GRADOVI U RATOVIMA: KROZ POVIJEST DO SUVREMENOSTI · 3 Katolička molitva »Zdravo Kraljice« koju vjernici izgovaraju nakon moljenja krunice ili na kon pozdravljenja »Anđeo Gospodnji«

Gradovi_knjb 16/01/2020 10:53 Page 3- Q -

GRADOVI U RATOVIMA:

KROZ POVIJEST DO SUVREMENOSTI

INSTITUT DRUŠTVENIH ZNANOSTI IVO PILAR Zagreb, 2019 .


INSTITUT DRUŠTVENIH ZN A N O S T I IVO PILAR

Biblioteka Zbornici — K n j i g a 5 7 —

GRADOVI U RATOVIMA:KROZ POVIJEST DO SUVREMENOSTI

-£ >

- Q -

Gradovi_knjb 16/01/2020 10:53 Page 2

Biblioteka Zbornici — K n j i g a 5 7 —

GRADOVI U RATOVIMA: KROZ POVIJEST DO SUVREMENOSTI

Urednici:

Dražen ÆiviÊ, Sandra Cvikic

Nakladnik:

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, MaruliÊev trg 19, www.pilar.hr

Za nakladnika:

Prof. dr. sc. Æeljko Holjevac

Izvršna urednica:

Mirjana Paić-Jurinić

Recenzenti:

Prof. dr. sc. Renato Matic Izv. prof. dr. sc. Mario Kevo Doc. dr. sc. Denis Njari

Lektura:

Ivona Filipovic Grčic

Korektura:

Iva Stipanov

GrafiËki i tehniËki urednik:

Zlatko Rebernjak

Prijelom i priprem a za tisak:

Grafički studio Forma ultima, Zagreb

Tisak:

ITG, Zagreb, 2019.

ISBN 978-953-7964-74-0

Cip zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 0 0 1 0 5 2 0 5 4

Copyright © 2019 . — Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

http://www.pilar.hr


Sadržaj

Urednička riječ ................................................................................................................ 7

O zren Æunec

Grad u ratu, rat u gradu: deset tisuća godina bitaka za grad ............................. 9

M laden Trnski

Urbano ratovanje — jučer, danas, sutra ................................................................ 21

A ndrija Platužić

Sveti Augustin i Clausewitz o gradovima i ratovima ........................................... 45

M irko Bilandžić

Urbani terorizam: od nacionalne do urbane sigurnosti i natrag ........................ 59

Davor M arijan

Grad u jugoslavenskoj vojnoj doktrini i ratovima u Hrvatskoj i

Bosni i Hercegovini 1991 .— 1 9 9 5 ......................................................................... 79

Nik ica Barić

Vukovar pod srpskom okupacijom 1991 .— 1 9 9 5 ............................................. 101

Danijel Jelaš

Kasnosrednjovjekovna gradska naselja Vukovske županije u

kontekstu ratnih zbivanja ........................................................................................ 133

Hrvoje Kekez

Grad, pograničje i mali rat: Dinamika mijena uloge i

vojno-strateškog značaja Slunja u obrambenom protuosmanskom

ratu u drugoj polovini 16. stoljeća ....................................................................... 155

A rijana Kolak Bošnjak

Osijek u ratu 1 8 4 8 ./1 8 4 9 . godine .................................................................. 191

M arica Karakas O bradov

Rušenje gradova i stradavanje stanovništva na hrvatskom području u

angloameričkim zračnim napadima tijekom Drugoga svjetskog rata ........... 20 9

Darjan G od ić

Civilno-vojni odnosi JNA i pobunjenih Srba na

primjeru okupiranih općina u Lici ......................................................................... 2 2 7

5

- Q -


Ivo Turk

Demografska dinamika hrvatskih gradova okupiranih u

Domovinskom ratu .................................................................................................. 253

Đurica Pardon

Ako idemo u nebo, zašto ginemo za zemlju?

Biblijska vjera i domoljublje ..................................................................................... 27 7

Sažetak ...................................................................................................................... 301

Summary ..................................................................................................................... 30 7

O autorima ................................................................................................................. 311

-£ > - Q -


AKO IDEMO U NEBO,

ZAŠTO G IN E M O ZA ZEMLJU?

Biblijska vjera i dom o ljub lje

Đ urica PARDON

Uvod

Stvarnost života kršćanina nameće potrebu neprestanog promišljanja vlastitih stavova i usklađivanje djelovanja s temeljnim vjerovanjima Crkve. Vjera Crkve utemeljena je prije svega na Božjoj riječi koja je zapisana u Svetom pismu i Predaji apostola. Apostolsku predaju i tekstove Pisma tumači živo crkveno učitelj- stvo u ime Isusa Krista i uz pomoć Duha Svetoga. Stavovi su načelno jasni. No, problem nastaje u trenutcima kad učiteljstvo Crkve, zbog novonastalih situacija života vjernika, nije oblikovalo svoj nauk ili se, zbog nedovoljne proučenosti biblijskih tekstova, još nije postiglo dovoljno jasno razumijevanje Božje poruke koja se u njima nalazi.1 Jedan od gorućih problema suvremenog praktičnog vjerničkog života i teološkog obrazlaganja vjerskih istina jest zemlja. Nije potrebno kopati duboko ni u povijest ni u dubine ljudske misli da bismo otkrili istinitost ove činjenice. Dovoljno je samo zagrepsti po površini gotovo svih svjetskih i lokalnih problema sveopćeg ljudskog društva da bi se otkrilo kako ispod svih njih, dublje ili pliće, stoji zemlja kao njihov zajednički nazivnik. Stare teološke istine koje su se temeljile na dosadašnjim dogmatskim obrazloženjima odnosa duhovnog i materijalnog svijeta danas više nisu dovoljno uvjerljive, a niti praktično izvodive.

U ovome članku daje se kratki pregled dosadašnjih teoloških promatranja teme zemlja koja su u kontekstu Domovinskog rata imala važnu ulogu u vjer

1 Zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga, shvaćanje kako stvarnosti tako i izričaja poklada vjere može u životu Crkve napredovati: a) na temelju razmatranja, proučavanja i teološkog istraživanja koje produbljuje spoznaju objavljene istine; b) na temelju u srcu pojedinaca doživljena razumijevanja božanske riječi; c) na temelju navješćivanja onih koji su primili pouzdan milosni dar istine. Usp. Katekizam Katoličke Crkve, Glas Koncila, Zagreb, 220 1 6. (dalje: KKC), br. 80-95; U slučaju nejasnoća od neizmjerne je važnosti zadaća i poslanje pažljivog istraživanja tekstova Svetog pisma i Predaje da bi sud Crkve sazrio te bio temelj nauka za ispravno vjerovanje i ispravno djelovanje vjernika. Usp. KKC, 109-119.

277

- Q -


G ra d o v i u ra tovim a: kroz povijest d o suvremenosti

ničkoj svijesti te oblikovala praktično življenje vjere vjernika tijekom stradanja što ih je prouzročila agresija na teritorij i narod Republike Hrvatske, a napose na grad Vukovar i njegove stanovnike. Idealizirana vjera o zemlji često se nije mogla nositi s okrutnošću stvarnosti, pa se kršćanski ravnodušan i relativizirajući pristup zemlji i zemaljskim vrijednostima s jedne strane, a zagrijanost za nebo i nebesku stvarnost s druge, našao nedovoljno jasnim i snažnim u teškoj duhovno i materijalno iscrpljujućoj svakodnevici Domovinskog rata. Nasuprot tome, u članku se istražuje i predočava originalni biblijski nauk o zemlji koji ne suprotstavlja naravne vjerničke dužnosti i osjećaje potrebe sačuvati živote ljudi, obraniti zemlju od neprijatelja, stati na granice teritorija domovine, zaštititi imovinu od razaranja i uništenja, a domoljublje i ljubav prema vlastitoj zemlji razumijeva sastavnim dijelom odnosa Bog—zemlja—čovjek koji je u biblijskom nauku sveprisutan toliko da se smatra ključnim za razumijevanje i praktično življenje vjere. Biblijsko shvaćanje važnosti zemlje u svakom slučaju može biti snažan poticaj za nove korake u obnovi naroda i teritorija nakon ratnih razaranja u našoj domovini.

1. Stariji kršćanski stavovi i teološki nauk o zemlji i

zemaljskoj stvarnosti

Ne možemo se oteti općem dojmu kako je naša kršćanska vjera, vrlo često neopravdano i »previše«, usmjerena prema nebeskim i nadzemaljskim stvarnostima, ponekad toliko da se s uma smeće realnost života i zemaljska stvarnost. Čovjek je, iako pokretan Duhom Božjim, ipak svim svojim bićem ukorijenjen u

zemlju u kojoj se kao konkretno biće nalazi, u kojoj živi i na kojoj čvrsto stoji svojim nogama, s kojom ga vežu ne samo materijalne, nego i duhovne veze ljubavi prema domovini, zavičaju i rodnoj grudi. Pretjerano isticanje života na drugom svijetu utjecalo je na zaborav važnosti zemlje. Teološki nauk tijekom stoljeća oblikovao je kršćanska uvjerenja o zemlji i jakim izrazima koje pobožni vjernici svakodnevno izgovaraju u svojim molitvama taj je teološki nauk postao praktičnim izrazom vjere i temeljem uobičajenog shvaćanja zemaljskosti. Ovdje se donosi analiza triju izraza koji su u vrijeme Domovinskog rata bili najčešće u srcu, na ustima i u razmišljanju vjernika te su snažno utjecali na oblikovanje uvjerenja vjernika o zemlji i zemaljskoj stvarnosti, o shvaćanju svrhe i cilja ovozemaljskog života, o naravi međuljudskih odnosa i odnosa s Bogom što se u kršćanskoj tradiciji naziva Nebom ili nebeskom domovinom.

