Gračanički glasnik 19

GRAČANIČKI GLASNIKČASOPIS ZA KULTURNU HISTORIJU

GRACANICA MESSENGERJOURNAL FOR THE CULTURAL HISTORY

UDK 930.85 ISSN 1512-5556

MONOSGRAČANICA, 2005.

19

GRAČANIČKI GLASNIK

2

Povo

dom

Povo

dom

OMER HAMZIĆPOVODOM 60 GODINA OD ZAVRŠETKA DRUGOG

SVJETSKOG RATA: JEDAN POGLED NA GRAČANICU 1945.

Omer Hamzić

POVODOM 60 GODINA OD ZAVRŠETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA: JEDAN POGLED NA GRAČANICU 1945.

O tragičnoj sudbini Bosne i Bosanaca, Bošnjaka posebno, u Drugom svjet-skom ratu već su napisane ozbiljne

studije i knjige. Na historijskoj vjetrometini, u tom velikom sukobu, nošeni plimom i ose-kom svjetskih i lokalnih ratnih događaja, osta-vljali su svoje kosti na raznim stranama svijeta: od južne Francuske do Staljingrada, od Tuzle do Maribora, od Beograda do Beča… Uvijek za tuđi račun, o svom trošku i na svoju štetu… Isuviše su dobro poznate historijske ublehe o cvijeću hrvatskog naroda i Bosni i Hercegovi-ni kao hrvatskom povijesnom korpusu, isuviše dobro su poznata razna “načertanija” o Bosni i Hercegovini kao srpskoj istorijskoj zemlji…

Prije punih 60 godina zemlje antihitlerov-ske koalicije zadale su posljednji udarac faši-zmu u Evropi. Slom fašizma otvorio je čovje-čanstvu perspektive demokratskog razvoja i nadu u bolji život. Antifašistički ratnici širom Evrope dočekivani su kao oslobodioci. Tako je bilo i na prostoru bivše nam države, tako je bilo u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, Tuzli i mnogim drugim gradovima.

Prije punih 60 godina, 7. aprila 1945. go-dine, jedinice 23. divizije Narodnooslobodi-lačke vojske, nakon višemjesečnih priprema i borbi na linijama istočno od Gračanice – ušle su u Gračanicu, a zatim produžile dejstva pre-ma Doboju. Bile su to završne operacije NOVJ, preduzete s ciljem da se njemačke okupatorske snage ili unište ili definitivno protjeraju sa teri-

POVODOM

3

torije tadašnje Jugoslavije. Što se Bosne i Hercegovine tiče, bila je to

posljednja bitka za njeno izvlačenje i oslobađa-nje od režima velikohrvatske, ustaške, u osnovi fašističke tvorevine NDH, koja je 1941. godine ovu zemlju – od Une do Drine – uzela kao pli-jen ili dar fašističke Njemačke i fašističke Itali-je, a da Bošnjake i ostale Bosance niko ni za-što nije pitao.

Zato ima smisla priča o 7. aprilu 1945. go-dine kao Danu oslobođenja Gračanice od je-dnog eminentno fašističkog režima…

Zato nema smisla priča o 7. aprilu 1945. godine kao danu okupacije Gračanice od stra-ne eminentno antifašističke vojske bez obzira na sve kasnije devijacije režima koji je sa njom dolazio.

Nije li onda suvišno pitanje: od koga je i od čega je Gračanica oslobođena 7. 4. 1945. go-dine?

Ali tu i počinje drugi, komplikovaniji, dio priče o antifašističkoj pobjedi, pobjednicima i poraženim. O čemu se, zapravo, radi?

Sa prostora današnje općine Gračanica, početkom aprila 1945. godine, pod snažnim naletom jedinica NOVJ (pretežno srbijanskih novomobilisanih brigada i divizija), zajedno sa ostacima njemačkih okupacionih snaga, po-vuklo se (pobjeglo) dvije do tri hiljade vojnika koji su služili u lokalnim ustaško-domobran-skim i zelenokadrovskim, uglavnom (staja-

ćim) teritorijalnim jedinicama - u pravcu Do-boja, Dervente, Broda i dalje na zapad.

Pod uticajem izuzetno jake ustaške propa-gande (o partizanima kao din dušmaninu itd.), napuštali su svoje položaje i svoj zavičaj, bje-žeći ispred snažnijeg protivnika (kojeg nisu smjeli čekati, niti mu se predati), bili su uvje-reni da se privremeno povlače, odstupaju, na-dajući se brzom povratku kući. Sa tim ubjeđe-njem i njihovi najbliži ukućani (roditelji, su-pruge i djeca) dočekali su novu vlast, očeku-jući brz povratak svojih vojnika, za koje su bili uvjereni da su samo privremeno odstupili “dok prođe hučka”.

Za njih se nije govorilo da su pobjegli, da su poraženi, da su potisnuti – već da su odstupi-li. Mnogi se, nažalost, nikad nisu vratili svojim kućama. Za njih se pouzdano ništa ne zna do današnjeg dana. Posljednji put su viđani kra-jem aprila i početkom maja u dugačkim kolo-nama poražene vojske, negdje na relaciji od Si-ska do Maribora i Zidanog Mosta – i, dalje, do Blajburga.

Nema službenih evidencija nestalih vojni-ka koji su se tokom završnih operacija Jugoslo-venske armije, u proljeće 1945. godine, povla-čili na zapad iako je bilo pokušaja da se one ustroje.

Zato istina o 1945. godini ni do današnjeg dana nije cjelovita.

Završnica Drugog svjetskog rata u selima i

Panorama Gračanice 1977. (Snimio A. Mašić)


4

gradovima iz kojih se povukao (a kasnije i defi-nitivno nestao) tako veliki broj uniformisanih i neuniformisanih ljudi, nije se mogla gledati očima pobjednika, bez obzira što su svi ti voj-nici (a s njima i mnogi civili) bili na pogrešnoj strani (dakle, u vojsci propale fašističke sate-litske države). Oslobođenje od ustaškog, da-kle, fašističkog režima u prvo vrijeme doživlja-valo se kao “privremeno stanje”, a ponegdje i kao okupacija. Dok se slavila pobjeda nad fa-šizmom, u mnogim muslimanskim kućama uzaludno se iščekivao povratak onih koji su pobjegli ispred “pobjednika”.

Pojam “odstupio” vremenom je mijenjao svoje značenje: od privremenog povlačenja s položaja, odnosno iz rodnog kraja, do defini-tivnog nestanka i “odstupanja” čak i iz sjeća-nja i pamćenja. Vremenom je dobijao i odre-đene nadopune, postajao je sve složeniji i slo-jevitiji, doživljavao svoju zanimljivu evoluciju. U narodnom pamćenju on i danas pokriva ne-koliko značenja: od čisto vojničkog povlače-nja, pa do političkog i psihološkog bježanja od istine o velikom porazu i nade u privremenost novonastalog stanja – dok se ne vrate oni koji su samo “odstupili, a nisu poraženi, pobije-ni”. Svako od tih značenja odražava specifičnu i zgusnutu percepciju završnice Drugog svjet-skog rata u bošnjačkom narodu na širem pro-storu Gračanice, a vjerovatno i šire, na prosto-ru Bosne i Hercegovine.

Nesretna sudbina svih onih koji su “odstu-pili” i koji se nikada više nisu vratili svojoj kući, u nedostatku historijske istine, dugi niz godina je prešućivana i bila prava tabu tema. O tome se moglo samo šaputati u uskom porodičnom krugu, oko ognjišta u kojima su bile zapretane nade u njihov povratak.

Mnoge mlade supruge i djevojke su se osu-šile i pomrle, čekajući ih.

Uzaludnost čekanja kao realnost, proizvo-dila je gorčinu i bol u srcima i mistifikaciju svih tih događaja u glavama “čekača”. Od njih se nije ni moglo očekivati da dan “odstupanja” svojih najmilijih (zauvijek i u nepovrat) i ne-stanak u danima sunovrata fašizma, u čijem su

se vrtlogu našli, a da ih niko nizašto nije ni pi-tao, prihvate kao dan oslobođenja svojih sela i gradova, a još manje da obilježavaju i prosla-vljaju te datume.

Tek kasnije, mnogo kasnije u potpuno izmi-jenjenim političkim okolnostima i ambijen-tu, politika je te datume pokušavala proglasiti umjesto danom oslobođenja, danom okupaci-je. “Čekače” opet niko i nizašto nije pitao. To je tačka na kojoj se otvara pitanje “upotrebe” (da ne kažemo grublju riječ) historije i kao nauke i kao “učiteljice života”. Zato i jeste, sa stanovi-šta različite percepcije Drugog svjetskog rata, jako važno objasniti složeno i slojevito znače-nje sintagme “odstupio 1945. godine”.

Najnovija istraživanja ukupnih gubitaka bošnjačkog naroda u Drugom svjetskom ratu na području općine Gračanica pokazuju da ih je, nažalost, bilo mnogo više nego što se moglo i pretpostaviti.

Niko nikada nije ozbiljno odgovorio na pitanje kako se i zašto se tako veliki broj lju-di gračaničke općine našao u ustaško-domo-branskim i zelenokadrovskim jedinicama u za-vršnici Drugog svjetskog rata, koja i kakva ih je politika odvela na tu, u osnovi pogrešnu stra-nu i kako i zašto odoše (odstupiše) u kolonama poraženih, označeni kao fašisti (uglavnom i ne znajući šta to znači) i kako i zašto ne odoše (ne stupiše) u kolone pobjednika, koji su bili ozna-čeni kao antifašisti?

Nije to bila slučajnost i sticaj nesretnih okolnosti. Navodimo samo neke historijske či-njenice:

U složenim vojno-političkim prilikama na području tuzlanske regije, nakon ponovne reo-kupacije Tuzle, krajem 1943. i početkom 1944. godine, počeli su se prikupljati razbijeni ostaci DOMDO pukovnije (legije) i uz pomoć i po-dršku Nijemaca obrazovati nove vojne forma-cije koje su se zvale Bosanski planinci, u naro-du poznate kao Zeleni kadar. Prvo ih je okupio profesor Nešet Topčić u selima gornjeg toka Spreče (Prnjavor, Petrovci, Rainci, Međaš, Vu-kovije, Tojšići, Gračanica kod Živinica i dr.) U isto vrijeme Zeleni kadar prikuplja se i u seli-

POVODOM

5

ma sjeverno od Gračanice, pod komandom le-gionarskog satnika Ibrahima Pjanića.

Bosanski planinci bili su prvo pod koman-dom Prvog lovačkog zdruga, da bi 18. 1. 1944. ušli u sastav 10. posadnog ustaško-domobran-skog zdruga sa sjedištem u Tuzli, pod čijom je komandom bilo 10 bojni (bataljona) na ši-rem prostoru tuzlanske regije. Bile su to vojno i politički dosta heterogene formacije, čije se ustrojstvo uspostavljalo u skladu sa razvojem prilika na terenu. Dok su jedni bili na prousta-škim pozicijama, drugi su vjerovali samo Ni-jemcima, treći su sarađivali s partizanima itd.

Pod sve snažnijim pritiskom partizana, vojno-politički vrh NDH pristupio je reorga-nizaciji svih svojih raspoloživih snaga. U pro-ljeće 1944. godine na prostoru Posavine i Tre-bave, objedinio je jedinice zelenog kadra i le-gije i ustrojio ih kao jedinstvene ustaško-do-mobranske “postrojbe”. Pošto je iz ustaško-do-mobranskih magacina dobila nešto naoruža-nja i uniformi sa ustaškim oznakama, zeleno-kadrovska satnija Ibrahima Pjanića preimeno-vana je u 25. ustašku bojnu. U međuvreme-nu, Glavni ustaški stan dodjeljuje Pjaniću voj-no odličje viteza. Nakon toga, Pjanić je preki-nuo ranije započete pregovore s partizanskim emisarima o mogućnosti prelaska svoje jedini-ce na partizansku stranu. Pjanićev nagli zao-kret se može objasniti: 1. prohrvatskim, odno-sno proustaškim političkim uticajima iz grača-ničke čaršije, 2. ranijim Pjanićevim uslugama koje je pružao režimu NDH (borbe sa vojvo-đanskim i drugim partizanskim jedinicama u širem rejonu Sokola), i 3. pogrešnim pote-zima partizanskih vojno-političkih rukovodi-laca koji nisu razumjeli političku situaciju na ovom terenu, pa su po kazni raspustili partij-sku organizaciju u Gračanici “zbog njenog le-gijskog ponašanja”, odnosno zato što je podr-žavala pregovore s Ibrahimom Pjanićem, u na-stojanju da ga privuče na partizansku stranu.

Pjanićevu 25. ustašku bojnu popunjavalo je gotovo u cjelini ljudstvo iz muslimanskih sela oko Doborovaca, Sladne, Orahovice, Soko-la, Malešića i Lukavice. Početkom 1945. godi-

ne bila je to brojno dosta krupna jedinica, koja je zatvarala prilaze Gračanici sa istočne strane. Prema partizanskim obavještajnim podacima, koje treba, svakako, uzimati s izvjesnom do-zom rezerve, brojala je između 1200 i 1500 bo-raca. Osim Pjanićeve ustaške bojne, u Grača-nici se u proljeće 1945. godine našla i 14. usta-ška bojna na čijem je čelu bio poručnik Mu-stafa Jakubović. Brojala je oko 1.000 ljudi s po-dručja Gradačca, najviše iz sela Srnice, Katoli-čka Špionica, Donji i Gornji Hrgovi itd. Osim ustaških, na širem prostoru Gračanice bile su razmještene i dosta jake snage zelenog kadra. Deveta bojna zelenog kadra, koju je predvodio poručnik Abdurahman Kapetančić, brojala je oko 1100 ljudi iz Gračanice, Pribave, Oraho-vice i još nekih sela s područja tadašnjeg gra-čaničkog kotara. Sa područja Turije i Puračića, u Gračanicu je, pod vođstvom narednika Saji-ta Baftića, pristigla i Treća bojna zelenog kadra koja je brojala 250 ljudi. Tu je bila i Peta bojna od svega 50 ljudi s područja Gnojnice i Miriči-ne, koju je predvodio narednik Ibrahim Suljić (Arhiv VII 11/2-4 K 409).

Te su jedinice bile suprotstavljene partizan-skim snagama oko Gračanice, 1945. Popunja-vali su ih, uglavnom, nepismeni zemljoradni-ci, seljaci, uvjereni da brane samo svoje kuće i svoja sela. Nisu znali ni šta je fašizam, ni šta je antifašizam, željeli su samo ostati kod svo-jih kuća, a odstupili su zauvijek od svojih kuća, označeni kao fašisti. Platili su glavom za ono što ustvari nikada nisu ni bili.

Njih niko nizašto nije pitao. Nisu li i ti ljudi žrtve fašizma pod čijim su

ih znamenjima zarobljavali pobjednici. Ni do današnjeg dana mi nismo doznali ni-

šta o njihovoj tragičnoj sudbini. Progutao ih je mrak, kasnije zaborav. U ime kojih i kakvih se ciljeva “proizvodio taj zaborav”?

Njima nije potrebna nikakva rehabilitacija, ali je nama potrebna historijska istina o njima, prije svega radi nas.

Kad dođemo do te istine, suvišna će biti pi-tanja oslobođenja ili okupacije naših gradova u aprilu i maju 1945.


6

Tem

eTe

me

HASAN MOSTARLIĆPERSPEKTIVE I MOGUĆNOSTI TOPLIFIKACIJE

GRADA GRAČANICE

MIRSAD OMERČIĆMOGUĆNOSTI I PRESPEKTIVE KORIŠTENJA

KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA GRAČANICE U TURISTIČKE SVRHE

RUSMIR DJEDOVIĆGRAČANICA - PRIMJER STOLJETNE TOLERANCIJE

I SUŽIVOTA U BOSNI I HERCEGOVINI

Hasan Mostarlić

PERSPEKTIVE I MOGUĆNOSTI TOPLIFIKACIJE GRADA GRAČANICE

U svakom gradu, industrijskom centru i naselju, za život i rad ljudi potrebna je toplotna energija za stambene i ra-

zne komunalne potrebe, te tehnološke proce-se u industriji.

Razne su mogućnosti snabdijevanja gra-dova i industrijskih centara toplotnom energi-jom. Za procese sa relativno niskom tempera-turom i srednjom temperaturom (za grijanje, provjetravanje i pripremu tople vode), smatra se da je u današnjim uslovima najbolje centra-lizovano snabdijevanje toplotnom energijom. Izvori takve energije su postrojenja u kojima se koristi ona vrsta goriva koja se u konkretnom slučaju pokaže najpogodnija.

Savremeni način življenja podrazumijeva već odavno da se putem urbanističkih uslova zahtijeva rješavanje vodovoda, kanalizacije i električne energije a u posljednje vrijeme u ra-zvijenim zemljama ista je obaveza i za rješava-nje centralnog snabdijevanja toplotnom ener-gijom. Grijanje stambenog i poslovnog prosto-ra je potreba i sastavni dio standarda stano-vništva, a naj efikasnije rješenje njihovog za-grijavanja je toplifikacijom gradske zone.

Sadašnji način zagrijavanja objekata u Gra-čanici uglavnom je pomoću pojedinačnih ko-tlovnica koje u značajnoj mjeri zagađuju živo-tnu sredinu. Gradnjom objekata-naselja kao što su Bazen, Luke, Grades i Kifla, rješavano je pojedinačno zagrijavanje tih naselja vlastitim kotlovnicama. Danas su te kotlovnice u značaj-noj mjeri devastirane sa opremom starijom od 15 godina, što znači da im ističe vijek trajanja

7

TEME

u tehničkom smislu. Sve ovo ukazuje na to da se mora razmišlja-

ti o realizaciji ideje iz 80-ih godina prošlog vi-jeka o toplifikaciji grada Gračanica. Već tada se bilježe dva pokušaja realizacije projekta toplifi-kacije grada ali ostalo je sve na studijama koje je uradio prvi Prof. dr. Ahmed Biščević naučni savjetnik sa grupom saradnika pod nazivom “Studija toplifikacije grada Gračanica”. Drugu Studiju je uradila Radna organizacija u osni-vanju “Terme” Ozren Gračanica, pod nazivom “Studija tehno-ekonomskih mogućnosti kori-štenja termalnih voda za toplifikaciju Gračani-ce”. Studiju je radila Radna organizacija za pro-jektovanje i inženjering “Teh projekt” Rijeka, poslovna jedinica Energetika Banja Luka.

Vodeći računa o zaključcima pomenutih studija i daljnjem sve većem zagađenju zraka u zimskom periodu općinske vlasti donose odlu-ku o izradi potpuno nove Studije za snabdije-vanje grada Gračanica toplotnom energijom.

Za ovaj posao odabrana je firma Seegen iz Austrije, koja ima značajna iskustva u proje-ktovanju i implementaciji toplifikacija manjih gradova u Austriji. Cilj ove Studije je da istra-ži mogućnost snabdijevanja grada Gračanica i njenih perifernih dijelova toplotnom ener-gijom, čime bi se značajno popravila kvaliteta zraka, a građanima bi bilo ponuđeno ekološko, lokalno i povoljno snabdijevanje toplotnom energijom. Od Studije se očekuje da analizom utvrdi koji bi izvor energije bio najpovoljniji sa svih aspekata gledano, kao i način razvođenja toplotne energije i njena predaja krajnjim ko-risnicima. Naravno uvijek je na prvom mjestu kod odabira tehničkih rješenja morala biti cije-na koju treba da plate korisnici toplotne ener-gije-građani Gračanice, za uslugu zagrijavanja svog stambenog ili radnog prostora.

Kao osnova za izradu posljednje studi-je snabdijevanja grada Gračanica toplotnom energijom poslužili su: Prostorni plan Opći-ne Gračanica, Urbanistički plan grada Gračanice ( u izradi), Pomenute studije i raspoloživa do-kumentacija o bunaru PEB-4 termomineralne vode u Gračanici, Sadašnja struktura izgrađe-

nih objekata i saobraćajnica, Podaci o postoje-ćim instalacijama i toplotnim kapacitetima te stanjem aero zagađenosti.

Iskustva iz prethodnog perioda kod nas i u svijetu pokazuju da je pojedinačno zagrija-vanje i u investicionom i u eksploatacionom smislu znatno skuplje od zajedničkog zagrija-vanja-toplifikacije, tako da se pouzdano može reći da toplifikacija ima prednost i u tehni-čkom i u ekonomskom smislu. Tako su kod izrade ove Studije bili opredjeljujući faktori o kojima se vodilo računa:ekonomičnost, ekolo-ški uslovi i standard stanovništva.

Zadatak ove Studije je da analizira opra-vdanost toplifikacije grada Gračanica, predlo-ži najbolje i naj optimalnije tehničko rješenje i način pribavljanja investicionih sredstava za implementaciju projekata.

Efekti koji bi se mogli očekivati realizaci-jom ove Studije mogu se uglavnom istaći kao slijedeće prednosti ove toplifikacije: ušteda u gorivu, poboljšanje ekoloških uslova, smanje-nje investicionih troškova kod nove izgradnje stanova (ukidanje kotlovnica, prostora za gori-vo,dimnjaka), mogućnost širenja toplovoda po zahtjevu nove gradnje.

Toplotni potencijal koji je dobijen anke-tiranjem građana grada Gračanica iznosi 59. 418. 580 kwh odnosno teoretska snaga priklju-čka je 62. 545 kw. Proračun vjerovatnoće je po-kazao da je trenutno moguća prodaja toplo-tne energije u iznosu od 18. 512. 263 kwh. Pro-cjena je izvršena na osnovu kriterija iz anke-te gdje su zainteresovani korisnici odgovarali imaju li centralno grijanje i imaju li interes da se priključe na centralni toplovod. Po proraču-nu i podacima ankete isporuka toplotne ener-gije bi se mogla ovako odvijati kao što je prika-zano na tabeli 1.

Kao mogući izvor energije za snabdijevanje grada toplotnom energijom Studija je obradila pet varijanti. Ovdje ću ih nabrojati a nešto više reći o izabranoj varijanti:

• VARIJANTA 1: Toplana sa energijom iz geotermije, biomase i uglja

• VARIJANTA 2: Toplana sa energijom iz


8

biomase• VARIJANTA 3: Toplana sa energijom iz

uglja• VARIJANTA 4: Toplana sa energijom iz

geotermije• VARIJANTA 5: Toplana sa energijom iz

TE Tuzla. Ukupna investicija ovih pet varijanti može

se predstaviti kao što je prikazano na tabeli 2. Ukupna investicija utiče na cijenu toplote, pa su u tabeli 3 prikazane cijene toplote za svaku od pet varijanti izvora energije.

Rezultat Studije je pokazao da je varijan-ta 4 (toplana sa energijom iz geotermije) naj-povoljnija. S obzirom da je iskorištenje geoter-mije povezano da novim bušenjem bunara do

1500 m i investicijom za bušotine koja se pro-cjenjuje na 3. 450. 000 EUR, predstavlja veliki riziko faktor u smislu dobijanja novih količina termo mineralne vode očekivanih karakteristi-ka 100 lit/sek i temperaturom preko 100 ºC.

U varijanti jedan (toplana sa energijom iz geotermije, biomase i uglja) je predviđeno ko-rištenje geotermalne energije iz postojećeg bu-nara PEB-4. Količine biomase i uglja se mogu nabaviti na regionalnom tržištu.

Iz ekoloških razloga za grad Gračanicu je prioritet koristiti obnovljive energente (geoter-mija i biomasa).

Iz gore navedenih razloga i pogleda na bu-dućnost, varijanta 1 je izabrana kao osnovna varijanta.

Varijanta 1 obezbjeđuje to-plotnu energiju koja bi se proi-zvodila u kombinovanoj toplani gdje bi se osnovna energija proi-

zvodila iz geotermije i biomase a ostatak ener-gije iz biomase i uglja (ako nisu dovoljne koli-čine biomase na raspolaganju).

Tehnički podaci postrojenja ove varijante dati su u tabeli 4.

Toplota iz geotermije bi mogla pokriti do 30% godišnjih potreba, uz utrošak i iskorište-nje dijela energije biomase.

Ostatak energije bi se pokrio iz biomase, a u slučaju da računamo na utrošenu energiju od 31. 081. 174 kwh, odnosno iskorištenu energi-ju od 25. 269. 328 kwh, preračunata količina biomase je 33. 131 srm. U sezonama kada se ova količina biomase ne može nabaviti predvi-đeno je korištenje uglja, jer će postrojenja biti tako odabrana da se ova varijanta omogući. U

tom slučaju se svaki srm biomase treba zamije-niti sa 140 kg uglja.

Limitirajući faktor za provedbu projekta je prodaja toplotne energije. Zato je izvršilac Stu-dije insistirao prije njene izrade na anketi kod građana i institucija, odnosno potencijalnih korisnika usluga prodaje toplotne energije.

Studija je pokazala da je za početak proje-kta potrebna prodaja toplotne energije u visi-ni od 18. 512 mwh, s tim da u narednim godi-nama raste kako je već navedeno. Iskustva kod sličnih projekata izvršioca Studije pokazuju da ostala količina prodaje dolazi nakon odluke za projekat i tokom izgradnje.

Za izradu projekata koji predviđaju proi-zvodnju toplote kroz obnovljivu energiju (bi-

1. GODINA 2. GODINA 3. GODINA 4. GODINA 5. GODINA8. 054. 263 18. 512. 263 22. 512. 263 24. 512. 263 25. 269. 328

Tabela 1. Isporuka toplotne energije

VARIJANTA 1 VARIJANTA 2 VARIJANTA 3 VARIJANTA 4 VARIJANTA 5EUR

Toplana 850. 000 750. 000 750. 000 400. 000 350. 000Vrelovod-toplovod 2. 580. 000 2. 580. 000 2. 580. 000 2. 580. 000 12. 580. 000Predajne stanice 710. 000 710. 000 710. 000 710. 000 710. 000Tehnička postrojenja 3. 270. 000 2. 810. 000 3. 000. 000 6. 112. 308 1. 050. 000UKUPNO: 7. 410. 000 6. 850. 000 7. 040. 000 9. 802. 308 14. 840. 000

Tabela 2. Ukupna investica pet varijanti mogućeg izvora toplotne energije

9

TEME

omasa, geotermija, voda, zrak, vjetar) su u Evropskoj uniji predviđena sredstva za pomo-ćno finansiranje. U okviru strategije za sma-njenje CO2 su predviđena sredstva za države koje se graniče sa Evropskom unijom. Pozna-

to je da su ova sredstva predviđena i za Bosnu i Hercegovinu. Informacije o kvoti ovog pomo-ćnog finansiranja nisu poznate.

Nakon svega iznesenog došlo se i do poda-tka koji je ipak najvažniji za krajnje korisnike a to je cijena toplote koja bi se ponudila kori-snicima. Tehničko rješenje obrađeno u Studiji predviđa mjerenje toplotne ener-gije putem mjerača (popularnih kalorimetara), a to znači plaćanje po KJ odnosno utrošene energi-je. U tabeli će biti date činjeni-ce bez i sa pomoćnim finansi-ranjem. Ono što bi ovdje treba-lo naglasiti jeste pokušaj izvršio-ca Studije da u Studiji iznese po-datke o poređenju koliko bi ko-risnike koštalo korištenje ove to-plotne energije po m2 površine grejnog prostora. Kako ove dvije mjerne jedinice ne daju podatke za istu veličinu, teško ih je upo-

ređivati zbog vrlo kompleksnog uticaja fakto-ra i heterogenosti u gradnji građevinskih obje-kata (kvaliteta stolarije, visina prostora, izolo-vanost itd. )

Ipak aproksimativno se može reći da smo došli do podatka cijene m2 kao preračunate u iznosu od 1,4 – 1,6 KM. Međutim, ja bih želio ovdje ipak istaći mogućnost mjerenja energi-je kao veliku prednost, a tehničko rješenje pre-dviđeno Studijom je vrlo fleksibilno da može obezbijediti potrebna klizanja u korištenju to-plotne energije kod krajnjih korisnika. Isto tako danas je moguća ugradnja uređaja za au-tomatsku regulaciju zadane temperature i tako reagovanje na utrošak toplotne energije. Cije-na takvih uređaja je danas prihvatljiva u odno-su na period od 5-10 godina unazad.

Na cijenu toplotne energije koju bi plaća-li krajnji korisnici utiče: visina ukupne investi-cije, zato posebno naglašavam važnost pomo-ćnog finansiranja, minimalna prodaja toplotne energije i ekonomičnost u radu. Cijena toplotne energije bez pomoćnog finansiranja 50,47 EUR / MkwCijena toplotne energije sa pomoćnim finansiranjem 42,1 EUR / Mkh

VARIJANTA 1 VARIJANTA 2 VARIJANTA 3 VARIJANTA 4 VARIJANTA 5EUR / MWh

Cijena toplote 50,47 52,71 53,27 45,51 86,43

Tabela 3. Cijena toplote prema svakoj od pet varijanti mogućeg izvora toplote

Dio postrojenja Snaga u kwKotao k1-biomasa (termo ulje-kotao) 3. 000 kwKotao k2-biomasa 6. 000kwToplotna pumpa 5. 000 kw 2. 000 kwKotao k3 za maximalno opterećenje (lož ulje)

8. 000 kw

Cijevna mreža-izlaz DN 250Dužina glavne mreže 12500 TrmKotlana -ograđeni prostor-pokriven cca 5. 500 m3

Lager-ograđeni prostor - pokriven cca 3. 500 m3

Vanjski prostor cca 2. 500 m2

Tabela 4. Tehnički podaci varijante 1 mogućeg izvora toplotne energije

Princip funkcije toplotne pumpe


10

Na osnovu ovih cijena i pla-niranih investicionih troškova, sa pretpostavljenim troškovima rada toplane obrađen je eko-nomski račun. Statički prora-čun daje rezultat koja cijena to-plote je potrebna da bi rad bio ekonomičan. Dinamički prora-čun daje informaciju koju vrije-dnost ima cijeli projekat u X-toj godini. Ovaj proračun je poka-zao da od 18-te godine investi-cija je vraćena. Sprovedeni ra-čun ekonomičnosti pokazuje da se snabdijevanje toplotnom energijom za grad Gračanicu može ekonomično napraviti i njime se može ekonomično upravljati. Uslov je da u proje-ktu izvedbe toplotni potencijal od 25. 269. 328 Kwh bude osiguran sa ugovorima za isporuku toplotne energije.

Ponuđeno tehničko rješenje u Studiji obe-ćava da će Gračanica u narednom periodu uz značajan angažman općinskih vlasti i svesrdno razumijevanje i pomoć građana krajnjih kori-snika, kao i pomoć ostalih nivoa vlasti u BiH i posebno međunarodnih finansijskih organi-zacija uspjeti realizovati projekat toplifikacije grada Gračanica. Ono što ostaje otvoreno je-ste pitanje finansiranja ovog projekta, na čemu će se u narednom periodu morati intenzivno raditi. Nekoliko je otvorenih mogućnosti po-moću kojih se mogu obezbijediti finansijska sredstva: pronalazak strateškog partnera, kon-cesija-finansiranje projekata po sistemu BOT (izgradi-koristi-predaj), prodaja udjela u no-voplaniranom preduzeću.

Svakako najefikasnija je varijanta putem koncesije, koja daje određenu zaštitu i investi-toru a efikasno provodi projekat toplifikacije. Ipak želim navesti preporuke Studije za dalj-nje odlučivanje koje mogu značajno usmjeri-ti aktivirati na realizaciji ovog projekta: odlu-ka za projekat: donesena na sjednici Općin-skog vijeća 01. 02. 2005. godine, osnivanje or-ganizacije za daljnji rad:vrše se potrebne pri-

preme i analizira se način formiranja, organi-zovanje informisanja građana Gračanice, orga-nizacija intenzivne prodaje toplotne energije i sklapanje ugovora za njeno dostavljanje: uslo-vljeno formiranjem pravnog subjekta, osigura-nje potvrde za pomoćno finansiranje: Upuće-ni su već dopisi na neke adrese, a u narednom periodu će se uraditi i uputiti dopisi i nadle-žnim ministarstvima odnosno vladama na ni-vou Kantona, Federacije i Države BiH, provje-ra ekonomičnosti na osnovu stvarnih podata-ka iz ugovora za dostavljanje toplotne energije, izrada projektne dokumentacije, izgradnja po-strojenja za toplifikaciju grada.

Na kraju mislim da grad Gračanica a time i njeni građani nisu nikad bili bliže rješavanju problema toplifikacije. Bušenje bunara PEB-4 opredijelilo je prihvatljivo tehničko rješe-nje korištenja geotermije i biomase kao lokal-nih izvora energije koji će građanima omogu-ćiti bolje uvjete života i rada i značajno utica-ti na poboljšanje ekoloških parametara u našoj životnoj okolini.

Zašto geotermija i biomasa?• Obje su CO2 neutralne• U Bosni raste u svakoj sekundi 0,7 m3 dr-

veta, a trenutno se koristi 30%• Od 2006. godine nastupa CO2 tržište• Mogućnost proizvodnje eko struje• Mogućnost korištenja kvote donacije do

30%.

Grafikon zagađenosti za grad Gračanicu

11

TEME

Mirsad Omerčić

MOGUĆNOSTI I PERSPEKTIVE KORIŠTENJA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA GRAČANICE U TURISTIČKE SVRHE

Uvodne napomeneTurizam je u savremenom dobu, uz naf-

tnu i automobilsku industriju, najvažnija gra-na privrede u svijetu. Turistička kretanja obu-hvataju četvrtinu čovječanstva, svaki jedanae-sti zaposlen na Zemlji je turistički djelatnik1. Turizam će, prema procjenama stručnjaka, u ovom stoljeću postati najveća svjetska “indu-strija”. O njemu se sve više govori i piše, on se neprestano mijenja i unapređuje. Pokušavaju-ći objasniti dinamičnu prirodu turizma, u nje-govo se proučavanje uključuju geografi, histo-ričari, arheolozi, etnolozi, sociolozi, psiholozi, urbanisti, stručnjaci za marketing, arhitekti – znači, širok dijapazon i društvenih i prirodnih nauka.

U turističkoj ponudi mnogih zemalja svije-ta kulturno-historijsko naslijeđe zauzima izu-zetno važno mjesto.

Evropske zemlje, poput Italije, Španije i Gr-čke, veći dio svoje turističke ponude temelje, upravo, na svom kulturno-historijskom nasli-jeđu. Kulturno-historijsko naslijeđe ima fun-kciju da turistima, uz odmor i rekreaciju, po-nudi nešto novo, a to je proširivanje postoje-ćeg znanja i podizanje kulturne razine. Znači, ono primarno zadovoljava edukativne turisti-čke motive.2 Budući da je Bosna i Hercegovina prepoznatljiva u svijetu po svom kulturno-hi-storijskom naslijeđu, ta se tema iz dan u dan,

sve više aktuelizira. Između ostalog, u mjesecu julu 2004. godine u Mostaru je održana Kon-ferencija ministara kulture zemalja jugoistočne Evrope i Italije pod nazivom “Kulturno naslije-đe - most prema zajedničkoj budućnosti”. Na konferenciji je donesena Deklaracija koja go-vori o zaštiti i očuvanju kulturno-historijskog naslijeđa, a raspravljalo se i stavljanju kultur-no-historijskog naslijeđa u funkciju ekonom-skog razvoja.

Prateći problematiku vezanu za kulturno-historijsko naslijeđe Bosne i Hercegovine, Mu-zej istočne Bosne Tuzla je u mjesecu decem-bru 2004. godine organizovao Savjetovanje na temu “Kulturno naslijeđe u funkciji turističke ponude”, koje je imalo međunarodni karakter. Tako je i ova kulturna institucija dala svoj do-prinos valorizaciji, predstavljanju i ponudi kul-turno-historijskog naslijeđa u turističke svrhe.

Uopšte posmatrajući, općina Gračanica ima veoma dobre uslove za razvoj raznih vr-sta turizma. Tu su prirodne ljepote, termomi-neralne, mineralne i ljekovite vode, bogato, ra-znovrsno i sadržajno kulturno-historijsko na-slijeđe. Ima uslove za razvoj kulturnog, vjer-skog, izletničkog, rekreativnog, banjskog, eko-turizma, seoskog i kongresnog turizma.

Na području gračaničke općine prije agre-sije na BiH registrovano je 17 kulturno-histo-rijskih spomenika. Iz prahistorijskog perio-da ih je sedam, iz srednjovjekovnog jedan, iz osmanskog osam i iz austrougarskog jedan3.U novije vrijeme na polju registrovanja spo-menika kulture učinjeni su pozitivni pomaci, jer je prostorni plan općine Gračanica eviden-tirao ukupno 51 nepokretni spomenik kultu-re. Na području općine nalaze se 4 nacionalna kulturno-historijska spomenika: Sahat-kula, arheološko područje Korića han, graditeljska cjelina stari grad u Sokolu i graditeljska cjelina stara džamija u Sokolu4.

Kratak prikaz kulturno-historijskog naslijeđaNa prostoru općine tragove svog prisustva

i kulture su ostavili neolitski čovjek, Iliri, Kelti,


12

Rimljani, Slaveni, Osmanlije i Austrijanci. Tu su se susretale i miješale razne kulture i kul-turni uticaji. Vrlo je teško nabrojati sve, a da se nešto ne propusti. Pokušaću da što kraće nave-dem samo ono što bi moglo biti interesantno kao kulturno-historijsko naslijeđe u funkciji turističke ponude, ne zalazeći u dublja histo-rijska razmatranja.

Najstariji istraženi lokalitet na općini Gra-čanica seže u mlađi paleolit (60.000 -10.000 p. n.e.). To je lokalitet Barice kod sela Gornja Orahovica.

Gračanica je daleko poznatija po arheolo-škom nalazištu Korića Han, koje je otkriveno i sondažno rekognoscirano 1971. godine. To nalazište pripada mlađoj vinčanskoj kulturi5, a kako je svrstano u mlađi neolit, staro je izme-đu 4.000-4.500. godina.6 Tu su pronađeni fra-gmenti keramike, oruđa i kostiju domaćih i di-vljih životinja.

Iz bakarnog, bronzanog i željeznog doba su pronađeni ostaci materijalne kulture na lokali-tetima sela Džakule, Donja Lohinja i Vranovi-ći, u samom gradu na lokalitetu brda Vuknić i lokalitetu Bučica.

Na prostoru Gračanice, u željeznom dobu, živjelo je ilirsko pleme Breuci, od kojih su se do danas sačuvali neki nazivi. Iz mlađeg želje-znog doba na širem prostoru Gračanice nađe-ni su ostaci keltske kulture.

Sa dolaskom Rimljana na prostoru Bosne i Hercegovine počinje historijsko razdoblje Gračanice. Iz tog perioda na prostoru dana-šnje općine pronađeni su ostaci građevinskog materijala i novca.

U ranom srednjem vijeku doseljavaju se Slaveni. Na brdu Grič, zapadno od centra Gra-čanice, pronađene su jame u obliku amfora koje su služile kao ostave za žitarice, koje po-tiču iz slavenskog perioda.7

Najprepoznatljivije kulturno-historijsko naslijeđe iz srednjeg vijeka je kompleks kra-ljevskog grada Sokola, koja se nalazi 4 km sje-verno od Gračanice. Najstariji do sada pozna-ti pisani zapis o tom gradu nosi datum 2. juna 1429. godine8. Pretpostavlja se da je tvrđava Soko podignuta ili za vrijeme Tvrtka I ili u pe-riodu između 1415. - 1429. godine. Duga je 37, a široka 18 metara. Na ruševinama tvrđave evi-dentirani su elementi gotičke fortifikacijske ar-hitekture (ovalni oblik, tanki i vrlo visoki zido-vi, zaobljene i uske nenastanjene kule).9

Na širem području općine pronađeni su ostaci stećaka. Sačuvani su u Babićima, Škaho-Slika 1. Srednjovjekovni grad Soko

Slika 2: Ahmed-pašina džamija

13

TEME

vici, Ćetoviji, a utvrđeno je da su nekad posto-jale nekropole u Malešićima, Gornjoj Oraho-vici, Stjepan polju, Piskavici i Sokolu koje su uništene10.

Svakako, najviše kulturnog blaga po koje-mu je Gračanica danas prepoznatljiva, sačuva-lo se iz perioda osmanske vladavine. Upravo u tom periodu, naročito u 16. stoljeću, Gračani-ca se najbrže razvija kao urbano područje. Na-selje se s ovakvim imenom prvi put se spomi-nje u turskim izvorima 1528. godine kao selo Gračanica, u nahiji Soko, u kome se nalazi ru-dnik željeza. Godine 1548. stiče status kasa-be, a početkom 1572. postaje sjedište kadilu-ka11. Najpoznatiji vakifi Gračanice su bosanski namjesnik Ahmed-paša Budimlija, Hadži Ha-lil-efendija Trepanić, zatim otac poznatog Hu-sein-kapetana Gradaščevića, Osman-kapetan i Huseinova braća Murat-kapetan i Bećir-beg.

Reprezentativni objekti sakralnog, prosvje-tnog i utilitarnog značaja su: Ahmed-pašina ili Bijela džamija (u narodu poznata kao čaršijska, 1693. - 1695.), ostaci džamije Fethije u Sokolu, čiji se imam prvi put spominje u turskom po-pisu iz 1533. godine, Sahat-kula koja je sim-bol grada, najmisivniji objekat te vrste i jedna od tri najviše sahat-kule u BiH (17. vijek, širo-ka 3,60 m, visoka 27 m ), zgrada Osman-ka-petanove medrese (1889.), Mula Dedino turbe (druga polovina 15. vijeka), čardaklije, groblja, stari nišani i česme.

Iz austrougarskog perioda zanimljiva je ar-

hitektura i fasada sadašnje zgrade općine koja je rađena u pseudomaurskom stilu. Jedna od atrakcija u Gračanici je i stara lokomotiva uskotračne pruge koja je smještena u blizini autobuske stanice.

Na početku 20. stoljeća u Gračanici je bilo 11 džamija, pravoslavna i katolička crkva i je-vrejski templ (sinagoga)12. Sve to svjedoči o multietničnosti i multikonfesionalnosti Grača-nice kroz prošlost, što isto treba istaći kao va-žan faktor njene turističke ponude. Na udalje-nosti od nekih 200 m nalaze se koncentrisane sve tri vjerske bogomolje (Ahmed-pašina dža-mija, pravoslavna i katolička crkva).

O Drugom svjetsk om ratu i NOB-u na po-dručju općine Gračanica svjedoči i spomenik 121 palom borcu koji se nala zi u centralnom gradskom parku.

U Gračanici se dvije godine zaredom odr-žava kulturna manifestacija “Ljetne večeri pod lipama Gračanice”, sa veoma bogatim i sadržaj-nim programom koji traje dva mjeseca, od 1. jula do 31. augusta u godini.

Datum 2. juna 1429. godine, kao najstari-ji do sada poznati datum iz bogatog kulturno-historijskog naslijeđa, ustanovljen je kao Dan općine Gračanica. Dan općine je svake godine popraćen raznim kulturnim i sportskim sadr-

Slika 3. Čardaklija u Srpskoj Varoši

Slika 4. Pravoslavna crkva


14

žajima i spektakularnim vatrometom.U Gračanici se svake godine održava tra-

dicionalni gračanički vašer, poznat širom BiH kao “zadnji” vašer tokom godine13. Gračanica ima svog akademskog slikara, svoje pisce, kul-turno-umjetničko društvo “Adem Alić” vokal-no-instrumentalni ansambl “Arabeske” ima časopis za kulturnu historiju Gračanice i nje-ne okoline “Gračanički Glasnik”, “Gračaničke novine”, časopis “Avliju” i ima svoju Gradsku i biblioteku Islamske zajednice. U novije vrije-me u Gračanici se održavaju festivali, promo-cije knjiga i izložbe slika itd.

Saobraćaj i ugostiteljstvoOpćina Gračanica ima veoma povoljan ge-

oprometni položaj,. Preko njene teritorije vode putevi u dolinu Drine na istoku i dolinu Bosne na zapadu. Povezana je dobrom mrežom pu-teva sa svim gradovima na Tuzlanskom kan-tonu. U novije vrijeme putna mreža općine se obnavlja, grade se novi kilometri dobro asfal-tiranih cesta, u samom gradu saobraćajnice su modernizovane, po prvi put u historiji Grača-nice instalirani su i semafori. Od prevozničkih kapaciteta, u gradu se nalazi privatno preduze-će D.O.O “Avis”, koje nudi prevozničke usluge sa 27 autobusa i dobro organizirana taxi služba sa 15 uredno registrovanih vozila.

Zadovoljavajuća je struktura i ugostitelj-skih objekta koji raspolažu sa smještajnim ka-pacitetima. Tu su hotel “Tilia” (50 ležajeva), moteli “Sax”(48) i “Amor”(16), restorani “Afro-dita”(21) i “Burek”(7)14. U ponudi su od jedno-

krevetnih do petokrevetnih soba, a takođe i apartmani. U brojnim manjim restoranima se mogu naručiti i neka nacionalna jela. Tu su i razni caffe barovi za zabavu, butici za kupnju i još mnogo toga što bi moglo zadovoljiti razno-like turističke zahtjeve.

U gradu se nalaze i brojne trgovine na ve-liko i malo koje kao svoju dodatnu djelatnost nude usluge prehrane. Najpoznatije su “VF”, “Etna” i “Bingo”. Gračanica ima i svoju sport-sku dvoranu “Luke” koja se koristi kako za tre-ninge domaćih sportskih klubova, tako i u re-kreativne svrhe.

Turističko posredovanjeTuristički poslovi općine Gračanica se na-

laze u nadležnosti Kantonalne turističke za-jednice. Doskora se u gradu nalazila Turisti-čka zajednica pri općini, ali je ona zatvorena, s obzirom tendenciju centralizacije turizma u BiH.

Trenutno u Gračanici posluju dvije turisti-čke agencije “Vehto” i “Dizdar-tours”, koje su svoju aktivnost uglavnom orijentisale na orga-nizovanje odlazaka na more, ekskurzije, izlete i posjete zimskim odmaralištima. Ne raspolažu sa svojim veb-sajtovima. Gračanica nema svoj savremeni turistički vodič, koji je potrebno što prije izraditi.

Osjeća se i nedostatak stručnih i kvalifi-kovanih kadrova koji bi promovirali i bavili se isključivo turizmom kao veoma profitabil-nom privrednom granom.Prezentiranje i po-nuda kulturno-historijskog naslijeđa ne može biti uspješna u ovom vremenu bez savremenih tehnoloških sredstava i informacijskih sistema, povezivanja sa turističkim tržištem, a posebno bez osmišljenog marketinga i popularizacije kulturno-historijskog naslijeđa. Tu mislim na lokalno, regionalno i globalno povezivanje sa mrežom turističke ponude i potražnje. To se postiže putem multimedijalnog povezivanja, putem interneta (web-site, e-mail), savjetova-nja, seminara, kataloga, brošura itd. U mjesecu oktobru 2004. godine općinske vlasti su raspi-sale tender za nabavku opreme za multimedi-

Slika 5. Stara lokomotiva

15

TEME

jalne prezentacije. U samom gradu na prostoru ispred BKC-a postavljen je plazma ekran (to-uchscreener), koji prikazuje plan grada, a isto tako nudi i informacije o privrednim subjekti-ma na području općine Gračanica. Na inter-net stranicama gračanička općina ima neko-liko svojih web-sajtova (www.glasnik.gracani-ca.net, www.opcina.gracanica.ba, www.graca-nica.net), na kojima se mogu naći informacije o kulturno-historijskom naslijeđu, ali na njima još uvijek nema ni riječi o ponudi turističkih resursa i atrakcija grada.

Valorizacija, predstavljanje i ponudaDa bi kulturno-historijsko naslijeđe moglo

biti stavljeno u punu funkciju turističke ponu-de, mora se valorizirati, predstaviti i ponuditi sistematski, naučno-istraživački i u skladu sa kantonalnom i državnom strategijom vredno-vanja, prezentacije i ponude kulturnog naslije-đa. Treba ga predstaviti veoma široko s obzi-rom na njegovo historijsko, geografsko, privre-dno, kulturno, socijalno, ekološko, arhitekton-sko i saobraćajno značenje.

Sve bi to trebalo da urade ljudi koji dobro poznaju prošlost općine Gračanica. Zašto to navodim? U brošuri u kojoj je predstavljena turistička ponuda općine Gračanice, a koja se može dobiti u Kantonalnoj turističkoj agenci-ji nalaze se manjkavosti vezane za vrijeme po-stanka pojedinih objekata kulturno-historij-skog naslijeđa, npr. za tvrđavu u Sokolu se na-vodi podatak da se prvi put spominje 1426. go-dine, što je pogrešno, a za Ahmed-pašinu dža-miju se navodi godina izgradnje 1595., što je takođe pogrešno. Iz toga je vidljivo da se za na-vedenu brošuru uopšte nisu koristila novija naučna saznanja, nego starija literatura.

