavljenog dužniku, po pravomoćnom dosuđenju obveze izjaviti da više neće primiti njezino ispunjenje nego će tražiti naknadu štete zbog neispunjenja.

4. Zbog neispunjenja nenovčane obveze utvrđene pravomoćnom odlukom sud može na zahtjev vjerovnika izreći sudske penale.

5. Pravomoćnost kondemnatornih presuda pretpostavka je (u pravilu) za nastupanje njihove ovršnosti.

NASTUPANJE PRAVOMOĆNOSTI

Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna. Pravovremeno izjavljena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. Redovni pravni lijek sprječava nastupanje pravomoćnosti bez obzira na to je li osnovan ili nije. No, ako nije dopušten , on ne sprječava nastupanje pravomoćnosti pa se njezino nastupanje utvrđuje kao da takav pravni lijek nije bio ni podnesen. I sam rok za podnošenje pravnih lijekova sprječava nastupanje pravomoćnosti. Ako je redovni pravni lijek valjano podnesen, nastupanje pravomoćnosti napadane odluke zavisi od odluka suda nadležnog za rješavanje o pravnom lijeku.

Pravomoćnost odluka donesenih u prvom stupnju

Protiv svih prvostupanjskih odluka stranke mogu izjaviti žalbu.

Presuda donesena u prvostupanjskom postupku postaje pravomoćna:a) kad strankama koje imaju pravo na žalbu istekne rok za ulaganje žalbe, a nijedna od njih u

tom roku ne uloži žalbub) kad se stranke odreknu prava na žalbu, što mogu učiniti samo ako imaju i dok još imaju

pravo na ulaganje žalbe. U tom slučaju pravomoćnost nastupa prije isteka rokova za ulaganje žalbe, kad se prava na žalbu odrekne ona stranka koja to posljednja učini.

c) kad stranke koje su uložile dopuštene žalbe protiv presude u cjelini ili protiv istog njenog dijela odustanu od već izjavljenih žalba prije nego što o njima odluči drugostupanjski sud

d) kad u povodu žalbe drugostupanjski sud donese presudu kojom se odbija žalbu, a napadana presuda potvrdi. Presuda drugostupanjskog suda kojom se prvostupanjska presuda potvrđuje djeluje ex nunc, od dana njezinog donošenja.

187


--------------------------------------------------------------------

Rješenje protiv kojeg žalba nije dopuštena postaje pravomoćno odmah. Za rješenja protiv kojih je dopuštena samostalna žalba važe pravila koja se odnose na presudu.

Pravomoćnost odluka donesenih u drugom stupnju

Postoje oprečan shvaćanja o tome kada nastupa pravomoćnost odluke donesene u drugom stupnju:

po jednom shvaćanju – pravomoćnost ( i to podijeljena) nastupa prema određenoj stranci kad odluka bude d o s t a v l j e n a toj stranci. Protiv ovoga shvaćanja treba reći da se kod njegove primjene ne može izbjeći tzv. p o d i j e l j e n a pravomoćnost koja uzrokuje nepremostive teškoće , naročito u odnosu na konstitutivne presude. Pravomoćnost ne djeluje samo prema osuđenome, ona djeluje i prema sudu, prema objema strankama i prema trećima, pa zbog toga mora biti jedinstvena i nedjeljiva. Prvo shvaćanje govori o efektu presude prema određenoj osobi.

po drugom shvaćanju – pravomoćnost nastupa na dan donošenja odluke. Na tom stajalištu stoji i sudska praksa. Protiv ovog shvaćanja ističe se da u vrijeme donošenja presude za nju nitko nije vezan – ni sud jer presuda nije otpravljena; ni stranke – jer im presuda nije dostavljena. U prilog ovom shvaćanju treba reći da presuda po zakonu postaje pravomoćna kad se ne može pobijati redovnim pravnim lijekom, a to svojstvo drugostupanjska presuda stječe donošenjem. S obzirom na to što je sud vezan za tu presudu tek na dan otpravljanja, bilo bi pravilnije uzeti da presuda tek tada postaje pravomoćna. No, jer se moment otpravljanja ne registrira na presudi, niti ga utvrđuje parnični sud, umjesno je i svrsishodno uzeti da pravomoćnost nastupa danom donošenja. Drugo shvaćanje govori o pravomoćnosti – objektivnom svojstvu sudske odluke, koje ovdje ne zavisi od toga jesu li i kada su stranke upoznate s njezinim sadržajem.

Nedjeljiva (jedinstvena) i podijeljena pravomoćnost

Ako procesna pravila osiguravaju da pravomoćnost nastupa istodobno u odnosu na obje parnične stranke- govori se o nedjeljivoj ili jedinstvenoj pravomoćnosti. Ako naprotiv dovode do toga da pravomoćnost u odnosu na jednu stranku nastupa nezavisno od toga kada će nastupiti u odnosu na drugu, pa je moguće da za obje stranke ne nastupi istodobno, govori se o podijeljenoj pravomoćnosti.

Pravomoćnost je objektivna, unutrašnja kvaliteta sudske presude. Ako je pravomoćna, presuda je pravomoćna za svakoga ili ni za koga – za sud, za stranke i za treće osobe. Zakon određuje da pravomoćnost nastupa tek kad se presuda više uopće ne može pobijati redovnim pravnim lijekom, dakle, kad je više n i t k o ne može takvim pravnim lijekom pobijati, ni tužitelj, ni tuženik.

Pravodobno izjavljena žalba sprječava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom bez obzira na to koja je stranka uložila pravni lijek. Presuda koja nije pravomoćna ne može to biti ni prema kome, pa ni prema stranci koja se protiv nje nije žalila.

Izloženi zakonski propisi daju dovoljnu podlogu za usvajanje stajališta o nedjeljivoj pravomoćnosti. Treba dakle, uzeti da pravomoćnost i onih odluka koje nisu donesene u posljednjem stupnju nastupa za obje stranke istodobno, kad se ispune odgovarajuće procesne pretpostavke u odnosu na obje stranke.

Nemogućnost ulaganja redovnih pravnih lijekova nije posljedica nego u z r o k pravomoćnosti, pa i tzv. formalne. Procesnopravna posljedica pravomoćnosti nije zabrana podnošenja redovnih pravnih lijekova, nego zabrana p o n o v n o g s u đ e n j a u istoj stvari (ne bis in idem).

188


--------------------------------------------------------------------

Potvrda o pravomoćnosti

Potvrdu o pravomoćnosti izdaje prvostupanjski sud. Neosnovanu (nepravilnu ili nezakonitu) potvrdu bio bi ovlašten rješenjem ukinuti taj isti sud, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti. Potvrda o pravomoćnosti presude može se ukinuti ako nije protekao rok za podnošenje žalbe stranaka, npr. zbog neuredne dostave.

OBJEKTIVNE GRANICE PRAVOMOĆNOSTI

Učenje o objektivnim granicama pravomoćnosti odnosi se na pitanje: na koje se dijelove sudske odluke pravomoćnost odnosi i što je suštinski objekt pravomoćnosti? Iz pravila po kojemu presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna ukoliko je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protutužbe, odnosno o postojanju ili nepostojanju tražbine koja je istaknuta prigovorom radi prebijanja, zaključuje se da se pravomoćnost odnosi samo na odluku o tužbenom i protutužbenom zahtjevu, te o postojanju tražbine koja je istaknuta prigovorom radi prebijanja.

Budući da je ova odluka sadržana u izreci presude, zaključuje se da se pravomoćnost odnosi samo na taj dio presude. Obrazloženje, a contrario, ne postaje pravomoćno.

Djelomično ostvarenje zaštite građanskopravnih ovlaštenja u parnici

Tužitelj nije dužan u pokrenutoj parnici tražiti zaštitu za cjelokupnost svojih ovlaštenja, pa ako traži zaštitu samo za jedan dio, iz toga se ne može zaključiti da se odriče prava na ostvarivanje zaštite za ostatak. Hrvatsko procesno pravo ne poznaje prigovor litis dividuae. Presuda u parnici u kojoj je tužitelj tražio zaštitu samo u odnosu na dio svojih ovlaštenja ne predstavlja zapreku za pokretanje nove parnice u kojoj će tražiti zaštitu za ostatak.

Kondemnatorna presuda o dijelu tužiteljeve tražbine ne vezuje sud pred kojim je iznesen zahtjev u pogledu ostatka. Ta prejudicijelna konstatacija, koja nije samostalan predmet spora u kondemnatornoj parnici, ne stječe samostalna svojstva pravomoćnosti, pa ne vezuje sud u onoj drugoj parnici.

Nepostojanje odluke o tužbenom zahtjevu

Propuštanje suda da odluči o tužbenom zahtjevu ne lišava tužitelja prava da traži zaštitu u istoj ili nekoj drugoj parnici. Pravomoćnost je svojstvo sudske odluke. Ako odluke nema, ne može biti ni pravomoćnosti.

Prekoračenje granica tužbenog zahtijeva

Sud je ovlašten odlučivati samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u parnici, pa ne smije suditi ni ultra ni extra petitia partuim (ne eat judex ultra et extra petitia partium – neka sudaca ne ide preko i izvan zahtjeva stranaka). Po shvaćanju koje se poziva na odredbu po kojoj presuda postaje pravomoćna «ako je njome odlučeno o z a h t j e v u tužbe ili protutužbe», odluka donesena bez

189


--------------------------------------------------------------------

tužbenog zahtjeva pravno je irelevantna, ona je «nepostojeća presuda». Budući da zahtjeva nema, nema ni odluke, pa ni mogućnosti nastupanja pravomoćnosti.

Hrvatsko gpp prihvaća drugačije shvaćanje, koje polazi od zakonske odredbe koja instancijskom sudu nalaže da ukine ili preinači napadanu odluku kad ustanovi da je niži sud prekoračio tužbeni zahtjev. Budući da se preinačiti može samo odluka koja postoji, treba zaključiti da je presuda koja nije provocirana odgovarajućim tužbenim zahtjevom egzistentna i relevantna, da može postati pravomoćna ako ne bude izričito napadana pravnim lijekovima. Zakonsku soluciju opravdava se konstrukcijom naknadne ratihabicije odluke, izražene time što je stranke, ne ulažući pravni lijek, prihvaćaju «podmećući» pod nju ex post (naknadno)odgovarajući tužbeni zahtjev.

Materijalnopravni prigovori tuženika u parnici

Budući da pravomoćna postaje samo izreka presude ni stavovi suda o prigovorima tuženika ne mogu postati pravomoćni. Izuzetak je odluka suda o prigovoru tuženika radi prebijanja u parnici. Ulaganje prigovora je specifičan vid ostvarivanja samostalnog zahtjeva u granicama tužiteljevog zahtjeva. Tuženik bi svoj zahtjev mogao samostalno ostvarivati u posebnoj parnici ili u protutužbi. Odluka o prigovoru postaje pravomoćna u granicama zahtjeva protiv kojega je prigovor istaknut. Stav suda o višku tuženikovog prava koje prelazi granice tužiteljevog zahtjeva ne može postati pravomoćan, pa tuženik taj višak može ostvarivati isticanjem samostalnog tužbenog zahtjeva.

Odluke parničnog suda o prejudicijelnim pitanjima

Stavovi parničnog suda o prejudicijelnim pitanjima o kojima ne odlučuje presudom ne mogu sami za sebe postati pravomoćni. Oni se iznose u obrazloženju presude. Stavovi o prejudicijelnim pitanjima mogu postati pravomoćni ako se o njima odlučuje u obliku samostalne presude.

Obrazloženje presude

Pravomoćna postaje odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva – napisana u dispozitivu presude. Razlozi kojima se odluka opravdava - napisani u obrazloženju – ne postaju pravomoćni . Stavovi suda o činjeničnoj i pravnoj osnovi spora samo su razlozi za odluku o predmetu spora, za dispozitiv presude; nisu sastavni dio dispozitiva. Pravomoćnost se odnosi samo na onaj dio presude kojim se autoritativno odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne i na one dijelove presude u kojima se donesena odluka obrazlaže.

Činjenična utvrđenja izuzetno stječu svojstvo pravomoćnosti - kad je utvrđenje određenih činjenica predmet spora. Tako je, npr. u parnici u kojoj se utvrđuje istinitost neke isprave. Zbog toga se tvrdi da obrazloženje, iako samo ne može postati pravomoćno, «sudjeluje» u pravomoćnosti dispozitiva.

Identitet (istovjetnost) spora

Da bi se utvrdilo postoji li sadržajni identitet između određenih sporova, bitna su dva elementa; subjektivni- stranke i objektivni – tužbeni zahtjev. Dvije su parnice sa stajališta subjektivnih elemenata spora identične ako su u objema sudjelovale iste stranke, premda je u jednoj od njih stranka A bila tužitelj, a u drugoj tuženik.

190


--------------------------------------------------------------------

Elementi na temelju kojih se ispituje objektivni identitet zavise od shvaćanja o tome što je predmet spora. Dvije su parnice objektivno identične ako je u objema istaknut sadržajno isti tužbeni zahtjev. Sudska se praksa opredijelila za shvaćanje po kojem je za utvrđivanje identiteta spora potreban identitet tužbenog zahtjeva i činjenične osnove s obzirom na koju je on istaknut ( teorija ekvivalencije).

Zapreka za vođenje određene parnice postoji ne samo kada je u nekoj ranijoj parnici odlučeno o tužbenom zahtjevu identičnog sadržaja, već i kad su dva zahtjeva sadržajno kontradiktorna, tako da su uzajamno inkompatibilna, pa osnovanost jednog zahtjeva isključuje mogućnost da bude osnovan i onaj drugi.

S obzirom na to što pravomoćnost obuhvaća sve činjenice koje predstavljaju jedan činjenični kompleks (historijski događaj) kojim se određeni tužbeni zahtjev opravdava, pravomoćnost se odnosi i na činjenice koje u raspravljanju što je prethodilo donošenju presude nisu bile iznesene, ako su sastavni dio činjeničnog kompleksa na koji se presuda odnosi.

Podloga za donošenje odluke je određeni životni događaj promatran objektivno, pravno neobojen, a ne pravna konstrukcija koja proistječe iz tog zbivanja. Zbog toga okolnost što se određeni zahtjev opravdava pomoću više pravnih osnova ne dovodi do kumulacije tužbenih zahtjeva. Ako sud odbije tužbeni zahtjev kad nađe da njegova osnovanost ne proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja i primjene određenih pravnih propisa, onda se taj isti zahtjev ne može ponovno isticati tražeći od suda da njegovu osnovanost razmotri sa stajališta neke druge pravne osnove. Ovo zbog toga jer sud smije odbiti zahtjev tek kad ustanovi da n i j e d a n propis ne ukazuje na njegovu osnovanost, a ne već onda kad ustanovi da tužbeni zahtjev nije osnovan sa stajališta pravnih pravila na koja se pozivaju stranke.

SUBJEKTIVNE GRANICE PRAVOMOĆNOSTI

Još iz rimskog prava potječe pravilo po kojemu pravomoćna presuda djeluje (samo) među parničnim strankama (inter partes). To se pravilo opravdava time što odluka može djelovati samo u odnosu na osobe kojima je bila pružena mogućnost da u parnici aktivno sudjeluju radi zaštite svojih prava.

Ali od tog općeg pravila postoje značajni izuzeci koji se tiču u prvom redu:

1. univerzalnih i singularnih sukcesora parničnih stranaka2. potencijalnih jedinstvenih suparničara.3. određenog kruga trećih osoba u odnosu na koje, po izričitom zakonskom propisu ili4. po prirodi pravnog odnosa , presuda djeluje neposredno, iako u parnici nisu sudjelovale kao

stranke.

Djelovanje pravomoćne odluke na univerzalne sukcesore

Univerzalni sukcesori na koje prelazi cjelokupnost prenosivih prava i obveza njihovih prednika, vezani su pravomoćnim odlukama donesenim u parnicama u kojima su njihovi prednici sudjelovali kao stranke. Ne smatra se preinakom tužbe kad na mjesto stranke u parnicu stupe njezini univerzalni nasljednici.

191


--------------------------------------------------------------------

Djelovanje pravomoćne odluke na singularne sukcesore

Dvojbeno je djeluje li pravomoćnost i u odnosu na singularne sukcesoreparničnih stranaka ako je do sukcesije došlo nakon zasnivanja litispendencije, a prije pravomoćnosti presude. Singularni sukcesor u pravilu ne može steći više prava nego što na njega može prenijeti njegov prednik. Stoga pravomoćna odluka donesena protiv prednika neposredno djeluje prema singularnom sukcesoru ako je do sukcesije došlo nakon njezine pravomoćnosti.

Djelovanje pravomoćne odluke na suparničare

U slučaju običnog suparničarstva pravomoćna odluka donesena u korist ili protiv jednog od suparničara ne djeluje neposredno i na ostale suparničare. Ako su obični suparničari jedinstveni, odluka donesena u parnici može samo jednako glasiti u odnosu na sve suparničare. Stoga su oni svi na jednak način direktno vezani njezinom pravomoćnošću. Kad jedinstveno suparničarstvo nije ujedno i nužno nije neophodno da u parnici sudjeluju svi potencijalni jedinstveni suparničari, odluka donesena u parnici u kojoj su sudjelovali samo neki od potencijalnih suparničara djeluje i prema onima koji u parnici nisu sudjelovali.

Djelovanje pravomoćne odluke donesene u statusnim stvarima

Prevladava stajalište da konstitutivne presude u bračnim i paternitetskim parnicama djeluju i prema trećim osobama (erga omnes). Prema jednom shvaćanju konstitutivne presude u statusnim stvarima djeluju i prema trećima jer se u tim sporovima intenzivnije primjenjuje načelo inkvizitornosti, a stranke nemaju pravo da svojim dispozicijama utječu na sudsku odluku.

Prema drugom shvaćanju učinak prema trećima nema konstitutivna presuda, već pravna posljedica koju je presuda izazvala – preinačenje sadržaja pravnih odnosa.

Pravna posljedica konstitutivne presude i u statusnim stvarima djeluje prema trećima kao pravno relevantan činjenica. No, pravomoćne presude u statusnim stvarima djeluju prema trećima i neposrednom snagom svoje pravomoćnosti pa stoga i kad nisu konstitutivne naravi. Ako su konstitutivne, prema trećima, onda djeluju po dvjema osnovama – kao pravomoćne odluke i kao pravno relevantne činjenice. Ako nisu konstitutivne, djeluju samo neposrednom snagom svoje pravomoćnosti.

Takav učinak uvjetovan je zbog specifične prirode statusnih odnosa koje isključuje mogućnost da isti pravni odnos prema jednima djeluje, a da drugi nisu njime pravno vezani. Neophodno je usvojiti pravilo po kojemu treće vezuje ne samo konstitutivna presuda kojom se utvrđuje da brak ne postoji ili da postoji, da nema osnove za razvod ili za poništaj braka, odnosno kojim se prihvaća ili odbija zahtjev za utvrđenje ili osporavanje očinstva.

Granice pravomoćnosti nisi proširene jer je inkvizitornost pojačana, već je inkvizitornost pojačana jer pravomoćnost mora djelovati i prema trećima. Deklaratorne presude u statusnim stvarima djeluju i prema trećim osobama koje su potencijalne stranke u statusnim stvarima.

Ostala značajna pravila o djelovanju pravomoćnih odluka prema trećim osobama

Subjektivne granice pravomoćnosti proširuju se i na treće kad je to propisima određeno

Intervencijski efekt pravomoćnih odluka

192


--------------------------------------------------------------------

U odnosu na obične umješače, na treće koji su obaviješteni o parnici, te u odnosu na imenovane prethodnike-pravomoćna odluka proizvodi tzv. intervencijski učinak , koji ove osobe mogu od sebe otkloniti uspješnim isticanjem prigovora male gesti vel conducti processus.

VREMENSKE GRANICE PRAVOMOĆNOSTI

Učenje o vremenskim granicama pravomoćnosti odnosi se na (1) početak djelovanja sudske odluke s obzirom na sud i stranke, (2) na prestanak postojanja odluke i (3) na utvrđivanje trenutka s obzirom na koji se sudska odluka donosi.

Sudska odluka u pravilu veže sud i stranke još prije nego postane pravomoćna. Sud je vezan za svoju presudu čim je objavi, a ako se presuda ne objavljuje onda čim je otpravi. Nakon toga sud koji je izrekao presudu nije ju ovlašten ni povući ni preinačiti. To, otada može učiniti samo sud nadležan da odlučuje o pravnim lijekovima. Prema strankama presuda djeluje od dana kad im je dostavljena. Od tog trenutka počinje teći paricijski rok, rok za pravni lijek, rok za traženje dopunske presude. Sud je vezan za svoja rješenja od objavljivanja odnosno otpravljanja. Prema strankama rješenje djeluje od dostave (ako im se dostavlja prijepis rješenja), odnosno od objavljivanja (ako im se ne dostavlja). Samo nadležni sud može izmijeniti, poništiti ili ukinuti sudsku odluku; iznimno to može i Ustavni sud povodom ustavne tužbe.

Do prestanka postojanja odluke može doći:

a) kad odluka bude ukinuta ili preinačena u povodu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, i ostalih pravnih sredstava predviđenih zakonom. Ako je redovan on suspendira nastupanje pravomoćnosti napadane odluke, no i dalje pravno egzistira.

b) kad sud nakon njenog donošenja prihvati prijedlog za povrat u prijašnje stanje;c) kad je donesena na temelju zakona ili nekog drugog propisa za koje je Ustavni sud utvrdio

da su neustavni ili nezakoniti, odnosno za koje je odlučio da se ukidaju ili poništavaju.

Pravomoćnost sudske odluke ne zastaruje. Može zastarjeti samo pravo na ostvarivanje zahtjeva sankcioniranog pravomoćnom odlukom. Ni nagodba kojom stranke svoje odnose reguliraju drukčije nego što je utvrđeno ili određeno pravomoćnom presudom ne oduzima toj presudi njezinu pravnu egzistenciju.

Presuda je odgovor na prijedlog tužitelja da mu se pruži pravna zaštita određenog sadržaja s obzirom na stanje u vrijeme njezinog donošenja. Moment na koji se odnosi sudska odluka je moment zaključenja rasprave na kojoj su stranke još uvijek ovlaštene iznositi novote. U žalbi se (više) ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji se tiču glavne stvari. Činjenice koje su nastale nakon momenta na koji se pravomoćnost odnosi nisu njome obuhvaćene. Zbog njih se ne može tražiti ukidanje pravomoćne odluke. Tako će npr. odbijanje zahtjeva zbog nedospjelosti tražbine biti moguće ponovno isticati isti zahtjev pošto tražbina dospije.

PRAVNI LIJEKOVI

Povreda pravila o provođenju parničnog postupka – error in procedendo (greška u postupanju), u pravilu dovodi do grešaka pri utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni apstraktnih pravnih pravila – errores in judicando ( greška u suđenju), no do grešaka u suđenju može doći i kad je postupak bio pravilno proveden.

193


--------------------------------------------------------------------

Pravni lijek je parnična radnja stranke ili druge ovlaštene osobe kojom od nadležnog suda traži da ukine ili da preinači odluku suda za koju tvrdi da je za nju nepovoljna, nepravilna ili nezakonita. Pravni lijek je izraz nezadovoljstva stranke odlukom koju je sud donio u njezinoj stvari; protest protiv njezinog sadržaja, zahtjev da se ona nadomjesti drugom , zakonitom i pravilnom , koja će baš zbog toga uvažiti njegov zahtjev za pružanje pravne zaštite. Pravni lijek je protest protiv djelovanja suda, napad na njegove aktivnosti u parnici.

Pravo na podnošenje pravnog lijeka dispozitivno je pravo ovlaštene stranke. Sud ne može pokrenuti postupak po pravnim lijekovima po službenoj dužnosti. Pravo na upotrebu pravnih lijekova i vremenski je ograničeno strogim prekluzivnim rokovima.

Redovni i izvanredni pravni lijekovi

Redovni pravni lijekovi podnose se protiv nepravomoćnih; izvanredni protiv pravomoćnih sudskih odluka. Redovni pravni lijekovi, pa i samo trajanje roka za njihovo ulaganje, sprečavaju nastupanje pravomoćnosti pobijanih odluka. Oni se podnose dok postupak još traje, pa su jedan od stadija parnice pokrenute tužbom. Izvanredni pravni lijekovi podnose se tek nakon prestanka litispendencije , pa u izvjesnom smislu predstavljaju novi postupak.

Redovni pravni lijekovi: žalba protiv presude žalba protiv rješenja prigovor protiv platnog naloga

Izvanredni pravni lijekovi: revizija protiv presude, revizija protiv rješenja, prijedlog za ponavljanje postupka, tužba za poništaj pravorijeka arbitražnog suda, zahtjev za izmjenu pravomoćnog pojedinačnog akta donesenog na temelju

odredbe zakona ili drugog propisa koje je ukinuo Ustavni sud, odnosno za izmjenu pravomoćnog pojedinačnog akta donesenog na temelju odredbe zakona ili drugog propisa čiju je neustavnost ili nezakonitost utvrdio Ustavni sud

zahtjev za izmjenu pravomoćne odluke suda koji nije primijenio odredbu drugog propisa za koju je Ustavni sud utvrdio da nije neustavna odnosno nezakonita.

Sporno je kakav je pravni značaj pravnog sredstva povrata u prijašnje stanje. Po mišljenju jednih i ovo pravno sredstvo treba uvrstiti među pravne lijekove jer mu je svrha stavljanje izvan snage nezakonitih odluka, po mišljenju drugih ovo se sredstvo ne može uvrstiti među pravne lijekove jer mu nije svrha ispitivanje zakonitosti donesene odluke, a često nije upravljeno ni protiv kakve odluke.

Devolutivni i remonstrativni pravni lijekovi

S obzirom na to kojem se sudu stavlja u nadležnost odlučivanje o pravnom lijeku, pravni lijekovi su devolutivni - o kojima rješava viši sud (judex ad quem), i remonstrativni - o kojima rješava onaj isti sud koji je donio odluku protiv koje se pravni lijek podnosi ( judex a quo). Devolutivni pravni lijekovi su efikasnije sredstvo za borbu protiv nezakonitosti.

Devolutivni pravni lijekovi su:

194


--------------------------------------------------------------------

žalba protiv presude,

žalba protiv rješenja,

revizija protiv presude,

revizija protiv rješenja.

Remonstrativni pravni lijekovi su:

prigovor protiv platnog naloga,

prijedlog za ponavljanje postupka (devolutivan je samo izuzetno).

Suspenzivni i nesuspenzivni pravni lijekovi

S obzirom na to odlažu li nastupanje ovršnosti odnosno djelotvornosti napadane odluke, pravni lijekovi su suspenzivni – koji sprečavaju (odgađaju) ovršnost kondemnatorne odluke, odnosno djelotvornost (nastupanje drugih učinaka ili pravnih posljedica) ostalih vrsta odluka i nesuspenzivni - koji ne sprečavaju nastupanje ovršnosti napadane odluke odnosno njezine djelotvornosti. I sam rok za podnošenje suspenzivnih pravnih lijekova sprečava nastupanje ovršnosti odnosno djelotvornosti odluke protiv koje se takav pravni lijek može podnijeti.

Suspenzivni pravni lijekovi:

žalba protiv presude i

prigovor protiv platnog naloga

u pravilu žalba protiv rješenja, ako zakonom nije drugačije propisano

Nesuspenzivni pravni lijekovi:

o svi izvanredni pravni lijekovi.

Jednostrani i dvostrani pravni lijekovi

Ako se protivniku podnositelja pravnog lijeka mora pružiti mogućnost da se izjasni o zahtjevima osobe koja je podnijela pravni lijek pravni lijek je dvostran. Ako mu tu mogućnost ne treba prućiti – pravni lijek je jednostran.

Po ZPP-u pravni lijekovi su dvostrani, iznimno žalba protiv rješenja je dvostrani pravni lijek samo ako je izjavljena protiv rješenja kojim je postupak pred prvostupanjskim sudom okončan.

Načelo saslušanja stranaka u stadiju pravnih lijekova ostvaruje se tako da se pravni lijek dostavlja protivniku radi odgovora na uloženi pravni lijek ili da se protivnika poziva na ročište radi raspravljanja o pravnom lijeku. Okolnost što se protivnik ne koristi mogućnošću sudjelovanja ne oduzima mu značaj dvostranosti.

Samostalni i nesamostalni pravni lijekovi

195


--------------------------------------------------------------------

Ako se može podnijeti odvojeni pravni lijek – on je samostalan. Ako se odluka može pobijati samo u pravnom lijeku protiv neke druge odluke – takav pravni lijek je nesamostalan (vezan). Nesamostalan pravni lijek je napad na razloge odluke protiv koje je dopušten samostalni pravni lijek, ako se odluka zasniva na prethodno donesenoj odluci protiv koje samostalni pravni lijek nije bio dopušten. Po ZPP-u svi su pravni lijekovi u pravilu samostalni. Nesamostalan značaj ima samo izuzetno žalba protiv rješenja ako zakon izričito propisuje da posebna žalba nije dopuštena.

Procesne pretpostavke za podnošenje pravnih lijekova

Podobnost pravnih lijekova

Da bi podnošenje pravnog lijeka bilo dopušteno, potrebno je da se ispune opće i određene posebne procesne pretpostavke. Odredbe o procesnim pretpostavkama su jus cogens (pravne norme prisilne naravi) pa sud na njih mora paziti po službenoj dužnosti. Ako procesnih pretpostavaka nema pravni lijek nije podoban pa ga treba odbaciti ne upuštajući se u meritorno ispitivanje njegove osnovanosti.

Odbacivanje nepodobnog pravnog lijeka je u pravilu u nadležnosti suda kojemu se pravni lijek podnosi – judex a quo. Ako taj sud propusti to učiniti, za odbacivanje je ovlašten sud nadležan za odlučivanje o pravnom lijeku – judex ad quem.

Pravni lijekovi nisu dopušteni ni protiv tzv. nepostojećih odluka (actes inexistants) jer takve odluke pravno ne postoje pa ne mogu niti biti objekt napada. Bez značaja je naziv koji je stranka dala svome pravnom lijeku. Kvalifikacija pravnog lijeka obavlja se prema njegovom sadržaju i odluci protiv koje je podnesen. Kriterije treba kombinirati na način koji je povoljniji za podnositelja pravnog lijeka.

Sadržaj pravnog lijeka

Propisujući poželjnu strukturu pravnog lijeka, zakon određuje da neće biti dopušteno samo ono pravno sredstvo koje nema ni toliko elemenata da se iz njega ne može utvrditi;

1. tko ga podnosi niti

2. protiv koje se odluke podnosi.

Samo ako nema ni tih podataka sud je ovlašten i dužan odbaciti pravni lijek. Nedostatak ostalih elemenata poželjnog sadržaja nije razlog za odbacivanje pravnog lijeka pa ga je judex a quo dužan uputiti sudu nadležnom za odlučivanje. Ali u odnosu na pravne lijekove pri čijem rješavanju sud smije odlučivati samo u granicama razloga iznesenih u pravnom lijeku, treba uzeti da pravni lijek neće biti dopušten ni kad u njemu takvi razlozi nisu navedeni.

Procesna legitimacija za podnošenje pravnog lijeka

Na podnošenje pravnog lijeka ovlaštena je osoba koja je stranka u postupku. U incidentalnim stvarima to ne mora biti parnična stranka. Budući da se pravomoćnost odnosi i na univerzalne nasljednike stranke i oni mogu podnijeti pravni lijek protiv odluke u parnici u kojoj je kao stranka sudjelovao njihov prednik.

196


--------------------------------------------------------------------

Obični umješači mogu podnositi pravne lijekove ako to nije u suprotnosti s radnjama stranke kojoj su se pridružili. Umješači s položajem jedinstvenog suparničara mogu podnositi pravne lijekove i protiv volje stranke kojoj su se pridružili. Pravni lijek koji podnese jedinstveni suparničar djeluje i u korist jedinstvenih suparničara koji ga nisu podnijeli. Suparničar koji nije jedinstven može se žaliti samo protiv dijela presude koji se na njega odnosi.

Zastupnici stranaka ovlašteni su podnositi pravne lijekove u granicama svojih ovlaštenja. Procesna legitimacija podnositelja pravnog lijeka ne zavisi od osnovanosti pravnog lijeka koji on podnosi.

Pravni interes za podnošenje pravnog lijeka

Pravni lijek nije dopušten ako stranka koja ga podnosi nema za njegovo podnošenje pravnog interesa pa pravni lijek treba odbaciti. Pravni interes za podnošenje pravnog lijeka ima onaj podnositelj koji bi mogao očekivati određenu pravnu korist od podnesenog pravnog lijeka, ako se ovaj pokaže osnovanim. Pravni interes treba priznati ne samo onima čiji je pravni lijek osnovan, već i onome koji samo tvrdi da je osnovan.

