SADRAJ Predgovor srpski izdanju 6 Predgovor drugom ruskom izdanju 8 Uvod 10 DIO I RANI SREDNJI VIJEK GLAVA I. Kriza robovlasnikog poretka i zameci feudalnih odnosa u Rimskom carstvu u IV i V v. 16 GLAVA II. Stari Kelti, Germani i Slaveni 24 1. Stari Kelti 24 2. Stari Germani 28 3. Stari Slaveni 38 GLAVA III. Barbarska osvajanja i revolucija robova. Obrazovanje barbarskih drava na teritoriju rimskog carstva 44 1. Ekonomski razvitak germanskih plemena u II-III stoljeu 44 2. Crnomorska obala u doba od II do IV stoljea nae ere. Goti i Huni 45 3. Vizigoti na Balkanu i obrazovanje njihove drave u Galiji i panjolskoj 47 4. Vandali, Alani i Svevi u panjolskoj. Alansko-vandalska kraljevina u Sjevernoj Africi 51 5. Hunski plemenski savez u Panoniji 52 6. Osnivanje Burgundski kraljevine 53 7. Kraljevina Ostrogota u Italiji 54 8. Langobardskim kraljevina u Italiji 58 GLAVA IV. Franaka drava Merovinga 61 GLAVA V. Franaka drava Karolinga 73 1. Obrazovanje franake monarhije Karolinga 73 2. Feudalna organizacija karolinke monarhije 81 3. Raspadanje karolinkog carstva 91 Glava VI. Engleska i Skandinavija u ranom Srednjem vijeku 95 1. Engleska u anglosasko doba 95 2. Skandinavija u ranom Srednjem vijeku 103 Glava VII. Njemaka, Italija i pape u vremenu od IX do XI stoljea 108 Glava VII. Zapadni Slaveni od VII do XI stoljea 115 Glava IX. Feudalno drutvo na zapadu u X i XI stoljeu 121 Glava X. Kultura Zapadne Europe u razdoblju ranog Srednjeg vijeka (od V. do X. stoljea) 131 Glava XI. Bizant od VI do XI stoljea i Juni Slaveni 144 Glava XII. Arabljani (od VI do XI stoljea) 165 DIO II ZAPADNA EUROPA OD XI DO XV STOLJEA Glava XIII. Ekonomski razvitak Zapadne Europe krajem XI stoljea 178 Glava XIV. Razvitak gradova feudalne Europe od XI do XV stoljea 183 Glava XV. Prvi kriarski rat 199 Glava XVI. Daljnji kriarski ratovi 208 Glava XVII. Carstvo i papinstvo od XI do XIII stoljea 215 Glava XVIII. Francuska od XI do XII stoljea 228 Glava XIX. Dravni stalei. Ustanak Marsela i akerija 237 Glava XX. Francuska u XIV i XV stoljeu 248 Glava XXI. Engleska u XI i XII stoljeu 255 Glava XXII. Velika povelja sloboda i poetak parlamenta 264 Glava XXIII. Ustanak Vata Taylora. Lankasterska i Jorka dinastija 272 Glava XXIV. Njemaka od XIII do XV stoljea. Osvajanje i kolonizacija zemalja na istoku 286 Glava XXV. Italija i papinstvo od XIII do XV stoljea 298

1

Glava XXVI. panjolska i Portugal od XI do XV stoljea 310 Glava XXVII. Skandinavske zemlje od XI do XV stoljea 317 1. Danska 317 2. vedska 321 3. norveka 324 Glava XXVIII. eka od XI do XV stoljea 327 Glava XXIX. Poljska od X do XV stoljea 338 Glava XXX. Ugarska i balkanske zemlje od XI do XV stoljea 348 1. Ugarska od XI do XV stoljea 348 2. Bizant, Bugarska i Srbija od XI do XV stoljea 352 Glava XXXI. Crkva i jeresi od XI do XIV stoljea 363 Glava XXXII. Kultura Zapadne Europe od XI do XV stoljea 373 Glava XXXIII. Rani Preporod u Italiji (XIV-XV stoljea) 387 Kronoloka tablica 396

PREDGOVOR SRPSKI IZDANJU Povijest Srednjeg vijeka, I dio, u redakciji Udaljcova-Kosminskog-Vajntajn,

2

pisana je kao udbenik za sovjetske sveuilita i pretstavlja prvi pokuaj marksistikog tumaenja povijesti Srednjeg vijeka. Poto gradivo izloeno u prvom dijelu ovog udbenika srednjovjekovne povijesti dobrim dijelom odgovara programu nastave Srednjeg vijeka na naim sveuilitima, knjiga je na prvom mjestu prevedena za potrebe naih studenata. Ipak ova Povijest Srednjeg vijeka nee u potpunosti zadovoljiti potrebe nae sveuiline nastave, poto se i na program nastave Povijesti Srednjeg vijeka znatno razlikuje od sovjetskog. Dok se povijest naroda SSSR na sovjetskim sveuilitima izuava kao poseban predmet, pa je iz ovog pregleda izostala, u naim programima povijest naroda SSSR ini dio programa ope povijesti. Zato e taj nedostatak nadoknaditi naim studentima Povijest SSSR, I tom od TihomirovaDmitrijeva, koja e takoer biti objavljena u naem prijevodu. Zatim, u nastavi ope povijesti na sovjetskim sveuilitima prouava se na prvom mjestu povijest velikih naroda i drava i pritom se naroita panja poklanja zemljama oko SSSR, s kojima su sovjetski narodi u svojoj prolosti imali eih i neposrednijih veza. U nastavi ope povijesti na naim visokim kolama, meutim, posebna se pozornost poklanja narodima i dravama s kojima su jugoslavenski narodi u svojoj prolosti imali svakodnevne gospodarske, politike i kulturne veze, pod ijim su utjecajem oni razvijali, na koje su i sami utjecali. I zato, dok, na primjer, prikaz francuske, engleske, arapske i, dijelom, njemake povijesti u ovom udbeniku potpuno odgovara potrebama nae sveuiline nastave, prikaz povijesti zemalja na Sredozemnom Moru (panjolske, Italije itd.), a zatim posebno prikaz mletake, ugarske i papske povijesti za nae je studente nedovoljan. To posebno vrijedi za vizantiska i tursku povijest koje su ovdje date sasvim kratko. Vizantiska povijest, koja se na Filozofskom fakultetu Beogradskog sveuilita predaje kao poseban predmet, prikazana je u ovom udbeniku u dvije glave (XI i XXX). Te dvije glave obuhvaaju i povijest Junih Slavena, a jedna od njih (XXX) jo i ugarsku povijest i kratak prikaz turskih osvajanja. Povijest Bizanta, Junih Slavena, Maara i Turaka tu je ne samo vrlo nepotpuno prikazana ve i sa krupnim injeniki pogrekama, tako da su esto na temelju njih izvoeni i pogreni zakljuci. Sem toga, i s gledita opeg istoriskog razvitka pogreno je promatrati i prikazivati posebnu i samostalnu povijest itavih naroda - Srba, Hrvata, Makedonaca i Bugara - u sklopu povijesti druge drave, u ovom sluaju vizantiskog carstva, pogotovo kad su pojedini od tih naroda samo u izvjesnim periodima svoje povijesti priznavali vizantiska vlast. U ovom je udbeniku povijest Junih Slovena iznijeta s vizantiskog gledita, a ne s gledita njihovog samostalnog razvitka. Prikazana na taj nain, povijest Junih Slavena se utapa i iezava u epizodnim ekskurs o povijesti Bizanta. Povijesti Slovenaca u knjizi nigdje nema. Hrvati i Hrvatska spominju se samo uzgred, na jednom mjestu potpuno netono pod vlau bugarskog cara Simeona (str. 151), a na drugom u vezi s proirenjem ugarskih osvajanja (str. 347). Slino je u XIII glavi, u svezi s razvitkom mletake trgovine, uzgred reeno kako je Venecija oko 1000 g.. Oistila Jadransko More od dalmatinskih gusara. Govorei u ovom sluaju o dogaajima jedino s gledita interesa mletake trgovine, zauzet je nepravilan stav prema borbi Hrvata protiv mletakog porobljavanja. Povijest Makedonaca, koji su pod Samuelom imali svoje carstvo, pogreno je prikazana kao dio bugarske povijesti, a Samuilovo Makedonsko carstvo kao nastavak Prvog bugarskog carstva. Bosanska drava, pa ak iu doba najveeg uspona i snage pod Tvrtkom I, u ovoj se knjizi nikako ne spominje. Pored bugarske povijesti, koja je ovdje takoer prikazana s dosta pogreaka, najvie je mjesta dato srpske povijesti, ali na taj nain da su ne samo pojedine

3

injenice i pojedinani zakljuci mahom pogreni ve je i itav razvitak srpske naroda - netoan. Iako se zna za srpski dravu jo u IX stoljeu, iako se zna za samostalni razvitak primorskih oblasti, od kojih je Duklja u XI stoljeu bila i kraljevina, ovdje se tvrdi da se srpski drava stvara tek za vrijeme Nemanje, u drugoj polovici XII stoljea, za koje se doba kae da pretstavlja etapu prijelaza od rodovskog drutva na klasno (str. 355). I itav daljnji drutveni i dravni razvitak prikazan je u skladu sa ovim netonim polaznim tvrenje. U takvom prikazu gubi se i znaaj Duanovog zakonika. Iako on kao pravni spomenik razvijene feudalne drave premauje sve slovenske pravne spomenike toga doba, a po mnogo emu stoji iznad linije pravnih spomenika drugih zemalja Srednje Europe, on bi, prema ovom prikazu, znaio samo pravnu likvidaciju ostataka ustanova iz rodovskog drutva, koji su zbog zaostalog i sporog dravnog i drutvenog razvitka dugo sauvani kod Srba. I po samom izlaganju i po literaturi navedenoj na kraju glava vidi se da se u ruskoj historiografiji slabo poznaje povijest Junih Slavena i da se na tom podruju nije nita radilo, to joj se kao velikoj historiografiji moe pripisati kao krupan nedostatak. U njoj se, meutim, pokazuju tendencije da se daju mjerodavni sudovi po svim pitanjima povijesti slavenskih naroda. Iako ove dvije glave nemaju praktinog znaenja za nae studente, iz naeg prijevoda nisu izostavljene da se ne remeti cjelina knjige, ve su na kraju naeg izdanja donijete savjeti i ispravke u vezi s glavnim pogrekama u tekstu. Na kraju svake glave data je literatura na temelju koje je udbenik izraen. Tu su navedena samo ona djela koja su napisana na ruskom jeziku ili prevedena na ruski. Ta je literatura donesena iu naem prijevodu s tim to su pojedina djela koja su prevedena na srpskom ili hrvatski jezik citirana prema naim izdanjima.

UVOD Opi karakter Srednjeg vijeka. Poetak Srednjeg vijeka obiljeen je dogaajem od

4

krupnog istoriskog znaaja: padom svjetskog robovlasnikog Rimskog Carstva pod udarcima revolucije robova i barbarskih najezdi. Kraj te epohe obiljeen je jednim drugim, podjednako vanim dogaajem - slomom feudalnog reima pod udarcima seljakih buna, u vatri buroaskih revolucija XVII-XVIII stoljea. Razmak izmeu ta dva dogaaja od svjetsko-istoriske vanosti obuhvaa irok period od trinaest stoljea, koji mi oznaujemo imenom Srednji vijek. Tih trinaest stoljea povijesti ovjeanstva ispunjeno bogatim, ivim sadrajem, mnogostrukom klasnom, politikom i ideolokom borbom, koja je pokretala naprijed razvitak materijalne i duhovne kulture, pojavom i razvitkom novih oblika gospodarskog i drutvenog ivota. Ta stoljea vidjela su barbarske horde Alariha i Atile, koje su udarale po Gospodaru svijeta - antikom Rimu; kaotine migracije plemena i raznih naroda; zametanje novih drava, koje su izmijenile politiki lik Europe, a dijelom ak i Azije i Afrike; porast moi kranske, osobito katolike crkve i stoljetnu borbu izmeu papa i careva, borbu punu dramatinih epizoda, kriarske pohode - taj, po Robertsonov izrazu, velebni spomenik ljudskog bezumlja - koji su prvi put doveli Istok i Zapad u prisan dodir; mnogobrojne ratove feudalnih drava, koji su uglavnom postavili politike granice dananjih naroda; heretike pokrete i burne ustanke kmetova protiv feudalnog i crkvenog jarma, krvave orgije feudalaca koji su uguivali te ustanke i divljaki fanatizam popova, koji su u plamenu lomaa i muilitima inkvizicije uguivali i najmanju manifestaciju slobodne ljudske misli. Ista ta mrana stoljea materijalne i duhovne vladavine feudalaca vidjela su razvitak gradova, toga, po Marksovom slikovitom izrazu, najljepeg cvijeta Srednjeg stoljea; 2 zametanje po tim gradovima nove, buroaske kulture, novih klasa i novih oblika klasne borbe; velika geografska otkria, koja su izvanredno proirila intelektualni vidik Europljana, i svirepe podvige konkvistadora u Novom Svijetu; politike i vjerske borbe reformacije, koja je potkopala svjetsku mo katolike crkve: prve korake kapitalizma. oznaene propadanjem i pauperizacija radnih masa u slavu prvobitne akumulacije kapitala; buroasku revoluciju u Njemakoj i Nizozemskoj. Srednji vijek nije nam ostavio u nasljee samo spomenike feudalnog nasilja i monakog fanatizma, narodne neprosveenosti i teoloko-skolastike mudrosti. Ta, ope uzevi, mrana epoha ostavila nam je i pjesnika djela u kojima je narod ovjekovjeio svoj genij, velianstvene i ogromne gotske katedrale, udesne, neponovljivo lijepe umjetnike i pjesnike tvorevine Renesansa, prve uspjehe znanstvene i politike misli koja se tek poela buditi i koja je dala dug niz velikih ljudi i velikih muenika, kojima se ponosi uspomena naprednog ovjeanstva: rodonaelnici utopiskog socijalizma Tomas Mor i Kampanela; smjeli mislioci ordano Bruno, Galileo i Kopernik; voi i ideolozi revolucionarnih masa, prvi vjesnici tada jo nejasne komunistike ideje - Dolino, John Bull, Tomas Mincer - svi ti i mnogi drugi ljudi, koji su svojim ivotom, radom, a esto i muenikom smru pripremali i ubrzavali progres ovjeanstva i njegovo budue osloboenje od svakog mraka, ugnjetavanja, nasilja i patnji, svi oni pripadaju Srednjem vijeku. Prema tome, Srednji vijek dao je svoj - i ne mali - doprinos opoj riznici materijalnih i duhovnih vrijednosti, ijim su nasljednikom ve postale radne mase zemlje pobjednikog socijalizma i ijim e nasljednikom u istoriski bliskoj budunosti postati i trudbenici drugih zemalja svijeta. Prije nego to preemo na prouavanje Srednjeg vijeka, potrebno je utvrditi, prvo, ta nagoni nau znanost da trinaest stoljea povijesti ovjeanstva izdvaja u jednu

