DRUGO, DOPUNJENO IZDANJE

Ovo, drugo izdanje knjige dopunjeno je tekstom o džamiji Mesdžidu-l-aksa, koju je autor

posjetio u oktobru 2000./redžepu 1421. godine

Bismillahir-rahmnir-rahim

U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog

MESDŽIDU-L-AKSA

“Nema poduzimanja putovanja radi nekog mesdžida ili mjesta (da bi se obišli zbog

vjerovanja u njihovu svetost) nego samo radi tri hrama: svetog hrama u Mekki, moga

hrama u Medini i hrama Aksa u Kudsu.”

Moja breza je, s hajrom, doživjela svoju prvu jesen. Lišće joj je počelo žutjeti, a s proljećem

će, inšallah, praviti i hladovinu. Istovremeno sa radošću što se moje hadžijsko drvo primilo, a

nadam se da će i kod Allaha, dž. š., biti primljen moj hadždž, ispunio sam i treći dio

Poslanikovog hadisa koji me je vodio kroz čitav moj život i ovu knjigu.

Kad sam obavio hadždž, iako potajno nadajući se i tome, nisam ni usnio da ću uspjeti tako

“brzo” obići El Kuds (Jerusalem), treće po redu sveto islamsko mjesto i zaokružiti svoja

putovanja što se vjerovanja tiče.

Obradovan sam novinama između dva izdanja ove moje knjige: moji roditelji Emina i Asim i

sestra Lejla, nakon osam godina iseljeništva, vratili su se u Otes, a Jasmina i ja, s hajrom,

očekujemo prinovu krajem ove godine, čime će se, inšallah, razgranati naše Bikića stablo.

POD SRETNOM ZVIJEZOM

Zapravo, da bih mogao započeti ovo drugo, dopunjeno izdanje, moram se vratiti tri godine

unazad, kad mi je draga sestra iz djetinjstva, kolegica iz “Avaza” Elvira Nišić, znajući moja

iskrena muminska razmišljanja, poklonila kalendar na kome je ispisan navedeni Poslanikov

hadis, uz tri fotografije svetih hramova koje su danima zasjenjivale moje oči: u Mekki,

Medini i El Kudsu. Prvo sam, ponekad sam desetinama minuta stojeći pred tom slikom (koju

sam uokvirio i stavio na zid), sanjao o odlasku na hadždž. Pošto mi je dragi Allah, dž. š., to

ispunio i pošto sam se vratio iz prelijepe Mekke i Medine, gotovo s jednakim žarom nastavio

sam stajati pred slikom i željeti još otići i u Kuds.

Kako, pomišljao sam, kad je takvo vrijeme da se u Bosni i Hercegovini teško živi, a u El Kuds

je još teže otići što zbog naše bosanske bezparice, što zbog tamnošnje - godinama teške -

političke i svake druge situacije. Ali, kao i uvijek u životu, nisam se prestajao nadati. Govorio

sam bližnjima:

- Vallahi, još samo da mi Allah, dž. š., da odem u Kuds, da do kraju ispunim Poslanikov

hadis.

Mnogi su mi znali reći da sam rođen pod sretnom zvijezdom. To kaza i Jasminina majka

Naila Vuga (po rođenju Sijerčić) kad me je prvi put vidjela 1992. godine, a i vjenčana kuma

Indira na promociji prvog izdanja knjige:

"...Knjiga “Hadžijsko drvo” je zanimljiva jer je čitljiva od prve do posljednje strane. čitaočevu

pažnju zadržava još jedna činjenica - autentične ilustracije fotografija sa obavljenog hadždža

prošle godine. Gledajući ih, podsjetilo me to na našeg najvećeg putopisca, eruditu i vječnog

tragača Zulfikara Zuku Džumhura. On je u “Nekrologu jedne čaršije” uskliknuo: “Samo se

slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene red”. Te slike će Muhamedu Bikiću uvijek

biti pred očima i mislima, jer on je, jednostavno, moram to kazati, čovjek rođen pod sretnom

zvijezdom".

Izgleda, da sam, hvala dragom Allahu, dž. š., hvala mojim roditeljima, zaista takav rođen.

Nagovještaj o ispunjenju i ove moje želje bio je kad se nogometna reprezentacija BiH,

prilikom žrijebanja za kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2002. godine, našla u grupi sa

Izraelom. Ali, ponavljam, bio je to samo nagovještaj. Međutim, i sasvim dovoljna iskra da,

poput vatre, rasplamsa moju želju. Odmah sam počeo, kao gladan oko hrane, kružiti oko svih

mogućnosti posjete Mesdžidu-l-aksi. Jer, utakmica se igra u Tel Avivu, a ne Kudsu.

