HAMLET OD TRIBUNIJE

Mogao bih Vas prevariti i prve strane ove knjige ukrasiti rukopisom mojih novosadsko-beogradskih prijatelja, za koje ste sigurno čuli i čitali bar jedno njihovo štivo. Ali neću. Želim da sami procijenite moja zapažanja i moje emocije. Svaku ispovijest, kroz neko moje putovanje nesigurnim stazama i kroz karaktere nekih dragih ljudi, koje ćete prepoznati. Kroz vrijeme što je ostalo u nekom dvorištu, što sad rijetko posjećujemo i danima koje su zamijenili neki novi. Ničim se jedno umjetničko djelo ne može manje dosegnuti no kritičkim riječima, pri čemu dolazi do manje ili više srećnih nesporazuma.

Umjetnost nije toliko shvatljiva i izreciva kako bi najčešće stvarnost htjela da nas ubijedi. Većina događaja i doživljaja ne može se iskazati, jer se oni odigravaju u prostoru u koji nikada ni jedna riječ nije kročila, a ponajmanje se mogu iskazati djela koja dotiču odrednicu umjetnika, jer ona i nisu ništa drugo do tajanstvena bića, čiji život traje uz ovaj naš, koji prolazi. Sugestije i komentari su društveno socijalna kategorija komunikacije, ali su zapravo besmisleni, kako u životu tako i u umjetnosti, ukoliko je ona vezana za pojedinca, njegovo bitisanje, htijenja, težnje. Sve se uglavnom čini poznatim, a zaboravljamo da su predjeli koje smo nekad prisvajali, ovim našim naslijednicima gotovo pa nejasni i teško im je objasniti kako one ulice još postoje, ali njima umjesto nas, prolaze samo godišnja doba i neka druga stvarnost. Baš zbog sve raskoši sjećanja i godina, koje nas tjeraju da se lako rastužimo i sažalimo nad svojom prošlošću, neću da Vas varam rukopisom nekih mojih prijatelja, koji znaju bolje od mene prepisati sve ono što govorimo i gestikuliramo. Želim ostati svoj i autentičan, kroz par riječi

koje se znaju zabosti u nevrijeme i poremetiti isplaniranu smirenost kroz neke čase našeg osamljenja.

Misli i momenti zapisani su kroz dnevnik, koji je sazrijevao sa mnom. Kao neki herbarijum sa poodmaklo sasušenim listovima, što jos mirišu na mladost, koja se nije odjavila u mom životu. Tu je ona. Kroz svaku fotografiju, stih, ton. I još se čudi, što se uspinjemo pjesma i ja da je zadržimo tamo gdje je nekad bila? Doduše sa sve manje snage. Dolazila bi kroz fidbek i milovala svaku strunu moje duše, onako, da osjetim miris ponornice, svaki šamar vjetra i kiša, što ne patisavaju danima.Hodeći novosadskim ulicama, moji koraci isprekidani telefonskim pozivima, prizivali su neke slike iz onijeh dana, što bi ovdje "kaz'li" i činili me srećnim. Mada su znali i po koju gorku izreć'. Sve kroz nepravilan hod, konfuziju, koju će posvećeni prepoznati.

Kroz prolog svake priče primijetićete bezbroj pitanja i domuzanja, reći ce neki. Teško je odgovore naći. Baš kao što je teško pronaći putokaz u našoj vjekovnoj potrazi za smislom i tišinom. Dobićete niz odgovora koji će uglavnom biti tačni, ali koji neće biti smijernice vašeg postojanja. Uvijek ćete se braniti nekim svojim razlogom ili možda kao ja, nećete se usuditi da ozbiljno razmišljate o tome.Nisam slabić, no, bojim se uozbiljiti to pitanje jer predpostavljam do kakvog bi me odgovora dovelo. Prolog svake priče bi bilo odmjeravanje vremena iza mene i iza Vas. Sazrijevanje, učenje i vladanje umom. Ako je to uopste moguće? Svaka priča je uprošćena, ali zaslužuje svoje stranice i razbija mučninu uvoda. Pričao sam o običnim dječacima, koje ste poznavali, sretali i pozdravljali.

Neki su još uvijek tu, sa nama, da podijele ovo vrijeme nedaća i iskušenja. Kroz njihove srećne i one loše trenutke, svi smo na neki način prošli i baš zbog toga se nadam da ćemo se prepoznati i zajedno biti u vremenu koje je imalo bolje predznake, ali nije izduralo. Baš kao neka nevidljiva voda, koja se nalegla na pramac našeg broda, oteklo je i to vrijeme, nama najljepše i rijetki su dani sa znakom veselja.Počeli smo osluškivati šapat nepoznatog svijeta.... Sve smo više na nesigurnom drumu i sve manje brojimo prijatelja. Ne znam ni koliko serpentina da pobrojim i kakvom medaljom da se podičim, kako bi mogao mjeriti ovu nelagodu sa onim ubjeđenjem, da postoje vatre na zemlji i neko drugo sunce, koje se budilo zbog nas.

Autor

TRENUTAK SA DVA POSTOJANJA

Ni u primisli ne razaznah vrijeme koje je bilo preda mnom. Vrijeme koje je ocrtavalo moju zbilju poganim jezikom iskvarenog svijeta, lažnih snebivanja, prepredenosti, predrasuda i gluposti.Zaglušen interval, koji je imao savršen tok u smijeru tamnih kontrasta, stvarajući svojevrsnu panoramu gadosti, a ja sam kao posljednji vid očajanja želio da ispustim vrisak, želeći da satrem podivljalu neman i da zasvjetli trenutak olakšanja.Kao sužanj beznadežne svijesti, razapet izmedju krša i ravnice osjećam se bespomoćno i nemam objašnjenje za ovaj osmijeh u meni. Suprostavljam se pomisli da su prestali zanosi i da je sve potonulo.Veliki je rizik ući u sukob sa razumom, koji se krije iza blagog oklijevanja vremena i nepriznatih poraza odbrojanih damarom srca. On je u sprezi sa sumnjom, ali oboje bivaju poraženi časima patnji i osjećanja koja nudi usamljenost. Samoća može da bude odabrana, a usamljenost je uvijek nametnuta, ma koliko se uspinjali da to ne priznamo.To je fakat. Tada svaka zabluda i svaka predpostavka dobivaju odobrenje i to je najčešće presudan trenutak.Trenutak sa dva postojanja.I uvijek biva da izmedju razuma i srca kruže znaci otuđenja.Rijetko se dešava i sve više vjerujem da veliki povraci ne postoje. Ili će stići sa uramljenim neuspjesima i nadama koje

nam izmiču i same se gase? Razuvjerit' će nas kroz stvarnost, da naši snovi nisu našli saosjećanje.Bože, kako je bilo lijepo bdjeti nad nedoraslim godinama i sanjati kako će jednom iza mene ostati lepršasti trag melodija i svih ushićenja mladosti. Sve to bi. Palio se oganj... A, sad me sustiže sve za sta mišljah nikad neće. I moja su buđenja teška i oprezna.Kao da pitaju:- Je li trebalo svanuti? Da produžimo noć, za još koju varku?Vrijeme je! Čujem bat na zvonu.Ili je kraj ili ću se probuditi!?

Vjera mene drži.Tu je!Vjerujem u Boga baš kako mi je rekao.Jer, Bog je pravedan. Razdijelio je sreće i nesreće svim svojim stvorovima, zato se i ja ne smijem braniti ako me snađe nešto što bi rado izbjegao. Presude su uvijek izricane. I ja čekam svoju. Vjerujem kako će jednom sve biti vaskrslo i uljepšano.Vraćam se muzici ne želeći da budem prognan, bar ne iz svoje ravnoteže. Ponovo sviram i gledam neke ljude koji se raduju, vidim neke koji gospostveno tuguju, uz neku pjesmu, za koju više nisam siguran da je moja. Prošlo je dosta vremena i uzaludno tražim poglede nekih dragih žena iz mraka, kojima sam stihove poklanjao.Nema ih više. Nema više ni dragih ljudi, sa kojima sam se prepoznavao po buntu, poeziji, snovima. Gdje smo se to zagubili? Sad i ne mogu približiti tajnu, koja bi ispunila mjesto neostvarenih želja.

Septembar

Teslinom ulicom vučem kofer, prepun nota i nejasnih misli.- Samo da prođem Jodnu banju i u Futoškoj sam. - Govorim u sebi i prebacujem gitaru u drugu ruku. Kiša u Novom Sadu. Ne možeš dobiti taksi, taman da crkavaš. Pošao sam u studio da snimim demo novih pjesama. Sve tužne, bez sekunde damara. Zamakle dalje od svake patetike, put nekih viđenih raskrsnica bola i neopravdanih potvrda istinskih vrijednosti.- Ma, ko će ovo slušati?Pitam se.- Neću ja to objaviti. Što ih uopšte snimam?Pogledujem u vile što su se nizale ovom mirnom ulicom, kojom sam prolazio godinu dana. Jedino bih nedeljom išao ulicom Novosadskog sajma. Tu je bio jedini dragstor u gradu.- Samo da Vas pozdravim! - Misli mi okrenu Zoltan Amros, električar u "Ben Akibi" i kantautor poslijepodne.- O… umjetniče! - rekoh radosnom Đarma tubra, koji me svaki put pitao isto: - Kad ćete imati vremena da preslušate moje pesme? Kad ćete biti u studiju da donesem disk? Voleo bih da mi Vi producirate album.Sa svim dobrim namjerama govorio sam ono što sam mu rekao sto puta: - Samo se javi i dođi. Evo, ovih dana!Odlazio bi nekako na kant, sa iskrivljenim osmijehom, dok sam ja gledajući kroz njega, vidio komšinicu Gabrijelu koja je pucala od strasti i koja me tako lagano otkačila, baš kao što je nosila svojih trideset šest, sedam. Sa sve onim iskrivljenim srpskim i sakrivenim tijelom, taman koliko treba, da baci tintu u moj razum. Nikad ga nisam pitao za nju. I on se pravio lud. Ne zna da me Gabi pogurala pjesmom koja se našla na

jednom mom cd-u. Ne zna ni ona. K'o da bi se nešto promijenilo?

Ode Zoltan, a ja sam u uši stavio bubice i navio Dajanu Krol. Poslala mi Sandra iz Tel Aviv-a. Tamo radi kao bebi siter, a ovde diplomirala medicinu sa devet zarez šest. Deset godina blejala na birou i konačno ukačila tezgu u Izraelu, sa sve benkicama i cuclama nekih njenih Jevreja, što ih je upoznala u Pržnom.- Oni su Askenazi - pisala je. - Njihovo pleme je najveće ovde. Vrlo su radni i pošteni. Sa mnom se lepo ophode. Vidim dobro joj je. Svaki drugi dan dobijem mejl sa nekim njenim novinama i saznanjima. Pisala mi je nekako drugarski. A svako njeno slovo vodilo me u zakasnjelo ljeto i miris ruzmarina ispred njenog ulaza. Sve do petog sprata, omanjeg stana, što je dijelila sa drugaricom. Vraćalo lijepe čase … Kroz mekoću njenih dodira, vještog izbora muzike, vina ... Sve se pretvorilo u neku drugu ljubav... Negdje u njoj se prekinula nit ludila, što nas je snašlo u "Doriji". Sandra me usvojila kao blizak rod. Nikad se neću navići na takvu prisnost. Njene riječi su lijepe i tješe me.- Strpi se koji mesec, pa ću moći da te ugostim - obećavala je.A ja sam je ložio pitanjima da li se vozi gradskim busom i puca li šta tamo?- Ma, nema to veze sa televizijom - kaže. - Drugačije je. Otiđi do crkve, upali sveće...

Taman da zavrnem iza ugla i da kročim u Futošku, sudarih se sa dvoje mališana, sa istim kačketima na glavi.- Izvin'te čiko - reče plavušan što je držao sestrinu ruku.- Ništa, ništa - promrljah.

Vrhom prsta dodirnuh obod kačketa i malo ga spustih na malčevo čelo. Nasmijasmo se oboje. Otrčaše ...U meni se pokrenu jedna slika sa Straduna. Vidjeh roditelje, sestru i mene kraj njihovih nogu. Sa nama rođak Brano iz Sarajeva. Crno bijela fotografija, koju svaki put poljubim kad se spustim u Trebinje. Sestra otpakuje veliku čokoladu, što će podijeliti sa mnom. Na majci bijela haljina, a stari drži pet sladoleda i smije se put aparata. Rođak pružio ruku da uzme jedan. Zastao u blendi i onom prelijepom zalasku sunca.Vrati mi se djetinjstvo i osmijehnu se naspram ovih godina, što mi sve više smetaju. Vidjeh onaj mali stan, u Policama i nas na dugačkoj terasi kako jedemo lubenicu. Živjeli smo skromno. Svi od jedne plate i ništa nam nije falilo. Sjećam se kako smo mi, djeca, odlazili u komšiluk na ručak ili užinu i sjedali za sto kao za onaj naš i nikad nisam primjetio ni jedan pogled koji bi me razuvjerio da nije tako. Kao i svi drugi, moji su zaključavali vrata samo kad pođu na počinak. Čitav dan otvoreno. Ni nama ni komšiluku nikad nije ništa ukradeno.U dvorištu bi igrali lopte sa nekim gumenjačama, što mi je stari donosio s putovanja. Tu sam prvi put začuo zvuk gitare i osjetio nemir. Pratio sam ga, nesvjestan u koji me svijet uvlači. Nisam znao da će mi odrediti put, na kome će me sresti dobrih časa i duplo više razočaranja. Put, koji će postati moja adresa, sa koga ne mogu sići. Put, koji ni dan danas ne poznajem, ali evo, bezmalo trideset i koju teglimo ovaj naramak od snova, sa nejasnim znacima, što podupiru merdevine mašte.

Daleko sam ja bio od svega, nesvjestan stvarnosti koju nisam priznavao. Tek poslije sam saznao koliko je skupo mijenjati dan za ljepotu noći, koja me je vodila svijetom radosti i koja

me častila privilegijom upaljenih reflektora. Godinama poslije, spoznah koliko bole porazi i kakva žeđ me mori u potrazi za zlatnim zrnom, za pjesmom koja će oživjeti i koju će ljudi zavoljeti.Zato i treba vjerovati da su snovi dodirljivi i da smo samo mi potrebni za sva odobrenja koja smo tražili od njih.Drumarimo sa svim našim nedaćama i strahovima, sa svim ljepotama i hedonističkim blagodetima. Putujemo kao jeftini cirkuzanti i uzvišeni umjetnici, tamo gdje su tuge bliže, tamo gdje se sreća može sresti, vjerujući u besmrtnost svojih stihova.

Okrenuh glavu u desno i vidjeh uspaničeno biće kako mi maše. "Joj, to je ona luda!", prođe mi kroz glavu dok sam skidao slušalice.- Kretenu! Koliko sviram, probudila bi' mrtve. Hajde, upadaj.Ko će drugi biti?Marina.Sunčane đozluke na glavi. Sva šatirana. Kao da su se sve šegrtkinje njene frizerke vježbale na njoj. K'o ljutita, otvarala mi je vrata jako ih gurajući. Ali i popravljala mi je rapoloženje. Zasmijah se u sebi i pomislih koliko je Mari pljunula love nutricionistima, a sad joj gledam trbušinu kojim komotno može vitlati volan. Na njoj sve sa skupom markom. Vadi parfem iz škrabije i prska vrat. Uguših se.- Odakle ti, direktorice? - pitao sam je dok sam stavljao gitaru pozadi.- Sve ja moram, sve ja moram! Ja direktorica? Evo nosim virmane na banku. Ona šmizla nije ni došla na posao. Zaglavilo je to negde sinoć. Od kad se spanđala sa onim pevačem, to ne izlazi iz kafane. Još da je neki! Ovaj joj je

najgori do sad. Ma, najbolje je kao ona. Ima kobilu da joj odradi poslove.- Ha, ha, ha....- keserio sam se dok sam slušao kako olajava najbolju prijateljicu i suvlasnicu njihove agencije za prodaju nekretnina.- A ti? - pogleda me ne vadeći cigaretu iz usta.- Gde to ti moraš po ovoj kiši? Imaš obaveza? E, da mi je malo tvog života!Još me više zasmijavala.- Snimam nešto - rekoh joj.- Opet one tvoje jadikovke? E, kad sam ja tebi govorila da pišeš pesme onim čobanima! Sad bi bio gospodin čovek, bre! Vidiš li one nepismene klošare? Svi uzeli lovu. A ti? Kukaš sa onom tamburom? Pišeš pesme? E šta ću s tobom? A opet, ponosna sam ja na tebe.Zagrli me.- Sve si ti ovo znao i pre mene, pa se nisi prokurvao… Mogao si i ti naći dve guzare da se deru i napraviti pos'o! Ostao si svoj! Aranka i ja smo se zapile onomad uz tvoje sihove. Ali, ološ uze lovu, bre!Vrati se u stari film.

Upoznao sam je na Nešinom rođendanu. Došla je sa Milicom, zajedničkom prijateljicom. Odmah sam znao da ću je zagotiviti. Pričala je non-stop, uglavnom sve na njen račun i nasmijavala ekipu. Pjevala narodnjake tako da smo je svi molili da prestane jer ćemo umrijeti od smijeha. U suštini dobra i iskrena. Nosila je neku potištenost koju sam kibnuo kroz nekoliko naših razgovora i kroz situacije koje su se nametale onda kad nije bila od volje.Godinama smo se udaljavali. Ne htijući. Ona krenula u biznis, a ja tamo- ovamo. Ali, dobri smo mi.

- Bili mi neki tvoji Hercegovci da gledaju stanove - nastavi. - Zajebani ste vi. Sve bi hteli, a kad treba da se ispružite sa lovom, tu mi se ne snalazite najbolje. Lažem! Bio je neki dan jedan gospodin iz Trebinja. Tačno je znao šta traži i nije štucao kad sam mu rekla cifru. Još nas je častio trista evra. Zgodan, crn. Lepo obučen. Živi u Beogradu, a eto i ovde kupio stotinjak kvadrata.- Hajde kretenu!- derala se na semaforu na nekog mučenika u trošnom autu.- Ma, sirotinju ne treba pomagati. Uvek te zajebu. Znaš li da nam je ona čistačica maznula tri hiljade iz kase? A, ja joj dala hleb, godišnji, kupovala poklon za praznike. Žao mi je bilo. Sirotinja. Evo, traže je već petnaest dana. Šta vredi i da je nađu, kad je ona spiskala lovu.- A gde ono ti ideš?- U studio. Na sljedećem semaforu stani.U stvari, falila su mi još tri semafora, ali ovo je bilo previše povišenih tonova i malih intervala za moje buđenje. Šta fali da malo prošetam?

Izašao sam u Jevrejskoj i čekao na pješačkom. Preko puta spazih moga tonca Jana. Mahnuh da me sačeka, pa ćemo zajedno do studija. Dočeka me sa pričom o razvodu i novoj ljubavi koja je trudna."Šta je ovo danas?", pomislih. "Hoće li se iko pojaviti fino raspoložen? Možda je bolje da se vratim kući. Nema od snimanja ništa, k'o da gledam." - Prije studija ćemo svratiti do Džonija u kafanu - rekoh Janu, na šta on pristade klimanjem glave, pokušavajući mi opisati novu ljubav.

- Ma, kako ne znaš? Čita vesti na Stotki. Ona sa dugom crnom kosom.Iskoračih, ne slušajući ga. U kafani zatekoh Bjanku, Džonijevu djevojku, sa kojom je Jan bio prije desetak godina.- O... gazdarice - šalio sam se. - Imaju li bivši popust? - pokazivao sam palcem na Jana. Ni ona nije bila dobre volje.- Danas nemaju - odbrusi mi. - Danas niko nema popust! Ili neka vam on da!On je bio Džoni sa kojim se očigledno podžapala. Svadljive je prirode i ne znam kako je kafedžija trpi. Ja na svu sreću, nisam ništa imao sa njom, jer sam je provalio odmah. Samo sam jednom bio u (ne)prilici, ali otišao sam "tetki po lek".Ostali smo dobri.