5

zasebnu istorisku epohu, drugim rijeima, u emu je sutina Srednjeg vijeka; i drugo, zato mi tu epohu nazivamo Srednjim vijekom, otkuda potjee pojam Srednji vijek. Poeemo sa drugim pitanjem. Postanak pojma Srednji vijek. Podjela svjetske povijesti na staru, srednju i novu formira se jo u XV-XVI stoljeu, u doba Renesansa. Humanisti, prvi pretstavnici u knjievnosti nove, sve razvijenije i monije klase - gradske buroazije, poinju svoje doba izdvajaju kao novo doba, da ga zbliuju s antikom iu isto mu vrijeme stavljaju nasuprot doba koje je ovome neposredno prethodilo, a kome su oni dali naziv Srednji vijek (medium aevum). Dok se suvremenost humanistima XV-XVI stoljea prikazivala kao preporod antike kulture, dotle im se Srednji vijek inio kao doba opadanja kulture, kao vrijeme grubog feudalnog barbarstva, duboko neprijateljskog prema novoj kulturi. Ta periodizacija nala je svog odraza kod filologa XVII stoljea, u njihovim pogledima na povijest latinskog jezika: po njihovom prikazivanju, poslije razdoblja iste, klasine latintine dolo je poslije pada Rimskog Carstva i barbarskih najezdi doba iskvarene, barbarske, takozvane srednje i niske latintine (media latinitas, infirm latinitas). Crkvena periodizacija. Trolanoj podeli svjetske povijesti na staru, srednju i novu prethodila je podjela povijesti na etiri svjetske monarhije koje slijede jedna za drugom: na asirsko-vavilonsku, meansko-persiska, grko-makedonsku i rimsku; ta je podjela vladala u Srednjem vijeku i oslanjala se na bibliju. Rimska monarhija zamiljana je kao posljednja; ona je imala da postoji neizmijenjena do samog kraja svijeta . Toj crkvenoj periodizaciji bila je tua ideja razvitka; bog je postupno predavao vlast nad svijetom ovome ili onom narodu, a sa postankom Rimskog Carstva zavrava se i taj proces smjenjivanja monarhija. Tada se uvruje stalan i nepokolebljiv poredak, koji e ostati sve do kraja svijeta. Periodizacija povijesti u XVIII i XIX stoljeu. Nova, trolana periodizacija, nastala u doba Renesansa, bila je dalje razvijena u XVIII stoljeu, kod povjesniara i publicista prosveenosti, koji su je isticali kao orue u borbi protiv mrskog im feudalizma. Malo pomalo ona je poela stjecati ope priznanje i stavljena je u temelj itavog buroaskog kolskog preda vanja povijesti. Za dogaaje koji ine kronoloke okvire Srednjeg vijeka obino se smatrala pobjeda kranstva u IV stoljeu, ili pad Rimskog Carstva na Zapadu, koji se obino datuje sa 476 g.. - Kao poetak epohe Srednjeg vijeka, a kao njen kraj - ili pad Carigrada 1453 g.., Ili otkrie Amerike 1492 g.., ili najzad poetak reformacije u Njemakoj --1.517 g.. Epoha koja dolazi iza toga smatrana je Novim vijekom; iz te epohe izdvajan je period poslije francuske buroaske revolucije iz 1789 g.. kao najnovija povijest. Marksistiko-lenjinistika periodizacija historije. Prihvaajui trolanu periodizaciju ope povijesti s podrazdelima stara, srednja i nova povijest, marksizam joj daje novu sadrinu. U osnovi marksistiko-lenjinistike periodizacije povijesti lei pretstava o historijskom procesu kao progresivnom smjenjivanju drutveno-ekonomskih formacija ili osnovnih tipova produkcionih odnosa: robovlasnikog poretka, koji se razvio iz poretka prvobitne zajednice, dalje feudalnog i buroaskog ili kapitalistikog poretka, i najzad socijalistikog poretka, prema kome je sva prethodna povijest samo prapovijest ovjeanstva. Svaka smjena jednog drutveno-ekonomskog sustava drugim dolazi uslijed ogorene klasne borbe, koja nalazi svoj zavretak u socijalnoj revoluciji. Revolucija likvidira zastarjele produkcioie odnose, koji su sad postali konica za razvitak proizvodnih snaga, i stvara nove, progresivnije produkcione odnose. Drug Staljin je na Prvom Svesavezne kongresu kolhoznika-udarnika sljedeim rijeima okarakterizirao prijelaz od robovlasnike formacije na feudalnu: Revolucija

6

robova likvidirala je vlasnike robova i ukinula ropstvo kao oblik eksploatacije trudbenika. Ali ona je na mjesto vlasnika robova postavila feudalce i feudalni oblik eksploatacije trudbenika .3 Epoha Srednjeg vijeka upravo i jeste doba feudalnih odnosa. U skladu s tim marksistiko-lenjinistika periodizacija uzima za granicu izmeu Srednjeg vijeka i Novog stoljea dogaaje koji obiljeavaju obaranje feudalizma u jednim zemljama Europe i poetak njegove likvidacije u drugim zemljama - buroaske revolucije XVII-XVIII stoljea. Opi pojam feudalizma. Najpotpuniju i najtoni karakteristiku feudalizma dao je V. I. Lenjin u svom dijelu Razvitak kapitalizma u Rusiji. On smatra da su za postojanje feudalizma potrebni sljedei uvjeti: Prvo, vladavina naturalne privrede. Feudalni posjed mora pretstavljati autarkine, zatvorenu cjelinu, koja se nalazi u veoma slaboj vezi sa ostalim svijetom ... Drugo, za takvu gospodarstvo potrebno je neposredni proizvoa ima sredstava za proizvodnju uope i zemlju napose, ta vie, potrebno je da on bude vezan za zemlju, jer spahija inae nema osiguranu radnu snagu ... Tree, uvjet za takav sustav gospodarstva jest osobna ovisnost seljaka od spahije. Kada spahija ne bi imao izravnu vlast nad seljakovo linou, on ne bi mogao ovjeka koji ima zemlju i vodi svoje gospodarstvo - natjera da radi za njega. Potrebna je, dakle, vanekonomske prinuda, kako kae Marx kad karakterizira takav gospodarski reim ... Oblici i stupnjevi te prinude mogu biti najrazliitiji, poevi od kmetskog stanja pa sve do staleke nepunopravnosti seljaka. Najzad, etvrto, uvjet i posljedica sustava gospodarstva o kome je rije jeste krajnje nisko i stereotipno stanje tehnike, jer je voenje gospodarstva bilo u rukama seljaka, pritisnutih nevoljom, ponienih osobnom ovisnou i duhovnom neprosveenou .4 U feudalizmu stoje jedna naspram druge dvije klase. Jedna od njih jeste klasa feudalno ovisnih ljudi, ili kmetova, seljaka, kojima se kasnije, s nicanjem gradova, pridruio sloj sitnih gradskih zanatlija. Za razliku od antikog roba, kmet je ovjek koga feudalac vie ne moe ubiti, ali ga moe prodati, kupiti. Naporedo s feudalnom svojinom postoji individualna vlasnitvo seljaka i obrtnici nad oruima za proizvodnju i nad svojim privatnim gospodarstvom, zasnovana na osobnom radu .5 Sitna seljaka privreda i nezavisni zanatski rad ... - Kae Marx - oboje dijelom ine osnovicu feudalnog naina proizvodnje .6 Naspram sitnog neposrednog proizvoaa na selu iu gradu, koji raspolae sredstvima za proizvodnju i potrebnim inventarom, stoji krupni zemljoposjednik-spahija: S druge strane, - kae Marx - naspram njega stoji zapravo samo zemlja, kao uvjet rada koji se nalazi u tuoj svojini, koji se izdvojio u odnosu na njega i koji je personifikovan u zemljinom vlasniku .7 Izmeu te dvije osnovne klase feudalnog drutva vodi se tijekom itavog Srednjeg stoljea ogorena borba. Klasna borba izmeu eksploatatora i eksploatiranih ini osnovnu crtu feudalnog poretka .8 Feudalizam pretstavlja progresivniji oblik produkcijskih odnosa u usporedbi s robovlasnikim drutvom. Nove proizvodne snage trae da radnik ima izvjesnu inicijativu u proizvodnji i volju za rad, interes za rad. Zato feudalac naputa roba, kao nezainteresiranog za rad i potpuno neinicijativnog radnika, i vie voli da ima posla s kmetom, koji ima svoje gospodarstvo, svoja orua za proizvodnju i kod kojeg postoji izvjesna zainteresovanost za rad, potrebna da bi se obradila zemlja i feudalcu plaalo u naturi od ljetine .9 Kmetovi stoje iznad robova iu tom pogledu to su ujedinjeni u seosku opinu; organizacija te opine (marke) daje im u ruke snano orue u borbi protiv pretjeranih pretenzija feudalaca. Oblik u kome se realizira feudalna eksploatacija, tj.. prisvajanje tueg vika rada ili proizvoda, jeste feudalna renta, koja se pojavljuje u tri oblika: u obliku

7

radne rente (ili kuluka), u obliku rente u proizvodima (danka u naturi) iu obliku novane rente (danka u novcu). Iako se svi ti oblici feudalne rente obino pojavljuju zajedno, ipak je u razna vremena svaka pojedina od tih renti dominantna, prevladavajua. Najprije je takav dominantan oblik radna renta, zatim naturalna, i najzad novana. Svaki drutveni poredak obiljeen je i posebnim, njemu svojstvenim oblikom vlasnitva, koji izraava vladavinu odgovarajue klase: robovlasnika, feudalacaspahija, kapitalista. Glavno obiljeje feudalne vlasnitva, kojom se ona razlikuje od antike i buroaske privatne svojine, jeste njena jerarhina struktura. Da bi klasa eksploatatora mogla realizirati vanekonomske prinudu prema klasi neposrednih proizvoaa, morala se ona ujediniti, organizirati. Jerarhina struktura zemljine vlasnitva u feudalizmu sastojala se u tome to su svi zemljini vlasnici bili meusobno ujedinjeni jerarhiskim odnosima, inei drutvenu piramidu svoje vrste. Iznad svih stajao je kralj, koji je u najrazvijenijim feudalnim pravnim sustavima smatran za vrhovnog vlasnika cjelokupnog zemljita u kraljevini i od koga su dobivali zemlju feudalci najvieg ranga, magnati kraljevine (vojvode, grofovi, baruni). Od ovih posljednjih dobivali su zemlju feudalci niih rangova vazali i podvazali, feudalni riteri. Osnovu te piramide inilo je kmetsko i feudalno ovisno seljatvo. U vezi s tim posjedovanje zemlje dobilo je uslovan karakter. Sama feudalna vlasnitvo (dominium) dijelila se u vezi s tim na dominium directum i dominium utile, ili drugim rijeima - na vrhovnu vlasnitvo (proprietas) i posjedovanje (possessio), od koga se razlikovalo jo i neposredno koritenje zemlje, date na obradu (usus fructus). U Njemakoj ideologiji Marx i Engels pisali su o feudalizmu: Jerarhina struktura zemljine svojine i za njega (feudalizam - Red.) vezani sustav oruanih pratnji davali su plemstvu vlast nad kmetovima .10 Karakteristian momenat za feudalizam pretstavlja i veza izmeu zemljine svojine i politike vlasti nad stanovnitvom koje se nalazi na toj zemlji. Svaki krupni feudalni posjed bio je u isto vrijeme i najnia politika stanica feudalnog drutva, s seniorom na elu, bio je specifina dravica svoje vrste. Feudalna drava uzeta kao cjelina upravo se i sastojala iz jerarhiske skupine takvih posjeda-dravica. Stadiji razvitka feudalnog drutva. Feudalno drutvo u Zapadnoj Europi prolazilo je u svom razvitku kroz tri osnovna stadija. I. Doba ranog Srednjeg vijeka (od V do polovice XI stoljea) obiljeeno je niskim razinom razvitka proizvodnih snaga i otsustvom podjele rada izmeu grada i sela. Zanatstvo se jo ne odvaja od poljoprivrede i ne izdvaja iz posjeda i sela. Gotovo neogranieno vlada naturalna proizvodnja; svako gospodarstvo proizvodi za zadovoljavanje svojih vlastitih potreba i potreba feudalca-spahije; postoji samo razmjena vikova proizvoda. Takav nivo drutvenog razvitka nastao je poslije pada Rimskog Carstva, kao posljedica revolucije robova i barbarskih osvajanja. Tijekom tog razdoblja postupno se formiraju po svim zemljama Zapadne Europe feudalni odnosi, u jednima jo od IX stoljea (Franaka drava), u drugim neto docnije (npr. u Njemakoj ili u Engleskoj). II. Doba procvata feudalizma (od polovice XI do XV stoljea) obiljeeno je povienjem razine razvitka proizvodnih snaga i podjelom rada izmeu grada i sela. Zanatstvo se odvaja od poljoprivrede i koncentrira po gradovima, koji niu kao posebni zanatski i trgovaki centri. Razvija se trgovina i obrazuje sloj sitnih robnih proizvoaa u gradu i na selu. Klasne proturjenosti se zaotravaju i akcije radnih masa protiv feudalaca dobivaju opasniji karakter po ove posljednje. Poinju

