GRASSI MO MATE

GRASSI MO MATEKOLSKA KNJIGA ZAGREB 1981

Nota:

Poglavlja koja nedostaju su poglavlja gdje umjesto teorije Grassi pie vrst memoara, slobodne refleksije. Procjenjujem kako se radi o nastojanju da se isti problemi gledaju iz dvije perspektive, mate i racionalnosti, no ja ih nisam obraivao jer ih nakon kraeg promatranja nisam naao doista bitnim za teoriju.(Predgovor)

(5) Na poetku uvoda istaknuta teza unutranja povezanost osobnog iskustva i teorijskog miljenja. Kontra subjektivistikog stajalita, raspravljanje o problemima ne moe i ne smije biti formalno i apstraktno, a da opet sva osnovana pitanja nuno prekorauju subjektivnu granicu.

- Klasina Grassijeva pozicija

- Dananja filozofija beskrvna i irelevantna jer se udaljila od neposrednog iskustva

- Pregled Grassijeva ivota je bitno istaknuti da bi se njegovu filozofiju razumjelo

(6) Na Grassija utjecao Heidegger, posebno na nain gledanja na razvoj miljenja; na cijenjenje Antike

(9) Osnovna je ideja (i opsesija) njegovog zrelog miljenja mo pjesnike rijei u odnosu na rije znanosti i tradicionalne filozofije. Najvii uzleti dostiu se metaforikim miljenjem. Metafora se najbolje izraava u pjesnitvu, ali bitna je i u znanstvenim istraivanjima.

- U Mo mate, mata nije promatrana sa stanovita psihologije, nego kao jedna od centralnih kategorija filozofije. Racionalistika tradicija koja u novom vijeku zapoinje s Descartesom po Grassiju unaprijed pretpostavlja da se znanost moe razvijati samo polazei od prvobitnih, neizvodljivih principa, odnosno pratemelja, kako bi se na njima zasnovali nai iskazi i nae ponaanje. Nasuprot toj tradiciji Grassi se poduhvata pokuaja da se od okotalog pojmovnog svijeta prijee slikovitom i viedimenzionalnom miljenju.

(10) Sva se poglavlja u knjizi otprilike bave tom temom, ali su itljiva zasebno

- Suprotnost izmeu racionalno-kalkulativnog i analogiko-metaforikog miljenja Grassi je u prvom poglavlju ilustrirao suprotnou izmeu Wittgensteina i Mallarmea.

- U drugom poglavlju on detaljno razlae razliku izmeu dvije vrste jezika dokazujueg i ukazujueg

- Prvi od dva oblika, racionalni (dokazujui) jezik, merodavan za znanost, strogo objektivan i nepomuen subjektivnim mnijenjem, u antici apodiktiki, jer polazi od razloga. Antiretoriki jer nije vezan za vrijeme, mjesto i lice. Odbacuje metaforu, tei matematikom idealu, skepsa prema svakodnevnom jeziku, zdrav razum uzet u obzir samo kao indikacija. Po Grassiju, dokazujui jezik nema inventivan karakter. Naunost se sastoji u deduktivnom karakteru, njegovo pronalazatvo se sastoji u tome da eksplicira ono to je ve sadrano unaprijed danim premisama.

(11) Drugi od dva oblika, ukazujui (semantiki) jezik. Izraava prvobitne premise racionalnog govora dedukcijski izvedive ni iz ega, nedokazive i neobrazloive. Imaju evangeliko svojstvo. Taj jezik koji pokazuje i ini vidljivim nuno je slikovit.

- Ni jedan prvotni, arhaiki govor nije racionalnog karaktera, nego je slikovit.

- Daje prednost ukazujuem jeziku. Tvrdi da se sredstvima dokazujueg jezka ne moe objasniti kazujui. (Neto slino prikazano je u Grkoj u prikazu Kasandrije tragedije. Ona koristi uglavnom ukazujui jezik, a kor je ne moe shvatiti, pa je u pogrenom kljuu)

- Grassijeva knjiga pokuaj da se pokae bitna distinkcija izmeu dva bitno razliita oblika miljenja i jezika (racionalnog i matovitog) i ujedno pokae nadmo matovitog.

- Ako je najvii oblik miljenja matovita, slikovita misao, a ne ona racionalna, onda upravo ta slikovita misao treba da bude vrhovni sudac sebi samoj i onoj drugoj. Ako taj vii, slikoviti oblik misli ne poznaje dokazivanje, ve samo pokazivanje, onda se i bitna razlika i odnos ovih dvaju oblika misli ne moe racionalno dokazati, nego samo slikovito.

- Pitanje: je li mogue uvjerljivo pokazivanje bez dokazivanja, iracionalno bez racionalnog?

(12) ovjeku kao emocionalnom biu potrebna je patetika rije

- Tradicionalno shvaanje u ovom pitanju drugaije: razlikovanje patetike rijei od rijei znanja, retorika funkcionalne uloge, racionalno filozofijsko znanje sputano je slikama i metaforama. Realnost kako se otkriva u emocijama je privid. - Grassi ne upuuje argumentima izravno na svoj odabir, ve samo razlae i razlaganjem teorije se pokazuje koji bi jezik trebao biti inferiorniji

- ovjek strastveno, ne iskljuivo racionalno bie

- U tradicionalnom shvaanju metafora se odreuje kao prenoenje znaenja s jednog nivoa smisla na dneki drugi, kao pjesnika trasnpozicija koja nema veze sa zbiljom, pa se moe upotrebljavati u pjesnikom i u retorikom jeziku, ali ne i u objanjavalakom, naunom jeziku, pa ni u filozofiji. Kozmos se po tom shvaanju moe spoznati samo racionalnim istraivanjem, pa metafora ne moe pojaati sredstva filozofije, nego ih samo oslabiti; njena upotreba ini se kao slabost onih kojima nedostaje snaga za ono racionalno

- Grassi kontra Hegela koji, mada doputa metaforu, u konanici se prava spoznaja krije u pojmu, a on metaforu ukida

(13) Pozivanje na Aristotela. Bitno je to to se kree od slinog da bi se strano pribliilo.

(14) Grassi tvrdi da racionalni jezik nikada ne moe imati veze s pitanjima koja se tiu bitno ovjeka, njegova bivanja i kulturnog nastanka

- Racionalni/formalni jezik ima etiri obiljeja:

1) odbijanje intuitivnog izraza koji pretendira na neposrednu spoznaju

2) odbijanje slikovitog izraza

3) odbijanje pokazivanja, ogranienje na dokazivanje

4) iskljuenje istovremenosti dvaju znaenja

(15) Slikoviti jezik obratno:

1) odobrava spontanitet spoznaje

2) temeljno slikovit

3) evangeliki karakter

4) sposobnost prvobitnih premisa da upuuju neto drugo nego to same pokazuju

- Grassija bitno zanima moe li fantazija biti ontoloki temelj svijeta; stoga fokus ide s metafore na matu- Fantazija u grkom znai pojavljivati se; Funkcija mate dvostruka: moe se shvatiti kao prvobitna djelatnost koja na temelju slinosti otkriva odnose kako bi time pokazala neto novo fantazija u njenoj ontologijskoj funkciji. Ali druga mogunost tumaenja sastoji se u tome da se fantazija shvati kao djelatnost koja se slui sauvanim utiscima i reproducira ih kao priine fantazija kao mo predstavljanja irealnog kao sposobnost za fikcije, kao mo pokazivanja nezbiljskog.

(16) Fantazija je mo prenoenja. Prvih est poglavlja fokus na metaforu, nadalje na matu

- Strasti omoguuju da se u njihovom svjetlu pojavljuju uvijek nove i drugaije mogunosti, one iznenada uspostavljaju odnose koji preobraavaju okolinu. Nakon prolaska strasti ta se okolina vie ne moe prepoznati.

-Fantazija moe biti zavaanje, ali je jednako tako ovjekova najvia mo, ono ime stvara povijesni svijet. Matom i metaforom stvara se nova realnost, i praksa se tu mora prouavati

(17) Koje je izvorno podruje mate ija je bit metafora? Je li to podruje nesvjesnog (psihoanalitiki)? Ne.

- Odgovor lei kod Heideggera i Vica, kod pojma istine

- Bit talijanskog humanizma po Grassiju u odbijanju i kritici filozofiranja kao deduciranja realnosti iz nekog apriornog principa

- Grassijeva 3 zakljuka:

1) Specifino ljudski prijelaz od bioloke realnosti antropolokoj sastoji se u tom egzistencijalnom iskrenju istine. Ovdje se otkriva razlika izmeu nesvjesnog i svjesnog, tek ovdje dobija i rije svoju principijelnu funkciju.

2) Vico je spoznao primat problema istine i formulirao ga kao tezu. Samo u podruju istine mogue je da se rastvore prostor i mjesto te izvorno podruje ljudske povijesti s pitanjima i razlikovanjima svjesnog i nesvjesnog, istine i zablude, evidencije i verifikacije

3) Za Vica preko istine filozofija kao metafizika u smislu zasnivanja bivstvujueg dospjela do kraja; koji nastoji razjasniti pomou nove nauke. Tradicionalna metafizika iscrpila je mogunosti racionalnog miljenja, slijedi metaforiko raskrivanje.

(18) Racionalno miljenje i logika imaju svoje granice. Fantazija prethodi racionalnom miljenju. Bez nje racionalno miljenje nije ni mogue, jer mu bez fantazije nedostaje ishodite, ali ni racionalno miljenje nije suvino to bi bio totalno infantilan zakljuak. Niti je filozofija ista matovitost, niti je znanost ista racionalnost; radi se o tome da se otkrije domet jednog, pa da drugo moe dopuniti.

UVOD

(23) Principijelna teza povezanosti iskustva i teorijskog miljenja. Ovdje Grassi veli da e se osvrnuti na autobiografske podatke kako bi tome priskoio. Ponavljanje podataka iz predgovora; 5-6-7-8 strana. Grassijev duhovni identitet u sudaru s njemakim idealizmom i filozofijom Hedeiggera. Spaventa doveo idealizam u Italiju. [zgodna tra rubrika, ovaj uvod]

(26) II. dio uvoda: intelektualno, racionalistiko, isto formalno miljenje dominira u zapadnoeuropskom kulturnom podruju. Znanstveno miljenje reducirano na formalnu dosljednost ve ovdje je posve strano ivom jeziku. Pogubljena veza izmeu miljenja i sposobnosti doivljavanja. Apstraktni stav do kojeg ljudi dolaze je neodgovoran i neobvezujui stav. Formalno miljenje je demitizacija

(27) Racionalna tradicija od Descartesa dri da se mora krenuti od pratemelja, izvorna principa. Tu je zaguena humanistika tradicija. Mora se obnoviti. Humaniste je pokretao problem jedinstva rijei i stvari, oblika i sadraja. Oni su nastojali prevladati dualizam retorike i filozofije. Za humaniste ljudski svijet ne tvore filozofske teorije koje nastaju racionalnim izvoenjem iz prvih principa i uzroka. Po njihovu shvaanju svijet nastaje ingenioznim inom i uvijek se ostvaruje suoen s konkretnom situacijom. Humanisti se protive prevlasti apstraktne filozofije- Ovo djelo eli otkriti tu tradiciju

- Grassi: Kome filozofiranje znai isto racionalno zahvaanje i razlaganje stvarnosti, teko e pratiti tok mojih misli.

I

TEROR DEMITIZACIJE

1. Demitizacija proroanstva i prevlast formalne logike: Wittgenstein

(29-30) Demitizacija slijedi racionalizam ukorak. Klasian primjer za to je Plutarh i njegov spis O znaku E u Delfima. Po Plutarhu, sljedee su teze to E znai:

1) Historijsko znaenje: Peto slovo abecede, znak za broj pet, pet grkih mudraca (Hilon, Tales, Solon, Bijant, Pitak).

2) Kozmogonijsko znaenje: Drugi vokal, simbolizira drugi planet, sunce, po svojoj biti, jednako prosvjeljujue moi kao Apolon

3) Sakralno znaenje: E simbolizira delfijsku formulu molitve bogu. E je stajalo za ei (da li), to je uvoenje svakog zazivanja proroanstva. E kao izvor znanja

4) Filozofijsko znaenje: E je jezina estica koja oznaava ako, te joj u deduktivnom procesu pripada principijelna uloga. Ako je pretpostavka valjana slijede zakljuci koji se izvode racionalnim procesom

(30) Izjednaenje filozofije i istine s racionalnou, silogistiki proces sekularizacije, demitizacije i racionalizacije. Nadomjetanje boanstvenosti

(31) Plutarhov determinizam i kauzalitet racionalno objanjavanje i legitimiranje boanskog. Sibila svedena na deduktivni proces. No jesu li premise, ovo ako, valjano postavljenje?