U vremenu kad sam tek saznao da smo u grupi sa Izraelom, to je doneklo izgledalo sasvim

jednostvano - sjedneš u autobus i za sat vremena si u Kudsu. O tome sam često razgovarao sa

kolegom iz “Preporoda” hadži Bajrom Pervom, koji je imao nijjet kao i ja.

Međutim, Allah, dž. š., već me počeo stavljati na kušnju sličnu onoj koju sam proživljavao

pred odlazak na hadždž. Prvi takav znak bio je kad sam sreo predsjednika Rukometnog saveza

BiH Rešada Šarenkapu. On mi je kazao da nije lahko obići Mesdžidu-l-aksu.

- Moj hadžija, ja sam ti, eto, bio u Jerusalemu, ali nisam uspio otići u Mesdžidu-l-aksu. Nije

to tako lahko.

Potom mi je Mehmed Spaho, nekad službenik Nogometnog saveza BiH, kazao kako treba ići

u Kuds, pa sam ga, sav usplahiren, zamolio da pokuša iznaći modus kako otići i u Mesdžidu-l-

aksu, kako bih se, poslije, mogao poslužiti njegovim iskustvom.

Prošlo je izvjesno vrijeme i Spaho se vratio, oduševljeno mi pričajući o obilasku Starog grada,

Mesdžid-l-akse i svemu onome što je tamo doživio. S njegovim riječima, moja vrata nade

ponovo su odškrinuta.

Ali, pravo iskušenje, na kakva, kažu, Allah, dž. š., stavlja svoje mumine, počelo je kad je

moje putovanje u Izrael bilo već izvjesno, ali ne i odlazak u Kuds.

šta se dogodilo?

Opet mi je, kao i pred hadždž, bilo sve tako blizu, a sve tako daleko. Izvještajima sa svjetske

političke scene dominirale su informacije o eskalaciji sukoba u Palestini, o tome kako Izraelci

i dalje žele prisvojiti zemlju koja je stoljećima pripadala Palestincima.

- Allahu dragi, mi muslimani iz cijeloga svijeta vazda smo na iskušenjima, vazda nas žele

pokoriti, istrijebiti, uništiti, bilo u Bosni, bilo u Čečeniji, bilo u Palestini. Ali, ne shvataju da

je time naš ummet samo jači i svjesniji da mora opstati.

Kako su se smjenjivale vijesti o sve žešćim sukobima u Palestini, tako su mi oni koji su znali

za moj nijjet sve češće govorili:

- Moj hadžija, daj Bože, ali čisto sumnjamo da ćeš uspjeti obići Mesdžidu-l-aksu.

Kolega iz "Ljiljana" hadžija Isnam Taljić mi je, onako kako to samo on zna, rekao:

- Ne odustaj! Ako ti to uspije u ovom vaktu, bit ćeš heroj.

Riječi podrške imao sam od roditelja, hadži Fatime, Semle i Edina, tetke Halide i Naze (tetka

moga tetka Abdulaha), koja će mi, noć uoči polaska u Kuds, pričati o dugogodišnjem deveru

Palestinaca sa Izraelcima...

Svima sam u očima čitao zabrinjavajuću sumnju, a u sebi gutao zebnju.

Kad se na nekoliko dana približio polazak u Izrael, otišao sam do hadžije Jusufa Pušine,

predsjednika Nogometnog saveza BiH, i pitao o tome kakve su mogućnosti da obiđemo

Mesdžidu-l-aksu, a i on je imao isti nijjet. Hadži Jusuf je, kao i uvijek, odgovorio sa

optimističnim osmijehom:

- Ne brini, Muhamede. Raspitivao sam se i tražio da nam se obavezno omogući posjeta

Jerusalemu i obilazak Mesdžidu-l-akse... Evo ti ova knjiga o Mesdžidu-l-aksi, autora

Mehmeda Karahodžića. Pročitaj je i spremi se, inšallah...

I taman što su me ove riječi ohrabrile, osvanuo je petak prije našeg odlaska u nekadašnju

Palestinu, dan džume, i nove vijesti na kraju ovog dana:

- Danas je nakon džume namaza došlo do sukoba između Palestinaca i izraelske policije... I

dalje traju sukobi u Gazi i na Zapadnoj obali...

