Click here to load reader

Grgurinovic - Antropologija i putovanje

  • View
    15

  • Download
    2

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Antropologija i putovanje

Text of Grgurinovic - Antropologija i putovanje

  • Stud. ethnol. Croat., vol. 24, str. 31-44, Zagreb, 2012.Ivona Grgurinovi: Antropologija i putovanje: praksa i tekst

    31

    IVONA GRGURINOVIFilozofski fakultet Sveuilita u ZagrebuOdsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju10000 Zagreb, Ivana Luia 3

    UDK 39.01:82-992Izvorni znanstveni rad

    Original scientific paperPrimljeno / Received: 8. 3. 2012.

    Prihvaeno / Accepted: 20. 5. 2012.

    ANTROPOLOGIJA I PUTOVANJE: PRAKSA I TEKST

    Autorica u radu propituje spregu antropologije i putovanja s obzirom na putnike prakse te tekstualne proizvode te prakse. U radu se problematiziraju etnografski i putopisni autoritet koji se temelji na iskustvu etnografa i putopisca te historijski i materijalni uvjeti terenskoga istraivanja i putopisanja s obzirom na praksu koja ih povezuje putovanje.

    Kljune rijei: etnografija, putopis, putovanje, terenski rad, etnografski autoritet, putopisni autoritet

    Mrzim putovanje i istraivae(Lvi-Strauss 1992 [1955]:17)

    UVOD

    Usprkos Lvi-Straussovu mrzovoljnom negodovanju protiv putnika i istraivaa, ak ni on ne bi mogao porei koliko su antropologija i putovanje intrinzino povezani. Od prethistorije razvoja terenskih istraivanja, pa i od definiranja njihove moderne inaice, boravka Malinowskoga na Trobrijandskom otoju1, koje je promijenilo i uvrstilo nain samokonceptualizacije zapadne antropologije, putovanje (na teren, s terena i ponovni povratak na teren) neodvojivo je od antropoloke prakse.

    1 Predodba o nastanku terenskoga istraivanja metodom promatranja sa sudjelovanjem i uranjanja u istraivanu zajednicu dugim boravkom na terenu prikriva postupni razvoj metod terenskoga istraivanja (Urry 1972) te postupnu konceptualizaciju kulturne/socijalne antropologije kao discipline ije je identitetsko obiljeje upravo terensko istraivanje. Ovu predodbu o nastanku umjesto o razvoju metod terenskoga istraivanja Stocking naziva mitskom poveljom (Stocking 1992).

  • Stud. ethnol. Croat., vol. 24, str. 31-44, Zagreb, 2012.Ivona Grgurinovi: Antropologija i putovanje: praksa i tekst

    32

    Isto tako, antropoloka teorija i prikupljanje etnografskih podataka dugo su ovisili upravo o putnicima, misionarima, trgovcima, s kojima su dijelili ak i upute i upitnike za prikupljanje etnografske grae.2

    S druge, tekstualne strane ovoga odnosa, a uslijed poetka zanimanja za tekstualnu prirodu etnografije, koja se kao i svaki (drugi), pa i knjievni tekst, slui odreenim retorikim sredstvima, antropolozi upuuju na slinosti izmeu takvih retorikih sredstava u etnografiji i putopisu te pozivaju na razmatranje oblik[a] i retorik[ih] pravil[a] etnografske monografije () u kontekstu drugih vrsta pisanja [putopisa, misionarskoga pisma, dnevnika i novinarstva] iji sadraj joj je jako slian (Thornton 1983:503).

    U ovom tekstu eli se ukazati na slinosti i dodirne toke antropologa i putopisca, i to s obzirom na praksu putovanje i terensko istraivanje, iskustvo putopisca i etnografa te s obzirom na tekstualni proizvod putopis, odnosno etnografsku monografiju.

