Habermas - skripta javno mnenje

  • Upload
    bra-ca

  • View
    140

  • Download
    26

Embed Size (px)

DESCRIPTION

skripta

Citation preview

jrgen habermas javno mnijenje

1

jrgen habermas strukturna promjena javnosti

tu su odg. na 3, 4, 5, 9, deo 10, 11, 39.

predgovor

metoda rada ovdje = uvjetovana specifinim tekoama samog predmeta on naime ne doputa primjenu metoda samo jedne discipline. on e taj pojam pokuati promatrat s jedne strane socioloki, a s druge historijski.

graanska javnost = kategorija tipina za odreenu epohu vezana za 'graansko drutvo'. ne moemo nehistorijski uopiti ovaj pojam.

istraivanje e se ograniiti samo na strukturu i funkciju liberalnog modela graanske javnosti, na njegov postanak i promjenu. pritom e se zanemariti varijantu 'plebejske javnosti' koja je u povijesnom procesu uguena.

uvod: propedeutiko razgraniavanje pojma graanske javnosti

glava 1. polazno pitanje

pojmovi javno i javnost imaju veliki broj ravnopravnih znaenja koja su vezana uz razliite historijske faze. meutim niti kolokvijalna upotreba, a ni znanstvena, nije pronala neke preciznije termine

javnima nazivamo priredbe (za razliku od zatvorenih drutava) koje su pristupane svakome. meutim pojam javna zgrada (dravna) ne znai nuno da je ona dostupna svakome. ona je javna jer je drava javna vlast (brine se za javno, ope dobro svih graana).

najea upotreba pojma: javno mnijenje = javnost koja je dobro obavijetena ili koja negoduje. subjekt te javnosti, nosioc javnog mnijenja = publika.

ovi pojmovi dakle sadre vie historijskih jezinih slojeva.

u njemakom se pojavljuje tek u 18.st. kao ffentlichkeit u analogiji s engleskim publicity i francuskim publicit. dakle oito je da prije 18.st. u njemakoj nije ni postojala neka sfera koja bi trebala takvo ime.

ali, kae, sam pojam postoji od prije:

antika grka: pod javnim se podrazumijeva sfera polisa koja je strogo odvojena od sfere oikosa. javnost se konstruira u razgovoru: savjetovanje, sud, opi poslovi (voenje rata, borbene igre). poloaj u polisu se zasniva na poloaju glave obitelji: u javnosti nemoe sudjelovati onaj koji nije gospodar oikosa. meutim samo u polisu, sferi javnog, graani realiziraju slobodu, vrline...

ovo striktno odvajanje javnog i privatnog odralo se kroz cijeli srednji vijek u definicijama rimskog prava. javnost je prenesena kao res publica.

ali kae: stvarnu primjenu pojam javnosti dobiva tek s pojavom modernog graanskog drutva odvojenog od drave.

glava 2. o pojmu reprezentativne javnosti

u srednjem vijeku rimskopravna suprotnost publicus i prvatus nema ustaljeno znaenje. razlog tome: privredna organizacija proizvodnje (odnosi feudalnog zemljoposjeda) ne doputa postojanje suprotnosti ovih dviju sfera: kua feudalnog fospodara = sredite svih odnosa vlasti.

feudalni gospodar se ne moe usporediti s grkim oikodespotom koji privatno raspolae. njegovo se pravo ne moe uklopiti u suprotnost privatnog raspolaganja (dominium) i javne autonomije (imperium). ovdje naprosto ne postoji privatnopravno status iz kojeg bi privatne osobe mogle stupiti u javnost.

objanjenje: vlast na zemlji je javna s obzirom na tu zemlju, ali ona je vlast drugog reda koja s obzirom na njoj nadreenu vlast ostaje privatna.

germanska suprotnost: gemein (common) i sunderlich (particular) ope i posebno. ovo podsjea na distinkciju javno privatno. meutim u feudalnom poretku znaenja ovih pojmova su obrnuta:

posebno odnosi se na onog tko je nosioc posebnih prava, imuniteta, privilegija. ovo je sutina zemljoposjeda, a time i pojma javno.ope (common) odnosi se na 'obinog ovjeka' privatnog: bez ranga, posjeda, bez prava da zapovijeda.

kasni srednji vijek: kralj = javna reprezentacija gospodstva. meutim ovdje se pojam 'javno' ne shvaa kao socijalno podruje, sfera javnosti, nego kao obiljeje statusa. pojmovi: dostojanstvo, velianstvo, visost = izraavaju ovu sposobnost reprezentacije. pritom ova reprezentacija ne znai reprezentaciju nacije ne predstavlja se nekog drugog predstavlja se svoju vlast.

manifestacija reprezentativne javnosti vezano je uz atribute linosti kodeks plemikog ponaanja vrline, vitetvo. ovo je uvijek vezano i uz fiziku stranu: ona se posebno pokazuje kroz viteke turnire. ovaj kodeks ponaanja nije sfera politike komunikacije. ona ukazuje na socijalni status. taj kodeks plemstvo mora potovati u svakom trenutku jer oni uvijek i svuda reprezentiraju svoja gospodarska prava.

danas je od ovih reprezentativnih javnosti preostala samo crkva sa svojim ritualima i ceremonijama. ovo je dobro ilustrirano i odnosom laika prema sveenstvu: oni pripadaju crkvi, ali su iskljueni iz reprezentacije.

reprezentacija dvorsko-viteke javnosti nakon 15.st. koncentrira se na (kneevski) dvor. mo reprezentacije zemaljskog plemstva slabi. ovo je zapravo kraj feudalnog poretka. kae: manifestacije reprezentativne javnosti rascjetavaju se jo jednom simboliki za kraj u dvorskim baroknim sveanostima. meutim i same te sveanosti gube svoj element javnosti koji su imale u srednjem vijeku: ne odvijaju se vie na trgovima i ulicama nego u parkovima i dvoranama. dakle dvorski ivot se odvaja od vanjskog svijeta. ipak: ovdje i dalje postoji element reprezentativne javnosti: velike sveanosti slue prije svega demonstriranju veliine njenih prireivaa, a pritom se najvie zabavlja narod koji ima ulogu promatraa. dakle on jo uvijek nije sasvim iskljuen:

primjer: spavaa soba luja 14. ureena kao pozornica s prostorom za promatrae. tako i kraljevo ustajanje dobiva znaaj javne reprezentacije.

pritom je meutim skoro posve nestala vlast zemljoposjednika. dvorska aristokracija slui reprezentiranju vlesti kralja. s druge strane razvija se kapitalistika privreda. tako pomalo javna reprezentacija ostaje ograniena na dvor koji sve vie dobiva krakteristiku odvojenog drutva.

pojam privatno: u njemakom se pojavljuje kao privat u 16.st, a oznaava onog koji je 'bez javne slube', izvan sfere dravnog aparata.

javno: se uz ovo shvaa kao vezano uz dravu (sada ve apsolutistiku) publika = javna vlast (nasuprot privatnosti). javni su: slubenici, njihovi poslovi, dravne zgrade, institucije:

vlast slui javnom dobrupodanici idu za svojim privatnim interesima

do kraja 18.st. reprezentativna vlast se u potpunosti dezintegrira: raspada se na privatne i javne elemente:

reformacijom religija postaje privatna stvarpolarizacija kneevske vlasti se obiljeava odvajanjem javnog budeta od privatnog domainstvainstitucije javne vlasti (vojska, birokracija, sudstvo) se objektiviraju prema sferi dvora koja postaje sve vie privatnafeudalno-staleki elementi se razdvajaju iz stalea u organe javne vlasti: parlament, sudstvoprofesionalno-staleki elementi razvijaju se u sferi graanskog drutva koje stoji nasuprot javnoj vlasti kao autentino podruje privatne autonomije

ekskurs: kraj reprezentativne javnosti ilustriran na primjeru wilhelma meistera

'wilhelm meister' goetheovo djelo iz kojeg autor sad izvodi paradigmatian primjer: plemi je autoritet samim time to ga prikazuje. on ga utjelovljuje u svojoj linosti, a samim time je on javna osoba: pritom je kljuno njegovo dranje, maniri...

kae goethe: graanstvo vie ne moe reprezentirati ne moe sebe izdii do reprezentativne javnosti. plemi je ono to on sam reprezentira, a graanin je ono to proizvodi. zato je bitno da plemi 'izgleda', a za graanina je samo bitno da 'bude'.

glava 3. o genezi graanske javnosti

rani kapitalizam koji se razvija u gradovima kompatibilan je sa feudalnim reimom vlasti. on stabilizira taj reim. s druge strane on razvija elemente u koje e se feudalni poredak jednom razloiti:

razmjena robe:

u gradovima se odravaju sajmovi, strogo kontrlirani od vlasti. on s vremenom prerastaju u trajne sajmove. usprkos utjecaju politike vlasti ovdje se razvija iroka mrea ekonomskih zavisnosti (horizontalnih): trite vrijednosnih papira... ovim nastaje sve vei prostor koji je nezavisan od stalekih privrednih odnosa.

razmjena informacija:

irenjem trgovine (meu ostalim i prekomorske) potrebne su sve preciznije informacije o zbivanjima na udaljenim prostorima. veliki gradovi postaju centri za razmjenu informacija. pota i tisak uspostavljaju trajne komunikacije. ta sredstva komuniciranja su vezana uz vlast (reprezentativnu javnost) i nisu javna, ali to zadovoljava potrebe dvorskih slubi i trgovaca. javna dostupnost sredstava komuniciranja pojavljuje se tek u 17.st.

svoju pravu snagu kapitalizam razvija pojavom merkantilizma: nacionalna i teritorijalna privreda formira se zajedno s modernom dravom: trgovinske kompanije se vie ne zadovoljavaju s ogranienim tritima, a u takvim uvjetima potrebne su im jake politike garancije. tako se stara gradska osnova privrede i trgovine gubi, a zamjenjuje ju nacionalna.

u ovom sistemu raste dravna birokracija i drava ima sve vee financijske potrebe potrebna je uspostava efikasnog poreznog sustava. kae: financijska politika je sama sutina moderne drave. iz ovog, dalje, dolazi do odvajanja vladarske privatne imovine od dravne.

nestankom stare reprezentativne javnosti nastaje prostor za novu sferu: sferu javne vlasti: ona se objektivizira u:

stalnoj upravi i stajaoj vojsci stalnosti kontakata u razmjeni robe i informacija odgovara kontinurana djelatnost drave

tako pojam javno postaje sinonim za dravno. ovo vie nije atribut reprezentativnog dvora, nego djelovanje aparata s monopolom legitimne upotrebe sile prema kompetencijama koje su ureene zakonom.

vlast plemia postaje 'policija'privatni ljudi podinjeni javnoj vlasti poimaju se kao publika

razvoj merkantilistike politike pomalo dovodi do novog cilja uprave: razvoj kapitalistike proizvodnje.

uz ovo se konstituira graansko drutvo: privatizirana privredna djelatnost se orijentira prema robnoj razmjeni koja je pod javnim upravljanjem i nadzorom. ekonomski uvjeti pod kojima se ovo deava po prvi puta postaju od opeg interesa: pojavljuje se privatna sfera koja je javno relevantna (ovo je glavna razlika od antike sfere oikosa).

h.arendt: ova javno relevantna privatna sfera = 'socijalno'. javlja se drutvo kao oblik skupnog ivota u kojem se djelatnosti koje slue odravanju ivota pojavljuju u javnosti i odreuju fizionomiju javnog prostora.

ovaj razvoj uvjetuje i promjenu pojma ekonomije. ekonomija vie nije vezana za krug aktivnosti oikodespota. glavna sfera ekonomije nije vie oikos nego trite.

uloga drugog elementa ranog kapitalizma tiska:

prve novine = privatne informacije (pisani oblik): obavijesti vezane uz djelovanje drave, trgovinu. korisnicima ovih informacija nije u interesu da one postanu javne. njima se bave 'trgovci za novine' (cusodes novellarum uvari novosti).javno se objavljuju samo manje vrijedne informacije (tisak). one su prethodno filtrirane od trgovaca infomacija i dravne cenzure. razlog zato je uope dolo i do javnog objavljivanja novina: poveanje trita informacija je u interesu onih koji te informacije proizvode.interes vlasti za koritenjem tiska: vlasti se slue ovim instrumentom za objavljivanje nareenja, uredaba komunikaciju s publikom. tako su se pomalo oglasne novine koje su prvobitno sluile za razmjenu trgovinskih informacija pretvorene u instrument vlade: vrlo esto vlada jednostavno preuzima informacijske urede i njihove listove pretvara u slubene.

