Hallstatt - čarobno mjesto u središtu Alpa

CAMPER_MERIDIJANI_CRO_DEC_PN.pdf 1 29/07/10 12:01

cij

en

a 3

0 k

n

8 k

m

4 e

ur

Časo

pis

za z

em

ljopis

, povi

jest

, eko

logi

ju i

puto

vanja

ISSN 1333-7289

br

oj 1

51

siječanj 2

011.

Godina X

VIII. broj 151 siječanj 2011.

kraljevica Seul nizozemska Hallstatt bela iV. Čuvanje plina

kr

aLje

Vic

a S

eU

L n

iZo

Ze

MS

ka

H

aLLS

TaTT

be

La iV

. Č

UVa

nje

PLin

a cij

en

a 3

0 k

n

8 k

m

4 e

ur

Časo

pis

za z

em

ljopis

, povi

jest

, eko

logi

ju i

puto

vanja

ISSN 1333-7289

9771333728008

00111

br

oj 1

51

siječanj 2

011.

Godina X

VIII. broj 151 siječanj 2011.

kraljevica Seul nizozemska Hallstatt bela iV. PSP Grubišno Polje

kr

aLje

Vic

a S

eU

L n

iZo

Ze

MS

ka

H

aLLS

TaTT

be

La iV

. P

SP

Gr

Ub

iŠn

o P

oLje

Hallstattčarobno mjesto u središtu alpa

NA AUSTR IJSK IM JEZER IMA

HallstattHallstattčarobno mjesto u sr edištu alpa

jedim u uredu Meridijana i imam zadatak za jedan

naš geografski udžbenik pro-naći slikovitu fotografiju austrij-skog alpskog mjestašca. Pretražu-jući po internetu, naišao sam na bajkovitu panoramu snijegom pre-krivenoga gradića na obali jezera i odmah se zaljubio na prvi pogled. Gradić se zove Hallstatt. Iako pot-puno urbane fizionomije, admi-nistrativno je to selo sa 923 sta-novnika. Strmi planinski obronci u koje se upro izdužili su ga uz je-zero Hallstätter See, jedno od de-setak alpskih jezera gornjoaustrij-skog masiva Dachstein.

Pakleno grotloKada sam prvi put došao u Hall-statt, hladnoća alpskog jezerskog zraka prodirala je do kostiju. Bio je prvi petak u prosincu 2008., vrije-

me večere. Očekivali su me u sto-ljetnom hotelu Zauner-Seewirt na samom gradskom trgu. Hodajući mračnim uličicama, nejasni su me zvukovi usmjeravali prema centru. Svakim korakom sve jasnije sam razaznavao vriskove, urlikanje, zveket lanaca i zvona. Iza ugla ko-načno sam provirio na ovalni trg. Odsjaji lomača na pročeljima pre-obražavali su ga u pakleno grotlo, a Orffova »Carmina Burana« još je pojačavala dojam. Dlakave, ro-gate spodobe šiljatih ušiju i iskeže-nih zuba režeći i zveckajući mah-nito su nasrtale na mještane. Mla-de će djevojke išibati snopovima brezovih šiba, a zločestu djecu od-vesti u paklenu jamu. Bila je to noć Krampuslaufa - bjesomučne utrke pomoćnika Sv. Nikole.

Jedva sam se uspio probiti kroz to pakleno grotlo i ući u hotel gdje

Skrovitu austrijsku dolinu od alpskog jezera dijeli petstometarska litica u čijem se podnožju smjestio slikoviti gradić - Hallstatt. Čak dva puta, u prosincu i lipnju, posjetio sam ovaj jedinstven spoj prirode, arheologije i tradicije uvršten na UNESCO-ov popis svjetske baštine

Tekst i fotografije Kristijan Brkić

Meridijani | siječanj 201166

su me odmah uputili na kuhara Bobu. Bistrooki mladić, odnekud s prostora bivše Jugoslavije, veselio se što može razgovarati na svom je-ziku, sipajući mi iz rukava prepo-ruke, savjete i svoju životnu priču. Ovdje je već nekoliko godina, unaj-mljuje stan u obližnjoj kući, a nje-gov vedri karakter uspješno otapa poslovičnu nepovjerljivost mješta-na prema došljacima. Kada sam ga ponovno sreo pola godine kasnije, već je kupio kuću u okolici i tako svoju sudbinu trajno vezao uz sli-koviti Hallstatt.