Jan naruči dva piva i sjedosmo za jedini prazan sto. Odnekud se pojavi Mumin iz "Hantersa" .- Brašo! Pa, di si ti meni? - grlio me i govorio: - Mi smo tebe primili! Ti si već Lala!A, ja sam znao kako će se nastaviti. Derao se okrenut ka Džoniju.- Još donesi ovde. Završili smo album. Red je da se nazdravi.Ostali smo do pola šest popodne. Ja prešao na kratko. Ne volim pivo. Nad mojim stolom se odigralo nekoliko predstava, koje nisam mogao ni gledati ni slušati. Jedino je Mumin bio zabavan, ali "ubio" se i zahrkao svome gitaristi na ramenu. A ja sam bio u nedoumici. Kući, ili u studio? Ma, snimaću, odlučih.

Jan mi je namjestio mikrofon, zvuk u slušalicama i potrefio svjetlo, da mi bude dobro."Nad sijenkom svojom stojim sad..."Nije to valjalo ništa.

- Jan, završili smo. Vidiš i sam. Čujemo se za par dana pa ćemo je ubosti.

Izašao sam rasterećen, jer znam kako to hoda. Sjetih se kako mi je stari govorio:- Mehanika i umjetnost ne poznaju silu. Ovoj prvoj moraš naći ključ, a drugoj momenat.

Šutnuh kamenčić i uptih se do Limana, do "Mjuzika". Maznuću još par komada i na spavanje. Prolazim ulicom Lasla Gala. Tamo pokraj nekadašnjeg “Igrača Više”. To je bio dobar kutak prije petnaestak godina.Jokus nam je našao mjesto. U staroj ravničarskoj kućici otvorio kafanu. U njoj mali šank, odma' s ulaza, a iza u jednoj prostoriji od tridesetak kvadtata svira Zoka. Kao da sam u dnevnom boravku. Pjevušio bi ispred kamina, prateći se sa nekim falš "Ovejšnom" i pojačalom što mu je stajalo kraj lijevoga ramena. Malo, k'o kutija cigareta. Pri desnoj ruci trodupli konjak. Kako ga je on mazij'o! Užas!„Crvena jabuka”, „Bolero”, „Indexi”... Ispred njega četiri, pet stočića i za njima uvijek iste face. U uglu mjesto za paćenice, što su uzdisale sa njim i negdje na pola mrmljale pjesme koje su samo njima nešto značile. Nema tu više ni komadića duše. Sve je isčezlo od pjesme i usplahirenosti da će se jedne noći desiti ljubav. Ovi novi biznismeni i tajkuni sagradili četverospratnicu. Zoka se usrećio u Sloveniji, one djevojke ne gledam. Marko i ekipa se uozbiljili, neki otišli u Kanadu... Jokus se predao karcinomu. Otišao brzo. Sa četrdeset osam. A svi smo mislili da živi široko, lagano i da vidi život kao stalno buđenje. Odjednom je sve to posivilo, a on je otišao tamo gdje je vjetar i gdje su ptice.

Svi su otišli negdje. Gdje su čekanja i sreća je blizu, lažem ja onog drugog u sebi. Lažem ja i noć kad legnem. I sve koje volim, ja lažem. Ne smijem ni pomisliti na njih. Bojim se pitaće me:- Gdje si do sad?Svi su otišli negdje, a ja bi' da se vratim.

U "Mjuziku" ne bi nikog sa kim bi nazdravio. Taksi, Šafarikova.Premotavao sam kanale i namjestio slip na trideset minuta. Probudi me udar groma. K'o da je u mom dvorištu. Ovdje nikad ne grmi, a večeras je treslo pojako. Otvorih prozor, zapuhnu me vjetar, jak i hladan. Milijarde kapi dobuje niz oluk, taman k'o da sam "dole". Zapalih i pokušavam odahnuti od teška sna. Nisu me progonile aždaje i zvjeri, već neki časi koje volim i koje sam zaledio negdje u podsvijesti. Da mi se ne javljaju. Samo da su tu.

Sanjao sam Dučićevu ulicu, prepunu umiljatih tonova, prelivenu dječijom radošću i male lampione što su svojom zlaćanom bojom nagovještavale mirnu i bezbrižnu noć. Vidio sam Siciliju, to malo trebinjsko ostrvo tamo ispod Bregova i moju ekipu, kako cupka nervozna, željna lopte i kako će odigrati partiju sa svojim vršnjacima iz nekog drugog kvarta.Snio sam kako se viore zastave "Lea" gore u Policama i nas malešne, koji jedva čekamo da se završi utakmica, pa da pokupimo mreže i zastavice, ne bi li dobili fudbal na pola sata… Pravi pravcati fudbal!I kako je buraz Miško ukrao bicikl od starog i učio me da vozim na arpadžiku. Onako, ispod štange. Vozali bi se sve do mraka, dok tetak Vaso ne dođe i Šel plati i moj i njegov grijeh.

Sanjao sam kako plivam sa Banja na Blace i gledam pijesak na dnu. Takmičim se sa sobom, koliko mogu pod vodom na dah. Gleda li me iko sa obale?Brao sam murve preko puta Maltezova kola, one što od njh usta poplave, baš kao da se tri sata ne vadiš iz Trebišnjice i drhćeš cupkajući nogama, zagrćući se peškirom, koji je uvijek nekako mali i nedovoljan da se čitav umotaš...Osjetio poljubac jedne male i neopisivu zbunjenost dječačkog zanosa.Stotine sličica kroz ovu nemirnu noć, što se pretvorila u dražesan kaleidoskop. Makar propraćena teškim disanjem i dahatom srca, k'o da je i ono prepoznalo daljinu i moju nemoć da joj se približim.Vratih se u krevet, u polu san, isprekidan tjeranjem komšijskih mačaka.

Probudi me Đovana, direktorica "Vojvođanske estrade":- Spavaš li umetniče? Jesi li slobodan u sledeći četvrtak? U hotelu "Park" ima neki seminar, a i sajam je. Praviće neku zabavu. Koja je cena?Koliko informacija odjednom!- Čućemo se poslijepodne - rekoh i okrenuh se na drugu stranu.Sa njom mogu tako, jer smo prijatelji godinama. Kumara je sa njom nesto petlj'o.- Handriš li ti ovo kume? - pitao sam ga jednom dok smo izlazili iz njene kancelarije.- Ma jok, bolan.- Vidim - rekoh. - Baš ste se poslovno ispričali.Nasmija se i zagrnu onaj svoj mantilić, mašući kosijanom.- Vodim te na sendviče u "Atinu" - reče. – Znaš oni, što su nasuti parmezanom.

Kako je Milović okretao teme. Uvijek je to radio, osim kad nije, i obratno.

Utonuh i vidjeh Jovicu Balića, koji me svojom "Ladom Žigili" vozio na voz u Podgoricu. Na voz, ka mojim snovima. Vjerovao sam kako ću sresti umjetnost, kaku ću je sam stvarati. Tek godinama poslije shvatio sam koliko je ona teška i nepovjerljiva kad joj se neko približi. Kod Jovice sam kupio svoj prvi LP-i.- Sve originali - govorio mi je na korzou, pokazujući na torbu među nogama. - Vinilska magija!"KEJB" je prva tetovaža koju sam vidio. Ukrašavala je Jocino lijevo rame. Mladost je proveo u Hamburgu, gdje su radili njegovi roditelji. Prvi je prošetao Wrenglerice, pramenove u kosi. Živio po komunama, putovao. Uvijek je donosio originale. U kakvom smo mi nesrećnom getu živjeli kad nas je znala usrećiti kartonska kutijica Marllbora, dok smo oblačili "Super Rifle", žvakali "Brooclyn" ili kupili neki singl. Sve originali. Sve je za nas bilo originalno, jer ništa nismo ni imali.Tada sam tako mislio izlazeći iz kina zanesen pojavom Džimija Starka, čiji lik je tumačio Džems Din, a danas bih volio živjeti takav život sa puno ničega i sa malo ljubavi. Kad bi’ opet mogao sa rajom kucati siću za kino? Tamo ispred "Kamenog". Mala prodavnica koju smo zvali "Kamena" bila je tačno preko puta "Jugoplastike" i u njoj se moglo kupiti sve. Tu su se mogle kupiti cigarete na komad, "Koloys" žvake, tu se mogao kupiti "Čik", nedeljnik sa milion tabua, a u stvari na njegovim stranicama mogli ste vidjeti par ljepotica do pola obnažene. A, za ove latentne perverznjake, to je bio sraman list, koga su i oni krišom kupovali. Mi smo se tu

grebali za pedeset para, pognute glave i stidom, znajući da će nas neko prepoznati. Ipak, mislili smo da je to dobar fol. Kao, mangupi! Mogu misliti šta bi se desilo da mi je stari naišao!Ni "Kamenog" kioska ni "Jugoplastike" nema više, a baš tu su se mnogi parovi i budući supružnici dogovarali za prvi randes i odlazili do Nasera da im proda žvake i košpice, koje su nosili u ljetno kino. To prelijepo kino, koje je znalo za sve poljupce iz zadnjih redova i koje se nije ljutilo što ga neka djeca vizitaju sa žalosne vrbe. Sad zjapi napušteno, zaraslo i sa pregršt uspomena. Onako zaključano tuguje za zaljubljenim parovima i kao da govori kako se neka predstava, davno odgođena, neće ni dogoditi.

Probudio sam se oko podne. Okrenuh Đovanu.- Kad si rekla da ima svirka?- U sledeći četvrtak - ponovi.- Dolazim kod tebe na kafu - rekoh. Pljusnuh se i pođoh ka bulevaru, do nje. A stalno sam zapinjao za snove od sinoć. Vjerujem kako su mi se prolaznici čudili što se smijem sam na ovoj kiši. A ja sam se sjetio nekih Jocinih "biznisa". Vrijeme nedaća promijenilo je niz zanimanja, pa i njegovo. Otvorio je SZR. Postao je uzgajivač ptica. Batalio. Kupio desetak akvarijuma, iz Novog Sada nosio ribice u plastičnim kesama sa vodom. Na čuđenje čitavog grada, postao odžačar. Uvijek kad ga vidim pitam ga kakvu će mi radost donijeti toga dana? A Joco se samo smije ispod onih Krozbijevskih brkova i pita:- Gdje ćemo kafu pit'?Sutra ga opet sretnem u uniformi UN-a. Kaže da se dobro zarađuje od pronalaženja mina. Prekosutra ga vidim sa pregršt papira u rukama. Kaže da otvara zoološki vrt.

- Može to ovaj grad izdržat' - govori. - Šta je gradu da uloži šesto hiljada maraka za ovaj pos'o? Eksurzije će, bolan, sve to vratiti za dvije godine.Eh, koliko sam se puta nasmijao Jovicinim poslovnim akcijama. Evo i sad dok ovo pišem vidim ga kako mota škiju i priča o zoološkom vrtu, kao najboljem potezu opštine. Strašan je Joco… Or'đinal je to. Ne mijenja se on… Duga plava kosa, brkovi. Kao da je sad stigao sa Vudstoka . Još voli Džoni Mičel i Nil Janga. I Višnja se zaposlila, žive lijepo, povučeni u onom njegovom stanu na staroj stanici. Sretoh ih prošlog ljeta zagrljene… Rekoše, idu trošit' pare kod Dude u "Grandu". Idu se zabavljat' to veče i planirat' novi biznis za Jovicu.

Gazim po lokvama ne žureći na sastanak. Koliko ima da sam ovdje? Devetnaest, dvadeset godina? Kako je brzo prošlo...

Samo prevelike želje imaju prvenstvo. Zadovoljstvo uvijek negdje tinja i kasni. Kad stigne i ne objašnjava zašto je trebalo baš tada doći i nema saosjećanja za našu iščekivanost. U meni više ne postoje nejasnoće i ne mislim više da znam ono što ja hoću. Suviše je bilo sudara sa vozovima i lutanja za slobodom, koja se uvijek opravdavala kao utvrđeno stanje. Čega? Ja još nisam našao odgovor. Koliko bi vijek olakšao, kad bi znao gdje je?Sloboda! Vječita borba, slatkoriječiva zabluda, udahnuće nesvijesti i prevelika žrtva, uvijek opravdana opsjenom, što rađa mitove i sasvim pogrešnu sliku istorije. Možda sam i previše gnijevan na nju, čim joj govorim svašta? Možda i zbog ove nemoći, koja mi tragove zatire i ne da mi da se oglasim. Zbog ove želje da se sve u meni izrodi. Da me sloboda dodirne lako.

Sloboda?Nezavisnost?Sloboda?U meni se budi veliko čeznuće da stvarnost saperem sa tijela i da se vratim djetinjstva vrelu, ako ništa, onda kroz neku pjesmu koja nije spremna na nevjerstvo .

Šta sad vrijede kasna saznanja?Pitam se koliko je vremena potrebno da čovjek upozna sebe ili takve mijene ne postoje? Izgleda da je najteže priznati sebi ono što smo. Uvijek stvorimo opravdanje iza koga ne stojimo nimalo. Zbog familije, komšiluka, da ne naudimo kome? Da ne izgubimo povjerenje prijatelja i najmilijih, zbog neke riječi koja je prokuvala i spržila svaku barikadu od želatina i prosto nas razotkrila zatečene. A olakšanje nam se naklonilo i ćuteći opravdavalo našu zbunjenost i lagan korak.Ništa više nije ostalo od pomisli da ćemo ostati poniženi, jer smo se oglednuli u lica onih koji nikad neće smjeti da priznaju ovo što smo mi njima izrekli. Sve će biti drugačije. Lakše.Laži su iščezle kroz neku prozirnost koja nas je oslikavala baš onakve kakvi nismo. Sa njima bi bilo teško nastaviti. Kako ćemo imati naklonost sna, ako se čitav život budemo odricali sebe? Tamnica će biti zaključana i nikad nećemo moći računati na nepredvidljiv most do jutra.Evo, godine su prošle. Ćutim i gledam u noć. Nebo kao da ne postoji. Na pola polomljenog stakla ugledah lice što je nekad bilo moje. Lice dječaka, onog gore iz Polica, koji se radovao jutru i čekao drugare da zviznu ispod prozora i da zajedno otpepamo koju partiju na male ili da onako na suvo odsviramo neku pjesmu "Enimalsa" ili bilo koga drugog. Ko

zna da li te adrese više postoje i kakvom su izblijedjelom stazom otišli moji drugari?

Decembar.

Hladan i prosijed. Bez graške sunca. Ovdje smrkava rano. Zaključavam kapiju i uvlačim se u svijet slovnih oznaka. Lijepo mi je i samome. U stvari, najljepše. Otvorio sam buteljku i odlazim tamo gdje ja hoću.Mogu ja i trideset godina vratit'. Mogu sve što volim. Vidim sve kolore mladosti. Ništa mi više ne treba, no tastatura. Eventualno Al Di Meola? Oksigen i gutljaj vranca, što mi je Mićo darivao. Snažan i prijatan. Mogu sve večeras. Takva je noć. Vidim neke čase, koji su drugima bezbojni i nikad im ne dolaze, da ih obavjeste da im se sreća nudila, a nije se pomakla s mjesta? Još je dole, ne vjerujući kako se niko ne prepoznaje sa njom.

Tek sada nalazim opravdanja za mog starog. On me nagovorio da upišem Gimnaziju. Vjerovao je da je to najbolje za mene i kako ću jednog dana biti pravnik, ekonomista i ko zna šta već.- Tu je sigurnost - govorio je. - Znanje ti niko ne može uzeti. Muzika nek' ti bude hobi.Bio je u dobrom filmu, a dvije, tri dekade kasnije, nije mi htio priznati kako je i on shvatio da je došlo vrijeme polupismenih kišonošaca, što su se i njemu zgrstili, zbog otrovnih namjera i zla, koje nas je snašlo, donosivši loše vijesti, urušavali su harmoniju koja nam je prijala i koja je mogla ostati. Nisam uspio da opravdam njegova očekivanja. Izvinjenje, koje mu nikad nisam izrekao, stoji u meni kao vreo ugarak.

Mene je nosila pjesma, to prelijepo prokletstvo i začarani krug. Nevjera, koja me milion puta tjerala u vrtlog nesporazuma i otvarala bezbroj mutnih procesa, ali i radosti da nečija srca pomjerim, eto, koliko traje nota. Koliko sam je puta molio da me ostavi i ne budi kroz zle čase, dok mi duša traži oprost najmilijih. Da me ne sprema u vrijeme ostavljeno nekom drugom na teret. A stalno me podbada i traži prijatnost ispod moje kože, šapućući mi da smo mi stvoreni u isti tren i kako je se neću otarasiti. "Ja sam tvoja katarza!", zbori. I ljutito i milo.Pjesma, za koju ne znam ni kako je nastala. Samo se prikazala, kao oblak poviše moga grada, u julski suton, zaslijepljen svom onom vrevom nejasnih boja. Kroz bezbroj šapata zalutalih ptica. Prijatna i zagonetna, došla mi je reći da je moja i da liči na me. "Prepoznaće se još neko" , šaptala je ponosna što će grijati još koju dušu i što će mimo mene vidjeti neka lica sa kojim bi volio prodivaniti i pitati gdje su, kako im je. Sjećaju li se onog našeg Trebinja? Kolika su im djeca i šta su pozavršavali? Volio bih vidjeti svoje drugare. Da zadirkujemo jedni druge, kako smo se udebljali i da poredimo čija brada ima više sijedih. Ili otprašimo bar pola nekog songa i da ova mlada raja podvrisne:- Vidi ti starohana! Ko bi rek'o?Tek ponekad, neko napiše par riječi ili pozove da pita dokle sam stig'o, imam li neku novu pjesmu, snimam li šta? Zavarali su trag nemani i prave se ludi kad je naslute, a ja više nemam kud' bježati. Gotovo je. Starimo. Ostali smo skupa i do kraja ćemo. A, sve sa njom vri u meni, kao taman bol.

Zazvoni telefon.

Natalija: - Ili snimaš ili pišeš?- Pišem - rekoh.- Ja ispekla onu pitu sa jabukama. K'o velim, mogao bi svratiti?- Pa, znaš da bi’. Evo da završim, pa ću lagano do tebe.

Ušao sam u Mičurinovu ulicu, bijelu i zaleđenu. Posutu ikrom mojih sjećanja i tragovima nepoznatih stopa. Ulica mala, nenametljiva. Tu, "na sred" nje sam se vratio jednog proljeća i u dahu napisao "Opet je na tebe...". Ta ulica mi je tad mirisala na jednu noć u Herceg Novom i kožu prelijepe žene, sa kojom sam bio totalno kul. Vrtili smo neki naš đir i još me u nozdrvama golica dah sa njenih usana i njeno nesigurno toniranje neke pjesme, koju nikad nisam čuo. Izvajana crnka, koju nikad nisam uspio pitati, šta joj bi, te je mene odabrala? Kao da se čitava Zvezdara ogledala u njoj, a ona me drži za ruku i ne planira ništa. Gdje nas noć odnese. Čim bi se osmjehnula, na obrazima bi se ukazale dvije jagodice, što su je činile još ljepšom i prisnijom.- To me mama pritisnula prstima, odmah pri rođenju.Zajebavala me i kresala Pasata, ne govoreći mi gdje ćemo u ova doba. Koliko je frajera kidisalo na nju, a ona je čekala moje rime, što sam joj govorio, rijetko kad je gledajući u oči. Da l' zbog stida ili tog svetionika što se smjestio izmedju njenih obrva i navodio na svašta? Ne znam.A, mi smo imali po trideset i koju, ne primjećujući ih, bez sekunde pravdanja da smo umorni i pospani. Slušali smo dreku olupina, dole u Bijeloj, koji su došli remontovat' dušu, svako svoje putovanje i teret teži no njihovi kosturi od kojih su zavisili. Ugađali im da ne popuste od umora i jednoličnosti plavog.

Voljela je da joj govorim:

Spustiću tvoju maramu usput kraj putokazai sa vetrom drugarom otići nabranih veđa.Jer meni život prestaje ako siđem sa stazai pred nečijim vratima skinem torbu sa leđa.

Nikad nije provalila da sam ovaj Mikin vers prišio jednoj mojoj pjesmi. Ona me oporavljala od loših sezona i premišljanja da sve napustim. Vraćala mi je pouzdanje i poštovala moju slobodu. Neprimjetno. Vjerujem kako bi mi i maestro samo mahnuo glavom, odobrio ovaj susret i zadovoljan nestao u dimu svoje cigarete.