publika s kojom vlast ovdje komunicira meutim nije obian ovjek nego obrazovani graanin (= nova elita: inovnici, ljenici, sveenici, oficiri, profesori...). pritom su graani u starom smislu (zanatlije, sitni trgovci) izgubili znaaj.

osim graanske elite izrasta jo jedan novi sloj: krupni trgovci, bankari, manufakturisti koji se neposredno povezuju s dravom. oni se meutim ne integriraju u staru dvorsku strukturu, kao to se to deavalo u prethodnim razdobljima

taj novi graanski sloj, publika, postaje svjestan sebe kao partnera, kao graanske javnosti. uz to to vlast uvia da je privatna sfera graanskog drutva od javnog interesa, i sami graani uviaju da je ta sfera od njihovog interesa.

dakle: drutvo koje stoji nasuprot dravi s jedne strane jasno odvaja privatnu domenu od javne vlasti, a s druge, reprodukciju ivota podie iz okvira privatnog domainstva na nivo pojave od javnog interesa. ovo uvjetuje nastanak publike koja slobodno, trezveno rasuuje o upravnim poslovima.

instrument za ovo = tisak.

od 17.st. se osim novina (kojima se prvo trguje, a zatim postaju slubena glasila) poinju pojavljivati asopisi (namjenjeni prije svega inteligenciji): ne donose samo informacije, nego i pedagoke pouke, kritike, recenzije... ovdje se poinju pojavljivati i 'historijska razmatranja' raznih profesora.

na ovo vladari odgovaraju zabranama (primjer: friedrich 2. 1784: privatna osoba nema prava suditi o radnjama, postupcima, mjerama vladara i ostalih ustanova drave niti te sudove iriti preko tiska. to pravo nema jer mu nedostaje potpuno poznavanje okolnosti i motiva).

ovakvo potiskivanje rasuivanja se naziva 'javni obzir' (dakle obzir na sferu javne vlasti). meutim nakon ovog se deava preokret.

promjena koja se desila je ostavila traga i na samoj rijei: pojam svijet (world...) ili italaki svijet (lesewelt) u svim se jezicima zamjenjuje s publikum. ono to se publikumu podnosi na uvid dobiva publicity.

krajem 18. st. se pojavljuje pojam javnog mnijenja. (public opinion, ffentliche meinung).

socijalne strukture javnosti

glava 4. osnova

graanska javnost: sfera privatnih ljudi koji okupljeni ine publiku. njima je potrebna javnost regulirana propisima vlasti i od poetka usmjerena protiv same javne vlasti da bi s ovom raistili raune o opim pravilima openja u naelno privatiziranoj, ali javno relevantnoj sferi: robnog prometa i drutvenog rada.

javno rezoniranje: medij ovog obrauna: graana i javne vlasti.

kae: u vrijeme feudalizma suprotne tenje za vlau izmeu vladara i feudalaca su se rjeavale uravnoteavanjem: ograniavanjem stalekih sloboda, monarhove vlasti. meutim pojava treeg stalea razbija tu ravnoteu: trei stale se ne moe ustoliiiti kao vladajui: raspolaganje privatnim vlasnitvom je nepolitiko. graanska elita tako ni ne tei da se s njom podijeli vlast. ona tei tome da ima uvid, kontrolu javnih poslova.

dakle: publika vladavinu eli podiniti mjerilima uma, zakona. socioloki smisao ovog otkriva se tek u analizi graanske javnosti i injenice da njeni lanovi kao privatni ljudi uzajamno ope.

prije nego to je javnost postala politika javnost koja osporava javnost vlasti, pojavila se jedna nepolitika javnost: knjievni prethodni oblik javnosti koja politiki djeluje (dakle ovdje je rije o javnosti koja prati razne kulturne proizvode). ona nastaje kad kultura postaje javno dostupna i postaje oblik robe. u ovoj javnosti graanska avangarda dobiva vjetinu javnog rezoniranja. ovo se, kae, ne deava potpuno u diskontinuitetu s reprezentativnom javnosti kneevog dvora: graanska elita svoje vjetine djelomino ui upravo od dvorskog plemstva.

ova literarna javnost nastaje kao u engleskim kavanama, francuskim salonima i njemakim kavanskim drutvima. tu dolazi do dodira starog oblika dvorske javnosti i predoblika graanske.

habermasova shema podjele javne i privatne sfere kakva je postojala u 18.st.:

privatna sferaprivatno podrujegraansko drutvo u uem smislu: robni promet i drutveni radintimna sfera obiteljijavnostliterarna javnostpolitika javnost (proizala iz literarne) posreduje dravi potrebe drutvajavna sferajavna vlast (drava, podruje policije)dvor (dvorsko drutvo plemia)

glava 5. institucije javnosti

francuska

le public u francuskoj u 17.st = gledaoci, sluaoci, auditorij. pod tim se podrazumijeva publika umjetnosti sastavljena prije svega od dvorskog plemstva i neto malo graanske elite. pojavljuje se salon kao glavno mjesto okupljanja: gradski i dvorski aristokrati, gradska elita, umjetnici.

filip orleanski seli svoju rezidenciju iz versaillesa u pariz. time nestaje dvor kao mjesto javnosti: grad preuzima njegove funkcije. pritom dvorski ivot sve vie slabi poinje nalikovati na privatni graanski.

engleska

iako ovdje dvor nikada nije imao takav znaaj kao u francuskoj ovdje ipak sjaj dvora slabi nakon revolucije. kraljevska obitelj postaje povuena.

dakle: i u engleskoj i u francuskoj se uvruje nadmo grada kroz institucije kavana u engleskoj (1680-1730) i salona u francuskoj (vrijeme izmeu regentstva i revolucije). ovo postaju sredita drutvene, a onda i politike kritike i komunikacije aristokracije i visokog graanskog drutva meu kojima se uspostavlja jednakost u obrazovanju.

razlika ove dvije institucije:

kavana u engleskoj: ovdje aristokracija jo uvijek ima drutvene funkcije, a u kavanama se preteno okupljaju mukarci. drutvo je relativno otvoreno za svakog (pa i siromanije trgovce)salon u francuskoj: ovdje aristokracija kao ni graani nema nikakve javne funkcije, a u drutvu prevladavaju ene. ovdje je drutvo zatvoreno

ove institucje postaju sve vanija mjesta: svako novo djelo: literarno, filozofsko, glazbeno... se prvo daje na uvid ovom forumu.

njemaka

ovdje za razliku od francuske i engleske i dalje postoji nadmo dvora. ipak se u gradovima razvija slian oblik kavanske literarne javnosti (tischgesellschaften). osim toga se razvijaju jezikoslovna drutva, komore, akademije koje okupljaju pripadnike svih stalea. ideja ovog: zbliavanje i meusobno razumijevanje pripadnika raznih stalea na osnovi jednakosti (ali ne politike). meutim ova drutva su djelovala tajno.

bez obzira na razlike ova sva drutva pokazuju tendenciju organizacije permanentne diskusije meu privatnim osobama. zato polijeu nizu zajednikih institucionalnih kriterija:

trai se jedna vrsta drutvenog ophoenja koja ne pretpostavlja jednakost statusa, nego apstrahira od statusa.diskusija u okviru ove publike se deava u okvirima tema o kojima se do tada nije raspravljalo. kae: kad umjetnost postaje roba, pristupana mnogima, privatnim ljudima, ona postaje predmet njihovog racionalnog sporazumijevanja. oni trae njegov smisao i time iskazuju ono to je prije blio neizrecivo. williams pokazuje kako umjetnost tek u 18.st. dobiva svoje moderno znaenje, odvojeno od reprodukcije drutvenog ivota.otvaranje diskusije o umjetnosti vodi znanstvenoj otvorenosti publike. tako se poinje raspravljati o opim pitanjima i s pretpostavkom ope pristupanosti rasprave (iako ona naravno nije ope pristupana). ove skupnine postaju potencijalno javne korporacije: obraaju se sredini koja ih okruuje. ipak stvarna vanjska publika ovih drutava je relativno mala (ljudi su siromani i nepismeni).

ali kae: uz ovu publiku 'visokog drutva' nastaje i publika niih slojeva: u 18.st. u engleskoj i francuskoj puk dobiva pristup u kazalita.

u ovom razdoblju umjetnost gubi svoju funkciju drutvene reprezentacije: ne proizvodi se vie po narudbi dvorova nego kao roba za trite. ovo naravno znai i emancipaciju umjetnika od mecena. umjetnost tako postaje predmet slobodnog izbora i promjenjive naklonosti upravlja se prema ukusu. svatko u publici ima pravo suditi o umjetnosti: institucionalizacija laikog suda o umjetnosti.

iz ovog izrasta i profesionalna umjetnika kritika. ona ubrzo izlazi iz okvira salona i kavana: u tiskane asopise. s porastom broja kavana i njihovih posjetitelja ovi asopisi pomalo postaju jedina veza izmeu tih kavanskih drutava.

glava 6. graanska obitelj i institucionalizacija privatnosti okrenute publici

publika koja se formira u kazalitima i oko tjednih asopisa = prevladavajue graanska privatne osobe. njihovo porijeklo je sfera patrijarhalne ue obitelji. za razliku od graana, gradsko plemstvo ne njeguje intimnost graanskog ivota.

ipak i kod plemstva i kod drugih drutvenih grupa moe se promatrati privatizacija ivota. sad autor to ilustrira promjenom arhitekture stambenih objekata: sve je manje prostorija za zajedniu upotrebu i za goste, a sve vie manjih, privatnih prostorija za same stanare. nestaje velika dvorana za goste, a nastaje dnevna soba u kojoj boravi samo ua obitelj.

kae: sfera intimnosti ue obitelji, neovisna od irih drutvenih odnosa koja se razvija u 18.st. izvor je humanosti i uspostave 'ljudskog' odnosa, ravnopravnog.

sad dalje pokazuje kako razvoj pisma kao oblika komunikacije doprinosi subjektiviranju pojedinaca i kako ono s druge strane privatnost okree javnosti: itaju se tua pisma, nekad se objavljuju, a ponekad se ak i piu s namjerom da budu otisnuta (romani u pismima: goethe i dr.). ovo pretvara odnos pisca i itatelja u intiman odnos nove vrste.

kae: sfera publike nastaje u irim slojevima graanstva kao proirenje i dopuna intimne sfere ue obitelji.

irenjem tiska (asopisa i novina) itanje postaje uobiajena navika ne samo viih nego i niih graanskih slojeva. iri se onaj tip literarne publike kakav je prvobitno nastao u kavanama i salonima. oni ine javnost literarnog rezoniranja u kojem se subjektivnost koja ima porijeklo u intimnosti ue obitelji sporazumijeva sa samom sobom o samoj sebi.

glava 7. literarna javnost u odnosu prema politikoj javnosti

preobrazba ove literarne javnosti u sferu kritike javne vlasti deava se kao promjena njenih funkcija u okviru ve postojeih institucija. u nastajuu politiku javnost ulazi ve formirani kompleks privatnosti okrenute prema javnosti.

glavno podruje u kojem se deava kritiko rezoniranje graana = sfera socijalnog (javno relevantno privatno), a ne podruje res publica (glavno podruje bavljenja antike javnosti).

ova javnost se, kae suprotstavlja uspostavjenom monarhijskom autoritetu. ona ima privatan i polemiki karakter.

razlika ovog i antikog graanina:

njegov privatni status zasniva se na vlasti bez ikakvog privida slobode posredovanog prisnounjegova borba je samo borba protiv vanjskih neprijatelja. nema borbe protiv vlastite vlade

dimenzija polemike koja u 18.st. oblikuje politiku javnost razvija se ve nekoliko stoljea prije u dravnopravnoj kontroverzi oko naela apsolutne vladavine. jedan od bitnih momenata apsolutne vladavine: tajnost postupaka. e kae: ovom principu tajnosti (arcana imperii), suprotstavlja se princip javnosti.