8

se formiraju osnovne nacije u Zapadnoj Europi. Dravni poredak dobiva oblik staleke monarhije, sa zamecima pretstavnitvo dravnih stalea u obliku parlamenta (Engleska), dravnih stalea (Francuska), Kortesa (panjolska) itd.. III. Doba prvobitne akumulacije kapitala i raspadanja feudalizma (XVI-XVII vijek) obiljeeno je zametanje i razvitkom kapitalistike manufakture u krilu feudalnog drutva; sve veim obezemljivanjem seljaka i propadanjem sitnih zanatlija, tj.. odvajanjem neposrednog proizvoaa od sredstava za proizvodnju i njegovim pretvaranjem u goli i nezatieni proletarijat (Marx); pljakanjem kolonija, koje je poelo odmah poslije velikih geografskih otkria, i pojaanom eksploatacijom domorodakog stanovnitva po novootkrivenim zemljama; brzim porastom trgovine, koja dobiva svjetski karakter, i bankarskih kreditnih operacija; pojaanom koncentracijom trgovako-zelenakog kapitala, koji prodire iu industriju. Dalje se razvija formiranje zapadnoeuropskih nacija, koje sada nalaze v politiki izraz za svoje jedinstvo - u obliku feudalno-apsolutistike nacionalne monarhije. Dalje zaotravanje klasne borbe izmeu vladajue klase feudalaca i antifeudalnih elemenata grada i sela dovodi u nizu europskih zemalja do eksplozije buroaskih revolucija, u kojima glavnu pokretaku snagu pretstavlja kmetsko i feudalno ovisno seljatvo, a pored njega i gradske plebejske mase; te revolucije dovode do likvidacije feudalizma i feudalno-apsolutistike drave. Geneza feudalizma. Razvitak feudalnih odnosa u Zapadnoj Europi doao je poslije pada robovlasnikog drutva, kao rezultat revolucije robova i barbarskih osvajanja, koji su pripremili uvjete za taj razvitak. Kod prouavanja geneze feudalizma potrebno je ispitati, s jedne strane, krizu robovlasnikog drutva, koja je dovela do propasti tog drutva, kao i zametke feudalnih odnosa koji su sazrijevali u samom tom drutvu; s druge strane, potrebno je prouiti onaj drutveni razvitak kroz koji su u to vrijeme prolazila razna plemena takozvanih barbara - Kelta, Germana i Slavena, - koji su zajedno s raznim romanskim i grkim narodnostima uli u sastav europskih nacija, obrazovanih krajem Srednjeg vijeka, i uvjetovali poetkom Srednjeg vijeka feudalni razvitak Europe.

DIO PRVI - RANI SREDNJI VIJEK I. KRIZA robovlasnikog PORETKA i zameci feudalnih odnosa

9

Uloga krupnog zemljoposeda. Drutveni poredak Rimskog Carstva u III-V stoljeu obiljeen je vodeom ulogom krupnog zemljoposeda, koji je ponikao jo u razdoblju Republike. Krupni zemljoposjednici vodili su isprva isto robovlasniku gospodarstvo na svojim zemljitima, koristei u glavnim i najunosnijim gospodarskim granama velike mase robova; samo u najmanje unosnim granama proizvodnje naseljavani su na zemlju slobodni sitni zakupci - stupcu. Ali u razdoblju Carstva, osobito u III-IV stoljeu, krupni zemljini posjed mijenja svoj karakter. Robovski rad postaje sve manje unosan, ne dajui mogunosti za prijelaz na produktivnije oblike rada; zajedno s prestankom osvajanja smanjuje se i priljev novih robova iz redova ratnih zarobljenika; nastaje oskudica u radnoj snazi. Uslijed toga antiko drutvo dospijeva u orsokak, iz koga je moglo izie samo putem revolucije. Kolonat. U isto vrijeme poinju se ire drugi oblici eksploatacije neslobodnog rada. S jedne strane, robovi se vezuju za zemlju, pretvaraju u servi Casati koji vlasniku zemlje plaaju rentu u naravi ili u novcu i kuluku. Oni su vezani za zemlju, glebae adscripti. S druge strane, oni slobodni zakupci zemlje koji su postojali jo u doba Republike brojno sve vie rastu, uslijed toga to sitni slobodni zemljoposjednici u ovo doba sve vie propadaju i to ih potiskuje krupni zemljini posjed. Ali se poloaj tih zakupaca sad jako mijenja. Uslijed ope krize poljoprivrede seljaci-zakupci nisu u stanju plaati zakupninu, postaju neispravne platie i malo pomalo dospijevaju u ropstvo. U isto vrijeme mijenjaju se i oblici zakupa: veliku rasprostranjenost stjee napoliarstvo, tj.. zakup na jedan dio ljetine. Formira se sloj zakupaca-seljaka koji nose naziv napoliari - Colon partiarii. Pravni poloaj tih zakupaca pogorava se zajedno s pogoravanjem njihovog ekonomskog poloaja. Novi pravni poloaj kolona odreen je nizom carskih ukaza, od kojih osobito veliki znaaj ima ukaz Konstantina I iz 332 g.. Taj ukaz propisuje da se odbjegli stupcu hvataju i vraaju na svoja prijanja mjesta, ak i to da se bacaju u okove; dakle, taj dekret propisuje vezivanje kolona za zemlju. U takve ovisne, za zemlju vezane stupca pretvaraju se kasnije svi zakupci koji bi se na jednoj istoj parceli zemljita nalazili trideset godina bez prekida. Dakle, kolon se pretvara u roba zemlje servus terrae. U to doba raste i takozvani venonasledni zakup (emfiteusis). Venonasledni zakupci - emfiteuti uzimaju pod zakup neobraenu zemlju, ledinu, pod olakanim uvjetima, i predaju svoj zakup sa oca na sina. Uslijed toga to carstvo u to vrijeme osjea oskudicu u radnoj snazi, upotrebljavaju se za obradu zemlje u irokim razmjerima i varvari, koji se naseljavaju na zemlju sa pravima stupaca (iure colonatus). Porast privatne vlasti. U posljednjim stoljeima Rimskog Carstva zapaa se i porast osobne ovisnosti, koja je toliko karakteristina za naredno doba, feudalizam. Propali seljaci sve ee predaju svoju zemlju krupnim magnatima, a zatim je dobivaju natrag da je uvjetno posjeduju na temelju takozvanog prekarija, tj.. na temelju prava uivanja tue imovine dotle dok je vlasnik ne zatrai natrag. Ujedno takvi seljaci stupaju pod pokroviteljstvo magnata, pod njegov patronat (patrocinium). Taj proces prijelaza u osobno podanstva nije se vrio samo individualno: ponekad su itava sela stupala kolektivno u ovisnost od krupnog magnata, mahom svoga najblieg susjeda. To je ono to je u to vrijeme nazivano patrocinio vicorum, tj.. pokroviteljstvo nad itavim selima. 16 U isto vrijeme vri se proces razvitka organa privatne vlasti krupnih zemljoposjednika. Krupni zemljoposjednik zavodi na svojoj teritoriji vojne odrede bukelarije ili isaurijance (ovaj posljednji naziv dolazi od imena jednog maloaziskog plemena - Isaurijanaca, iji su pripadnici osobito esto uzimani u vojno-policisku slubu po krupnim posjedima). Obrazuju se oruani odredi i iz redova robova krupnog

10

zemljoposjednika. Najzad, privatni zemljoposjednici stvaraju sebi i vlastite tamnice, kuda alju svoje stupce kada bi togod skrivili. Raste broj privatnih sudova, u kojima se sudi stanovnitvu teritorija krupnog zemljoposjednika senatora. Drava sankcionira taj porast privatne vlasti, prenosei na zemljoposjednike-senatore odgovornost za zemljoradnike-stupca koji sjede na njihovoj zemlji glede plaanja poreza i davanja novaka. Vladajui stale u dravi, privilegirani senatorski stale (ordo senatorius), iju bazu predstavlja krupni zemljini posjed, ima sada politiku vlast nad stanovnitvom koje sjedi na njegovoj zemlji. Time se stvara veza izmeu krupnog zemljoposjednika i politike vlasti, veza koja je karakteristina za feudalizam, i poinje pretvaranje krupnog posjeda u neku vrstu posjeda-dravice. Vezivanje kurijala za dunost. Isti takav proces dogaa se iu gradu. Karakteristian momenat za antiki svijet bilo je preovlaivanje grada. Grad je bio vladajui centar za okolnu teritoriju, dok je za naredno doba, feudalizam, karakteristina obratna slika - vladavina sela nad gradom. U Rimskom Carstvu vri se proces postupnog zadobijanja dominantnog poloaja sela, tonije reeno seoskog posjeda, prema gradu. Ranije je svaki grad sa okolinom (municipij) pretstavljao samoupravnu jedinicu. Vlast u gradu pripadala je narodnoj skuptini i mesnom municipalnim senatu. U prvo vrijeme vanu ulogu igrala je narodna skuptina. Na njoj su se vrili izbori magistrata (gradskih vlasti); glasovalo se, kao iu Rimu, po triba ili po kurijama; postojalo je tajno glasovanje. Najvia administrativna i sudska vlast nalazila se u rukama dvaju dunosnika, duumvira - duoviri iure dicundo. Postojala je i dunost edili, koji su imali policisku vlast, starali se o opskrbi grada itom i o prireivanju raznih pretstava; najzad, postojala je dunost gradskih kvestora, koji su upravljali gradskim financijama. Sve su te dunosti bile besplatne. Naprotiv, funkcioneri su sami morali snositi velike rashode u korist grada, morali su dati zamane novane uloge, da s vremena na vrijeme dijele stanovnitvu bogate darove, da prireuju igre i podiu graevine na teritoriji grada. Oni su morali posjedovati visok cenz. Senat ili kurija sastojala se u svakom gradu od svih onih osoba koje su prije toga zauzimala municipalne magistrature, i brojala je obino 100 ljudi. Jo u II stoljeu zapaaju se pokuaji senatorskog stalea, vladajueg u dravi, da ogranii lokalnu samoupravu. Pod carem Traianom uvodi se dunost municipalnih kuratora (curator rei publicae) za vrenje stalnog nadzora nad gospodarstvom municipija, au drugoj polovici IV stoljea zavodi se u nizu provincija dunost defenzora, koga postavljaju car ili prefekt. Defenzori su prvotno imali za zadatak da tite grad od iznuivanja carskih inovnika, ali su kasnije prigrabili svu vlast u gradskoj opini. Pred kraj Rimskog Carstva iu prvo vrijeme barbarskih osvajanja u ulozi defenzora vrlo esto pojavljuju kranski biskupi. Osim ograniavanja samouprave vri se i proces vezivanja gradskih klasa stanovnitva. Od kurijala, bivih gradskih magistrata, obrazuje se vladajui stale inovnike aristokracije. Na tu vladajuu grupu u gradu prenosi se sada odgovornost za ubiranje poreza, to je zavedeno jo pod carem Dioklecijanom. Odgovornost za ubiranje poreza u situaciji ope ekonomske krize prijetila je kurijalima materijalnom propau. U to vrijeme zapaa se tenja kurijala da iziu iz kurije, zapaa se proces njenog ostajanja bez ljudi, jer u gradu gotovo i nema kurijala. U odgovor na to niz carskih ukaza zabranjuje kurijalima prijelaz u druge stalee senatorski, sveeniki itd.. Ukaz cara Arkadija iz 396 g.. zabranjuje im ak da naputaju grad i da se nastanjuju na imanjima koja im pripadaju. Time se vri neka vrsta vezivanja kurijala za dunost. Dok se seljak vezuje za zemlju, dotle se sad