Ta žena ni po čemu nije ličila na moju Natali, koja će me dočekati u onoj muškoj pidžami na pruge i pričati o tarotu, budizmu... Nata mi je prijateljica i sa njom ne bi’ ništa mog'o. Ona mi je kao polusestra, koju sam sažaljevao kroz svaku njenu suzu za nekim klipanom, koji je pet kopalja ispod njene najniže vrijednosti.A sa ovom ne bih nikad mogao sklopiti prijateljstvo. Kad me zagrli, samo vidim Kazablanku i čujem marokanske udu bubnjeve kako sviraju pjesmu koja me uvijek omađija i budi u meni onoga drugog, što se ne stidi udovoljiti mladosti. Koji ne čuje prekor neuvjerljivog morala i tvrdog vaspitanja, što podupire obraz koji se, htio ili ne, okreće za ovom ljepotom, koja ne haje ni za šta. Osim za ovu noć, koju će potrošiti baš onako kako ona hoće...

Mičurinova ima posebno mjesto u mome adresaru sjećanja. Kroz nju koračam uvijek lagano. I večeras je tako. Stavljam

ruke u džepove jakne i desnom napipavam MP3 plejer. Škripućem čizmama po snijegu i slušam Kit Džereta, onaj njegov čuveni koncert iz Kelna. Dobro mi je. Volim se na ovom snijegu vraćati u ljeto, u Trebinje, u djetinjstvo. Ništa u ovoj ulici ne liči na to, a opet ovdje mi se vrate pogubljene boje i sve vidim drugačije nego bilo gdje drugo. Tabanam sredinom i u retrovizoru vidim sebe, u onoj svjetlo-plavoj rolci, za bubnjevima u holu školskog centra. Čujem svaki zvuk očajne produkcije, koji mi sada prija i ničim ga ne bih mijenjao. Gledam neke dječake, kako pokušavaju uskladiti ritam svoje nestrpljivosti sa odrastanjem, koje ima apsolutnu bit i stalno govori da će se sve desiti, baš onda kada bude trebalo.Vidim ono subotnje poslijepodne kad smo preselili na Ložionu. Sve novo. Tepisi, zavjese, komode. I sve na poček. Tada je to moglo. Nisam slutio da će još dosta toga biti novo. Vremenom sam počeo gubiti kontakt sa Policama i sve više se počeo družiti sa ekipom iz škole. Već sam izlazio sa njima i znali smo svoje mjesto na korzou. Tamo preko puta katoličke crkve, sjedali bi na metalnu ogradu i posmatrali raju kako pravi đir. Iza naših leđa, prelijepa bašta, posuta bijelim kamenčićima, ukrašena binom. Na njoj koncertni klavir. Samo ponekad, taj bi se instrument oglasio, uglavnom običnim danom i nestašlukom nekog djeteta, što je provlačilo svoje prstiće ispod zaključanog poklopca.Gledali smo u žensko drustvo preko puta, djevojke koje smo prozvali Poštarke, jer su uglavnom dolazile iz Četrdesetdvojke, zgrade u kojoj je nekad bila smještena glavna pošta. Bile su lijepe i svaka od njih je imala svoje ljeto. Kao na smjenu, izdvajale bi se nekom iskrom zavodljivosti i razlikovale se od svojih drugarica. Željeli smo biti s njima i uglavnom nam je to uspjevalo nekako kasnije,

valjda savladavši sigurnost i pouzdanje, kao i njhov osmijeh što nas je upućivao njima i koji nam je davao znake odobrenja.Trebinje je tada bilo malo i svi sa korzoa smo se u glavnom znali i pozdravljali nekad mahanjem ruke, nekad sa "adio". Imalo je korzo i svoje tegobe. Nije znalo objasniti kako je moguće da dvoje ljudi godinama okreću đjir i samo se jave naklonom. Djevojka i mladić godinama prolaze jedno pored drugog i nikad nisu prozborili ni jednu jedinu riječ. Znali su se toliko dugo, možda su se i sviđali jedno drugom, ali sem naklona, nikad ništa. Korzo nije znalo objasniti taj usud stida i neimanja hrabrosti, ili jednog ili drugog. Mi smo se smijali tome, bili smo mladi i nežigosani i taj jad i postiđenost nismo mogli skontati. Tek poslije sam shvatio šta je stid, kroz ljubav koja izgleda nije ni postojala.

Znali smo kad neka nova djevojka dođe na ljetovanje, kako se zove, odakle je i čija je rodica. A dolazile su lijepe djevojčice i vjerovatno kao u svakoj provinciji, najveći frajer je bio onaj koji to ljeto uhvati neku malu iz Beograda, Sarajeva ili nekog drugog velikog grada. Ljeti bi odlazili na muziku u baštu hotela Leotar. Tamo je svirao najbolji trebinjski orkestar "Neosi". Bobo, Ćućko, Eno, Ado i Emo su bili i ostaće ponos trebinjske muzike. Bio je to ozbiljan orkestar školovanih mladića, koji su godinama propratili trebinjske boeme i one malo finije, kroz prelijepa trebinjska ljeta i uvodili ih u neka nova, svojim repertoarom. Trudili smo se da što bliže sjedimo do njihove bine, kako bi "ukrali" akorde neke pjesme. Eto, ponekad bi se ogrebali za pet minuta slave tako što su nam oni na kraju večeri, kad u bašti nema skoro nikog, davali da odsviramo jednu pjesmu, pod uslovom da im unesemo instrumente u hotel. Oni su već bili

starija raja i jedva su čekali da odu negdje drugo sa svojim djevojkama, a mi bi mogli svirat' čitavu noć. Vjerovatno im je i bilo simpatično naše mlataranje i udvostručena glad za svakom notom. Ne mogu ni da zamislim kako je to zvučalo. K'o da je to sad važno.

Neko je pronio vijest da će biti audicija za gimnazijski orkestar, koji će svirati matine svake druge nedelje. Prijavila se i moja ekipa. Nisu nas primili. Opet smo se vratili u Mengovu garažu i skidali pjesme koje smo voljeli. Ništa nama nije smetalo. Bili smo zaljubljeni u Gilmurove rifove, otkrivajući "Tamnu stranu mjeseca". Lupao sam po nekim italijanskim kantama, što smo kupili od "Sablasti". Gubio dane i školsku godinu, hraneći se riječima starijih, kako sam talentovan. Uvalili smo se sledeće godine i mislili kako su sve oči uprte u nas. Mislili smo da je svaka djevojka naša. Koliko se sjećam, niko se nije ovajdio od svirke. Nevažno. Voljeli smo muziku. A sve se raspalo brzo i neprimjetno. Bez svađe. Zbog različitosti ideja, neimaštine? Nije to. Onaj damar nije kucao ni u pola kao prije. Svirali smo jednu školsku godinu i nikad više. Bez i jedne autorske pjesme. Vidim usporenost našeg propadanja kroz binu, koju smo napravili od školskih klupa. Masu koja se razilazi, nas kako sakupljamo polomljene instrumente pognutih ramena, kao da nas čitav svijet pritiska, govoreći nam da nismo opravdali očekivano. Što je vrijeme prolazilo, mi smo se sporije vukli. Niko nema objašnjenje zašto je prekinuto.Moja druga stepenica odrastanja i strasti, uvijek mi se podmetne ispod neke pjesme u taksiju ili samoposluzi i opet kročim u neku sedamdesetu da pozdravim dan, okićen našim osmjehom i neznanjem kako će sve brzo proći i kako ćemo se samo mi i još po neko prisjećati gužve u holu, propraćeni

dodirom neke simpatije i onog eha bezbrižnosti, koji je odavno isčezao, prepadnut od godina koje su mu prijetile. Samo su zbrajale dane, kroz kalendare sa pobijeljelim borovima i ranim zalaskom sunca, na ušću naše rijeke i smirajem svjetlosti, kao prirodnu dijagnostiku i hronologiju našeg postojanja. Iščekivajući neke druge, kako bi ih propratile, baš kao nas. Neprimjetno i trajno.

Mengo i ja smo bili strasni diskofili i vrtili smo ploče godinu dana kasnije, na robnoj kući "Borac", gdje je znalo doći po petsto duša i često pričamo kako smo osjećali da se ploča pomjera i ljulja pod tolikom masom. Srećom ta konstrukcija je bila kud i kamo bolja od one naše bine u holu jer, ne smijem ni pomisliti na poslijedice njenog popuštanja. "Dubokog oranja" odavno nema. Na sreću, mi iz benda još smo živi i vjerujemo kako ćemo bar još jednom uključiti pojačala i grunuti neki rif, koga ćemo se sjetiti u posljednjem momentu.

Ćelo je napravio svoju grupu, koja se zvala "Dafna" i tu već započeo karijeru ozbiljnog pjevača. Kasnije je otišao na studije u Novi Sad i tek tu doživio status velike zvijezde. Imao je svoju grupu "Ruža sa Dunava" i na njihove koncerte sam rado odlazio.Dragan k'o Dragan. Plijenio je i još uvijek plijeni svojom harizmatičnošću. Ljetos smo se družili i gledam ga onakog mršavog i koščatog, kako sa istim žarom od prije trideset godina pjeva svaku pjesmu, kako preživljava svaku strofu i lagano plijeni svoju publiku za koju je uvijek imao vremena, zbog koje je žrtvovao važne stvari u životu. Ali zato on i jest takav, neponovljiv. Ovoga ljeta je pjevao bolje nego ikada. Gledam onu čašu crnog vina na njegovom pultu, gledao sam i

u Novom Sadu. Čaša koja se stalno ljulja i nikada se nije desilo da se prospe nijedna kap. Pitao sam ga sto puta kako je to navježbao, a on me samo znao zagrliti i reći:- Kume, bolan, opusti se.Kako su se vremena mijenjala, tako je i on postao čovjek orkestar i znam da mu se to ne sviđa. Volio bi Ćelo mašinu iza sebe, baš kakvu je imao gore u Novom Sadu. Veliko ozvučenje, vrhunske muzičare i velike bine. Stalno priča kako će se to ponoviti i ja mu vjerujem. Baš kako mu vjeruje i njegova publika, koja ga voli. Uvjerio sam se u to nebrojeno puta.Bio mi je gost na kocertu u trebinjskoj pozorišnoj sali i još jednom svima potvrdio superiornost pravog lafa na bini. Žao mi je što nije ostavio neke autorske otiske, no, znajući njega ne bi me iznenadilo da se to desi za koju godinu. Ćelo je još uvijek dječak, sa prosjedim vlasima, nepotrošenog optimizma i sa rostfrajnim organima. Baš kao onaj lik iz pjesme, što su mu poklonili moj komšija Rebac i njegova raja, za pedeseti rođus.Mengo je u Trebinju, radi kao profesor na likovnoj akademiji. Još uvijek voli muziku, ponekad napravi izložbu, ima lijepu familiju, živi mirnim životom.Klika je u Finskoj, hvali mi se kako ima veliki koncertni klavir u kući i kako komponuje pjesme, koje će jedino meni dati. Čujemo se s vremena na vrijeme i nijedan razgovor ne prođe bez sjećanja na grupu.Guma je u Švedskoj. Radi kao inovator kuhinjskih aparata. Ne svira više. Pisao sam neku pjesmu na stihove Pere Zubca, koja se zove "Sanjaš li", poslao mu je mejlom, mnogo ga obradovao i rastužio u isto vrijeme.Kuta je u Njujorku, evo treću deceniju. Žao mi je što se poslije njegovog odlaska nikad nismo ni vidjeli ni čuli. Kad

sretnem njegovog oca Marka upitam za njega, kaže da je dobro i da ne namjerava doći.Ja sam u Novom Sadu, imam malu muzičku radionicu i jos uvijek sam srećan kad u njoj nesto stvorim i upakujem. Još sanjam. Bojim se trena kad će se plaveti izmigoljiti i ćutnja nadvladati mnome. A ja se nemam čime braniti.

Mičurinova malena ulica. Zaleđena, kratka, a u njoj korača dvadesetak mojih godina i osmjesi dragih lica mašu jednom vremenu koje me prati i budi, samo da upozori moju svijest da je bilo i da ga se sjetim ponekad.Zazvonih pored Natinog imena.- Hajde! - reče mi kroz zvučnik interfona. - Ohladila se pita! Ti baš ulaganio! - govorila mi je otvarajući vrata, odmah se okrenuvši, odobravajući moj dolazak, kao u svoju kuću. Išao sam za njom i kroz osmijeh govorio:- Ma, to je to, mala. Ja i volim hladno.Uđoh u njen stančić, sav ispunjen mirisom Sandala, i začuh strune čela, koje je milovao Jo Jo Ma, naš ljubimac. Otvorila je neko vino iz Kopra.- Sestra mi poslala par boca, nije loše – reče, nudeći mi oveću čašu. - To si opet bio u Trebinju, k'o da gledam?Provalila me.- Jesam - rekoh. - Sjetio sam se starih drugara. Zašto me stalno progone te slike? Je li to normalno? - pitao sam je. - Ti si psihijatar. Je li to normalno? - ponovih.Bez imalo stručne demagogije reče:- Ne progoni tebe ništa. To je fidbek kojim se ne može počastiti baš svako. Bar ne u tim bojama. Vidiš, kako ti se ušunjao u pesme! To se čuje, prosto se prepozna. Stariš, sine, stariš. Nasmija se Nat i lupi me po ramenu.

- Kako li se samo sećaš svega?- Ma, ne znam - rekoh. - Dešava li se to tebi? Sanjaš li Sombor? Budi li te šta? Kako objašnjavaš ovaj nesporazum krša i ravnice? I ova nepreglednost mi se sviđa.Vi ste nekako drugačiji, slobodniji. Volim ove zime. Ovdje se smirila zvijer u meni. Samo, po kadkad poželim da zapjevam sa rajom odozdo. Onako "u male". Na fajrontu. Pravdao sam se.- Da li je sloboda geografski promjenljiva? Sjever, jug? Šta je za tebe sloboda?- Šta misliš o šesdesetim, sedamdesetim?- Znam. Berlin jedan, Berlin dva. Komunjare, i to. Pa, zar nas Zapad nije zajeb'o? Imali su isti fol - djecu cvijeća.- Hipike!- Sve su to malo poskupili rock festivalima i travom. Dozvoljavali Lenonu i ekipi da laju šta god hoće i smijali se budalama, što su bili ubjeđeni da mijenjaju svijet.- "Give Peace a Chance!"- Ha, ha, ha ... A onda im uvale ranac i pušku i pravac u rat. Virtuelna sloboda kretanja, govora i ponašanja. Kao tetris, kapiraš? Svi smo isti, imajte razumijevanja za sve. Uvažavajte se. Podjelićemo ovaj komad neba. Ne treba nama puno.Volimo se! Svak sa svakim!- Komune, seksualna revolucija!- Kao, svi smo ravnopravni i moramo praviti kompromis da bi izbalansirali planetu! A, i tu su riječ oni izvukli i priheftali onim kamperima zamašćene kose, što mašu zastavama zablude, a nijedan od njih da se osvijesti i kaže: “Pa, braćo, u kompromisu jedan mora najebati.” Zato i pravi ustupak onom jačem i postojanijem. Neko mora istrpjeti. Uvalili su budalama ješku.- "Peace brother"!

- Ha, ha, ha... Koreja, Vijetnam, Kambodža, Liban, Kuba, Dominikana... Sa sve malim Niksonom. Ha, ha, ha... Oni sjede na jahti, od ko zna koliko miliona i okreću kuglu. Stvaraju sve! Mitove, rock and roll, ratove, moderan dizajn, pedere i klade se ko će više prodati heroina. Šta je demokratija donijela novoga? Osvald nije ništa imao protiv Kenedija. Negdje ga je i simpatisao. I njega su izlapili, lajući na predsjednika, koji im je mogao pokvariti biznis. Ako i sam nije bio u njemu? Da nam on mijenja svijet!- Ču', demokratija?- Pa, ovi su to ufurali nama glupima, sjetivši se da to nemamo u DNK, a kandžijom zvonili kako bi zataškali ponos u nama, prljajući je svojim karijerama i tamno zagašenim džipovima. Okruženi orangutanima, sa prvom pomisli, da im se ne desi neko osviješćen. ”Gospoda” usranih gaća, što firmirano baza po našem životu! Stvorili su Gejtsa i utrapili sidu Etiopiji i čitavom svijetu zaprijetili slobodom. Znaš li da je nas sedam milijardi i za našeg vakta će nas biti ko zna koliko? Misle oni na to. Doći će neka nova bolest.- Ne brini!- Misle oni kako će nam objasniti slobodu. Zna li Buda išta o tome?- Zašto sam ovde drugačiji?- skakao sam na drugu temu. - Je li to u redu? Ništa nije čudno i neprimjereno u meni ovdje. To sam, što sam. K'o da je i sloboda drugačija? A, dole su sve ponidaštavali. Znaš li šta su Mostarci govorili kad je umrla Mehina majka? „Čuj, ona umrla? Šta će mi bola' ona umirati? Sad je našla!” Smij se ti. Kapiraš li o čemu ti govorim? - Misliš li da je kod nas drugačije?Keserila se, a ja sam inficiran nepravdom i sjećanjima nastavljao:

- Šta se to zbilo sa njima, pa me sad svojataju? Možda se meni pričinilo? Možda zbog one pjesme? Ja se nisam promijenio. Možda jesam? Možda su oni? Je l' zato što sam bio na televiziji ili što su me u novinama vidjeli sa nekim poznatim? Ne vjerujem. Nije to više interesantno. Pa, zar ne vidiš da se obistinilo Vorholovo proročanstvo? Danas svi imaju svojih pet minuta. Ju Tjub, Fejsbuk... I oni sad mogu da se vide. E, moja mala! Gdje ti živiš? Svak' sad može da se vidi. Globalno selo! Kontaš?Nisam je to trebao ni pitati. Znala je ona moju konfuznost i kapirala te "šizofrene" upite, zato što sam je preduhitrio. A, slično me pitala uvijek kad bi je pristigla nostalgija, pomiješana neuspjesima i nepravdom, za koju je najmanje zaslužna.- Koliko si popio pre nego li si došao ovamo, pa si se tako otvorio i pitaš me sve ono što znaš i što smo konstatovali hiljadu puta? U tebi i srdžbe i sete koliko hoćeš. Ti začas sa globalnog na interno! Tipičan blizanac. Pa, znaš li šta sam ti pričala za Kotorane, Novljane, one moje Somborce? Nije ni Novi Sad odmakao puno - reče Natali i prinese mi dva komadića pite, za koju je maksuz zbog mene, razvijala jufku. Kucnu čašu o moju, želeći me smjestiti u nirvanu.

Zazvonilo je kao jedna od čaša iz kompleta moje stare, koji je raspakivala samo za Svetoga Savu, da bi’ nazdravio sa ocem, najužom familijom i kumovima. I da bi’ se sa Ocem Draženom "raspravljao", u kojem je tonu bio zvon, i donio našu prisnost, koju ne izričemo često, mada je ona postojana i trajna. Moje Pravoslavlje se dogovorilo sa njenjim vjerovanjem, lagano. Prepoznali smo se kroz razumijevanje duša, što su u nokdaunu, potopljene stvarnošću što nam se nametala, sa siromaštvom i pokvarenošću polusvijeta, koji se

snašao u nevremenu i zauzeo busiju, zaboravivši na svu beskuražnost da nam se približi, samo koju godinu prije. Sa sve kineskim cipelama i onim šargan čarapama.

Nekako brzo ispismo sestrino donatorstvo i ja siđoh u malu radnju, dva balkona niže. Kupio sam par boca Vranca i uspeh se stepenicama do vrata, koja su mi se uvijek otvarala i puštala da prođem u smiraj mojih bolesti. Ničim se nisu suprotstavljala da zakoračim u gajbicu dragog bića, koja je noći ispratila molitvom da se njenom Pravoslavcu ne desi kakvo zlo, da ga Bog uzdrži i malo pričeka sa kaznom, koju je njen "bratac" naslutio i prije nego su se sreli.

- Onaj tvoj Dučić mi se opet uvalio u kuću. Evo treći put čitam "Gradove i himere".- Lepa je ta epistoralna šetnja.- Znam da ti više voliš Andrića, ali Dule ima produhovljenost koja me pronalazi. Isto kao što tebe proganjaju Veličkovićevi gavranovi i oni "posteri" Uroša Predića.- Ha, ha, ha...- Znala sam da ćes me tako pogledati. - Uvijek se primiš.- Šta su oskoruše? Je li to neko voće? Ima li toga u Trebinju? On piše o njima.- Nema ih dole - rekoh. - To ti je drvo, visoko petnaest, dvadeset metara. Ima male plodove, kruškastog oblika. Tri, četiri centimetra. Kad su plodovi zeleno-žućkasti onda su gorkastog ukusa, a kad su smeđi i sa osunčane strane crveni, poslije sušenja i prvog mraza postaju meki i slatkasti. Lijep ukus. Mora da se Jovan sjećao Dubrovnika i Hvara, kad je o njima pisao. Volio je Dubrovnik - rekoh.