Nema pravni interes stranka čiji je zahtjev sud prihvatio. Ako su stranke u parnici doživjele djelomičan uspjeh, treba im priznati pravni interes za podnošenje pravnog lijeka protiv dijela odluke kojim se njihov zahtjev odbacuje ili odbija.

Žalba izjavljena samo protiv obrazloženja odluke nije dopuštena jer razlozi nisu obuhvaćeni njezinom pravomoćnošću.

Pravovremenost pravnog lijeka

Razlozi pravne sigurnosti traže da se pravo na ulaganje pravnih lijekova vremenski ograniči. Pravni lijek uložen nakon proteka prekluzivnog zakonskog roka treba kao nepravovremen odbaciti. Od rokova za ulaganje pravnih lijekova zavisi pravomoćnost sudske odluke, dok od proteka paricijskog roka zavisi njezina ovršnost.

Rokovi za izvanredne pravne lijekove koje izjavljuju stranke počinju u pravilu teći od dana kada je stranci dostavljen prijepis pravomoćne odluke koja se pobija. Za početak tijeka rokova nije relevantan dan nastajanja pravomoćnosti već kasniji moment; dan dostave pobijane pravomoćne odluke. Izuzetno za neke izvanredne pravne lijekove rokovi počinju teći od dana kad je pobijana odluka postala pravomoćna (prijedlog za ponavljanje postupka), tj. od dana kad se ta odluka više ne može pobijati žalbom.

U suvremenom procesnom pravu zapaža se tendencija skraćivanja rokova za podnošenje pravnih lijekova. Ona se objašnjava potrebama ubrzanog pravnog prometa i cirkulacije dobara.

Rokovi za ulaganje pravnih lijekova u pravilu su jednostavni i objektivni. Izuzetno su složeni od subjektivnih i objektivnih rokova, npr. rok za traženje ponavljanja postupka. Jedinstveni suparničar ovlašten je podnijeti pravni lijek sve dok i za jednog od jedinstvenih suparničara rok još teče.

Redoslijed u podnošenju pravnih lijekova

Preskakanje pravnih lijekova nije dopušteno. Nije dopušteno npr. podnositi reviziju ako protiv nepravomoćne prvostupanjske odluke nije bila podnesena žalba. No, i stranka koja nije podnijela žalbu moći će uložiti reviziju protiv drugostupanjske odluke donesene u povodu žalbe njezinog

197


--------------------------------------------------------------------

protivnika. Dok odluka ne postane pravomoćna protiv nje se mogu podnositi samo redovni, a ne i izvanredni pravni lijekovi. No, neki izvanredni pravni lijekovi mogu se podnositi protiv odluke koja je postala pravomoćna, a da protiv nje nije bio uložen nijedan redovni pravni lijek. To npr. vrijedi za prijedlog za ponavljanje postupka.

Odricanje od prava na podnošenje pravnog lijeka

Stranka koja je ovlaštena podnijeti redovni pravni lijek ovlaštena je i da se jednostranom parničnom radnjom odrekne toga svog prava. Odricanje se ne može opozvati. Odricanje ubrzava nastupanje pravomoćnosti. Pravo na odricanje stranka stječe tek od objavljivanja odluke, a ako ona nije objavljena , tek od dana kada je stranci dostavljen prijepis odluke. Odricanje prije mogućnosti saznanja za sadržaj odluke u odnosu na koju se poduzima nije dopuštena.

Od prava na podnošenje pravnog lijeka stranka se može odreći dok joj to pravo pripada, dakle, do isteka roka za podnošenje pravnog lijeka. Djelomično odricanje moguće je samo u okvirima mogućnosti donošenja djelomične presude. Odricanje se može poduzeti samo izričito. Ono proizvodi pravni učinak od dana saopćenja sudu. Saznanje protivnika za odricanje nije relevantno.

Umješač se ne bi mogao odreći prava na ulaganje pravnog lijeka jer takva dispozicija ne bi u pravilu mogla biti korisna za stranku kojoj se pridružio. Jedinstveni suparničari mogu dati izjavu o odricanju samo zajednički. Parnični punomoćnik koji nije odvjetnik mora imati posebno ovlaštenje za odricanje.

Stranka koja se odrekla prava na pravni lijek ne može ga više podnijeti, pa ni kad bi još tekao rok za njihovo podnošenje. Ako ga nakon toga ipak uloži treba ga kao nedopuštenog odbaciti. Pravila o odricanju ne odnose se, po prirodi stvari, na izvanredne pravne lijekove.

Odustanak od pravnog lijeka

Stranka koja je podnijela pravni lijek ovlaštena je od njega odustati. Ta jednostrana parnična radnja može se poduzeti sve dok nadležni sud ne donese odluku o pravnom lijeku. Odustanak se ne može opozvati. Za pravni lijek od kojega je stranka odustala treba uzeti kao da nije bio ni podnesen. Ako ga ista stranka ponovno podnese, sud će ga, kao nedopuštena odbaciti. Djelomičan odustanak od pravnog lijeka moguć je u okvirima mogućnosti donošenja djelomične presude.

Granice pobijanja napadane odluke

Pred sud nadležan za odlučivanje o pravnom lijeku može se iznositi samo onaj predmet spora o kojemu je bilo suđeno pred sudom čija se odluka napada – tantum appellatum quantum judicatum (u žalbi se mogu iznositi samo ona pitanja o kojima je odlučeno pobijanom odlukom). Pravo stranaka da napadaju odluku zbog svih mogućih povreda do kojih bi moglo doći tijekom suđenja – errores in procedendo et in judicando – načelno se priznaje samo s obzirom na redoviti pravni lijek koji se podnosi nakon donošenja prvostupanjske odluke (žalba protiv presude, žalba protiv rješenja i prigovor protiv platnog naloga).

Iznošenje novota u pravnim lijekovima - Beneficium novorum

198


--------------------------------------------------------------------

Sve do stupanja na snagu ZIDZPP/03-a, stranke su u žalbi protiv presude mogle iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze iako ih nisu iznijele i predložile u postupku u kojemu je napadana odluka donesena -beneficium novorum (povlastica iznošenja novota).

Novelom 2003. unesene su radikalne izmjene u institut beneficium novorum. Nove činjenice i novi dokazi koji se tiču merituma stvari više se ne mogu iznositi u žalbi protiv presude i protiv rješenja. U pogledu ostalih pravnih lijekova nije došlo do bitnih izmjena.

Problem dopuštanja ili zabrane prava na iznošenje novota u pravnim lijekovima postavlja se samo u odnosu na činjenice i dokaze koji se tiču osnovanosti tužbenog zahtjeva. Nema spora o tome treba li novote dopustiti ako se njima dokazuje povrede procesnih pravila. I u onim pravnim lijekovima u kojima iznošenje novota u pogledu glavne stvari nije dopušteno, dopušteno je iznošenje novih činjenica i dokaza koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Granice ispitivanja odluke napadnute pravnim lijekom

Instancijski sudovi u stadiju redovnih pravnih lijekova u načelu su ovlašteni da pređu okvire ispitivanja fiksirane izjavljenim pravnim lijekovima, pa i da donese neke odluke koje stranke nisu predložile. U stadiju izvanrednih pravnih lijekova ispitivanje se ograničava samo na povrede koje se u pravnom lijeku ističu.

Interesi stranke koja je podnijela pravni lijek zaštićeni su od oficioznih zahvata suda koji odlučuje o pravnom lijeku utoliko što ovaj nije ovlašten preinačiti napadanu odluku na njezinu štetu ako je samo ona podnijela pravni lijek -zabrana tzv. reformatio in pejus (preinaka nagore).

Stranke nisu dužne da u pravnom lijeku predlažu sudu odluku koju bi ovaj trebao donijeti. Ako to i učine, sud takvim prijedlogom nije vezan.

Revizijska i kasatorna ovlaštenja suda koji odlučuje o pravnom lijeku

U sistemu kasatornih ovlaštenja sud nadležan da odlučuje o pravnom lijeku ovlašten je samo na ukidanje napadane odluke za koju nađe da je nepravilna. On ne može meritorno odlučivati o osnovanosti tužbenog zahtjeva drukčije nego što je odlučio sud čiju odluku ispituje. Takvu odluku može donijeti samo sud čija je odluka napadnuta i u povodu pravnog lijeka ukinuta. No i u sistemu kasatornih ovlaštenja instancijski sud može odlučivati o suštini stvari na način da pravni lijek odbije kao neosnovan.

U sistemu revizijskih ovlaštenja sud nadležan da odlučuje o pravnom lijeku ima, pored kasatornog, još i ovlaštenje da preinači napadanu odluku, da meritornu napadnutu odluku nadomjesti svojom meritornom odlukom.

U hrvatskom procesnom sistemu sudovi imaju i revizijska i kasatorna ovlaštenja. Radi otklanjanja povreda procesnog prava sudovi u pravilu imaju samo kasatorna ovlaštenja. U odnosu na nepravilno utvrđeno činjenično stanje sudovi imaju kasatorna, a u pravilu i revizijska ovlaštenja. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava sudovi imaju u pravilu samo revizijska ovlaštenja.

REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

199


--------------------------------------------------------------------

ŽALBA PROTIV PRESUDE

Žalba protiv presude je univerzalni pravni lijek protiv prvostupanjskih nepravomoćnih presuda svih sudova. Pravo na žalbu protiv prvostupanjske presude zajamčeno je Ustavom. Nema izuzetaka od pravila da je protiv svake prvostupanjske nepravomoćne presude dopuštena žalba. Žalba protiv presude je redovan pravni lijek – jer sprečava da presuda, u dijelu koji se pobija, postane pravomoćna; devolutivan – jer o njemu odlučuje viši sud, suspenzivan – jer odlaže ovršnost i djelotvornost napadane presude, dvostran – jer se mora dostaviti protivniku na odgovor; samostalan – jer se o njemu odlučuje nezavisno od drugih pravnih lijekova.

Žalba protiv presude kao devolutivni pravni lijek

O žalbama protiv prvostupanjskih presuda općinskih sudova odlučuju županijski sudovi, o žalbama protiv trgovačkih sudova odlučuje Visoki trgovački sud RH, a samo iznimno o žalbama protiv prvostupanjskih presuda županijskih sudova odlučuje Vrhovni sud RH.

Rok za žalbu protiv presude

Nastupanje pravomoćnosti sprečava ne samo pravovremeno izjavljena žalba već i samo trajanje roka za njeno podnošenje. Dok taj rok traje presuda u pravilu ne može postati ni ovršna. Rok je prekluzivan, a računa se od dana dostave prijepisa presude stranci koja podnosi žalbu. Rok za podnošenje žalbe iznosi u pravilu 15 dana. U mjeničnim i čekovnim sporovima u kojima se ne odlučuje platnim nalogom, u parnicama iz radnih sporova, u sporovima male vrijednosti te u postupku pred trgovačkim sudom taj je rok 8 dana.

Sadržaj žalbe

Žalba se podnosi u formi podneska kojega u pravilu (osim u postupku pred trgovačkim sudom) može nadomjestiti usmena izjava dana na zapisnik kod parničnog suda.

Žalba protiv presude udovoljava zahtjevima minimalnog sadržaja :

1. ako se iz nje vidi koja se presuda njome pobija

2. ako je potpisana.

Žalba koja nema niti takav sadržaj je nepotpuna žalba. Nije bitno je li žalba potpisana već vidi li se iz nje tko je podnosi. Po Noveli 2003. stranke i njihovi zastupnici, što znači odvjetnici kao punomoćnici , moraju svaki podnesak potpisati na kraju njegovog teksta. Ako žalba ne sadržava ni navedeni minimum podataka, a žalitelj u roku što ga odredi sud ne ispravi odnosno ne dopuni svoju žalbu sud će je rješenjem odbaciti kao nepotpunu.

Zakon određuje kakav bi poželjni sadržaj trebala imati uredno redigirana žalba:

oznaku presude protiv koje se podnosi

određenu izjavu da se presuda pobija u cijelosti ili u određenom dijelu

razloge zbog kojih se podnosi

potpis podnositelja žalbe.

200


--------------------------------------------------------------------

Žalba je u načelu univerzalni pravni lijek. U njoj se mogu napadati sve aktivnosti koje je sud poduzimao. Ipak u toj žalbi ne mogu se iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi.

Iznošenje novota

Do Novele 2003. u žalbi su se mogle iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi. Nakon Novele 2003. to više nije moguće. Zabrana iznošenja novota uvedena Novelom 2003. odnosi se samo na tzv. materijalnopravno relevantne novote. Na procesnopravno relevantne novote ona se u pravilu ne odnosi. Iznošenje tih novota u žalbenom stadiju dopušteno je u mjeri u kojoj se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka koje mogu dovesti do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i do pogrešne primjene procesnog prava. Novote koje se odnose na procesnopravne prigovore koji se ne mogu isticati po prvi put tek u žalbi ne mogu se iznositi u tom pravnom lijeku.

Iznošenje novih prigovora

Ako stranka nije tijekom prvostupanjskog postupka iznijela prigovor zastare ili prigovor radi prijeboja , odnosno neki drugi materijalnopravni ili procesnopravni prigovor koji se odnosi na pitanje na koje prvostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, ona taj prigovor ne može iznijeti u žalbi.

Isto bi trebalo vrijediti i za procesnopravne prigovore na koje prvostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, odnosno na koje tako pazi samo do određenog stadija tijekom prvostupanjskog postupka.

Zabrana iznošenja prigovora radi prijeboja odnosi se samo na tzv. procesnu kompenzaciju. No budući da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, žalitelj neće moći po prvi put tek u žalbi ustvrditi da se neka njegova protutražbina prebila s tražbinom protivne stranke, neće se dakle moći pozvati niti na prigovor tzv. građanskopravnog prijeboja.

RAZLOZI ZA ŽALBU PROTIV PRESUDE

Donošenju presude o osnovanosti tužbenog zahtjeva prethode 3 djelatnosti suda;1. sud provodi određeni postupak2. utvrđuje pravno relevantne činjenice3. na utvrđene činjenice primjenjuje određena pravna pravila radi ocjene osnovanosti tužbenog

zahtjeva

Sve moguće greške suda svode se na dva osnovna tipa;1. greške u provođenju postupka – errores in procedendo2. greške u suđenju o osnovanosti zahtjeva – errores in judicando, a ove mogu biti uzrokovane;

- nepravilnim (pogrešnim ili nepotpunim) utvrđivanjem činjeničnog stanja – errores facti- pogrešnom primjenom materijalnog prava – errores juris

201


--------------------------------------------------------------------

Zbog toga zakon predviđa da se presuda može pobijati:1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka;2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja;3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Ograničenje žalbenih razloga

Žalba se u načelu može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ali samo zato što je sud propustio utvrditi neku od pravno relevantnih činjenica koje su stranke iznijele do zaključenja glavne rasprave – nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno zbog toga što tijekom prvostupanjskog postupka nije, metodama koje su mu stajale na raspolaganju radi utvrđivanja važnih činjenica, a osobito zbog toga što su na temelju dokaza koje su stranke predložile do zaključenja glavne rasprave – nije o postojanju neke od važnih činjenica formirao zaključak kakav je trebao formirati – pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Presuda zbog ogluhe i presuda zbog izostanka ne mogu se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja. Mogu se pobijati zbog toga što je izjava o priznanju odnosno odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare.

Presuda na temelju priznanja i presuda na temelju odricanja mogu se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju odnosno odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare.

Presuda u sporu male vrijednosti ne može se pobijati zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja ni zbog relativno bitnih procesnih povreda.

Bitne povrede odredaba parničnog postupka

Povredu odredaba parničnog postupka čini sud kada u provođenju postupka ne primjeni ili kad pogrešno primjeni neko procesno pravilo.

Relevantne su – bitne - samo;1. one za koje zakon presumira da su mogle utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude te

one koje zakon proglašava uvijek bitnim zbog nekih drugih razloga – apsolutno bitne2. one za koje postoji vjerojatnost da su in concreto utjecale ili da su mogle utjecati na

donošenje zakonite i pravilne presude – relativno bitne. Povreda je bitna ne samo kad je sud pogrešno primijenio procesnu normu nego i kad je nepravilno utvrdio činjenice na koje se ta norma primjenjuje.

Bitne povrede odredaba parničnog postupka imaju za posljedicu ništavost donesene presude. Ništava presude pravno postoji i može steći svojstva pravomoćnosti. Ništavost je samo određeni nedostatak zbog kojeg se napadana presuda ukida.

No pored povreda koje dovode do ništavosti presude , ima i takvih koje sprečavaju sam nastanak pravnog akta parničnog suda, pa se unatoč postojanju nekih elemenata koji karakteriziraju sudsku presudu , uzima da presuda nije ni donesena, da je nepostojeća (jugement inexistant). Takva prividna parnična radnja ne može se pobijati niti se može tražiti i provesti njezino ukidanje.

Za neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka zakon presumira da uvijek dovode do pogrešne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Upravo ta pretpostavka opravdava instituciju ništavosti koja ovlašćuje viši sud da presudu ukine ne ispitujući je li meritorno pravilna ili nije - zbog apsolutne ništavosti. Štoviše, potreba zaštite i nekih drugih procesnih interesa traži da se takvo provjeravanje zabrani pa da se sankcije ništavosti izreknu i kad određena povreda in conreto nije uzrokovala niti je mogla uzrokovati pretpostavljenu pogrešku u meritornom suđenju.

202


--------------------------------------------------------------------

Za ostale bitne povrede ova pretpostavka ne važi pa je u svakom konkretnom slučaju potrebno učiniti vjerojatnim da postoji kauzalna veza između procesne povrede i rezultata meritornog suđenja – zbog razloga relativne ništavosti.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

Povreda dužnosti suda da pravilno utvrdi činjenično stanje je razlog za ulaganje žalbe. Stranka koja se na nj poziva napada radnu metodu suda. Činjenično je stanje ono pitanje koje predstavlja sadržaj praemisse minor silogističkog zaključivanja koje dovodi do odluke suda, pitanje koje je element konkretnog kompleksa zbivanja na koje se primjenjuje pravno pravilo kojim se opravdava osnovanost zahtjeva o kojem sud u parnici treba odlučiti. Procesna pravila o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju odnose se samo na činjenični kompleks koji je relevantan za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno kad sud propusti zauzeti stav o određenoj činjenici koja je, međutim relevantna za pravilnu primjenu prava. Za takvu činjenicu sud ne smatra ni da postoji niti da ne postoji. On je uopće nije uzeo u razmatranje. Takvi su propusti posljedica pogrešnog shvaćanja suda o pravnoj osnovi spora. O tome koje su činjenice važne sud zaključuje na temelju hipotetičke primjene pravnog pravila za kojeg smatra da bi ga trebalo primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ako je pravna ocjena pogrešna to dovodi do posljedica da je sud-sa stajališta pravilne pravne kvalifikacije - propustio utvrditi sve relevantne činjenice. On je za stvarno relevantne činjenice pogrešno smatrao da nisu relevantne pa ih zbog toga nije utvrđivao.

Pogrešna primjena materijalnog prava

Unatoč pravilnom utvrđivanju činjeničnog stanja presuda će biti nezakonita ako se pokaže da je rezultat pogrešne primjene pravnih pravila koja treba primijeniti radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Do pogrešne primjene mjerodavnog prava može doći kad npr. sud primjeni pravno pravilo koje ne postoji, kad primjeni pravno pravilo koje važi ali koje nije trebalo primijeniti na konkretan slučaj, kad primjeni pravno pravilo koje je trebalo primijeniti ali na način koji nije zakonit. Nema pogrešne primjene materijalnog prava ako je sud svoju odluku utemeljio na odredbi materijalnog prava koju nije smio primijeniti, ako bi jednako tako odlučio i na temelju primjene odredbe materijalnog prava koju je trebao primijeniti.

Pravno pitanje je ono pitanje koje po svom sadržaju predstavlja element apstraktne praemissae major logičkog silogizma koji dovodi do presude ili neke druge odluke suda u parnici. Ali Zakon pod pogrešnom primjenom materijalnog prava očigledno misli samo na povredu onih pravila od kojih zavisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. O povredama pravnih pravila od kojih zavisi rješenje nekog procesnog pitanja u parnici odlučuje se po pravilima o povredama odredaba parničnog postupka.

Materijalno pravo o kojem zakon ovdje govori je svako pravno pravilo od kojeg zavisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Materijalno pravo obuhvaća supstancijalno pravo –norme kojima se uređuje bit društvenog pravnog odnosa o kojemu se sudi i kolizijsko pravo –norme kojima se uređuje izbor prava u odnosima s međunarodnim obilježjem.

BITNE POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA

Svako postupanje suda koje je u protivnosti s odredbama parničnog procesnog prava – bilo da sud tijekom postupka nije primijenio, bilo da je nepravilno primijenio neku procesnu odredbu – predstavlja povredu procesnog prava.

203


--------------------------------------------------------------------

Nebitne su povrede one koje su u određenoj stvari bez značenja za ishod suđenja ili za ostvarivanje nekih drugih procesnih ciljeva. Bitne su one povrede koje su u uzročnoj (makar potencijalno uzročnoj) vezi s rezultatima nepravilnog suđenja ili s povredama nekih drugih pravno zaštićenih interesa u parnici.

S obzirom na različitost svojih svojstava , bitne povrede su relativno bitne (razlozi relativne ništavosti) , apsolutno bitne (razlozi apsolutne ništavosti) i povrede koje dovode do tzv. nepostojeće presude (jugement inexistant).

Ništavost

Posljedica relativno i apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka je ništavost presude i procesnih radnja zahvaćenih povredom. Unatoč ništavosti presuda i dalje pravno postoji pa može steći i svojstva pravomoćnosti. Ništava presuda gubi pravno značenje tek djelovanjem konstitutivne odluke o njezinom ukidanju u povodu uloženog pravnog lijeka. Jedina sankcija protiv ništavosti je ukidanje ništave odluke.

Nepostojeća presuda (jugement, acte inexistant)

Neke povrede odredaba parničnog postupka toliko su značajne da zbog njihovog postojanja akt koji bi trebao biti presuda ne može steći svojstva presude. Donesena odluka nije presuda. Budući da nema presude nema niti objekta pobijanja ; nema niti pretpostavaka za podnošenje pravnog lijeka.

Sve što bi u takvim okolnostima procesno bilo moguće to je da se ako postoji neposredni pravni interes deklaratornom odlukom konstatira nepostojanje sudske presude. U svakom postupku u kojem bi se na nju netko pozivao kao na pravomoćni sudski akt dopušteno je prejudicijelno utvrđivati inegzistenciju presude. U ZPP-u nema odredaba o nepostojećoj presudi. Među povrede koje se standardno navode kao uzroci inegzistencije presude su : nepostojanje dviju stranaka, nedostatak sudačkog svojstva osobe koja je odluku donijela, nedostatak bitnih elemenata presude, nerazumljiv ili proturječan sadržaj dispozitiva.

Relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka

Relativno bitna povreda – relativni razlog ništavosti - postoji ako sud tijekom postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredu procesnog prava, a to je bilo ili je barem moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite ( s obzirom na primjenu materijalnog prava) i pravilne ( s obzirom na utvrđenje činjeničnog stanja) presude.

Relativno bitna je ona povreda koja je mogla spriječiti da se stvar meritorno temeljito raspravi i pravilno ocjeni. Ona dobiva određeno značenje samo s obzirom na posljedice koje je prouzrokovala ili je mogla prouzrokovati u suđenju o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Ista povreda može, prema tome, biti i ne biti relativno bitna. Ako unatoč svom postojanju nije prouzrokovala ili nije mogla prouzrokovati nezakonitu i nepravilnu presudu –povreda je nebitna, ne uzrokuje ništavost presude. Relativna bitnost povrede odraz je njezinog funkcionalnog vrednovanja. Njihov broj je neograničen. Relativno bitnih povreda može biti koliko i poduzetih parnični radnja suda. Zakon se stoga ograničava na tzv. generalnu klauzulu, definirajući relativno bitnu povredu in abstracto.

Za razloge relativne ništavosti karakteristično je da o njima žalbeni sud vodi računa samo ako se ž a l i t e l j na takvu povredu u žalbi pozove. Biti će dovoljno učiniti vjerojatnim da je određena procesna povreda po danim okolnostima mogla utjecati na zakonitost odluke. Već i sama mogućnost da se uspostavi taj kauzalni neksus ovlašćuje žalbeni sud na zaključak o postojanju relativno bitne povrede.

204


--------------------------------------------------------------------

Funkcionalni značaj razloga relativne ništavosti upućuje na zaključak da svaka relativno bitna povreda procesnog prava (error in procedendo) dovodi i do povrede u suđenju (error in judicando), i to u pravilu do pogrešnog utvrđivanja sadržaja praemissae minor - činjeničnog stanja na koje se primjenjuje materijalno pravo. Presude čija se nepravilnost pokazuje kao posljedica relativno bitne procesne povrede moglo bi se, prema tome , pobijati zbog dvaju razloga; zbog povrede pravila o postupanju i pravila o suđenju. U žalbi protiv presude na temelju priznanja i na temelju odricanja te protiv presude u sporu male vrijednosti ne može se isticati relativno bitna procesna povreda kao žalbeni razlog.

Apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka

Apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka – razlog apsolutne ništavosti – predstavlja takvu povredu zbog koje, po izričitoj odredbi zakona, treba uvijek ukinuti presudu koja je donesena u postupku u kojemu je takva povreda izvršena, neovisno od toga je li ta povreda zaista utjecala ili mogla utjecati na pravilnost presude. Ništavost je apsolutnog značaja, proizlazi iz samih svojstava povrede, nezavisna je od njezinog odnosa prema nekom drugom procesnom rezultatu.razlozi apsolutne ništavosti u zakonu su taksativno navedeni.

Klasifikacija razloga apsolutne ništavosti

1. Povrede pravila o procesnim pretpostavkama

a) s obzirom na sud

- izuzeti sudac

- sudjelovanje u suđenju osobe koja nema svojstvo suca

- sudska nenadležnost

- relativna nenadležnost suda

b) s obzirom na stranke

- stranačka nesposobnost

- parnična nesposobnost

- nedostaci u zastupanju

c) s obzirom na predmet spora

- postojanje procesnih smetnja (negativnih procesnih pretpostavaka) – ako je odlučeno o zahtjevu o kojem teče parnica, o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, o kojemu je zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe.

2. Povrede pravila o postupanju

- povreda načela saslušanja stranaka

- povreda načela javnosti

205


--------------------------------------------------------------------

- povreda pravila o jeziku

3. Povreda pravila o odlučivanju

- nedopušteno izricanje presude na temelju priznanja

- nedopušteno izricanje presude na temelju odricanja

- nedopušteno izricanje presude zbog ogluhe

- nedopušteno izricanje presude zbog izostanka,

- nedopušteno izricanje presude bez održavanja rasprave

- odlučivanje utemeljeno na nedopuštenim raspolaganjima stranaka,

- prekoračenje tužbenog zahtjeva

- povreda pravila o obliku i sadržaju presude (apsolutno bitna povreda postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati – ako je izreka presude nerazumljiva; ako protuslovi sama sebi ili razlozima presude; ako presuda uopće nema razloga ili ako u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama; ili su ti razlozi nejasni ili protuslovni; ili ako o odlučnim činjenicama postoji protuslovlje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika).

*bold - povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti

*normal - povrede na koje sud ne pazi po službenoj dužnosti

Procesnopravni intenzitet bitnih povreda odredaba parničnog postupka

Sve bitne povrede odredaba procesnog prava nisu jednakog značaja s obzirom na pravne posljedice koje iz njih proizlaze. Najteže povrede dovode do inegzistencije presude. Presude nema. Nema ni potrebe za pobijanjem. Razlozi relativne i apsolutne ništavosti kvalitetno su slabijeg značenja jer unatoč njihovom postojanju presuda pravno egzistira sve dok ne bude u zakonom propisanom postupku ukinuta.

Zbog razloga relativne ništavosti ne može se tražiti ponavljanje postupka. U reviziji stranke se mogu pozivati samo na relativne povrede učinjene u postupku pred instancijskim sudom. Ni svi razlozi apsolutne ništavosti nisu jednakog značenja.

POSTUPAK U POVODU ŽALBE PROTIV PRESUDE

Funkcija prvostupanjskog i drugostupanjskog suda

U parničnom stadiju pokrenutom žalbom protiv presude prvostupanjskog suda sudjeluju dva suda; prvostupanjski sud koji je donio napadanu presudu i kojemu se žalba podnosi – judex a quo i drugostupanjski sud nadležan da odlučuje o žalbi – žalbeni sud judex ad quem.

Prvostupanjski sud prima žalbu i odlučuje je li podobna za meritorno razmatranje. Drugostupanjski sud odlučuje o osnovanosti žalbe , no i on može i mora odlučivati o tome je li žalba

206


--------------------------------------------------------------------

podobna za meritorno razmatranje, ako je to prvostupanjski sud propustio učiniti ili je o tome pogrešno odlučio.

Podnošenje žalbe

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu. Žalba se ne može odbaciti zbog toga što nije podnesena u dovoljnom broju primjeraka.

Ispitivanje podobnosti žalbe – dopuštenosti, potpunosti, pravovremenosti

Zakon ta svojstva žalbe utvrđuje u negativnom smislu, utvrđujući kada je žalba nedopuštena, nepotpuna i nepravovremena.

Žalba je nedopuštena:

1. ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili

2. osoba koja se odrekla prava na podnošenje žalbe ili

3. osoba koja je odustala od već uložene žalbe, ili

4. ako osoba koja je podnijela žalbu nema za to pravnog interesa.

Žalba je nepotpuna:

1. ako se iz nje ne može utvrditi koja se presuda pobija ili

2. ako nije potpisana.

Žalba je nepravovremena:

1. ako je podnesena nakon proteka zakonskog roka za njezino podnošenje.

Žalbu nepodobnu za meritorno odlučivanje o njezinoj osnovanosti treba odbaciti već judex a quo – sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda i to bez održavanja ročišta, pošto prethodno bezuspješno poduzme što je potrebno radi otklanjanja njezinih nedostataka. Ako on to propusti, odbacit će je judex ad quem – drugostupanjski sud.

Odgovor na žalbu

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene žalbe dostavit će prvostupanjski sud protivnoj stranci koja može, ali ne mora, u roku od osam dana od primitka podnijeti tome sudu odgovor na žalbu. U postupku pred trgovačkim sudom taj rok iznosi 3 dana. Rok je podnošenje odgovora je dilatornog značaja; jamči protivniku da se sa žalbom neće dalje postupati prije nego taj rok protekne. Nepravovremeno podnesen odgovor na žalbu judex ad quo ne smije odbaciti, već ga je dužan dostaviti drugostupanjskom sudu, koji će ga uzeti u obzir ako već nije donio odluku o žalbi. Odgovor nije pravni lijek, pa njegov sadržaj ne smije prerasti u napad na prvostupanjsku presudu.

207


--------------------------------------------------------------------

Sudac izvjestitelj žalbenog suda

Kad spisi stignu drugostupanjskom sudu, određuje se sudac izvjestitelj. Zadatak je izvjestitelja da prouči spis, da po potrebi od prvostupanjskog suda zatraži izvješće o povredama procesnog prava i provođenje izviđaja radi utvrđivanja tih povreda, da na sjednici vijeća referira o predmetu te da pripremi nacrt odluke žalbenog suda.

Odlučivanje žalbenog suda u sjednici vijeća

Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi bez održavanja rasprave, u pravilu, u nejavnoj sjednici vijeća kojoj prisustvuju samo članovi vijeća i zapisničar. Ako vijeće drugostupanjskog suda nađe da je to radi donošenja odluke o žalbi potrebno, može pozvati stranke ili njihove zastupnike na sjednicu vijeća.

Postupak pred prvostupanjskim sudom nakon odluke žalbenog suda

Ako žalbeni sud ukine presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje prvostupanjski sud je dužan u ponovnom postupku izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je ukazao žalbeni sud u svojem rješenju. No pri donošenju odluke o rezultatima ponovnog raspravljanja prvostupanjski sud nije vezan za pravna shvaćanja izražena u obrazloženju drugostupanjskog suda. Prvostupanjski sud biti će vezan za pravne stavove žalbenog suda o procesnim pitanjima.

GRANICE ISPITIVANJA PRVOSTUPANJSKE PRESUDE

Osnove za ograničenje načela dispozicije

Temeljno je pravilo parničnog procesnog prava da sud odlučuje u granicama zahtjeva koje su istaknule stranke. U načelu, pravilo treba važiti i u stadiju pravnih lijekova. To se izražava maksimom - tantum devolutum qantum appellatum (žalbeni sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka istaknutih u žalbi).

Dispozitivna ovlaštenja stranaka potisnuta su u korist načela oficioznosti u pogledu ; 1) žalbenih razloga i 2) odluka koje drugostupanjski sud može donijeti. Kad bi sud bio samo vezan dispozicijama stranaka , bio bi dužan odbiti žalbu kao neosnovanu kad ne ustanovi da postoje razlozi koji se u njoj navode, iako je uočio da postoje neki drugi krupni nedostaci na koje se žalitelj nije pozvao.