- To se pita Wittgenstein u Tractatus logico-philosophicus. Znanost je mogua jedino tamo gdje vladaju opevaei zakoni i univerzalnost, a oni su mjerodavni jedino u podruju zakona koji ovise o odnosima to postoje izmeu termina jednog sistema. - Izvan simbolikog svijeta nalazimo jo samo utnju i tajnu

- injenice razumljive samo u odnosu stvari

- Ako se stvari pretpostavka svakog znanstvenog istraivanja mogu pojaviti jedino kao stanja stvari, pa se dakle mogu promatrati u okviru veza tako argumentira Wittgenstein moramo nuno priznati da se izvan veze predmet mora pojaviti prazan, bez odreenja, tj. da se faktiki ne moe ni misliti ni izrei. Odatle i njegova temeljna teza: Predmeti su bez boje. Znanost mora poi od veza.

(32) Jezik jest i moe biti jedino izraz predmeta u stanjima stvari, odnosno valjan jezik je logiki jezik jer on jedini izraava valjanu zakonitost. Svaki nelogian jezik je nejezik jer ne odrava preciznost i zakonitost veza.

- Wittgenstein porie valjanost svakog strastvenog retorikog jezika, odbijajui i svakodnevni jezik kao izraz zdravog razuma, te jezik ideal reducira na ideal istog calcula, na matematsku strukturu.

- Logiki jezik zahtijeva da bude ne-individualan, ne izrie nita nova i da nita ne nalazi, nego povezuje to je povezano; svojevrsna tautologija. U logici se izrie priroda nunih znakova.

- Ovakva znanost ne moe rei nita o ivotu

- Humanizam ne moe biti znanstven

- Frege: istinski jezik je neljudski jezik, calcul

2. Demitizacija u Mallarmeovoj poemi

(32-33) Kanon, nepromjenjivi dio katolike mise, uvijek zapoinje zakljunim prilogom igitur (dakle); ono to slijedi stalno upuuje na pretpostavku igitura: tajnu otkrivenja, preobraenja. Igitur mise odgovara delfijskom Ei.

- Igitur, ili ludilo Elbehnona. Malarmeova drama. Malarme je predvidio 4 dijela: Pono, Stepenice, Bacanje kocki, Poinak u pepelu nakon to je svijea ugaena; povezivanje katolikog kanona i drame- Igitur je tuma koji doivljava dramu nitavila nasuprot drami mise u kojoj Krist proivljava vjenost i znaenje djelovanje koje nije metafora, ve metamorfoza ovjeka.

- Igitur dakle kao veznik oznaava zakljuak koji slijedi iz steenog uvida: preobraenje, sakralna metamorfoza, zakljuak koji se moe zasnivati jedino na pratemelju Kristu i njegovu navjetanju evanelju; to nije metafora.

(34) Je li to Malarmeov uvid ili njegov Igitur potie od uvianja nitavila? Sumnja li u metamorfozu?

(35) Drama Igitur znaajna je stoga to se problem prenoenja (metaforizacije) i preobraenja (metamorfoze) ovjeka iz nita u nita (prazna metafora i metamorfoza) po Mallarmeovu shvaanju rjeava pomou metafore kao poetske rijei, pomou igrane rijei.

- Grassi istie reenicu: Bacanje kocki nikada nee ukinuti sluaj to se jo dade itati, zbog francuske zamjenjivosti predikata i subjekta, Sluaj nikada nee zamijeniti bacanje kocki. - Vlada li sluaj ili mo rijei, mo pjesnitva i metafore, pobjeuje sluaj otkrivajui ono izvorno, te tako metafora postaje metamorfozom koja tada nije vie prazna

(36) Stih kao temelj suprotnosti omoguuje itanje teksta na suprotan nain; pojave se mogu sakupljati u svojoj suprotnosti da bi tako stekle sasvim razliita znaenja. Mallarme je opsjednut time.

- Treba li se zbog bipolarnosti odrei boga?

- Erlenmeyer je upozorio na injenicu da je za latinsku tradiciju Janus, bog dvaju lica, onaj temelj gdje suprotnosti tvore jedinstvo; zatim se upitao da li su prvi mjesec godine Latini nazivali Januarius uvidjevi da za njih krug ljudskog djelovanja poiva na temelju koji u sebi ukljuuje proturjeja.

- U pjesnitvu, mjesec metafore, metamorfoze niega prikazivala bi se u snu, stih bi bio ogledalo vjenog proturjeja u kojem se pojavljuju slike.

- Mallarme govori o snazi bjeline lista po kojem pie stih: sve su boje odsutne i istovremeno ouvane. Bijela praznina: To je temelj pisanja koji u stvarnosti postaje ishodinom tokom; poput okvira utnje.

(37) Mo jeke, praznog zida koji to je prazniji i goliji, to bolje reflektira. O jeziku Mallarme kae: rijei se diu same od sebe u ponekoj faseti, najrjeoj i najvrednijoj to je duh spoznaje, u sreditu drhtave neizvjesnosti.

- Mallarmeova teza: racionalnim putem nije mogue iskazati ponor realnog: metaforika se djelatnost mate zasniva u spajanju i vezanju, to nije drugo do desakralizacija djelatnosti, re-legare nadomjestak re-ligio

- Otkrivajui svjetlucava znaenja realnosti, ovjek pobjeuje sluaj

3. Prazna metafora: Krist navijeta da boga nema

(40-41) 1574. Stefan Guazzo objavljuje Umijee konverzacije. Tema knjige: autorov brat Guglielmo vraa se iz slube na dvor i boluje od melankolije. Lijenik ga njeguje. Diskusija o vrsti bolesti je tema. Bolesnik se odrie razgovora iz dva razloga: susret i razgovor sputava logiko miljenje pa je jedina valja vrsta ramatranja monolog. Drugi razlog je iskustvo koje ima, zbog ega mu je svaki razgovor perverzija.- Lijenik ga izlijei uvjerivi ga da je dijalog pravo logiko razmatranje i da govor dvora nije stvaran govor.

- Guazzo zakljuuje da govor nije pod znakom ratia nego ingeniuma, na zavrnom simpozijumu prisustvuje samo devetero, broj muza

(42-45) Ingeniozna djelatnost sastoji se za razliku od silogistike, racionalne i deduktivne, u uoavanju veza, pronalaenju slinosti, pretpostavka svakog prenoenja i metafore. Ingeniozan razgovor postaje izvorom ljudske komunikacije, drutvenog znanja, te nije racionalan monolog.

- Platon razlikuje dve ephoe ljudske povijesti, jedna prije i jedna poslije muza- Predkantovci povezuju ingenioznost i matu

- pojam witz, onaj koji zna. Jean Paul: prelaze se granice estetike da bi se dolo do ontolokog. Ljudski svijet nastaje jer se fenomeni koje nam otkrivaju naa osjetila povezuju na temelju uvida u slinosti, u veze koje doputaju prenoenje znaenja, dakle metafore. Ljudska realnost temeljena na ingenioznoj sposobnosti, kontra njemakog klasinog idealizma

II

NEDOVOLJNOST SLIKOVITOG JEZIKA

1. Do-kazujui i kazujui jezik

(46) Na se jezik dijeli na dva principijelno razliita izraajna oblika: jedan jezik je onaj jezik koji isto racionalno dokazuje, obrazlae. To je jezik znanosti; budui je objektivnost njegovih izriaja zajamena uzrocima na kojima se temelji, nikakvi ga subjektivni stavovi ne smiju pomutiti. U antici takav jezik je nazivan apodiktinim jer polazei od uzroka neto pokazuje. Takav jezik ne smije biti svezan za odreeno vrijeme, prostor ili osobu, on je antiretorian.

(47) Prema tradicionalnom shvaanju, dokazujui i racionalni jezik mora se kloniti metafora jer se rijei, koje mogu preuzeti vie znaenja, pokazuju kao netone

- U podruju tako shvaenog racionalnog jezika svakodnevnom jeziku nema mjesta, njegova se vrijednost porie, kao i vrijednost zdravog razuma (sensus communis)

- Prema Kantovim rijeima svi ljudi posjeduju zdrav razum sposobnost logikog miljenja ali je njegov domet ogranien time to sudi prema nejasno poznatim principima. Uloga je zdravog razuma da kao prirodna, nenjegovana, pripremna sposobnost bude spona to vodi do prave, razvijene djelatnosti razuma. Time je potvren temeljni racionalistiki model.

- Racionalni jezik, nadalje, odreen je time da po svojoj biti ne posjeduje nikakav inventivan karakter: njegova se znanstvenost sastoji u strogo deduktivnom karakteru.

(48) Kao drugi principijelni izraajni oblik, pored racionalnog, apodiktinog jezika, postoji i kazujui isto semantiki jezik: u njemu se izraavaju prvotne premise racionalnog govora. Jer budui da su te premise neizvedivog karaktera a tu osobinu moraju posjedovati inae ne bi mogle biti prvotne one nisu dokazive, te ne mogu biti ni izvedene.

- Uvid u te premise i njihov jezik, kojima se formuliraju archai, pokazuje evaneosku osobinu, takav jezik moe samo ob-javiti, ne ob-razloiti.

- Budui se mora oslanjati na slike (eide), s jedne je strane teoretskog, a s druge strane prenesenog karaktera. Ni jedna prvotni arhaiki govor nikad nije racionalnog karaktera, ve je slikovit- Racionalni govor posjeduje vremenski karakter, prethodno otkriven uzrok; principijelni govor je trenutan

(49) Odnos izmeu racionalnog i sakralnog jezika: ako se sakralni jezik moe s pravom smatrati onim koji objavljuje izvorno, tada svaki racionani jezik nuno mora, i s posve formalnog gledita, spoznati njegov ne-racionalni i time isto kazujui evaneoski karakter. - Teror demitizacije, o kojemu ovdje raspravljamo, nastupa tamo gdje se slike, metafore, na kojima se temelji racionalni govor, pojavljuju kao prazne slike i prazni nalozi; prazni, jer se porie njihovo sakralno znaenje.

2. Racionalno nerazumijevanje u opreci prema semantikom jeziku

(49-51) Sredstvima dokazujueg jezika ne moe se shvatiti kazujui jer dokazujui izrasta iz kazujueg. Grci svjesni toga, Eshil i tragedije. Lik Kasandre i kora, svaki se zasebno ponaa, Kasandra u prostoru nunog, kor u prostoru mogueg, usklauju se metaforom.

3. Besmislene, lebdee slike

(52) Zapis, uas pred krajolikom bez znakova- Dokazujui stav ne moe pojmiti arhaini

- Dokazujui u sebi posjeduje formalnu dosljednost; arhaini demitizacijom gubi sakralnost- Bit i struktura kazujueg jezika kao neposredna, slikovita i metaforina

- Iz perspektive formalnog jezika metaforiki nema vrijednosti

- Priznamo li da jezik navjetenja nema sakralni aspekt vie, sve takvo to postoji postaje prazno.

4. Mata kao znamen otuenja, stav lijepe due

(55) Prema tradicionalnoj definiciji metafora je prenoenje znaenja rijei s jedne razine smisla na drugu: kao pjesnika transpozicija ona nema nita zajedniko sa zbiljom. Ona ne pripada samo pjesnikom nego i retorikom jeziku, te stoga upravo suprotna logikom jeziku ija je funkcija da objanjava.

(56) No, metafora u filozofiji se ocjenjuje kao slabost onog kome nedostaje racionalne snage. Je li umjetnost jezika vie od igre? U Fenomenologiji duha Hegel kritizira ljudski stav koji se ne uspijeva osloboditi od mate budui da mu nedostaje snaga otuivanja, snaga da sebe napravi stvarju i da podnese bitak. Taj stav Hegel naziva stavom lijepe due: ovjek vezan uz takav stav ivi u strahu da e krasotu svoje unutranjosti zaprljati radnjom i opstojnou, da bi sauvala istou srca, izbjegava dodir sa zazbiljnou i ostaje u svojeglavoj nejakosti.

(57) Optuba je nedvosmislena: svijest se ovdje vlada pasivno, ovjek ne djeluje ve priziva subjektivne slike, nadomjeta zbiljsko djelovanje prekrasnim nazorima, te se njegova vlastita dunost iscrpljuje u matanju

- Mata se kree pored realnosti, ne u njoj, te se njezini predstavnici zatvaraju u duhovna geta. Mata kao zna apatije, njene predodbe ostaju u getu liepih osjeaja, snova, denuncirajui jedino klasu, drutvo koje je zakazalo

5. Rasprava izmeu Schillera i Fichtea

(57--58) Ako razlikujemo dokazujui i kazujui jeztik, shodno tome nameu se dviej vrste znanja i dvije vrste vjerovanja (pistis):

1) racionalno znanje i vjerovanje. Proizlazi iz procesa dokazivanja koji nije inventivnog karaktera. Nadalje, svaki pedagoki rad moe se sastojati samo od racionalnog znanja.