»Ovdje nema puno stranaca. Još prije 150 godina u selo si mo-gao doći samo brodom, i to uz po-sebne dozvole«, objašnjavao mi je Bobo. Habsburgovci su već krajem 13. stoljeća nacionalizirali rudnike soli, najvrednijeg i najpoznatijeg halštatskog proizvoda, te širu oko-

licu izdvojili u posebnu prostor-nu jedinicu Salzkammergut (po-sjed carske komore za sol). Dolazak stranaca, zbog straha od industrij-ske špijunaže, bio je onemogućen. Nije stoga čudno što se sve do kraja 19. stoljeća Hallstattu moglo prići samo s jezerske strane ili zahtjev-nim planinskim putevima. Stra-ni trgovci nisu dolazili u Hallstatt, nego su mještani sol prevozili rije-kom Traun do Dunava te dalje tr-govačkim putevima od Baltika do Mediterana.

»Vidiš i danas, kada Hallsta-ttom trče krampusi, nema nijed-nog mještana koji bi ostao kod kuće. Cijelo selo je vani na grad-skom trgu jer jako drže do tradi-cije. Početkom siječnja održava se Glocklerlauf, tada zle duhove pro-tjeruju zvončari, a u noći ljetnog suncostaja u pola deset na svim se

Prije 150 godina do Hallstatta nije vodila niti jedna cesta. Moglo mu se prići samo s jezera ili zahtjevnim planinskim putevima. Na taj su način Habsburgovci od znatiželjnika štitili svoj najveći izvor bogatstva - rudnike soli

Gore-dolje po Hallstattu Ako želite proći cijeli gradić, pripremite

se na puno stepenica - više od polovice Hallstatta smjestilo se na strme alpske obronke

Život uz jezero »Na ovoj ogradi bilježimo kada se razina jezera jako izdigne. Zadnja velika razina od pola metra bila je 2007., a 8. rujna 1920. jezero se izdiglo za maksimalna dva metra«, objasnila nam je značenje pločica s datumima naš vodič, gospođa Lenz

Kao da je vrijeme stalo Samo usporedite fotografiju iz 1900. (lijevo) s fotografijom današnjeg Hallstatta na prethodne dvije stranice

67Meridijani | siječanj 2011

Glavni trg Svim bitnim događajima u dugoj halštatskoj povijesti svjedočila su brižno održavana pročelja kuća na gradskom trgu

Pogled s trijema Impresivnu snagu alpskih vertikala smiruje

blagost jezera Hallstätter See

Nema mjesta ni za mrtve Kosturnica sa 1600 oslikanih lubanja podsjeća

da je Hallstatt nastao na tako nepristupačnom mjestu da nije bilo

mjesta čak ni za pokop mrtvih

planinskim vrhuncima, dokle god pogled seže, pale buktinje. Svaka-ko nemoj propustiti tu najvažni-ju svetkovinu - još od 1623. cije-lo selo na Tijelovo isplovljava na jezero kako bi ondje uveličali je-zersku procesiju«, savjetovao mi je moj »sunarodnjak«.

Prije Rima bio je HallstattTragovi jučerašnje proslave na gradskom trgu sutradan više nisu bili vidljivi, jedini podsjetnik na događanja bilo je nekoliko odba-čenih snopova brezovih šiba u po-toku. Cijelo jutro proveo sam u šetnji s lokalnim vodičem, gospo-đom Helgom Lenz koja me teme-ljito upoznala s halštatskom povi-ješću.