Objekt pobijanja

Drugostupanjski sud ovlašten je ispitivati prvostupanjsku presudu samo u dijelu u kojem se pobija žalbom. Dio presude protiv kojega nije uložena žalba postaje pravomoćan. Žalbeni ga sud ne može ispitivati niti o njemu odlučivati čak ni kad se povrede u pobijanom dijelu presude protežu i na

208


--------------------------------------------------------------------

nepobijani dio. Ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija uzima se da žalitelj pobija presudu u dijelu u kojemu nije uspio

Razlozi za žalbu

Drugostupanjsku sud u načelu ispituje prvostupanjsku presudu samo u granicama razloga koji su navedeni u žalbi. Od tog pravila postoje neki izuzetci;

1. Bitne povrede odredaba parničnog postupka – drugostupanjski sud vodi računa samo o onim razlozima apsolutne ništavosti koji su u zakonu izričito predviđeni – je li odlučeno o zahtjevu za koji sudovi nisu nadležni, je li prvostupanjski sud svoju presudu utemeljio na nedopuštenim raspolaganjima stranaka, jesu li povrijeđena pravila o stranačkoj i parničnoj sposobnosti te o zastupanju stranaka, je li odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno , ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe te ima li presuda nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Na ostale apsolutno i relativno bitne povrede sud pazi samo ako se žalitelj na njih pozvao u žalbi. Novelom 2003. je predviđeno da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na okolnost da je u donošenju presude sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca, iako bi takvu presudu trebalo smatrati nepostojećom.

2. Pogrešna primjena materijalnog prava – žalbeni sud je uvijek dužan paziti po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava bez obzira radi li se o kogentnim ili dispozitivnim normama

3. Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje- na njega drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnost. Drugostupanjski sud nije ovlašten zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja ispitivati-ni u povodu prijedlog žalitelja, niti po službenoj dužnosti – prvostupanjsku presudu na temelju priznanja, presudu na temelju odricanja, presudu zbog ogluhe i presudu zbog izostanka.

Žalbeni prijedlog

Tema raspravljanja pred žalbenim sudom ne može biti drugačija od one koja je bila istaknuta pred prvostupanjskim sudom.

Pravna shvaćanja stranaka ne obvezuju parnični sud. Jura novit curia (sud je dužan poznavati pravo). Zakon ne traži da se u žalbi istakne žalbeni prijedlog, on ako je istaknut ne obvezuje žalbeni sud.

ODLUKE DRUGOSTUPANJSKOG SUDA O ŽALBI

Žalbeni sud može naći da je žalba nepodobna za meritorno odlučivanje ili da je podobna za odlučivanje, ali da nije osnovana; može naći da je osnovana pa da napadanu presudu treba ukinuti ili preinačiti. Odluke žalbenog suda mogu biti procesne i meritorne naravi. Kad odluka ima procesni značaj donosi se u obliku rješenja. Kad se njome meritorno odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, donosi se u obliku presude.

Dakle, drugostupanjski sud može donijeti slijedeće odluke:

1. odbaciti žalbu kao nepodobnu za odlučivanje jer je nepravovremena, nepotpuna ili kao

209


--------------------------------------------------------------------

nedopuštena, 2. odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, 3. ukinuti tu presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, 4. ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu 5. preinačiti prvostupanjsku presudu.

Odbacivanje žalbe

Žalba se odbacuje rješenjem kada sud nađe da je nepodobna za meritorno razmatranje.

Odbijanje žalbe kao neosnovane i potvrda prvostupanjske presude

Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje se mora paziti po službenoj dužnosti.

Sud je ovlašten odbiti žalbu kada ustanovi da ne postoje razlozi za njezino uvažavanje i onda kada ne ustanovi da takvi razlozi postoje.

Ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

Drugostupanjski sud rješenjem ukida prvostupanjsku presudu i upućuje predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje:

- kad utvrdi da postoji neka (apsolutno ili relativno) bitna povreda odredaba parničnog postupka koja je takve naravi da se može pravilnim postupanjem otkloniti pa ne sprečava ponovno suđenje pred prvostupanjskim sudom.

- ako posumnja da su ispitane činjenice nepravilno utvrđene ili da neke relevantne činjenice nisu uopće utvrđivane pa smatra da radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja treba održati novu glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom.

Ukidanje prvostupanjske presude i odbacivanje tužbe

Ako žalbeni sud nađe da nije bilo procesnih pretpostavaka za meritorno odlučivanje u prvostupanjskom postupku –zbog toga što je ustanovio nepostojanje sudske nadležnosti ili postojanje neke negativne procesne pretpostavke ili je ustanovio da su nedostaci stranačke i parnične sposobnosti ili zastupanja takve naravi da se ne mogu otkloniti –on će rješenjem ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu.

Preinaka prvostupanjske presude

210


--------------------------------------------------------------------

Žalbeni sud ovlašten je meritornom presudom preinačiti prvostupanjsku presudu u 4 slučaja. Ovlaštenje za preinaku presude odraz je usvajanja revizijskog sistema. Preinaka je složena aktivnost. Ona se sastoji od ukidanja prvostupanjske presude - judicium rescindens (odluka kojom se ukida odluka napadana pravnim lijekom) – o čemu sud ne donosi posebnu odluku i od nadomještanja ukinute presude novom meritornom presudom žalbenog suda - judicium rescissorium (meritorna odluka povodom obnove postupka). Revizijskom metodom mogu se u načelu otklanjati samo povrede u suđenju – errores in judicando, ne i povrede u postupanju - errores in procedendo.

a) pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

1. Žalbeni sud ovlašten je preinačiti prvostupanjsku presudu ako utvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a odluka je prvostupanjskog suda utemeljena isključivo na tim dokazima;

2. Žalbeni sud ovlašten je preinačiti prvostupanjsku presudu na sjednici vijeća kad ustanovi da je prvostupanjski sud iz posredno važnih činjenica – indicija koje je pravilno utvrdio – izveo primjenom pravila iskustva, nepravilan zaključak o postojanju neposredno važnih činjenica na kojima je zasnovana presuda.

b) pogrešna primjena materijalnog prava

3. žalbeni sud ovlašten je preinačiti prvostupanjsku presudu i kad nađe da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno , ali da je na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Greška prvostupanjskog suda tiče se praemissae maior-apstraktnog pravnog pravila.

c) bitna povreda odredaba parničnog postupka

4. žalbeni sud ovlašten je (prividno) preinačiti prvostupanjsku presudu kad nađe da je prekoračen tužbeni zahtjev. Ako utvrdi da je tužbeni zahtjev prekoračen na način da je dosuđeno više od onoga što je traženo, drugostupanjski je sud dužan rješenjem ukinuti presudu prvostupanjskog suda u dijelu u kojemu je prekoračen tužbeni zahtjev. Ako je riječ o kvantitativnom prekoračenju zahtjeva, preinaka je samo prividna. Žalbeni sud u stvari ukida dio presude koji je donesen bez zahtjeva stranke. Dio odluke kojim zahtjev nije prekoračen ostaje neizmijenjen. Ako drugostupanjski sud utvrdi da je prvostupanjskom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je odlučeno o nečemu drugom , a ne o onome što je traženo, drugostupanjski je sud dužan rješenjem ukinuti presudu prvostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje. Drugostupanjski sud , dakle, u slučaju kvalitativnog prekoračenja zahtjeva ima samo kasatorna ovlaštenja , a ne i revizijska, kakav je imao prema uređenju prije Novele 2003.

Zabrana tzv. reformacije in pejus

Drugostupanjski sud nije ovlašten preinačiti prvostupanjsku presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona izjavila žalbu. Ovo pravilo treba važiti i prilikom ponovnog (meritornog) suđenja nakon ukidanja napadane presude.

Dopunska drugostupanjska odluka

211


--------------------------------------------------------------------

Dopunska drugostupanjska odluka može biti presuda ili rješenje, ili i jedno i drugo , već prema tome kako bi u povodu određenog pravnog lijeka ili određenih pravnih lijekova in concreto trebalo odlučiti.

Da bi se donijela dopunska drugostupanjska odluka potrebno je:

da je protiv prvostupanjske presude podnijeta jedna ili više žalba

da je drugostupanjski sud u povodu tih pravnih lijekova donio odluku

da je prigodom donošenja te odluke drugostupanjski sud propustio odlučiti o svim dijelovima presude koji se pobijaju žalbom, donijeti sve odluke koje je odbacujući odnosno odbijajući ili prihvaćajući žalbu trebalo donijeti , ili odlučiti u povodu neke ili nekih od više izjavljenih žalba

da je žalitelj –koji je za to legitimiran i koji za to ima pravnog interesa - u roku od 15 dana od dostave drugostupanjske odluke predložio drugostupanjskom sudu da svoju odluku dopuni.

Prijedlog se podnosi prvostupanjskom sudu, koji ga je dužan bez odgode zajedno sa spisom proslijediti drugostupanjskom sudu.

Za taj postupak vrijede ova pravila:

smatralo bi se da je žalitelj odustao u cijelosti ili djelomično od izjavljene žalbe ako ne bi uopće ili ne bi u roku predložio donošenje dopunske drugostupanjske odluke

nepravovremeni prijedlog bio bi dužan odbaciti sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda, odnosno drugostupanjski sud ako bi prvostupanjski sud to propustio učiniti.

Neosnovani prijedlog bilo bi ovlašteno odbiti drugostupanjsko vijeće

U povodu pravovremenog i osnovanog prijedloga sudac izvjestitelj drugostupanjskog suda – ako ocijeni da je to potrebno radi donošenja dopunske drugostupanjske odluke – bio bi ovlašten pribaviti izvještaj o povredama postupka i zatražiti da se radi utvrđivanja tih povreda provedu izviđaji.

Ako bi uz prijedlog za donošenje drugostupanjske odluke bila izjavljena i revizija protiv krnje presude, spis bi trebalo umnožiti i u povodu svakog tih pravnih sredstava provesti odvojeni postupak.

Ako bi žalitelj izjavio reviziju samo zbog razloga zbog kojih se može podnijeti prijedlog za donošenje dopunske odluke, u povodu takve revizije trebalo bi postupiti kao u povodu prijedloga za donošenje dopunske drugostupanjske odluke

Drugostupanjski sud ne bi bio vezan prijedlogom žalitelja u pogledu vrste dopunske odluke koju bi trebalo donijeti.

ŽALBA PROTIV RJEŠENJA

Žalba protiv rješenja je redovan, devolutivan, jednostran i u pravilu suspenzivan pravni lijek protiv rješenja prvostupanjskog suda.

212


--------------------------------------------------------------------

Za režim žalbe protiv rješenja važe ova pravila;

1. žalba protiv rješenja dopuštena je u svim slučajevima osim o onima u kojima je izričito zabranjena

2. kad je dopuštena ona je samostalna, osim u slučajevima kad zakon neposredno ili sud na temelju zakonskog ovlaštenja odredi da je dopuštena samo vezana, nesamostalna žalba

3. kad je dopuštena samostalna žalba, ona je suspenzivna, osim kad zakon neposredno ili sud na temelju zakonskog ovlaštenja, odredi da žalba nije suspenzivna.

Posebna žalba

Ako zakonom nije isključena, ona se u pravilu podnosi samostalno; o njoj se vodi poseban žalbeni postupak.

Nesamostalna ili vezana žalba

Mnoga rješenja koja sud donosi tijekom parnice, naročito ona koja odnose na upravljanje postupkom, nemaju samostalnog značaja. U tim slučajevima rješenje se može pobijati, ali samo u žalbi protiv konačne odluke. Nesamostalna je žalba, dakle, specifičan način kritiziranja obrazloženja konačne odluke.

Isključenje žalbe protiv rješenja

Priroda nekih rješenja je takva da se ne mogu negativno odraziti na pravo stranaka da traže pravnu zaštitu u glavnoj stvari. Takva su naročito rješenja koja se odnose na upravljanje postupkom izvan glavne rasprave. Protiv njih zakon isključuje svaku mogućnost žalbe.

Suspenzivan karakter žalbe protiv rješenja

Ako je protiv rješenja dopuštena samostalna žalba , ona zadržava ovrhu (odnosno općenito djelotvornost) rješenja ako zakon ne propisuje drukčije. U nekim slučajevima zakon prepušta sudu da odluči hoće li oduzeti suspenzivan značaj toj žalbi (npr. protiv rješenja o smetanju posjeda). Ako protiv rješenja nije dopuštena posebna žalba, kao i kad je žalba sasvim isključena , rješenje je odmah ovršno.

Odgovarajuća primjena procesnih pravila o žalbi protiv presude

U postupku u povodu žalbe protiv rješenja treba na odgovarajući način primjenjivati odredbe o žalbi protiv presude.

213


--------------------------------------------------------------------

Odluke drugostupanjskog suda o žalbi protiv rješenja

Žalbeni sud ima ovlaštenja koja mu pripadaju u postupku u povodu žalbe protiv presude. No odlučivanje o osnovanosti žalbe (ne i njezinoj dopuštenosti) regulirano je znatno elastičnije.

IZVANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

REVIZIJA PROTIV PRESUDE

Osnovne karakteristike revizije protiv presude

Revizija protiv presude je izvanredan, samostalan, devolutivan, nesuspenzivan, ograničen i dvostrani pravni lijek stranka zbog povrede zakona protiv pravomoćne presude drugostupanjskog suda donesene u povodu žalbe protiv presude prvostupanjskog suda.

U privrednim sporovima nikad nije ni bila dopuštena. Revizija se može izjaviti u prekluzivnom roku od 30 dana od dana dostave drugostupanjske presude stranci koja ju izjavljuje, neovisno o tome je li prijepis drugostupanjske presude sadržavao uputu o njenom izjavljivanju. Ako stranka ima više punomoćnika rok za izjavljivanje revizije počinje teći od dostave prijepisa drugostupanjske presude jednom od njih, neovisno o tome tko ju je izjavio.

Sudovi nadležni za odlučivanje o reviziji

O reviziji meritorno odlučuje bez održavanja glavne rasprave Vrhovni sud RH. Određene odluke procesnog karaktera može u povodu revizije donositi i sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda, ali i sudac izvjestitelj VSRH, odnosno vijeće toga suda.

Presude protiv kojih se može izjaviti revizija

a) Općenito

Revizija se može izjaviti samo protiv drugostupanjskih (pravomoćnih) presuda. Revizijom se ne može preskakati zakonom utvrđeni redoslijed podnošenja pravnih lijekova. Na nju ima pravo svaka stranka, bez obzira na to je li ona ili njezin protivnik , izjavio žalbu protiv prvostupanjske odluke.

Revizija je u načelu dopuštena protiv svih vrsta drugostupanjskih pravomoćnih presuda, pa i onih koje nisu konačne , dakle i protiv međupresuda. Karakter ograničenog pravnog lijeka ogleda se kod revizije u isključenju odnosno sužavanju kruga mogućih objekata napada. Revizije je isključena u nekim sporovima po vrijednosti odnosno kauzalnom kriteriju. U ostalim sporovima revizija je dopuštena kao tzv. redovna ili kao tzv. izvanredna revizija.

214


--------------------------------------------------------------------

b) Drugostupanjske presude protiv kojih je revizija isključena

U određenim sporovima revizija je isključena po vrijednosnom, a u nekima po kauzalnom kriteriju.

Po vrijednosnom kriteriju revizija je isključena u sporovima male vrijednosti uz stanovite izuzetke određene po kauzalnom kriteriju.

Po kauzalnom kriteriju revizija je npr. isključena u bračnim sporovima, u sporovima s kojim će roditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi, te u sporovima o uzdržavanju maloljetnog djeteta ili djeteta nad kojim roditelj ostvaruje roditeljski skrb nakon punoljetnosti.

c) Redovna revizija

1. Primjenom klasičnog selektivnog kriterija vrijednosti predmeta spora, zakon dopušta reviziju u svim sporovima u kojima u redovnom parničnom postupku vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000.00 kuna, a u postupku pred trgovačkim sudovima 500.000.00 kuna.

2. U nekim sporovima u kojima bi vrijednosni, negativni, selektivni kriterij spriječio reviziju iako se radi o sporovima od posebnog socijalnog značenja, primjenom kauzalnog pozitivnog selektivnog kriterija zakon reviziju ipak dopušta. Tako stranke mogu podnijeti reviziju ako je drugostupanjska presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu. Po kauzalnom kriteriju revizija je dopuštena i protiv drugostupanjske presude o utvrđivanju ili osporavanju majčinstva ili očinstva, te protiv drugostupanjske presude donesene u sporu radi objavljivanja ispravka objavljenje informacije i odgovora.

d) Izvanredna revizija

Da bi izvanredna revizija protiv drugostupanjske presude bila dopuštena, trebaju biti ispunjene dvije negativne i jedna pozitivna pretpostavka, svakako uz ispunjenje ostalih općih pretpostavka o kojima ovisi dopustivost revizije;

1. da drugostupanjska presuda nije donesena u sporu u kojem je revizija isključena

2. da drugostupanjska presuda nije donesena u sporu u kojemu revident protiv nje može izjaviti tzv. redovnu reviziju

3. da je tu reviziju u izreci svoje presude dopustio drugostupanjski sud zato što je ocijenio da odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana koje je naznačio u obrazloženju te presude

Izvanredna revizija je supsidijarna i dopunska u odnosu na redovnu – ona je suvišna u slučajevima u kojima je dopuštena redovna revizija.

Razlozi za reviziju

a) Općenito

215


--------------------------------------------------------------------

Redovnom se revizijom nastoji osigurati zakonitost suđenja u materijalnopravnom i procesnopravnom smislu u konkretnom slučaju, neovisno o načelnim pravnim implikacijama rješavanja pitanja o kojemu ovisi odluka u sporu. Izvanredna je revizija koncipirana kao pravni lijek čija je primarna pravozaštitna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana. Ona nema za neposredni cilj osigurati materijalnopravnu i procesnopravnu zakonitost u konkretnom slučaju-do toga dolazi tek posredno.

b) Redovna revizija

Redovna revizija je ograničeni pravni lijek i s obzirom na razloge zbog kojih se može izjaviti. Namijenjena je sankcioniranju povreda procesnog i materijalnog zakona. Zbog toga se pred revizijski sud ne mogu iznositi problemi isključivo činjenične naravi. No, i u pogledu procesnih povreda postoje određene restrikcije.

Povrede procesnog prava

Apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka:

O saslušanju stranaka O pravu stranke da se u postupku služi svojim jezikom i pismom te da prati tijek postupka

na svom jeziku O stranačkoj i parničnoj sposobnosti te o zastupanju stranaka O javnosti glavne rasprave O formi i sadržaju presude zbog nedostatak o kojima se ona ne može ispitati O prekoračenju tužbenog zahtjeva.

Zbog tih se povreda revizija ne može izjaviti ako su kumulativno ispunjenje ove pretpostavke: prvo-

1. da su počinjene u prvostupanjskom postupku

2. da podnositelj revizije zbog njih nije žalbom pobijao prvostupanjsku presudu

3. da je drugostupanjskom presudom žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

Drugo - Ako je zbog navedenih povreda podnositelj revizije svojom žalbom pobijao prvostupanjsku presudu pa je njegova žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena – one od njih zbog kojih je žalba bila izjavljena postaju i razlog za podnošenje revizije.

Treće - U slučaju u kojemu drugostupanjski sud u povodu žalbe preinači prvostupanjsku presudu - neovisno o tome koja je stranka izjavila žalbu i zbog kojih razloga – sve navedene apsolutno bitne povrede postaju razlog zbog kojeg se revizija može izjaviti. Ipak treba uzeti da bi povreda pravila o stranačkoj i parničnoj sposobnosti te o zastupanju reviziju mogla izjaviti samo ona stranka koje se te povrede tiču.

Četvrto - Zbog navedenih povreda revizija je uvijek dopuštena ako su počinjene u drugostupanjskom postupku. Kad je u pitanju apsolutno bitna povreda počinjena prekoračenjem tužbenog zahtjeva, zbog nje se sada revizija može izjaviti i ako je povreda počinjenja u prvostupanjskom postupku.

Ostale apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, dakle bitne povrede odredaba;

216


--------------------------------------------------------------------

1. o izuzeću i sastavu suda

2. o apsolutnoj nadležnosti

3. o dopustivosti stranačkih dispozicija

4. o donošenju presude na temelju priznanja i odricanja te bog ogluhe i izostanka

5. o pravomoćnosti.

Zbog tih se povreda revizija uvijek može izjaviti neovisno o tome jesu li počinjene u prvostupanjskom ili drugostupanjskom postupku i je li ih stranka koja se na njih poziva izjavila u žalbi protiv prvostupanjske presude.

Zbog relativno bitnih povreda procesnog prava revizija je dopuštena samo ako je takva povreda počinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. O tim povredama žalbeni sud vodi računa samo na zahtjev žalitelja.

Pogrešna primjena materijalnog prava

Pravilo po kojemu se revizija ne može izjaviti zbog pogrešne primjene materijalnog prava protiv drugostupanjske presude kojom se potvrđuje presuda na temelju priznanja i presuda na temelju odricanja samo je prividan izuzetak jer izreka tih presuda nije rezultat sučevog meritornog zaključivanja nego dipozitivnih radnja stranaka. Te se presude mogu pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih je revizija dopuštena te zbog relativno bitnih povreda počinjenih u drugostupanjskom postupku.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zabrana se ne odnosi na činjenice od kojih zavisi primjena procesnog prava. U odnosu na procesna pitanja u reviziji je čak dopušteno iznositi novote.

Razlozi za izvanrednu reviziju

Pretpostavke za dopustivost podnošenja takve revizije su da odluka u sporu ovisi;1. o rješenju nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja koje je2. važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana.

Odluka u sporu ovisila bi o rješenju nekog materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana npr;

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo svoj stav odlučujući o pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a radi se o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

217


--------------------------------------------------------------------

2. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo stav, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita mišljenja, npr. zbog različite interpretacije određenih pravnih norma.

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo stav, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim stavom.

4. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo stav i presuda se drugostupanjskog suda temelji na shvaćanju koje je podudarno s tim stavom, ali drugostupanjski sud smatra da bi – osobito uvažavajući pravne argumente iznesene tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi, promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim izvorima prava te judikaturu Ustavnog suda ili Europskog suda za ljudska prava- trebalo preispitati ustaljenu sudsku praksu.

Slučajevi u kojima bi odluka u sporu ovisila o rješenju nekog procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana bili bi slični onima u kojima bi ta odluka ovisila o rješenju nekog materijalnopravnog pitanja. Ipak reviziju ne bi trebalo dopustiti o pitanjima koja se ne tiču neke apsolutno ili relativno bitne povrede zbog koje je revizija inače dopuštena.

Iznošenje novota

Iznošenje novota dopušteno je samo ako se one odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti.

Granice ispitivanja drugostupanjske odluke

a) Općenito

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga na određeni način navedenih u reviziji. To pravilo vrijedi i za redovnu i za izvanrednu reviziju.

Ako podnositelj revizije ne bi u svojoj reviziji naznačio u kojem dijelu pobija drugostupanjsku presudu, dio koji pobija trebalo bi utvrditi primjenom pravila o pravnom interesu. To znači da bi trebalo uzeti da se drugostupanjska presuda pobija u onom dijelu u kojem je nepovoljna za revidenta jer ju on ne bi imao pravnog interesa pobijati u djelu koji bi za njega bio povoljan.

b) Redovna revizija

Revizijski sud ovlašten je paziti samo na one razloge zbog kojih je revizija dopuštena ako se na njih revident određeno pozvao.

c) Izvanredna revizija

Izvanredna revizija dopuštena je samo zbog materijalnopravnih i procesnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana zbog kojih ju je drugostupanjski sud dopustio.

218


--------------------------------------------------------------------

U pobijanom dijelu, odnosno u dijelu koji se može pobijati izvanrednom revizijom, revizijski bi sud mogao ispitivati pobijanu presudu samo zbog onog od materijalnopravnih ili procesnopravnih pitanja zbog kojih je dopuštena, na koje se kao na razlog za reviziju revident izrijekom pozvao.

Postupak u povodu revizije

Nakon Novele 2003. u revizijskom postupku sudjeluju tri suda: prvostupanjski – ovlašten da primi reviziju, da ispita njezinu podobnost, da poduzme što je potrebno radi otklanjanja njezine nepotpunosti, da se osvrne na istaknute procesne povrede i da radi njihovog utvrđivanja po potrebi poduzme određene izviđaje, da reviziju dostavi protivniku, da je odbaci ako za to postoje razlozi i ovlaštenja, da čitav spis uputi izravno revizijskom sudu uz obavijest o tome drugostupanjskom sudu ; drugostupanjski – ovlašten i dužan da svoje izvješće o mogućim povredama postupka pred tim sudom izravno uputi revizijskom sudu, revizijski – ovlašten da odluči o reviziji.

Podnositelj revizije može odustati od pravnog lijeka do donošenja revizijske odluke, a izjavu o odustanku ne može opozvati.

Nepravovremena, nepotpuna, nedopuštena i neobrazložena revizija

Revizija je nepravovremena ako je podnesena nakon proteka zakonskog roka za njezino podnošenje.Revizija treba sadržavati: sve što i žalba: oznaku presude protiv koje se podnosi i dijela koji se pobija, razloge i potpis podnositelja. Ako se iz podnesene revizije ne može utvrditi koja se (drugostupanjska) presuda pobija ili ako revizija nije potpisana (nepotpuna revizija), prvostupanjski je sud dužan rješenjem pozvati podnositelja revizije da u određenom roku dopuni ili ispravi reviziju podneskom ili na zapisnik kod tog suda.

Revizija je nedopuštena ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravnog interesa za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može izjaviti. Revizija nije obrazložena ako u njoj stranka nije određeno navela razloge zbog kojih je izjavljuje.

Postupak pred prvostupanjskim sudom

Redovna i izvanredna revizija podnose se prvostupanjskom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sudove i protivnu stranku. Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu reviziju dužan je odbaciti rješenjem sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda, bez održavanja ročišta. Isto se odnosi i na reviziju koja nije obrazložena, i to bez pozivanja stranke da je dopuni.

Ako prvostupanjski sud odbaci reviziju, o žalbi protiv njegovog rješenja odlučuje drugostupanjski sud. Ako ovaj potvrdi rješenje o odbacivanju revizije, protiv takvog drugostupanjskog rješenja, revizija je uvijek dopuštena.

Postupak pred drugostupanjskim sudom

Drugostupanjski sud kojemu je prvostupanjski sud dostavio primjerak revizije i odgovora na reviziju, ako je podnesen, dužan je izraditi izvještaj o mogućim povredama postupka pred tim sudom i izravno ga uputiti revizijskom sudu.

219


--------------------------------------------------------------------

Postupak pred revizijskim sudom

Kad spisi s revizijom stignu revizijskom sudu, odredit će se sudac izvjestitelj. Nepravodobnu, nepotpunu, nedopuštenu ili neobrazloženu reviziju dužan je i ovlašten odbaciti sudac izvjestitelj revizijskog suda, ako to u granicama svojih ovlaštenja nije učinio prvostupanjski sud. Sudac izvjestitelj ovlašten je odbaciti izvanrednu reviziju i ako utvrdi da je ona izjavljena zbog pravnog pitanja zbog kojeg nije dopuštena. Ako sudac izvjestitelj ne odbaci reviziju, nju bi moglo iz istih razloga odbaciti vijeće.

O reviziji odlučuje vijeće Vrhovnog suda bez održavanja ročišta za raspravu na nejavnoj sjednici vijeća. Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Odluke revizijskog suda

Revizijski sud ovlašten je donositi slijedeće odluke: odbaciti reviziju kao nepotpunu, nepravovremenu ili nedopuštenu, odbiti reviziju kako neosnovanu, ukinuti drugostupanjsku, a po potrebi i presudu prvostupanjskog suda i predmet vratiti nadležnom sudu na ponovno suđenje, ukinuti napadanu i prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu, preinačiti napadanu i prvostupanjsku presudu.I revizijski sud je vezan zabranom reformacije in pejus.

Postupak nakon odluke revizijskog suda

Odluka revizijskog suda dostavlja se izravno prvostupanjskom sudu. Primjerak odluke dostavlja se i drugostupanjskom sudu. U slučajevima u kojima bi revizijski sud ukinuo samo drugostupanjsku presudu, prvostupanjski bi sud bio dužan – nakon što strankama dostavi odluku revizijskog suda – predmet proslijediti drugostupanjskom sudu radi ponovnog odlučivanja u povodu žalbe.

Vezanost prvostupanjskog odnosno drugostupanjskog suda pravnih shvaćanjima revizijskog suda

Sud kojemu je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska , odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda.

REVIZIJA PROTIV RJEŠENJA

Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je;

1. postupak pravomoćno završen2. u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude, dakle protiv

rješenja koje dovodi do prestanka litispendencije u određenoj stvari.

Sporovi u kojima revizija protiv rješenja nije dopuštena

220


--------------------------------------------------------------------

Tako revizija nije dopuštena:

- protiv rješenja donesenih u sporovima u kojima je ona uopće isključena, npr. u parnicama zbog smetanja posjeda, te u sporovima male vrijednosti. Međutim revizija bi bila dopuštena i u tim sporovima protiv procesnih rješenja protiv kojih je uvijek dopuštena.- protiv rješenja u sporovima u kojima se ne bi mogla izjaviti ni revizija protiv presude s obzirom na vps-protiv rješenja u sporovima u kojima nije dopuštena redovna revizija, osim ako je drugostupanjski sud, u takvim sporovima u kojima je to ovlašten učiniti, nije dopustio u izreci svoga rješenja kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsko rješenje, odnosno kojim je preinačio prvostupanjsko rješenje, i to zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana naznačenog u obrazloženju drugostupanjskog rješenja.

Drugostupanjska rješenja protiv kojih je revizija uvijek dopuštena

Zakon određuje da će redovna revizija protiv određenih drugostupanjskih konačnih pravomoćnih rješenja biti dopuštena i onda kada s obzirom na vps revizija protiv presude ne bi bila dopuštena.

To će biti u dva slučaja:

1. protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se podnesena žalba odbacuje2. protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se potvrđuje rješenje prvostupanjskog suda o odbacivanju revizije.

Pravila postupka

U postupku u povodu revizije protiv rješenja treba na odgovarajući način primjenjivati odredbe o reviziji protiv presude, a ne možda o žalbi protiv rješenja.

PONAVLJANJE POSTUPKA

Prijedlog za ponavljanje postupka je ograničen, izvanredni pravni lijek stranaka protiv sudskih odluka kojima je postupak pravomoćno završen, bez obzira na to je li do pravomoćnosti došlo nakon korištenja redovnih pravnih lijekova ili nezavisno od njih. Prijedlog za ponavljanje postupka je nesuspenzivan, u pravilu remonstrativan, dvostran pravni lijek (devolutivan samo kad se razlog za ponavljanje tiče postupka pred višim sudom) dopušten zbog određenih procesnih povreda i zbog običnih i određenih kvalificiranih novota..

221


--------------------------------------------------------------------

Pravna priroda ponavljanja postupka

Prethodno uklanjanje pravomoćne odluke neophodna je pretpostavka za mogućnost ponovnog suđenja u istoj stvari. Odatle je ponavljanje postupka složen institut. U prvom dijelu postupka raspravlja se i odlučuje o osnovanosti razloga za ponavljanje pa se u pozitivnom slučaju donosi odluka o ukidanju pravomoćne odluke – judicium rescindens (odluka kojom se ukida odluka napadana pravnim lijekom). Ova odluka ima konstitutivan značaj ; djeluje ex tunc – kao da pravomoćna odluka nije ni bila donesena. Ako se ovaj prvi stadij ponavljanja završi uspješno za predlagatelja , dolazi do drugog , u kojem se ponovno raspravlja i odlučuje o tužbenom zahtjevu o kojemu je već bilo suđeno- judicium rescissorium sive restitutorium (odluka kojom se nadomješta, nakon ponovnog raspravljanja o tužbenom zahtjevu, odluka koja je bila ukinuta u povodu pravnog lijeka).

Postupak ponavljanja pokreće se samo na prijedlog ovlaštene stranke. Podnositelj prijedloga može od njega odustati sve dok sud o njemu ne donese odluku. Sud je ovlašten odlučivati samo o onim razlozima za ponavljanje na koje se predlagatelj poziva. Teret dokazivanja pada na predlagatelja.

Pretpostavke za dopustivost ponavljanja regulirane su prisilnim propisima. Zbog toga u stadiju u kojem se odlučuje o osnovanosti prijedloga za ponavljanje nema mjesta sudskoj nagodbi, ni odluci zbog ogluhe ili izostanka, ni odluci na temelju priznanja ili odricanja, a ni mirovanju postupka.

