GRČKA HISTORIOGRAFIJA

-Grci su postavili temelje historiografije kada je njihovo društvo bilo na granici mitskog i razumskog poimanja svijeta

-u gradovima-državama uočavaju se promjene: bogovi ne upravljaju ljudskim sudbinama, stvaraju prostor za izvješća na temelju vlastitog iskustva

-opnu mitske svijesti kidaju oko 500.g.pr.Kr. stariji logografi tj. pisci koji pišu o „onome što se pripovijeda

-to su uglavnom bile lokalne legende, genealogije, priče o raznim mjestima, osnutku gradova itd.

Hekatej iz Mileta

-daje kritične primjedbe prema tradiciji

-prikupio je obavijesti o stvarnim događajima

-kaže: „Ovo opisujem onako kako se meni čini da je istinito, jer predaje su Grka međusobno proturječne i čine mi se smješnima.“

-grčki logografi su prenijeli osnovna obilježja epskog pjesništva i umjetničko pripovijedanje te zanimanje za ratne teme i moralni život

Helanik iz Mitilene

-mladi logograf

-začetnik kronografije: sistematizacije predaje kronološkim redom

-tekstovi su pretežno izgubljeni

-iz sačuvanih fragmenata se uočava napor s kojim su prikupljeni tekstovi o različitim stranama ljudskog života – od mitskih junaka pa sve do trojanskog doba u 5.st.pr.Kr.

-u njemu kao sakupljaču obavijesti prepoznajemo preteču humanističkih antikvara

Herodot iz Halikarnasa

-Ciceron ga je nazvao ocem historije

-napisao prvo djelo grčke historiografije

-prvi je upotrijebio pojam „historia“

-želi pripovijedati o grčko-perzijskom ratu i uzrocima rata

-želi pružiti umjetnički doživljaj i udovoljiti zanimanju suvremenika za „velika djela“ i nepoznate zemlje

-u prva 4 djela piše o Negrcima, njihovim zemljama i načinu života

-u ostalih 5 piše o ratu (ne zna tražiti uzroke događajima, ali nastoji dokučiti istinu u sudbini, ljubomori bogova, junacima i demonima)

-obavještava o svom vremenu

-u traženju istine razlikuje 3 vrste obavijesti: što je čuo od ljudi koji znaju, što je osobno vidio, što je doznao ispitivanjem

-ugled mu raste u doba humanizma i prosvjetiteljstva

-arheološka iskapanja potvrđuju vjerodostojnost obavijesti o istoku

-natpisi i topografska istraživanja uglavnom potvrđuju njegovo izvješće o grčko-perzijskom ratu

Tukidid

-uvodi načela stroge kritike obavijesti

-područja ispitivanja svodi na ono što je sam vidio i doživio

-u „Peleponeskom ratu“ piše o događajima kojima je osobno prisustvovao

-tuđe informacije strogo provjerava

-vjeruje u kružno kretanja događaja i želi da djelo bude trajno postignuće

-misli da vlastitim ispitivanjem ne može spoznati istinu o zbivanjima iz prošlosti

-zauzimao je visok položaj atenskog stratega i zapovjednika mornarice, nije spriječio jedan važan uspjeh Sparte, protjeran je u progonstvo i od tamo prati tijek rata

-pažnja u djelu usmjerena je na potanko pripovijedanje o ratnim zbivanjima

-pokušava dati razumno objašnjenje: ispituje odnose političkih snaga, državne interese, političke struje, namjere pojedinaca i sl.

-bitnu ulogu u spletu uzročnosti ima ljudska narav

-pisac je „pragmatične historije“

-njegova racionalizacija nije dosljedna jer je historiografija grana govorništva

-unose se izmišljeni svečani politički govori za koje kaže da su izmišljeni, ali da ih je pokušao rekonstruirati što vjernije

-zna suprotstaviti govornike s različitim stavovima o istom pitanju

Ksenofont

-Tukididov nastavljač

-djelo „Helenska historija“, piše o zbivanjima od 411.pr.Kr. gdje je Tukidid stao

-prikaz je površan, sustavnoj kritičnosti nema ni traga

-poznat je po memoarima „Anabaza“ o tome kako je vodio grčke najamnike u vojsci perzijskog vladara Kira Mlađeg iz Azije u Grčku i prodao ih Spartancima

-bio je štovatelj aristokratske Sparte pa nije mogao kritično pisati o događajima

-napisao je i djelo „Kirupedija“- zbirku priča u kojoj velika perzijskog cara Kira Starijeg