»Nalazite se u alpskoj regiji Hallstatt-Dachstein Salzkammer-gut koju je prije jedanaest godina kao prvorazredni kulturni krajolik UNESCO stavio na popis svjetske

baštine. Regija u drugom mileni-ju prije Krista postaje važna točka tadašnje ekumene kada se intenzi-vira eksploatacija ležišta soli. Ovaj resurs činio je okosnicu prosperi-teta regije do polovice prošlog sto-ljeća, što se ref lektira i u arhitek-tonskom bogatstvu ulica i trgova kojima upravo šećemo.«

Tako samo doznao da prvi do-kazi ljudskog iskorištavanja soli ovdje sežu čak sedam tisuća godi-na unazad. Tadašnji su lovci pri-mijetili da uz pojedine potoke div-ljač dolazi mnogo češće. Onamo ih je privukla slana voda. Prateći po-tok do izvora, lovci su otkrili sla-ne izdanke ponad današnjeg Hall-statta. Arheološki nalazi potvrđuju da je veća eksploatacija soli zapo-čela krajem brončanog doba. Uzev-ši u obzir da ona traje do današnjih dana, rudnik u Salzberghochtalu (Visokoj dolini slane planine) naj-stariji je na svijetu.

Stanovnici su jako ponosni što se razdoblje ranog željeznog doba od 8. do 4. stoljeća prije Krista na-ziva halštatskom kulturom. Najza-služniji za to bio je Johann Georg Ramsauer, upravitelj rudnika, koji je 1846. počeo proučavati slučajno otkrivene pogrebne ostatke u bli-zini rudnika. Otkrio je prapovije-snu nekropolu i tijekom svog seda-mnaestogodišnjeg istraživanja geo-loškom pažljivošću i inženjerskom preciznošću detaljno je opisao 980

grobova. Njegov pristup istraživa-nju iskopina postao je arheološ-ki standard. Do danas je broj gro-bova porastao na 1500 te se sma-tra da je ondje između 8. stoljeća i 450. godine prije Krista pokopa-no oko 4000 pokojnika. Ondje je tada postojalo i rudarsko naselje s oko 200 stanovnika, što je za ta-dašnje doba bila relativno velika populacija. Prema raskošnim na-lazima u grobovima ne samo ve-likaša nego i običnih rudara može se zaključiti koliko je sol bila uno-san proizvod.

Najbolji primjer je željezni mač pronađen u grobu br. 573 koji je imao ručku izrezbarenu od afrič-ke slonovače ukrašenu jantarom s Baltika. To je dokaz dokud je se-zala trgovina halštatskom solju te koliku je važnost imalo to teško dostupno rudarsko naselje u ne-pristupačnoj dolini okruženo alp-skim masivima. »Zato mi kažemo

Zbog jedinstvenog spoja očuvane tradicijske arhitekture, nedirnute alpske prirode, tipskog arheološkog nalazišta i najstarijeg rudnika UNESCO je alpsku regiju Hallstatt-Dachstein Salzkammergut stavio na popis svjetske baštine kao prvorazredni kulturni krajolik

da je prije Rima Hallstatt bio sredi-šte poznatog svijeta«, ponosno mi je potvrdila gospođa Helga Lenz.

Polovicom 4. stoljeća pr. Kr. veliki odron zatrpao je naselje i rudnik, a eksploatacija je nastav-ljena nakon tri stoljeća. U starom i srednjem vijeku halštatski rudnik imao je samo regionalni karakter. Zbog opasnosti od novog odrona i

bolje prometne povezanosti nase-lje rudara i trgovaca soli Hallstatt (keltski hal = sol, germanski stat = naselje) razvija se na obali jezera. Habsburgovci u 13. stoljeću pre-uzimaju rudnik i do kraja 19. sto-ljeća Hallstatt, kao jedan od naj-važnijih izvora njihova bogatstva, izoliraju od bilo kakvog izvanjskog utjecaja. Zato je danas Hallstatt to-

liko dobro očuvao atmosferu go-tičko-baroknoga trgovačkog gra-dića. Ramsauerovo otkriće privu-klo je posjetitelje poput prirodo-slovca Alexandera von Humbold-ta i carske obitelji koja je običava-la ljetovati u obližnjim toplicama u Bad Ischlu. Zanimljivo je da je na-kon samo dva tretmana kupkom u termalnoj vodi posoljenoj hal-

Zidovi od leda U Velikoj ledenoj špilji kišnica koja dolazi s

površine smrzava se te na pojedinom mjestima stvara 25

metara debeo ledeni pokrov

Srce rudnika Prije tri tisuće godina rudari su stotinama metara duboko u brdu izrezivali srcolike oblike i takve gromade soli u ovčjim kožama iznosili kroz okno