Predmet ponavljanja postupka

Prijedlogom za ponavljanje postupka može se tražiti ponavljanje onih postupaka koji su završeni pravomoćnom sudskom odlukom. To može biti presuda i rješenje. Prijedlogom za ponavljanje postupka mogu se napadati i presuda na temelju priznanja i presuda na temelju odricanja, kao i presuda zbog ogluhe i presuda zbog izostanka, ali ne u okvirima koji bi bili širi od onih u kojima se ove odluke mogu napadati redovnim pravnim lijekovima.

Obzirom je pravomoćnom međupresudom završen postupak o osnovanosti tužbenog zahtjeva, i protiv nje se može tražiti ponavljanje postupka.

Pretpostavke za traženje ponavljanja postupka

Pored općih procesnih pretpostavaka, za dopustivost traženja ponavljanja postupka trebaju se ispuniti i neke posebne;

1. da prijedlog udovoljava posebnim pravilima s obzirom na formu i sadržaj2. da se ponavljanje traži protiv odluke protiv koje je traženje dopušteno3. da prijedlog bude podnesen u zakonskom roku4. da bude zasnovan na razlozima zbog kojih se ponavljanje postupka može tražiti5. da u pogledu razloga zbog kojih se ponavljanje traži postoje specifične pretpostavke.

Predlagatelj mora imati pravni interes za traženje ponavljanja postupka. Procesna legitimacija za traženje ponavljanja pripada u prvom redu osobama koje su u pravomoćno završenoj parnici tretirane kao parnične stranke, zatim njihovim univerzalnim nasljednicima i svim trećim osobama na koje se pravomoćnost odluke odnosi jednako kao i na parnične stranke. Prvenstveno potencijalnim jedinstvenim suparničarima , ali i običnim umješačima koji su stupili u parnicu do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu.

Razlozi za ponavljanje postupka

222


--------------------------------------------------------------------

Razlozi zbog kojih se ponavljanje može tražiti svrstavaju se u tri grupe:

(1) zbog nekih naročito teških povreda procesnog prava,

(2) zbog nekih kaznenih djela koja su mogla biti od utjecaja na sadržaj pravomoćne odluke i

(3) zbog novih činjenica ili novih dokaza na osnovi kojih je za stranku koja traži ponavljanje mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku

Ponavljanje postupka ne može se tražiti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ni promjena sudske prakse u primjeni prava nije razlog za ponavljanje, ali ni drugačija sudska praksa.

Povreda odredaba parničnog postupka kao razlozi za ponavljanje postupka

Ponavljanje se može tražiti samo zbog nekih najtežih razloga apsolutne ništavosti. Ove povrede zadržavaju svoj apsolutni značaj; predlagatelj nije dužan dokazati uzročnu vezu između povrede i pravilnosti odnosno zakonitosti pravomoćne odluke koja je za njega nepovoljna.

Ponavljanje se može tražiti zbog slijedećih razloga apsolutne ništavosti

ako je u donošenju odluke sudjelovao sudac koji je po zakonu morao biti izuzet, odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet

ako predlagatelju ponavljanja nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostave , nije bila pružena mogućnost raspravljanja pred sudom

ako je u postupku kao tužitelj ii tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice odnosno obavljanje pojedinih radnja u postupku nije bilo naknadno odobreno

ako stranka stekne mogućnost da upotrijebi pravomoćnu odluku suda koja je prije među istim strankama donesena o istom zahtjevu.

Ponavljanje postupka zbog povrede pravila o izuzeću, o obostranom saslušanju stranaka, o stranačkoj i parničnoj sposobnosti te o zastupanju stranaka ne može se tražiti ako je taj razlog već bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem postupku. Ponavljanje postupka zbog povrede pravila o izuzeću i zbog povrede pravila o pravomoćnosti može se tražiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te okolnosti iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom odlukom. Neće biti mjesta ponavljanju zbog preegzistentne pravomoćnosti ni kad proteknu rokovi za traženje ponavljanja. U oba slučaja treba uzeti da će važiti kasnija od dviju pravomoćnih presuda u istoj stvari jer se tada više ne može postići njezino ukidanje.

Kaznena djela kao razlozi za ponavljanje postupka

223


--------------------------------------------------------------------

Ponavljanje se može tražiti i kad se odluka suda zasniva na nekom kaznenom djelu. Između kaznenog djela i sadržaja presude treba postojati uzročna veza.

Ponavljanje se može tražiti:

ako se odluka zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka

ako se odluka zasniva na ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistiniti sadržaj

ako je do odluke došlo zbog kaznenog djela suca, zastupnika stranke, protivne stranke ili koje treće osobe.

Postojanje ovih kaznenih djela dokazuje se pravomoćnom kaznenom presudom. No, ako se protiv počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak (npr. zbog njegove smrti, zastare i sl.) parnični sud koji odlučuje o prijedlogu za ponavljanje ovlašten je o postojanju kaznenog djela odlučivati kao o prethodnom pitanju.

Nove činjenice i novi dokazi kao razlog za ponavljanje postupka

Ponavljanje postupka se zbog novih činjenica i novih dokaza može tražiti zbog:

o promjene osnove za rješavanje prethodnog pitanja

o običnih nekvalificiranih novota.

Ponavljanje se može tražiti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovi kojih je za predlagatelja mogla biti donesena povoljnija odluka da su te novote bile upotrijebljene u prijašnjem postupku. Pod pojmom "nove činjenice" zbog kojih se može tražiti ponavljanje postupka smatramo samo one koje su mogle nastati do zaključenja glavne rasprave jer su samo one mogle biti iznesene (upotrijebljene) u prijašnjem postupku.

Treba uzeti da je za "nove dokaze" svejedno kada su oni nastali. Bitno je da se oni odnose na činjenice koje se kao novote mogu isticati u prijedlogu za ponavljanje postupka. Novote ne smiju biti takve da mijenjaju identitet spora jer u takvom slučaju nema mjesta ponavljanju postupka, već pokretanju nove parnice.

Oba iznesena razloga (promjena osnove za rješavanje prethodnog pitanja i nekvalificirane novote) mogu poslužiti kao osnova za traženje ponavljanja samo ako ih predlagatelj bez svoj krivnje nije mogao iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom odlukom. Pravo na traženje ponavljanja ima samo stranka koja može učiniti vjerojatnim da je u prethodnom postupku bila lojalna. Razlozi za ponavljanje postupka okončanog presudom na temelju priznanja, presudom na temelju odricanja, presudom zbog ogluhe i presudom zbog izostanka

Postupak pravomoćno završen presudom na temelju priznanja, presudom na temelju odricanja, presudom zbog ogluhe i presudom zbog izostanka ne može se ponoviti zbog toga što je naknadno izmijenjena osnova za rješavanje prethodnog pitanja te zbog nekvalificiranih novota.

Iznimno, postupak pravomoćno završen presudom na temelju priznanja i presudom na temelju odricanja može se ponoviti zato što je izjava o priznanju, odnosno odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare. Iz potonjeg razloga ne može se zahtijevati ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem postupku.

224


--------------------------------------------------------------------

Nadalje, ponavljanje postupka zbog navedenih mana volje može se dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla iznijeti taj razlog prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom, dakle najkasnije u žalbi.

Rokovi za traženje ponavljanja postupka

Pravo na traženje postupka ograničeno je jednim subjektivnim i jednim objektivnim rokom. Subjektivni rok iznosi 30 dana , a računa se od dana kada je stranka saznala za postojanje razloga za ponavljanje postupka, odnosno kada je stekla mogućnost da takav razlog iskoristi. Za svaku novotu teče novi samostalni rok. Objektivni rok traje 5 godina i računa se od dana pravomoćnosti odluke. Uvažavajući težinu povrede pravila o saslušanju stranaka, o stranačkoj i parničnoj sposobnosti, te o zastupanju stranaka, zakon određuje da pravo na traženje ponavljanja zbog ovih razloga nije ograničen objektivnim rokom. Ponavljanje se može, prema tome, tražiti bilo kada ako još teče subjektivni rok od trideset dana.

Prijedlog za ponavljanje postupka

Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se uvijek sudu koji je donio odluku u prvom stupnju. Zbog nepotpunog prijedloga sud je dužan pozvati podnositelja da ga dopuni.

Nadležnost suda

Za odlučivanje o prijedlogu za ponavljanje postupka je nadležan sud koji je donio odluku u prvom stupnju. Izuzetno, ako se razlog za ponavljanje odnosi isključivo na postupak pred višim sudom, o prijedlogu odlučuje taj sud. No, i u tom slučaju ročište za raspravljanje o osnovanosti prijedloga obavlja se pred sucem pojedincem odnosno pred predsjednikom vijeća prvostupanjskog suda. Pravila o nadležnosti isključive su prirode te stranke nisu ovlaštene zaključiti ugovor o prorogaciji.

Pripremni postupak. Ispitivanje procesnih pretpostavaka i dostava prijedloga protivniku.

Zadatak je pripremnog postupka da utvrdi je li prijedlog za ponavljanje podoban za meritorno razmatranje (pravovremen, potpun i dopušten) – jesu li ispunjene opće i posebne procesne pretpostavke za traženje ponavljanja.

Nepotpun je prijedlog koji ne sadrži:

oznaku odluke koja se pobija

potpis podnositelja

225


--------------------------------------------------------------------

zakonsku osnovu za ponavljanje

iz kojeg ne proizlazi da je prijedlog podnesen u zakonskom roku

u kojemu nisu navedeni dokazi kojima se potkrepljuju navodi predlagatelja.

Prijedlog koji nema ovih elemenata treba odbaciti. No mora biti mjesta primjeni općih pravila o ispravljanju i dopunjavanju podneska.

Raspravljanje o osnovanosti prijedloga za ponavljanje postupka. Judicium rescindens.

Zadatak je suda da ispita je li prijedlog za ponavljanje postupka meritorno osnovan. O prijedlogu se odlučuje na osnovi usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja na posebnom ročištu koje se drži pred sucem pojedincem odnosno predsjednikom vijeća prvostupanjskog suda , osim ako raspravljanje o prijedlogu nije spojeno s raspravljanjem o glavnoj stvari koja spada u nadležnost vijeća. U tom slučaju se i raspravljanje o osnovanosti prijedloga održava pred vijećem.

Ročište će se održati i ako izostanu obje stranke. Svojim dispozicijama stranke ne mogu dovesti do mirovanja postupka. Na ročištu se raspravlja samo u granicama razloga koji su u prijedlogu navedeni. O osnovanosti prijedloga za ponavljanje postupka raspravlja se u pravilu odvojeno od raspravljanja o glavnoj stvari. No ako se ponavljanje traži na temelju novota koje ne predstavljaju neki od kvalificiranih razloga, osnovanost prijedloga zavisi od uspjeha u dokazivanju da bi iznesene novote mogle uzrokovati donošenje odluke koja bi za predlagatelja bila povoljnija od one koju pobija.

Naprotiv, ako se ponavljanje traži zbog nekog kvalificiranog razloga , postupak radi ispitivanja osnovanosti prijedloga svodi se u pravilu na to da se utvrdi postojanje kvalificiranih okolnosti , bez potrebe da se ispituje jesu li ti razlozi, odnosno njihovo otklanjanje u stanju uzrokovati donošenje povoljnije odluke za predlagatelja. Stoga nema ni potrebe za zajedničkim raspravljanjem i o glavnoj stvari.

U rješenju kojim se ponavljanje dopušta izreći će se da se ukida odluka donesena u prijašnjem postupku., to rješenje ima konstitutivan značaj (judiciuim rescindedns).

Ako se razlog za ponavljanje postupka odnosi isključivo na postupak pred višim sudom, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda će, nakon održanog ročišta za raspravljanje o prijedlogu za ponavljanje postupka – ne donoseći meritornu odluku - dostaviti predmet tom višem sudu, da taj sud odluči o osnovanosti prijedloga. Viši sud donosi odluku bez prethodnog održavanja raspravnog ročišta.

Ponovno raspravljanje o glavnoj stvari

Ponovno raspravljanje o glavnoj stvari moguće je ako sud donese odluku kojom se ponavljanje dopušta i ukida odluka donesena u prijašnjem postupku. Kad viši sud ustanovi da radi donošenja ponovne odluke o glavnoj stvari nije potrebno održati novu glavnu raspravu, a niti predmet vratiti drugostupanjskom sudu na postupak, donijet će novu odluku o glavnoj stvari.

Ponavljanje postupka u povodu konačne presude Europskog suda o povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode

Osnovna je pretpostavka za dopustivost podnošenja zahtjeva za izmjenu odluke kojom je povrijeđeni ljudsko pravo ili temeljna sloboda da je Europski sud konačnom presudom utvrdio

226


--------------------------------------------------------------------

povredu takvog prava ili slobode zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih protokola uz tu Konvenciju, koje je RH ratificirala. Tu povredu treba utvrditi u odluci Europskog suda donesenoj protiv RH u postupku koji je inicirala neka od stranaka pred hrvatskim sudom u kojemu je došlo do te povrede.

Zahtjev se mora podnijeti u (prekluzivnom) roku od 30 dana od konačnosti presude Europskog suda, zapravo u roku 30 dana od dostave tog judikata stranci u čiju je korist donesena. Zahtjev se podnosi sudu RH koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojem je donesena odluka u kojoj je došlo do povrede ljudskog prava ili temeljne slobode. U ponovljenom postupku sudovi u RH dužni su poštovati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda kojom je utvrđena povreda ljudskog prava i temeljne slobode.

ODNOS IZMEĐU IZVANREDNIH PRAVNIH LIJEKOVA

1. Ako u roku za izjavljivanje revizije stranka podnese prijedlog za ponavljanje postupka samo zbog razloga zbog kojih bi mogla izjaviti i reviziju - smatrat će se da je izjavila reviziju, ako je izjavljivanje revizije dopušteno. Pravilo vrijedi mutatis mutandis i kad stranka podnese samo prijedlog za ponavljanje postupka – tada će se s njim postupati kao da je izjavljena revizija.

2. Ako stranka izjavi reviziju zbog procesne smetnje zbog koje se revizija može podnijeti, a istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za ponavljanje zbog bilo kojeg dopuštenog razloga - prednost ima revizija pa će sud prekinuti postupak u povodu prijedloga za ponavljanje do završetka postupka po reviziji.

3. ako stranka izjavi reviziju zbog bilo kojeg razloga osim zbog procesne smetnje, a istovremeno ili nakon toga podese prijedlog za ponavljanje zbog toga što se odluka temelji na kaznenom djelu čije je izvršenje potkrijepljeno pravomoćnom presudom u kaznenom postupku – prednost ima ponavljanje pa će sud prekinuti postupak po reviziji do završetka postupka u povodu prijedloga za ponavljanje. Pravilo vrijedi i kad je redoslijed obrnut.

4. za ostale slučajeve u kojima stranka izjavi reviziju, a istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za ponavljanje postupka, zakon nema pravila - sud će odlučiti koji će postupak nastaviti, a koji prekinuti, uzimajući u obzir sve okolnosti, a osobito razloge zbog kojih su oba pravna lijeka podnesena i dokaze koje su stranke predložile.

U ostalim slučajevima u kojima stranka prethodno podnese prijedlog za ponavljanje postupka, a zatim izjavi reviziju - sud će, u pravilu, prekinuti postupak po reviziji do završetka postupka u povodu prijedloga za ponavljanje postupka, osim ako ustanovi da postoje ozbiljni razlozi za to da postupi drugačije.

V.POSEBNI POSTUPCI

U parnicama za koje važe posebna procesna pravila, opća pravila Zakona o parničnom postupku primjenjuju se kao supsidijarni izvor prava – ako u pravilima za posebni postupak nema propisa koji na drukčiji način reguliraju sadržaj i djelovanje procesnih instituta. Značaj primarnog izvora ima lex specialis, značaj sekundarnog izvora ima lex generalis.

227


--------------------------------------------------------------------

Klasifikacija posebnih postupaka

1. posebni postupci u obiteljskim sporovima

a) osnove i zajednička pravila za obiteljske sporove

b) bračni sporovi

c) paternitetski i maternitetski sporovi

d) sporovi o povjeravanju djece roditeljima, o roditeljskoj skrbi i o uzdržavanju

2. posebni postupci u sporovima o posebnim imovinskim odnosima

a) sporovi pred trgovačkim sudom

b) sporovi u parnicama iz radnih odnosa

c) sporovi u parnicama zbog smetanja posjeda

d) izdavanje platnog naloga

e) sporovi male vrijednosti

3. posebni postupci zbog specifičnog socijalnog značaja spornog odnosa

a) sporovi radi zaštite prava potrošača

b) sporovi u vezi s najmom stanova

c) sporovi u vezi s javnim priopćavanjem

d) sporovi nastali zbog zabrane djelovanja udruga

e) sporovi zbog nepoštenog tržišnog natjecanja

4. alternativne metode za rješavanje sporova

a) opće karakteristike alternativnih metoda rješavanja sporova

b) arbitraža

c) arbitraža u radnim sporovima

d) mirenje, koncilijacija, posredovanje.

POSEBNI POSTUPCI U OBITELJSKIM SPOROVIMA

OSNOVE I ZAJEDNIČKA PRAVILA ZA OBITELJSKE SPOROVE

Ustavne i zakonske osnove uređenja postupka u obiteljskim sporovima

Obitelj je pod osobitom zaštitom države (čl. 61/1 URH). U obiteljskim sporovima na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako Obiteljskim zakonom

228


--------------------------------------------------------------------

nije drugačije određeno. U obiteljskim stvarima primjenjuju se i odgovarajuće odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima.

Posebna zaštita djece i drugih osoba

Posebna zaštita koja se u obitelji i društvu osigurava djeci i drugim osobama nesposobnim za samostalan život jedno je od temeljnih načela hrvatskog pravnog poretka - načelo socijalne zaštite – koje se odražava u više pravnih oblasti (u obiteljskom pravu, u oblasti socijalne zaštite i dr.).

Zastupanje nesposobnih stranaka

Ako tijekom postupka sud posumnja da se stranka nije u stanju sama brinuti o svojim pravima i interesima i da bi je zbog toga trebalo lišiti poslovne sposobnosti i postaviti joj skrbnika , dužan je o tome izvijestiti Centar za socijalnu skrb i nadležni sud radi pokretanja odgovarajućeg postupka. Sud je dužan prekinuti postupak dok se ne provede postupak radi lišenja poslovne sposobnosti i postavi skrbnik, odnosno dok ga nadležni sud ili Centar za socijalnu skrb ne obavijesti o obustavi postupka. Za vrijeme prekida mogu se poduzimati samo radnje za koje prijeti opasnost od odgode.

U navedenim slučajevima sud može postaviti privremenog zastupnika svakoj stranci u postupku - ako se za to ispune zakonom predviđeni uvjeti. U statusnim stvarima sud može dopustiti da radi ostvarenja svojih prava i interesa pojedine radnje u postupku poduzima i stranka koja nema poslovne ili parnične sposobnosti ako je u stanju shvatiti značenje i pravne posljedice tih radnja.

Ograničenje dispozicija stranaka

U statusnim stvarima i u stvarima uzdržavanja maloljetnog djeteta ili (punoljetnog) djeteta nad kojim roditelji ostvaruju socijalnu skrb, stranke se u postupku pred sudom ne mogu odreći svojih zahtjeva, priznati zahtjev protivne stranke, niti se nagoditi. U tim stvarima sud je ovlašten utvrđivati i činjenice koje stranke nisu iznijele, a može odlučiti da se dokazuju i činjenice koje među strankama nisu sporne; dakle, priznanju činjeničnih navoda protivnika ne pridaje se značaj dispozitivne parnične radnje. Zbog toga nema mogućnosti izricanja presude na temelju priznanja, presude na temelju odricanja , presude zbog izostanka te presude zbog ogluhe.

U postupku o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, o roditeljskoj skrbi i o mjerama za zaštitu prava i dobrobiti djeteta, te o uzdržavanju maloljetnog djeteta ili djeteta nad kojim roditelji ostvaruju roditeljsku skrb nakon punoljetnosti sud nije vezan zahtjevima stranaka.

Isključenje javnosti

U postupcima u kojima sud odlučuje o statusnim stvarima- bračnim, paternitetskim i maternitetskim sporovima, sporovima o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, o roditeljskoj skrbi te o mjerama za zaštitu prava i dobrobiti djeteta - javnost je po zakonu isključena zato što se u tim stvarima raspravlja o činjenicama koje predstavljaju osobnu tajnu stranaka ili o činjenicama čije javno iznošenje ne bi bilo u skladu s pravilima morala. Isključenje se ne odnosi na tzv. užu javnost. Povreda pravila o isključenju javnosti može imati samo značenje razloga relativne ništavosti.

229


--------------------------------------------------------------------

Troškovi u posebnim postupcima

O troškovima postupka u statusnim stvarima sud odlučuje slobodno vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka. U odnosu na Centar za socijalnu skrb primjenjuju se odredbe o troškovima postupka koja važe za sudjelovanje državnog odvjetnika u parnici.

Stvarna i mjesna nadležnost

Općinski sudovi su stvarno nadležni u obiteljskim sporovima. Mjesna nadležnost uređena je ZPP-om.

Hitnost u postupanju

U tim se postupcima prvo ročište mora održti u roku od 15 dana od dana kada je tužba (sporazumni zahtjev) ili prijedlog primljen u sudu. Upravo zbog toga u tim postupcima sud neće posebno dostavljati tuženiku tužbu na odgovor, već će mu tužbu dostavljati zajedno s pozivom za ročište. O žalbi protiv odluke donesene u prvostupanjskom postupku sud drugog stupnja dužan je donijeti odluku u roku 30 dana od dana primitka žalbe.

BRAČNI SPOROVI

Bračni su sporovi oni u kojima se traži da se postojeći status bračnih drugova izmijeni razvodom ili poništajem braka te sporovi u kojima se traži da se utvrdi da određeni odnos predstavlja brak ili da određeni odnos ne predstavlja bračni odnos (utvrđenje postojanja ili nepostojanja braka). Za bračni spor je bitno da u njemu kao stranke moraju sudjelovati bračni drugovi odnosno osobe za koje se tvrdi da su bračni drugovi ili za koje se tvrdi da nisu bračni drugovi (nužne stranke) i to bilo kao suprotne stranke u parnici (tužitelj i tuženik; izuzetno kao podnositelji sporazumnog zahtjeva) bilo kao pasivni, jedinstveni i nužni suparničari, u parnici pokrenutoj tužbom neke treće osobe.

Sporovi radi razvoda braka

Bračni su sporovi oni u kojima se razvod braka traži tužbom ili sporazumnim zahtjevom za razvod braka. Tužba (zahtjev) za razvod i presuda kojom se brak razvodi konstitutivne su naravi. Sud konstitutivnom presudom razvodi brak.

Sporovi za poništaj braka

230


--------------------------------------------------------------------

Bračni su sporovi i oni u kojima se tužbom traži poništaj braka zbog uzroka apsolutne ili relativne ništavosti. Tužba za poništaj i presuda kojom se brak poništava konstitutivne su naravi. Pored bračnih drugova , ove parnice u nekim slučajevima mogu pokrenuti i treće osobe koje imaju pravni interes da brak bude poništen te Centar za socijalnu skrb. Poništaj braka zaključenog s maloljetnikom bez odobrenja suda mogu u određenim situacijama tražiti i roditelji maloljetnog supruga.

Ako parnicu pokreće treći koji nije bračni drug, u toj parnici bračni drugovi sudjeluju kao pasivni , materijalni , jedinstveni i nužni suparničari.

Sporovi radi utvrđenja postojanja ili nepostojanja braka

Bračni su sporovi i oni u kojima se u tužbi traži da se utvrdi postojanje odnosno nepostojanje određenog bračnog odnosa. Tužba i presuda u ovom bračnom sporu imaju deklaratoran značaj. Pravo na tužbu pripada Centru za socijalnu skrb i svakoj osobi koja za to ima pravni interes.

Postojanje bračnog odnosa – ako je on od prejudicijelnog značenja za odluku o tužbenom zahtjevu – ne može se rješavati po pravilima o rješavanju prejudicijelnih pitanja na način da shvaćanje suda o tom pitanju ima značenje samo u parnici u kojoj je zauzeto. Traži se da se vodi samostalna parnica – do čijeg okončanja treba prekinuti postupak o glavnoj stvari – u kojoj će pitanje postojanja braka biti glavni predmet spora. Predmet spora je zahtjev da se utvrdi da određeni brak postoji, odnosno da se utvrdi da između određenih osoba braka nema.

Relativna nadležnost i sastav suda u bračnim sporovima

Za suđenje u bračnim sporovima u RH nadležni su općinski sudovi. U bračnim sporovima mjesno je pored suda opće mjesne nadležnosti za tuženika, nadležan elektivno i sud na čijem su području bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište. Ako bračni drugovi nisu imali posljednje zajedničko prebivalište u RH i ako tuženik nema prebivalište odnosno boravište u RH , a za suđenje je nadležan hrvatski sud , mjesno je nadležan sud na čijem području tužitelj ima prebivalište odnosno boravište. Ako ni tužitelj nema općemjesne nadležnosti u RH , VSRH odredit će po pravilima o ordinaciji koji će hrvatski sud biti mjesno nadležan. Te sporove u prvom stupnju sudi sudac pojedinac.

Centar za socijalnu skrb u bračnom sporu

Centar za socijalnu skrb ovlašten je tražiti da se utvrdi da brak postoji ili da ne postoji. Ovlašten je tražiti i poništaj braka. U sporovima koje pokreće kao tužitelj , Centar za socijalnu skrb ima položaj stranke; on se «kao stranka» može pridružiti i postupku koji je pokrenula druga osoba ako je i sam ovlašten pokrenuti taj postupak. Tim sporovima može se pridružiti i kao specifični umješač.

Punomoćnici u bračnim sporovima

Ako tužbu u bračnom sporu podnosi punomoćnik, u punomoći se mora izričito navesti koju tužbu može punomoćnik podnijeti.

Sporazumni zahtjev za razvod braka

231


--------------------------------------------------------------------

Sud je dužan razvesti brak i ako oba bračna druga to sporazumno zahtijevaju. Ipak će se presuda o razvodu braka i u tom slučaju moći pobijati zbog svih žalbenih razloga jer nisu propisana nikakva ograničenja.

Preinaka tužbe

Promjena, dopuna ili ispravljanje navoda koji su tužbena osnova ne tretira se kao preinaka tužbe ako se zbog toga ne izmijeni i tužbeni zahtjev. Do preinake tužbe dolazi samo kad se mijenjaju stranke o čijem se bračnom odnosu radi te kada se – u vezi ili nezavisno od promjene činjenične osnove – mijenja tužbeni zahtjev, pa se npr. umjesto zahtjeva da se brak razvede , u preinačenoj tužbi traži da se taj isti brak poništi.

Litispendencija

Specifično ovlaštenje dvostruke litispendencije ograničeno je u tom smislu što se ova nova tužba može podići samo u okvirima procesne institucije protutužbe – kod suda kod kojeg se već vodi parnica o prvobitnoj tužbi te što – s obzirom na jedinstvenost bračnog odnosa - u pravilu nije dopušteno izricanje posebne presude o jednom zahtjevu.

Protutužba u bračnim sporovima

Tuženik u bračnom sporu može kod istog suda podići protutužbu radi utvrđenja da brak ne postoji ili za poništaj braka, s time da se odluke o tužbi i o protutužbi moraju u pravilu donijeti jednom presudom. Protutužba se može podnijeti i zbog razloga zbog kojega se tužba ne bi mogla podnijeti zato što je istekao rok za njezino podnošenje.

Kumulacija bračnih sporova

Nema zapreke da tužitelj istodobno pokrene parnicu za razvod i poništaj braka, pa i parnicu za utvrđenje da brak ne postoji.

Kumuliranje bračnih sporova s drugim sporovima

Sud je dužan u odluci kojom se utvrđuje da brak ne postoji ili se poništava ili razvodi riješi i pitanja:

1. s kojim će roditeljem maloljetno vlastito ili posvojeno dijete ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljska skrb nakon punoljetnosti živjeti , odnosno hoće li ono biti povjereno drugoj osobi, ustanovi socijalne skrbi ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi

232


--------------------------------------------------------------------

2. roditeljske skrbi

3. treba i izreći i druge mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta

4. uzdržavanja zajedničkog maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta koje je lišeno poslovne sposobnosti. Sud je dužan odluku o uzdržavanju zajedničkog maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta koje je lišeno poslovne sposobnosti donijeti i kad odbije zahtjev za razvod, odnosno za poništaj braka , ili kad utvrdi da bračni odnos postoji, ali samo u slučaju odvojenog života roditelja.

5. uzdržavanja bračnog druga , ako on to zahtijeva. O uzdržavanju bračnog druga sud je ovlašten odlučiti i kad odbije zahtjev za razvod odnosno poništaj braka ili kad utvrdi da bračni odnos postoji.

Sukcesija u bračnim sporovima

Pravo na tužbu za poništaj ili razvod braka strogo je osobno pravo ovlaštene osobe, koje ne prelazi na nasljednike. Ovo pravo prestaje smrću ovlaštenika. Zakon određuje da osobe koje ostvaruju pravo na nasljedstvo iza umrlog bračnog druga koji je za života podnio tužbu za poništaj ili za razvod braka, dakle tužitelja mogu «nastaviti postupak radi utvrđenja da je tužba bila osnovana». Takav zahtjev može se istaknuti u parnici koju je već pokrenuo umrli bračni drug ako od njegove smrti nije prošlo više od 6 mjeseci, a nakon isteka toga roka zahtjev se može istaknuti samo u posebnoj parnici. Izložena pravila primjenjuju se na odgovarajući način i kad je umrli bračni drug podnio sporazumni zahtjev za razvod braka. Nasljednici ne nastavljaju pokrenutu parnicu, već na njezinoj osnovi ističu novi, deklaratorni tužbeni zahtjev, koji bi se očigledno mogao zasnivati samo na onim osnovama na kojima je umrli bračni drug bio zasnovao svoju tužbu. U novoj su parnici različite ne samo stranke, već i tužbeni zahtjev.

U međuvremenu – od smrti do isticanja novog zahtjeva, odnosno do proteka šestomjesečnog roka –trebao bi trajati prekid postupka.

Ograničenja dispozicija stranaka

Tužitelj se ne može odreći tužbenog zahtjeva; tuženik ne može priznati tužbeni zahtjev; stranke se ne mogu nagoditi o predmetu spora. Nema mogućnosti izricanja presude na osnovi priznanja, presude na osnovi odricanja, presude zbog ogluhe niti presude zbog izostanka. Bračni spor ne može se pokrenuti po službenoj dužnosti , no u vezi s tim sporom sud – ako se ispune odgovarajuće pretpostavke - mora odlučiti o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi, eventualno o mjerama za zaštitu prava i dobrobiti djeteta te o njegovom uzdržavanju.

Inkvizitorna ovlaštenja suda u bračnim sporovima

U bračnim sporovima sud je ovlašten utvrđivati i činjenice koje stranke nisu iznijele , a može odlučiti da se dokazuju činjenice koje su stranke priznale u sporu.

Pokušaj posredovanja prije razvoda braka

233


--------------------------------------------------------------------

Dopustivost vođenja brakorazvodnog postupka u određenim slučajevima ovisi o ispunjenju jedne specifične procesne pretpostavke - provedbe postupka posredovanja između bračnih drugova pred Centrom za socijalnu skrb ili drugim posredovateljem radi pokušaja njihovog pomirenja.

Povlačenje tužbe za razvod braka

U parnicama za razvod braka tužitelj može tužbu povući sve do zaključenja glavne rasprave i bez pristanka tuženika, a uz njegov pristanak - sve dok postupak ne bude pravomoćno okončan. Sporazumni zahtjev za razvod braka bračni drugovi mogu povući dok postupak ne bude pravomoćno okončan.

Utvrđivanje krivnje za rastavu braka i znanja za nedostatak zbog kojeg je brak ništav ili nepostojeći

Obiteljski zakon nema odredaba o utvrđivanju krivnje za razvod braka i znanja za nedostatke zbog kojih je brak ništav ili nepostojeći.

Pravni lijekovi u bračnim sporovima

Drugostupanjski sud dužan je o žalbi odlučiti u roku od 30 dana od dana primitka žalbe. Protiv drugostupanjske presude donesene u bračnom sporu revizija nije dopuštena. Protiv pravomoćne presude kojom se utvrđuje da brak ne postoji ili se poništava ili se razvodi nisu dopušteni (ni drugi) izvanredni pravni lijekovi niti druga pravna sredstva, među koja bi trebalo uključiti i povrat u prijašnje stanje. A contrario trebalo bi zaključiti da je protiv pravomoćne presude kojom se utvrđuje da brak postoji ili kojom se odbija zahtjev za poništaj ili razvod braka dopušten prijedlog za ponavljanje postupka, ali i povrat u prijašnje stanje.