1. 1. Zeml ja — do l in a su za

Predugo je kršćanstvo smatralo ovaj svijet samo prolaznim mjestom kroz koje putuje vjernički narod te u muci i boli s nadom iščekuje spasenje u nebeskim

278


Đ. Pardon: Ako idemo u N ebo, zašto ginemo za zemlju?

prostranstvima koja ga iščekuju. Uvjerenje da je zemaljski život samo prolaz prema nebu dovelo je do smatranja zemlje »dolinom suza« kroz koju se putuje u nebo nakon teškog i kukavnog, grijehom opterećenog života. Na tragu takvog teološkog nauka o ovozemnom životu u jeku velike svjetske ekonomske krize tridesetih godina prošlog stoljeća, Franjo Šanc zaključuje da: »Za svakoga čovjeka, a ne samo za sveca, vrijedi, da se nije rodio za ovaj siromašni svijet nego da

izađe jednoć iz ove doline suza i uniđe u blaženi vječni život, ako je to zaslužio u ovom životu«.2

Frazem »dolina suza« koji se često upotrebljava za označavanje zemlje, zemaljske stvarnosti i općenito svijeta zašao je duboko u svijest kršćanskih vjernika te postao dio svakodnevnih molitava što ih izgovaraju sa željom da se što prije oslobode muka ovoga svijeta i nakon zemaljskog života dođu u nebesku slavu.3 Smatrajući svijet dolinom suza i mjestom varljivih uživanja, kršćani prethod

nih vremena, a neki još i danas, bili su uvjereni da zbog toga zemaljska stvarnost nije u stanju privući k sebi onoga tko je potpuno okrenut nebeskom, Božjem kraljevstvu, jer ono tek posjeduje jedinu pravu vrijednost. Takav intenzivan i jednostrani eshatologizam svijesti odgovoran je barem za kršćansku ravnoduš

nost, a ponekad i neprijateljske osjećaje prema zemlji i zemaljskoj stvarnosti koji su se, nažalost, tijekom stoljeća gajili i razvijali u raznim oblicima na području ekonomije, politike i religije zapadnog kulturnog kruga.4 Viđenje svijeta kao doline suza je duboko pesimistično te se, uz tvrdnje da je čovjek sklon grijehu i grešnosti, u stanje krivice uvlači svu stvorenu stvarnost, sva stvorenja smatraju se izvorom kušnje, a zemlja i zemaljski život postaju mjestom prokletstva u kojem čovjek živi s neprestanim osjećajem izgnanosti, kao u ropstvu i u tuđini.

Teološko obrazlaganje stanja ljudskog roda tijekom zemaljskog života ute

meljeno na grčkom dualističkom poimanju čovjeka i ovozemaljske stvarnosti

2 Franjo ŠANC, Najvažniji problem sadašnjice, u: Obnovljeni život (dalje: OŽ), 14 (1933)3,

97-103, 102.

3 Katolička molitva »Zdravo Kraljice« koju vjernici izgovaraju nakon moljenja krunice ili nakon pozdravljenja »Anđeo Gospodnji« naglašava upravo to uvjerenje: »Zdravo Kraljice, majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše, zdravo. K Tebi vapijemo prognani sinovi Evini. K Tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini. Svrni, dakle, odvjetnice naša, one svoje milostive oči na nas te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje. O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.«

4 Čak i sami kršćanski mislioci smatrali su kako kršćanski stav prema zemlji nije nevin. Doista, kršćanstvo je prečesto naglašavalo »bijeg od svijeta« i »prezir svijeta« ukazujući i usredotočujući se isključivo na shvaćanje kako se spasenje nalazi izvan svijeta i kako dušu valja spasiti izlaskom izvan ovoga propadljivog svijeta. Usp. Ernst M. Conradie, Christianity and Ecological Theology. Resources for Further Research, African Sun Media, Stellenbosch,2006., 65-66.

279



dovelo je do rasta uvjerenja da je sličnost čovjeka s Bogom, koja se napominje u Knjizi Postanka (Post 1,26), razlog odvojenosti čovjeka i zemlje. U tom misaonom sustavu čovjek je, kao duhovno biće, upravo svojom bogosličnošću i božanskim podrijetlom svoga života odijeljen od materije i zemaljskosti.5

Prijezir tijela i svega što je ovozemaljsko bio je izravan plod ovakva pojmovnog okružja, a dominacija, opravdano iskorištavanje i dopušteno uništavanje čak i drugih rasa ljudi, a ne samo prirodnih bogatstava zemlje, bilo je čak potrebno, štoviše, smatralo se dužnošću. Sve što je tjelesno i ovozemaljsko smatralo se lošim i zlim, ističe Reinhold Niebuhr, te je to valjalo podrediti i podjarmiti duhovnom i onozemaljskom, koje je bilo vrhovna i vječna vrijednost. U tom se misaonom okružju oholost i bahatost nad prirodom i nad drugim stvorenjima smatra prihvatljivom i opravdanom, štoviše, »voljom Božjom«, dobrim i ple

menitim djelom koje je čovjek dužan činiti ne bi li spasio svijet i dušu svoju odvajajući je od svega propadljivoga i prolaznoga.6

Briga za zemlju, za plodno tlo, za teritorij države, za ekonomiju i politiku, briga za sudbinu i stanje domovine, često je u ime kršćanskog prijezirnog stava prema zemaljskoj stvarnosti smatrana nužnim »akcidentom« ljudskosti i nebitnim elementom za vječno spasenje. Ljudi su pozvani trpjeti i nositi svoj križ na zemaljskom putu, a ako s njima ili zbog njihova nemara trpi i zemlja, ako vladaju ekonomski i politički nepravedni sustavi, ako pati domovina i gubi se nacionalna pripadnost, vlasništvo nad teritorijem, tada je to »volja Božja« po kojoj se obespravljeni, otuđeni, iseljeni, iskorijenjeni i obezemljeni ljudi još više približavaju idealu spasenja. U teološkom obrazlaganju da je zemlja po kojoj kao po »dolini suza« vjernici putuju prema spasenju nije predstavljala »vjersku« vrednotu radi koje bi se mogli spasiti i postići nebesku slavu. Stoga je i život vjernika u odnosu prema zemlji radije određen emocijama straha, tjeskobe, melankolije

i turobnosti, jer svijet nije ništa drugo negoli dolina suza.

Ideja zauzimanja za ostanak u »dolini suza« i borbe za očuvanje onoga što je prolazno i samo po sebi propadljivo u trenucima Domovinskog rata nosila je snažnu teološku poruku, a nije se niti mogla oduprijeti snažnoj naravnoj potrebi čovjeka sačuvati svoj dom i svoju Domovinu, pa i po cijenu vlastitog života. Domoljublje prema vlastitoj ovozemnoj domovini, shvaćano u prenesenom teo- logiziranom smislu kao vježbanje i predokus ljubavi prema onoj »pravoj domo-

5 Đurica PARDON, Oholost gospodovanja, manipuliranja i prekomjernog iskorištavanja; Biblijski i teološki pogledi na čovjekov oholi stav prema Zemlji i Bogu, Vjesnik Dakovačko- -osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 142 (2014)5, 31-40, 34.

6 Usp. Reinhold NIEBUHR, The Nature and Destiny o f Man. A Christian Interpretation, Human Nature, Westminster John Knox Press, Louisville, 1996., 5-12.

280



vini«, jer smo stranci na zemlji, a naša je domovina na nebesima,7 slikom zemlje »doline suza« bilo je suprotstavljeno naravnoj dužnosti i osjećaju potrebe sačuvati živote ljudi, obraniti zemlju od neprijatelja, stati na granice teritorija, zaštititi imovinu od razaranja i uništenja. Ratom proizvedene emocije potresle su i u sumnju dovele dotadašnje kršćansko uvjerenje o važnosti i vrijednosti realne domovine, jer se slika zemlje kao »doline suza« radije može shvatiti kao »čistili- šte« ili »pakao«, a ne kao neki oblik poželjnog i života vrijednog mjesta. Relativiziranje značenja konkretne zemlje i teritorija, pa čak i u ime najdubljih religioznih uvjerenja, protivi se ljudskoj naravi, ali i biblijskom nauku.8

1. 2 . Ze ml ja — p r o s t o r p r o p u t o v a n j a p r e m a N e b u

Kršćanstvo je duboko pohranilo u svoj identitet shvaćanje života kao (pro)putovanja zemljom i prolaska zemaljskom stvarnošću. Taj identitet oblikovao je shvaćanje zemlje kao mjesta na kojem nema sigurnog boravka i stalnog mjesta postojanja. Već sama činjenica smrtnosti i prolaznosti ljudskog života nuka na zaključak da je sve ovozemaljsko prolazno i ništa što je materijalno nije samo po sebi vrijedno. Zemlja je, doduše, smatrana mjestom ljudskog života i postojanja, tek prolazna pozornica na kojoj se nalaze ljudi koji se tijekom zemaljskog života brinu za svoje spasenje i vjeruju u dolazak boljega, nebeskog svijeta. Svijet u kojem žive ljudi je područje prolaznih i nestalnih stvari koje nemaju velik teološki i duhovni značaj, štoviše, kako kaže Ivo Stipičić: »Sve, naime, što je u svojoj suštini prolazno, sve — drugim riječima — što je određeno kategorijama prostora i vremena, vrijedno je da nestane. U tom je zapravo i jedina vrijednost tijela i zemlje. (...) Odatle je onda razumljiva i negacija tijela i zemlje, jer oni su ‘uistinu’ ništetni, oni su prema tomu bezvrijedni.«9 Tim svijetom bezvrijednih i propadljivih stvari čovjek putuje i prolazi u nadi da će stići do vječnosti — do Neba — mjesta gdje Bog prebiva i prostora u kojem pravednike očekuje nagrada sretnoga života (usp. 2 Mak 12,44).

U ovakvom promatranju događa se odvajanje realnog od duhovnog, teološkog od materijalnog, psihičkog i emocionalnog od vjerskog područja te se čovjeka vjernika koji je suočen s razaranjem svog realnog doma postavlja u stanje snažnog egzistencijalnog nesuglasja između vjerničkog i naravnog, između du-

7 Usp. Tomislav Zdenko TENŠEK, Stranci na zemlji. Naša je domovina na nebesima. Bi- blijsko-teološka problematika prognaništva, Bogoslovska smotra (dalje: BS), 63 (1993)3-4, 301-316. Autor svetopisamsko-otačkom panoramom osvjetljuje stvarnost čovjekova »provizornog boravka ovdje na zemlji«.

8Jacobus Cornelis DE VOS, Die Bedeutung des Landes Israel in den jüdischen Schriften der

hellenistisch-römischen Zeit, Jahrbuch für biblische Theologie, 23 (2008), 73-99, 78.

9 Ivo STIPIČIĆ, Eshatološki smisao »tijela« i »zemlje«, BS, 37(1968)3-4, str. 343-349, 343.

281



hovnog i tvarnog svijeta. To se pitanje očituje kao pitanje identiteta te se oblikuje kao temeljna kriza razumijevanja i shvaćanja vlastitog života. Osnovna ka- tekizamska pitanja o čovjeku: tko smo, zašto smo ovdje i kamo idemo, na koja bi trebala odgovore dati vjera, razdvajanjem duhovnog od materijalnog, odvajanjem duhovne od zemaljske domovine, rascjepom zemlje od neba ostaju neod- govorena i neodgovoriva.

