Halil Džubran

PROROK

UVOD

Halil Džubran, umjetnik, pjesnik i filozof, svjetsku je slavu stekao djelom Prorok, objavljenim 1923. godine kao trećim od ukupno sedam djela koje je Džubran napisao na engleskom jeziku. Premda je većinu života proveo u Americi, do smrti je njegovao nepresušnu ljubav prema rodnom Libanonu. Djela su mu prepuna libanonsko-kršćanske mitologije izmiješane sa sufističkom tradicijom libanonskih muslimana i prožete širokom orijentalnom mudrošću proizišlom iz bogatih miješanih utjecaja. Sva njegova djela prepuna su snažnih osjećaja jedinstvenih vrijednosti i dalekosežnih asocijacija na domovinu i objedinjuju kulturu i filozofiju Istoka i Zapada.

Džubranova spisateljska karijera zapravo je uvijek bila u sjeni njegove izvanredne slikarske karijere. Nakon tragične smrti jedne od sestara, brata i majke vratio se nakon četiri godine studiranja u Boston, prodao obiteljski posao i počeo se profesionalno baviti slikarstvom. Džubranov je talent još u njegovoj ranoj mladosti uočio fotograf Fred Holland Day, pa mu je povjerio oslikavanje naslovnica knjiga, omogućivši mu na taj je način jednostavan pristup umjetničkim krugovima. Imao je ljubavnu vezu s književnicom Josephinom Peabody koja mu je prva nadjenula nadimak prorok1. Ona ga je upoznala i s Mary Haskell, vrlo utjecajnom profesoricom engleskog jezika, koja mu je postala sponzorom i bliskom suradnicom. Redigirala je sve njegove rukopise na engleskom jeziku. S njome je Džubran cijeloga života održavao za oboje veoma inspirativnu korespondenciju.

Prve pisane radove Džubran je objavljivao u arapskim emigrantskim novinama Al Mohajer (Emigrant). Njegovi filozofski članci i knjige arapskih priča, zbirke stihovima i prozna djela koja je objavio između 1905. i 1908. godine često su proglašavani izazovnima i prepunima neutemeljenih i problematičnih stavova. Džubran je smatrao da je društvo korumpirana sila koja pojedinca potiče na žrtvovanje vlastite svijesti u korist kolektivnog dobra. Knjige Ara`is al Muruj (Nimfe iz doline) i Al-Arwah al Mutamarridah (Osvetnički duhovi) napadaju istodobno i državu i crkvu, a potonja je nakon prosvjeda svećenika doživjela čak i zabranu od strane sirijske vlade.

Od 1908. do 1910. godine studirao je slikarstvo u Parizu, gdje je i izlagao svoja djela. U jednoj od tih prigoda upoznao je i glasovitog kipara Augustea Rodina. Prema zapisima, upravo je Ridin bio taj koji je Džubrana potaknuo na pisanje i preporučio mu za uzor djela Williama Blakea. Nakon povratka, preselio je u New York. Tu je pronašao studio, kasnije poznat kao “Hermitage”, u kojem je proživio ostatak života. Tu je slikao portrete istaknutih suvremenika, među kojima je jedan od najglasovitijih onaj Williama Butlera Yeatsa, nastao 1911. godine. Nastavio je pisati novinske članke i poeziju, a njegova prva novela “Slomljena krila” objavljena je 1913. godine. Okosnica priče temelji se na autorovoj prvoj i nesretnoj ljubavnoj vezi iz vremena dok je još kao školarac živio u Beirutu. Recenziju za knjigu napisala je May Ziadah, libanonska kritičarka koja je živjela u Kairu i u kojoj je Džubran otkrio srodnu dušu.

1 Vidi Suheil Bushrui: “Halil Džubran od Libanona – ponovna procjena života i rada autora Proroka”, Gerrard Cross, 1987.

Premda se nikada nisu uistinu susreli, Džubran je May smatrao ljubavlju svoga života i redovito se s njome dopisivao sve do svoje smrti.2

Uz veliku potporu Mary Haskell, Džubran je započeo pisati na engleskom jeziku. Pjesma Savršeni svijet prvi je put objavljena 1915. godine, a 1918. godine Alfred Knopf je objavio Džubranovu prvu cjelovitu knjigu na engleskom jeziku, pod naslovom Madman (Luđak). Korespondencija koju je Džubran redovito održavao s Mary Haskell3 otkriva njegovu zabrinutost zbog jezika. Svoj je stil oblikovao prema biblijskoj naraciji iz autoriziranih stihova Biblije kralja Jamesa, tvrdeći: “Biblija je sirijska književnost na engleskom jeziku. To je potomak svojevrsnog braka. Ne postoji ništa, u nijednom drugom jeziku, što bi bilo slično engleskoj Bibliji.”4

Sukladno tome, njegova filozofija, stilske figure i fraze ostaju u svojoj biti arapske. Luđak je u svojoj osnovi pesimističan, kao uostalom i novinski članci koje je Džubran pisao tijekom rata. Predvođen formom parabole, zajedničke arapskim bajkama i Novom zavjetu, njegovao je nihilističku notu koja je odražavala razočaranje djelima civilizacije i ironijom svojstvenom Zapadu. U Luđaku je prenio stavove Williama Blakea kao jedinog koji otkriva obmane koje društvo trpi. U ovom djelu, kao i u sljedećem koje je napisao na engleskom jeziku – Prethodnik, iz 1920. godine, koristi istu formu i utjecaje te slavi vizionarsko viđenje proroka/vidovnjaka. Obje knjige tematski najavljuju nastajanje Proroka. Premda je Prethodnik u osnovi optimističan, prikladna je preteča Džubranovom remek-djelu.

Prorok je nastajao tijekom veoma dugog razdoblja. Barbara Young čak tvrdi da je Džubran prvu verziju napisao još u Libanonu, kao petnaestogodišnji dječak5. No, bez obzira na to je li ta tvrdnja istinita ili nije, činjenica je da je knjiga revidirana tri godine, između 1920. i 1923. godine, i da je u tom razdoblju autor postao slavan i kao umjetnik i kao književnik. Izoštrio je svoj engleski stil do perfekcije i postigao čistoću izraza koja se idealno slagala s njegovim duhovnim promišljanjima. No, tada mu se zdravlje, oduvijek problematično, počelo naglo pogoršavati i vjerojatno ubrzalo njegovu odluku da knjigu što prije napokon objavi. Svih trinaest tisuća primjeraka prvog izdanja Proroka, koje je sadržavalo i 12 ilustracija koje je izradio sam pisac, rasprodano je u samo mjesec dana. Sam Džubran je bio svjestan neobične važnosti ove knjige pa je za nju uvijek govorio kako je to najbolje što je njegova duša ikada stvorila. Mary Haskell je odmah prepoznala njezinu vrijednost pa je Halilu napisala: “Ova knjiga će se čuvati kao jedno od najvećih blaga engleske književnosti... Generacijama neće izgubiti svoju vrijednost, već će se umjesto toga naraštaj za naraštajem s veseljem pronalaziti u toj knjizi i voljet će je sve više kako budu sazrijevali.”6

2 Vidi “Plavi plamen – ljubavna pisma Halila Džubrana May Ziadah”, preveli i objavili Suheil B. Bushrui i Salma H. al Kusbari, Burnt Mill, Longman, 1983. godine.3 Objavljeno u “Voljenom Proroku – ljubavna pisma Halila Džubrana i Mary Haskell i njezin osobni dnevnik”, pripremila za tisak i uredila Virginia Hilu, New York, AAK, 1972. godine.4 Zabilježeno u dnevniku Mary Haskell (nap. Hilu).5 Barbara Young je to preuzela od Džubranove tajnice Mary Haskell. Vidi Barbara Young, This man from Lebanon – A Study of Kahlil Gibran, New York, Alfred Knopf, 1945. god.6 Mary Haskell Halilu Džubranu ( nap. Hilu).

Prorok je eklektičan duhovni vodič u kojem ima za svakoga ponešto. Neposredno prije odlaska iz grada Orfalesea, gdje je proveo dvanaest godina, došljak Almustafa okružen je ljudima koji od njega traže savjet. Održava im kratku propovijed o dvadeset šest tema, jezikom koji iznenađuje svojom jednostavnošću i dostojanstvom, a opet sadrži briljantne stilske figure i graciozan ritam. Njegove riječi, pune ljubavi i razumijevanja, pozivaju na jedinstvo i afirmiraju Džubranovo nedvojbeno uvjerenje u prirodnu povezanost postojanja i reinkarnacije. Džubranov prijatelj i biograf Mikhail Naimy osvrnuo se na čudesnu efektnost naslova: Samo jednom riječju, prorok, Džubran umjetnik je izrazio svu dostojanstvenost i uzvišenost proricanja, i prije nego je Džubran pjesnik išta izrekao.7

Mnogi su, uključujući Mary Haskell, tvrdili da je lik Almustafe zapravo sam Džubran i da postoji nekoliko nedvosmislenih paralela u okolnostima. Almustafa je stranac u Orfaleseu, prognan godinama iz rodne zemlje, baš kao što se i Džubran osjećao prognanikom iz svoje domovine. Almustafine oprečne emocije dok razmišlja o povratku na rodni otok refleksija su autorovih osobnih osjećaja za Ameriku i Libanon. Čak je i naklonost Orfaležana prema Almustafi odraz ljubavi mnogobrojnih Džubranovih prijatelja i štovatelja u Americi. Almitra, proročica koja je zamolila Almustafu da se obrati narodu i ona “koja je prva vidjela i vjerovala u njega”, po općem je dojmu tek tankim velom prekriven portret Mary Haskell. No, Džubran je vrlo oprezno odbijao tvrdnje da status proroka pripada njemu. Njegove riječi upućene Barbari Young: “Dok sam pisao Proroka, Prorok je stvarao mene!”8, naglašavaju stupanj njegove božanske inspiracije, ali u isto vrijeme odražavaju i katarzični učinak stvaranja koji su osjetili i mnogi drugi autori. Njegova izjava: “... ova poema... načinila me boljim...”9 daje novu snagu ovom shvaćanju. Naimy naziva tu Džubranovu izjavu “lažnom uzbunom”10, tvrdeći da ga se ne može smatrati prorokom, a Džubranove riječi upućene Mary Haskell oslikavaju jasnu razliku: “Razlika između proroka i pjesnika je u tome što prorok živi onako kako propovijeda, a pjesnik ne. Pjesnik može predivno pisati o ljubavi, a da pritom uopće nije zaljubljen!”11

Proročki likovi u Džubranovim djelima (Almustafa, Isus čovjekov sin, Luđak, itd.) su odreda usamljene osobe, voljene, a ipak odvojene od svojih sljedbenika. To je tradicionalan pristup koji se jednako odnosi i na umjetnike. Džubran je May Ziadah rekao: “Jednako sam stranac među ljudima, potpuno prepušten sam sebi, baš kao i ljudi koji su usamljeni premda imaju sedamdeset tisuća sljedbenika oba spola.”12

Upadljiva je sličnost između forme Proroka i Nietzscheova Tako je govorio Zaratustra, a i sam Džubran je priznao svoju nedoumicu. No, iako je Džubranovo govorništvo obavijeno simbolikom poput Nietzscheove, a i njegova propovijed o čovjekovom postojanju ima jednak oblik (predstavljanje proroka, neizbježnost odlaska, propovijed i konačni rastanak), tu svaka sličnost prestaje. Almustafino

7 Mikhail Naimy, Kahlil Gibran – His Life and His Work, Khayats, Beirut, 1964. godine.8 Barbara Young, “Čovjek iz Libanona – portret Halila Džubrana” New York, Alfred Knopf, 1945. godine.9 Halil Džubran u pismu Mary Haskell (Hilu, nap. aut.).10 Mikhail Naimy, (nap. aut.).11 Vidi Hilu, nap. aut.12 Vidi Bushrui i al Kusbari, nap. aut.

strastveno vjerovanje u moć iscjeljenja univerzalnom ljubavlju i jedinstvom, kao i uvjerenost u duhovni rast stav je transcendentalizma13 koji potječe i od srednjevjekovnog kršćanstva i od orijentalnih sufista, kao i daleki plač samoj sebi okrenute filozofije nezavisnosti koju je zastupao Zaratustra. Međutim, Zaratustrini ideali se radikalno razlikuju od Džubranovih koji je Almustafu predstavio kao usamljenika, ali ipak prepunog ljubavi, upornog u povezivanju svih ljudi, u spajanju svih oblika života i apsolutne potrebe za kontinuitetom.