Više nisam znao šta da mislim. Na jednoj strani, moj nijjet i podrška onih koji imaju istu želju

i razumiju me. S druge strane, tamnošnja stvarnost. Pored toga, bilo mi je - iako je riječ o

ispunjenju poruke koju Muhammed, s. a, v. s., sugerira hadisom o važnosti Mesdžidu-l-akse i

potrebi da se dođe u ovu džamiju - potrebi da se pops, teško ostaviti Jasminu samu. Njeno

zdravlje, s obzirom na trudnoću i povišen pritisak, nije bilo zadovoljavajuće. Međutim, moja

hadžijinica mi je, kao i pri odlasku na hadždž, davala nesebičnu podršku, a njena doktorica

kao da je znala o čemu je riječ. Tih dana poštedjela je svakodnevne kontrole i njeno stanje

okarekterizirala kao poboljšanje.

Dakle, ostaje samo da s hajrom krenem...

TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO

Let aviona od Sarajeva do Tel Aviva trajao je neka tri i po sata. Tokom vožnje, naravno, nije

bilo ni približno onog sabura koji je vladao u meni kad sam “letio” od Beča do Džidde na

hadždž, ali radost je tinjala i razbuktala se kad sam kročio na tlo sadašnje izraelske

prijestolnice. Međutim, tu vatru je, kao hladan tuš, zasula vijest da ni u kom slučaju nećemo

moći otići u Kuds. To nam je saopćio vodič koji nas je dočekao na aerodromu i, pri spomenu

ikakvog “izleta” u Kuds, govorio o sukobima, prijetećim kamenicama i ostalome što bi nas

trebalo odvratiti od obilaska Mesdžidu-l-akse. Međutim, u meni je to još više budilo želju i

inad sličan onome koji sam doživljavao za vrijeme agresije na BiH.

Nisam se prestajao nadati.

Allah, dž. š., nikad ne ostavlja one koji vjeruju i znaju za Njegovu moć!

Noć uoči jutra kad smo trebali saznati hoćemo li zaista otići u Kuds, probdio sam budan, ne

želeći se pomiriti sa činjenicom da sam samo nekih sat i po vožnje udaljen od Kudsa i

Mesdžidu-l-akse, a da tamo neću moći otići.

I, tako, dočekao sam sabah i zanijjetio post, bez obzira kakva nas vijest čekala.

Kab, r. a., rekao je:

“Ko preposti dan u Mesdžidu-l-aksi, Allah, dž. š., sačuvat će ga od vatre. A ko tri puta zatraži

oprost za mu’mine i mu’minke, Allah, dž. š., prema njihovom broju, upisat će mu toliko

dobrih djela i u kuću svakog mu’mina i mu’minke će od te dove u svakom danu i noći ući

sedamdeset oprosta”.

S jutrom je moju dušu nahranila vijest da putujemo u Kuds! Posjedali smo u autobus i

prepustili se razgledanju puta koji nas je vodio u Tel Aviv.

Inače, moja grupa bila je smještena u turističkom gradiću Netanya, udaljenom dvadesetak

kilometara od sadašnje izraelske prijestolnice. Kad smo došli po drugu grupu u Tel Aviv, opet

je uslijedio “hladan tuš“. Isti onaj vodič koji nas je dočekao na aerodromu kazao je da, zbog

sigurnosne situacije, nema ništa od posjete Kudsu. U to nisam mogao povjerovati... Smirio me

je muhabet sa braćom Velidom Imamovićem i Sakibom Kibom Hatibovićem, s kojima sam

danima prije polaska kovao plan kako obići Mesdžidu-l-aksu.

Onda su počela naduravanja i nagovaranja vodiča da, po svaku cijenu, krenemo u stari dio

Kudsa, pa makar platili glavom.

Dogovorio sam se sa Velidom da, i u slučaju da nam ne dopuste ulazak u stari dio grada,

krenemo samoincijativno, pa šta bude.

I, tako, dok smo putovali, u autobusu smo dobili štura, iščašena “turistička” objašnjenja o

“oslobođenoj” izraelskoj zemlji, poslušnim Arapima, muslimanima koji su se borili na strani

Izraelaca protiv Palestinaca, pa su im oni, zauzvrat, dozvolili miran život i izgradnju džamija

duboko u izraelskoj teritoriji...