11

srednji zemljoposjednik (possessor) vezuje za kuriju. Svaki zemljoposjednik koji ima najmanje 25 jugera zemlje (oko 6 hektara) morao je prinudno stupiti u stale kurijala. Da bi sauvala imunost kurijala, drava im je zabranjivala da prodaju svoje imanje bez suglasnosti namjesnika. S druge strane, osobama koje ne spadaju u sastav kurije zabranjivano je stjecati zemlju koja je pripadala kurijalima. U sluaju da umrli kurijali nemaju zakonitih nasljednika, tri etvrtine njihovog imanja dobivala kurija. Sve ove umjetne mjere imale su za cilj da odre srednji zemljini posjed, koji je prolazio kroz krizu. Ali su se samim tim kurijali pretvarali, kako se tada govorilo, u robove republike. Sve ove mjere raaju tenju kod kurijala da na sve mogue naine izbjegavaju vrenje svojih dunosti i ak da izravno bjee sa njih. 388 g.., na primjer, kurijali etiri grada u Maloj Aziji pobjegli su u jedan mah, obrazovavi razbojnike bande, koje su pljakale po zemlji. Kriza trgovine, vezivanje zanatlija za kolegije. Duboka kriza koja je zahvatila poljoprivredu proirila se i na trgovinu i gradsku proizvodnju. Trgovaka hegemonija Italije opadala je paralelno s razvitkom poljoprivredne i zanatske proizvodnje po samim provincijama. Ali se iu provincijama zapaaju ope osiromaenje i iscrpenost, zastoj u gospodarskom razvitku, opadanje trgovine - uslijed ope krize robovlasnikog naina proizvodnje, poreznog tereta, pljaki namjesnika i ubiraa poreza. Obrtnici i trgovci inili su u gradu najnii stale - plebs urbana. Oni su se vrlo esto organizirali u kolegije s izbornim dunosnicima, prireivali svoje skupove i imali svoju zasebnu korporativnu kasu. Drava je s njima sklapala ugovore, primjerice za opskrbu glavnog grada namirnicama i svim moguim izraevine. U Rimu su postojali kolegiji pekara, mesara, vlasnika brodovlja itd.. U prva dva stoljea carstva te su korporacije ponekad zabranjivane, ako su izgledale opasne po dravu. Poznat je, primjerice, edikt jednog lokalnog upravitelja u Maloj Aziji protiv saveza pekara u gradu magnezija. Edikt je organizaciju pekara zabranjivao zato to su prireivali trajkove. Uope je drava veoma podozrivo gledala na korporacije. Ali od kraja II i poetka III stoljea drava tei kolegije iskoristi za svoje svrhe. Sudjelovanje u kolegiju postaje obvezno, a zatim i nasljedno. Sve se to zapaa ponajprije u onim granama koje su bile potrebne za zadovoljavanje potreba vojske te opskrbu glavnog grada. S druge strane, drava poinje sama organizira poduzea, koja su ponekad bila prilino krupnih razmjera. To su carske radionice, s posebnim carskim inovnicima - prokuratora na elu. U tim radionicama rade, s jedne strane, robovi, robovske familije; s druge strane, za te se radionice vezuju nasljedne zanatske kolegije. lanovi tih kolegija morali su nasljedno raditi u dravnim radionicama. Prokuratori su obrtnicima izdavali sirovine iz dravnih magazina, i oni su bili duni da pod prijetnjom kazne predaju proizvode svoga rada bez naknade, u vidu naturalne dadbine. Takva poduzea stvarana su u oblasti vunarskog i platnarskog zanata, u oblasti izrade oruja i kovanja novca, kolarskog, juvelirskog i bojadiskog zanata, kao i kod eksploatacije rudnika, gdje je postojala prinudna organizacija rada. Malo pomalo, u vezi s opim opadanjem trgovine, itava privreda Carstva dobiva naturalan oblik, koji je toliko karakteristian za kasniji feudalni poredak, nastao nakon barbarskih osvajanja i ustanaka robova na teritoriju Rimskog Carstva. Ustanci robova i kolona. U isto vrijeme, uslijed vezivanja seljaka za zemlju, sve veeg poreznog tereta i nasilja inovnika, u Galiji i na sjeveru Italije zapaaju se ustanci robova i seljaka (bagauda). Otpoevi ezdesetih godina III stoljea, oni uzimaju osobito irok zamah osamdesetih godina tog stoljea. Voi bagauda u Galiji Elijan i Amand uzimaju carsku titulu, osvajaju itave teritorije, tako da je njihov ustanak

12

uguen tekom mukom i uz veliko naprezanje snaga Carstva 0,285 g. Takvi su se ustanci deavali iu drugim dijelovima Carstva, iu kasnije vrijeme, u doba seobe naroda. Sredinom V stoljea izbijali su u reciju, Panoniji i Noriku ustanci takozvanih skamara. U Sjevernoj Africi izbio je pokret agonistika, ili cirkumceliona, koji je trajao od IV do V stoljea. To je takoer bio pokret robova, stupaca i svih ugnjetenih elemenata, koji su se digli protiv svojih gospodara. Svi ti ustanci, koji su izbijali s vremena na vrijeme, razjedali su unutarnju strukturu Carstva i ili docnije na ruku osvajanju rimskih teritorija od strane barbara. Tako se unutranja revolucija robova pojavila kao saveznik barbarskog osvajanja. Oporba osvojenih naroda. Rim je nasilno okupio pod svojom dravnom vlau itav niz pokorenih naroda. Interesantan je jedan izvor, takozvana Sibilinska proroanstva, koji karakterizira onaj odnos prema gospodareem Rimu koji su gajili ti pokoreni narodi. Sibilinska Proroanstvo su zbornik polemikih i apokaliptikih stihova raznih pisaca, napisanih u razna vremena prije nae ere iu prva tri stoljea nae ere. U tom zborniku dolazi do izraza u prvom redu stav koji su prema Rimu imali jelinistiki idovski slojevi u gradu Aleksandriji, u Egiptu. Teko, teko tebi, furija, drubenice otrovnih guja! - Veli Sibila Rimu. Gadni grade, koji si nekad bio pun blagdanskih zvukova, zanemi! U tvojim hramovima nee vie mlade djevice odravati svijetu vatru. Na tvojim rtvenicima nee vie biti rtvi ... Pognue glavu, ti nadmeni Rime! Vatra e te progutati, tvojih e bogatstava nestati, vuci i lisice e ivjeti na tvojim ruevinama; opustee, i bie tako kao da te nikad nije ni bilo! ... Ovaj fragmenat je veoma karakteristian. On pokazuje koliko je iroko bila rasprostranjena meu pokorenim narodima elja da Rim propadne. Ta nam osjeaji objanjavaju zato su docnije barbarska osvajanja izvrila relativno lako i zato su na stranu varvara prelazile nie klase stanovnitva samog Rimskog Carstva. Reforme Dioklecijana i Konstantina. Paralelno s promjenama u socijalnoj strukturi poznog Rimskog Carstva dogaale su se i krupne promjene u dravnom ureenju, promjene koje su nale izraza u reformama Dioklecijana i Konstantina. Tijekom III stoljea dravna je vlast postala veoma nestabilna. Od 235 do 284 g.. smijenilo se 26 careva, od kojih je samo jedan umro prirodnom smru. Reforme Dioklecijana (285-305 g.) I Konstantina (324-337 g.) Imale su za cilj da uvrste drutveni i dravni poredak u interesu krupnog senatorskog zemljoposeda i da ojaaju sredinju dravnu vlast radi obrane tog posjeda od revolucionarnih masa koje su se dizale. Administrativne reforme. Prvi zadatak bio je da se oslabe namjesnici provincija. Iskustvo je pokazalo da jaki namjesnici sanjaju o samostalnosti, ak o uzurpiranju carske vlasti. Da bi se carevi osigurali od takvih mogunosti, trebalo je, prvo, ojaati sredinju vlast i, drugo, oslabiti namjesnike, a za to je bilo potrebno rascepkati provincije. U tu svrhu izvrena je podjela Carstva na etiri dijela, s dva kolovoza i dva cezara na elu, koji su dalje imali svoje pomonike-prefekte. Po Dioklecijanovoj zamisli, svaki od dva kolovoza birao je sebi cezara kao pomonika, s tim da taj cezar poslije kolovoza smrti neposredno stupi na dunost kolovoza. Time je Dioklecijan namjeravao izbjegne neugodnosti pri izboru careva, kao to je to bio sluaj za vrijeme graanskih ratova III stoljea, i osigurati veu stabilnost dravnoj vlasti. Ta etiri dijela Carstva zvala su se: 1) Istok, koji je obuhvaao Aziju, Egipat i Trakiju; 2) Ilirik, u koji su ulazile Makedonija i Grka; 3) Italija, u koju je ulazila Italija u pravom smislu te rijei, sjeverozapadni dio Balkanskog Poluostrva i Afrika, i najzad 4) Galija, koja je obuhvaala Galiju u uem smislu, panjolsku, Britaniju i Mavretaniju,

13

tj.. krajnji zapad Afrike. Tako je bilo pod carem Dioklecijanom. Pod Konstantinom vlast je ponovno prela u ruke jednog cara, pri emu su etiri djela na koja je Kraljevstvo bilo podijeljeno dobila naziv prefekture. Prefekture su se dijelile na 12 (kasnije 14) dijeceza, sa vikara na elu. Karakteristino je da vikari nisu bili potinjeni prefektima ve mimo njih neposredno kralju. To je zavedeno s ciljem da se stvori izvjesna konkurencija. U sluaju da koji prefekt naumi da digne ustanak ili sklopi zavjeru protiv cara, svaki vikar, koji je sada imao pravo da opi neposredno s carem, mogao je pravodobno ukae na opasnost. Prema tome, zavedena je uzajamna pijunaa u interesu sredinje dravne vlasti. Dijeceze su se sastojale od provincija; u svakoj provinciji postojali su municipija, pojedini gradovi sa upanijama, koji su nosili naziv pagi. Pagus je termin koji se u Srednjem vijeku esto susree kao oznaka za administrativni okrug. Dakle, smanjenje razmjera provincija i slabljenje uloge njihovih namjesnika bio je prvi zadatak reformi Dioklecijana i Konstantina. Istoj svrsi imalo je sluiti i odvajanje vojne vlasti od civilne, to je provedeno uglavnom na granicama Carstva. Tamo su postavljene posebne vojne vlasti, takozvani duces. Pod Konstantinom u pojedinim provincijama i prefekturama takoer su ustanovljene dunosti vojnih starjeina (magistri militum). Organizacija sredinje vlasti. Najzad, ojaana je i organizacija sredinje vlasti. Pri dvoru je obrazovan jedan stalni savjet, u iju je nadlenost prelo rjeavanje svih pitanja u Carstvu. To je takozvani consistorium principis, u kome su zasjedali najvii magnati Carstva, postavljeni od cara. Zavedene su i dunosti pojedinih ministara. Kancelar svoje vrste, koji se zvao comes et quaestor sacri palatia, bavio se stvaranjem novih zakona i izdavanjem carskih zapovijedi. Ministarstvo carskih imanja, na ijem se elu nalazio comes rerum privatarum, upravljalo je carskom zemljom i svakovrsnom carevom imovinom. Ministar financija - comes sacrarum largitionum - upravljao je blagajnom Carstva. Najzad, postojalo je i neka vrsta ministarstva unutarnjih i vanjskih poslova. Njegov ef nosio je naziv magister officiorum. U njegovu nadlenost spadao je policiski nadzor u Carstvu, koji je on vrio preko itave jedne organizirane mree pijuna, sa nazivom curioso. Birokracija. Organiziran je birokratski stale inovnitva, koje je imalo da slui kao oslonac carske vlasti. Sluba u mnogobrojnim carskim uredima otsada je otvarala vrata za najvie poloaje za stupanje u stale senatora i vitezova. Izraena je specijalna tabela o rangovima, u kojoj su propisani razni inovi i titule, od sitnog do najvieg inovnitva. Na taj nain formirala se brojna birokracija, novi vladajui sloj u Carstvu, koji se bavio primanjem mita i izravnom pljakom stanovnitva i koji je sada konkurirao starom vladajuem sloju - krupnim senatorima, magnatimazemljoposjednicima; gornji sloj te birokracije malo pomalo se i sam ulivao u tu klasu vladajueg krupnog zemljoposeda i robovskog posjeda. Uzdignuta je na veu visinu i sama carska vlast. Da bi car vie imponovao svojim podanicima, zaveden je raskoan ceremonijal, car poinje se oblai u raskona odijela i stavlja na glavu dijademu. On uzima titulu dominus - gospodar, dok se stanovnitvo Carstva naziva njegovim podanicima - subiecte. Careva linost deifikuje se iu kranstvu, kao ranije u poganstvu. Pored birokracije, carska vlast dobija nov oslonac u kranskoj crkvi. Kranska crkva. Od Konstantinovog vremena kranstvo postaje najprije priznata religija na ravnoj nozi s poganstvom (kao to je to utvreno Milanskim ediktom iz 313 g..), a zatim i jedina dravna religija. Poglavar crkve bio je faktiki