Džubran je cijenio mnoge romantične pjesnike i slikare simbolizma, ali možda najveći utjecaj na njegovo slikanje i pisanje imao je William Blake. On je Džubranov junak: “Blake je Čovjek-Bog. Njegove slike su nešto najmisaonije što je načinjeno u Engleskoj, a njegovo vizionarstvo, čak i ako ostavimo po strani njegove slike i pisana djela, nešto je najbožanstvenije.”

Blakeov utjecaj može se otkriti i kroz Proroka. Suheil Bushrui uočio je da Almustafine propovijedi o veselju i tuzi prenose iste ideje koje je Blake izložio u poemi The Mental Traveller, a obrisi The Tygera su evidentni u personifikaciji prirode i simboličkom prikazivanju šume kao utočišta za prosvjetljenje kad govori o odjeći:

Neki od vas govore: “Sjeverni vjetar nam je istkao odjeću koju nosimo.”A ja odgovaram: Da, bio je to sjeverni vjetar,Ali njegova potka bio je stid, a mlitavi mišići njegova nit.A kada je završio posao, smijao se u šumi.

Kad Almustafa kaže: “Često, poričući svoja zadovoljstva, samo pohranjujete želju u skrovita mjesta svojega bića”, on praktički citira Blakeov poznati aforizam: “Onaj tko ostvaruje svoje želje ne zamišlja propast”, iz djela The Marriage of Heaven and Hell.14

Načelo univerzalne ljubavi prožima Proroka. Ljubav je prvi aspekt postojanja o kojem su ljudi zamolili Almustafu da govori. Osvrćući se na ovaj dio knjige, Mary Haskell je ustvrdila da “nijedan drugi dio nije tako divan”.15

Džubranova zaokupljenost tugom i boli je neodvojiva od radosti ljubavi i središnji je dio Proroka. Almustafa se obraća narodu: “Jer, premda vas ljubav okruni, ona će vas i razapeti.”

Stilske figure nas odmah podsjećaju na Krista, a čudesan ritam njegove naracije sugerira na Psalme ili na Salomonovu Pjesmu nad pjesmama. Ponavljanje kroz cijelu knjigu biblijskih formi, poput učestalog započinjanja rečenice s “I” ili upotrebe izraza poput “uistinu” i “govorim vam”, podsjeća na Evanđelja i na kršćansko učenje. Prenaglašavanje psalma i panteizam upućuju na Blakea, a romantizam i sufisti odjekuju na sve strane u Almustafinoj tvrdnji o sveopćoj božanskoj prisutnosti:

13 Halil Džubran u pismu Mary Haskell (Hilu, nap.aut.). Za diskutabilan utjecaj Blakea na sve aspekte Džubranovog stvaralaštva vidi Suheil Bushrui: “Halil Džubran Libanonski: ponovno vrjednovanje života i djela autora Proroka”, nap. aut.14 Za sve osvrte na Blakeove poeme vidi “The Works of William Blake”, Wordsworth Editions Ltd, London, 1994.15 Mary Haskell Halilu Džubranu (Hilu, nap.aut.).

I pogledajte nebo, vidjet ćete Ga kako hoda po oblacima, pružajući ruke s munjama i spuštajući kišu.

Vidjet ćete Ga nasmiješenog u cvijeću, a zatim kako podiže ruke i njiše ih u krošnjama.

I, premda je Almustafa očigledna preslika Krista, njegove su riječi i odraz učenja proroka Muhameda i njegove uistinu eklektičke filozofije. Kad govori o dobru i zlu, naizgled odbija tradicionalna shvaćanja pravednosti, podsjećajući nas da je oboje dio nas i odbijajući priznati apsolutno dobro ili zlo:

Jer, što je zlo nego dobro, izmučeno vlastitom glađu i žeđi?

Almustafa vidi krivicu kao dio cjeline: “... ispravan i pali jedan su te isti čovjek koji stoji u sumraku između noći svoje malenkosti i dana svoga božanskog uzdignuća.”

Džubran koristi lucidne slike kako bi sve ljude uvjerio da i oni mogu duhovno napredovati:

Dobri ste kad svom cilju idete s pouzdanjem i čvrstog koraka.Ali, niste zli kad idete i hramajući.Ni oni koji hramaju ne idu unatrag.

Ovakva iskonska vizija karakterizira djelo u kojem je “vaša radost samo razotkrivena tuga”, a “život i smrt su jedno, baš kao što su to rijeka i more”. Džubranove izjave su prije ponavljanje nego poricanje. One služe za isticanje ograničenja konvencionalnih kršćanskih pogleda, a nagovještavaju i njegovo sljedeće veliko djelo na engleskom jeziku: Jesus Son of Man (Isus čovjekov sin), koje nastavlja provocirati ortodoksne doktrine.

Prevladavajući osjećaj u Proroku je suosjećanje, zahvaljujući kojem se možemo pozivati na autorov pacifistički humanizam. Ono predstavlja svojevrstan kontrast naglašenom didaktizmu i kritičkoj intonaciji Džubranovih ranijih arapskih radova, a u odnosu na Luđaka su čak i ironični. Džubranova pisana djela (Prethodnik i različita arapska djela) tijekom razdoblja kada je uvijek iznova preispitivao Proroka odreda sadrže oštar kriticizam, ali su i puno obzirnija u prenošenju pozitivnih stavova realnosti unutrašnjeg prosvjetljenja i njegove dostupnosti svim ljudima. Jedina Almustafina pritužba u Proroku, dok govori o molitvi, ima prizvuk žaljenja, tako da je bilo kakav implicitni prijekor ublažen:

Molite u bijedi i u nevolji, o kada biste samo mogli moliti i kada odišete srećom i u danima preobilja.

I kada je Almustafa na kraju napustio narod, njegove posljednje riječi iznose Džubranova čvrsta uvjerenja u reinkarnaciju.

Još malo, tek časak odmora na vjetru, i rodit će me druga žena.

On svakako daje naslutiti dublju simboliku poeme, gdje je “rodni otok” kojem se Almustafa vraća zapravo prenatalno stanje, Orfalese predstavlja zemlju, a Almustafin boravak na njoj tako nužno odvajanje individualne duše od Boga.

Već tada su se dala naslutiti dva nastavka Proroka: Prorokov vrt koji opisuje čovjekov odnos prema prirodi (dovršila ga i nakon smrti autora objavila Barbara Young) te Prorokova smrt, koja je trebala opisivati čovjekov odnos prema Bogu, ali nikada nije dobila konkretan oblik.

O životu Halila Džubrana pisali su mnogi odani prijatelji, a njegov je rad zahtijevao kritički osvrt različitih poznavatelja klasika. No, Prorok govori sam za sebe. On je neizmjerno pristupačan, može se sagledati na različitim razinama i otvoren je za individualne interpretacije. Nakon Proroka, Džubran je objavio još pet djela na engleskome jeziku, te mnoštvo pjesama i članaka na arapskom, prije prerane smrti 1931. godine. Općenito, bilo je vrlo malo nepovoljnih kritika njegovih djela, premda je Naimy citirao kritičare koji su mu predbacivali da se bavi samo duhovnom problematikom16. U konačnici, upravo je u tome njegova snaga, za takva je pitanja uvijek primjenjiv, a Prorok i dalje ostaje trajno mjerilo duhovnog stvaralaštva, nudeći utjehu svima. Mikhail Naimy vidio je Džubrana, ako ne kao proroka, onda svakako kao nebeskog izaslanika: “Tako oko koje sve vidi uočava naše duhovno siromaštvo i šalje nam ovaj težak kišni oblak da kišicom što sipi pruži olakšanje našoj isušenoj duši.”17

Arapska imena uvijek u sebi nose neko značenje a, kako je primijetila Barbara Young, autor Proroka ima začuđujuće prikladno ime. Halil18 znači “izabrani, voljeni prijatelj” a Džubran znači “iscjelitelj ili tješitelj duša”.

Christine Baker

16 Mikhail Naimy, nap. aut.17 Ibid18 U izvorniku se piše Khalil, ali je engleska verzija imena još u vrijeme dok je pohađao školu u Bostonu djelomično izmijenjena u fonetski lakši oblik Kahlil. Barbara Young (nap. aut) je pak tvrdila da je mladi Džubran izmiješao slova svoga imena još dok je bio u Libanonu, zato jer mu se ovako napisano više sviđalo. Zanimljivo je zapaziti da i ime Almustafa znači “izabrani” i bilo je jedno od brojnih imena proroka Muhameda.

BIOGRAFIJA

Halil Džubran (Khalil Gibran) rođen je 6. prosinca 1883. godine u gradu Bishari na obroncima planine Cedar, na sjevernu Libanona. Njegov otac, poreznik, bio je sklon piću i kocki, što ipak ne umanjuje činjenicu da je dolazio iz obitelji intelektualaca, a po majci i pripadnika maronitske kršćanske crkve. Halil nije pohađao redovitu školu, ali je usporedno učio engleski, francuski i arapski te je već u ranoj mladosti mnogo obećavao kao umjetnik – još od šeste godine je razvijao svoju strast za djela Leonarda da Vincia. Kada mu je bilo jedanaest godina cijela mu je obitelj, osim oca, emigrirala u Ameriku i nastanila se u zajednici libanonskih iseljenika u bostonskoj Kineskoj četvrti. Majka je radila kao švelja, a stariji brat Boutros je otvorio trgovinu prehrambenom robom. Džubran je u Bostonu pohađao osnovnu i srednju školu. Tu mu je ime promijenjeno u Kahlil. Istodobno je pohađao i satove slikanja. Ubrzo upoznaje fotografa Freda Hollanda Daya, kojemu pozira i koji mu povjerava crtačke poslove.

Godine 1898. poslali su ga u domovinu, gdje je nastavio školovanje na bejrutskom učilištu Al Hikma. Studirao je francuski romantizam i arapsku književnost. Godine 1902. se preko Pariza vratio svojoj obitelji u Sjedinjenim Državama. Neposredno prije povratka od tuberkuloze mu je umrla sestra Sultana, a nedugo za njom od iste bolesti i brat Boutros. Veoma brzo nakon njih od raka mu je umrla i majka, ostavljajući ga samoga s mlađom sestrom Mariam. Džubran je prodao trgovinu i otad za život zarađivao slikanjem.

Džubran je imao vezu s novinarkom Josephine Peabody koja ga je upoznala s Mary Haskell, profesoricom engleskoga jezika koja mu je postala mecenom i suradnicom. Kao već afirmiran slikar počinje pisati za arapske emigrantske novine Al Mohajer. Prva mu je knjiga, Al-Musiqah, objavljena 1905. Uslijedilo je mnoštvo članaka i knjiga u kojima je uglavnom kritizirao institucije države i crkve. Godine 1908. objavljena mu je prva zbirka pjesama u prozi, Al Arwah al Mutamarridah. Zbirku je sirijska vlada zbog provokativnosti sadržaja odmah zabranila, a on bio ekskomuniciran iz sirijske Crkve. Mary Haskell je tada financirala njegov dvogodišnji boravak u Parizu, gdje je Džubran studirao slikanje na Ecole des Beaux Arts i na Academie Julien. Tamo je 1910. godine održao i samostalnu izložbu svojih radova.