Trgovina halštatskom solju sezala je od sjevera do juga tadašnje ekumene, o čemu svjedoči i željezni mač pronađen u grobu br. 573 koji je imao ručku izrezbarenu od afričke slonovače ukrašenu jantarom s Baltika

štatskom solju nadvojvotkinja So-fija nakon godina iščekivanja osta-la u drugom stanju. Dijete je dobi-lo ime Franjo Josip, no cijeli život ostao mu je nadimak Slani princ. I sam je Franjo Josip, kasnije u funk-ciji cara, često ljetovao u Bad Isc-hlu i ondje dovodio svoje ugledne goste te aristokraciju. »Glas o lje-potama okolnog alpskog krajolika, slikovitom gradiću i arheološkoj važnosti počeo je privlačiti sve više posjetitelja, između dva rata aristo-kraciju, a poslije 50-ih i posjetite-lje iz svih dijelova svijeta. Danas je najviše stanovnika zaposleno u tu-rizmu, a i rudnik više nije najve-ći poslodavac nego je to drvodjel-ska škola, najuglednija u ovom di-jelu Austrije«, otkrila mi je na kra-ju gospođa Lenz.

Došavši do zimskog prista-ništa, gospođa Lenz je dodala: »Krampusi su odveli zločestu dje-cu, a sva dobra djeca ovdje čekaju brod koji će ih povesti na vožnju sa Sv. Nikolom. Zaplovite s njima i promotrite Hallstatt s jezera. Priče o prošlosti i sadašnjosti našeg sela tako će vam postati jasnije.«

Nema mjesta ni za mrtveToplina daha mnoštva djece i rodi-telja potpuno je zamaglila prozo-re turističkog brodića. Ionako nit-ko od njih nije promatrao krajo-

lik nego bjelobradog čovjeka u cr-venoj halji s mitrom na glavi, zlat-nim štapom i košem punim zamo-tanih darova. S oslikane čajne ša-lice na stolu ovu tradiciju proma-tra onaj drugi, punašniji djedica u crvenom odijelu, svjestan da ovdje još dugo neće biti broj jedan.

Kad sam izašao na palubu, po-gled je bio impresivan. Okomite klisure s vrhovima u oblacima pre-krivao je snijeg do pedesetak me-tara iznad jezera, a nakon toga su zamijenjene tamnom gustom šu-mom čija je ref leksija zatamnjiva-la jezero. Dodir jezerske i šumske tame prekidala je samo horizonta-la žutih pročelja kuća te vertikale protestantskog i katoličkog zvoni-ka. Gledajući Hallstatt sa sredine jezera, shvatio sam koliku je važ-nost morala skrivati utroba plani-ne ponad njega da bi na tako nepri-stupačnom mjestu nastao, održao se i prosperirao gradić utisnut na samom dodiru litice i jezera. Tada sam se sjetio i priče gospođe Lenz o pokojnicima: »Hallstatt je toliko malen da nije bilo čak ni mjesta za pokop mrtvih. Sićušno groblje uz katoličku crkvu brzo bi se popu-nilo pa su naši preci 15 godina na-kon smrti iskapali kosti pokojni-ka, lubanju oslikavali biljnim mo-tivima i podacima o pokojniku te ih tako na trajni počinak polaga-

Stari solovod Izdubljeni trupci koji se mogu naći na nekoliko

lokacija ostaci su 40 kilometara dugog solovoda do Ebenseea, tada najdužeg cjevovoda na svijetu, koji

je činilo 13.000 takvih trupaca

Tisućljetna tradicija U rudniku gdje se već tri tisuće godina intenzivno rudari ovo »okno carice Kristine« otvoreno 1719. godine jedan je njegovih »najmlađih« dijelova


Tijelovo u Hallstattu Uski drveni čamci, koje ima gotovo svaka obitelj, i tradicionalna nošnja neizbježan su motiv tijelovske procesije

Čuvari tradicije Prangerschützeri u tradicionalnim kožnim kratkim hlačama poziraju prije nego pucnjevima iz kubura podsjete puk na svetkovinu Tijelova

li u kosturnicu. Do 70-ih godina, kada je crkva zabranila taj običaj i prihvatila kremiranje, skupilo se u kosturnici 1600 lubanja.«