- I one njegove kurtizane - dodade Nat. - Šta misliš, da li je on bio švaler, kako ga predstavljaju? Hmmm. Oni njegovi brčići? Ma, ne verujem. Kako bi takav razvratan pisao onakve pesme?- Ko zna?- Hoces li me voditi u Trebinje, da vidim gde je sahranjen? Jesi li donio CD sa slikama?- Jesam. Evo, napunio sam ga do vrha, upali komp.Na ekranu se prikaza Crkvina.- Evo tu počiva - rekoh.- Kako je lepa crkva! Koliko je stara?- Nije puno, desetak godina. Tada su ga i prenijeli iz Amerike.- Ko je ovo, ko je ovo?- podvrisnu Nat.A na ekranu otac Stevan, koga sam snimio nekako odozdo. Visok, u raskoraku. Naočit. Glave podignute ka nebu, k'o da se pita hoće li padati, ili mu se učinilo da čuje kakve glasove gore.Prinesoh čašu ustima, ne bi li osjetio gorčinu onog vranca, što smo sa Draškom pili u njegovoj bašti. Sjetih ga se onako viržljastog i malenog, dole na bazenu. Njegovog oca Blaža, što je nama plivačima donosio sendviče i velike čokolade na takmičenjima. Da nam ušprica malo energije i vjere kako neko misli na nas. Lela, kome si mogao izbrojati svako rebro i koji se onako umiljato smijao nama starijima, što smo ga vodili za ručicu i bacali u bazen, kad je najmanje očekivao. Oca Stevana, koji sa mnom zbori negdje na pola, kao sveštenik i kao onaj mali sa Abazovine. Gledam ga ljetos pod Platanima. U civilki. Lijepa bijela košulja, dugog rukava. Nekako previsok i tečno produhovljen. Tek, tek koja sijeda na dugačkoj bradi. Nabacio zaliske i mudrost, a opet mi liči na onog mališana finog odgoja i umiljatog glasa. Oslikava

Sabornu i žali mi se kako spava po četiri sata. Dobar je Leki, osmijeh mu se uvijek približi lijepim riječima, k'o da su zajedno od vazda. A, i jesu. Voli onog mog sestrića i ponekad me zazovu kroz neki praznik njihovih duša, eto, da i meni udahnu ljepotu njihove naravi. Ne znajući koliko me usrećuju, što su me se sjetili i što me ne persiraju ni po čemu. Ne ustručavajući se mojih godina, govore da bi bili radi ugostiti ujaka u julskoj noći, gore na Crkvini.- Ne bi im smet'o - kažu.

- E, tu ću sliku prikazati na izložbi - rekoh.- Joj, ti i tvoja izložba. Ti kao foto amater?- Ma, oni su ozbiljniji od ovih uobraženkovića. - Daleko si mi ti od foto amatera, još sa onim tvojim aparatićem.- Ha, ha ha...Nat se uozbilji. Pomjeri miš i uzdahnu: - Kako je ovo lepo!A vidjela je Jovanovu ulicu, koju sam lentr'o ljetos, negdje oko četiri ujutro. Nigdje niko na njoj. Sva se sredila i presijava kamenim pločama, kojim je Šišković darivao. Na njoj bezbroj mjutiranih glasova, što će zorom prozboriti kroz grla njihovih potomaka. I živnuće pijaca, za koju se molim da ostane takva kakva je. Samo da joj se ne desi neko i preseli je u industrijsku zonu. Ona me uvijek podsjeti na neke italijanske filmove šesdesetih. Ne znam koja je to veza, ali tako je. Izgleda da se ona jedina izvukla i pouzdano može posvjedočiti neki događaj i početak jedne ljubavi, govoreći: - Evo, to se ovdje zbilo, baš na ovom mjestu.Sve osim nje su promjenili, nešto na bolje, a nešto...

- Pa ovo je Mediteran - govori Natalija.

Gledala je kuće sa Titove, što sam ovjekovječio u neko nedeljno popodne, kad nema auta. Još sam im dao šmeka. Bacio ih u sepiju. Sve od kamena pjeva.- Kod vas sunca do neba - šapnu. - Moraš me voditi ovoga leta. Možda se i preobratim? Još kad bi me otac Stevan krstio! Bi li on pristao? Daj upriliči mi to! Obećaj!

Gledamo kristalno čist oniks u Sabornoj crkvi. Odmah tu na ulazu. U oltarskoj apsidi živopis sa scenama Preobraženja.- Evo, ovo ti Stevo oslikava. I monahinje iz Raške su dale ruke i svojom vjerom udjenule ljubav. Sve uljepšano.Kao da čujem crkveni zvon. Negdje na tjemenu pjesma, kojom me miluje hor mojih sugrađana. Samo umilnost stiže, a i ne vidim ih gore iznad mene. Pratim njihovu dinamiku i ništa ne osluškujem, no šapat četveroglasa, što me svaki put ohrabri da povjerujem u Izbavljenje.- Volim popodne biti ovdje - rekoh. - U ljeto najviše. Ne znam zašto baš tad? Sam. Tu uvijek nađem odgovora ovom baksuzu u meni.Sjetih se nekih što su se protivili ovoj promjeni, što se porađa novi ikonostas.- Bolje je bilo ono prije - trabunjali su. - Skrnavi nam se istorija. Vjera. Nećemo više kročit' tamo.K'o da su i išli? Samo su u nuždi i svojoj sićušnoj halapljivosti pominjali pretke koje su ugradili u familijarne ktitore. Ni o njima nisu ništa lijepoga rekli.Nevažno.

Prikaza se kameni most.- Evo, odavde sam ti skočio prvi put u šestom razredu osnovne. Prvo na noge, a sledećeg ljeta i na vunglaš.- Opet ti šatro! Šta ti je vunglaš?

- Glava, bona. I sad bih smio. Kako su neki momci skakali! Ja sam bio smješan za njihove laste.A na ekranu mladja ekipa. Mićo Andrić se lomi pred mojim objektivom.On je zadnji koga pamtim sa skoro savršenim usaglašavanjem visine, vremena, odlučnosti i koreografije. Mićko je godinama "otimao" lovu ovim mlađima svakog avgusta, kad bi se organizovalo takmičenje skokova u Trebišnjicu. Ne znam da li ga je neki dječak nadvisio? Ako i jeste, opet će dolazeći na sledeći megdan, razmišljati o njemu i stegnuti mu ruku sa velikim respektom.

- Vidiš li onu kamenu ploču dole? E, tu ti je raja iz Kastela igrala mali fudbal. Na njoj su mi raskrvavili glavu piljkom, zato što ih nisam pitao mogu li proći. He he he ...- Dečija posla.- Uz nju bi se njihalo nekoliko lađa, kojim se išlo na Banje i zastajalo ispod kule da se plakne, jer je tu voda bila najdublja. Sa nje su skakali neki momci iz Krša. Mana najbolje.- Ko je Mana?- Kako da ti objasnim? E…ja tebi pričam o ovom, o onom, a ti i ne znaš gdje je Trebinje, a kamoli ova mjesta, koja nećeš ni vidjeti ako svratiš. Nema ih više, ili su porušena ili zarasla.- A, šta je ovo? Kakva bašta!- To su platani. Ima ih šesnaest i okružuju ovu baštu. Korjeni su im došli ispod Starog grada. Volim tu njihovu dominantnost. Paze na njih, nemam primjedbi. Tu u sred ljeta jedino pirka. Volim sjesti sam pod njihove krošnje. Odem popodne kad nema nikog' u gradu. Svašta sam se ispričao s njima. Ima i njih u onoj pjesmi o Trebinju.Rekoh joj to i na jednom vidjeh sebe, gore na Vidikovcu, kako odmjeravam moj grad. Crkvina, mostovi, osunčani krovovi, zaorane njive i rijeka koja sija, svjesna da je

miljenica ovog sastajališta vjera, što se krve i svojataju njenu slobodu kroz zagrljaj kontinenta i Mediterana. Kroz svaki ubod juga, što kosti probija.Smjenjivale su se slike različitih boja. Natalija je uzdisala i moja duša sa njom. Nema više ničeg što podsjeća na ovu razdraganost sa slika. Ničeg, osim mojih riječi koje nisu znale piturati note, nasmiješene dobronamjeri komšijskog pozdrava.

Vidjesmo Triumfalnu kapiju, tu na domak školskog centra.- Sad ćeš mi se smijati, znam. - rekoh joj. - Vidiš li ovu zelenu ogradu sa desne strane? Iza nje je bila najljepša bašta u gradu. Tu me stari vodio na kuglanje. Stara kuglana, bez ove tehnologije. Plaćali su Nasku i nekim dječacima iz Hrupjela da im postavljaju čunjeve. Znaš li kad je to bilo? Šesdesetsedma, osma? Tamo je gospođa Zora pravila najbolje ćevape ovog svijeta. Evo, miris im osjetim. Samo se ti smij. A, i ne znaš šta mi to znači.- Kao da vidim da ćeš zakoračiti u patetiku - prozbori moja dobra vila i strese se od zime, povlačeći okovratnik "zatvorske" pidžame.- Tu sam prvi put zaplesao sa sestrom - nastavljao sam i ne primjećujući da je tu. - U toj bašti mi se svidjela jedna mala, koja nikad nije saznala za moju neodlučnost i zaljubljenost…- Ooooo! Počeli smo pesničke misli - sprdala se Natali.- Tu sam lupao bubnjeve sa vojnim orkestrom i potukao sa nekim momcima iz Zasada. Sve zbog jedne Zehre. Svašta mi se tu dešavalo. Al' kako da ti to oslikam? Pregledaj nasamo ove fotke. Ma, ne znam i što ti ovo pričam? Mora da te davim? U koja smo doba?Ko zna koliko je puta Jo Jo Ma otkantao, a da više nisam imao šta iscjediti iz boce?

- Vrijeme je - rekoh. – A, i sestra se nije ispružila. Mogla je poslat' još koju kap.

Ispratila me oko pola četiri. U šarenoj krpi za suđe umotala mi je nekoliko parčića pite.- Evo, kad se samac probudi, da ima čime otrijeti usta.Smijala se i zajebavala me na nekim izrazima, koje dole nikad nisam izgovarao.

Laganio sam se kroz ulicu Pap Pavla u namjeri da svratim još negdje. - A, gdje ću u ovo doba? - pitao sam se. - Svi su zamandalili.Sićušne pahulje ukrašavale su lampione i utapale se u moj dah prepun gorčine bratskog vinogorja. K'o na ruletu, vrtile su se slike moga grada, što ostaše na Natinom desktopu.Kolo na Rastocima motalo je moju ravnotežu, taman k'o ringišpil u Sremskoj Kamenici za prvomajski uranak, kad sam bacao Željku, što je sjedala korpu ispred mene i koju sam jedva nagovorio da dođe u ovaj cirkus, koji mi se nije sviđao i ne znam kakvi su me grijesi nanijeli tu? Postavio sam ga kao rasklimani alibi mojih strasti, prema svoj raskoši Željkinih oteklina, što me denfovala svojom uzdržanošću ili namjerno mamila da vidi koliko može zategnuti sajlu moga strpljenja i prisebnosti. Ja sam je puštao da hrani sujetu i prikupi što bolju priču, koju će sutra sa osmjehom izgovarati kolegici sa posla. U suštini, ona je bila moja od našeg prvog rukovanja.Biba iz Mostara se družila sa njom i sreli smo se u "Havani", onom velikom podrumu gdje su svirali Cvele i Čoki. Biba, malo nacvrcana stalno je signalizirala Cvjetiću da pjeva neku pjesmu "To sam ja". I kad su zveknuli prve note, ja se sjetih.- Ma, ovo je Šobić!

Plesao sam sa Željkom i nisam znao šta bi prije. Da joj trunim neku šuplju žvaku o sudbini, prolaznosti života, horoskopu, postojanosti, ili da ćutim i probam uhvatiti koju riječ koju nisam čuo ko zna od kad? Mislio sam da samo ja i neki znamo ovu pjesmu. A ovi moji frendovi je pjevaju u prelijepom dvoglasu, što me podsjeća na druga sa gitarom. I sad ga vidim na Babinom Kuku, u nekom zelenom mantiliću kako čeka da ga onaj s vrata pusti u diskoteku, ne bi li se ugrijao. Kantautor čiji dani još klice pustile nisu, sam i nepoznat, već tada je u sebi pjevao "Ajšu" i lutao "Od druga do druga".Sedam, osam mjeseci kasnije, sretoh se sa Miladinom u Budvi. Poklonio sam mu zbirku poezije "Noći od pjesme" i pričao mu kako sam skontao jednu kršnu Sosu plesajući uz taktove njegove prve pjesme. Smijali smo se i umakali hljeb u toć od lignji, na terasi "Slovenske". Išli smo do njegove sobe, gdje mi je pjevao neke nove pjesme i izgleda, kao ni tad, nije se oglušio na moje sugestije, da to mora objaviti i kako je dužan sve ove stihove onima koji ga vole i vjeruju da će ga opet čuti na nekoj ljetnoj pozornici.- Evo, na jesen - govorio mi je. Ići ću u Italiju da uradim post produkciju.Koliko je kiša proplakalo Nikšićem i Dubrovnikom, a Šoba se ne javi?

Već sutradan sam bio u Meljinama, da bi vidio Željanu, koja ljetuje na pet rata, preko svoje firme "Zvezda". Išli smo u manastir na Savini i vozili se do Žanjica, nekom trabakulom, k'o da smo u filmu "Crni biseri". Sa prokislog zvučnika tužne strune Vanese Me. Možda sam lud, ali ja sam nas vidio tamo u pedesetim, crno-bijelo ofarbane, sa svom prirodom mirisa mora i jedne ljubavi, koja nas u ovom svijetu i nije mnogo

doticala. Pričao sam Željki kako se osjećam i ona se raznježi baš kako ne bi trebalo i zaprlja moje slike pitanjem:- Ima li kakav restorančić tamo?Kako mu je samo tepala?- Ogladnela sam.- Ima - rekoh. - Ne brini, jesti ćemo.Taman sam pomislio da će me ispratiti, tu blizu Mamule. A, u njoj se žicama ražnjića radovao polu prazan želudac. Kolutala je očima od kojih sam sklanjao pogled, razočaran i zapitan po ko zna koji put:"E, koji si ti pakašu stari moj? Kome ti truniš sentiment? Gdje si ti na mapi? "Ona došla da uhvati malo farbe i da se vrati sa istim buđelarom. Ništa me nije privlačilo u njoj, samo se njena spoljašnost kočoperila i vabila moju strast da zažmuri i osjeti skoro pa savršen sklad njenog tijela, koji je lažno nadomještavao izmaknutost onog nečeg, što bi mi više značilo i što bih pamtio sa većom radošću.

Sjećanja mi prekinu vatrogasna sirena. Dvoje kola je jurilo ka Petrovaradinu.- Tamo su stare kuće. Mora da je instalacija - razmišljao sam.

Uvukao sam se u moju ulicu, otključah kapiju i u dvorištu vidjeh komšiju Stevu. Mašinovođu u penziji, kako pali vatru ispod ovećeg lonca. Sa njim volim trgnuti kajsiju i slušati kako priča o svom šinobusu, koga je spasio od čiste havarije. Sve otkazalo. Ali uspeo je Steva zakočiti. Pričao je k'o da je i sad u kabini.- Odem ja u klub da se vidim sa onim mojima - nekako tiho bi izgovarao.

Za hrabrost i uspješnost dobio papirnu plaketu i rješenje za penziju. Otišao kao tehnološki višak. - Tranzicija komšo i ko je izmisli, tetku mu njegovu! Mogao je Steva još.

- O... uranio umetniče - pozdravi me.- Što si se to ti nadig'o zorom? - zapitah ga.- Danas mi dolazi ćerka sa familijom iz Australije. Nije bila četrn'es' godina. Nisam unuke ni video. K'o velim da im malo spremim gulaša. Željni su oni toga. A, gde si to ti, bekrijo, do ovih doba? Koji bircuz do sad' radi?Samo sam mu mahnuo rukom, kao, „ne vrijedi da ti objašnjavam”. Uđoh u kuću, razodjenuh se spotičući. Ni jastuka nisam tak'o, zaspah u trenu omamljen zimom, vinom i sjećanjima, od kojih bi se nekad odmakao, tek da im se snažnije obradujem, kad pokucaju na moja vrata, sa tugom daljina.

SIRANO

Planiram u januaru promovisati zbirku poezije. Htio bih prirediti koncert i otpjevati nove pjesme. Provlačim se kroz ovu ravničarsku zimu sa nekim melanholičnim notama i riječima koje nemaju posebno značenje. Sada kad imam sva tehnološka pomagala, sve više me izbjegavaju razlozi za stvaralaštvo i kreativnost. Kao da sam izgubio nagon radovanja i samo vidim pukotinu svoga duha, koji je od mene očekivao nemoguće, a prepoznatljivo.Kakav sam ja nesrećnik, koji bi nekome trebao poručiti gdje se porađa svijetlo? Koliko je boljih od mene odustalo? Kud su uronuli izvori ove duše i gdje je spasenije? Treba li da se povlačim u samoću? Da li je samoća svjesno odabrani čin? Privilegija odbjeglih od stvarnosti? Ili je to samo nepouzdan svjedok sreće što nikog ne vučem u tamu čudnog univerzuma?Provjeravam da li još uvijek mogu misliti brzo i ispravno. Da li je to i mene stigao umor? Mora da je tako, dok stalno prizivam mladost, ne bi li se javila kroz neku pjesmu, koju pjeva polupana i promukla klapa. Ko bi to mogao biti ko je otrovao moje izvore i podvalio mi ove mirise i boje od kojih se dugo i neizliječivo boluje? Kako da prepoznam godine ispred? Pa ni ove nisam razjasnio! Nikad mi nisu uspjele reći gdje su i kad su tu bile. Jer, njihov suludi stampedo nije ni

primjetio gauča, koji se sporim i nesigurnim virblom uspinje da kaže ko je. Jednostavno su prošle pored njega i ne obrativši mu se. Jedino su sjećanja tu. Kao opomena...I kad ne treba, govore da su tu, kroz san što me smorio. Spojio godine i ljude koji se ne razaznaju i koji nisu ni slutili da će proći zajedno sa mnom tu noć. Kroz san koji nanese nekog njima sličnog. Bića koja sam poznavao, volio, uzvraćaju mi osmijehom, mašući kroz ovu zimu, pitajući se da l' sam ih prepoznao.

Umoran sam.Sa nevjericom da imam prošlost, žaljenjem za ljetom koje mi te nije vratilo, sa nesigurnošću i izmaglicom tumaram nekim novosadskim bulevarom i tražim alibi za ovu rasijanost, neodlučnost. Tražim opravdanje za kašnjenje. Čitav život kasnim i lažno se tješim da je to sudbinsko određenje. Niko se nije na mene naljutio zbog toga. Njima sam uvijek dolazio na vrijeme. A sebi još tražim put koji se krije iza vrtloga budućnosti i svih mojih muka. Kako je moguće da u sebi više ne prepoznajem znakove ushićenja? Ili je sve manje dragih ljudi? Možda prebrzo hodam, ili je sve prošlo kretnjom koja me nije ni opomenula da je tu?

Umoran sam.