milslioci ove graanske polemike: montesquieu, hobbes, locke. glavno naelo koje se proklamira: pojam zakona kao ope i apstraktne pravne norme i vlasti koja se svodi na izvravanje ovakvih zakona. ovo je direktno u suprotnosti s arcana imperii. naelu voluntas se suprotstavlja naelo ratio.

kae: u graanskoj javnosti razvija se politika svijest koja nasuprot apsolutnoj vladavini razvija pojam opih i apstraktnih zakona i zahtjev prema njima i na kraju potvruje sebe samu kao, tj. javno mnijenje kao jedini legitimni izvor zakona.

e sad: kako ovi kriteriji oposti i apstraktnosti izviru iz literarne javnosti privatnih ljudi koji se u meusobnoj komunikaciji uvjeravaju u vlastiti subjektivitet proizaao iz intimne sfere?

odg:

literarna javnost je uspostavila naela jednakosti, a iz ovog proizlazi rezoniranje koje ima opi karakteriz javnog rezoniranja proizlazi i racionalnost: u obrani vlastite ideje jedino to vrijedi je jai argument.

ovom nainu miljenja se eli prilagoditi i same zakone: oni treba da budu:

formalno: ope i apstraknte pravne normematerijalno: racionalni u skladu s prirodom stvari

zajednika svojstva politike i literarne javnosti: obje su publike privatnih ljudi ija autonomija predstavljena privatnim vlasnitvom tei da se predstavi u sferi graanske obitelji intimno se ostvaruje kao humanitet

ambivalentnost privatne sfere: ona je s jedne strane intimna sfera obitelji, ljudskih odnosa, a s druge sfera robnog prometa i drutvenog rada. u ovoj sferi je osoba istovremeno ovjek (homme) i graanin (bourgeois). s ovim se donekle preklapaju dvije vrste javnosti u kojima osobe sudjeluju:

u literarnoj se sporazumijevaju o iskustvima svoje subjektivnosti kao ljudiu politikoj se sporazumijevaju kao vlasnici o reguliranju svoje privatne sfere

a s druge strane u ove dvije publike se radi o istim osobama i jedinstvenom javnom mnijenju. locke: odranje vlasnitva nad ivotom, slobodom i imanjem ilustrira ovu vezu: zahtjev graanina kao vlasnika i kao ovjeka.

politike funkcije javnosti

glava 8. engleski obrazac razvoja

ovdje se prva formira politiki angairana javnost (kraj 17, poetak 18.st.). snage koje tee da dou do utjecaja na odluivanje dravne vlasti obraaju se publici koja rezonira. staleka skuptina se kroz jedno stoljee preobraava u moderni parlament.

razlog zato se ovo najprije deava u engleskoj: ovdje se prije razvio kapitalistiki nain proizvodnje, a tek s njim je mogue da literarna javnost postane politiki angairana (baza-nadgradnja). u engleskoj naime nije postojao konflikt izmeu zemljoposjeda i industrije, nego izmeu trgovinsko-financijskog kapitala s jedne strane i industrijskog s druge. ovaj spor je u engleskoj zahvatio ire slojeve nego bilokoji spor na kontinentu.

tri vana dogaaja koji ovo prate (krajem 17.st.):

osnivanje engleske banke: obeava uvrivanje sistema baziranog na kapitalistikom nainu proizvodnje (najamni rad), a ne samo na trgovinskom prometuukidanje instituta preventivne cenzure: omoguuje prodor (politikog) rezoniranja u tisak. ovo ipak ne znai potpunu slobodu tiska, ali ova sloboda je znatno vea nego na kontinentu. s vremenom novine i asopisi postaju relativno samostalni i profiliraju se kao glavni kritiki organi publike. novine postaju etvrti zakonodavni stale (fourth estate).uspostava prve kabinetske vlade: vodi parlamentarizaciji dravne vlasti i na kraju ukljuivanja politiki angairane javnosti u dravnu vlast.

u drugoj polovici 18.st. faktiki je ukinuto iskljuenje javnosti iz rada parlamenta: novine po prvi put smiju pisati o sadraju parlamentarnih rasprava. meutim izvetavanje iz parlamenta formalno je doputeno tek 1834.

o strankama: prisustvo javnog rezoniranja u parlamentarnom radu prisiljava stranke da se sukobljavaju racionalnim argumentima. tako se uspostavlja sistem opozicije i vlasti u kojem opozicija vie ne znai graanski rat. pritom se opozicija u raspravama esto poziva na raspoloenje naroda. ovo naravno jo nije prava vladavina javnog mnijenja. ipak do kraja 18.st. se poinju oblikovati izvanparlamentarne organizacije stranaka.

1792. u parlamentu se po prvi put spominje javno mnijenje, a do poetka 19.st. javno rezoniranje se do te mjere razvilo da postaje relevantan partner u politikoj raspravi.

glava 9. kontinentalne varijante

francuska: ovdje se javnost koja politiki rezonira formira sredinom 18.st. meutim zbog jake cenzure, kritika javnost se ne uspjeva institucionalizirati:

nema slobodnog tiskanema staleke skuptine koja bi se mogla pretvoriti u narodno predstavnitvonema socijalne baze ovakvih institucija: plemstvo je ekonomski zavisno od krune (ne bavi se nikakvim graanskim nainima privreivanja); bogati graani kupuju plemike titule i privilegije. tako zapravo, ma ime se lanovi drutva smatrali, svi osim krune spadaju u graansko, privatno drutvo, zavisno od krune. pritom su graani i plemstvo strogo odvojeni.

politika javnost: kao i u engleskoj nastaje iz literarne, salonske: filozofi iz beletrista postaju ekonomisti, a nazivaju se fiziokrati (quesnay, mirabeau, turgot). tek pred samu revoluciju najznaajniji predstavnici fiziokrata ulaze u vladu kao prvi eksponenti javnog mnijenja. pomalo se doputa javno rezoniranje o javnim poslovima. ovo pak vodi sazivanju dravnih stalea. dalje je pria poznata: na ovom stupnju razvoja dravni stalei ne mogu drugo nego oformiti se kao moderni parlament.

revolucijom se ovdje odmah institucionalizira i pravno normira politika javnost (razliitood engleskog razvoja), a politike funkcije javnosti kako su kodificirane u revolucionarnom ustavu se brzo pretvaraju u parole koje se ire po cijelom kontinentu.

deklaracija o pravima ovjeka i graanina (1789.): 'slobodno izraavanje misli i miljenja jedno je od najdragocjenijih prava ovjeka. svatko moe slobodno govoriti, pisati, tiskati, uz obavezu odgovornosti za zloupotrebu ove slobode u zakonom predvienim sluajevima '

ipak: ova kodificirana prava nisu tako brzo zaivjela. 1800. napoleon u potpunosti ukida slobodu tiska.

njemaka: ovdje se nakon francuske revolucije obnavljaju staleka tijela s ponekom funkcijom parlamenta, ali ovdje se prilike ipak bitno razlikuju od engleskih i francuskih.

apsolutizam je bitno jaistaleke granice izmeu plemstva i graanstva su vrste. plemstvo je naime ovisno o kneevskim dvorovima i nema priliku formirati rezonirajuu javnost zajedno s graanimagraanska elita (koja sebe definira preko obrazovanja) se strogo distancira od naroda (volk): seljaci, radnici, sitni trgovci, zanatlije. ove se ne ubraja u graane.

dakle jedina rezonirajua publika se formira u okviru graanske elite. a ta elita ne uspijeva ostvariti znaajnija prava na izraavanje kritikih stavova.

glava 10. graansko drutvo kao sfera privatne autonomije: privatno pravo i liberalizirano trite

prikazivanjem ovih institucionalizacija politike javnosti ne moe se pokazati koje su prirode politike funkcije te javnosti. priroda politike funkcije javnosti, kae, se moe shvatiti samo iz promatranja specifine faze historijskog razvoja cjeline graanskog drutva u kojoj se robna razmjena i drutveni rad znaajno emancipiraju od dravnih direktiva.

politiki angairana javnost dobiva normativni status organa samoposredovanja graanskog drutva sa dravnom vlau koja odgovara njegovim potrebama. drutvena pretpostavka ovog = liberalizirano trite: promet u sferi drutvene reprodukcije se pretvara u internu stvar privatnika. graansko drutvo se privatizira.

veza merkantilizma i privatizacije graanskog drutva:

s jedne strane merkantilizam ne doputa ovu privatizaciju jer je drava glavni regulators druge strane merkantilizam svojom favorizacijom kapitalistikog naina proizvodnje (uvoz sirovina izvoz proizvoda) razvija trite i njegovu autonomiju.

razvoj autonomije trita u doba merkantilizma vidljiv je i iz povijesti privatnog (graanskog prava): meusobni odnosi privatnih osoba svode se na privatne ugovore uspostavljeni kao odnos razmjene prema zakonima slobodnog prometa na tritu. dakle: odnos razmjene postaje osnovni model ugovornog odnosa.

iz ovakvog uspostavljanja ugovornog odnosa formira se i kategorija ope pravne sposobnosti. ona nije ovisna o nikakvim posebnim obiljejima. sustavom ugovornih odnosa po uzoru na odnos razmjene nestaju posebna statusna obiljeja, a na njihovo mjesto dolazi samo jedan status prirodni status koji se pripisuje svakom pravnom subjektu. dakle: jednakost (analogna s jednakou vlasnika i jednakou obrazovanih).

ovakvo graansko pravo uspostavlja strogu privatnu sferu: meusobni promet privatnih osoba oslobaa se stalekog i dravnog mijeanja. garantira se:

institucija privatnog vlasnitvaosnovna sloboda ugovorasloboda radapravo nasljeivanja

ovaj razvoj graanskog prava se u engleskoj deava bitno ranije nego u zemljama kontinentalne rimskopravne tradicije. ipak u prvoj polovici 19.st. ak i austrija dobiva svoj graanski zakonik. ali kae: ovi graanski zakonici ne samo da su doneseni u interesu graanskog drutva nego je graanska javnost posvuda sudjelovala u njihovom formuliranju.

uspostava modernog graanskog prava postaje mogua tek raspadanjem tradicionalnih pravnih formi: vladajui stalei, cehovi... rimsko pravo kakvo je na kontinentu bilo usvojeno sa svojim privatnim pravom nije bilo dovoljna podloga za uspostavu modernog graanskog. ovo privatno pravo je prepuno kneevskih i korporativnih propisa: s ostacima feudalnog prava, propisivanjem pravednih cijena...

ova promjena prema modernom graanskom pravu = razvoj od statusa prema ugovoru from status to contract (maine) = liberalizacija.

kae: jedino podruje gdje je liberalizacija dola sporije je podruje vanjske trgovine (carine, ogranienja). ovo si je takoer prva mogla dopustiti engleska kao najjaa trina sila. slobodna trgovina i konkurencija na principima laissez fairea su tako u svojoj najioj formi uspostavljene samo u engleskoj krajem 18.st. (vrhunac liberalne faze). u drugim zemljama to nije bilo ni priblino ovako. usprkos tome stvorena je navika da se bit kapitalizma izvodi iz upravo ovog njegovog specifinog vida.

dakle liberalizacija kroz graansko pravo i emancipacija graanskog drutva kao privatne sfere od direktiva javne vlasti stvara uvjete za potpuni razvoj politike javnosti.

glava 11. proturjena institucionalizacija javnosti u graanskoj pravnoj dravi

glavna pretpostavka buroazije o sistemu konkurencije: on se moe sam regulirati pod pretpostavkom da izvanekonomske instance ne interveniraju. u proces razmjene, a rezultat neinterveniranja je blagostanje za sve. drava koja intervenira odbacuje se jer to stvara nepredvidivost koje nije spojiva s racionalnou.

zadatak drave u ovom = pravna sigurnost, zatita ustrojstva slobodnog trita. ona mora potovati granice nadlenosti, pravne forme, a operativno ovo znai racionalnost uprave i nezavisnost sudstva. e kae: ovo su kriteriji graanske pravne drave.

logika na kojoj se temelje zakoni ista je logika na kojoj je temeljeno i slobodno trite:

nema izuzetaka za nikogazakonima ne mogu manipulirati pojedinci isto kao ni cijenom (objektivnost)zakoni nisu namjenjeni odreenim pojedincima kao ni trite

kae: sama ideja pravne drave ne pretpostavlja nuno postojanje konstitucionalizirane javnosti i parlamentarnog oblika vladavine. problem je samo da u takvoj pravnoj dravi nita ne garantira da e zakoni biti na korist graanskog prometa. dakle ipak je nuno da se uspostavi javnost kao dravni organ.