TijelovoŠest mjeseci i šest dana poslije po-novno sam u Hallstattu. Drugi je četvrtak u lipnju 2009., šest sati ujutro. Dolazim do južnoga kra-ja Hallstatta gdje uz obalu vidim sedmoricu muškaraca u tradicio-nalnoj nošnji kako pažljivo pune izrezbarene kubure. Objašnjavaju mi da su oni Prangerschützeri te da se upravo raspoređuju uz jezero kako bi pucnjevima podsjetili puk da je danas Tijelovo. Potmula jeka pucnjeva, odbijajući se o planinske litice, dopirala je do najudaljenijih kuća na jezeru. Pucali su još i u 19 i u 20 sati, a nakon toga će se čamci-ma odvesti na središte jezera gdje će cijeli dan označavati puni sat.

Nakon mise u katoličkoj crkvi procesija je krenula prema grad-skom trgu. Prizor mnoštva muš-karaca u kožnim kratkim hlača-ma i žena s tradicionalnim halji-nama sa zlatnim trokutastim šeši-rima vjerojatno se neznatno pro-mijenio kroz svih 386 godina, ko-

liko je stara ova tradicija. Nakon molitve na gradskom trgu procesi-ja kreće prema obali gdje će se sve-ćenstvo i najugledniji građani po-peti na veliki brod Mutzen, dok će ih ostali sudionici u desecima obi-teljskih čamaca ukrašenih zelenim granama pratiti po jezeru.

Dogovorio sam se da ću se pri-družiti čamcu gospođe Lenz, no na putu prema pristaništu primjeću-jem komešanje i veliku zbrku među sudionicima procesije. Dolazi služ-bena obavijest da zbog mogućno-sti nagle promjene vremena posto-ji opasnost za plovidbu jezerom pa će procesija ove godine završiti na kopnu. Poprilično razočaran što mi je promaknuo glavni društveni do-gađaj sezone, krećem istražiti Salz-berghochtal, skrovitu dolinu koja u svojoj utrobi skriva bogatstvo koje je stvorilo Hallstatt - sol.

29 gumbaPet minuta hihotanja i klikanja. Kabinu uspinjače do početka do-line Salzberghochtal dijelim s pet-naestak Japanaca, čestih posjetite-lja Hallstatta, što znači da je naša petominutna vožnja rezultirala s barem tridesetak fotografija i jed-


Prošle je godine prevrtljivo alpsko vrijeme onemogućilo idiličnu sliku stotine čamaca kako prate veliki brod Mutzen na jezerskoj procesiji. To se dogodi možda jednom u deset godina, a ražalosti sve sudionike procesije i njihove goste

U halštatskoj crkvi Tijekom svećenikove propovijedi crkveni

zbor ima trenutak za odmor

nim usporednim videozapisom po osobi. Na gornjoj postaji preuzi-mam iPod s audiovodičem na de-setak svjetskih jezika koji me pu-tem do rudnika informira o hal-štatskoj kulturi. Na ulazu u rudnik čeka me djevojka odjevena u rudar-sku uniformu sa 29 zlatnih gumba u spomen na sv. Barbaru, zaštitni-cu rudara, koja je zbog vjere ubije-na kad je imala 29 godina. »Dobar dan, ja sam Karina i danas ću vam pokazati halštatski rudnik, dio ko-jim vodimo turiste, ali i dio koji samo rijetki posjetitelji imaju pri-liku vidjeti. Preobucite se u odjeću za obilazak i krećemo u najstariji rudnik na svijetu.«

Hodamo uskim rudarskim oknom koje se godišnje sužava za jedan centimetar zbog pritiska sti-jenske mase pa se svakih nekoliko godina okna moraju proširivati. U jednom trenutku smo zastali da bi Karina rekla: »Sada smo prošli tri-sto metara, ovako daleko su prvi rudari 3000 godina ranije uspije-vali prodrijeti u planinu. Oni bi pi-jucima izrezivali srcolike oblike te blokove soli na površinu iznosili u ovčjim kožama.« Iz glavnog okna skrećemo u sporedni, još uži, pa nakon nekoliko strmih uspinjanja i spuštanja dolazimo do drvenih greda koje napola izviruju iz rastre-sitog materijala kojim je zapunje-