Ubrzo se vraća u Ameriku i, nakon što je Mary Haskell odbila njegovu bračnu ponudu, seli u New York gdje radi kao portretist. Redovito je izlagao svoja djela, a objavio je i tiskanu zbirku crteža. Nakon što mu je 1912. godine objavljena novela Slomljena krila, započinje prepisku s May Ziadah, mladom Libanonkom koja je živjela u Kairu. Ta je prepiska potrajala sve do njegove smrti. Mary Haskell ga je ohrabrila da 1915. godine na engleskom jeziku napiše poemu Savršeni svijet, a 1918. godine uslijedila je i prva knjiga na engleskom jeziku, Luđak (The Madman). Tijekom sljedećih godina nastavio je i sa slikarskim radom. Godine 1920. Džubran je osnovao književno udruženje Arrabitah (The Pen Bond). Obje njegove karijere, i slikara i pisca, bile su u usponu, ali mu je zdravlje ubrzano slabjelo. Ne bi li suzbio bolove u grudima, počeo je sve češće pretjerivati u piću. Često su ga pozivali da održi govor u

liberalnim crkvenim zajednicama. U Bostonu je 1922. godine održao izložbu svojih pisanih i slikarskih radova, a 1923. godine objavljeno mu je remek-djelo Prorok.

Djelo je doživjelo munjeviti uspjeh i mnoštvo ponovljenih izdanja. Popularnost mu ne opada i uspješno se prodaje i danas. Objavio je još nekoliko djela na engleskom i na arapskom jeziku, od kojih je ipak najzapaženije Isus čovjekov sin (“Jesus Son of Man”) iz 1928. godine.

Preminuo je od zakazivanja jetara i uznapredovale tuberkuloze, 10. travnja 1931. godine. Džubran nikada nije prestao strasno voljeti svoj rodni Libanon, gdje je i sahranjen i gdje i danas uživa status legende.

PROROK

Dolazak broda

Almustafa, izabran i voljeni, koji je bio svitanje vlastitog dana, dvanaest je godina u gradu Orfaleseu čekao brod koji se trebao vratiti i odnijeti ga natrag na rodni otok.

I dvanaeste godine, sedmoga dana jelula, mjeseca žetve, popeo se na brijeg izvan gradskih zidina, pogledao na pučinu i ugledao svoj brod kako se bliži obavijen maglom.

Tada su se vrata njegova srca naglo otvorila, a radost mu poletjela daleko preko mora. Sklopio je oči i pomolio se u tišini svoje duše.

Ali dok se spuštao niz brijeg, obuze ga tuga i tada u svom srcu pomisli:

Kako mogu otići u miru i bez žaljenja? Ne, bez rane na duši ne mogu napustiti ovaj grad.

Dugi su bili bolom ispunjeni dani koje sam proveo među njegovim zidinama, i duge bijahu usamljene noći; a tko se može od svoje boli i samoće odvojiti bez žaljenja?

Suviše sam krhotina duše rasuo po ovim ulicama, i suviše je djece moje čežnje koja lutaju gola među ovim brdima, i ne mogu ih napustiti bez tereta i boli.

I nije odjeća ono što danas sa sebe skidam, već kožu derem vlastitim rukama.

Niti je misao ono što za sobom ostavljam, već srce zaslađeno glađu i žeđi.

Pa ipak, ne mogu više oklijevati.

Zove me more koje sve poziva k sebi i moram otploviti.

Jer ostati, premda sati izgaraju u noći, značilo bi smrznuti se, u led se pretvoriti i biti ograničen kalupom.

Rado bih ja sobom ponio sve što je ovdje. Ali kako?

Glas ne može ponijeti jezik, ni usne koje su mu dale krila. Sam mora potražiti nebo.

I sam, i bez svojega gnijezda, orao će preletjeti sunce.

Sad kad je stigao u podnožje brda, opet se okrenuo moru i vidio da se njegov brod bliži luci, i na njegovu pramcu mornare, ljude iz njegove rodne zemlje.

I duša mu zajeca za njima, te reče:

Sinovi moje drevne majke, vi jahači plima,

Koliko ste često plovili mojim snovima. A sad uplovljavate u moju zbilju, koja je moj dublji san.

Spreman ja sam za polazak, a moja čežnja, razvijenih svih jedara, iščekuje vjetar.

Samo ću još jednom udahnuti ovaj miran zrak, samo ću se još jednom, s ljubavlju, osvrnuti i baciti pogled unatrag,

A onda ću stati među vas, pomorac među pomorce.

A ti, prostrana pučino, usnula majko,

Ti jedini si mir i sloboda rijeci i potoku.

Još samo jedan zavoj će ovaj potok prijeći, samo još jednom zažuboriti na ovom proplanku,

A onda ću doći k tebi, ja beskrajna kap, beskrajnom oceanu.

U hodu je iz daleka vidio muškarce i žene kako napuštaju svoja polja i vinograde i hitaju gradskim kapijama.

I čuo njihove glasove kako mu dozivaju ime i dovikuju se s polja na polje, dojavljujući jedni drugima dolazak njegova broda.

I on reče samome sebi:

Hoće li dan rastanka biti i dan okupljanja?

I treba li reći da je moja večer uistinu bila moja zora?

A i što dati onome koji ostavlja svoj plug u pola brazde, ili onome tko zaustavi kolo tijeska za grožđe?

Hoće li moje srce postati stablo prepuno zrelog voća koje mogu obrati i dati im ga?

I hoće li moje želje izbiti kao vrelo kojim mogu napuniti njihove vrčeve?

Jesam li ja harfa koju ruka Svemoćnoga dotaknuti može, ili frula koja dahom njegovim struji kroz mene?

Tragač za tišinom ja sam, a kakvo sam blago pronašao u tišini, koje pouzdano mogu razdijeliti? Ako je ovo moj žetveni dan, u kakva sam polja posijao sjeme, i u kojim neupamćenim godišnjim dobima?

Ako ovo doista jest čas u kojem podižem svoju svjetiljku, plamen koji će u njoj gorjeti nije moj.

Prazan i mračan, hoću li podizati svoju svjetiljku,

I čuvar noći napunit će je uljem i užgati je.

Ove je misli izrekao riječima. Ali mnogo je toga u njegovom srcu ostalo neizrečeno. Jer on sam nije mogao izreći svoju najdublju tajnu.

I kad je ušao u grad, svi su mu pošli ususret i uglas mu dovikivali.

I gradski su oci su istupili i rekli:

Ne idi još od nas.

Bio si podne u našem sumraku, i tvoja mladost nam je davala snove da ih sanjamo.

Među nama nisi stranac, niti gost, nego naš sin i naš voljeni.

Neka naše oči još ne gladuju za tvojim likom.

A svećenici i svećenice mu rekoše:

Neka nas sad ne razdvoje morski valovi, i neka godine koje si s nama proveo ne postanu uspomene.

Hodao si među nama poput duha, a tvoja je sjena bila svjetlost na našim licima.

Vrlo smo te voljeli. Ali ljubav je naša prešutna bila, i koprenama zaogrnuta.

Pa ipak, sada glasno jeca za tobom, i razotkrit će se pred tobom.

A oduvijek je bilo da ljubav ne spoznaje svoju dubinu sve do časa rastanka.

I drugi su mu prilazili i molili ga. Ali on im nije ništa odgovorio. Samo je pognuo glavu, a oni koji su mu stajali najbliže vidjeli su kako mu suze padaju na grudi.

I on i narod nastaviše prema velikom trgu pred hramom.

A tamo iz svetišta iziđe žena po imenu Almitra. Koja bijaše proročica. I on se zagleda u nju sa sve većom nježnošću jer ona bijaše prva koja ga je potražila i vjerovala u njega, još prvog dana njegovog boravka u gradu.

I ona ga pozdravi, rekavši:

“Proroče Božji, koji težiš beskonačnosti, dugo si nastojao otkriti koliko je daleko tvoj brod.

A sad je tvoj brod stigao, i ti moraš otići.

Duboka je tvoja čežnja za zemljom tvojih uspomena i obitavalištem tvojih najdubljih želja; i naša te ljubav neće sputati niti te naše potrebe zadržati.

Pa ipak, prije nego nas napustiš, molimo te da nam se obratiš i podariš nam svoju istinu.

A mi ćemo je prenijeti svojoj djeci, a ona svojoj djeci, i tako neće nestati.

U svojoj osami bdije si nad našim danima, i u svojoj budnosti slušao plač i smijeh našega sna.

Zato se sada razotkrij pred nama i reci nam sve što si vidio od onoga što je između rođenja i smrti.”

A on je odgovorio:

Narode Orfalesea, o čemu bih mogao govoriti, osim o onome što se i sad pokreće u vašim dušama?

O Ljubavi

Tada reče Almitra: “Govori nam o Ljubavi.”

A on je podigao glavu i spustio pogled na ljude, i zavladala je tišina. I gromkim glasom reče:

Kada vas ljubav pozove, slijedite je,

Premda su njeni putovi tvrdi i strmi.

I kada vas njena krila obgrle, predajte joj se,

Premda vas mač skriven u njenom perju može raniti.

A kada vam se obrati, vjerujte u nju,

Premda joj glas može uzdrmati vaše snove kao što sjeverni vjetar ostavlja pustoš u vrtu.

Jer, i dok vam na glavu krunu bude stavljala, ljubav će vas i razapeti. Premda vam pomaže bujati, ona će vas i potkresati.

I premda se uspinje na vašu visinu i draži vam najnježnije grane što drhte na suncu,

Jednako će tako sići do vašeg korijenja i protresti mu veze za zemlju.

Poput snopova žita ona vas skuplja u sebe.

Ona vas mlati da bi vas ogoljela.

Ona vas sije da bi vas oslobodila vaše ljuske.

Ona vas melje dok ne pobijelite.

Ona vas mijesi dok ne postanete podatni,

A onda vas stavlja na svoju svetu vatru, da biste postali svetim kruhom za Božju svetu gozbu.

Sve će vam to ljubav učiniti kako biste upoznali tajne svoga srca i s tom spoznajom postali djelićem srca Života.

Ali ako u svom strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,

Onda vam je bolje pokriti svoju nagost i otići s gumna ljubavi,

U svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne od srca, i plakati, ali ne punim suzama.

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim od sebe,

Ljubav ne posjeduje ništa, niti se nju može posjedovati,

Jer za ljubav je dovoljna ljubav.

Kad volite, ne smijete govoriti: “Bog mi je u srcu”, već radije: “Ja sam u srcu Božjem.”

I nemojte misliti da možete upravljati ljubavlju jer ljubav, ako vidi da ste toga dostojni, upravlja vama.

Ljubav nema drugih želja osim da se sama ispuni.

Ali ako volite i morate imati želja, neka vam ovo budu želje:

Rastopiti se i biti poput brzog potoka koji pjeva svoju pjesmu noći.

Upoznati bol od prevelike nježnosti.

Biti ranjen od vlastite spoznaje ljubavi;

I krvariti dragovoljno i s radošću.

Probuditi se u zoru, ispunjenog srca, i zahvaliti za još jedan dan ljubavi;

Odmoriti se u podnevnu uru i razmišljati o ljubavnom zanosu;

Vratiti se uvečer kući sa zahvalnošću;

A zatim zaspati s molitvom za voljene u srcu, i s pjesmom zahvale na usnama.

O Braku

Zatim opet prozbori Almitra, rekavši: “A što je s Brakom, gospodaru?”

A on je odgovorio riječima:

Rodili ste se zajedno i zajedno ćete biti za sva vremena.

Bit ćete zajedno i kad bijela krila smrti rasprše vaše dane.

Da, bit ćete zajedno čak i u Božjem tihom sjećanju.

Ali neka bude prostora u vašem zajedništvu.

I neka nebeski vjetrovi plešu među vama.

Volite se, ali ne činite od ljubavi okove,

Neka radije uzbibano more bude među obalama vaših duša.

Nalijevajte jedni drugima, ali ne pijte iz istoga vrča.

Dajte jedni drugima od svoga kruha, ali ne jedite istu krišku.

Pjevajte i plešite zajedno, veselite se, ali neka svatko od vas ima vremena za sebe.

Čak su i strune na lutnji same, premda odzvanjaju istom glazbom.

Dajte svoja srca, ali ne jedni drugima na čuvanje.

Jer srca vam može obuhvatiti samo ruka Života.

I stojte zajedno, ali ne preblizu:

Jer i stupovi u hramu stoje odvojeno,

A ni hrast, ni čempres ne rastu jedno u sjeni drugoga.

O Djeci

I žena koja je u naručju držala dijete reče: “Govori nam o Djeci.”

A on reče:

Vaša djeca nisu vaša djeca.

Ona su sinovi i kćeri čežnje Života za samim sobom.

Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,

I premda su s vama, ne pripadaju vam.

Možete im dati svoju ljubav ali ne i svoje misli,

Jer oni imaju vlastite misli.

Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše,

Jer njihove duše borave u kući sutrašnjice koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snovima.

Možete se truditi da budete poput njih, ali ne tražite od njih da budu nalik vama.

Jer, život ne ide unatrag niti završava jučerašnjim danom.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca kao žive strijele odapeta dalje.

Strijelac vidi metu na putu beskraja, i On vas svojom moći napinje da bi Mu strijele letjele brzo i daleko.

Neka vam to što ste zapeti u Strijelčevoj ruci pričinjava radost,

Jer kao što On ljubi strijelu koja leti, jednako tako ljubi i luk koji miruje.

O Davanju

Zatim imućan čovjek reče: “Govori nam o Davanju.”

I on odgovori:

Dajete malo kada od svoga dajete.

Tek kad od sebe dajete, istinski dajete.

Jer što je vaša imovina do stvari koje čuvate i branite iz straha da će vam možda sutra zatrebati?

A sutra, što će sutra donijeti suviše opreznom psu koji zakapa kosti u neugaženom pijesku dok prati hodočasnike ka svetome gradu?

I što je strah od nevolje nego nevolja sama?

Zar nije neutaživa žeđ ono čega se plašite dok vam se izvor prelijeva?

Postoje oni koji daju vrlo malo od mnoštva koje imaju – i daju radi priznanja, a prikrivena im želja darove čini bezvrijednima.

A ima i onih koji imaju malo, a daju sve.

Oni vjeruju u život i dobrostivost života, i škrinja im nikada nije prazna.

Ima onih koji daju s radošću i ta im je radost nagrada.

I ima onih koji daju bolno, a ta je bol njihovo krštenje.

Ima onih koji daju i ne znaju za bol davanja, niti traže radost, niti daju misleći na vrline;

Oni daju kao što mirta u dolini širi svoj miris u prostor.

Kroz ruke takvih Bog govori, i njihovim se očima smiješi zemlji.

Dobro je dati kad vas netko moli, ali je bolje dati i kad ne traže, kroz razumijevanje;

I onima otvorenih ruku traženje onoga koji će primiti radost je veća od samog čina davanja.

I postoji li išta što ćete zadržati?

Sve što imate jednoga će dana biti dano;

Zato dajte sada, da bi vrijeme davanja pripalo vama, a ne vašim baštinicima.

Često kažete: “Dao bih, ali samo potrebitima.”

Stabla u vašem voćnjaku ne kažu tako, niti stada na vašem pašnjaku.

Ona daju da bi mogla živjeti jer zadržavati znači propadati.

Uistinu, tko je vrijedan primiti svoje dane i svoje noći, vrijedan je i svega što imate.

I onaj tko je zaslužio piti iz oceana života zaslužuje napuniti svoju čašu iz vašeg malog potoka.

I koja je nagrada veća od one što leži u hrabrosti i povjerenju, štoviše, u milosrđu primanja?

I tko ste vi da bi vam ljudi morali otvoriti svoje grudi i razgolititi svoj ponos kako biste im vi mogli vidjeti vrijednost ogoljenu i ponos povrijeđen?

Pobrinite se najprije zaslužiti biti davateljima i oruđem davanja.

Jer uistinu, život je taj koji daje životu – dok ste vi koji se umišljate davateljima tek svjedoci.

I vi, primatelji – a svi ste vi primatelji – ne prihvaćajte teret zahvalnosti, da ne biste upregnuli i sebe i onoga tko daje.

Radije se zajedno s davateljem uzdignite na njegovim darovima kao na krilima;

Jer, biti opterećen svojim dugovima znači sumnju u velikodušnost onoga koji ima prostodušnu zemlju za majku i Boga za oca.

O Jelu i Piću

Zatim reče starac, gostioničar: “Govori nam o Jelu i Piću.”

I on reče:

Bilo bi dobro da možete živjeti od mirisa zemlje i kao biljka se hraniti svjetlom.

Ali, upravo zato jer morate ubijati da biste jeli, i odvajati mladunče od majčina mlijeka da bi utažili žeđ, neka to bude čin štovanja.

I neka vam stol bude oltar na kojem se žrtvuju čista i nevina stvorenja iz šume i polja za nešto što je još čistije i još nevinije u čovjeku.

Kada ubijete životinju, recite joj u svom srcu:

“Istom silom koja tebe ubija, i ja ću biti ubijen; i mene će pojesti.

Jer zakon koji tebe prepušta mojoj ruci, prepustit će i mene još moćnijoj.

Tvoja krv, jednako kao i moja, samo je biljni sok koji hrani nebesko drvo.”

I kad zubima zagrizete jabuku, recite joj u svom srcu:

“Tvoje će sjeme živjeti u mom tijelu,

I pupoljci tvoga sutra procvjetat će u mome srcu,

A tvoj miris bit će moj dah,

I zajedno ćemo se veseliti kroz sva godišnja doba.”

I kad ujesen za tijesak u svome vinogradu berete grožđe, recite u svom srcu:

“I ja sam vinograd, i moji će plodovi biti pobrani za vinski tijesak,

I poput mladog vina držat će me u posudama vječnosti.”

A zimi, kad budete pili vino, neka vam u srcu bude pjesma za svaku čašu;

I u pjesmi se sjetite jesenjih dana, vinograda i vinskog tijeska.

O Radu

Zatim orač reče: “Govori nam o Radu.”

I on odgovori riječima:

Radite da biste išli ukorak sa zemljom i zemljinom dušom.

Biti lijen znači otuđiti se od godišnjih doba, skrenuti sa životnog puta kojim se veličanstveno i s ponosnom poniznošću hoda ususret vječnosti.

Kada radite, vi ste flauta kroz čije se srce šapat sati pretvara u glazbu.

Tko bi od vas bio gluha i nijema svirala od trske kad sve ostalo skladno pjeva?

Uvijek su vam govorili da je rad prokletstvo, a trud nesreća.

Ali ja vam kažem da radeći ispunjavate dio zemaljskog najdaljega sna, dodijeljen vam kad je taj san rođen.

I, zaokupljajući se poslom, istinski volite život,

A voljeti život kroz rad znači biti prisan s najskrovitijom tajnom života.

Ali, ako u svojoj boli rođenje nazivate iskušenjem, a održavanje života prokletstvom koje vam je na čelu ispisano, tada odgovaram da ono što vam na čelu piše samo znoj može isprati.

I rekli su vam da je život tama, a vi u svojem umoru ponavljate ono što su vam umorni rekli.

A ja kažem da je život uistinu tama, osim kad postoji žar.

A svaki je žar slijep, osim kad postoji znanje.

A svako je znanje uzaludno, osim kad postoji rad,

I svaki je rad prazan ako nema ljubavi,

A kad radite s ljubavlju, vežete se sa samim sobom, s drugima, i s Bogom.

A što znači raditi s ljubavlju?

To znači tkati tkaninu nitima ispredenim iz vašeg srca, kao da će je nositi vaši voljeni.

To znači graditi kuću predano, kao da će vaši voljeni boraviti u njoj.

To znači sijati sjeme s nježnošću i ubirati ljetinu s radošću, kao da će vaši voljeni jesti te plodove.

To znači da ćete sve što činite ispuniti dahom svoje duše,

I znati da svi blagoslovljeni mrtvi stoje oko vas i promatraju.

Često sam vas čuo govoriti, kao u snu: “Onaj koji radi u mramoru, i koji u kamenu pronalazi oblik vlastite duše, plemenitiji je od onoga koji ore zemlju plugom.

I onaj koji poseže za dugom kako bi je na platno stavio u čovjekovom obliku, više je od onoga koji izrađuje sandale za naše noge.”

Ali ja vam kažem, ne u snu, već u potpunoj budnosti podneva, da vjetar ne govori slađe velikom hrastu nego li vlati trave najmanjoj od sviju;

I velik je samo onaj koji glas vjetra pretvara u pjesmu zaslađenu vlastitom ljubavlju.

Rad je vidljiva ljubav.

A ako ne možete raditi s ljubavlju, već samo s gnušanjem, bolje ostavite svoj posao i sjednite pred vrata hrama i prosite od onih koji rade s veseljem.

Jer, ako kruh pečete nehajno, pečete gorak kruh koji može utoliti samo polovicu čovjekove gladi.

Ako mrzite tiještenje grožđa, vaša će mržnja izliti otrov u vino.

I ako umijete pjevati poput anđela, a ne volite pjesmu, prigušujete zvuk ljudskim ušima na zvukove dana i zvukove noći.

O Veselju i Tuzi

Onda jedna žena reče: “Govori nam o Veselju i Tuzi.”

I on odgovori:

Vaše je veselje vaša razotkrivena tuga.

I samo vrelo iz kojeg vam izvire smijeh često je prepuno vaših suza.

A kako drukčije i može biti?

Što je dublja tuga koja vam uništava biće, to više veselja u njega može stati.

Nije li vrč u koji ulijevate vino bio pečen u lončarevoj peći?

I nije li lutnja koja vam smiruje dušu tek drvo izdubljeno noževima?

Kad ste ispunjeni veseljem, zagledajte se duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam veselje pruža upravo ono što vam je dalo i tugu.

Kada ste tužni, iznova pogledajte u svoje srce i otkrit ćete da zaista plačete za onim što vas je ispunjavalo srećom.

Neki od vas kažu, “Radost je veća od tuge”, a drugi kažu: “Ne, tuga je veća.”

A ja vam kažem da su nerazdvojne.

Zajedno one dolazi, i dok jedna sama s vama sjedi za stolom, upamtite da vam druga spava u postelji.

Zapravo, poput mjerila na vagi visite između svoje tuge i svoga veselja.

Smireni ste i uravnoteženi samo kada ste prazni.

Kada vas rizničar podigne kako bi izmjerio svoje zlato i srebro, veselje vam ili tuga moraju rasti ili padati.

O Kućama

Tada je istupio jedan zidar i rekao: “Govori nam o Kućama.”

I on odgovori:

Bolje vam je od vlastitih maštanja izgraditi sjenicu u pustinji, nego li graditi kuću među gradskim zidinama.

Jer kao što se vi u sumrak vraćate kući, tako se vraća i lutalica u vama, vječno dalek i sam.

Vaša je kuća vaše prostranije tijelo.

Raste na suncu i spava u tišini noći, i nije bez snova. Zar vaša kuća ne sanja? I sanjajući, zar ne napušta grad radi šumarka ili brežuljka?

Kada bih samo mogao sakupiti vaše kuće u ruku i poput sijača ih rasuti po šumi i po livadama.

Da bi vam doline bile ulicama, a zelene staze vašim putovima, da možete tražiti jedni druge u vinogradima, i dolazili s mirisom zemlje na odjeći.

Ali, još nije vrijeme za to.

U strahu, vaši su vas preci okupili preblizu. I taj strah potrajat će još neko vrijeme. I malo dulje će gradske zidine odvajati vaša ognjišta od polja.

I, kažite mi, narode Orfalesea, što imate u tim kućama? I što to čuvate iza zaključanih vrata?

Imate li mir, spokojan žar koji otkriva vašu snagu?

Imate li uspomena, blistavih slavoluka što nadilaze vrhunce duha?

Imate li ljepotu koja vodi srce od stvari načinjenih od drveta i kamena na svetu planinu?

Recite mi, ima li toga u vašim kućama?

Ili imate tek udobnost, i žudnju za udobnošću, za tim podmuklim stvorom koji ulazi u kuću kao gost, pa postaje domaćinom, a zatim i gospodarom?

Da, a onda postaje krotiteljem, pa kukom i bičem vaše velike želje pretvara u obične lutke.

Iako ima svilene ruke, srce mu je od željeza.

Uljulja vas u san samo da bi vam stajao uz krevet i rugao se dostojanstvu puti.

Ruga se vašem zdravom razumu i čini ga nestabilnim poput krhkih posuda.

Uistinu, žudnja za udobnošću ubija strast duše, a onda smijući se korača u pogrebnoj povorci.