14

car. Pod njegovom kontrolom vri se uprava crkvom i sazivaju crkveni sabori. Karakter kranske religije se mijenja. Od religije opozicionarskih klasa, od religije siromanih, napaenih, robova i odbaenih, kranstvo se pretvara u religiju u ijoj crkvenoj organizaciji vladaju bogatai. Umjesto ranijeg jednostranog ureenja stvara se sad episkopalni poredak, uzdie se itava jerarhija poloaja, akona i prezvitera, sa biskupima na elu. Istodobno kranska ideologija sve vie postaje ideologija koja osvjetava postojanje robovlasnikog drutva i dravne centralizacije. Ona tei za tim da osigura pokornost stanovnitva vrhovnoj vlasti. Teei zadrati revolucionisanje narodnih masa, kranska crkva usmjerava narodni pokret u korito pogroma pagana (ruenje poganskih hramova i knjinica, na Primjerice, uvene Aleksandriski knjinice, krajem IV stoljea). Od tog vremena opozicionarske i revolucionarne struje poinju uzimaju oblik hereze (arijanstvo, nestorijanstvo, donatizam i dr..). Vojska. Drugo orue podinjavanja u rukama sredinje vlasti jest vojska, kojoj je u Dioklecijanovim reformama takoer posveena velika panja. Najborbeniji dio vojske sastojao se od takozvanih comitatenses, odabranih odreda razmjetenih u unutranjosti zemlje. Njihov glavni zadatak bio je oevidno u tome da uguuju svakovrsne unutarnje pokrete, u prvom redu revolucionarne akcije robova i kolona, koje nisu prestajale. Ostali odredi razmjeteni su po pograninim podrujima, u vidu nasljednih vojnih kolonizatora (limitanei). Najzad, namesto ukinute pretorijanske garde, koja je ranije igrala aktivnu ulogu u svim unutarnjim prevratima, formirani su odredi takozvanih palatin, koji su stajali pod neposrednom komandom dvora. Poveani su rashodi na vojsku i pojaan broj legija, ali je u isto vrijeme izvreno i sitnjenje legija, da bi se one uinile to pokretljivijim i da zapovjedno osoblje ne bi imalo u svojim rukama suvie vlasti. Brojno stanje legije smanjeno je od 5 na 2 i 1 tisuu ljudi. Ujedno raste u to vrijeme i znaaj pomonih odreda, koji su obrazovani od barbara, tj.. od plemena druge narodnosti, ne-Rimljana i ne-Grka. Od IV stoljea Carstvo se od barbara brani uglavnom pomou odreda sastavljenih od tih istih barbara. Varvari su primani u vojsku pod sljedeim uvjetima. S jedne strane, oni su postajali federati, ili saveznici, s kojima je drava zakljuivala ugovor o davanju vojnih odreda. Ti vojni. odredi rasporeivani su mahom na kantonovanja na teritoriji Carstva, s tim da zemljoposjednik odvoji jednu treinu svoje kue i treinu svojih prihoda na izdravanje vojnika koji su mu upueni na kantonovanja (Edikt careva Arkadija i Honorija iz 398 g..). Drugi oblik vojne slube jesu oni koji su se predali (dedititii). Sa prvima (Federati) sklapan je ugovor o savezu, dok su drugi smatrani za pobijeene neprijatelje. Oni su dobivali parcele mahom u pograninim podrujima. Iz njihovih redaka uzimani su vojnici za pomone odrede. Porezne reforme. U vezi s prijelazom itave zemlje na odnose naturalne gospodarstva morao se dati naturalni karakter i itavom dravnom gospodarstvu. Vojska se poela izdravati od namirnica koje je stanovnitvo neposredno dostavljalo. Sastavljeni su posebni obroci za vojnike (Annona), koji su se sastojali od kruha, mesa, soli, vina, maslinova ulja i octa. Isto su tako utvreni posebni obroci i za konje. Broj obroka poveavao se zajedno sa avanzovanjem na tablici u rangovima. Vojnici su dobivali jedan obrok, dok je zapovjedno osoblje dobijalo veliku koliinu takvih jedinica obroka. I inovnitvo je prevedeno na naturalno uzdravanje. Za njega su takoer utvreni posebni obroci (annonae, capita), u koje je pored namirnica spadala

15

odreena koliina odjee, srebra, posua i ak nalonice. Uz to su inovnici plaani iu novcu. Da bi osigurao uzdravanje vojske i inovnitva, Dioklecijan je 297 g.. izvrio poreznu reformu, po kojoj je utvreno ubiranje poreza u naturalnom obliku. Izvren je popis stanovnitva po itavom Carstvu. Prije toga porez su plaale samo provincije, Italija je bila osloboena od poreznog tereta; sada je porez moralo plaati itavo stanovnitvo Carstva, s iznimkom samo stanovnitva grada Rima. Zaveden je zemljini katastar, popis sve zemlje u Carstvu, koji je vren svakih pet godina. Utvrena je posebna porezna jedinica - caput, i na svaki gradski okrug razrezivan je odreeni broj takvih poreznih jedinica. U Siriji je, na primjer, na jednu takvu poreznu jedinicu bilo razrezano 5 jugera vinograda, ili 20 jugera ziratne zemlje prve kategorije, ili 225 maslinovih drveta prve kategorije. Na stoku za vuu i na radnu snagu - robove, stupca - takoer je razrezivan osobni porez. Na taj nain se ta Zemljarina kombinirala s osobnim porezom na radnu snagu. Na teret trgovaca i zanatlija padao je poseban novani porez (lustras collatio), koji je uveo car Konstantin. Sastavljeni popisi, koji su za svakog trgovca i zanatliju utvrivali visinu poreznog zaduenja. Za stanovnitvo Carstva uvedene su i raznovrsne pristojbe u naturi, na primjer, davanje raznih priloga u naturi dravnim magazinima, gradnja i opravka mostova i puteva, gradnja carskih dvoraca. Karakteristika poznog rimskog Carstva kod Engelsa. U porijeklu porodice, privatnog vlasnitva i drave Engels daje sljedeu karakteristiku Rimskog Carstva u tom razdoblju. Golemu ljudsku masu neizmjernog podruja drala je na okupu samo jedna spona: rimska drava, a ta je s vremenom postala njezinim najgorim neprijateljem i tlaiteljem. Provincije su unitile Rim; sam je Rim postao provinciski gradom poput ostalih - privilegiran, ali vie ne vlada, vie nije sredite svjetskoga carstva, ak niti vie sjedite careva i sucareva, koji su stolovali u Konstantinopolu, Trieru, Milanu. Rimska je drava postala gorostasna, komplicirana maina iskljuivo za isisavanje svojih podanika. Porezi, dravni danak i podavanje svake vrste potiskivale su potlaene narodne mase u sve veu bijedu; iznuivanja koja su vrili guverneri, poreznici i vojnici poveala su ovaj tlak do neizdrljivosti. Dotle je dospjela rimska drava sa svojim svjetskim gospodstvom: svoje pravo na opstanak ona je temeljila na dranju reda prema unutra i na zatiti od barbara prema vani. Ali njen je red bio gori od najgorega nereda, a barbare, protiv kojih je, kako je tvrdila, titila graane, ti su graani oekivali kao svoje spasioce . Vidjeli smo ve u kakav je bezizlazan orsokak dospio rimski svijet sa svojim antikim ropstvom. Engels kae: ropstvo je bilo ekonomski nemogue, rad slobodnih bio je moralno igosan. Jedno vie nije moglo, drugo jo nije moglo biti temeljnim oblikom drutvene proizvodnje. Jedino to je ovdje moglo pomoi bila je samo potpuna revolucija.To je bila ona revolucija robova koja je likvidirala robovlasnitvo. Kako kae drug Staljin ne-Rimljani, tj.. svi barbari, ujedinili su se protiv zajednikog neprijatelja i tresnuli Rim o tle. Potrebno je da se upoznamo sa onom varvarskom periferijom koja je odigrala tako presudnu ulogu u propasti Rimskog Carstva. II. STARI KELTI, GERMANI I SLAVENI Najstarije stanovnitvo Europe. Barbarski svijet s kojim je rimska drava

16

dolazila u dodir obuhvaao je u Zapadnoj Europi mnogobrojna plemena Kelta, Germana i Slavena, kao i plemena starijeg etnikog porijekla, koja su sauvala svoje starinske jezike i drutveni nain ivota, plemena koja su se formirala jo prije pojave plemena indoeuropske jezine strukture (tj. Kelta, Germana, Slavena) u Zapadnoj Europi. Od tog starosjedilakog stanovnitva Europe, koje je govorilo jezicima preindoevropskog - jafetskog - stadija jezinog razvitka, danas su sauvani samo baskiki jezici pripirenejskog stanovnitva dananje sjeverne panjolske i june Francuske (Gaskonj). U rimsko doba stanovnitvo: najstarijih plemena zahvatalo je daleko iru oblast. Iberci, iji su potomci dananji Baski, naseljavali su znatan dio panjolske i po svoj prilici june Galije (Akvitaniju); u jugoistonoj Galiji i susjednim podrujima sjeverne Italije i zapadnih Alpa ivjela su plemena Liguraca, koja su, sudei po najstarijim vijestima, nastanjivala u rana vremena ire teritorije Zapadne Europe. Moe se pretpostaviti da su uope oblasti naseljene tim nastarijim plemenima iu rimsko doba bile daleko ire nego to nam o tome kazuju antiki knjievni izvori. STARI KELTI Podruja naseljena Keltima. Kelti, koji su u jezinom pogledu pretstavljali prelazan stadij razvitka od jafetskog sustava ka indoevropskom, ivjeli su pred kraj Republike iu doba Rimskog Carstva, po svjedoanstvu Julija Cezara, u Galiji, u sredinjim podrujima te zemlje, u slivovima rijeka Loare i Sene, dok su jug zemlje zauzimali Akvitanci, Iberskog porijekla, a sjever Belgi, ije je etniko porijeklo bilo nejasno za Grke i Rimljane, jer ih nazivaju as Keltima, a as Germanima. U panjolskoj su Kelti ivjeli u jugozapadnom dijelu, dok je centar zemlje bio naseljen plemenima mijeanog porijekla - Keltibercima. Najzad, u Irskoj i Britaniji Kelti su po svoj prilici inili osnovnu masu stanovnitva, dijelei se na mnogobrojna plemena. Kelti su isprva stanovali iu gornjem toku rijeka Rajne i Dunava (Helvet), kao iu Bohemiji (Boji) i zemljama koje se na nju nadovezuju, poduzimajui prepade i preseljenja u susjedne oblasti, na primjer, u dolinu rijeke Poa, na Balkansko Poluotok i ak u Malu Aziju. Keltska su plemena, kao to moemo pretpostavljati, pripadala dvjema osnovnim grupama: takozvanoj gaelskoj, u koju se mogu uvrstiti plemena Irske i kotske i kimbarskoj (britskoj) grupi, kojoj su pripadali Valijci iz Walesa i Kornuelsa, Briti iz Britanije, kao i Kelti iz Bretanje, koji su sauvali svoj bretonski jezik sve do danas. Jezik Kelta ostale Galije malo nam je poznat. Kelti iz Galije u prerimsko i rimsko doba. Najbolje su nam poznati Kelti iz Galije, zahvaljujui vijestima koje nam je o njima dao Julije Cezar. U doba rimskog osvajanja kod Kelta se zapaa prijelaz od barbarstva na prvobitne stadije klasnog drutva, ali jo sa jakim ostacima gentilnog ureenja. Najstariji drutveni oblik Kelta bila je rodovska opina (zajednica), koja se dugo vremena zadrala u nekim keltskim podrujima, primjerice u Irskoj, Walesu, kotskoj i dijelom u Bretanji. U Galiji je prvobitna rodovska opina sredinom I stoljea prije nae ere, u doba Julija Cezara, ve poela raspadati. U njoj se izdvaja gornji sloj rodovsko-plemenske aristokracije, koja je, po rijeima Julija Cezara, nosila naziv vitezovi (equites). Ti su vitezovi posjedovali krupnije zemljine parcele, koje su obraivali pomou robova; osim toga oni su imali i velika stada stoke. Na drugom polu rodovske opine izdvajaju se osiromaeli ljudi, koje Cezar naziva plebsom. Oni stupaju u zavisan odnos prema krupnim zemljoposjednicima i stoarima, postajui ambakti, ili klijenti. Ambakti esto dobivaju zajam u stoci, plaaju svome gospodaru danak u