1. 3 . Zeml ja i »d o m o v i n a na ne be s im a«

Nebo po svojoj prirodnoj simbolici usmjeruje pogled gore, u visinu. Kršćanska predaja, kako tumači Alfred Schneider, riječju nebo označuje cilj čovjekova puta i konačno ispunjenje njegova bića, savršeno ispunjenje onoga što se već sada događa u susretu s Kristom. Nada u besmrtnost, slobodu od patnje i svih otuđenja opisuje stanje blaženih u nebu gdje se vjernici u radosti predaju Bogu, njemu se (po)klanjaju ispunjenih srca Božjom prisutnošću te ga blaženo gledaju licem u lice u potpunom zajedništvu s njime i sa svim drugim vjernicima. U nebu je čovjek potpuno svoj i jedinstven, ondje otkriva svoju samobitnost i svoj pravi identitet živeći u trajnom skladu s Bogom, s ljudima i sa svim stvorenjem.10 Ovakav prikaz neba i nebeske stvarnosti u kojoj se ostvaruje sve ono što se zbog ljudske grešnosti, ograničenosti i nesavršenosti smatra neostvarivim na zemlji temelj je vjerničkom uvjerenju da se u (ovo)zemaljskom životu čovjek ne može nadati realnom ostvarenju vrijednosti koje ga u nebu čekaju, nego se mora ispuniti vrijeme muka i života pod utjecajem grijeha da bi, nakon ovozemaljskih patnji i smrti, došlo novo doba u kojem više suza i boli, ni smrti više biti neće. Ipak, vjernici su pozvani ostvarivati nebeske vrijednosti već ovdje u svom realnom ovozemaljskom životu i neprestano se truditi u tešku ovozemaljsku stvarnost unijeti barem tragove nebeskih vrednota, premda su takvi pokušaji već unaprijed osuđeni na nepotpunost. Ako bi se ostvarivanje nebeskih vrijednosti u realnom životu na zemlji ipak dogodilo, sva ljudska nastojanja oko implemen- tiranja vrijednosti nebeskog svijeta ostaju samo »slika« ili »predokus«, a nikako realnost i stvarni događaj ovozemaljskog života. Nebo u ovom sklopu zamišljaja pripada području života koje dolazi nakon isteka vremena i prostora, nakon prestanka ovozemnog života, u vječnosti koja nastupa nakon smrti, kad sve zemaljsko umine.11

Zamišljaji i slike neba, snažno prisutni u kršćanskom uobičajenom vjerničkom razmišljanju, koji su u svom temelju slikoviti (imaginativni) te se upotreb-

10 Usp. Alfred SCHNEIDER, »Naša je domovina na nebesima«, 57-61.

11 Širi opis kršćanske slike i zamišljaja o nebu vidi u: Jerry L. WALLS, Heaven and hell, u: Chad MEISTER — Paul COPAN (urr.), The Routledge companion to philosophy o f religion, Routledge, Oxford, 22013., 645-654.

282

- Q -



ljavaju za oblikovanje mentalnih slika Božje prisutnosti, temelje se na analoškim objašnjenjima nepoznate stvarnosti.12 Razumijevanje analoških izraza i konstrukcija zahtijeva određenu razinu teološkog znanja i poučenosti, a shvaćanje analogija u doslovnom smislu često dovodi do vrlo pogibeljnih zastranjenja.13

Jedna od važnih svetopisamskih analogija koja se učestalo spominjala u vrijeme Domovinskog rata te bila čestom temom homilija i obraćanja crkvenih

službenika jest domovina na nebesima (usp. Fil. 3,20.) Unatoč svetopisamskom podrijetlu i sasvim drugačijem kontekstu u originalnoj poslanici svetog Pavla, izraz »domovina na nebesima« često je, nasuprot očitim i praktičnim poteškoćama vjernika glede teritorija ovozemaljske domovine, tumačen u duhu kozmopolitskog svjetonazora kršćanstva koji je izražen još na početcima Crkve u poslanici Diegenetu. Poslanica Diogenetu kaže:

Kršćani su u svojoj domovini, ali su kao stranci. Dionici su svih tereta kao građani, a trpe sve kao tuđinci. Svaka im je tuđina domovina, a

svaka domovina tuđina. Borave na zemlji, ali su građani neba. Besmrt

na duša stanuje u smrtnom boravištu: tako i kršćani žive kao stranci među propadljivim vrijednostima, očekujući nepropadljivost na nebe

sima.14

Ovakav način tumačenja kršćanskog stava prema mjestu svog prebivanja stavljao je vjernike koji su na praktičan način iz ljubavi prema zemaljskoj domo

vini željeli založiti svoj život u podređeni položaj spram onih koji su iz svoje domovine i svog zavičaja zbog njima poznatih razloga otišli ili pobjegli bez želje

da se za nju bore i žrtvuju. Takav stav i takvo tumačenje analogije domovina na nebesima činio se krajnje neprimjerenim pristupom u egzistencijalnoj situaciji u kojoj su se nalazili vjernici ratom pogođenih područja.

Kritičko promatranje i analiza pojmova koji su se tijekom Domovinskog rata, a i prije i poslije njega, upotrebljavali u religioznom diskursu, a još i danas

12 Analogije su ipak nesavršene slike koje oblikuju svijest vjernika o većoj i drugačijoj stvarnosti, ali istovremeno, ako se upotrebljavaju bez tog ograničenja, mogu vjernika uvesti u nejasnoće a njegov zamišljaj nebeske stvarnosti svesti na prostorno i/li geografsko shvaćanje kao da je nebo neko mjesto ili područje, grad ili država, fizička lokacija na kojoj Bog stanuje i prebiva sa svojim vjernicima. Usp. Alister E. McGRATH, A brief history o f Heaven,

Blackwell, Oxford, 2003., 5-6.

13 U svakodnevnom životu analogije mogu uvesti vjernika u stanje frustracije, emocionalne razočaranosti pa čak i mržnje prema onome što čovjek trenutno jest i situacije u kojoj se nalazi, jer mu se nebeska stvarnost, kako je on shvaća i razumije, čini realno nedostižnom i neostvarivom. Usp. Gordon GRAHAM, Sin and salvation, u: Chad MEISTER — Paul COPAN (ur.), The Routledge companion to philosophy o f religion, 636-644, 638.

14 Navedeno prema: Tomislav Zdenko Tenšek, Stranci na zemlji, 303.

283

Gradovi_knjb 16/01/2020 10:53 Page 284e


dominiraju prigodom teološkog objašnjavanja povezanosti čovjeka i zemlje te utječu na shvaćanje domoljublja, postavljaju čovjeka vjernika u nezavidno stanje koje pokazuje svojevrsne oznake shizofrenije, jer zahtijeva s jedne strane brigu i skrb za realnu domovinu, za realnu politiku, za realnu ekonomsku situaciju vlastite države, a s druge strane ga na temelju teoloških postavki usmjeruje prema nebeskim sferama u kojima se sva realna dobra i sve zemaljske vrijednosti predstavljaju kao manje vrijedne ili ništavne. Kako, dakle, u toj situaciji ostati i pravi vjernik i iskreni domoljub?

2 . Biblijska vjera o zemlji i kršćansko domoljublje

Religiozni idealistički zamišljaj i eshatološka slika neba koja zamagljuje vrijednost realne zemlje, teritorija, naroda i države, često je daleko od onoga što o zemlji i/li nebu govori Sveto pismo koje bi trebalo biti osnovno polazište za tumačenje vjerskih istina i temelj vjerničkog praktičnog ponašanja.15 U Svetom pismu, kako tvrdi Alan Segal, ne mogu se pronaći zapisi o spoznajama stvarnosti neba,16 dočim se o zemlji piše i govori gotovo na svakoj stranici od početka do kraja Biblije.17 Iako je zemlja sastavni i neizostavni dio biblijske vjere, nebo je ipak u kršćanskom razmišljanju o vrijednosti života preuzelo vodeću ulogu i postalo najveća vjerska vrjednota, ali ne u značenju što ga predlaže biblijska vje-

15 Usp. Jacobus Cornelis DE VOS, Die Bedeutung des Landes Israel, 76; »Čitav Stari zavjet pokazuje interes za ovozemaljska pitanja kao što su razvoj jezika i kultura, plodnost zemlje i njezinih plodova, rađanje djece i stabilnost obitelji, pravednost među bližnjima i mir u međunarodnim odnosima. Stari zavjet ne spiritualizira spasenje, nego ga radije razumije kao Božje oslobađanje naroda i zemlje od svega onoga što uništava život te kao susljednu obnovu koja vodi prema procvatu naroda i zemlje.« Isti se nauk nastavlja i u spisima Novoga zavjeta gdje se nebo predstavlja kao »obnova svih stvari«, a učenicima se obećava »baštinje- nje zemlje« (usp. Mt 5,5). Pavlova teologija objašnjava Isusovo uskrsnuće kao »prvi plod« svih usnulih (usp 1 Kor 15,20) u kojemu je pobjeđeno zlo i sve što se protivi Božjoj volji kako bi zavladao život i mir na zemlji (1 Kor 15,24-28). Riječi Knjige Otkrivenja ispunjavaju se jer je »kraljevstvo ovoga svijeta postalo kraljevstvo Božje i kraljevstvo Mesije« (usp. Otk 11,15). Spasenje i oslobođenje, objašnjava Pavao, željno iščekuju sva stvorenja kao i sva Božja djeca u slavi koju će iskusiti (usp. Rim 8,19-22). Usp. J. Richard MIDDLETON, A new heaven and a new earth. Reclaiming biblical eschatology, Baker, Grand Rapids, 2014., 25-27.

16 Usp. Alan SEGAL, Life After Death. A History o f the Afterlife in the Religions o f the West, Doubleday, New York, 2004., 135.

17 Na početku i na kraju Biblije, u njezinom prvom retku (Post 1,1) i njezinom posljednjem poglavlju (Otk 21,1) susrećemo riječ zemlja. Naime, kako je primijetio židovski teolog Šelo- mo D. Goytayn, »cijela Biblija je duga pripovijest o jednoj temi: kako je izraelski narod zadobio svoju zemlju, kako ju je izgubio i kako ju je ponovo pridobio«. Šelomo D. GOYTAYN, Bible Studies, Yavneh, Tel Aviv, 1967., 15; Zemlja se uistinu uočava na skoro svakoj stranici biblijskog korpusa kao središnji čimbenik židovskog nacionalno-religioznog vjerskog sustava. Usp. David FRANKEL, The Land o f Canaan and the Destiny o f Israel, Tehologies o f Territory in the Hebrew Bible, Eisenbrauns, Winona Lake, 2011., 1-2.

e e

284



ra kad govori o raju, nego u sasvim drugačijem, grčko-rimskom filozofijom na- dahnutom, obliku.18 Stoga se danas smatra da je, radi što adekvatnijeg i točnijeg teološkog govora i navještaja vrijednosti vjere koja je utemeljena na biblijskim predajama, potreban svojevrstan »povratak zemlji« i upotreba razumljivih »zemaljskih pojmova« kada se razlažu istine i temeljne vrijednosti kršćanskog vjerovanja o životnoj stvarnosti.