Ali vi, djeco prostranstava, vi nemirni u smiraju, nećete biti ulovljeni ni ukroćeni.

Vaša vam kuća neće biti sidro nego jedro.

Neće biti svjetlucava opna koja prekriva ranu, nego vjeđa koja čuva oko.

Nećete sklapati krila da možete proći kroz vrata, niti spuštati glavu da ne udarite u strop, niti se bojati disati kako zidovi ne bi popucali i srušili se.

Nećete boraviti u grobnicama koje su mrtvi načinili za življenje.

I, premda krasna i sjajna, vaša vam kuća neće čuvati tajnu niti skrivati čežnju.

Zato jer ono što je u vama bezgranično prebiva u nebeskoj kući kojoj su vrata od jutarnje magle, a prozori su pjesme i noćne tišine.

O Odjeći

A tkalac reče: “Govori nam o Odjeći.”

I on odgovori:

Vaša odjeća skriva mnogo lijepoga na vama, a ipak ne skriva ono što nije lijepo.

I premda u odjeći tražite slobodu privatnosti, u njoj možete pronaći ormu i lanac.

S manje biste odjeće kožom mogli susretati više sunca i vjetra.

Jer dah je života u sunčanom sjaju i ruka života je u vjetru.

Neki od vas kažu: “Sjeverni je vjetar istkao odjeću koju nosimo.”

A ja vam kažem: Da, bio je to sjeverni vjetar,

Ali stid je bio njegova potka, a slabljenje mišića njegova nit.

A kada je dovršio posao, smijao se u šumi.

Ne zaboravite da je čednost pravi štit od očiju nečistih.

A kada nečistih više ne bude, što će biti čednost nego li spone i okov duše?

I ne zaboravite da tlo uživa osjetiti vaše bose noge, a vjetrovi žude poigrati vam se s kosom.

O Kupnji i Prodaji

A trgovac reče: “Govori nam o Kupnji i Prodaji.”

I on odgovori riječima:

Vama zemlja daje svoje plodove, i nećete oskudijevati ako budete znali kako napuniti svoje ruke.

Naći ćete obilje u razmjeni zemljinih darova i bit ćete zadovoljni.

Ipak, sve dok u razmjeni ne bude ljubavi i ljubazne pravednosti, ona će neke voditi pohlepi, a druge gladovanju.

Kada na tržnici, vi trudbenici mora, polja i vinograda, susretnete tkalce, lončare i skupljače začina…

Zazovite tada duha gospodara zemlje da dođe k vama i blagoslovi vage i račun koji odmjerava vrijednost vrijednošću.

I ne dozvolite onima praznih ruku da sudjeluju u vašim poslovima, onima koji bi za vaš trud prodali samo svoje riječi.

Takvima trebate reći:

“Pođite s nama u polje, ili idite s našom braćom na more pa zabacite mrežu;

Jer će i kopno i more biti dobrostivi prema vama jednako kao i prema nama.”

I ako vam dođu pjevači, plesači i svirači – kupite i njihovih darova.

Jer i oni su skupljači plodova i miomirisa i ono što donose, premda načinjeno od snova, odjeća je i hrana za vašu dušu.

A prije nego što odete s tržnice, pripazite da nitko nije otišao svojim putom praznih ruku.

Jer duh gospodar zemlje neće mirno spavati na vjetru sve dok ne budu zadovoljene potrebe i posljednjeg među vama.

O Zločinu i Kazni

Tada istupi jedan od gradskih sudaca i reče: “Govori nam o Zločinu i Kazni.”

I on odgovori riječima:

Kad vam duh luta po vjetru,

Tada, sami i bez nadzora, činite zlo drugima, a samim time i sebi.

I zbog tog počinjenog zla morate pokucati na vratima blaženih i čekati dok vas ne zamijete.

Božansko u vama poput oceana je;

Zauvijek ostaje neokaljano.

I poput etera uzdiže se tek kad dobije krila.

Čak je poput sunca vaše božansko ja;

Ono ne poznaje krtičine hodnike niti traži zmijske rupe.

Ali, božansko ja ne boravi samo u vašem biću.

Puno toga u vama je još uvijek ljudsko, i puno toga još nije čovjek,

Već patuljak bez obličja koji u snu hoda kroz maglu, u potrazi za buđenjem.

A sada bih vam govorio o čovjeku u vama.

Jer on, a ne vaše božansko ja, niti patuljak u magli, poznaje zločin i kaznu za zlodjelo.

Često sam vas čuo pričati o onome tko je počinio loše djelo kao o nekome tko nije jedan od vas, nego stranac među vama i uljez u vašem svijetu.

A ja vam kažem da se čak ni svetac ni pravednik ne mogu izdignuti iznad najvišega koje je u svakome od vas,

Jednako kao što zao i slabić ne može pasti niže od najnižega koje je također u vama.

I kao što ni jedan jedini list ne požuti bez prešutnog znanja cijeloga stabla,

Tako ni onaj koji čini zlo ne može zlo činiti bez prikrivene dozvole sviju vas.

Poput procesije, svi zajedno idete ususret svome božanskom ja.

Vi ste i put i putnici.

I kad jedan od vas posrne, pada zbog onih za sobom, kao opomena na kamen spoticanja.

Da, a pada i zbog onih koji su pred njim i koji se, premda brži i čvrstog koraka, od kamena spoticanja još nisu odmaknuli.

I još nešto, premda će vam na srce teško pasti ove riječi:

Ni ubijeni nije bez odgovornosti za svoje ubojstvo,

I opljačkani nije nedužno opljačkan.

Pravednik nije nedužan zbog djela što ih zli počiniše,

I neokaljani nije čist zbog djela okrutnika.

Da, krivac je često žrtva oštećenog.

A još češće osuđenik nosi breme bezgrešnih i nevinih.

Ne možete odvojiti pravedne od nepravednih, niti dobre od loših,

Jer oni zajedno stoje pred licem sunca, kao što su crna i bijela nit zajedno tkane.

A kada crna nit pukne, tkalac će pregledati cijelu tkaninu, a pregledat će i razboj.

Ako bilo tko od vas pred suca dovede nevjernu ženu,

Dozvolite mu da na vagi izmjeri i srce njezina muža, i mjerama izmjeri i njegovu dušu.

I neka onaj koji bičuje krivca pogleda duh žrtve.

Ako bi bilo tko od vas kažnjavao u ime pravednosti i digao sjekiru na zlo stablo, neka mu pogleda korijene;

Uistinu će pronaći korijene i dobra i zla, plodne i neplodne, isprepletene zajedno u tihom srcu zemlje.

I vi suci koji težite pravednosti.

Kakvu presudu izričete onome koji je, premda pošten u tijelu, ipak lopov u duši?

Kako kažnjavate onoga čije tijelo ubija, premda je i sam ubijenog duha?

I kako sudite onome koji je djelima varalica i nasilnik,

Premda je i sam mučen i zlostavljan?

A kako ćete kazniti one čije je kajanje veće od njihovih nedjela?

Zar kajanje nije pravda kojom upravlja isti onaj zakon kojem rado služite?

Ipak, kajanje ne možete svaliti na nevinoga, niti ga pobuditi u srcu grješnika.

Nepozvano će ono dozivati u noći, da se ljudi probude i pogledaju same sebe.

A vi koji želite razumjeti pravdu, kako ćete to dok ne sagledate sva djela u punoći svjetla?

Samo tada ćete znati da su pravednik i posrnuli jedan te isti čovjek koji stoji u sutonu između noći svoga patuljastog ja i dana svoga božanskog ja,

I da kamen temeljac hrama nije viši od najnižeg kamena u njegovim temeljima.

O Zakonima

Tada pravnik reče: “A što je s našim Zakonima, gospodaru?”

I on odgovori:

Uživate u smišljanju zakona,

A još više uživate u njihovu kršenju.

Kao djeca ste koja se igraju uz ocean, uporno gradite kule u pijesku, a onda ih, smijući se, rušite.

No, dok vi gradite svoje kule u pijesku, ocean donosi još pijeska na obalu,

A kada ih rušite, ocean se smije zajedno s vama.

Uistinu, ocean se uvijek smije s nevinima.

Ali što s onima kojima život nije ocean, a ljudski zakoni nisu kule od pijeska,

Onima kojima je život stijena, a zakon dlijeto kojim bi ga oblikovali prema svojoj vlastitoj slici?

Što s bogaljem koji mrzi plesače?

Što s volom koji voli svoj jaram, a srndaća i jelena u šumi smatra zabludjelim lutalicama?

Što sa starom zmijom koja više ne može presvući svoju kožu, pa sve ostale naziva golima i besramnima?

I što s onim koji rano dolazi na pir, a onda, kad se prejede i umori, odlazi s riječima da su sva slavlja nasilje i da su svi slavljenici kršitelji zakona?

Što bih mogao reći o njima nego da stoje na suncu, ali leđima mu okrenuti?

Oni vide samo svoje sjene, i sjene njihove zakoni su njihovi.

I što je njima sunce nego li nešto što baca sjenu?

I što znači priznavati zakone nego li sagnuti se i ocrtati sjene na tlu?

Ali vas koji idete licem okrenutim suncu, kakve vas slike obrisa na tlu mogu zadržati?

Vi koji putujete s vjetrom, kakva vjetrenjača može upravljati vašim smjerom?

Kakav vas ljudski zakon može zadržati ako slomite svoj jaram, nego nečija zatvorska vrata?

Kojeg se zakona trebate bojati dok plešete, osim posrtanja preko nečijih željeznih lanaca?

I tko vas može osuditi ako skinete svoju odjeću, osim ako je ne ostavite na nečijem putu?

Orfaležani, možete utišati bubnjeve, popustiti strune na liri, ali tko može zapovjediti ševi da ne pjeva?

O Slobodi

A tada reče pripovjedač: “Pričaj nam o Slobodi.”

I on odgovori:

Gledao sam vas pred gradskim kapijama i uz vaša ognjišta, kako se klanjate i obožavate vlastitu slobodu,

Kao što su robovi ponizni pred tiraninom i veličaju ga, iako ih ubija.

Da, u šumarku oko hrama i u sjeni utvrde vidio sam i najslobodnije među vama kako svoju slobodu nose poput jarma i lisičina.

I srce je krvarilo u meni jer možete biti slobodni tek kada vam sama žudnja za traženjem slobode postane svakodnevnom zadaćom i kad prestanete govoriti o slobodi kao o svrsi i ispunjenju.

Uistinu ćete biti slobodni kad vam dani ne budu bez briga i noći vaše bez boli i patnje,

I to prije nego vam one obujme život, i vi se izdignete nad njima goli i nesputani.

A kako ćete se uzdignuti nad svoje dane i noći dok ne skršite lance kojima ste u osvit svoga shvaćanja sputali svoj podnevni sat?

Uistinu, ono što zovete slobodom najčvršći je od svih lanaca, premda mu karike blistaju na suncu i zasljepljuju vam oči.

I što biste odbacili da bi bili slobodni, ako ne krhotine samih sebe?

Ako biste željeli ukinuti nepravedni zakon, taj zakon ste vlastitom rukom ispisali na svojem čelu.

Ne možete ga izbrisati paleći svoje knjige zakona niti ispirući čela svojih sudaca, pa čak i ako biste more na njih izlili.

Ako želite tiranina svrgnuti s prijestolja, prvo provjerite je li srušeno njegovo prijestolje izgrađeno u vama.

Jer, kako tiranin može vladati slobodnima i ponosnima ako ne tiranijom u njihovoj vlastitoj slobodi i stidom u njihovu vlastitom ponosu?

A ako želite odbaciti brigu, tu ste brigu sami izabrali, više nego li vam je nametnuta.

Ako želite raspršiti svoj strah, sjedište tog straha u vašem je srcu, a ne u ruci onoga tko vas straši.

Uistinu, sve stvari unutar vašeg bića u stalnom su poluzagrljaju, željeno i ono od čega zazirete, oprečno i poštovano, ono za čim idete i ono od čega biste pobjegli.

Sve se to kreće u vama, poput svjetla i sjene zajedno isprepletenih.

A kad sjene nestane i nema je više, svjetlost koja je ostala postaje sjenom drugoj svjetlosti.