    MATERIJALNI I INSTITUCIONALNI UVJETI PUTOVANJA I ISTRAIVANJA

    Dakle, i putopisac i antropolog/etnograf trebaju nekamo otputovati da bi pisali3: antropolog/etnograf unutar onoga arhetipskog modela terenskoga rada4, a putopisac u veini popularnih predodaba o etosu svojega posla.

    2 Npr. Notes and Queries on Anthropology. 3 Veza izmeu putovanja/istraivanja i pisanja nije jednostavna, neproblematina i jednoznana, no o tome neto vie kasnije u tekstu.4 Koncept terena se, meutim, u antropologiji promijenio od tog formativnog razdoblja. Unatrag nekoliko desetljea antropolozi su se okrenuli istraivanju bliskoga, vlastitoga i osobnoga, a neke nacionalne tradicije, na primjer hrvatska etnologija, od svojih su poetaka bile konstituirane kao znanosti o bliskome. Ovo naravno ne znai kako su razliite paradigme terenskoga rada jedna drugu smjenjivale; one supostoje, ali se propituju terensko iskustvo i njegovi paradoksi. Terensko iskustvo je, naime (ak su i Haddon i Malinowski toga donekle bili svjesni), duboko problematino, ali se ta problematinost donedavno nije propitivala u samim antropolokim tekstovima. ak nisu postojali ni kolegiji o metodologiji istraivanja na odsjecima socijalne/kulturne antropologije (vidi npr. Gupta i Ferguson 1997). U posljednjih se nekoliko desetljea

  • Stud. ethnol. Croat., vol. 24, str. 31-44, Zagreb, 2012.Ivona Grgurinovi: Antropologija i putovanje: praksa i tekst

    33

    U formativno doba konceptualizacije terenskoga rada i njegova utemeljenja kao distinktivnog obiljeja socijalne/kulturne antropologije (kao naina uspostavljanja granica prema drugim disciplinama iji predmet istraivanja su kultura/drutvo, ali koje koriste neto drugaiju metodologiju), antropolozi su putovali na egzotine, geografski udaljene lokacije kako bi uranjanjem u istraivane zajednice (nazivane i primitivnima) istraivali razliite aspekte njihova drutvenoga i kulturnog ivota5. U mitskoj povijesti zapadne antropologije smatra se da je kljuna figura u ovome procesu bio Bronislaw Malinowski, koji je poetkom prologa stoljea otputovao na daleko Trobrijandsko otoje i tamo, spustivi se s verande u centar sela, osmislio promatranje sa sudjelovanjem i udario kamen temeljac modernom antropolokom istraivanju, tovie, identitetu zapadne antropologije. U cijeloj prii sigurno nije sluajnost i naslov posuen iz grke mitologije, Argonauti zapadnoga Pacifika, koji nam je zanimljiv na nekoliko razina. S jedne strane, rije je o jednom od najuobiajenih tropa u knjievnosti putovanja, mitu o zlatnom runu (kako ga je ispriao, na primjer, Apolonije Roanin u svojoj Argonautici) (Borm 2000:85). S druge strane, on otkriva poneto o tekstualnim strategijama Malinowskoga i onome to e Clifford nazvati etnografskom alegorijom (Clifford 1986) te uvjerenju Malinowskoga kako etnografija treba svoje rezultate predstaviti na toan, ali ne i suh nain (Malinowski 1979 [1922]:xii). Borm naslov i podnaslov (Pria o domorodakim poduhvatima i avanturi u arhipelagu melanezijske Nove Gvineje) identificira kao trop zadovoljstva