Od malih nogu Halštatskim obiteljima velika je čast kad njihovi maleni pjevaju tijekom procesije na glavnom gradskom trgu. Zato ovi dečki nose svoju najsvečaniju odjeću

no okno. »Veliki odron koji je za-trpao rudnik u 4. stoljeću pr. Kr. donedavno je skrivao i ovo stubi-šte. Prvotno smo smatrali da i ono potječe iz istog vremena, no daljnja istraživanja smještaju ga u znatno ranije razdoblje - čak deset stolje-ća ranije. Tako je ova greda na koju se naslanjate u stvari bočna strana najstarijeg stubišta na svijetu.«

Pridružujemo se grupi koja tu-ristički obilazi rudnik te saznajem da su od srednjeg vijeka sol presta-li vaditi u krutom obliku. Potopili bi podzemne slane dvorane i kad bi se povećao udio soli u otopini (soli-ci) sustavom drvenih cijevi (solovo-da) transportirali bi je do Hallsta-tta. Ondje bi u velikim kotlovima prokuhavali solicu dok ne bi osta-la samo sol. Kada je krajem 16. sto-ljeća skučenost Hallstatta postala problem za gradnju novih kotlova, premjestili su cijeli proces u Eben-see, do kojeg je vodio 40 km dug

solovod sagrađen od 13.000 izdub-ljenih trupaca. I današnji plastični solovod ide istim putem, a nekoli-ko trupaca prvotnog solovoda još se može naći u Hallstattu. Današ-nji rudnik se specijalizirao za pro-izvodnju industrijske i medicinske soli, a ukupna dužina okna izno-si 24 km, do kojih rudare prevozi četiristometarsko dizalo, duže od onog u Empire State Buildingu.

Pet prstijuRano je ujutro, 6 sati. Hladnoća alpskog jezerskog zraka opet pro-dire do kosti. Ponovno sam na je-zeru, ovaj put pravim društvo dvo-jici halštatskih ribara pri njihovu svakodnevnom podizanju mreža. Rudimentarna razina mog njemač-kog i njihova engleskog ne spreča-vaju nas da tijekom dvosatne plo-vidbe pretresemo brojne teme dok spretno iz mreža vade, sudeći po njihovim licima, slabašan ulov u

Epsku divljinu prirode Salzkammerguta najbolje je doživjeti s dvije tisuće metara visoke zaravni s koje puca nezaboravan pogled na halštatsko jezero okruženo visokim šiljastim planinama dokle god pogled seže

A U S T R I J A

Hallstatt

SalzburgBeč

Strmo uzbrdo Iz podnožja turisti u rudnik idu uspinjačom,

a rudari se uspinju četiristometarskim dizalom

Ako ste hrabri Ispod vidikovca Pet prstiju otvara se kilometarski pomor, no pogled na Hallstatt i skrovitu dolinu Salzberghochtal svakog posjetitelja ostavlja bez daha


kojem dominira reinake - lokalna riba i saibling - jezerska pastrva. Pi-tam ih što još ne bih trebao propu-stiti vidjeti, a oni gotovo istodob-no usmjere ruke prema jugu, jedan u tom trenutku držeći ribu i njo-me pokazujući, te uglas uzviknu-še: »Daschsten!«

Dva sata kasnije već se žičarom uspinjem na 1300 metara gdje su dva špiljska sustava. Mammut Cave sa svojih 60 istraženih kilometara svjedoči o snazi vode u ledenjač-kom krajoliku. Za turistički je obi-lazak uređen kilometar tunela s ne-koliko kolosalnih dvorana, a najim-presivnija nosi ime Ponoćna kate-drala. Obližnja Velika ledena špilja svjedoči da i špilja ponekad može zarobiti svog tvorca - vodu. Kišni-ca se u hladnoj špilji ledi stvaraju-ći u Tristanovoj katedrali 25 meta-ra debeo ledeni pokrov, a u Parsi-falovoj katedrali devet metra visok ledeni stup.