Pa tako i vaša sloboda, kad gubi okove, sama postaje okovom većoj slobodi.

O Razboru i Strasti

A onda opet progovori svećenica i reče: “Govori nam o Razboru i Strasti.”

I on odgovori riječima:

Duša vam je prečesto bojište na kojem vam razbor i prosudba ratuju protiv vaše strasti i požude.

Kada bih mogao biti mirotvorcem u vašoj duši, možda bih mogao taj nesklad i suparništvo vaših prapočela pretvoriti u sklad i melodiju.

Ali kako mogu, ako sami ne budete mirotvorcima, dapače, obožavateljima svojih prapočela?

Vaš razbor i strast vaše je kormilo i jedra vaše moreplovne duše.

Ako se to kormilo ili jedro slomi, možete samo besciljno plutati i prepustiti se struji ili pak ostati nepomični nasred mora.

Jer je razbor, dok sam vlada, ograničavajuća sila, a strast bez nadzora je plamen koji gori do vlastitog uništenja.

Zato, neka vam duša uznese razbor do visina strasti, da bi mogao zapjevati;

I neka upravlja strašću pomoću uma, da vam strast može živjeti kroz svakodnevno uskrsnuće, i poput feniksa se uzdizati iz vlastitog pepela.

Htio bih da svoj razbor i požudu gledate kao što biste gledali drage goste u svojoj kući.

Sigurno vam jedan gost ne bi bio važniji od drugoga jer tko je privrženiji jednome gubi ljubav i povjerenje obojice.

Među brjegovima, kad u hladovini bijelih jablana sjedite uživajući u spokoju i ljepoti dalekih polja i livada, neka vam srce u tišini kaže: “Bog miruje u razboru.”

A kad se približi oluja, i snažan vjetar potrese šumu, pa munje i gromovi nagovijeste veličanstvo neba, neka vam srce sa strahopoštovanjem kaže: “Bog se kreće u strasti.”

A kako ste dah u Božjem okruženju, i list u Božjoj šumi, i vi ćete počivati u razboru i kretati se u strasti.

O Boli

Oglasi se i jedna žena, riječima: “Govori nam o Boli.”

I on reče:

Vaša bol je slamanje školjke u kojoj vam je sputano poimanje.

Jednako kao što se koštica ploda mora raspuknuti da bi mu jezgra doprla do sunca, tako i vi morate upoznati bol.

I ako se možete srcem diviti svakidašnjim životnim čudesima, vaša bol neće vam se činiti ništa manje čudesnom od radosti.

I prihvatit ćete promjene svojega srca jednako kao što uvijek prihvaćate godišnja doba koja vam prolaze poljima.

I spokojno ćete gledati kroz zime svoje tuge.

Mnogo od svoga bola sami ste odabrali.

To je gorki napitak kojim ljekarnik u vama liječi vaše bolesno ja.

Zbog toga vjerujte ljekarniku i popijte njegov lijek tiho i smireno:

Jer njegovu ruku, premda je teška i gruba, nježno vodi ruka Nevidljivoga,

A kalež koji donosi, iako vam peče usne, načinjen je od gline što ju je Lončar vlastitim svetim suzama ovlažio.

O Samospoznaji

A jedan čovjek reče: “Govori nam o Samospoznaji.”

I on odgovori riječima:

Vaša srca prešutno poznaju tajne dana i noći.

Ali su vam uši žedne glasa o znanju vašeg srca.

Željeli biste i riječima iskazano znati ono što ste oduvijek znali u mislima.

Željeli biste prstima opipati golo tijelo svojih snova.

I dobro je što je tako.

Skriveni potok vaše duše mora se uzdignuti i sa žuborom poteći ususret moru,

I tada bi vam se blago vaših bezdanih dubina otkrilo očima.

Ali neka ne bude vage koja će mjeriti vaše nepoznato blago,

I ne tražite dubine svoga znanja pomoću štapa ili dubinomjerom.

Jer je ja beskonačno i nemjerljivo more.

Nemojte reći: “ Pronašao sam istinu”, već radije “Pronašao sam jednu istinu.”

Nemojte reći: “Pronašao sam put duše”, već radije: “Susreo sam dušu na svojem putu.”

Jer duša prolazi svim putovima.

Duša ne ide kao po koncu, niti raste poput trske.

Duša se otvara kao lopoč bezbrojem latica.

O Učenju

Tada reče učitelj: “Govori nam o Učenju.”

I on reče:

Nitko vam ne može otkriti ništa osim onoga što je već u polusnu ležalo u počecima vašega znanja.

Učitelj koji šeće sjenama hrama, među svojim sljedbenicima, ne daje od svoje mudrosti, nego od svoje vjere i ljubavi.

Ako je uistinu mudar, ne nudi vam ulazak u kuću njegove mudrosti, nego vas radije vodi do praga vašeg vlastitog uma.

Astronom vam može pričati o svojem shvaćanju svemira, ali vam to shvaćanje ne može dati.

Glazbenik vam pjeva u ritmu koji prožima cijeli svemir, ali vam ne može dati uho koje će uhvatiti ritam, niti glas koji ga prenosi.

A onaj koji je upućen u znanost o brojkama može govoriti o područjima vaganja i mjera, ali vas ne može tamo odvesti.

Jer shvaćanje jednoga čovjeka ne može dati krila drugome.

I jednako kao što svatko od vas sam stoji u Božjem znanju, tako svatko od vas mora biti sam u spoznaji Boga i u poimanju zemlje.

O Prijateljstvu

A mladac neki reče: “Govori nam o Prijateljstvu.”

I on odgovori:

Prijatelj vaš odgovor je vašim potrebama.

On je vaše polje koje sijete s ljubavlju i žanjete sa zahvalnošću.

On je vaša trpeza i vaše ognjište.

K njemu dolazite gladni i u njemu tražite mir.

Kad vam prijatelj iznosi svoje misli, ne bojite se reći “ne” niti se suzdržavati od “da”.

I kad on šuti, srce vam ne prestaje osluškivati njegovo;

Jer i bez riječi se u prijateljstvu sve misli, sve želje, sva očekivanja rađaju i dijele s veseljem koje se ne obznanjuje.

Kad odlazite od prijatelja, ne tugujte;

Jer ono što najviše u njemu volite može se bolje sagledati kad je odsutan, jednako kao što planina planinaru jasnije izgleda iz doline.

I neka ne bude u prijateljstvu druge svrhe osim produbljivanja duha.

Jer ljubav koja traži više od izražavanja vlastite tajne nije ljubav nego bačena mreža koja hvata samo ono beskorisno.

I neka ono najbolje u vama bude za prijatelja.

Ako mora upoznati vašu oseku, dozvolite mu neka upozna i vašu plimu.

Jer što će vam prijatelj ako od njega tražite samo da s vama ubija vrijeme?

Uvijek ga potražite da biste s njime vrijeme oživjeli.

Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu.

I neka u slasti prijateljstva bude smijeha i dijeljenja zadovoljstava.

Jer u svježini malih stvari srce nalazi svoje jutro i osvježava se.

O Razgovoru

A tada učenjak reče: “Govori nam o Razgovoru.”

I on odgovori riječima:

Razgovarate kad više nemate mira u svojim mislima,

I kad više ne možete izdržati u samoći svoga srca živite u svojim usnama, i zvuk je zabava i razbibriga.

I, u većini vaših razgovora, razmišljanje je napola ubijeno.

Jer misao je ptica prostora koja u kavezu, istina, može raširiti krila, ali ne može poletjeti.

Postoje i takvi među vama koji traže pričljive ljude iz straha da ne budu sami.

Tišina samoće otkriva njihovim očima golo ja, pa bi radije pobjegli.

Ima i onih koji govore, pa i ne znajući, i bez umišljaja, otkrivaju istinu koju sami ne mogu razumjeti.

A ima i onih koji nose istinu u sebi, ali je ne izgovaraju riječima.

U njihovim grudima duša boravi u ritmičkoj tišini.

Kad na putu ili na tržnici susretnete prijatelja, neka vam duh u vama pokrene usne i usmjeri jezik.

Neka glas u vašem glasu govori uhu u njegovom uhu;

Jer njegova će duša čuvati istinu vašega srca kao što se pamti okus vina.

Kada se i boja zaboravi, a ni posude više nema.

O Vremenu

A astronom reče: “Gospodaru, a što je s Vremenom?”

I on odgovori:

Vi bi mjerili vrijeme koje je neizmjerno i nemjerljivo.

Želite prilagoditi svoje držanje i čak ravnati svoj duh po satima i godišnjim dobima.

Želite od vremena načiniti potok pa sjediti na njegovoj obali i promatrati kako protječe.

Ipak, ono bezvremeno u vama svjesno je bezvremenosti života,

I zna da je jučer samo današnje sjećanje, a sutra današnji san.

I da ono što pjeva u vama i razmišlja u vama još uvijek boravi u granicama prvog trena koji je raspršio zvijezde prostorom.

Tko među vama ne osjeća da je moć njegove ljubavi bezgranična, i da okružuje središte njegovog bića, te da se ne pokreće od jedne ljubavne misli do druge, ni od jednog ljubavnog čina do drugog?

I zar nije vrijeme, jednako kao i ljubav, nedjeljivo i nemjerljivo?

Ali, ako baš morate u svojim mislima mjeriti vrijeme godišnjim dobima, neka svako doba okružuje druga doba,

I neka današnji dan zagrli prošlost sjećanjem, a budućnost čežnjom.

O Dobru i Zlu

Jedan od starijih građana reče: “Govori nam o Dobru i Zlu.”

I on odgovori:

Mogu govoriti samo o dobru u vama, ali ne i o zlu.

Jer što je zlo nego dobro koje je izmučeno vlastitom glađu i žeđi?

Uistinu, kada je dobro gladno, hranu traži čak i u mračnim pećinama, a kada je žedno, pije i ustajalu vodu.

Dobri ste kad ste sami sa sobom.

Ali, i kad niste sjedinjeni sa sobom, niste zli.

Jer, podijeljena kuća nije razbojnička pećina; samo je podijeljena kuća.

I brod bez kormila može samo besciljno plutati među opasnim liticama, a ne mora potonuti na dno.

Dobri ste kad želite dati sebe.

A ipak, niste zli kad za se tražite dobit.

Jer, kad tražite dobit niste ništa drugo do korijen koji prodire u zemlju i siše na njenim grudima.

Svakako, plod ne može reći korijenu: “Budi kao ja, zreo i pun, i uvijek daruj iz svog obilja.”

Plodu je davanje potreba, a korijenu treba primanje.

Dobri ste kad ste sasvim budni u svom govoru,

Ali niste zli kada spavate dok vam jezik posrće bez smisla.

Čak i govor pun oklijevanja može ojačati slabi jezik.

Dobri ste kad svom cilju idete sigurnim i čvrstim korakom.

No, niste zli kad onamo idete posrćući.

Ni oni koji posrću ne idu unatrag.

Ali vi koji ste jaki i brzi, potrudite se ne posrtati pred bogaljima, misleći da ste tako dobrostivi.

Dobri ste na bezbroj načina, ali niste zli kad niste dobri.

Samo ste trome lutalice.

Šteta što jeleni ne mogu kornjače poučiti brzini.

Vaša je dobrota u vašoj težnji ka svojem divovskom ja, a ta je težnja u svima vama.

No, u nekima je od vas ta težnja bujica koja snažno juri moru, noseći sobom tajne planina i pjesme šuma.

A u drugih je ona miran potok koji se gubi u zavojima i okukama i oklijeva prije nego li priđe obali.

Ali neka onaj čije su težnje veće ne govori onome čije su težnje manje: “Zašto si tako spor i zašto zastaješ?”

Jer onaj tko je uistinu dobar neće pitati gologa: “Gdje ti je odjeća?” niti će beskućnika pitati: “Gdje ti je kuća?”

O Molitvi

Tada svećenica reče: “Govori nam o Molitvi.”

I on odgovori riječima:

Vi molite u bijedi i nevolji; a mogli biste moliti i kad ste potpuno sretni i u danima preobilja.

Jer što je molitva, do li vaše širenje živim eterom?

I ako vam donosi utjehu to što prosipate svoju tamu u prostor, sretnim vas čini i kad prosipate osvite svoga srca.