iz ovog proturjeje: dva suprotna poimanja zakona:

ako politiki zakon pretpostavlja suradnju narodnog predstavnitva onda je kriterij da neto bude zakon narodno predstavnitvo. dakle: vladavina zakona = vladavina narodnog predstavnitva. zakon = voljaodreenje zakona koje proizlazi iz njegovog poimanja kao izraza uma: zakon nije volja jednog ili vie ljudi, on je ono 'umno-ope'. zakon = ratio. ideja vladavine zakona dakle nosi u sebi ideju ukidanja vladavine. ovo je takoer tipino graanska ideja: politika garancija privatne sfere koja se emancipira od politikog ne bi trebala biti vladavina.

starim autorima montesquieuu i lockeu se tako ini da mo zakonodavstva koju graani dobivaju zapravo i nije vlast (nego legislative power odnosno pouvoir). ono nije vlast jer se ne radi o ispoljavanju politike volje nego racionalne suglasnosti.

rousseau: premjeta suverenost s monarha na narod.

meutim niti pojam suverenosti niti lockeov i montesquieuov pojam ne rjeava problem funkcije javnog mnijenja. javno mnijenje nije ni izvor vlasti, a pogotovo ne vlast, a nije ni power. stari dravnopravni pojmovi nam ovdje ne mogu pomoi.

funkcija javnosti: ona treba da pretvori voluntas u ratio koji se uspostavlja u javnoj konkurenciji privatnih argumenata kao suglasnost o onom praktino nunom koje je u opem interesu.

u kontinentalnoevropskim pravnim sistemima gdje postoje pisani ustavi moemo nai precizno artikulirane funkcije javnosti: osnovna prava:

grupa: odnose se na:sferu publike koja rezonira (sloboda miljenja, govora, tiska, okupljanja, udruivanja) na politiku funkciju privatnih osoba u ovoj javnosti (pravo peticije, jednako pravo glasa i izbora)grupa: odnosi se na slobodni status pojedinca zasnovan u intimnoj sferi patrijarhalne ue obitelji (osobna sloboda, nepovredivost stana)grupa: odnosi se na promet meu privatnim vlasnicima u sferi graanskog drutva (jednakos pred zakonom, zatita privatnog vlasnitva)

dakle ovim se jame:

sfere javnosti i privatnostiinstitucije i instrumenti javnosti (stranke + tisak) i privatnosti (obitelj + vlasnitvo)funkcije privatnih osoba: politike kao graana, ekonomske kao vlasnika, individualne komunikacije kao ljudi.

logina posljedica javnosti i njenih funkcija = javnost kao organizacijski princip za postupak samih dravnih organa u smislu publicitet:

javnost parlamentarne raspravejavnost sudskog postupka. kae: samo javnost jami nezavisnost sudskog postupka od privatonog utjecaja i od utjecaja izvrne vlastijavnost uprave. ovom je najdue trebalo da se razvije, prije svega jer je birokracija bila glavna organizirana mo u rukama vladara.

ustavno fiksiranje politike javnosti postoji zapravo samo u lanku koji kae da sva vlast proizlazi iz naroda. ovo je jedino mjesto na kojem se povezuje poredak s javnosti. meutim graanska pravna drava pretendira na organizaciju javne vlasti koja osigurava potinjavanje javnosti potrebama privatne sfere. kae: tako realnost ovog drutva ne odgovara ustavnim normama.

i dalje: zapravo je ta javnost s kojom pravna drava (rije je o 19.st.) rauna samo neznatna manjina. zakoni vae za ljude openito, ali samo ako im je organizacijski princip javnost, tj. ako sudjeluju u javnosti, publici.

ovdje je opet rije o proturjeju: ako je pravna drava usmjerena prije svega na zatitu privatne sfere onih koji su ukljueni u javnost, nema vlasti koja proizlazi iz naroda jer je veina naroda iskljuena: nije obrazovana i nema vlasnitva.

kae: bilo da se uzima obrazovni ili porezni cenzus za pristup javnosti on pogaa iste ljude. oni koji imaju vlasnitvo imaju i obrazovanje, a oni koji nemaju nemaju nijedno.

kako se ovo opravdava: javnost je osigurana ako ekonomski i socijalni uvjeti pruaju svakome jednake anse da zadovolji kriterije za pristup da stekne kvalifikacije privatne autonomije. (bentham, a.smith). dakle ovo opravdanje proizlazi iz ekonomske logike klasine ekonomije:

garancija slobodnog natjecanjarobe se razmijenjuju putem vrijednosti koja se izraunava koliinom rada potrebnom za proizvodnju. ovo ukljuuje da svaki ponua svoju robu proizvodi sam i da svaki radnik posjeduje sredstva za proizvodnju. dakle ovo se temelji na sociolokoj prepostavci drutva s mnotvom sitnih proizvoaa. ovo je vezano i uz prvu pretpostavku: skroz slobodno natjecanje je mogue ako je vlasnitvo sredstava za proizvodnju ravnomjerno rasporeeno.

sayov zakon: pri potpunoj mobilnosti proizvoaa, proizvoda i kapitala ponuda i potranja se stalno izravnavaju. svi resursi su u potpunosti iskoriteni. ovo je stanje ravnotee.

e kae: pod ovim pretpostavkama i samo pod njima stvarno svak ima jednake anse. u protivnom ni opravdanje za cenzus ne vai. a te pretpostavke nikad i nigdje nisu bile ispunjene.

liberalni princip privrede i drutva je ostvaren u onoj mjeri da su se interesi graanske klase mogli identificirati s opim interesima i da se trei stale mogao konstituirati kao nacija.

kae: samo su graani bili sposobni oblikovati publiku koja je mogla tititi zakonodavne osnove postojeeg vlasnikog poretka. za izvravanje svoje javne uloge oni naime nisu morali izlaziti iz svoje privatne egzistencije: ako si kao ovjek (homme) vlasnik onda kao graanin (citoyen) moe tititi vlasniki poredak, a da cijelo vrijeme djeluje u istom interesu.

ipak ova klasa je razvila politike institucije koje za svoj objektivni smisao uzimaju ideju vlastitog ukidanja. meutim vladavina nije ukinuta.

graanska javnost ideja i ideologija

glava 12. public opinion opinion publique ffentliche meinung javno mnijenje: o predpovijesti pojma

smisao funkcije graanske javnosti kristaliziran je u pojmu: javno mnijenje. sad emo ovdje o tom pojmu:

opinion: preuzima u engleskom i francuskom znaenje latinske rijei opinio = pomalo nesiguran, ne potpuno dokazan sud.

drugo znaenje, ovdje vanije: opinion kao reputation = glas, ugled, ono to osoba znai u miljenju drugih. dakle ve sam pojam opinion sugerira da se radi o kolektivnom fenomenu. zato su dodaci koji govore o kolektivnosti tog mnijenja pleonazam (common opinion, general opinion, public opinion).

izvorno znaenje iz ova dva pojma, meutim ne govori o razlonosti takvog mnijenja (public opinion kao razlono mnijenje ne pojavljuje se prije 18.st.).

hobbes: identificira conscience (svijest i savjest) sa opinion. u 'leviathanu' on uvodi vlast koja je konfesionalno neutralna: vjeroispovjest je za dravu irelevantna. savjest nije nita drugo nego mnijenje. kae: njegovo zanemarivanje religioznog miljenja vodi u stvari afirmaciji privatnog uvjerenja.

locke: 'law of opinion and reputation'. pokazuje kako je zakon mnijenja istog ranga kao dravni ili boji zakon filozofski zakon. njegovo razumijevanje opinion = neformalni splet miljenja sredine ija je indirektna socijalna kontrola efikasnija od formalne cenzure s prethodnim dravnim ili crkvenim sankcijama. ovaj zakon on naziva i law of private censure. ovaj opinion meutim nije public, a to nije namjerno: on ne nastaje kroz raspravu nego preutnim tajnim pristankom.

kod lockea takoer ovaj pojam gubi vezu s pojmom predrasude (prejudice).

beyle: on koristi pojam critique. ovaj pojam liava historijsko-filozofskog porijekla i pretvara ga u kritiku kao takvu: odmjeravanje za i protiv... kritika je ovdje shvaena kao strogo privatna stvar: podruje uma ostaje zatvoreno, suprotstavljeno javnom podruju drave i podinjeno u odnosu na njega.

rousseau: u 'raspravi o umjetnosti i znanosti' po prvi put koristi pojam opinion publique. pritom opinion koristi u svojem starom znaenju: 'kritiari potkopavaju osnove vjere i unitavaju vrlinu, posveuju svoj talent i svoju filozofiju razaranju i podrivanju svega onoga to je ovjeku najsvetije. oni se okreu protiv javnog mnijenja'.

bolingbroke: koristi pojam 'public spirit' da bi izrazio vezu politike opozicije i miljenja naroda.

burke: prvi uoio prave razlike. koristi pojam general opinion. govori o tome da se ni jedan zakonodavni akt nee moi provesti ako se ne uzme u obzir ope mnijenje onih kojima se vlada. kod njega po prvi put mnijenje nije puka naklonost nego proizlazi iz razmiljanja i javne diskusije.

fiziokrati: prvi u francuskoj formulirali opinion publique kao mnijenje koje je kritikom diskusijom u javnosti proieno u istinsko miljenje. oni su uklonili suprotnost koja je u francuskom postojala izmeu opinion (= miljenje naroda noeno tradicijom i zdravim razumom, predrasuda) i critique. fiziokratski sistem = prelazni izmeu feudalizma i kapitalizma:

feudalna baza vladavine poljoprivreda = jedini produktivni radtaj rad se meutim gleda sa stanovita kapitalistike proizvodnjeuvid u zakone prirodnog poretka ima public clair, prosvjeena javnost, koja utjee na opinion publique. ovdje je rije o uenim ljudima monarh uva prirodni poredak pritom se ravna prema zakljucima strunog rezoniranja publike (dakle uenih ljudi iz prethodne toke).

dakle ovo je neko uenje o dva autoriteta: uma i volje. tako fiziokrati interpretiraju poloaj publike koja politiki rezonira, a pritom ne izlaze iz okvira postojeeg poretka. naime ovdje javno mnijenje ne obvezuje zakonodavca.

rousseau: vezuje svoju openitu volju sa opinion publique u starom smislu ( nereflektirano mnijenje). drutvenim ugovorom se premouje jaz izmeu ovjeka i graanina: svatko podreuje zajednici svoju osobu i vlasnitvo sa svim pravima da bi ubudue posredovanjem openite volje imao udjela u pravima i dunostima svih. kod rousseaua je vlasnitvo istovremeno javno i privatno onako kako je svako pojedinac kao parcijalni nositelj openite volje nadreen sam sebi.

openita volja ne proizlazi iz konkurencije privatnih interesa ona nije volja svih (zbroj). ovo bi kae odgovaralo liberalnom modelu pod pretpostavkom privatne autonomije koja zapravo ukida model drutvenog ugovora. openita volja je tako neka vrsta instinkta ovjeanstva on je usaen u opinion obiaji, naravi, mnijenje naroda.

kljuna razlika rousseauovog opinion publique od modernog znaenja: nema diskusije: volont gnrale nije suglasnost argumenata nego srca. kod njega nabolju vladu ima drutvo u kojem zakoni odgovaraju ve ukorijenjenim obiajima (opinions). ovo sve funkcionira dobro dok nema luksuza. luksuz korumpira razboritu jednostavnost, a pritom prosvijeena publika sa svojim mnijenjem (isto opinion) i diskusijom podjarmljuje grupu jednostavnih, neobrazovanih. tako je zapravo diskusija i javno mnijenje kod rousseaua tetno i loe, a obiaji, opinion jednostavnih i priprostih dobar.

rousseauov pojam javnog mnijenja je po definiciji vrlo lian lockeovom law of opinion. ono je zakon iji izvritelj je cenzor. on vri neki tip drutvene kontrole. opinion publique takoer obvezuje zakonodavca. pri tome svemu ne moe biti diskusije.

dakle rousseauova direktna demokracija funkcionira tako da je suveren cijelo vrijeme okupljen. zato je njegov opinion opinion publique (jer se smatra da je uvijek kolektivan). ovi graani su okupljeni radi aklamacije, a ne rezoniranja.