2 . 1. P o v r a t a k b i b l i j s k o m g o v o r u o z e m l j i

Iako židovska teologija nikada nije u potpunosti iz svoje svijesti izgubila teritorijalnu dimenziju svoje vjere, kršćanstvo je već s početka i tijekom svog kasnijeg povijesnog razvoja, kako tvrdi William D. Davies, pribjeglo odbacivanju, spi- ritualizaciji, povijesnom i sakramentalnom shvaćanju zemlje, iako se pojam zemlje u biblijskim tekstovima, kako iz Starog, tako i iz Novog Zavjeta pokazuje kao središnji pojam biblijske vjere.19 Kršćanstvu je, budući da nije usvojilo integralni biblijski nauk o zemlji kako je definiran u starozavjetnim biblijskim knjigama, niti ispravno interpretiralo novozavjetne tekstove koji su prenijeli starozavjetna tradicionalna uvjerenja o zemlji, preostala prilično teška dogmatsko-teološka bitka u definiranju svoje vjere.20

18 Govor o raju u hebrejskoj vjeri uvijek je govor o obnovljenoj stvarnosti i novom život koji se doživljava na zemlji. Spasenje, koje naviješta apokaliptička literatura, ponovo se vraća na same temelje zemlje i zemaljskosti, a raj je shvaćen kao novi zemaljski život. Usp. Geoffrey R. LILBOURNE, A Sense of Place. A Christian theology o f the Land, Abingdon Press, Nashville, 1989., 61-62; Kršćanstvo je za početnu platformu objašnjavanja i shvaćanja neba uzelo pojmove iz grčko-rimskog filozofskog sustava koji su bili u oštroj suprotnosti sa shvaćanjem života kako ga objašnjava i tumači židovska religiozna misao zapisana u Bibliji, što je imalo prilično teške posljedice za ispravno tumačenje novozavjetnih tekstova, osobito Pavlovih shvaćanja zemaljske i nebeske stvarnosti. Usp. Mark T. FINNEY, Resurrection, Hell and the Afterlife. Body and Soul in Antiquity, Judaism and Early Christianity, Routledge, New York, 2016., 2.

19 Kršćanstvo je tijekom povijesti težilo odvajanju od židovstva i njegovih teoloških kategorija razvijajući vlastiti dogmatski sustav. Najočitiji razlog zašto je kršćanstvo željelo razviti svoj dogmatski sustav u smjeru prema kojem se židovska teološka misao nije kretala jest širenje kršćanstva po grčko-rimskom svijetu i želja da definira svoj nauk na misaonom području od kojega je židovska vjera bila ograđena i izdvojena. Židovstvo je, smatrajući grč- ko-rimski svijet i njegov pojmovni sustav prijetnjom svom jedinstvenom vjerničkom životu, učinkovito čuvalo svoju opstojnost u njemu držeći se čvrsto pred navalama opasnosti asimilacije. Odgovor kršćanstva na gnostičke i druge poznate prijetnje nije bilo zatvaranje, nego evolucija novozavjetnog kanona, episkopata i s time povezanih izričaja vjere ili dogmatskog učenja. Crkva je postupno helenizirana, a s helenizacijom je došlo i do definicije or- todoksije koja je svoj vrhunac doživjela u dogmatskim izjavama crkvenih koncila. Usp. William D. DAVIES, The G ospel and the Land. Early Christianity and Jewish Territorial Doctrine, University of California Press, Los Angeles, 1974., 396-404.

20 Neke elemente povezanosti između kristologije i teologije zemlje vidi u mom članku: Đurica PARDON, Zaborav zemaljskosti. Utjelovljenje u svijetlu teologije zemlje, Vjesnik Da-

285



Katolička i druge grane kršćanstva tijekom gotovo dva tisućljeća rijetko su i razmišljale o zemlji per se. Zemlju su redovito promatrali kao prostor ljudskog života i postojanja, kao pozornicu na kojoj se nalaze ljudi koji rade za svoje spasenje vjerujući u dolazak boljega svijeta. Mnoštvo (i klerika i laika) kršćana tijekom stoljeća bili su više zabrinuti za onaj život koji će doći, negoli za život na zemlji. U posljednje vrijeme stoljetno se zanemarivanje ili nebavljenje zemljom, kako primjećuje John Hart, uvodeći u problematiku oko razvoja odnosa Katoličke crkve prema zemlji, preokrenulo i postalo jednom od važnih tema kršćanske teologije.21 Danas se smatra da je biblijska tema zemlja prevažna tema za sve religije koje svoj nauk crpe na svetim tekstovima Biblije.22

Mnogobrojna istraživanja biblijske vjere, iskustva života i sjećanja Izraelskog naroda koja su zapisana u Bibliji potvrđuju da je, suprotno kasnijim kršćanskim shvaćanjima i teološkim obrazlaganjima ljudskog života na zemlji kao prostoru proputovanja koje se odvija dolinom suza prema nebeskoj stvarnosti, zemlja predstavljena kao mjesto boravka, prebivanja i mirnog stanovanja. Zemlja se u biblijskim spisima otkriva kao konkretno mjesto ispunjavanja vjerničkog savezničkog odnosa između Boga i njegovog naroda. Kao ispravan način ostvarenja potpunog zajedništva s Bogom upravo je onaj koji se događa u mirnom i sretnom životu na/u vlastitoj zemlji. Pojam domovina na nebesima, kako otkrivaju studije novozavjetne i Pavlove eshatologije te ekonomsko-političke teologije, predstavlja i označuje ispravan i potpuni oblik ostvarenja kršćanskog zajedništva i vjerničkog života već ovdje na zemlji.

2 . 2 . Zeml ja j e k o n k r e t n o m j e s t o s u s re t an j a č o v j e k a i Boga

Unatoč rizicima i izazovima višeznačnosti pojma zemlja, kako tumači Geoffrey R. Lilbourne, susret s Bogom i vjernički život s njime ipak se događa »unutar aktualne povijesti i unutar aktualne geografije«.23 Iako je kršćanska tradicija radije

kovačko-osječke nadbiskupije, 142 (2014), 12, 4-11. Teme kršćanskih stavova prema politici, ekonomiji i općenito odnos prema zemaljskoj stvarnosti ljudskog postojanja bile su polje mnogobrojnih teoloških nejasnoća, te još i danas predstavljaju područje kompleksnih rasprava kojima se, unatoč pokušajima uspostavljanja sveopćeg dijaloga, ne vidi skoro i jednostavno rješenje.

21 Katolička crkva po svojim hijerarhijskim, institucijskim strukturama i vodstvu, a poučena uvidima mislilaca iz laičke zajednice, počela je promovirati brigu za zemlju tek koncem drugog milenija kršćanstva. Usp. John HART, Catholicism, u: Roger S. GOTTLIEB, The Oxford handbook o f religion and ecology, Oxford University Press, New York, 2006., 65-66.

22 Ne smijemo se, poput mnogih akademskih pisaca, bojati izazovnosti teme zemlja pa, pod pritiscima političkih interesa i događaja koji proizlaze iz pogrješnih i jednostranih interpretacija biblijskog nauka o zemlji, i dalje zapostavljati tu prevažnu temu za sve religije koje svoj nauk crpe na svetim tekstovima Biblije. Usp. David FRANKEL, The Land o f Canaan and the Destiny o f Israel, 384.

286



usmjeravala svoj pogled prema nebu, a zanemarivala zemlju i zemaljsku stvarnost, biblijska vjera svjedoči da se traženje mjesta pripadanja, traženje vlastitog doma, mjesta gdje narod kao cjelina i pojedinci mogu biti sigurni, gdje mogu uživati u blagostanju bez pritiska i prisile, gdje mogu doživjeti smisao svog života predstavlja kao temeljna potka povijesti spasenja koja je zapisana u Svetom pismu. Biblijska vjera podrazumijeva i zahtijeva doživljaj smještenosti, uprosto- renosti, ukorijenjenosti, uzemljenosti. Biblijska vjera zahtijeva zemlju kao konkretno mjesto susreta s Bogom i ljudskog suživota.24 Izraelski narod, koji nikada svoje prebivanje s Bogom nije mogao zamisliti drugačije osim u zemlji, upravo u vrijeme najveće odvojenosti od nje, u sužanjstvu, slaže svoje najljepše retke o svojoj domovini, a nadu u ponovni povratak u zemlju pradjedova zamišlja kao povratak u rajski vrt, ponovni ulazak u Jeruzalem i povratak u mjesto na kojem Bog prebiva sa svojim narodom.

Ideja neba, budućeg sveopćeg i nematerijalnog prostora i vremena života u zajedništvu s Bogom, nastala u vrijeme babilonskog sužanjstva, dominira kasnijim spisima Biblije, a osobito u vrijeme Novog zavjeta. Zemaljski Jeruzalem postaje nebeskim Jeruzalemom, a zemaljski (Edenski) vrt postaje nebesko rajsko područje. Čežnja za zemaljskom domovinom metaforizira se čežnjom za Nebom gdje pravednike očekuje nagrada sretnog života. U tom procesu pokušaja spašavanja nacionalnog identiteta i očuvanja kakve-takve nade u ispunjenje Božjih obećanja danih Abrahamu, konkretna zemaljska stvarnost teološki je preobličena u nebesko rajsko područje.25 Ta teološka ideja, koja je dominirala kasnijim spisima Biblije, ujedno je bila i teološko mjesto u kojem se razvila novo- zavjetna teologija zemlje oblikujući kršćansko univerzalističko poimanje Kraljevstva Božjeg kao negeografskog i nematerijalno određenog prostora.26

Međutim, zemlja u biblijskoj vjeri, kako tumači Walter Brueggemann, nije samo prostor, nego je ona mjesto na kojem su se dogodili događaji što hrane sjećanja, omogućuju kontinuitet i identitet naroda i pojedinaca tijekom genera-

23 Geoffrey R. LILBOURNE, A Sense o f Place, 107-108.

24 Biblijski pisci, osobito oni jahvističke i deuteronomističke tradicije, temeljeći svoju vjeru na povijesnom iskustvu svog naroda, ne vide mogućnost drugačijeg života osim života u savezničkoj povezanosti s Bogom i sa zemljom. Usp. Walter BRUEGGEMNANN, Genesis, John Knox Press, Louisville, 1982., 47-49; Usp. Terje STORDALEN, Echoes o f Eden. Genesis 2-3 and Symbolism o f the Eden Garden in Biblical Hebrew Literature, Peeters, Leuven,2000., 182-183; Usp. James McKEOWN, Genesis, Eerdmans, Grand Rapids, 2008., 247-251.