Narandžasta svjetlost neona i pirgavo igranje sjaja, dobaciše mi misao i sjetu na Baraka. Nasmijah se. Uvijek kad bi ga moja raja vidjela u tamno narandžastom odijelu, znali bi da će prvak trebinjskog pozorišta ostati u gradu do ranih jutarnjih ura. Znali smo da će nazdravljati drugarima kod "Goše", da će poslije otići na muziku u Leotar i završiti kod Bajice, kako će se u svakom momentu ponašati. Jednostavno,

znali smo. Smijali bi se dok miluje lijevi okovratnik svoga odijela i naslućivali da dolazi vrijeme poezije. Odijelo, koje je opravdavalo status umjetnika i intelektualca. Cigla odijelo, što je trpilo njegovu ushićenost, ishitrenost, boemstvo.Volio je taj čudno sašiveni sako, koji se kao pijavica prijanjao uz njega, a on se u njemu manekenski šepurio i uvijek otpozdravljao sa blagim naklonom barda. Ne znam zašto, ali nismo se čudili što je to odijelo bilo totalni demode. Ili nam se činilo? Mi smo već bili izdefinisani "Levis bojsi", onako na kukove, ali nama nije smetao taj modni off, prosto voljeli smo da ga vidimo u njemu, sa tim frula pantalonama, manžetnama i strukiranim sakoom. Neka je i čudan dizajn tog odijela, ma neka je i na fabrički kredit, ali to odijelo je na njemu stajalo savršeno. Bilo je za njega.Barak, crn, visok, uspravljene kičme, neposlušnih očiju, uravnoteženog hoda, finih manira i iskrene dobrote. Ispod uredno njegovanih brkova, uvijek je pokazivao osmijeh i svoje raspoloženje za druženje sa nama, malom rajom, koja ga je već tada smjestila u obožavane frajere sa korzoa. U stvari, Barak je bard. Zaista. Bez obzira što je njegovo skromno školstvo i riječnik, često potpomognut Vujaklijom, odavalo nesigurnost knjiškog standarda, Barak je zračio uglađenošću i lijepim gradskim vrlinama. Uvijek smo sa simpatijama propratili njegovo recitovanje, mudrovanje. Moja raja je voljela poeziju i primali smo se na njegovu autoritativnost. Znao je on to. Znao je da mala ekipa ima respekt i da je odgojena baš kao on. Da ćemo ga sutra spominjati i da će nam učiniti plezir ako kaže još koji Šantićev stih. Kroz jak, izdefinisan bariton, kojim se vješto služio i koji je znao transformisati u idiličnost poetike koju je izgovarao.

Sa velikim žarom iščekivao je juli, mjesec festivala dramskih amatera. Tih deset dana bili su njegovi. Zbog njih je uzimao odmor u fabrici, za njih živio čitavu godinu. Uz njih se predstavljao za sve ono što je sanjao. Dani novih poznanstava, ljubavi i igre. Vedri časi alter ega i prelijepih zabluda da će sve sanjano jednom ostvariti, negdje u Beogradu, Novom Sadu, Zagrebu. Dani za trošenje regresa, uštekane love samo za njih, prijatelje stare, prijatelje nove.Večeri, kad je zajedno sa svojom sabraćom mogao prikazati novi komad, mudrovati o važnosti zapleta i nazdravljati novim istomišljenicima. Noći, koje su ukrašavale neke nove djevojke, sa kojima je onako lagano plesao na terasi hotela Leotar. Časi koji su nagovještavali poljupce neke glumice iz Kikinde ili od bilo kud. Barak je bio pravi džentlmen i znao se zahvaliti za svaki pedalj otplesane muzike, otpratiti djevojku do stola i viteški se nakloniti.Znao je.

Želio je da glumi Hamleta.To je uloga koju je je iščekivao i koju nije dočekao. Eto, kako mu je uloga pobjegla, ironija mu je dodijelila novi život u zemlji tog mladog kraljevića. Kao inat teatra i kao usud života.Baš tako.

Sretosmo se prije koje ljeto u bašti „Asama”. Barak sa nekoliko kila više, ali još uvijek vitalan, raspoložen i u liniji.Čitavo vrijeme je uzimao majicu sa par prstiju i mahao njom, tobož da se rashladi. A njega je grijao pogled na korzo prema kome se slučajno ili namjerno okrenuo, iščekivanje nekog dragog. Nekog koga je godinama dočekivao i ispraćao kroz raspukle noći, koje mu ni sad ne daju mira. Grijali su ga

maligani prošlosti, dragih melodija i lica koje je odavno želio da pozdravi.Naručivao je toga dana čudna pića, čašćavao kafanu, pričao kako je srećan, zadovoljan i ostvaren. Govorio, kako je u penziji, gore u Danskoj. Da je otišao sa dasaka koje život znače, kako mu nedostaje Trebinje, kako je rasprodao imovinu sa svojom braćom, da se nije oženio i još uvijek voli jednu malu iz Bregova. Sanja Maltezovo kolo, Banje, Olimpijadu, breskve oko Redžepovine...

Sreća uvijek ima opravdanje sa zadrškom i uvijek je sumnja nad njom. Baš kao i lice usjedjelica koje su tuđu radost suzama ispratile.

Vodio je mene i mog kuma Menga na đakonije u „MG”, recitovao Jesenjina, Dučića, pričao o Bratu, Cicu, Ljubiši, pozorištu… Izvježbanom gestikulacijom zvao konobara da donese još jednu rundu. Raspitivao se te večeri za staru raju, za koju mu ne mogoh reći ništa. Kum pomenu neke bivše momke, koje više nećemo sretati i koje ćemo pamtiti po nekoj njihovoj osobenosti ili nadimcima.Reče da su Bobo, Škundro, Miki, Mirko, Bajica i ko zna koliko još njih samo otišli, tek onako, ne javivši se, ispraćeni trebinjskom rajom i svojom familijom. Otišli i ostavili osmijeh dječaka negdje iznad platana i ne znajući koliko će faliti svojoj djeci i svima kojih su ih poznavali. Njemu je to bilo onako, prepoznatljivo, jer je stalno u gradu i svaki dan čuje neku nelagodnost, a nama samo nevjerica da tih mladića nema više, da ih nećemo sresti ni kroz jednu pijanu noć, u Starom gradu, na korzou, u kafani.Nelagodnost prekinu konobar sa još jednom buteljkom i pitanjem da li želimo da ponovo zavrti one šlagere od prije

pola sata, na šta samo klimnusmo glavom. Ponovo se javi umiljti glas Serđa Endriga onako, u nekom čudnom i tihom reverbu, a ja zamolih Baraka da nam uz ovakvu muziku kaže koju Bratovu.Počeo je lagano sa Šemsom. Ustao, i tako budan sanjao neko vrijeme prošlo. Vrijeme koje nam se izlilo kroz prste, baš kao pijesak sa Banja, sa užeglom nostalgijom i neiskvarenom prošlošću. Nije mogao naslutiti kako smo kum i ja uzvraćali ćutanjem i saosjećanjem na svaku njegovu riječ, koja nas je vraćala u djetinjstvo, golobradost, ukradene trešnje, prvo pijanstvo, neke ljubavi, razočaranja...

Pitah ga za odijelo.- Gdje je? Je li čitavo?Polupijan Barak ne odgovori ništa.- Ma, šta je sa cigla odijelom? - ponovih.- Ne oblačim ga više - samo prozbori. - Se la vi - potvrdi još jednom.To mi je bilo dovoljno da zaćutim i potegnem za čašom. Nazdravismo bez ijedne riječi.

Barak nije zaboravio to odijelo. Ne vjerujem da ga je ponio u Dansku. Šta će mu tamo? Taj komad socrealizma neka ostane, a i ostao je tamo iza nebodera, gdje mu je i mladost i ljepota ostala. Njemu to odijelo nije značilo isto što i nama. Mi smo u njemu htjeli vidjeti sebe, odrasle momke, sa svojim novčanikom, sa nekim ženama koje nas nisu ni primjećivale, sa željom da raja sa korzoa zna naše ime, da imamo privilegiju jednakosti.Ko zna šta smo mi sve željeli tada?

Zapili smo se. Onako, ne htijući.

Prevarilo nas je vino, koje je htjelo s nama. Uzelo nas je pod svoje, vjerujući da će svima olakšati dušu iz koje smo lagano, baš kao nekoć divanili. Ko zna koja buteljka Vranca protiče, zajedno sa našom sjetom, za danima nekim odbjeglim i stvarnošću što nas je pritiskala, baš kao godine koje smo stukli.Gledam ga onako preko ramena, još uvijek u njemu vrcaju razdraganost i mladost, ili je još u dobroj glumačkoj formi, pa nas zna zavesti da mu vjerujemo da je tako. Svako od nas je imao svoje tuge i podstanarstvo i lako smo se prepoznavali. Za to riječi nisu potrebne. Kao brodolomci čudom spaseni, neki su se dani pronalazili na rubu čaše i neke slike daljina opet se pokrenuše. Sve nam se činilo isto kao prije i u naše duše uselila se blagost i pričini nam se da će dobri ljudi stići. Evo sad! Kroz sjećanja i pjesmu. Pjevali smo te večeri italijanske kancone i hitove sedamdesetih, pominjali imena nekih dragih žena, nazdravljali jednom davnom ljetu i tugovali sami za sobom.

Razišli smo se kasno. Mi svojim kućama, a Barak u Hrupjela kod Milinića sa onom „vidimo se na kafi”. Nisam ga poslije ni vidio ni čuo. Mora da je tih dana odlazio u Raguzu, neće li se vidjeti s nekim, koga dugo sanja, spominje. Neće li se vidjeti sa jednom ženom, sa kojom je budućnost planirao, davnih dana, negdje na Rastocima ili na Studencu.Svejedno.

I ne pozdravismo se.Ko zna? Možda se i sretnemo na nekoj premijeri, dole u Bregovima, u pozorišnoj sali, koja je i njemu i meni previše značila i koja nas je ugostila sa jedne i sa druge strane i

pripomogla da dječačke snove dodirnemo zajedno sa našom publikom.Prošlog ljeta sretoh mu brata. Reče da je dobro, da je u Danskoj i više ne glumi, kako još sanja festival dramskih amatera i da će Hamlet od Tribunije pretočiti svoje stradanje u poetiku razotkrivanja zašto je Klaudije ubio kralja. Baš taj Klaudije. Danski.Ponekad zalutam među stariju raju i kad neko pomene Baraka, ja se sjetim tog ciglastog odijela, nekog vremena drugog i uvijek mi je na pameti njegova čuvena rečenica: - Ako se iko u ovom gradu razumije u teatar, onda sam to ja!

Umjetnost je izgleda stvorena samo radi podsjećanja.Ta snažna slika stvoriteljove duše, uvijek se sama preporuči nekom ko u njoj vidi sebe. Za neke moramo imati nakanu, a neke nam same dođu, kao radostan tren u zagubljenom carstvu. Baš kao ljeto i onaj osmijeh na omalenim lađama, što su klizile dole do Begova kola, noseći sa sobom lepršastu mladež, koja je na nekom raspustu od stvarnosti i usaglašavanja ljepote sa Trebišnjicom.Umjetnost je uvijek skladna i ozbiljna. Sedativ je to! Ne prepisuje se svakom, jer neki bi je povrijedili nenačetim jezikom i mumlanjem.Umjetnost je jedan dan, minut, tren. Poslije ona postaje bezobrazna i širi se na bezbroj strana nekog rukopisa, prlja ruke vajaru, tom starom majstoru što zna svaki Prešernov sonet, koji je kroz note nekog ubogog gudala prepoznao gospođicu Primicovu u svakoj nakazi svoga djela.Umjetnost premjeravaju samo budale koje nisu shvatile njenu vrlinu i razdraganost. Koliko u njihovoj gluposti, toliko u

spektru duše, koju niko ne može prisvojiti, jer je svačija. Ona govori kroz kolorit raspoznavanja i jezikom sličnosti.Umjetnost je uglavnom nepriznata. A, i šta će joj to? Nikad i ne bi mogla biti važna da je folirala svoga gospodara i ubjeđivala ga kako je ona baš ta, koja treba da se pojavi na rasprodaji i kako će sa njom postići najveću cijenu.Pametna je ona. Toliko je lukava i strpljiva, da decenijama može čekati, sve dok ne istjera svoje. Zna ona te pute i sva izbjegavanja stvarnosti i dodira. Ne da se ona dirati! Ona je svoja, iskrena, prepotentna, subjektivna, amoralna, čista, ubijeđena, uzvišena... Sve ona može biti. Ona je ta koja vodi igru nad nama i tačno to bezobraznica zna. Zna da nas zavede i kako će prostrijeti sag, da nas nosi tamo gdje pripadamo, gdje hoćemo. Tamo gdje su naša polja. Ne možemo ovako nesrećni i sami. Ona je ta šmizla, koju učimo napamet i kojoj se naklanjamo zauvijek.Umjetnost je naš očaj i beskrajna sreća, omađijana samoživošću. Naša staza za bijeg od polusvijeta, natovarenog grumenom nesreće i slijepila. Lažljivica je to, koja nam u nekom jadu podmetne trubadura, koji se okreće kroz onaj vinil i uspinje da kaže kako je sa nama, da mu je žao, kako prepoznaje svaku našu bol i da se to njemu sto put' desilo. Ona nam stalno uvaljuje proplanke, slikane kroz auru nekog mučenika, koja krije fluidnu svjetlost, što okružuje obris dragog bića.Umjetnost je skoro nerazumljiva. Oreol je to svih strasti i sazviježđa gdje se uvijek prepoznamo. Tu je da se igramo onog našeg drugog života, koji tinja i sav drhti od neizvjesnosti. To nas izaziva. Da smo uvijek blizu vatre. Tek, da smo tu.Da se ogrijemo ili opečemo.

Je li umjetnost voljeti ljude?Kako se urijetko sjetimo dobročinstva nekog komšije sa brkovima?Kako se urijetko sjetimo suza za našim najmilijima?Kako se urijetko sjetimo poljubaca žene, koja je jedina zaslužila naše izvinjenje?Umjetnost je to!

Ta prejeka potreba za opravdanjem i farbanje zloslutnosti što nam stvarnost nosi. Žar uzbuđenja i ukor nemuštog svijeta.Umjetnost je to, druže!Umjetnost!

Objašnjavam ja onom drugom u meni, a zamalo me ne pogazi gradski autobus, koji je razvozio detelinarske mučenike kući, onako iznemogle pregaoce, koje će ujutro, baš kao noćas polupospane i ucviljene vraćati u neku fabriku, koja je odavno potrošila svaki kredit ubijedljivosti i standarda. Taj isti autobus voziće nekadašnje trudbenike na gomilu neostvarenih snova, gdje će kroz još jednu zoru zateći prikovanu mladost na oglasnoj tabli. I opet otići u zajeb, očekujući da će svoje ime pročitati na polumasnoj hartiji, gdje ga društvo i zajednica obavještavaju kako je dobio pedesetak kvadrata, da mu djeca imaju pod šta glavu skloniti, u svem ovom nevremenu i beznađu. Trajne vrijednosti.Vidjevši ih onako jadne i šćućurene, malo mi laknu. Još uvijek imam nekoliko prijatelja, koji održavaju moje dostojanstvo i nezavisnost. Koji u svem svom bogatstvu mogu da prepoznaju najbolji dio sebe i poistovete se sa nekim mojim stihom, što ih je uvijek vodio na neka njihova odredišta, isprana srećom. Lijepom piturom mladosti i

ukusom nekog poljupca, koji nijedna dolazeća nije mogla nadomjestiti i upriličiti takvu nezaboravnost.

Evo me u ulici Maksima Gorkog, političkog aktiviste. Tog osnivača književnog socrealizma, revolucionara i zaštitnika siromašnih, kome je smetala Carska Rusija. Neobjašnjivog emigranta i suicidnog ludaka, miljenika intelektualne evropske elite. U ulici autora lijepih novela, koga su prijatelji napijali vinom, a žene mu ispijale krv. To mu je i Jesenjin govorio, trudeći se da mu bude u pola odan, kao ovaj njemu.

Negdje na domak keja, u posljednjoj zgradi sa lijeve strane, živi Kaća. Na pola Rusinka, na pola Čehinja. Svira violinu u filharmoniji. Čudna krv. Pomalo nervčik, ali u suštini vrlo povrijedljiva i krhka. Idem do nje, da navježbamo par pjesama za "Nedeljno popodne". Sviraćemo neke nove i kao svaka promjena, godiće nam.Katarina živi sa Sluntom, labradorom, kome sam ime nadio iz milošte i koga sam zavolio. Zvao sam ga i "Pašče jedno", on bi se radovao i mahao repom, a u stvari folirao me, čekajući da mu dam komadić tosta premazanog tartarom, koji je Kaća mutila sa neodoljivim šmekom i osamnaest začina. Od kad joj je muž poginuo nije pustila nijednog muškarca u svoj život. Sa trideset četiri nosila se ravnopravno. Sad mi je nekako i ljepša. Skinula je tugaljivost i vratila bjelinu osmijeha od prije koju godinu, kad sam je upoznao.Družila se sa Sofijom, još od studija. Sofijina čivutska polovina dominirala je njenim karakterom. Ono bosansko pola, od njene matere, tek ponekad bi se osmijehnulo blagošću i dobrotom, koja bi se brzo izgubila u svakoj proračunatosti njenih muških predaka. Svirala je klavir. Opako, rekao bih. "Kupila" je tu bezobraznost kod Gekića,

njenog profesora i vrsnog pijaniste, koji je Šopena svirao sa više vatre nego li Pogorelić. To mi se i sviđalo na njegovim koncertima. A opet, ta Sofija mi je ugađala voljom da nastupa sa mnom i njenom privrženošću mojim stihovima.Ne vjerujem da je to radila samo zbog love.Prepoznao bih.Došla je jednom sa Kaćom i poslije naše probe, pitala me da li može da svira u orkestru. Reče da joj se dopadaju moje pjesme i da bi to bio lijep izlet za nju. Znao sam da se ovi, što su studirali klasičnu muziku, teško mogu uklopiti u moderan zvuk. Svirali su nekako pretačno i bez kreativnosti. A, kad je ona sjela za klavir, otpjevala neku pjesmu Selin Dion, slikovito preludirajući, samo sam klimnuo Kaći i rekao da imamo novog člana. Kaća me ubijeđivala da joj se ne nabacujem jer ću se opeći, i ja to nisam činio. Tek ponekad bih joj udijelio kompliment i odmah se povlačio u stvarnost. Ona bi se osmijehnula ili skrenula temu, ne uzvrativši mi nijednom, makar kurtoazno.Živjela je u avijatičarskom naselju, tamo iza pruge. Bilo je njoj dobro. Još dok je bila u Bečkereku, otac joj je kupio stan. Kao i ona tri na Limanu, od čije se rente komodala. Sofija je jedinica. Njen otac, čuveni stomatolog, prepisao joj je svu imovinu. I one dvije kuće u Senti su ostale njoj. Svake druge godine mijenjala je auto i tri puta odlazila vani po krpice. Podsjećala me na jednu umjetnicu, što je studirala u Sarajevu i spuštala se do Trebinja samo za dvadesetdeveti novembar. Voljela je moje pjesme, a stalno se raspitivala za moga druga. Nikad nije odškrinula ni komadić svijetla da joj kažem... I bolje....Samo sam jednom bio kod Sofije. Bilo mi usput. Svratio da uzmem štimer i metronom. Otvorila mi je pospano. Na njoj neki smeđi šlafruk. Kosa uvezana na tjemenu nekako joj je

izdužila lice. Bezličnost njenog držanja i stajanja na jednoj nozi nagovještavali su neprijatnost. Čini mi se da sam na pola iznudio riječi gostoprimstva.Gledajući više ka podu izreče:- Izvoli, uđi.Prolazio sam kroz dugačak hodnik i u povećoj sobi sa desne strane vidio ogroman krevet sa baldahinom. Konstrukcija od kovanog gvožđa ukrašavala je uzglavlje. To sam gledao u nekim filmovima šezdesetih. Dva velika ormara ofarbana u bijelo, fino su se uklopila u pola zida. Ništa više osim jedne šarene prostirke nije bilo u njoj. Uvodila me u dnevnu odaju, koja ličila na otmjeni salon. Skupe stolice, jajasti sto od mahagonija i na njemu činija iz Poljske, puna čokoladica, umotane u "zlatnu" foliju. Starinsku vitrinu ukrašavao je bakin porcelan i četiri feberze jaja. Imala je vezu sa Pravoslavljem kroz uspavanke njene majke, koja se upokojila kad je njoj bilo devetnaest. Kaća mi je jednom rekla kako joj se požalila da nema ništa majčino u sebi. „Sve je u mom životu sračunato, a ne bi trebalo da je tako.” I to je izgovarala odmjereno.Otkud ova carska i vaskršnja jaja u njenoj kući? Ne pitah je. A, i što bi? Mi smo bili bliski jedino na bini. Možda su je podsjećali na grijeh i njenu mamu, čiju je umiljatost prezirala, uvijek odbrusila toploj riječi, ne dozvoljavajući da se nimalo ijekavštine useli u vrt njenog vaspitanja.Sofija se fino nosila sa nepodnošljivom lakoćom postojanja, a ja kako umijem i znam. Naša čajanka prošla je kroz opšte stvari i opšta mjesta. Nikad nisam proniknuo ko je ona zapravo. Kroz svaku probu i svaki nastup razuvjeravala me u ono što sam predhodnih dana mislio. Pa ipak, nešto se moje prepoznavalo u njoj. Znao sam i šta. Ali, ja sam duboko u sebi negirao takve osobenosti i pokušavao da se mijenjam.