usporedba: rousseau fiziokrati: svaki od njih ima jedostran, nepotpun pojam javnog mnijenja:

kod rousseaua javno mnijenje vlada, ali nema diskusije, kritikekod fiziokrata javno mnijenje supostoji s apsolutizmom, ali ukljuuje kritiku javnost.

bentham po prvi puta izlae vezu javnosti i javnog mnijenja u monografskoj formi. kae: bitno je da vrenje politike vlasti bude izloeno nadzoru publike. sud publike je naime, iako je takoer u moguneost da pogrijei, nepodmitljiv. javnost parlamentarnih rasprava osigurat e zajedniki duh (dakle ovo je kao neka integrativna funkcija).

guizot (1820.) kako sistem postaje reprezentativan:

diskusijom koja obavezuje vlast da zajedniki trai istinupublicitetom koji omoguava graanima da budno prate rad vlasti angairane u traenju istineslobodom tiska koja potie graane da i sami trae istinu

f.g.forster u njemakoj krajem 18.st. po prvi put uveo prevod francuskog opinion publique ffentliche meinung. u to vrijeme ovaj pojam je ve do kraja formuliran u modernom smislu. osim ovog on uvodi i pojam opeg duha (gemeingeist).

wieland donosi u njemaki definiciju javnog mnijenja (modernu). ali njegovo poimanje javnog mnijenja zadrava neto od rousseauovog, a ovo ostaje u njemakom poimanju. ponovno ga oivljava politika romantika: javno mnijenje kao nijemi narodni duh (a ne kao rezoniranje).

glava 13. publicitet kao princip posredovanja politike i morala (kant)

ideja graanske javnosti je kod kanta razraena i prije nego to sam pojam javnog mnijenja dolazi do njemake.

u 18.st. kritiki proces rezoniranja protiv apsolutne vlasti smatra se nepolitikim. smatra se da javno mnijenje racionalizira politiku u ime morala. pojam moralno se pritom izjednaava s umno.

kant: prinuda se ne moe vriti u obliku osobne vladavine ili nasilnog samopotvrivanja nego samo tako da jedino um ima vlast. pritom je rezoniranje po pravilima obiajnosti zakon praktinog uma. da bi politika mogla biti u skladu s moralom, javnost mora biti ukljuena u politike funkcije posredovanja drave i drutva.

ova javnost je princip pravnog poretka i metoda prosvjeivanja. pritom prosvjeenost znai sposobnost da se misli samostalno i to samostalno miljenje javno izraava = javna upotreba uma.

kant javnu upotrebu uma prije svega vidi kao stvar uenih onih koji imaju posla s principima istog uma filozofima. dakle stvar izgleda tako da filozofi vode raspravu pred oima vlade, ali i naroda i time i jedne i druge pouava. tako se narod pomalo isto konstituira kao publika koja samostalo misli.

privatna upotreba uma = ona koju netko ini vrei neku povjerenu mu graansku slubu ili dunost. ovdje nema rezoniranja, nego se mora sluati.

javna upotreba uma = upotreba uma koju netko ini pred cijelom publikom italakg svijeta. ovdje se pojmom ' svijet' konstituira javnost kao sfera. ovdje je rije o publici koja rezonira, italakoj publici.

ova rezonirajua publika iju osnovnu jedinicu ini ovjek, kada pone rezonirati o opoj stvari postaje publika graana. u republikanskom ureenju ova politika javnost postaje organizacijski princip liberalne pravne drave. u toj dravi gransko drutvo se uspostavlja kao sfera privatne autonomije svatko moe traiti svoju sreu na nain koji mu se ini koristan.

zakonodavstvo se ovdje svodi na narodnu volju ije je porijeklo u umu zakoni naime potjeu iz javne suglasnosti publike koja rezonira. ti zakoni su po kantu javni zakoni.

argumentacija oko volje iz koje proizlazi zakon prati rousseauovu osim u jednoj toki: princip narodnog suvereniteta se moe realizirati samo pod pretpostavkom javne upotrebe uma.

u 'kritici istog uma' kant javnoj suglasnosti ljudi pripisuje funkciju pragmatine kontrole: izvanjski kriterij za ocjenu da li je neko priznavanje istinitosti uvjerenje ili puki nagovor je u mogunosti da se ono saopi i da se uvidi vrijedi li ono za um svakog ovjeka. on ovo kasnije naziva suglasnost svih sudova bez obzira na razlike meu subjektima. ovo je dakle javno mnijenje iako ga kant tako ne zove.

kod kanta publici koja politiki rezonira imaju pristup samo privatni vlasnici jer njihova autonomija ima korijen u sferi robnog prometa i zato je vezana uz interes za njeno odranje kao privatne sfere. ovo iskljuuje samo oni koji prodaju svoje snage, a ukljuuje one koji prodaju svoje sposobnosti kao robu.

kae: ovo je manjkavo razlikovanje. ono kod kanta vrijedi samo ako postoje jednake anse za stjecanje (dakle isti oni zamiljeni ekonomski uvjeti). dakle oni koji nemaju vlasnitva su pod zatitom zakona ali ne mogu na njega utjecati. oni nisu graani, ali imaju anse postati graani.

kae: ovdje dakle fikcija pravednosti imanentne slobodnom robnom prometu zavodi na izjednaavanje graanina s ovjekom, odnosno zainteresiranih privatnih vlasnika i autonomnih individua.

kae: u kantovoj politikoj filozofiji se mogu uoiti dvije verzije:

slubena: slui se konstrukcijom svjetskog poretka koji se zasniva jedino na pririodnoj nunosti: pravna teorija moe izvoditi politike radnje slino moralnim radnjama. ako pravno stanje postoji onda moralna politika ne znai drugo nego postupanje u skladu s dunostima. vladavina zakona se osigurava posredstvom javnosti.neslubena: (filozofija povijesti) polazi od toga da se politika tek treba boriti za uspostavu pravnog stanja. politika se ne moe shvatiti iskljuivo kao moralna, kao postupanje po dunosti u okviru pozitivnih zakona. naime pozitiviranje zakona se dobiva tek uzimanjem u obzir kolektivne volje. ovo pak se osigurava posredstvom javnosti.

glava 14. o dijalektici javnosti (hegel i marx)

kant 'javno usuglaavanje' deava se u publici privatnih ljudi koji rezoniraju.

ovo javno usuglaavanje hegel naziva javno mnijenje = empirijska openitost nazora i misli mnogih. funkcija ovog javnog mnijenja kod njega: racionalizacija vladavine (ovo je tipino za 18.st.). on kao i kant uzima javno mnijenje kao test istinitosti. ali kod njega javno mnijenje ne moe biti mnjijenje uenih ljudi. znanost kae ne potpada pod javno mnijenje.

hegel razbija liberalne fikcije na kojima se zasnivala samosvijest javnog mnijenja kao istog uma. on naime otkriva duboku podijeljenost graanskog drutva: ono ne samo da ne ukida nejednakost nego je uzdie do nejednakosti intelektualne i moralne obrazovanosti. uopavanjem sveze ljudi usljed njihovih potreba (dakle pretvaranjem interesa graana u opi interes) poveava se nagomilavanje bogatstva i ograniavanje i nuda klase koja je vezana uz rad.

tako hegel pokazuje kako javno mnijenje privatnih ljudi okupljenih u publiku nema vie osnove za svoje jedinstvo ono pada na nivo subjektivnog mnijenja mnogih.

i dalje: graansko drutvo (drutvo privatnih vlasnika) je dezorganizirano, a kad se drava zamijeni s tim graanskim drutvom (to se u liberalnom poimanju deava), dakle kad se privatni stale kao takav u zakonodavnoj vlasti uzdie do uea u opoj stvari, onda se dezorganizacija koja mu je svojstvena prenosi na dravu. e a da se to ne bi desilo, tj. da se sistem potreba ne bi razbio u posebne interese potrebno je primijeniti policijske mjere (dakle dravna intervencija) i udruivanje u korporacije. ovime je hegel definitivno preao granicu liberalizma.

kod hegela javno mnijenje ima oblik zdravog razuma i proireno je u narodu u obliku predrasuda (rousseau??). ono dolazi k pravoj svijesti kroz javnost skuptinskih rasprava. javnost skuptinskih rasprava ne slui povezivanju parlamentarne rasprave s rezoniranjem publike koja kontrolira i kritizira. javnost parlamentarne rasprave je metoda integracije dravljana odozgo. javno mnijenje ovom javnou rasprave dolazi do istinskih spoznaja o stanju i pojmu drave. ono time ui potivati dravne poslove i njihove nosioce. dakle javnost parlamentarne rasprave ne slui da bi obrazovani mogli kritizirati vlast nego da bi obrazovala javno mnijenje.

to znai da javnost vie ne vai kao princip prosvijeenosti i kao sfera ostvarenja uma. njena svrha je integracija subjektivnog miljenja u objektivitet (dravu). javno mnijenje nema u sebi sposobnost razlikovanja i dolaenja do odreenog znanja. zato je nezavisnost od javnog mnijenja prvi formalni uvjet za neto umno (u zbiljnosti i znanosti). javno mnijenje je dakle ovdje opet shvaeno kao mnijenje (opinion), a ne 'umno'.

hegel odbacuje graansku javnost jer anarhino i antagonistiko drutvo ne predstavlja sferu autonomnih privatnih ljudi koja se emancipirala od vlasti, u kojoj je sila neutralizirana i na kojoj bi kao osnovi privatni ljudi mogli pretvoriti politiki autoritet u racionalni. graansko drutvo zbog svoje dezorganizacije treba integraciju posredstvom politike vlasti.

marx (mladi): javno mnijenje = lana svijest. ono pred samim sobom krije svoj istinski karakter maske buroaskih klasnih interesa. marx kritizira ekonomske pretpostavke na kojima se temelji samosvijest javnosti:

kapitalistiki sistem se ne moe, preputen sam sebi reproducirati kao prirodan poredak, bez krizaproces oploivanja kapitala poiva na prisvajanju vika vrijednosti stvorenog vikom rada onih koji raspolau vlastitom radnom snagom kao jedinom robom. tako se deava raslojavanje, odvajanje klasa koje smanjuje anse za uspon.u procesu akumulacije trita se oligopolistiki deformiraju tako da se na kraju vie ne moe raunati sa slobodnim formiranjem cijena.

dakle ukidanjem dravne intervencije se ne dolazi do neutralizacije sile u prometu meu obinim ljudima, nego samo do uspostave novih odnosa snaga izmeu vlasnika i najamnih radnika.

marx ovim pokazuje kako pretpostavke na kojima je javnost ope dostupna (jednakost ansi) i na kojima se onda ona moe identificirati s nacijom, tj. na kojima se graansko drutvo moe identificirati s drutvom u cjelini ne stoje!

isto tako nije odriva ni postavka o jednakosti ovjeka i privatnog vlasnika: naime ako su vlasnici suprotstavljeni klasi najamnih radnika, onda interes vlasnika za odranje sfere robnog prometa i drutvanog rada nije nita drugo nego partikularni interes! da bi bourgeois zastupao istinski dravni interes morao bi istupiti iz svoje buroaske stvarnosti. nema identiteta njegovog privatnog i interesa drave!

kae: u 19.st. se moglo predvidjeti da e javnost (jednom uspostavljena od graana, koja je dospjela do svoje politike funkcije: u javnost okupljeni privatni ljudi postavljaju kao temu politiko sankcionianje drutva kao privatne sfere), zbog svoje unutranje dijalektike (partikularni interes koji pretendira da bude opi) biti zaposjednuta od grupa koje nemaju nikakvog interesa za odranje drutva kao privatne sfere jer ne raspolau privatnim vlasnitvom kao osnovom privatne autonomije. e i onda, kad javnost bude stvarno ukljuivala sve postoji mogunost da se ostvari ono to je predstavljeno kao njen cilj: racionalizacija vladavine, nestanak vladavine ljudi nad ljudima.

marx kae: racionalizacija vladavine (nestanak politikog karaktera vladavine) =

nestanak klasnih razlikacijela proizvodnja je koncentrirana u rukama udruenih individua

ovo je zapravo socijalistiko preformuliranje liberalne ideje vladavine zakona (vladavine koja prestaje biti politika).