17

naturi i snose razne obveze, meu kojima i vojnu obvezu, ulazei u sastav gospodareve druine. Meu ambakte spadali su i doljaci, koji su izgubili vezu sa svojim rodovskim zajednicama i koji su se nastanili na pustom zemljitu. Oni su takoer stupali u zavisan poloaj prema rodovsko-plemenskoj aristokratiji, koja je sticala sve veu vlast i uticaj u Galiji. Oko tih voa keltskog drutva poinju se grupiraju stalne druine, odane svojim voama. Stvaranje takvih lanova druina (Soldurii), odanih svome voi, nikako nije bitna osobina samo germanske starine, kako to tvrde buroasko-nacionalistiki njemaki povjesniari. U keltskom drutvu aristokracija je dijelila vlast sa sveenicima, takozvanim druidima. Oni su inili posebnu sveeniku organizaciju i sakupljali se na naroite sastanke u sredinjoj Galiji. Pored sveenikih, oni su vrili i sudske funkcije, rjeavali razne sukobe koji bi izbili meu pojedinim plemenima. Kelti su bili stalno nastanjeni zemljoradnici, iako je kod njih bilo jako razvijeno i stoarstvo. Stanovali su po selima, okruenim mnogobrojnim salaima, i imali utvrena utoita, kamo su se sklanjali prilikom napada neprijatelja. U tim sklonitima postojalo je i izvjesno stalno stanovnitvo, u vidu raznih sitnih zanatlija. Po tim utvrenim mjestima mahom su nastanjivali kovai, koji su izraivali oruje. Ta utvrena mjesta (oppida) bila su centri kulta, kao i primitivne trgovine, koja je u to vrijeme bila veoma slabo razvijena. Stari Kelti ivjeli su u pojedinim plemenima, koja su inila plemenske saveze, takozvane civitates, ija je meusobna povezanost bila jo nestabilna. Pojedini dijelovi plemena, koja su u znatnoj mjeri jo nosila rodovski karakter, uvala su izvjesnu samostalnost. Na elu saveza plemena stajala je skuptina aristokracije, koju Julije Cezar naziva senatom. Taj senat birao je iz svoje sredine funkcionere, civilne i vojne. O prvim zaecima drave kod Kelta svjedoi pojava stalnih dravnih poreza. Kakve je razmjere dostizao u tom galskom drutvu proces formiranja klasa, moe se suditi, na primjer, po tome to je voa Helveani Orgetoriks (Helvecija je sjeverna vicarska), koga spominje Cezar, imao kod sebe nekih deset tisua robova i drugih od njega ovisnih ljudi. Prema tome, gospodarstvo pojedinih pretstavnika galske aristokracije dostizalo je znatne razmjere. Ti bogatai iz redova rodovske aristokracije poinju tee ka neogranienoj vlasti u dravi. Razvija se socijalna borba, koja dijelom podsjea na onu svojstvenu starogrkim tiranijama. Zapaaju se i ire dravne zajednice raznih saveza i plemena, s pojedinim plemenima na elu. Isprva su hegemoniju meu svim keltskim plemenima imali Arverni, a docnije su izmeu sebe borili oko hegemonije u Galiji Hedu i Sekvanci. Ovi posljednji su ak najmili protiv svojih saplemenika germanskog vou druina Ariovista. Rimsko osvajanje ubrzalo je proces formiranja klasa i zavrilo pretvorbu keltskog drutva u klasino robovlasniko drutvo; na taj se proces zapravo i svodila takozvana romanizacija; ona se vrila osobito intenzivno u junijim dijelovima Galije, dok su se po umovitim predjelima na sjeveru jo dugo vremena zadrali primitivniji drutveni odnosi i stariji i galski dijalekti, koji nisu potpali pod utjecaj latinskog jezika. Galska oppida, utvrena mjesta, pretvorila su se u gradove rimskog tipa, s municipalnim samoupravom, i povezala meu sobom mreom rimskih puteva. Porasla je krupna zemljina svojina, spojena sa eksploatacijom robova. Pred kraj Rimskog Carstva u Galiji se, kao iu drugim provincijama, razvija kolonat, organiziraju se iroke vile - posjedi rimskog tipa. Galsko stanovnitvo mijea se sa pridolim rimskim, obrazujui galo-romansku narodnost, sa posebnim romanskim jezikom. Galija je u to vrijeme prolazila kroz istu krizu kroz koju i itavo Rimsko Carstvo. U njoj esto izbijaju krupni ustanci robova i ovisnog seljatva (bagaudi).

18

Ti ustanci, spreui se s germanskim osvajanjima, potresaju, a zatim, krajem V stoljea, i potpuno rue rimsku vlast u Galiji. Kelti Britanije i Irske. Vijesti kojima raspolaemo o Britanskim Otocima, Irskoj (staroj Hiberniji) i Britaniji (starom Albionu) potjeu iz vremena Aleksandra Makedonskog (IV stoljee prije nae ere). Keltska plemena koja su nastanjivala ta otoka i meu kojima su najpoznatiji bili Briti ve su znala za uporabu eljeza. U njihovoj zemlji odvajkada je obraivan kalaj, zbog ega su Feniani ta otoka u jo ranije vrijeme nazivali kalajnim otocima. Od makedonskog doba sauvane su ostave novca; njihova nalazita omoguuju nam da pratimo starinski trgovaki put koji je vodio Dunavom, Rajnom, a moda i Loara, Senom, Ronom i Sjevernim Morem, i koji je Makedoniju vezivao s dalekim Britanski Otocima. Briti su odravali trgovake veze i sa Keltima sa kontinenta. Za sva keltska plemena Britanije karakteristian je rodovski poredak u obliku patrijarhalnog roda, koji se obino naziva terminom klan. Ali su se jo u doba Julija Cezara spremili u Britaniji ostaci ranijeg, materinskog roda; sauvala se poliandrija, ili mnogomutvo, pri emu je vie brae imalo jednu zajedniku enu. Na temelju velkih, irskih i kotskih spomenika iz kasnijeg vremena Engels utvruje da kod Kelta monogamija u XI stoljeu jo nipoto nije potisnula brak parova .15 ene su imale pravo glasa na narodnim skuptinama. Kod starih Pikta u kotskoj kraljevska je vlast nasleivana po enskoj liniji. Kod Kelta je bila razvijena zemljoradnja, ali je osobito veliki znaaj steklo stoarstvo. ak su i kazne za razne vrsta prekraja odreivane brojem krava. U zemljoradnji je preovlaivao sustav ostavljanja zemlje na ugaru; pritom su veliki dio zemlje obraivale rodovske organizacije, po svoj prilici itavi klanovi; jedan dio zemlje dijeljen je periodino meu pojedinim gospodarstvima radi samostalne obrade. Jo u vrijeme Julija Cezara izdvajaju se dva stalea, slino onome to se zapaa u Galiji: stale sveenika, slinih galskim druidima, i vitezova - plemenske aristokracije, koja se za razliku od obinih Kelta borila obino na kolima kao stari heroji Homerovog doba. Osvojivi Galiju, Julije Cezar je poduzeo dva pohoda u Britaniju (55-54 g. Prije n. e.). Njega su tamo vukle legendarne vijesti kako se na Britanskim Otocima ne vadi samo kositar nego i zlato. Osim toga, rimske su postrojbe teile tamo da bi dole do to vie robova. Prvi pohod, iz 55 g.., Bio je malo uspjean, zato je drugi pohod 0,54 g., okrunjen uspjehom. Odnesena je krupna pobjeda nad voom saveza britanskih plemena Kasivelanom i uzeti su taoci, poslije ega se Julije Cezar vratio na kontinent. Od tog vremena uspostavljena je tenja veza izmeu Britanije i Galije. Galski trgovci poeli su ee posjeuju Britaniju. Galski ustanici koji bi pretrpjeli poraz u borbi s Julijem Cezarom esto su se spaavali na otoke; isto su tako svrgnute voe pojedinih britanskih plemena emigrirale u Galiju. Samo rimsko osvajanje Britanije izvreno je za vrijeme vlade cara Klaudija (43 g.. n. e.), gotovo 100 godina poslije pohod Julija Cezara u Britaniju. To osvajanje bilo je diktovano uglavnom interesima rimskih trgovaca i zelenaa: u to vrijeme mnoge plemenske voe u Britaniji bile su uhvaene u mree rimskog zelenakog kapitala. Ali je to osvajanje jo bilo nesigurno. Uskoro poslije toga, ezdesetih godina I stoljea, dolazi do krupnog ustanka britanskih plemena, pod predvodnitvo kraljice jednog od tih plemena - Boadiceje ili Boudike. Taj ustanak, izazvan ugnjetavanjem od strane rimskih trgovaca i zelenaa, bio je uguen, a odmah zatim dolazi do daljnjeg osvajanja Britanije. Osobito velike uspjehe postigli su Rimljani u Britaniji za vrijeme namesnitva Agricole, iju je biografiju napisao njegov zet, uveni rimski povjesniar Tacit. U cilju zatite od sjevernih plemena podignuta su dva zida, ustvari

19

dvije utvrene linije: takozvani Hadrijanov bedem i neto docnije Antoninov bedem. U buroaskoj literaturi voeni su veliki sporovi oko toga u kojoj je mjeri Britanija bila romanizovani. Arheoloki podaci pokazuju da su samo gornji slojevi keltskog drutva u Britaniji primali iz Rima visoku materijalnu kulturu, dok je ogromna veina donjih slojeva tog drutva i dalje ivjela u rodovskom poretku. Ipak su po pojedinim mjestima nicali rimski logori, oko kojih su se malo pomalo formirale naseobine trgovaca i zanatlija i koji su se pretvarali u gradove; irila se mrea rimskih puteva. Nazivi itavog niza dananjih engleskih gradova zavravaju na Chester (na primjer Manchester): rije Chester potjee od rimske rijei castrum (logor). Ve i samo to svjedoi da su, pored starinskih gradova keltskog porijekla, kakvi su primjerice Londinium (London) ili Eborakum (York), mnogi od dananjih engleskih gradova postali na temeljima starinskih rimskih logora. Vile, posjedi rimskog tipa, koje nam otkrivaju arheoloka iskopavanja, bile su vrlo rijetke u zemlji. One su se nalazile uglavnom na jugoistoku. Rimski doseljenici - trgovci, inovnici, osobito vojnici - pretstavljali su samo, gornji, tanki sloj britanskog drutva. Veza izmeu Britanije i Rimskog Carstva postupno slabi, osobito poevi od kraja III i tokom IV i V stoljea, pod utjecajem napada franakih i saksonskih plemena sa kontinenta. Radi obrane Britanije organizirane su pomorske snage i uvedena specijalna dunost zapovjednika za obranu saksonske obale (tj. Lamana). U isto to vrijeme padaju i novi napadi sa sjevera - iz kotske, i sa zapada - iz Irske. Povlaenje rimskih trupa s otoka za vrijeme borbe Stilihona sa Alarihom imalo je za posljedicu gotovo potpuno iezavanje onog tankog sloja rimske kulture koji se uvrstio u Britaniji. To je doba takozvanog keltskog preporoda u Britaniji; u isto vrijeme, to je doba jaanja napada Skota sa sjevera i Germana (Sachsa, Angla, Jita, Friza) sa kontinenta. Kelti su pruali herojski otpor. Iz tog doba sauvala se legenda o hrabrom kralju Arthuru i njegovim ritera okruglog stola, koji su docnije uzeti za sie poznatog srednjovjekovnog riterskog romana. Vei dio Britanije podlegao je udarcima Anglo-Sachsa; samo su zapad - Vele, kao i kotska jo dugo vremena sauvali svoju samostalnost. Keltski rodovski poredak i specifina keltska kultura naroito su trajno zadrali u Irskoj. Tu se ak uvrstila zasebna kranska crkva, koja nije priznavala nad sobom vlast Rima i koja se odlikovala osobenostima kulta. Mnogobrojne irske sage odrazile su legende Iraca o svojim starinskim herojima STARI GERMANI Podrijetlo germanskih plemena. Antiki izvori nazivaju obino Germanima niz barbarskih plemena koja su stanovala sjeverno od Dunava sve do Skandinavije i od Rajne do Visle. Ali su prvobitno june, a moda i zapadne oblasti, te teritorije bile naseljene keltskim plemenima. Osim toga, pobuuje veliku sumnju pripadnost Germanima mnogobrojnih lugiskih, ili ligiskih, plemena, koja su stanovala u slivu rijeke Odre i koja su tu ostala poslije preseljenja takozvanih istonih Germana (Gota, Vandala, Burgunda) iz oblasti istono od Elbe; mijeajui se sa Venedima, koji su se tamo preselili sa istoka, krajem takozvane velike seobe naroda, ta su plemena udarila temelj Zapadnim Slavenima (Vendi i Luiana), uglavnom poelbskim (ili polabski, od slovenskog naziva Elbe - Laba). Najstarije oblasti u kojima su stanovala germanska plemena bile su po svoj prilici slivovi rijeka Vezera i donje i srednje Elbe, poluotok Jitlandija sa susjednim otocima i jugoistoni dio Skandinavskog Poluostrva.