Kroz njeno sviranje prepoznavao sam sličnu emociju. Drznula bi se da ne vidi ništa, pa ni dirke, koje su je otkrivale produženim notama, što su objašnjavale kako je ona zapravo sama i nesrećna.Sve je imala, osim onog što je željela.

Pozvala me u predvečerje, jednog oktobra:- Je l' imaš vremena da odemo na kafu? Htela bih ti nešto pokazati.Baš me iznenadila. Ovo je drugi put da me pozvala. Prvi put je otkazala nastup u Vršcu.- Ok - rekoh. - Vidimo se za sat u "Radio kafeu".Već sam u Miletićevoj ulici i mislim, šta to ima da mi pokaže? Zatekao sam je za stolom kako razvrstava listove hartije.- Evo mene - rekoh.Prvi put sam je vidio nekako postiđeno nasmijanu. Nije skidala bijelu francuzicu sa glave, a pramenovi njene kose ličili su mi na jezike uznemirene vatre, koja nikako da se sastavi u jedan plamen. Sofija je bila i ružnjikava, pomalo. A opet, iz nje je kiptila seksipilnost, samo muškarcima objašnjiva.- Šta je ovo na njoj? - pomislih.Sjedila je u kariranom kaputu koji me više podsjećao na pelerinu Bob Roka. Na prstićima one rukavice kakve nose njujorški klošari, na pola prstiju. Prekrstila je noge i vidjeh bakandže sa okruglim završecima. Baš kao one, kojim obožavaoci "Kleša" šutiraju izloge. Kako se ona dotjerivala samo koji mjesec prije! Koliko je zgodna snimio sam na bazenu "Grand" hotela, dole u Ohridu. Šta će joj ova nakaradna đinđuva i istrošena kožna torba, što me podjećala na slike oslobodilaca iz nekog od naših ratova? Znala se ona

pokadkad nagrditi čudnom garderobom, pomalo ekstremno, no, opet, sve je to ukrašavala nekim detaljem, što je ukazivao na stil i privlačnost.Ovakvu je još nisam vidio.- E, ćao - reče tiho. - Hajde, pridruži se...Konobar razbi novonastalost i upita me:- Onaj Vaš čaj?- Da, da - rekoh. - Pa, šta imaš da mi pokažeš? - okrenuh se ka Sofiji.- Evo, ovo ću tebi prvom pročitati.Čitala je pjesmu za pjesmom, a ja sam je gledao zbunjeno. Kako je moguće da se ona santa topi tu preda mnom i polušapatom izgovara misli što se ogledaju istinom? Ko bi rekao da piše pjesme? Još ovako snažne i upečatljive! Glas joj je pulsirao tonovima koje nije emitovala nikad prije. Lijepo složene emocije kroz neke boje, koje su mi se činile poznate, a opet drugačije. I ja se prepoznah u nekim stihovima i zamolih je da mi ponovo kaže predposljednju pjesmu.- Nije valjda da ti se sviđa?Upitno me pogleda i poče:

Ako ponovo svratiš uđi tihoDa te ne čuje sebičnost u meniOdvoji se od vremenaOvaj put sve promeniPotom se okreniDa ti lice ne prepoznaJer njoj se nikad ne znaKad će se prenutiKada će te čutiI kada spava ona uvek sluti

Da će joj mene oteti nekoA ja bi’ bezglavo pobegla dalekoOd sveg ovog srama i od ove mukeAl' ne mogu nikudGde su moje i njene su ruke

Ako ponovo svratiš uđi tihoDa te ne čuje sebičnost u meni

Čitala je te stihove sporije od ostalih i ja sam imao vremena da izvrtim sve obraze nekih bića, za koje sam malo žrtvovao, sve zarad moje samoživosti i ljubavi, koju sam krio za sebe samoga. Nikome se toliko ne opirem kao sebi, al' nikako da pobjedim ovu neman, što se samonazvala moje drugo ja. Ni moja ljubav nije donijela pretjeranu sreću onima koje sam ljubio. Čuvajući je samo za sebe, ja sam bio ubijeđen kako je zasigurno postojala svrha moga rođenja i predodređenosti da se obratim svijetu drugačije. Vjerovao sam u sakrivene riječi koje mi nisu dale zrno odobrenja da ih oslobodim moje indolentne taštine i ovog' inkognita u meni. Ovo nedonošče, što mnome nadvlada kada poželi. Ovo raspuknuto ,a još žilavo i podvojeno breme vucaram svijetom ne nalazeći deponiju za ovakav otrov. Da ga mogu kutarisati i ne okrenuvši se poskočiti na obje noge. Ova samonikla neman bi se i tada držala jastrebovim kandžama za moje bilo i derala se na sav glas da će ponovo zagospodariti bar jednom mojom polovinom.Da li sam oduvijek takav?Jesam, jesam.Nemam se šta preispitivati.

- Šta ti misliš?

Prekinu mi nit.- Probala sam komponovati neke stihove. Ne ide mi. Kako to? Evo, i akademija i iskustvo sa mnogima, pa i sa tobom! Jednostavno ne mogu da zatvorim krug. Ili iskomplikujem, ili je nemelodično. Kako ti uspevaš? Kako si dobro upakovao onu pesmu "Greh". Koja jednostavnost, a opet velika snaga reči.- Ne znam ti objasniti - rekoh. To ti niko i neće moći razotkriti...Nemoguće je zakazati randes sa novom pjesmom, kroz neki četvrtak u pet poslijepodne. Ona neće doći. Stići će kroz postoperativni tok i oporavak od nekog zla, što nas je zadesilo, baš kad smo bili nedvojbeno sigurni u nečiju odanost, a ona nas presijekla bezosjećajnošću, noseći vijest da nas ostavlja.- A, ona pjesma "Grijeh" nije moja. Duško Trifunović mi dao.- Znam ja čika Duška - reče. - Išao je sa mojom mamom u školu, tamo u Bosni. Bio je jednom kod nas u Zrenjaninu. Divan čovek.U milimikronu sekunde ispred očiju prodje mi Duletov lik. Stajao je iza nje i tapšao je po ramenu. Osmjehnu se i nestade...Šta je natjeralo da mi se povjeri, nisam saznao. Sugerisao sam da bi trebala odštampati zbirku.- Videću.Tako je rekla i nikad poslije nije pomenula nijednu riječ o svojim stihovima. Nekoliko puta sam je priupitao šta se dešava sa tim, a ona bi samo odmahnula i uvijek odgovarala:- Ma, mladalačka ludost. Pusti to.Pustio sam, a znao sam da joj je žao. Neostvarenost je najnepravednija smrt! Zna Sofija za to. A, ćuti i samo ćuti.

Spajala nas je sebičnost, koju smo nosili svak' na svoj način i kroz različita vremena. Vjerujem kako smo i onu njenu pjesmu doživjeli drugačije. Ludost je upoređivati emociju. I Sofija je to znala i nije marila šta o svemu tome misli njen momak, onaj "slunto", koji je skakutao i šenio oko nje, ne shvatajući da je paravan njene ravnodušnosti i nikad iskreno pokazane ljubavi.Prije sedam mjeseci kupila je kartu za San Francisko i još se nikom nije javila.

Negdje na sredini ulice zazvoni mi telefon. Kaća:- Jesi li pošao?- Tu sam za desetak minuta.- A joj... - reče.- Šta je bilo? - upitah.- Evo, za koji minut stiže mi stric sa ženom iz Đurđeva. Rusinski deo mene - kroz polusmijeh reče. - Nismo se videli dve godine. Znaš da ja tamo slabo odlazim. Možemo li odgoditi probu večeras?- Si - rekoh. - Ne brigaj se.Okrenuh na lijevo, a ispred mene prikaza se sniježna staza kojom kum Milović i ja bazamo, ne bi li našli šor u kome živi naš drugar Milan, u Đurđevu. Tamo, gdje smo išli da pobratimu čestitamo Krsnu slavu, utapajući se u gutljajima bermeta, sa nevjericom da će jedan od nas spavati na keramičkoj peći, sa laganom plahtom preko tijela, usporen od ove ravnice, masne hrane i karlovačkog vinogorja.

Sremskom uskočih u Željezničku ulicu.Telefon…

- Gde si to?Tako je počeo našu konverzaciju moj prijatelj Dragutin.- Znaš li da je sutra godišnjica Duletu? Hoćemo li ići? Ja moram, svakako. Moram slikati za novine.- Kako nećemo! - rekoh. - Kada?- U jedanaest.- Čekam te.Dragutin je najbolji novosadski fotoreporter i Duška je poznavao duže nego ja. Kroz mnogobrojne intervjue i ovako privatno. Mene je Pero Zubac upoznao sa njim. Pričao mi je kako je Dule došao u Novi Sad, sa svom nesrećom pjesnika iz razrušenog svijeta. Da nije znao ni kud će ni s' kim će. Bez porodice. Sam, sa godinama okačenim na podmetnuta leđa svoje sudbe. Ulazio bi u drugi razred zamašćenih vozova i vozio se ka jugu, sve do Bara i opet se vraćao u Panoniju. Tako danima. Ni smještaja, ni plate. Ničega. Uzvišenog ponosa, da nije nikom na teretu, kotrljao bi se ka jugu i u libric upisivao neke tamne stihove, koje nikad nije objavio. Pero ga je obradovao jedno jutro sačekavši ga na stanici.- Dobili smo posao druže! Radićeš u dječijoj redakciji, ovdje na Televiziji! Blizu mene!Dule ga je onako izmoren upitao.- Pa, kad' mogu početi?- Sutra!- radosno je Pero izgovarao i grlio brata po pjesmi.

Trebalo je da prođe koja godina da se Dule averti i zakaže promociju nove knjige. Baš tamo, gdje sam i ja koncertirao, a on i Pero uzvisili moj nastup svojim stihovima. Pero nije mogao izbjeći "Svetlanu", a Dule mi je na licu mjesta deklamovao tek smišljenu pjesmu o trubaduru i noćnim damama.

Dule je bio podstanar u kući starog znanca Žarka, koji je znao svaku njegovu pjesmu. Radio neke dječije emisije, nesvjestan da ga svi u gradu prepoznaju, javljao bi im se i pitao onog što je koračao sa njim ko su ovi ljudi što ga pozdravljaju. Tako mu je u neko predvečerje prišlo nekoliko mladića i jedan od njih ga pitao za zdravlje i kako mu je ovdje u ravnici.Duško mu reče:- Kako mora. Ne vjerujem više u čarobnjake.- Jeste li još podstanar? - pitao ga je mladić.- Za stalno - odgovori pjesnik.- E, Boga mi, od sutra niste - reče mladić. - Ne može takav stihotvorac biti podstanar. Bar, dok sam ja na vlasti. Evo Vam moja podsjetnica i dođite ujutro po ključeve. Čekam Vas.Pero mu je objasnio da je taj momak sa kojim je pričao zamjenik gradonačelnika i da mu treba vjerovati. Otišli su ujutro do kancelarije i sreli mladićevu sekretaricu koja im reče:- Šef se izvinjava što Vas nije mogao sačekati, morao je na sastanak u Beograd. Ali, evo, ostavio je ovo za Vas.Sa stola je uzela bijelu kovertu i dala je poeti. Dule je otvorio i iz nje ispadoše ključevi i adresa nove garsonjere.- Vidi stvarno! - prozbori ne vjerujući. Ajmo, Pero, da je vidimo!

Ušli su u tridesetak kvadrata Duletovog smiraja koje će pjesnik oplemeniti svakim stihom svoga sjećanja na djetinjstvo, ljubav, Sarajevo i svim onim mučninama poslije. Tu nas je sačekivao sa mirisima mora i nikad do kraja razvučenim usnama. Podebeo od ove jake hrane, žalio se kako će morati kupiti štap za hodanje. Gledao sam onu

njegovu vitrinu sa knjigama, na stolu bezbroj papira, ispisanih stihova i pjesnika, kako sa keceljom servira brancina i govori:- Ma, dobilo se malo para, išao sam na neku tribinu u Somboru. Lijep Sombor, baš lijep.Znao sam ponijeti gitaru i za nas petero, šestoro svirati neke moje pjesme. Svirao sam i one Duletove, što su mnoge proslavile. Pitao me za Todora Dutinu, koga sam upoznao i suviše kasno. Nažalost. Pričao mi kako su njih dvojica znali popit' u „Klubu kniževnika”. Tamo na Marin dvoru u Sarajevu.- Dobar je Todor. Znao me posavjetovati, po kad-kad… Rekao sam mu da mi se najviše sviđa njegova pjesma "Grijeh" i on je jednom pripit rekao svima:- Evo sad ću vam izreći jednu moju staru, što voli ovaj moj južnjak.I recitovao je tu pjesmu kao nijednu do tada. Poklonio se i reče:- Ma, ne recitujem više ni jednu. Evo se i rasplakah noćas…

Pera Zubca sam upoznao "na Televiziji".Već sam se slikao nekoliko puta i on me zapazio. Jedno jutro pozva me njegova sekretarica i zakaza mi gostovanje u nekoj nedeljnoj emisiji. On je bio glavni urednik zabavnog programa i zatekao se na snimanju.- Mostar ili Trebinje?Tim upitom počelo je naše prijateljstvo.- Iz Trebinja sam - odgovorih.- Ma, znao sam po govoru - reče. Mostarci pjevaju svaku riječ. Hajde, kad snimiš to, dođi do mene da popijemo kafu.Ušao sam u kancelariju. Sjedio sam naspram Zubca. Na zidu, poviše njega, visio je portret Če Gevare, argentinskog

marksiste i kubanskog revolucionara. Ne znam zašto, ali sve me podsjeti na šesdesetosmu i studente na beogradskim trgovima. „Mora da je i on bio tamo”, pomislih.Pero, sa prosjedom kosom koju je andulir'o kao Dali. Ili je više ličila na Ajnštajnovu? Sa brkovima usukanim poviše usne, prstenom sa crnom uglačanom kvadraturom, što je ukrašavao njegovanu ruku, koja je prinosila kafu i nudila mi cigaretu. Tu sam naspram pjesnika, koji je svojih pet minuta imao s' početka šesdesetih i čiju su "Svetlanu" su svi znali napamet. Mladićima je bila zadnji adut pri udvaranju. Irina Civilihina se usudila da je prevede na ruski, ne znajući da će ta poema biti rasprodana u dvadeset miliona kopija.- Kad dođe u Novi Sad?Prekinu moja razmišljanja Pero.- Sa ovim ludilom - rekoh.- Vidio sam te nekoliko puta na televiziji, ovi moji iz muzičke redakcije te hvale.Pričali smo o Nevesinju, Bečkereku, Mostaru, Trebinju.- Nisam odavno bio dole, u tvom kraju - reče, dok je usnama prinosio veliku šolju kafe.Sjećao se Starog grada i one naše pijace.- Tu sam sa ocem bio nekoliko puta, kao mali. Još su neke ulice bile u makadamu. Davno je to bilo.Zamisli se i pruži ruku do jedne svoje knjige.Na brzinu i nečitko, zabilježi nešto na trećoj strani i pruži mi:- Evo ti, da imaš. Pri kraju sam nove zbirke. Nazvao sam je "Povratak Mostaru". Ima jedna, što sam posvetio onom našem Zoki Jankoviću. “Sanjaš li Mostar”, tako sam je nazvao. Kad je objavim, ići ću dole. Zvali su me već. Hajde da se čujemo ovih dana, pa da izađemo negdje na piće. Mogli bi do advokatskog kluba "Drezvej"?

- Pa, ja tamo sviram dva puta nedeljno - rekoh.- E, ja ti tamo volim po danu - reče. - Vidimo se tamo, ili u srijedu ili u petak, pa da zalijemo koju.Prošle zime stvorio sam muziku, uklopio riječi one "Zokine" pjesme i pustio je Peru.- Nikad nisam mogao da je čujem ovako! - reče mi srećan i poljubi me. - Hajde sa mnom do "Pozorišta mladih", da joj nazdravimo.

Dva pjesnika su banuli u sred matinea, što sam priređivao za novosadske advokate, njihove prelijepe pratilje i za kardiohirurge, gore iz Kamenice, koje su pratile njihove "sestre", prenaglašeno našminkane i uzdignute na visoke štikle. Drezga, suvlasnik kluba, odmah im nađe mjesta, a ja se obradovah i uzvisih zbog velikih riječi ovih novih prijatelja. Vasa, ugledni kardiolog i pjesnik, već omađijan vinom, pozdravi umjetnike i privuče stolicu za njihov sto. Vjerujem kako im je recitovao svoje stihove. Sjećam se da se Dule propinjao, ne bi li preko njegovih leđa čuo muziku ili vidio neku lijepu ženu koja je plesala sa svojim šefom. Napravio sam pauzu i uputih se pjesničkom stolu.- Bogami, dođoste u pravo vrijeme. Gledaj ove ljepote!Tako sam se obratio dvojici poeta i mahao gospođici Radmilov, ne bi li došla do nas, kako bi vidjela sa kim nazdravlja kantautor, što joj se bezuspješno udvara već pola godine. Sjedio sam za stolom u koji su svi pogledivali i svima je bilo milo što su ova dva bića prelijepih versa svratili u njihov Klub i što su onako, obični.- Lijepo je tebi ovdje - reče Dule. - Toplo. Lako je tebi sa ženama. Gitara ti odradi pola.

Smijao sam se i grlio ga, kao što bi svoga starog. Dule je bio neposredan, jednostavan i drag. Držao je čašu u ravni obraza i govorio Peru radosnu vijest.- Znaš li da me zvao onaj Kulundžija iz "Prometeja"? Hoće da mi objavi sabrana djela. Ču', sabrana djela, k'o da sam umro!Nije ni slutio da će sresti velikog prijatelja, koji ga je pomagao i vjerovao u istinitost svih njegovih tegoba.- Ma nego šta ćeš - govorio mu je Pero. - On je fin čovjek i "Prometej" je ozbiljna firma.Dule se okrenu prema meni:- Znaš li onu "Što te nema?" - upita me. - To je pjevala ona naša mala, Jadranka.- Znam.Rekoh da i ja volim tu pjesmu.Otišao sam do bine i bez ikakve najave otpjevao tu pjesmu. Ovaj put sam je osjetio nekako drugačije. Žmurio sam i ne vidjeh pjesnikovo lice, koje je zasigurno borama ispratilo svaki Aleksin stih, što ga je pronalazio baš ovdje. U ovoj ravnici koja ga je odmah zavoljela i prepoznala svaku njegovu riječ. Ali, ona nije bila njegova. Bar, ne još. Njegova je zemlja izgorjela, nadojena crvenilom gluposti, mržnje i svih jada ovog svijeta.

“Šta čovjek može dobra uraditi, da mu se i Bog divi.I šta može zla napraviti, da se i đavo postidi.”Često je govorio misao dobrog patrijarha Pavla.Svirao sam kao nikada do tada. Tako se namjestilo. Tu su mi pjesnici, kao izvor, i medicinarke, sa usnama natopljenim u "Karolajns", kao strast, isprljana nekom kažnjivom duhovnošću. Završio sam oko devet i pridružio im se.