Pravne posljedice pravomoćne presude u bračnom sporu

Pravni učinci konstitutivnih i deklaratornih odluka donesenih u bračnim sporovima nastupaju njihovom pravomoćnošću. Bez obzira na to jesu li konstitutivne ili deklaratorne , presude u bračnim sporovima djeluju prema svima, a ne samo prema strankama koje su u parnici sudjelovale, zbog jedinstvenosti i nedjeljivosti bračnog odnosa.

PATERNITETSKI I MATERNITETSKI SPOROVI

Vrste sporova

234


--------------------------------------------------------------------

Paternitetski su sporovi oni u kojima se odlučuje o utvrđivanju ili o osporavanju očinstva, a maternitetski u kojima se odlučuje o utvrđivanju ili osporavanju majčinstva. Ti sporovi spadaju u kategoriju statusnih sporova.

Nadležnost u sporovima s međunarodnim elementom

Nadležnost suda RH postoji i kad tuženik nema prebivalište u RH :

1. ako su tužitelj i tuženik hrvatski državljani, bez obzira na to gdje imaju prebivalište ili

2. ako je tužitelj hrvatski državljanin i ima prebivalište u RH .

Ako je tužba podnesena protiv djeteta koje je hrvatski državljanin i ima prebivalište odnosno boravište u RH u ovim sporovima postoji (nadležnost suda RH) i kad su stranke strani državljani ako tužitelj ili jedan od tužitelja ima prebivalište u RH, ali samo ako tuženik pristaje da sudi sud RH i ako je po propisima države čiji je on državljanin dopuštena ta nadležnost.

Stranke. Suparničarstvo. Zakonsko zastupanje

1. stranke u sporu radi utvrđivanja majčinstva su dijete i žena čije se majčinstvo utvrđuje, a Centar za socijalnu skrb i žena koja sebe smatra majkom i koja traži da se utvrdi njezino majčinstvo ako su pokrenuli taj postupak. Stranke u sporu radi utvrđivanja očinstva su dijete, djetetova majka i muškarac čije se očinstvo utvrđuje te Centar za socijalnu skrb ako je pokrenuo taj postupak. Centar može u maternitetskoj i paternitetskoj parnici imati položaj stranke bez obzira na to tko je pokrenuo postupak pred sudom.

2. stranke u sporu radi osporavanja majčinstva su dijete, žena koja osporava majčinstvo, žena čije se majčinstvo osporava i djetetov otac. Stranke u parnici radi osporavanja očinstva su dijete, djetetova majka i muškarac koji očinstvo osporava. Ako se osporava očinstvo utvrđeno priznanjem, stranka je i muškarac koji osporava to očinstvo.

3. u parnici radi utvrđivanja majčinstva te u parnici u kojoj druga žena osporava majčinstvo, tražeći istodobno utvrđenje svog majčinstva, stranka u parnici je i muškarac kojega bi se - u slučaju da se utvrdi majčinstvo – smatralo djetetovim ocem i to stoga što presuda kojim se prihvaća zahtjev za osporavanje majčinstva djeluje i prema njemu.

Ako tužbom nisu kao tužitelji ili tuženici nisu obuhvaćene sve osobe koje moraju biti stranke u postupku, sud će poučiti tužitelja da tuži i osobu koja nije obuhvaćena tužbom, ili da tu osobu pozove da se pridruži kao novi tužitelj. Ako tužitelj u roku koji je odredio sud ne proširi tužbu na sve osobe koje moraju biti stranke u postupku ili se te osobe ne pridruže tužbi, sud bi morao odbaciti tužbu zbog nedostatka procesne legitimacije. Izložena pravila o nužnim strankama u parnicama za osporavanje očinstva vrijedila bi mutatis mutandis i u maternitetskim sporovima. Kad u maternitetskom ili paternitetskom sporu sudjeluje više osoba u svojstvu tužitelja ili tuženika, oni se

235


--------------------------------------------------------------------

smatraju jedinstvenim suparničarima, a oni od njih koji su zajednički tuženi zato što moraju biti obuhvaćeni parnicom i nužnim suparničarima.

Ako tužbu u zakonskom roku podnese ovlaštena osoba , tužbi se može pridružiti i osoba kojoj je rok za podnošenje tužbe istekao. Ako je dijete maloljetno ili kad roditelji nad njime imaju roditeljsku skrb nakon njegove punoljetnosti, tužbu radi utvrđivanja majčinstva ili očinstva u njegovo ime može podnijeti osoba koja ga zastupa po zakonu. Tužbu radi osporavanja očinstva i majčinstva osobi koja je upisana u maticu rođenih kao roditelj u ime takvog djeteta podnosi poseban skrbnik koji mu se postavlja za tu parnicu, kojega imenuje Centar za socijalnu skrb. Za osobu potpuno lišenu poslovne sposobnosti , te za osobu za koju je odlukom o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti određeno da ne može poduzimati radnje koje se tiču osobnih stanja, tužbu radi osporavanja očinstva može podnijeti njezin skrbnik uz prethodno odobrenje Centra za socijalnu skrb.

Punomoćnici

Izjavu o priznanju majčinstva i očinstva može se dati i pred sudom preko punomoćnika. Budući da izjava o priznanju nema značenje procesne dispozicije u užem smislu (priznanja tužbenog zahtjeva), treba uzeti da bi punomoć morala biti ovjerena i da bi trebala sadržavati izričito ovlaštenje punomoćnika da da izjavu o priznanju očinstva određenog djeteta koje je rodila određena majka.

Kumuliranje paternitetskih i maternitetskih sporova, odnosno kumuliranje tih sporova s drugim sporovima

Žena koja sebe smatra djetetovom majkom može osporavati majčinstvo ženi koja je upisana u maticu rođenih kao majka, samo ako istovremeno traži da se utvrdi njezino majčinstvo. Ona bi u svojoj tužbi isticala dva zahtjeva – jedan negativni deklaratorni (da osoba koja je upisana u maticu rođenih kao majka to nije) i – drugi pozitivni deklaratorni (da je tužiteljica majka).

Ako iz medicinskog vještačenja sud stekne uvjerenje da tužiteljica nije majka djeteta kojem se osporava majčinstvo, sud je dužan rješenjem odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Sud je o oba zahtjeva dužan odlučiti u jednoj presudi. Analogna pravila vrijede i kad muškarac koji sebe smatra ocem osporava očinstvo muškarcu koji je kao otac upisan u maticu rođenih.

Sud je dužan ex officio ili u povodu zahtjeva koje od stranaka, odlukom kojom se utvrđuje majčinstvo ili očinstvo u pravilu odlučiti i o :

1. tome s kojim će roditeljem maloljetno dijete ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljska skrb nakon punoljetnosti živjeti, odnosno hoće li ono biti povjereno drugoj osobi, ustanovi socijalne skrbi ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi

2. roditeljskoj skrbi

3. tome treba li izreći i koje druge mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta

4. uzdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta koje je lišeno poslovne sposobnosti.

Ograničenja dispozicija stranaka i inkvizitorna ovlaštenja suda

Majčinstvo i očinstvo mogu se priznati i na zapisnika pred sudom. Sud je tada dužan bez odgode dostaviti ovjereni prijepis zapisnika matičaru nadležnom za upis djeteta u maticu rođenih. Ako je priznanje pravno valjano, daljnjem parničenju nema mjesta, pa bi tužbu – ako bi tužitelj na njoj i dalje ustrajao - trebalo odbaciti zbog nepostojanja pravnog interesa.

236


--------------------------------------------------------------------

Ostala specifična procesna pravila

U paternitetskim i maternitetskim sporovima tužba se ne dostavlja na odgovor. Javnost je po zakonu isključena. Tuženik nema pravo tražiti aktorsku kauciju. Činjenice na kojima stranka zasniva svoj zahtjev sud može utvrđivati i kad među strankama nisu sporne. Priznanje činjeničnih navoda nema dispozitivni značaj. Ako je odlučio da se izvede dokaz medicinskim vještačenjem, sud će u rješenju o izvođenju toga dokaza odrediti i rok do kojeg će se čekati izvođenje dokaza. Taj rok ne može biti duži od 3 mjeseca računajući od dana dostave rješenja strankama.

Ako dokaz nije izveden jer se jedna od stranaka nije odazvala pozivu na izvođenje medicinskog vještačenja ili je uskratila izvođenje vještačenja, sud će ocijeniti od kakvog je značaja što stranka nije došla na izvođenje vještačenja ili je uskratila izvođenje vještačenja. Treba uzeti da će u pravilu izvesti zaključak koji će biti nepovoljan za tu stranku.

U parnicama radi utvrđivanja majčinstva i očinstva iz sredstava suda isplaćuje se predujam za troškove postupka. U parnicama za osporavanje majčinstva i očinstva taj se predujam ne isplaćuje iz sredstava suda. Protiv drugostupanjske presude o utvrđivanju ili osporavanju majčinstva ili očinstva revizija je dopuštena. Pravomoćnom odlukom o osporavanju majčinstva smatra se osporenim i očinstvo majčina muža odnosno muškarca čije je očinstvo utvrđeno priznanjem.

Ako je majčinstvo odnosno očinstvo utvrđeno odlukom suda, osporavanje nije dopušteno. Tužbu za osporavanje očinstva trebalo bi u tom slučaju odbaciti kao nedopuštenu. Tijekom paternitetske i maternitetske parnice sud može, na prijedlog djeteta te Centra za socijalnu skrb kad je centar ovlašten podnijeti prijedlog za ovrhu, ali i po službenoj dužnosti, ako za to postoji potreba, odrediti i provesti privremene mjere radi davanja uzdržavanja maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta koje nije sposobno za rad.

Pravna priroda presude u paternitetskim i maternitetskim parnicama

Postoji spor o pravnoj prirodi ovih tužba i presuda. Po jednima – presude su deklaratorne, po drugima - konstitutivne; po trećima – neke su deklaratorne, a neke su konstitutivne; po četvrtom stajalištu – neke od formalno deklaratornih presuda suštinski su konstitutivne naravi.

Očinstvo kao faktički odnos postoji od rođenja djeteta. Od toga momenta između roditelja i djeteta nastaje određeni statusni pravni odnos. Sud svojim judikatom ne može mijenjati faktički, biološki odnos. Zbog toga paternitetska presuda , po prirodi stvar, može biti samo deklaratorne naravi; u njoj sud samo konstatira pravne odnose kreirane rođenjem djeteta.

S obzirom na objektivnu prirodu faktičnog roditeljskog odnosa, deklaratorne presude – po načelima o proširenim subjektivnim granicama pravomoćnosti – djeluju erga omnes, prema svim trećima.

SPOROVI O PITANJU S KOJIM ĆE RODITELJEM DIJETE ŽIVJETI, O RODITELJSKOJ SKRBI I UZDRŽAVANJU

Opće napomene

237


--------------------------------------------------------------------

Sud dolazi samo izuzetno u priliku da u parničnom postupku odluči o tome s kojim će roditeljem maloljetno vlastito ili posvojeno dijete ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljska skrb nakon punoljetnosti živjeti, odnosno o povjeravanju drugoj osobi, ustanovi socijalne skrbi ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi, i o roditeljskoj skrbi:

1. u bračnom sporu, kad donese presudu kojom se utvrđuje da brak ne postoji ili se brak poništava ili razvodi

2. u maternitetskom ili paternitetskom sporu kad donese odluku kojom se utvrđuje majčinstvo ili očinstvo.

U navedenim slučajevima sud je dužan adhezijski odlučiti o tim pitanjima. U ostalim slučajevima sud o tome odlučuje u izvanparničnom postupku.

Odlučivanje u sporovima o zakonskom uzdržavanju uvijek je u nadležnosti sudova. Sud je dužan (ex officio) donijeti odluku o uzdržavanju zajedničkog maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta koje je lišeno poslovne sposobnosti:

1. kad u bračnom sporu donese presudu kojom se utvrđuje da brak ne postoji ili da se brak poništava ili se razvodi, te u drugim slučajevima odvojenog života roditelja

2. kad u sporu radi utvrđivanja očinstva utvrdi da je tuženik otac maloljetnog djeteta ili djeteta nad kojim roditelji ostvaruju roditeljsku skrb nakon punoljetnosti , a može je (također ex officio) donijeti i u drugim paternitetskim i maternitetskim sporovima kad je donošenje takve odluke, s obzirom na ishod parnice i okolnosti slučaja, moguće i potrebno. U tim slučajevima sud je dužan odluku o uzdržavanju dostaviti Centru za socijalnu skrb prebivališta djeteta.

Sud je dužan u bračnom sporu donijeti odluku o uzdržavanju jednog od bračnih drugova ako ovaj to zahtijeva. U sporovima o statusnim pitanjima javnost je isključena. U te sporove na spadaju parnice o uzdržavanju.

Odlučivanje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi

Dispozitivna ovlaštenja stranaka ograničena su što je sud – budući da nije vezan za zahtjeve stranaka – ovlašten i dužan svoju odluku donijeti i mimo i protiv prijedloga stranaka. Prije donošenja odluke sud je dužan zatražiti mišljenje Centra za socijalnu skrb. Centar je dužan u roku od 30 dana dostaviti sudu svoje mišljenje i odgovarajući prijedlog.

U odluci o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi sud je dužan, ako je to potrebno , naložiti osobi kod koje se dijete nalazi da ga preda roditelju. U tom je slučaju dužan odrediti i rok za predaju djeteta ili naložiti da se ono preda odmah. Odluka o predaji djeteta osobi s kojom će ono živjeti obvezuje stranke , Centar za socijalnu skrb i osobu kod koje se dijete nalazi. Pri tom odlučivanju nema mjesta donošenju presude zbog ogluhe, i presude zbog izostanka, a ni presude na temelju priznanja ni presude zbog odricanja.

Protiv drugostupanjske odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi revizija nije dopuštena. Treba uzeti da bi ovo pravilo vrijedilo i za kondemnatornu odluku o predaji djeteta roditelju s kojim će živjeti te o načinu održavanja susreta i druženja roditelja s djetetom.

238


--------------------------------------------------------------------

Odlučivanje o uzdržavanju djece

Centar za socijalnu skrb može u ime djeteta pokrenuti i voditi parnicu o uzdržavanju, odnosno za povećanje uzdržavanja, ako o djetetu skrbi druga osoba ili ustanova ili ako roditelj s kojim dijete živi to pravo iz neopravdanih razloga ne ostvaruje. Centar je ovlašten tražiti i ovrhu radi uzdržavanja djeteta.

Sud je nadležan – na zahtjev osobe koja prima i osobe koja daje uzdržavanje – odlučiti i o povišenju ili sniženju iznosa uzdržavanja, o prestanku uzdržavanja ili promjeni načina uzdržavanja određenog prijašnjom pravomoćnom odlukom ili nagodbom pred Centrom za socijalnu skrb ako su se promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena prijašnja odluka.

Od spora o uzdržavanju treba razlikovati verzijski spor , u kojemu fizička ili pravna osoba koja je snosila troškove uzdržavanja neke osobe može tužbom tražiti naknadu tih troškova od onoga koji je po zakonu bio dužan davati uzdržavanje ako su učinjeni troškovi bili opravdani. U parnicama o uzdržavanju maloljetnog djeteta i djeteta nad kojim roditelji ostvaruju roditeljsku skrb nakon punoljetnosti sud nije vezan zahtjevima stranaka.

U parnicama o uzdržavanju sudi u prvom stupnju sudac pojedinac ; u tim se sporovima ne primjenjuju odredbe o postupku u sporovima male vrijednosti. Protiv drugostupanjske odluke o uzdržavanju revizija nije dopuštena.

Sudjelovanje centra za socijalnu skrb

Kad se u postupku pred sudom odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o susretima i druženju djeteta s roditeljem s kojim ne živi , o uzdržavanju maloljetnog ili djeteta nad kojim roditelji ostvaruju roditeljsku skrb nakon punoljetnosti te o drugim sadržajima roditeljske skrbi, Centar za socijalnu skrb ovlašten je sudjelovati u tom postupku i pratiti tijek postupka radi zaštite interesa djece.

Sud je dužan obavijestiti Centar o pokretanju postupka, pozivati ga na ročišta i dostavljati mu podneske stranaka i odluke protiv kojih je dopušten pravni lijek, i to bez obzira na to sudjeluje li centar u postupku. Kad smatra da je to potrebno, sud će pozvati centar da sudjeluje u postupku i odrediti mu rok u kojemu može prijaviti svoje sudjelovanje. Dok ne istekne ovaj rok sud je dužan zastati s postupkom, ali centar može svoje pravo da sudjeluje u postupku koristiti i nakon proteka roka. Kad odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti te o roditeljskoj skrbi, sud je dužan zatražiti mišljenje i prijedlog centra.

Spor o uzdržavanju bračnog druga

Bračni drug ima pravo postaviti zahtjev za uzdržavanje do zaključenja glavne rasprave u parnici za razvod ili za poništaj braka, a čini se i u sporu radi utvrđenja da brak postoji ili ne postoji, na što je sud dužan upozoriti. Iznimno, ako to ne učini, bivši bračni drug može tužbom tražiti uzdržavanje u roku od 6 mjeseci od prestanka braka ako su pretpostavke za uzdržavanje postojale u trenutku zaključenja glavne rasprave. Uzdržavanje može tražiti i izvanbračni drug te majka izvanbračnog djeteta. U nedostatku odgovarajuće odredbe revizija bi bila dopuštena u sporovima o uzdržavanju bračnog druga.

POSEBNI POSTUPCI U SPOROVIMA U POSEBNIM

239


--------------------------------------------------------------------

IMOVINSKIM ODNOSIMA

POSTUPAK PRED TRGOVAČKIM SUDOVIMA

Supsidijarna primjena općih odredaba ZPP-a

U postupku pred trgovačkim sudovima primjenjivat će se ostale odredbe ZPP-a ako u posebnim odredbama o tom postupku nije što drugo određeno.

Mjesna nadležnost

U postupku pred trgovačkim sudovima primjenjuje se specifičan forum solutionis (sud ispunjenja obveze); u sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja ugovora, radi ispunjenja ili raskida ugovora, a i u sporovima radi naknade štete zbog neispunjenja ugovora, osim suda opće mjesne nadležnosti, mjesno je nadležan i sud mjesta gdje je prema sporazumu stranaka tuženik dužan ispuniti ugovor.

Pripremanje glavne rasprave

U hitnim slučajevima ročište se može zakazati telefonom, brzojavom ili na drugi odgovarajući način. O tome će se sastaviti službena bilješka, ako o zakazivanju ročišta, s obzirom na to kako je obavljeno, nema drugog pisanog dokaza. U tim slučajevima od poziva do ročišta ne mora proteći 8 dana.

Rokovi

U postupku pred trgovačkim sudovima važe ovi rokovi:

1) objektivni rok za traženje povrata u prijašnje stanje iznosi 30 dana;2) žalba protiv presude može se izjaviti u roku od 8 dana, a odgovor na žalbu u roku od 3 dana,3) paricijski rok traje 8 dana, s time da sud može za činidbe koje se ne sastoje u novčanom

davanju odrediti duži rok.

Odgoda ročišta. Mirovanje postupka

U postupku pred trgovačkim sudovima ne primjenjuju se odredbe o mirovanju postupka. Ako s pripremnog ročišta ili s prvog ročišta za glavnu raspravu ili s nekog kasnijeg ročišta izostanu obje stranke, sud je dužan ročište odgoditi, a ako ni na novo ročište ne dođu obje stranke, smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu i sud je dužan donijeti rješenje u kojem će to utvrditi.

Revizija

240


--------------------------------------------------------------------

Tzv. redovna revizija u postupku pred trgovačkim sudovima nije dopuštena ako vps pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 500.000.00 kn.

Platni nalozi

U postupku pred trgovačkim sudovima mogu se izdavati i dokumentarni i nedokumentarni platni nalozi. Isprava na temelju koje se izdaje dokumentarni platni nalog ne mora biti priložena u izvorniku ili u ovjerenom prijepisu; dovoljno je ako je prijepis takve isprave ovjerilo ovlašteno tijelo pravne osobe.

Sporovi male vrijednosti

U postupku pred trgovačkim sudovima sporovi male vrijednosti su sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na tražbinu u novcu koja ne prelazi svotu od 50.000,00 kn i sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na tražbine u novcu, a tužitelj je u tužbi ponudio facultas alternativa koja ne prelazi svotu od 50.000,00 kn i sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota već predaja pokretne stvari čija vrijednost , koju je tužitelj u tužbi naveo , ne prelazi svotu od 50.000,00 kn. I u sporovima male vrijednosti tužba se u pravilu dostavlja tuženiku na odgovor.

POSTUPAK U PARNICAMA IZ RADNOG ODNOSA

Općenito

Sudsko rješavanje radnih sporova uređeno je Zakonom o parničnom postupku i Zakonom o radu.

Individualni i kolektivni radni sporovi

Individualni radni spor je spor između poslodavca i jednog ili više radnika, koji nastupaju kao pojedinci , o pravima i obvezama sudionika u sporu u vezi s određenim radnom odnosom ili odnosima.

Kolektivni radni spor je spor između poslodavaca ili njihovih organizacija , s jedne strane, te organizacija radnika (kolektiviteta radnika) s druge strane, u vezi s kolektivnim uređenjem radnih odnosa. Kolektivni su i sporovi u vezi sa statusom sindikata.

S obzirom na prirodu (posrednog) predmeta spora razlikuju se pravni od interesnih radnih sporova. Pravni su sporovi o pravima i obvezama sudionika u pojedinačnim radnim odnosima (individualni pravni radni sporovi) odnosno u vezi s pravima i obvezama sudionika u kolektivnim radnim odnosima ili u vezi s tumačenjem i primjenom instrumenata koji uređuju te odnose (kolektivni pravni sporovi). Za pravne radne sporove je karakteristično da su to sporovi o utvrđivanju ili ostvarivanju postojećih prava i obveza utemeljenih na zakonu, pojedinačnom ili kolektivnom ugovoru.

241


--------------------------------------------------------------------

Interesni (ili ekonomski) sporovi su sporovi između poslodavaca ili njihovih organizacija i kolektivnih predstavnika radnika, do kojih dolazi u slučaju neuspjeha u pregovaranju o kolektivnom uređenju tih odnosa. Samo kolektivni sporovi mogu biti interesni.

Interna jurisdikcija i stvarna nadležnost

Sudovi nisu nadležni za rješavanje kolektivnih interesnih sporova. Stvarno nadležni za rješavanje radnih sporova mogu biti općinski sudovi, županijski sudovi, trgovački sudovi i Upravni sud. Općinski sudovi su uvijek stvarno nadležni za sporove iz radnih odnosa koje pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu. Oni su opće stvarno nadležni za radne sporove, što znači za sve takve sporove osim za one za koje je izrijekom predviđena stvarna nadležnost županijskog, trgovačkog ili Upravnog suda.

Županijski sudovi su stvarno nadležni odlučivati o sudskoj zabrani nezakonitog štrajka i isključenja s rada. Ako štrajk odnosno isključenje s rada obuhvaća područje samo jedne županije, odlučuje županijski sud nadležan za tu županiju u vijeću od 3 suca, a ako štrajk, odnosno isključenje s rada obuhvaća područje dviju ili više županija, o sudskoj zabrani štrajka,odnosno isključenja s rada u prvom stupnju odlučuje Županijski sud u Zagrebu u vijeću sastavljenom od 3 suca.

Trgovački su sudovi stvarno nadležni u slučajevima kad bi nad kojom od stranaka u sporu bio otvoren stečajni postupak, odnosno u slučajevima u kojima bi nad jednim od više suparničara bio otvoren stečajni postupak. Trgovački sudovi su nadležni i za sporove između člana posade broda i brodara te zapovjednika broda i brodara , koji proizlaze iz tih njihovih svojstava.

Upravni sud nadležan je rješavati radne sporove iz tzv. službeničkih odnosa, ali i za rješavanje sporova o zaštiti prava ravnatelja javnih ustanova u vezi s njihovim imenovanjem i razrješenjem.

Mjesna nadležnost

U individualnim radnim sporovima koje pokreće poslodavac pred općinskim sudom mjesna nadležnost određuje se prema pravilima o tzv. općoj mjesnoj nadležnosti. U sporovima u kojima je radnik tužitelj, za suđenje je pored općinskog suda koji je za tuženika opće mjesno nadležan , nadležan i općinski sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao, odnosno općinski sud na čijem bi se području rad obavlja ili se obavljao, odnosno općinski sud na čijem je području zasnovan radni odnos.

U kolektivnim radnim sporovima iz stvarne nadležnosti županijskih sudova bio bi nadležan županijski sud na čijem je području došlo do štrajka ili isključenja s rada, odnosno Županijski sud u Zagrebu ako bi štrajk ili isključenje s rada obuhvaćalo područje više županija.

U sporovima za koje bi bili stvarno nadležni trgovački sudovi isključivo bi mjesno nadležan bio trgovački sud koji provodi stečajni postupak.

Sastav suda

U radnim sporovima u prvom stupnju, postupak u pravilu vodi sudac pojedinac. Iznimno, županijski sudovi provode prvostupanjski postupak u parnicama radi zabrane štrajka, odnosno

242


--------------------------------------------------------------------

isključenja s rada u vijećima sastavljenim od tri suca. Revizijski sud odlučivao bi u pravilu u vijeću sastavljenom od 5 sudaca.

Stranke i njihovi zastupnici

Stranke individualnog radnog spora su poslodavac i zaposlenik ili više pojedinačno određenih zaposlenika. Stranke kolektivnog radnog spora su poslodavac odnosno udruga poslodavaca, s jedne strane, i kolektivno predstavništvo radnika (radničko vijeće) odnosno udruga radnika (sindikat) s druge strane.

Zastupanje

Radnika u postupku u parnicama iz radnih sporova može zastupati osoba koja je u radnom odnosu u sindikatu čiji je on član ili u udruzi sindikata u koju je udružen sindikat čiji je on član, dok poslodavca može u tom postupku kao punomoćnik zastupati osoba koja je u radnom odnosu u udruzi poslodavaca čiji je on član ili u udruzi poslodavaca više razine u koju je udružena udruga poslodavaca čiji je on član.

Osobe koje bi nastupale kao punomoćnici stranaka u radnom sporu morale bi dakle:

- biti zaposlene u sindikatu odnosno udruzi poslodavaca čija je stranka (izravno ili posredno) član

- dobiti punomoć zastupane stranke.

Za punomoćnika pravne osobe vrijedila bi odredba da moraju imati položen pravosudni ispit ako bi vps prelazila 50.000,00 kn. Poslodavce bi mogle zastupati osobe koje su kod njih zaposlene, ako su potpuno poslovno sposobne. I za te bi punomoćnike vrijedila odredba da moraju imati položen pravosudni ispit da bi mogli zastupati poslodavca pravnu osobu ako bi vps prelazila 50.000,00 kn. Fizičke osobe, i radnika i poslodavca, mogli bi kao punomoćnici zastupati određeni njihovi srodnici.

Ostvarivanje pravne zaštite u individualnim radnim sporovima

Za ostvarivanje pravne zaštite u individualnim radnim sporovima utvrđena su tri pravna režima:

1. jednim je propisana posebna procedura omeđena strogim rokovima za ostvarivanje nenovčanih prava i obveza iz radnog odnosa, čije nepoštivanje dovodi do gubitka prava na traženje pravne zaštite

2. drugi se tiče sporova radi zaštite dostojanstva radnika

243


--------------------------------------------------------------------

3. treći , koji se odnosi na ostvarivanje novčanih tražbina radnika , oslobođen je ograničenja koja su propisana prvim i pruža mogućnost radniku da u zastarom roku traži sudsku zaštitu takvih svojih prava.

1. Ostvarivanje nenovčanih zahtjeva

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo , odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Ako poslodavac u roku 15 dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenih prava pred nadležnim sudom. Podnošenje toga zahtjeva ima značenje specifične procesne pretpostavke o čijem će ispunjenju ovisiti dopustivost podnošenja tužbe sudu. Rok od 15 dana za traženje sudske zaštite je prekluzivan i stoga tužbu podnesenu nakon njegova isteka treba odbaciti.

2. Zaštita dostojanstva radnika

3. Ostvarivanje novčanih zahtjeva

Radnik, da bi mogao, sudski ostvariti svoje novčane tražbine , uopće se ne bi morao prethodno obratiti poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu takvih prava , niti bi u tome bio ograničen prekluzivnim rokovima. Zastarni rok za ostvarivanje novčanih tražbina iz radnog odnosa traje 3 godine.

Hitnost u postupanju

Sud bi mogao u hitnim slučajevima pripremno ročište zakazati ne vodeći računa o tome da između primitka poziva i ročišta strankama ostane najmanje 8 dana za pripremu. Rok za odgovor na tužbu je 8 dana. U sporovima iz radnih odnosa koje pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu i u kolektivnim radnim sporovima ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na tužbu.

Postupak pred prvostupanjskim sudom mora se okončati u roku od 6 mjeseci od dana podnošenja tužbe, dok je drugostupanjski sud odluku o žalbi dužan donijeti u roku od 30 dana od dana primitka žalbe. Ti su rokovi instruktivni.

Inkvizitorna ovlaštenja suda

U parnicama iz radnih odnosa sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile ako su ti dokazi značajni za odlučivanje. Budući da se u žalbi protiv presude u radnim sporovima ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi presuda bi se mogla pobijati zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka, ako bi se moglo učiniti vjerojatnim da je zbog toga činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

244


--------------------------------------------------------------------

Aktorska kaucija

Tuženik nema pravo na osiguranje parničnih troškova ako se tužbeni zahtjev odnosi na tražbinu tužitelja iz njegovog radnog odnosa u RH. Polaganja aktorske kaucije bio bi, dakle, oslobođen radnik kao tužitelj. To ne bi vrijedilo i za poslodavca.

Suparničarstvo

U parnici protiv poslodavca i radnika primljenog na rad na temelju natječaja u kojoj tužitelj traži poništaj odluke o zasnivanju radnog odnosa i ponovni izbor radnika u skladu s natječajem, tuženici imaju položaj jedinstvenih suparničara.

Privremene mjere

Tijekom postupka sud može i po službenoj dužnosti odrediti privremeno vraćanje radnika na rad te plaćanje naknade za vrijeme radnog spora, ako je to nužno za uzdržavanje radnika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.

Paricijski rok

U presudi kojom se nalaže ispunjenje kakve činidbe sud je dužan odredit rok od 8 dana za njezino ispunjenje. U sporovima o zabrani štrajka ili isključenja s rada, za ispunjenje negativne činidbe, koja bi mogla biti naređena presudom kojom bi bio prihvaćen tužbeni zahtjev , ne bi trebalo odrediti rok.

Žalba

Rok za žalbu je 8 dana.

Ovršnost i djelotvornost judikata

U radnim sporovima sud može iz važnih razloga odlučiti da žalba ne zadržava ovrhu.

Revizija

Revizija je po kauzalnom kriteriju uvijek dopuštena protiv presude donesene u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu. U ostalim slučajevima tzv. redovna revizija bila bi dopuštena ako bi vps pobijanog dijela presude prelazila 100.000,00 kn u redovnom parničnom postupku, odnosno 500.000,00 kn u postupku pred trgovačkim sudovima kada bi oni u radnim sporovima odlučivali po atrakcijskom kriteriju odnosno po posebnim propisima.

Tzv. izvanredna revizija bila bi dopuštena u svim radnim sporovima, osim u onima u kojima bi imali svojstva sporova male vrijednosti. Revizija, kako redovna, tako i izvanredna , bila bi

245


--------------------------------------------------------------------

dopuštena i u sporovima radi zabrane nezakonitog štrajka ili isključenja s posla. O reviziji protiv drugostupanjske presude odlučivao bi VSRH u vijeću od 5 sudaca.

Radni sporovi male vrijednosti

Nakon Novele 2003. i radni sporovi mogu prema općim kriterijima biti sporovi male vrijednosti što znači da bi u postupku pred općinskim sudom to bili sporovi čija vps ne bi prelazila 5.000,00 kn, a u sporovima pred trgovačkim sudovima 50.000,00 kn. Ipak, nikada se ne smatraju sporovima male vrijednosti sporovi iz radnih odnosa koje radnik pokrene protiv odluke o prestanku ugovora o radu.

POSTUPAK U PARNICAMA ZBOG SMETANJA POSJEDA

Osnove za posebna pravila u parnicama zbog smetanja posjeda

Procesna pravila o postupanju u parnicama zbog smetanja posjeda jedinstvena su za sporove zbog uznemiravanja posjeda - interdicta retinendae possessionis (interdikti – nalog, zabrana – za zaštitu posjeda od smetanja) i za sporove zbog oduzimanja posjeda - interdicta recuperande possessionis (interdikti za vraćanje izgubljena, oteta posjeda). Osnovni je zadatak tih parnica da omoguće hitnu i efikasnu uspostavu poremećenog faktičnog stanja, prema posljednjem stanju posjeda, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, te bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu. Tužba je kondemnatorna pa se njome može tražiti ili uspostava ranijeg posjedovnog stanja ili zabrana budućeg smetanja.