25 Usp. Martien A. HALVORSON-TAYLOR, Enduring exile. The metaphorization o f exile in the Hebrew Bible, Brill, Leiden, 2011., 1-17.

26 »Premda je zemaljski grad Jeruzalem igrao značajnu ulogu nekim piscima knjiga Novoga zavjeta, ipak na njegovim posljednjim stranicama prevladava vizija onog nebeskog.« Usp. Alister E. McGRATH, A Brief history of Heaven, 9-10.

287

Gradovi_knjb 16/01/2020 10:53 Page 2£


cija njihova opstojanja upravo na tom mjestu. Mjesto je određeno i omeđeno, najčešće vezano uz poseban komad zemlje. U mjestu su položeni korijeni i u njega se može ukorijeniti i postati dio njega. Stoga se zemlja u Bibliji upotrebljava i razumijeva za označavanje stvarne grude zemlje na kojem narod može biti siguran i osiguran, gdje uživa smisao i dobrobit bez ikakvog pritiska i bilo čijeg uplitanja u punini radosti i blagostanja kojim su označeni kako društveni tako i osobni odnosi. Ljudskost, kako je vidi biblijska vjera, može se jedino naći i razumjeti u svijetlu pripadanja i odnosa prema zemlji, kao mjestu na kojem se događa odnos i povezanost s Bogom. Biblija već u svojim prvim tekstovima u Knjizi Postanka svjedoči da je traženje ukorijenjenja, uzemljenja, prvotna briga Božjeg naroda koja proizlazi iz obećanja i darivanja zemlje (Post 1,28. 9,7. 15,18). U doživljaju mjesta, u potrebi za mjestom, očituje se i sveopća ljudska

čežnja za sigurnošću i smislom, a upravo to pripada području vjere. Što suvremeni svijet niječe, Biblija tvrdi da je upravo to istina: Nema života bez korijena!27

2 . 3 . Zem l j a j e m j e s t o p r e b i v a n j a Boga i n j e g o v a naroda

Ukorijenjenost u zemlju nije uopćena uprostorenost, nego se radi o smještenos- ti i uzemljenosti koja ima svoje povijesno, vremensko i materijalno, zemaljsko

značenje ne samo za pojedinca nego i za širu zajednicu, obitelj, pleme i narod. Istraživanja etniciteta u biblijskoj vjeri otkrivaju da je shvaćanje identiteta neke osobe i naroda, doživljaj živosti nekog plemena i obitelji, egzistencijalno ovisnoo posjedu ili gubitku svog povijesnog teritorija, svoje zemlje, vlastite domovine.28 Važnost teritorija u određivanju etniciteta ne očituje se samo zbog posjeda, niti zbog objektivnih karakteristika klime, zemljišta ili lokacije, nego zbog znanstveno nedokazivih ali ipak osjetljivih simbiotičkih povezanosti između određenog komada zemlje i njegove zajednice.29

27 Biblija se prije svega bavi problemom izmještenosti i traženja mjesta. Prostor možemo oslikati kao vikend, neki praznik ili neko slobodno vrijeme koje je označeno nekom vrstom neutralnosti ili praznine u iščekivanju da bude ispunjeno našim odabirom. Prostor je poput slobodne pozornice bez ikakvog pritiska i uznemiravanja, bez da itko na njega računa i na njega polaže vlast. No mjesto je nešto sasvim drugo, ono nosi oznaku geografske i povijesne određenosti. Walter BRUEGGEMANN, The Land. Place as Gift, Promise, and Challenge in Biblical Faith, Fortress Press, Philadelphia, 1977., 2-4.

28 Etnicitet se osniva na kolektivnom uvjerenju povezanosti sa zajedničkim korijenima što ga predstavljaju ponajprije zajednički preci, zatim zajednička povijesna sjećanja povezana s posebnim teritorijem koji oni smatraju svojom domovinom. Iako pleme ili narod ne prestaje biti narodom kad izgubi svoju domovinu, a pripadnici budu raspršeni ili prognani, teritorij ipak posjeduje važan značaj u određivanju onoga što neka osoba, pleme ili narod jest. Usp. Lynne HUME, The Rainbow Serpent, the Cross, and the Fax Machine: Australian Aboriginal Responses to the Bible, u: Mark G. Brett (ur.), Ethnicity and the Bible, Brill, Leiden, 2002., 359-380, 374.

288

Gradovi_knjb 16/01/2020 10:53 Page 2£


Iako se u Bibliji ni na jednom mjestu izričito ne spominje riječ »domovina« ipak se taj određeni i emocionalnim nabojem označeni dio teritorija vrlo često

podrazumijeva kad se govori o zemlji i njezinom značenju za pojedinca i narod.

Domovinu se u biblijskim spisima treba promatrati, kako zaključuje Elisabeth R. Kennedy, kao određeno područje s kojim pojedinac i/li ljudska zajednica dijeli

ukorjenjujuća sjećanja što ih baš taj posebni komad zemlje evocira, kao posebnu i moćnu zonu u kojoj se događa izvanredna i drugačija povezanost između

generacijskih sjećanja prenošenih iz naraštaja na naraštaj, s koljena na koljeno. Stoga se tu određenu zemlju smatra jedinstvenim i neodjeljivim mjestom od do

gađanja iskustava života od njegova početka do završetka. Domovina u bi

blijskim tekstovima predstavlja mjesto koje locira i ukorjenjuje osobu i zajedni

cu u zemlju te predstavlja »naše konačno počivalište«, »naš teritorij«, »naš vječni

dom«, »domovinu pradjedova«.30Ipak, biblijska vjera ne podrazumijeva zemlju samo kao mjesto boravka i

ukorijenjenosti čovjeka i naroda. Sama biblijska vjera i ispovijesti Izabranog naroda u Božju prisutnost duboko su ukorijenjeni u zemlju koju je Bog obećao nji

hovim praocima. Čitava biblijska vjera je uzemljena i čvrsto ukorijenjena. Već bi

blijski tekstovi o stvaranju svijeta, koji prvotno predstavljaju ispovijest vjere u Bo

ga Stvoritelja, čin stvaranja zemlje smatraju uspostavom mjesta sigurnog prebiva

nja čovjeka s Bogom. U stvaranju se uspostava mjesta druženja Boga i ljudskog roda predstavlja kao cilj cjelokupne povijesti svijeta.31 Iako se kao mjesto Bož

jeg prebivanja često navodi nebo, ipak (zemaljsko) stanovanje Boga zajedno sa svojim narodom je ideal mira i blagostanja, sigurnosti i prosperiteta. Zajedno s

narodom u zemlju je ukorijenjen i nastanjen Bog. Zemlja u kojoj živi Izrael ujedno je i Božji dom.32 Bog se sa svojim narodom nalazi u obiteljskoj zajednici u

29 U pjesmi velikog hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića naslovljenoj »Moj dom«, kako navodi Neda Pintarić, značenje doma i domovine budi osjećaje ljubavi, uzvišenosti, ljepote. Pjesnik se kroz njih identificira sa svojim ishodištem i povijesnim korijenima svoga naroda. Dom i domovina za njega su svetost i ideal kojemu se vječno divi pa će to biti čak i onda kad mu duša bude u svemiru. Slično i u pjesmi Gjure Arnolda domovina nije samo zemlja, nego i njezini ljudi i jezik koji ih spaja. Domovinu čini još i povijest »junačkih nam pređa« koji su se borili mačem i perom protiv «tuđina«. Ukratko, domovina je za Hrvate slojevit semantični znak koji uključuje prostor (zemlja, kuća), vrijeme (nasljeđe očeva i djedova), društvenu zajednicu (ukućani, obitelj), način života (sjedilaštvo, okupljanje oko zajedničkoga stola, ognjišta). Neda PINTARIC, Emotivan odnos prema prostoru u kojemu živimo: jezična slika doma u hrvatskom, poljskom i ruskom jeziku, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 31 (2005), 227-248, 232.

30 Elisabeth R. Kennedy, Seeking a homeland. Sojourn and ethnic identity in the ancestral narratives o f Genesis, Brill, Leiden, 2011., 35-36.

31 Usp. Erich ZENGER, Einleitung in das Alte Testament, Kohlhamer, Stuttgart, 72008., 115.

289



kojoj je Bog otac i kućedomaćin, vlasnik i gospodar zemlje, a zajedništvo izme

đu članova i čimbenika ove zajednice ne temelji se samo na posjedovanju i vlas

ništvu, nego i na posebnoj pažnji i ljubavi, međusobnoj brižnosti i uzajamnoj savezničkoj povezanosti.33 Poimanje zemlje kao Božjeg doma(ćinstva) obnavlja

staro biblijsko teološko uvjerenje da je Bog prisutan sa svojim narodom u svim

oblicima njegova života i da je njegova prisutnost itekako zemaljska i ovozem-

na.34 Zajedništvo sva tri elementa: Bog-narod-zemlja, tvore puninu života te se

to zajedništvo predstavlja holističkim i simbiotičkim principom postojanja.35No, ovaj uzemljeni i zemaljski doživljaj prisutnosti Božje i zajedništva sta

novanja Boga i njegova naroda u zemlji preoblikuje se tijekom krize sužanjstva

izraelskog naroda i političke obespravljenosti nakon povratka u svoju zemlju,

pa biblijski pisci pribjegavaju teološkom obrazlaganju sukladnom povijesnoj si

tuaciji praktične obezzemljenosti i odvojenosti naroda od njegove zemlje.36 Vje-

32 Tu ideju proroci objašnjavaju izvornim teološkim izričajem da je zemlja Božja baština koji svoje porijeklo vuče iz predmonarhijskog pojmovnog sustava ideja i tradicionalnih uvjerenja iz vremena prvotnog kontakta Izraela sa zemljom u kojoj se nastanio. Pojam baština naglašava i izražava osobni i eksluzivni odnos između Boga, njegova naroda i zemlje. Pozadina shvaćanja i razumijevanja pojma baštine seže do drevnih tradicija prvotnih vremena kad je Elyon dijelio baštinu narodima zemlje (Pnz 32,8-9; Jr 3,19; 12,14-17). U toj primordi- jalnoj podjeli Jahvi je dodijeljena izraelska zemlja s pripadajućim joj narodom. Otada su Izrael i njegova zemlja Jahvino vlasništvo, njegova baština (Pnz 32,9). Usp. Arthur M. BROWN, The Concept o f Inheritance in the Old Testament, Columbia University Press,

New York, 1965., 180-185.