Žičara me podiže još 500 meta-ra na visoravan koja je ishodište za planinarske puteve prema najvišem vrhu Hoher Dachstein (2996 m) te tematske treking staze prema atrak-cijama doline Gosau, Hallstatta ili Bad Goiserna, rodnog mjesta goj-zerica. Zimi sve ovo postaje veli-ko skijalište, no i sada, usred lje-ta, jak vjetar i svježi zrak zahtije-vaju toplu višeslojnu odjeću. De-setominutna šetnja dovodi me do vidikovca Pet prstiju s panoram-skim pogledom na halštatsko jeze-ro okruženo planinama dokle god pogled seže. Pet čeličnih platfor-mi ispod kojih se otvara kilometar dubok ponor omiljena je fotograf-ska točka onih koji mogu zatomiti strah te imati povjerenje u gradite-lje prozirnog staklenog poda.

MusikinstrumentenbauerPosljednji dan mog boravka u Hall-stattu posjećujem musikinstru-

mentenbauera Arnolda Lobissera, halštatskog proizvođača glazbe-nih instrumenata. Cijeli radni vi-jek proveo je podučavajući učenike u halštatskoj drvodjeljskoj školi, no kao svaki pravi zaljubljenik u svoj posao, iako u mirovini - cijele dane provodi u svojoj radionici. Njegova supruga i kći vode šarmantan ho-tel i restoran Bräu-Gasthof, smje-šten uz samo jezero u kući iz 15. stoljeća. Uspinjući se zavojitim stu-bama na prvi kat udišem onaj tako tipičan miris mješavine vlage i sta-rog ulaštenog drva koji zdanja stje-ču stoljećima.

Ulazim u mračnu prostoriju čiji je pod prekriven ostacima bla-njanja, punu različitih alata i stro-jeva za obradu drva. Dnevno svje-tlo kroz dva prozora osvjetljava samo radni stol za kojim malo po-grbljen sjedi drvodjelja razbaruše-ne sijede kose. Plavkasti dim eg-zotičnog mirisa uzdiže se iz lule


do prepariranog orla. Police iznad radnog stola prepune su dlijeta, pila, stegača, uzica, ostataka ma-terijala koji će jednom dobro doći, staklenki s ljepilom, malih drvenih figurica i nacrta. Iznad, na užetu razvučenom između dva prozora, kao u redu kod liječnika, visi ne-koliko violina čekajući svoj red za popravak.

Gospodin Lobisser mi, ne pre-stajući rašpati neobičan plosna-ti instrument od svijetlog drva, objašnjava da se prihvatio izrade citri srednjovjekovnih lutajućih glazbenika na osnovi jednog jako oronulog primjerka na koji je slu-čajno naišao. Ne želim više odu-zimati majstorovo vrijeme pa pri-hvaćam poziv njegove kćerke Ve-rene da im se pridružim na ručku: »Pa, ne možemo dopustiti da ode-te iz Hallstatta, a da niste probali lokalnu vrstu ribe reinake.«

Sjedimo u skrovitom dijelu vrta restorana Bräu-Gasthof osam mje-seci i jedanaest dana nakon mog prvog dolaska u Hallstatt. Druga je nedjelja u lipnju 2009., vrijeme ručka. Reinake je vrlo ukusna riba, roskastog mesa, malo kompaktni-je teksture u odnosu na pastrvu. Pridružuju nam se Verenini rodi-telji i suprug, fotograf Gregor Se-mrad. Razgovaramo o svemu što me oduševilo u njihovu mjestu, a on mi poklanja svoju fotomono-grafiju o Hallstattu. Polako je li-stam i na 43. stranici prepoznajem onu istu panoramu snijegom pre-krivenoga gradića na obali jezera koja me oduševila na internetu.

Fotografija koja me dovela u Hallstatt sada, sat vremena prije odlaska, ispraća me. Krug se zatvo-rio. Pozdravljam svoje domaćine i preko Obertrauna, Liezena, Graza i Maribora vraćam se kući.

Stari majstor Na užetu razvučenom između dva prozora, kao u redu

kod liječnika, visi nekoliko violina čekajući svoj red za popravak

kod gospodina Lobissera

Svježa riba Jedna napola puna kašeta ispodprosječan je ulov, no u gradiću od 923 stanovnika i to je dovoljna dnevna ponuda ribe


Documents

Hallstatt - čarobno mjesto u središtu Alpa