Naravno, bila su to jednostrana i nimalo turistička objašnjenja. U samom Starom gradu

dočekala nas je sasvim druga slika.

Kad smo stigli na nekih petsto metara od Mesdžidu-l-akse, činilo mi se da je to razdaljina kao

da sa Vraca gledam brdo Hum u Sarajevu. Vodič nam je rekao da ćemo, budemo li se još

približavali, od Palestinaca dobiti kamen u glavu. Pomislih:

- Izdeverali smo agresiju, granate, gelere i snajpere, što ne bismo i to famozno kamenje!?

Naš vodič nije shvatio da je naš jedini cilj odlazak u sami harem Mesdžidu-l-akse. Hadžija

Jusuf, na Velidov i moj nagovor, počeo se objašnjavati sa vodičem, a žustro su ga

potpomagali dvojica hadžija Fuada, koji su sve vrijeme, kao i ja, bili ubijeđeni da će se

ispuniti naš nijjet.

Autobus nas je dovezao do u stari dio Kudsa.

Prvo mi je pred očima zablještalo zlatno kubbe Mesdžidu-l-akse. To me je podsjetilo na ono

zlatno zlijepilo pri prvom pogledu ka Bejtullahu. Ali, zadivljene poglede skrenula nam je

izraelska policija... Pristupili su strogo, ali su nas samo uredno legitimirali i pustili dalje -

prema Zidu plača. Tu sam se nakratko zadržao, na samom ulazu ka Zidu plača, pa nastavio

dalje sa strepnjom u srcu i, sretan što sam blizu ispunjenja nijjeta, nastavio grabiti prema

samom ulazu u Mesdžidu-l-aksu. Noge su me nosile kao da ovaj dio grada poznajem kao

sarajevsku Baščaršiju. I podsjećao me na čaršiju. Istina, na svakom koraku bila je budna

izraelska policija.

Sumnjičavo su pratili, čini mi se, i treptaj oka. Ali, vjerovatno nas nisu zaustavljali nakon što

su vidjeli da smo obratili pažnju i na Zid plača, a neki su se tu i zadržali (u našoj grupi bilo je i

nemuslimana).

Nošen nekom čudnom snagom, konačno sam sa ostalima i našao se pred samim ulazom. I tu

nas je dočekala izraelska kontrola. Tražili su isprave, odnosno pasoše. Srećom nismo imali

problema kao Edin Dervišhalidović (Dino Merlin), koji je, pričao je, na mnogo teži način

uspio ući u Mesdžidu-l-aksu prilikom boravka u Jerusalemu i nastupa na "Pjesmi Evrovizije".

Izraelski policajac pogledao je moj pasoš.

- Mohammad? O.K.

Ko zna šta mu je to značilo. Možda je shvatio moju želju da kao musliman želim obići

Mesdžidu-l-aksu. Ali, počeo se rapitivati o razlozima našeg dolaska u Izrael. Objašnjavamo i

pušta nas prema vratima gdje su nas dočekali Palestinci.

- Selam alejkum braćo!

I to je bilo dovoljno da nas ruzumiju i propuste bez ikakvih problema.

Na sav glas, na bosanskom jeziku, proučio sam dovu:

“Allahu, oprosti mi grijehe i otvori mi vrata Tvoje milosti!”

Prolazimo dvorištem, pa se, uz stepenice, upućujemo u Omerovu džamiju.

Onima koji su bili na hadždžu, mogu kazati da je to znatno drukčiji osjećaj od boravka u

Mekki i Medini, odnosno na Arefatu, Muzdelifi, Mini...

čine svoje osjećaj napetosti i nesigurnosti te sveopća situacija uokolo. A onima koji nisu bili

na hadždžu mogu kazati ono što sam i ja čuo i pročitao - da dođu u Mesdžidu-l-aksu, obiđu

ove ljepote i odavde se upute na hadždž.

Od Ummi Seleme, r. a., prenosi da je čula Resullaha, s. a. v. s., da kaže:

“Ko iz Mesdžidu-l-akse krene kao Mesdžidu-l-haremu radi hadždža ili umre, Allah, dž. š.,

oprostit će mu prošle i buduće grijehe i uvesti ga u Džennet”.

U meni je sve drhtalo. Znao sam da sam na mjestu koji su pohodili svi Božiji poslanici. Ovdje

je, ustvari, bila i prva kibla muslimana...

Sve je to ispunjavalo moju dušu neopisivom radošću. Ali, zbog situacije kakva je ovdje,

nažalost, nisam uspio kao u saburu hadždža obići, vidjeti i iznutra proživjeti sve kutove

Mesdžudu-l-akse.