Nadležnost i sastav suda

U sporovima zbog smetanja posjeda stvarno su nadležni općinski sudovi. U sporovima zbog smetanja posjeda na nekretninama isključivo je mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina, a zbog smetanja posjeda na pokretninama nadležan je (elektivno) , osim suda opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem se području dogodilo smetanje.

Rokovi za podnošenje tužbe

Pravo na traženje zaštite posjeda ograničeno je subjektivnim i objektivnim rokom. Tužba se mora podnijeti u subjektivnom roku od 30 dana od dana kada je tužitelj saznao za čin smetanja i počinitelja; no ako od dana kada je smetanje nastalo protekne objektivni rok od godine dana, ova se tužba više ne može podnijeti, makar subjektivni rok još nije ni počeo teći. Navedeni rokovi su prekluzivni rokovi građanskog prava te o njima sud vodi računa po službenoj dužnosti.

Hitnost postupanja

246


--------------------------------------------------------------------

Pri određivanju rokova i ročišta sud je uvijek dužan obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog postupanja.

Ograničenje raspravljanja

Neposredni cilj postupka uvjetuje ograničenje raspravljanja na dvije relevantne okolnosti:

1. posljednje stanje posjeda

2. smetanje.

Isključeno je raspravljanje (i dokazivanje činjenica) o pravu na posjed, pravnom temelju posjeda , poštenju posjednika , bez obzira na to koliko bi smetanje bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu. Pravo na poduzimanje posjedovnih čina može se isticati i o njemu se stoga može raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje, odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno, dakle,

1. da do njega nije došlo bez volje posjednika, odnosno

2. da je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda ili nekog drugog tijela donesenom na temelju zakona koji to dopušta.

Dopušteno je da se na prigovor tuženika – exceptio vitiosae possessionis ab adversario (prigovor da je posjed stečen viciozno, s manom, nepravilno) raspravlja o tome je li mu tužitelj oduzeo posjed silom, potajno ili prijevarom, odnosno zloupotrebom povjerenja - vi, clam aut precario (silom, potajno, na molbu do opoziva), no samo ako od dana kada je tuženik saznao da mu je tužitelj oduzeo posjed pa do dana kada je vratio posjed nije proteklo više od 30 dana (subjektivni rok) ni više od godine dana od dana kada je tužitelju posjed oduzet (objektivni rok). Ovaj je prigovor dopušten samo ako se zasniva na tvrdnji da je baš tužitelj oduzeo posjed na nedopušteni način.

S obzirom da nema objektivnog identiteta spora između posesorne i petitorne parnice, pravila o litispendenciji i pravomoćnosti ne protive se tome da se – unatoč parnici zbog smetanja posjeda odnosno pravomoćnosti rješenja o smetanju posjeda - u posebnoj parnici traži sudska zaštita posjeda po osnovi prava na posjed, dakle, “neovisno o trajanju i ishodu postupka za zaštitu posjeda”.

Odluka o tužbenom zahtjevu

O tužbenom zahtjevu sud odlučuje rješenjem. Tužitelj je dužan zatražiti da sud:

1. utvrdi čin smetanja njegovog posjeda2. naredi uspostavu posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja te da3. zabrani takvo ili slično smetanje.

Ako nađe da je zahtjev osnovan, sud bi bio dužan donijeti rješenje kojim će:

247


--------------------------------------------------------------------

1. utvrditi čin smetanja (deklaratorni dio rješenja o smetanju posjeda)2. narediti tuženiku uspostavu posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja i3. zabraniti mu takvo ili slično smetanje ubuduće (kondemnatorni dijelovi rješenja o

smetanju posjeda).

Sud bi mogao odrediti i da se rješenje odmah ovrši.

Pravni lijekovi

Pravodobna žalba zadržava ovrhu rješenja, no sud može zbog važnih razloga odlučiti da žalba nema suspenzivne moći. Rok za žalbu je 8 dana. Revizija nije dopuštena. Ponavljanje postupka se može tražiti samo zbog toga što nezakonitim postupanjem stranci nije bila pružena mogućnost raspravljanja pred sudom ili ako se povreda odnosi na stranačku ili parničnu sposobnost i zastupanje stranaka. Pravo na podnošenje prijedloga ograničeno je objektivnim rokom od 30 dana od pravomoćnosti rješenja o smetanju posjeda.

Privremene mjere

Tijekom postupka sud može po službenoj dužnosti i bez saslušanja protivne stranke odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi otklanjanja hitne opasnosti protupravnog oštećenja ili sprečavanja nasilja ili otklanjanja nenadoknadive štete.

Ovrha

Tužitelj gubi pravo tražiti ovrhu rješenja kojim se tuženiku nalaže ispunjenje određene radnje ako ne zatraži ovrhu u roku od 30 dana od proteka paricijskog roka.

PLATNI NALOZI

Osnove za izdavanje platnih naloga

U povodu kondemnatornih tužba koje se odnose na novčane tražbine o kojima postoje vjerodostojni pisani dokazi reducira se postupak koji inače prethodi meritornom odlučivanju, pa se donosi odluka kojom se tužbeni zahtjev prihvaća, ne pružajući prethodno priliku tuženiku da se izjasni o navodima i zahtjevima protivnika. Sud se ograničava samo na ispitivanje općih i posebnih procesnih pretpostavaka za suđenje.

Rješenje kojim sud prihvaća tužiteljev zahtjev da se tuženiku naloži neko plaćanje – platni nalog, mandat - može biti samo kondemnatornog sadržaja. Efikasnost platnog naloga manifestira se u tome što pravomoćnost i ovršnost nastupaju u relativno kratkom roku i vremenski koincidiraju.

Tuženik ima pravo da ulaganjem prigovora dovede u pitanje opstanak platnog naloga. U postupku otvorenom tim pravnim lijekom raspravlja se o svim procesnim i meritornim pitanjima od kojih zavisi dopustivost i osnovanost donesen odluke, po pravilima koja vrijede za prvostupanjski postupak. Ovo svojstvo podnesenog prigovora izjednačuje ga s pravnim lijekom.

248


--------------------------------------------------------------------

Vrste platnih naloga

Hrvatsko procesno pravo poznaje dvije vrste platnih naloga;

1. platne naloge koji se izdaju za tražbine čije postojanje tužitelj dokazuje kvalificiranim ispravama – dokumentarni platni nalozi

2. platne naloge koji se izdaju za tražbine manje vrijednosti o čijem postojanju tužitelj ne mora uz tužbu priložiti nikakva dokazna sredstva – nedokumentarni platni nalozi

Pretpostavke za izdavanje dokumentarnih platnih naloga

Sud je dužan izdati dokumentarni platni nalog ako se pored općih ispune i sljedeće posebne procesne pretpostavke;

1. da je tražbina novčana

2. da je dospjela

3. da tužitelj dokazuje tražbinu vjerodostojnom ispravom priloženom uz tužbu u izvorniku ili u ovjerenom prijepisu. U postupku pred trgovačkim sudovima dovoljno je da prijepis isprave ovjeri ovlašteno tijelo pravne osobe.

Vjerodostojne isprave su: 1) javne isprave;2) privatne isprave na kojima je potpis obveznika ovjerilo tijelo nadležno za ovjeravanje;3) mjenice i čekovi s protestom i povratnim računima ako su oni potrebni za zasnivanje

zahtjeva;4) izvodi iz poslovnih knjiga; 5) fakture;6) isprave koje po posebnim propisima imaju značaj javnih isprava.

Ako navedene pretpostavke postoje, sud je ovlašten i dužan izdati platni nalog i kad to tužitelj ne traži.

Pretpostavke za izdavanje nedokumentarnih platnih naloga

Nedokumentarni platni nalozi mogu se izdavati ako su pored općih ispunjene i slijedeće specifične pretpostavke: -

1. da je tuženik glavni dužnik

2. da je tražbina novčana

3. da je tražbina dospjela

4. da ne premašuje iznos od 5.000,00 kn u postupku pred općinskim sudovima, a 20.000,00 kn u postupku pred trgovačkim sudovima

249


--------------------------------------------------------------------

5. da je u tužbi navedena osnova i visina dugovanja

6. da su u tužbi naznačeni dokazi na osnovi kojih se može utvrditi istinitost tužbenih navoda.

Donošenje i sadržaj platnog naloga

Ako sud nađe da nema posebnih pretpostavaka za izdavanje platnog naloga, nastavit će redovni parnični postupak po tužbi. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za izdavanje platnog naloga nije dopuštena žalba. U platnom nalogu sud će izreći da je tuženik dužan u roku 8 dana ( u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku 3 dana) nakon dostave platnog naloga udovoljiti zahtjevu tužbe, zajedno s troškovima koje je sud odmjerio, ili u istom roku podnijeti prigovor protiv platnog naloga.

Pravni lijekovi protiv platnog naloga

Protiv platnog naloga dopuštena su dva pravna lijeka: prigovor i žalba protiv rješenja.Platni nalog tuženik može pobijati samo prigovorom. No, ako se platni nalog pobija jedino zbog odluke o troškovima, ta se odluka može pobijati samo žalbom protiv rješenja. Prigovor protiv platnog naloga može se podnijeti zbog svih razloga zbog kojih i žalba protiv presude.

Rok za podnošenje prigovora je 8 dana, a uz mjeničnim i čekovnim sporovima 3 dana. Prigovor je suspenzivan; ako je pravovremeno podnesen, zadržava ovrhu platnog naloga. Pravovremeno podneseni prigovor sprječava i nastupanje pravomoćnosti platnog naloga. Prigovor je remonstrativne naravi; o njemu odlučuje prvostupanjski sud stvarno nadležan za suđenje o tužbenom zahtjevu. Ako tuženik do zaključenja glavne rasprave odustane od podnesenog prigovora, platni nalog ostaje na snazi kao da protiv njega pravni lijek nije niti bio podnesen. Protiv presude koju sud donese u povodu prigovora dopušteni su svi pravni lijekovi koji su i inače dopušteni protiv prvostupanjske presude.

Raspravljanje i odlučivanje u povodu podnesenog prigovora

Nepravovremene, nepotpune i nedopuštene prigovore odbacuje sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća koji je izdao platni nalog, bez održavanja ročišta. Ako su prigovori podneseni pravovremeno, predsjednik vijeća ocijeniti će je li potrebno zakazati pripremno ročište ili će odmah zakazati ročište za glavnu raspravu; u sporovima koje sudi sudac pojedinac odmah će zakazati ročište za glavnu raspravu. U povodu prigovora protiv platnog naloga ako vps osporenog dijela platnog naloga ne prelazi svotu od 5.000,00 kn (50.000,00 kn) provodi se postupak u sporovima male vrijednosti. Na kraju raspravljanja sud će odlučiti održava li se platni nalog na snazi ili se ukida. U postupku izdavanja platnog naloga tuženik nema pravo tražiti osiguranje parničnih troškova.

Povlačenje tužbe

Tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika samo do podnošenja prigovora protiv platnog naloga. Tužitelj bi mogao povući tužbu uz pristanak tuženika sve do zaključenja glavne rasprave, a i bez njegova pristanka ako se uz to odrekne tužbenog zahtjeva.

250


--------------------------------------------------------------------

POSTUPAK U SPOROVIMA MALE VRIJEDNOSTI

Spor male vrijednosti

Tri su vrste tužbenih zahtjeva koji određuju kvalifikaciju spora kao «spora male vrijednosti». U sva tri slučaja radi se o kondemnatornim zahtjevima. To su:

1. tužbeni zahtjevi koji se odnose na tražbine u novcu koje ne prelaze svotu od 5.000,00 kn ( u postupku pred trgovačkim sudovima 50.000,00 kn).

2. nenovčani tužbeni zahtjevi uz koje je tužitelja istakao facultas alternativa pristajući da umjesto tražene činidbe primi svotu koja nije veća od 5.000,00 kn ( u postupku pred trgovačkim sudovima 50.000,00 kn)

3. tužbeni zahtjevi koji se odnose na zahtjev za predaju pokretne stvari čiju je vrijednost tužitelj označio svotom koja nije veća od 5.000,00 kn (u postupku pred trgovačkim sudovima 50.000,00 kn).

Kod objektivne kumulacije trebalo bi ocjenjivati vrijednost svakog pojedinog zahtjeva, a ne njihov zbroj. Ako bi o nekim od kumuliranih zahtjeva trebalo provesti redovni, a o drugima ovaj skraćeni postupak, zahtjeve bi trebalo razdvojiti. No, ako zahtjevi proizlaze iz iste činjenične i pravne osnove, trebalo bi o svima suditi na temelju rezultata redovnog postupka. Ako tužitelj preinači svoj zahtjev tako da više nema mjesta provođenju bagatelnog postupka, postupak se mora dovršiti po pravilima o redovnom postupku. Ako tužitelj do zaključenja glavne rasprave po pravilima redovnog postupka preinači zahtjev tako da bi se o njemu moglo raspravljati po pravilima o postupku u sporovima male vrijednosti, postupak će se u nastavku provoditi po tim posebnim pravilima.

Nadležnost i sastav suda

U prvom stupnju sudi sudac pojedinac.

Dostava tužbe tuženiku na odgovor

Vrijede opća pravila o dostavi tužbe tuženiku na odgovor i o posljedicama nedavanja tog odgovora u određenom roku.

Izostanak stranaka s ročišta za glavnu raspravu

Za tužitelja koji izostane s prvog ročišta za glavnu raspravu smatrat će se – uz pretpostavku da je uredno pozvan – da je povukao tužbu, osim ako se tuženik ne upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. U postupku u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se opća pravila o mirovanju postupka pa izostanak obiju stranaka s kojeg kasnijeg ročišta dovodi do odgode ročišta, a izostanak obiju stranaka s novog ročišta dovodi do presumpcije o povlačenju tužbe.

251


--------------------------------------------------------------------

Presude i rješenja

Presuda se mora objaviti odmah nakon zaključenja glavne rasprave. Paricijski rok i rok za traženje dopunske presude iznose 8 dana.

Pravni lijekovi

Presude i rješenja kojima se okončava spor mogu se napadati samo zbog određenih apsolutno bitnih povreda odredaba procesnog prava i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Načelo beneficium novorum u žalbi u povodu merituma ne važi.

Rok za žalbu računa se od objavljivanja presude odnosno rješenja, ali ako je odluka dostavljena stranci, rok se računa od dostave i kad je stranka bila prisutna objavljivanju odluke. O žalbi protiv presude u sporovima male vrijednosti odlučuje sudac pojedinac drugostupanjskog suda. Protiv odluke drugostupanjskog suda revizija nije dopuštena, pa ni protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se podnesena žalba odbacuje.

POSEBNI POSTUPCI ZBOG SPECIFIČNOG SOCIJALNOG ZNAČAJA SPORNOG ODNOSA

APSTRAKTNA SUDSKA ZAŠTITA POTROŠAČA

Osnove apstraktne sudske zaštite potrošača

Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. uređena je zaštita osnovnih prava potrošača i to:

1. pravo na zaštitu gospodarskih interesa potrošača2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu3. pravo na pravnu zaštitu potrošača4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača5. pravo na udruživanje potrošača radi zaštite njihovih interesa, pravo na predstavljanje

potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja koja su od interesa za potrošače.

Zaštita potrošača može se u sudskim postupcima ostvarivati neposredno i posredno, odnosno in concreto i in abstracto. Zaštita se ostvaruje neposredno u postupcima koje potrošači kao stranke pokreću protiv subjekata koji su povrijedili njihova prava. U tim se postupcima zaštita potrošača ostvaruje in concreto.

Zaštita potrošača ostvaruje se posredno u slučajevima u kojima se kao aktivne stranke u postupku protiv subjekata koji povređuju ili ugrožavaju prava potrošača javljaju udruge za zaštitu potrošača. U tim slučajevima te udruge podnošenjem tzv. udružne tužbe ostvaruju apstraktnu kontrolu prakse i ugovora trgovaca i drugih osoba – neovisno o tome jesu li tom praksom i ugovorima in concreto tangirana prava pojedinih potrošača.

Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je

252


--------------------------------------------------------------------

trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svoga zanimanja ili svoje djelatnosti.

Udružna tužba

Udružna tužba je tužba kojom udruga, neprofitna pravna osoba osnovana radi osnivanja određenih društveno dopuštenih ciljeva pokreću postupak radi pružanja (u pravilu) apstraktne zaštite izvjesnih prava i interesa svojih članova, odnosno pripadnika određene društvene grupacije; ona je jedan od instrumenata sudske zaštite tzv. grupnih, klasnih, kolektivnih i difuznih prava i interesa.

Pravosudna legitimacija udruga za zaštitu potrošača

Udrugama potrošača priznata je legitimacija da u svoje ime pokreću sudske postupke u kojima će moći tražiti kondemnatornu zaštitu određenog sadržaja. Tako su te udruge ovlaštene pokretati pred nadležnim sudom postupke u kojima će od suda tražiti:

1. da određenom trgovcu ili operateru sredstava za daljinsku komunikaciju naloži prestanak poslovne prakse koja je u suprotnosti s odredbama ZZP-a

2. da određenom trgovcu, skupini trgovaca iz istog sektora gospodarstva ili njihovim interesnim udrugama zabrani korištenje nepoštenih ugovornih odredaba u standardnim ugovorima

3. da naloži prekid zavaravajućeg, odnosno nepoštenog komparativnog oglašavanja ili da zabrani objavljivanje takvog još neobjavljenog oglašavanja.

Nadležni sud

Hrvatski sud bio bi nadležan ako tuženik ima prebivalište ili sjedište u RH. Ako tuženik ne bi imao prebivalište RH niti u nekoj drugoj državi , nadležnost suda RH postojala bi ako bi tuženik imao boravište u RH. Ako su parnične stranke državljani RH , nadležnost hrvatskog suda postoji i kad tuženik ima boravište u RH. Stvarno nadležan je u načelu općinski sud. Trgovački bi sudovi bili nadležni samo ako bi nad kojom od stranaka u sporu bio otvoren stečajni postupak.

Mjesno bi nadležan bio sud prebivališta ili trajnijeg boravišta te (supsidijarno) boravišta tuženika koji je fizička osoba, odnosno sjedišta tuženika koji je pravna osoba. U sporovima protiv trgovca koji je fizička osoba koja nema ni prebivalište ni boravište u RH odnosno trgovca koji je pravna soba koja ima sjedište u inozemstvu u pogledu obaveza koje treba ispuniti u RH , tužba bi se mogla podnijeti i hrvatskom sudu na čijem se području nalazi tuženikovo stalno zastupništvo u RH ili sjedište tijela kojemu je povjereno obavljanje njegovih poslova.

Stranke i suparničarstvo

Udruga za zaštitu potrošača će u pravilu u postupku biti tužitelj. Pasivna će stranka u pravilu biti trgovac. Tuženici bi mogli biti materijalni ili formalni suparničari , u ovisnosti o tome bi li prema njima bili istaknuti isti ili istovrsni zahtjevi.

Subjektivne granice pravomoćnosti

Pravomoćne presude trebale bi djelovati inter partes, dakle, između stranaka u sporu – između udruge i tuženog trgovca ili drugog subjekta.

253


--------------------------------------------------------------------

Ovrha i osiguranje

Udruge su izrijekom ovlaštene tražiti samo određene kondemnacije, dakle pokretati parnične (kognicijske) postupke. Zbog toga bi one na temelju presude kojom je prihvaćen kondemnatorni zahtjev istaknut na temelju te tražbine bile osobe ovlaštene tražiti ovrhu. Udruge za zaštitu potrošača bile bi ovlaštene predlagati privremene mjere radi osiguranja nenovčanih tražbina u povodu parnica koje namjeravaju pokrenuti ili su ih pokrenule, po općim pravilima za predlaganje tih sredstava osiguranja.

Mirovna vijeća i arbitraža

Arbitraža (izbrano suđenje) je suđenje pred arbitražnim sudom, dok je izmiritelj (posrednik) osoba koja na temelju pisanog sporazuma stranaka provodi postupak mirenja.

POSTUPAK U SPOROVIMA U VEZI S NAJMOM STANOVA

Postupak je uređen Zakonom o najmu stanova u povodu tužbe za iseljenje najmoprimca. Ako se najmoprimac ne iseli iz stana u otkaznom roku, odnosno u roku koji je odredio najmodavac, najmodavac može nadležnom sudu podnijeti tužbu za iseljenje najmoprimca. Taj je postupak hitan.

POSTUPAK U MEDIJSKIM PARNICAMA

Zakonom o medijima uređene su pretpostavke za ostvarivanje načela slobode medija, pravo novinara i drugih sudionika u javnom informiranju na slobodu izvješćivanja i dostupnost javnim informacijama, prava i obveze nakladnika, javnost vlasništva, ostvarivanje prava na ispravak i odgovor, način objavljivanja distribucije tiska, način zaštite tržišnog natjecanja te prava i obveze drugih pravnih i fizičkih osoba koje djeluju na području javnog informiranja.

Mediji su: novine i drugi tisak, radijski i televizijski programi, programi novinskih agencija, elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog objavljivanja.

Uskraćivanje prava na javnu informaciju

Tijela izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te ostale pravne i fizičke osobe koje obavljaju javnu službu i/ili dužnost, dužni su davati, uz određena ograničenja, točne, potpune i pravovremene informacije o pitanjima iz svog djelokruga. U slučaju uskraćivanja javne informacije novinar ima pravo podnijeti tužbu zbog nezakonite radnje nadležnom sudu. O tužbi nadležni sud po posebnom zakonu odlučuje u hitnom postupku.

Uvijek su stvarno nadležni općinski sudovi na čijem je području radnja učinjena. Novinar, kao tužitelj, pokreće postupak tužbom. Tijelo protiv kojeg bi tužba bila podnesena stjecalo bi time ius standi in iudicio, dakle stranačku sposobnost zbog toga što je pasivno procesno legitimirano za vođenje takvog postupka. Tužba se može podnijeti sve dok radnja traje. Kad sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan, donijet će rješenje kojim će zabraniti daljnje obavljanje nezakonite radnje i istodobno odrediti što je potrebno da bi uspostavilo zakonito stanje, odrediti rok za izvršenje i zakonske sankcije za slučaj neizvršenja rješenja. Žalba, koja nije suspenzivna , može se podnijeti u roku od 3 dana, ali sud može na prijedlog ovršenika odgoditi izvršenje ako prema okolnostima slučaja nađe da je to potrebno.

254


--------------------------------------------------------------------

Naknada prouzrokovane štete

Nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je u pravilu naknaditi i to kako materijalnu tako i nematerijalnu. Tužba za naknadu štete može se podnijeti najkasnije u roku 3 mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena. Rok je subjektivan i prekluzivan. Tužbu podnesenu nakon isteka roka treba odbaciti.

Odavanje izvora informacija

Novinar u pravilu nije dužan dati podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti. Takva pravo novinara odnosi se i na glavnog urednika, urednike i autore objavljenih priloga koji nisu novinari. Državno odvjetništvo može, kada je to ograničenje nužno radi interesa nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti i zaštite zdravlja, podnijeti nadležnom sudu zahtjev da naloži novinaru da iznese podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti.

Sud može naložiti novinaru da iznese podatke ako je riječ o naročito značajnim i ozbiljnim okolnostima i ako je neprijeporno utvrđeno :

1. da ne postoji razumna alternativna mjera otkrivanju podataka o izvoru informacija ili da je tijelo koje traži objavu podataka o izvoru informacije tu mjeru već iskoristilo i

2. da na zakonu osnovani interes javnosti za otkrivanje podataka o izvoru informacije «jasno» prevladava nad interesom zaštite izvora informacije.

Postupak bi se pokretao tužbom te bi se primjenjivala hitnost postupanja, skraćeni rokovi te nesuspenzivnost pravnih lijekova, a bilo bi i moguće određivati privremene mjere radi osiguranja nenovčanih tražbina.

Postupak radi objavljivanja ispravka

Svatko ima pravo od glavnog urednika zahtijevati da bez naknade objavi ispravak objavljene informacije kojom su povrijeđena njegova prava ili interesi. Ako glavni urednik ne objavi ispravak u roku i na način određen zakonom, podnositelj zahtjeva za ispravak ima pravo podnijeti tužbu protiv glavnog urednika općinskom sudu na čijem se području nalazi sjedište, odnosno stalno prebivalište nakladnika medija putem kojega je bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi.

Tužba se može podnijeti najkasnije u roku 30 dana od proteka roka za objavu ispravka, odnosno od dana kada je ispravak bio objavljen na način koji nije bio u skladu sa Zakonom. Rok je prekluzivan. Sporovi se rješavaju po hitom postupku. Prvo ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 8 dana od dana zaprimanja tužbe sudu. Tuženik je ovlašten odgovoriti na tužbu najkasnije na glavnoj raspravi. Sud mora upozoriti tužitelja da će se u slučaju njegova nedolaska na ročište tužba smatrati povučenom, a tuženika da se presuda može donijeti i u njegovoj odsutnosti.

Sud je dužan donijeti i objaviti presudu odmah po zaključenju glavne rasprave. Ovjereni prijepis presude sud dostavlja strankama najkasnije u roku od 3 dana od dana donošenja presude.

Protiv presude prvostupanjskog suda stranke mogu u roku 3 dana od primitka presude podnijeti žalbu nadležnom županijskom sudu. Žalba se ne dostavlja protivnoj stranci na odgovor. Pravovremenu i dopuštenu žalbu prvostupanjski sud dostavlja sa svim spisima županijskom sudu u

255


--------------------------------------------------------------------

roku od 2 dana od primitka žalbe. Županijski je sud dužan odlučiti o žalbi u roku od 3 dana od dana primitka žalbe. Protiv presude županijskog suda dopuštena je revizija.

Svaka osoba imenovana u medijima povodom kaznene prijave , istražnog zahtjeva , pokretanja istražnog ili kaznenog postupka ima pravo u roku od 3 mjeseca od donošenja odluke o odbacivanju kaznene prijave ili odbijanja istražnog zahtjeva, odnosno pravomoćnog rješenja o obustavi postupka ili pravomoćne oslobađajuće presude zahtijevati od nakladnika objavljivanje informacije o tome.

Pravo na odgovor na objavljenu informaciju

Zainteresirana fizička ili pravna osoba ima pravo podnijeti zahtjev glavnom uredniku da besplatno objavi njegov odgovor na objavljenu informaciju u kojoj je spomenuto njezino ime, odnosno naziv , ili je na neki drugi način s njom u izravnoj vezi.

ARBITRAŽA

Arbitraža (izbrano suđenje) je provođenje suđenja u sporu pred arbitražnim sudom. Arbitražni sud (izbrani sud) je nedržavno pravosudno tijelo (sud) koje svoje ovlaštenje za suđenje crpi iz sporazuma stranaka. Sastavljeno je od jedne ili više osoba o čijem su se izboru stranke sporazumjele, kojemu stranke dobrovoljno i sporazumno povjeravaju donošenje pravorijeka - meritorne odluke u sporu, koji prema strankama ima snagu pravomoćne sudske presude, osim ako su se stranke izričito sporazumjele da se pravorijek može pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja, a ako je kondemnatoran, ima i svojstvo (potencijalnog) ovršnog naslova.

Zakon o arbitraži od 28.09.2001.

U državnom sudu sudi sudac izabran ili postavljen u skladu sa zakonima o organizaciji i djelovanju državnog pravosudnog aparata. Suđenje u arbitražnom sudu obavljaju osobe kojima investituru za suđenje daju stranke svojim ugovorom - arbitri (izbrani suci). Sudac državnog suda je javni funkcionar. Sudeći, on obavlja dio prerogativa suverene državne vlasti. On je permanentni subjekt državnog pravosuđa; njegova pravosudna ovlaštenja ne prestaju kada donese odluku u određenom sporu. Arbitar nije javni funkcionar. On sudi jer uživa povjerenje stranaka. Arbitar nije permanentni subjekt pravosuđa; njegova ovlaštenja prestaju kada odluči o sporu koji su mu stranke povjerile. Osnovna karakteristika arbitražnog suda jest da je to nedržavni sud koji su stranke izabrale, koji im nije nametnut.

Postupak pred arbitražnim sudom je suđenje. Arbitražni sud djeluje u konkretnom pravnom sporu među strankama, a o sporu meritorno odlučuje pravorijek. To što arbitražni sud, ako ga stranke na to ovlaste, može suditi po načelima pravičnosti - ex aequo et bono - ne oduzima arbitražnom postupanju karakter suđenja.

Derogiranje nadležnosti državnih sudova i ugovaranje arbitraže

256


--------------------------------------------------------------------

Ugovorom o iznošenju spora pred arbitražni sud stranke derogiraju nadležnost državnih sudova. Arbitražno sudovanje razvilo se kao izraz nezadovoljstva zbog učmalog, sporog, skupog, krutog i nesigurnog državnog sudovanja. Porast arbitražnog sudovanja tumači se kao simptom loših prilika u državnom pravosuđu. Protiv iznošenja spora pred državni sud ističe se da je taj sudski postupak spor i kompliciran. Suci državnog suda nametnuti su strankama; ne uživaju njihovo povjerenje. Za arbitražni postupak tvrdi se da osigurava tajnost - sine strepitu forensi (bez sudske buke uzrokovane javnim raspravljanjem), prihvatljivi ambijent i pomirljivi ton raspravljanja, jednostavnost procesnih forma, brzinu i jeftinoću. Arbitri su u pravilu eksperti za područje o kojemu sude.

Arbitražno sudovanje ima i negativnih osobina zbog kojih dolazi pri pronalaženju prikladnih arbitara i konstituiranju arbitražnog suda, ponekad zbog opasnosti sporog postupanja, nedovoljnog poznavanja mjerodavnog prava, nedostatka moralne čvrstine, nezavisnosti i nepristranosti arbitara, mogućnosti da troškovi neprimjereno rastu, opasnosti koju sa sobom nosi anticipirano odricanje od prava na žalbu protiv pravorijeka.

Pravna priroda arbitraže

Po shvaćanju civilističke ili kontraktualne teorije, arbitraža ima izrazito građanskopravni značaj. Arbitri crpe svoja ovlaštenja iz ugovora stranaka. Odluka arbitara vezuje stranke zbog toga što su na nju unaprijed pristale. Arbitražna odluka nije isto što i presuda državnog suda. Odluka arbitara ima značaj specifične nagodbe, čiji sadržaj utvrđuju arbitri, a pravni poredak joj priznaje neke procesnopravne efekte (npr. svojstvo ovršne isprave).

Nasuprot tome, po shvaćanju publicističke , jurisdikcijske ili procesualne teorije, arbitražni sud je pravosudno tijelo. Pravni poredak mu delegira - respektirajući ugovor stranaka – osnovne prerogative državnog pravosudnog tijela. Njegove odluke imaju svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti. Jer je arbitraža procesnopravni fenomen, za njezin nastanak, funkcioniranje i odlučivanje mjerodavno je građansko procesno, a ne građansko supstancijalno pravo.

Teoretičari koji nastoje naći kompromisno rješenje ukazuju na mješoviti značaj arbitraže. Elementima koji se odnose na osnivanje arbitraže pridaju građanskopravni značaj; onima koji se odnose na odlučivanje u sporu jurisdikcijski.

Manifestiraju se i nastojanja za jednom novom kvalitativnom sintezom koja dovodi do zaključka o arbitraži kao specifičnom kvalitativnom novom fenomenu izvan i iznad materijalno-pravnih i procesnopravnih kategorija.

Posebno zanimanje privukao je Vecchione po kojemu postoje dva različita tipa arbitraže-1. prava arbitraža (arbitrato rituale, processuale) – koja ima karakteristike procesnopravnog instituta i 2. neprava arbitraža (arbitrato irrituale, civile) – koja je fenomen građanskog materijalnog prava, pa ni njezina odluka nema značaj sudskog judikata, već postaje tek osnova za traženje pravne zaštite pred sudom - actio ex arbitro.

Učenja o procesualnom, jurisdikcijskom karakteru arbitraže dovela su do shvaćanja o autonomnom karakteru ugovora o arbitraži u odnosu na glavni materijalnopravni ugovor radi čijeg osiguranja strane ugovornice optiraju za arbitražu.

Pravila hrvatskog arbitražnog prava pokazuju se u osnovi kao izraz procesnopravne teorije o pravnoj prirodi arbitraže. Arbitraža sudi, donosi presudu (pravorijek) koja prema strankama ima svojstva pravomoćnosti ; uvjeti za priznanje i ovrhu arbitražne odluke u osnovi su identični s onima koji važe za priznanje i izvršenje presuda stranih sudova.

Područje primjene Zakona o arbitraži

Zakonom o arbitraži od 28.09.2001. uređuje se;1. domaća arbitraža

257


--------------------------------------------------------------------

2. priznanje i ovrha arbitražnih pravorijeka3. nadležnost i postupanje sudova u vezi s arbitražom

U zakonu je prihvaćen teritorijalni kriterij za kvalifikaciju arbitraže kao domaće ili kao strane; zakon se primjenjuje samo na arbitraže čije se mjesto nalazi na području RH , dakle, ako je riječ o domaćoj arbitraži sa stajališta hrvatskog zakona.