U prezentiranju turističke ponude posebnu pažnju treba posvetiti specifičnostima i repre-zentativnom dijelu kulturno-historijskog na-slijeđa. U tom smislu, može se govoriti o dvi-je specifičnosti turističke ponude kulturno-hi-storijskog blaga općine. To su, ja bih ga nazvao tako “prahistorijski ulaz” u grad, jer se na ula-zu u administrativne okvire grada sa putnog

pravca Doboj - Tuzla nalaze dva prahistorijska lokaliteta Korića han i Vuknić. Tu je vidljivo poklapanje historijskog i geografskog aspekta kulturno-historijskog naslijeđa. Bez obzira sa koje se strane ulazi u Gračanicu, bilo iz prav-ca Gradačca odnosno Srebrenika ili sa putnog pravca Doboj - Tuzla nailazi se na reprezenta-tivno kulturno-historijsko naslijeđe, u prvom slučaju na srednjovjekovnu tvrđavu Soko, a u drugom na arheološko nalazište Korića han. To je druga specifičnost Gračanice. Isto tako, u turističkoj ponudi Gračanice, posebno mjesto treba da imaju objekti islamskog-orijentalnog i bosanskog duha u centru grada i kulturne ma-nifestacije novijeg vremena.

Treba istaći da se prahistorijsko kultur-no-historijsko naslijeđe Gračanice u vrlo ma-loj mjeri može predstaviti i ponuditi, ali je ono itekako značajno kada se govori o bogatoj pro-šlosti grada. U predstavljanju, moguće je da se kombinuje sa ostalim vrstama ponude. Prahi-storijske lokalitete šireg područja Gračanice trebalo bi makar obilježiti.

ZaključakS obzirom da je turizam kompleksna poja-

va, njegov puni efekat se može postići uz koor-diniranu povezanost i saradnju privrednih su-bjekata, organizacija i institucija koje su direk-tno i indirektno povezane sa turizmom. Sta-vljanje kulturno-historijskog naslijeđa u fun-kciju turističke ponude moglo bi se osmisliti šire i pojedinačno i kao kulturni turizam grada. Budući da je Gračanica ipak mali grad, kultur-no-historijsko naslijeđe bi najbolje bilo ponudi-ti kombinovano sa kulturno-historijskim nasli-jeđem Tuzlanskog kantona i BiH ili sa ostalim vidovima turizma za koje postoje resursi na sa-moj općini.

Gradu Gračanici nedostaje jedan moder-no građevinsko-arhitektonski osmišljen trg na kojem bi se organizovale kulturne manifestaci-je, a takođe i muzej, odnosno zavičajna zbirka, budući da turisti, kad posjećuju jedan grad, ve-ćinom traže prvo da posjete i razgledaju tu kul-turnu instituciju.


16

Potrebno je još na najpogodnijim mjestima, na saobraćajnicama koje vode prema Gračani-ci i ulicama u gradu, postaviti table, znakove ili putokaze koji bi putnike u tranzitu i turiste na-mjernike upućivali na lokalitete kulturno-hi-storijskog naslijeđa. Na osnovu prepoznatlji-vog kulturno-historijskog spomenika kao što je npr. sahat kula bilo bi poželjno odabrati materi-jal i izraditi budući turistički suvenir grada koji u današnjem vremenu nedostaje.U cilju što bo-ljeg predstavljanja, potrebno je osmisliti način i redoslijed obilaska kulturno-historijskog na-slijeđa općine (mapu obilaska). Na adekvatan način treba regulisati imovinsko-pravne odno-se i urediti pristupne staze i puteve do poje-dnih objekata kulturno-historijskog naslijeđa kao npr. do srednjovjekovne tvrđave Soko.

Pažnju treba posvetiti i zaštiti kulturno-hi-storijskog naslijeđa. Tu prije svega mislim, na stare kuće čardaklije i šeperuše, te pomoćne zgrade i u gradu i na selu, koje su izložene pro-padanju, a predstavljaju izuzetno svjedočan-stvo jednog vremena i sa malo truda i organi-zacije mogle bi se staviti u funkciju turističke ponude. Pozitivni, i za svaku pohvalu, pomaci učinjeni su u decembru 2000. godine, kada je u Gračanici formirana Asocijacija za zaštitu kul-turno-historijskog naslijeđa i podsticanje nau-čnog i kulturnog stvaralaštva “Soko”.

Ono se u novije vrijeme sve više valorizi-ra, pozitivni pomaci se čine i na predstavlja-nju tog naslijeđa, ali ono je još uvijek nije sta-

vljeno u funkciju turističke ponude. Za općinu Gračanica možemo reći da nema razvijenu tu-rističku privredu. Uzimajući u obzir da proces tercijarizacije sve više zahvata tokove svjetske privrede, u tom smislu potrebno je animirati općinske vlasti, turističke agencije i privredne subjekte, koji bi itekako imali koristi od turi-zma da se veća pažnja posveti i kulturno-hi-storijskom naslijeđu u funkciji turističke po-nude i uopšte razvoju mogućih oblika turizma na gračaničkoj općini.

Napomene1 Sandra Weber, Vesna Mikačić, Osnove turizma,

Školska Knjiga, Zagreb, 1998., str.12.2 Isto, str. 90.3 Iz izlaganja Kadrije Hodžića, profesora na Eko-

nomskom fakultetu u Tuzli, izrečenom na Među-narodnom savjetovanju fakultetu u Tuzli, pod na-slovom “Kulturno naslijeđe u funkciji turističke po-nude” održanom03 i 04. decembra 2004. godine u hotelu «Tuzla»

4 Omer Hamzić, Listovi gračaničkog kalendara od 29. 10. 2003. do 30. 04. 2004. godine, Gračanički glasnik, broj. 17. maj 2004. godine.

5 Milica D. Kosorić, Sondažno rekognosciranje loka-liteta Korića han u Gračanici, Članci i građa za kul-turnu istoriju istočne Bosne, knjiga IX, Tuzla, 1972. str. 6.

6 Grupa autora, Kulturna istorijaBosne i Hercegovi-ne, Alojz Benac, separat mlađe kameno doba, Sara-jevo, 1966., str. 29.

7 Esad Tihić, Omer Hamzić, Gračanica i okolina u NOB-u i revoluciji, Gračanica, 1988., str. 20.

8 Salih Jalimam, Srednjovjekovni grad Sokol, Grača-nički glasnik, broj. 11., maj. 2001.

9 Edin Šaković, Oblik i arhitektura starog grada So-kola, Gračanički glasnik, broj. 11., maj. 2001.

10 Edin Šaković, Stećci u okolini Gračanice, Gračani-čki glasnik, broj. 12., novembar. 2001.

11 Jusuf Mulić, O razvoju gradskog naselja Gračanica u XVI i XVII vijeku, Gračanički glasnik, broj. 12., novembar. 2001..

12 Esad Tihić, Omer Hamzić, Gračanica i okolina u NOB-u i revoluciji, str. 58.

13 Rusmir Djedović, Vašar (Vašer) u Gračanici-neka razmišljanja o promjeni termina njegovog održava-nja, Gračanički glasnik, broj. 18., novembar 2004. godine

14 Na ustupljenim informacijama zahvaljujem se go-spodinu Ekremu Fazliću.

Slika 5: Spomenik palim borcima NOR-a

17

TEME

Rusmir Djedović

GRAČANICA - PRIMJER STOLJETNE TOLERANCIJE I SUŽIVOTA U BOSNI I HERCEGOVINI

Ovaj prilog je pripremljen kao jedno od uvodnih izlaganja za Okrugli sto na temu “Civilno društvo i tri monoteističke religi-je”, koji je održan u Gračanici februara/velja-če 2005. godine u organizaciji Centra za pro-mociju civilnog društva - Gradačac i Fondaci-je Konrad Adenauer - predstavništvo Saraje-vo, a u okviru teme “Etičke osnove modernog društva”. Izlaganje je zamišljeno i koncipira-no kao podsticaj za dijalog učesnika Okruglog stola, kako onih mlađih (pretežno učenika Gi-mnazije u Gračanici), tako i onih nešto stari-jih (predstavnika nevladinih organizacija i udruženja građana, javnih, vjerskih, kultur-nih i drugih ličnosti iz Gračanice).

Opće napomene o civilnom društvuSvako društvo i organizovana društvena

zajednica je istovremeno i složen kompleks ra-zličitih pojedinačnih i grupnih kulturnih, reli-gijskih, političkih i ekonomskih svjetonazora i interesa. Naposljetku, svaki pojedinac je manje ili više osobit i različit od drugih po svojim in-teresima i potrebama koje iz njih proizlaze.

U današnjem društvu sve više dobija na značaju razumijevanje kompleksnosti razli-čitih interesa i identiteta građana. Oni se nu-žno ostvaruju kroz slobodu kreiranja vlasti-tog života, svjetonazora, etike i morala. Prakti-čno ispoljavanje jednake slobode i prava sva-kog građanina je osnov pravednog i demokrat-skog društva.

Velika složenost pojedinačnih pogleda na život i društvo, kao i interesa i potreba, dovo-

di do stvaranja brojnih društvenih grupa sa za-jedničkim interesima. Na principu slobodnog udruživanja građana i društvenih grupa, for-miraju se društvene organizacije, koje najčešće zovemo nevladine organizacije.

Slobodno udruživanje građana je u funkciji usklađivanja brojnih različitosti (npr. vjerskih, etničkih, kulturnih), postizanja vrijednih ja-vnih ciljeva i unapređenja zajedničkog dobra. Takvo ostvarivanje interesa i ciljeva, kroz slo-bodno formirane društvene organizacije, do-prinosi jačanju pluralističkog društva i stabil-ne društvene kulture (multikulture). Na ovaj način ispoljena i organizovana različitost daje novu snagu pluralističkom i multikulturnom društvu.

Veliki broj dobrovoljno organizovanih dru-št v enih grupa (asocijacija, udruženja), a koji nisu dio vlasti, u osnovi čine jako civilno druš-tvo. Civilno društvo je neka vrsta protuteže vlastima i bitan je činilac modernog demo-kratskog društva. Kako razvijeno civilno druš-tvo često limitira i koriguje vlast, imamo po-javu da totalitarni i autoritativni sistemi spre-čavaju njegov razvoj. Nasuprot tome, u demo-kratskim društvima vlast omogućuje civilnom društvu nesmetan razvoj, kao vrlo važnom činiocu u stvaranju modernog društva koje odgovara svim njegovim građanima.

Neke od navedenih postavki karakteristi-čne su za područje Bosne i Hercegovine kao i Gračanice i njene okoline tokom cijelog za-dnjeg milenijuma, kroz sve pojedine historij-ske periode (srednjovjekovni, turski i suvre-meni). Ističu se sve pozitivne vrijednosti više-stoljetnog (pa i milenijumskog) multikultur-nog i multireligijskog bosanskog društva.

Multireligijska tradicija u Bosni i HercegoviniIako na teritoriji Bosne i Hercegovine mo-

žemo pratiti vrlo bogato i raznoliko ispoljava-nje vjerskih pogleda, od najstarijih vremena (prahistorija, antika, rani srednji vijek), korije-ni današnjeg multireligijskog bosanskog druš-tva se ipak nalaze u periodu razvijenog sre-


18

dnjeg vijeka. Naime, u doba samostalne sre-dnjovjekovne bosanske države, pod kraljev-skom dinastijom Kotromanića (tokom XII - XV stoljeća) i konačnim turskim osvajanjem kompletne Bosne (tokom XVI stoljeća), defini-tivno je udaren pečat multireligijskoj strukturi Bosne i Hercegovine. U tom periodu su na na-vedenim prostoru duboko i trajno zaživjele tri monoteističke religije: kršćanstvo (kroz katoli-čanstvo, pravoslavlje i bosansku crkvu), islam i jevrejstvo. Sve tri religije, i u kasnijem peri-odu, žive na tlu i u društvu Bosne i Hercego-vine, sve do danas, čineći u svijetu rijedak pri-mjer uspješnog multireligijskog, multikultur-nog i multietničkog društva.

Sa tog aspekta, sasvim je nevažno koja je od te tri religije starija ili mlađa, izvornija ili ma-nje izvorna, jača ili slabija, odnosno koja ima više ili manje sljedbenika u pojedinim historij-skim razdobljima. Bitno je da svaka od tih re-ligija snažno obilježava izgled i razvoj specifi-čnog bosanskog društva već više stoljeća i da je današnje društvo u svakom kutku Bosne i Her-cegovine nezamislivo bez njihovih duhovnih i tradicijskih vrijednosti.

Za ovu priliku navodimo samo neke kara-kteristike tih religija:

Bosanska crkva još od XII stoljeća je najvažnija religija praktično u cijeloj srednjo-vjekovnoj Bosanskoj državi. Njoj pripada ban-ska, a kasnije kraljevska dinastija Kotromani-ća, većina plemstva i naroda. Teško stradanje doživljava sredinom XV stoljeća širenjem ka-toličanstva. U narednim stoljećima nestaju i posljednji njeni pripadnici, a neki vjerski ele-menti Srkve bosanske sačuvani su kroz simbi-ozu i sinkretizam sa drugim religijama (naro-čito islamom kod Bošnjaka);

Katolianstvo se na tlu Bosne i Herce-govine širi postepeno kroz cijeli razvijeni sre-dnji vijek. Isprva sporo, zbog vrlo jake Bosan-ske crkve, ali uporni rad franjevaca i nastojanja Rima i Ugarske, dovode do prevage katoličan-stva pred sami dolazak Turske u Bosnu 1463. godine. Ono se do dolaska Austro-Ugarske razvija pod specifičnim uslovima (na prelazu

XVII/XVIII stoljeća se značajno iseljava kato-ličko stanovništvo na sjever, a krajem XVIII i tokom XIX stoljeća opet, naseljava iz Dalmaci-je i Zapadne Hercegovine), a iza 1878. godine, dobija novi zamah (doseljavanjem katolika ra-znih naroda). Tokom XX stoljeća se razvija su-kladno općim historijskim uvjetima obje jugo-slovenske države kao i druge religije.

Pravoslavlje u Bosnu i Hercegovinu dolazi iz Vizantije preko srednjovjekovne Sr-pske države. Zato u srednjem vijeku zahva-ta samo njene krajnje istočne dijelove (okoli-na Trebinja, gornje Podrinje). Turskim osvaja-njem srednjovjekovne Bosne i pravoslavlje se, krajem XV i tokom XVI stoljeća, širi na veći njen dio. Šire ga stočari Vlasi, koji su nešto ra-nije primili pravoslavlje, a koje Turci pomjera-ju sa svojim granicama. Tokom XVII stoljeća Vlasi nestaju, a u drugoj polovini XVIII i to-kom XIX stoljeća se na pusta zemljišta, u zna-čajnom dijelu Bosne i Hercegovine, naseljava kao kmetovsko, pravoslavno stanovništvo sa jugoistoka (Sandžak, Crna Gora, Istočna Her-cegovina).

Islam se u dijelovima srednjovjekovne Bosne sporadično pojavljuje još u XII/XIII sto-ljeću, ali suštinski se pojavljuje dolaskom Tu-raka. U drugoj polovini XV i tokom XVI sto-ljeća se odigrava masovan prelazak na islam, uglavnom autohtonog srednjovjekovnog sta-novništva na tlu Bosne i Hercegovine. Tokom XVII/XVIII stoljeće u Bosni živi pretežno mu-slimansko stanovništvo, čiji se udio u uku-pnom stanovništvu u XIX stoljeću smanjuje masovnim doseljavanjem pravoslavnog i ka-toličkog. Muslimansko stanovništvo je takođe izloženo ratnim stradanjima, gladi i epidemija-ma od 1683. godine do kraja osmanske uprave i nije značajno povećano niti doseljavanjima sa sjevera (Mađarske, Slavonije) i Srbije. Tokom Austrougarske uprave je odseljavalo u Tursku. Muslimani su kao pripadnici islama, tokom XX stoljeća, usljed nepovoljnih općih historij-skih prilika, imali složen razvoj .

Jevrejska religija se u Bosni i Hercegovi-ni javlja u XVI stoljeću kada se u Tursku nase-

19

TEME

ljavaju protjerani Jevreji iz Španije tzv. Sefardi. Brzo se uklapaju u već multireligijsko i mul-tikulturno bosansko društvo. Za vrijeme Au-strougarske se iz srednje Evrope naseljavaju Je-vreji tzv. Aškenazi. Tokom Drugog svjetskog rata su izloženi velikom stradanju, tako da ih je danas vrlo malo.

Multireligijska tradicija u Gračanici i okoliniKao multireligijska i multikulturna sredi-

na, Gračanica i njena okolina u tom pogledu dijeli sudbinu Bosne i Hercegovine. Kao što je Sarajevo stoljećima klasični primjer tolerancije i suživota raznih zajednica, možemo slobodno to reći i za grad Gračanicu i njenu okolinu.

Gračanica je tipična sredina bosanskog društva, u kojoj vidimo stoljetni suživot i to-leranciju svih religijskih zajednica karakteristi-čnih za cijelu Bosnu i Hercegovinu. I ne samo da je to odlika Gračanice i okoline u historiji, već to vidimo i u suvremeno doba, u vrijeme najstrašnijih razaranja zajedničkog života, ka-kvo je bilo u zadnjem ratu. Osvrnimo se samo nakratko na multireligijsku tradiciju Gračani-ce i njene okoline, kroz postojanje i razvoj na-vedenih religija na ovom prostoru.

Bosanska crkva i njeni brojni pripa-dnici su dokumentovano prisutni na području srednjovjekovne oblast Usora, a koja je zahva-tala i Gračanicu i okolinu, još od početka XIII stoljeća. U XV stoljeću je i obližnji srednjovje-kovni grad-utvrda Sokol, prema očuvanim do-kumentima u posjedu bosanskih vladara Ko-tromanića, koji su starinom pripadnici bosan-ske crkve. I danas se o okolini (Babići, Škahovi-ca, Sokol, Piskavica, Brijesnica, Lukavica, Ski-povac, brojni lokaliteti na Ozrenu) nalaze steć-ci, nadgrobni spomenici pripadnika te vjere. Nepoznato je dali su nestali u vrijeme dola-ska turske uprave u ove krajeve 1520. godine u procesu masovnog prelaska autohtonog bo-sanskog stanovništva na islam ili su njihovi za-dnji pripadnici postojali još neko vrijeme.

Katolianstvo i njegovi pripadnici su najvjerovatnije postojali krajem srednjeg vije-

ka u široj okolini Gračanice. Tome ide u prilog i postojanje franjevačkih samostana u Tešnju i Tuzli. Organizovane manje zajednice katoli-ka, vjerovatno sa crkvama, postoje u Gračanici i Miričini tokom XVII stoljeća. Iz okoline Gra-čanice, tj. doline Spreče, katoličko stanovništvo odseljava se ka sjeveru na prelazu XVII u XVI-II stoljeće. Ponovno se katoličko stanovništvo u Gračanici i okolini javlja za vrijeme Austrou-garske uprave, iza 1878. godine, a današnju cr-kvu podižu početkom XX stoljeća.

Pravoslavlje nije dokumentovano po-stojalo u široj okolini Gračanice u srednjem vijeku. Vlaško stočarsko stanovništvo, koje je pretežno primilo pravoslavlje (u Sandžaku, Cr-noj Gori, Kosovu) Turci, širenjem svog carstva naseljavaju u novoosvojene krajeve Bosne kao graničare. Tako krajem XV stoljeća neka nji-hova plemena naseljavaju na Ozren (gdje kra-jem XVI stoljeća grade crkvu-manastir) a po-četkom XVI stoljeća i u nahiju Sokol oko Gra-čanice. Gubljenjem privilegija, Vlasi u XVI/XVII stoljeću nestaju (odlazak dalje za grani-com, prelazak na islam). Novo brojno pravo-slavno stanovništvo na Ozren i okolinu Gra-čanice se naseljava iz istih planinskih kraje-va sa jugoistoka u drugoj polovini XVIII i to-kom XIX stoljeća. Obnavlja se manastir Ozren i pred sam kraj turske vlasti grade i crkvu u Gračanici (stara u Varoši).

Islam se vjerovatno javlja u široj okolini Gračanice u XII/XVIII stoljeću (Kalesija, Posa-vina) i pri turskom osvajanju srednjovjekovne Bosanske države 1463. i 1464. godine, a Srebre-ničke banovine (sa srednjevjekovnim gradovi-ma Srebrenik i Soko) iza 1520. godine. Tada se uspostavlja turska uprava i započinje snažan proces islamizacije koji već 1548. godine za-hvata veći dio stanovništva Gračanice i okoli-ne (prije 1533. i 1548. godine postoje džamije u Sokolu i Gračanici). Već krajem XVI stoljeća na širem prostoru Gračanice je pretežno mu-slimansko stanovništvo (1600. godine je Gra-čanica značajan grad, sa osam džamija i mes-džida). Od 1697. godine, pa kroz cijelo XVIII stoljeće muslimansko stanovništvo je izloženo


20

velikim stradanjima (ratovi, gladi, epidemije). Postepeno se oporavlja kao zajednica (doselja-va se i brojno stanovništvo iz Mađarske, Slavo-nije, Srbije i sa planinskog juga), tako da au-strougarski period dočekuje kao najrazvijenija na ovom području (prije 1878. godine Grača-nica ima 11 džamija i 2 medrese-više islamske škole, kao i više džamija po okolnim selima: Sokol, Džakule, Orahovica, Čekanići, Brijesni-ca, Klokotnica, 2 u Lukavici, 2 u Sjenini,...).

Jevrejstvo u Gračanicu donose Sefardi krajem turske uprave. Vrlo dobro se uklapa-ju u gračaničku sredinu i bave se trgovinom. Ubrzo, krajem XIX stoljeća, grade i svoj hram u Donjoj Čaršiji. On je srušen u Drugom svjet-skom ratu (Gračanlije i danas to mjesto nazi-vaju Havrište) a jevrejska zajednica Gračanice doživljava stradanje. Preostali jevreji se poste-peno raseljavaju, a posljednji u Gračanici umi-re 1980. godine.

Ostala vjerovanja. Staroslavenska vje-rovanja koja su u Bosni i Hercegovini posto-jala još prije prihvatanja monoteističkih religi-ja ostavila su traga u narodnoj tradiciji, naro-čito kroz simbiozu i sinkretizam. U Gračani-ci i okolini su očuvana kroz toponime (voda Perun na Ozrenu i drevni cvijet sabljica-peru-nika na greblju uz staru džamiju u Sokolu, po staroslavenskom bogu groma, lokalitet Trzna u Sokolu, po vjerskom obredu) ili kultove. Tako je i danas kod Gračanlija vrlo prisutno pošto-vanje drveta lipe, kao svetog i oduvijek najra-sprostranjenijeg drveta u gradu, a nadaleko je poznata stara lipa neposredno pored glavne džamije. Zabilježena je krajem XIX stoljeća u Gračanici i simbioza staroslavenskog žrtvova-nja životinja pod lipom i islamskog kurbana. Do nedavno je bio prisutan i kult vrhova, kroz molitve, a kasnije dove za kišu na brojnim ista-knutim vrhovima i brdima.

Multireligijsko društvo u Gračanici danas I u suvremeno doba (zadnje stoljeće) Gra-

čanica je tipičan primjer multireligijskog, mul-tikulturnog i multietničkog društva, obilježenog

tolerancijom i suživotom različitih zajednica na “bosanski način”. Kao što i danas u Sarajevu, gla-vnom gradu Bosne i Hercegovine, simboli gla-vnih monoteističkih religija: džamije, crkve i si-nagoge, postoje i žive na malom prostoru i čine ga na neki način multireligijskim središtem mo-dernog evropskog društva, tako nešto slično imamo i u Gračanici. Naime, još početkom XX stoljeća u središu Gračanice se na malom rasto-janju nalaze: Havra (jevrejski hram), glavna dža-mija, pravoslavna i katolička crkva.

Iako je Gračanica, kao i cijela Bosna i Her-cegovina, od 1992. do 1995. godine, bila izlo-žena strašnom ratu s još strašnijim razaranji-ma, hiljadama prognanika, problemu preži-vljavanja, Gračanica, njeno društvo i gračani-čki stoljetni duh tolerancije i suživota među ra-zličitim zajednicama, su izdržali odgovornost historijskog trenutka, te nije bilo nikakvih tr-venja među zajednicama. Tokom rata građa-ni i zajednice Gračanice, su bez obzira na reli-gijsku, etničku i drugu pripadnost, izdržali sve ratne nedaće i nadvladali njegove posljedice.

Brojne su činjenice koje govore o navede-noj toleranciji i suživotu u gračaničkoj druš-tvenoj sredini. Tokom zadnjeg rata, za razli-ku od nekih dijelova Bosne i Hercegovine, nije bilo niti jednog primjera ratnih zločina, zloči-na protiv humanosti ili genocida u Gračanici. Cijelo vrijeme rata su normalno djelovale i po-magale svim građanima bez razlike na pripa-dnost, humanitarne organizacije: Merhamet, Caritas, Dobrotvor i druge. Najvažniji je do-kaz svakako činjenica da su cijeli rat netaknu-ti “preživjeli” i glavni simboli islama, katoličan-stva i pravoslavlja u Gračanici: glavna džamija, te katolička i pravoslavna crkva – smješteni u samom središtu grada, na međusobnoj udalje-nosti od samo par stotina metara. Slijedom sto-ljetne tradicije tolerancije među različitim reli-gijskim, etničkim i kulturnim zajednicama i je-dinstvenog duha suživota, sigurno je da će i u budućim vremenima: kupole, munare i tornje-vi, ezani i zvona, u Gračanici činiti osnovne vri-jednosti demokratskog i modernog bosanskog društva.

21

TEME


22

Zavič

ajZa

vičaj

OMER HAMZIĆREZULTATI LOKALNIH IZBORA 2004. GODINE

NA OPĆINI GRAČANICA NAKON PONOVLJENOG GLASANJA U PRIJEKOM BRDU

OMER HAMZIĆAHMET ŠILJIĆ KADIJA

RUSMIR DJEDOVIĆSALIHBAŠIĆI IZ GRAČANICE

(PRISTUP PROJEKTU ISTRAŽIVANJA)

Omer Hamzić

REZULTATI LOKALNIH IZBORA 2004. GODINE NA OPĆINI GRAČANICA NAKON PONOVLJENOG GLASANJA U PRIJEKOM BRDU

(SDP Gračanica: politički i moralni pobjednik općinskih izbora 2004)

Prva dokazana izborna krađa na podru-čju općine Gračanica “poslije izbora za Mačeka i Spahu 1935. godine”, dogodi-

la se na lokalnim izborima 2. 10. 2004. godi-ne u Prijekom Brdu. Oko toga podigla se bila velika političko-pravna halabuka prije svega u “lokalnim stožerima” SDA i SDP, odjednom su dobile na važnosti i neke patuljaste stran-kice, proturale se senzacionalne kombinacije i šeme. Dok je “oštećena strana” (SDP) očekiva-la pobjedu pravde, dotle se “neoštećena stra-na” (SDA) uzdala u pobjedu principa “svrše-nog čina”. Izbori u Prijekom Brdu su ponovlje-ni, pravda je zadovoljena, ali su oni koji su bili “oštećeni”, iako politički i moralni pobjednici izbora, ipak na kraju loše prošli. Nisu kažnjeni ni oni koji su krali, ni oni koji su... “vreću dr-žali” - niti pravno, niti politički. Naprotiv, mo-žda su i nagrađeni.

Ovo podsjećanje može biti lekcija iz ele-mentarnog političkog poštenja, ako to uopće negdje postoji. A ako ne postoji, neka onda bude poziv na fer-plej “igru” u nekim nare-dnim izborima.

Evo kako se Gračanici “desilo Prijeko Brdo” u lokalnim izborima 2004. godine: Kandidat za načelnika općine u Gračanici Nusret Helić izabran je u prvom krugu, to jest bez prebroja-

ZAVIÈAJ

23

vanja “preferencija”. Osvojio je 50,41% glasova i za 10% “prešišao” Edvina Mulalića, svog gla-vnog SDA rivala. Sve je prošlo bez većih uzbu-đenja.

U izborima za sastav Općinskog vijeća si-tuacija je bila mnogo zanimljivija. Kako se i očekivalo, do zadnjeg momenta vodila se mr-tva trka između SDA i SDP. Nakon prebrojava-nja glasova sa redovnih biračkih mjesta, SDP je bio u prednosti samo za 3 glasa, da bi nakon prebrojavanja glasova “u odsustvu i poštom”, vodeće mjesto zauzela SDA, sa 3 glasa predno-sti - u odnosu na SDP. U ovom slučaju, tri gla-sa imala su vrijednost jednog i to odlučujućeg vijećničkog mandata i političku dominaciju u Općinskom vijeću.

Međutim, još iste večeri, nakon zatvaranja biračkih mjesta, uvidom u preliminarne re-zultate glasanja, u Izbornom “stožeru” grača-ničkog SDP uočen je nenormalno visok pro-cent odziva birača na biračkom mjestu Prijeko Brdo, u odnosu na prosječan odziv na drugim mjestima (prosjek općine 54%, prosjek u Prije-kom Brdu 95%). Odmah se posumnjalo u re-gularnost takvih rezultata, pa je još u toku noći, sa 2. na 3. 10. u 2.45 sati, Općinskoj izbornoj komisiji “ekspresno” upućen Zahtjev za provje-ru pristupanja upisanih birača glasanju na bi-račkom mjestu 33 – Prijeko Brdo. U podnesku je navedeno da su neke osobe u Prijekom Brdu izvršile glasanje za 9, odnosno 8 odsutnih lica, koja na dan glasanja nisu fizički bila prisutna na području općine Gračanica.

Općinska izborna komisija taj je prigovor odbila kao neosnovan.

U međuvremenu, Izborni “stožer” SDP pri-kupio je pismene izjave od još 4 osobe, koje su potvrdile da su 2. 10. 2004. godine, bile izvan općine Gračanica i da nisu obavile glasanje u Prijekom Brdu. SDP je, potom, javno saopćio da je na biračkom mjestu u Prijekom Brdu po-činjena klasična izborna krađa. Uslijedila je nova žalba Općinskoj izbornoj komisiji, nova “odbjenica” i nova žalba Izbornoj komisiji BiH. Esdepeovci su uporno zahtjevali da Komisija ostvari uvid u birački spisak Prijekog Brda i da

na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja done-se konačnu odluku. I dok se s napetošću oče-kivalo ponovno izjašnjenje Izborne komisije BiH “po ovom predmetu”, u lokalnom “stože-ru” SDP Gračanica još neki mještani Prijekog Brda potpisali su izjave da “toga i toga dana nisu obavili svoju građansku dužnost” na “tom i tom” biračkom mjestu.

U očekivanju konačne odluke Izborne ko-misije BiH u vezi sa ovim slučajem, u Gračani-ci se podigla neviđena politička halabuka, pro-turane su razne glasine i špekulacije. U igri su bile različite čaršijske kombinacije u vezi sa bu-dućom političkom dominacijom u Općinskom vijeću Gračanica. U rukovodstvu SDP Gačani-ca javno su saopćavali da je na tom biračkom mjestu (a možda i na još nekim) došlo do ve-like izborne krađe, kojom je preokrenut rezul-tat izbora za Općinsko vijeće Gračanica na šte-tu SDP.

Izborna komisija BiH ipak je odbila njiho-vu žalbu, kao neosnovanu.

Nezadovoljni i još više razočarani takvom odlukom, u izbornom “stožeru” SDP Grača-nica su odlučili da u “traženju pravice” idu do kraja. “Prismotali su hartiju” i 19. 11. 2004. go-dine “ekspresno” proslijedili žalbu na adresu Apelacionog vijeća Suda BiH.

“Visoka adresa” dosta brzo se očitovala “na način” kako piše u sljedećem citatu: “Sud Bo-sne i Hercegovine u Sarajevu u Apelacionom upravnom vijeću (…) u pravnoj stvari žalite-ljice SDP BIH OO Gračanica, protiv Odluke izborne komisije BiH broj 04-50-484904 ko-jim je njen zahtjev da se ponište izbori održa-ni dana 02. 10. 2004. godine na biračkom mje-stu 033 Prijeko Brdo, općina Gračanica odbi-jen, na nejavnoj sjednici održanoj dana 02. 12. 2004. godine, donio je sljedeće Rješenje: Žalba se uvažava, pobijena odluka ukida i predmet vraća Izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine na ponovni postupak i odlučivanje”.1

U lokalnim političkim krugovima u Gra-čanici odluka Apelacionog vijeća Suda BiH da prihvati žalbu SDP dočekana je kao prvorazre-dna senzacija. Izborni “stožer” SDA bio je za-


24

tečen i iznenađen tom odlukom, u SDP “stože-ru” naglo se popravilo raspoloženje. Na popra-vni je morala “ići” Izborna komisija BiH, po-tom i birači Prijekog Brda.

Postupajući po Rješenju Suda BiH, Izbor-na komisija BiH na svojoj 135. sjednici, odr-žanoj 16. 12. 2004. godine donijela je Odluku “kojom se uvažava žalba i poništavaju izbori održani 2. 10. 2004. godine za Općinsko vi-jeće u izbornoj jedinici Gračanica, na bira-čkom mjestu 044A033 Prijeko Brdo.” Istom Odlukom ponovni izbori na tom biračkom mjestu zakazani su za utorak 21. 12. 2004. go-dine. Naloženo je da se izbori obave na osnovu istih kandidatskih listi i istih izvoda iz central-nog biračkog spiska koji su korišteni i na poni-štenim izborima.

U obrazloženju ove odluke govori se o te-škim manipulacijama i klasičnoj izbornoj kra-đi, koja je izgleda, na tom biračkom mjestu bila “masovna pojava”. Obrazloženje glasi:

“Rješenjem Suda BiH br: Iž-44/04 od 2. 12. 2004. godine žalba SDP, Općinski odbor Gračanica uložena na odluku Izborne komi-sije br: 04-50-4849/04 kojom je njihov zahtjev da se ponište izbori na biračkom mjestu Pri-jeko Brdo 044A033 u opštini Gračanica odbi-jen, je uvažena, pobijena odluka ukinuta i pre-dmet vraćen Izbornoj komisiji na ponovni po-stupak.

Izborna komisija BiH je odlučujući u po-novnom postupku o žalbi SDP OO Gračani-ca, uloženoj na Odluku Opštinske izborne ko-misije Gračanica broj: 02-05-3973/04 od 04. 10. 2004. godine sa prijedlogom da se poni-šte izbori na biračkom mjestu 044A033 Prije-ko Brdo, je donijela odluku kao u dispozitivu, a na osnovu sljedećeg činjeničnog stanja:

Provjeravajući vjerodostojnost osam pi-smenih izjava lica koja tvrde da nisu pristu-pili glasanju, izvršeno je upoređivanje potpisa na izjavama sa potpisima u biračkom spisku te uočeno da potpisi Mutapčić Fadije, rođ. Džinić i Bećirević Kadrije, rođ. Džinić na izjavama su različiti u odnosu na potpise koji stoje pored njihovih imena u biračkom spisku što upuću-

je na zaključak da je neko glasao za ove oso-be. Potpis na izjavi Bešić Agana ovjerenoj kod javnog bilježnika u Zagrebu takođe je različit od potpisa u biračkom spisku. I u slučaju izjava datih od Jahić Hadžire i Jahić Fikreta utvrđeno je da potpisi ovih osoba na izjavama su različiti od potpisa koji su nađeni pored njihovog ime-na u biračkom spisku. Cijeneći valjanost potpi-sa na izjavama, Izborna komisija BiH je utvr-dila da su počinjene nepravilnosti na ovom bi-račkom mjestu koje mogu uticati na rezultate izbora, jer utvrđeno je da u pet slučajeva su druge osobe glasale za birače koji nisu iza-šli na glasanje.

Nakon što su uočene ove nepravilnosti Izborna komisija BiH je po službenoj dužno-sti izvršila kontrolu ostalih potpisa u biračkom spisku, pa je tako samo na prvoj strani utvr-đeno da su potpisi i pored imena Bešić Huri-ja, Bešić Kada, Bešić Razija, Bešić Sead, Bešić Vahidin, su nesporno potpisani od jednog lica. Daljim uvidom u birački spisak nesporno je da i potpisi pored imena Džinić Alija, Džinić Ra-sim, Džinić Zijo, Džinić Zuhra, Huskić Halil, Huskić Hanija, Huskić Hatidža, Huskić Nesi-ba, Huskić Ramiza, potiču od jedne osobe

Ukupni rezultati izbora za nivo Općinskog vijeća u općini Gračanica utvrđeni od strane Izborne komisije BiH ukazuju da je Stranka de-mokratske akcije osvojila ukupno 6.181 glas, dok je Socijaldemokratska stranka – Socijalde-mokrati BiH osvojila 6.178 glasova, što čini ra-zliku od 3 glasa, a što je uticalo na dodjelu man-data u Općinskom vijeću u kojem je SDA do-bila 14 mandata, a SDP 13 mandata. Imajući u vidu da su u ovom postupku utvrđene nepra-vilnosti, jer umjesto 5 osoba su druge osobe glasale što proizlazi iz njihovih izjava da nisu pristupili glasanju, kao i činjenica da je utvr-đeno da određen broj potpisa u biračkom spisku potiče od jedne osobe kao što je nave-deno u prethodnom stavu, iz čega jasno proi-zlazi da utvrđene nepravilnosti imaju uticaj na izborni rezultat za izborni nivo općinskog vije-ća, iz čega su ispunjeni uslovi predviđeni čla-nom 2.10 Izbornog zakona iz koga proizlazi da

ZAVIÈAJ

25

r.br. Prezime i imeRang prije glas.

Br. glasovaMjesto stanovanja

Str. Sprema

SDA1. Avdić Galib 1 1557 Gračanica viša2. Hasić Jasmina (sa 3. na 2. mjesto) 2 864 Malešići visoka3. Gadžić Rahim (sa 2. na 3. mjesto) 19 805 (-154) Prijeko Br. viša

4. Mejremić Miralem 6 775 Stjepan Polje visoka5. Smajić Hasan 9 772 Malešići viša6. Omerović Nijaz 4 734 (+2) Gračanica visoka7. Zaketović Senad 27 693 (-25) Trnovci student8. Fehratović Hasan 3 675 (+2) G. Orahovica visoka9. Nurikić Husein 16 602 (+1) Džakule visoka10. Bešić Ajša 17 591 (+19) Vranovići srednja11. Džananović Rukib (novo ime na listi) 18 562 Doborovci12. Sendić Izudin (sa 9. na 12. mjesto) 31 541 (-46) Džakule visoka13. Šišić Abdulkadir 7 540 Gračanica visoka14. Crnovršanin Munevera (nije izabr.) 8 540 Stjepan Polje visoka15. Šišić Fatima (nije izabrana) 14 529 (-66) Prijeko Brdo student

SDP1. Hasić Mustafa – Cigo 22 1065 (-2) Malešići srednja2. Selimović Muhamed 1 879 (+2) Gračanica viša3. Memić Senad 6 862 Malešići visoka4. Nurić Zaim 13 803 Škahovica visoka5. Tahirović Edvin – Edo 7 768 (-5) Gračanica viša6. Hadžić Mirsad 9 685 (-1) Lukavica srednja7. Mešić Latif 5 668 D. Orahovica srednja8. Alić Midhat 3 648 Miričina viša9. Ustavdić dr. Murisa 2 632 Gračanica visoka10. Mehanović Suljo 25 596 (-1) Gračanica viša11. Bajraktarević Avdo 18 525 Babići visoka12. Isić Zijad 16 512 Rašljeva srednja13. Karić Elmir 30 503 D. Orahovica student

S BiH1. Osmanović Vehid 12 327 G. Orahovica srednja2. Terzić dr. Zijad 13 113 (+1) Gračanica visoka

LDS1. Musić Muharem 23 179 Džakule visoka

BOSS1. Mešić Fadil 3 139 (+22) Malešići srednja

Prilog 1: Tabela Općinskog vijeća Gračanica nakon ponovljenih izbora u Prijekom Brdu

Napomena uz tabelu: izmjene u odnosu na tabelu Općinskog vijeća nakon redovnih izbora označene su boldiranim slogom, znakom + ili minus u rubrici “Broj glasova” označeno je koliko je kandidat dobio, odnosno izgubio glasova na ponovljenim, u odnosu na redovne izbore


26

Izborna komisija BiH može poništiti izbore u izbornoj jedinici ili nekom biračkom mjestu ako utvrdi nepravilnosti koje mogu uticati na rezultate izbora. Sarajevo, 16. 12. 2004.”2

U kratkom vremenskom periodu od sao-pćavanja odluke o poništenju izbora u Prije-kom Brdu, pa do njihovog ponovnog održa-vanja, 21. 12. 2004. godine, to malo udaljeno selo gračaničke općine bilo je, bukvalno, op-sjednuto “politikom i političarima”, grozniča-vo su djelovali izborni “stožeri” i aktivisti, kako onih koji su raskrinkali izborne manipulacije i lokalne političke mešetare, tako i onih u čiju korist “su druge osobe glasale za birače koji nisu izašli na glasanje.” Dok su jedni bili za-dovoljni pobjedom “pravne države” u slučaju Prijekog Brda, drugi su se “pravili ludi” (u smi-slu: “pa šta, svi su krali, svi su…”) i usput smi-šljali kako da “ostanu u sedlu” i nakon pono-vljenih izbora.

Pokazalo se da su dobro smislili i još bolje odradili “neke stvari”.

To potvrđuju rezultati ponovljenih izbora.Da podsjetimo: Na izborima 2. 10. 2004.

godine (koji su poništeni) u birački spisak u Prijekom Brdu bilo je upisano 446 birača, a na glasanje je izašlo 425, odnosno 95,29%, od čega je važećih glasova bilo 424 ili 99,76%. SDA je “pokupila” 415 ili 97,88%, a SDP 6 gla-sova ili 1,42% glasova, 1 glas dobila je S BiH i 2 glasa BOSS. Na ponovljenim izborima, 21. 12. 2004. godine na glasanje je izašlo 327 bira-ča, odnosno 73,3%, od čega je važećih glaso-va bilo 317 ili 97%, nevažećih 10; Ovoga puta SDA je dobila 268 ili 84,5%, a SDP 20 ili 6,3%

glasova, 3 glasa dobila je S BiH i 22 glasa BOSS. Po jedan glas dobile su Liberalno demokratska stranka, Na-rodna stranka radom za boljitak 1, Stranka penzionera, umirovljenika BiH i Socijaldemokratska unija BiH. Te četiri stranke nisu imale ni jedan osvojeni glas u redovnim izborima 2. 10. 2004.

Podaci pokazuju da je u pono-vljenim izborima na glasanje izašlo 22% manje glasača, da je SDA podbacila za 13,4% glasova, dok su SDP i S BiH za više od 3 puta popravili svoj rezultat. Najviše je profitirao BOSS koji je bio 11 puta “bolji” u ponovljenim, u odnosu na izbore koji su obavljeni 2. 10. 2004. Umjesto Ši-šić Fatime, kandidata SDA iz Prijekog Brda, u Općinsko vijeće nije ušao kandidat SDP, kako se realno očekivalo, već Mešić Fadil, kandidat BOS-a iz Malešića. Samo za naivne i politički slabo pismene to je bilo iznenađenje.

U ukupnom rezultatu, dakle, svi su pone-što dobili (BOSS i SDP najviše), dok je SDA “izgubila” 147 glasova i “naslov” političkog po-bjednika ovih izbora. Na prvo mjesto izbio je SDP sa 6.194 osvojena glasa, dok se SDA “mo-rala zadovoljiti” drugim mjestom sa 6.034 gla-sa. SDP Gračanica je dokazao i pokazao da je najjača politička snaga na općini – i, definiti-vno, moralni i politički pobjednik ovih izbo-ra Ipak, nije uspio dobiti famoznog 14-tog vi-jećnika i zasluženu većinu u Općinskom vije-ću. I u ponovljenim izborima posao su odradi-li “krupniji inženjerci” i sitniji lokalni mešeta-ri, koji su “odrađivali Prijeko Brdo” i dva mje-seca ranije.

Lista Općinskog vijeća pretrpjela je, samo neke manje izmjene (vidi tabelu), SDP je ostao sa 13 vijećnika, dok je SDA ojačala svoje po-zicije. Pored jednog vijećnika BOSA, na svo-ju stranu uspjela je privući još dva vijećnika S BiH i 1 vijećnika Liberalne stranke i tako stvo-riti “antiesdepeovsku koaliciju”, koja je izglasa-la Hasana Fehratovića sa liste SDA za predsje-davajućeg Općinskog vijeća.

ZAVIÈAJ

27

Omer Hamzić

Likovi zavičaja

AHMET ŠILJIĆ KADIJA

Ahmet Šiljić Kadija, sin H. Hfz. Mustafe ef Šiljića rođen je 1910. godine u Do-boju u ulemanskoj porodici Šiljića,

koji vode porijeklo iz Lukavice. Nije bio napu-nio ni godinu starosti, kada se njegov otac, na-kon imenovanja za muderisa Osman-kapeta-nove medrese, doselio s porodicom u Gračani-cu.1 Nakon osnovne škole, završio je Šerijatsku gimnaziju, a zatim Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu, u kojoj je stekao zvanje kadije. Po za-vršetku studija, vratio se u Gračanicu, ali nije mogao dobiti namještenje zbog toga što “nije bio dovoljno odan” tadašnjem režimu.

Kadija je bio tipičan individualac, čovjek finih manira, kažu, uvijek lijepog izgleda, bri-ljantno dotjeran, gospodin koji je imao svo-je ja, slobodouman, mladi intelektualac koji nije trpio lažne autoritete i okoštale građanske šeme u svom bližem i širem okruženju. Njego-va se riječ slušala u čaršiji, u kafani, među obi-čnim ljudima u džematu, njegovo mišljenje i njegova riječ cijenila se i poštovala među obi-čnom “gračaničkom rajom” više nego izbor-na retorika tadašnjih lokalnih političara i ugle-dnika. Jednostavno, on je često “presuđivao” o mnogim stvarima, rugao se oficijelnim sudi-jama i kadijama (režimskim i onim drugim), koji su ga morali poštovati dok su ga doušni-ci pratili i, na odgovarajućim mjestima, redo-vno otkucavali.

Na petomajskim izborima, 1935. godine, podržao je listu Udružene opozicije (Maček i Spaho), da bi se poslije Spahinog ulaska u vla-du, deklarisao kao pristalica njegove političke linije u okviru JRZ. U septembru 1936. godi-ne našao se u Akcionom odboru za osnivanje Sreskog odbora omladine JRZ, koji je bio sa-stavljen od desetak mlađih ljudi, različitih na-cionalnosti.

Nije odobravao približavanje ranijih Mače-kovih pristalica među Muslimanima ustaškom pokretu Ante Pavelića koje će uslijediti poslije potpisivanja sporazuma Cvetković – Maček, u avgustu 1938. godine.2

Iako se u poslijeratnim komunističkim kru-govima tvrdilo da je Šiljić, neposredno pred rat bio član KPJ, za to nema pouzdanih dokaza. U tom teškom vremenu za Bosnu i Hercegovinu, on se sigurno našao u redovima Pokreta za au-tonomiju Bosne i Hercegovine, u kojem su se, između ostalih, nalazile i mnoge lijevo orijenti-sane studentske i sindikalne organizacije i po-jedinci. U tom periodu družio se sa opoziciono nastrojenim i politički lijevo orijentisanim in-telektualcima u Gračanici: Ademom Osman-begovićem, Hasanom Maglajlijom, Ahme-dom Muratbegovićem Zdravkom Pavlovićem i još nekim momcima koji su se okupljali oko Narodne biblioteke. To je istina. Sve ostalo su neke naknadne konstrukcije.

Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije kadiju Šiljića zatekla je u Gračanici. Kao zagovornik autonomije Bosne i Hercegovine, njeno “uta-panje” u sastav NDH dočekao je kao nesreću za bosanske muslimane, koja je dolazila s nje-mačkim fašizmom. Znao je da u takvoj tvore-vini bosanski muslimani ne mogu biti “cvije-će hrvatskog naroda”, već samo topovsko meso pod znakom slova U. To je otvoreno govorio po gračaničkim sokacima i kafanama, dok su neki njegovi sugrađani ili ćutali ili javno odo-bravali političke poteze Ademage Mešića i Ha-kije Hadžića.

U tom “smutnom vremenu”, od maja do avgusta 1941. godine, Kadija je bio u stalnom kontaktu sa tadašnjim kotarskim predstojni-kom Ademom Osmanbegovićem, koji je na-stojao da spriječi progone uglednih Srba po Gračanici. Zato će ga ustaška centrala smijeniti s funkcije kotarskog predstojnika i početkom avgusta poslati na službu u Banja Luku.

Iako je bio pod stalnom prismotrom usta-ških vlasti, kadija Šiljić je tih dana, izgleda, dr-žao vezu između kotarskog predstojnika Ade-ma Osmanbegovića i komunističkog vođe


28

ustanka na Ozrenu, Todora Vujasinovića.3 Možda je zato Vujasinović i tvrdio da je Kadija bio pripadnik partijske ćelije u Gračanici, koja je, kako je pisao, bila “slabija nego ostale”.4 U sjećanjima tadašnjih članova KPJ u Gračanici, međutim, Šiljić se u tom kontekstu ne spomi-nje ili ga se “oni ne sjećaju”.