2) Jo od Aristotela: neto nas dovede da zakljuimo prvo i poznato, ali i ono je nekako prije svega moralo biti poznato, da bismo ustanovili to je gdje spoznaja i strast nisu odvojeni- Karakteristino po Europu: problem patosa i logosa nerijeen

(59) Budui da mora postojati posljednji zajedniki temelj lijepih umjetnosti i filozofije, Fichte smatra da su te dvije razliite djelatnosti u krajnjem smislu nerazdvojive. No, rjeenje koje predlae Fichte ipak je udnovato: umjesto da nastavi istraivati taj izvorno zajedniki korijen, Fichte iz svoje teze jednostavno izvodi zakljuak da pojam, da bi se posvjedoilo to jedinstvo, najprije valja razjasniti, te ga zatim odjenuti u slike.- Fichte se ne uspijeva oduprijeti tradicionalnom dualizmu, ve ga pokuava naknadno prevladati.

- Rezultate racionalne djelatnosti valja odjenuti u fantastine slike.

(60) Schillerov odgovor ovako karakterizira cilj njegovih stremljenja: eli se oslbooditi logike mree razuma kako bi svojim spisima obuhvatio itavog ovjeka, nastoji izai iz izolacije znanstvenog miljenja. Schiller apelira na sposobnost ovjeka da kao individuum nastoji pronai prvotan jedinstven izvor pojmovnih i fantastinih djelatnosti upravo stoga to racionalna djelatnsot moe obuhvatiti i izraziti samo ono sasvim openito, a nikad konkretno, pojedinano.

- Vrednujui pojedinca Schiller uvia da je slikovit izraz nenadomjestiv: no, ne kazuje nam kako bi tu tezu trebalo konkretno primijeniti u okviru odnosa izmeu mate (odn. Metafore) i racionalnog miljenja (odn. pojma)

- Most izmeu slike i pojma?

6. Slikovit jezik: izraz ugoaja ili maniristika igra

(62-65) Realnost, kakvu doivljavamo emocionalno i neposredno, prema tom se shvaanju pokazuje kao privid: u dubinu zbilje prodire jedino racionalni proces. Znanost smatra da jedino ona moe izraziti istinu, objektivnost realnog, te porie vrijednost slike, ugoaja, subjektivnog stava. - Svakodnevni jezik je iskljuen iz podruja teorije: predbacuje mu se da govori samo trivijalnosti.

- Istinski jezik nije, prema takvom tumaenju, onaj koji je vezan uz konkretno mjesto, uz odreeno vrijeme, a nije ni onaj koji se pojavljuje u razgovorima s drugim ludima, dakle u zajednici. Istinskim jezikom smatra se jedino jo onaj koji nastaje u povuenosti, u monologu, u solilokviju, razvijanjem racionalnog procesa, te koji nije poremeen nikakvim vanjskim dogaajem

- Prema tim pretpostavkama, semantiki, slikovit, metaforiki jezik koji je kao izvoran u stvari pretpostavka racionalnog demitizacijom postaje pustim izrazom igre, duhovitog, zabavnog vica, literarnog manirizma, svjedoanstvom iracionalnog i apsurdnog.

- Slike kao znaci melankolije, igre, maniristikog izraza, metafore nemaju vie nita zajedniko s pravim znacima zbilje: izvorno semantiki, proroanski, sakralni oblik govora spao je na sentimentalnu i literarnu izraajnu formu da bi se pojavio u apsurdnosti manirizma. Totalna demitizacija arhainog govora.

III

METAFORA: TEORIJA I ISKUSTVA1. Tradicionalno shvaanje metafore(66) Hegelov prigovor metafori: u svom odnosu prema miljenju ona ima niu funkciju jer je njezin zadatak ogranien na to da osjetilna opaanja pomou prenoenja pripremi kao materijal za miljenje. Tek logos dostie onaj pravi oblik shvaanja

- Za Hegela spoznaja dokida metaforu kojom se dodue slui ukoliko pomou refleksije nadilazi prihvaenu sliku u njenom neposrednom znaenju.

(67-69) Termin metafora oznaava kod Grka u svom izvornom znaenju konkretnu radnju: prenoenje predmeta s jednog mjesta na drugo. Tek kasnije termin se pojavljuje i na podruju jezika gdje oznaava prenoenje znaenja rijei iz fizike u duhovnu sferu: npr. kada rije svijetlo oznaava izvor spoznaje.

- U Aristotelu: sluiti se metaforom za Aristotela znak je dara, jer uzimati dobro prenesene izraze znai vidjeti slinost- Uoavanje zajednikog za Aristotela je temelj etverostrukog oblika metafore.

1) Prvi nastaje kad se namjesto pojma za vrstu upotrijebi pojam za rod (brod stoji mjesto usidren)

2) Druga je vrsta prenoenja kada se namjesto pojma za rod upotrijebi pojam za vrstu (tisuu djela mjesto mnoga)

3) Trea vrsta metafore sastoji se u prenoenju dvaju specifinih izraza ponovno na temelju zajednikog svojstva (kad mjeu ivot b iscrpen ili kad vrstom mjedi odreza

4) etvrta i prava metafora: nastaje na temelju razmjernosti (starost je veer ivota ili Periklova izjava: mladou koje pade u ratu jednoj je godini oduzeto proljee)

- Odreujua bit metafore po Aristotelu: prenoenje valja vriti polazei od slinosti koja meutim ne smije biti suvie oigledna

- Metaforika se sposobnost ne da nauiti od drugoga i znak je dara.

- Sposobnost prenoenja moe se naroito djelotvorno primijeniti kod uenja i pouavanja

- Bitna je Aristotelova tvrdnja da metaforika i filozofija potjeu od zajednike pretpostavke: i u filozofiji, takoer, onaj koji pravilno pogaa posjeduje u stvari sposobnost da uoi slinosti izmeu onoga to je meusobno najudaljenije. - Bitne su odlike metafore: jasnoa, jer ono to se otkriva mora biti nedvosmisleno; ugoda, kao znak da je duhovni napor urodio plodom; stranost, jer pokazuje neto neobino i neoekivano

2. Ples kao prenoenje

(69) Metaforiko iskustvo koje nije vezano za knjievnost, je ples. - Izvorno znaenje plesa je sakralno: u mitskom svijetu ples zaziva djelovanej boanske moi; pobuuje osjeaj zajednitva, zorno predoujui opstanak u njegovoj sveukupnosti, u njegovoj pra-povezanosti; ples kao sveanost kao prevladavanje nereda.

- U plesu pokreti tijela dobivaju znaenje. Karakteristino je za mitski ples da se prenoenje znaenja temelji na praredu bia. Demitizirani je ples, naprotiv, prenoenje moguih tumaenja smisla pomou pokreta i tonova, no ta tumaenja nisu vie vezana izvornom zakonitou, stoga ne predstavljaju stvarnost: ona ostaju igrom.

3. Desakralizirani metaforiki in: Igra

(72) Drugo metaforiko iskustvo koje nalazimo izvan knjievnosti je igra. U igri se kidaju veze sa svakodnevnicom. Na radnje se prenosi drugaiji novi in, drugaija napetost. Pothvat koji igrai poduzimaju da bi postigli ili promaili slobodno odabrani cilj, stvara tu napetost i obavezno ukljuuje sreu.

(73) Budui da igra uspostavlja sebi svojstven autonomni red, koji povezuje pojedine radnje i daje im znaenje, igrai se oputaju, oslobaaju svakodnevnog konteksta: igra provocira drugobitak

4. Desakralizirana metafora kao ornament

(75) U antici metafora je sastavni dio retorike i pripada nauci o ornamentima govora; definira se kao sredstvo djelovanja na forenzinu i politiku publiku. Osim toga, smatra se bitnim izraajnim sredstvom. Rijei se paljivo biraju i tretira ih se na ornamente.

(76) Ciceron slino gleda metaforu: svjetlost koja ukazuje na povezanosti, to je skraena poredba

(77) Metafora se pripisuje ornatu govora; termin ornatus danas se prevodi uglavnom pogreno u smislu vanjskog ukrasa. Izvorno ornatus odgovara grkom terminu kosmos koji, ontoloki, upuuje na odnos izmeu pojedinih dijelova i cjeline, te oznaava vladanje temeljnog reda.

5. Ingenium i otroumlje

(78) Prikazana teorija odmah namee dva pitanja. Prvo je pitanje: kakvom to sposobnou ljudi vide veze izmeu stvari, to ini pretpostavku metafore? Drugo je pitanje: kako se moe ustanoviti valjanost slike stvorene pomou te sposobnosti?

- Tim su se problemom bavili teoretiari manirizma 17. I 18. Stoljea. ejeli su spoznati bit metafore, osobito one literarne; istovremeno su nastojali odrediti bit ornatusa kojem metafora ipak pripada kao odluujui moment knjievnog stila kojem su teili. Kod raznih autora odgovor je nedvosmislen: traenu sposobnost maniristi su nazvali ingenium i definirali je kao otroumlje jer prodire do najdublje biti onog to valja objaviti.

(79-80) Ingeniozno otroumlje otkriva nama jo nepoznati svijet, izaziva uenje i divljenje jer nas odvraa od onoga na to smo navikli i to sami moemo izvesti. Teoretiar manirizma Gracian zamjera antici to se usmjerila na silogizam, racionalistiku misao. Kod Graciana dominira teza o ingeniumu kao izvoru stvaralake djelatnosti ovjeka, kao sredstvu za dostizanje nepoznate realnosti. Definira djelatnost ingeniuma kao in uvianja koje izraava vezu to nastaje meu objektima.

- U teoriji concetto pojam kojem manirizam zahvaljuje naziv conceptualismo radi se o shvaanju koje nastaje upostavljanjem veza izmeu sasvim razliitih i meusobno udaljenih pojava i koje nema nita zajedniko s iskustvom apstraktne, logike sutine.

(81) isto estetika teorija ingeniuma ograniava se na novu, pomou metafore preobraenu stvarnost koja se, meutim, smatra tek razonodom, neobaveznim odvraanjem od racionalnog svijeta ili od neposrednih povijesnih zadataka. ini se da E. Tesauro slijedi takvo tumaenje kad iznosi tezu da je teorija ingenioznog govora proizala iz borbe protiv dosade koju izaziva isto racionalni govor.

- Tesauro nastoji prevladati estetsku funkciju ingeniuma i metafore, na primjer, kad na temelju svojeg uenja o metafori poluava legitimirati tri radicionalna naian interpretacije teksta:

1) Tropoloko tumaenje otkriva pomou prenoenja moralnu pouku u tekstu

2) Alegorijsko tumaenje objavljuje pomou metafore religioznu istinu

3) Analogijsko tumaenje vodi do vieg smisla, pomou metafore se vri prijelaz s vidiljvog an nevidljivo da bi se oitovale tajne istine

6. Desakralizirana svetkovina

(82) Svi oblici prenoenja vuku korijen iz sakralnog. Sakralno uvodi metamorfozu koja se oituje u sveanosti. Prijelaz u zbilju iskljuuje kazalite u kojem gledaoci samo promatraju. Desakralizirani svijet ne doputa tu radikalnu metamorfozu: metafora vie ne ostvaruje sveanost, osim u obliku igre, oputanja. Ritmika je harmonija jezika spala na ukras, izriaj koji niti moe niti nastoji dostii izvorno.IV

PJESNIK KAO ORATOR

1. Similitudo

Pjesnik kao orator: Teza o principijelnoj funkciji metafore i identinosti pjesnika i oratora

(87) Vodi li metafora iskljuivo pjesnikoj igri, otroumnom, duhovitom izriaju, kao to su to, ini se, zahtijevali maniristi?- U srednjem vijeku nalazimo teoriju o vienju slinog, simile kao izvoru ljudskog obrazovanja

- To su teze Huga St. Victorea. Sa kolom Chartresa i Orleansa Hugo zastupa filozofski smjer suprotan apriroistikom, logicistikom filozofiranju u Parizu i Oxfordu. Parika kola zastupa znanost o jeziku koja se bavi rijeima po sebi, ne vezama rijei prema stvarima: rije je silueta, ista vox univerzalnog. To znai: razliit ioblici znaenja izvode sse iz raznih obliak razumijevanja koji opet ovise o apriornim kategorijama kao o svojoj univerzalnosti. Sve pretpostavke jezika, poput sumnje, pojavljuju se beznaajne.

(88) Nasuprot tom kolskom shvaanju u svojem Didascaliconu Hugo St. Victore tvrdi da se obrazovanje mteleji jedino na uvianju onog to lei u osnovni ovjekove prirode. Znanje se postie tek stjecanjem uvida u veze, u similitudo izmeu onog to se nalaz ivan ovjeka i onog to ini njegovo vlastito bie.

(89) Izvorni in spoznavanja Hugo naziva analogijskim spoznavanjem.

- Univerzalno, na temelju ega se odreuje i spoznaje neto zajedniko, ovdje nije rezultat procesa apstrakcije ili izvoenja iz arhainih spoznaja, ve ono nastaje u svakom konkretnom usporeivanju pojava s principom vlastitog ivota samog. Zajednike osobine nisu jednom zauvijek utvrene, ve neto to se stalno, uvijek iznova konstituira. Hugo smatra da jezik preuzima odluujuu funkciju: jezik izraava znaenje osjetilnih pojava. Rije se moe promatrati jedino u kontekstu stvaranja odnosa prema realnosti.