33 Dok je u kraljevskom ideološkom svijetu pojam dom Gospodnji bio misaono, ali i praktično, ograničen na teritorijalno i geografsko shvaćanje prostora Božje prisutnosti, te se time i shvaćanje Božje vlasti omeđivalo samo na područje svetišta i žrtvenika, tj. na područje kulta i slavlja religioznih svečanosti, a Boga isključivalo iz svakodnevice života, iz prizemnih, ovozemaljskih, ekonomskih i političkih poslova. Osobito je to vidljivo kod proroka Jeremije (usp. Jr 2,7.11; 3,19) Usp. Peter DIEPOLD, Israels Land, Kohlhammer, Stuttgart u.a., 1972. 119. Nastavak ideje vidljiv je i u daljnjoj deuteronomističkoj teologiji. Usp. John VAN SETERS, The So-called Deuteronomistic Redaction of the Pentateuch, u: James A. EMERTON (ur.), Congress volume: Leuven, 1989., Proceedings o f the 13th Congress o f the International Organization for the Study o f the Old Testament held in Louvain, Brill, Lei-

den,1991., 58-77, 62-63.

34 Iako je već prorok Hošea (8. st. pr. Kr.), premda još nejasno i nesigurno, jer se njegove misli zaustavljaju na Izraelu i kanaanskoj zemlji koju on nastava, pod pojmom dom Gospodnji razumijevao cijelu zemlju i shvaćao sveukupnu zemaljsku stvarnost kao mjesto Božje vlasti, nasljednici njegove proročke misli, npr. Jeremija, Izaija i Ezekiel, razvijajući Hošei- nu teologiju Božjeg vlasništva i posjeda to svakako podrazumijevaju shvaćajući da je Bog gospodar i posjednik svih zemalja i svih naroda. Usp. PETER DIEPOLD, Israels Land, 119; David FRANKEL, The Land o f Canaan, 138-139.

35 Usp. Durica PARDON, Teologija zemlje u metaforici proroka Hošee, 405.

36 Rekonstrukcija i daljnji razvoj političkih ideja o zemlji u biblijskoj literaturi iz hasmonej- skog razdoblja hranjena je doduše na temelju teoloških nastalih u prošlosti Izraela, ali je

290



ra da Stvoritelj svega svijeta nije prisutan samo i isključivo u jeruzalemskom Hra

mu nego je njegova cijela zemlja i svi ljudi na njoj tipična je za vrijeme povijes

ti Izraela u kojemu posjed zemlje i mirno stanovanje u njoj ulazi u krizu te postaje nedostižan ideal.37 Proroci svoje vizije o budućnosti naroda i zemlje teme

lje na iskustvu Božjeg djelovanja tijekom prijašnjih povijesnih događaja. Proma

trajući tadašnju situaciju pronalaze u usporedivim događajima iz prošlosti novu

nadu za budućnost. Situacija ropstva u Egiptu, osvijetljena iskustvom da Bog os

lobađa sužnje i vodi svoj narod kroz pustinju u njihovu zemlju rezultira dovoljno održivom nadom da će se takav događaj opet ponoviti.38

Nemogućnost realnog ostvarenja davidovskog kraljevstva i vlasti nad

zemljom s kojom se susreo Izrael u vrijeme sužanjstva i poslije njega dovodi do

odvajanja idealnog eshatološkog od realnog »propadljivog« i u povijesti neostva

renog pojma zemlje, pa se zemlja, gubeći svoje realne oznake, »premješta« u područje simboličnog i kultnog. Zemlja od realne i stvarne postaje idejni i religioz

ni prostor. I upravo ta »religiozna« zemlja, koja je nastala tijekom teških vreme

na povijesti Izraela kao izraz vjere u Boga koji izvršava svoja obećanja, postala

je predmetom i sadržajem teološkog razmišljanja usmjerujući vjeru i pobožnost

proces ponovnog pisanja povijesti Izraela i njegove zemlje, koji se događao unutar sasvim drugačijih povijesnih okolnosti, rezultirao sasvim novim shvaćanjem dimenzije povijesti i vlasništva nad zemljom. Iako Židovi nisu bili sretni s povijesnim okolnostima i situacijom u kojoj su se nalazili, morali su naučiti kako u njoj živjeti i kako je podnijeti. Tako je teološko shvaćanje zemlje ustuknulo pred praktičnim problemima i bilo oblikovano prema situaciji u kojoj su se nalazili. Generalizacija i teritorijalno poopćavanje Božjeg vlasništva nad svom zemljom i svim narodima, koja svoje početke na teološkom području vuče još iz vremena babilonskog sužanjstva, izraz je »praktičnog« teološkog opravdavanja situacije u kojoj je valjalo pronaći kompromis između ispunjenja Božjeg obećanja o obnovi sveopćeg Davi- dova kraljevstva i stvarne situacije u kojoj se Izraelova zemlja, na kojoj su zanemarujući tuđinsku vlast imali kakvu-takvu upravu, stvarno protezala samo unutar granica hramskih zidina i nekih sitnih područja Palestine. Usp. Doron MENDELS, The Land o f Israel as a Political Concept in Hasmonean Literature: Recourse to History in Second Century B.C. Claims to the Holy Land, Mohr Siebeck, Tübigen, 1987., 120-125.

37 Pitanje blizine Božje time se poopćuje za sve ljude, a ne samo za Izrael, isključujući na taj način nacionalističko tumačenje posjeda zemlje kao jedinog prava Izraelskog naroda nad drugim narodima. Usp. Jean L. SKA, Introduction to reading the Pentateuch, Eisenbrauns, Winona Lake, 2006., 38.

38 Biblijski tekstovi nastali u sužanjsko i poslijesužanjsko vrijeme, koji su izvršili snažan utjecaj na poimanje nacionalnog identiteta Izraela i odnosa naroda prema njihovoj zemlji, osnivaju se na uvjerenju da je Bog, koji je pratio praoce Izraela za vrijeme njihova nomadskog života, koji se brinuo za svoj narod tijekom vremena izgnanstva u Egipat, kao i za vrijeme putovanja pustinjom nakon Izlaska, bio zajedno s prognanicima u vrijeme izgnanstva u drugu zemlju. Usp. Ez 20,33-34, 41-42; Iz 49,10-11; 40,2; 43,1; Zah 8,7-8. Vidi daljnja obrazloženja u: Donald E. GOWAN, Eschatology in the Old Testament, T&T Clark, London,2000., 24-25.

291



Izraela prema eshatološkim nadama. Dok se ta stvarnost potpunog posjeda zemlje ne ispuni, Izrael je opet na putovanju kroz pustinju, premda se nalazi u prostoru svoje realne zemlje.39

Iako je još uvijek postojala vjera da je sva zemlja Božja i da su svi narodi u njegovim rukama, Izrael je pred trenutnom okrutnom stvarnošću neposjedo- vanja svog vlastitog teritorija i nemogućnošću slobodnog upravljanja njime, ustuknuo u religiozno područje eshatoloških, a kasnije i apokaliptičkih nada koje je kršćanstvo prihvatilo i usvojilo kao svoj temeljni nauk o zemlji i zemaljskosti novog (kršćanskog) naroda — Crkve. Tako je trenutna teološka slika zemlje, nastala kao židovski odgovor na povijesnu situaciju nedostatka realne zemlje, u kršćanstvu okamenjena i ostala nepromijenjena tijekom razvoja kršćanske teologije. Novi Narod Božji nastavio je smatrati nebo mjestom na kojemu se jedino može u potpunosti neometano živjeti zajedništvo s Bogom i jedni s drugima. U vrijeme realne obezemljenosti i političke obespravljenosti ono što je prije predstavljala zemlja postaje eshatološka budućnost čije se ostvarenje i ispunjenje očekuje. U vremenu obezemljenosti iskorijenjeni i obezemljeni vjernici iščekuju odzemljenu »novu zemlju« koju nazivaju »nebom«. Politički i ekonomski obespravljeni izgnani narod živi u nadi da se izlazak iz ropstva mora opet dogoditi i da se trenutno nalaze na putovanju kroz pustinju, dolinu suza, kojemu je cilj ponovni ulazak u potpuni politički i ekonomski posjed zemlje. Realno stanje obezemljenosti u kojem se nalazila prva kršćanska zajednica, raspršena progonima po svemu tada poznatom svijetu, oslikava se u potpunosti u teološkom pristupu objašnjavanja zemlje i svog zemaljskog postojanja kao zemlji proputovanja dolinom suza patnje i muke u kojem nema trajnog prebivališta. Kršćani su na putu prema nebeskoj domovini, jer je zemaljska domovina realno nedostupna i trenutno nedohvatljiva.40 Ova se teološka slika zemlje u kršćanskoj teologi-

39 Zemlja, u idealnom svijetu »sveta« i u budućnosti »obećana« rajska zemlja kojom teče med i mlijeko, biva teološki tumačena dvostrukim mjerilima. S jedne strane realna zemlja, mjesto propadljivosti i grijeha, sužanjstva i trpljenja, neostvarena i frustrirajuća stvarnost koja treba otkupljenje i spasenje, naziva se »zemaljskom« vremenitom stvarnošću, a s druge strane zemlja budućnosti i eshatoloških nada obilja, blagoslova i mira, mjesto spasenja i zajedništva, mjesto Božjeg prebivanja i prisutnosti označava se neprolaznim i vječnim pojmovima »nebom«, »rajem«, »nebeskim Jeruzalemom«. Jedno je zemlja ovoga vremena, a drugo je zemlja budućnosti. Jedno je zemlja prolaznosti i propasti, tame, a druga je zemlja vječnosti i svjetla. Jedno je realna, a sasvim drugo religiozna stvarnost. Usp. Walter BRUEGGEMANN,

The Land, 164-165.

40 Vjerujući u kontinuitet Božjih obećanja, prva kršćanska zajednica je teškoće koje su proživljavali shvaćala kao participiranje zajednice na eshatološkim nevoljama i kao otkupitelj- ski čin za očišćenje Zemlje koju su se nadali baštiniti. Usp. Steven M. BRYAN, Jesus and Israel's Traditions o f Judgement and Restoration, Cambridge University Press, Cambridge,2004., 45.

292



ji nije u bitnome promijenila ni u onim vremenima kad su se povijesne okolnosti za kršćanski narod uvelike promijenile i kada se Crkvu počelo čak i teološki obrazlagati i promatrati kao ostvarenje Božjeg kraljevstva na zemlji.41

2 . 4 . O v o z e m a l j s k a d o m o v i n a i »d o m o v i n a na n e b e s i m a «

U kontekstu teološkog promatranja zemlje kao prostora (pro)putovanja dolinom suza, zemlja i zemaljski život se doimaju kao mjesto bez trajne vrijednosti, nedovoljno važno da bi se na zemlji gradio dom i da bi se uz zemlju na bilo koji način trajnije vezivalo. Iako se leksem dom, a onda i domovina, kako tumači Neda Pintarić, u hrvatskome jeziku prvotno nalazi u okviru čovjekove psihičke sfere, a ne realiteta, ne može se zanemariti njegovo realno materijalno znače- nje.42 Unatoč jakosti i važnosti emocionalne i psihičke povezanosti života čovjeka i naroda sa svojim domom, zavičajem, domovinom, imanjem, kućama i njivama, u teološkom ozračju proputovanja vezivanje na propadljivu i prolaznu zemaljsku stvarnost čini se bezvrijednim. Vrijednost ovozemaljske, realne i tvarne domovine, je tek u tome što je ona samo slika »prave« nebeske domovine prema kojoj smo usmjereni i u koju putujemo.