- Još malo, pa će Vejin doći sa svojim tamburašima - rekoh im.- Ostaćemo još malo - reče Pero. - Nismo ti mi spremni više za cijelu noć.Smijao se.Popili smo još dvije, tri i ispratih ih iz kluba. Ja sam ostao u tom utočištu ljubavnika, koji su petkom tancali na oštrici brijača, žrtvujući porodicu, status i lovu, zarad svojih ljubavnica, koje su se, same i ostavljene, tješile da će ovaj njen napustiti ženu i sa njom se spanđati zauvijek. Tu sam upoznao Veroniku, Dacu, Jadranku... Šest uspješnih drezvejskih sezona, sa rekordnim brojem noćenja.U Advokatskoj sam upoznao i Snežanu. Njegovanu plavušu koja je "radila biznis" sa nekim Grcima. Uspješna i sva od damara, zamirisala bi moj obraz njenim standardom i sasvim normalno poljubila me, tu na bini. Dolazila bi sa prijateljicom, palila neku dugačku i tanjušnu cigaretu, podizala ruku kako bi Slavku naznačila da je stigla i da im donese ono njihovo. Slušala bi njenu sagovornicu, pjevušila zajedno sa mnom i iščekivala svoga dragog. Pogledivala bi gore na stepenice, neće li joj se ukazat'. Njen dragi, oženjen drugom, koju više nije mogao ni gledati, ni slušati. Isto kao ni ona svog muža. Kad bi se pojavio, samo bi govorila drugarici:- Ustaj! Evo ga! Idemo se preseliti u onaj separe iza muzike.Prolazila bi pored mene i svaki put me uštinula za ruku, kao da mi se zahvaljivala što sam na njenoj strani i što se pravim lud, kao da ih ne vidim. Uvijek je tražila da joj pjevam "Ne daj mi samom kroz noć". Slavko mi je donosio dupli i bijelu kovertu.- Znaš od koga - kroz dobroćudan osmijeh zborio bi moj drug.

Jednom kad sam im se pridružio, upita:- Kad ćeš mi dati kasetu sa tvojim pesmama? Znaš da stalno putujem gore, dole? Da slušam u autu, i kad nisam tu, da sam tu.- Nemam ja to snimljeno - rekoh. - Treba love za to, a ja u vječitom kokuzluku. Devedeset treća, plata pet maraka.- E, moj umetniče! - zagrli me i kucnu onu moju čašu na stolu. - Imaš ti pesme. Imaš ti kome pisati i sećati se. Čega ja da se setim?

Uđe jedno veče sa ovećim društvom. Sređena kao nikad do tad. Sve je na njoj bilo skupo. Mogla je ona to da nosi. Imala je navježban hod i lijepu figuru. Vjerovala je u sebe.- Sve po redu - reče mi. - Samo tvoje pesme.Pjevao sam neke stihove, zapisane u "Parku" i ove sa Limana. Slušala me nekako snuždena, samo, kad bi' napravio mali brejk izmedju pjesama, uključila bi se osmjehom u temu, koju je vodio neki stariji gospodin. Bili su sat, dva, i na šanku gdje sam stajao, pruži mi lijepo umotan poklon.- Evo, nadam se da će ti se svideti i da će biti dovoljno?- Šta to pričaš? - upitah.Ona samo mahnu onom svojom ručicom, umota se u bundu i ode. To što je rekla da će mi se svidjeti biješe Andrićev "Ex Ponto", a to što će biti dovoljno bile su dvije milje maraka za snimanje ploče.Nikad mi nije dozvolila da joj se zahvalim.

Februar

Snimio sam nove pjesme, stavio kasetu u vokmen i izašao na kej da prošetam i slušam neke zapise raseljenosti i

neuzvraćene ljubavi. Tamo blizu Žeželjevog mosta sretoh Duška.- Odakle ti ,zemljače? - Reče poluglasom.- Evo slušam neku muziku što sam snimio. Ovdje pored Dunava mi bolje zvuči.- Ja ti svaki dan dođem ovdje. Haj’mo dole do mosta - predloži.Odćutali smo dvadesetak koraka.- Muči li te ova ravnica? Fali li ti onaj kamen, sunce? Ja nikako da se priviknem. Nekako mi je sve široko i isto - snuždeno prozbori ne pogledavši me. - Lako je tebi. Zagrli me.- Mlad si, i sa onom tvojom gitarom imaš i društva i žena. Svi moji su u Sloveniji. Nemam ti ja nikog ovdje, druže moj. Ni pjesme me više ne prepoznaju. -Sve sam u životu uradio da postanem gospodin...-Sunce mu žareno, a gledaj ovo!!!

- Kupio sam nekog kajmaka iz Užica - okrenu temu. - Mogao bi doći u subotu sa onom tvojom Smiljom, da vam pravim pole. Intertesantna je i svašta zna. Doći će Đorđe i Višnja, znaš, ona krupna? Ona je lektor, bolan! Čini mi se da bi’ mogao uletit' kod nje? Šta ti misliš?- Ma, ona je meni super - odgovorih. Šta bi ti falilo? Sam si - govorio sam, moleći se da to učini, jer će ovako izluditi. - Ja bi’ da sam na tvom mjestu, još u subotu pirigrlio Višnju. Fina je ona žena - potvrđivao sam, misleći da utičem na njega.Ma, Višnja jest' bila malo "jača", ali imala je lijepe crte lica, blistav osmijeh i mogla ga je pratiti i podržavati u onom što je i ona najviše voljela. Pritom, bila je mlađa od Duleta, najmanje dvadesetak godina.K'o da je to važno!?

Došao sam sa Smiljom, tom budalicom, koja se svako jutro ustaje u četiri, da bi pisala studiju ruske kjiževnosti. Čita i piše. I tako sedam godina zaredom.- Ti si kao Lenjin - govorio sam joj. - Samo leškariš, čitaš i pišeš.Od nje sam naučio svašta. Voljela je ona Duška. Uvijek bi mu donijela buket cvijeća sa pijace i govorila da je iz njene bašte. Nikad mi nije rekla, a znam koliko je sažaljenja nalazila za našeg Sirana, koji bi nam pripomogao svaki put kad bi se zbunili pred nečijom ljepotom. Nih dvoje poslije koje čaše vina pričali bi na ruskom. Nazdravljali Kremlju, svom silinom njihovog berikata. Smilja bi mu recitovala Majakovskog, a on bi se derao:- Gruzija, Gruzija!Đorđe se smijao i ložio ih sa nekom Bulgakovom žalopojkom. Meni je bilo dobro. Bio sam u svijetu u kome žive zanesenjaci, koji opravdavaju svaku ljudsku bol, svaki vrisak zadovoljstva i čuju šum nevidljive vode, što se ogleda u njihovim stihovima. Uz sonate i gudala berlinske filharmonije dočekasmo jutro. Tu, u ovom pristaništu od tridesetak kvadrata naslušao sam se ljepote.Dule nas je ispraćao. Bio sam iza njega dok je Višnji pridržavao kaput. Poljubi je u obraz i kad ona okrenu glavu, šapnu mi:- Ode, a mogao sam uletit’?! Ma!Slegnu ramenima.- Doćiće to samo ili neće - tješio se.Nikome nisam mogao objasniti koliko mi ga je bilo žao, dok sam uvezivao pertlu i krišom pratio pjesnika, dok sporo zatvara vrata i proviruje jesmo li ušli u lift.- Iduće subote pravićemo nešto drugo - šapatom bi govorio.

Nekako uporedo zatvoriše se vrata lifta i malog gasona, u kojem je opet upadao u crnilo i slušao glas, koji ga pita:„Gdje smo ovo? Je li kasno da prepravimo stih?”

Već se smračilo i odlučih da nigdje ne izlazim, kad zazvoni fiksni, na koji se rijetko javljam. Samo mi je u službi da pozovem majku u Trebinju. Ovaj put podigoh slušalicu.- Jesi li to ti, Rankane?- Jesam, ko je?- Dule, bolan.- Oooo, čemu mogu zahvaliti na pozivu? - šalio sam se.- Ma, onaj, što svira na mojim predstavama se razbolio.- Na prečac?- A, moram večeras u Žabalj, zakazano sve. Imam pjesničko veče. Bi li mog'o koju zakantat' sa mnom noćas? Vozi nas Strahinja sa televizije, biće i neke nadoknade.- Ma, Dule, šta me to pitas? Kad polazimo?- Oko pola sedam.

Spustih slušalicu i vidjeh se golobradog, dole u Trebinju.Skoro pa isto sam odgovarao Cicu, kad me pozvao da ga pratim u Ljubinju. I on je imao pjesničko veče. Recitovao je onu o Obradu Ratkoviću, ispraćen stidnim tonovima moje gitare. Sve zbog mog starog, koji nas je dovezao. Dok sam tražio tonove i odgovore Cicovoj riječivosti, on je gledao negdje kroz prozor učionice, a tačno sam znao da sluša moje strune, radostan, što ipak znam nešto odsvirati i što me poeta poveo. Nikad nije pomenuo ni jednu pjesmu, a znam da je nosio moju prvu ploču u Dom penzionera, da se pohvali društvu. Godinama poslije okuražili smo se i podigli pjesmu kroz Krsnu slavu naše familije. Ničeg sličnog, do pjesništva.

Ne znam ni kako sam odlutao godinama u nazad, u kafe "Azzaro" i vidio Cica sa desetak primjeraka njegove "Koštrike". Samo je banuo. Sklapajući kišobran i zadovoljno se smiješeći, okrenu rundu ekipi na šanku. Proslavljali smo premijeru iskrenih pjesama, što nam je iščitavao kroz neki novembar, koji ću pamtiti uvijek. Što zbog stihova, što zbog jedne drage žene, koja mi je vratila pouzdanje i ubijedila me da nije istina da se samo jednom može voljeti. I danas, u onoj demodiranoj vitrini ima Cica i njegovih rima. Sve lijepe stvari su mi dole. Fotografije, knjige i nenadoknadiv očev zagrljaj, još su tamo. Uspomene sam privilegovao. Ponio i zaključao.

Telefon.- Stigli smo, Rankane.Začuh pjesnika. Strahinja ga je dovezao u minut. Smjestio sam se na zadnje sjedište sa sve gitarom, da joj održim temperaturu. Dule je sjedio ispred, u pepito sakou, crnoj košulji i istim takvim pantalonama.- Biće nama dobro tamo.Okrenu se.- Bio sam ja i prošle godine. Fin je to svijet, vidjećeš.Vozili smo se sporije nego inače, kroz bljuzgu i slušali program radio Novog Sada, čiji je voditelj najavljivao pjesnikov nastup.- Sluša li ovo iko? - obrati mi se.Okrenu se Strahinji.- Slušaš li ti radio?- Urijetko - odgovori stidno vozač.- Ja volim radio. Nemam ja teleleviziju u kući.Stigosmo.

- Ima li Miloša? - zapita naglas, čas pogledujući naprijed, čas kroz prozor sa njegove desne strane.- A, evo ga!Izađe iz auta i poljubi se sa brkajlijom širokih ramena.- Ovo ti je naš hercegovački kantautor - predstavi me.- Znam ja Vas sa televizije - nasmija mi se brko. - Hajde, hajde, izvol'te! Dobro došli!Ušli smo u prohladnu salu, što me podsjećala na onu avnojevsku. Tanke drvene stolice i na njihovim naslonjačima, šablonom ispisani brojevi. Petnaestak redova i bina uzdignuta samo dvadesetak "cenata" ispred.- Neka nam donesu sto i stolice gore - govorio je Dule upravniku.- Ču' gore?Nasmijah se u sebi. Gore? K'o pola stepenice. Ali, to mi je bilo super. Produkcija pedesetih, lijepa slika.- Ovi tvoji sugrađani će doći minut prije početka?- Kao i uvijek - odgovarao bi mu Miloš. - Raskomotite se. Odnijeću ja kapute u kancelariju.

Čekali smo iza debelog bordo zastora da publika uđe. Bilo ih je stotinjak. Možda malo više.- Vrijeme je - prozbori Dule. Odsviraj "Tajnu vezu", pa ću ja izaći.Poklonio sam se uz aplauz zaista finog svijeta, ogrnutog u jakne pastelnih boja i lica ozarenih nekom finom smirenošću. Među njima ima bar desetak neshvaćenih, čije zbirke nikada nećemo čitati. Ostaće u rukopisu, sve zbog njihove nespremnosti da im komšija iz šora pored, ne zamjeri šta ili zbog stida da su voljeli neku kalašturu iz grada, koja im je zavrtila mozak, onomad na vašaru.

Najavio sam Duleta i pri njegovom ulasku čitava sala se podiže, a on se smještao za onaj naš sto, pravio špricer i negdje pored mikrofona počinjao veče svojih sjećanja, kroz stihove, koje smo mi gore primali kao eho, prošaptan iz publike.Kroz jedan duži aplauz rekoh mu:- Ti i Tito ste jedina dva bravara kojima se divi ovaj narod.Smijao se, zadovoljan.- Pusti, bolan. Na tebe je red. - reče, stavljajući dlan na mikrofon. - Ustani, odsviraj onu "Moj brat".Kantao sam tu njegovu pjesmu žmureći. Bio u kasnim šesdesetim i gledao kako se neki nesrećnik kroz kolut dima najjeftinijih cigareta, provlači kroz bodljikavo jutro i ulazi u livnicu, ubijeđen u ideju koju nije razumio baš do kraja. Vjerovao da od njega sve zavisi, kako je on fundament društva i bez njega se ne može ništa riješiti. Društva, što se poklalo dvadeset i koju poslije, zaveden ludama, koji su se na mišiće uvaljivali u istoriju i za sobom ostavljali krvav trag bezumlja.Recitovao je Dule neke nove pjesme, pričao anegdote, uveseljavao ovih stotinjak duša. Tu, u Žablju, gdje me dovodio i Stanislav, želeći da me skonta sa prijateljicom one njegove. Kad se pojavila "moja", sa svim onim heklanim volančićima na bluzi, sa trajnom, ličeći na neku moju izvanju tetku, zakleo sam se da ovamo više neću svraćati. A, evo me opet, sa Duškom. - Samo da mi ne priđe. Možda nije došla - govorio sam u sebi, stavljajući gitaru u kofer.- Divno je bilo - govorile su Duletu neke njegove vršnjakinje. - Nemojte opet čekati godinu. Dođite nam opet na ljeto.- Hvala Vam.Priđe nam upravnik Miloš.

- Dule, čekaju nas u "Dva jelena". I predsjednik je tamo.Dule me pogleda i prevrnu očima.- Opet će me onaj peglati - prošaputa.- Spremili smo srneći paprikaš, ima i lepoga vina - govorio je Miloš, a nije znao da bi pjesnik odma' pošao u Novi Sad i utolio glad, bilo čim iz svog frižidera.I prije nego smo ušli u kafanu začuli smo tamburice, ne sluteći da je Mirkan sa svojom bandom večeras angažovan za naš provod. Došle su i neke raspuštenice iz Novog Sada, koje nisam vidio u sali, sve zbog onog hirurškog svijetla uperenog u nas. Ili su bile pozadi? Mahale su preko stola u ćošku i zvale da im se pridružimo. Dule se pozdravi sa predsjednikom i zahvali na ponuđenoj stolici, koju je ovaj izvlačio i čuvao za njega. Kao na iglama, klimao je glavom, a znam da nije čuo ni jedno presjednikovo slovo. Petnaestak minuta sam čekao da pođem u njegovo izbavljenje.- Pjesniče, za mojim stolom je jedna dama koju niste vidjeli dvadesetak godina. Ovo je za Vas pravo iznenađenje.Lagao sam i njega i predsjednika. Uspješno.Dule se ustade i reče:- E, baš da vidim ko je ta?Pruži ruku predsjedniku i pođe za mnom i smjestišmo se kod naših poznanica.- Ma, foliraš me, k'o da gledam. Neka, samo da si me izvukao odande.Pili smo vino sa pijeska palićkog vinogorja. Tanko, bez i malo gorčine.- Dobro je prošlo - reče mi.- Jeste - odgovorih.- Što me ono zajebavaš sa Titom? - kroz osmjeh me zapita. E pa vidiš, onog smo morali voljeti više od familije, od Božića i Deda Mraza, a ti voliš nas. Onaj je govorio da na

Balkanu "Ima neka tajna veza", a ti si zbog tog bratstva i jedinstva, pod stare dane "Prodao dušu đavolu svome".

Nagnu se prema meni i reče mi stih što je ostavio u testamentu:

Što god sam gorio dužemanje sam grijao, zna sevelike vatre služeda one male gase.

Neočekivanu ozbiljnost prekinu Mirkan pjesmom Marije Dolores "La noche de mi mal", koju je pjevao na jedan poseban način, sav predan pjesmi i nisam siguran da zna njeno značenje.Nevažno.Dule me zaboravio i jednoj novosadskoj glumici pričao nešto na uvo, a ja sam nazdravljao Juliji, tananoj balerini, onom čašom od dva deci i dogovarao povratak u Novi Sad, lažući je, da poeta neće dugo ostati i kako bih ja još slušao tamburaše.- Ja ću te vratiti u grad.- I meni je lepo ovde, ostaćemo - reče koščata umjetnica i popravi šal, kojim je sakrivala čapljasti vrat.Znali smo se mi par godina. Uvijek kad bi' je sreo nabacivao bih joj se riječima:- O, ti prelijepo čedo! Ti znaš da moj ukus traži malo više opširnosti, ali ti me mantaš sa tom drskošću i nepokoravanjem pred stihovima mojim.Znao sam da sluša moje pjesme. Njen korepetitor Vlada mi "šapnuo".E, večeras Julija...

Već pomalo pripit, udvarao sam joj se na katastrofalnom mađarskom, kroz stihove Petefi Šandora. "Fa leszek ha.../Biću drvo, ako si ti njegov cvet/Bi joj drago i smijući se ispravljala svaku moju riječ.

Ne zadugo Duško mi reče da bi trebali poći. Na ekavskom rekoh:- Idi pesniče, sudbu moju ponesi kroz ovu snežnu noć i moje nespokojstvo nad ovom neuzvraćenom ljubavi... - govorio sam to milujući balerinine prstiće i gledajući njen osmijeh koji je odobravao ovu moju šalu.- Ma pustite Vi njega. Vidite kako je neozbiljan! - cvrkutala je balerina poeti, ne pomjerivši nimalo dlan ispod moga.Duško ne mogaše sakriti sjetnu grimasu. Ko zna na koji sam ga čas podsjetio?- Odoh ja, djeco - reče, gledajući da izbjegne predsjednikov sto.Samo mu je mahnuo, onako rukom okrenutim ka Novom Sadu, nadajući se da će ovaj shvatiti i da se neće ustajati da ga isprati. Bi sve suprotno. Predsjednik se skoro zatrčao i grlio ga pred svojim sugrađanima, kao da im je htio naznačiti koliko su oni dobri. Zvao je polupanično nekog mladića sa ulaza i prstom mu pokazivao da ponese neki paket u auto.- Uzmite ovo, neka Vam se nađe - govorio je.Bile su to kobasice, koljenice i kulen što smo subotom mastili, u onom skloništu od stvarnosti. Kao da sam čuo Duleta:- Ma, šta ste ovo spremali? Nije trebalo!Smijao sam se i primicao stolicu do Julije, koja je pjevušila neki bećarac i ne gledajući me uvijala desni kuk, praveći mi mjesta.

Koliko se sjećam bio je novembar kad me Pero pozvao na promociju "Mostara". Klub književnika, Beograd. Utorak u jedanaest. Kasnio sam koji minut. Uđoh u salu, sličnu onoj u Muzeju, dole u Trebinju. Zatekoh dvjestotinjak sijedih glava, koji su slušali Matiju kako zbori o novom dobu Pera Zubca. O njegovim stihovima i vaskrsloj mladosti, što se javila baš u ovo doba, zatrpanog nejasnim znakom slobode, zbunjenog na raskršću, bez i jednog putokaza izvjesnosti.Dule je njegove riječi odledio nekim anegdotama, vidjevši ovu promociju kao susret starog društva, koje se okupilo da se presabere, koliko ih je ostalo. Lagano je govorio, jednostavno i poremetio oficijelnost, koju ni Pero nije htio. Tačno sam znao da će biti tako. Poremetio je mudrace, sa njihovim sklopljenim rukama i klimanjem glave sa jednim, te istim pitanjem:- E, da li je baš tako? Moje misljenje je...

Volio je on Perove stihove. Jednom, kad mi je recitovao jednu njegovu novu pjesmu rekao mi je:- Ne znam ja to onako "teško" kao Pero. On najbolje govori svoje stihove. Tačno mu vjeruješ. Ma, on i liči na pjesnika! Vidi mene!Smijao sam se.Gledao sam ga kako ide par koraka ispred mene. Sav u crnom, sijed i otežao. Ma i on je ličio na pravog i velikog poetu. Zamahivao je štapom na svaki neparni korak i spuštene glave mrmljao neke riječi koje nisam mogao pohvatati. Nisam mu znao objasniti ovu privilegiju. A htio sam reći, da ispred mene ide neka mladost, odozdo iz onog krša, sva napredna i jedinstvena. Nikad nisam pronašao riječi koje bi mu kazale koliko sam mu zahvalan što me primio u stariju raju i dozvolio mi da odeklamujem neku svoju pjesmu.