    tako teren sve vie poinje propitivati kao konstrukcija, a sve manje kao datost (vidi npr. Amit 2000). Terenski rad (sa svojom najznaajnijom i najslavnijom komponentom promatranjem sa sudjelovanjem) propituje se u kontekstu inter/kros/transdisciplinarnosti u znanosti, a njegovo fetiiziranje kao pokuaj uspostavljanja granica i ouvanja identiteta discipline u kontekstu u kojem se takve granice sve vie zamagljuju (Gupta i Ferguson 1997; Amit 2000). Propituje se i primjerenost antropolokih metoda u kontekstu mobilnoga, globalnoga, postkolonijalnoga svijeta (npr. Gupta i Ferguson 1997; Clifford 1997), metoda koje su, u vremenu svog ustolienja, bile namijenjene prouavanju toboe malih drutava (Gupta i Ferguson 1997:3). 5 Neke druge socio-kulturno-antropoloke i etnoloke tradicije, meutim, nisu se (ni u svom formativnom razdoblju, a ni kasnije) konstituirale oko terenskog istraivanja dalekoga. Primjerice, hrvatska se etnologija od svojih utemeljiteljskih impulsa (i kasnije) konstituirala kao znanost o vlastitome i relativno bliskome, barem u smislu da se bavila vlastitom nacionalnom kulturom.

  • Stud. ethnol. Croat., vol. 24, str. 31-44, Zagreb, 2012.Ivona Grgurinovi: Antropologija i putovanje: praksa i tekst

    34

    i poduke (Borm 2000:85), prema Charlesu Battenu Jr. koji ga pronalazi u osamnaeststoljetnoj knjievnosti putovanja. Nadalje, ta dramatizacija iskustva ima veze s talentom Malinowskoga za samopromociju. Naime, upravo su ambicija Malinowskoga i njegov poduzetniki talent, a ne intrinzine intelektualne kvalitete njegovog programa, bili ono to mu je omoguilo da osigura sredstva Rockfellerove zaklade (...) to mu je nakon toga omoguilo i institucionalizaciju metode (Gupta i Ferguson 1997:7).

    No, prije nego zapadnemo u pretjeranu determinaciju6 Malinowskoga, natuknimo samo neke smjernice za demistifikaciju koju nam nudi povijest antropologije. Ideja detaljnog istraivanja ogranienog podruja potekla je ustvari od prirodnih znanstvenika (natural scientists), napose tima koji je krajem 19. stoljea u Torresovom tjesnacu istraivao zooloke teme (Stocking 1992). Taj se tim, iji su najprominentniji predstavnici bili Alfred Haddon, William H. R. Rivers i Charles Seligman, a koji e kasnije postati poznati kao kola iz Cambridgea, prvi put 1888. uputio u Torresov tjesnac s namjerom ekstenzivnog prouavanja faune, strukture i naina formiranja koraljnih grebena (Stocking 1992:21) u evolucionistikoj tradiciji. Druga njihova ekspedicija u Torresov tjesnac bit e motivirana iskljuivo prikupljanjem etnografskih podataka. Kratko prije ove prekretnice u antropologiji koju je pak potrebno, po miljenju Henrike Kuklick, promatrati u irem kontekstu tendencija u prirodnim znanostima krajem 19. stoljea, kada dolazi do specijalizacije unutar prirodne povijesti, formiranja disciplinarnih granica i poveane svijesti za potrebom terenskog istraivanja u novim uvjetima sve vee disciplinarne definiranosti (Kuklick 1997:49) situacija je u antropologiji bila znatno drugaija. Veinom salonski antropolozi gradili su teorije koje su na terenu prikupljali vladini slubenici, misionari, putnici. Postojala je, dakle, podjela rada: prije fuzij[e] uloga promatraa i teoretiara (Kuklick 1997:59) akademska elita na vrhu piramide bavila se gradnjom teorija na temelju podataka koje su prikupili oni na njezinu dnu. Taj terenski rad zasnivao se na uputama za

    6 John Hutnyk pie kako je uslijed tekstualne revolucije u antropologiji, koja je dodue bila potrebna i dobrodola za raskrinkavanje objektivizma, Malinowski postao karikatura te kako je uslijed analize tekstualnog uspostavljanja autoriteta etnografa i retorikih sredstava koritenih u antropolokim tekstovima (napose Malinowskoga), itanje Malinowskoga [], zahvaljujui Cliffordu i drugima, postalo pretjerano determinirano (Hutnyk 2004:19).