- Ta se teza izriito suprotstavlja apstraktnoj, istoj formalistikoj teoriji koja smisao jezika racionalistiki deducira iz aprioristikog uenja o bitku- U duhu nastaje uvid u similitudo kao pretpostavku prenoenja znaenja na ono to pokazuju osjetila: tek na taj nain ovjek stupa u vezu s realnou. - Je li na pjesniku da utemelji ovjekovu realnost?

2. Djelo i rije Brunetta Latinija

(90) Danteov uitelj. Iznosi u Tresoru, prvom srednjovjekovnom kompendiju napisanom na narodnom jeziku, temeljnu tezu da izmeu svih praktinih umijea politici pripada neosporna prednost. Ne ograniava pojam politike samo na umijee vladanja, ve pod njim podrazumijeva svaku djelatnost koja potie razvoj ovjekove biti i stvara zajednicu.

- Politika se, prema latinijevu shvaanju, temelji na dva oblika ljudske prakse:

1) rad

2) rije (jezik)

- Prozni i pjesniki oblikovan jezik Latini pripisuju retorici

(91) Da bi se shvatio Latinije treba znati srednjovjekovnu podjelu znanosti: trivijum i kvadrijum sedam slobodnih umijea. Aritmetika, geometrija, astronomija i teorija glazbe; etiri puta vode do teorije. Trivijum (gramatika, logika i retorika) se bave rijeju, komunikacijom. Ako pjesnitvo pripada retorici, zadaci pjesnik i oratora su identini: pjesnik ima politiki zadatak.- Latini izriito spominje Ciceronovu tezu koja pjesniku pripisuje jedinstvenu i izvornu sposonost da stvara ljudsku zajednicu i ljudsku povijest

3. Pjesnik kao utemeljitelj zajednice

(92) Antika. U svom govoru Pro AL Archia Cicero tvrdi da se umjetnsot i pjesnitvo ne smiju smatrati izrazom individaulnog talenta jer vuku korijen iz objektivnog i sakralnog.(93) Djelujui na strasti svojim sredstvima: tonovima, rijeima i slikama, umejtnsot a time i pjesnitvo otkriva da je usko povezana s onom retorikom iji je cilj da potakne ljude na djelovanje i ostvarenje politikih predodbi. Upravo tu tezu postavlja Horacije u svojoj Poslanici Pozionima. Umjestno, retorika, i postanak ljudske zajednice, njenih ureenja i institucija usko su povezani. Za Horacija pjesnitvo je primarno djelatna snaga koja ej u stanju da prevlada kaos u koje mje ovjek prvotno ivio. Pjesnitvo stvara poredak ljudskog drutva. Pjesnike nazivaju vates, vjesnicima.

- Horacije se poziva na antiku predaju o ulozi pjesnika, na legendarni in Orfeja i Amfiona. Orfej je glazbom izmamio ljude iz divljine i svojim ih umijeem naveo da osnuju ljudsku zajednicu. Takoer pomou glazbe Amfion je pokretao kamenje od kojeg je izgraena Teba i poredao ga imajui na umu sasvim odreeni cilj, naime izgradnju gradske zajednice; taj je cilj politike prirode.

(94) Pjesniku se pripisuje i znanje.

- Tri su osnovne Horacijeve tvrdnje:

1) Pjesnik saopava ono izvorno koje kao neizvediv princip dobiva arhaino znaenje. Izraava ono to e ovjeku sluiti kao mjerilo.

2) Pjesnik posie za izvornim to se oblikuje kao sjeanje

3) Sve na to se valja sjetiti ivi kao egzemplum prema kojem treba graditi budunost.

4. Istovremenost dvaju znaenja u trenutanom jeziku slike

(95-97) Racionalan jezik ne moe dosegnuti pitanja o ovjeku.

- Racionalni/formalni jezik ima etiri obiljeja:

1) odbijanje intuitivnog izraza koji pretendira na neposrednu spoznaju

2) odbijanje slikovitog izraza

3) odbijanje pokazivanja, ogranienje na dokazivanje

4) iskljuenje istovremenosti dvaju znaenja

- Slikoviti jezik obratno:

1) odobrava spontanitet spoznaje

2) temeljno slikovit

3) evangeliki karakter

4) sposobnost prvobitnih premisa da upuuju neto drugo nego to same pokazuju

- Budui da je arhaini oblik pokazivanja i govorenja slikovit, te budui da se slike diraju i pokreu duu, svaki je arhaini govor, kao i objava, nuno retorian; djelotvoran.

5. Jezik u revoltu

(97) Za Dantea pjesniki jezik je djelo mate izraeno u stihovima po praviliam govornike i glazbene umjetnosti. Jezik nastaje, prema Danteovoj definiciji, kao pitanje ili kao odgovor pod pritiskom ili zbog potrebe materijalne ili duhovne prirode. - Dva momenta odluujua: prenoenje znaenja na osjetilne pojave i napetost pozornosti opaanja.

(98) Svaki rad koji proizlazi iz potrebe da se ispuni odreeni zadatak odreuje realnost i postaje izvorom imenovanja.

- Za Dantea je jezik naroda onaj arhaian, jezik latinski onaj racionalni

(99) Dante tvrdi da istinski, pravi jezik nikako ne moe biti onaj umjetni, utvreni, poput latinskog, ve jedino onaj u kome i iz kojeg ovjek djeluje, ivi i radi, onaj jezik kojim izraava svoj trud i svoje strasti, koje uvijek nastaju u konkretnoj situaciji. Dante misli na svaki pojedini narodni jezik u svoj njegovoj povijesnosti.6. etiri osobine pravog jezika

(102-103) Dante navodi 4 osobine:1) Illustre osvjetljujui; osvjetljujuim sjajem pjesnike sposobnosti dolazi se do uvida

2) Cardinale otrkivanje pomoi prave mjere

3) Aulica narodni jezik na dvoru dvor mjesto gdje pjesnik postie smisao, iskuenje, priznanje

4) Curiale curia mjesto gdje se zakon utvruje i gdje vlada. Pravila postupanja. Jezik koji je curiale potjee iz onih normativnih postupaka, institucionalizacija, koje tvore temelj ljudske zajednice.

V

POVIJESNOST JEZIKA

1. Formalni kalkil

(104) Nae je istraivanje polo od teze da demitizacija i sekularizacija realnog znae potvrivanje vremenosti, dakle, povijesnosti. No, sama e povijest teko biti predmetom stroge znanosti: okvir znanosti odreuju jedino opa valjanost i nunost, a jezik se pojavljuje u stanjima.

- Nasuprot prikazanoj tradiciji Latinija i Dantea, gdje se metaforika funkcija mate smatra izvorom obavezujueg pjesnitva jer na fantastian nain povezuje osjetilne pojave i otvara nove neoekivanje mogunosti tumaenjam smisla, metaforiki je in danas jo samo desakralizirano pjesnitvo re-legare, nadomejstak izvorne re-legio.: Mallarmeova teza

(105) Apodiktiki, racionalan jezik ni vremenski ni prostorno vezan moe pokazati samo neto formalno.

- Ako znakovi, na kojima se temelji kalkil kao postupak zakljuivanja, imaju neposredni karakter, koji ih reducira na slike, o sebi samima oni ne mogu nita izrei. Iskazi koji prelaze granice dedukcije su subjektivni i relativni.

- Miljenje da metafore i slike nastaju kao produkt nesposobnosti duha da se vine do visine znanstvenog pojma

(106-107) Mora se razlikovati logiko izvoenje od pojma istine; on ne moe biti obuhvaen kalkilom. Pojam istinitog iskaza nije logiki nego spoznajnoteorijski. Problem znaenja iskaza gubi na vanosti jer za logiku iskaza stupanj istinitosti kompleksnih iskaza ovisi samo o stupnjevima istinitosti iskaza-dijelova, a ne o njihovom smislu. Uvedena aksioloka teorija da bi temeljni pojmovi sistema postali varijable.2. Poricanje znanstvene znaajnosti retorikog jezika u srednjem vijeku

(108-109) U srednjem se vijeku jezik vezuje za ope temelje. a budui da se znanju poriu osobine varijabilnost i povijesnosti, retorian se jezik takoer iskljuuje iz podruja znanosti. - Za Abelarda miljenje, govorenje i djelovanje predstavljaju samo rekonstrukciju ljudskog svijeta s obzirom na ono to uvijek jest i uvijek postoji. Istinska bi povijest bila jedino ono to se ne dogaa, to jest. Bespovijesnost bi trebalo smatrati svjedoanstvnom objektivnosti, a svaku varijabilnost iskaza samo privremenou miljenja. Rije treba odraziti hijerarhijski poredak bitka, onaj poredak koji se moe prikazati rijeima pomou racionalnog procesa izvoenja.

- Ovakva formulacija ini dijalektiku procesom racionalnog, logikog obrazloenja

- Izvorno je dijalektika neto drugo, po Aristotelu, vrst razgovora, ne polazi od istinskog temelja, ve situacije. Dijalektikom po Aristotelu pronalazimo poetne aksioloke toke.

3. Filologija kao topika

(109) Prema racionalistikom je shvaanju znaenje rijei, kako ve rekosmo, utvreno definicijom: konkretni, uvijek razliiti odnosi, u kojima se rije pojavljuje, ne utjeu na njeno znaenje, oni su puke sluajnosti. Definicija utvruje smisao rijei za svako vrijeme i svako mjesto.- Bruni od prvih humanista koji je kao neznanstvenu odbacio jednom zauvijek utvrenu racionalnu definiciju nekog izraza. Zato je ponovno prevodio grke tekstove.

(110) Vieznanost smisla rijei upuuje na kompleksnosti u kojima se rije nalazi, Bruni trai supstanciju svake rijei.

(111) Ovo je shvaanje jezika suprotno racionalistikoj logici: rijei se trai povijest i topika. Realno se u raznolikosti pojavljuje jedino u konkretnoj i jednoj odnosnosti, to je logici nedokuivo. Retoriki jezik pojavljuje se kao pravi jezik jer se jedini oblikuje svakoj pojedinoj situaciji

- Bruni zakljuuje, izvor pravog govora nije ratio ve vjetina sasvim druge vrste.

(112) Ingenium namjesto ratio, okretan, otrouman jezik namjesto samog racionalnost: circumstantiae kao bitna perspektiva u promatranju stvari. Time nastupa potpuni preokret u shvaanju znanstvenog miljenja; retorika stjee novu principijelnu funkciju.

4. Egzemplum

(113) Aristotel je razlikova tri vrste iskaza

1) Faktiki iskaz: onaj koji na temelju ustanovljenog tvrdi pripadnost neega neemu

2) Hipotetski iskaz: koji izraava neto mogue

3) Znanstveni iskaz: koji se temelji na znanstvenom uzorku i objavljuje ope

- Prema Aristotelu, retoriki i dijalektiki govor pokazuju zajedniko metodsko svojstvo: oba polaze od vremenom vezane situacije, te su isljuivo na temelju te metode u stanju da pokrenu sluaoce i navedu ih da izvre eljeni in. Meutim, oni ipak ne pripadaju znanosti kao takvoj, te i gramatiara i retoriara takoer vezuje zajednika metodika osobina. oba polaze od spoznaje situacijom danog pojedinanog sluaja.

- Poliziano (15.st) tvrdi da je mudrost ophoenje sa stvarima, on je kontra aprioristike ideje

(114) Prednost retorikom jeziku- Odakle takvom govoru spoznaja to mu je initi? Ne odgovori li retorika na to pitanje, ona postaje pukom sofistikom. U okviru tog problema Poliziano naglaava principijelno znaenje egzempluma kao openitog modela historijskog znanja.

- Povezati s tradicijom retorike: tri vrste: juristika (prolost), savjetujua (budunost) i epidektika (hvala ili kuenje, postavlja mjerila, sud za znaenje prolosti i budunosti).

5. Propast jezika kao propast povijesti

(115-119) Propast jednog jezika svjedoi o propasti jednog svijeta, njegove moi i njegovih obiaja; signalizira nestajanje jednog uvienja, jednog tumaenja ljudskog odnosa i stvari, ukazuje na nestajanje jedne metaforike djelatnosti. Desakralizirani arhai ne doputaju zazivanje realnosti iz povijesti. Ona polako ponire u se iru raku zaborava, utnje: ispranjenih metafora.VI

TRADICIJA: METAFORA I ALEGOREZA

1. Heraklovi trudovi

(120) Humanistikoj tradiciji svaki je formalizam stran. Jezik dobiva svoje znaenje iskljuivo s obzirom na ispunjenje materijalnih i duhovnih potreba ovjeka. - Odatle kod Latinija i Dantea uska povezanost jezika i rada. Ta dva bitna elementa, archai, vode do postanka svijeta.

- Danteovu tezu o pjesniku kao oratoru time i o njegovom politikom zadatku 100 godina kasnije obrauje Salutati u djelu De laborius Herculi. To je istraivanje o biti pjesnitva, metafore i njegove povijesne funkcije.