Penjući se uz stepenice, ulazimo u prelijepe odaje dijela Mesdžidu-l-akse koji se naziva

Omerovom džamijom. Ovdje se nalazi časna stijena, čuvena po Isri’i Mi’radžu. Ovdje je

Muhammed, a. s., prenijet iz Mekke i, kao imam, klanjao ispred ostalih Allahovih, dž. š.,

poslanika, a odavde je, potom uspet u više nebeske sfere, odnosno do Sisdretu-l-Muntehaa.

Samo što smo se našli u džamiji, klanjali smo dva rekjata tehijjetu-l-mesdžida, a onda smo

zijaretili časnu stijenu, suha grla od dragih riječi i posta, prisjećajući se znanih i neznanih

bosanskih šehida, rahmetlija, tražeći halal za svoje grijehe i grijehe svojih najmilijih...

Od Enesa, r. a., prenosi se da je Resulullah, s. a. v. s., rekao:

“Ko zijareti Mesdžidu-l-aksu računajući kao nagradu, Allah će mu dati nagradu hiljade

šehida”.

Dodirnuo sam, čini mi se, i najmirisinije mjesto na ovom dunjaluku, mjesto na kome se nalazi

dlaka iz Pejgamberove, s. a. v. s., brade... Laički opisano, to je slično maloj vitrini

pričvršćenoj na stubu. Tu sam provukao ruku da bih uhvatio nešto od tog prelijepog mirisa i

onda, učeći, mirisnom rukom protrljao lice... I nekoliko dana poslije osjećao sam taj miris.

Udahnuvši još malo od ljepote Omerove džamije, zbog stiske sa vremenom krenuli smo

klanjati podne-namaz u Mesdžidu-l-aksi. Podne smo klanjali u džematu, a imam nam je bio

muderis Hamdija ef. Begić.

Od Ebu Hurejre, r. a., prenosi se da je Resulullah, s. a. v. s., rekao:

“Ko klanja u Mesdžidu-l-aksi, bit će mu oprošteni svi grijesi”.

Također, prenosi se od Ebu Derda’a, r. a., da je Pejgamber, s. a. v. s., rekao:

“Vrijednost namaza u Mesdžidul-haremu je kao sto hiljada namaza u drugom mesdžidu. U

mojoj džamiji kao hiljadu, a u Bejtul-makdisu kao pet stotina namaza”.

U namazu nam se priključilo i nekoliko Palestinaca.

Ali, pomalo me je rastužilo to što je, za razliku od, recimo, Poslanikove, s. a. v. s., džamije u

Medini, Mesdžidu-l-aksa, za vrijeme našeg boravka, između podne-namaza i ikindije, ova

džamija bila gotovo prazna. To mi je uvuklo neku zebnju u srce, pa sam se, poslije, pri

povratku u Sarajevo, znao prepustiti mašti zamišljajući kako bi tek bio prelijep ovaj harem da

vrvi od džematlija, vjernika, muslimana iz čitavog svijeta. Zato, nadam se, da smo mi ove

prelijepe mermerne odaje, makar nakratko, ispunili našim dovama.

Prilikom izlaska iz Mesdžidu-l-akse proučio sam salavat Pejgamberu, s. a. v. s., i dovu:

“Allahu, oprosti mi grijehe i otvori mi vrata Svoje dobrote”

Iako sam bio duboko svjestan da su mi na ovome svijetu ta vrata, takoreći, već otvorena

posjetom Mekki i Medini, odnosno obavljanjem hadžda i, evo, posjetom Mesdžidu-l-aksi u El

Kudsu. Ostalo mi je da molim dragog Allaha, dž. š., da mi ukabuli sve ovo što sam obavio i

otvori dženetska vrata, inšallah.

U povratku smo imali još toliko vremena da zastanemno pred mezarom Davuda, a. s.,

proučimo mu fatihu, te da, u prolazu, obiđemo još neke dijelove starog dijela Kudsa i

uvjerimo se u to zašto Sarajevo zovu evropskim Jerusalemom (El Kudsom).

Da se mene pitalo, ostao bih još sate i sate. Ali, istekao je odobreni rok posjete. Autobus je još

samo čekao na našu grupicu.