U svakom slučaju, kao intelektualac i viso-ko moralan čovjek, individualac u odlučivanju i rasuđivanju, pripadao je grupi antifašistički raspoloženih pojedinaca, pretežno mlađih lju-di, koji se nisu slagali sa mjerama ustaškog re-žima u Gračanici

Od jeseni 1941. do proljeća 1942. godine, tokom trajanja ustanka na Ozrenu, u Grača-nici je bila stacionirana 13. ustaška bojna. Za-povjednik bojne, satnik Ivan Štir, u više navra-ta pokušavao je pokrenuti domaće musliman-

sko stanovništvo na masovnije pohode i pljačke srpskih sela oko Gračanice. U isto vrijeme uspostavio je mrežu svojih doušnika koji su ga redovno obavješta-vali o tome šta misli “čaršija” o mjerama i postupcima režima. Bila su mu pozna-ta imena svih protivnika ustaške politi-ke u Gračanici. Znao je za javna istupa-nja Ahemta Šiljića Kadije, koji je sa od-vratnošću govorio protiv ustaškog po-hoda na Skipovac i njihovog pokušaja da u to masovnije pokrenu domaće sta-novništvo.

Kad je u tome “prevršio mjeru”, usta-ška patrola “pokupila ga je nasred čarši-je” i privela u Štirovu komandu, 21. 2. 1942. godine. Pošto je bio dobro upo-znat sa njegovim antiustaškim djelova-njem, ustaški satnik ga je odmah “stra-žarno” otpremio u tuzlanski zatvor. U aktu koji je upućen u Župsku redarstve-nu oblast pisalo je da je uhapšen “zbog toga što se više od mjesec dana nije oda-zvao na vojnu vježbu i zbog svog komu-nističkog nastrojenja”, pa je i predlože-no da se odmah otpremi u koncentra-cioni logor.5

Hapšenje Ahmeta Šiljića Kadije ima-lo je znatnog odjeka u gračaničkoj čar-

šiji. Negodovali su mnogi njegovi poznanici i prijatelji, ugledni ljudi u čaršiji. Umiješao se i novi kotarki predstojnik Husein Tolić (došao na to mjesto nakon smjene Adema Osmanbe-govića), koji je na Župsko-redarstvenoj oblasti u Tuzli izdejstvovao da ga saslušaju i puste kući - 2. 3. 1942. godine.6

Njegovo ime, ipak je ostalo upisano u usta-škim i policijskim dosijeima Gračanice i Tuzle.

Početkom februara 1943. godine našao se na spisku Ustaške nadzorne službe (UNS-a) na kojem se nalazilo 25 sumnjivih osoba iz Grača-nice, koje je trebalo po kratkom postupku ot-premiti u logor Jasenovac. Nakon intervencije kotarskog predstojnika Safeta Brankovića i ko-mandira mjesne legije Sejde Đulića, ta velika akcija hapšenja osumnjičenih protivnika usta-

Slika 1. Uspomena iz 1937. ili 1938. S lijeva na desno, stoje: 1. Šaković Mujo; 2. Sumbul (čuveni svirač uz tamburu); Vladinir Simeunović, službenik, glumac amater; 4. Isidor Papo, trgovac; dole: 1. Ahmet Šiljić Kadija; 2. Fadil Rustemović iz Kladnja, gruntovničar; Adam Džebić, vlasnik bigfea kod Sahat kule

ZAVIÈAJ

29

škog režima u Gračanici je osujećena.7

U proljeće 1943. godine Kadija se otvo-reno suprostavljao političkoj kampanji za uključivanje Muslimana u 13. “Handžar” SS diviziju, koja se sa posebnim intenzitetom vodila u onim mjestima u kojima su bile stacionirane jedinice DOMDO pukovnije Hadžiefendića (legije). Konačno, suočen sa opasnošću i prijetnjama da će biti ponovo uhapšen i sproveden u logor, Kadija se odlu-čuje da “ode u šumu”. Zajedno sa još neko-liko svojih sugrađana, 10. 5. 1943. godine, izašao je na partizansku teritoriju i nešto ka-snije uključio se u Tuzlanski NOP odred.8

Neposredno nakon izlaska na partizan-sku teritoriju, našao se u grupi uglednih Muslimana s područja tuzlanske regije koji su početkom juna 1943. godine u mjestu Trnava potpisali dva čuvena proglasa Mu-slimanima istočne Bosne da ne stupaju u SS trupe, niti u drugu okupatorsku vojsku, nego da brane svoje kuće i ognjišta: “Ne dajte nikom svojega oružja i oduprite se si-lom svakome onom ko hoće da vam ga odu-zme. Pomažite narodnooslobodilačku vojsku i stupajte u partizanske odrede i borite se pro-tiv okupatora i njegovih sluga četnika i ustaša jer ćete jedino time osvijetliti svoj obraz i steći u budućoj zajednici naroda Jugoslavije dostoj-no mjesto.”9

Od druge polovine avgusta 1943. godine Šiljić se našao u većoj grupi partijsko-politi-čkih radnika koji su djelovali u selima izme-đu Srebrenika, Gradačca, Gračanice i Smoluće. Bilo je to vrijeme intenzivnih priprema parti-zanske vojske za napad i zauzimanje Tuzle, 2. 10. 1943. godine. Za 40 dana, koliko su parti-zani držali Tuzlu, od 2. 10. do 9. 11. 1943. go-dine, formirano je nekoliko krupnih partizan-skih jedinica na tom prostoru, između ostalih, i Tuzlanski narodnooslobodilački partizanski odred, 24. 10. 1943. godine.

U njemu su na istaknutim dužnostima bila trojica Gračanlija, koji su otišli u partizane u maju 1943.: Vehid Begić, kamandant 2. bata-ljona, Ahmet Šiljić Kadija, politički komesar 3.

bataljona, Adem Osmanbegović politički ko-mesar 4. bataljona. Poslije napuštanja Tuzle, početkom novembra 1943. godine, taj se odred uglavnom kretao kroz sela južno od Tuzle, gdje je, tokom zimskih operacija, kao tek formirana jedinica, sa neiskusnim starješinskim kadrom, bio izložen velikim teškoćama zbog stalnih na-pada njemačkih jedinica i zelenog kadra.

Nakon povlačenja 38. divizije NOVJ sa Majevice na Birač, (krajem maja 1944.), po naređenju komandanta 3. korpusa NOVJ Ko-ste Nađa, Štab Tuzlanskog odreda (koji je ina-če pretrpio velike gubitke i bio gotovo u rasu-lu), sa dvadesetak odabranih boraca, na čelu sa Omerom Gluhićem, ostavljen je na terito-riji zapadne Majevice, sa zadatkom da obavje-štajno i politički djeluje na tom terenu. Prido-data mu je jedna radio-stanica i šifre za vezu sa Štabom 3. korpusa i Oblasnim komitetom KPJ za istočnu Bosnu. U toj grupi odabranih bora-ca, iz Gračanice su bili: Adem Osmanbegović, Ahmet Šiljić i Tajib Sarajlić. Grupa je uspješno manevrisala po tom terenu, ali je povremeno

Slika 2. S lijeva na desno: Hivzo Halilbegović, Ahmet Durić i Ahmet Šiljić


30

dolazila u sukobe s manjim ustaško-domo-branskim i njemačkim jedinicama. U tim su-kobima izgubila je nekoliko boraca.

Početkom maja 1944. godine, Ahmet Šiljić je kao obavještajni oficir, dobio zadatak da se sa još 5 saboraca prebaci na teren prema Br-čkom “radi nabavljanja hrane i prikupljanja obavještenja.” Njihov pokret, međutim, nije mogao biti neprimijećen. U blizini sela Rašlja-ni patrola je upala u zasjedu koju su im posta-vili esesovci. U pucnjavi, tokom izvlačenja iz zasjede, Šiljić je teško ranjen u obje noge. Ra-njenog Šiljića esesovci su, nakon ispitivanja, zvjerski ubili, 10. 5. 1944. godine.10 O tome je njegov saborac, veterinar Hasan Maglajlija, za-pisao sljedeće: “Pri jednom takvom dolasku naše patrole u selo Rašljane, esesovci su napa-li našu patrolu i tom prilikom bio je teško ra-njen u nogu Ahmet Šiljić, zvani Kadija, noga mu je bila prebijena i nije mogao ići. Drugo-vi su htjeli da ga izvuku, ali on je, procijenivši da će svi biti zarobljeni ako njega budu nosili, naredio da se patrola što brže povuče i ponese puškomitraljez, a on je ostao. Kad su došli ese-sovci, on se ponosno držao i oni su ga ubili, te je tu bio i pokopan. Jako nam je bilo žao dru-ga Kadije, jer je to bio vrlo čestit i, hrabar i KP odan drug.”11 O pogibiji Ahmeta Šiljića dru-gi njegov saborac zapisao je sljedeće: “Ahmet Šiljić Kadija (…) je bio divan drug i komuni-sta. U ophođenju pristupačan i taktičan. Cije-njen i vrlo ugledan među borcima. Zato smo ga svi žalili.”12

Na mjestu ranjavanja i pogibije Ahmeta Ši-ljića mještani sela Ražljevo podigli su skromno spomen-obilježje.

Njegovi posmrtni ostaci preneseni su zaje-dničku partizansku grobnicu u centru Grača-nice, 1952. godine.

Napomene1 H. hfz.. Mustafa ef. Šiljić, sin Nuhanov, rođen je 1876.

u Lukavici kod Gračanice. Školovao se Istanbulu, a službovao je najprije kao imam Selimije džamije i mu-deris u Doboju. Nakon odlaska Mehmed ef. Okića u Sarajevo, 1909. godine, došao je za muderisa Osman-kapetanove medrese u Gračanici, gdje je službovao sve do Drugog svjetskog rata. Umro je 1951. godi-

ne i pokopan je na groblju Režići. Iako je bio mude-ris sa istanbulskom diplomom, pripadao je takozva-nom konzervativnom krilu bošnjačke uleme između dva svjetska rata, koja se okupljala oko tuzlanskog ča-sopisa “Hikjmet”.

2 Poznato je da je Spahino napuštanje opozicije i nje-govo priklanjanje režimu, (utapanje JMO u JRZ), nai-šlo na osudu nekih uglednih muslimanskih političara (Ademaga Mešić, Hakija Hadžić), koji su ostali vjerni Mačekovoj udruženoj opoziciji, odnosno HSS. Nosi-lac te političke struje u Gračanici bio je Hfz. Ibrahim ef. Mehinagić, predsjednik Sreskog vakufsko-mearif-skog povjerenstva.

3 Esad Tihić, Omer Hamzić, Gračanica i okolina u NOB-u i revoluciji. Gračanica 1988., 125

4 Todor Vujasinović, Ozrenski partizanski odred, Sara-jevo 1979. 20

5 Muzej Doboj, inv. br. 806 Muzej Doboj, inv. br. 607 Esad Tihić, Omer Hamzić, nav. djelo, 2048 Da bi izbjegli mobilizaciju u 13. 33. diviziju (jer im je

već bilo naređeno da se jave “Postrojbenom odjelu SS divizije u Zagrebu, jedna velika grupa oficira iz neko-liko postrojbi DOMDO pukovnije Hadžiefendića, po-četkom maja 1943. godine, pobjegla je na partizansku teritoriju i stupila u partizanske jedinice u okolini Tu-zle. S njima je izašlo i nekoliko civila, uglednih gra-đana iz Tuzle, Bijeljine i Gračanice. Signal za izlazak gračaničke grupe, 10. maja 1943. godine, dao je par-tijski sekretar iz Tuzle Mustafa Vilović. U toj grupi bili su Hasan Maglajlija, veterinar, Adem Osmanbegović, pravnik i Ahmet Šiljić kadija. Nešto prije njih otišao je i Vehid Begić. Osmanbegović i Maglajlija upućeni su na politički rad prema Gračanici, a Ahmet Šiljić kadi-ja u operativnu jedinicu. Sa njima je trebalo da krene i Adem Alić, ali je odlučeno da on još neko vrijeme ostane u Gračanici (Esad Tihić, Omer Hamzić, Gra-čanica i okolina u NOB-u i revoluciji. Gračanica 1988., 210, 211) U jednom službenom izvještaju o tome je napisano sljedeće: “10. 5. 1943. u 04.00 sata napustili su u Gračanici 6. bojnu DOMDO pukovnije pričuvni poručnici Adem Osmanbegović i Vehid Begić i oti-šli u Majevicu i pridružili se partizanima. Od građana sa njima su otišli Hasan Maglajlić kotarski veterinar i Ahmed Šiljić, šerijatski sudija bez namještenja, oba iz Gračanice”. (Arhiv Tuzlanskog kantona 5909/64, Do-glasno izviešće Zapovjedničtva 4. oružnižničke puko-vnije, Tuzla 30. 5. 1943.)

9 Arhiv VII, fond NDH, k 176, br. Reg. 34/3-3, k. 158, br. Reg. 6/7-3; Arhiv TK 388/6

10 Adem Osmanbegović, Kroz šestu i sedmu ofanzivu. Tuzlanski narodnooslobodilački partizanski odred, Tu-zla 1988., 259; Tuzlanski narodnooslobodilački parti-zanski odred, Spisak boraca, Tuzla 1988, 425:

11 Hasan Maglajlija, izjava kod autora12 Rade Perić, U Odredu između prvog i konačnog oslo-

bođenja Tuzle. Tuzlanski narodnooslobodilački parti-zanski odred, Tuzla 1988.,199

ZAVIÈAJ

31

Rusmir Djedović

SALIHBAŠIĆI IZ GRAČANICE(PRISTUP PROJEKTU ISTRAŽIVANJA)

U ovom kratkom pregledu se daju osno-vne crte za istraživački projekat čiji je cilj proučavanje gračaničke familije

Salihbašića i izrada naučnog rada o toj famili-ji uz koji bi se uradila i geneologija, tj rodoslo-vlje navedene familije. Rezultati detaljnijeg na-učnog istraživanja prezentirali bi se u dva di-jela: prvi u obliku rada sa naučnom metodo-logijom i aparaturom (do desetak stranica), a drugi u obliku grafičkog rodoslovlja (na jednoj strani).

. Skica i struktura naunog rada o historijskom razvoju familije pod naslovom “Salihbašii iz Graanice”

I Uvod ( 5% rada):• Konstatovanje dosadašnje istraženosti ove

familije u naučnoj literaturi;• Pojašnjenje problematike ovog istraživa-

nja;• Izvori i dokumentacija za detaljnije istra-

živanje: arhive općinskih službi (mati-čne, katastarske), arhiva gruntovne službe suda, arhiva Medžlisa islamske zajednice i dr.;

• Istraživanje porodične tradicije o razvoju familije (konsultovanje 2 - 3 starije osobe iz te familije).

II Porijeklo (10%):• Porijeklo iz Užica, Salihbašići u Užicu;• Doseljavanje u Gračanicu, prije oko 150

godina;• Nastanak prezimena.

III Historijski razvoj i pojedini članovi familije (70%):

• Mustafa Salihbašić, rodonačelnik gračani-čkih Salihbašića, problemi naseljavanja u Gračanicu, imanje i život u Gračanici, dje-ca, umro krajem osmanske uprave na ha-džu;

• Mehaga Salihbašić, sin h. Mustafe, imanje i život, porodična tradicija trgovine i lije-čenja, živio oko 100 godina (jedan od naj-dugovječnijih Gračanlija), rođen u Užicu, umro neposredno poslije Drugog svjet-skog rata. Djeca, preko dvadesetoro, od više žena (svi gračanički Salihbašići su od njega). Prilog: fotografija;

• Detaljan razvoj familije od svakog Meha-ginog sina (Muje, Muhameda, Ibrahima, Adema, Osmana, Abdulaha - Avde, Mu-stafe); važniji pristupačni podaci o sva-kom muškom članu, rođenim prije 1950. godine, prilozi: fotografije i kopije doku-menata.

• Ženidbe, udaje, rođačke familije, migraci-je (odseljavanje iz Gračanice).

IV Stanje familije (10%):• Kuće Salihbašića krajem 19 stoljeću;• Kuće i domaćinstva 1930. godine, sa poi-

meničnim članovima domaćinstva;• Suvremeno stanje (jedna od brojnijih i

značajnijih gračaničkih familija). V Zaključna razmatranja (5%):

• Osnovne crte historijata familije i njenog značaja za razvoj grada Gračanice, i šire;

• Definisanje glavnih problema u daljnjem istraživanju Salihbašića (za event. knjigu).

. Izrada grafikog pregleda (rodoslovlja - genealogije) familije Salihbaši iz Graanice u vidu genealoškog stabla od najstarijeg poznatog lana Hadži Mustafe (r. poetkom stoljea - umro krajem osmanske uprave), sve do lanova familije, roenih do . godine.


32

Proš

lost

Proš

lost

MINA KUJOVIĆREZULTATI PRVIH IZBORA ZA OPĆINSKO VIJEĆE U

GRAČANICI, 1910. GODINE

SEAD SELIMOVIĆO PRAKTIČNOM PEDAGOŠKO-METODSKOM

TEČAJU ZA MUALIME (NASTAVNIKE MEKTEBA) U TUZLI 1940. GODINE

FIKRET PAŠANOVIĆJEDAN IDŽAZET IZ MEDRESE MURÂDIJJE U

GRADAČCU

OMER HAMZIĆOD KORPARIJE DO ŠTAMPARIJE

PROF. DR. ISMAIL HADŽIAHMETOVIĆPRILOG HISTORIJI RAZVOJA ZDRAVSTVENE

SLUŽBE U GRAČANICI

Mina Kujović

REZULTATI PRVIH IZBORA ZA OPĆINSKO VIJEĆE U GRAČANICI, 1910. GODINE

Berlinskim ugovorom (član 25) od 13. jula 1878. godine uprava nad Bosnom i Hercegovinom dodijeljena je Austro-

Ugarskoj monarhiji, ali tim dokumentom nije bilo određeno trajanje mandata niti sistem uprave koji će se primijeniti nakon ulaska oku-pacionih trupa u ovu zemlju. Nakon određenih “lutanja’’, organizacija vlasti i uprave u Bosni i Hercegovini povjerena je, 26. februara 1879., Zajedničkom ministarstvu finansija (ZMF) u Beču. U okviru Ministarstva, 9. marta 1879., formirano je posebno odjeljenje, tzv. Bosanski ured. Sljedeće, 1.880. godine (22. mart) done-sen je Zakon o upravi Bosne i Hercegovine. Pa-ragrafom br. 3 tog Zakona izričito je propisano načelo da se “uprava ovijeh zemalja mora tako urediti da sopstveni prihodi pokrivaju njiho-ve troškove.’’1

U samoj Bosni i Hercegovini izvršnu upra-vnu vlast imala je Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu sa sjedištem u Sarajevu (ZVS) kao zemaljskim glavnim gradom. ZMF ime-novalo je poglavara (šefa) Zemaljske vlade, sa četiri odjeljenja, preko kojih je vlada nadzira-la lokalnu upravu na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine.

Administrativno-teritorijalna podjela ze-mlje ostala je ista kao i u vrijeme osmanske uprave. Cijela Bosna i Hercegovina dijelila se na šest okružnih oblasti (OO), na čijem su čelu bili okružni predstojnici koje je postavlja-la ZVS. Okruzi su se dijelili na kotare, sa ko-tarskim uredima (KU) koji su bili podređeni okružnim oblastima.

PROŠLOST

33

Kotarski ured u Gračanici bio je podređen OO Donja Tuzla.

Uređenje i funkcioniranje gradske uprave (općine) bilo je regulirano Općinskim štatu-tom od 12. januara 1879. godine.2 Prema ovom Štatutu, gradska zastupništva različito su sasta-vljana, u zavisnosti od broja stanovnika svake pojedine općine.3 Pojedine konfesije morale su biti u općinskom vijeću zastupljene razmjerno stanovništvu općinskog područja. U skladu sa rezultatima popisa žiteljstva, koji je obavljen 1897. godine, za svaku općinu u Bosni i Herce-govini utvrđen je proporcionalni odnos zastu-pnika.4 Nova uprava objasnila je zbog čega je odabran proporcionalni odnos općinskih za-stupnika: “Razmjerna podjela općinskih man-data po konfesijama pokazala se nužnom, jer-bo pripadnici različitih vjeroispovijesti tvo-re ne samo konfesionalno i nacionalno, nego i socijalno i privredno usko združene skupine. Njihov solidarni unutrašnji sklad luči ih tijem oštrije prema vani od drugih i stoga veća za-štita manjina zahtijeva, da svaka takva skupi-na ima u općinskom vijeću svoje vlastite zastu-pnike.”5

Općinskim štatutom nije bilo utvrđeno koje su vjeroispovijesti gradonačelnik i podna-čelnik, ali je bila praksa da ZVS imenuje grado-načelnika iz one konfesije koja je bila najbroj-nija.6 Novi zakon o gradskoj upravi ZVS je do-nijela 19. aprila 1907. godine. Glavna promje-na u novom zakonu bila je da općine biraju ne-posrednim glasanjem cijelu gradsku upravu.7 Decidno je utvrđeno kako se provode izbori i koje su obaveze gradske uprave. Djelokrug po-slova općinskih vijeća bio je sljedeći:

• briga o imetku općine (nabavka nekretni-na, podizanje i utrošak kredita);

• određivanje i ubiranje općinskih daća;• rasprava o godišnjem proračunu i odobre-

nje završnih računa općine;• nove gradnje i adaptacije gradskih zgrada;• priređivanje raznih svečanosti i dočeka;• nadziranje rada općinskih službenika .8

Prema novom Zakonu za upravu gradskih općina s izbornim redom, funkcije gradona-

čelnika, podnačelnika te članova općinskog vi-jeća bile su počasne, a gradska uprava mogla im je odobriti službene dodatke u skladu sa fi-nansijskim mogućnostima općine. Novoiza-brane gradske funkcionere odobravala je i po-tvrđivala ZVS.

Članove općinskog vijeća birali su stano-vnici općine prema izbornom redu. Pravo da biraju imali su muški bosanskohercegovački “zemaljski’’ građani i pripadnici Austro-Ugar-ske monarhije koji su najmanje 2 godine bili nastanjeni u općini.

Pravo da budu izabrani bilo je regulirano paragrafom 7., po kojem je u općinsko vijeće mogao biti izabran svaki općinski stanovnik sa aktivnim pravom glasa koji je navršio 30 godi-na, koji više od dvije godine stanuje na podru-čju općine i koji je imovinski situiran. Prema imovnom cenzusu, u općinsko vijeće nije mo-gao biti biran onaj ko je plaćao manje od 10 Kr. poreza. Nisu se mogli birati ni pripadnici odre-đenih državnih službi: aktivna vojna lica, sve-ćenici svih vjeroispovijesti, učitelji u aktivnoj službi, nadničari i oni koji nisu izmirili porez te razni poduzetnici općinskih radnji i gradnji kao i upravnici općinskih zaklada i zakupnici općinskih daća.9

Zakonom je bilo utvrđeno ko može iz opravdanih razloga da odbije izbor u gradsku upravu. Oni građani koji nisu prihvatali izbor, a nisu imali opravdan razlog za to, morali su da u korist općinske sirotinjske blagajne uplate kaznu od 40 - 200 Kr.

Izborni red za izbor članova općinskog vi-jeća, načelnika i podnačelnika decidno je utvr-dio sve radnje u vezi sa organizacijom i pro-vođenjem izbora. Svim izbornim aktivnosti-ma rukovodio je kotarski upravnik, odno-sno upravnik kotarske ispostave. Općinski či-novnici zaduženi za organizaciju i provođe-nje izbora, između ostalog, morali su najma-nje dva mjeseca prije održavanja izbora sasta-viti tačan spisak građana s pravom glasa. Spi-sak je sadržavao: ime i prezime, vjeroispovijest, starost, stalež, karakter kao i tačno prebivalište svakog pojedinog birača, te koliki je porez pla-


34

tio za prethodnu godinu.Spisak aktivnih (oni koji mogu birati i biti

izabrani) i pasivnih (oni koji zbog funkcije ili zanimanja ne mogu biti izabrani) morali su biti izloženi na vidnom mjestu u općinskoj zgradi.10 Spiskovi su zaključivani tri sedmice prije izbora.

Nakon zaključivanja biračkih spiskova, ko-tarski ured “razvrstavao’’ je birače na pojedine vjeroispovijesti. Na osnovu toga, određivano je koliko će pripadnika pojedinih vjeroispovijesti biti birano u općinsko vijeće, odnosno zavisila je podjela mandata.11

Jedna od obaveza kotarske uprave bila je da uoči izbora “dade shodne obavijesti stanovniš-tvu o biću i značaju izbora i da inače uplivše da ovo u što većem broju učestvuje u izborima.’’

U skladu sa novim Zakonom, u svim grad-skim općinama u Bosni i Hercegovini, 1910. godine, održani su izbori za općinska vijeća. Mandat novoizabranih zastupnika, prema Za-konu bio je tri godine. Zakon je također nala-gao kotarskim upravama da uredno vode zapi-snike o provedenim izborima za zastupnike u općinska vijeća te da jedan primjerak zapisni-ka dostave ZV u Sarajevo.

Izbori za zastupnike u općinsko vijeće, gra-donačelnika i podnačelnika u Gračanici odr-žani su 12. septembra, a zapisnik je sastavljen 18. septembra 1910. godine. Donosimo pre-veden tekst zapisnika o održanim općinskim izborima u Gračanici:12

Kotarski ured u Gračanici Br. 300 prez.Gračanica, 18. septembar 1910.Prezidium Zemaljske vlade u Sarajevu

Izvještaj sa općinskih izbora za izbor pred-stavnika u Općinsko vijeća, gradonačelnika i podnačelnika.

I Izbori su održani 12. septembra 1910. go-

dine i protekli su u najboljem redu (bez i najma-nje smetnje).

U izbornoj komisiji bili su: gradonačelnik Ahmetaga Širbegović, predsjednik i Simo Mili-

savljević, podpredsjednik, zatim članovi gradske uprave Mahmutaga Rešidbegović i Adam Dže-bić.

Od 336 evidentiranih birača,13 na izbore je izišlo 250. Oni su izbornoj komisiji predali gla-sačke listiće na kojima su “uredno’’ zaokružili svoje kandidate.

Na izbornoj listi bili su:Od muslimana:14 Mahmutaga Rešidbegović,

Ahmetaga Širbegović, Mujaga Muftić, Mujaga Kučukalić, Mula Sulejman Fazlić, Mustafa ef. Hadžić i Mustafa H. Sulejmanović;

Od srpsko-pravoslavnih:15 Pero S. Ivanišević Damjan Blagojević i Mihailo H. Stević;

Od katolika:16 Adam Džebić.U Općinsko vijeće izabrani su: Ahmetaga

Širbegović, kao gradonačelnik i Mahmutaga Re-šidbegović, Mujaga Kučukalić, Mujaga Muftić, Pero S. Ivanišević i Adam Džebić kao članovi gradskog vijeća.

Bivši podnačelnik Simo Milisavljević i čla-novi gradskog vijeća - Mahmutaga Hifziefendić, Hadži Bećir Tihić, Širbeg Širbegović i Mihailo H. Stević - nisu prošli.

Svi koji su bili na listi za izbor, ugledni su i dobro situirani građani. Slijedi procjena mo-ralnih i političkih osobina kao i imovnog stanja kandidata za gradsko viječe u Gračanici:

1. Mahmutaga Rešidbegović ( 48 godina ), ispravan je, lojalan i u svakom pogledu dobar građanin. Unutar pripadnika svoje konfesije uživa veliki ugled. Živi u dobrim uvjetima (do-bro je situiran). Imovina mu se procjenjuje na oko 50.000 K; još posjeduje 10.000 K. Predsje-dnik je vakufsko-mearifske komisije. Po politi-čkom opredjeljenju je samostalac.17

2. Ahmetaga Širbegović (40 godina) inteli-gentan je čovjek. Njegovo držanje kao gradona-čelnika bilo je korektno. On je “okretan’, posje-duje čvrstinu. Tokom 1896. godine radio je kao praktikant (pripravnik) u gračaničkoj grunto-vnici, a od 1897. do 1906. kao poreski izvršitelj – radio je na procjeni poreza. Posjeduje mješo-vito preduzeće i mobilnih 5.000 K. Njegovo po-litičko držanje je dobro i narod ga voli. U politi-čkom opredjeljenju nastupa kao samostalac.

PROŠLOST

35

3. Mujaga Muftić (46 godina) sinovac je umrlog bivšeg gradonačelnika Gani-bega Mufti-ća. On je inteligentan i dobro situiran zemljopo-sjednik, čija se imovina procjenjuje na oko 20.0-00 K. Politički nastupa kao egzekutivac.18

Mujaga Kučukalić (36 godina) je mlad i in-teligentan čovjek sa dobrim manirima. Tih je i lojalan. Bavi se trgovinom na veliko i veliko-posjednik je. Imovina mu se procjenjuje na oko 80.000 K. Pripada partiji samostalaca.

5. Mustafa H. Sulejmanović ( 48 godina), pekar, trgovac mješovitom robom i zemljopo-sjednik, već godinama obavlja funkciju mukta-ra u Gračanici i poreskog izvršitelja. On je loja-lan, miran, a imovina mu se procjenjuje na oko 8.000 K. Pripada partiji samostalaca.

6. Mula Sulejman Fazlić (32 godine), mlad je inteligentan čovjek. Bavi se trgovinom mješo-vitom robom i zemljoposjednik je. Zbog svog po-našanja veoma je omiljen, a imovina mu se pro-cjenjuje na oko 8.000 K. Nastanjen je u Seoni, okrug Tuzla. 18 godina živio je van Gračanice. Politički pripada partiji egzekutivaca.

7. Mustafa ef. Hadžić (56 godina) je miran i lojalan čovjek, trgovac je mješovitom robom i zemljoposjednik. Okretnošću i spretnošću stekao je veliko bogatstvo koje se procjenjuje na oko 30.000 K. U narodu nije naročito “obljubljen’’. Politički se opredijelio za egzekutivce.

8. Pero S. Ivanišević (49 godina) veoma je dobro situiran, trgovac je i zemljoposjednik. Po-sjeduje imovinu od oko 20.000 K. Uživa ugled među pripadnicima svih konfesija. Predsjednik je srpske pravoslavne opštine i školske zajednice. Pripada Srpskoj radikalnoj stranci.

9. Damjan Blagojević (58 godina) je miran čovjek od velikog ugleda. Bavi se trgovinom, pa je veoma dobro situiran, iako mu je imovi-na procijenjena samo na 10.000 K. Uživa veli-ki ugled među pripadnicima svih konfesija jer je politički veoma umjeren.

10. Mihailo H. Stević (36 godina), trgovac i posjednik, sa oko 15.000 K. imovine. Politički nije pouzdan jer sluša Srpsku radikalnu stran-ku, a među pripadnicima svoje konfesije uživa veliki ugled.

11. Adam Džebić je iz Slavonije, ali je već 13 godina u Gračanici. radi kao vozač i majstor za ključeve (bravar). U Gračanici posjeduje kuću, a imovina mu se procjenjuje na oko 6.000 K. Ne pripada ni jednoj partiji. Zbog vedre i prijatne naravi veoma je omiljen među građanima.

Od kandidata za gradske zastupnike iz reda muslimanskih članova, 4 su bila samostalce, 3 su egzekutivca. Egzekutivci su prije izbora razvi-li “vatrenu’’ agitaciju, pa su sva tri njihova kan-didata prošla. U agitaciji su imali podršku radi-kalnih Srba.

Bivši muslimanski članovi gradskog vijeća - Bećir H. Tihić, Širbeg Širbegović i Mehmedalija Hifziefendić - nisu dobili dovoljno glasova (nisu prošli) na ovogodišnjim izborima. Sva trojica su stariji ljudi, pa su svoje funkcije rado ustupili drugim, a treći je (M. Hifziefendić), uostalom, stalno bolestan. Birači ipak hoće da ih zastupaju mlađi ljudi, tj. da stariji i bolesni odu, a da svoje funkcije ustupe zdravim ljudima.

Bivši podnačelnik Simo Milisavljević, iz reda spsko-pravoslavnih, nije dobio dovoljno glasova iako je tamošnji srpsko-pravoslavni fond za nje-gov izbor (za njegovu izbornu agitaciju) mnogo novca uložio.

Pošto ustanovi da je sve bilo u redu i da nema prigovora ni od birača, ni od izabranih kandidata, u daljoj proceduri, Kotarska uprava novoizabranim vijećnicima dostavlja potvrdu o izboru i poziv za prvu sjednicu Općinskog vijeća. Na toj sjednici bira se općinski (gradski) načelnik i podnačelnik. Kotarski upravitelj je po zakonu bio dužan da prisustvuje toj sjedni-ci Vijeća, ali ne i da učestvuje u njenom radu. Prvom sjednicom rukovodi najstariji vijećnik, a u postupku izbora načelnika i podnačelnika glasalo se usmeno ili pismeno.

Prvu sjednicu novoizabranih gradskih vi-jećnika u Gračanici, kotarska uprava sazva-la je 17. septembra 1910. godine. Svi pozvani su došli na tu sjednicu. Za novog gradonačel-nika ponovo je izabran Ahmetaga Širbegović, a za podnačelnika Pero Ivanišević. Kako nije bilo nikakvih prigovora, Kotarska uprava je te izbore potvrdila, što su građani sa zadovolj-


36

stvom prihvatili.

Napomene1 Zbornik zakona i naredbi za Bosnu i Hercegovi-

nu, Sarajevo, 1880. 2 Zbornik zakona i naredbi za Bosnu i Hercegovi-

nu, Sarajevo, 1897. Sarajevo i Mostar su imali za-sebne općinske statute.

3 ZVS imenovala je gradonačelnika i 1 ili dva po-dnačelnika. Općinska vijeća su imala 5-16 općin-skih zastupnika od koji je 1/3 imenovala ZVS a 2/3 birao je narod.

4 U slučaju da je došlo do promjena u sastavu sta-novnik, odnosno da je izmijenjen broj pripadni-ka pojedinih konfesija, onda je taj proporcional-ni odnos mijenjan u skladu sa nastalim promje-nama. Prema rezultatima popisa žiteljstva 1879. godine u Gračanici je živjelo 3112 stanovni-ka. Od toga muslimana je bilo 2476, pravosla-vnih 510 i Jevreja 26.; Prema posljednjem popi-su obavljenom 1991. godine u Gračanici je živje-lo 47.398 stanovnika. Od toga: Bošnjaka 42518 (89,70%), Hrvata 77 (0,16%), Srba 2508 (5,79%), Jugoslovena 1323 (2,79%) i ostalih 972 (2,05%).

5 Izvještaji o upravi u Bosni i Hercegovini, Zagreb, 1906.

6 Kako je u gradovima muslimansko stanovništvo bilo najbrojnije, prema Izvještajima o upravi, u Bosni i Hercegovini je 1905. godine bilo 55 gra-donačelnika muslimana, 2 pripadnika srpsko-pravoslavne vjeroispovijesti i 4 katoličke vje-roispovijesti, dok je podnačelnika bilo 10 mu-slimanske, 40 srpsko-pravoslavne i 19 katoli-čke vjeroispovijesti. Općine su iz svojih prihoda (općinskih daća) plaćale općinske službenike, a gradonačelnik i podnačelnik dobijali su tzv. fun-kcionalni doplatak koji je bio različit, a zavisio je od bogatstva općine.

7 Zakon za upravu gradskih općina u Bosni i Her-cegovini s izbornim redom, objavljen u Zborni-ku zakona i naredbi, Sarajevo, 1907.

8 Zakon za upravu gradskih općina u Bosni i Her-cegovini s izbornim redom, član 5

9 Zakon za upravu gradskih općina u Bosni i Her-cegovini s izbornim redom, član 58

10 Izlaganje biračkih spiskova trebalo je na “način uobičajen u zemlji obznaniti biračima’’ kako bi mogli podnijeti eventualne prigovore ili primje-

dbe. 11 1910. godine u Gračanici je 336 aktivnih birača u

Općinsko trebalo izabrati 6 članova (4 pripadni-ka islamske, 1 pravoslavne i 1 katoličke vjere.) To je bilo u skladu sa popisom stanovništva održa-nom 1910. godine. (4.222 stanovnika: muslima-na, 3.057, pravoslavnih 622 i katolika 158).

12 Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Fond Ze-maljska vlada za BiH Sarajevo (ZVS), opći spisi, br. 216988, šifra 47-1095 / 1910.; Zapisnik je na njemačkom jeziku pisan gotičkim pismom. Nije navedeno ko je bio zapisničar, a zapisnik je po-tpisao kotarski predstojnik Zima. Iz Gračanice 28. 10. 1910. pod brojem 9836 upućen je Okru-žnoj oblasti Donja Tuzla, gdje je zaveden kao prezidijalni spis broj 1003/1910. Na zapisniku je i zabilješka da je prepisan u 7 primjeraka.

13 Prema popisu stanovništva koji je obavljen 1910. godine , Gračanici je imala 4222 stanovnika.

14 Prema popisu iz 1910. godine u Gračanici je bilo 3.057 muslimana.

15 U Gračanici je 1910. živjelo 622 pripadnika sr-psko-pravoslavne vjere.

16 U Gračanici su 1910. godine živjela 158 katolika. Jevreja je bilo 79 ali nisu imali svog pretstavnika na izbornoj listi.

17 O stranačkom životu u Bosni i Hercegovini po-četkom 20. stoljeća teško je govoriti, jer su stran-ke bile ustvari vjersko-ideološki orijentirane for-macije. Godine 1908. u Sarajevu je osnovana Muslimanska narodna stranka (MNS) koja je pred proglašenje Ustava BiH u februaru 1910. promijenila program i naziv u Muslimanska sa-mostalna stranka (MSS). Članove ove stranke zvali su samostalci. (M. Imamović, Istorija Bo-šnjaka)

18 Na sastanku muslimanskih prvaka održanom 3. decembra 1906. godine osnovana je Musliman-ska narodna organizacija (MNO) Na istom sa-stanku izabran je egzekutivni (izvršni) odbor MNO sa stalnim sjedištem u Budimpešti. Prvi predsjednik egzekutivnog odbora bio je Ali-beg Firdus, zemljoposjednik iz Livna. Egzeku-tivni odbor prerastao je u predstavnika bošnja-čkog naroda, a njegovi članovi bili su glavni pre-govarači u vezi sa borbom muslimana za vakuf-sko-mearifsku (prosvjetnu) autonomiju. Člano-vi MNO nazivani su egzekutivci. (M. Imamović, Istorija Bošnjaka)

PROŠLOST

37

Fikret Pašanović

JEDAN IDŽAZET IZ MEDRESE MURÂDIJJE U GRADAČCU

Znanje i traganje za njim u islamu ima-ju centralnu poziciju. Mnogo je toga što svjedoči u prilog ovoj tvrdnji. I prve ri-

ječi objavljene u Kur’anu upravo su bile: “Uči u ime svoga Gospodara koji stvara!1” To je i logi-čno, jer bilo kojoj čovjekovoj aktivnosti mora prethoditi znanje. Mnogobrojni su i hadisi2 koji podstiču na traganje za znanjem. Musli-mani su od ranog doba, vođeni kur’anskim i hadiskim podsticajima, sticali i prenosili zna-nja, razvijajući mnoštvo naučnih disciplina, ali i kompleksnu metodologiju i mehanizme tran-smisije. Jedan od tih mehanizama jeste i sistem tzv. idžâzeta.

Arapska riječ idžâzet dolazi od glagola koji ima značenje dopuštanja, dozvole, pa je idža-zet dozvola koju profesor izdaje svome učeni-ku, potvrđujući da je ovaj stekao potrebna zna-nja i ovlašćujući ga da ta znanja prenosi dru-gima, pozivajući se na njegov autoritet. Do-kument koji sadrži idžazet kod nas se nazivao idžâzetnama (perzijski nastavak označava knji-gu, dakle pisani dokument, odatle vakufnama i sl.). Idžâzetnama je, današnjim jezikom kaza-no, diploma, certifikat ili licenca. Vremenom je idžâzetnama stekla precizno određene formal-ne odlike.

Ovdje donosimo klasičan primjer jedne idžâzetname sa ovih prostora u prijevodu sa arapskog jezika. Cilj nam je, dakle, upoznati se sa dokumentom kao takvim. Nedostaju nam podaci o muderrisu koji je izdao, kao i o uče-niku koji je dobio idžâzetnamu, te o medresi u kojoj je dokument izdat itd. Neka to bude pre-dmet nekog budućeg istraživanja.

Idžâzetnama je pronađena prilikom sre-

đivanja arhive u Medžlisu Islamske zajednice Gračanica. Uvezana je u vidu knjižice, formata nešto manjeg od A5, ispisana rukom muderri-sa (profesora), školovanim lijepim rukopisom, na 12 stranica, crnom tintom, sa crvenim ta-čkama i obrubom stranica, te jednako tako po-dvučenim počecima navoda ajeta i hadisa.

TEKST IDŽÂZETNAMEU ime Allaha, Svemu milosnog, Milosti-

vog.Hvala Allahu, koji nas je izveo iz tmina za-

blude na svjetlo uvjerenja i razumijevanja. Sla-vljen neka je Onaj koji je od ilovače ljude nači-nio, i razum im dao, i sluh, i vid, koji je čovje-ku uspostavio dokaze svoje jednoće, usmjerio ga na posmatranje, uputio ga na Put i ukazao mu na Putokaz. Molimo ga da nam podari da mu zahvalni budemo u mjeri u kojoj ćemo Mu se odužiti, a dužni smo mu neizmjerno mno-go. Molimo ga da nam podari uputu s kojom ćemo dosegnuti Njegovu plemenitost, a On je, uistinu, plemenit. Skrušeno Mu se obraća-mo da od nas ukaže počasti Svome poslaniku kojeg je poslao kao obveselitelja i opominjate-lja, pozivaoca Allahu, uz Njegovo dopuštenje, i kao svjetiljku koja obasjava3. Njemu odašilja-mo svoj salavat i selam i iskazujemo svoju lju-bav i svoje pozdrave. Neka ga Allah blagoslovi i mir neka mu podari! I njemu i njegovoj bra-ći poslanicima.

A potom:Znanje je ponad svake hvale i poimanja koji

bi ga obuhvatili, uzvišenije od svake pohvale i opisa. Jer, po znanju se cijeni i vrijednost sa-moga znanja i vrijednost bilo koga ili bilo čega drugoga. Njegov značaj nijekati mogu samo zabludjeli i neznalice, a njegovu vrijednost po-znaju samo razboriti i hvale vrijedni. Koliko li je samo niskih koje je znanje uzdiglo, a koliko samo uvaženih koje je neznanje unizilo! Kako da bogati neznalica bude sretan kada ga nezna-nje unižava? Ili, kako će siroti učenjak biti ne-sretan kada ga znanje uzdiže?

Znanje je sreća i napredak, makar uz njega bilo malo imetka, jer je ono imetak i ures. Nji-me se razaznaju haram i halal. Kada bi ispitao


38

stanje učenih, unatoč njihovoj oskudici, vidio bi da je većina njih zadovoljna onim što imaju. A kada bi ispitao stanje neznalica, iako posje-duju mnogo, vidio bi da većina njih osjeća da je u nečemu uskraćena. Dovoljna ti je opome-na propast faraona i njegovog naroda zbog nji-hovog neznanja, a izbavljenje čarobnjaka za-hvaljujući blagoslovima njihova znanja4.

Podstičući na sticanje i prenošenje znanja, Uzvišeni Allah veli: “Allah svjedoči da nema Boga osim Njega, i meleki i učeni (svjedoče to i svjedoče) da postupa pravedno5.” Uzvišeni tako-đe veli: “Allah uzdiže stepene onih među vama koji vjeruju i onih kojima je dato znanje.6”

Ibn Abbas r.a. veli: “Učeni će imati deredže iznad (“običnih”) vjernika više za 700 deredža, između svakih dviju će biti 500 godina hoda.” Takođe se prenosi (hadis): “Na Sudnjem danu će tinta učenjaka biti mjerena krvlju šehida.”

A potom:Neophodno je (u prenošenju znanja) osla-

njanje na profesora, kako bi se zadobila auten-tičnost. Ibnul-Mubarek veli: “Da nije profeso-ra, svako bi govorio šta hoće.”

Nakon što je Allah, Sveznajući i O svemu obaviješteni, ukazao svoje blagodati ovom si-romašnom robu i uputio me na sticanje vjer-skih znanja, uz oslanjanje na one koji to zaslu-žuju, ostavio sam bogatstvo i komšiluk i izašao iz svoga zavičaja, nakon što stekoh neke odgoj-ne pretpostavke i elementarna znanja iz arap-skog nauka. Odoh u Dom sreće7. Tu se zadržah i skrasih. Nakon ispitivanja i konsultovanja, sa-znadoh da među uglednim šejhovima i ista-knutim učenjacima, ima i uvaženi i najsavrše-niji, znalac istina i upućeni u detalje, onaj koji sjedinjuje znanja o racionalnim i tradicional-nim znanostima, nasljednik znanja mudžtehi-da8 o osnovama i ograncima, na kojeg se dru-gi pozivaju u poznavanju i oslanjaju u predaji, moj oslonac i utočište, moj uvaženi profesor, ukras stamene uleme, hadži Muhammed El-Halis ibn Muhammed Eš-Širvani, neka ga Al-lah sačuva dokle se smjenjuju dan i noć, neka ga poživi i podari mu ono što želi i lijepim uči-ni ono ka čemu hodi.

Prikučih se sjajnom krugu njegova ušta-pa9, zadobih nešto prinosa sa njegova gumna-

Medresa Muradija u Gradačcu, koju je izgradio Murat-kapetan Gradaščević između 1812. i 1821. godine. Radila je sve do pred I svjetski rat

PROŠLOST

39

10 i dokučih nešto od izobilja njegova znanja i stekoh nešto njegova od širine njegovih ada-ba11. Koliko je samo noći probdilo moje oko i ne trenuvši, roneći morem i tražeći biserje. “A onaj ko traži visok položaj bdjeće noćima12.” Ostavih ugodan život. “A ujutro ljudi hvale no-ćno putovanje13.”

Nakon što mi bi olakšano da stignem do kraja, da podignem šator14 i postignem žuđe-no, vrli profesor mi je dao opšti idžâzet (idžaze ‘âmme) da od njega prenosim sve što mi je od njega stiglo i kod mene se steklo15. Napisao mi je idžâzet o tome, podstičući me da se bavim predavanjem toga (što sam izučavao). Čestitao mi je na podučavanju tu16, ali sam se dvoumio da li da prihvatim ili odbijem.

Imenovan sam muderrisom u medresi “Muradijji” u gradu Kal’a17 (Gradačcu) u ze-mlji Bosni. Došla mi je skupina braće i grupa oštroumnih mladića. Tražili su da se okoriste (znanjem) i molili da im se ponavlja (ono što ne shvate). Udovoljio sam im, pomažući im da postignu to za čim teže. Podučavao sam ih i ra-

zjašnjavao im, mada ne bijah dorastao toj veli-koj zadaći, žudeći da budem upisan u divan18 vrlih učenjaka i nadajući se da se u njih ubro-jim i da budem proživljen u njihovoj skupini, jer se u oba “Sahiha19” prenosi: “Čovjek će biti sa onima koje voli,” a u Muslimovom “Sahihu” se prenosi: “Ko ukazuje na dobro ima nagradu sličnu onome ko ga učini.”

Ostavili smo se spavanja, kako bi se pove-ćao broj ljudi (učenika). Prolazili su mjeseci i dani, prolazila ljeta i godine. Učili smo ono što je najvažnije i najkorisnije od djela iz dostu-pnih disciplina, i opštih i parcijalnih. Stekli su dovoljno znanja i disciplina. Kada se sa hajrom i srećom završilo, tražili su od mene idžâzet, kako je to i adet još od vremena prethodnika.

Jedan od njih je i bistri i oštroumni âlim20, pronicljivi i kritički orijentisani (Al)Osman sin Nazifa Jahić iz Gradačca (Kal’avi). Neka mu Al-lah zahvali (nagradi ga) za njegov trud i dadne mu ono čemu se nada, i u vjeri i u dunjalučkim stvarima. Neka mu dadne ugodan život, kojim će biti zadovoljan Allah i Njegov poslanik.

Pečat: Muhammed Hakki, Prilog: Završna stranica


40

Nakon što je pročitao21 (sadržaj ispita) na činjenicama potkrijepljen način, temeljito, sa razumijevanjem i uvjerenjem, dajem mu idžâ-zet da od mene prenosi ono što je ispravno da se prenosi od mene i da mi pripisuje sve ono što je prenio i čuo od mene, u svako doba kada zaželi i na svakom mjestu na kojem poželi, i svakom tragatelju za znanjem kojem htjedne, pod uvjetom da se pridržava uvjeta koji važe kod onih koji prenose znanje.

Molim te da me ne zaboraviš u trenucima kada budeš mislio da će tvoja dova biti usliša-na.

“Gospodaru naš, ne dovedi u zabludu naša srca nakon što si nas uputio i daj nam od Sebe milost. Ti si Onaj koji puno daruje22.”