Dok je s jedne strane kršćanima suočenim s ratnim stradanjima usred povijesne situacije gubitka zemlje u Domovinskom ratu teološka analogija poimanja neba kao domovine na nebesima, uzeta iz poslanice apostola Pavla Filiplja- nima (3,20), tumačena kao poziv na nadu u bolju budućnost, s druge je strane u srcima vjernika ona izazivala osjećaj frustracije i obeshrabrenosti.43 U kontekstu Domovinskog rata analoški izraz domovina na nebesima i njegovo tumačenje kod mnogih vjernika je, umjesto nade i poticaja na konkretnu brigu za ovozemaljsku domovinu, prognanicima bio uzrokom još veće frustracije radi izgubljena prebivališta u vlastitom gradu i zavičaju, a braniteljima teritorija svojevrs-

41 Usp. Pablo R. ANDIÑACH, Being Church: An Ecclesiology for the Rest o f Us, Cascade Books, Eugene, 2014., 42-44.

42 Usp. Neda PINTARIC, Emotivan odnos prema prostoru u kojemu živimo, 228-230.

43 Često se moglo čuti među vjernicima prognanicima i braniteljima da su upravo poruke i tumačenja Crkve u presudnim trenutcima bile obeshrabrujuće te da su mnogi odustali od borbe za ovozemaljsku domovinu upravo zbog toga što je Crkva umjesto na odlučno prianjanje uz zemlju i obranu teritorija pozivala na pomirenje sa situacijom prognaništva, na kršćansko (s)trpljenje u situaciji obezemljenosti. Autor je i sam dionik događanja u tim vremenima i iz njegova osobnog iskustva zna da su se tadašnja teološka obrazloženja činila u najmanju ruku nedostatnima, ako ne i netočnima. U želji izgraditi ispravan osobni stav vjere glede vlastite zemlje i otkriti razloge radi kojih su mnogi branitelji, a među njima i njegov brat i dvojica stričeva te mnogi prijatelji, svoje živote bili spremni položiti na oltar Domovine, uputio se u dugogodišnje istraživanje biblijskih tekstova koji govore o zemlji i biblijske teologije zemlje u Svetom Pismu te je na toj temi diplomirao, magistrirao i doktorirao.

293



no obeshrabrenje u obrani teritorija vlastite domovine.44 Stanje frustracije što ga je izazivao navještaj vjere o nebu i nebeskoj stvarnosti proizašlo je ponajprije iz teološkog nerazumijevanja svetopisamske poruke koja se iza tog izraza nalazi. K tome, upotreba svetopisamske analogije domovina na nebesima bez utemeljenog teološkog obrazloženja donijela je, kako to i inače biva kad se doslovno i iz konteksta iščupano primjenjuju svetopisamski tekstovi, više štete nego koristi i oblikovala kritici podložne kršćanske domoljubne stavove, ne samo u vremenima obrane domovine, nego i u vremenu njezine poratne obnove.45

Koliko god promatranje života kao vremena i prostora proputovanja izgle

dalo teološki opravdano i utemeljeno na eshatološkim nadama i vjerovanjima, čini se da ono, suočeno s gubitkom realnog mjesta stanovanja i pogibeljnom situacijom za vlastiti život i živote članova obitelji, ipak ne može izdržati teret realnog života vjernika koji nosi muku i neizvjesnost vlastitog identiteta radi gubitka realnog tla pod vlastitim nogama. Unatoč svim kršćanskim teološkim opravdanjima nade u budućnost koja podrazumijevaju samo i isključivo nebesku stvarnost kao konačni cilj životnog putovanja čini se da teološka slika do

movine na nebesima, ako se ispod nje izmakne njezin realni temelj zemaljska domovina — realna i tvarna zemlja, teritorij na kojem ljudi stanuju i prebivaju — ostaje prilično neutemeljenom i neutemeljivom.46 U kontekstu razaranja ovo-

44 Rezultati istraživanja među prognaničkom i izbjegličkom populacijom u vremenu Domovinskog rata govore: »Nacionalni identitet (pripadništvo hrvatskome ili muslimansko-boš- njačkom narodu) nije statistički indicirao svoj utjecaj na proživljavanje izbjeglištva, ali vjerski jest. Naši rezultati pokazuju da katolici iskazuju osjećaj potpune slomljenosti i nevjerice u budućnost (26,4%) nešto češće nego muslimani (23,5%). No, istodobno među ispitanicima koji se deklariraju kao katolički vjernici relativno je više optimista, onih koji vjeruju da je najgore prošlo, nego među muslimanskim vjernicima (24,2% i 18,9%). Od jednih i drugih uvelike se, glede psihičke rezistencije spram izbjegličkog usuda, razlikuju ateisti. Samo je 14 posto ateista potpuno slomljeno u izbjeglištvu, dočim gotovo svaki treći (32%) vjeruje da će ubrzo normalno živjeti. Ovaj je nalaz unekoliko iznenađujući i mislimo da bi utjecaj vjere na proživljavanje izbjegličke situacije valjalo temeljitije ispitati barem jednom baterijom pitanja.« Unatoč optimizmu, udio psihički slomljenih ljudi u izbjegličkoj i raseljenič- koj populaciji rastao je s produžavanjem neizvjesnosti oko povratka. Usp. Milan MESIC, Razlozi izbjeglištva, slom i nada: Hrvatske i bosansko-hercegovačke izbjeglice, Revija za so

ciologiju, 25 (1994), 3-4, 187-200, 198-199. Napominjem da valja primijetiti da je samo oko 25% katolika koji iskazuju optimizam i koji vjeruju da ih čeka bolja budućnost.

45 Teološki neutemeljena i doslovna primjena analogije »domovina na nebesima« dovela je kod nekih vjernika do svojevrsne praktične sakralizacije države i lažne nacionalne državne mistike koja možda ima stanovite trenutne propagandne i mobilizacijske učinke, ali dugoročnije šteti i državi i Crkvi. Domoljublje i kroatoljublje oblikovano i praktično življeno na nedovoljno jasnim teološkim stavovima uzrok je opravdanoj i neopravdanoj kritici kako prijatelja tako i neprijatelja Hrvatske. Jedan od primjera kritičkog stava prema domoljublju u Republici Hrvatskoj vidi kod: Jovan MIRIC, Fascinacija državom i (ne)mogućnost oporbe, Politička misao, 33 (1996), 1, 93-109.

e e

294



zemaljske domovine teško je, pa gotovo i nemoguće, premostiti praktičnu životnu provaliju eshatologiziranom teološkom porukom o nebeskoj domovini, pa

se temeljita analiza Pavlova izraza »domovina na nebesima« nameće kao život

no važna u shvaćanju kršćanskog domoljublja, a praktična provedba poruke koja proizlazi iz njega nužnom uputom za pravedan i sretan kršćanski život u vlas

titoj domovini.

Ekonomsko-političke studije novozavjetne i Pavlove teološke eshatologije otkrivaju da se pojmom domovina na nebesima radije označuje ispravan i potpuni oblik ostvarenja kršćanskog zajedništva i vjerničkog života ovdje na zemlji, a ne neka druga »izvanzemaljska« stvarnost, osobito ne nebeska. Pavlov govor o domovini na nebesima valja čitati unutar cijelog odlomka u kojemu se iz

raz nalazi (Fil 3,17-20), ali i u širem teološkom okružju Pavlova sukoba s opo-

nentima njegove misli o socijalno-ekonomskom identitetu kršćanske zajednice u okvirima etičko-političkog konteksta. Apostol Pavao upućuje Filipljanima ovu

poruku:

17Braćo! Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzo

ru koji imate u nama. 18Jer često sam vam govorio, a sada i plačući go

vorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. 19Svršetak im je pro

past, bog im je trbuh, slava u sramoti — jer misle na zemaljsko. 20Na

ša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gos

podina našega Isusa Krista. (Fil 3,17-20)

Ključna riječ ovog odlomka, politeuma, prevedena je na hrvatski jezik riječju domovina. Međutim u Pavlovu tekstu riječ politeuma, sukladno grčko-rimskom upravno-političkom sustavu i rječniku označava način građanskog ponašanja, obnašanje službe unutar uprave grada, prikladne dužnosti građanina koji se bavi političkim poslovima i dužnostima. Radi se o posebnom tehničkom izrazu koji Pavao ne navodi nigdje drugdje osim u ovome tekstu. Riječ je posuđena iz upravno-političkog rječnika Pavlovih protivnika, stoga on govori o na-

46 Unatoč tome što su se kršćani već u početcima Crkve smatrali baštinicima Zemlje, kršćanska teologija ipak nije naslijedila teološku puninu židovske biblijske misli, osobito ne teološki nauk o zemlji. Smatrajući se »novim narodom Božjim«, Crkva je razumijevajući se univerzalnom nasljednicom obećanja posjeda cijelog svijeta zapustila i zanemarila starozavjetni teološki obrazac vjere. Postajući univerzalnim baštinikom cijelog svijeta, kršćanstvo je izgubilo ili smetnulo s uma vezu s konkretnom zemljom. Izgubivši vezu s konkretnom i određenom zemljom, kršćanstvo je izgubilo teritorijalnu dimenziju vjere koja mu se kroz starozavjetna biblijska svjedočanstva nudila na usvajanje. Shizuka UEMURA, Land or Earth?: A Terminological Study o f Hebrew »eres« and Aramaic »ara« in the Graeco-Roman Period Bloomsbury, London, 2012., 2-3; Usp. Đurica PARDON, Teologija zemlje u metaforici proroka Hošee, Glas Koncila, Zagreb, 2017., 361.