engels: 'umjesto vladanja nad ljudima nastupit e upravljanje stvarima i rukovoenje proizvodnim procesima', a ovo je mogue ako udrueni proizvoai racionalno urede svoj promet materije s prirodom: ako ga dovedu pod zajedniku kontrolu umjesto da taj promet njima gospodari kao neka slijepa sila.

dakle: upravljanje stvarima = kolektivno vlasnitvo sredstava proizvodnje i ukidanje trinih mehanizama.

konzekvenca ovog po pojam javnosti: obre se klasini odnos javnosti i privatne sfere. kritika i kontrola javnosti protee se na onaj dio graanske privatne sfere koji je prije (raspolaganjem sredstvima za proizvodnju) bio preputen privatnim ljudima: to je podruje drutveno potrebnog rada.

autonomija: ona se vie ne temelji na privatnom vlasnitvu, niti se uope nalazi u privatnoj sferi. autonomnija se nalazi u samoj javnosti. na mjesto identiteta bourgeois i homme stupa identitet homme i citoyen!

javnost ne posreduje vie drutvo privatnih vlasnika dravi nego autonomna publika osigurava sebi kao privatnim ljudima sferu osobne slobode. time nastaje 'stvarno privatno' izvueno iz prinude drutvenog rada.

kae: i marx i engels smatraju da je neki odnos samo onda privatan ako je potpuno osloboen oravnog normiranja.

glava 15. ambivalentno shvaanje javnosti u teoriji liberalizma (mill i tocqueville)

proturjeje graanske javnosti nije otilo u onom smjeru koji su prieljkivali rani socijalisti: proirenje politikih prava na sve drutvene klase desilo se u okviru istog klasnog drutva. s druge strane argumenti kritiara graanske javnosti su uvjerljivo pobijedili, a ovo na neki nain priznaju i sami liberalni mislioci. tako liberalna misao sada dovodi u pitanje fundamentalne postavke koje su zajednike klasinom modelu graanske javnosti i njegovom dijalektikom protumodelu (kae: po tome je ova liberalna misao jaa i od same socijalistike kritike).

model politiki fungirajue javnosti: pretpostavlja konvergenciju javnog mnijenja i uma i smatra da je mogue prirodnim redom svesti na minimum sukobe interesa i birokratske odluke i podvrgnuti ih pouzdanim kriterijima javnog prosuivanjasocijalisti: dokazuju da sama ideja graanske javnosti ne odgovara ovim pretpostavkama i stoga se mora promijeniti ideja javnosti da bi odgovarala pretpostavkamaliberali: stavljaju u sumnju same pretpostavke prirodne osnove na kojima ideja politiki fungirajue javnosti uope poiva (pretpostavka konvergencije javnosti i uma). a onda se naravno zauzimaju za konzerviranje jednog relativiziranog pojma graanske javnosti. pojam graanske javnosti ovdje gubi oblik filozofije povijesti i postaje realistian.

to se desilo:

publika se poveala. ona vie nije socijalno ekskluzivna (nema vie veza lanova publike na temelju instituta drutvenog prometa i visokog nivoa obrazovanja) u javnost izbijaju konflikti koji su ranije bili potisnuti u privatnu sferu, konflikti koji se vie ne daju rijeiti djelovanjem samoregulirajueg tritajavnost koja sada posreduje ovu poveanu koliinu zahtjeva postaje poprite grube borbe interesazakone vie ne moemo shvatiti kao rezultat suglasnosti privatnih ljudi nakon javne diskusije nego kao kompromis konkurentskih privatnih interesa.

mill + tocqueville i jedan i drugi zalau se za ope pravo glasa: poredak slobodne utakmice ne odgovara vie svom obeanju da e s jednakim ansama za stjecanje privatnog vlasnitva drati otvoren pristup politikoj javnosti. princip ovog poretka zahtijeva da se otvori neposredan pristup klasama manualnih radnika proirenje politikih prava!

e a sad: ova dvojica autora pokazuju kako je javno mnijenje ovim nunim proirenjem prestalo biti garancija uma protiv sile i postalo samo sila.

mill kae: u cjelini pokazuje se sve vea sklonost da se mo drutva preko moi javnog mnijenja proiri do neprihvatljivih razmjera. vladavina javnog mnijenja = vladavina mnogih i prosjenih!

tocqueville: javno mnijenje = pritisak u smjeru konformizma, a ne snaga kritike. to vie graani postaju jednaki to je manja sklonost da se vjeruje jednom odreenom ovjeku, a sve vea da se vjeruje masi. masa bez uvjeravanja namee miljenje, oslobaa pojedinca od obaveze da formira vlastito.

tako izgleda da je javno mnijenje, iako je prvobitno postavljeno kao kontrola sile, i samo mora biti podvrgnuto kontroli.

dakle ovdje je rije o zatiti manjine i drukijih u sustavu u kojem posvuda vlada veina.

mill izokree stari problem slobode govora: sloboda govora se vie ne mora tititi u odnosu na kneevu vlast koja ju ugroava nego u odnosu na vlast javnosti. javno mnijenje nije nita manje samovoljna vlast od kneevske! zahtjev za tolerancijom se upuuje javnosti, a ne cenzorima.

osporavanje temeljne pretpostavke modela politiki fungirajue javnosti: jedinstvu uma i javnog mnijenja nedostaje objektivno jamstvo drutveno ostvarenog izmirenja interesa, racionalne dokazivosti jednog opeg interesa.

mill kae: kad javno mnijenje postaje najjaa mo, treba poeti brinuti da ona ne proguta sve druge moi. njegovo rjeenje: politika pitanja ne treba rjeavati pozivanjem na razbor ili volju neobavijetene gomile, nego samo prema dobro odmjerenim shvaanjima relativno malog broja osoba, specijalno obrazovanih za takve zadatke.

(ambivalentnost shvaanja javnosti naslov odnosi se na suprotnost liberalizma i demokracije = sloboda miljenja nasuprot vladavini veine)

tocqueville pojam 'reprezentativne vlade' (representative government) = javnom mnijenju koje je odreeno strastima potrebno je proiavanje mjerodavnom razboritou materijalno nezavisnih graana. politika reprezentacija mora poivati na socijalnoj hijerarhiji. ovo je neka vrsta nove aristokracije: obrazovani i moni graani trebaju, u nedostatku aristokracije, initi elitnu publiku ije rezoniranje odreuje javno mnijenje.

kae habermas: sad su odjednom potrebne restriktivne mjere da bi se osigurao utjecaj jednog javnog mnijenja koje se nalo u manjini prema vladajuim shvaanjima jer ono samo po sebi vie ne moe drati tu poziciju. kae: ovo se javno mnijenje tako nastoji obogatiti momentima reprezentativna javnosti!

tocqueville kao liberal izrasao na neprijateljstvu prema apsolutnoj monarhiji uasava se irenja centralizirane birokratske drave koja skrbi za sve oinskom vlau, ali ne s ciljem odgoja za samostalnost, nego vjenog dranja ljudi u poziciji djeteta. krajnja konzekvenca ovakvog drutva = komunizam.

marx s tocquevilleom dijeli ovu brigu: smatra da revolucija prvo mora razbiti birokratsko-vojnu mainu.

e kae habermas: ovo slaganje proizlazi iz postavke koja je zajednika socijalistikoj ideji i ideji graanske javnosti: prirodni red drutvene reprodukcije, nestanak politike vlasti. vladavina stvarima se jednostavno moe regulirati zakonima politike ekonomije (prirodni red).

kroz sljedeih 100 godina razrjeava se problem javnosti i privatne sfere. pritom ni liberalni ni socijalistiki model nisu korisni za dijagnozu javnosti koja nastaje.

socijalno mijenjanje strukture javnosti

glava 16. tendencije ukrtavanja javne sfere s privatnom domenom

graanska javnost se razvija izmeu drave i drutva, ali ostaje dio privatne domene. odvajanje drave i drutva na kojem javnost poiva znai prije svega razdvajanje drutvene reprodukcije i politike vlasti (koji su u feudalnom poretku bili spojeni).

razvojem trinih privrednih odnosa proizvodnje posredovane razmjenom, proizvodnja se oslobaa kompetencija javnog autoriteta, a javni autoritet se rastereuje.

krajem 19.st:

s jedne strane drutvene snage su se domogle kompetencija javnog autoriteta, s druge pojavljuje se sve vei dravni intervencionizam ('neomerkantilizam').

nijedna od ove dvije stvari same za sebe ne dovode u pitanje privatnu sferu, ali zajedno da. kae: ovo je neka vrsta refeudalizacije drutva jer se ponovno spaja drutvena reprodukcija i politika vlast.

ovaj dravni intervencionizam u drutvenoj sferi ide u smjeru prenoenja javnih kompetencija na privatne korporacije = podrutvljenje drave / etatizacija drutva. a nestanak odvojenosti drave i drutva razara graansku javnost. ovaj raspad je vidljiv iz promjene politikih funkcija graanske javnosti, a rezultat je strukturne promjene odnosa javne i privatne sfere.

od 1873. pomalo zavrava liberalna era koja je trajala 100 godina. naputaju se free trade principi (nova faza kapitalizma):

sve jai dravni protekcionizamoligopolistiko okrupnjivanje kapitala (trustovi, dionika drutva, dogovori o fiksiranju cijena).

kae: ono to je say smatrao svojstvenim kapitalistikom sistemu pokazalo se kao samo jedna povijesna faza tog sistema. pretpostavke na kojima se temelji njegov zakon ubrzo su prestale vaiti. krize koje izbijaju pokazuju stvarnu antagonistiku strukturu drutva. u tom kontekstu jaka drava postaje prijeko potrebna suprotno od liberalne ideje noobdijske drave. ovakva (noobdijska) drava zapravo nikad nije ni postojala. ipak liberalna drava je prepustila sferu robnog prometa i drutvene proizvodnje prvobitnoj autonomiji i u tom smislu je barijera drave i drutva bila jasna.

e sad: kako i kada ova liberalna drava nestaje?

gomilanje moi u privatnoj sferi robnog prometajavnost uspostavljena kao dravni organ s institucionaliziranim obeanjem ope dostupnosti

ove dvije stvari jaaju tenju ekonomski slabijih da primjene politika sredstva protiv nadmonog partnera. iz ovog izborna reforma = ope pravo glasa.

meutim ovim se sukob koji je prvobitno ekonomskog porijekla izdie na politiku razinu:

sindikati se uspostavljaju kao protutea na tritu rada, a s druge strane tee utjecaju na zakonodavstvopoduzetnici odgovaraju neposrednim pretvaranjem svoje ekonomske moi u politiku

proizvod ovog: dravne intervencije u privatnu sferu. drava prema potrebi podilazi jednom ili drugom partikularnom interesu nastojei odrati ravnoteu sistema koja se ne moe uspostaviti djelovanjem slobodnog trita. tako je zapravo, paradoksalno, borba protiv kapitalizma ovom sistemu osigurala opstanak naime: nastavljanje sve neravnomjernije raspodjele nestalo bi trite za gotove proizvode.

ova intervencijska drava dolazi do funkcije aktivnog oblikovanja:

ekonomska zatita slabijih: preraspodjela dohotka i sl. usmjeravanje promjene drutvene strukture: mjere u korist srednjeg staleakontroliranje i uravnoteavanje ukupng ekonomskog kretanja (makroekonomske politike)drava preuzima pruanje usluga koje su dotad bile preputene privatnoj inicijativi, a ovaj sektor ima tendenciju irenja:javne zadatke povjerava privatnim osobamadjelatnosti privatne privrede koordinira s okvirnim planovimasama postaje proizvoe ili distributer

tako drava duboko zahvaa u sferu robnog prometa i drutvenog rada jer se konkurentski interesi drutvenih snaga pretvaraju u politiku dinamiku, a posredovani dravnim intervencionizmom povratno djeluju na vlastitu sferu.

iz javno relevantne privatne sfere raa se jedna nova repolitizirana socijalna sfera u kojoj se dravne i drutvene institucije spajaju u kompleks u kojem vie nije mogue vriti razlikovanja na temelju klasine pravne distinkcije javno-privatno. ovo namee uvoenje pojma drutvenopravnih normi.