I ako samo plakati možete kad vas duša na molitvu poziva, ona će vas stalno poticati, premda plačete, sve dok se ne nasmijete.

Kad molite, uzdižete se da susretnete u zraku one koji mole toga istog časa i koje, osim u molitvi, ne možete susresti.

Zato neka vaš posjet tom nevidljivom hramu bude samo radi zanosa i slatkog zajedništva.

Jer ako uđete u hram samo da biste tražili, nećete primiti,

I ako uđete da biste se ponizili, nećete se uzdići,

Ili, čak i ako uđete da biste molili za dobro drugih, neće vas čuti.

Dovoljno je da u hram uđete nevidljivi.

Ja vas ne mogu naučiti kako moliti riječima.

Bog ne sluša vaše riječi, osim kada ih sam izgovara kroz vaša usta.

I ne mogu vas naučiti molitvi mora, šuma i planina.

Ali vi koji ste potekli iz planina, šuma i mora, vi možete pronaći njihovu molitvu u svome srcu,

I ako samo oslušnete u mirnoj noći, moći ćete čuti kako govore u tišini:

“Bože naš, koji si dao krila našem ja, tvoja volja je naša volja.

Tvoja čežnja u nama čezne.

U nama je tvoj plamen koji će pretvoriti naše noći, koje su tvoje, u dane koji su također tvoji.

Ne možemo ništa tražiti od tebe, jer ti znaš naše potrebe i prije nego što se rode u nama,

Ti si naša potreba i, dajući nam više sebe, ti nam daješ sve.”

O Užitku

Tada pustinjak koji je grad posjećivao jednom godišnje reče: “Govori nam o Užitku.”

I on odgovori riječima:

Užitak je pjesma slobodi,

Ali nije sloboda.

On je procvat vaših želja,

Ali nije njihov plod.

On je dubina koja poziva u visine,

Ali nije ni dubina ni visina.

On je zatočenik koji uzima krila,

Ali nije prostor koji ga okružuje.

Da, uistinu, užitak je pjesma slobodi.

I volio bih da je pjevate punim srcem, ali ne bih želio da u pjesmi svoja srca izgubite.

Neki od vaših mladih išću užitak kao da je on sve, pa ih zato osuđuju i kore.

Ja ih ne bih osuđivao i korio ih. Želio bih da traže.

Pronaći će užitak, ali ne samo to.

On ima sedam sestara, a svaka je od njih ljepša od užitka.

Zar niste čuli za čovjeka koji je pronašao blago čupajući korijenje iz zemlje?

Neki od vaših starijih sa žaljenjem se sjećaju užitaka kao nečega lošeg što su počinili u pijanstvu.

No, žaljenje je pomračenje uma, a ne njegovo kažnjavanje.

Užitka bi se trebali sjećati sa zahvalnošću, kao što se ljeti raduju žetvi.

Ali ako im je žal utjeha, pustite ih neka žale.

Među vama su i oni koji više nisu mladi da bi tražili, a ni stari da bi se sjećali;

I u svojem strahu od traženja i sjećanja izbjegavaju sve užitke, da ne bi zapustili duh ili ga povrijedili.

No, oni ipak pronalaze svoj užitak, u odustajanju.

I oni pronalaze blago, premda korijenje čupaju drhtavim rukama.

Ali, recite mi, tko to može povrijediti duh?

Može li slavuj povrijediti tišinu noći ili krijesnica zvijezde?

Zar vaša vatra ili dim smetaju vjetru?

Zar mislite da je duh mirno jezerce koje možete uzburkati štapom?

Često poričete svoj užitak, ali time samo pohranjujete želju na skrovita mjesta u svojem biću.

Tko zna ne čeka li nas sutra ono što smo propustili danas?

Čak i vaše tijelo prepoznaje svoje naslijeđe i njegovu pravednu potrebu i ne želi biti prevareno.

A vaše je tijelo harfa vaše duše,

I samo na vama je da iz nje izmamite slatku glazbu ili nepovezane tonove.

A sad se u srcima zapitajte: “ Kako razlikovati ono dobro u užitku od onoga lošeg?”

Pođite svojim poljima i vrtovima, tamo ćete naučiti da je pčelino zadovoljstvo skupljati med s cvijeća,

Ali i cvijetu je zadovoljstvo dati pčeli med.

Za pčelu je cvijet izvor života,

A cvijetu je pčela glasnik ljubavi.

A za oboje, i za pčelu i za cvijet, davanje i primanje užitka je potreba i zanos.

Narode Orfalesea, u svojim užitcima budite poput cvjetova i pčela.

O Ljepoti

A pjesnik reče: “Govori nam o Ljepoti.”

I on odgovori:

Gdje ćete tražiti ljepotu, i kako je pronaći, ako vam ona sama nije putom i vodiljom?

I kako ćete zboriti o njoj ako vam ona nije tkaljom govora?

Ožalošćeni i povrijeđeni kažu: “ Ljepota je draga i nježna.

Poput mlade majke hoda među nama, napola bojažljiva zbog vlastite slave.”

A oni strastveni će reći: “Ne, ljepota je moćna i strašna.

Ona poput oluje potresa zemlju pod nama i nebo iznad nas.”

Umorni i iscrpljeni govore: “Ljepota je tihi šapat. Ona govori u našem duhu.

Njezin glas ulazi u našu tišinu poput slabog svijetla što drhti u strahu od sjene.”

Oni nespokojni kažu: “ Čuli smo je kako viče u planinama,

A s njenim su kricima došli i zvuk kopita, i udaranje krila, i rika lavova.”

U noći gradski stražari govore: “Ljepota će se uzdići zajedno sa zorom s istoka.”

A u podne trudbenici i putnici govore: “Vidjeli smo je kako se naginje zemlji s prozora sumraka.”

Zimi oni snijegom zameteni govore: “Doći će s proljećem, skačući preko brda.”

A po ljetnoj žezi žeteoci kažu: “Vidjeli smo je kako pleše s jesenjim lišćem, a vidjeli smo i snježni nanos u njenoj kosi.”

Sve ste to govorili o ljepoti,

Ali niste uistinu govorili o njoj, nego o potrebama nezadovoljenim.

A ljepota nije potreba, nego zanos.

Ona nije žedna usta ni ispružena prazna ruka,

Već prije srce u plamenu i začarana duša.

Ona nije slika koju vidite niti pjesma koju ćete čuti,

Ona je slika koju vidite zatvorenih očiju, i pjesma koju čujete i kad su vam uši začepljene.

Ona nije biljni sok na ispucanoj kori stabla ni krilo pričvršćeno za kandže,

Već prije vječno rascvali vrt i jato anđela u vječnom letu.

Narode Orfalesea, ljepota je život kad život ukloni veo sa svoga svetog lica.

Ali, vi ste život, i vi ste taj veo.

Ljepota je vječnost koja se ogleda u zrcalu.

A vi ste i vječnost i zrcalo.

O Vjeri

A stari svećenik reče: “Govori nam o Vjeri.”

I on odgovori:

Zar sam danas govorio o nečem drugom?

Nisu li vjera sva djela i sva promišljanja,

I ono što nije ni djelo niti misao, već čuđenje i iznenađenje koje uvijek iznova raste u duši, čak i onda dok ruke oblikuju kamen ili pokreću razboj?

Tko može odvojiti svoju vjeru od svojih djela, ili svoja uvjerenja od onoga što ga zanima?

Tko može prosuti svoje sate pred sebe i reći: “Ovo je za Boga, a ovo za mene; ovo mi je za dušu, a ovo za tijelo?”

Svi vaši sati su krila koja lepeću prostorom od bića do bića.

Onome tko svoju moralnost nosi drukčije nego kao svoju najbolju odjeću, bolje je biti gol.

Vjetar i sunce neće mu razderati kožu.

Onaj tko svoje ćudoređe etikom određuje, sputava svoju pticu pjevicu u kavezu.

Najslobodnija pjesma ne dolazi kroz rešetke i žice.

I onaj kome je obožavanje tek prozor koji valja otvoriti ali i zatvoriti, još nije posjetio kuću svoje duše, čiji su prozori od zore do zore.

Vaš svakodnevni život hram je vaš i vaša vjera.

I svaki put kad ulazite u njega, ponesite sve svoje sa sobom.

Ponesite plug, nakovanj, čekić i lutnju,

Stvari koje ste načinili iz potrebe ili za veselje.

Jer u sanjarenju se ne možete uzdići iznad svojih postignuća, niti pasti niže od svojih propusta.

I sobom povedite sve ljude:

Jer u divljenju ne možete nadletjeti njihove nade, niti se poniziti ispod njihovog očaja.

I ako želite upoznati Boga, nemojte samo rješavati zagonetke.

Radije pogledajte oko sebe i vidjet ćete Ga gdje se igra s vašom djecom.

I pogledajte nebo, vidjet ćete Ga kako hoda po oblaku, pruža ruke s munjom i spušta ih s kišom.

Vidjet ćete Ga kako se smiješi u cvijeću, a onda podiže ruke i njiše ih u krošnjama.

O Smrti

Tada se Almitra oglasi riječima: “Sad bismo te pitali o Smrti.”

I on reče:

Željeli biste znati tajnu smrti.

Ali, kako ćete je pronaći ako je ne potražite u srcu života?

Sova čije su noćne oči danju slijepe ne može razotkriti tajnovitost svjetla.

Ako uistinu želite otkriti duh smrti, široko svoje srce otvorite u tijelo života.

Jer, život i smrt su jedno, kao što su jedno rijeka i ocean.

U dubini vaših nada i čežnja leži vaše znanje o onom drugom svijetu.

I kao što sjeme sanja pod snijegom, vaše srce sanja o proljeću.

Vjerujte snovima jer u njima su skrivena vrata što vode vječnosti.

Vaš strah od smrti samo je drhtaj pastira kad stoji pred kraljem koji će u znak počasti položiti ruku na njega.

Zar pastir nije sretan, pod tim drhtajem, što će nositi kraljevski znak?

Zar zbog tog drhtaja nije čak obazriviji?

Jer, što je umrijeti nego li stajati gol na vjetru ili se topiti na suncu?

I što znači prestati disati, ako ne osloboditi dah iz nemirnih plima i oseka kako bi se mogao uzdići i proširiti i tako neopterećen potražiti Boga?

Samo kad pijete iz rijeke tišine, možete doista pjevati.

I kad stignete do vrha planine, tek ćete se tada početi penjati.

A kad zemlja zatraži vaše udove, tek ćete onda uistinu zaplesati.

Oproštaj

A onda stiže večer.

I vidovita Almitra reče: “Blagoslovljen bio ovaj dan, i ovo mjesto i tvoj duh koji je govorio.”

A on je rekao:

Zar sam to ja govorio?

Zar nisam i ja slušao?

Tada je sišao niz stubište hrama, a sav ga je narod slijedio. Prišao je svome brodu i uspeo se na palubu.

Ponovo je pogledao narod, podigao glas i rekao:

Narode Orfalesea, vjetar me poziva da vas napustim.

U manjoj sam žurbi nego li vjetar, ali ipak moram poći.

Mi lutalice koji uvijek tražimo najusamljeniju stazu ne započinjemo dan tamo gdje smo završili jučerašnji, i nikada nas svitanje ne nalazi tamo gdje nas je sumrak ostavio.

Mi putujemo čak i dok zemlja spava.

Mi smo sjeme žilave biljke i u našoj je zrelosti i punoći srca predavanje vjetru da nas razaspe.

Kratki su bili moji dani među vama, a još kraće su riječi koje sam vam izrekao.

Ali ako moj glas i izblijedi u vašim ušima, a moje ljubavi nestane iz vaših sjećanja, ja ću se opet vratiti.

I govorit ću bogatijim srcem i usnama podatnijim duhu.

Da, vratit ću se s plimom,

I premda me smrt može skriti, i obujmit me veća tišina, i tada ću ponovo tražiti vaše razumijevanje.

I neću uzalud tražiti.

Ako je išta istina od onoga što vam rekoh, ta će se istina otkriti u jasnijem glasu i u riječima koje će biti bliskije vašim mislima.