“Gospodaru naš, oprosti nama i našoj bra-ći koja su nam prethodila u vjerovanju i ne daj da u srcima našim bude zlobe prema onima koji vjeruju. Gospodaru naš, Ti si, uistinu, milostiv i samilostan23.”

Gospodaru naš, oprosti nama, i našim ro-diteljima, i vjernicima, na Dan kada bude po-laganje računa.

Nema boga osim Allaha. Muhammed je Allahov poslanik.

“Slavljen neka je tvoj Gospodar, Gospodar moći, i čist od onoga što Mu pripisuju. Selam neka je poslanicima. A hvala neka je Allahu, Gospodaru svjetova24.”

Godine 1328.25

Na posljednjem listu, sitnije i manje kitnja-stije:

Ovo je izjavio, napisao, potpisao i pečatom ovjerio onaj (siromah) što mu je potreban Al-lah i što se Allahovim davanjem (osjeća) bogat, Muhammed, sin Saliha Glamočak26 (!), neka im Oprosnik obojici oprosti, nakon što prođe 5 noći redžeba, godine 1328. od poslaničke Hid-žre, neka je njenom izvršitelju najpotpuniji po-zdrav.

Napomene1 Kur’an, poglavlje el-’Aleq, 1.2 Arapska riječ hadis doslovno znači govor, a u

islamskoj terminologiji označava govor Mu-hammeda a. s. ili riječi njegovih ashaba (drugo-va) o njemu ili nekom njegovom postupku i sl.

3 Kur’an, Ahzab, 45.4 Ne radi se o znanju vradžbina, nego o znanju

ko je istinski Gospodar, koje su stekli videći mu’džizu Musaa a.s. i povjerovaši u Boga.

5 Alu Imran, 186 Mudžadele, 11.7 Istanbul8 Islamski učenjak koji posjeduje znanje u mjeri

koje ga kvalificira da samostalno iznalazi rješe-nja vjerskih pitanja.

9 Puni mjesec10 Gumno, kao mjesto gdje se odvaja zrno od sla-

me i drugih dijelova žitarice, simbolizira kružok (halku) u kojoj se sjedi radi učenja.

11 âdâb – moralni kvaliteti i vrline, etika i etikeci-ja

12 Arapski stih13 Arapska poslovica14 podići šator – završiti posao, spakovati se i spre-

miti za odlazak.15 Dozvola se, dakle, nije odnosila samo na neku

od izučavanih disciplina.16 Ponuđen ostanak u Istanbulu.17 Kal’a je tvrđava, utvrđeni grad, dakle Gradačac.18 Registar, spis; koristi se i za zbirku poezije, kao i

za vladarevo vijeće.19 Dvije najpoznatije zbirke autentičnih hadisa,

autori Buharija i Muslim.20 Učenjak21 Ispit se, očito je, sastojao iz čitanja određenog

djela, njegovog prevođenja i komentarisanja.22 Ali Imran, 8.23 Hašr, 10.24 Saffat, 180-182.25 Oko 1910. godine.26 Riječ je napisana vrlo nečitko, najbliže bi bilo da

je Glamočak.

PROŠLOST

41

Sead Selimović

O PRAKTIČNOM PEDAGOŠKO-METODSKOM TEČAJU ZA MUALIME (NASTAVNIKE MEKTEBA) U TUZLI 1940. GODINE

Uvodne napomeneU periodu od 1. do 20. jula 1940. godine

u Tuzli je održan praktični pedagoško - me-todski tečaj za mualime sa područja Tuzlan-skog okruga. Tečaj je organizirao Ulema med-žlis iz Sarajeva, a bio je pod upravom upravi-telja Niže okružne (Behrambegove) medrese u Tuzli. Vođenje tečaja bilo je povjereno sekre-taru muftijskog ureda u penziji, Ahmedu Re-džebašiću iz Tuzle, a predavanja su održavana u prostorijama Niže okružne medrese. Mua-limi, polaznici tečaja, stanovali su u internatu medrese, a izdržavani su iz sredstava Islamske vjerske zajednice. Sedamdeset i osam polazni-ka tečaja imalo je besplatnu hranu i stan. Po-laznici (mualimi) osposobljavani su za samo-stalno održavanje analfabetskih tečajeva. Kraj-nji cilj ovakvog oblika obrazovanja bio je stva-ranje kadrova koji bi radili na širenju pismeno-sti u Bosni i Hercegovini. Među sedamdeset i osam polaznika bilo je i deset mualima iz gra-čaničkog sreza.

Organizacija tečajaUlema medžlis iz Sarajeva je, na svojoj sje-

dnici održanoj 25. aprila 1940. godine, donio odluku o održavanju praktičnog pedagoško - metodskog tečaja u Tuzli, za mualime srezova: tuzlanski, bijeljinski, brčanski, vlasenički, gra-dačački, gračanički, zvornički, kladanjski, ma-

glajski i srebrenički.1 Na sjednici je zaključeno da se vođenje te-

čaja povjeri sekretaru muftijskog ureda u pen-ziji, Ahmedu Redžebašiću iz Tuzle, a uprava upravitelju Niže okružne medrese ef. Salihu Sivčeviću.2

“Pošto će se mualimi, koji će polaziti ovaj tečaj za vrijeme njegova trajanja izdržavati iz sredstava Islamske vjerske zajednice umoljava se uprava te medrese da ovom Ulema medžli-su hitno a najkasnije do 30. maja t. g. podnese izvještaj koliko bi iznosili troškovi hrane, poslu-ge kao i čišćenja posteljine za 75 polaznika koji bi uživali besplatno hranu i stan u vremenu od prvog do zaključno dvadesetog jula ove godine. Dakle za vrijeme od 20 dana koliko bi navede-ni tečaj trajao.’’3

Program Ulema medžlisa predviđao je da prvih petnaest dana tečaja bude posvećeno predavanju o praktičnoj nastavi islamske vje-ronauke u mektebima. Preostalih pet dana po-laznici tečaja trebalo je da dobiju “potrebnu metodsku pouku o održavanju analfabetskih tečajeva.”4

U programu rada praktičnog pedagoško-metodskog tečaja nalazili su se i praktični pri-mjeri za obrađivanje metodskih jedinica kao što su:

I. pripravne vježbe za čitanje;II. pripravne vježbe za pisanje;III. pripremne vježbe za obradu “pismena

u Elif bayi arebiji”;IV. pripremne vježbe iz akaida;V. pripremne vježbe iz ibadata;VI. pripremne vježbe iz ahlaka;VII. pripremne vježbe iz administracije.5 Osim toga, programom je bilo predviđeno

da polaznici tečaja imaju pouku o zadrugar-stvu, sistemu zadrugarstva i potrebi podizanja zadruga. Programom su bila predviđena i pre-davanja iz opće higijene kako bi polaznici bili upoznati sa glavnim principima održavanja hi-gijene u širokim narodnim slojevima.6

Uprava Niže okružne medrese u Tuzli, na sastanku užeg nastavničkog savjeta, utvrdi-la je izvještaj o troškovima pedagoško-metod-


42

skog tečaja. Troškovi su iznosili 18.515 dina-ra (osamnaest hiljada petsto petnaest dinara), tabela 1.

Uprava Niže okružne medrese istakla je u svome izvještaju da su cijene zaračunate na veliko, te traži da se naznačena suma dosta-vi upravi medrese unaprijed. Za svakog pola-znika tečaja uprava je zatražila da se bespla-tno dostavi po jedna Uputa i Početnica. Po je-dan primjerak pomenutih priručnika tražen je i za nastavnike. Uz izvještaj o troškovima Ule-ma medžlisu, uprava je poslala i primjedbe na nastavni program koje je imao nastavnik Hu-sein Dubravić.8

Ulema medžlis upoznao se sa izvještajem Niže okružne medrese u Tuzli i zatražio od Vakufske direkcije u Sarajevu da za potrebe održavanja praktičnog pedagoško-metodskog tečaja uplati tražena sredstava. Osim toga, Va-kufskoj direkciji je sugerirano da naknadno uplati iznos od 300 dinara da bi polaznici te-čaja mogli obaviti dvije ekskurzije i “pregleda-ti” industrijska preduzeća u Lukavcu, Kreki i Simin Hanu, te poljoprivrednu školu u Slavi-novićima. Od pomenutih sredstava trebalo je isplatiti honorar voditeljima ovih ekskurzija i putni trošak najsiromašnijim polaznicima te-čaja. Ulema medžlis usvojio je i mišljenje na-stavnika i voditelja tečaja gospodina Ahmeda Redžebašića, da se programu doda nastavni

kalendar dana i sati, nastavni program po metodskim jedi-nicama i razredima i najneo-phodnije znanje iz administra-cije. Program koji je predložio nastavnik Husein Dubravić nije usvojen, osim prijedloga o izvođenju ekskurzija. Ulema medžlis je takav svoj stav pra-vdao činjenicom, što su dota-dašnji tečajevi organizirani po programu te institucije bili do-bri i dali “zadovoljavajuće” re-zultate.9

Za polaznike tečaja nije bilo predviđeno izdavanje

svjedodžbi po završetku pohađanja nastave, ali je nastavnicima bilo naloženo ocjenjivanje. Ocjene je trebalo dostaviti na posebnom spi-sku Ulema medžlisu u Sarajevo.10

Tok tečajaUlema medžlis iz Sarajeva 19. juna 1940.

godine dostavio je Nižoj okružnoj medresi u Tuzli spisak od 78 polaznika Praktičnog peda-goško-metodskog tečaja za mualime s napo-menom da polaznik Čičkušić Osman iz Tuzle nema pravo na stan i hranu u internatu me-drese. Polaznici tečaja bili su sa područja sre-zova: tuzlanskog, zvorničkog, maglajskog, bi-jeljinskog, gradačačkog, gračaničkog, kladanj-skog, brčanskog i srebreničkog. Sa područja povjerenstva u Vlasenici nije predložen ni je-dan kandidat za ovaj tečaj.11

Ulema medžlis je naknadno odobrio poha-đanje tečaja u Tuzli, Abdulahu Mujkiću iz Ka-knja, srez visočki i Hasanu Jašareviću iz Sre-brenika, srez gradačački.12

Praktični pedagoško-metodski tečaj u Tu-zli počeo je 1. 7. 1940. godine. Od osamdeset upisanih polaznika tečaja, došlo je njih 78. Dva kandidata (Morankić Salih i Šehmehmedović Salih) nisu pohađali tečaj zbog vojne obave-ze.13

Veliki problem kod izvođenja nastave pred-stavljao je nedostatak osnovnih nastavnih sred-

1. Hrana (doručak, ručak i večera) za 75 polaznika 15.000 dinara2. Ugalj za kuhinju 240 dinara3. Honorar kuharu 500 dinara4. Honorar poslugi 300 dinara5. Honorar vešarici 400 dinara

6.Nastavniku metodike za 25 sati po 15 dinara po času

375 dinara

7.Nastavniku tečaja g. Redžebašiću 15 dana po 5 sati

1.000 dinara

8.Stručnjaku za zadrugarstvo, Šerifu ef. Šerifoviću, za 5 predavanja

100 dinara

9. Vodiocu ekonomije i prefektu 500 dinara10. Za svjetlo 150 dinaraUKUPNO 18.515 dinara7

Tabela 1. Troškovi pedagoško-metodskog tečaja

PROŠLOST

43

stava, a posebno udžbenika. Zbog toga je upra-va Niže okružne medrese zatražila preko Va-kufske direkcije od Ulema medžlisa da pošalje 78 komada “Početnica za nepismene”.Uprava je smatrala da bez tih udžbenika ne može biti ni uspjeha u nastavi. “Ove bi početnice bile puto-kaz kandidatima da po njima rade u narodu na pobijanju nepismenosti”. Uprava je tražila da se knjige pošalju besplatno, jer su kandidati “redom siro-mašni mualimi”.14

Ulema medžlis je poslao tražene početnice i one su besplatno podijeljene svim polaznicima tečaja, što je po-zitivno uticalo na kvalitet na-stave.15

Predavanja su na tečaju držali iskusni predavači: Re-džebašić Ahmed, Dubravić Husein, Šerifović Šerif i Muj-begović dr. Mustafa.

Prvih petnaest dana te-čaja predavao je Ahmed Re-džebašić o praktičnoj nasta-vi islamske vjeronauke u me-ktebima. On je sa polaznici-ma obradio vježbe iz čitanja (pojam o rečenici, rastavlja-nje rečenica na riječi, rasta-vljanje riječi na slogove, ra-stavljanje slogova na glaso-ve, objasnio je samoglasni-ke i suglasnike), vježbe iz pi-sanja (uspravne, položene i kose crte, desni, lijevi, donji i gornji polukrug) i vježbe za obradu “pismena u Elif bayi arebiji”.

Osim toga, Ahmed Re-džebašić obradio je sa pola-znicima tečaja metodske je-dinice iz akaida (pojam o islamu, kelime - i - šehadet, Božiji poslanici i posljednji Muhamed a. s.), iz ibadata

(abdest i koristi od abdesta, namaz i svrha na-maza), iz ahlaka (ljubav prema roditeljima, lju-bav prema Bogu dž. š., ljubav prema resullul-lau) i iz administracije (o vođenju djelovodni-ka, o vođenju razrednice, o nastavnom progra-mu).16

Metodska pouka o održavanju analfabet-skih tečajeva bila je povjerena nastavniku Niže

Slika 1. Poljska (Turalibegova) džamija u Tuzli, 1910. godine


44

okružne medrese u Tuzli Huseinu Dubraviću. On je sa polaznicima tečaja obradio slijedeće nastavne jedinice:

• Potreba otvaranja (održavanja) analfabet-skih tečajeva;

• Rad na pobijanju nepismenosti od strane kulturnih ustanova i društava;

• Prvi dan rada u tečaju. Rečenice, riječi, slogovi glasovi;

• Mala slova, velika slova i njihova upotreba;• Slova po grupama, obzirom na osnovne

oblike;• Upoređivanje malih slova u ćirilici i latinici;• Postanak brojeva. Dekadski sistem;• Sabiranje, oduzimanje, množenje i dijeljenje;• Čitanje članaka u početnici i pretres tih člana-

ka;• Kratice i rastavljanje riječi;• Praktični postupak i kritika postupka za rad u

tečaju.17

Osim toga, Husein Dubravić je održao pi-smenu radnju iz srpskohrvatskog jezika i ra-čuna, te vodio mualime u Kreku 12. jula 1940. (da vide ugljenokop, solanu, fabriku špirita i električnu centralu) i u Lukavac (da razgledaju fabriku sode “Solvay” te socijalne i higijenske ustanove ovog “veoma razvijenog mjesta”).18

Šerif Šerifović održao je dva predavanja iz poljoprivrede. On je obradio metodske jedini-ce koje se odnose na: ciljeve i puteve zadrugar-

stva, djelokrug rada zadruga, osnivanje zadru-ga, poslovanje zadruga, kreditne i proizvođa-čke zadruge.19

Na praktičnom pedagoško-metodskom te-čaju u Tuzli održana su i tri predavanja iz opće higijene. Polaznici su bili upoznati sa glavnim principima održavanja higijene u širokim na-rodnim slojevima. Predavanja iz higijene odr-žao je dr. Mustafa Mujbegović. 20

Tečaj u Tuzli, do kraja njegovog rada (20. jula 1940. godine) pohađao je 71 polaznik. Ra-nije su tečaj morali da napuste, zbog poziva u rezervni sastav vojske Kraljevine Jugoslavi-je, Osman Čičkušić, Sulejman Modrić, Osman Mujanović, Husein Ćatić, Mustafa Mehić, Agan Ahmetović i Hasan Ljevaković. Abdu-lah Jašarević ranije je napustio tečaj zbog smr-ti svoga djeteta. Ovi kandidati nisu dobili ocje-nu iz praktičnog rada na vođenju analfabet-skih tečajeva.21

Na praktičnom pedagoško-metodskom te-čaju u Tuzli polaznici iz gračaničkog sreza po-stigli su uspjeh prikazan na tabeli 222.

Polaznici tečaja iz gračaničkog sreza po-stigli su dobar uspjeh. Bolji rezultati ostvare-ni su iz pedagoško-metodskog rada u vjerona-uci gdje je devet polaznika zabilježilo vrlodo-bar uspjeh dok je jedan polaznik ostvario odli-čan uspjeh. Iz tabele se vidi da je znatno slabi-ji uspjeh postignut iz rada na vođenju analfa-

R.br.

Srez Prezime i ime Mjesto

Opći uspjeh izPedagoško

– metodskog rada u vjeronauci

Rada na vođenjuanalfabetskih tečajeva

01. Gračanica Begović Salih Gračanica Vrlodobar 4 Dobar 302. Gračanica Dizdarević Zaim Gračanica Vrlodobar 4 Dobar 303. Gračanica Hadžić Salih Pribava Vrlodobar 4 Dobar 304. Gračanica Hafizkadić Mehmed Gračanica Odličan 5 Vrlodobar 405. Gračanica Hamidović Ibrahim Doborovci Vrlodobar 4 Dobar 306. Gračanica Humić Husein D. Orahovica Vrlodobar 4 Slab 207. Gračanica Mehuljić Alija Sladna Vrlodobar 4 Dobar 308. Gračanica Nuhanović hf. Mustafa Gračanica Vrlodobar 4 Vrlodobar 409. Gračanica Sumbić Ibrahim Lohinja Vrlodobar 4 Dobar 310. Gračanica Zahirović Ibrahim Trnovci Vrlodobar 4 Slab 2

Tabela 2. Uspjeh polaznika tečaja iz gračaničkog sreza

PROŠLOST

45

betskih tečajeva. Dva mualima zabilježili su vr-lodobar uspjeh, tri dobar, a dva mualima slab (2) uspjeh.

Zbirni uspjeh svih 78 polaznika tečaja po predmetima prikazan je u tabeli 3.

Iz tabele se vidi da je iz pedagoško - metod-skog rada u vjeronauci postignut vrlo dobar uspjeh. Svi polaznici su zadovoljili pa je prola-znost bila stoprocentna.

Odličan uspjeh postigla su 24 mualima, vr-lodobar 51, a dobar 3 mualima. Srednja ocje-na bila je 4,27.23

Ovako dobar uspjeh postignut je, između ostalog, zbog činjenice što su mualimi u toku svoga školovanja izučavali i pitanje pedagoško-metodskog rada u vjeronauci, te su na tečaju lakše i bolje usvojili znanje iz toga predmeta.

Uspjeh iz praktičnog rada na vođenju anal-fabetskih tečajeva bio je znatno slabiji. Samo šest mualima postiglo je odličan uspjeh (7,69%) što je, po našem mišlje-nju, vrlo skroman rezul-tat. Vrlodobar uspjeh postigla su 23 mualima, dobar 39, a slab (ocje-na 2) dva mualima. Sre-dnja ocjena bila je 3,47.

Razlog slabijeg uspjeha iz praktičnog rada na vođenju analfa-betskih tečajeva u odno-su na pedagoško- metod-ski rad u vjeronauci na-lazi se, između ostalog, u činjenici što se pola-znici u toku svoga ško-lovanja nisu susretali sa

tim predmetom, ali i zbog nešto strožijeg krite-rija ocjenjivanja predmetnog nastavnika.

Osam polaznika tečaja ostalo je neocijenje-no iz praktičnog rada na vođenju analfabetskih tečajeva. Razlog za to bio je poziv u rezervni sastav vojske Kraljevine Jugoslavije za sedam kandidata, odnosno smrtni slučaj u porodici (smrt djeteta) kod jednog kandidata.24

Za potrebe održavanja tečaj u Tuzli Ule-ma medžlis u Sarajevu predvidio je troškove u iznosu 18.865 dinara. Vakufska direkcija u Sa-rajevu dostavila je naznačena sredstva Nižoj okružnoj medresi u Tuzli. U tabeli 4 je prika-zano kako su utrošena ta sredstva.25

Iz tabele se vidi da je uprava Niže okru-žne medrese potrošila 14.731,40 dinara. Dakle, ušteđeno je 4.133,60 dinara. Ova ušteda je na-stala zato što su životne namirnice kupljene na veliko pa je cijena bila niža. Ušteđena sredstva

PredmetSvegapolaznika

U S P J E HSred.ocj.Odličan 5

%Vr.dobar 4%

Dobar 3%

Slab 2%

Neocij.%

Pedagoš.-metodskirad u vjeronauci

78 2430,78

5165,38

33,84

--

--

4,27

Rad na vođenjuAnalfabet. tečajeva

78 67,69

2329,49

3950,00

22,56

810,26

3,47

Tabela 3. Zbirni uspjeh polaznika tečaja

PRIHOD RASHOD DINARA

18.865 - din.

a) lični1. Nastavniku za vjer. metodiku g. Redžebašiću2. Nastavniku za analfabetske tečajeve g. Dubraviću3. Nastavniku za poljoprivredu g. Šerifoviću4. Ekonomu i prefektu g. Šabiću5. Kuharu Mustafi Tabukčiću 6. Poslužitelju Sulji Mehinoviću7. Pralji veša i čaršafa Tonki Švabić

b) materijalni8. Pekaru Mustafi Kunosiću9. Mesaru Omeru Biberoviću10. Trgovcu Pašagi Mujezinoviću11. Bakalu Sulji Kunosiću12. Trgovcu za maslo Salihu Žuniću 13. Liferantu uglja Aliji Džiniću

100049540

500 500300300

3866,662750,002309,75825,00

1624,00221,00

UKUPNO 14.731,40

Tabela 4. Prikaz utrošenih sredstava


46

uprava je namjeravala podijeliti kao nagradu upravitelju medrese, prefektu i ekonomu, na-stavnicima koji su izvodili nastavu, podvorni-ku i kuharu.26 vTakvu svoju namjeru uprava je obrazlagala činjenicom da upravitelju medre-se, za nadzor tečaja, nije bio predviđen nika-kav honorar, a da je svo ostalo osoblje, inače sa malom platom, savjesno i uspješno vršilo svo-ju dužnost.27 Međutim, ušteđena sredstava su morala biti vraćena Vakufskoj direkciji u Sara-jevo jer je o njihovom utrošku mogao odlučiti jedino Vakufsko mearifski sabor.28

ZaključakUlema medžlis u Sarajevu organizirao je

praktični pedagoško-metodski tečaj u Tuzli za mualime sa područja Tuzlanskog okruga. Te-čaj je održan u prostorijama Niže okružne (Be-hrambegove) medrese u Tuzli od 1 - 20. jula 1940. godine. U njegovome radu učestvovalo je 78 polaznika (među njima i deset mualima iz gračaničkog sreza) koji su slušali nastavu iz pedagoško-metodskog rada u vjeronauci i pra-ktičnog rada na vođenju analfabetskih tečaje-va. Osim toga, mualimi su slušali predavanja iz zadrugarstva i higijene. Nastavu su izvodili iskusni nastavnici Ahmed ef. Redžebašić (koji je bio i voditelj tečaja) i Husein ef. Dubravić. Osim njih, u realiziranju nastavnog programa, učestvovali su Šerif Šerifović (predavanja iz za-drugarstva) i dr. Mustafa Mujbegović (preda-vanja iz higijene). Upravu nad tečajem imao je Salih ef. Sivčević, upravitelj Niže okružne me-drese u Tuzli.

Polaznici praktičnog pedagoško-metod-skog tečaja imali su besplatan smještaj (u in-ternatu medrese) i hranu. Pomenute troško-ve finansirala je Vakufska direkcija u Saraje-vu. Osim toga, Vakufska direkcija finansirala je i troškove dvodnevne ekskurzije u Kreku i Lukavac kao i honorare nastavnicima koji su izvodili nastavu.

Na tečaju je postignut solidan uspjeh. Bo-lji rezultati postignuti su iz pedagoško metod-skog rada u vjeronauci nego iz rada na prakti-čnom vođenju anafabetskih tečajeva. Razlog za

to nalazi se, između ostalog, u činjenici što su se mualimi u toku svoga školovanja susretali sa pitanjem pedagoško metodskog rada u vjerona-uci dok to nije slučaj sa radom na praktičnom vođenju anafabetskih tečajeva.

Praktični pedagoško-metodski tečaj u Tu-zli u potpunosti je opravdao očekivanja orga-nizatora. Na njemu je osposobljeno 78 osoba za vođenje analfabetskih tečajeva. Oni su pred-stavljali značajan segment obrazovnog sistema Bosne i Hercegovine. Sedamdeset i osam mu-alima bilo je spremno da se angažira na širenju pismenosti u Bosni i Hercegovini.29

Osposobljavanje mualima, posebno je bilo značajno za mjesta iz kojih su oni dolazili, na-ročito ako se zna činjenica da je u Bosni i Her-cegovini bila neravnomjerna mreža osnovnih i srednjih škola.30

Osnovnom i srednjom školom nije bio za-hvaćen veliki broj djece, posebno ženske, pa su kadrovi osposobljeni na ovom tečaju mogli znatno da doprinesu širenju pismenosti među tom populacijom stanovništva Bosne i Herce-govine.31

Izvori i literaturaIzvori1.Neobjavljeni izvoriArhiv Tuzlanskog kantona u Tuzli, fond

Behrambegove medrese2.Objavljeni izvoriDefinitivni rezultati popisa stanovništva od

31. januara 1921. godine, Sarajevo 1932.Definitivni rezultati popisa stanovništva od

31 marta 1931. godine, knj. 1, Beograd 1937.Statistički godišnjak za 1931. godinu, knj.

3, Beograd 1934.Literatura1.KnjigeBogićević Vojislav, Pismenost u Bosni i

Hercegovini, Sarajevo 1975.Enciklopedija Jugoslavije, Separat Bosna i

Hercegovina, Zagreb 1983.Papić Mitar, Školstvo u Bosni i Hercegovini

(1918 – 1941), Sarajevo 1984.Pejanović Đorđe, Stanovništvo Bosne i

PROŠLOST

47

Hercegovine, Beograd 1955.2.Članci, raspraveBabić Milan, ‘’O pismenosti stanovništva

Bosne i Hercegovine’’, Pregled, časopis za druš-tvena pitanja, br. 2, Sarajevo 1954, str. 161 – 167.

Išek Tomislav, ‘’Bosna i Hercegovina od stvaranja do propasti prve zajedničke države (1918 – 1941)’’, Bosna i Hercegovina od najsta-rijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1998, str. 299 – 337.

Sarić Sajma,’’Behrambegova medresa u Tu-zli,’’ Stav, br. 8 – 9, Tuzla 2004, str. 91 – 95

Selmović Sead, Hadžić Senaid, ‘’Demograf-ske promjene tuzlanskog kraja (1878 – 1992)’’, Stav, 8 – 9, Tuzla 2004, str. 51 – 62.

Suljkić Hifzija, ‘’Kratke bilješke o Behram-begovoj medresi u Tuzli’’, Hikmet, br. 6, Tuzla 1994, str. 383 – 385.

Suljkić Hifzija, ‘’Kratke bilješke o Behram-begovoj medresi u Tuzli’’, Hikmet, br. 7, Tuzla 1994, str. 419 – 423.

Napomene1 Arhiv Tuzlanskog kantona u Tuzli, fond Behram-

begove medrese, kutija 1 (dalje: A TK, BBM). Akt Ulema medžlisa u Sarajevu upravi Niže okružne medrese u Tuzli, br. 3610/40. od 12. maja 1940. godine, kojim je obavještava sa na-mjerom da održi praktični pedagoško - metod-ski tečaj za mualime.

2 Isto; O Ahmedu ef. Redžebašiću i Salihu ef. Siv-čeviću vidi više - u: Hifzija Suljkić, “Kratke bilje-ške o Behrambegovoj medresi u Tuzli”, Hikmet, br. 6, Tuzla 1994, str. 419 - 423. (dalje: H. Sulj-kić, Kratke bilješke o Behrambegovoj medresi) i Sajma Sarić, “Behrambegova medresa u Tuzli”, Stav, br. 8 - 9, Tuzla 2004, str. 91 - 95.

3 Isto.4 Isto.5 A TK, BBM, kutija 1. Program rada za petnaesto-

dnevni pedagoško - metodički tečaj za muali-me, u Tuzli, koji je sačinio Ahmed Redžebašić.

6 A TK, BBM, kutija 1. Akt broj 3610/40. Program rada tečaja za mualime u Tuzli koji je sačinio Ulema medžlisa u Sarajevu 12. maja 1940.

7 A TK, BBM, kutija 1. Akt Niže okružne medrese u Tuzli Ulema medžlisu, br. 50/40. od 28. maja 1940.

8 A TK, BBM, kutija 1. Primjedbe gospodina Hu-seina Dubravića na predloženi nastavni pro-gram. Nastavnik Husein Dubravić je bio mi-šljenja da je potrebno polaznike tečaja uputiti u osnovne pojmove psihologije, što nije predviđeno programom Ulema medžlisa, zatim je neopho-dno polaznike podijeliti u dva razreda radi lakšeg rada jer se radi o odraslim osobama, a da tečaj ne bi bio monoton potrebno je kombinovati sate iz vjeronauke i analfabetskog tečaja (po programu Ulema medžlisa bilo je predviđeno da se prvih 15 dana održava vjerska nastava a zadnjih 5 dana tečaj). Husein Dubravić je predlagao da se pove-ća broj časova računanja te da se organiziraju tri ili četiri ekskurzije na kojima bi polaznici tečaja “razgledali” industriju u Lukavcu (fabrika sode), Kreki (ugljenokope i električnu centralu koja spa-da među najveće u Jugoslaviji), zatim u Simin Hanu (solanu), a potrebno je i “razgledanje” po-ljoprivredne škole u Slavinovićima. On predlaže da se ekskurzije organiziraju petkom kada nema nastave, a da se nastavniku koji bude vodio ek-skurziju “odobri posebno po četiri sata (16 sati) nastave, odnosno honorara”; O Huseinu Dubra-viću - Đogi vidi više - u: H. Suljkić, Kratke bilje-ške o Behrambegovoj medresi, str. 420 - 421.

9 A TK, BBM, kutija 1. Akt Ulema medžlisa u Sa-rajevu upravi Niže okružne medrese u Tuzli, br. 5191/40, od 9. juna 1940. godine.

10 Isto.11 A TK, BBM, kutija 1. Akt broj 5191/40., od 19.

juna 1940. godine. Spisak polaznika Praktičnog pedagoško-metodskog tečaja za mualime u Tu-zli.

12 A TK, BBM, kutija 1. Akt Ulema medžlisa upra-vi Niže okružne medrese u Tuzli, br. 5647/40., od 01. jula 1940. godine

13 A TK, BBM, kutija1. Izvještaj od 22. jula 1940. godine o uspjehu mualima na Praktičnom pe-dagoškom tečaju na Nižoj okružnoj medresi u Tuzli.

14 A TK, BBM, kutija 1. Akt Niže okružne medre-se Vakufskoj direkciji, br. 82/40., od 6. jula 1940. godine.

15 Isto.


48

16 A TK, BBM, kutija 1. Program rada Ahmeda Re-džebašića za Praktični pedagoško-metodički te-čaj u Tuzli. 16. juli 1940. godine.

17 A TK, BBM, kutija 1.Izvještaj od 22. jula 1940. godine, o uspjehu mualima na Praktičnom pe-dagoškom tečaju na Nižoj okružnoj medresi u Tuzli.

18 Isto.19 Isto.20 Isto.21 Isto.22 Isto.23 Ocjene na tečaju bile su slijedeće: odličan 5, vr-

lodobar 4, dobar 3, slab 2 i hrđav 1. Polaznik je mogao biti i neocijenjen. A TK, BBM, kutija 1. Izvještaj od 22. jula 1940. godine, o uspjehu mu-alima na praktičnom pedagoško - metodskom tečaju na Nižoj okružnoj medresi u Tuzli

24 U toku tečaja poziv u rezervni sastav vojske Kra-ljevine Jugoslavije dobili su Čičkušić Osman iz Tuzle, Modrić Sulejman iz Banovića, Mujano-vić Osman iz Kikača, Mehić Mustafa iz Huski-ća, Ćatić Husein iz Plana (svi iz tuzlanskog sre-za), zatim Ahmetović Agan iz Petkovaca (zvor-nički srez) i Ljevaković Hasan iz Maglaja (ma-glajski srez). Mualim Jašarević Abdulah iz Brčkog (brčanski srez) ranije je napustio tečaj zbog smr-ti svoga djeteta. A TK, BBM, kutija 1. Izvještaj o uspjehu mualima na praktičnom pedagoško - metodskom tečaju na Nižoj okružnoj medresi u Tuzli, koji je otvoren rješenjem Ulema medžlisa u Sarajevu broj 3610/40, od 12. V. 1940.

25 A TK, BBM, kutija 1. Obračun o utrošku nov-čanih sredstava na ime održavanja Praktičnog pedagoško - metodskog tečaja u Tuzli od 1 - 20. jula 1940. Tuzla, 22. juli 1940.

26 A TK, BBM, kutija 1. Akt Niže okružne medre-se u Tuzli Ulema medžlisu u Sarajevo, br. 90/40, od 23. jula 1940.

27 Isto.28 A TK, BBM, kutija 1. Akt Vakufske direkcije u

Sarajevu Nižoj okružnoj medresi u Tuzli, br. 15-97/40,

od 27. 09. 1940. i akt Niže okružne medrese u Tu-zli Vakufsko mearifskoj direkciji u Sarajevu, br. 193/940, od 02. 10. 1940.

29 U Bosni i Hercegovini bilo je po popisu iz 1931. godine 1.693 887 (74,90%) nepismenih osoba (bez osnovne škole) i samo 629.668 (27,10%) pismenih osoba (sa osnovnom školom). Đor-đe Pejanović, Stanovništvo Bosne i Hercegovine,-Srpska akademija nauka, posebna izdanja, knji-ga CCXXIX, Odeljenje društvenih nauka, nova serija, knj. 12, Beograd 1955, tabela 17; Encikl-pedija Jugoslavije, Separat Bosna i Hercegovina, Zagreb 1983, str. 116; Milan Babić, “O pisme-nosti stanovništva Bosne i Hercegovine”, Pre-gled, časopis za društvena pitanja, br. 2, Saraje-vo 1954, str. 162.

30 Najgušća mreža škola bila je u Hercegovini, gdje je u tadašnjih devet srezova (Mostar, Stolac, Lju-buški, Trebinje, Bileća, Gacko, Nevesinje, Lju-binje i Konjic) na 305.620 stanovnika bilo 209 škola. Na ovom području broj učenika na jednu školu je varirao od 604 u Trebinju do 2.250 u Ljubuškom. U ostala 44 sreza živjelo je ukupno 1.900 855 stanovnika, a radilo je 797 osnovnih škola. Na jednu osnovnu školu u ovim srezovi-ma dolazilo je prosječno 2.386 stanovnika, a taj prosjek se kretao od 1.437 u Ključu do 7.318 u Kladnju, 5.575 u Gračanici, 4.732 u Zvorniku, 3.584 u Zenici i 3.488 u Žepču. Najveći broj ško-la imao je sarajevski (57), a najmanji kladanjski srez (2). Mitar Papić, Školstvo u Bosni i Herce-gvini (1918 – 1941), Sarajevo 1984, str. 32; Tri četvrtine svih srednjih škola bilo je koncentri-sano u šest gradova: Sarajevo, Banjaluka, Tuzla, Travnik, Mostar i Bihać. Grupa autora, Istorija Saveza Komunista Bosne i Hercegovine, knj. 1, Sarajevo 1990, str. 171.

31 Kod žena je nepismenost bila izraženija nego kod muškaraca. Tako je u Drinskoj banovi-ni bilo samo 19%, a u Vrbaskoj 14, 2% pisme-nih žena. Tomislav Išek, “Bosna i Hercegovina od stvaranja do propasti prve zajedničke države (1918 – 1941)”, u: Bosna i Hercegovina od najsta-rijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sa-rajevo 1998, str. 310.

PROŠLOST

49

Omer Hamzić

OD KORPARIJE DO ŠTAMPARIJE

Prilog proučavanju privredne historije Gračanice (Odlomak iz opširnijeg neobjavljenog rukopisa)

Istorijat gračaničkog štamparstva seže u vri-jeme koje je neposredno prethodilo zvani-čnom osnivanju štamparskog preduzeća, u

godinu 1958., koja je u Gračanici upamćena, između ostalog, i po propasti mnogih privre-dnih preduzeća – patuljaka koje je osnivala i “likvidirala” još uvijek “tvrda” državno-partij-ska birokratija po svom nahođenju i po svom znanju i više neznanju, ubijeđena da to radi za dobrobit naroda.

U očima Gračanlija još uvijek je odzvanjala parola “Fabrike radnicima, zemlja seljacima”, neki su iskreno vjerovali u radničke savjete i novi “vlastiti put u izgradnji socijalizma, za ra-zliku od sovjetskog dogmatizma...” U Gračanici su “partijski ljudi”, među kojima su dominira-li istaknuti “revolucionarni” kadrovi sa Ozrena i mnogi drugi koji su ovdje stigli ko zna oda-kle po partijskoj liniji, punili uši narodu paro-lama o boljem životu i onom čuvenom “Fabri-ke radnicima...”. U Gračanici nije bilo fabrika, a ni zemlja nije data seljacima, već je bilo dosta radnika nezaposlenih, i sirotinje koja je tražila zaposlenje po čaršiji, čekajući “pod lipom” da ide u nadnicu, na kopanje, koševinu, berbu.

Pa i ono malo radioničica koje su naziva-li preduzećima zvučnih naziva “likvidirali” su i ukidali, transformisali i pretakali iz šupljeg u prazno...

Radi podsjećanja – Gračanicom se te 1958. godine “izvijala prašina” betonski trotoari bili su samo u centralnoj ulici, kanalizacija je te-kla mahalskim sokacima, još uvijek nije bilo ni jedne srednje škole, Gračanica nije imala vo-

dovod, “ćiro” je bio glavna prevozna atrakcija i veza sa svijetom, omladina je redovno išla na omladinske radne akcije, a Gračanica je nepri-mjetno zaostajala u svakom pogledu i u svom socijalističkom romantizmu nije ni primjeći-vala grubu realnost – zaostalost, neimaštinu i sirotinju.

To je ambijent u kojem se počelo razmišlja-ti o zasnivanju štamparstva u Gračanici.

Nikad nije do kraja raščišćeno kome je prvo “šunulo u glavu” da se ogleda u ovoj pro-izvodnji koja je za ondašnje gračaničke prili-ke i neprilike bila mnogo više nego što bi sada bila proizvodnja visokosofisticirane računar-ske opreme ili čipova. Jedni to povezuju sa do-laskom na kormilo tadašnjeg gračaničkog sre-za agilnog predsjednika Asima Dževdetbego-vića, koji je iskreno pokušavao da u Gračani-ci napravi neki privredni zaokret nabolje na-spram tadašnje ozrenske strane sreza (Bosan-sko Petrovo Selo, Sočkovac) gdje su ulagana ogromna društvena sredstva u razvoj azbesta, cigle i prerade drveta. Drugi smatraju da je ta proizvodnja zasnovana sasvim slučajno, a naj-više zahvaljujući Stojanu Maksimoviću, koji je na sve moguće načine pokušavao spasiti Kor-pariju “Razvitak” i tako izvršiti zadatak koji mu je “postavljen” u komitetu. Istina, on je na tom zadatku pokušavao i sa drugim proizvo-dnjama, ali ni sa jednom nije uspio. Preduzeće “Razvitak” “otišlo je u likvidaciju”, ali je štam-parska proizvodnja ipak ostala... do dana da-našnjeg.

Kako je nastao i kako je nestao taj “Razvi-tak”?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, mora-mo se vratiti u onu čuvenu 1948. godinu “kada smo odlučno Staljinu rekli ne” i tako krenuli nezavisnim putem izgradnje novog društvenog poretka. Dok su po prašnjavim gračaničkim uli-cama “široke narodne mase” manifestovale svo-ju privrženost partiji, a nekoliko uglednih Gra-čanlija, partizanskih boraca i aktivista, prošavši kroz sito i rešeto partijske istrage, čamilo “s onu stranu brave”, s optužbom da su informbirovci, neko se dosjetio da u ovoj kasabi “zasnuje” pro-


50

izvodnju sita i rešeta, polazeći valjda od bogate tradicije tog zanatstva na ovom prostoru. Ironi-jom sudbine ili slučajnosti koja se poklopila sa golemom akcijom proganjanja i rešetanja ne-poćudnih, inicijativa je zvanično pokrenuta od gračaničke Organizacije ratnih vojnih invalida koji su je proslijedili svojoj republičkoj centrali. Republička instanca, to jest, Glavni odbor Sa-veza ratnih vojnih invalida Bosne i Hercegovi-ne 13. 11. 1948. godine donosi Rješenje o osni-vanju radionice za izradu sita i rešeta, obezbje-đuje joj obrtna i osnovna sredstva i stavlja pod kontrolu gračaničke Organizacije ratnih vojnih invalida. U registracionom listu, kao predmet poslovanja, navedeno je: proizvodnja i prodaja sita i rešeta na srezu Gračanica. Sredinom 1950. godine ta je radionica zapošljavala 43 radnika, od kojih su trinaestorica bili invalidi rata.1 Su-deći po tome, vjerovatno je u svom radu imala i nekog uspjeha.

Nakon usvajanja zakonskih propisa o “pre-daji” fabrika na upravljanje radnicima, 1950. godine, uslijedile su brojne reorganizacije i gračaničkih “privrednih subjekata”, pretežno malih zanatskih radioničica koje su jedva sa-stavljale kraj s krajem. Od Radionice za izra-du sita i rešeta konstituiše se zanatsko predu-zeće pod znakovitim nazivom “27. juli” koje svoju djelatnost proširuje i na izradu predmeta od pruća (korparija), proizvodnju raznih četki, metli, kućne radinosti. 2 Pod rukovodstvom vrsnog visokokvalifikovanog korpara iz Bo-sanskog Šamca Marijana Stanića, proizvodnja predmeta od pruća, to jest korparija postaje dominantna i sasvim potiskuje ostalu proizvo-dnju. Da bi se trajnije riješio problem sirovine za korpariju, počelo se razmišljati o podizanju vlastite plantaže plemenite šibe. Budući da je Preduzeće i dalje bilo pod neposrednom inge-rencijom Saveza ratnih vojnih invalida, krajem

Slika 1. Prve radnici Štamparije 1959. godine pred zgradom “Razvitka”. Peti s lijeva Zdeno Ladešić, prvi direktor Štamparije

PROŠLOST

51

1953. godine, preko Republičkog i opštinskog odbora podnosi zahtjev Narodnom odboru opštine Gračanica da mu dodijeli u posjed ze-mljište radi uzgoja plantaže šibe vrbe za proši-renje i unapređenje korparije “jer kani poče-ti sa izvozom korparstva na inostrano tržište”. U međuvremenu je počeo i sa obukom dvade-setak budućih korpara. Narodni odbor opštine Gračanica pozitivno rješava taj zahtjev i 21. 1. 1954. donosi rješenje o dodjeli zemljišta pre-duzeću “27. juli” na korištenje iz opštenaro-dne imovine “u svrhu podizanja plantaže vr-bove šibe”. Kako su na plantažu polagali pravo i gračanički ratni vojni invalidi, 31. 12. 1954. godine Glavni odbor Saveza ratnih vojnih in-valida Bosne i Hercegovine donosi rješenje ko-jim rasadnik vrbove šibe izuzima od Preduze-ća “27. juli” i prenosi na Sreski odbor Saveza ratnih vojnih invalida Gračanice, ali i obave-zuje preduzeće da i dalje brine o uzgoju vrbove šibe i eksploataciji tog zemljišta, s tim što pri-hodi od prinosa, počev od 1. 1. 1955. godine, predstavljaju budžetske prihode Sreskog odbo-ra Saveza ratnih vojnih invalida. Od tada poči-nju nesporazumi i tužbe za namirenje troško-va i međusobna prepucavanja, optužbe itd. Po ovom rješenju svi troškovi uzgoja šibe i rasa-dnika išli su na teret rashoda Odbora Saveza ratnih vojnih invalida, ali su takođe svi priho-di od rasadnika (usječka šibe) predstavljali pri-hod Odbora.

Nije se znalo ko zapravo gazduje ili odgo-vara za preduzeće i njegovu imovinu – da li in-validska organizacija koja su u sve miješala ili radnički savjet ili direktor preduzeća kao za-konski organi upravljanja. To je rezultat naka-radnih odnosa koji su mogli egzistirati u tom prelaznom periodu. Uslijedile su optužbe, sa-stančenja, pad proizvodnje, javašluk...

U tim prepucavanjima, ipak, “deblji kraj” je izvukao direktor preduzeća “27. juli” Mari-jan Stanić, kojeg je Sreski odbor Saveza ratnih vojnih invalida smijenio i na njegovo mjesto od 31. 12. 1954. godine postavio Jovicu Cvje-tinovića, dotadašnjeg komercijalistu preduze-ća. Usljed tako nakaradnih odnosa, preduze-

ću, međutim, nije bilo spasa, doživjelo je krah i prestalo sa radom 14. 9. 1955. godine.

Preuzimajući osnovna sredstva i djelatnost “likvidiranog” preduzeća “27. juli”, na privre-dnu scenu Gračanice, 17 3. 1956. godine, stupa Zanatsko preduzeće “Razvitak”. Intervencijom državno-partijskog faktora, 2. 7. 1956. godi-ne, dobiva u miraz novu proizvodnu i upravnu zgradu “27.jula” (na lokalitetu Donjičko gro-blje - sadašnja lokacija Štamparije) i plantažu vrbove šibe. Osjetivši se oštećenom stranom, Opštinski Odbor Saveza ratnih vojnih invali-da, 21 .7. 1956., ustaje sa žalbom koja se, po-sredstvom vlasti, rješava kompromisnim ku-poprodajnim ugovorom, po kojem je “Razvi-tak” kao kupac bio dužan platiti određenu na-knadu invalidskoj organizaciji kao prodavcu tog zemljišta. “Razvitak”, međutim, zapada u sve veće teškoće, tako da svoje obaveze po tom ugovoru nikada do kraja nije izmirio. Uosta-lom, i prodavac je u ovom slučaju prodao ono što nije ni bilo njegovo.

Od prvog dana “Razvitak” se nije «po pla-nu» razvijao, već je «bolovao» od istih onih bo-lesti od kojih je bolovao i “27. juli”, na čijim je ostacima taj «novi subjekt» i započeo svoj rad. Niska produktivnost, male zarade, nestru-čnost, slaba organizacija, nedisciplina i teški uslovi rada, bile su osnovne karakteristike ta-dašnje proizvodnje koja nije garantovala po-zitivno poslovanje, niti mogućnost izmiriva-nja povećanih obaveza preduzeća. Svoju prvu poslovnu, 1956. godinu, “Razvitak” je zavr-šio sa značajnim gubitkom. Gomilanje gubita-ka nastavlja se i u 1957. i u prvom polugodi-štu 1958. godine U međuvremenu, Preduzeće je samo raslo u pogledu broja zaposlenih. Na spisku je imalo 77 radnika koji su svakog časa mogli ostati bez posla. Proizvodnja je teško na-lazila tržište, gomilale su se velike zalihe kor-parskih proizvoda “punih i rešetkastih korpi”, dosta lošeg kvaliteta. Proizvodna cijena korpi bila je veća od prodajne, a plasman jako ote-žan. Na oko 80 dunuma, tek podignute plan-taže, šiba se potpuno osušila i propala. Radi-lo se o javašluku, a možda i o diverziji. Predu-


52

zeće je tako izgubilo svoju proizvodnu osnovu, odnosno sirovinu. Opštinski savjet za privre-du 26. 7. 1958. godine ocjenjuje da su zaposle-ni u “Razvitku” “svojim nemarom, nesavjesno-šću i nedisciplinovanim postupkom preduzeće doveli u tako težak položaj, gdje je postavljeno pitanje opstanka preduzeća.” 3 Vlasti vrše priti-sak da se korparstvo napušta i hitno zamjenju-je nekom rentabilnijom proizvodnjom.

U kratkom vremenskom periodu smijenje-no je nekoliko direktora, od kojih se očekiva-lo da će spasiti “Razvitak”. Koncem 1956. godi-ne od ovog preduzeća “diže ruke” Jovica Cvje-tinović i odlazi u korpariju Gradačac. Nakon Cvjetinovića, u “Razvitku” se “ogledao” Ranko Stanković,4 ali kako je brzo “klisnuo” u perspe-ktivniju “Ozrenku”, njegovo mjesto jedno kra-će vrijeme u “Razvitku” preuzima Čeljo Ne-džib. Od 3. 7. 1958. godine sa “Razvitkom” se “hvata u koštac” iskusniji aktivista Stojan Ma-ksimović, kao posljednji direktor ovog predu-zeća.5

Dolazeći na čelo “Razvitka”, Stojan Maksi-mović grčevito pokušava da spasi preduzeće

“bazirajući se upravo na uvođenju no-vih proizvoda”. U prostorijama zadru-žne pilane u Karanovcu pokušava po-krenuti pogon za proizvodnju letvaste ambalaže u koji preseljava dio radni-ka sa “korparstva” i umjesto korpari-je, u postojećem prostoru oprema malu radioničicu za izradu papirnih kesa po narudžbama gradske apoteke u Grača-nici i trgovinskog preduzeća “Bosna”. Između ostalog, u poznatoj mehaničkoj radnji Kamarića poručuje poseban ru-čni nož za sječenje papira koji je bio vrlo kvalitetno izrađen pa je u papirnoj ama-balaži ostao u funkciji još tridesetak go-dina. Prve radnice koje su prošle obu-ku i počele raditi u proizvodnji papir-nih vrećica bile su: Nisveta Muftić, Sa-fida Huskić, Raza Sulejmanović, Vasva Pašić, Sajima Salihbašić, Mara Stanko-vić, Nisveta Agić i Nura Mujić. Uz malu novčanu nagradu, obuku ovih radnika

izveo je specijalni majstor iz Tuzle Muharem Osmanović. Iz pogona korparije na te poslove “prebačena” su i dva majstora: Hasan Kajtara-nović “Bajro” i Muharem Džikić “Džiko”.