Ad hoc i institucionalne arbitraže

Arbitražu ad hoc provodi arbitražni sud osnovan na temelju ugovora stranaka sa zadatkom da presudi određeni spor. O njegovom konstituiranju i djelovanju brinu se same stranke ili osobe kojima one to povjere. Kad obavi svoj zadatak, prestaje i organizacijski i funkcionalno postojati - functus officio (onaj koji je obavio svoju službenu dužnost).

U tzv. institucionalnim arbitražnim sudovima – arbitražu provode arbitri čiju organizaciju i djelovanje osigurava specifična arbitražna ustanova - pravna osoba ili tijelo neke pravne osobe kojoj se stranke u sporu radi toga obrate. Svojstvo pravosudnog tijela imaju arbitri koji sude u okviru arbitražne ustanove, a ne arbitražna ustanova. I arbitri koji djeluju u okviru arbitražne ustanove iscrpljuju svoj mandat donošenjem odluke kojom se arbitriranje okončava.

Jedna od značajnih inovacija Zakona o arbitraži je dopuštanje ugovaranja ad hoc arbitraže i u domaćim nacionalnim sporovima, u kojima nema međunarodnog obilježja, u kojima su stranke pripadnici RH.

Domaće i strane (inozemne) arbitraže

Pravorijek arbitražnog suda ima pripadnost države u kojoj se nalazi mjesto arbitraže. Arbitraža će se po hrvatskom pravu kvalificirati kao domaća ako pravorijek treba donijeti ili je već donesen u mjestu koje se nalazi na teritoriju RH, bez obzira na to je li riječ o arbitraži sa ili bez međunarodnog obilježja. Arbitraža će se po hrvatskom pravu kvalificirati kao strana ako pravorijek treba donijeti ili je već donesen izvan teritorija RH , bez obzira na to je li riječ o arbitraži sa ili bez međunarodnog obilježja.

U suvremenoj praksi prevladava shvaćanje po kojemu je odlučna volja stranaka, a supsidijarno mjesto donošenja arbitražne odluke, odnosno mjesto provođenja arbitražnog postupka, s time da se domaćom arbitražom smatrati i ona kojoj takvu kvalitetu priznaje zakon zemlje u kojoj se traži ovrha njezine odluke.

Nacionalne i internacionalne arbitraže

Arbitraže s međunarodnim obilježjem po hrvatskom Zakonu o arbitraži su sporovi u kojima je barem jedna od stranaka fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u inozemstvu, odnosno pravna osoba koja je osnovana po stranom , dakle, ne po hrvatskom pravu.

Arbitraže bez međunarodnog obilježja po hrvatskom Zakonu o arbitraži su sporovi u kojima su stranke fizičke osobe s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u RH , odnosno pravne osobe koje su osnovane po pravu RH, osim ako spor ispunjava uvjete za arbitražu s međunarodnim obilježjem.

Definicije i pravila tumačenja

1. arbitraža (izbrano suđenje) – suđenje pred arbitražnim sudom bez obzira organizira li ga ili njegovo djelovanje osigurava arbitražna ustanova ili ne

258


--------------------------------------------------------------------

2. domaća arbitraža – arbitraža čije je mjesto na području RH3. arbitražni sud (izbrani sud) – je nedržavni sud koji svoje ovlaštenje za suđenje crpi iz

sporazuma stranaka4. arbitražna ustanova (ili sudište) – pravna osoba ili tijelo pravne osobe koje osigurava i

organizira djelovanje arbitražnih sudova5. arbitar (izbrani sudac)- je arbitar pojedinac ili član, odnosno predsjednik vijeća arbitražnog

suda6. spor bez međunarodnog obilježja – je spor u kome su stranke fizičke osobe s prebivalištem

ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, odnosno pravne osobe koje su osnovane na pravu RH, osim ako je u pitanju spor s međunarodnim obilježjem

7. spor s međunarodnim obilježjem – spor u kojem je barem jedna stranka fizička osoba s prebivalište ili uobičajenim boravištem u inozemstvu, odnosno pravna osoba koja je osnovana po stranom pravu

8. pravorijek – odluka arbitražnog suda o biti spora9. konačni pravorijek – je odluka o osnovi i visini pojedinog zahtjeva10. sud – tijelo državne sudbene vlasti11. posrednik (izmiritelj) – je osoba koja na temelju pisanog sporazuma stranaka provodi

posebni postupak mirenja izvan arbitražnog postupka usmjeren na to da navede stranke u sporu da se nagode o načinu reguliranja spornih odnosa

12. ovlaštenik za imenovanje – arbitražna ustanova ili neka druga osoba ovlaštena da na temelju sporazuma stranaka obavlja neke ili sve djelatnosti pomoći

Arbitrabilnost

Nacionalne sporove stranke mogu iznositi samo pred domaće arbitražne sudove, dakle i one ad hoc, osim ako je za neke vrste sporova propisana isključiva stvarna nadležnost sudova RH.

Za internacionalne sporove određeno je da stranke mogu ugovoriti nadležnost domaćeg ili inozemnog arbitražnog suda ako za te sporove nije zakonom predviđena isključiva međunarodna nadležnost suda u RH.

Ugovor o arbitraži

Ugovor o arbitraži može se zaključiti u pogledu određenog spora i u pogledu budućih sporova koji bi mogli proizaći iz određenog pravnog odnosa , ugovornog ili izvanugovornog.

Time se dopušta mogućnost zaključivanja tog ugovora

1. nakon što je spor među strankama već nastao – kompromis i 2. prije nego što je taj spor nastao , u pravilu u vrijeme kada se zaključuje glavni materijalnopravni ugovor o pravnom odnosu iz kojeg bi sporovi mogli nastati,pa je ugovor o arbitraži jedan od uglavaka glavnog ugovora – kompromisorna klauzula.

Ovaj ugovor je valjan ako je sklopljen u pisanom obliku. Po hrvatskom zakonu se smatra da je ugovor sklopljen u pisanom obliku i kad je unesen u odvojene isprve koje su stranke potpisale ili ako je sklopljen razmjenom pisama, teleksa, telefaksa brzojava ili drugih sredstava komuniciranja koja omogućuju pisani dokaz o ugovoru, bez obzira jesi li ga stranke potpisale.

259


--------------------------------------------------------------------

Smatra se da je ugovor o arbitraži u pisanom obliku zaključen ako:

1. je jedna od stranaka uputila drugoj ili ako je treća osoba uputila objema strankama pisanu ponudu za zaključenje tog ugovora, a protiv te ponude nije pravodobno izjavljen prigovor, što se prema običajima u prometu može smatrati prihvatom ponude

2. ako nakon usmeno zaključenog ugovora jedna od ugovornih strana uputi drugoj pisanu obavijest u kojoj se poziva na prethodno zaključeni usmeni ugovor, a druga strana pravodobno ne prigovori sadržaju obavijesti, što se prema običajima u prometu može smatrati suglasnošću sa sadržajem primljene obavijesti

3. upućivanje u glavnom ugovoru na ispravu koja sadrži arbitražnu klauzulu jest ugovor o arbitraži ako je upućivanje takvo da je ta klauzula sastavni dio tog ugovora

4. ugovor je valjan i ako se u teretnici izričito poziva na arbitražnu klauzulu u brodarskom ugovoru

5. iznimno od općih odredaba, ako je spor nastao ili bi mogao nastati iz potrošačkog ugovora, ugovor o arbitraži mora biti napisan u posebnoj ispravi koju su potpisale obje strane, u kojoj, ako nije sastavljena kod javnog bilježnika ne smije biti drugih utanačenja osim onih koja se odnose na arbitražni postupak

6. smatra se da je ugovor o arbitraži valjan i ako tužitelj podnese tužbu arbitražnom sudu, a tuženik ne prigovori njegovoj nadležnosti najkasnije u odgovoru na tužbu u kojemu se upustio u raspravljanje o biti spora

Za materijalno pravnu valjanost ugovora o arbitraži mjerodavno je pravo koje su stranke izabrale. Ako stranke nisu izabrale pravo, mjerodavno će biti pravo koje je mjerodavno za bit spora ili pravo RH.

Prestanak ugovora o arbitraži

Ugovor o izbranom sudu može prestati zbog potpune likvidacije pravnog odnosa u vezi s kojim je zaključen; zbog izvršenja zadatka arbitraže ili zbog nemogućnosti izvršenja tih zadataka; zbog nastupanja roka ili uvjeta od kojega je zavisila njegova valjanost te na temelju sporazuma stranaka.

Sposobnost stranaka

Sposobnost fizičkih, pravnih i drugih osoba da zaključe ugovor o arbitraži i da budu stranke u sporu pred arbitražnim sudom ocjenjuje se prema pravu koje je za njih mjerodavno. Državljani RH i pravne osobe hrvatskog prava, uključujući i RH te jedinice lokalne samouprave i jedinice područne (regionalne) samouprave, mogu zaključiti ugovor o arbitraži i biti stranke u sporu pred arbitražnim sudom.

Punomoć za zaključenje ugovora o arbitraži

Ne bi trebalo poricati pravo stranke da radi ostvarivanja svojih interesa pred arbitražnim sudom u RH – ako nije drugačije ugovoreno – povjeri zastupanje osobi koja nije član HOK-a te da se i njoj prizna pravo na nagradu, a njezinom nalogodavcu da od protivnika traži da mu naknadi troškove takvog zastupanja.

260


--------------------------------------------------------------------

Nadležnost arbitražnog suda

Ugovorom o arbitraži derogira se nadležnost državnog pravosuđa. Prevladava shvaćanje po kojem o postojanju derogacijske klauzule sud nije dužan voditi računa po službenoj dužnosti, već samo na prigovor stranke.

Arbitražnom sudu treba priznati pravo da odlučuje o svojoj investituri, pod rezervom naknadne državne sudske kontrole, do koje dolazi, u odnosu na domaće arbitraže, u povodu tužbe za poništaj arbitražne presude, a u odnosu na strane arbitraže u povodu odlučivanja o njihovom priznanju i /ili ovrsi.

Neizbježno je da arbitražni sud odlučuje ne samo o valjanosti arbitražnog ugovora i o tome pripada li konkretni spor u okvire arbitražnog ugovora, već i o valjanosti glavnog ugovora, jer se taj problem javlja barem kao prejudicijelno pitanje u sporovima u kojima jedna od stranaka osporava postojanje svoje obveze poričući osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, ili nekog prejudicijelno važnog pravnog odnosa.

Broj arbitara

Od dispozicije stranaka ovisi koliko će arbitara odlučivati ; samo jedan arbitar (arbitar pojedinac) ili arbitražni kolegij. Dopušteno je da u arbitražnom sudu bude paran broj arbitara, naročito u pomorskim sporovima. Ako se ne postigne većina glasova treba ponovno raspravljati o razlozima za svako mišljenje, te ako se ni nakon toga ne postigne većina, pravorijek donosi predsjednik vijeća. U Zakonu nema preciznije odredbe o sadržaju njegovih ovlaštenja – sudi li nevezan glasovima ostalih arbitara – kao umpire arbitrator – anglo-američkog prava, ili tako da se mora prikloniti jednom od glasovima ostalih arbitara francuskog prava. Držimo da je sistem umpire arbitrator prihvatljiviji.

Prava i obveze arbitara

Nitko nije dužan prihvatiti izbor odnosno postavljenje za arbitra. Izjavu o prihvaćanju dužnosti - receptum arbitri (izjava određene osobe o tome da prihvaća da bude arbitar u nekom sporu) arbitar mora dati u pisanom obliku, i tako da potpiše ugovor o arbitraži. Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, mogu sporazumno opozvati arbitra koji ne ispunjava svoje dužnosti. Protiv arbitra se ne bi mogle primjenjivati prisilne mjere radi izvršenja ugovora o arbitriranju pa bi stranke prema njemu mogle ostvarivati samo zahtjev za naknadu štete prouzrokovane neizvršenjem preuzete obveze. Ugovor o arbitriranju (receptum arbitri) ima značaj specifičnog ugovora o djelu, te bi u pogledu odgovornosti arbitra trebalo primjenjivati pravila o odgovornosti izvođača djela.

Arbitar ima pravo na naknadu troškova i nagradu za obavljeni rad , osim ako ih se nije izričito odrekao. Uzima se da su obje strane solidarno obvezne naknaditi arbitru troškove i isplatiti mu nagradu.

Izuzeće arbitra

Arbitra biraju stranke. Stranke mogu zahtijevati izuzeće arbitra zbog istih razloga zbog kojih se može tražiti i izuzeće sudaca. Do izuzeća ne dolazi ex lege, već samo na zahtjev stranke. Nepoštivanje pravila o izuzeću može imati značenje relativno bitne povrede procesnih pravila. Stranka može tražiti izuzeće arbitra kojeg je imenovala ili u čijem je imenovanju sudjelovala samo ako je razlog za izuzeće nastao ili je stranka za njega saznala tek nakon što je arbitar imenovan. Ako se arbitar čije se izuzeće traži ne povuče ili se druga stranka ne složi s traženjem za njegovo izuzeće, odluku o izuzeću donosi arbitražni sud u sastavu u kojemu sudjeluje i arbitar čije se izuzeće traži.

261


--------------------------------------------------------------------

Neobavljanje dužnosti arbitra

Ako arbitar zbog pravnih ili stvarnih razloga ne može obavljati svoju dužnost, njegov mandat prestaje ako se povuče s te dužnosti ili ako se stranke sporazumiju o njezinom prestanku. Ako se stranke ne suglase, svaka stranka može zatražiti od ovlaštenika za imenovanje da donese odluku o prestanku mandata arbitra.

Imenovanje zamjenika arbitra

Ako mandat arbitra prestane na temelju odredaba o izuzeću ili o smjenjivanju zbog neobavljanja dužnosti, ili zbog njegovog povlačenja s dužnosti ili zbog opoziva njegovog mandata na temelju sporazuma stranaka, ili u bilo kojem drugom slučaju pretanka mandata, imenuje se zamjenik arbitra.

Pravila arbitražnog postupka

Stranke su ovlaštene odrediti pravila po kojima će arbitri postupati. Ako takvog sporazuma nema , arbitražni sud može , ako to nije u protivnosti s odredbama ZA, provoditi postupak na način koji smatra prikladnim. Obje dispozicije ograničene su određenim prisilnim propisima koje bi se moglo kvalificirati kao pravila javnog procesnopravnog poretka. Ti su razlozi izvedeni iz klasičnih načela fair postupanja kao što su načela saslušanja i jednakopravnosti stranaka, pravilnog zastupanja i poštivanja temeljnih načela pravičnog i zakonitog postupanja i suđenja.

Ovlaštenja stranaka i arbitara da određuju pravila postupka nisu neograničena. Oni moraju poštivati određeni minimum prisilnih procesnih pravila mjerodavnog procesnog sistema kojemu su podvrgnuli svoju arbitražu, čije poštivanje zajamčuje ostvarenje osnovne fizionomije parničnog postupka, bez čijeg bi pridržavanja bio doveden u pitanje i sam integritet mjerodavnog poretka.

Odstupanja od procesnih standarda državnih sudova

Stranke mogu osloboditi arbitre dužnosti da presudu obrazlože; mogu odrediti da se presuda ne donosi većinom glasova, nego npr. kao umpire arbitrators. Mogle bi ugovoriti pobijanje presude pred arbitražnim sudom višeg stupnja. Objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva bila bi moguća ako su svi istaknuti zahtjevi obuhvaćeni ugovorom o arbitraži. Subjektivnu kumulaciju , suparničarstvo, moguće bi bilo ostvariti samo ako su svi potencijalni suparničari sklopili ugovor o arbitraži s potencijalnim protivnicima.

Protutužba u arbitražnom sporu bila bi dopuštena samo ako bi u odnosu prema tužbi bila koneksne ili prejudicijelne naravi, a potencijalno kompenzabilna samo ako bi arbitražni ugovor obuhvatio i pravni odnos iz kojega tuženik izvodi svoj kompenzabilni protuzahtjev. Takvo stajalište trebalo bi zauzeti i o isticanju prigovora kompenzacije.

Sudjelovanje umješača bilo bi moguće samo ako na to pristaju obje stranke (a i arbitri) , kao što je i protezanje intervencijskog učinka arbitražne odluke moguće samo prema onima trećima koji na to pristanu.

Ravnopravnost stranaka u postupku

Stranke su ravnopravne u postupku pred arbitražnim sudom. Arbitri će u tu svrhu nastojati strankama iznijeti svoja shvaćanja te dati prikladna objašnjenja da bi se zajedno sa strankama razmotrila odlučna činjenična i pravna pitanja spora – otvoreno pravosuđenje.

262


--------------------------------------------------------------------

Mjesto arbitraže i pravorijeka

Stranke se mogu sporazumjeti o mjestu arbitraže. Ako se stranke o tome nisu sporazumjele, mjesto arbitraže određuje arbitražni sud. Ako mjesto arbitraže nije određeno u skladu s navedenim pravilima, smatra se da je to ono mjesto koje je u pravorijeku označeno kao mjesto njegovog donošenja. Pravorijek arbitražnog suda ima pripadnost države u kojoj se nalazi mjesto arbitraže.

Tužba i odgovor na tužbu

Ako se stranke nisu drukčije sporazumjele , tužitelj u tužbi treba iznijeti činjenične tvrdnje na kojima temelji svoje zahtjeve, sporna pitanja i tužbeni zahtjev, a tuženik u odgovoru na tužbu treba iznijeti svoju obranu u pogledu tih tužiteljevih navoda, prijedloga i zahtjeva.

Početak arbitražnog postupka

Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele arbitražni postupak počinje;

1. ako se arbitraža provodi pred arbitražnim sudom čije djelovanje organizira i osigurava arbitražna ustanova – onog dana kad ta arbitražna ustanova primi tužbu2. u ostalim slučajevima (ad hoc arbitraža) – onog dana kad tuženik primi obavijest o tome da je protivna stranka imenovala arbitra ili predložila arbitra pojedinca i uz nju poziv da imenuje drugog arbitra ili da se izjasni o predloženom arbitru pojedincu te tužbu kojom se spor iznosi pred arbitražni sud.Jezik

Stranke se mogu sporazumjeti o jeziku ili jezicima na kojima će se provoditi arbitraža. Ako takvog sporazuma nema, arbitražni sud će odlučiti na kojem jeziku ili jezicima će se provoditi postupak. Do utvrđivanja jezika postupka , tužba, odgovor na tužbu i ostali podnesci mogu se podnijeti na jeziku glavnog ugovora, jeziku ugovora o arbitraži ili na hrvatskom jeziku. Ako se niti stranke niti arbitri ne uspiju sporazumjeti o jeziku arbitraže, jezik arbitraže biti će hrvatski. Pravila o jeziku važe za sporove sa i bez međunarodnog obilježja.

Usmeni i pismeni postupak

Ako se stranke nisu drukčije sporazumjele, arbitražni sud odlučit će hoće li zakazati i održati raspravu radi izvođenja dokaza ili radi usmenog raspravljanja, ili će se postupak voditi na temelju isprava. Ako se stranke drukčije na sporazume, arbitražni postupak nije javan. Obveza čuvanja te specifične poslovne tajne odnosi se na arbitražni sud i arbitražnu ustanovu koja organizira i osigurava arbitriranje, ali ne i na stranke. Prihvaćeno je pravilo o pravu publiciranja pravorijeka uz rezervu obveze izdavača da iz relevantnog teksta izostavi podatke koji bi omogućavali identificiranje stranaka, predmeta spora i pravorijeka.

Propuštanje stranaka

Ako se stranke nisu drukčije sporazumjele te ako, bez navođenja opravdanih razloga:

263


--------------------------------------------------------------------

1. tužitelj ne podnese svoju tužbu u skladu s odredbama ZA, arbitražni sud će obustaviti postupak

2. tuženik ne podnese svoj odgovor na tužbu u skladu s odredbama ZA , arbitražni sud će nastaviti postupak, ali se neće smatrati da propuštanje znači priznanje tužiteljevih navoda

3. bilo koja stranka ne dođe na ročište ili ne podnese dokazne isprave u određenom roku, arbitražni sud može nastaviti s postupkom i donijeti pravorijek na temelju rezultata postupka i dokaza kojima raspolaže.

Privremene mjere u arbitražnom postupku

Ako se stranke nisu drukčije sporazumjele , arbitražni sud može , na zahtjev jedne od stranaka, privremenom mjerom osiguranja naložiti bilo kojoj stranci da poduzme određenu mjeru koju arbitražni sud smatra potrebnom s obzirom na prirodu spora. Arbitražni sud može zatražiti od bilo koje stranke da dade odgovarajuće osiguranje u vezi s takvom mjerom. Ako stranka na koju se privremene mjere odnose dobrovoljno ne pristane na njihovo poduzimanje, stranka na čiji su prijedlog te mjere određene može se obratiti nadležnom sudu radi njihovog prisilnog provođenja.

Donositelj privremene mjere ne bi mogao izdavati naredbe trećemu koji nije stranka ako ih taj treći ne bi bio voljan prihvatiti. Ni prema strankama ni prema trećima arbitar ne bi mogao izricati ni novčane ni zakonske sankcije. Arbitar bi mogao izricati privremene mjere od konstituiranja arbitražnog suda pa do donošenja pravorijeka.

Mjerodavno pravo za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva

Pravila o pravu mjerodavnom za odlučivanje o biti spora ovlašćuju stranke da izaberu mjerodavno materijalno pravo, uz rezervu poštivanja javnog poretka zemlje čijem su pravu podvrgnuli arbitražu. Ako stranke ne postupe u skladu s odredbama o neposrednom upućivanju na supstancijalna pravila, arbitražni sud će suditi po pravu za koje smatra da je sa sporom u najužoj vezi. Arbitražni sud odlučit će o sporu po pravičnosti - ex aequo et bono - samo ako su mu stranke izričito dale takvo ovlaštenje.

No bez obzira na to po kojim pravilima odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva – pa ni kad odlučuje po pravilima pravičnosti – arbitražni sud ne bi svoju odluku smio zasnovati na primjeni pravila koja su u suprotnosti s javnim poretkom zemlje koja njegovoj odluci daje snagu pravomoćne presude domaćeg suda, odnosno s javnim poretkom zemlje koja njegovoj odluci daje snagu pravomoćne presude domaćeg suda, odnosno s javnim poretkom zemlje u kojoj se traži egzekvatura odluke stranog arbitražnog suda.

Odlučivanje u arbitražnom vijeću

Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele , arbitražno vijeće odlučuje većinom glasova. Ako se ne postigne većina, ponovno se raspravlja o razlozima za svako mišljenje, pa ako se ni nakon toga ne postigne većina, pravorijek će donijeti predsjednik vijeća.

Pravorijek

Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, arbitražni sud može donositi djelomične pravorijeke i međupravorijeke. Djelomični pravorijek smatra se samostalnim pravorijekom. Pravorijek se donosi u mjestu arbitraže , izrađuje se u pisanom obliku. On mora biti obrazložen osim ako su se stranke sporazumjele da obrazloženje nije potrebno ili ako je pravorijek donesen na temeljnu nagodbe stranaka.

264


--------------------------------------------------------------------

U pravorijeku treba navesti kada je donesen i mjesto njegovog donošenja. Izvornik pravorijeka i sve prijepise potpisuju arbitar pojedinac tj. svi članovi vijeća. Pravorijek je valjan i ako ga koji arbitar uskrati potpisati, ako je pravorijek potpisala većina članova vijeća te je na pravorijeku utvrdila to uskraćivanje potpisa.

Dopunski pravorijek

Ako se stranke nisu drukčije sporazumjele, svaka strana može u roku od 30 dana od primitka pravorijeka, uz obavijest drugoj stranci, od arbitražnog suda zatražiti donošenje dopunskog pravorijeka o zahtjevima iznesenim u arbitražnom postupku o kojima arbitražni sud u svom pravorijeku nije odlučio. Ako arbitražni sud nađe da je zahtjev opravdan, donijet će dopunski pravorijek.

Pravna snaga pravorijeka

Pravorijek arbitražnog suda je akt delegirane jurisdikcije, a ne građanskopravna nagodba stranaka u sporu. On ima prema strankama, ali ne i prema trećima, snagu pravomoćne sudske presude, osim ako su se stranke izričito sporazumjele da se pravorijek može pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja. Pravorijek koji se ne moći pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja stječe svojstvo pravomoćnosti samim donošenjem.

Klauzula pravomoćnosti koju na pravorijek stavlja sud ili arbitražno sudište puka je deklaracija postojećeg stanja, a ne konstitutivni pravni akt bez kojega pravorijek ne bi mogao steći svojstva pravomoćnosti.

Ispravak i tumačenje pravorijeka

U roku od 30 dana od primitka pravorijeka, ako se stranke nisu drukčije sporazumjele o nekom drugom roku;

1. jedna stranka, uz obavijest drugoj, može zahtijevati od arbitražnog suda da u pravorijeku ispravi računsku, pisarsku ili tipografsku grešku ili bilo koju greške slične prirode2. ako su se stranke tako sporazumjele, jedna stranka, uz obavijest drugoj može zahtijevati od arbitražnog suda da dade tumačenje određenog mjesta ili dijela pravorijeka.

Ako arbitražni sud smatra da je iznesen zahtjev opravdan, ispravit će pravorijek ili će dati njegovo tumačenje, koje je sastavni dio pravorijeka. Arbitražni sud može ex offo ispraviti svaku navedenu grešku u roku od 30 dana od donošenja pravorijeka.

Odluka o troškovima

O troškovima postupka arbitražni sud odlučuje po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno ishod arbitražnog postupka. Ako arbitražni sud propusti odlučiti o troškovima ili je takva odluka moguća tek nakon okončanja arbitražnog postupka, arbitražni sud će o troškovima donijeti posebni pravorijek.

Dominira shvaćanje da tuženik nema pravo tražiti da tužitelj položi aktorsku kauciju. Oslobađanju dužnosti prethodnog plaćanja arbitražnih troškova nema mjesta jer arbitražu financiraju samo stranke.

265


--------------------------------------------------------------------

Nagodba

Ako se stanke tijekom postupka nagode o sporu, arbitražni sud će na njihov zahtjev obustaviti postupak, osim ako stranke zatraže da se na temelju nagodbe donese pravorijek. Arbitražni sud će na traženje stranaka donijeti pravorijek na temelju nagodbe, osim ako nađe da je sadržaj nagodbe protivan javnom poretku RH .

ZA predstavlja dvije različite vrste nagodaba o biti spora. Na strankama je da odluče koju će varijantu izabrati :

1. nagodba je supstancijalnopravni ugovor građanskog/trgovačkog prava, pa ako je zaključena pred arbitrima sama po sebi nema neposrednog procesnog utjecaja na postupak u kojemu je zaključena. Kad sazna da su se stranke nagodile, arbitražni sud bi mogao, na prijedlog stranaka, donijeti konstitutivnu odluku o okončanju postupka. Takva nagodba ne sprječava ponovno suđenje o istoj stvari. Nju bi stranke mogle pobijati tužbom u redovitoj parnici onako kako se pobijaju i ostali supstancijalnopravni ugovori, ili prigovorom ništavosti nagodbe.

2. no ako stranke koje su se nagodile žele toj svojoj nagodbi osigurati i procesnopravni kvalitet presuđene stvari moraju od arbitara zatražiti da donesu pravorijek „na temelju nagodbe“. Budući da je sadržaj te odluke determiniran sporazumnim dispozicijama stranaka, ne treba ga posebno suštinski obrazlagati. Takva se nagodba ne bi mogla pobijati redovitim građanskopravnim tužbama, odnosno prigovorima, već samo dopuštenim procesnopravnim sredstvima, dakle, tužbom radi poništaja arbitražne odluke. Druga varijanta pruža strankama veći stupanj pravne sigurnosti. Ona naročito isključuje mogućnost da se o valjanosti nagodbe odlučuje u drugoj parnici kao o prejudicijelnom pitanju. Kako bi se i pravorijekom donesenim na temelju nagodbe mogao povrijediti mjerodavni javni poredak, biti će dužnost arbitara da ne prihvate zahtjev stranaka za donošenje pravorijeka ako nađu da bi sadržaj pravorijeka bio protivan javnom poretku RH.

Okončanje arbitražnog postupka

Donošenjem konačnog pravorijeka okončava se postupak o pitanjima o kojima je njime odlučeno.

Postupak se može okončati i zaključkom arbitražnog suda kada :

1. tužitelj povuče tužbu, osim ako se tuženik tome usprotivi, a arbitražni sud smatra da tuženik ima opravdani pravni interes da se donese konačni pravorijek o sporu

2. stranke sporazumno odluče o okončanju postupka3. arbitražni sud nađe da je nastavak postupka iz nekog drugog razloga postao nepotreban ili

nemoguć.

Mandat arbitražnog suda u pravilu prestaje okončanjem postupka.

Tužba za poništaj pravorijeka

Pravorijek može poništiti samo nadležni sud i to samo ;

1.ako stranka koja podnese tužbu dokaže:

a)da ugovor o arbitraži nije uopće bio sklopljen ili da nije bio valjan b) da stranka u postupku nije bila sposobna zaključiti ugovor o arbitraži i biti stranka u sporu, ili da stranka nije bila uredno zastupana.

266


--------------------------------------------------------------------

c) da stranka koja je podnijela tužbu za poništaj pravorijeka nije bila uredno obaviještena o pokretanju arbitražnog postupka ili da joj je na drugi nezakonit način bilo onemogućeno raspravljanje pred arbitražnim sudomd) da se pravorijek odnosi na spor koji nije predviđen arbitražnim ugovorom ili koji nije obuhvaćen njegovim odredbama ili da sadrži odluke o predmetima koji prekoračuju granice ugovora o arbitraži , s time da se, ako se odluka o predmetima koji su podvrgnuti arbitraži može odvojiti od onih koji joj nisu podvrgnuti, može poništiti samo onaj dio odluke u kojemu se nalaze odredbe koje se odnose na predmete koji nisu bili podvrgnuti arbitraži. e) da sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu bili u skladu sa ZA ili s dopuštenim sporazumom stranaka , a to je moglo utjecati na sadržaj pravorijeka f) da pravorijek nije obrazložen ili potpisan u smislu odredaba ZA

2. ako sud nađe i kad se stranka nije pozvala na taj razlog :

a) da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima RHb) da je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom RH

Tužba za poništaj pravorijeka se može podnijeti u roku od 3 mj od dana kada je stranci koja ju je podnijela dostavljen pravorijek. Ako stranke to izričito predvide u ugovoru o arbitraži pravorijek se može pobijati tužbom i ako stranka koja ga pobija sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju koji bi za nju mogao biti donesen povoljniji pravorijek da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni prije zaključenja raspravljanja koje je prethodilo donošenju pobijanog pravorijeka. Taj se razlog može isticati samo ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao te okolnosti iznijeti u arbitražnom postupku.

Jurisdikcija za suđenje o tužbi za poništaj pripada samo sudu države na čijem je teritoriju pobijana odluka donesena. Hrvatski sud može biti nadležan samo ako je riječ o arbitraži koja je sa stajališta hrvatskog prava domaća. Tužba za poništaj je konstitutivne naravi. Presuda kojom se tužbeni zahtjev prihvaća poništava pravorijek arbitražnog suda s djelovanjem ex tunc. Ustavna tužba protiv pravorijeka

Iako je u ZA određeno da protiv arbitražnog pravorijeka nije dopušteno nikakvo drugo pravno sredstvo sudu osim tužbe za poništaj pravorijeka, dva slučaja iz prakse ustavnog suda RH izazvale su posebnu pažnju.

1. „Izbrano sudište nije tijelo državne vlasti – sudbeno tijelo, već organizacija kojoj je država prenijela dio svojih prerogativa iz oblasti sudovanja. Stoga Izbrano sudište nije niti tijelo s javnim ovlastima, budući da odluku donosi samo spram onih koji su mu povjerili da razriješi određeni spor, koji proizlazi iz zaključenog ugovora i to samo u odnosu na taj ugovor. Iz rečenoga proizlazi da je pravorijek Izbranog sudišta … donijelo tijelo u odnosu na čije odluke se … ne može podnijeti ustavna tužba.“

2. „Slijedom navedenog, prije podnošenja ustavne tužbe protiv presude – pravorijeka Izbranog suda potrebno je iscrpiti dopušteno pravno sredstvo, a to je tužba za poništaj presude Izbranog suda. Kako je … ustavna tužba podnesena prije nego je podnositelj koristio dopušteno pravno sredstvo … ustavna je tužba nedopuštena.“

Arbitražni postupak nakon poništaja pravorijeka

Kad sud kojemu je podnesena tužba za poništaj pravorijeka nađe da je to moguće i prikladno, u povodu poništaja pravorijeka vratit će, na traženje jedne stranke, predmet na ponovno odlučivanje arbitražnom sudu, dakle onim arbitrima koji su sudjelovali u donošenju poništenog pravorijeka. U

267


--------------------------------------------------------------------

ostalim slučajevima nova arbitraža u istom sporu biti će moguća ako stranke nakon poništaja pravorijeka zaključe novi arbitražni ugovor.