Odlazim s vjetrom, narode Orfalesea, ali ne tonem u ništavilo.

I ako ovaj dan nije ispunjenje vaših potreba i moje ljubavi, neka bude obećanje do nekog drugog dana.

Potrebe se čovjekove mijenjaju, ali ne i njegova ljubav, ni žudnja njegova da ljubavlju zadovolji sve potrebe.

Stoga znajte da ću se vratiti iz veće tišine.

Magla koja u zoru pada i ostavlja rosu u poljima podići će se i sakupiti u oblak i onda pasti kao kiša.

I ja sam bio sličan magli.

U tišini noći šetao sam vašim ulicama, a moj duh ulazio u vaše kuće,

Otkucaji vašeg srca bili su u mome srcu, i vaš je dah bio na mome licu, i sve sam vas upoznao.

Da, upoznao sam vašu radost i vašu bol, a u snu su vaši snovi postajali moji.

I često sam među vama bio poput jezera među planinama.

Odražavao sam vaše vrhunce i obronke, pa čak i prolazak stada vaših misli i želja.

A u moju tišinu dopirao je smijeh vaše djece u potocima, i čežnje vaše mladeži u rijekama.

Čak i kada su dosegnuli moju dubinu, potoci i rijeke nisu prestali pjevati.

I bilo mi je još slađe od njihovog smijeha i čežnja.

To je bilo ono bezgranično u vama,

Ogroman čovjek u kojem ste vi samo stanice i tetive,

On, u čijem je pjevanju sve vaše pjevanje samo bezglasno mrmljanje,

Po tom ogromnom čovjeku i vi ste ogromni.

I, razumijevajući njega, razumio sam i zavolio vas.

Jer, kakve ljubav može dosegnuti daljine kojih nema u toj ogromnoj sferi?

Kakva viđenja, kakva očekivanja i kakve pretpostavke može vinuti uvis takav let?

Poput divovskog stabla hrasta prekrivenog jabukovim cvatom ogroman je čovjek u vama.

On vas može saviti do zemlje, i njegov vas miris podiže do neba, a u njegovoj ste izdržljivosti besmrtni.

Rečeno vam je da ste poput lanca, slabi onoliko koliko je slaba vaša najslabija karika.

Ali to je samo pola istine. Jaki ste onoliko koliko je najjača karika jaka.

Mjeriti vas najmanjim od vaših djela jednako je kao mjerit' snagu oceana po slabosti njegove pjene.

Suditi vam zbog vaših pogrešaka jednako je okrivljivanju godišnjih doba za njihovu promjenljivost.

Da, vi ste poput oceana,

Premda na vašim obalama teški brodovi čekaju plimu, ipak, kao ni ocean, ni vi svoju plimu ne možete ubrzati.

Također ste poput godišnjih doba,

I premda usred zime poričete svoje proljeće,

Proljeće se, odmarajući se u vama, smije u svojoj pospanosti i nije povrijeđeno.

Nemojte misliti da vam ovo govorim kako biste mogli jedan drugome reći: “Suviše nas veliča. On vidi samo dobro u nama.”

Samo vam riječima govorim ono što već znate u svojim mislima.

I što riječ znanje jest do sjena onijemjelog znanja?

Vaše misli i moje riječi su valovi iz zapečaćenog sjećanja koje čuva uspomene na naše jučerašnjice,

I na pradavne dane kad zemlja nije znala ni za nas ni za sebe,

I na noći kad je zemlja bila uskomešana kaosom.

Mudraci su dolazili k vama da vam ponešto daju od svoje mudrosti. Ja sam došao da od vaše mudrosti uzmem.

I spoznao da sam pronašao nešto veće od mudrosti.

To je plameni duh u vama koji sve više raste,

Dok vi, ne mareći za njegovo širenje, žalite što vam dani prolaze.

Život koji je u potrazi za životom u tijelima je taj koji se boji groba.

Ovdje nema grobova.

Ove planine i polja su kolijevka i kamenje na prijelazu preko potoka.

Gdjegod pošli poljem na kojem ste pokopali svoje pretke, pogledajte i vidjet ćete sebe i svoju djecu kako plešete držeći se za ruke.

Uistinu ste često radosni, a da to i ne znate.

Drugi su dolazili k vama, i za zlatna obećanja kojima ste povjerovali dali ste im bogatstvo, vlast i slavu.

Ja sam vam dao manje od obećanja, a ipak ste prema meni bili darežljiviji.

Dali ste mi dublju žeđ za životom.

Sigurno ne postoji veći dar čovjeku od onoga koji okreće sve njegove ciljeve u goruće usne i sav život u izvor.

I u tome je moja počast i nagrada.

Kad god priđem izvoru da se napijem, otkrijem da je živa voda također žedna,

I ona pije mene dok ja pijem nju.

Neki od vas me smatraju ponositim i previše stidljivim da bih primao poklone.

Uistinu sam ponosan da bih primio plaću, ali ne i darove.

I premda sam jeo jagode među brdima, kad biste me pozivali za vašu trpezu,

I spavao na trijemu ispred hrama, kad ste mi rado nudili sklonište,

Nije li vaša ljupka brižnost za moje dane i noći činila hranu slađom mojim ustima i umatala moj san u vizije?

Za ovo vas najviše blagoslovim,

Mnogo ste davali, a da to uopće niste znali.

Uistinu, ljubaznost koja se ogleda u zrcalu u kamen se pretvara,

A dobra djela koja sebe nazivaju nježnim imenima postaju roditelji prokletstva.

Neki od vas su me pozivali ustranu i pili su sa mnom moju usamljenost,

I govorili ste: “On se savjetuje s drvećem iz šume, a ne s ljudima.

Sjedi sam na vrhovima brda i odozgo promatra naš grad.”

Uistinu sam se penjao po brjegovima i hodao dalekim mjestima.

Kako sam vas mogao vidjeti, osim s velike visine ili iz velike udaljenosti?

Kako se netko može zaista približiti, ako se ne udalji?

I drugi među vama su me pozivali, ne riječima, a rekli su:

“Stranče, stranče, ljubitelju nedostupnih visina, zašto boraviš među vrhovima gdje orlovi svijaju svoja gnijezda?

Zašto tražiš nedokučivo?

Kakve ćeš oluje uhvatiti mrežom?

I kakve to maglovite ptice loviš po nebu?

Dođi i budi jedan od nas. Siđi i utoli glad našim kruhom i utaži žeđ našim vinom.”

Tako su govorili u samoći svojih duša.

Ali da im je samoća bila dublja znali bi da sam tražio samo tajnu vaše radosti i vašeg bola,

I da sam lovio samo vaša veća ja što hodaju nebom.

Ali lovac je bio i lovina;

Jer, mnoge od mojih strijela napustile su moj luk da bi pronašle vlastite moje grudi.

A i letač je također bio i onaj koji puže;

Jer kad su mi se krila širila na suncu, njihova je sjena na tlu bila kornjačom.

I ja koji sam vjerovao, također sam i sumnjao.

Jer često sam stavljao prst u vlastitu ranu kako bih mogao više vjerovati u vas i da bih vas bolje upoznao.

I upravo s tom vjerom i tim znanjem kažem vam:

Niste zatvoreni u svojim tijelima, niti ograničeni svojim kućama i poljima.

Ono što jeste boravi nad planinama i luta s vjetrom.

To nije biće koje bi ispuzalo na sunce da se ogrije, niti radi sigurnosti kopa jame u tami,

Nego nešto što je slobodno, duh koji obavija zemlju i pokreće je u eteru.

Ako su vam ove riječi nejasne, ne tražite im objašnjenja.

Nejasan je i magličast početak svih stvari, ali ne i njihov kraj,

I radovalo bi me da me pamtite kao početak.

Život, i sve što živi, začeto je u magli, a ne u kristalu.

A tko zna nije li kristal magla koja se razilazi?

Ovo želim da upamtite sjećajući me se:

Ono što se čini najslabijim i najsmetenijim u vama, najsnažnije je i najodređenije.

Nije li vam dah uspravio i očvrsnuo strukturu kostiju?

I nije li neki san, za koji se nitko od vas ne sjeća da ga je usnuo, izgradio vaš grad i stvorio sve što je u njemu?

Kad bi samo vidjeli oseke i plime toga daha, ne biste više vidjeli ništa drugo,

I kada biste mogli čuti tek šapat tog sna, ne biste čuli nijedan drugi zvuk.

Ali vi niti vidite, niti čujete, i to je dobro.

Veo koji vam pokriva oči podići će ruke koje su ga i istkale,

A glinu kojom su vam ispunjene uši izvući će prsti koji su je i zamijesili.

I vidjet ćete.

I čut ćete.

I ne trebate žaliti što ste bili slijepi, niti što ste bili gluhi.

Jer toga ćete dana spoznati skrivenu svrhu svih stvari,

I blagoslovit ćete tamu kao što biste blagoslivljali svjetlost.

Nakon što je sve ovo rekao, okrenuo se i vidio kormilara svoga broda kako stoji uz kormilo i pogledava čas u razapeta jedra, čas u daljinu.

I reče:

Strpljiv je, i više nego strpljiv, kapetan moga broda.

Vjetar puše i jedra su nemirna;

Čak i kormilo moli za smjer;

A ipak, u tišini moj kapetan čeka da zašutim.

I ovi moji mornari, koji su slušali zbor većega mora, i oni su me slušali strpljivo.

Sad više ne mogu čekati.

Spreman sam.

Potok je dospio do mora i još jednom velika majka stišće na grudi svoga sina.

Zbogom vama, narode Orfalesea.

Završio je ovaj dan.

Zatvara se nad nama poput lopoča nad svojim sutra.

Čuvat ćemo ono što nam je ovdje dano,

I ako ne bude dovoljno, moramo opet zajedno doći i pružiti ruke prema davaocu.

Ne zaboravite da ću vam se vratiti.

Još samo malo, i moja će čežnja sakupljati prah i pjenu za drugo tijelo.

Još malo, tek časak odmora na vjetru, i druga će me žena roditi.

Zbogom vama, i mladosti koju sam proveo s vama.

A tek smo se jučer susreli u snu.

Vi ste mi pjevali u mojoj samoći, a ja sam od vaših čežnja izgradio kulu na nebu.

Ali sad smo budni, završio je naš san i više nije zora.

Podne je nad nama i naša polubudnost pretvorila se u puniji dan, i moramo se rastati.

Ako se u sumrak sjećanja još jednom sretnemo, govorit ćemo zajedno, a vi ćete mi pjevati dublju pjesmu.

I ako se naše ruke susretnu u drugome snu, sagradit ćemo drugu kulu na nebu.

Govoreći tako, dao je znak mornarima, a ovi su podigli sidro i odvezali brod s veza, te zaploviše ka istoku.

A jecaj se prolomio iz naroda kao da je iz jednog srca, uzdigao se u suton i bio odnesen preko mora kao snažan zvuk trube.

Jedino je Almitra bila tiha, gledajući je za brodom dok nije nestao u magli.

I kad su se svi ljudi razišli ona je još uvijek stajala sama na nasipu, sjećajući se u srcu njegovih riječi:

“Još samo malo, tek časak odmora na vjetru, i druga će me žena roditi.”

Zadnja strana (vanjska korica)

Halil Džubran

Prorok

Prorok predstavlja vrhunac stvaralaštva Halila Džubrana. Pišući na engleskom jeziku, Džubran je usvojio ton i ritam Biblije kralja Jamesa, sažimajući sve osobine kršćanske filozofije s duhom i orijentalnom mudrošću koja vodi porijeklo iz bogatih utjecaja njegovog rodnog Libanona. Izražavanje mu posjeduje ljepotu od koje zastaje dah.

Prije nego će se vratiti u svoju domovinu, prorok Almustafa zamoljen je da stanovnicima Orfalesea dade neke odrednice u životu.

Njegove riječi, ispunjene ljubavlju i razumijevanjem, pozivaju na univerzalno jedinstvo te afirmiraju Džubranovu vjeru u prožimanje prirode svega postojećeg i reinkarnacije. Prorok nikada nije izgubio svoju neposrednu privlačnost i postao je sveprisutnim temeljnim kamenom duhovne književnosti.