Tako je nekako počelo sa papirnom konfe-kcijom i ambalažom u Gračanici...

Ali kupci su zahtijevali da se na papir-ne kese ispisuju i određeni sadržaji, nazivi fir-mi itd. Agilni direktor Maksimović nije okli-jevao. Otišao je u Beograd i posredstvom ne-kih prijatelja “ogrebao se” za dvije stare ručne štamparske mašine iz Zavoda za izradu novča-nica na Topčideru. Tako se kompletirala prva štamparska garnitura, u kojoj se nalazio jedan štamparski stroj marke “Boston”, ručna štam-parska mašina, takođe iz porodice “Boston” i jedna ručna štanc-mašina.6

Montažu strojeva u prostorijama “Razvi-tka”, a zatim i njihov tehnički prijem izvrši-la je ekipa majstora u sastavu: Branko Gojko-vić, Ahmet Širbegović, Venco Koprnicki i Mu-harem Džikić. Pomenuti majstor iz Tuzle, Mu-harem Osmanović, brzo je obučio i prve slo-voslagnče ma tim strojevima- Muharema Dži-

PROŠLOST

53

kića i Maru Stanković. Prva “štampa” u vidu memoranduma bila je na kesicama za potre-be Gradske apoteke u Gračanici. Bilo je to 2. 8. 1958. godine.

Tako je nekako počelo i sa štampom. “Razvitku”, međutim nije bilo suđeno da se

pod tim imenom dalje razvija. Uprkos entuzijazmu sa kojim se radilo na

uspostavljanju i osposobljavanju pogona pa-pirne ambalaže i štamparije, preduzeće “Razvi-tak” je sve dublje i dublje tonulo. Opštinski oci su ga, izgleda, već bili otpisali, praveći planove za osnivanje posebnog štamparskog preduze-ća, izvlačenjem tog pogona iz “Razvitka”.

U traženju spasa za “Razvitak”, njegov dire-ktor Stojan Maksimović predlagao je da se tom preduzeću pripoji pilana u Karanovcu, koja je bila u sastavu tamošnje zemljoradničke zadru-ge. Međutim, za takav potez nije dobio sagla-snost nadležnog organa u Republici, pa je i taj pokušaj propao. Nije uspio ni pokušaj pripa-janja “Razvitka” Zanatskom preduzeću “Parti-zan”. Niko nije želio prihvatiti njegove anuite-te, gubitke i proizvodnju koja nije imala ni tr-žište, niti sirovinu. Cijeneći da ne postoje ni-kakvi uslovi za dalje postojanje tog preduze-ća i njegov opstanak na tržištu, Narodni odbor opštine Gračanica na sjednici, održanoj 28. 11. 1958. godine, usvojio je zaključak da se “stavi prijedlog” Okružnom privrednom sudu u Tu-zli za otvaranje postupka njegove prinudne li-kvidacije.7

Masivno građenu pogonsku zgradu “Ra-zvitka” ustupio je “kao prenos osnovnih sred-stava” novoosnovanom preduzeću štamparija “7. april”8.

Tako je sa gračaničke privredne scene ne-stalo Zanatsko preduzeće “Razvitak”, a na di-

jelu njegovih osnovnih predstava počela nicati jedna sasvim nova proizvodnja - štamparstvo.

Napomene1Izvještaj o broju zaposlenih ratnih vojnih inva-

lida na srezu od 17.6.1950. br. 7209/50, Arhiv Skupštine opštine Gračanica, Fond Sreskog na-rodnog odbora, godina 1950.

2Rješenjem Narodnog odbora opštine Gračanica, broj 1059/56, Arhiv Skupštine opštine Gračani-ca, Fond narodnog odbora, godina 1956.

3Zapisnik sa sjednice Savjeta za privredu Narodnog odbora opštine Gračanica održan 26. i 29.02.1-958. godine, Arhiv Skupštine opštine Gračanica Fond narodnog odbora, godina 1958.

4 Rješenje Narodnog odbora opštine Gračanica od 31.1.1956. br 310/56 i 761/56, Arhiv Skupštine opštine Gračanica, Fond Narodnog odbora op-štine, godina 1956.

5 Rješenje Narodnog odbora opštine Gračanica br. 01-3520/1 od 3.7.1958.

6 Nakon “likvidacije” i gašenja “Razvitka” ti su strojevi preneseni kao osnovno sredstvo osno-vnoj školi “Mitar Trifunovic-Uco” (Druga osno-vna škola).

7Pošto je dotadašnji direktor “Razvitka” Stojan Maksimović podnio stavku, na sjednici Savjeta za privredu Narodnog odbora opštine Gračani-ca 12. 02. 1959. imenovana je Komisija za pre-uzimanje osnovnih sredstava preduzeća “Razvi-tak” nad kojim je otvoren postupak likvidacije. Za likvidacionog upravnika imenovan je Meha-novic Hamid.

8 28. 11. 1958. godine potpisan je ugovor kojim se regulišu, način i uslovi pod kojima se ustupa zgrada pogona. U ugovoru je njena vrijednost procijenjena na 1.753.653 dinara. (Ugovor sa-stavljen 28.11.1958. godine između zanatskog preduzeća “Razvitak” i štamparije “7. april”, Ar-hiv štamparije - posebna građa).


54

Prof. dr. Ismail Hadžiahmetović

PRILOG HISTORIJI RAZVOJA ZDRAVSTVENE SLUŽBE U GRAČANICI

Sjećajući se na svoje službovanje u Grača-nici, u ovom prilogu pokušao sam izni-jeti neke činjenice o razvoju zdravstva u

Gračanici u periodu 1958. – 1960., važne i zna-čajne pomake u organizaciji i razvoju posebnih vidova zdravstvene službe kao što su: prvi si-stematski pregledi učenika i nastavnika osno-vnih škola na teritoriji opštine Gračanica, re-alizacija sistematskih pregleda radnika nekih preduzeća, osnivanje i početak uspješnog rada Savjetovališta i stacionara za djecu, osavreme-njivanje higijensko-epidemiološke službe i sa-nitarne inspekcije, uvođenje preventivne i pa-tronažne službe na terenu, zdravstveno pros-vjećivanje, edukacija kadrova itd.

Pošto mi je istekla radna obaveza u Domu zdravlja Foča, na službu u Gračanicu došao sam 10. januara 1958. godine po dogovoru sa tada-šnjim v.d. upravnikom Doma zdravlja u Grača-nici dr. Ibrahimom Eminovićem. Ubrzo nakon mog dolaska, došao je i dr. Ante Planjar.

Kadrovska strukturaU to vrijeme u službama Doma zdravlja bili

su zaposleni: zubari dentisti: Štefo Bačaj i Fa-hrudin Aganović; zubotehničari: Zulfija Ramić i Mustafa Beganović; laborant Boro Nedeljko-vić; babice: Bisera Halilbegović, Katica Ivani-šević, Lutvija Salkić i Vera Jovanović; bolniča-ri: Ahmet Beganović, Muharem Memić, Zijo Đulić, Mehmed Kozarić, Osman Konjić; sestre: Marija Čelan, Bahta Duraković, Marica Kur-tagić, Slavka Đurđević; higijeničari: Rasim Vo-loder i Muhamed Vehabović; medicinar: Meho Brkić. Nešto kasnije su pristigle mlade diplo-mirane babice: Tifa Zildžić, Behka Jahić i Ra-

dojka Lazić.U administraciji i ostalim službama, koli-

ko se sjećam, radili su: Kemal Osmanbegović, šef računovodstva i Lejla Brkić, službenica, Ju-suf Junuzović, ekonom; Nevenka Gašić i Du-šanka Dejanović, službenice u kartoteci; Ma-rija Pavlović, kuharica; Sulta Alečković i neko-liko radnica u vešeraju; vozači: Sejdo Šerifović i Abdurahman Cviko. U takozvanim pomo-ćnim službama spomenuo bih još jednog koči-jaša, čuvare, portire, nekoliko radnica u kuhi-nji i nekoliko radnika u krugu Doma zdravlja.

U terenskim ambulantama Doma zdravlja radio je po jedan bolničar: u Doborovcima Ha-san Džananović, u Lukavici Hasib Mujkanović i u Brijesnici Suljo Kadrić. Imena bolničara u ambulanti u Boljaniću se ne sjećam.

U Antituberkuloznom dispanzeru Doma zdravlja Gračanica, jednom ili dva puta se-dmično, poslove pneumoftiziologa obavlja-li su specijalisti iz Tuzle: dr. Mustafa Šehović i dr. Ismet Kabil. Nadzor nad Antitrahomskim dispanzerom vršili su povremeno specijalisti oftamolozi dr. Kosta Stamenković, dr. Ana Ro-sić iz Tuzle. Epidemiolozi su još sa kraja deve-tnaestog stoljeća (dr. Josip Katz), pa sve do ta-dašnjih vremena (Robert Fried, dr. Luka Šimo-vić, dr. Stanko Sielski itd.), kontrolisali epide-miološku situaciju na tuzlanskom okrugu, pa su redovno i rado obilazili i gračanički teren.

U gradu je danonoćno radila apoteka, koju je vodio mr. ph. Velimir Svećenski, “čovjek ve-likog srca i čiste duše”, uvijek uslužan, vrijedan i ljubazan. Njegov pomoćnik bio je, isto tako, vrijedni Osman Kozarić. Apoteku Doma zdra-vlja u to vrijeme vodio je Muharem Memić.

Jedno vrijeme je i ambulanta u Velikoj Bri-jesnici bila pod patronatom Doma zdravlja Gračanica, pa smo i tamo odlazili jedanput se-dmično. Sjećam se da sam jednom, pri odlasku na teren u Veliku Brijesnicu, zatekao bolničara u pijanom stanju.

Objekti i opremaDom zdravlja u Gračanici je u to vrije-

me raspolagao sa relativno zadovoljavajućim i

PROŠLOST

55

funkcionalnim prostorom. U suterenu je bila smještena kuhinja, ostave, skladišta za hranu, vešeraj, jedna veća prostorija, koja je služila kao trpezarija, ali i prostorija za sastanke kole-ktiva ili upravnog odbora.

U prizemlju su bile tri prostorije za ordi-nacije, jedna veća i jedna srednje veličine soba za stacionar, koji je raspolagao sa oko 15 do 18 postelja, prostorija za manje hirurške i gineko-loške intervencije, zubna ordinacija, zubote-hnički laboratorij i biohemijski laboratorij. U sjeverozapadnom krilu zgrade smješten bio je Antituberkulozni dispanzer sa rendgen-apara-tom i čekaonicom. U prizemlju su se nalazile i kancelarije za upravnika i pomoćnika, računo-vodstvo, administraciju i kartoteka. U drugom krilu zgrade, jugozapadno, bio je smješten An-titrahomski dispanzer ili stanica, sa ordinaci-jom i nekoliko postelja.

Na ulazu u zgradu bila je improvizirana portirnica. Na spratu zgrade bilo je smješteno porodilište sa nekoliko postelja, prostorija za porođaje i intervencije, soba za babice, soba za dežurnog ljekara, kupaonica itd.

U krugu Doma zdravlja, pored većeg po-vrtnjaka i voćnjaka, veličine od oko 6 do 8 du-numa, koji se prostirao sve do bašča i kuća ma-hale Lipa, nalazile su se garaže, radionica, šta-la, sjenjak i vozni park, jedno ili dva sanitetska auta (“Fićo”) za odlazak u kućne posjete i te-renske ambulante, zaprežna kola sa jednim ili dva konja, i veliki motocikl marke “Zindap” od 500 kubika, kojeg je nabavio tadašnji upravnik dr. Mlakar Ladislav.U to vrijeme Dom zdravlja u Gračanici raspolagao je sa relativno dobrom i dostatnom sanitetskom i drugom opremom, instrumentarijem za manje hirurške i gineko-loške intervencije, autoklave za sterilizaciju, aparatima za evakuaciju exsudata ili transuda-ta iz prsišta, i ostalom kompletnom opremom za normalan rad i funkcionisanje gotovo svih radnih jedinica, odnosno medicinskih službi.

Prvi đački sistematski preglediNakon obilaska prostorija i kruga, te upo-

znavanja vodećih ljudi Doma zdravlja, dr. Emi-

nović me je rasporedio na teren, u osnovne škole gračaničke općine, u kojima sam oba-vljao sistematske preglede školske djece, uči-telja i nastavnika. Sa mnom je bio raspoređen i jedan sredovječni službenik, priučeni medi-cinski radnik ili higijeničar, koji je u stvari bio naš administrator na terenu. On je već imao pripremljene spiskove školske djece i nastavni-ka sa njihovim generalijama, a ja sam mu di-ktirao eventualne patološke promjene i dija-gnoze koje sam ustanovio fizikalnim pregle-dom i preporuke u vezi sa daljim postupkom sa oboljelim: dijagnostičke pretrage, specijali-stičke preglede, savjete, lijekove i slično.

Rad na ovom zadatku, od polovine janua-ra do kraja marta 1958. godine, pričinjavao mi je pravi užitak. Obilazio sam prelijepe predje-le i krajolike gračaničke općine, a to je za mene bilo pravo osvježenje nakon zamornog dvogo-dišnjeg rada u bolnici i ambulantama u Foči i okolini.

Na teren smo putovali kolima Općine ili Doma zdravlja, a u neka sela, kao što je Prije-ko Brdo, išli smo od Sokola, pješice. Pregleda-li smo školsku djecu i nastavnike u Gračani-ci i selima: Piskavici, Škahovici, Sokolu, Vra-novićima, Babićima, Doborovcima, Prijekom Brdu, Džakulama, Malešićima, Stjepan Po-lju, Lukavici, Donjoj Lohinji, Donjoj Orahovi-ci i, čini mi se, Boljaniću. Obavili smo nekoli-ko stotina, a možda i više, fizikalnih pregleda školske djece i nastavnika.

To su bili prvi sistematski pregledi školske populacije na ovim prostorima od oslobođe-nja zemlje, 1945. godine, jer je tek tada druš-tvo smoglo snage da započne realizaciju davno proklamovanih zadaka i prioriteta Svjetske zdravstvene organizacije, to jest, sa preventi-vnim radom i djelovanjem u oblasti zdravstva.

Početak rada Savjetovališta i odjeljenja za dječje bolesti U međuvremenu je stigao dopis upravi

Doma zdravlja u Gračanici od Ministarstva zdravlja NR Bosne i Hercegovine, u kojem se traži, zahtijeva ili naređuje, da se uputi jedan


56

ljekar na tromjesečni kurs iz socijalne pedi-jatrije pri Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Upravni odbor Doma zdravlja donio je odlu-ku, kojom se meni daje zadatak da ja pohađam taj kurs, s obzirom da sam, inače, želio speci-jalizirati navedenu granu medicine (pedijatriju ili dječje bolesti).

Od 1. aprila do 30. juna 1958.godine na Medicinskom fakultetu u Sarajevu pohađao sam i završio s uspjehom kurs iz socijalne pe-dijatrije (u prilogu faksimil diplome). Kurs je pohađalo oko 30 mladih ljekara iz domo-va zdravlja sa teritorije NR Bosne i Hercego-vine. Organiziran je s ciljem da stručno ospo-sobi mlade ljekare koji će voditi savjetovališta ili dispanzera za djecu domova zdravlja, umje-sto specijalista pedijatara, koji su bili jako defi-citirani. Samo su okružne bolnice ili dispanze-ri okružnih mjesta u BiH, u to vrijeme, mogle imati ljekare te specijalnosti.

Na tom kursu odslušali smo cijelo gradivo iz kliničke pedijatrije i posebno informirani o novim dostignućima dijagnostike i terapije ove

grane medicine. Teorijsku i praktičnu nastavu izvodili su nastavnici i asistenti Klinike za dje-čje bolesti Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Nakon obavljene naučne i stručne ek-skurzije u Zagrebu, posjete i obilaska Klinike za dječje bolesti na Šalati i Instituta za higije-nu Medicinskog fakulteta, gdje nas je primio idejni tvorac preventivne medicine u bivšoj državi pa i šire, akademik profesor dr. Andrija Štampar, postavljen sam za ljekara, voditelja ili šefa Savjetovališta i odjeljenja za dječje bolesti Doma zdravlja u Gračanici, koji su tada i osno-vani kao samostalne radne jedinice.

Boravak u Sarajevu iskoristio sam, pored pohađanja kursa, za učenje i pripremanje gra-diva za polaganje stručnog (državnog) ispita za ljekara, kojeg sam s uspjehom okončao 4. juna 1958. godine. (u prilogu faksimil Rješenja o raspoređivanju u zvanje ljekara i viši platni i administrativno-pravni rang).

Svi domovi zdravlja u Bosni i Hercegovini, čiji su ljekari u to vrijeme dobili diplome o za-vršenom kursu socijalne pedijatrije, dobili su na poklon od UNICEF-a kompletnu opremu za savjetovalište i dječje odjeljenje u staciona-ru: 10 do 12 krevetića sa posteljinom, mliječnu kuhinju sa priborom, vagu, visinomjer, soko-vnik, mantile za osoblje, rublje za djecu i osta-lu tehničku i potrošnu opremu.

Ta nova radna jedinica Doma zdravlja, bez ikakve pompe ili svečanosti, otpočela je sa ra-dom negdje u ljeto 1958.godine. Sastojala se od ordinacije za preglede bolesne djece, savje-tovališta za majke i zdravu djecu, kartoteke i stacionara sa 8 do 10 krevetića. Najčešće smo tretirali male pacijente oboljele od: dispepsija, enterokolitisa, bronhopneumonija, specifičnih infiltrata pluća nakon preboljelih morbila, di-strofija, rahitisa itd. Infektivna oboljenja djece tretirana su u kućnom liječenju, a teži slučaje-vi i oni sa komplikacijama na Odjeljenju za in-fektivne bolesti Opće bolnice u Tuzli. Inače i svi ostali teži slučajevi, upućivani su na Dječje odjeljenje Opće bolnice u Tuzli.

Sa mnom, kao voditeljem Ordinacije, sa-

Slika 1. Dr. Ibrahim Eminović (1910. - 1984.), v.d. upravnika Doma zdravlja od 1956. do 1958. godine

PROŠLOST

57

vjetovališta i stacionara za djecu, poslove me-dicinske sestre u ordinaciji i savjetovalištu oba-vljala je sestra Katica Ivanišević, dok su se u stacionaru za djecu smjenjivali dežurne sestre ili bolničari (priučeni medicinari), prema ra-sporedu dežurstava Doma zdravlja.

Organizacija rada, redovni i vanredni poslovi ljekaraU septembru 1958.godine, dotadašnji upra-

vnik Doma zdravlja, dr. Ibrahim Eminović, na-pušta Gračanici i odlazi na novu dužnost u Ko-njic. Nakon njegovog odlaska, Upravni odbor Doma zdravlja (uz suglasnost Općine i Komi-teta) postavio me je na to upražnjeno rukovo-deće mjesto jer sam bio najstariji po stažu, s položenim državnim stručnim ispitom.

Nakon preuzimanja dužnosti v.d. upravni-ka Doma zdravlja, u septembru 1958. godine, ništa se bitnije nije promijenilo u mom radu. Nastavio sam poslove ljekara i simbolično dobio veća prava, ali zato i mnogo krupnije i odgovornije dužnosti. Raspored ljekara ostao je uglavnom isti, s tim što je dr. Momčilo Bogi-ćević preuzeo stručne ljekarske poslove dokto-ra Eminovića.

Ostali ljekari imali su sljedeći raspored: dr. Ante Planjar je i dalje vodio stacionar za odra-sle i ordinaciju za aktivne osiguranike (radni-ke) i poljoprivrednike; dr. Momčilo Bogićević je preuzeo ordinaciju za porodične osiguranike (žene, odraslu djecu iznad 14 godina) i penzio-nere; ja sam, pored upravničke dužnosti, vodio ordinaciju i stacionar za djecu sa Savjetovali-štem i ginekološku ambulantu. Porodilište su vodile dežurne babice, a nadzor nad njim imao je dežurni liječnik, koji je po potrebi izvršavao i poneku akušersku intervenciju. Redovna de-žurstva ljekara u Domu zdravlja i stacionara za stanovništvo grada i općine, svakodnevno i praznicima, vršila su sva tri liječnika naizmje-nično, tako da su nam dežurstva “padala” na treći dan. Nije bilo obavezno dežurstvo u zgra-di Doma zdravlja, ali je dežurno zdravstveno osoblje (sestre, bolničari, babice) moralo znati, gdje se dežurni doktor nalazi. Pored interven-

cija u ordinacijama ili stacionaru, dežurni lje-kar je morao po potrebi, vršiti i preglede bole-snika u kućnim posjetama.

Ljekari koji su bili slobodni od dežurstva, vršili su poslije podne (nakon radnog vreme-na), preglede bolesnika u terenskim ambulan-tama Doma zdravlja: utorkom (Boljanić), srije-dom (Lukavica) i četvrtkom (Doborovci). Po-red toga, bilo je povremeno i vanrednih zada-taka i obaveza, koje smo morali izvršavati, kao što su kućne posjete po pozivu izvan radnog vremena i dežurstva, protivepidemijski rad na terenu, vakcinacije djece i stanovništva, sani-tarna inspekcija, popularna predavanja, sud-sko-medicinske ekspertize, sistematski pregle-di radnika na ugroženim po zdravlje radnim mjestima, stručni sastanci Podružnice ljekara BiH u Tuzli, povremene edukacije, rad u odbo-ru Crvenog krsta (križa), sastanci Upravnog odbora ili kolektiva, itd. Sav taj teret i obaveze, u to vrijeme, padao je na pleća nas trojice lje-kara.Kako se vidi, pored redovnog svakodne-vnog posla, svaki od nas je sedmično najmanje dva puta dežurao i išao na teren jednom do dva puta. Dakle, sveukupno tri do četiri dana u se-dmici, danonoćni rad i obaveze, bez redovnog odmora i sna. Pa i oni “slobodni dani” bez de-žurstava i terena, često su bili “zauzeti” vanre-dnim poslovima ili kućnim posjetama bolesni-ka. Iz ovog rasporeda i programa rada ljekara, jasno je i očito, koliko smo u to vrijeme bili an-gažovani i preopterećeni na poslu.

Dužnost upravnika Doma zdravlja oba-vljao sam od septembra 1958. do 1. marta 1960. godine, kada sam sporazumno prešao na novu dužnost u Tuzlu. U tom razdoblju, da-kle, “igrao sam” u tročlanom ljekarskom timu, koji je uživao veliku popularnost i povjerenje Gračanlija svih generacija. Tu ekipu sačinjavali su: dr. Smajo (Ismail Hadžiahmetović), dr.An-te (Ante Planjar) i dr. Momo (Momčilo Bogi-ćević). Bezmalo vršnjaci, divno smo se slaga-li, poštivali i družili, dogovorno radili, spora-zumijevali i razmjenjivali iskustva, dežurali za grad i područje općine, izvršavali poslove u te-renskim ambulantama (Doborovci, Lukavica,


58

Boljanić), po ustaljenom redu i rasporedu. Dr. Avdo Prohić i dr. Vera Jovanović, u to vrijeme radili su u Zdravstvenoj stanici Bosansko Pe-trovo Selo. Sa ove vremenske distance gledano, taj teret i obaveze mogli su uspješno izvršava-ti, samo mladi i zdravi ljudi, obdareni golemim moralnim i profesionalnim entuzijazmom.

Prva općinska sanitarna inspekcijaNa osnovu dopisa Ministarstva zdravlja NR

Bosne i Hercegovine, Upravni odbor Doma zdravlja, uputio me je na seminar za sanitar-nog inspektora, koji sam pohađao od 15. do 20.decembra 1958. godine pohađao i sa uspje-hom završio, pri Republičkom sanitarnom in-spektoratu u Sarajevu.Početkom januara 1959. godine, postavljen sam za prvog općinskog sa-nitarnog inspektora u istoriji zdravstva i vo-đenju tih poslova u Gračanici. Imenovanjem na tu dužnost, koju sam obavljao honorarno, istovremeno sam postao član odbora (Komi-sije) za socijalno-zdravstvene poslove Opštine Gračanica, čiji je predsjednik tada bio Džemal Šuša, a referent Muhamed Jusufbegović.

Odgovarajućim zakonskim promjenama u to vrijeme pooštrene su higijenske, protive-pidemijske i sanitarne mjere na teritoriji cijele naše bivše Republike, pa i Opštine. Moji sara-dnici u tom poslu, bili su higijeničari Epidemi-ološke stanice Doma zdravlja u Gračanici: Ra-sim Voloder i Muhamed Vehabović. Njihova je dužnost bila, da svakodnevno (nekada i noću ili u rano jutro), obilaze radnje i sve objekte koji podliježu sanitarnim kontrolama i nadzorima i da inspektora izvještavaju o stanju na terenu. U slučajevima ustanovljenih nepravilnosti u vo-đenju radnji i objekata od sanitarno-higijen-skog značaja, sanitarni inspektor je bio obave-zan izaći na lice mjesta i poduzeti sve admini-strativno-pravne mjere, da se pronađeni higi-jensko sanitarni propusti što prije otklone. Na tim poslovima bili smo strogi, pravični i korek-tni, kako je to i Zakon nalagao. Bilo je rješenja i mjera o privremenom zatvaranju i obustavi rada nekih objekata, dok se greške i nedostaci ne otklone (slastičarna u Malešićima).

Isto tako, ni jedna nova radnja ili objekat, koji podliježe Zakonu o sanitarno- higijenskim mjerama i nadzoru (pekare, mesnice, slastičar-ne, ćevabdžinice, burekdžinice, kafane, gostio-ne, restorani, brijačnice, hoteli itd.), nisu mo-gle biti stavljene u funkciju bez pregleda i pozi-tivnog rješenja o otvaranju i radu objekta.

Počeci preventivne i patronažne službeU ljeto 1959.godine javile su nam se tri

mlade diplomirane babice (sestre akušerke) - Tifa Zildžić, Behka Jahić i Radojka Lazić – koje su bile stipendisti Doma zdravlja ili Op-štine Gračanica, pa smo ih bili dužni zaposli-ti. Kako smo u to vrijeme imali već tri ili četiri iskusne babice, koje su se smjenjivale u službi u porodilištu i ginekološkoj ambulanti Doma zdravlja, novopristigle babice, objektivno, nisu nam bile potrebne. Ali kako se sve više forsi-rao, pored liječenja oboljelih, preventivni rad, posebno u populaciji djece i žena, odlučili smo da novoprimljene sestre akušerke (babice) rade na područjima mjesnih zajednica grača-ničke opštine i to: u Doborovcima, Lukavici i Boljaniću, pri terenskim ambulantama Doma zdravlja. Dužnosti su im bile sljedeće: da vrše normalne porođaje na terenu, u kućama poro-dilja, svakodnevni obilasci i perinatalna skrb majki i novorođenčadi, zdravstveno prosvje-ćivanje naroda, te nadzori pomoć u liječenju ostalih bolesnika i patronažna služba na tere-nu gdje djeluju, pod nadzorom i uz pomoć do-lazećeg terenskog liječnika, i da sve sumnjive slučajeve na patološku trudnoću i nenormalan porođaj, upućuju se ljekaru Doma zdravlja na dalju obradu i tretman. Tako su, prvi puta u historiji gračaničkog zdravstva, na terenu uve-dene preventivne i patronažne usluge: trudni-cama, porodiljama, novorođenčadima i osta-lim bolesnicima.

Ostali vidovi rada i posebne aktivnosti ljekara i osobljaPored svog redovnog rada u Domu zdra-

vlja, u ljeto 1958.godine, po nalogu upravnika

PROŠLOST

59

dr. Eminovića, vršio sam gotovo mjesec dana nakon radnog vremena sistematske pregle-de radnika, Rudnika azbesta i Preduzeća dr-vne industrije u Bosanskom Petrovom Selu, te Preduzeća građevinskog materijala (Ciglane) u Sočkovcu.

Ispred Odbora Crvenog krsta u Gračanici, čiji sam član Predsjedništva, ubrzo po dolasku postao, održao sam par predavanja građan-stvu, u sali (predavaonici) Medrese. Sjećam se da je jedna tema bila “Hypertensio arterialis” (visoki krvni pritisak). Po mom dolasku u Gra-čanicu, član uprave F.K. “Bratstvo” Nesib Dža-ferović, zamolio me je da se primim dužnosti klupskog ljekara tog kluba, što sam rado pri-hvatio. Tako sam i ostao član Uprave tog kluba. Dužnost mi je bila da vodim nadzor nad zdra-vljem igrača, da povremeno vršim sistematske preglede i da prisustvujem i činim usluge po-vrijeđenim igračima na utakmicama. Sa igra-čima F.K.”Bratstvo” odlazio sam nekoliko puta u obližnja mjesta (Živinice, Tuzla).

Svake godine, obično početkom jeseni, vr-šene su vakcinacije školske djece u Gračanici i na terenu općine, najčešće “DiTePer” vakci-nom (protiv difterije, tetanusa i velikog kašlja) ili nekom sličnom. Godine 1958. na tome je bio angažovan dr. Ante Planjar, a sljedeće 1959. taj posao ja sam obavio zajedno sa dr. Momči-lom Bogićevićem.

Po povratku iz Sarajeva, sa kursa Socijal-ne pedijatrije, u ljeto 1958.godine, upravnik dr. Eminović, predao mi je u dužnost i obavezu, da po nalogu Opštinskog suda vršim sudsko medicinske uviđaje i ekspertize na teritoriji općine. Uskoro sam od Opštinkog suda u Gra-čanici, dobio rješenje o postavljenju za sudsko-medicinskog vještaka. U izvršavanju tih poslo-va, moj saradnik i asistent bio je vrijedni i po-žrtvovani medicinski radnik, bolničar Muha-rem Memić. U toku nepune dvije godine, na teritoriji općine Gračanica izvršio sam sedam sudsko-medicinskih uviđaja, od kojih i četiri sudsko-medicinske obdukcije. Dom zdravlja u Gračanici posjedovao je u to vrijeme komple-tan, nov i savremen instrumentarij za vršenje

obdukcije, što mi je bila olakšavajuća okolnost u tom poslu.

U razdoblju od 1956. do 1958.godine, u vri-jeme kada je dr. Ibrahim Eminović bio upra-vnik Doma zdravlja, po ugovoru o djelu, do-lazio je iz Sarajeva u Gračanicu pukovnik dr. Dželaludin Teskeredžić, specijalista za bolesti uha, grla i nosa i vršio tonzilektomije određe-nim i naručenim pacijentima. Te su se inter-vencije radile dva do tri puta godišnje, subo-tom, u operacionoj sali Doma zdravlja, s tim što bi dr. Teskeredžić prenoćio i sutradan obi-šao operisane bolesnike i izvršio vizitu, radi uvida u njihovo zdravstveno stanje, saniranja ili sprečavanja eventualnih postoperativnih komplikacija (krvarenja) i slično.

Nakon odlaska dr. Teskeredžića iz Gračani-ce, što bi se obično događalo nedjeljom poslije podne, dežurni ljekari Doma zdravlja su preu-zimali operisane bolesnike i vodili nadzor nad njima narednih pet do šest dana, tj. do oporav-ka i otpusta kućama.

Ti operativni zahvati, na licu mjesta u Gra-čanici, rađeni su iz finansijskih i ekonomskih razloga, zbog uštede sredstava i što je još važni-je, zarad bržeg i efikasnijeg rješavanja zdrav-stvenih problema stanovnika ovog kraja.

Događalo se, u vrijeme godišnjih odmo-ra ili odsustvovanja našeg zubara, da su nužne stomatološke intervencije (ekstrakcija obolje-log zuba), uspješno vršili naši ljekari, koji su educirani u tom poslu na Medicinskom fakul-tetu ili Sanitetskoj oficirskoj školi (SOŠ) u Voj-no-medicinskoj akademiji (VMA).

Na kraju, želim reći i to, da su svi pobrojani poslovi ljekara (redovni i vanredni) u to vrije-me ulazili u redovan plan i program rada (izu-zev sanitarne inspekcije) i zbog toga su bili, tek simbolično nagrađivani. Treba spomenuti i vi-soku ocjenu i pohvalu, koju je kolektiv Doma zdravlja Gračanica, dobio 1959.godine, od zdravstvenog inspektora okruga Tuzla, dr. Fu-ada Idrizbegovića, za uspješan i savjestan rad i postignute rezultate u svim segmentima rada naše ustanove, posebno Savjetovališta i stacio-nara za djecu i porodilišta.


60

O medicinskom kadru U razdoblju austrougarske uprave i monar-

hističke Jugoslavije, pa i poslije Drugog svjet-skog rata, sve do kraja pedesetih i početka še-zdesetih godina prošlog stoljeća, bilo je veoma malo medicinskih radnika sa srednjom stru-čnom spremom. Njihove su poslove najčešće obavljali polukvalifikovani medicinski radni-ci sa nižom stručnom spremom ili čak i bez nje, najčešće kao priučeni bolničari i bolničar-ke. Na tim poslovima u nekim krajevima radi-le su i časne sestre. Većinu tih radnika krasile su velike ljudske vrijednosti: entuzijazam, hu-manost, savjesnost, a posebno korektan odnos prema bolesniku i pretpostavljenom osoblju. Na te i takve medicinske radnike moglo se je sa sigurnošću osloniti u svakoj prilici. Sve to odnosi se i na medicinske kadrove sa kojima sam radio i sarađivao u Gračanici, pa i osta-lim mjestima, u kojima sam djelovao kao lije-čnik (Foča, Tuzla, itd.) Još uvijek mi je u sje-ćanju pregalaštvo i rad zdravstvenih radnika u patronažnoj službi i kućnom liječenju građana Gračanice, koji su po kućama danonoćno i po potrebi činili usluge oboljelim i povrijeđenim, kao što su: davanje injekcija ili infuzija, razna previjanja, njegu nepokretnih i slično. Tu su se posebno, pored ostalih isticali: Katica Ivaniše-vić, Muharem Memić, Mehmed Kozarić, a po-vremeno i Ahmet Beganović.

Na kraju, posebno ističem, da mi je rad i boravak, kao ljekara i građanina u Gračanici, ostao u najljepšem sjećanju i uspomeni, kako zbog prijatnog ambijenta i kolektiva u kojem sam radio, tako i zbog divnog grada, okoline, a nadasve zbog vrijednog i sposobnog naroda tog kraja, koji me je odista, uvijek i na svakom mjestu i prilici cijenio i poštivao. I danas često zaželim i ponekad dođem u “moju” Gračanicu da pohodim rodbinu, čaršiju, mahale, okolinu i ponekog prijatelja.

Osoblje Doma zdravlja u Gračanici u razdoblju od 1958. do 1960.godine

Ljekari: dr. Ibrahim Eminović, v.d. upravnika do septembra 1958. godine, dr. Ismail Ha-

džiahmetović, v.d. upravnika od septembra 1958. godine do 1. marta 1960. godine, dr. Vera Jovanović, dr. Ante Planjar i dr. Mom-čilo Bogićević;

Zubari i zubotehničari: Stjepan Bačaj, Fahru-din Aganović, Zulfija Ramić, Mustafa Be-ganović, Sija Lika i Mina Duraković (asi-stent);

Medicinari:Meho Brkić, Muhamed Bedak, Marija Čelan, Slavka Đurđević, Marica Kurtagić, Mehmed Kozarić, Katica Mustu-rica, Bahta Duraković, Sadeta Muderizović, Muharem Memić, Ahmet Beganović, Mu-hamed Vehabović, Zijo Đulić, Osman Ko-njić, Ago Gopo:

Laborant: Šime Gašpar;Babice: Bisera Halilbegović, Katica Ivanišević,

Lutvija Salkić, Vera Jovanović, Behka Jahić, Tifa Brkić i Radojka Nedeljković;

Higijeničari: Rasim Voloder,Mesud Mujakić, Rašid Grbić;

Bolničari na terenu: Hasan Džananović (Do-borovci), Hasib Mujkanović (Lukavica), Su-ljo Kadrić (Brijesnica);

Pomoćnik upravnika: Muhamed Sokolović;Ekonom: Jusuf Junuzović.Administracija i računovodstvo: Lejla Brkić,

Mustafa Salkić, Aiša Salihbašić, Raza Jahić, Safija Hivziefendić;

Kartoteka: Dušanka Dejanović, Nevenka Gašić;Izvještaji i jelovnik stacionara: Ankica Toman

– Devedžić;Vozači: Sejdo Šerifović i Abdurahman Cviko;Kuharice: Marija Pavlović, Šemsa Dželilović, a

kasnije Samka i Mićo.Vešeraj: Sulta Alečković (peglala i šila), prale

veš: Nesiba Poturalić, Hanča Sinanović, Ra-hima Kamarić;

Kurir: Zula Ljevšić;Čistačice: Tomka Simić, Mina Omičević, Asi-

ma Čeliković, Draginja Lošić, Mejrema Ša-ković.

Napomena: Podatke o uposlenom osoblju Doma zdravlja, za navedeni period, na moju zamolbu,

ljubazno se odazvala i napisala, umirovljena babica i sestra, Katica Ivanišević, moja veoma vrijedna i poštovana saradnica, na čemu joj se najljepše

zahvaljujem

PROŠLOST

61


62

Riječ

Riječ

RUSMIR DJEDOVIĆ GRAČANICA U NARODNIM PJESMAMA I

SEVDALINKAMA

KEMAL BAŠIĆPISANA RIJEČ IBRAHIM EF. MEHINAGIĆA IZ

GRAČANICE

NISVETA KANTARDŽIĆSEDAM PJESAMA

ZLATKO DUKIĆOČEV ODLAZAK

NOVE KNJIGE

Rusmir Djedović

GRAČANICA U NARODNIM PJESMAMA I SEVDALINKAMA

UvodMeđu brojnim starim narodnim pjesmama

Bosne i Hercegovine značajan je broj onih pje-sama, osobito sevdalinki, u kojima su opjeva-ni gradovi, pojedini njegovi lokaliteti, značajne ličnosti ili neki poznati događaji vezani za taj grad. U nauci je poznato da: “Sevdalinke sa lo-kalnim obilježjima nalaze se već u najranijim zapisima narodne pjesme sa bosanskohercego-vačkog područja.”1

Sevdalinke i druge narodne pjesme pred-stavljaju vrhunsku tekovinu naše kulturne ba-štine, dok je osobito sevdalinka kao muzička tvorevina i jezička umjetnina, jedan od najre-prezentativnijih žanrova naše narodne umje-tnosti. Sevdalinka je prije svega narodna pje-sma Bošnjaka, tj. bosanskohercegovačkih mu-slimana, koji su živjeli po bosanskim gradovi-ma, onim velikim-šeherima i manjim-kasaba-ma.

Veliki je broj starih pjesama i sevdalinki koje su zapamtile živopisnost starih bosanskih gradova i mahala, i opjevale mnoge poznate li-čnosti i događaje iz prošlosti čaršija i sokaka.

Inače, sevdalinka je najviše opjevala še-her nad šeherima Sarajevo, zatim stare bosan-ske gradove: Travnik, Banjaluku, Mostar, Pri-jedor, Foču, Jajce, Stolac, Livno, Zvornik, Bo-sansku Gradišku. Takođe, sevdalinka je opje-vala i obližnje stare bosanske gradove i čaršije: Dolnju Tuzlu, Tešanj, Gradačac, Brčko, Maglaj, Derventu, Gornju Tuzlu, Bjeljinu, pa i neke manje čaršije i mjesta: Doboj, Bosanski Šamac, Gornji Rahić, Srebrenik, Puračić, Skočić.

Stare narodne pjesme, pa i sevdalinke opi-suju i grad Gračanicu, njene lokalitete, pozna-

RIJEÈ

63

te ličnosti i događaje iz prošlosti njene čarši-je i mahala.

Pjesma opisuje Gračanicu kao kasabu - grad, čiji je status zvanično dobila još poče-tkom XVI stoljeća, dakle prije gotovo petstoti-na godina. Spominje je i kao šeher - Gračanicu, tj. veliki grad. To bi moglo imati i historijskog osnova jer Gračanica za vrijeme turske upra-ve ima najmanje 12 džamija, isto toliko mekte-ba, musalu, najmanje 3 medrese, visoku islam-sku školu, hamam, sahat kulu, brojne hanove, vodovode i česme, značajnu Čaršiju (Gornju i Donju), stari vašer, desetine zanatskih i trgova-čkih radnji, muftije, kadije i paše i naposljetku petnaestak mahala i preko 500 kuća sa više od 3000 stanovnika.

Stare sevdalinke spominju i neke zname-nite dijelove Gračanice, kao što je Šenički bu-nar, lokalitet za koji su vezane mnoge narodne priče i mnoga predanja kod starih Gračanlija. Pjesma spominje i “Bijelo groblje gračaničko”, koje se do kraja XIX stoljeća nalazilo oko da-našnjih zgrada općine i srednjih škola, a tako-đe i “viš Gračanice Sklop”, gdje se strme padi-ne brda Lepar i Vjetrenice sklapaju, a između njih jedva provlači Sokoluša, negda Gračanica Rijeka.

Sevdalinke i stare narodne pjesme koje su zabilježene u Gračanici govore i o lijepim dje-vojkama gračaničkim. O Mejri i njenim sitnim pletenicama i kojoj su oknivene i noge i ruke, o djevojkama koje rešediju peku, jedne peku a druge potiču, o Zulejhi i njenoj jaranici Mej-ri, koje beru sitne trninice, o nekoj gračaničkoj djevojci koja pati jer joj se dragi oženio, o se-stricama Mini i Fatimi, itd...

Sevdalinka pjeva i o poznatim gračaničkim momcima, a najčešće poznatom Šećer Muji, koji je radi svoje omiljenosti kod djevojaka i dobio nadimak Šećer. Zanimljivo je da je Šećer vrlo čest nadimak za momke u korpusu bosan-ske narodne pjesme. Gračaničke pjesme pjeva-ju i o Mujinu dvoru i o boru viš Mujina dvora.

I ne samo to, sevdalinke koje su pjevale sta-re gračanlije govore i o nekim događajima koji su dugo ostali u pamćenju stanovnika gračani-

čke čaršije i njenih mahala. Prije svega kako je Gračanicu voda oplavila i iznijela Mejru na ta-butu. U ovom slučaju je u pjesmi sačuvano sje-ćanje na neku veliku poplavu rijeke Sokoluše, koja se događa jednom u 2-3 stoljeća. Zatim sevdalinka govori i o tome kako su jedne godi-ne jako dobro “urodile” trninice, gori doli oko Gračanice. Narodna pjesma govori i o bjelim dvorovima koje je vrijeme oborilo, o patkama “lolama”, koje su zimu zimovale na “grančici prina Gračanici, na jabuci prina Banjoj Luci, na orahu prina Biogradu”.

U sevdalinkama i drugim narodnim pje-smama koje su se nekada pjevale u Gračanici i okolini, pored nje su opjevani i neki drugi sta-ri gradovi. Prije svega stari grad Sokol, udaljen sahat hoda od Gračanice, zatim Grad, kako od davnina okolno stanovništvo naziva Gradačac a takođe i obližnji Doboj i “kraj Doboja stu-denu vodicu”. Dalje se pjeva i o Banjoj Luci i Biogradu, pa čak i u dalekoj Mađarskoj, tvr-dom gradu Đusu i đuskom kapetanu, čiju se-stru ženi aga Hasan-aga.

Narodna pjesma posebno opisuje staru Gra-dinu u Sokolu i u njoj Dizdar Hasan-agu i nje-govog Krnju topa, koji se inače vrlo često spo-minje u starim pjesmama širom Bosne i Her-cegovine. I još se govori i o “sivim” sokolovima koji kruže nad Sokol gradom i starom putu od Gračanice, preko Sokola, do Gradačca.

Historijat zapisivanjaU nauci je poznato da u Gračanici i njenoj

okolini usmena lirska poezija: “...živi intezivno, u svojim raskošnim oblicima i bogatoj temati-ci”.2 Šira okolina Gračanice ima značajnu kul-turnu baštinu a u literaturi se navodi da: “Gra-čanica, Doboj, Tuzla, Gradačac, kao i cijelo fol-klorno područje sjeveroistočne Bosne, pozna-ti su od davnina kao bešika bogatog, narodnog glazbeno-poetskog stvaralaštva”.3 Takođe se navodi: “Ima nagovještaja da je, na području između rijeke Drine i Bosne po kasabama i ve-ćim mjestima, nastalo dosta sevdalinki, što bi posebno istraživanje moglo i da potvrdi”.4

I zaista, naše istraživanje u potpunosti po-


64

tvrđuje, da na području Gračanice još uvjek živi, mada gotovo zaboravljena, tradicija neka-da razvijene sevdalinke. A poznata je činjeni-ca da još prije 2-3 decenije: “Stanovnici Grača-nice i nekih većih muslimanskih sela u ovom kraju dobro pamte i čuvaju staru varošku pje-smu klasičnog sevdalijskog ugođaja”, a da lju-bavne pjesme koje se pjevaju u Gračanici i okolini: “Po strukturi i osnovnom tonu ...su , uglavnom, ili sevdalinke (u gradskim sredina-ma) ili seoske”poravne””.5

Nesumnjivo postojanje jake tradicije se-vdalinke na području Gračanice, je obilježe-no čestim spominjanjem lokalnog (lokalite-ti, ličnosti, događaji). Mada: “Može se opra-vdano predpostaviti da je broj pjesama u ko-jima su opjevani lokaliteti bosanskohercego-vačkih gradova, sa njihovim žiteljima u ljuba-vnim zbivanjima koja su privlačila pažnju oko-line, bio znatno veći nego što pokazuju saču-vani zapisi, jer su pjesme bilježene nesistema-tično, najčešće zahvaljujući pojedinačnim na-porima, i to uglavnom u posljednjih pedesetak

godina”.6 Sve navedeno izvanredno odgovara i problematici karaktera sevdalinke i razvoja njenog zapisivanjana području Gračanice.

Prvi zapisi , istina sporadični, o narodnim pjesmama Gračanice i okoline, su još iz XIX stoljeća. Najstariji je onaj iz 1852. godine kada Vuk u drugom izdanju svog Rječnika, na mje-stu gdje pobliže objašnjava mjesto sa nazivom Gračanica, kaže: “varoš u Bosni”, i navodi stih neke pjesme po kojoj je očito Gračanica bila poznata nadaleko. Na žalost od te nekada po-znate narodne pjesmeo Gračanici naveden je samo jedan stih:

“I kasabu ravnu Gračanicu”.7 Poodavno se u narodnoj pjesmi zabilježe-

noj u literaturi pored Gračanice, spominje i obližnji stari grad Sokol, i to u sljedećim sti-hovima:

“Od Gračanice ima jedan put,.............................................preko Sokola u Gradačac.”Takođe, davno su zabilježeni i sljedeći sti-

hovi, koji se odnose na Gradinu u Sokolu, na-ime, poznato je da putopisci i histo-ričari iz XIX stoljeća,navode da je grad Sokol blizu Gračanice, na istoi-menom brijegu ili planini (Ivan Fra-njo Jukić, Tomo Kovačević, Vjeko-slav Klaić):

“Kad on (soko) dođe na Soko pla-ninu,

sretoše ga sivi sokolovi.”Krajem XIX stoljeća je u Gra-

čanici prikupio dvije epske juna-čke bošnjačko-muslimanske naro-dne pjesme Kosta Hormann. Jednu pjesmu pod naslovom “Ženidba age Hasan-age”, Hormann je obja-vio 1888. godine, u prvoj knjizi svo-je poznate zbirke “Narodne pjesme Muhamedovaca Bosne i Hercegovi-ne”, a drugu “Ženidba Vilić (H)usei-na”, iz ostavštine Hormanna je obja-vila šesdesetih godina XX stoljeća Đenana Buturović. Obje pjesme je u Gračanici od nepoznatog kaziva-

RIJEÈ

65

ča zabilježio njen gradonačelnik Sulejman ef. Pertef.8

Najviše starih narodnih pjesama, osobito sevdalinki, o Gračanici i u Gračanici i okolini, je zabilježeno i objavljeno tokom zadnjih pe-desetak godina. Najprije je sredinom XX sto-ljeća nekoliko narodnih pjesama o Gračani-ci zabilježio poznati naučni i kulturni radnik Muhamed Seid Mašić. Prije 1970. godine je je-dnu varijantu pjesme “Gračanicu voda zaplavi-la” zabilježio Alija Nametak. Oko 1970. godine je nekoliko pjesama zabilježio i Kemal Osman-begović pri skupljanja etnografskog materijala iz Gračanice i okoline, a radi se o istim pjesma-ma kao kod Mašića.