295



šoj politeumi, nasuprot njihove politeume, između našeg i njihovog građanskogi političkog ponašanja. Građanska služba upravljanja gradom polisom, koja je bila povjerena nekim kršćanima u Filipima, očito nije bila u skladu s Pavlovim primjerom i uzorom. Iako kršćani, u svojoj su javnoj službi živjeli kao neprijatelji, ne priznajući Krista svojim uzorom ponašanja. Služenje zajednici, opće dobro i zajednički prosperitet u njihovoj je službi zamijenila briga samo za sebe, vlastitu dobrobit i slavu. Iako su u vlasti grada bili predstavnici kršćanske zajednice, nisu se za nju zauzimali, niti su skrbili za svoju kršćansku »manjinu«, a time nisu bili ni na korist cijelom društvu. Umjesto da budu »kvasac« društva, propustili su svoju ulogu i suobličili se drugim obnašateljima vlasti, a ne Pavlovu primjeru i Kristovu pozivu.47

Stoga Pavao upućuje kršćane u Filipima na pravedno ponašanje i ispravan odnos prema vlastitom identitetu dok žive u gradu koji je rimska kolonija i u kojemu se kao osnovna pravila ponašanja i političko-ekonomskog života primjenjuju običaji i zakoni Rimskog Carstva.48 Pavao podsjeća zajednicu u Filipi- ma, osobito one koji su bili uključeni u obnašanje službi unutar gradske vlasti, da se prema svojim odgovornostima prema zemlji, gradu i građanima s kojima žive trebaju ponašati kao kršćani, pravedno, nesebično, brižno, u korist općeg dobra i napretka cijele zajednice. Ponašanje kršćana očituje se u drugačijem razmišljanju od trenutnih obnašatelja vlasti u polisu Filipi i drugačijim građanskim ponašanjem. Između kršćana ne bi trebalo biti rivalstva i pohlepe, međustranačke netrpeljivosti i grabežljivosti bez obzira u kojoj zemlji žive, a osobito u zemlji koju nazivaju svojom domovinom 49 Ako se ponašaju kao drugi obnašatelji vlasti u gradskoj skupštini (politeia), kršćani bivaju izvorom sramote svojoj zajednici, iznevjeritelji Krista i njegova spasenja. Neprimjerenim političkim ponašanjem kršćani iznevjeruju pripadnost zajednici i svoja vjernička opredjeljenja stavljaju u sumnju. Krist, kojega svjedoči Pavao, nije došao biti služen nego da služi, a kršćanin koji želi biti prvi pozvan je ponajprije brinuti za svoju braću i povjereni mu svijet svim svojim umijećima, ugledom i sredstvima koja su mu na raspolaganju.50 Ovakvo shvaćanje obnašanja službe vlasti nipošto nije samo de-

47 Opširnu analizu pojma politeuma vidi u: Gennadi ANDREYEVICH SERGIENKO, >•Our politeuma is in Heaven!«: Paul's polemical engagement with the •Enemies o f the cross o f Christ« in Philippians 3:18-20 (disertacija), School of Theology, Fuller Theological Semina

ry, Pasadena, 2011., 152-169.

48 Peter OAKES, Philippians. From people to letter, Cambridge University Press, Cambridge, 2001., 138.

49 Usp. Darrell J. DOUGHTY, Citizens of Heaven: Philippians 3.2-21, N ew Testament Stu

dies, 41 (1995), 1, 102-122, 119.

50 Kao primjer u poslanici Filipljanima navedena je jedna od utjecajnih članica zajednice, Li- dija, koja je u svoj dom primila Pavla i u svome domu pružila mjesto susreta kršćanske za-

296



mokratsko, nego ponajprije teokratsko i kristološko. Kršćaninu vlast služenja i brige za zemlju, za njegovu domovinu, nije delegirana od strane građana koji su ga izabrali u službu demokratskog predstavnika u tijelu građanske vlasti, nego je sastavni dio njegova identiteta koji je primio od samog Krista. Tko je kakav kršćanin očituje se u njegovoj brizi za njegovu domovinu.

Dok kršćani očekuju Kristov dolazak dužni su svoj zemaljski život i brigu za zajedničko dobro svojih sugrađana vršiti pravedno i pošteno u borbi da im

vlastita domovina, zemlja u kojoj žive, bude mjesto susreta sa Spasiteljem, mjesto mirnog i sigurnog zajedničkog života jednih s drugima i s Bogom. Domovi

na na nebesima, kao što je moguće zaključiti iz ove kratke analize, u Poslanici Filipljanima ne predstavlja nebeski prostor u koji će kršćani otići ili pobjeći od trenutnih poteškoća i briga za svoju zemlju, nego upravo suprotno, ona Pavlu služi kao pojam kojim poziva kršćane u gradu Filipima da preoblikuju korumpirano i sebično ponašanje svojih sugrađana i svoje braće te pravedno i pošteno obavljaju svoju brigu za grad i zemlju u kojoj žive.

Zaključak

Teološko shvaćanje života kao proputovanja i hoda ovozemaljskim paklom, dolinom suza, praktično propada poput trule daske na mostu, a hod kroz život se, umjesto spasonosnog prijelaza iz smrti u život, predstavlja propašću i gubitkom svega što život podržava i za što je život vrijedno založiti. Teološko obrazlaganje života kao putovanja postavlja sasvim praktično pitanje: Ako idemo u nebo, zašto ginuti za zemlju? Ono nosi u sebi sumnju u vrijednost pogibije mnogih branitelja i podiže osjećaj besmislenosti civilnih žrtava rata, otvara nejasnoću glede potrebe obrane vlastitog teritorija i ostanka u svojoj domovini, na svojoj djedovini, ma koliko joj bila velika stara slava i ma koliko je smatrali lijepom i našom.

Konkretna i zemaljska stvarnost bila je (i još uvijek jest) mjesto ljudskog susretanja s Bogom, prostor i vrijeme realnog života, lokalitet na kojem se odvija vjernički život vjerskih zajednica. Vjernička zajednica, kako prije tako i danas, ne živi svoju vjeru i ne susreće Boga u nekom izvanvremenskom i izvan-

prostornom duhovnom području, nego u realnom i zemaljskom prostoru. U istom zemaljskom prostoru događa se i zamišljaj neba i nebeskog svijeta. Zbog toga se izrazi kojima se tumači stvarnost ovozemaljske domovine, kao što su »dolina suza« i »zemlja proputovanja«, te se, uspoređujući eshatološku analogiju

jednice, primjer je zauzimanja i služenja koji Filipljani trebaju cijeniti. Lidija je svoj uhodani poduzetnički posao stavila na raspolaganje Crkvi, a utjecaj u društvu iskoristila za rast zajednice. Usp. Gennadi ANDREYEVICH SERGIENKO, »Our politeuma is in Heaven!-, 168.

297



»domovina na nebesima« i zamišljaj nebeske stvarnosti s realnom domovinom, čine ispraznim pokušajima uspostave obrambenih mehanizama pomirenja čovjeka sa surovom stvarnošću gubitka vlastite zemlje. Uspostavljanje vjerničkih uv

jerenja utemeljenih na tim izrazima izgleda samo kao terapijski postupak u bezizglednoj situaciji, a interpretacija stanja obezemljenosti skrivena iza izraza »Božja volja« postaje tek privremeni lijek koji, na žalost, kao osnovnu nuspojavu ima slabljenje i trajni gubitak doživljaja vrijednosti vlastite zemlje kao mjesta ostvari

vanja svoje ljudskosti, vjerničkog samoostvarenja i praktičnog življenja svoje vjere na svojoj rodnoj grudi.51

Zemlja na kojoj kršćani žive, koju smatraju svojom domovinom, je posebno mjesto na kojemu je moguće najbolje i najkvalitetnije susretati se s Bogom i

živjeti u skladu s braćom ljudima. Briga oko zemlje, oko vlastite domovine je

konkretan pokazatelj ljubavi prema Bogu. Politička i ekonomska zauzetost za vlastitu zemlju i dobrobit njezinih stanovnika izraz je kršćanskog duha obnašanja vlasti i upravljanja bogatstvima zemlje. Samo će vjeran kršćanin, koji dobro

razumije svoje poslanje brižnog čuvara i skrbnika svoje zemlje u kriznim trenutcima, kad je zemlja ugrožena, kad je njezin teritorij u opasnosti i kad su stanovnici njegove domovine životno ugroženi, bez imalo sumnje i zdvajanja moći stati u obranu svoje domovine pa i uz cijenu vlastita života. Vjeran će kršćanin, ta-

51 Obezvrjeđivanje i omalovažavanje realne zemlje u biblijskim tekstovima snažno je osuđeno i zaslužuje smrtnu kaznu za one koji to čine (usp. Br 13,31-33; 14,26-38). Pristup koji zbog bilo kojega razloga, pa bio on i vrhunske religiozne provenijencije, obezvrjeđuje vrijednost realnog teritorija i zemlje, realne domovine, radi kojega su branitelji i drugi sudionici ratnih stradanja doslovno dali svoje živote ili bili spremni to učiniti, dovodi do eskali- ranja jednog ili više simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja te omogućava razvoj psihičkih, psihijatrijskih i psiholoških poteškoća koje usporavaju ili unazađuju osobni razvitak i dobrobit osobe, pa i cijelog naroda. Osobno obezvrjeđivanje, osjećaj bezvrijednosti je samo jedan od simptoma depresije koja se, kao psihičko stanje prognanika i izbjeglica najčešće javljala u vrijeme Domovinskog rata, a kasnije predstavlja jedno od najčešćih oboljenja branitelja u poratnom vremenu. Usp. Stanko ŠINCEK, Posttraumatski stresni poremećaj kod hrvatskih branitelja (diplomski rad), Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet, Sveučilišni diplomski studij sestrinstva, Zagreb, 2017., 21-23. Kolektivno stanje depresija izazvano obezvrjeđivanjem »onoga za što smo se borili« čini se sve više točnom dijagnozom cijele države u poratnom dobu. Obezvrjeđivanje, omalovažavanje i ismijavanje Hrvatske kao ideje i koncepta nezavisne zemlje, kako britko zaključuje Jan Ivanjek, dio je taktike specijalnog ratovanja kojemu je cilj »raspirivanje malodušnosti i, u konačnici, stvaranje atmosfere u kojoj se pojačava pritisak na pretpostavci kako je bilo kakva borba u bilo kojem obliku za takvu zemlju besmislena. Tome svjedoče i brojni internetski komentari na portalima pod negativističkim tekstovima, čiji autori izjavljuju da se nikada ne bi borili za 'one u Saboru', očito zaboravljajući da se u Domovinskom ratu malo tko borio za 'one u Saboru', borio se za svoju zemlju, ili čak jednostavnije: za svoju obitelj, kuću i dvorište.« Jan IVANJEK, Specijalno ratovanje u medijima (završni rad), Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Studij komunikologije, Zagreb, 2018., 18-19.

e e

298



kođer ne samo za svoju domovinu umrijeti, nego i sa svim svojim umijećima i snagama, svim umom svojim i svim srcem svojim svednevice za svoju domovinu živjeti.

-£ > - Q -

299

Documents

GRADOVI U RATOVIMA: KROZ POVIJEST DO SUVREMENOSTI · 3 Katolička molitva »Zdravo Kraljice« koju vjernici izgovaraju nakon moljenja krunice ili na kon pozdravljenja »Anđeo Gospodnji«