- U tom je heroju antika vidjela utemeljitelja kulturnih i etikih vrijednosti. Herakla su smatrali pobjednikom snaga priroda i zatitnika tehnikih pronalazaka, kao graditelja cesta i osnivaa gradova.

(121) Salutati naginje objasniti politiku vanost pjesnikog izriaja zato i kritizira Platona. Spominje Tirteja, Euripida i Sofokla. Od vajkada se pjesnike protjeruje iz drava, smatrajui ih se najpodobnijima za vodstvo.- Smatra da pjesnitvo potjee od ljudi koji su stekli veliku religioznost i retoriku vrlinu.

(122) Pjesnici izvode ljude iz njihovih osjetila

- Tijeko teoretiziranja, Salutati ne koristi postupak racionalnog izvoenja, ve upuuje na porijeklo ljudske zajednice i povijesti. Jezik mate kod njega preuzima funkciju koju e mu, nekoliko stoljea kasnije, pripisati Vico. Izvorni jezik jest fantastian, iz njega nastaju ljudske zajednice.

2. Dominacija pjesnitva u Christofora Landina

(122) Landino uzdie upotrebu metafore do metode znanja. Pjesnitvo obuhvaa trivijum i kvadrijum, ima primat znanja.

(123) Boanski furor nadahnue od boga za stvaranje pjesnikih djela

- Landino razlikuje vulgarno pjesnitvo od onog koje vue boansku inspiraciju, iz izvorita

(124) Pjesnici su stvaraoci i sreivaoci ljudskog svijeta- Pjesnitvo ima identitet teologije3. Danteove metafore

(124) U komentaru uz Horacija, Landino govori o prenoenju na drugu vrstu. Tvrdi da pjesnici posjeduju vjetinu opaanja i da djela potjeu od boanskog nadahnua. - Metaforiko privoenje mnotvo novom jedinstvu simbolizirano je za Landina u moi Apolonovoj, bog koji pobjeuje mnotvo stapajui ga u jedinstvo.

(125) Pjesnika metafora dokida takoer i diskrepanciju izmeu logosa i patosa. Landinova teza: pjesnik prevodi u drugu vrstu pokazujui kako pripovjeda neto mnogo neznatnije, nedostojnije ili izmilja bilo kakvu basnu ne bi li skladnim pjevom zabavio ui, tako on na prikriveni nain pie o uzvienim stvarima koje pribavlja iz boanskog izvora. Slualac tako spoznaje vie stvari kroz zabavu.- Ovo je dublje Landinovo znaenje za metaforu: pojavljuje se kao konkretno svjedoanstvo duha, objavljuje stvaralaku sposobnost ovjeka pokazujui ono to osjetila nikad ne bi mogla otkriti.

(126-130) Pod utjecajem metaforike snage ovjek poinje unutarnjim pogledom opaati stvari i odnose koje vanjski pogled osjetila nikada ne bi vidio. U uvodu svojem komentaru Dantea Landino navodi etiri razliita primjera i stupnja prenoenja kojima odgovaraju etiri nove realnosti: otvaranje nesluenog svijeta koji zapanjuje itaoca.

1) Pomou metafore Dante pokazuje neto to po sebi ne postoji i to nikada nitko nije vidio to jest, ne moe biti racionalno shvaeno jer s pukog logikog stanovita izgleda proturjeno, a ne moe biti ni opaeno osjetilima. Dante ukazuje na nesluenu realnost. Radi se o metafori kojom na poetku XIII pjevanja Pakla (stihovi 4-7) Dante opisuje kaznu koja stie samoubojice.

Ondje je lie mrko, ne zeleno

otrovnim trnjem rode stabla esta

vornato granje udno je spleteno

2) Drugi primjer je nain kako dante primjenjuje metaforu, saopava duhovno iskustvo. XXVI pjevanje, u Raju, nailazi na Petra, svjetlo ga zaslijepljuje, ali u njemu nalazi novu spoznaju.

I kako otra svjetlost bude snena

zbog vidnog duha kojino potee

k blistavilu to stie preko mrena

3) Trea metafora ne koristi realne elemente, ona se razvija u nadrealistikim slikama: to je simbolizacija jedne duhovne strasti, u ovom sluaju ogorenja. Raj, XXVII, stihoi 13-15. Pojava Adama i tri apostola u obliku baklji, jedna se ogorena blii, Petar ljut na crkvu.

i posta takvog izgleda i lica,

kakav bi posto Jupiter da stane

mijenjati perje s Marsom, da je ptica.

4) etvrti primjer, metafora kazne koja stie varalice (Pakao XXVI, stihovi 25-32). Po Landinu, posebna je karakteristika te metafore da upuuje na unutarnji smisao koji sam zapaaj ne moe dohvatiti. Pjesnitvo je krajnji oblik prenoenja, savrena tvorevina nove realnostI: nevidljivo ono ini vidljivim. Sami stihovi nisu o muenicima, nego u vremenu i mjestu, koristi perifrazu i metonimiju:

Kolko seljak s brijega, gdje poiva

u doba arka svjetlost svijeta

lice nam manje nego drugdje skriva

i kad komarac mjesto muhe smeta,

krijesnica via dolom, gdjeno polje

moebit ore il' u berbu eta

od tol'ko zasja plamenova dolje

4. Tradicija Alegoreze

(131) Stvaranje metafore kao izvornog oblika osmiljujuih naloga potjee iz antike. Ve je Homerovo djelo interpretirano kao mudrost koja je izraena u zagonetnom obliku.- Sve od svojih poetaka kranstvo razvija sistem alegoreze u svrhu tumaenja starog i novog zavjeta. Tvrdi se i da se Sveto pismo temelji na metaforama.

- Vana Eneida mjesto spajanja grke i rimske povijesnosti, ali i mjesto metaforike mudrosti. U Landinovoj interpretaciji je Eneida uzdignuta do alegorijskog prikaza stvaranja i odgajanja ovjeka

5. Neoplatonistiko tumaenje alegoreze

(132) U tradiciji alegoreze kao metode otkrivanja dubljeg smisla pjesnikih djela i mitova istiu se dva znaajna momenta:

1) prvi se odnosi na alegoriju kao jedini jezini oblik podoban da objavi izvorno.

2) drugi je platonistika tvrdnja da je prenoenje mogue jedino na temelju svojstava zajdnikog terminima alegorije. Pitanje: to je to izvorno zajedniko?

(133) Slike slue kao metoda pouavanja ijom pomoi valja prevladati razliku izmeu neizvedivog i ogranienosti ljudskog zakljuivanja. One objavljuju izvorno, polazei u svom prenoenju od osjetilnih pojava.

- Plotin kae da je Prvo iznad miljenja i do njega se miljenjem ne moe dospjeti, pa se povlaimo za slikama

- Realno dobiva prenosee znaenje

(134) Porfirije u tumaenju Odiseja, fenomen grke spilje: spilja kao nehistorijska realnost, metafora za itav materijalni svijet. Spilja simbolizira mjesto koje pripada ovjeku i na kojem e on izgraditi svijet jer materija nema oblik ili konzistenciju.VII

PRIRODA I ARTES MECHANICAE

1. Theoria

(136) Sada se radi o preokretu u naim razmiljanjima.

- Do sada smo razmatrali Danteovu tezu o pjesniku kao oratoru, ukazali smo na salutatijevo djelo De laboribus Herculis, na Brunijevu kritiku aporistikog izvoenja znaenja rijei i na Boccacciovu tezu o pjesniku kao vates koji pod velamina mate objavljuje istinu. Pricipijelno pitanje: pripada li mati u izgradnji naeg svijeta izvorna ontoloka funcija i kakav je njen odnos prema teoriji kojoj ne pripisuje mo izvornog vienja?

- Grki pojam'theoria' ima trostruko,djelomino skriveno ili zaboravljeno porijeklo; pri tom se prvenstveno radi o slikovitom vienju neizvedivog.

(137) PRVO znaenje rijei: obavljati slubu boju i brinuti o njoj. Povezanost vienja i boanskog vezana za kultove, najvii sveenik zove se hierophant, zadatak mu je da pokazuje. Theoros poslanik izaslan k bogovima.

- DRUGO znaenje rijei: theoria gledanje. Dokidanje i osmiljavanje dokolice. Takoer: sutina sveanosti, moment doivljavanja preobrazbe i uvida u stvar kakva jest.

- TREE znaenje rijei: theoria povezana s iskustvom neoekivanog i stranog.

(138) Platon kae da postoje theoroi koji ele da u duljem vremenskom razmaku razmotre prilike kod drugih ljudi. Valja im to dopustiti jer se pri tom prvenstveno radi o upoznavanju uzvienih i boanskih ljudi.

3. Priroda kao sve i jedno i kao fizis

(140) Termin 'priroda.' Rasprava o mati mora poi od pojma prirode jer fantastine slike mogu biti stvorene jedino od elemenata osjetilnih pojava koje same ponovno upuuju na prirodu.

- Poi emo od dva antika shvaanja pojma prirode.

- Predsokratovci odreuju prirodu kao jedno i sve.

(141) Zatvorenost svecijelog ne doputa autentino bivanje i nestajanje. Ti su odnosi pojmovi koji su proizili iz ljudskog dogovora, nazivi koji se nikad ne upotrebljavaju u pravom smislu. Pojam svecijelog kod Hipokrata objanjen kroz metaforu: Mukarci pile drvo. Jedan vue, drugi gura. Isti je posao koji obojica time obavljaju: smanjujui oni uveavaju. Isto je tako s prirodom ovjeka.

- Ovo izvorno i jedinstveno cijelo ne doputa, strogo uzevi, nikakvih iskaza o sebi jer se njegovu bit moe izraziti sako s obzirom na neko od ovjeka uspostavljeno mjerilo.

- Drugi pojam prirode koji nalazimo u ranoj antikoj tradiciji je fizis, kao ono to nastaje i prolazi phyein unutar odreenih granica diastema. Pri tom je odluujua relativnost odreenja koja se pojavljuju unutar postavljenih granica, nr: ako govormo o nastajanju i prolaenju cvata, time ga izdvajamo iz nastajanja biljke, a time i iz njegove cjeline vegetativnog ivota. Cvat je isjeak.

4. Bioloka funkcija prenoenja pojavljivanje fizis

(142) Pojam prirode kao postajue, cvjetajue i prolazee physis povezan je i to je takoer posebno znaajno s teorijom metafore koja matu shvaa kao ontoloku djelatnost. Jasno opaamo tu vezu npr. kod Platona kada u Filebu pokuava protumaiti bit organskog.

- Organsko nastajanje, bujanje, prolaenje; svijet predouje pomou organa o pojavama prenosi znaenja

(143) Jedino spoznaja uvijek novih veza izmeu onog to priopuju osjetila i potrebe omoguuju prenoenje nekog novog znaenja jedno te istoj osjetilnoj pojavi. Platon istie da uz ono to se pomou organa saopava ivom biu, nikada nije vezano neko po-sebi-bivstvujue znaenje. Npr. toplina nije uvijek jednako eljena.

(144) Dva aspekta prirode mogu se ovako okarakterizirati: Priroda je neiscrpno jedno i sve koje u svom po-sebi-bitku za nas nedokuivo; no, moramo priznati da ono postoj jer daje materijal koji nam priopuju naa osjetila. Drugo: o prirodi govorimo kao o fizis kava se pojavljuje na raznim stupnjevima ivota, npr. vegetativnom ili senzitivnom, jer je doivljavamo samo u isjecima koje ivot predouje pomou svojih organa.

6. Similitudo

(146) Iz razmatranja o pojmu prirode proizlazi neoekivana veza izmeu theoria i mate: theoria, kao izvorno promatranje boanskog, kao znak sveanosti, kao iskustvo neoekivanog, zbiva se u okviru osjetilnih pojava, tj u ivotom odreenim isjecima iz jednog i svega, te se oituje u onom to raste i biva u fizis.

(147) Principijelnu ontoloku funkciju prenoenja, metapherein, Bonaventura obrauje u svojim predavanjima De reductione artium. Tu analizira bit osjetilnog opaanja. Njegova teza glasi: prenoenja nastaju na temelju similitudo izmeu onog to priopuju osjetila i onog to je potrebno ivotu, odnosno onog to mu teti ili koristi.

- Reductio se zbiva s obzirom na ono to Bonaventura naziva ivotnim smislom koji predstavlja temelj izvornog sjeanja. Redukcijom na princip ivota osjetilnim se pojavama mogu prenositi znaenja.

- Davanje znaenja nije jednosmjerno zbivanje ve neka vrsta dijaloga izmeu ivog bia i zbivanja vanjskog svijeta koji zapoinje potrebom.

7. Imaginatio

(148) Prije nastavka rasprave, razmatranje o dosadanjim pokuajima:

- Grki termin phantasia u latinskoj se tradiciji prevodi terminom imagination: misli se na djelatnost mate.