Tokom sedamdesetih i osamdesetih godi-na XX stoljeća je Salih Kulenović u okviru ra-zličitih etnoloških istraživanja u okolini Gra-čanice, zabilježio veći broj narodnih pjesama, razne tematike. Te pjesme su objavljene u mo-nografiji o Gračanici 1991. godine i u radovi-ma iz 1975. i 2002. godine.

Krajem osamdesetih i početkom devedese-tih godina XX stoljeća je nekoliko starih na-rodnih pjesama o Gračanici zabilježio Rusmir Djedović, a koje je objavio 1994. godine.9 Dvi-je pjesme u Gračanici je zabilježio krajem de-vedesetih godina, a objavio 2000. godine, Ni-had Halilbegović. Odprilike u isto vrijeme je Ahmet Kasumović zabilježio jednu pjesmu o Gračanici a objavio je 2000. godine.

U zadnjih desetak godina je u raznim zbir-kama narodnih pjesama i sevdalinki ponovo objavljena pjesma “Gračanicu voda oplavila”, u par varijanti. Radi se o zbirkama: Muhameda Žere iz 1995., Vehida Gunića iz 1997. i Enesa Kujundžića iz 2001. godine.

Urodile sitne trniniceOva vrlo stara narodna pjesma je u narodu

danas svakako najpoznatija pjesma u kojoj se spominje Gračanica. Kako u okolini Gračani-ce, tako i u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa i šire. Ova pjesma je postala jedan od najprepozna-tljivijih tradicionalnih simbola Gračanice.

U prilog tome ide i sljedeća činjenica. Po-četkom osamdesetih godina, pri razgovoru au-

tora ovog rada sa jednim Sandžaklijom iz doli-ne rijeke Lima (okoline Prijepolja) poslije nje-govih riječi da je iz Gračanice u Bosni, on je smjesta počeo da govori stihove pjesme “Uro-dile sitne trninice”. Na pitanje odakle zna za tu pjesmu, taj Sandžaklija je odgovorio, da je u njegovom kraju narod dobro poznaje.

Nameće se zanimljivo pitanje, odakle po-znavanje te pjesme, tako daleko od mjesta nje-nog nastanka, tj. Gračanice. A pravi odgovor bi mogao biti taj, da je spomenutu pjesmu u navedeni kraj donijelo ono bošnjačko-musli-mansko stanovništvo, koje je poslije dolaska Austrougarske uprave 1878. godine, iz Grača-nice i okoline krenulo u iseljavanje ka Turskoj. Ta migracija je uglavnom išla u etapama: Bo-sna i Hercegovina-Sandžak-Makedonija-Tur-ska. Izgleda da su se neke porodiceiz Gračani-ce i okoline trajno naselile i zadržale u navede-nom kraju i u vlastitoj usmenoj tradiciji saču-vale pjesmu “Urodile sitne trninice”, kao sjeća-nje na stari kraj, pa čak je proširili i na okolno stanovništvo. Tako je npr., poznato da su se fa-milije Hadžimujovića i Harčinovića u Novom Pazaru, tu naselile iz posavske Gračanice.

Najčešća varijanta stare narodne pjesme “Urodile sitne trninice”, koja se može čuti od brojnih kazivača u Gračanici i okolini, je slje-deća:

“Urodile sitne trninice10,doli, gori, oko Gračanice.Njih su brale dvije jaranice,jedno Mejra a drugo Zulejha.U Zulejhe gaće ukradene,da je s’ plota, nije ni sramota,već sa nogu, preboljet’ ne mogu.”

Upravo ovakvu pjesmu je govorio Husein Šabić, iz stare gračaničke mahale Čiriš.11 Samo u zadnjem stihu on je govorio riječ “prebolit’”, umjesto “preboljet’”, kako je gore navedeno.

Ova u narodu najpoznatija narodna pje-sma o Gračanici se jako često čuje na tradici-onalnim narodnim proslavama u ovom dijelu Bosne. Uglavnom se izvodi na način “izvorne narodne muzike”, karakterističnom za sjevero-istočnu Bosnu.12 Izvode je razne izvorne gru-


66

pe a koliko je poznato od nekih je ova pjesma i snimljena. Tako se sedamdesetih i osamdese-tih godina mogla slušati i na radio Gračanici.13

U drugom dijelu navedene pjesme se po-javljuje karakterističan motiv, izrazito erotskog sadržaja. Danas se u narodu, ovaj motiv ugla-vnom vezuje upravo za ovu pjesmu, u kojoj se već na početku spominje i lokalizacija njene radnje u Gračanici. Međutim, malo je pozna-to da je ovakav motiv poodavno zabilježen u jednoj pjesmi alhamijado književnosti, pisanoj arebicom, a čiji se rukopis nalazio u Orjental-nom institutu u Sarajevu.14Tu pjesmu je obja-vio Abdurahman Nametak a vrijeme njenog zapisivanja i kazivač su nepoznati.15

Naziv pjesme je na turskom jeziku: “Bu daha ama bošnjakčedir”, ili u prevodu: “Ovo još, ali je bosanski”, i glasi:

“Jadna drugo, da ti kažem rugo,sinoć mi su gaće ukradene,da su s plota ne bi(h) ni žalila,već sa kraka, žalosna mi majka.”

Riječ “rugo”, je u ovoj pjesmi u smislu “sra-mota” ili “ruglo”.

Vrijedilo bi detaljnije istražiti dali su nave-deni stihovi sa ovim erotskim motivom, koji su zabilježeni još za vrijeme turske uprave, na neki način vezani za Gračanicu. Naime, mo-žda su oni samo starija varijanta stihova grača-ničke pjesme “Urodile sitne trninice” ili su to pak stihovi jednog vrlo starogpjesničkog mo-tiva karakterističnog za šire prostore Bosne i Hercegovine, a koji su u narodnoj tradiciji, eto, sačuvani u našoj gračaničkoj pjesmi.16

O velikoj starosti ovakvog motiva, odno-sno vrlo sličnog, koji je naročito karakteristi-čan u narodnoj romansi, iz kojeg izbija suptil-na šala i dosjetka, sa propratnim lascivnim ele-mentima, nestašlukom i smionošću, govori i sljedeći primjer. U čuvenom “Erlangenskom rukopisu”, najstarijem zborniku narodnih pje-sama ovog dijela Balkana, koji je nastao poče-tkom XVIII stoljeća, među pjesmama koje su porijeklom iz bošnjačko-muslimanske sredine Bosne i Hercegovine, pod rednim brojem 184 se nalazi kratka romansa sa nazivom “Ustažur-

ba u dvoru Kopčića”. U toj pjesmi, koja je ka-snije zapisana i pod nazivom “Što se čuje u Ko-pčića dvoru”, navedeni se motiv pojavljuje u sljedećem obliku:

“Poginule gaće Ajkunine!Da su gaće kakono su gaće,ne bi jadna Ajka ni žalila,već su gaće čudnovata veza.”

Malo dalje, janičarski aga, optužen da je ukrao gaće se žali i brani ovim riječima:

“Nisam, Ajko, ni vidio gaća,tako mene ne ujeli vuci,kojeno si po gaćama vezla!”17

U najnovije vrijeme je Ahmet Kasumović u široj okolini Srebrenika i Gračanice zabilje-žio narodnu lirsku pjesmu sa sličnim moti-vom, koji imamo u pjesmi “Urodile sitne trni-nice”. Radi se pjesmi “Procvjetale plave ljubi-čice”, a glasi:18

“Procvjetale plave ljubičice,dolje-gore oko Gračanice.Njih su brale dvije sestrice,jedna Mina a druga Fatima.Cvijeće brale, o svemu pričale:Bona Mino, sestro moja mila, u Ibru sam se ja zaljubila,zaljubila i srce mu dala!Al’ me nana drugom obećala,u nedilju svatovi će doći,pa ja moram za nedraga poći.Mila sestro, neću poći njemu, ili Ibri il’u crnu zemlju!”

U ovoj pjesmi imamo jedan čest motiv u narodnoj pjesmi o mješanju starijih u ljubav mladih, vrlo često sa tragičnim završetkom. Takođe se primjećuje i gubljenje tradicional-nog načina izražavanja u pjesmi.

Gračanicu voda oplavilaNavedena stara narodna pjesma, odnosno

sevdalinka spominje više lokaliteta u samom gradu Gračanici, a takođe i njenoj okolini. Po-red spominjanja lokaliteta ova pjesma je i po svom motivu “Mejre na tabutu”, koji se često javlja u poetskoj usmenoj tradiciji Gračanlija, upravo najkarakterističnija gračanička naro-dna pjesma. Ali i pored toga, danas je pjesma

RIJEÈ

67

“Gračanicu voda oplavila”, malo poznata.Ova je pjesma u narodu poznata u dvije

prilično različite varijante ali su i one zapamće-ne neujednačeno. Iako je jedna varijanta prvi put objavljena 1970. godine a druga 1994. go-dine, do sada su nekoliko puta ponovo obja-vljene u reprezentativnim zbirkama i izborima narodnih pjesama i sevdalinki Bošnjaka u Bo-sni i Hercegovini.

Prva varijanta pjesme:Ovu varijantu pjesme pod nazivom “Gra-

čanicu voda zaplavila”, objavio je Alija Name-tak, 1970. godine, i glasi:19

“Gračanicu voda zaplavilai gračanske nove mezarove,mrtvu Mejru na br’jeg izbacila.Tu su bila djeca čobančadi,mrtvu Mejru djeca zapitkuju:“Hodi, Mejro, da mi užinamo.”Mrtva Mejra govorit’ ne more,već za Mejru zemlja progovara:“Užinajte, djeco čobančadi,ja ne mogu s vama užinati.Jeste l’ blizu šeher-Gračanice,a i one moje dainice,dainice Hasanaginice?Selam ćete mojoj dainici,neka baci đerđef i iglicu,a nek uzme tespih i kožicu!Muško joj je čedo pod pojasom,umrijeće čedo rađajući.”

Ovu pjesmu u cjelosti prenosi i Enes Ku-jundžić, u svom izboru narodnih pjesama, pod rednim brojem 161., u poglavlju o baladama.20

Da je ova varijanta pjesme “Gračanicu voda zaplavila”, bila u prošlosti, pa i danas, do-bro poznata i izvan bliže okoline Gračanice, govori i sljedeći podatak. U okolini Kalesije, su nedavno zabilježeni sljedeći stihovi navedene pjesme:

“Gračanicu voda zaplavilai njihove nove mezarove. Ponijela Mejru na tabutu,kak’e su joj i noge i ruke,k’o da su joj sinoć oknivene, kak’e su joj guste pletenice,

k’o da su joj sinoć ispletene.”Zabilježio ju je Samir Halilović, pri etnolo-

škim istraživanjima u selu Zukići, kod Kalesije, tokom 1996. i 1997. godine.21

Pjesma “Gračanicu voda zaplavila” se si-gurno je, pjevala u gračaničkim mahalama sve do drugog svjetskog rata. Toga se sjeća i Aza Čajić (1926), rođeno Muftić. Po njenim riječi-ma u mahali Gojsalići (dio današnjih Drafni-ća) je često ovu pjesmu pjevala Zumra Čajić22. Od nje je čula da se ta pjesma prenosila u Gra-čanici sa koljena na koljeno, još iz starih vre-mena. Aza je upamtila jedan dio pjesme koju je pjevala Zumra, i ona glasi:

“Gračanicu voda oplavila,i njihove nove mezarove.Otvore se džehenemska vrata,otud’ ide naša mila majka,da otkine kalem od jabuke,da rastavi momka od djevojke.”

Druga varijanta pjesme:Druga varijanta ove pjesme je prvi puta za-


68

pisana početkom drugog svjetskog rata. Zapi-sana je prilično daleko od Gračanice, tj. u Ko-zarcu, gdje je krajem 1941. i početkom 1942. godine kao učitelj radio Muhamed Mašić23 iz Gračanice. Tada je u Kozarcu živio i nekada-šnji Gračanlija Ramo Kakeš.24

Zanimljivo je kako je Mašić upoznao Kake-ša.U svojim memoarima on piše: “Ramu sam otkrio posve slučajno kroz lekcije iz geografije u kojima sam, od prvog dana radau školi, pra-ktikovao da uz imena gradova, rijeka i planina, spomenem narodne pjesme koje o njima govo-re, kako bi ih đaci lakše upamtili. Jednom pro-vjeravajući njihovo znanje o pojedinim kraje-vima i mjestima Bosne, upitah: znate li još koju pjesmu sa imenom nekog našeg grada, a jedan učenik podiže ruku i reče da znade pjesmu o Gračanici i smjesta je izrecitira:

“Gračanicu voda poplavilai bijelo groblje gračaničko,odnijela je Mejru na tabutu,u Mejre se ništa ne viđaše,sam’ se vide sitne pletenice.”

Naravno, odmah po završetku nastave, uče-nik me poveo svome komšiji Rami Kakešu na upoznavanje. Ramo je kao poštanski službenik dočekao penzionisanje u Kozarcu i tu se odo-maćio, sa ženom..., bez djece.Od tada smo če-sto razmjenjivali posjete (Mašić i njegova žena, p. a.) s njima kao sumještanima u tuđini.”25

Ramo Kakeš je na Lipi dugo živio sa maj-kom Hamšom, rođenom davne 1844. godine, od koje je mogao čuti stare gračaničke pjesme, pa i ovu, jer je poznato da su najbolji čuvari i prenosioci sevdalinki upravo žene.

Ovakvu varijantu pjesme, sa pet stihova je zapisao i Kemal Osmanbegović oko 1970. go-dine.26

U neštodužem obliku narodnu pjesmu “Gračanicu voda oplavila”, kazivao je Husein Šabić pomenute, 1987. godine, i ona glasi:

“Sinu munja iznad Orahov’ce, zagrmilo oko Gračanice,kiša pada viš’ Sokola Grada.Gračanicu voda oplavilai bijelo groblje gračaničko,

odnijela je Mejru na tabutu,iznijela je Šeničkom bunaru.U Mejre se ništa ne viđaše,sam’ se vide sitne pletenice.”

Kod sve tri verzije ove varijante, razlikuju se riječi: “poplavila”, kod Kakeša i Mašića, “za-plavila”, kod Osmanbegovića i “oplavila”, kod Šabića. Takođe, Šabićeva verzija ima četiri sti-ha više od ostale dvije jer se u njoj pojavljuju sasvim nova prva tri i sedmi stih.

Treća verzija pjesme “Gračanicu voda opla-vila”, kako vidimo se karakteriše spominjem više lokaliteta u Gračanici i okolini. Takođe se u narodu može čuti još jedan stih, koji dolazi negdje na početku pjesme i glasi:

“Grom je puk’o nad Monj planinom.”I ova pjesmase pjevala među žiteljima Gra-

čanice. Kako jeautoru rada 1993. godine pri-čao Hilmija Ahmetagić,27 zadnji puta je ovu pjesmu pjevao zajedno sa Huseinom Šabićem, kao mlad momak, negdje za vrijeme drugog svjetskog rata. 28

Upravo ovakvu verziju pjesme “Grača-nicu voda oplavila”, kakvu je govorio Šabić 1987. godine a koja je objavljena 1994. godi-ne,29 imamo ponovo objavljenu u dvije zbirke bosanskohercegovačkih sevdalinki, izdatih iza zadnjeg rata.

Jedna je Vehida Gunića, koja govori o se-vdalinkama u kojima se opisuju naši gradovi.30 Da bi se ispoštovao deseterački stih ovdje su u šestom i sedmom stihu navedene pjesme umje-sto riječi “odnijela” i “iznijela”, riječi “odn’jela” i “izn’jela”.A druga je Muhameda Žere, koji je je uz tekst pjesme “Gračanicu voda oplavila”, dao i notni zapis napjeva.31

Jednu vrlo sličnu narodnu pjesmu je 1995. godine objavio Munib Maglajlić.32 Pjesma je sljedeća:

“Zagrmilo iznad Visokoga,munja meće iznad Sarajeva,kiša pada iznad Gračanice,Gračanicu voda zaplavila,gračaničko greblje odnijela,mrtvu Mejru na greb izbacila,pa je ondik voda ostavila.

RIJEÈ

69

To je čula majka Mejrušina,pa dolazi majka Mejrušina,pa okreće milu kćercu svoju.Ljuto majka cvili i nabraja:“O Mejrušo, mila kćeri moja,gdje je tebe voda izbacila!Kako će te majka preboljeti!Kakve su ti ruse pletenice,ko da si ih jutros saplitala;kakvo ti je lice prebijelo,ko da si ga jutros umivala;kakva ti je behaz anterija,ko da ti je jutros donešena!Ja da ti je, Mejro, pogledati,kako cvili tvoja mila majka,nikad tebe preboljet ne more!”

Ovdje prepoznajemo niz istih motiva kao u prethodno navedenim verzijama gračaničke pjesme. Tu je opis velike poplave, kada je po-slije grmljavine i munja, kiša pala i Gračanicu voda zaplavila i greblje gračaničko. Zatim, mo-tiv mrtve Mejre koju je poplava izbacila iz gre-ba. Takođe i motivi Mejrine mile majke i opis mrtve Mejre (pletenica). Sve ovo ukazuje da se radi o istoj pjesmi koja je u više oblika zabilje-žena a vezana je za Gračanicu.

Jedina razlika je u nabrajanju nekih lokali-teta (Visoko, Sarajevo), ali to je vjerovatno po-sledica pokušaja prenošenja radnje u istoime-no selo Gračanicu kod Visokog. Teško je obja-sniti mogućnost da je ova pjesma mogla nastati u selu po imenu Gračanica, kod Visokog, koji nema nikakvu urbanu tradiciju iz turskog pe-rioda, za razliku od starog grada i čaršije Gra-čanice u Posavini.

Pogotovo što u Gračanici i danas živi tra-dicija u narodu , da je pjesma “Gračanicu voda oplavila”, vezana za konkretni događaj iz njene prošlosti, kada je neka velika poplava rijeke So-koluše, iznijela mrtvu djevojku Mejru iz meza-ra u koji je prethodnog dana bila ukopana. Ta Mejra je vjerovatno bila vrlo poznata djevojka tog vremena u Gračanici, pa je zauvjek ostala u narodnoj pjesmi. Čak stare Gračanlije govore i o mjestu groblja gdje je nekada bio mezar dje-vojke Mejre iz pjesme.33

U ovoj zadnjoj pjesmi vidimo i spajanje više motiva a koje u ranijim pjesmama imamo zabilježene odvojeno, što upućuje na jedin-stveno porijeklo svih motiva.

Bilo bi vrlo zanimljivo pokušati rekonstru-kciju mogućeg izgleda izvorne pjesme “Grača-nicu voda oplavila”, ili “Mejre na tabutu” i nje-nog općeg oblika, na osnovu brojnih fragme-nata i motiva koji su sačuvani u narodu i do danas zabilježeni.

Patke lole đi ste zimovalePjesmu je takođe svojevremeno kazivao

Ramo Kakeš a zabilježili su je Muhamed Mašić i Kemal Osmanbegović. Ona glasi:

“Patke lole đi ste zimovale?Na grančici prina Gračanici,na jabuci prina Bajnoj Luci, na orahu prina Biogradu.Na vrh bora, viš’ Mujina dvora.”

Ovdje je interesantno nekoliko jezičkih de-talja. Tri puta se pojavljuje riječ “prina”, umje-sto “prima” ili “prema”. Riječ “đi” je vjerovatno u starije vrijeme bila “gdje”. Naziv “Biograd” je stari naziv za Beograd, jer se on tako zvao u tursko doba, dok su u njemu živjeli Bošnjaci (otuda i prezimena Biogradlija i Biogradlić).


70

U varijanti koju je zabilježio Mašić u pr-vom stihu ove pjesme umjesto riječi “lole”, sto-ji riječ “lale”.34

Da navedena pjesma pripada korpusu bo-šnjačko-muslimanske narodne pjesme Bosne i Hercegovine govori i sljedeći podatak. Časopis Gajret je 1929. godine objavio narodnu pjesmu pod nazivom “Zakukale dvije kukavice”, gdje se pojavljuje jedan potpuno isti stih, i to:

“na jabuci prema Banja Luci”Jednu vrlo sličnu pjesmu prethodnoj, autor

ovog rada je čuo 1995. godine u Gračanici od velikog poznavaoca i interpretatora naše naro-dne pjesme Hašima Muharemovića iz Srebre-nika. On je tada ovu pjesmu pjevao uz vlasti-tu pratnju sazom, na starinski način, kako on inače, pjeva i druge pjesme. Prema njegovim riječima: “pjesmu je čuo a kajdu sam dao”. Pje-sma glasi:

“Poranile sprečanke djevojke,poranile zoru prevarile,brale ruže pjesmu zapjevale.‘Tice male gdje ste zimovale:Na bukviću prema Tupkoviću,u šljiviku prema Đurđeviku, na grančici prema Gračanici,na javoru prema vašem dvoru.”

Navedene stihove Muharemovićbi obično završavao još jednim stihom, i to:

“Tu smo male zimu zimovale” , ili“Eto gdje smo male zimovale”.

I pored nekih sličnih motiva u ovoj pje-smi, analizom lokaliteta koji se u njoj pojavlju-ju, vidimo da se ona odnosi na područje Gor-nje Spreče, tj. okolinu Živinica i naselja: Đur-đevik, Tupkoviće i Gračanicu. Rimovanje riječi “grančica”, je ovdje iskorišteno za selo Gračani-cu, kod Živinica.

Djevojke su rešediju pekleOvu pjesmu je kazivao Salko Sijerčić iz Tu-

zle koji je jedno vrijeme živio u Gornjim Mo-ranjcima a kasnije u Zenici. Od njega je pje-smu zapisao Kemal Osmanbegović iz Grača-nice a takođe ju je zapisao i Muhamed Mašić. Tekst glasi:

“Djevojke su rešediju pekle,

jedne peku a druge potiču.Među sobom tiho besjedile;haj’te druge da se rasipamo,koja Gradu, koja Gračanici,koja vojnu, koja b’jelu dvoru.A ja jadna, ni vojna, ni dvora,bili dvori pa se oborili, bio dragi pa se oženio.”

U ovoj pjesmi riječi “vojnu” i “vojna”, za-pravo znače “momku” i “momka”. Vjerovatno se momak neke od djevojaka iz pjesme nalazio na vojni u nekoj dalekoj zemlji, jer je poznato da su Bošnjaci za vrijeme turske uprave išli na daleka ratišta i tamo dugo vremena izbivali.

Pjesma govori o narodnom običaju pra-vljenja rešedije, tj. jedne vrste halve koja se ra-sipa a pravi se od nišeste i masla.

Rešediju su pekle i tri djevojke u sljedećim stihovima jedne narodne pjesme:

“Tri djevojke pekle rešediju,Mara peče, a Hana potječe,...”35

Gračanice rana večericeOvu staru narodnu pjesmu u kojoj se spo-

minje Gračanica je kazivala Beghanuma Ha-lilbegović, rođena 1913. godine. Ona potiče iz stare gračaničke familije Prohića, kći je Abdage Prohića (1872-1939) i Esme Mujezinović, ro-dom iz Tuzle a unuka Mujage Prohića ( 1840-1905). Pjesmu je od Beghanume zabilježio i objavio njen sin Nihad Halilbegović i glasi:36

“Gračanice rana večerice,u tebi sam rano večerala,pirinč čorbe iz srebrene ćase,has baklave, janje na tabaku.”

Izgleda da je ova pjesma imala i nastavak ali on nije do sada zabilježen. Zanimljivo je da se u pjesmi spominju neka tradicionalna jela sa “bolje” trpeze.

Gračanico, alaj si u doliU tradiciji stanovništva Gračanice je vje-

rovatno očuvano još starih narodnih pjesama koje govore o njoj ali su gotovo zaboravljene i nezapisane. Ovaj put spominjemo jednu ta-kvu staru narodnu pjesmu o Gračanici. Vjero-vatno je davno neki Gračanlija pri odlasku na vojnu u neku daleku zemlju, spjevao sljedeće

RIJEÈ

71

stihove:“Gračanico, alaj si u doli,za tobom me moje srce boli.Gračanico i studena vodo,žao mi je što iz tebe odo’.”

Ostale pjesmeU Gračanici i okolnim naseljima je od sta-

novništva zabilježeno i drugih narodnih pjesa-ma razne tematike.

Narodnu pjesmu “Uzvijuša” je takođe ka-zivala Beghanuma Halilbegović, rođeno Pro-hić.37 Navedena pjesma glasi:

“Oj djevojko uzvijušo,što uzvijaš obrvamai crnijem očima.Ja sam momak neoženjen, ja ću tebe dušo iskat.Ne išći me, ne daju me,u men’ ima devet braće,još toliko amidžića,kad opašu vitke sabljei uzjašu vrane konje,ne smiješ ih putem srestia kamoli pogledati.Ja sam njiha putem sreoi meni se ukloniše,meni tebe pokloniše.”

Sličan motiv ima u pjesmi “Pošetala Bak’re-vića Ćaza”, i glasi.

“Selam-alejć, Bak’revića Ćazo!Isko bih te, al te dati neće!Ne išti me, sama ću ti poći!”38

Kad ja pođo’ u carevu vojsku, je: “Jedna od starijih, pomalo i zaboravljenih svadbenih pjesama...”39. Ova pjesma glasi:

“Kad ja pođo’ u carevu vojsku,ja posadi’ trešnju na Iglištu,a iskopa’ bunar u avliji,zabilježi’ dragu u bešici.Kad se vrati’ sa careva vojske, trešnja, višnja u kitu rodila,bunar voda u avliji huči,moja draga u musafu uči.”

Narodna tradicija pamti još lijepih pjesa-ma, kao što je “Prođe momče kroz selo”, koju je prije dvadesetak godina kazivao Nail Jahić iz

Prijekog Brda:“Prođe momče kroz selo,nakrivio fesić na čelo.Ugleda ga Ajka sa čardaka40

pa momčetu veli: u kuću mi seli.Momče hoće večeru.Moje ti usne večera,a bijele grudi postelja.”41

Gračanica je opjevana i u novim narodnim pjesmama u zadnjih nekoliko decenija. Radi se o profesionalno snimljenim na nosače zvu-ka autorskim pjesmama pisanim u duhu naro-dne sevdalinke, izvorneili novokomponavane muzike od različitih tekstopisaca i interpreta-tora.42

Pjesme o drugim gradovimaU Gračanici i okolini su zabilježene i pje-

sme koje govore o nekim drugim starim bo-sanskim gradovima i mjestima.

Tako narodna tradicija poznaje i pjesmu “Sa Gradačca bijele kule”, koja govori o Gra-dačcu i čuvenom Zmaju od Bosne, tj. Husein kapetanu Gradaščeviću.

Takođe narodna pjesma koja je očuvana u okolini Gračanice zna i za Doboj u pjesmi “Kraj Doboja studena vodica”.43 Pjesma glasi:

“Kraj Doboja studena vodica,kod nje sjedi Ajka udovica.Ja, kakva je, majko u pojasu-struk momački; pogled djevojački!struk joj valja Šama44 i Perzije,obrvice šeher Sarajeva,crne oči bijela Stambola!”

Narodna pjesma spominje i obližnji stari srednjovjekovni grad a kasniju tursku tvrđavu Sokol, koju narod naziva Gradina. Ovu pjesmu je od kazivača u Sokolu zabilježio Salih Kule-nović prilikom etnoloških istraživanja (1972-1974. godine) i glasi:

“...da nije više Gračanice Sklopai Gradine i u njemu Dizdar Hasan-agei njegovog Krnje topa, lahko bi bilodo Gradačca doći...”45

Često se u narodnoj pjesmi a naročito se-


72

vdalinci mogu pronaći i konkretni historijski događaji i ličnosti.

Takva jedna historijska ličnost se može pronaći i u ovoj pjesmi. Dizdar Hasan-aga iz ove pjesme je ustvari Dizdar Hasan-aga koji se spominje oko 1716. godine kao zapovjednik tvrđave Sokol.46 On je u narodnoj tradiciji So-kola poznat kao Mali Hasan-aga, čiji potomci i danas žive u Sokolu.

ZaključakNa kraju ovog razmatranja na temu Grača-

nica u starim narodnim pjesmama a osobito u sevdalinkama, možemo reći da i pored toga što je u nauci već uočeno da je širi gračanički kraj bogat usmenim narodnim stvaralaštvom, pa i raznim narodnim pjesmama, a što ovo istra-živanje u potpunosti potvrđuje, ipak ono nije u dovoljnoj mjeri još uvijek istraženo i pozna-to javnosti.

Pjesme o Gračanici su i danas u narodnoj tradiciji poznate, ne samo u Gračanici i bližoj okolini, već kaliko je autoru ovog rada poznato i okolini Kalesije, Gornjoj Tuzli, Puračiću.

Iz navedenih narodnih pjesama o Gračani-ci i okolini neophodno je izvršiti još detaljni-ja istraživanja, osobito historijska, književna i jezička, kako bi se i na taj način što bolje upo-znalisa kulturom i baštinom ovog dijela, pa i cijele Bosne i Hercegovine.

Jako bi zanimljivo bilo istražiti brojne pje-sničke i folklorne motive koji se pojavljuju u zabilježenim gračaničkim narodnim pjesma-ma, kako one koji su karakteristični za šire bo-sanske prostore, tako i one koji su čisto lokal-nog porijekla. Naročito se to odnosi na pozna-ti motiv bosanskohercegovačke baštine, “Mej-re na tabutu”, koji se tako često javlja u naro-dnim pjesmama. U Gračanici se među žitelji-ma može čuti da bi taj motiv mogao biti upra-vo porijeklom iz nje.47

Radi uporedbe donosimo najčešći oblik tog motiva u bosansko-hercegovačkim sevda-linkama, koji se javlja u pjesmi “Došla voda od br’jega do br’jega”:

“Došla voda od br’jega do br’jega,

pronijela Mejru na tabutu.“Hajde, Mejro, s nama večerati!”“Večerajte mene ne čekajte!Mene čeka gotova večera,u džennetu među hurijama.Poručite mojoj staroj majcineka klanja pet vakat-namaza.Neka posti mjesec Ramazana,neka Mejri namjeni kurbana.””48

Takođe se uočava, gotovo redavna pojava, da su narodne pjesme o Gračanici, ispjevane u desetercu.

I na kraju ovog rada o Gračanici i naro-dnim pjesmama o njoj, da kažemo riječi po-znatog pisca Ćamila Sijarića. On, kada govo-ri o Gračanici, između ostalog piše i sljedeće: ”Tek jedno je iznad svega kad se pod okom ima Gračanica – a to je njeno gostoprimstvo, njene širom otvorene kapije: dođite, uđite – ima se gdje.

A kad se to čuje iz jednog grada , onda se tamo i dolazi: da se čovjek sretne sa čovjekom, da riječ čuje, da grad vidi. A danas se ovdje vidi i dobar rod – i sasvim je, gore u brijegu, valj-da kod stada, bila u skladu pjesma neke čoba-nice: “Rod rodile trnjinice oko grada Grača-nice”.49

Napomene1 Munib Maglajlić, “Od zbilje do pjesme-ogledi

o usmenom pjesništvu”, Glas, Banjaluka, 1983., str. 40.

2 Salih Kulenović, “Gračanica i okolina-antropo-geografske i etnološke odlike”, Tuzla, 1991., str. 237.

3 Salih Kulenović, “Bošnjačke narodne pjesme Gračanice i okoline”, Članci i građa za kultur-nu historiju Istočne Bosne, Muzej Istočne Bo-sne, knjiga 17, Tuzla, 2002., str. 107.

4 Salih Kulenović, isto, str. 113.5 Salih Kulenović, “Gračanica ....”, str. 242-243.6 Munib Maglajlić, “Od zbilje...”, str. 67.7 Činjenica da je Gračanica u narodnoj pjesmi

bila poznata i izvan Bosne (jer Vuk nikada nije bio u Bosni, pa je ovu pjesmu moga čuti u Srbi-ji) i činjenica da je prvo izdanje ovog Rječnika bilo 1818. godine, govore da je navedena naro-

RIJEÈ

73

dna pjesma o Gračanici bila nadaleko poznata prije gotovo dva stoljeća.

8 Tradicija epske narodne pjesme u Gračanici i okolini, koja je postojala u prošlosti, kao i pro-blematika njenog prikupljanja zahtjeva posebno istraživanje.

9 Tada je po prvi putobjavljeno i prezentovano ši-roj čitalačkoj i naučnoj javnosti 5 starih pjesa-ma o Gračanici: Rusmir Djedović, “Gračanicu voda oplavila”, Biljeg vremena, broj 11, Gačani-ca,mart 1994., str. 16. Zapravo, taj rad je dora-đen i dopunjen za ovu priliku. Krajem 2004. go-dine “Gračaničke novine” su prenijele navedene pjesme iz “Biljega vremena”, i objavile ih u neko-liko nastavaka.

10 Radi se o divljem plodu grma trnine, sitnom, plavo – crne boje i opora okusa. Nekada je trni-na bila prilično raširena po brdima oko Grača-nice.

11 Husein Šabić (1918-oko 1997), sin Hadži Sali-ha (1863-1946), je bio dobar poznavalac pro-šlosti Gračanice i dobar kazivač. Potiče iz jedne od starijih gračaničkih familija, Šabića. Autoru ovog rada je 14. 1. 1987. godine između ostalog kazivao i dvije stare gračaničke pjesme, “Urodi-le sitne trninice” i “Gračanicu voda oplavila”.

12 O “izvornoj narodnoj muzici”, karakterističnoj za sjeveroistočnu Bosnu, naročito potez: Kale-sija-Gračanica-Derventa, je vrlo malo pisano u literaturi. Odlikuje se vrlo specifičnim pjeva-njem, obično sa dva glasa ipratnjom violinama. Jako je popularna u seoskim sredinama navede-nog dijela Bosne i svoje “zlatno vrijeme” je ima-la sedamdesetih i osamdesetih godina XX sto-ljeća.

13 I danas se stara narodna pjesma o Gračanici “Urodile sitne trninice”, može često čuti na na-rodnim proslavama u sjeveroistočnoj Bosni.Po-znat je npr. pjevač Izudin zv. Ćemanista iz Br-čkog, koji ju je pjevao uz violinu (ćemane). Da-nas je često pjeva izvorna grupa “Bojići” iz Ba-novića.

14 Prije zadnjeg rata ovaj rukopis je bio zaveden pod brojem 1521.

15 Dr. Abdurahman Nametak, “Hrestomatija bo-sanske alhamijado književnosti”, Svjetlost, Sara-jevo, 1981., str. 52.

16 U prilog tome ide i nazivpjesme sačuvane u u jednom rukopisu alhamijado književnosti iz

XIX stoljeća a koji je vjerovatno nastao u okolini Gradačca. Pjesma se zove “Urodila ranka kru-ška” a njen zapisivač bi mogao biti Ibrahim sin Huseina Gradaščali Hadžidervišević, vlasnik pomenutog rukopisa. Alija Nametak, “Nov pri-log bosanskoj alhamiado literaturi”, Prilozi za orijentalnu filologiju (POF), XII-XIII, 1962-63. Sarajevo, 1965., str. 237-247. Inače, česta je riječ “urodila” u narodnim pjesmama (npr. “Urodila b’jelica šenica”, “Urodile sitne ljelje”, “Lijepo ti je javor urodio”, “Rod rodila višnjičica”,..).

17 Sait Orahovac, “Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine”, Svjetlost, 1968., str. 126.

18 Ahmet Kasumović, “Bošnjačke narodne pjesme Srebrenika i okoline”, 2000,str. 43.

19 Alija Nametak, “Od bešike do motike”, vlastita naknada, Sarajevo, 1970., str. 166-191.

20 Enes Kujundžić, “Narodna književnost Bošnja-ka”, Dom štampe, Zenica, 2001., str. 165.

21 Samir Halilović, Diplomski rad na odsjeku hi-storije i geografije, Filozofskog fakulteta u Tuzli, odbranjen 1997. godine, pod nazivom ”Etnolo-ška razmatranja stanovništva u Zukićima”, ru-kopis. On navodi da ovu pjesmu poznaje na-rodna tradicija i u selu Hrasno, između Gornje Tuzle i Kalesije.

22 Zumra rođeno Agić(1870-1945), je bila udata za Ibrahima Čajića a kći je Bećirbega Agića.

23 Muhamed Seid Mašić (1913-1978), sin muderi-za Smail ef.. Svestrani pisac i naučnik. Pjesnik, prevodilac, publicist,historičar, tarihopisac, epi-grafičar. Objavio dosta pretežno vjerskih pjesa-ma. Iz njegove pisane ostavštine objavljeno više djela razne tematike.

24 Izgleda da je Ramo Kakeš, zvan Huskić, bio do-bar poznavalac starih gračaničkih pjesama, pa ih je Mašić uspio od njega nekoliko zabilježiti. Ramo je sin Muje Kakeša, rođen 1887. godine u Gračanici u jednoj od starih gračaničkih fami-lija. Do tridesetih godina XX stoljeća je živio u mahali Lipa. Pošto je bio po zanimanju poštar, nekoliko godina pred drugi svjetski rat zbog službe seli u Prnjavor, a rat ga zatiče kao penzi-onera u Kozarcu.

25 Muhamed Seid Mašić, “Memoari”, neobjavljeni rukopis.

26 Kemal Osmanbegović, sin Abdulaha, rođen je 1923. godine.


74

27 Hilmija Ahmetagić (1919-oko 1997), sin Ome-ra, je bio dobar poznavalac prošlosti Gračanice a živio je u staroj gračaničkoj mahali Gojsalići, koja danas pripada Drafnićima.

28 Interpretacija stare narodne pjesme “Gračani-cu voda oplavila”se u Gračanici posle duže vre-mena mogla čuti u ljeto 2003. godine, na tera-si Osman kapetanove medrese. Pjesmu je izve-la poznata interpretatorka bosanskih sevdalin-ki Zekija Suman rođ. Mehuruć, kojaživi i radi u Tuzli a porijeklom je iz Gračanice (prema melo-diji pjesme koju je dao M. Žero 1995. godine).

29 Rusmr Djedović, “Gračanicu voda oplavila”...30 Vehid Gunić, “Sevdalinke o gradovima”, Bo-

šnjak, Bihać, 1997., str. 142. Pošto je autor pje-smu “Gračanicu voda oplavila”, u knjigu uba-cio pred samo njeno štampanje, navodi da je pri tome imao problema oko memorije kompjute-ra.

31 Muhamed Žero, “Sevdah Bošnjaka”, Sarajevo, 1995., str. 88. Radi melodije je ubacio i riječi “haj” i “aman”.

32 Munib Maglajlić, “Usmena balada Bošnjaka”, Srajevo, 1995.Istu pjesmu je ponovo objavio u: “Antologoja bošnjačke usmene lirike”, Alef, Sa-rajevo, 1997., str. 190 (pod balade).

33 Prema priči Muharema Salihbašića (1932), koju je čuo od svog djeda Mehage Salihbašića (1853-1949) i Avdage Hrustemovića (1887-oko19-65), mezar mlade gračaničke djevojke Mejre je izrovila velika poplava rijeke Sokoluše sutradan od njene dženaze, zatim je odnijela na tabutu i ostavila kod Šeničkog bunara. Odatle je preve-zena kolima i ponovo ukopana u greblju Režići, koje se nalazi na brdu. Zanimljivo je da se pone-kada vrijeme tog događaja pomjera u 1939. go-dinu, jer je tadašnja velika poplava Sokoluše još u sjećanju starijih Gračanlija.

34 Inače, u narodnim pjesmama se pojavljuje riječ “lale”, često u smislu “dragi” ili “drage”.

35 Sait Orahovac, “Sevdalinke...”, str. 138.36 Nihad Halilbegović, “Ali Riza ef. Prohić-život i

djelo”, Sarajevo, 2000. g., str. 28.37 Njen sin Nihad Halilbegović u navedenom dje-

lu, strana 29, između ostalogpiše: “Priznati po-znavalac i doajen sevdalinki Safet Isović tvrdi da je ova sevdalinkastara više od 300 godina.”

38 Sait Orahovac, “Sevdalinke...”, str. 389.39 Salih Kulenović, “Bošnjačke...”, str. 110.40 U narodnim pjesmama Bosne i Hercegovine se

često spominje “Ajka sa čardaka”.41 Salih Kulenović, “Gračanica...”, str. 243.42 Koliko je autoru ovog rada poznato, radi se o

sljedećim autorskim pjesmama u narodnom duhu, koje često čujemo na raznim medijima. Još 1970. godine je “Grupa iz Čekanića”snimila na gramofonskoj ploči pjesmu “Gračanice gra-de moj” u izvornom stilu. Prema riječima člana te grupe Bege Mujakovića, sada iz Srebrenika, tekst te pjesme je napisao Šaban Živić, a napjev je dala navedena grupa. Odmah iza zadnjeg rata poznati pjevač narodnih pjesama iz Gračanice, Ibrahim Jukan- Baraba je snimio pjesmu “Pje-sma o Gračanici”, na tekst Enise Korić rođ. Đu-lić a melodiju sandžačke pjesme “Kad pogledam sa bedema”. Oko 2002. godine je pjesmu “Gra-čanka” snimio pjevač Nihad Omerdić-Mrki, 2003. godine vokalni ansambl “Arabeske” pje-smu “Gračanicu brda opasala” na tekst Amira Mašića sina Muhameda Mašića a 2004. godi-ne “Pjesmu o Gračanici” i Zihnija Smailbašić na tekst Safeta Begovića- Hadžije.

43 Salih Kulenović, “Bošnjačke...”, str. 113-117.44 Šam, ar.-Sirija, Damask. 45 Salih Kulenović, “Etnografska istraživanja u selu

Sokolu kod Gračanice”, Članci i građa za kul-turnu historiju Istočne Bosne, knjiga XI, Mu-zej Istočne Bosne, 1975., str. 87-109. Ovaj rad je objavljen i u Gračaničkom Glasniku-časopisu za kulturnu historiju, broj 11, maj, 2001., str. 27-47.

46 Hamdija Kreševljaković, “Stari bosanski grado-vi”, Izabrana djela II, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991., str. 409.

47 Prema kazivanju Hašima Muharemovića pje-sma o “Mejri na tabutu” je zabilježena oko 1972. godine u Maoči kod Brčkog, i to od pjevača i svirača na zurlama, tradicionalnom narodnom instrumentu ovog dijela Bosne. Samo, kod njih se radi o “Fati na tabutu”.

48 Muhamed Žero, “Sevdah.... “, str. 62.49 Ćamil Sijarić, “Herceg – Bosno i tvoji gradovi”,

Svjetlost, Sarajevo, 1986., str. 100.

RIJEÈ

75

Kemal Bašić

PISANA RIJEČ IBRAHIM EF. MEHINAGIĆA IZ GRAČANICE

UvodZnačajan broj ljudi daju svoj doprinos u ra-

znim oblastima ljudskog djelovanja i to čine sa dosta uspjeha. Jedan od njih je sigurno i Ibra-him Mehinagić, koji je imao zavidnu i uspješnu karijeru, ali je i u oblasti pisane riječi dao svoj veliki doprinos. Kao dobar poznavalac turskog jezika, preveo je nekoliko veoma značajnih ra-dova sa tog jezika, ali je uradio i znatan broj originalnih. Bila je to sigurno veoma odgovor-na i sistematična osoba što se vidi kako iz po-slova koje je obavljao, tako i iz njegovih pisa-nih radova.

ŽivotIbrahim Mehinagić je rođen u 11. 3. 1894.

godine. Sin je Arif Hikmet-efendije, šerijat-skog sudije. Tri razreda mektebi ibtidaije za-vršio je u Čajniču pred tadašnjim profesorom i upraviteljem Mehmed Fevzi-efendijom Ša-bićem. Osnovnu školu je završio u Gračanici, a zatim je počeo učiti hifz (Kur’an napamet) pred profesorom Osman- kapetanove medre-se hfz. Mehmedom Teufikom Okićem . Kada je Okić, u međuvremenu, bio izabran za čla-na Ulema-medžlisa i umjesto njega za profe-sora u Osman-kapetanovu medresu došao hfz. Mustafa-efendija Šiljić, Mehinagić je hifz zavr-šio pred njim. Otišao je 1911. godine u Istan-bul radi daljnjeg školovanja. Jutarnja i popo-dnevna predavanja je slušao kod profesora Ku-tahijali (iz Kutahije-grada u R. Turskoj), Abdu-laha Rušdije u Sultan Fatihovoj džamiji, a uz njih je izučavao i svjetovne predmete Fununi džedide.

Otac mu je umro16. aprila 1914. godine.

Prvi svjetski rat ga je zatekao dok je bio na raspustu u Gračanicu. Uslijed ratnih prili-ka nije se više mogao vratiti u Istanbul. Pola-že prijemni ispit i upisuje se u Šerijatsku su-dačku školu u Sarajevu, koju završava školske 1918. - 1919. godine s odličnim uspjehom. Sli-jedeće, 1920. godine, 13. septembra, stupa u službu šerijatskog pripravnika u Zvorniku. U istom svojstvu, 1922. godine, premješten je u Tuzlu, a 1924., na vlastitu molbu u Gračani-cu. Praktični šerijatsko-sudački ispit položio je pred Ulema-medžlisom u Sarajevu s odličnim uspjehom, 1932. godine.

Kao sreski šerijatski sudija službovao je u Gračanici do 1942. godine. Prilikom izbora članova Ulema-medžlisa u Sarajevu, u proljeće 1938. godine, Ibrahim Mehinagić je bio izabran kao kandidat za jednog od četiri člana Ulema-medžlisa. Međutim, Ministarstvo pravde u Be-ogradu nije potvrdilo njegov izbor, već je pre-dnost dalo drugom kandidatu. U junu 1942. godine dodijeljen je na rad Vrhovnom šerijat-skom sudu u Sarajevu, a nakon toga imenovan je za vrhovnog šerijatskog sudiju. U vremenu od 30. 6. 1960., pa do 31. 12. 1964. godine Me-hinagić je bio glavni imam u Doboju. Poče-tkom 1965. godine otišao je u penziju. Umro je u Gračanici 30. 7. 1976. godine.

Aktivnost Ibrahima Mehinagića u organima Islamske zajedniceUz rad u sudu, Mehinagić je redovno bio

član ili prdsjednik vakufskog povjerenstvu u onom mjestu u kojem je službovao. Najduže je radio u Vakufskom povjerenstvu u Gračanici, jer je tu i proveo najviše vremena kao šerijat-ski sudija. Povremeno je i predavao u Osman kapetanovoj medresi u Gračanici. Kao pred-sjednik ili član Vakufskog povjerenstva nasto-jao je da se vakufski poslovi odvijaju u duhu vakufskog šerijatskog prava i postojećih vaku-fnama, nastojeći da se vakufska imovina una-prijedi i samo namjenski troši. U tom svom radu i nastojanju često je nailazio na prepreke i otpor čak i od onih koji su ga, normalno, tre-bali pomagati. To ga, međutim, nije sprečavalo


76

da ostane dosljedan u provođenju svojih prin-cipijelnih stavova.

Na izborima za Vakufsko-mearifski sabor Bosne i Hercegovine, 1937. godine, Mehina-gić je izabran za člana Sabora u bivšem tuzlan-skom okrugu. U radu Vakufskog sabora došla je do punog izražaja njegova principijelnost, dobronamjernost i islamsko prilaženje rješa-vanju vitalnih pitanja u Islamskoj vjerskoj za-jednici. U jednom svom sjećanju Mahmut ef. Traljić je pisao da nikada neće zaboraviti istupe Ibrahima Mehinagića prilikom rušenja Kodže Kemaluddina džamije u Sarajevu i podizanja “Vakufskog nebodera” na njenom mjestu, ra-spravljanja o predloženim nacrtima uredaba o mektebima, okružnim medresama i Gazi Hu-srev-begovoj medresi, kao i postavljanje stal-nog vakufskog direktora u Vakufskoj direkci-ji u Sarajevu, 1940. godine. U prvom slučaju Ibrahim Mehinagić je stajao na stanovištu da

nema valjane hukmi šer’ijje (pra-vne odredbe), koja dopušta da se džamija može porušiti i na njenom mjestu zidati bilo kakva zgrada, a najmanje neboder, koji se vakufu ni u kom slučaju ne isplati. Posebno je ukazivao na historijsku ulogu dža-mije, kao i na to, da džamija i dalje treba ostati na svome mjestu, da se zna, kakvo je Sarajevo nekada bilo i ko ga je i gdje nastanjivao.