Polibije

-napisao je historiju Sredozemlja, tj. učvršćenje rimske vlasti nad Grčkom

-kao talac putuje i upoznaje činjenice o širenju rimske države pa Grcima pokušava objasniti uzroke rimskih pobjeda

-želi pisati ekumensku, univerzalnu historiju i žali što nema nitko tko piše takvu historiju

-teži za jedinstvenim izvještajem o različitim geografskim prostorima i za povezivanjem pojedinih historija – pripovijesti u jednu cjelinu

-razmjerno sustavno pristupa historijskom ispitivanju

-smatra da ako spisatelji ne obrate pažnju na uzroke, sredstva i ciljeve te na sretne i nesretne posljedice, njihova djela nisu poučna niti pripremaju za budućnost

-zaključke stvara na temelju vlastite moralne ocjene pojedinih autora obavijesti

-uzroke uspona Rima vidi u vrlinama o ustavu

-razmjerno nepristrano pripovijeda o zbivanjima kao sudionik i oštrouman promatrač

-historija ostaje pouka za praktične političare i vojskovođe, pogotovo zbog uvjerenja o kružnom kretanju političkog sustava

-smatra da se tiranija, oligarhija i demokracija stalno izmjenjuju

-historiografije se do 18. st. razvija na dva kolosijeka:

1) prikupljanje izvora i kritičko utvrđivanje njhovih iskonskih tekstova, ali bez interpretacije povijesnih činjenica o kojima svjedoče

2) historia rerum gestarum koja je pripovijedala o pojedinim povijesnim činjenicama

RIMSKA HISTORIOGRAFIJA

-Grčka historiografija služi rimskim piscima kao obrazac.

-Visoki dužnosnici sustavno zapisuju važne političke događaje, imena vrhovnih magistrata, znamenja, i tako stvaraju rimsku analistiku.

-Uzor srednjevjekovnim ljetopisima su bili Annales maxim i Tabulae pontificum.

MARKO PORCIJE KATON

-podigao je na viši stupanj rimsku analistiku

-pisac je prvog historiografskog djela na latinskom «Origines» koji započinje s postankom

Rima a završava godinom njegove smrti

-usmjeruje interes na zbivanja koja drži bitnim u prošlosti rimskog naroda i ne bavi se mitskim junacima

GAJ SALUSTIJE KRISP

-na temelju vlastitog aktivnog političkog iskustva opisuje Katalininu urotu i rat s Jugurtom, a izvješće podređuje vlastitim političkim ciljevima.

-smatra historiju granom etike koja je sastavni dio govorništva

-prati propadanje rimske republike uvjeren da su moralni činitelji glavni pokretač zbivanja

-zato govori kako primjeri dobra i zla nalaze u srednjem vijeku mnogo oponašatelja.

GAJ JULIJE CEZAR

-«Komentari o Galskom ratu» nastali su iz izvještaja senatu kojima je opravdavao svoje postupke

-kasnije piše o građanskom ratu

-sažeto i pregledno pripovijeda o svojim ratnim podvizima i daje uvid u svoju djelatnost državnika i vojskovođe

-Napoleon ga proglašava udžbenikom ratnog umijeća.

TIT LIVIJE

-trećina opusa «Ab urbe condita» sačuvala se uz fragmente

-ističe vrline i postignuća rimske republike, bira verzije koje mu odgovaraju i koristi se

dokumentacijom

-njegove pripovijesti su zbirke primjera za pouku suvremenika

-potanko opisuje događaje iz «tamnog doba» rimskih početaka o kojima ne zna ništa

-pokušava Rimu dati dostojnu prošlost pa dovodi na povijesnu pozornicu i likove iz pučkih bajki

-piše na prijelazu između republike i principata

-potvrđuje historiju kao granu govorništva

-historiografija u doba rimskog carstva je raznolika, a osrednje je vrijednosti

-prevladavaju kompilatori koji se služe djelima drugih autora, ipak, govore i o svom vlastitom vremenu

KORNELIJE TACIT

-napisao je biografiju «Agrikole» (njegovog tasta),

-izrađuje etnografski opis Germanije da bi Rimljane upoznao sa barbarima

-idealizira priprost život barbara, i suprotstavlja ga pokvarenosti rimskoga carstva

-napisao je «Annales» i «Historiae»

-pojam historia u množini se pojavljuje u smislu pripovijesti o nepovezanim događajima kojima je autor prisustvovao ili o njima doznaje iz pouzdanih izvora