- Povijest toga pojma polazi od dvaju meusobno oprenih tumaenja: prema jednom je imaginatio stvaralaka sposobnost, a prema drgom njen pasivan karakter toliko je istaknut koliko su osjetilni dojmovi pretpostavka mate.

- Prema Aristotelu, predodbe, koje postaju mogue na temelju osjetilnih dojmova, tvore materijal iz kojeg razum razvija ideje: tako je phantasma kao djelovanje nekog dojma, ali takoer i kao rezultat sposobnosti reprodukcije tog dojma povezana s pamenjem.

- Za stoiku kolu mata takoer pretpostavlja opaanje, no tu je ona stvaralakog karaktera jer opaanjima daje jedno kategorijalno svojstvo. U djelovanju mate sadrana je sposobnost sinteze, nazivaju je shvaajuom matom.

(149) Hermetici, koji grku filozofiju povezuju s egipatskom religijom, tvrde da mata ne moe dosegnuti boga jer obuhvaa samo ono to nastaje i prolazi.

- Mata je takoer najue povezaa sa strastima, jer ih svojim slikama zaziva. O toj povezanosti Kvintilijan pie: Ono to Grci nazivaju phantasiai mi moemo doista nazvati vizijama, pomou kojih se slike odsutnih stvari tako pojavljuju u naoj dui da mislimo da ih vidimo svojim vlastitim oima.

(150) U raspravi O uzvienome, Pseudo-Longin govori o mati kao vanom izvoru uzvienog govora

- Plotin matu sprema u nii svijet osjetila, a taj je svijet odreen terminima poput slika i idol.

-Mata kod mistika: za Bohmea govorenje u metaforikim, fantastinim slikama nuan je preduvjet da bi se izrazilo ono drugo izvorno. Sve uoblieno postaje metaforom neuobiajenog i to zato to se unutarnjost moe posluiti jedino vanjtinom.

8. Artes mechanicae

(151) Kako li nastupa mata u funkciji ljudske sposobnosti koja dovodi na svjetlo dana umjetan ili umjetniki svijet?- Bonaventura odgovara na to pitanje u svojem Reductio artium gdje razlikuje dvije vrste slinosti, similitudo jedna je ona koja omoguuje prenoenje znaenja na biolokoj razini a druga je ona na kojoj se temelje umijea koje Bonaventura odreuje kao mehanicae.

- mechanicae, Aristotel objanjava, mnogo stvari priroda ini ne u korist ovjeka, nalazimo na potekoe i radimo ono protivno prirodi, koristimo techne, umijee. Onaj dio techne koji nam pomae u nedoumici je mechanicae. Mechanicae prenosi znaenja na physis s obzirom na potrebe

- Za Bonaventuru mehanika umijea stjeu svoje prvo znaenje tamo gdje se odnose na ispunjenje materijalnih potreba (zemljoradnja, lov, tkanje).

(152) U meusobnom kontaktu ovjeka, biljaka i ivotinja s okolinom pojavljuju se tri elementa:

1) materijal kao nosilac znaenja

2) preobrazba materijala

3) cilj zadovoljenja potreba

- U okviru tih elemenata odigrava se metafora ivota

9. Individualna mata theatralia

(151) Prema Bonaventuri drugi cilj ovog umijea je zabava i prevladavanje melankolije.

- Tvorac kree u pretvorbu na temelju slinosti

(153) Similitudo od koje umjetnik polazi nastaje u njegovom duhu time to osjetilne pojave umjetnik dovodi u nove odnose i time to im daje znaenja koja izraava svojim djelom.

- Bonaventurine pretpostavke:

1) Vanjskom (ne-ja) suprotstavljeno je unutarnje (ja), djelatnost subjekta, objekt iskustva. Vanjsko je neto to treba protumaiti, u unutarnjem se nalaze mjerila

2) Pojedino se ivo bie, umjetnik, pokazuje kao individuum, kao izvorno i nedjeljivo. Funkcija tumaenja smisla. Na njega ne utjee mata vrste, sam od sebe oblikuje pojave.

3) Da se pri vrenju pretvorbi u ovjeka raa nova vrsta strasti suprotstavljena biolokom kodu

(154) Potrebe koje djeluju u umjetniku proizlaze iz temeljne situacije pojedinca koji se iznenada naao pred mogunou izbora, to ini bit slobode.

- Kada se umjetnik nae pred mogunostima izmeu kojih mora birati, ovjek prelazi, na tom prvom stupnju pojavljivanja njegova svijeta, u svijet igre (theatralia); osmiljanje prije svega

- Ako ratio, prema definiciji tradicionalne logike, znai sposobnost tumaenja svoenjem na temelje, tada njenom zadatku, tj zadatku logike, prethodi zadatak mate jer mata pronalazi izvorna tumaenja smisla odnosno polazita racionalnog razmiljanja

- Te ne-mehanike artes, koje donose solatium i slue prevladavanju melankolije, Bonaventura naziva theatralia pripisuje to podruju igre: pjevanje, glazba, likovna umjetnost, mimika, itd.

- Prema toj su definiciji sve te razliite artes okupljene kao igra u okviru kazalinih umijea.

(155) Bonaventurina theatralia poveziva s Aristotelovom mimesis tes praxeos.

(156) U kazalitu, u egzemplarnom promatranju mogue ljudske drame na temelju desakralizacije mita (fabule) u osjetilnim pojavama prenose se znaenja koja time postaju i vidljiva.

VIII

MO MATE

1. Historijski ekskurs

1. POSTOJANOST TRADICIONALNOG MODELA ZNANOSTI

(161) Zanimanje dananje logike i analitike filozofije za srednjovjekovnu logiku je razumljivo jer ve tamo nalazimo temeljnu tezu da je znanstveno miljenje i govorenje mogue jedino u okviru racionalnog zakljuivanja, dedukcijom. Usprkos tome, izmeu srednjovjekovnog i dananjeg modela miljenja ipak postoji odluujua razlika.

- Moderna logistika naznauje da njeni principi ne moraju biti openiti niti nuni. Nedostaje prijelaz s logike na bilo kakvu metafiziku. Znanstvena filozofija tako je upitna

(161-62) Tradicionalni se model znanstvenog miljenja temeljni na shvaanju da je znanje mogue izvesti jedino iz apsolutnih i opevaeih premisa koje ne ovise ni o vremenu ni o mjestu. Taj kanon vjerno slijedi i moderno miljenje koje zapoinje s Descartesom i njegovom kritikom filozofijom.

(162) Ostaje na snazi shvaanje da znanje nastaje jedino izvoenjem iz izvornog temelja,te da mu je racionalni jezik jedini primjereni izraz. Dosljedno tome Descartes porie svako filozofsko znaenje humanistikih predmeta retorike, pjesnitva, povijesti, filologije a humanistikom jeziku, s njegovim metaforama i analogijama, oduzima bilo kakvu mogunost znanstvene preciznosti.

- I u Kantovskom aporistikom shvaanju filozofije matematiki model znanstvenog miljenja takoer ostaje mjerodavan

- Slian je Fichteov zahtjev da se svi meusobno povezani stavovi moraju temeljiti na jednom naelu iz kojeg zatim valja deducirati sve zakljuke koji odatle proizlaze.

- Hegel tvrdi: Usled nevetine da svoju misao predstavi kao misao, ovek pribeva pomonim sredstvima, da bi se izrazio u ulnoj formi.

2. KRITIKA OBJEKTIVNOSTI BEZ OBJEKTA HAMMAN HERDER

(163) Predugo je u njemakoj tradiciji ignoriran ili prikrivan anti-idealistiki i polemiki stav prema aprioristikom miljenju.

- Hamann (18.st) je u svojoj recenziji Kantoe Kritike istog uma meu prvima ukazao na Kantovo odvraanje od objekta i obraanje apriornim oblicima spoznaje.

- Hamannova Metakritika o purizmu istog uma reakcija je na Kantove misli. Smisao purizma: iskustvo i materija su ono ope i obino to valja odvojiti da bi se nala traena istoa.

(164) Hamannova knjiga usmjerena je protiv Kantova zahtjeva da filozofiju valja oistiti od svih predanja i vjerovanja, protiv toga je se gleda kroz matematiku

- Kritika je filozofija za Herdera mehanika igra bez djelatne snage ivota; ona nita ne pridonosi psihikom razvoju ovjeka jer namjesto sadrajnog, individualnog, u njoj posvuda vlada ope, shematsko, apriorno. Prosvjetljenje za Herdera nije apstraktno obrazovanje jer uvijek proizvode samo ideje, te razdor izmeu glave i srca, izmeu teorije i prakse postaje sve dublji.

(165) Herderova teza glasi: sve takozvano isto miljenje obmana je i igra, uobrazilja najgore vrste, koja ne spoznaje ni samu sebe.

- Herder tvrdi da mata, predvianje, pamenje i pjesnika nadarenost ono to idealizam naziva podsilama due a isto tako apercepcija i svijest o vlastitom djelovanju ili osjeanju, pripadaju moru osjetnosti koja nas preplavljuje, te jedino tu mogu biti shvaeni i izvedeni.

- Herder kontra dijalektike koja nastoji rei da se radi o dovrenju

- Glavni je cilj Herderove Metakritike da namjesto toga pokae kako sve apriorno proizlazi iz ljudskog zbivanja, iz ovjekove praktine zbilje, odnosno iz iskustava.

- Apriori ne poiva na poziciji izvan i prije nekog iskustva nego poiva na ivotnom postojanju

3. HERDEROV BEZDAN DRAI; PRIRODA KAO HOD ANALOGIJE

(166) Herderova kritika apriorizma, a time i svakog matematikog formalizma, temelji se na teoriji analogije i na odatle izvedenom uenju o metafori kao ontolokom korijenu prirode.

- Jedino ako poemo do podraaja s ime poinje organski svijet shvatiti emo postanak ljudskog svijeta iz izvorne arhaine osnove. Podraaj je ishodite analogije.

- Herderov primjer: vlakno koje reagira na ivot.

- Djeluje pomou neke spone, odnosno slinosti zbog koje su stanovite stvari sline dijelu koji osjea. Kao izvorni korijen saopavanja prirode, sam podraaj je neizvediv: on se sam od sebe pokazuje svojim djelovanjem, tj on ne dokazuje, ve u-kazuje na svoje svojstvo kao arche, oituje se iz samog sebe.

(167) Herder kae da su svi nai izrazi metaforikog karaktera. Silogizmi me ne mogu nauiti o zaeu istine jer se pojavljuju tek nakon to je ona zaeta

(168) Kritika pojma apriornog znanja doivjela je odluujui utjecaj tek sredinom 19. stoljea s Feuerbachom i Marxom u njihovoj polemici s idealizmom. Temeljna je teza kod obojice jednaka: poe li filozofija od problema spoznaje, nai e se pred dualizmom pojmova po-sebi i za-nas. Problem, ako prevladati taj dualizam, moe se rijeiti jedino u procesu miljenja u kojem se i pojavio. Time znanje ostaje unutar granica svijest i moe se razvijat i samo iz apriornog, idealistikog shvaanja realnog, s nunim zakljukom da je sve realno racionalno, i obrnuto. Odnos prema realnosti time je reduciran na posve refleksivan odnos: namjesto da zakorai u konkretnu povijesnost ovjeka i formulira probleme koji odatle proizlaze, znanje se ograniava jo samo na to da odreenje realnosti izvod iz dijalektikog razvoja ideja.

- Aprioristika, idealistika filozofija raa uvjerenje da miljenje samo od sebe, kao neko izolirano bie koje postoji samo za sebe, razvija vlastitu autonomnu dijalektiku.

- Novi zadatak filozofije, zahtijeva Feuerbach, mora se, prije svega, sastojati u tome da filozofija dopre do osjetilnih, tj. zbiljskih stvari. To je obrana konkretnog nasuprot racionalnog.

2. Fantastino1. MATA

(169) Phantasia kao snaga zamiljanja stvara slikovite produkte, odraze: eikasia; taj je pojam nastao od glagola eiko, biti slian, izgledati.

- Eikasia ima dvostruko znaenje jer moe oznaiti i slian i prividan odraz. Ta dvosmislenost karakterizira i samu matu, phantasia, jednom je moemo shvatiti kao izvornu djelatnost koja, uoavajui slinosti, otkriva veze i time omoguuje da se pojavi neto novo: phantasia u svojoj ontolokoj funkciji, a drugi put mata predstavlja djelatnost koja obnavlja sauvane dojmove, reproducirajui ih kao prividne slike. Ovdje je mata sposobnost predoivanja irealnog, ona proizvodi fikcije, prikazuje nezbiljsko.

- Mata je povezana sa sjeanjem anamnesis jer joj tek pamenje (mneme) pribavlja materijal njezinih slika.

- Objanjavajui pojam mate, Aristotel izriito upuuje na njegovu etimoloku vezu s grkim nazivom svjetlost (phos). Budui da je vid u posebnoj mjeri osjetilna pojava, mata je dobila svoje ime po svjetlosti jer se bez svjetlosti ne moe vidjeti

(170) Ono to odlikuje matu to su njene djelotvorne slike kojima pobuuje strasti.