primjer privatnopravnog odnosa koji je postao javnopravni: kolektivni ugovor. ovo slui zatiti slabije strane u ugovoru. dva problematina momenta:

ovo je intervencija drave u privatnopravni odnos. privatni partneri u ovom ugovoru dobivaju javnopravni znaaj. ovo prestaje biti potvrivanje privatne autonomije i postaje neki tip delegacije. kolektivni ugovor ima znaaj nekog tipa parcijalnog zakona.

liberalni teoretiari ovaj prodor javnog prava u privatno nazivaju konfiskacionim zakonodavstvom, eksproprijacijom bez odtete.

dakle dvije strane procesa:

publiciranje privatnog prava kroz nestanak ugovora u klasinom privatnopravnom smisluprivatizacija javnog prava kroz prenoenje zadataka javne uprave na privatne subjekte

ovim se konstituira nova domena koja nije ni isto javna ni isto privatna

glava 17. polarizacija socijalne i intimne sfere

i ovom procesu proimanja privatne i javne sfere, drave i drutva, intimna sfera koja je nekad bila centar privatne sfere pomie se na njenu periferiju. u liberalnoj eri ove dvije sfere su bile jadnako strukturirane. sada se poinju razvijati u suprotnom smjeru:

obitelj postaje sve vie privatnasvijet rada i organizacije postaje sve vie javan. kae: svijet rada se sad nalazi izmeu privatne i javne domene. ovo je meu ostalim i rezultat materijalne deprivatizacije vlasnitva sredstava za proizvodnju dionika drutva...

ad 2. krupno poduzee dioniko drutvo:

osamostaljuje se od mase dioniara gubi karakter individualne privatne sfere autonomije.veliko poduzee postaje institucijaovo poduzee prema svojim namjetenicima preuzima odreene garancije statusa, socijalne sigurnostipojavljuje se pojam 'zaposlenika'. ovo je odnos koji vie nije definiran time prema vlasnitvu sredstava za proizvodnju (onaj koji ih nema radi u privatnoj sferi drugih), nego kao odnos prema institucijiovo poduzee preuzima mnoge javne funkcije (ureuje parkove, gradi stanove). ovo autor naziva 'industrijski feudalizam'

ad 1. obitelj

u ovoj deprivatizaciji profesionalne domene, privatna sfera se svodi samo na podruje obitelji, a obitelj se svodi na svoje najue okvire: obitelj se iskljuuje iz funkcionalnog kompleksa drutvenog rada. u liberalnoj eri obitelj se zasnivala na obiteljskom vlasnitvu. znaaj tog vlasnitva smanjen je individualnim dohotkom lanova obitelji kao namjetenika. dakle:

obitelj gubi svoju funkciju u proizvodnji, ali i funkciju za proizvdnju.budui da je svedena na pojedinani prihod namjetenika, ona gubi mogunost samostalnog izdravanja, osiguranja za starost. ove funkcije naime preuzima drava i to pojedinano za svakog lana obitelji.ona gubi i funkciju podizanja i odgoja djecegubi utjecaj na ponaanje svojih lanovaobitelj se pretvara u potroaku zajednicu, to stvara privid nove privatnosti i odvojenosti od javne sferegubljenjem ekonomskih zadataka, obitelj gubi snagu za produbljivanje prisnosti meu lanovima: opada autoritet oca, socijalizacijska funkcija obiteljskih odnosa (ovo je sasvim logino ako polazimo od toga da su ekonomski odnosi baza svega ostalog)

iz ovog: promjena odnosa javne i privatne sfere: privatna sfera se suava, nema distance prema javnoj (ovo sad ilustrira i arhitekturom i koritenjem urbanih prostora, u si kojima im izae iz svog stana skroz u javnosti). tako nestaje i publika, a nastaje masa.

bahrdt: proces urbanizacije moe se opisati kao postepenu, ali stalnu polarizaciju drutvanog ivota pod aspektom javnosti ili privatnosti.

nova prividna intimna sfera: obitelj sa smanjenim funkcijama i irenjem neobaveznog slobodnog vremena pada pod utjecaj polujavnih instanci. ovo slobodno vrijeme danas zauzima onaj prostor koji je prije zauzimala litararna javnost kao prostor ovjekovog subjektiviranja.

glava 18. od publike koja rezonira o kulturi ka publici kao potroau kulturnih dobara

dakle umjesto literarne javnosti stupa pseudojavna ili prividno privatna domena kulturne potronje. izjednaavanje bourgeois i homme u liberalnoj fazi rezultat je injenice da se (literarna) javnost razvijala iz same jezgre privatne sfere. ova literarna javnost je bila osloboena prinuda sfere drutvene reprodukcije. naime: identifikacija ovjeka s vlasnikom pretpostavlja u privatnoj domeni granicu izmeu poslova reprodukcije ivota s jedne strane i openja koje ljude povezuje u publiku s druge strane.

kae: inkorporacija literarne javnosti u sustav potronje brie granicu sfere ivotne nunosti i sfere openja s drugima. ovdje naime zakoni trita prodiru u podruje (slobodnog vremena) koje je prije bilo rezervirano za publiku. iz ovog tendencija pretvaranja rezoniranja u potronju.

kae: privatnost okrenuta publici se direktno preokree: sadraji koji su se prije proizvodili u okviru literarne javnosti postali su industrijska tajna patentirane kulturne industrije, iji proizvodi objavljeni preko sredstava masovne komunikacije proizvode u svijesti potroaa privid graanske privatnosti.

ovo je pak vezano uz promjenu funkcije obitelji. naime nestankom temelja autonomije i intimne sfere u privatnom vlasnitvu, nova autonomija bi se morala zasnivati na nekom tipu javnih garancija privatnosti. ova pak je mogua samo ako ljudi kao citoyen politiki ovladaju ovim uvjetima. ovo se meutim ne deava. dakle: nema vie nikakvog temelja za autonomiju privatne sfere!

slabljenjem literarne javnosti i njene uloge, nestaju i saloni, klubovi, kavane kao mjesta graanske drutvenosti. okupljanje i dalje postoji, ali ne i diskusija o politikim i kulturnim temama. nestaje kulturna publika. naime novi kulturni proizvodi su takve prirode da ne zahtijevaju nikakvu diskusiju: tv, radio, kino.

ali kamo se prebacuje tenja za javnim rezoniranjem koja i dalje postoji? ona se pretvara u formaliziranu, organiziranu i diferenciranu aktivnost: politiki forumi, akademije, tribine, okrugli stol...

promjena koja se time desila samoj diskusiji: ona i sama postaje proizvod, potrono dobro. u ranoj graanskoj fazi su proizvodi kulture ve bili potrona dobra, ali je rasprava o njima bila izvan trita.

kae: ima neto to i dalje proizvodi izvjesnu nespojivost izmeu proizvodnje kulturnih dobara (npr. umjetnosti) i strogog podvrgavanja trinim zakonima. ipak trini zakoni pomalo prodiru u samu supstancu djela (nije jasno kakva je to autonomna supstanca djela koja bi bila tako slobodna od svih nunosti...)

kae habermas: 'masovna kultura stjee svoje problematino ime upravo time to svoju sve veu potranju postie prilagoavanjem potrebama oputanja i razonode potroakih grupa s relativno niskim nivoom obrazovanja, umjesto da obrnuto proirenu publiku obrazuje za istinsku kulturu (!!!) netaknutu u svojoj sutini' (odakle ta sutina???) (str.208.)

(pojam netaknute sutine kulture je jednako pogodan prilagodbi trinim zakonima, a vjerojatno nije nita drugo nego njihov proizvod. tako se npr. isticanje netaknutosti nekog djela u njegovoj sutini trinim zakonima moe shvatiti i kao nadomijetanje njegovih trinih nedostataka mistifikacijom, ili kao neki tip propagande usmjeren na potroae koji sebe smatraju nadprosjenima ili posebnima. a to su gotovo svi.)

treba razlikovati funkcije trita u odnosu na kulturna dobra:

ono publici moe otvarati pristup kulturnim dobrima pojeftinjenjem tih dobara. ekonomsko olakavanje pristupaono moe utjecati na sadraj kulturnih dobara i prilagoavajui ih vlastitim potrebama. ovo je psiholoko olakavanje pristupa.

potronja dobara koja su se prilagodila tritu na nain br.2. (dakle sadrajem) ne uzdie potroaa ni na koji nain (ha ha.. a koja to kulturna dobra uzdiu?!?!) ve ga regrediraju.

(nije jasno iz ega izvodi ideju da je sadrajno prilagoavanje kulturnih proizvoda potencijalnim potroaima svojstveno samo masovnoj kulturi, a jo manje je jasno zato bi to prilagoavanje degradiralo te proizvode. po emu je itanje glupavih romantinih pria iz 19.st. vrijednije od gledanja glupavih sapunica na tv-u?).

smjenjivanjem itateljske publike koja rezonira o kulturi masovnom publikom potroaa kulturnih dobara pojavljuje se i tisak koji je namijenjen masama (petparaki ilustrirani listovi u kojima se smanjuje udio politikih sadraja, a konzumiranje se olakava optikim sredstvima takoer kao psiholoko olakavanje dostupnosti). kae: ova proirena javnost tako gubi svoj politiki karakter.

kae: radio, tv i film savladavaju onu distancu na kojoj se itatelj nuno nalazio kad je pred sobom imao pisanu rije. ta distanca je uvjetovala:

privatnost usvajanja javnost rezoniranja

dakle ovi mediji s jedne strane direktno dopiru do tebe, a s druge, oni su jednosmjerni ne moe im odgovoriti.

kae: rezoniranje itateljske publike se povlai pred razgovorom o ukusima i preferencijama.

sredstva masovne komunikacije proizvode pseudojavnost:

prividan je integritet privatne sferejavnost se u svijesti potroake publike privatizira ona postaje sfera objavljivanja privatnih ivotnih pria. (ovo, kae, prati i cinizam prema institucijama + sentimentalnost prema linostima)

zakljuak: rezonatorska osnova obrazovanog sloja, odgojenog za javnu upotrebu razuma, raspala se. publika se razbila na manjine specijalista koji nejavno rezoniraju i na veliku masu potroaa koji javno primaju. time je zapravo nestao karakter komunikacije publike.

glava 19. izblijedjele konture: razvojne linije raspada graanske javnosti

kae: kultura koja se iri preko masovnih medija je kultura integracije: ona brie razliku izmeu literarne i politike javnosti, a ukljuuje u sebe i propagandu. sve ti skupa dobiva neki oblik razonode.

model graanske javnosti pretpostavljao je striktnu odvojenost javne i privatne domene, pri emu se javnost privatnih ljudi okupljenih u publiku koja dravi posreduje potrebe drutva smatrala dijelom privatne domene. ukrtavanjem javne i privatne domene pojavom repolitiziranog socijalnog koje se nemoe razumjeti pomou pravne distinkcije javno-privatno, model graanske javnosti postaje neprimjenjiv. nestaje javnost privatnih ljudi koji politiki rezoniraju. ovu javnost zamjenjuju dvije vrste institucija:

udruenja u kojima kolektivno organizirani interesi tee da dobiju politiki vidstranke, srasle s organima dravne vlasti koje se oblikuju iznad javnosti iji su instrument nekad bile

pritom odluivanje ljudi kao potroaa i biraa (koje je jo uvijek individualno) pada pod utjecaj propagande. taj utjecaj je tim vei to je publiciranje i ispranjavanje privatne sfere jae. e kae: u ovom sistemu depolitizirana kulturna potronja takoer stupa u slubu ekonomske i politike propagande.

marx je smatrao da e neobrazovane mase prodorom u javnost pretvoriti ekonomske konflikte u politike, ali pritom nee razoriti javnost nego je pretvoriti u ono to je ona svojom liberalnom pojavom cijelo vrijeme obeavala.

ali kae habermas: zapravo je okupacija javnosti od mase nevlasnika vodilo ukrtavanju drave i drutva koje je javnosti oduzelo njenu osnovu, a nije joj dalo novu.

javnost gubi svoju glavnu funkciju posredovanje izmeu drave i drutva, a tu funkciju preuzimaju institucije porijeklom iz privatne (udruenja) ili javne sfere (stranke) koje sada zajedno s dravnim aparatom vre uravnoteavanje vlasti. pritom nastoje preko masovnih medija dobiti suglasnost ili barem pasivnost publike.