Kada su u pitanju bile uredbe o mektebima i medresama Ibrahim Mehinagić je išao od člana do čla-na nacrta, ukazujući na valjanost i prednost pojedinih odredbi, kao i na nedostatak određenih članova, ukazujući, čime to treba ispraviti ili dopuniti. Pri ovim raspravama po-kazalo se da je Mehinagić predavao u medresi i da njegove primjedbe na pojedine propise date iz isku-stva i da nisu samo teoretske. Kada su neki članovi Sabora primijetili, da se u raspravi napreduje previše sporo, Mehinagić je povišenim to-

nom rekao da je ovo jedinstvena prilika, da se detaljno razgovara o prosvjetnim zavodima u Islamskoj zajednici i da tu ne treba gledati ko-liko će se vremena u taj korisni posao utrošiti, jer se pružila jedinstvena prilika, da se done-su norme na duži vremenski period u pogledu vjersko-prosvjetnih ustanova u Islamskoj zaje-dnici i da se unapređuje obuka u njima. Ka-snije je Muhamed Pandža, član tadašnjeg Ule-ma medžlisa i njegov vjersko- prosvjetni refe-rent i predlagač tih uredbi, pričao da je, kako se sjeća, Mahmut Traljić, jedini Mehinagić do kraja ušao u materiju i da su mu njegove pri-mjedbe bile dragocjene kod konačne redakci-je tih uredbi.

Kod pitanja izbora stalnog direktora Vakuf-ske direkcije u Sarajevu 1940. godine, Mehina-gić je zauzeo principijelan stav, da se ni vakuf-ski direktor, kao ni drugi službenici u Islam-skoj vjerskoj zajednici ne mogu birati ni po-

Hafiz Ibrahim ef. Mehinagić

RIJEÈ

77

stavljati bez konkursa, jer se time krše propisi Ustava IVZ, kao i zaključci Šireg savjeta Reis ul uleme iz 1939. godine.

Osim toga, nepravilno je odmah u početku imenovati određenog kandidata, bez načelne rasprave i zaključaka glede ličnosti, koja tre-ba da zauzme položaj direktora Vakufske di-rekcije. Ovakav stav Ibrahima Mehinagića po-držalo je još sedam članova Vakufskog sabo-ra, ali glasom većine izabran je predloženi kan-didat. Radi ovoga i nekoliko drugih slučajeva, Ibrahim Mehinagić i Ibrahim Imširović, tada-šnji šerijatski sudac iz Tuzle, u pismenoj formi otkazuju daljnju suradnju u Vakufsko-mearif-skom saboru. O ovom pitanju oni će objaviti i jedan članak pod naslovom “Izjava gg. Mehi-nagića i Imširovića, članova Vakufskog sabo-ra”. O ovom članku će biti govore više nešto ka-snije.

Kada je Mehmed Handžić kao bibliotekar Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, to-kom 1940. godine, pokrenuo akciju prikuplja-nja orijentalnih rukopisa za ovu biblioteku, pomogao je i Ibrahim Mehinagić.

Njegova i muderisa h. Mustafe ef. Šiljića je zasluga što je ta biblioteka dobila iz Gračani-ce, iz medrese Osman-kapetana značajan broj veoma vrijednih rukopisa. Na temelju tih ru-kopisa, Mehmed Handžić je ustanovio da je u Gračanici postojala javna biblioteka, koju je osnovao Hadži Halil ef., po zanimanju muder-ris, u drugoj polovini osamnaestog stoljeća.

Pisana riječ Ibrahima MehinagićaMehinagić se, i pored mnogobrojnih dru-

gih obaveza, gotovo čitavog života bavio pisa-njem. Ostavio je iza sebe značajan broj obja-vljenih djela, ali nažalost, mnogo više neobja-vljenih rukopisa.

Među njegovim objavljenim radovima značajnije mjesto zauzima rad “Osvrt na život i pisana djela Ali Fehmi-efendije Džabića”, obja-vljen u “Analima Gazi Husrev-begove bibliote-ke”, knjiga II - III, (Sarajevo 1974., str. 81 – 96). Između ostalog, rad je značajan i zbog toga što Mehinagić u njemu donosi recenziju djela

“Husnu sahabe fi šerhi eš’aris sahabe” (Lijepo i ugodno druženje i razgovor u komentaru na pjesme Pejgamberove družine), poznatog mo-starskog muftije, Ali Fehmi Džabića, vođe Po-kreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju musli-mana u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-ugarske, kasnije profesora na poznatom istan-bulskom univerzitetu Dar ul funun. Mehina-gić je u ovom radu donio i originalni tekst re-cenzije na arapskom jeziku. Na početku prevo-da se naglašava da je to recenzija koju je napi-sao hadži Halil-efendija, dersvekil-šejh ul isla-mov zastupnik za vjerskonaučnu nastavu, koji je poznat kao kapacitet i rijetka pojava u histo-riji. Njemu se, po općem sudu, pripisuju vrline uzorita karaktera, koji slovi kao naučni auto-ritet za sve obrazovane ljude iz oblasti arapske književnosti. Drugu recenziju je napisao Mu-hammed Mekki, sin Azuza, istaknuti islamski naučnik, rodom Tunižanin. Treću recenziju je napisao Alusi zade Ahmed Šakir el-Husejni, član Velikog prosvjetnog savjeta u Istanbulu.

Jedan njegov, takođe, veoma značajan rad nosi naslov “Četiri neobjavljena izvora o Ham-zevijama iz sredine 16. vijeka”, objavljen je u “Prilozima za orijentalnu filologiju” XVIII-XIX 1968-69. (Sarajevo, 1973., str. 217 - 266). Radi se, ustvari, o nekoliko priloga u vidu Fra-gmenata iz jednog Ilmihala, Risale Muhame-da Amikoje, Risale Jigit - baši Ahmed-efendije. Riječ je o Hamzevijama i njihovom poznatom vođi koji je pogubljen 6. juna 1573. godine. Tu se nalaze četiri prevedena teksta i to:

1. Ta’rif - i ridžali hamzevijje (Opis pristalica hamzevijskog reda ). Pjesma je zapisana u rukopisnom zborniku, koji se čuva u Vati-kanskoj biblioteci, pod br. Vat. Turco 178. Pjesmu je fotokopirao g. Bazilije Pandžić (Archivum generale O.F.M, Roma);

2. Fragment iz jednog Ilmihala (Osnove vje-ronauke), Mehinagić ga uslovno naziva Il-mihalom;

3. Risala (Poslanica) Muhameda Amikije o islamskoj mistici;

4. Risala (Poslanica) Jigit-baše.Rukopis obje ove risale, bez oznake datu-


78

ma, čuva se u orijentalnoj zbirci u Zagrebu pod br. 1258. Darovao ga je kolekcionar Aleksan-dar Poljanić iz Sarajeva. Rukopis veličine 13,5 X 20 cm ima ukupno 18 stranica. Na prvih 9 stranica donesen je Amikijev, a na preostalim stranicama Jigit bašin tekst. Pismo je talik.

Hamzevije i Hamza Orlović su dugo vre-mena bili tema istraživača u Bosni i Hercego-vini, prvenstveno dr. Muhameda Hadžijahića, na što ukazuje i Mehinagić.

Rad pod naslovom “Slike Božjih poslani-ka i veoma čudne priče o njima”, objavljen je u “Takvimu” za 1973. godinu (Sarajevo 1973., str. 27-36). Mehinagić u fus noti kaže da je pri-če o ovim slikama donio Ejub Sabri-paša, mi-ralaj turske mornarice u svom djelu “Mir’at ul Haremejn” - Ogledalo dvaju Harema, to jest Mekke i Medine i to u prvom svesku od 356. do 368. stranice. Komplet ovog djela na tur-skom jeziku ima 5 svezaka. U članku je Me-hinagić donio četiri priče o ovim slikama. Tri od četiri priče koje Mehinagić navodi vezane su za događaj sa bizantskim vladarom Hera-klijem, dok se jedna priča odnosi na razgovor sa Vrhovnim kršćanskim svećenikom u Šamu (Sirija).

Rad pod naslovom “Jedan važan hadisi - šerif ”, objavljen je u “Takvimu” za 1969. godi-nu (Sarajevo 1969., str.140 – 145). To je u stva-ri hadis, odnosno događaj koji je ispričao Ebu Sufjan ibni Harb o svom susretu i razgovoru sa bizantskim vladarom Heraklijem u Dama-sku. Tom prilikom je Heraklije ispitivao Sufja-na, koji tada još uvijek nije bio prihvatio Islam, o Božjem poslaniku Muhammed a.s.

“Izjava gg. Mehinagića i Imširovića, člano-va Vakufskog sabora”, objavljena je u časopisu “El – Hidaji”, br. 12, god. IV, (Sarajevo 1941, str. 301 – 305). Gračanica je navedena kao mjesto u kojem je izjava napisana, datum je 11. okto-bar 1940. godine. Uz tekst izjave, Uredništvo časopisa “El – Hidaje” je donijelo sljedeće obja-šnjenje:

“Ova izjava slata je svojevremeno redakci-jama raznih listova u Sarajevu, ali je ni jedan list nije htio ili nije mogao uvrstiti. Gospoda

potpisnici izjave sada su nas zamolili, da je ti-skamo makar i kasno bilo, jer po njihovu mi-šljenju izjava osvjetljuje jedan dio rada bivšeg Vakufskog Sabora, te prema tome uvijek kori-sti muslimanskoj javnosti i našoj općoj stvari”.

U svom obraćanju Mehinagić i Imširović su indirektno istakli da je do izjave došlo zbog toga što je u listu “Narodna pravda” od 8. se-ptembra 1940 godine izašao članak pod naslo-vom “Poslije izbora dr. Muftića” od Omerbega Rizvanbegovića i dr. A. Bukvice (vjerovatno je u pitanju poznati ljekar Abdulah Bukvica ).

Raspravu “Šta je to “idžtihad” i kakvi sve propisi mogu idžtihad činiti”, koju je napisao M. Šemsudin, Mehinagić je preveo s turskog jezika. Prevod je objavljen u “Glasniku VIS-a” br. 1, (Sarajevo 1978., str. 75 – 79). Prevod je objavljen i u “Novom Beharu” br. 16, godina II, 1928 –1929, str. 241 – 243.

Rad pod naslovom “Merhum hafiz Hasan ef. Odžekić” objavljen je u “El-Hidaji”, br. 7 - 8, godina VII, (Sarajevo 1943, str. 236-239). Ri-ječ je o jednom bivšem učeniku Osman-kape-tanove medrese u Gračanici, koji je bio rodom iz Zavidovića i koji s, vjerovatno poznavao sa Mehinagićem još iz đačkih dana.

Rad pod naslovom “Merhum hadži Me-hmed ef. Hafizkadić”, objavljen je u “Glasnik u VIS-a” br. 4 - 6, (Sarajevo 1961, str. 238 – 239) u povodu smrti Mehmed ef. Hafizkadića, koji je umro u četvrtak, 18. juna 1959. godine, tj. 12. zul hidždžeta 1378. godine po hidžri i to u Mekki, u bolnici “Edžjad”. Ef. Hafizkadić je ro-đen u Gračanici 7. juna 1902. godine. Umro je na hadždžu usljed posljedica od sunčanice. U ovom radu mogu se naći i još neki zanimljivim podaci o nekoliko poznatih ljudi iz Gračanice i Gradačca.

Rad pod naslovom “Iz života znamenitih ljudi Istoka (Mudre izreke, doživljaji i dosje-tke)” Mehinagić je preveo iz zbirke “Nevadir ul ekabire” od turskog pjesnika i književnika Muallim Nadžije. Rad je objavljen u “Glasniku VIS-a” br. 4 – 6 (Sarajevo 1956., str.161 – 164). U njemu se može naći nekoliko zanimljivih kazivanja, vezanih za drugog halifu Hz. Ome-

RIJEÈ

79

ra, Ikrimu, unuke Muhammed a. s. Hz. Hasana i Hz. Huseina, Fudaje ibni Ijada, umejevićkog halifu Abdul Melika, Abas ibni Mirdasa, če-tvrtog halifu Hz. Aliju, Praunuku Muhammed a.s. Sikkinu (inače, kćerka Hz. Huseina), pje-snika Bišara, pjesnika Ahmef ibni Kajsa, pje-snika i mislioca Mulla Džamiju.

Rad pod naslovom “Nedžaibi Kur’anijje”, koji je napisao Bereket zade Ismail Hakki, Me-hinagić je preveo s turskog jezika i objavio u “Glasniku VIS-a”, br. 4 - 6 (Sarajevo 1956., str. 113 – 121). Na početku rada je uz original na arapskom, donesen i prijevod na naš jezik 90. ajeta sure Nahl: “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, da se bližnjima udje-ljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje za-branjuje; da pouku primite, On vas savjetuje”. Kao što se vidi, Mehinagić je naslov rada osta-vio u orginalu. Riječ necaib u turskom jeziku znači plemenit, častan, neko ili nešto čisto, a kovanica “Necaib ul Kur’an” se upotrebljava za neke Kur’anske sure kao što su Ihlas (112. sura u Kur’anu ) ili za veoma često učene ajete po-znate kao Ajet ul kursija. U radu se dobrim di-jelom govori o pravdi i dobročinstvu kao prin-cipima, poznatim u Islamu. U vidu fus nota, objavljeni su i kraći biografski podaci, vezani za halifu Omer bin Abdul Aziza i poznatog pu-topisca Ibni Batutu.

Drugi rad Ibrahima Mehinagića, vezan za Ali Fehmi Džabića, poznatog mostarskog mu-ftiju, vođu pokreta za vjersko-prosvjetnu auto-nomiju muslimana u BiH za vrijeme Austro-Ugarske, ali i poznatog pisca i predavača na istanbulskom univerzitetu Dar ul funun obja-vljen je u “Glasnik u VIS a”, br.1 - 3 (Sarajevo 1956., str. 22 – 30) pod naslovom “U spomen velikom merhumu Ali Fehmi - efendiji Dža-biću”. To je jedan od rijetkih radova u kojem se o Džabiću govori kao o naučnom radniku. Ogromna većina istraživača se Džabićem ba-vila kao vođom pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Mehinagić je, kao mlad čovjek, Džabića upoznao u Istanbulu, ne kao vođu po-kreta, nego kao dobrog poznavaoca arapskog jezika. O tom zanimljivom susretu Mehinagić

je zapisao sljedeće:“Ja imadijah dvojicu kolega iz Novog Paza-

ra hafiz-Ilijasa i hafiz-Redžeba. Jednog ljetnog dana hafiz-Iljaz mi reče: “Hajdemo u šetnju do Karađumruka. Mehmed-efendija Forta je oti-šao u Bogaz na ljetovanje, a kod mene je osta-vio ključ od kuće, pa trebam da mu radnu sobu pometem i prozračim. Ima lijepa duhana, a možemo i čaj ispeći.” Odosmo, te ja i kolega sobu pometosmo i prozračismo. Ponijeli smo i ćitabe da se za sutrašnje predavanje pripremi-mo, jer u Istanbulu tada bijaše uobičajeno da se i nastavnici, a i đaci i studenti unaprijed za su-trašnje lekcije pripremaju. I baš kada smo za-palili cigare lijepog rumelijskog duhana i htje-li da mašinu upalimo i da čaj ispečemo, zvonce na vratima zazvoni. Kolega brže-bolje skoknu i iza mušebaka, pogleda pred kućna vrata, pa će usplahireno:

“Eto Forte i Džabića!” I dok je on niza stepenice silazio da vrata

otvori, ja zgrabih peškir i rastjerah ono malo dima od cigara. Uđoše, selam nazvaše i sjedo-še na sećiju. Pristupismo, poljubismo ih u ruke i ukraj sobe stadosmo, a oni nam dadoše znak da sjednemo.

“Ovoga znam; a ko nam je ono?” zapita Mufti-efendija.

Ustadoh i odgovorih: “Ja sam hafiz Ibrahim Mehinagić iz Gračanice.”

“A čiji si?”, preupita Mufti efendija. “Otac mi je Arif Hikmet-efendija, kadija.” “Poznajem ga, dobar je to čovjek”, reče on. “A šta učite od arapskog?” “Kjafiju!” “Ko vam je hodža?” “Kjutahijeli Abdulah Rušdi-efendija!” “Dokle ste u dersu došli?” “Ders nam je “la linefjil džinsi – niječna če-

stica ”la””. I nakon što takve odgovore dadosmo, Mu-

fti-efendija će : “Pa deder nam malo ibare - teksta – iz tog

dersa proučite!” Hafiz-Il’jas otvori Kjafiju i nekoliko redaka

pročita, a onda nastavih i ja isto toliko. “Do-


80

sta! A nadgledate li dersove po “Mula Džami-ji?”, još zapita Mufti-efendija. Odgovorismo da se i tim djelom služimo.

“Pa kako tu taj šerh-komentar kaže?”Ne dobivši od nas odgovora na to pitanje,

on poče napamet citirati tekst tog komentara s tog mjesta i ukratko nam reče kako se ta par-tija u tekstu o niječnoj čestici “la” ima pravil-no shvatiti. Pohvali nas i istaknu da dobro uči-mo i posavjetova nas da vrijeme cijenimo i da ga uzalud ne tratimo, veleći – elvaktu nakdun = vrijeme je novac. – Mehmed efendija nam tad naredi te čaj ispekosmo i poslužismo. Ne sjećam se da li je tada Džabić pušio, a i koli-ko god sam ga puta u berbernici kod hadžije Foče vidio, nisam opazio da puši. Po tom za-ključujem da nije bio pušač. Popivši po par ča-šica čaja, ustali su i otišli i mi ih ispratismo. Ja i kolega se povratismo i čaj doispismo i po par cigara ispušismo, veseli da se taj slučaj po nas tako lijepo i srećno završio. Samo smo se čudi-li kako Mufti-efendija o našem dersu iz Mulla Džamije ibaru napamet uči. To bješe 1914. go-dine, nekoliko mjeseci pred Prvi svjetski rat”.

Ovaj susret će ostati u uspomeni Mehina-giću tako da će ga on i kasnije navoditi i sje-ćati ga se.

U radu je donesen i prijevod ocjene koju je o muftiji Džabiću kao naučniku dao poznati turski pjesnik i pisac turske nacionalne himne Mehmed Akif Ersoy.

Prijevod rada pod naslovom “Mudre izre-ke Hazreti Alije (u orginalu i njihov kratak pri-jevod i tumač)”, objavljen je u “Takvimu” za 1968. godinu (Sarajevo 1967., str. 108 - 112) U radu je navedeno 27 izreka poznatog četvr-tog halife iz reda hulefa - i rašidina. Prva izreka koja je navedena glasi:

“Lev kušifel - gitau mezdedtu jakinen ““ Da bi se i zastor digao, spoznaje ne bih

povećao. U opstojnosti i jedinstvo BožjeTvrda je vjera trunka sumnje nije:I s istina zastor kad bi pao,Ja spoznaje ne bih povećao. Na kraju ovog rada su navedeni kratki po-

datci o životu i najpoznatijim radovima Hz. Alije.

Prijevod rada “Život je borba” od Muha-meda Šemsudina objavljen je u “Novom beha-ru”, I godina / 1927 - 1928, br. 3, str. 1 - 2. Rad počinje sa izrekom: “Bića, koja se ne prilagode prirodnim zakonima, ne mogu živjeti”. U radu se, kao što se vidi i iz naslova, govori o živo-tu kao borbi, a autor, između ostalog, kaže: ”U borbi za život pobijediće onaj, ko najviše ima prava na opstanak”. On takođe kaže da: “Tre-bamo tvrdo vjerovati, da na ovom svijetu ne-mamo jačeg uporišta i osobina, do li našeg tru-da i nastojanja”. Uz rad je doneseno i sedam fus nota, a interesantno je da je kao sedma fus nota donesen prijevod stihova od Akif beya (vjero-vatno misli na poznatog turskog pjesnika kojeg smo već prije spomenuli, a koji je živio u tom periodu Mehmeda Akifa Ersoya ) u prijevodu kako Mehinagić kaže Ćazima (vjerovatno mi-sli na pjesnika i prevodioca Musu Ćazima Ća-tića ). Ti stihovi u prijevodu glase:Hej, šuti ludo! Ti znaš da svemir vječno se kreće,Prirodni zakoni nikad tvog čuti vapaja neće.Ti sam pomozi sebi, želiš li mira i sreće!Trudi se, djeluj i radi, radom se blagoslov teče, Jer zakon rada život cijele države priroda kreće;Bog: “Lejse lil insani illa ma sea” reče.

Mehinagić je preveo još jedan rad od Mu-hameda Šemsudina. To je rad “Tevekkul i “ka-der” po nauci”. Objavljen je u dva nastavka u “Novom beharu”, godina I, 1927. – 1928., broj 5, str. 10 - 12 i u broju 6 istog godišta, str. 89 - 90. Kao što se iz samog naslova vidi, riječ je o dva veoma važna akaidska pitanja u Islamu (Vjerovanje da sve što se događa biva Božjom voljom i određenjem i s tim u vezi oslanjanje na Allaha dž.š. ). Autor u članku, između osta-log, govori i o krivoj interpretaciji ova dva poj-ma koja ide tako daleko da se uopće ne može ni složiti sa islamskim učenjem. Autor kaže da je vjerovanje u “kader” obligatna dužnost sva-kog muslimana. Ali riječi: “Šta ćemo, suđe-no je tako!” treba izgovarati tek onda, kad se je stanovita stvar dogodila obratno onome, što

RIJEÈ

81

se mislilo i željelo i to nakon što je za tu stvar bilo pronađeno i urađeno sve, što je bilo u ljud-skoj moći. Kao potporu svojih razmišljanja au-tor navodi neke Kur’anske ajete i hadise Božjeg poslanika Muhammeda a.s.

Orginalni rad Ibrahima Mehinagića pod naslovom “Muslimanskim roditeljima i musli-manskoj mladeži” objavljen je u “Novom be-haru”, godina I / 1927 - 1928, broj 12, str. 177 - 178. Počinje izrekom Hz. Alije, četvrtog hali-fe iz reda Hulefa-i rašidina, koja glasi (navodi-mo je rječnikom samog Mehinagića): “Uzga-jajte i naučavajte svoju djecu prema vremenu u kom će da žive, jer su stvorena da žive u vre-menu, kad vi nećete biti živi”. Mehinagić se u ovom radu bavi pitanjem prosvjete i sugeriše da se moramo ponositi Kafijama (Hasan Kafi Pruščak), Ćuprilijama (poznata vezirska po-rodica Ćuprilića za vrijeme Osmanske impe-rije), Tirama (poznati vojskovođa Hasan-paša Tiro), Sokolovićima (poznata vezirska porodi-ca Sokolović porijeklom iz Bosne i Hercego-vine) i drugim. On kaže da se moramo sjeća-ti šta je bilo s Bagdadom, Kordobom, Kufom, Basrom i pitati se gdje su Ibni Sinai (poznati fi-lozof i ljekar), Dželaludin Rumije (poznati mi-stik – autor Mesnevije ), Zamahšerije (pozna-ti komentator Kur’ana ), Imami Azami (Imami Azam- Ebu Hanife, osnivač hanefijske pravne škole u islamu ), Imami Šafije (osnivač šafijske pravne škole u islamu ), Ibn Halduni (pozna-ti historičar i preteča sociologije) i drugi. Au-tor se obraća roditeljima, ali i omladini, kojoj između ostalog kaže: “A Ti islamska omladino. Shvati svoj poziv i svoju dužnost i spremaj se za svoju misiju u budućnosti!”

Među najznačajnije prijevode Ibrahima Mehinagića sigurno spada rad “Muhammed a. s. i prva četvorica halifa, objavljivan u nekoliko nastavaka u “Glasniku VIS-a”, ali nažalost pri-jevod rada nije dovršen. Objavljivan je u 1957. godini u brojevima: 7 - 9, str. 321 - 328 i br. 10 - 12, str. 416 - 427 i u 1960. godini u brojevi-ma: 4 - 6, str. 174 - 184, br. 7 - 9, str. 326 - 332 i u br. 10 - 12, str. 494 - 499. Na početku pri-jevoda je navedena jedna fus nota koja mno-

go objašnjava ovaj rad: “Ovo djelo u origina-lu nosi naziv :”Kisasi enbija ve tebarihi hule-fa” - “Priče o Božjim poslanicima – pejgambe-rima - i prvoj četvorici halifa”. Zbog opširnosti djela i ograničenog prostora “Glasnika”, ovim brojem počinjemo donositi prijevod gradiva počam od poglavlja koje govori o Muhammed a.s.”. Na početku ovog poglavlja je takođe do-nesen jedan podnaslov koji glasi: “Čudne i ne-uobičajene pojave i zbivanja, koja su se dogo-dila prije rođenja posljednjeg Božjeg poslanika Muhameda, sallalahu alejhi ve sellem”. Kao što se vidi, rad je u originalu napisao poznati tur-ski (osmanski) historičar i državnik iz 19. sto-ljeća Ahmed Dževdet-paša, koji je, što je inte-resantno, boravio i u Bosni i Hercegovini u sa-stavu jedne državne inspekcije.

Među značajnije radove Ibrahima Mehina-gića sigurno spada i njegova knjižica “Osvrt na brošuru g. dr. Mehmeda Begovića O položa-ju i dužnostima prema islamskoj nauci i duhu današnjeg vremena” (Sarajevo 1933., štampa-rija Omer Šehić). Knjižica ima 48+2 stranice, a nastala je kao reakcija na pomenutu knjigu dr. Mehmeda Begovića, koja je, inače, izazva-la veliku pozornost i oštre reakcije javnosti. Na nju se osvrnuo i tadašnji profesor šerijatskog


82

prava u penziji Sejfullah Proho, tvrdeći da se u pomenutoj knjizi Mehmeda Begovića nala-zi dosta netačnosti u vezi sa šerijatskim pro-pisima. Ibrahim Mehinagić je na osnovu toga upozorenja u ovoj knjižici na dosta korektan i umjeren način odgovorio na pitanje u čemu je sve pogriješio Mehmed Begović. Kako kaže Traljić, svoja razmatranja Mehinagić je završio rečenicama dr Mehmeda Begovića, koje je on uputio slušateljicama predavanja (predavanje je održao u Gajretovom studentskom domu u Beogradu ), a koje glase:

“Da uzmognete zadobiti ovu naklonost masa, koja predstavlja moralnu podlogu za vaš budući rad, potrebno je da saglasite vaš život i sa osnovnim principima islamske nauke. Mo-žda vas neće koriti za propuštanje vjerskih du-žnosti, nego će vas sigurno osuditi ako počne-te omalovažavati vjeru i raditi javno ono što islam zabranjuje.

Ovo istupanje protiv vjere, koje je prakti-kovala izvjesna grupa nas omladinaca, naruši-la je ugled cijele omladine i stvorila jaz između nas i starih, te tako nismo mogli uspješno ra-diti u narodu sve do najnovijeg vremena. Po-služite se ovim iskustvom i ne padajte u iste ne-pogode u kojima smo mi živjeli i radili više od dvadeset godina. Uostalom, dobar društveni odgoj zahtjeva od vas da podesite vaše vlada-nje gotovo prema istim principima koje vjera preporučuje. Tako ste vi zaduženi, s dvije stra-ne da se vladate dostojno i primjerno u druš-tvu i porodici.

Pored vjere, vi morate sa poštovanjem gle-dati i na narodne običaje i tradicije koje su du-boko usađene u dušu naroda.. Povrijediti njih, na jedan grub i neotesan način značilo bi po-vrijediti dušu naroda, koja se buni i vidi u vama neprijatelja”.

Sa ovim se ne završava broj objavljenih dje-la Ibrahima Mehinagića, bilo originalnih bilo prevedenih s turskog jezika. Ali i ovo što smo već naveli sasvim je dovoljno da potvrdi kako je Ibrahim Mehinagić bio izuzetno predan pi-sanoj riječi kao i svim drugim poslovima koje je obavljao.

Neobjavljena djela Ibrahima Mehinagića

Osim većeg broja objavljenih radova Ibra-hima Mehinagića ostao je, nažalost, veliki broj njegovih neobjavljenih radova. Među njima su:

1. Kitab ul haradž (Šeriatsko financijsko pravo ) od poznatog hanefijskog pravni-ka Imama Ebu Jusufa (731. – 796.), ina-če, učenika Ebu Hanife. Rukopis prijevoda ovog djela je bio predat Orijentalnom in-stitutu u Sarajevu radi štampanja. Institut ga je bio stavio u svoj izdavački plan, ali ga nije štampao. Ne zna se šta je bilo sa ruko-pisom;

2. Bešairi sidki nubuvveti Muhameddije (Vesele vijesti i nagovještaji o istinitosti Muhammed a.s. poslanstva) od Ahmeda Midhat beya (vjerovatno je riječ o pozna-tom turskom publicisti i novinaru s kraja 19. i početka 20 stoljeća);

3. Bin bir hadis (Hiljadu i jedan hadis ) sa ko-mentarom;

4. Hazreti Omer, od Omera Rizaa. Kao što se vidi riječ je o knjizi o drugom halifi iz reda hulefa – i rašidina;

5. Mudre izreke i poslovice od Šemsuddina Samija, autora, između ostalog, i veoma poznatog osmansko-osmanskog rječnika “Kamus-i Turki”. Navedeno je 2.919 izre-ka i poslovica.

Kako navodi Mahmut Traljić, Mehinagić je sakupljao građu i o vjersko- prosvjetnom živo-tu Gračanice. S obzirom da je u Gračanici ne-kada bio i muftija, da je Gračanica imala dvije medrese (Osman kapetana i Murad-kapetana ), javnu biblioteku, nekoliko džamija i mekte-ba, materijal koji je sakupljao Mehinagić je i va-žan i interesantan i, kako je to rekao Mahmud Traljić, pod svaku cijenu bi ga trebalo dopuni-ti (ukoliko to on sam nije učinio ) i štampati. Kao što se vidi iz predhodnog bila je to značaj-na karijera ali i značajan angažman putem pi-sane riječi. Sve se to vjerovatno moglo uraditi samo predanim radom i marljivošću koja očito Mehinagiću nije nedostajala.

RIJEÈ

83

Nisveta Kantardžić

SEDAM PJESAMA

TI SI UVIJEK SAMNOM

Kakva je to sila što nasVječno spaja?Gdje se tajna krije,Kad pupčana veza nije?To je neka jača vrpca,Koju samo majka vežeOko svoga srca.

I kad drugom svijetu pripadaDaleko od obzorja,U tišini,Koju narušava samotniMjesečev dahSpaja nas neka metaforičkaVeza

Gladam sliku najdražeg likaI pješčan ssatKako ga zaustaviti?U njemu pijeska sve manje.Svako zrno sekunda,Suza, život.Juri, kao da ga neko tjera.Čaša ostade praznaŽivot se ispraznioJedna suza iz oka kanuU njoj sva sjećanja,Kao na dlanu.

Plovim kao brod bez sidra,Bez njene tople ruke.Brojim trenutke prošlosti.Nikad me ne napuštajuDavno prošli,Prisutni zauvuijek

�

KAD BI ŽIVOT FENIKS BIO

U svojoj tmušikad zgasne dnevn sjaj,kad dušu neće da pomiluje sanpoteku misli kaorijeka.Jedna drugu stižu,svaka teži svomprestižu.Dok se one sustižujesen saće svodazatvara,zeleno lišće,žutim pokriva,nada mnom sklapaSvoja pjenasta krila.

Sve teže tabanampo staroj kaldrmi,do Kamenog spavačaduša srce vodi.Zažalih,što nisam Feniks,da izgrorim,pa neka me nema,znajući da ću seponovoroditi iz pepela.

�NEDOKUČIVA NADA

U ranu zoruPogledam u neboi vidim dugu punu obećanja blistavo prelazeći


84

s jednog kraja na drugi, oblacima prevučenog svoda života. Trenutak kasnije izblijedi, nestade duga.

Nebo natušteno odriče, da se ikad na njemu vidjelo to milostivo znamenje nade, lažnog idola, slijepog, beskrvnog i Kamenog srca.

�STRPLJIVOST

Sve što na ovom svijetu vrijedi čuvati, t

ek kroz vatru koja me čisti i opasnost koja me snaži, mogu postići

Lutam, padam, postajem kratkih nogu, a onda pažljivije koračam.

�VJERUJEM

Svoje postojanjemjerim Tvojom prisutnošću,koju odsutnost ne poništava.

U spojnade i suncavjerujem,koja ublažujenajgore krajnostijer ovaj životnije sve,

RIJEÈ

85

ni početak, nikraj.

Ti prodirešu srce moćnokoje čuda stvara,u izvor duševnihrevolucijai razumiješmoje misli.

Uprkos strogostiTvoje su rukepune plemenitosti.Od svoje sudbineneću bježati,s Tobom ćusamoću pobijediti.

�ZALAZAK SUNCA

Uprkos nadanju nestalnog gosta, ljudskog života, duboko u sebi gubim svaku srčanost. Osjećam napuštenost u trenutku spajanja sumraka sa tminom, kad preko pustog polja u istom trenu ledeni januarski vjetar nosi, tužnu pjesmu prohujaloj zimi, i predznake dolaska proljeća.

Smrznute ptice ne shvataju vihor, pred kojim cvrkuću, kao što ni moja duša nije u stanju

da na dnu svoga bola, osjeti dolazak praskozorja, nove sreće, kojoj vrha na zemlji nema, uživanja napitka, zagrabljenog iz voda,koje teku, samo, u blaženstvu duše.

�DAR OTRGNUT OD VJEČNOSTI

Sve počasti koje činimo, u trenucima tegobe malene su u odnosu na nagradu a kojom težimo, da nađemo svoju dušu, voj duh, svoju božansku snagu u slobodi i dostojanstvu.

U meni i u tebi postoji duhovna snaga, hrabrost i energija, kao i odgovornosti, nikad ne upotrebljene za života na zemlji

A život nije svakodnevno umiranje, besciljni kraj,niti,“Zemlja si bio i zemlja ćeš biti”,nego dar otrgnut od vječnosti, poklonjen kao nagrada dostojna našciljeva i vrhova.


86

Zlatko Dukić

OČEV ODLAZAK

(odlomak iz romana Zlatka Dukića STRAH OD SKAKAVACA)

OCA SAM, TAKO, upoznao tek kad ga više nije bilo... Mislio sam, posli-

je večere, malo prošetati Travnikom, ali nisam izdržao.

Nasumce sam, čim sam se vratio u hotel, otvorio onu kutiju od cipela i s vrha uzeo prvi od šest uredno poslaganih rokovnika. Mo-glo je biti oko devet naveče... Kad sam sljedeći put pogledao na sat, bila je prošla ponoć, a iza mene je ostao pročitan

– ma, šta pročitan, progutan! –tek prvi rokovnik s očevim sitnim, ure-

dnim, filigranski skoro preciznim, godinama pomno ispisivanim sadržajem!

NE MOGU JEDNOSTAVNIM, ni mo-žda sasvim razumljivim, svima bli-

skim riječima opisati kako sam se osjećao. Da li je to bilo bešćutno izmućkano stanje

onog ko, tek tada, spoznaje šta mu je, ko i ka-kav bio otac, s jedne, i žestokog osjećanja žala zbog toga što to prije nije znao ili nije htio da sazna, dok je otac bio živ, s druge strane?

Da li je to bilo stanje nekog ko tek sada i tek tu, u tim nesretnim okolnostima, počinje da uviđa šta i koliko je, zapravo, i z g u b i o, sve potpunije toga postaje svjestan, ali mu se, isto-vremeno, tek sada čini da je gubitak još veći i neprocjenjiviji, jer ono što je naknadno

– u trenutku dok se od oca još nije poslje-dnji put oprostio i dok je očevo tijelo u bolni-čkoj prosekturi čekalo sutrašnji odlazak s ovog svijeta –

zapravo, sa zadrškom dokučio ono što je o ocu morao, obavezan je to bio, znati i mnogo, mnogo prije?

Ili je to, možda, moguće nazvati osjeća-jem beznadno izblijedjele, savršeno bezvri-jedne nemoći jednog ordinarnog gubitnika,

kome nikako nije polazilo za rukom da raspe-tlja odgovor na pitanje da li se krivac za to što se on osjećao pokradenim ili, bar, drsko uskra-ćenim za nešto važno i vrijedno, u tom času nalazio u lijesu, koji će sutradan biti pokopan, ili je, ipak, dobar dio krivice u njemu samom, u m e n i, jer ja sam bio taj ko je propustio, ta-čnije prokockao jedinstvenu priliku, nisam na vrijeme valjano procijenio veličinu potrebe i važnost nužnosti da svog Oca, na vrijeme, dok još imam mogućnost, upoznam i s one dru-ge, skrivene, nevidljive, kompleksnije i, po svoj prilici, uspješno utajene strane?

A šta ako se za gusto stanje ljepljivog bezi-zlaza, u kome sam se našao

– gušeći se, sav sapet, do utrnulosti sapet, zbog goleme tjeskobe i nemoći –

jedino može reći da jeto pozicija običnog, hudog siročeta, kome se, i pored odavno sre-tno razmijenjene pete životne banke, nenada-no pred očima otvara samo perspektiva u s a m lj e n i k a, koji nikad više neće imati ono bez čega je ostao, a tek treba da osjeti i izračuna šta su to bol, osama, tuga, bezizlaz i ispraznost?... Tek sada, i bez svog Oca, valjaće mu se uhvati-ti ukoštac s tim oporim ukusom novog, neza-hvalnog stanja, za koje se nije pripremio

– nije se, naprosto, h t i o za nj pripremi-ti! – misleći da time nešto postiže ili odgađa neodgodivo, iako je znao, morao je znati, svi to moramo znati, priznali to sebi ili ne, da je-dnom, nažalost, mora doći, nikog to nikad do-sad još nije mimoišlo?

...Otvorio sam, mehaničkim pokretom, du-hom odsutan, prozor hotelske sobe i zagledao se u tajanstvene, neuhvatljive, mrakom okova-ne vlašićke visoke. Zapalio sam cigaretu i, biće potpuno nesvjestan onog šta i zašto činim, šu-plje oči usadio u tu nedoglednu mrklinu. Kao da sam, ličeći samom sebi na jadnička, tu, u mekoj nedefinisanosti tamnog planinskog be-skraja, tražio oslonac, podršku ili, čak, odgo-vore na bukadar pitanja, koja su mi se, kako-fonično zarojila glavom. Kasnoseptembarska noć je štipala za oči, uši, obraze i nos, ali ja tu svježinu nisam osjećao. Kako da nisam bio tu.

RIJEÈ

87

Ili kao da onaj što je bio tu, nisam bio ja... Ili, da budemo do kraja pošteni, pitanje je

da li sam osjećao išta osim – praznine, nemo-ći, bola i bezizlaza.

Vrijeme mi je vraški sporo proticalo. Nisam znao zašto mi se to čini, kao što nisam bio na-čisto ni s tim šta bih dobio da vrijeme brže ide. Jer, vrijeme mi više nije bilo važno. Nikakav sa-veznik se tu nije mogao ni tražiti, ni naći. Vri-jeme je svoje nosilo i odnosilo, a u mom sluča-ju – sve vrijedno i važno, bijaše već odnijelo.

Pusta travnička ulica, tik uz hotel, bila je raskošno osvijetljena moćnom rasvjetom, a čist asfalt i trotoari kao da su prizivali da se baš njima obratim za pomoć.

Kakvu pomoć? Za šta pomoć? U vezi sa čim pomoć?Refleksno sam se okrenuo, zatvorio pro-

zor i pogledao u hrpu Očevih rokovnika. Prije nego što sam se dohvatio drugog s one gomile u kutiji, opet sam u ruke uzeo prvi, netom pro-čitani. Ni tračak umora nisam osjećao ni u je-dnom dijelu tijela. Samo sam htio, ne vjeruju-ći da sam pročitao to što sam pročitao, još je-dnom sve da prođem, makar nabrzinu, misle-ći da će vrijeme tako brže prohujati. I da će mi bar nešto biti jasnije i za nijansu lakše.

Duboko udahnuvši, kao s poluskrivenim strahom, otvorio sam opet prvi rokovnik.

NISAM TI OVO, SINE, nikad pričao. Ni pomišljao na to da ti pričam ni-

sam. Možda moji razlozi, najviše strah od toga da me nećeš razumjeti ili da ćeš promijeniti mišljenje o meni, tebi ni sad ne moraju biti ni shvatljivi, ni prihvatljivi? A možda, jednosta-vno, nisam imao petlje za tako nešto?...

Jer, iz toga je proisteklo sve što će mi se ka-snije dešavati

– kao rijetka, koja se otme vrelu, pa, nekon-trolisana i samovoljna, moćno krene koritom i smjerom koji sama odredi –

i što si, direktno ili posredno i ti osjetio, ispa-štao, trpio, otkad si se rodio, rastao i stasavao.

Godinama sam, naročito poslije Majčine smrti, sve ovo strpljivo, skoro u ilegali i konspi-

rativno bilježio. U početku, vjerovao sam da ću to svojoj djeci

– tvojoj Sestri, Bratu i tebi – ostaviti, ako jednom sve uspijem srediti...

Brat ti pogibe u posljednjem ratu, Sestra ti s po-rodicom ode u Švedsku, Majka ubrzo potom iskopni, ostadosmo samo ti i ja. Za tebe sam, samo za tebe sam, znači, ovo morao konačno srediti... I uspio sam to, ovdje, u domu u Travni-ku. Želio sam ti ostaviti bar ovo, kad ti već ni-sam u amanet ostavio nikakvo nasljedstvo, niti iole vrijedan imetak... Osim ako ti, kad sve ovo pročitaš i u cjelini saznaš, ne zaključiš da je i ovo vrijednost?

...Sve je počelo potkraj onog rata, da bi se na-stavilo odmah po oslobođenju – u novoj državi.

Moje društvo iz rane mladosti, zapravo ka-snog djetinjstva, raspršilo se, početkom okupa-cije i rata, na sve strane. Izgubile su se sve veze među nama, nismo znali ni jesmo li živi. I dje-tinjstvo, i rana mladost i školovanje, a na poče-tku rata mi je bilo nepunih četrnaest godina, u ratnim uslovima su bili neregularni, neredovni i neuredni. Nekako nazor.

A onda je došla sloboda.Tri godine poslije rata, sreo sam njih dvoji-

cu. Neću ti kazivati njihova imena, poznati su to danas ljudi, a ništa bitno ti ta imena ne bi značila.

Sreli smo se slučajno, na tuzlanskom korzu. Odmah su me upitali da li sam već politički or-ganizovan, šta radim, čime se bavim i da li bih s njima. Odgovorio sam, naravno, da sam već godinu i po kandidat za Partiju, da radim na željeznici, otpravnik sam vozova, a onda sam ispalio pitanje – kuda bi to trebalo da idem s njima?... Objasnili su mi. Biranim riječima, izo-kola, oprezno, pipkajući teren, tj. mene... Rekao sam, olako i nabrzinu, da nemam ništa protiv. Rezonujem, kad su oni, moji stari, provjereni drugovi i prijatelji, za tako nešto, onda to, sigur-no, nije za odbaciti...

Mlad, naivan, tek mi je dvadeset jedna bila, nisam se čestito ni snašao, a već bijah u čvrstim bukagijama, a to znači – pod istragom.

Informbirovska gungula mi je, i prije nego


88

što su me počeli istresati iz gaća i bezdušno batinati, ispitujući me u policiji, pošteno govoreći, bila tek nešto nejasno, nedefini-sano, nešto na šta sam se zali-jepio skoro slučajno, zbog pri-jatelja, isto kao da me privuklo zato što je to bila moda, bijaše u trendu, kako se to savreme-nim riječima kaže, a ne zato što sam bio silno ubijeđen u to da su Moskva i Hazjajin bespogo-vorno, uvijek i u svim situacija-ma u pravu.

Doduše, neću reći da sam mislio da je to neostvarljivo i nerealno, ali – u meni se tek u obliku iskidanih, neurednih kr-pica sve ovo bilo zametnulo, pa to nisam ni izbliza smatrao do-voljnim da me zatvore.

Ali, u to vrijeme je, i ina-če, najmanje bilo bitno šta neko od nas, pojedinaca, misli. Pa i ja. Postojao je neko ko je mi-slio umjesto nas. Jedino ispra-vno mislio...

Zatvorilo me i osudilo... Na tri i po godine...

Tri i po teške, mučne, godine patnje i mla-dalačke izgubljenosti, za koje sam mislio da ni-kad neće proći.

PROTOKOL POSLJEDNJEG OČE-VOG ispraćaja mi se nekako otegao,

išlo mi je sve to odveć sporo i razvučeno. Čak sam se počeo bojati da nekim nesmotrenim i nepristojnim gestom – to ne pokažem nekom od tridesetak ljudi i žena, okupljenih na poslje-dnjem ispraćaju.

Nina i Zaim se u Travnik došli oko deset ujutro. Odmah su me našli u hotelu. Pitali su je li sve u redu i treba li mi šta oko organizaci-je pokopa. Ovlaš, nekako poluodsutan, odgo-vorio sam da je sve organizovano... Malo smo govorili. Vrijeme mi je išlo sporo, prilika je bila najmanje za razgovor, sve troje smo znali zbog

čega smo tu i da, iskreno, jedva čekamo da se što prije obavi ono što se obaviti mora.

Tokom pokopa, upravnik je nastojao da – stalno uza me stojeći – registruje svaki moj pokret, čak i mig, kako

bi na vrijeme mogao udovoljiti svakom mom zahtjevu. Vidjelo se da svoju dužnost shvata krajnje savjesno i ozbiljno. Kao da mu nije bilo važno to što se, sasvim pouzdano, nas dvojica

– osim nekim čudom – nikad više u životu, sigurno, nećemo vidje-

ti, pa da zato neka eventualna omaška, propust ili brljotina u protokolu, ne budu razlog da mu išta zamjerim.

Neposredno pred posljednji Očev ispraćaj, kad sam mu se, stredinom dana, javio u kan-celariju, pod nos mu je tutnuo neke papire na potpis.

- Mora se to, znate, po zakonu je tako – re-

RIJEÈ

89

kao je, gotovo se izvinjavajući, valjda zato što je vidio na mom licu ispisanu bezbojnu dosadu, uobličenu u poluzainteresovanost za ono što radim, pa to protumačio kao bol, tugu i oža-lošćenost.

Poslije pokopa, Nina i ja u mom golfu, a Zaim u svom audiju, krenusmo kući.

Srdačno sam se pozdravio s upravni-kom, koji mi nije zaboravio reći da mu se uvi-jek mogu obratiti, zatreba li mi štogod, te da obavezno navratim kad budem obilazio Očev grob... Pozdravio sam se i s nekoliko Očevih prijatelja iz doma, a najsrdačnije, svakako, sa starim Dervišom, koji mi je ponovio da se s Ocem znao više od pola vijeka. Na rastanku je poluglasno rekao:

- Žao mi ga je, pazili smo se k’o braća... Bio je dobar čovjek...

Odmah iza Nemile, Zaim je audijem skre-nuo nadesno, na parkiralište jednog restorana. Učinio sam isto.

- Ručaćemo – rekao je kratko.

PO POVRATKU IZ ZENICE, za mene na željeznici, naravno, nije bilo nika-

kvog, a kamoli nekadašnjeg radnog mjesta ot-pravnika vozova. Nije u tome bilo ničeg čudno. Naprotiv, sasvim prirodno za moj položaj i za običaje i pravila tog vremena. Pogotovo za pra-vila koja su važila u odnosu prema nama, poli-tičkim grešnicima...

Četiri mjeseca sam bio bez posla. Sam, ostavljen, zaboravljen... Redovno sam se morao, jednom sedmično,

javljati u nadležni organ. Tek nakon duga i ne-izvjesna četiri mjeseca, rečeno mi je da se javim

u lokalnu direkciju željeznice. Dobio sam mje-sto skretničara u stanici Bosansko Petrovo Selo. Dvije godine kasnije, premješten sam u Travnik, na radno mjesto telegrafiste u željezničkoj stani-ci. Dakle, napredovao sam malo.

Iako je to bilo nevidljivo, znao sam da me stalno prate. Mi, na taj način obilježeni, i ina-če smo tada imali tu čast – da nas ukorak pra-te, da smo im stalno na očima i da neprestano budno paze šta i kako radimo. Zvanično, to se zvalo proces revidiranja, iako je čak i njima mo-ralo biti jasno, nisam to ni mogao sakriti, da su meni tri i po robijaške godine bile dovoljne za temeljito prevaspitavanje. Nikakvo naknadno i dodatno revidiranje, meni, stvarno, nije bilo po-trebno.

I dalje sam se redovno javljao na za to na-dležno mjesto. Jedina promjena, vrijedna pa-žnje, bilo je to da sam sada imao obavezu tek je-dnom mjesečno da se javim službenom licu, za-duženom za moj slučaj. Dovoljno je bilo da mu se pojavim, da kažem da radim to i to

– iako su oni i te kako dobro znali šta ja, gdje i kako radim –

i da mi se učini da mogu biti miran.Na svoj način, i bio sam miran. Priznajem

to. Iz vrlo jednostavnog, praktičnog razloga: iz svoje kože nisam mogao, a bilo mi je jasno da se u životu sve zablude i greške, ma koje vrste, oba-vezno plaćaju. Neko plati manje, neko više. Ja jesam pogriješio, jesam imao neku vrstu zablu-de i, logično, valjalo mi je to iskihati.