- Djelatnost mate kod ovjeka nipoto neposredno ne pridonosi ontolokom odreenju okolnog svijeta kao to je to sluaj na podruju organskog te se stoga moe takoer smatrati igrom ljudskog duha.

- Metapherein, sposobnost prenoenja, kao bitno obiljeje ivota

- Okolni svijet je u svojoj biti metaforika realnost. Pri tom treba ponovno ukazati na injenicu da se bioloka i ljudska mata principijelno razlikuju. Kada bioloka mata na zadovoljavajui nain uspostavi odnos izmeu datosti i potrebe, ona pri tom ne djeluje slobodno jer reagira na unaprijed dane znakove: ostvaruje prenoenja pomou ingeniozne sposobnosti. Ljudska je mata slobodna jer nema mogunosti da posegne za jednoznanim znakovima iz vanjskog svijeta.

(171) Ljudski svijet proizlazi iz pokuaja ovjeka da isproba stvorene slike, tj da radom provjeri njihovu valjanost. No, zbog svoje slobode ovjekova mata moe uroditi i igrom, neobaveznom proizvodnjom tumaenja, ako se prenoenje ne odnosi na temeljne ivotne potrebe.

2. KRAJOLIK

- Mo slobodne, ljudske mate postavlja zbunjenog pojedinca pred mogue slike: u magian krug unutar kojeg se svakodnevna realnost preobraava i postaje jednom drugom. ovjek shvaa sam sebe kao izolirano Ja, iji je zadatak da protumai smisao predmeta.

- Subjekt se nalazi pred zadatkom osmiljanja: nae iskustvo zapoinje gubitkom neposrednog, osjetilnog tumaenja realnog.

(172) Kada ne moemo izdrati umne napore, bjeimo u krajolik

- Krajolik nastaje jedino tamo gdje je na djelu naa mata, tj tamo gdje ono to se ukazuje naim osjetilima biva svedeno na ljudsko tumaenje smisla, na nae trenutno raspoloenje

- Ono zajedniko to postoji izmeu prirode i ljudskih stanja i to metaforikim transformacijom pretvara prirodu u krajolik, djelo je mate, mogunosti slobodnog tumaenja

- Zbog svog slikovitog karaktera svijet krajolika pripada naem fantastinom ivotu

- Prema tome se prirodi, kakva nam se oituje u isjecima osjetila ili mate s obzirom na naa trenutna raspoloenja i strasti, ne moe priznati objektivnost

(173) Za razliku od prirodoznanstvenog pristupa, krajolik doivljavamo svakodnevno kao moment naeg emocionalnog ivota koji u mati pobuuje slike, i time nas krajolik vodi k uenju.

- U tom su smislu i humanisti uveli fizis u ljudsko podruje, naglaavajui da u krajolik prenesena fizis pripada samom postanku ovjeka

4. INDIVIDUALNA MATA

(176) Mo ingeniuma i mate stjee svoju funkciju, kao to je ve reeno, tek s obzirom na neku potrebu. Tenja za neim to ivom biu nedostaje time se pokazuje kao uvjet iskustva uope.

- Budui da je za ljudski svijest specifina razlika izmeu subjekta i objekta, ovdje se materijal za izgradnju okolnog svijeta pojavljuje kao predmet koji pojedinac, individuum, mora odrediti, uskladiti.

- Budui da razum kao sposobnost dedukcije ne moe pronai nita nova, ako je ve sve sadrano u njegovim premisama, sposobnost prenoenja tj. mati pripada inventivan zadatak koji je uvijek odreen pojedinim situacijama individuuma.

- Razliiti stupnjevi organskog kao transpozicijski oblici metaforike djelatnosti

(177) Isti predmet dobiva razliita znaenja ve prema tome u kakvoj se napetosti, odnosno situaciji ovjek nalazi. Drugaije: jezik samo onda izraava bit nekog predmeta kada ga odreuje s obzirom na danu situaciju. Budui da izmeu predmeta i potrebe ne postoji nikakav apstraktni odnos, metaforiki izraz takoer je utemeljen u okviru dane situacije.

- Za razliku od apstraktnog imenovanja metaforiki jezik oituje dotinu stvar ukidajui proizvoljnost znaka i transponirajui ga u zornost veze u kojoj se izraz nalazi.

- Ingenium i mata izvorno nisu igra ni izraz proizvoljnosti.

- U naa se razmatranja uklapa Rousseauova teza o neracionalnom, metaforikom, fanastinom karakteru prvobitnog jezika.

(178) Metafora nije ukras, pa ni bilo kakav nain govora, jer je svaki izvorno smisleni govor metaforiki i proistjee iz one prarealnosti koju otkrivamo pomou prenoenja.

- Metafora proizlazi iz napetosti kojom predmet pokazuje svoju vezu s ovjekom i tek time pojedini predmet stjee svoj smisao. Jezik je izraz te napetosti, izrava analogiju srodnog

(179) Problem metafore nije literarno ili psiholoko pitanje ve pitanje o izvoru ovjekove povijesnosti, a time i njegove biti. (Dakle, ontoloko pitanje/DS)

- Ako govorimo o mati koja proizvodi metafore, tada imamo u vidu sposobnost kjom ovjek stvara konkretnu, novu i sebi svojstvenu realnost.

- Ovo shvaanje mate i metafore radikalno se razlikuje, od, recimo, definicije Benjamina, koji slike mate shvaa, prije svega, kao utopije koje slue kao kompenzacija za elje koje su neispunjene u odreenim socijalnim situacijama.

- Adorno takoer vidi bit mate prije svega u njenoj ulozi da se razvija pored ili ak protiv realn.

IX

ZAVODNIKA MO MATE

1. Mata koju valja obuzdati

(182) Metaforu je objanjavao i engleski empirizam od Bacona do Lockea, koji ingeniumu i mati osporava svaku principijelnu funkciju. To shvaanje poiva na tezi da se ingenium i mata mogu osamostaliti u odnosu na realnost.

- Bacon: U pozitivnim djelima mata se ostvaruje pomou pjesnitva koje proizlazi iz jedne od temeljnih karakteristika ljudskog duha, a to je nagon za stvaranjem svijeta pored realnog svijeta koji je proiren fikcijom. Pjesnitvo nema nita zajedniko sa spoznajom. Svojim opsegom svijet nije dorastao dui. Mata je sloboda u odnosu na realnost, samovolja koja povezuje to je u prirodi odvojeno.

(183) U eseju Of beauty djelovanje ingeniuma i mate tumai se kao igra, jer nije vezano uz realnost. Tako shvaeno, to razigrano stvaranje nastaje u nekom sretnom osjeaju slobode. Stoga djela mate oslobaaju ovjeka njegovih dunosti u odnosu na zbilju, namjesto da ga obveu.

- Slina je Lockeova tvrdnja da duh (mind), ukoliko se ostvaruje u mati (fancy), nipoto nije identian s umom (reason); oba su u tom sluaju meusobno opreni. Mata u retorici, npr, moe pomutiti um.

- Hobbes razlikuje fancy (utisci) od imagination, imagination dijeli na simple imagination (baza sjeanja) i compounded imagination (fiction of imagination) kao stvaralaku matu; naglaava da djelatnost rasuivanja kontrolira matu koja moe zavriti u apsurdu.

(184) Kod engleza problem mate uvijek se iznova povezuje ili s problemom inventio u retorici ili s problemom imaginatio u poetici. Ni u jednom od ta dva sluaja mati se ne priznaje nikakva principijelna funkcija s obzirom na postanak ljudske povijesti. Daljnji su predstavnici takvog shvaanja mate Minturno, Fracastoro, Ronsard i Bellay2. Zavoenje strastima

(185) U raspravi De imaginatione Pico della Mirandola opisuje opasnost da, budui da ljudskim djelovanjem mogu upravljati kazujui slike i upute, strasti zavedu ovjeka, odvodei ga u neki irealan svijet. Majka i uenica astohleplja je pokvarena mata.

- Casanovini memoari, preputanje strastima, eros kao mo koja evocira metaforike pojave.

(186) Casanovina je egzistencija utjelovljenje pitanja: mogu li metafore konstituirati individualnost ovjeka.

2. Mata obmanjuje strau

(189) ovjek ima specifino iskustvo mogueg razilaenja onih slika, kazujuih, upuujuih znakova, koji zadovoljavaju strasti, i onoga to ovjeku doista koristi, dakle onoga to su grci definirali kao opheleia.

- U Platonovom Fedru, Lizijina teza: u strastvene se veze ne valja uputati jer ope iskustvo pokazuje da obuzeti strastima niti mi sami vie ne postojimo kao individue, niti objekti naih naklonosti kao nezamjenjivi i odrivi nosioci vrijednosti. Nae djelovanje bez strasti je ludost.

(190) Sedam argumenta u kritici strasti, odnosno da njenim nestankom nema znaenja:

1) im proe strast, npr. ljubavnici se kaju i nita ne ele dati drugome

2) Subjekt u strasti je tuma koji po zavretku ne zna tko je

3) Erotski odnos objekta i subjekta strasti se mijenja imaju uloge kao glumci

4) Izbor partnera ne ovisi o pojedincu nego sluajnosti

(191) 5) Samohvala ljubavnik eli otkriti s kim je u strastvenoj vezi

6) Strahovanje ljubavnika da ne izgubi predmet strasti, udaljavanje voljene osobe

7) Sud o ljubljenoj osobi je nestalan, a pohvale nemaju kriterije

- Platon ovdje razlikuje uitak od koristi.

- Prenoenje znaenja na realno pod utjecajem nagona za ovjeka ne poklapa se s objektivnou koja za njega vai jer se objektivnost i nagon razilaze. Stoga je ovjek prisiljen birati izmeu dvije razliite realnosti: one koja se pojavljuje posredstvom strastvenog prenoenja i one koja vodi do ostvarenja vlastite individualnosti. Time znaenje prenoenja postaje nesigurno.X

OBRTANJE TRADICIONALNOG POJMA ZNANJA

1. Monolog u racionalistikoj tradiciji: odbijanje monologa

(197) Poemo li od shvaanja da je znanje poznavanje temelja, tada se znanje sastoji u objanjavanju, tj. u navoenju temelja. Te promatranje premisa nekog iskaza omoguuje proces zakljuivanja. Zbog toga je razumljivo zato je uenje o procesu dokazivanja od posebnog znaenja za racionalnu logiku jer jedino pomou tog procesa mogue je utemeljiti neku tvrdnju.

(198) Logiki se govor oslanja na tri temeljna elementa: pojam, definiciju i zakljuak.

- Zadatak pojma sastoji se u za-hvaanju fenomena s obzirom na njegov temelj

- Definicija izraava to vienje fenomena, a izmie joj ono to se mijenja

- Proces zakljuivanja pokazuje ono to je zajedniko premisi i zakljuku

- Kategorije pruaju orijentaciju usred mnogoznanog shvaanja bitka

- Monolog, kao i svaki oblik strastvene interakcije, zbog aktivne povezanosti sa odreenim vremenom i mjestom a time i svaka historijska situacija koja nastaje meuljudskog komunikacijom, - pokazuje kao smetnja, kao zbunjujui moment u procesu racionalnog miljenja.

- U opoj definiciji obrazovanje valja sasvim izjednaiti s racionalnim znanjem, onakvim kakvo se raa u mirnoj povuenosti od zvukova i primamljujuih drai povijesti.

- Proizlazi da se logos, govor kao racionalno razmatranje, mora zbivati u izoliranosti monolokog zakljuivanja, i da takav govor mora biti anonimnog karaktera, zakljuke ne smije mutiti osobna instanca

(199) Kant ful protiv retorike. Retorika je opsjenarija, rjeitost nastoji ovladati razumom posredstvom ulnosti i privid.

(200) Glavni zadatak logistike je uvoenje vlastitog simbolizma. Radikalno valja odbaciti svaki filozofski znanstveni sadraj jednog humanizma kao teorije individuuma kakav se ostvaruje u svakodnevnom jeziku, i 'zdravom razumu.'

2. Tradicija razgovora: S Guazzo i AAC Shaftsbury

(200) Humanistika se tradicija principijelno suprotstavlja upravo prikazanom shvaanju. Namjesto monologa ona dokazuje principijelnu funkciju dijaloga kojim se izraava metaforiko, ingeniozno miljenje. U sredintu njezinog interesa nalazi se interaktivna komunikacija.

- Guazzo: kroz razgovor se vrednuju obiaji i sposobnosti

(201) Suprotstavljanjem premisa - koje predstavljaju razliita polazita govornika komunikacija vodi do diskusije o pitanjima koja opet sa svoje strane tvore pretpostavku da bi se dospjelo do jednog communis consensus. Da bi se stekao zdrav razum, potreban je razgovor.

(202) Shaftsbury: Polemizirajui s Descartesom, on iznosi svoju tezu da temeljni problem filozofije ne lei u apstraktnoj konstataciji misaonog Ja, ve u onome ime se to Ja konstituira: njegova se bit sastoji u inu samoodranja, koje izvorno ozbiljuje u common sense.