20

Na toj teritoriji nastanjenoj starogermansko plemenima nije tijekom itave povijesti ivjela nikakva jedinstvena pasmina. Stanovnitvo stare Germanije rezultat je mijeanja nekoliko fizikih tipova, koji su i kasnije ukrtavali s raznim drugim etnikim skupinama - Keltima, Slavenima, Fincima. Stari Germani pretstavljali su rezultat sloenog krianja raznih etnikih i rasnih tipova. Stari Germani nisu vodili porijeklo ni od kakvog jedinstvenog pragermanskog naroda, koji bi sa svoje strane vodio toboe porijeklo od nekakvog nekada jedinstvenog Ariskog pranaroda. Naprotiv, razvitak germanskih naroda (Nijemaca, AngloSaksonaca i dr..) Vrio se, kao i razvitak svih drugih naroda svijeta, ujedinjavanjem isprva odvojenih plemena u plemenske saveze, a docnije ujedinjavanjem pojedinih plemenskih formacija u narodnosti i najzad u dananje nacije (tek s razvitkom kapitalistikih odnosa). Po novom uenju o jeziku, koje je zasnovao akademik N. J. Mar, sva takozvana indoevropska plemena i narodi, pa dakle i germanska plemena, prolazila su, prije no to su se formirala, kroz preindoevropski stadij jezinog razvitka, koji je on nazvao jafetskim. Sa tog jafetskog stadija jezinog razvitka sauvali su se meu stanovnitvom Zapadne Europe sve do danas samo jezici pripirenejskog, baskikog stanovnitva, ivog ostatka najstarijeg jafetskog stanovnitva Zapadne Europe. Iste takve ostatke jezik najstarijeg jafetskog stanovnitva imamo danas na Kavkazu (Svanci, Abhaani i druga plemena) i na Pamiru (Veri). Kad promatramo strukturu jednog od germanskih jezika - njemakog, nalazimo u njemu oko 30 posto jezinog sastava koji se ne moe objasniti na temelju samog staronemakog jezika i koji je ostatak starijeg, preindoevropskog (jafetskog) stadija razvitka tog jezika, na to ukazuje i niz drugih starijih relikata u tom istom jeziku. Prema tome, otpada miljenje o posebnom ariskom karakteru indoeuropskih naroda, koji bi prolazili kroz razvitak koji toboe nema nieg zajednikog s razvitkom drugih naroda svijeta. Razna starogermansko plemena formirala su se postupno, krianjem raznih rasnih i etnikih tvorevina; u doba kada su kulturniji narodi antike, Grci i Rimljani, doli s njima u dodir, Germani nisu jo pretstavljali nikakvo jedinstvo. To su bila pojedinana samostalna plemena i savezi plemena, koji su sastavljali i rastavljali, stalno ratovali izmeu sebe, esto mijenjali svoja boravita, au mirno vrijeme nisu uvali ak ni unutarnje jedinstvo. Sama ta plemena nisu znala ni za jedno ime, zajedniko za sve njih. Rije Germani, kao to je to sada tono utvreno, dali su toj skupini plemena njihovi susjedi Kelti; od njih su ga uzeli i Rimljani i Grci, pri emu grki pisci dugo vremena nisu razlikovali Germane od Kelta, koji su s Germanima imali zajedniko jafetsko porijeklo. Podruja nastanjena starim Germanima. Od pojedinih krupnih plemenskih saveza u doba Julija Cezara (pedesetih godina prije. e.) isticao se Svevsko vojni savez, koji je obuhvaao plemena nastanjena du rijeka Elbeg Majne, Nekar i gornje Rajne. U Svevsko savez ulazili su Langobardi, Semnoni, Markomani i Hermunduri, kao i niz sitnijih plemena na donjoj Rajni i jedna grupa takoer sitnih plemena koja su stanovala na obalama Baltikog i Sjevernog Mora, u kasnijem Schleswig-Holtajnu. Na srednjoj Rajni isticali su se Sugambri (ili Gambriviji) i Marsi, sa kojima su se na istoku graniili Hati, Herusci i druga prirajnska plemena. Sva ta plemena stajala su u tijesnoj vezi sa Belgiju s ove strane Rajne; jedan njihov dio selio se lijevu obalu Rajne. Sjeverno od donje Rajne du obale Sjevernog Mora, ivjela su plemena Friza i Hauka, a dalje, sjeverno od ua Labe i na Jitlandskom Poluostrvu - Angli, Saksi,

21

Teutonci, Cimbri i niz sitnijih plemena. Pored svih tih plemena, koja se mogu obuhvatiti jednim nazivom - Zapadni Germani, istono od njih, du rijeka Odre i Visle, ivjela su plemena takozvanih Istonih Germana - Goti, Vandali, Burgundi, a na sjeveru, u Skandinaviji, - plemena Sjevernih Germana: svioni (preci dananjih veana), Gauti i drugi. Vijesti o Germanima prije Julija Cezara. Prouavanje povijesti starih Germana poeemo od doba Julija Cezara (sredina I stoljea prije n. e.), koji u svojim Komentarima o galskom ratu esto opisuje svoje sukobe sa raznim germanskim plemenima i daje karakteristiku njihovog drutvenog ureenja. Nae ranije vijesti o Germanima nisu potpune i konkretne, kao ni vjerodostojne. Oko 325 g. prije n. e. Pite iz Marseillea prvi put spominje na ilibarskoj obali (Sjevernog Mora) Teutonce. Oko 180 g.. prije n. e. pojavljuju se na donjem Dunavu Bastarni - plemena nepoznatog etnikog porijekla, koji daju najamnike - prve landsknehte, kako ih naziva Engels, - za vojsku makedonskog kralja Perzeja u njegovoj borbi protiv Rimljana. Najzad, krajem istog tog II stoljea prije n. e. u Galiju, a zatim i sjevernu Italiju, upadaju odnekud, toboe sa dalekog sjevera, Cimbri i Teutonci, razbijaju jednu za drugom nekoliko rimskih vojski, da najzad pretrpe odluan poraz od strane konzula Marija (102-101 g. prije n. e.). Ali su vijesti o svim tim plemenima fragmentarne i malo vjerodostojne. Preimo na Julija Cezara. Drutveno ureenje u doba Julija Cezara. Julije Cezar prikazuje njemu suvremene Germane kao ljude koji ive u rodovskom poretku, po rodovskim zemljinim opinama, s niskim stupnjem zemljoradnike. tehnike i uz preovlaivanje stoarstva. Zemlja kod njih nije podijeljena u privatnu svojinu - kazuje on o Sveva, - i oni ne smiju ostaju due od godinu dana na jednom mjestu . Isto to priopava nam on io svim Germanima: Niko kod njih nema tono odmjerenog komada polja, niti posjeduje privatnu svojinu, ve starjeine i voe dodjeljuju svake godine rodovima i zajednicama roaka zemlju, tamo gdje je i koliko je to potrebno, pa ih poslije godinu dana nateruju prijei na drugo mjesto . Kod Germana zapaamo nizak razvitak proizvodnih snaga u zemljoradnji; ne kae uzalud Cezar da se Germani ne bave naroito rado zemljoradnjom (agriculturae non student ). To je zemljoradnja sa garenjem, vezana za este promjene obraenih parcela i za ostavljanje zemlje pod ugar. Pritom se na nova mjesta moraju prenositi i sama obitavalita, moda itava sela iu svakom sluaju pojedine konstrukcije, vezane za obradu oranica, koje su esto mijenjane. Sela su se sastojala po svoj prilici od itavih rodova, a zemlja je obraivana, kao to moemo pretpostavljati na temelju rijei Julija Cezara, ne u pojedinanim, individualnim obiteljima, nego u krupnijim rodovskim zajednicama, moda takozvanim velikim obiteljima, tj.. itavim zadrugama. S rodovskim poretkom. stajalo je u tijesnoj vezi iroko razvijeno gostoprimstvo kod starih Germana. Cezar kazuje da se kod Germana smatra za grijeh uvrijediti gosta, ma iz kakvog im razloga doli gosti, brane ih od uvrede, smatraju za neprikosnovene, stavljaju im na raspoloenje svoj dom i dijele s njima svoju hranu . Pored primitivne zemljoradnje sa garenjem, kod Germana Cezarevog doba bilo je jako razvijeno stoarstvo, na to ukazuje sastav hrane Germana koju Cezar opisuje: oni se hrane uglavnom mlijekom, sirom i mesom, daleko manje kruhom. Mnogo vremena posveuju Germani i lovu. Sve to stvara veliku pokretljivost stanovnitva, koje lako naputa svoja stanita u sluaju ratne opasnosti. Cezar esto opisuje kako su za vrijeme njegovih pohoda preko Rajne najblia germanska plemena naputala svoja stanita i odlazila u najudaljenije predjele, krijui po umama svoje blinje i svoju imovinu i oteavajui time Rimljanima ratne operacije. Ali su ipak Germani, koji su se bavili

22

uglavnom stoarstvom i dijelom zemljoradnjom, bili relativno stalno nastanjena plemena, gradili (premda nesavrene) kue, rasporeene u sela (vicus), i imali stalna utvrena mjesta (oppida), kamo su se sklanjali sa stokom za vrijeme sitnijih ratnih sukoba. Ti su sukobi bili po svoj prilici prilino esti. Cezar kazuje: razbojniki prepadi, ako se vre van granica samog plemena, ne smatraju se za sramotu i istiu se kao sredstvo za vjebanje mladei i sprjeavanje nerada . Ne veli on uzalud za Sugambri da su odgajeni u ratu i pljakama. Evo kako reljefno opisuje Julije Cezar sakupljanje pojedinanih, privatnih odreda od strane starjeina, u cilju vrenja takvih prepada: Kada kogod od voa bude na narodnoj skuptini izvikan za predvodnika i pozove ljude da pou za njim, ustaju oni koji odobravaju i pothvat i vou, i obeavaju svoju pomo, pozdravljeni od sviju; oni od njih koji zatim ne bi poli za voom smatraju se za dezertere i izdajice, i gube docnije svako povjerenje . Rodovski poredak Germana koji opisuje Cezar obiljeen je otsustvom drutvenih klasa. Cezar izrino kae da kod njih postoji socijalna jednakost: Svatko vidi da je u imovinskom pogledu ravan najmonijim ljudima . Po njegovim rijeima, kod Germana zbog otsustva privatne svojine na zemlju nema strasti za irenjem privatnih zemljinih posjeda, uslijed koje jai obino protjeruju sa svojih posjeda slabije; kod njih nema ni strasti za novcem, koja raa partije i sukobe . Nesumnjivo je da se iza ovih Cezarovih moralnih pouka kriju realne osobenosti rodovskog drutva, koje je on zapazio. Cezar ukazuje i na to da je kod Germana slabo razvijena trgovina, koja se svodi samo na prodaju opljakanog i ratnog plijena. U Cezarovo vrijeme Germani nisu pretstavljali nikakvo vrsto jedinstvo. ak ni pojedinana plemena nisu u mirna vremena imala nikakve ope upravne vlasti; svaki odjeljak plemena, koji je nosio oevidno karakter krupne rodovske organizacije, imao je svoje posebne voe, a to su bile rodovske starjeine (maiores natu); njihova je funkcija, po Cezarovim rijeima, bila isto sudska. Vrhovna vlast pripadala je narodnoj skuptini. Samo za vrijeme rata birane su vojne starjeine koje su imale pravo da kanjavaju smru. Svevski savez plemena. U Cezarovo doba meu svim germanskim plemenima osobito su se isticali Svevi. On ih naziva najbrojnijim i najratobornijim od svih Germana. Taj naziv obuhvaao je itav niz plemena: Markomani, Hermundure, kvad, Semnone, Langobardi i druga sitnija plemena. Sva ta plemena stanovala su du vanih rijenih puteva toga doba: du Labe i dijelom Odre, koja je svojim gornjim tokom povezana s pritokama gornjeg Dunava, a dijelom i blizu gornje Rajne. U Cezarovo doba Svevsko plemena poinju se udruuju u vojne saveze, da razvijaju protiv svojih susjeda pojaanu vojnu djelatnost, da alju pojedine vojne odrede ak u udaljeniju Galiju. Pritom su Svevi neke od svojih susjeda potisli s mjesta njihovih stalnih stanita; druge su pokoravali i naterivale da im plaaju stalan danak. Najzad, neka plemena bila su prinuena da stupe sa Svevi u vojni savez, obvezujui se da e im davati pomone vojne odrede. U Cezarovo doba Svevsko vojni savez stekao je takvu snagu da su Svevi u Cezarovim oima esto zaklanjali sobom sve ostale Germane, sluili mu kao uzor i primjer za opisivanje Germana uope. Jo prilikom prve svoje pojave u Galiji 0,58 g. prije n. e., morao je Cezar da se sukobi s germanskim vojnim snagama na ijem su elu stajali Svevi. Ariovist. To je prvotno bio odred najamnika, po rijeima Gala, svega nekih 15 tisua ljudi, pod predvodnitvo Sveva Ariovista, koga su galska plemena Sekvanci i Arverni pozvali da im prui pomo (i primi za to plau) u njihovom ratu s jednim drugim galskim plemenom, Hedu. I mi ovdje moemo primijeniti Engelsove rijei da je plaenitvo (sustav najamnika - Prev.) sramota i prokletstvo Nijemaca postojalo