-pojam anali pokazuje da je riječ o prošlosti

-povijesna zbivanja usmjerava sudbina, a pojedinačni događaji ovise o ljudskim strastima

-svoju znamenitu izjavu da želi pisati bez ljutnje i pristranosti (sine ira et studio) ne provodi u praksi

-po dramatičnoj snazi i umjetničkom oblikovanju spada u najveće književnike antike

JOSIP FLAVIJE

-piše o židovskom, grčkom i rimskom svijetu

-događaje poznaje iz vlastitog iskustva

-izvještava o dramatičnim događajima židovskog rata protiv Rimljana (75 –79.g.)Piše «Židovske starine» u kojima pripovijeda o povijesti židovskog

naroda. Slijedi Bibliju, ali možemo naći racionalne i žive pripovijesti prema obrascu na koji

su racionalizirali legende. Koristi se djelima drugih pisaca, pučkim pričama, usmenom

predajom i pisanim svjedočanstvima. U dodatku «starinama» brani svoje držanje u

galilejskom ratu. Nastoji spojiti grčku sa židovskom tradicijom.

U težnji da bude poučna, antička je književnost važno mjesto davala biografijama istaknutih

pojedinaca, od državnika i vojskovođa do pjesnika.

Najstariji poznati spisatelj, čije su se biografije o «znamenitim muževima» sačuvale jest

KORNELIJE NEPOT ( 99 –24 pr.Kr). Bio je uvjeren da značaj čovjeka određuje njegovu

sudbinu i da se prava narav čovjeka vidi u njegovim djelima.

PLUTARH (45 –125) – u «Usporednim životopisima» standardnom

retoričkom tehnikom pripovijeda o vrlinama dvojice plemenitih

pojedinaca, jednog Grka i jednog Rimljanina. Želi pružiti čitateljima

ogledalo pomoću kojeg bi mogli usporediti sebe s vrlinama

najpoznatijih ljudi, tj. sa vrhovnim etičkim dometom grčke i rimske

kulture. Drži da su biografija i historija dvije književne vrste jednake

oblikom, različite sadržajem, jer historija daje podroban opis događaja,

a biografija pripovijeda o značaju uzornih pojedinaca. Činjenice o

njegovim junacima nisu važne, jer služe kao primjeri za etička načela

koje izlaže u tekstovima u etičkom zborniku «Moralia».

GAJ SVETONIJE TRANKVIL ( 70-122 po.Kr.) – njegovi životopisi careva od Cezara do

Domicijana imaju osrednju književnu vrijednost. Pripovijeda o javnom i osobnom životu,

fizičkom izgledu i značaju careva, sitnicama iz svakodnevnice, intrigama. Stvara obrazac

kojega se drže srednjovjekovne, a i kasnije biografije.

APIJAN ( 90 –165 po.Kr.) – na temelju djela prijašnjih autora sastavlja prikaz od osnutka

Rima do svog vremena u 24 knjige. Divi se rimskom carstvu, dobar je kompilator iz političke

i vojne povijesti. Citira izgubljena djela pojedinih pisaca.

KASIJE DION ( 164 – 229 po.Kr.) – autor je posljednje historije od početka do svojih

vremena. Dobro pripovijeda, ali se drži predložaka prijašnjih autora. Djelo je sastavljeno

odgovorničkih egzibicija i komentara.

AMIJAN MARCELIN ( 330- 395)– sačuvani su uglavnom memoari temeljem autorovog

poznavanja vojnih i pol. zbivanja ili iskaza svjedoka. To je jedno od najboljih djela latinske

historiografije.

LUKIJAN ( 120 – 180) – ostavio je djelo sustavnog razmišljanja o historiji. «Kako se piše

historija» razrađuje Tukididova shvaćanja o smislu historije kao pouke za buduću političku

akciju, a i Ciceronovu teoriju govorništva. Glavne norme klasične historiografije .

vjerojatnost, uvjerljivost i nepristranost držale su se temeljnim obilježjima idealnog

historiografa, ali nitko ne doseže taj ideal. Lukijan je rekao da povjesničar mora biti

nepodmitljiv, neustrašiv, slobodan, prijatelj istine i otvorene riječi, čovjek koji neće popustiti

ili nijekati, nekoga žaliti i omalovažavati ; on mora biti sudac, dobar sa svima, nikada

spreman da popusti jednoj strani, čovjek koji izlaže ono što se dogodilo.