Napuštamo Kuds... Osjećam da sam dušu nahranio viđenom ljepotom. Osječam i, priznajem,

pomalo glad, iščekujući iftar u Tel Avivu. Ovaj dan sam prepostio... Iftarom me je počastio

Ahmet Pašalić, direktor reprezentacije BiH, a za trpezom su mi se pridružile i ostale kolege:

Bajro Perva, Sinan Sinanović, Seid Teftedarija, Salih Hadžialić, Kenan Lipa, Vahidin

Alihodžić, Kemal Ahmetović, Berin Ekmečić, Goran Šumar... Da i ne spominjem kako je bio

sladak i ukusan iftar poslije tako prepošćenog dana, nabijenog emocijama i svojevrsnim

naporima.

Sutradan, rano ujutro, ukratko sam, telefonom, javio Jasmini da sam uspio ispuniti nijjet

usprkos svim problemima koji su nas pratili.

Velim joj:

- Sve sam hairli obavio. Javi našim roditeljima. Pošalji Edinu i Denisi u Slovačku e-mail

poruku da sam uspio obići Mesdžidu-l-aksu. Poselami mi Selmu, Edina i sve ostale.

Kazao sam to s uzbuđenjem, ali sam s olakšanjem saznao da je Jasmina, hvala Allahu, dž. š.,

dobro, te da je tu noć kod nje prenoćila naša dobra prijateljica, sestra Tiana Kulenović.

VELIKO DOVIŠTE I ŽARIŠTE

Po samom odlasku iz nekadašnje Palestine, od srca sam poželio da Mesdžidu-l-aksa prestane

biti poprište bilo kakvih sukoba.

Međutim, samo nekoliko dana poslije povratka u Sarajevo, ponovo su se čule vijesti o

sukobima u i oko Mesdžidu-l-akse, koja je veliko dovište, ali je - godinama se to pokazuje - i

žarište sukoba.

Tek kada sam stigao kući postao sam svjestan šta znači obići Mesdžidu-l-aksu u ovom vaktu.

Nekad sam, u udžbeniku Psihologije, čitao o naknadnom reagiranju koje je obično izazvano

nečim. To moje naknadno reagiranje, uz gomilu nezaustavljivih suza, izazvale su dvije ilahije

koje na Bošnjačkoj televiziji. Jedna o hadždžu i Bejtullahu, a druga o mladomuslimanskom

pokretu i šehidima.

Neću buti neskroman, ali moram kazati da mi je želja da ova moja knjiga što više ljudi

“odvede” na hadždž, umru, u Mesdžidu-l-aksu i da je pročita što više mumina i muminkih

diljem planete...

Kako saznajem, “Hadžijsko drvo” je pročitao makar jedan insan na svakom kontinentu.

Nedugo po objavljivanju prvog izdanja, knjiga je stigla i do daleke Norveške. S

odušavljenjem ju je pročitala hadži Šemsa Bibić, inače, kako sam s radošću saznao, moja

rodica preko poznate i ugledne banjalučke porodice Đumišić, kojoj je rođenjem pripadala

moja rahmetli majka Esma...

Šta sve islam čini - spaja ljude, davno raseljene familije, kontinente, kosmos...

Kažu, insan vazda treba živjeti tako da je spreman kao da će sutra preseliti na Ahiret. Moje

vjerovanje i sve ovo zbog čega sam napisao “Hadžijsko drvo” čine me spremnim. Ali, Allah,

dž. š., određuje kad je vakat. Valja, inšallah, dočekati prinovu, izvesti djecu na pravi put, a

valja se brinuti i o mojoj brezi, da opstane još mnogo godina, pa da ima zavidnu krošnju,

poput onog drveta moga rahmetli dede, kojoj sam se odmalehna divio. I još mnogo toga...

BILJEŠKA O AUTORU

• Muhamed BIKIĆ, rođen je 23. maja 1973. godine u Sarajevu (Bosna i Hercegovina). Tu je završio osnovnu i srednju školu te sve vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu bio pripadnik jedinica odbrane Armije BiH.

• Apsolvent je Pravnog fakulteta u Sarajevu. Do sada je, kao sportski novinar, radio u listovima “Dnevni avaz” i “Sport” te surađivao u drugim pisanim i elektronskim medi-jima. Trenutno je stalno zaposlen u sedmičnom magazinu “Ljiljan, gdje kreira i piše u sportskoj rubrici ovoga lista.

• Hadždž i umru je obavio 1419. hidžretske/1999. godine, a obišao Mesdžidu-l-aksu 1421. hidžretske/2000. godine.