Ali, nezgoda nastaje u onom trenutku kad si u opasnost da ispaštaš zbog tuđih grešaka. Bra-tovljevih, recimo.


90

NOVE KNJIGE

Sadik Šehić, Tvornica motornih dijelova Gradačac 1954. – 2004. godine uspjeha, “Planjax”, Tešanj 2004.

Iako je prigodno-dokumentarnog karakte-ra (izlazi povodom pedesete godišnjice fir-

me), ova knjiga, po načinu obrade, kompoziciji i pristupu temi, prevazilazi tu svoju prvobitnu namjenu i predstavlja vrijedan pažnje izdava-čki projekat u oblasti lokalne historiografije.

Na više od stotinu strana, “autor je obradio ključna pitanja vezana za nastanak, razvitak i

rad TMD-a kao prve tvornice metalske struke na ovim prostorima.” Smještajući taj “privre-dni subjekat” u prostor i vrijeme, autor je po-kazao da to nije bila politička fabrika, već uvi-jek tržišno orijentisana firma u skladu sa druš-tveno-ekonomskim uslovima i vremenom u kojem je bitisala.

Na početku je to bio Daimler Benz, BOSCH, a danas su to Volkswagen, Peugeot, Cimos i drugi. TDM nije poslijeratnu obnovu i privatizaciju shvatio samo kao puku transfor-maciju, već i šansu za formiranje novih kom-panija, modernizaciju i bolje povezivanje sa svjetskom automobilskom industrijom. Auto-ru nije bilo teško dokazati da je firma opsta-la zahvaljujući stručnim kadrovima, timovima inženjera, konstruktora i visokokvalifikovanih

radnika. Knjiga obiluje mnogim podacima,

bogatim izborom fotografija i drugih priloga kojima se ilustruje pola vijeka tog vrijednog gradačačkog kolektiva. Nastala je zahvaljujući jednom pose-bnom odnosu koji je autor imao pre-ma “predmetu” svog istraživanja i pi-sanja.

O tome je zapisao sljedeće: “Pisa-njem monografije Tvornice motor-nih dijelova Gradačac činilo mi, po-red velike odgovornosti, i veliko li-čno zadovoljstvo, utoliko više što sam i sam u tom kolektivu proveo nepu-nih 19 godina. To su godine kada su činjeni ogromni naporu svakog poje-dinca, odricanja i zalaganja, a pose-bno rukovodne struktire koja je radi-la na projekcijama i programima po-dizanja proizvodnih i kadrovskih ka-paciteta.

Pored svih ulaganja, kadrovi su u ovom kolektivu bilinajveći kapital i garancija da projektuju puteve u bu-dućnost kolektiva koji je svoj razvoj vezao za razvoj motorne industrije u Bosni i Hercegovini.”

Omer Hamzić

RIJEÈ

91

Ahmed Muradbegović, Ponos (roman), Javna ustanova Biblioteka “Alija Isaković” Gradačac 2004.

Trebalo je da prođe 77 godina, jedan do-bar životni vijek, od pojave prvog izdanja

romana “Ponos”, prvog romana književnika Ahmeda Muradbegovića – dramatičara, nove-liste, pjesnika i esejiste, konačno i romanopisca – do njegovog drugog izdanja, koje se pojavilo u njegovom rodnom Gradačcu.

Roman “Ponos” prvobitno je objavljivan u zagrebačkom časopisu “Vijenac” u toku 1926. godine, ali je brzo prestalo njegovo izlaženje. Na nagovor Hamida Kukića, urednika časopi-sa “Gajret”, Muradbegović je 1927. godi-ne počeo objavljivati roman “Po-nos” u tom sarajevskom časopi-su. U podnaslovu romana je sta-jalo “Roman iz muslimanskog aristokratskog života”. Mura-dbegović je kasnije pisao kako ga je Kukić po-žurivao da završi ro-man kako bi ga u cje-lini mogao objaviti na stranicama “Gajreta”. Tako je “Ponos” bio jedini bo-šnjački roman koji je 1927. go-dine objavljene u Bosni i Herce-govini iako je nastao u Zagrebu.

U rukopisnim verzijama ro-mana stoje dva mjesta i dva datuma njegovog nastan-ka: Zagreb 1927. i Du-brovnik 1929. godi-ne. Rukopisna verzi-ja ima i drugačiji po-dnaslov: “Roman o društvenom životu muslimana između dva rata”.

Teško je odgovo-riti na pitanje zašto je moralo proći vre-mena između prvog i

drugog izdanja romana “Ponos” i zašto je za-nemarivan taj dio stvaralačkog opusa našeg velikog sugrađanina. “Još tri Muradbegoviće-va romana postoje u rukopisnoj zaostavštini kod njegove obitelji u Dubrovniku, pa se može kazati da je zaista bizarna romaneskna sudbi-na Ahmeda Muradbegovića – pisca koji je uz Hamzu Humu nesumnjivo bio najpopularni-ji bošnjački književnik između dva svjetska rata”. Otkrivajući tu činjenicu u svom predgo-voru romanu “Ponos”, prof. dr. Muhidin Džan-ko nije se bavio uzrocima ako “bizarne roma-neskne sudbine” ovog bošnjačkog književnika.

Veliko je pitanje je su li samo izdavači krivi zato što ti rukopisi još uvijek nisu predati čita-

lačkoj publici.Po svojoj tematici, roman

“Ponos” potpuno se uklapao u tradiciju onih književnih djela u kojima se na gotovo

epigonski način obra-đivala tema propa-danja bosanskog be-govata poput pripo-vijedaka i romana Osmana-Aziza i Ed-

hema Mulabdića, po-vjestica Safvet-bega Bašagića, a kasni-je i romana i pripo-vijedaka Svetozara Ćorovića, Zvonimi-ra Šubašića, Hamze Hume, Alije Name-tka, Abdurezaka Hif-zi Bjelevca i dr.

Roman “Ponos”, na naratološkom planu, ostvario je za bošnjačku literaturu potpuno nov roma-neskni model, mo-del “dramskog roma-na”, kakav će se, kako ističe prof. dr. Muhi-din Džanko, obnovi-


92

ti jednim svojim dijelom tek 50 godina ka-snije (1978.) u romanu “Ponornica” Sken-dera Kulenovića.

Sadik Šehić

Meho Baraković, Stockholm iznutra i druge pjesme (pjesme), NIK “Kujundžić”, 2005.

Štokholm iznutra i druge pjesme Mehe Barakovića kao njegova najnovija knji-

ga, samo su u meni rekonstruirale sve ono dobro i drago što o Mehi Barakoviću vo-lim i znam. Ista je to emotivna dubina i za-pitanost nad smislom svoga prisustva uo-pće. Ovaj put, kao bolom, osvijetljena i tu-gom zbog onih kojih više nema, zbog svo-jega mjesta u svijetu, svaka tuđa zemlja, tuga je golema.

Najporaznijom se predstavlja činje-nica: kako su krute i neumoljive zadato-sti s kojima smo mislili tako lako izaći na kraj. Ne. Od časa rođenja do samoga kra-ja samo su varijacije spojna mjesta koja se nižu da bi potvrdila neumitnost. I meni dragom pjesniku Mehi Barakoviću, sasvim je jasna ista stvar: kao što su neizmjenjive geo-grafske činjenice, tako su konstantne historij-ske zablude, a Pjesnikovo tijelo samo je stjecaj svega što treba da se prepozna u izjednačenju. Ishod je pjesnikova fotografija na kiši, dok se otapa emulzija i reciklirana papirnata podloga ovoga svijeta, kapi imaju sličnost i sa suzama, a to cijelu stvar čini samo gorom i težom po ži-vot i nadu koja bi najvoljela izumrijeti.

Shvativši suštinu Meho Baraković brižlji-vo čuva svoje startno mjesto, svjestan kako je u njemu sadržana suština i zato danas, s rado-šću čitam riječi napisane velikim slovom: Bu-đenje, Utiske, Slike, Osipanje, Krug, Cvijet, Pri-jatelji, Ravnoteža, Simetrija, Nježnosti, Uspo-mene, Ljubav, Bol, Krošnje, Mirisi, Navijek, Pje-sničke bolesti, Nestvarna prijepodneva, neposto-

jeće noći…Pjesnici su ljudi koji Životne može preva-

riti i u tome je impuls i refleks snage s kojom mogu sve izdržati, u svemu istrajati i kad ih vi-hori svijetom raznose kao suho lišće njihovoga zavičaja, zavičaj se širi kao ljepota beskraja.

Živi pjesnik i gori kao slaba svjetlost u kojoj treba sve dogorjeti, samo da Smrti Ništa Osta-ne.

Zato se radujem ovoj knjizi Mehe Barako-vića. Radujem se Mehinoj pjesničkoj doslje-dnosti koja mi govori da se ni on ni ja nismo varali u nekim drugim godinama kada smo mladošću nošeni vjerovali onome što nas je duboko iznutra pokretalo samo nama bliskim impulsima.

Ljudi mogu lagati, ali pjesnici ne, jer slije-de svoje nezaklonjeno srce. (Iz recenzije ruko-pisa.)

Ivo Mijo Andrić

RIJEÈ

93


94

LISTOVI GRAČANIČKOG KALENDARA OD 1. 11. 2004. DO 1. 5. 2005.

2. 12. 2004.SUD BOSNE I HERCEGOVINE UVAŽIO ŽALBU OPŠTINSKOG ODBORA SDP GRAČANICA U VEZI SA NEREGULARNOŠĆU IZBORA U PRIJEKOM BRDU

Žalbom se mora ponovo pozabaviti Izbor-na komisija Bosna i Hercegovine, koja je u prethodnom postupku odbacila žalbu SDP Gračanice, utvrdivši da je na spomenutom bi-račkom mjestu bilo sve “o.k.”

8. 12. 2004.OKRUGLI STO “SNABDIJEVANJE GRADA GRAČANICE TOPLOTNOM ENERGIJOM”

Prezentirana je istoimena studija renomi-rane austrijske firme “Segen”, koja je pokaza-la da je za rešenje tog strateškog komunalnog pitanja za Gračanicu, najbolja kombinacija bio i termo energije, koje podrazumijeva korište-nje obnovljivih resursa (geotermije i biomase).To budućem investitoru, između ostalog, otva-ra mogućnost apliciranja na donatorska i kre-ditna sredstva međunarodnih fondova zaštite okoliša. Zaključci Okruglog stola bit će puto-kaz općinskom načelniku i Općinskom vijeću za donošenje odgovarajućih odluka i planira-nje narednih aktivnosti na ovom velikom pro-jektu.

13. 12. 2004ZAVRŠENO DEMINIRANJE PRILAZA MOSTU PREKO SPREČE KOJI POVEZUJE DONJU ORAHOVICU I PETROVO

Radi se o teže pristupačnoj površini od 3.6-91,13 kvadratnih metara, na kojoj su u me-đuvremenu bile deponovane ogromne količi-ne smeća i naplavaka, koje su znatno otežava-le posao deminiranja. Posao su izveli demineri Kantonalne uprave civilne zaštite.

Listo

vi...

Listo

vi...

“LISTAO”:OMER HAMZIĆ

LISTOVI GRAÈANIÈKOG KALENDARA

95

16. 12. 2004.IZBORNA KOMISIJA BIH PONIŠTILA IZBORE NA BIRAČKOM MJESTU PRIJEKO BRDO I RASPISALA NOVE IZBORE ZA 21. 12. 2004.

To je epilog pravno-političke rašomonija-de i prepiske na relaciji Općinski odbor SDP – Općinska izborna komisija – Izborna komisija BiH – Apelaciono vijeće Suda Bosne i Herce-govine i konačno – Izborna komisija BiH, koja je u ponovljenom postupku, konačno utvrdila da je, ipak, izvršena krađa izbora na spomenu-tom biračkom mjestu.

16. 12. 2004.IZBOR SPORTISTE GRAČANICE ZA 2004.

Za najbolje u pionirskoj konkurenciji pro-glašeni su Selma Kovačević (Karate klub “Dado Alić” Miričina) i Eldar Beganović (Karate klub “Bratstvo” Gračanica); u kadetskoj konkuren-ciji najbolji su: Alma Zekić (KK “Dado Alić” Miričina); Kenan Karađus (KK “Bratstvo” Gra-čanica; najbolje ekipe su: Ženski odbojkaški klub “Gračanica” i Rukometni klub “Gračani-ca”; najbolji sportisti su: Lejla Nurikić (Žen-ski odbojkaški klub “Gračanica”) i Husein Sal-kić (RK “Gračanica”); za najboljeg sportistu in-valida proglašen je Hasib Salkanović; najbolji trener je Jasmin Mrkonja (RK “Gračanica”), najbolji rekreativac je Edin Helić, iz gračani-čke pošte, a najbolji sportski radnici su: Nesib Okić (Malonogometni klub “Kaskada”), Nesib Mehanović (RK “Gračanica”), Mugdin Muja-čić (“Košarkaški klub “Gračanica”), Hamdija Jukan (FK “Pribava”), Mirsad Selimović (FK “Orahovica 074”), Fikret Serhatlić (FK “Brat-stvo”); jednogodišnju stipendiju i posebno pri-znanje općinskog načelnika dobila je Alisa Sa-rajlić (Karate klub “Bratstvo”)

20. 12. 2004.NADINE SUMAN: IZLOŽBA SLIKA U BKC GRAČANICA, PRVO PREDSTAVLJANJE LIKOVNOJ PUBLICI U BOSNI I HERCEGOVINI

Bilo je to prijatno iznenađenje za ljubitelje likovne umjetnosti u Gračanici, od kojih mno-gi nisu ni znali da se Nadin uopće bavi slikar-

stvom. Rođena je Orleans-u 1971. u Francu-skoj, kćerka Lilian i Dine Čolić, udata za Gra-čanliju Senada Sumana. Osim mnoštva kole-ktivnih izložbi na likovnim manifestacijama mladih umjetnika Francuske, do sada je ima-la i pet samostalnih izložbi: dvije u galerijama Honfleur, dvije u Deauville i jednu u Orleans-u. Posjeduje stvaralačku osebujnost, oslobođe-nu jednoznačnosti. Cvijeće je dominantan mo-tiv na njenim slikama “pomaknut u sferu taj-novitog govora stvarnosti”. Na njenim slikama preovlađuju zlatne i srebrne boje koje se preli-vaju u zgusnute sive ili smeđe nijanse i tono-ve dovedene do pune umjetničke uvjerljivosti i topline.


96

21. 12. 2004. PONOVLJENI IZBORI U PRIJEKOM BRDU

Pošto je Apelaciono vijeće Suda BiH utvr-dilo nepravilnosti u izbornom postupku, 2. 10. 2004., i prihvatilo žalbu Općinskog odbo-ra SDP Gračanica, Odlukom izborne komisi-je BiH punoljetni građani ovog sela morali su da obave svoju “građansku dužnost” u pono-vljenom postupku. Na glasanje je izašlo 327 birača ili 73,3% (na izborima 2. 10. 2004. iza-šlo 425 ili 95,29%), važećih listića bilo je 317 ili 96,9%, nevažećih 10; rezultati, odnosno broj dobijenih glasova po strankama: LDS – Libe-ralno demokratska stranka 1, Narodna stran-ka radom za boljitak 1, SDA 268, Stranka pen-zionera, umirovljenika BiH 1 SDU – Socijal-demokratska unija BiH 1, Stranka za BIH 3, BOOS – Bosanska stranka 22, SDP 20, Demo-kratska stranka invalida 0; ukupno 317. Izne-nađenje je rezultat Bosanske stranke koja je na izborima 2. 10. 2004. dobila samo dva glasa, a u ponovljenim, čak 20. Samo za 79 dana akti-visti ove stranke uspjeli su, dakle, svoj rejting u ovom selu povećati za 10 puta, što je ravno političkom podvigu, pod uslovom da je ostva-ren na regularan način. U svakom slučaju, to im je bilo dovoljno da “pomrse” račune SDP-a i sa jednim vijećnikom “ulete” u općinski par-lament. Tako se 1 vijećnik prednosti SDA nad SDP u ponovljenom izbornom postupku u Pri-jekom Brdu “pretvorio” u “bosovca”, pa je, na-kon svega SDP ostao “kratkih rukava”, a SDA praktično “na istom”…

21. 12. 2004.UMRO SEJDO ŠABIĆ, PRVI PREDSJEDNIK OPĆINE GRAČANICA NAKON PRVIH VIŠESTRANAČKIH PARLAMENTARNIH IZBORA POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA

Rođen je 1919. godine u uglednoj trgova-čkoj porodici Šabića. Do 1963. godine bio je direktor Trgovačkog preduzeća “Bosna”, po-tom je počeo razvijati vlastiti privatni biznis. Jedan je od najuglednijih biznismena Gračani-ce. Više od pola radnog vijeka proveo je u ta-

kozvanoj privatnoj inicijativi – i to u vreme-nima koja joj nisu bila nimalo naklonjena. Na prvim višestranačkim izborima, 1990. godine, kao kandidat SDA, izabran je za predsjednika općine Gračanica. Tu je funkciju obavljao do kraja septembra 1991. godine, kada se povu-kao iz zdravstvenih razloga.

22. 12. 2004.PROMOCIJA “GRAČANIČKOG GLASNIKA” BR. 18

Gosti promocije bili su Nihad Halilbego-vić, Gračanlija iz Sarajeva, publicista i sara-dnik “Glasnika…”, koji je govorio o Časopisu kao projektu od velikog kulturno-historijskog značaja za Gračanicu i Amor Mašović, pred-sjednik Državne komisije za nestale osobe, iz Sarajeva. Pošto je dao podršku i pohvalio Pro-gram prikupljanja podataka o stradanju Bo-

šnjaka općine Gračanica u Drugom svjetskom ratu, koji je objavljen u Časopisu, Amor Mašo-vić je održao nadahnuto predavanje, popraće-no dokumentarnim snimcima na temu “Ma-sovne grobnice u Bosni i Hercegovini – pou-ke i poruke naše bliže prošlosti”. Potresne slike zločina nad Bošnjacima u ratu za Bosnu i Her-


97

cegovinu 1992. – 1995. ostavile su snažan uti-sak na mnogobrojne učesnike promocije “Gla-snika”.

28.12.2004.FARUK ŠIRBREGOVIĆ: PRIZNANJE “HUMANISTA GODINE”

Predsjedništvo Internacionalne lige huma-nista proglasilo je Faruka Širbegovića, predsje-dnika Kompanije “Širbegović”, humanistom godine za 2004. godinu u oblasti promoci-je Bosne i Hercegovine kao atraktivne lokaci-je za strane investicije i za ostvarivanje misi-je Internacionalne lige humanista. Priznanje je to za višegodišnji rad, menadžerske sposobno-sti i visoke ljudske kvalitete ovog gračaničkog privrednika.

28. 12. 2004.MILIONITI PAR OBUĆE “FORTUNA”

Ova fabrika je za godinu dana proizvela milion pari obuće, što je apsolutni godišnji re-kord u njenoj proizvodnji. Ostvarila je izvoz od 7 miliona KM.

30. 12. 2004.NAPOKON, KONSTITUIRAJUĆA SJEDNICA NOVOG OPĆINSKOG VIJEĆA, ZA PREDSJEDAVAJUĆEG IZABRAN HASAN FEHRATOVIĆ, VIJEĆNIK SDA

Zbog izborne krađe koja je dokazana na Apelacio-nom vijeću Suda BiH i po-novljenih izbora na bira-čkom mjestu Prijeko Brdo, građani Gračanice morali su nešto duže od ostalih če-kati konstituisanje svog lo-kalnog parlamenta. Budu-ći da su dvije najjače politi-čke grupacije, nakon pono-vljenih izbora, u vijeću po-tpuno izjednačene (po 13 mandata), grčevita je bor-ba vođena za “većinski pa-ket”, do kojeg se moglo doći samo pridobivanjem četvo-

rice vijećnika takozvanog centra (LDS i BOSS po jedan vijećnik i S BiH dva). Nakon dugo-trajnog pogađanja (“trgovanja”) i zakulisnog “očijukanja”, famozna “četvorka” priklonila se SDA i omogućila joj da na funkciju predsjeda-vajućeg vijeća “dovede” svog vijećnika. Za uz-vrat dobila je funkciju zamjenika predsjedava-jućeg vijeća (volonter). Tako je sa 17 glasova “Za” (13 SDA + četvorka) i 13 “protiv” (SDP), na funkciju predsjedavajućeg Općinskog vi-jeća (profesionalna funkcija) izabran Hasan Fehratović (1968.), inženjer elektrotehnike iz Gornje Orahovice, do izbora zaposlen u Mje-šovitoj srednjoj školi u Gračanici, a za zamje-nika predsjedavajućeg Musić Muharem, profe-sor iz Džakula.

Nakon izbora predsjedavajućeg i njego-vog zamjenika, održana je i prva radna sjedni-ca Općinskog vijeća, koje je, između ostalog, prihvatilo i u javnu raspravu uputilo Prijedlog općinskog budžeta za 2005. godinu.

7. 1. 2004.OTVOREN POSLOVNO-TRGOVAČKI CENTAR GRAČANIČKE FIRME “DŽAMBO”

Na mjestu nekadašnje uprave zgrade pre-duzeća “Zanati”, u kojoj je nekada bilo predu-zeće “Graplast”, a prije toga sjedište milicije, ponekada i lokalni zatvor, preduzeće “Džam-


98

bo” izgradilo je moderno uređen prodajno-poslovni prostor na pet etaža, sa ukupno 1.750 kvadratnih metara korisnog prostora. U tom prostoru nalazi se sjedište firme i veliki pro-dajni salon sa bogatim izborom vodovodnog, elektro i materijala za centralno grijanje. Vrije-dnost investicije je oko milion KM.

Preduzeće “Džambo” izraslo je iz zanatske radionice sa dva radnika u moderno uređenu i savremenu firmu sa 70 zaposlenih. U procesu male privatizacije, preuzelo je preostalu imovi-nu, ali i obaveze i radnike nekadašnjeg grača-ničkog preduzeća “na izdisaju” “Zanati”. Osim trgovine bavi se preradom drveta i međuna-rodnim transportom, svoje prodajne objekte, osim Gračanice ima u Tuzli i još nekim mjesti-ma. Preduzeće uspješno vodi direktor i vlasnik Hamdija Džambo.

15. 1. 2005. ROTARY CLUB GRAČANICA: DONACIJA ŠKOLSKOG NAMJEŠTAJA OSNOVNOJ ŠKOLI “HASAN KIKIĆ” PRVA USPJEŠNA AKCIJA

Klub djeluje od septembra 2004. godine, okuplja dvadesetak članova, uglednih građana Gračanice - privrednike, intelektualce i uop-šte entuzijaste. Aktivnosti Kluba usmjerene su na poboljšanje života zajednice. Uz sedmična

druženja članovi Rotari kluba, nastoje inicira-ti rješavanje važnih društvenih problema, te u skladu s mogućnostima provoditi određene humanitarne akcije. Na čelu Kluba je gospo-đa Amira Bravić.

16. 1. 2005“VEGAFRUIT” NA TRŽIŠTU LIBIJE

Sa libijskim partnerom potpisan je ugovor o osnivanju fabrike za proizvodnju hrane i so-kova iz programa ove ugledne firme “koja je kvalitetom i dosljednošću u prikupljanju i una-pređenju vlastite recepture, tragom tradicio-nalne kuhinje sa ovih prostora, osvojila i trži-šta izvan naše države”. Kako piše Komorski in-formator (Tuzla, br. 2 i 3, 2005.) u ovaj projekta “Vegafruit će uložiti 65% potrebnog kapitala, dok će 35% obezbijediti libijski partner.

1. 2. 2005.DRUGA SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA GRAČANICA: U ZNAKU BURNIH RASPRAVA I VIJEĆNIČKIH NESLAGANJA

Sa izvjesnim izmjenama, nakon dugo-trajnog i zamornog natezanja prihvaćena je Odluka o osnivanju službi za upravu, po ko-joj se uspostavljaju četiri službe: za poduze-tništvo, lokalni razvoj i finansije, za prostor-


99

no uređenje, geodetske i imovinsko-pravne po-slove, za upravu i društvene djelatnosti, stru-čne i zajedničke poslove i Služba za civilnu zaštitu. Po ovoj odluci funkcionisat će i Ka-binet općinskog načelnika i Stručna služba Općinskog vijeća, koju su predložili vijećnici. Odlukom se predviđa dalja racionalizacija i smanjenje administracije između 20 i 30%. Pri-hvaćena je studija “Mogućnosti snabdijevanja grada Gračanice toplotnom energijom”, čime su stvorene formalno-pravne pretpostavke za dalju realizaciju tog velikog projekta. Usvojeno je i rješenje o imenovanju predsjednika i čla-nova radnih tijela Općinskog vijeća.

11. 2. 2005.OTVOREN TRŽNI CENTAR “BINGO-FIS” U GRAČANICI

Na mjestu nekadašnjeg Distributivnog centra u Gračanici, tuzlanska trgovačka firma “Bingo” (osnovana 1993.) otvorila je moder-no uređeni prodajni centar, koji se prostire na preko 6.000 kvadratnih metara i kupcima nudi preko 30.000 različitih artikala, dječji prostor za igru, te savremeni ugostiteljski objekat. U sastavu ovog velikog poslovnog centra, koji će znatno obogatiti trgovačku ponudu u Gra-čanici, ali i šire, nalaze se: hipermarket “Bin-go-FIS”, “Zi komerc”, kožna galanterija, “An-turium”, cvjećara i trgovina kućnim ljubimci-ma, “Peko”, prodavnica obuće, “CM” kozmeti-ka, “Beneton”, “Plava ruža 2”, butik, “Iskra as”, bijela tehnika, “Solar & gardinia” i apoteka. U tim prodajnim prostorima zaposlenje je dobi-lo oko 80 radnika.

11. 2. 2005.DRUGA SAMOSTALNA IZLOŽBA SLIKA REFIKA MUSTAJBAŠIĆA

Riječ je o gračaničkom slikaru mlađe gene-racije, koji je do sada imao nekoliko zajedni-čkih i jednu samostalnu izložbu. Raznovrsnost detalja i motiva karakteriše stvaralački opus ovog slikara. Na njegovim slikama, ipak, do-miniraju pejzaži rodnih mu Drafnića iz kojih izbija toplina zavičaja. Izložba je izazvala zapa-žen interes gračaničke publike, što je prijatno

iznenadilo mladog autora.

15. 2. 2005.IMENOVANI NOVI ŠEFOVI SLUŽBI U OPĆINSKOJ “ŠARENOJ KUĆI” I PRED OPĆINSKIM NAČELNIKOM “POLOŽILI ZAKLETVU VJERNOSTI”

Tako je “uvedena u posao” nova rukovodna postava općinske administracije, koja će “obna-šati lokalnu izvršnu vlast” u sljedećem sastavu: Zijad Dedić, dipl. ecc., šef Službe za poduze-tništvo, lokalni razvoj i finansije (bio na dužno-sti općinskog tržnog inspektora), Aida Hodžić, građevinski inženjer, šef Službe za prostorno uređenje, geodetske i imovinsko-pravne poslo-ve (bila na dužnosti općinskog građevinskog inspektora), Senaida Šaković, dipl. pravnik, šef Službe za upravu, društvene djelatnosti, bora-čko-invalidsku zaštitu i zajedničke poslove (bila na dužnosti šefa Zajedničke službe), Mustafa Bajić, ing. zaštite na radu, šef Službe za civilnu zaštitu (bio na istoj dužnosti) i Omer Hamzić, prof., šef Kabineta općinskog načelnika (bio na dužnosti koordinatora za informisanje i odno-se sa javnošću).

4. 3. 2005.TREĆA SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA: NIJE USVOJEN PREDLOŽENI BUDŽET OPĆINE ZA 2005. GODINU

…iako je o njemu prethodnih nekoli-ko mjeseci vođena široka javna rasprava po mjesnim zajednicama, nadležnim institucija-ma, društvenim organizacijama i udruženji-ma i napokon, u vijećničkim klubovima. Do početka sjednice pristiglo je dosta amandma-na (između ostalih, za povećanje iznosa sred-stava političkim strankama, povećanje paušala općinskim vijećnicima, uz istovremeno sma-njenje plaća općinskim službenicima, pove-ćanje sredstava za izgradnju pojedinih lokal-nih puteva itd.), koje Općinski načelnik kao predlagač nije mogao prihvatiti. Podršku pre-dloženom budžetu uskratili su vijećnici SDA, S BiH, i BOSSA, što je bilo dovoljno da bude vraćen na doradu.

Neslaganja između vijećnika SDP i SDA+S


100

BiH+BOSS došla su do punog izražaja i oko Odluke o imenovanju komisije za izbor upra-vnih odbora JU Doma zdravlja i Gradske apo-teke, dok su programi rada Općinskog vije-ća i općinskog načelnika za 2005. godinu pro-šli bez veće rasprave. Slično su prošle i infor-macije o provedenim općinskim izborima, 2. oktobra 2004. i sigurnosnoj situaciji na podru-čju općine Gračanica u 2004., kao i izvještaj o radu Službe civilne zaštite općine Gračanica za 2004.

Izvještaj o radu Bosanskog kulturnog cen-tra Gračanica za 2004. godinu takođe nije do-bio podršku vijećnika SDA i S BiH.

14. 3. 2005.OTAPANJE SNIJEGA PROUZROKOVALO POPLAVE U SPREČKOM POLJU I KLIZIŠTA U BRDSKOM PODRUČJU OPĆINE

Rijeka Spreča izlila se iz korita skoro cije-lom svojom dužinom i poplavila oko 200 he-ktara obradivog zemljišta na području opći-ne Gračanica. Klizišta su se pojavila u selima: Soko, Doborovci, Miričina, Lukavica, Džakule, Buk, Gornja Orahovica i Malešići…

21. 3. 2005.OTVOREN SUPERMARKET “ZEKA-KOMERC” U GRAČANICI

Ovaj prodajni objekat otvoren je u zgra-di trgovačko-polovnog centra “Saš komerc”, na ulazu u glavnu gradsku pijacu u Gračani-ci, koji se tako jednim svojim dijelom stavlja u funkciju. Riječ je super-moderno uređenom prodajnom prostoru u kojem se kupcima nudi roba široke potrošnje, namještaj i bijela tehni-ka. Otvaranjem ovog supermarketa znatno se obogaćuje trgovačka ponuda u Gračanici.

29. 3. 2005.4. SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA GRAČANICA: USVOJEN BUDŽET OPĆINE ZA 2005. GODINU, NAKON TOGA SJEDNICA PREKINUTA

Obim budžeta planiran je u iznosu od 6.9-38.000 KM, a čine ga: porezni prihodi 3.640.000 KM; neporezni prihodi 2.163.000

KM; tekuće potpore - grantovi 1.025.000 KM i dio kredita Svjetske banke 110.000 KM.

Obrazlažući predloženi Budžet, općinski načelnik Nusret Helić je, između ostalog, re-kao: “Iako smo nastojali iznaći optimalno rje-šenje, kada su u pitanju prihodi, nisam siguran jesmo li uspjeli, jer ne znamo šta će se dešavati sa poreznim prihodima na čije ostvarenje, na-žalost, ne možemo uticati.

Pokazatelji o prihodima za dva i po mje-seca ove godine nisu ni malo ohrabrujući i ne daju nam nadu za optimizam, ali nas obavezu-ju na maksimalnu mobilizaciju i angažovanost kod ubiranja neporeznih prihoda.

Mi smo zaključno sa 18. 3. 2005.godine ostvarili ukupno 966.118 KM ili manje za 29 % u odnosu na isti period prošle godine, odno-sno na predviđene izdatke Odlukom o privre-menom finansiranju.”

U toku razmatranja treće tačke dnevnog reda “Odluka o utvrđivanju kriterija za izbor vijećnika u vijeća mjesnih zajednica”, sjedni-cu su napustili vijećnici S BiH i BOSA, nakon čega je predsjednik Kluba vijećnika SDA zatra-žio pauzu. Potom su i vijećnici SDA odlučili da napuste sjednicu.

Pošto su konstatovali da nema kvoruma za dalji nastavak sjednice, predsjedavajući i za-mjenik predsjedavajućeg su prekinuli rad vije-ća. Preostalih 15 tačaka dnevnog reda, među kojima i nešto izmijenjena “Odluka o utvrđiva-nju kriterija za izbor vijećnika u vijeća mjesnih zajednica”, razmatrano je i usvojeno u nastav-ku sjednice koje je održano 31. 3. 2005.

2. 4. 2005.MUHAMED IBRAHIMOVIĆ, AKTUELNI PREDSJEDNIK FEDERALNOG PARLAMENTA, NOVI PREDSJEDNIK SDA GRAČANICA

Usvajajući ambiciozan politički program i dovodeći ovog iskusnog i visokopozicionira-nog funkcionera na čelo svog lokalnog ogran-ka u Gračanici, SDA je pokazala da s krajnjom ozbiljnošću ulazi u pripreme za parlamentarne izbore koji će se održati sljedeće godine.


101

6. 4. 2005.IBRAHIM ŠERBEČIĆ, NA ČELU GRAČANIČKOG “MERHAMTETA”

To je odluka skupštine ovog dobrotvor-nog društva, koja je izabrala novo rukovod-stvo, usvojila izvještaj o radu Društva u 2004. godini kao i dosta ambiciozan program za na-redni period.

6. 4. 2005.NAČELNIK OPĆINE GRAČANICA NUSRET HELIĆ, SENATOR BOŠNJAČKOG INSTITUTA

Među stotinu uglednih imena članova se-nata Bošnjačkog instituta, koje je imenovao vlasnik te Fondacije Adil-beg Zulfikarpašić, našlo se i ime gračaničkog načelnika. Na sve-čanoj inauguraciji senatora, uz reprezentati-vnu izložbu izuzetno vrijedne donacije od 70 ulja, grafika i skulptura našeg po-znatog umjetnika Merseda Ber-bera, Zulfikarpašić je, prema pisa-nju “Oslobođenja” (16. 4. 2004, str. 26), između ostalog izjavio: “Činje-nica je da je ideja Bošnjačkog in-stituta meni donijela više radosti nego što sam očekivao, a mojoj ze-mlji i mojim prijateljima više kori-sti nego što su mislili.” Činjenica je da je imenovanje Helića u to pre-stižno tijelo, ne samo priznanje nje-mu lično, već i Gračanici kao čarši-ji, koja se ponosi svojom kulturno-historijskom baštinom i nacional-nom bošnjačkom tradicijom.

7. 4. 2005.IZLOŽBA HASANA FAZLIĆA U BKC GRAČANICA

Povodom 7. aprila Dana oslo-bođenja Gračanice u Drugom svjet-skom ratu, gračanički “Preporod” i BKC organizovali su reprezenta-tivnu izložbu ovog velikog bosan-skohercegovačkog umjetnika, nosi-oca prestižnih domaćih i svjetskih priznanja za karikaturu. Izloženo je

37 odabranih karikatura i predstavljena umje-tnička monografija Hasana Fazlića. Izložbu je otvorio član Predsjedništva Općinske organi-zacije SUBNOAR-a Ibrahim Nurkić.

Na kraju svog opširnog eseja u uvodnom dijelu likovne Monografije ovog velikog umje-tnika, Sulejman Bosto je ispisao sljedeće reče-nice: “U ovom pogledu Fazlić i u svojoj ljud-skoj i umjetničkoj ulozi ostaje svjedokom vre-mena, krećući se rubnim zonama svjetlosti i tame, između životne vedrine i životne gorči-ne. U svom svijetu karikature on istovremeno igra i poigrava sa slikom čovjeka, kazujući vi-šeznačnu istinu o njemu i skidajući lažnu po-zlatu sa (danas kompromitiranog) humanisti-čkog ideala čovjeka, skidajući lažnu pozlatu s njegove uglačane slike, - pri tom ipak čuvajući fragilnu ljepotu životne radosti i vedrine.”

Hasan Fazlić, Miroslav Krleža, bez datuma, pero, tuš. Hasan Fazlić, Caricatures, Sarajevo, 2004., str. 192


102

23. 4. 2005.DRAŽA MIHAJLOVIĆ PONOVO MEĐU OZRENSKIM SRBIMA

Pošto su prije nekoliko godina svojoj gla-vnoj ulici dali ime vrhovnog četničkog koman-danta iz Drugog svjetskog rata Draže Mihaj-lovića, mještani Petrova su ime “svog volje-nog Čiče” ubilježili i na spomen ploču, koju je na uzvišenju Lužanjak, u prisustvu pedese-tak osoba. otkrio Miroslav Spasić, predsjednik Četničkog ravnogorskog pokreta za područje Ozrena. Spomen-ploča je otkrivena u znak sje-ćanja na prolazak Draže Mihajlovića sa osta-tkom svojih razbijenih jedinica kroz Ozren i Trebavu, početkom 1945. godine.

Tako su Ozrenci, uz prisjećanje na glavnog junaka iz svoje četničke tradicije, “na prigodan način obilježili 60. godišnjicu pobjede nad fa-šizmom”. Svako, dakle, obilježava i ubilježava svoje historijske likove na svoj način i po svo-joj mjeri. Napomena: aktuelne lokalne vlasti nisu podržale ovu akciju Ravnogorskog četni-čkog pokreta.

23. 4. 2005.SMJENA NA ČELU SDP-A GRAČANICA: SEAD ČAUŠEVIĆ, NOVI PREDSJEDNIK

To je odluka Izvještajno-izborne konferen-cije Općinske organizacije SDP koja je izabra-la novo rukovodstvo SDP, usvojila izvještaj o

radu za period 2003. – 2005. i Program rada do 2009. godine.

29. 4. 2005.PETA SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA GRAČANICA: U ZNAKU IZVJEŠTAJA IZ OBLASTI ZDRAVSTVA

Vijećnici su bez velike rasprave usvojili Iz-vještaj o izvršenju općinskog budžeta za prošlu godinu (ukupan prihod 5.973.044 KM) i odlu-ku o komunalnim taksama, koje su nešto veće u odnosu na prethodni period.

Usvojena je i odluka o anketi kao sred-stvu za utvrđivanje prioriteta u mjesnim zaje-dnicama i kriterijima za određivanje priorite-ta. Što se tiče zdravstva, vijećnici su pohvalili rad Doma zdravlja u prethodnoj godini i isto-vremeno odbili izvještaj o radu i finansijskom poslovanju opće bolnice “Dr. Mustafa Bega-nović”. Usvojen je i izvještaj o radu Apoteke u Gračanici, te izvještaj o radu i finansijskom po-slovanju “Sportske sale” Gračanica.

Nakon mučnog natezanja “otkočena” je da-lja procedura izbora i imenovanja upravnih odbora u javnim ustanovama zdravstva na općini.

Usvojen je i program obavljanja komunal-nih usluga i zajedničke komunalne potrošnje u 2005. godini, informacija o efektima privati-zacije preduzeća na općini u 2004. i izvještaj o procjeni šteta od elementarnih nepogoda.


103


104

Doda

tak

Doda

tak

GLOSAR NOVIH AUTORARefka Čaji, slikar- amater, rođena je

1947. godine u Gračanici. Slikanjem se bavi skoro čitavog života. Tehnika slikanja: ulje na platnu, tempera, akril, akvarel i dr. Bavi se i sli-kanjem svile, te kreacijama odjevnih predme-ta. Učestvovala je na dvadesetak kolektivnih i tri samostalne izložbe slika, od kojih je jednu priredila u Hamburgu (Njemačka). Član je BZK “Preporod”, KUD “Adem Alić” i Društva “Osmjeh” Gračanica.

Ismail Hadžiahmetovi, doktor me-dicinskih nauka, internista, dijabetolog, profe-sor emeritus Medicinskog fakulteta Univerzi-teta u Tuzli, rođen je 22. novembra 1926. go-dine u Bugojnu. Medicinski fakultet zavrtio je 1953. rodine u Sarajevu. Radio je kao liječnik u Foči, Gračanici i Tuzli. Specijalizirao je in-ternu medicinu u Tuzli, Beogradu i Sarajevu. Subspecijalistička postdiplomska usavršava-nja iz hematologije, endokrinologije i dijabe-tologije obavljao je u više evropskih naučnih centara. Doktorirao je iz područja endokrino-logije. Prvi je dijabetolog i osnivač dijabetolo-ške službe na području sjeveroistočne Bosne, osnivač je i prvi načelnik internističke službe Doma zdravlja u Tuzli, a zatim osnivač i načel-nik Dispanzera za hronične bolesti i Regional-nog dis-panzera za dijabetes Opće bolnice, a kasnije Kliničkog centra u Tuzli. U zvanju van-rednog i redovnog profesora Medicinskog fa-kulteta u Tuzli, predavao je: internu medicinu, kliničku propede utiku, uvod u medicinu i isto-riju medicine. Od 1989. do 1992. godine bio je šef Katedre za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Tuzli. Od 1988. do 1991. godine bio je predsjednik Endokrinološke sekcije Društva ljekara Bosne i Hercegovine, član Predsjedniš-tva Udruženja endokrinologa ex Jugoslavije. Osnivač je Udruženja za borbu protiv šećernih bolesti u Tuzli i suosnivač takvih udruženja u 15 općina sjeveroistočne Bosne. Isto tako, ini-cijator je i suosnivač Savjeto vališta i Dispanze-

DODATAK

105

ra za dijabetes u pe-tnaest domova zdra-vlja i medicinskih centara sjeveroisto-čne Bosne. Organi-zator je jednoga, a suorganizator više stručnih i naučnih skupova iz oblasti endo krinologije i di-jabetologije. Objavio je više od stotinu na-učnih i stručnih ra-dova u domaćim i stranim publikacija-ma. Učesnik je u re-alizaciji desetak nau-čnih studija i projekata. Sudjelovao je u radu niza znanstvenih simpozija, kongresa i skupo-va iz oblasti endokrinologije, dijabetologije i bolesti metabolizma.

Od 1994. rodine bavi se izučavanjem kul-ture i historije Bosne i Bošnjaka. Iz oblasti ese-jistike i historiografije objavio je dvadesetak radova i tri knjige: “Muradbeg Zeimović - le-genda i istina”, “Narodna uzdanica u kultur-nom i društve nom životu Muslimana Bosne i Hercegovine (1923. – 1945. godine) i Almanah u povodu dvadeset godina Medicinskog fakul-teta Univer ziteta u Tuzli (1976. – 1996.). U ru-kopisu mu je djelo “Historijski pregled razvoja i rada Univerzitetskog kliničkog centra u Tu-zli (1874. – 1999.). Citiran je u više od trideset djela raznih autora. Nosilac je više vrijednih društvenih priznanja. Živi u Tuzli.

Hasan Mostarli, mašinski inženjer, rođen 1953. godine u Ribnici (općina Zavi-dovići), u Gračanici živi od svoje šeste godi-ne. Završio je Mašinski fakultet, smjer energet-ski u Sarajevu. Prvo zaposlenje dobio je u Ter-moelektrani Tuzla, najduže je radio u gračani-čkom “Feringu”, sada je na dužnosti direktora DOO “Terme” Gračanica. Organizator je i uče-snik nekoliko okruglih stolova i savjetovanja iz

oblasti termo-energetike i mašinstva. Autor je ili učesnik u izradi više projekata, među koji-ma je najznačajnija Studija toplifikacije grada Gračanice.

Mirsad Omeri, profesor historije, ro-đen 7. 3. 1977. godine u Gračanici. Završio je Filozofski fakultet u Tuzli (odsjek historija i ge-ografija). Uži predmet interesovanja: kulturno nasljeđe i spomenici kulture na širem podru-čju Tuzlanskog kantona. Učestvovao je na više tribina i okruglih stolova iz oblasti kulturne hi-storije. Zaposlen je u Muzeju Istočne Bosne u Tuzli.

Sead Selimovi, magistar historije, ro-đen 1963. godine u Babinoj Luci (općina Kale-sija). Završio je Filozofski fakultet u Tuzli (od-sjek historija i geografija), gdje je i magistri-rao, 2003. godine. Po završetku školovanja, ra-dio je u osnovnoj školi Tojšići, a zatim u Arhi-vu Tuzlanskog kantona. Radi kao viši asistent na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli. Objavio je više prikaza i stručnih rado-va iz oblasti arhivistike u časopisima “Arhivska praksa” i “Glasnik DAR BiH”, koautor je izlo-žbe “Tuzla kroz vjekove” i učesnik više semi-nara i stručnih savjetovanja.

SSadržajadržajPPOVODOOVODOMM

Omer Hamzić POVODOM 60 GODINA OD ZAVRŠETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA: JEDAN POGLED NA GRAČANICU 1945. ................................ 2

TEMTEMEEHasan MostarlićPERSPEKTIVE I MOGUĆNOSTI TOPLIFIKACIJE GRADA GRAČANICE ...................................................................................... 6Mirsad OmerčićMOGUĆNOSTI I PERSPEKTIVE KORIŠTENJA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA GRAČANICE U TURISTIČKE SVRHE ... 11Rusmir DjedovićGRAČANICA - PRIMJER STOLJETNE TOLERANCIJE I SUŽIVOTA U BOSNI I HERCEGOVINI ................................................................... 17

ZAVIČAZAVIČAJJOmer Hamzić REZULTATI LOKALNIH IZBORA 2004. GODINE NA OPĆINI GRAČANICA NAKON PONOVLJENOG GLASANJA U PRIJEKOM BRDU .............................................................................................. 22Omer HamzićLIKOVI ZAVIČAJA: AHMET ŠILJIĆ KADIJA ..................................... 27Rusmir DjedovićSALIHBAŠIĆI IZ GRAČANICE (PRISTUP PROJEKTU ISTRAŽIVANJA) .............................................................................. 31

PROŠLOSPROŠLOSTTMina KujovićREZULTATI PRVIH IZBORA ZA OPĆINSKO VIJEĆE U GRAČANICI, 1910. GODINE ................................................................................. 32

GRAČAN

IČKI

GLA

SNIK

19

Fikret PašanovićJEDAN IDŽAZET IZ MEDRESE MURÂDIJJE U GRADAČCU ............ 37Sead Selimović O PRAKTIČNOM PEDAGOŠKO-METODSKOM TEČAJU ZA MUALIME (NASTAVNIKE MEKTEBA) U TUZLI 1940. GODINE ......................... 41Omer HamzićOD KORPARIJE DO ŠTAMPARIJE .................................................... 49Prof. dr. Ismail Hadžiahmetović PRILOG HISTORIJI RAZVOJA ZDRAVSTVENE SLUŽBE U GRAČANICI ..................................................................................... 54

RIJERIJEČČRusmir DjedovićGRAČANICA U NARODNIM PJESMAMA I SEVDALINKAMA ......... 62Kemal BašićPISANA RIJEČ IBRAHIM EF. MEHINAGIĆA IZ GRAČANICE ............ 75Nisveta KantardžićSEDAM PJESAMA .......................................................................... 83Zlatko Dukić OČEV ODLAZAK .............................................................................. 86NOVE KNJIGE ................................................................................. 90

LISTOVI..LISTOVI....LISTOVI GRAČANIČKOG KALENDARA OD 15. 11. 2004. DO 29. 4. 2005. .............................................................................. 94

DODATADODATAKKGLOSAR NOVIH AUTORA .............................................................104

GRAČAN

IČKI G

LASN

IK 19

GENERALNI SPONZOR-POKROVITELJ:Općina Gračanica

UTEMELJITELJI:DD “Park”, DOO “Sokolović”, DOO “Eurogalant”

SPONZORI BROJAJP “Vodovod i kanalizacija” Gračanica

PrintCom TuzlaDOO “Džambo” Gračanica

SPONZORI POKROVITELJI

GRAČANIČKI GLASNIKČasopis za kulturnu historiju, broj 19Gračanica, maj 2005.http://glasnik.gracanica.net

IZDAJE:“Monos” doo, Gračanica

ZA IZDAVAČA:Omer Hamzić

SAVJET ČASOPISA:Besim Duraković, Hasan Fehratović, Omer Hamzić, Nusret Helić, dr. Salih Kulenović, Senahid Smajlović, Reuf Sokolović

REDAKCIJA:Dr. Salih Kulenović (glavni i odgovorni urednik), Omer Hamzić (izvršni urednik), prof. dr. Galib Šljivo, Atif Kujundžić, prof. dr. Izet Mašić, prim. dr. Muamer Mujčinagić, Rusmir Djedović

TEHNIČKI UREDNIK I DIZAJN:Mirza Hamzić

LEKTOR:Omer Hamzić

SLIKE NA KORICAMA I U TEKSTU:Refka Čajić

ŠTAMPA:PrintCom, Tuzla

TIRAŽ:500 primjeraka

ADRESA REDAKCIJE: Gračanica, Muse Ćazima Ćatića 18, tel/fax: 035 703 324, GSM: 061 179 390, e-mail: [email protected]

Časopis je upisan u evidenciju javnih glasila u skladu sa Zakonom o javnom informisanju (Službeni list SR BiH, br. 21/90) pod rednim brojem 560

Mišljenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Federacije BiH broj 02-15-7092/01 od 15.11.2001. godine, Časopis za kulturnu historiju “Gračanički glasnik” je proizvod iz Člana 19, tačka 10 Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, na čiji se promet ne plaća porez na promet proizvoda

Documents

Gračanički glasnik 19