publicitet koji je prije jamio povezanost javnog rezoniranja sa zakonodavnim obrazloenjem vlasti i sa kritikim nadzorom nad njenim vrenjem. sada on slui:

upravljanju publikomlegitimaciji pred njom

kritiki publicitet se pretvara u manipulativni.

liberalni pojam zakona: njegova struktura odraava strukturu graanske javnosti =

opost zakona: autonomija drutva kao privatne sfere doputa da se normiranje ogranii samo na ope uvjete uravnoteavanja interesa. specijalni interesi nemaju pristup zakonskoj materijiispravnost zakona: javnost, u parlamentu uzdignuta do dravnog organa doputa da se u opem interesu ono to je neophodno posreduje javnom raspravom. (injenica da je ta ispravnost, opost interesa razotkrivena kao interes buroazije spada u dijalektiku ovakvog pojma zakona, a poiva na dijalektici same graanske javnosti).

kae: brisanjem granice javno-privatno:

nestaje opost zakona: normiranje socijalne stvarnosti brie razliku izmeu pojedinane mjere i opeg zakona:s jedne strane zakonodavac donosi sve vie mjera koje imaju pojedinaan karakter (upravni)s druge iri se nadlenost uprave i njena djelatnost se teko vie moe podvesti pod isto provoenje zakona

opost zakona je postala nemogua razbijanjem nezavisne privatne sfere

na mjesto diskusije koja zavrava suglasnou i jami ispravnost, a koja je bila mogua samo meu pripadnicima jedne klase stupa nejavno izvojevani ili nametnuti kompromis sukobljenih organiziranih interesa. ak i ako su zakoni opi, ne mogu za sebe tvrditi da su ispravni.

teorijsko, pozitivistiko odreenje zakona se i samo odrie njegove definicije kao opeg i ispravnog. ovo ilustrira i uvoenje distinkcije formalnog i materijalnog zakona u njemakoj pravnoj teoriji s kraha 19.st.

materijalni = svaki obavezan pravni stav, neovisno je li rije o opem pravilu ili pojedinanoj mjeriformalni = svaki dokument koji je donesen u propisanoj parlamentarnoj proceduri

po ovako izmijenjenom pojmu zakona vidi se da je naelo publiciteta izgubilo svoju vezu sa zadaom racionalizacije zakona (kako je to zamislio npr. kant).

mijenjanje politikih funkcija javnosti

glava 20. od novinarstva privatnika koji se bave knjievnou prema javnim uslugama sredstava masovne komunikacije reklama i propaganda kao funkcija javnosti

promjena funkcija javnosti temelji se na promjeni strukture javnosti. promjena strukture javnosti, pak moe se promatrati na promjeni njene najmjerodavnije institucije: tiska (novinarstva).

kae: ako je danas nezavisnost institucija javnosti mogue osigurati samo politikim sredstvima, onda javnost prestaje biti iskljuivo dio privatne domene.

novinarstvo ima dva vana momenta:

ekonomski: izdavanje novina usmjereno je na zaradu, prodaju informacija.politiki (ovaj je neto noviji): novine su nosioci i voe javnog mnijenja, borbeno sredstvo stranake politike. ovaj moment uvjetuje stvaranje novog dijela organizacije novinskog poduzea: redakciju.

ova dva momenta nisu nastala istovremeno

razvoj novinstva kroz jednu predfazu i tri faze:

novine koje samo prenose vijesti i isklkuivo su trino orijentirane

pojava spisateljskog urnalizma: pisci se slue novinama kao medijem da bi svom rezoniranju s pedagokom intencijom dali publicitet. ove publikacije esto zanemaruju privreivako-komercijalni element nerentabilne su. urednik je ujedno i izdava

pomalo se razdvaja funkcija urednika i izdavaa, ali jo uvijek sa sudjelovanjem autora u vlasnitvu i slabom usmjerenosti publikacija na zaradu. ovakve novine su postale institucije rezoniranja publike: ne samo organ prenoenja vijesti, a niti medij potroake kulture. zato ove novine nisu tako jako usmjerene na profit? zato to im je prije svega funkcija afirmiranje kritike publike to je ve samo po sebi interes graana u kontekstu postojanja cenzure i ograniavanja.

pojavom graanske pravne drave i legalizacijom politiki angairane javnosti novinarstvo se oslobaa pritiska, pa moe napustiti svoju polemiku poziciju i poeti se baviti poslovnim uspjehom (30-te godine 19.st.). prodaje se oglaivaki prostor. kae: novine se sada opet mogu shvatiti iskljuivo kao poduzee koje proizvodi i prodaje oglaivaki prostor. takvom komercijalizacijom novinstva, novine koje su dotad bile institucija privatnih ljudi kao publike postaje podlona manipulaciji odreenih privilegiranih privatnih interesa.

karakteristike novinstva u ovoj fazi:

redakcijska djelatnost se pod pritiskom tehnikog napretka u prenoenju vijesti pretvara iz literarne u specijaliziranu novinarskuizdava kao poduzetnik postaje centralna osoba: angaira urednike kao zaposlenikejedan dio novina postaju organi politikih stranaka. ove su kae slinije onim prvobitnim novinama kao organima javnog rezoniranja, ali urednik ni ovdje nije samostalan nego je odgovoran partijskoj centrali

u opem trendu okrupnjivanja i koncentracije kapitala sudjeluje i novinstvo: formiraju se veliki novinski koncerni, nestaje samostalnost mnogih malih novinskih kua.

meutim, uz irenje novinstva, javljaju se nova sredstva komunikacije: radio, film, tv. u nekim zemljama su zbog velike publicistike moi ova sredstva od poetka uvedena u dravnoj reiji ili ak u potpunom dravnom vlasnitvu:

telegrafske agenture: u poetku im drava daje slubeni status (i time ih dovodi u ovisnost). pritom ne ukida njihov komercijalni karakter, nego ga iskoritava. ove agencije postaju svojevrsne javne ustanovefilm i novinstvo su preputeni privatnom sektorutv: posvuda u kontinentalnoj evropi organizirana kao javna ili polujavna korporacija.

dakle: komercijalizacija i ekonomska koncentracija novinarstva, koje je prvobitno bilo institucija javnosti privatnih osoba koja politiki rezonira, uinili su upravo injenicu da se ono nalazi u privatnim rukama, opasnou po njegovu kritiku funkciju. interesi koji u ovoj fazi imaju mogunost dominirati u masovnim sredstvima komuniciranja nisu vie ni na koji nain reprezentativni za interese privatnih ljudi kao publike. javnost postaje medijem reklame.

e kae: potreba za reklamom ne nastaje naprosto iz liberalizacije prometa. ona je rezultat oligopolizacije trita na kojem se natjecanje vie ne vri cijenom.

(fali stranica u knjizi, majku jebo onom koji ju je izdero!)

kae: na nain na koji je u prvoj polovici 19.st. izvreno odvajanje redakcijskog od oglaivakog dijela novina tako je moglo biti izvreno odvajanje publicistikih funkcija na:

javno rezoniranje privatnih ljudi kao publikejavnu prezentaciju individualnih ili kolektivnih privatnih interesa

na ovaj nain bi javnost ostala netaknuta.

meutim ovo se nije desilo: od publicista privilegirani privatni interesi od poetka su bili povezani s politikim interesima.

kae: ovaj politiki znaaj privrednih interesa je vidljiv u pojmu public relations: ovaj pojam se razlikuje od reklamiranja po tome da se javnost tretira kao iskljuivo politiku: adresat public relations je naime javno mnijenje privatni ljudi kao publika, a ne neposredno kao potroai.

public relations se razlikuje od reklame po tome to ide korak dalje od nje: ono zadire u proces javnog mnijenja time to planski stvara novosti ili koristi povode koji privlae panju. ovdje se spaja vijest i oglas na takav nain da samoprikazivanje privatnog interesa bude neprepoznatljivo. cilj ovog: buenje spremnosti potroaa da prihvate neki proizvod, osobu... stvara se privid da su potroai privatni ljudi koji rezoniraju odgovorno i sudjeluju u formiranju javnog mnijenja.

iako se s public relations nastoji potaknuti i olakati plasman odreenih proizvoda njihovo djelovanje ima i daljnjih implikacija: publicitet za proizvode se stvara zaobilaznim putem, preko fingiranog opeg interesa, a time se osim profila branda i klijentele potroaa, poduzeu pribavlja tip respekta kakav se gaji prema javnim autoritetima.

ali kae: ova postignuta 'suglasnost' potroaa s javnim mnijenjem nema nikakve veze, jer u ovome ne postoji opi interes.

graanska javnost koja se oblikuje posredstvom public relations ona opet dobiva feudalne crte: nosioci ponude razvijaju reprezentativnu rasko blagonaklonih potencijalnih potroaa.

e a kae: integracija masovne zabave i reklame koja u obliku public relations dobiva politiki karakter potinjava svom kodeksu i samu dravu: drava se svojim graanima mora obraati kao potroaima.

glava 21. princip publiciteta s izmijenjenom funkcijom

porast snage uprave u socijalnoj dravi vodi s jedne strane njenom osamostaljivanju i preuzimanju nadlenosti koje su prije specifino pripadale privatnom sektoru, a s druge neke svoje nadlenosti prenosi na privatni sektor. tako nastaje jedna nova domena koja nije ni specifino privatna, a niti javna. ovim procesom uzajamnog proimanja drave i drutva javnost, a posebno dravni organ javnosti parlament, gubi svoje posrednike funkcije. ovom slabljenju odgovara dakle:

jaanje uprave (prodor drave u drutvo)jaanje udruenja i stranaka (prodor drutva u dravu)

kako je do toga dolo?

parlamentarno rjeavanje konflikata politikim rezoniranjem i kroz apstrakne i ope zakone je bilo mogue zbog relativno homogenih interesa privatnih vlasnika koji su bili sudionici javnosti. meutim, kada su privatni interesi, kolektivno organizirani, prinueni da uzmu politiki vid, u javnosti se poinju razrjeavati i oni konflikti koji u temelju mijenjaju strukturu politikog kompromisa. interesi koji sada pojavljuju u javnosti ne mogu se vie rijeiti parlamentarnim dogovaranjem. rijeenja se mogu postii samo cjenkanjem (bargaining). budui da su politike odluke i dalje podlone liberalnom zahtjevu da se legitimiraju opim dobrom, a u novom obliku, one tom zahtijevu ne mogu udovoljiti, ovo cjenkanje se prenosi u izvanparlamentarno podruje. antagonizam interesa (poslodavci - posloprimci) naime nije mogue rjeavati prema liberalnim standardima (openitost zakona...). stoga on izlazi iz klasinog oblika racionalne javnosti.

parlament kao institucionalizaciju javnosti zamijenjuju ovdje stranke i udruenja s jedne strane i dravna uprava s druge, a dogovori se postiu izvan institucionaliziranog postupka.

kako savezi i udruenja razbijaju okvire graanskog prava o udruivanju?

njihov deklarirani cilj je pretvaranje privatnih interesa mnogih pojedinaca u zajedniki javni interes. zahvaljujui injenici da su privatna udruenja, oni su u poziciji da upravljaju javnim mnijenjem, a da pritom ne podlijeu njegovoj kontroli.

javni rad udruenja: usmjeren je na pojaavanje prestia organizacije (public relations) i reprezentaciju. pritom je ova reprezentacija = reprezentacija lanova organizacije u javnosti.

kae: moderna publicity je sasvim slina feudalnoj publicness. public relations se ne odnose na public opinion nego na opinion u smisli reputation. javnost postaje dvor pred ijom se publikom moe manifestirati presti.

u doba apsolutne monarhije borba za publicitet je bila borba protiv 'arkanske' (tajne) politike monarha: cilj publiciteta je bio podvrgavanje monarhovih politika javnom rezoniranju i kritici javnog mnijenja.

danas se publicitet provodi arkanskom politikom interesenata: nekoj osobi, politici ili proizvodu se stvara javni presti da bi ih se u klimi nejavnog mnijenja pripremilo za aklamaciju. jedina veza ovakve javnosti s graanskom = institucionalizirani oblici legitimacije koji su i dalje na snazi (liberalni standardi parlamentarna procedura).

promjena organizacije stranaka:

u liberalnoj eri stranke su organizirane kao 'honoracijske' (die honorationspartei m.weber, stranke istaknutih ljudi): u parlamentu postoji fr