Državna pripadnost pravorijeka

Pravorijek arbitražnog suda ima pripadnost države u kojoj se nalazi mjesto arbitraže.

Priznanje i ovrha pravorijeka

O priznanju sud može odlučivati u samostalnom delibacijskom postupku kao o glavnoj stvari ili u ovršnom postupku kao o prejudicijelnom pitanju u povodu prijedloga ovršnom sudu da odredi ovrhu pravorijeka, te u svakom drugom postupku u kojemu je priznanje pravorijeka od prejudicijelne važnosti za odlučivanje o glavnoj stvari.

Tvorci tih odluka nisu državni suci. Poredak je spreman njihove odluke izjednačiti s pravomoćnim presudama domaćih sudova pod uvjetom da nisu u suprotnosti s javnim poretkom koji im podjeljuje takav status.

Predlagatelja priznanja tereti samo dužnost dokazivanja postojanja arbitražnog ugovora i arbitražne odluke, ne i njihove pravovaljanosti. U pogledu svih ostalih svojstava polazi se od oborive presumpcije da ona postoje, odnosno da nema smetnja za priznanje tih odluka, pa je teret dokazivanja o protivnom u pravilu na protivniku predlagatelja. Tek se izuzetno sam sud egzekvature dužan po službenoj dužnosti brinuti o provjeravanju nekih pretpostavaka kao što su arbitrabilnost spora te usklađenost odluke s javnim poretkom.

Odluka o priznanju pravorijeka je deklaratorne naravi. Njezino nepostojanje ili nedonošenje ne utječe na kvalitetu pravorijeka po kojemu se on izjednačuje u odnosima među strankama s pravomoćnom sudskom presudom. Pravorijek ima ta relativno snažna svojstva sve dok ne bude poništen.

Priznanje i ovrha stranog pravorijeka

Priznanje i ovrha stranog pravorijeka odbit će se ako sud utvrdi:

1. da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima RH2. da bi priznanje ili ovrha pravorijeka bili u suprotnosti s javnim poretkom RH.

Položaj stranke koja traži priznanje je poboljšan jer se od njega traži da dokaže samo:1. postojanje arbitražne odluke i 2. postojanje ugovora o arbitraži na temelju kojega je odluka donesena.

Sve ostale pretpostavke po svome su značenju negativne; po zakonu se presumira da ih nema; ako se utvrdi suprotno, priznanje će se uskratiti. Teret dokazivanja o njihovom postojanju pada na protivnika predlagača priznanja.

Ovrha domaćeg pravorijeka

Državni sud može odrediti ovrhu tek kad se uvjeri da je predmet arbitražnog judikata arbitrabilan prema zakonima RH i da nije u suprotnosti s javnim poretkom RH, čak i kad se stranka nije pozvala na neki od tih razloga. Sud će odrediti ovrhu domaćeg pravorijeka , osim ako utvrdi da postoji neki od razloga za poništaj pravorijeka. Sud egzekvature neće uzeti u obzir one razloge za poništaj pravorijeka za koje utvrdi da su u sporu povodom tužbe za poništaj pravorijeka već bili pravomoćno odbijeni, a niti one o kojima sud vodi računa samo ako ih podnositelj tužbe za poništaj

268


--------------------------------------------------------------------

pravorijeka iznese i dokaže, a protivnik predlagatelja egzekvature je propustio pravodobno podnijeti tužbu za poništaj.

Odlučivanje o priznanju i ovrsi pravorijeka

U samostalnom delibacijskom postupku, u kojemu se o zahtjevu za priznanje odlučuje kao o glavnom pitanju, moguće je osigurati poštivanje načela saslušanja stranaka. U ovršnom postupku, u kojemu se o zahtjevu za ovrhu odlučuje kao o glavnoj stvari, a o priznanju pravorijeka kao o prejudicijelnom pitanju, zahtjev za poštivanje pravila o prethodnom saslušanju stranaka trebalo bi također biti moguće ostvarivati, ali samo u mjeri u kojoj ne dovodi u pitanje efikasnost ovrhe. Dok se protiv odluke donesene u posebnom postupku egzekvature može uložiti devolutivna suspenzivna žalba, u ovršnom postupku treba poštivati posebne propise o pravnim lijekovima, koji u nekim slučajevima mogu biti remonstrativni i nesuspenzivni. Rješenja o priznanju i ovrsi moraju biti obrazložena. Protiv rješenja donesenog u postupku priznanja kao o glavnoj stvari može se izjaviti žalba Vrhovnom sudu RH u roku od 15 dana od dostave rješenja o priznanju.

Ugovor o arbitraži i tužba sudu o biti spora o istoj stvari

Arbitražni ugovor nije apsolutna zapreka za pokretanje parnice u istoj stvari pred sudom. On to postaje samo ako stranka lojalna ugovoru protestira protiv njegovog kršenja. Propuštanje pravodobnog prigovora ima značaj konkludentnog pristanka da se ugovor raskine i tako prestane biti zapreka za pokretanje parnice pred sudom.

Ako su stranke ugovorile arbitražu, sud kojemu je podnesena tužba u istom sporu i među istim strankama na prigovor tuženika oglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje i odbaciti tužbu, osim ako nađe da ugovor o arbitraži nije valjan, da je prestao važiti ili da se ne može ispuniti. Svoj prigovor tuženik mora istaknuti najkasnije na pripremnom ročištu, a ako se to ročište ne održava , onda na glavnoj raspravi prilikom upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, sve dok ne završi svoj odgovor na tužbu. Ako je tužba podnesena sudu, arbitražni postupak može se ipak pokrenuti ili se može nastaviti ako je ranije pokrenut, a pravorijek se može donijeti i dok je parnica pred sudom još u tijeku.

Nadležnost suda

Za odlučivanje o nadležnosti arbitražnog suda, o polaganju pravorijeka, o tužbi za poništaj pravorijeka te o zahtjevu za priznanje i o prijedlogu za određivanje ovrhe u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova nadležan je samo Trgovački sud u Zagrebu, a u ostalim predmetima Županijski sud u Zagrebu.

ARBITRAŽNO RJEŠAVANJE RADNIH SPOROVA

Uvod

Mogućnost arbitražnog rješavanja radnih sporova u hrvatsko je pravo uvedena Zakonom o radnim odnosima iz 1990. Radnik i poslodavac mogli su sporazumno povjeriti odlučivanje u sporu o pravu, obvezi ili odgovornosti iz radnog odnosa arbitru ili arbitražnom vijeću. Odluka je bila konačna i imala je snagu izvršne isprave. Zakonom o radu iz 1995. mogućnost arbitražnog rješavanja sporova

269


--------------------------------------------------------------------

bitno je proširena. S jedne je strane uvedena generalna arbitrabilnost tzv. individualnih radnih sporova. S druge je strane krug tzv. kolektivnih radnih sporova koji se mogu podvrći arbitraži vrlo širok; za neke od njih specifični put (prisilne) arbitraže utvrđen je ako jedini način njihova rješavanja.

Izvori arbitražnog radnog prava

Arbitražni sud može odlučiti samo o pitanju koje su pred njega iznijele stranke spora. O pravnom kolektivnom radnom sporu (sporu o tumačenju ili primjeni zakona, drugog propisa ili kolektivnog ugovora) arbitražni sud svoju odluku treba utemeljiti na zakonu, drugom propisu ili kolektivnom ugovoru, dok o interesnom kolektivnom radnom sporu (sporu o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora) odlučuje po pravičnosti. U interesnom kolektivnom sporu arbitražna odluka ima pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora.

Arbitrabilnost radnih sporova

Za kolektivne interesne sporove i sporove u vezi s određivanjem poslova koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka i isključenja s rada postoji isključiva nadležnost arbitražnog suda; za njih nisu nadležni državni sudovi. U slučaju kolektivnih interesnih sporova sudovi nemaju pravnu normu po kojoj bi mogli riješiti spor, dok je za drugu navedenu kategoriju sporova izrijekom utvrđena isključiva nadležnost arbitražnog suda.

Sporovi s međunarodnim elementom, dakle sporovi u kojima je barem jedna od stranaka osoba u radnom odnosu u RH s prebivalištem odnosno uobičajenim boravištem u inozemstvu, odnosno pravna osoba koja je osnovana po stranom pravu u načelu bi za rješavanje tih sporova bilo dopušteno ugovarati ne samo nadležnost domaćih već i stranih arbitražnih sudova.

Stranke i zastupnici

Stranke u individualnom radnom sporu su radnik i poslodavac. Stranke kolektivnog ugovora mogu biti na strani poslodavca - jedan poslodavac ili više poslodavaca, udruga poslodavaca ili udruga poslodavaca više razine, a na strani zaposlenika – sindikat ili sindikat više razine.

Nadležnost arbitražnog sudaIndividualni ugovor o radu i kolektivni ugovor

Individualni radni odnos zasniva se pisanim ugovorom o radu koji sklapaju radnik i poslodavac. Propust ugovornih strana da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost toga ugovora. Ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku , poslodavac je dužan radniku prije početka rada uručiti pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru. Kolektivni radni odnosi uređeni su zakonom, a mogu se urediti i kolektivnim ugovorom. Kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor.

Nadležnost arbitražnog suda za rješavanje individualnih radnih sporova

Radnik i poslodavac su u načelu ovlašteni predvidjeti u ugovoru o radu arbitražu kao način rješavanja sporova koji bi mogli nastati u vezi s tim ugovorom.

270


--------------------------------------------------------------------

Prenošenje ugovora o oradu i arbitražna klauzula

Ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće ili dio poduzeća (pogon) na novog poslodavca prenose se i svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili u dijelu poduzeća koje je predmet prenošenja.

Nadležnost arbitražnog suda za rješavanje kolektivnih radnih sporova

Sudionici kolektivnog ugovora o radnom odnosu mogu predvidjeti arbitražu kao medij za rješavanje sporova koji bi mogli nastati u vezi s njime. Taj se sporazum može sklopiti u obliku arbitražne klauzule u kolektivnom ugovoru ili u formi posebnog, naknadno sklopljenog, ugovora.

Mjerodavno supstancijalno pravo

U vezi s individualnim sporovima stranke bi mogle ovlastiti arbitražni sud da odluči po pravičnosti. Međutim, kad su u pitanju kolektivni pravni sporovi za njihovo rješavanje su mjerodavna pravna (zakonska) pravila. Tek ako se zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom za rješavanje kolektivnog pravnog radnog spora predvidjela mogućnost njegovog rješavanja po pravičnosti , bilo bi moguće odlučiti primjenom tog izvora.

Arbitražna odlukaIndividualni radni sporovi

Za arbitražnu odluku u individualnom radnom sporu važe opća pravila ZA-a.

Kolektivni radni sporovi

U kolektivnim radnim sporovima žalba nije dopuštena. Arbitražni sud može odlučiti samo o pitanju koje su pred njega iznijele stranke, a arbitražna odluka mora biti obrazložena. Arbitražna odluka donesena u sporu o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora ima pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora. Takva arbitražna odluka proizvodila bi i druge redovne učinke pravomoćnosti , uz nju bi se vezivale presumpcije o istinitosti sadržaja te o zabrani ponovnog suđenja u istoj stvari među istim strankama. Ona bi djelovala i prema članovima udruga koje su stranke u sporu, dakle i prema subjektima koji nisu stranke u sporu. U svakom slučaju bi postupci u sporovima o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora u navedenom smislu imali značenje tzv. reprezentativnih (class action) , odnosno udružnih parnica.

Arbitražna odluka donesena u interesnom ili pravnom kolektivnom sporu imala bi , u skladu s općim pravilima arbitražnog prava o tome, snagu pravomoćne sudske odluke.

Prisilne arbitraže u radnim sporovima

Na prijedlog poslodavca, sindikat i poslodavac dužni sud sporazumno izraditi i donijeti pravila o proizvodno održavajućim i nužnim poslovima koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka ili

271


--------------------------------------------------------------------

isključenja s rada. Ako se sindikat i poslodavac o tome ne sporazumiju u roku od 15 dana od dana predaje sindikatu prijedloga poslodavca, poslodavac ili sindikat mogu zatražiti u roku od daljnjih 15 dana da te poslove odredi svojom odlukom arbitražni sud.

Svoju odluku arbitražni sud mora donijeti u roku od 15 dana od dana pokretanja arbitražnog postupka. Arbitraža radi utvrđivanja pravila o poslovima koji se ne mogu prekidati je prisilna arbitraža jer se ne temelji na sporazumu stranaka u sporu već na jednostranoj inicijativi jedne od stranaka; ona bi bila prisilna za protivnu stranu. Ta bi arbitraža bila i ekskluzivna u tom smislu da se stranke ne bi mogle obratiti sudu radi rješenja spora o određivanju pravila o poslovima koji se ne mogu prekidati.

Gospodarsko –socijalno vijeće i arbitraža

Utvrđujući nadležnost Gospodarsko-socijalnog vijeća, ZOR predviđa samo to da ono utvrđuje listu arbitara, odnosno članova arbitražnog vijeća.

MIRENJE

Mirenje (koncilijacija, posredovanje, medijacija) kao jedna od alternativnih metoda rješavanja

sporova je postupak u kojem treća nepristrana osoba (izmiritelj, koncilijator, posrednik, medijator) kojoj su stranke sporazumno povjerile tu zadaću pomaže strankama da pokušaju postići sporazumno rješenje njihova spora, bez ovlaštenja da ga sama riješi svojoj odlukom ili da o njemu strankama nadmetne kakvo drugačije obvezujuće rješenje.

1. mirenje je postupak u kojemu nužno pored stranaka sudjeluje i treća osoba, izmiritelj2. izmiritelj je nepristran, 3. izmiritelj nema ovlaštenja da nakon provedenog postupka svojom odluko riješi spor ili da na

koji drugi način nametne strankama njegovo obvezatno rješenje. U tom smislu mirenje nije adjudikativni, presuđujući postupak,

4. izmiritelj ima samo ona ovlaštenja koja su mu stranke izrijekom ili prešutno dale. U postupku mirenja autonomija stranaka je apsolutna,

5. obvezatni učinak mirenja može imati samo sporazum, nagodba koju stranke u tom postupku postignu. Po tome bi mirenje imalo značenje konsenzualnog rješenja spora.

6. Neposredni cilj mirenja je rješenje spora među strankama po mogućnosti postizanjem nagodbe. Mirenje za razliku od parnice ili arbitraže, koje dovode do presuđivanja u korist jedne ili druge strane, omogućava da obje stranke uspiju u sporu, da pronađu način njegovog prevladavanja koji će uvažiti interese i jedne i druge.

7. mirenje je facilitacijski postupak jer je zadaća izmiritelja da korištenjem određenih procedura, tehnika i vještina pomogne strankama da postignu sporazumno rješenje spora bez suđenja, da olakša, pospješi postizavanje takvog rješenja.

Pravni izvori i neka terminologijska pitanja

Opći i osnovni izvor hrvatskog prava mirenja u građanskopravnim stvarima jest Zakon o mirenju iz 2003. godine. Neki posebni postupci mirenja (posredovanja) uređeni su posebnim zakonima. Tako npr. Obiteljskim zakonom je utvrđen specifičan postupak posredovanja u određenim brakorazvodnim sporovima.

272


--------------------------------------------------------------------

Organizacija za mirenje je pravna osoba ili tijelo pravne osobe koja organizira postupke mirenja.

Vrste mirenja

Prema tome odlučuju li se stranke potpuno slobodno pristupiti mirenju ili su na to (zakonom ili ugovorom) prisiljene, razlikujemo dobrovoljna i prisilna mirenja. Mirenje je u pravilu dobrovoljno.

S obzirom na ulogu izmiritelja može biti čisto facilitacijsko ili evaluacijsko. Facilitacijski postupak - u okviru kojega se izmiritelj ograničava na pospješivanje komunikacije među strankama; miritelj ne izražava svoje pravne sudove ili gledišta o meritumu spora niti iznosi svoje prijedloge o načinu njegovog prevladavanja. Kod evaluacijskog mirenja izmiritelj može (u određenim slučajevima) izraziti i meritorne pravne stavove o pojedinim spornim pitanjima ili općenito o pitanjima o kojima se raspravlja. Takvo vrednovanje nije obvezujuće, ali omogućava strankama da preispitaju svoju (pravnu) poziciju u sporu i da u skladu s tim postignu eventualno sporazumno rješenje.

S obzirom na cilj mirenje može biti rezolucijsko ili/i terapeutsko tj.transformacijsko, dakle mirenje čiji je cilj rješenje spora eventualnim postizanjem nagodbe ili mirenje čiji je cilj i ozdravljenje odnosa među strankama ili čak njihova transformacija kao osobnosti osposobljenih za to da same prevladaju konflikte uvažavajući i priznavajući drugu stranu.

Koncilijabilnost

Granice mogućnosti medijacijskog rješavanja sporova (koncilijabilnost), mogu biti određene objektivno (kauzalno) dakle s obzirom na vrstu sporova u kojima je dopušteno (objektivne granice koncilijabilnosti), subjektivno, dakle s obzirom na stranke koje mogu u njemu sudjelovati (subjektivne granice koncilijabilnosti) te organizacijsko kompetencijski, dakle s obzirom na to može li se mirenje povjeravati samo organizacijama za mirenje ili se može organizirati kao ad hoc, prigodno mirenje, odnosno s obzirom na to mogu li se određeni oblici posredovanja povjeriti samo nekim organizacijama za mirenje i/ili samo nekim , za to posebno ovlaštenim (licenciranim), (pravnim ili fizičkim) osobama (organizacijsko-kompetencijske granice koncilijabilnosti).

Ona je u načelu dopuštena u svim građanskopravnim sporovima, ali samo ako proizlaze iz pravnih stvari u kojima stranke mogu slobodno raspolagati, u kojima se mogu nagoditi.

Pokretanje postupka mirenja

Za pokretanje mirenja nije potrebno prethodno sklapanje sporazuma o mirenju, ali stranke mogu prije nastanka spora, npr. već u glavnom ugovoru (koncilijacijska klauzula) ili naknadno, posebnim ugovorom prije nego što dođe do spora (poseban sporazum o mirenju) utanačiti svoju suglasnost o tome; poseban sporazum o mirenju one mogu sklopiti i nakon što spor nastane. Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, mirenje počinje prihvaćanjem prijedloga za pokretanje postupka mirenja, koji se podnosi u pisanom obliku.

Prijedlog za mirenje će redovito jedna od stranaka uputiti drugoj, ali je moguće da takav prijedlog strankama uputi i treći, npr. tijelo ili osoba koja vodi određeni postupak ili čak neka organizacija za mirenje.

Ako se druga strana (ili obje strane kad je inicijativa za mirenje potekla od trećega) u roku od 15 dana kada je primila prijedlog za provođenje mirenja , ili u drugom roku za odgovor naznačenom u prijedlogu ne izjasni o prijedlogu, smatra se da je prijedlog za mirenje odbijen te da postupak mirenja nije ni pokrenut.

Izmiritelji

273


--------------------------------------------------------------------

Imenovanje

Ako se stranke ne mogu sporazumjeti o broju ili osobi, odnosno osobama izmiritelja, mogu zatražiti da broj izmiritelja odredi i da ih imenuje organizacija za mirenje ili neka treća osoba (tijelo za imenovanje). Ako stranke ne zatraže nešto drugo, tijelo za imenovanje imenovat će samo jednog izmiritelja, i to iz reda sudaca koji sude u građanskim ili trgovačkim sporovima, ili odvjetnika. Izmiritelj bi u načelu mogla biti svaka fizička osoba, ako je poslovno sposobna.

Nepristranost i dužnost jednakog postupanja

Osoba kojoj se ponudi imenovanje za izmiritelja dužna je otkriti sve okolnosti koje bi mogle dati povoda opravdanoj sumnji u njezinu nepristranost i neovisnost. Ako niti jedna stranka, pošto sazna za okolnosti zbog kojih se može posumnjati u nepristranost i neovisnost izmiritelja, odmah ne zatraži imenovanje drugog izmiritelja, gubi pravo da to kasnije učini, kao i pravo da zbog tih okolnosti osporava pravnu valjanost radnje koje je izmiritelj poduzeo, odnosno radnja koje su poduzele stranke uz njegovo posredovanje.

Stranke ne bi mogle osporavati valjanost sklopljene nagodbe samo zbog toga što je u postupku sudjelovao izmiritelj u čiju se nepristranost i neovisnost može posumnjati, one bi, međutim, morale moći po općim pravilima pobijati takvu nagodbu zbog mana volje.

Postupak mirenjaOpćenito

Mirenje se provodi na način o kojemu su se stranke sporazumjele, o čemu mogu sklopiti pisani sporazum. Ako stranke nisu odredile pravila postupka mirenja, izmiritelj je ovlašten na prikladan način primjenjivati odredbe zakona o parničnom postupku, posebno u odnosu na pozivanje, dostavu poziva, rokove i sl.

Pripremanje prijedloga nagodbe

Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, izmiritelj može bilo kada tijekom postupka iznositi prijedloge o nagodbi kojom bi stranke mogle okončati spor, uključujući i tekst takve nagodbe. Otvaranjem mogućnosti da se izmiritelj aktivno uključi u postupak mirenja i u pripremanje njegovog meritornog ishoda, Zakon o mirenju se zapravo opredjeljuje za model evaluacijske aktivističke medijacije.

Način djelovanja i komuniciranja sa strankama

Izmiritelj je dužan, u pravilu djelovati u nazočnosti obiju stranaka. Zakon o mirenju opredijelio se za sustav tzv. zajedničkih „kontradiktornih“ ročišta te obostrane stranačke kontrole djelovanja izmiritelja. Time je izabran manje elastičan koncilijacijski model. Ipak, budući da povrede pravila o načinu vođenja medijacijskog procesa ne mogu same po sebi rezultirati pobojnošću njegovog rezultata nagodbe, u biti nema zapreke da se medijator odvojeno sastaje sa strankama i čuva kao tajnu ono što tom prilikom sazna.

Okončanje postupka mirenja

Mirenje se može okončati:

274


--------------------------------------------------------------------

1. sklapanjem nagodbe2. odlukom izmiritelja da se postupak mirenja obustavlja zbog toga što daljnje nastojanje da se

postigne mirno rješenje spora više nije svrhovito3. pisanom izjavom o okončanju postupka koju su stranke uputile izmiritelju4. pisanom izjavom o odustajanju od postupka mirenja koju je jedna stranka uputila drugim

strankama i izmiritelju, osim ako u postupku i nakon odustanka jedne stranke sudjeluju dvoje ili više stranaka koje su voljne mirenje nastaviti

5. ako se nagodba ne postigne u roku od 60 dana od dana prihvaćanja prijedloga za pokretanje postupka mirenja. Ovaj se rok pisanim sporazumom stranaka može produžiti za još najviše 60 dana.

Odluka izmiritelja o obustavi postupka trebala bi biti obrazložena.

Nagodba

Izmiritelj može, u pravilu, tijekom postupka samoinicijativno iznositi prijedloge o nagodbi, uključujući i njezin tekst. On je, međutim, dužan na zahtjev stranaka, sudjelovati u oblikovanju i izradi nagodbe. Nagodba će u pravilu imati učinak građanskopravnog ugovora stranaka. Nagodba koja se sklopi u postupku mirenja imat će svojstvo ovršne isprave samo ako potpise (obiju, svih) stranaka na njoj ovjeri javni bilježnik. Ipak, da bi takva nagodba mogla imati učinak ovršne isprave, u njoj mora biti utvrđena obveza izvršenja činidbe o kojoj se stranke mogu nagoditi; na temelju nje treba biti moguće utvrditi vrijeme njezine dospjelosti , ona mora biti podobna za ovrhu.

Radi izbjegavanja mogućih sporova bilo bi korisno u nju ugraditi klauzulu exequendi čime bi se sadržajno izjednačila sa svakom drugom ovršnom privatnom ispravom na kojoj je potpis obvezanika javnobilježnički ovjerovljen.

Potpis izmiritelja, odnosno ovjera toga potpisa nisu uvjeti o kojima bi ovisilo hoće li medijacijska nagodba steći svojstvo ovršne isprave. Ako stranke ne postignu nagodbu u postupku mirenja zbog nesuglasnosti o pravnim pitanjima, a sporazume se o činjenicama, pisano zajedničko očitovanje stranaka o činjenicama obvezujuće je u eventualnim daljnjim postupcima ukoliko su potpisi stranaka na zajedničkom očitovanju ovjereni kod javnog bilježnika.

Opisani bi sporazum svoj obvezujući učinak mogao proizvesti samo:1. ako bi bio sklopljen tijekom postupka mirenja o2. ukupnom ili dijelu činjeničnog stanja spora koji je mogao biti predmet meritorne nagodbe u

tom postupku te3. ako bi na njemu potpisi obiju stranaka bilo javnobilježnički ovjerovljeni.

Takav obvezujući i jednostrano neopozivi izvansudski sporazum stranaka o činjeničnom stanju u naknadnom bi parničnom postupku imao jači učinak od načelno opozivog priznanja činjenica. Ipak, budući da se i nagodba o meritumu može kretati samo u granicama dopuštenih dispozicija stranaka, ni „nagodba o činjenicama“ ne bi obvezivala ako bi imala za cilj omogućiti nedopuštene dispozicije stranaka.

Povjerljivost medijacije

Jedno od općih svojstava medijacije je njezina povjerljivost. Dužnost čuvanja povjerljivosti informacija ipak nije apsolutna.

275


--------------------------------------------------------------------

Izmiritelj nije dužan čuvati kao tajnu navedene informacije :

1. ako su se (obje ili sve) stranke o tome suglasile te2. ako ih je po zakonu dužan priopćiti.

Isto vrijedi i za stranke i druge sudionike u postupku. Izmiritelj, stranke i drugi sudionici u postupku odgovaraju za štetu koju prouzroče kršenjem dužnosti čuvanja tajne.

Pravo i dužnost uskrate svjedočenja

Bez pristanka stranaka izmiritelj ne smije svjedočiti o činjenicama koje je saznao od stranaka tijekom postupka mirenja, neovisno o tome je li taj postupak okončan sporazumom ili nije. Po tome bi dužnost čuvanja izmiriteljske tajne bila izjednačena s dužnošću čuvanja službene ili vojne tajne, dakle bila bi jače sankcionirana od dužnosti čuvanja punomočnićke i odvjetničke tajne.

U pogledu informacija o činjenicama za koje je tijekom postupka saznao od drugih osoba, npr. vještaka, eventualnih svjedoka, izmiritelj bi bio dužan svjedočiti, on takve informacije samo ne bi smio bez odobrenja stranaka priopćiti trećim osobama izvan oficijelnih postupaka u kojima bi sudjelovao kao svjedok.

Stranka se ne može osloboditi dužnosti svjedočenja o činjenicama za koje je saznala od druge stranke, odnosno općenito o onome što je saznala tijekom postupka mirenja. Isto vrijedi i za druge eventualne sudionike u postupku.

Zabrana iznošenja činjenica i korištenja dokaza

Stranka u postupku mirenja, izmiritelj ili osoba koja na drugi način sudjeluje u postupku , uključujući i administrativno osoblje organizacije za mirenje ne može se u kojem drugom (npr. arbitražnom, sudskom) postupku pozivati na:

1. činjenicu da je jedna od stranaka predlagala mirenje ili bila voljna sudjelovati u njemu2. stavove koje je stranka u postupku mirenja izrazila ili prijedloge koje je u tom postupku

iznijela3. izjave o činjenicama ili priznanje zahtjeva ili činjenica izvršeno tijekom postupka

mirenja, ako takve izjave ili priznanja nisu sastavni dio postignute nagodbe4. prijedloge koje je u postupku iznio izmiritelj5. činjenicu da je neka stranka u postupku pokazala spremnost prihvatiti prijedlog

izmiritelja.

U svakom slučaju osoba koja postupi suprotno zabrani pozivanja na određene činjenice i isprave odgovorna je za štetu koju time prouzroči , a može u postupku biti kažnjena i po osnovi zloupotrebe procesnih prava, ako tijelo koje vodi postupak ima takve ovlasti. Izuzetno od pravila, zabrana pozivanja na određene činjenice i dokaze ne odnosi se na one dokaze ili obavijesti koje su prema zakonu nužne za provedbu ili ovrhu postignute nagodbe.

Izmiriteljski inkompatibilitet (zabrana suđenja i zastupanja)

Izmiritelj ne može biti sudac ili arbitar u sporu koji je bio ili jeste predmet postupka mirenja, ili u nekom drugom sporu koji je proizašao iz pravnog odnosa iz koga je bio proizašao taj spor ili iz

276


--------------------------------------------------------------------

pravnog odnosa povezanog s tim pravnim odnosom, dok odvjetnik koji je sudjelovao kao izmiritelj u postupku mirenja ne može zastupati niti jednu stranku u sporu koji je bio ili jest predmet toga postupka ili u nekom drugom sporu koji je proizašao iz pravnog odnosa iz kojega je proizašao taj spor ili iz pravnog odnosa povezanog tim pravnim odnosom.

Okolnost da je netko u svojstvu izmiritelja sudjelovao u nekom medijacijskom postupku imala bi zapravo značenje apsolutnog razloga za njegovo izuzeće kao suca u nekom drugom (građanskom) sudskom postupku.

Tijek zastarnih i prekluzivnih rokova

Pokretanjem postupka mirenja ne prekida se zastara u odnosu na zahtjeve koji su predmet postupka mirenja, osim ako se stranke drugačije ne dogovore pisanim putem. S druge strane, ako je po zakonu pravo na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava ili tužbe u nekom sporu ograničeno prekluzivnim rokom, taj se rok računa od dana kada je prijedlog za postupak mirenja odbijen ili se smatra odbijenim, odnosno kada je mirenje okončano bez sklapanja nagodbe.

Funkcionalna prednost postupka mirenja

Tijekom postupka mirenja stranke su se dužne suzdržavati od pokretanja sudskih ili arbitražnih postupaka, ali ne i upravnih , disciplinskih i drugih postupaka za rješavanje spora o kojemu se mirenje provodi, osim ako je to neophodno radi očuvanja njihovih prava npr. radi prekida zastarijevanja. Povreda takve obveze mogla bi eventualno uzrokovati obvezu naknade štete drugoj stranci.

Međutim, ako su se stranke koje su:

1. se sporazumjele o provođenju mirenja2. izričito obvezale da tijekom3. točno određenog vremenskog razdoblja ili do nastupanja točno određenog uvjeta neće

pokretati ili nastavljati sudske, arbitražne ili druge postupke, takav sporazum ima obvezujući učinak.

Sud, unatoč sporazumu, može ipak dopustiti provedbu pokrenutog postupka ako bi odgoda njegovog pokretanja ili nastavljanja mogla dovesti do teških ili nepopravljivih posljedica , ali i zakonsko rješenje po kojem će tijelo koje vodi postupak, ako stranke prihvate njegovu preporuku da svoj spor pokušaju riješiti u postupku mirenja, odgoditi daljnje poduzimanje radnja u postupku.

Pokretanje postupka mirenja u povodu preporuke tijela koje vodi drugi postupak

Tijekom sudskog, upravnog ili drugog postupka tijelo koje vodi postupak može u koncilijabilnim sporovima preporučiti strankama da pokrenu postupak mirenja u skladu s odredbama Zakona o mirenju. Ako se stranke sporazumiju o provođenju postupka mirenja , tijelo koje postupak vodi odredit će rok za vrijeme čijeg trajanja će se odgoditi daljnje poduzimanje radnja u postupku, koji ne može biti duži od 60 dana; rok se može produžiti samo na sporazumni prijedlog svih stranaka u sporu. Ako se tijekom određenog roka ne postigne nagodba , tijelo koje vodi postupak nastavit će ga, a do nove odgode radi pokušaja mirenja može doći samo na temelju sporazumnog zahtjeva svih stranaka u sporu.

277


--------------------------------------------------------------------

Troškovi postupka mirenja

Stranke se s izmiriteljem mogu sporazumjeti da će mu platiti nagradu i naknadu troškova. Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele svaka snosi svoje troškove, a zajedničke troškove mirenja stranke snose na jednake dijelove.

Obvezatno mirenje u kolektivnim radnim sporovima

Zakonom o radu utvrđeni su sporovi u kojima se obvezatno provodi postupak mirenja. To su sporovi o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora ili drugog sličnog spora koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije te neisplate plaća (kolektivni radni spor) ako stranke u sporu nisu ugovorile neki drugi način njegovog mirnog rješavanja. Mirenje provodi osoba koju stranke u sporu izaberu s liste koju utvrđuje Gospodarsko-socijalno vijeće ili koju sporazumno odrede (miritelj).

278

Documents

Gpp skripta