- Anonimnost, formalno miljenje mogue je prevladati jedino unutar povijesne situacije, pomou neodoljivih zadataka i s time povezanih strasti koje raspaljuju ovjekovu matu. Odbacuje filozofiju kao racionalno izvoenje.

- Shaftsburyev ovjek mora biti virtuoso, koji u sebi ujedinjuje znanje i praktinu mudrost

4. Ciceron: res, labor, ingenium

(204) Korijene prikazane tradicije koja daje prednost dijalogu pred monologom naalzimo u dubokoj problematiki latinske predaje koja se bavi porijeklom i sutinom strukture ljudskog drutva u tom izvornom podruju ovjek oblikuje zbilju pomou zajednikog ljudskog postojanja, sluei se pri tom svojom ingeniznom i fantastinom djelatnou. Veliki teoretiar te koncepcije: Ciceron

- Ciceron promatra prirodu s dvostrukog aspekta: ona je na svoj nain mirabiliter skrivena, te je nije mogue spoznati u njenom dubljem temelju; istodobno ona pobuuje nae uenje i dovodi nas pred zadatke ime postaje izvornom invitamenta. ovjek preobraava realnost vlastitom sposobnou.

(205) U radu res- nastupaju kao nosioci ljudskih znaenja i pojavljuju se kao djela unutar granica i ciljeva to ih je ovjek zacrtao, res bivaju izvrene, sa-vrene, svoje znaenje one stjeu u ususu-.

- Ciceron smatra da pomou ingeniozne djelatnosti ovjek nadilazi ono to lei pred njim, a to mu se saopuje posredstvom ula. Djelatnost ingeniuma sastoji se u uoavanju veza meu stvarima (similito). To uvianje nije deduktivnog karaktera.

- Cicernon dakle razlikuje inventivno umijee od deduktivnog zakljuivanja

(206) Ako se sutina res- pokazuje njenom ingenionzom upotrebom (usus) tek u okviru socijalne, politike zajednice, tada se res- pojavljuje kao res-publica; a drava, u svojoj uvijek konkretnoj historijskoj situaciji, kao njen izvorni horizont. U djelatnostima koje su posveene res republica ovjek otkriva duboki smisao njegovog labor-

- To uvianje ukida dihotomiju teorije i prakse. Iskljuivo u njegovim vlastitim djelima mogue je spoznati duh; on se objavljuje radom, mijenjanjem realnog s obzirom na ljudske potrebe koje se pojavljuju u historijskoj zajednici. Izvriti to, znai 'trud i muku': dvoznanost termina labor.

- Povijesni aspekti ozbiljenja duha nikada ne vae vjeno, nikada nisu apsolutno istiniti jer uvijek nastupaju unutar situacije koje su ograniene vremenom i mjestom, dakle, istinito su slino, istiniti su jedino unutar podruja odreenog sa ovdje i sada, gdje se rjeavaju potrebe i problemi koji salijeu ovjeka.

- Jedno od bitnih osobina ingeniuma je otrina uvida koja se oituje govorom. Govor je tu bitan, i retorika, za Cicerona, jer po njegovom, znanje nije rezultat uvida iz prvih istina.

(207) Zdrav razum proistjee iz iskustva svakodnevnog ivota. Sensus communis kod Cicerona je pozitivna pojava. Podaci do kojih sensus communis dolazi ne odgovara uenjima logike.

(208) Element koji odreuje sensus communis njegova je univerzalnost u smislu da pripada ljudskoj prirodi. Ingenium odakle nastaju virtutes zajedniki je svim ljudima.

(209) Poznavanje prirode nedostatno je ako nije usmjereno na djelovanje, a djelovanje prije svega treba biti ono to je potrebno ljudima.

5. Fabula de homine

(209) Odvraanje filozofije od apstraktnog aprioristikog izvoenja i njeno priklanjanje promatranju historijske djelatnosti ovjeka ne zbiva se samo u talijanskoj humanistikoj tradiciji, ve takoer i kod panjolskih humanista. Vienje izvornog ne proizlazi vie iz razmatranja izvornih principa, od kojih se zatim izvodi odreenje realnog, ve iz promatranja ovjekove realnosti koja se odvija u samoj povijesti i u kojoj se oituje boanstvenost.

(209-11) Autor Vives pie o knjievnom toposu o basnoslovnoj sveanosti koja se odvija na Olimpu povodom Junonina roendana. Bogovi od ovjeka trae da pokae svoju trostruku prirodu (vegetativna, senzitivna, duhovna), ovjek to toliko savreno ini da bogovi misle kako se Jupiter zamaskirao. U toku predstave-basne zbiva se peristrophe dok su na poetku bajke bogovi gledaoci, oni e u toku gledanja predstave prepoznati sami sebe u gledanju igre. Basna se pretvara u zbilju, ono boansko vidi se u ovjeku.

-Basna kao filozofski izriaj

XIZAKLJUAK1. Vico versus FreudPOSTANAK LJUDSKOG SVIJETA: GB VICO

(212) Humanistika tradicija tumai matu i njezinu metaforiku djelatnost u krajnjoj liniji kao prvotni izvor ljudskog postojanja i povijesnog svijeta. - Vico razvija tezu o logici mate koja bi mu trebala omoguiti da nae pristup k ljudskom u njegovoj pojedinanosti i konkretnosti.(213) Vicov fundamentalni problem: kako identificirati izvorni okvir unutar kojeg se povijesnost, a to znai ljudski svijet kao takav, uope moe pojaviti.

- Za Vica ishodite ljudske djelatnosti sastoji se u zadovoljavanju materijalnih i duhovnih potreba oje ovjek doivljava. Tek na temelju tog iskustva zapoinje ovjekova konfrontacija s prirodom. O poecima ljudske povijesti Vico pie: U ona je pradavna vremena valjalo pronai sve, ljudskome ivotu, potrebne stvari. A pronalaenje je stvar ingenioznog duha.

- Ingenium je sposobnost sjedinjavanja odvojenih stvari

- Tek onda kada ovjek vidi pojave, koje mu praju njegovi osjetilni organi, u njhovoj povezanosti sasvojim potrebama i u odnosu na ozbiljenje svoje egzistencije, tek tada on oovjeuje prirodu. Stoga je za Vica ingenium, a ne ratio, ono to utemeljuje postanak ljudskog svijeta.(214) Kao sljedei odluujui korak djelatnosti ingeniuma slijedi prema Vicovu miljenju in mate koja na osjetilne pojave prenosi znaenja koja je ingenium pronaao. Mata je oko ingeniuma.

- Jedan od dokaza svoje teze Vico vidi u injenici da se izvorno ljudi nisu izraavali racionalnim ve fantastinim jezikom.

- Preobraavanje prirode, to ga ovjek vri s obzirom na zadovoljenje svojih potreba, potjee, dakle, od fantastine ingeniozne djelatnosti

- Funkcija ingeniuma i mate kod Vica se pojavljuje samo pri razmatranju postanka ljudskog svijeta.

- Po Vicu, iskljuivo potrebe mogu uputiti na smisleno tumaenje svih fenomena koji se tiu ovjeka, jer je jedino unutar njihovih granica mogue uspostaviti sutinsku povezanost znaenja i osjetilnih pojava. (215) Ingenium, kao uvianje veza izmeu osjetilnih pojava i potreba, odreuje konkretni ovjekov bitak-u-svijetu i njegov povijesni karakter.

- Budui da metaforika djelatnost kod vica dobiva principijelnu funkciju u nastajanju ljudskog svijeta, i kao sposobnost individuuma ona se svie ne moe ograniiti samo na podruje literarnog.

- Vicovo bojanjenje izvornog okvira u kojem se pojavljuje ljudskih svijet nastavlja dugotrajnu tradiciju. To su grki mitovi o Amfionu i Orfeju koji se ponovo pojavljuju unutar latinskoe tradicije u Hrazijevoj Poslanici Pizonima. Kasnije to je Ciceronovo svhaanje retorike koje nastavlja svoj utjecaj u humanistikoj teoriji o poeta-oratoru.

STRUKTURA OPSTANKA

(216) Heidegger nikada nije izriito izloio svoje miljenje o psihoanalizi i Freudu. No, postoji djelo napisano u duhu uprav osuprotnom tradicionalnim frojdovskim i jungovskim tumaenjima s kojim se Heidegger, s obzirom na teoriju podsvjesnog, svijest ii jastva, u detalje sloio. Radi se o M. Bossovu djelu Grundriss der Medizin und der Psychologie. Boss je godinama suraivao s Freudom, a kasnije i s Jungom, ali je naposljetku razvio samostalno egzistencijalno-analitiko shvaanje psihoanalize u smislu Heideggerovog egzistencijalizma.

- Bossova teza: Obje psihologije su razvile posvema neadekvatno, apstraktno shvaanje ja, podsvjesnog i svjesnog; obje su pole od psihe kao samostalnog opredmeenja i pretpostavljene realnosti, a upravo takvo shvaanje psihe valja prevladati.

- Prema Bossu, sve tradicionalne definicije Ja imaju sljedei nedostatak: one polaze od objektivizacije psihikih elemenata i stoga ne uspijevaju zahvatiti izvornu bit jastva.

- Bossova se kritika ne odnosi samo na poimanje svijesti kao reprodukcije fenomena izvanjskog svijeta, nego i na Husserlovu fenomenoloku analizu, na Jaspersovo odreenje svijesti kakvo naalzimo u njegovoj Opoj psihologiji kao pozornicu na kojoj se pojavljuju fenomeni.

- Bitno za ovu analizu je Bossovo shvaanje Ja: naznaka da vremenujem u ispunjenju egzistencijalnih mogunosti ovjeka. Ozbiljenje biolokog okolnog svijeta vri se iskljuivo zbog neposredne aktualnosti kazujuih znakova i posvema se razlikuje od bitka-u-svijetu, tu-bitka koji se kao Ja uvijek zbiva u nekom povijesnom svijetu.

AKTUALNOST VICOVIH MISLI. ODBACIVANJE PSIHOANALITIKOG TUMAENJA

(220) Heidegger i Vico, ne Freud, + Kierkegaard. Povezanost s Heideggerovom umom i raskrenjem: Vico bestine (divljeg ovjeka) slian, obuzet strepnjom ovjek kri praumu kako bi stvorio ljudsko prebivalite.

(221) Za Vica ne postoje niti mitovi niti arhetipovi koji bi mogli biti hipsotazirani ili oredmeeni izvan, odnosno, prije egzistencijalnog iskustva krenja i prije tome odgovarajueg ingenioznog, fantastinog ina.

- Podsvjesno se oituje iskljuivo u ovjekovu iskustvu nedostatnosti biolokog koda koji uvijek biva doivljen kao materijal, u nunosti da mu instinktima, strastima budu prenesena nova znaenja: strasti. Svijest je uvijek iznova poduzeti pokuaj koji odgovara potrebama tjeskobnih situacija u konkretnom Ovdje i Sada.

LICHTUNG

(222) ovjekov opstanak kao nova realnost zbiva se u odluci da raskri umu.

(223) Prema Vicovu shvaanju krenje (licthung) praume ne daje samo ludski prostor, odnosno, mjesto, ve takoer omoguuje i raunanje vremena.

- Heidegger upuuje na injenicu da se bit tradicionalne metafizike sastoji u teoriji utemeljenja. Prema njegovom se shvaanju novi zadatak miljenja sastoji u spoznaji da je izvorno podruje miljenja krevina, odnosno, neskrivenost gdje bitak, miljenje i njihova meusobna pripadnost tek postoje.

(224) Bit talijanskog humanizma sastoji se u odbacivanju i kritici - u opreci prema skolastici i prema kartezijanskom racionalizmu svakog filozofiranja kao izvoenja realnosti iz nekog apriornog temelja. Vrhunac tog nastojanja nalazimo u Vicovoj teoriji da jedno na temelju otuenja te pomou djelatnosti ingeniozne mate ovjek uspijeva raskriti umu, stvoriti onu istinu na ijem isklujuivom podruju moe uslijediti povijesni svijet opstanka.

Tri zakljuka:

1) Specifini ljudski prijelaz s bioloke na antropoloku realnost sastoji seu egzistencijalnom iskrivanju

2) Jedino je Vico na podruju krevine mogue raz-otkriti mjesto, vrijeme i izvornu domenu ljudske povijesti.

3) Za Vica je filozofija kao metafizika u smislu utemeljenja bivstvujueg dospjela do zavretka. Vicovo djelo potvruje jednu od temeljnih postavki talijanskog humanizma, ono potvruje da je tradicionalna metafizika iscrpila sve mogunosti koje joj je pruilo aprioristiko miljenje

2. Rije kao temelj ljudskog iskustva

ZADAA SEMIOTIKE

(225) Svojim glavnim dijelom humanistika je tradicija nastojala objasniti sutinu rijei, komunikacije i interakcije koje odatle proistjee. U mobilnosti jezika i pomou nje humanisti su pokua