23

ve ovdje u prvom zametku .16 Malo pomalo te su germanske snage popunjavane odredima raznih germanskih plemena i narasle su u vrijeme kad je Cezar doao u Galiju na nekih 120 tisua ljudi; uz to su stalno priticala nove vojne snage. Germani su najprije dobili od svojih iznajmljivaa Sekvanaca jednu treinu njihove teritorije da je nasele. Poto su odnijeli pobjedu nad protivnicima Sekvanaca Hedu, Ariovistovi Germani su Hedu pretvorili u svoje dabenike i uzeli od njih taoce, a zatim je Ariovist, ojaavi i zauzevi svojim garnizonima utvrena mjesta Sekvanaca i uzevi i od njih taoce, poeo zahtijevati jo jednu treinu zemljita. U vrijeme Cezarevog konzulata (59 g.. prije n. e.) Ariovist je ve imao takav utjecaj da ga je rimski senat priznao za kralja i prijatelja rimskog naroda, davi mu bogate darove. Otpoevi osvajanje Galije, Cezar se morao sukobiti sa Ariovistom, koji je ve postao opasan po Rim. U odlunoj bitki Ariovist je bio potuen, a ostaci njegovih vojnih snaga prebjegli su preko Rajne. To je bio prvi pokuaj germanskih odreda osnovati neku vrstu docnijih barbarskih kraljevina; te e se kraljevine obrazovati na rimskom tlu, ali tada na vioj ekonomskoj bazi, poslije velike seobe naroda. Germani u doba Tacita. Agrarno ureenje. Oko 150 godina dijele Germane Cezarovog doba od Germana koje nam opisuje Tacit u svojoj Germaniji (kraj i stoljea n. e.). Za to vrijeme oni su znatno koraknula naprijed u svom razvitku. Germani su se sad ve trajnije nastanili. Zemljoradnja je stekla vei znaaj u njihovom ivotu, iako je stoka, koje je kod njih bilo u izobilju, i dalje glavna vrsta bogatstva; lov je ve sasvim potisnut u zadnji plan. Ore se, kao uostalom iu vrijeme Cezara, pomou pluga sa volovskom zapregom. Ali dok Cezar govori o promjeni zemlje svake godine i prenoenju u vezi s tim i obitavalita, dotle Tacit istie da se oranice, smjenjuju redom poslije nekoliko godina, to stoji u vezi sa ve vrom nastanjenou. Germani ive u stalnim selima; pritom su im kue razbacane 6ez ikakvog reda,okruene svaka svojim salaem. Germani tada jo nisu znali za pravo voarstvo i povrtlarstvo. Od jema i penice ve su umjeli da prave neto nalik na pivo. Kao i u Cezarovo doba, kod Germana se jo nije bila razvila privatna svojina na zemlju. Evo kako Tacit opisuje agrarno ureenje kod njemu suvremenih Germana: Zemlju, ovisno od broja zemljoradnika, zauzimaju svi skupa redom, a zatim je dijele izmeu sebe po dostojanstvu; podjela je olakana prostranou polja. Oranica se mijenja nakon nekoliko godina i ostaje im suvinog zemljita . Nema sumnje da tu Tacit opisuje selo nastanjeno srodnicima. Upravo takvo selo ukazuje se pred nama u Tacitovom kazivanju o tome kako mu kanjava enu zateenu u nevjerstvu: golu, oiane kose, istjeruje je on iz kue i pred roacima goni ibom kroz itavo selo. O istom takvom rodovskom karakteru naselja svjedoi i iroko gostoprimstvo, koje se sauvalo u punoj snazi, kao iu Cezarovo doba: Odrei bilo kome smrtnom utoite, smatraju za grijeh, svako ga prima i ugouje onim to ima. Kad toga nestane, domain e ga uputiti gdje e nai gostoprimstvo i otpratiti ga tamo; oni bez poziva ulaze u prvu kuu. Nita ne mari: primaju ih s podjednakom predusretljivou . Oigledno, takvo kolektivno gostoprimstvo, neogranieno na okvire pojedinane kue, svjedoi o prvotnom stanovanju Germana u seoskim rodovskim grupama koje vode zajedniko gospodarstvo. Arheologija nam takoer prua neke podatke u prilog seoske i rodovske opine. Pri iskopavanjima pojedinih naselja naene su odvojeno od kua krune pei, koje su oevidno bile zajednike. Osim toga, pokraj kua nigdje se ne nailazi na prostorije za stoku, to ukazuje na to da je stoka kolektivno uzgojena u seoskom stadu. Takozvane kue Sa stupovima, koje imaju prilino krupne dimenzije, takoer ukazuju na kune zajednice, na stanovanje u velikim obiteljima koje vode zajedniko gospodarstvo.

24

O nainu eksploatacije zemlje u takvom rodovskom selu upravo se i govori u naprijed navedenom fragmentu iz 26 glave Tacitova Germanije. Tu se opisuje ugarni sustav zemljoradnje. Oranica mijenja svakih nekoliko godina (arva per annos mutant); pritom je uzima na obradu itavo selo (ab universis) ovisno o broju radnih ruku (Pro numero cultorum); i to se zauzima po izvjesnom redu (invicem) jedna zemljina povrina za drugom, a preostala zemlja stavlja se pod ugar. Zemlja koja e se privremeno obraditi dijeli se meu pojedinim gospodarstvima, vjerojatno, velikim obiteljima, zadrugama, sukladno produkcionim mogunostima svakog pojedinog gazdinstva (secundum dignationem); pritom su obitelji plemenskih voa, razumije se, bile jae u privrednom pogledu. Rodovski poredak. O tome da su rodovski odnosi bili na snazi jo u Tacitovo doba svjedoi nam niz njegovih opisa, iz kojih se vidi da je itav ivot jednog Germana proticao ustvari u sredini njegovih srodnika (propinqui) i rodovske organizacije (propinquitas). U bitki Germani se svrstavaju za borbu po rodovskim organizacijama; njihovi konjiki odredi i peadiske stupca, poredane u obliku klina, sastoje se iz obiteljskih i rodovskih zajednica (familiae et propinquitates). Opisujui borbu izmeu dvojice voa Heruska, Arminia i Segesta, Tacit nam u svojim Analima prikazuje ovog posljednjeg kao stareinu ne samo druine nego i rodovskih zajednica danog plemena. U nazonosti roaka prima se na narodnoj skuptini mladi u broj punopravnih vojnika datog plemena. Za Germana je obvezno prima na sebe zavadu i prijateljstvo svoga oca ili svojih roaka. Kod plaanja odmazde za ubojstvo naknadu dobiva itava kuna zajednica (universa domus); roaci dobivaju dio kazne i za sitnije prijestupe. U nazonosti srodnika vri se sklapanje brakova i isplata miraza; srodnici prisustvuju, kao to smo vidjeli, i pri kanjavanju neverne ene od strane njenog mua. Ukoliko je vie bliih i daljih roaka, utoliko je vie cijenjena starost jednog Germana - pie tapitate. Kao opi termin za oznaku rijei rod kod starih Germana, koja odgovara grkom genos i latinskom gens, sluila je gotska rije kuni, srednjo-i gornjo-njemaki kunne. Kako istie Engels, ta okolnost da od istog korijena potjee i rije ena gotski qvin, staroskandinavski kona, kuna (kao god i grko Gyn, slovensko ena), ukazuje na tragove prvobitnog matrijarhata.17 Iako je u Tacitovo vrijeme matrijarhat ve bio smijenjen patrijarhatom, ipak nam Tacit istie kao relikt da iu to doba Sestrin sin uiva kod svoga ujaka istu ast koju i kod oca; neki ak tu vrstu krvne veze smatraju tenjom i svetiji, i kod traenja talaca prije biraju upravo nju . Trag ranijeg matrijarhata pretstavlja i osobito potovanje ene kod Germana; oni smatraju da ene imaju u sebi neto sveto i proroansko, i zato ne odbacuju njihove savjete i ne prenebregavaju njihova proroanstva; od ugovora koji se sklapaju meu dravama najrealniji se pokazuju oni koji su potkrijepljeni davanjem u zalog uglednih djevojaka. Iz sredine srodnika izdvaja se rodovska aristokracija, sad ve u veoj mjeri negoli u Cezarovo doba. Sve germanske voe (principes, reges) koje se pred nama pojavljuju u Tacitovim djelima uvijek se karakteriziraju kao pretstavnici te rodovske aristokracije. Starogermansko rodovska aristokracija Tacitovog doba pretstavlja skup aristokratskih rodova koji stoje na elu pojedinih rodovskih Pododjeljak plemena i iz njihove sredine biraju se plemenske i rodovske starjeine i vojskovoe. Zato su osobiti ugled i naroite zasluge predaka mogle osigurati zvanje voe (princeps) i kakvom mladiu. I ma da se voe biraju na narodnim skuptinama plemena ili pojedinih njegovih dijelova (gau, pagus), ipak je krug izbora ogranien na postojee lanove aristokratskih porodica koje stoje na elu plemena i njihovih rodovskih

25

organizacija. U onim plemenima u kojima se ve u Tacitovo doba opaa stalna kraljevska vlast, kraljevi se takoer biraju iz sredine odreene aristokratske obitelji. Zato se pleme nalazilo u velikoj tekoi kada bi uslijed, neprekidnih ratova izumrli pretstavnici rodovsko-plemenske aristokracije. Tacit kazuje da su se upravo u takvoj tekoi nali Herusci, koji su na kraju krajeva morali za kralja prime jednog ivog potomka kraljevskog roda, Italika, i pored toga to je ovaj ivio u Rimu, daleko od svoga plemena, i ve u velikoj mjeri potpao pod utjecaj rimske kulture. Izdvajanje rodovske aristokracije iznad obinih lanova plemena (Ingenua, vulgus, plebs) doprinio je u Tacitovo doba i razvitak druinskih odnosa. Dok su se u Cezarovo vrijeme kod Germana stvarala samo privatna, privremena udruenja, radi voenja rata o svom troku i riziku, dotle se sada oko proslavljenih vojskovoa okupljaju ratoborni elementi plemena u stalne druine. Voe koje se istiu brojnou i hrabrou svojih druina postaju uvene i slavne ne samo u okvirima svoga vlastitog plemena nego i kod susjednih plemena; njima dolaze poslanstva, donose im se darovi, i ve sama njihova slava esto rjeava ishod rata. Ali se takve druine mogu izdravati i snabdijevati orujem samo na raun pljake susjeda i pomou ratova. Zato, ako neko pleme ivi dugo vremena u miru sa susjedima, mnogi ugledni mladii, kae Tacit, odlaze u sastavu itavih druina onim tuim plemenima koja u to vrijeme vode bilo kakav rat. Drugi momenat koji je pridonio uzdizanju rodovske aristokracije jeste poetak procesa zametanja klasa kod Germana, obrazovanje ropstva. Tacit ovako opisuje glavni oblik ropstva kod Germana. Ostale robove - veli on - oni ne upotrebljavaju onako kao to to mi inimo (tj. Rimljani I v. n. e.), rasporeujui ih u gospodarstvu na pojedine dunosti: svaki rob ima svoju kuu i svoje penati, a gospodar razrezuje na njega, kao na stupaca, odreenu koliinu ita, ili sitne stoke, ili odjee, i rob samo to i ima da izvruje; ostale obveze u kui snose ena i djeca . Pred nama je oblik ropstva koji veoma podsjea na primitivne oblike ropstva u staroj Grkoj, premda na viem stadiju drutvenog razvitka; u Sparti - na helota, na Kreti - robove klerote, u Tesaliji - penesto. Uzdizanju aristokracije pridonijelo je i koncentriranje u jednim rukama krupnijih stada stoke, te jedine i Germanima najprijatnije vrste bogatstva, po Tacitovim rijeima. Gomilanje robova i stoke u rukama pojedinih porodica upravo je i izdvajalo te obitelji iz ostale rodovske mase, osiguravalo im vlast u rodu i plemenu, naterivale ostale da voe biraju iskljuivo iz njihovih redova i izdvajalo te obitelji u zaseban stalan sloj rodovsko-plemenske aristokracije (nobiles, proceres, primores gentis). Pretstavnici te aristokracije, okrueni vojnim druinama, posjedujui robove i velika stada stoke, odvajali su se sad ve i profinjenim zahtjevima glede odijevanja i naina ivota. U isto vrijeme, po Tacitovim rijeima, kod germanskih plemena postojao je obiaj da se voama dragovoljno donose na dar krupna stoka ili zemljoradniki proizvodi; to se prima kao poasni dar, ali u isto vrijeme slui. i za zadovoljavanje potreba. Pomenuemo uz to, po Tacitovom kazivanju, da se voe druina moraju stalno baviti ratom ili pljakom, da bi mogli izdravati svoje druine. Oevidno da pretstavnici rodovskoplemenske aristokracije jo nisu imali dovoljno prihoda od vlastitog gospodarstva za zadovoljavanje sve sloenijih potreba, izazvanih tijekom drutvenog razvitka. Osobno gospodarstvo rodovsko-plemenske aristokracije nije dostiglo, oevidno, neke naroite krupne razmjere u usporedbi s prosjenim lanovima plemena. Otsustvo ili neznatan broj kunih robova takoer svjedoi o skromnim razmjerima osobnog gazdinstva aristokracije; u tom gospodarstvu sve su poslove obavljali sami lanovi obitelji. U prilog tome govore i podaci arheologije. Grobovi iskopani u velikom

26

broja svjedoe o slabom razvitku imovinske diferencijacije; ak se ni najbogatiji grobovi ne mogu ni izdaleka mjeriti, na primjer, s grobovima kod Skita. Grobovi voa i njihovih druina istiu se jedino prisustvom maeva, dok je redovito oruje obinog Germana, prema arheolokim podacima, bilo koplje. Odbranbeno oruje bio je drveni tit. Zbog nevelikih razmjera osobnog gazdinstva ak i a