- Bolestan sam ti - reče. - Ne znam ni šta me boli.- Hajde, da dođem sutra po tebe, pa da odemo do Kamenice. Znam ih ja dosta. Vidio si koliko ih je bilo u "Drezveju". Stipić nam je tamo direktor. Hajde da se pregledaš. Preko reda, nećeš čekati ni minut.Nagovarao sam ga.- Ma, gdje ću bolan ovakav, od sramote? Neka, dok malo prizdravim. Ne znam ni šta bi im rekao. Znaš li da sam dobio kompjuter?Okrenu temu.- Ja ga ne znam ni upalit'. Samo ga gledam i mislim da mu se šta ne desi.Opet iskorači ispred mene i podiže štap k'o da je sudbini htio reći:- Živ sam, živ sam!

- Mogao bi sutra sa mnom u Beograd. Oni bogatuni što imaju televiziju prave neku zabavu. Spremili mi neko priznanje. Hajde bolan, da ne idem sam.Ušli smo u vilu "od sto soba" oko devet uveče. S vrata spazih Vojkana, moga dobrog druga. Upoznali smo se na proslavama našeg zemljaka, koji je svečanosti svoje firme obilježavao drugačije od ovih "novih". Svirale su se šansone i govorile pjesničke misli. Izljubismo se i nekako kompatibilno naslonili na šank. Reče de će kazati koju Duletovu.- E, vala ću te ja pratit' - rekoh pogledujući da li u orkestru ima gitarista, kako bi se ogrebao za instrument.- Pa onda ćemo do zore - reče Vojkan. - Znaš kako je bilo prošli put?- Ma, ne žurimo nigdje - rekoh nazdravljajući, znajući da me veliki glumac neće nijednom upitati koliko je sati.

I Kapor je došao. Izljubih se sa njim. Bio je skoro "pri kafi".- Hercegovino moja - govorio mi je. – Pa, đe si ti meni? Ne sviraš u "Portu" više?A, ja se sjetih nekoliko lijepih noći provedenih sa njim, dok smo pili portugalski "Vino Verde" i dok je divanio lagano i ubjedljivo.- Odavno ti nisam tamo - odgovorih.- Odmah sam te prepoznao po nosu - šalio se. - To samo ima dole.Grlio me i negdje odsutno zborio:- Hercegovino moja...Ponavljao je istu rečenicu uvijek kada bi se sreli. To mi je govorio i Dušan Prelević, pri našem upoznavanju u "Piano baru", kad su me muzičari prozvali da otpjevam koju.- Tebinje, Trebinje, kad me vidis ...Zajebavao bi me. A, u stvari, volio je moj grad, skoro kao Beograd i u njemu se uvijek osjećao komotnije nego kući.Pogledah gdje mi je Dule. A on ispred petnaestak mikrofona vrti brojanicu i govori već odavno izrečene misli.- Ovi me stalno pitaju isto - govorio mi je. – Hajde, bolan, da popijemo nešto.Pridružismo se Vojkanu, a da ga Dule i ne upita koje će pjesme izreći.Znali su se oni dobro.

Vraćali smo se u Novi Sad negdje pred zoru.Okrenuh se da ga priupitam nešto i ugrizoh se za jezik, da ne probudim maestra, koji nagnut na lijevu stranu, čelom prekrivenim sjedim čuperkom, sanja neka davna ljeta i sva obećanja mladosti, koja su se i dešavala, ali ne baš kad bi trebala i kad je on htio. U stvari, i griješim pomalo. Upoznao se on sa fijukom bumeranga, koji je za razliku onog bolnog,

uzvraćao raspoznavanje nekih stihova, koji su nastajali u vremenu, koje mu je bilo potrebno da klimne glavom i sa nevjericom prihvati kako je shvaćen i kako su njegove pjesme pronašle put do mnogih duša, koje vidi kroz neku tribinu, šetnju parkom, dok strune gitare prate njegove riječi, usrećujući maturante, koji odlaze iz provincije i neoborivo vjeruju u slobodu, koja ih čeka u studentskom gradu.

- Jesi li spreman? - začuh Dragutinov glas. - Biću ispred tvoje kapije za desetak minuta.Vozili smo se prema Sremskim Karlovcima, umotani u svu ravničarsku bjelinu i nepreglednu oranicu, zatrpanu pahuljama što su poigravale na našim brisačima.- Biće dosta svijeta - reče.Čuo sam ga, al' ne odgovorih. Gledao sam kroz moj prozor i vidio onaj špalir, što je ispraćao našeg Duleta. Stigosmo među prvima na groblje. Groblje, koje je neko odredio baš na ovoj nizbrdici. Tu gdje ima "sto kade" od ravnoga, baš na toj uzvišenosti počiva naš prijatelj. Pokriven bratovim suzama, našim sjećanjima na neke prosvijetljene zime i blagost njegovog pogleda. Tu je htio da ostane zauvijek. Tako je zapisao svojima. Tu je zastao kroz januar i zadnje riječi ostavio za neko novo vrijeme. Bliži Branku, da prozbore koju kad smrkne. Ostao u ravnici koju nikad nije prigrlio onako kao što je mazio one proplanke, tamo u Sijekovcu, u svojoj Bosni. Nije imao kad, ili mu nisu dali zloslutni časi raseljenosti i nemoći da se otrgne od aveti, što ga je svako jutro podsjećala na zgašeno ognjište i prijetila da će je se zanavjek sjećati?

Sjetih se Balaševića koji me nasmijao na sahrani. Stajao je do mene i govori:- Vidi ti ovo! Kakav ispraćaj! Sve je nekako uzvišeno. Prelepo opelo, kratak govor onoga iz politike. I nas hiljadu što ga pratimo. Ja i nisam neki vernik, al' sad kad vidim ovo, razmisliću da li da visim na nekoj vitrini dok ovi moji gore tamburaju.Pogledivao sam u Pera, koji je stajao sa moje lijeve strane. Ko zna koji su mu momenti u glavi? Trudio se da ga nijedna bora ne izda. Ispraćao nas je sa nekim neobjašnjivim osmijehom i ostao sam pored humke. Samo njih dvojica znaju koje riječi je nanosio vjetar ravnice.

Predsjednik me godinu dana poslije zvao da gostujem u Žablju. Slagah, kako sam već ugovorio nastup negdje drugo, ne želeći kvariti ono veče koje je ispunilo sva moja čula. Kroz stihove velikog pjesnika, vina koje mi je sve više prijalo i Julijinu nevješto sakrivenu želju da zaglavi u ovom bircuzu sa kantautorom, koji još nije našao ni riječi ni melodije da ovjekovječi jedno prijateljstvo, kome je prilazio oprezno, bojeći se da ne pokvari štogod.

NA MOSTU

Lica nestala izblijedjelom stazom.Adrese koje za me ne postoje.Brojevi koje ne pamtim.Dani koji podsjećaju da su mi nekad značili sve.

Sunce je i sebi izgubilo trag.Ostaše magle.Uvijek nedodirljive, uvijek nedorečene i uvijek ružne.

Zastadoh na mostu Sloboda. Tu odmah poviše Štranda, najposjećenijeg novosadskog kupališta. Gledam bezbrižnost dječijeg damara. Mlataraju rukama po kafenoj vodi. Prskaju jedni druge. Kesere se .... Ne znaju ni kako izgleda briga, samoća, bol... Ne znaju šta je to budućnost i kakva im iskušenja sprema. Ne znaju ništa ,osim mlatarati po vodi i keseriti se. Kakva privilegija.Gledam ih radosnim očima. Juli je mjesec,a ja još ne odoh do Trebinja? Stojim na mostu koji i nije za pješake. Ode mu nit kroz tunel, u Kamenicu. A moja nepisana pjesma negdje južno, ka djetinjstvu i željama davnim. Sama se iskrala iz grla i viori nada mnom. Sva

ispolirana , a opet patinasta ,tek da prizove neke drage momente.Stojim i gledam mršava stvorenja kako udišu ljeto i plaze se godinama kojima ni ime ne nadjenuše. A i kako bi, kada im vrijeme nije pokazalo vilicu i napravilo ožiljke. Samo mašu iskeženim rebrima ,onom nepreglednom energijom i bezbrigom. Izblijedjelim dlanovima zahvataju Dunav i kapima djetinjstva raduju ovaj dan koji će trajati nekako kratko. Bar za njih.I kada čuju sirenu da se kupalište zatvara,pokušaće još jednom zaveslati rukama do spruda nebi li osvjedočili hrabrost pred drugarima...Pomislih kako je sve isto. Koliko sličnosti među djecom. Pa i mi smo isto činili. I mi smo zavaravali predvečerje uranjanjem pod kolo, preplivavanjem Trebišnjice, prije nego li zatamni dan. Prije nego li odemo u neznane krajeve o kojima nismo ništa znali ,osim da su nam se sviđali. Onako na neviđeno.Zazvoni telefon.-Halo ,samo mi nemoj reći da još spavaš?Oglasila se moja dobra vila Natali.-Ma ja ustao u devet. Rekoh.-Znaš li koga sam videla u gradu?Ne izdrža da je priupitam.-Onu tvoju rospiju! Sva se olinjala, nigde onih crta lica. Sva se deformisala, na licu joj brazde kao duboko oranje. Kako li je samo ostarila.Kakva je to ženska bila....-O kome govoriš? Upitah.A znao sam o kome zbori. -Znaš ti ! Ona koju stalno pominješ , kad' se zapiješ. Nasmijah se. Nat me podsjetila na trebinjske abere. Uvijek kada želim sam prozundati kroz grad, neko me pronađe viješću o vremenu koje me se ne dotiče manje od dvije riječi.

Zaboravio sam adresu , broj, ime... Sve se promijenilo i izanđalo. Baš kao stihovi u meni. Sunce je i sebi izgubilo trag......

-He he he.....Nasmijah se dobroj Nat.-Pa, prošlo je sedam,osam godina od njenog odlaska, ne misliš valjda da sam još u tom filmu? Jedino mi žao što me nije povela Čikago he he he...I zaista, ništa me se nije ticalo vezano za tu ženu. Ništa, osim desetak pjesama koje nisam pustio odavno. Zvale bi one mene da je bilo vrijeme za njihov pir. Još uvijek ćute i bile bi još ljepše kada bi zazvonile u nekom radosnom trenu.-Svratiću do tebe večeras. Dobio sam neku crkavicu iz tvrdoškog vinogorja. Da zalijemo povratak sinjorine i svih njenih hirova i halja. Završeno je to Nat.. Ma, kako god, završeno je! Ja više ne brinem o tim danima. Prebolio sam. Krenuh niz most. Zasmijah se, sjetivši se moga druga Miroslava koji se zatekao baš na sredini kada je NATO demonstrirao svoja umjeća savremenom tehnologijom. He he he Miroslav na sred mosta i granate. Strašno. Kada su pogodili samo je skliznuo niz limansku stranu. He he he.. ... Mali auto i Miroslav sa zvučnicima napunjenim Chill out muzikom. Strašno i smiješno. He he he baš mi je smiješno. Vidim ga uspaničenog, a opet racionalnog, he he he ... Padaju granate, lome most. Miroslav posred njega. Instinktivno poseže za CD-ima i pokušava istrgnuti plejer. Tek je poslije drhtao. He he ,Eno ga u Kanadi,zakuvava čorbicu u nekom restoranu. Strašan tip.

Okrenuh glavu na desno i vidjeh one mališane sa plaže.

-Ma nećete valjda kroz tunel kući? Zapitao sam kroz polu smijeh.Klimnuše glavom i odoše. A ja se sjetih kako smo sa mosta, blizu željezničke stanice, skakali u prazne vagone, ne računajući na zakone fizike,već na svoju procjenu i nebrigu o pravilima. Kao braća Dalton. A, eto, ispostavilo se da smo samo tada dobro računali. Sve godine poslije nismo mogli ni sabrati ni oduzeti. Stalno smo bili u minusu i dijelili stvarnost na loše i one manje uvrijedljive dane.

Gdje su sada svi oni ljudi?Uzaludno premećem u svoj pameti godine što su nas strpljivo čekale da ih poistovetimo sa nekim poznatim. Da po boji kišobrana prepoznamo neku siluetu, kako joj osmijehom mašemo da stane, dok se ona užurbano provlači kroz trebinjsku kišu, kojoj ne smijemo ništa prigovoriti, jer će se još više uzjoguniti. Gdje su sad svi dječaci iz razigranih ulica, ozvaničeni samo po glasu, po boji kose i onih istrošenih majica bez etikete i porijekla? Nigdje onih strmina od makadama, kojim sam žurio kod komšinice Vasiljke, da joj budem polaznik u Božićnom jutru, koje me uvijek susretalo nespremnog i kao da je poranilo.Nema nikog ko će me podsjetiti na ono malo kupalište koje smo zvali Zeleno. Baš zbog tog tirkiza i sapranog pijeska, koje nam je milovalo stopala kad bi se odgurnuli, duboko udisali svježinu julskog jutra i slobodu svakog ispuštenog vriska.Više ga ne mogu naći.Samo kroz izmaglicu pamtim neku mladež iz grada, koja je zaranjala u zaglušen svijet, propraćena milinom svakog zaveslaja i radosnog krika. Nema nikog da mi odšpijunira gdje su najzreliji grozdovi Petro-Pavlovog vinogorja.

Sad' se samo mogu sjećati kako smo u ponoć krali paradajz sa pijace, odlazili do Ćerimagića pekare i sićom kupovali miris hljeba, tek izvađenog iz velike peći. Ni onih nakupaca iz Srbije, Makedonije. Ni pekare nema više. Da li se iko poslije popeo do Strača, koga smo mi srednjoškolci pošumljavali i na čijim sam oborinama poljubio jednu malu? Ne vjerujem da je iko od moje raje zaboravio kako smo se šećerili sladoledom na bazenu, vadeći ga iz frizidera, tako što smo nas dvoje, troje podizali poklopac i onaj sa najtanjom rukom zavlačio prstiće i njihovim vrhovima vadio kornet po kornet. Ko zna da li bi se iko od nas opet, usudio zaroniti tako blizu kola i skočiti sa željezničkog mosta?Nema nikog da me razuvjeri.Nikog da prozbori sa mnom.

Silazim sa mosta i tu sam na Limanu 3. Nerijetko se uhvatim kako pričam sa samim sobom ili sa ovom spodobom u meni. Govorim joj, ispovjedam se. Ni u kakvom srodsvu nismo, a opet joj se ispovjedam.Vjerujem da je oduvijek sa mnom . Zato i prepoznajem to lice. Obrazine, žiranta mojih grijehova, dugova i kredita. I kada gutam riječi ,ono me sluša . Voli moje ispovjedi. Vjerujem kako mu je nekad i loše i kako se sažali nad nekom neprilikom koja me pristiska. Vjerujem kako i ono ima osjećanja. Zato mu i govorim istinu. Voli moje nemirne snove i tu je uključeno svakim senzorom znatiželje. Znam ja da me čuje. Zna i ono da imam potebu izreći ovu tišinu, ostavljenu za neke daleke predjele i dane pokajanja.Kako je samo naćulilo i jedva čeka da prozborim.

Sanjao sam užeglo poslijepodne. Ni čovjeka, ni žene. Prolazim kroz višnjik, dole, na koso od stare željezničke stanice, na Rastocima. Sam. Idem se jednom okupat' prije olimpijade.Na Zeleno.Na meni široka majica, što je stara kupila u "Varteksu", izblijedjeli šorc, koji je sad imao plavu boju, kao radnička odijela trudbenika "Neimarstva". Japanke iz kojih svaki čas ispada hepek. U malom džepiću, sa strane, lova za koju još nisam siguran na kojoj će kasi završiti, ili na olimpijadi ili na blagajni kina "Sloboda". Uskim puteljkom promičem kraj Dučićeva kola i krišom gledam zaljubljeni par kako se ljubaka, dole ispod murve. Nisu me ni primijetili.Tu, gdje se motala vrbina šipka oko mojih butina, kojom me stari izmlatio. Samo jednom. Tražio me čitav dan. Od Studenca na dole. Izgubljen i sa najcrnjim mislima, da se nije šta zbilo njegovom jedincu, koji je uvijek govorio gdje je i kada će doći. Osim ovaj put. Zaigran sa drugarima, neobavješten o vremenu i brizi najmilijih. Iz njegovih očiju sjevao je bijes, zabrinutost i bol svakog zamaha, koji se momentalno ocrtavao na mojim nogama. Nikad mu to nisam pomenuo. Majka me često mlatarala. Nijednu njenu batinu nisam ni osjetio. Ne pamtim.Stari samo jednom.Zbog straha.Znam.

Zaronih u svo to zelenilo moje rijeke, sam, nesputan i srećan.Nenametljiv zagrljaj te prijatne hladnoće i njena privrženost starom znancu. Moje dječačko tijelo prepoznaje i uzvraća tu ljubav u tišini i zalasku jos jednog dana, oslobođenog

ozbiljnosti i svake brige. Izlazim na obalu, sa sitnim kapima zadovoljstva na tijelu. Bez peškira, bez ogrtača, bez svega, u ovoj blagodeti i u ovoj neobjašnjivoj dobrovini.Ipak ću u kino. Isto traje koliko i olimpijada. Moji neće ni primjetit'. Prolazim preko korzoa, sve do "Kamenog". Kupujem pet "Alfi" na komad, kod sestre Miška i Bebana Đurovića. Palim jednu i motam je u ruku, da je niko ne može vidjeti. Šta bi rek' o starom, ako bi me neko snimio i otkucao? Taj fol je najbolje uvježbao Zlatan Resulbegović. I poslije mnogo godina, kad je već postao ozbiljan čovijek, Zlatan nije mogao da se otarasi te navike. Duvanio je krijući.Evo, prolazim kraj "Borova", gdje smo prvi put kupili "Šangajke" i "Startas". Ulazim u usku uličicu, a na ulazu od kina sjedi Krezo i pita:- Šta je, mali? O'kle ti? Pa znaš da danas nema predstave?Slegnuh ramenima.- Imaš cigaru?Sjedoh sa njim i dadoh mu "Alfu".- Nema veze - rekoh. - Ići ću na olimpijadu. Danas Police igraju.Sjedimo na onom polustepeniku, leđima oslonjeni na vrata kina, koja su se gibala kako bi ih mi upirali. "Sloboda" je imala balkončić sa jedno tridesetak mjesta. Drvene, tanjušne stolice koje su škripale pri svakom pokušaju mladića da zagrli svoju dragu. Jednom su me izbacili jer sam naivan zapalio baš na balkonu, a sav dim je išao na zrake projektora, što mi je bio iznad glave. Lakše mi je bilo za podnijeti, jer niko iz partera nije vidio kad me Mumin izvodio, držeći me ispod ruke, kao nekog krimosa.A, Božo je ustvari bio strašan tip. Kad smo poodrasli, svi smo ga zagotivili i često se šalili sa njim. Radio je kao

obezbjeđenje, ali nije smio gledati horore. Mi smo to provalili i kad bi takav film bio na repertoaru, pitali bi ga:- Kakav je film?A on bi cijepajući kartu, premještao cigaretu na drugi kraj usta i polukašljući odgovarao:- Napet! K'o mider! Hajde, ulazi! Znate vi, sve vi znate!

Ljuljamo se na vratima i Krezo pjeva Dženisinu o Mercedes bencu. Lupka kafenim papučama, van ritma i bita." Oh Lord, won't you buy me a Mercedes Benz…"Stalno je pričao o motorima i sanjao kako će jednom zatutnjati Trebinjem sa svojim "Harlijem".-Eno, prođe Fista! - prodera se.Fista, njegov idol, protutnjao je "Titovom", na nekom rasklimanom "MZ"-u. Smijao se i pratio zvuk sve do Doma penzionera.- Kako ga prži - govorio je uzdignute glave, misleć' da će ga tako duže čuti.- Strašan je File - tepao mu je.Godinama sam slušao iste snove o "Harliju".Koliko se mogu sjetiti i Krezo je nekoliko godina poslije zundao po gradu na nekoj polovnoj "Jawi".- Bolje da si ostavio lovu za disko! A, mali si ti još. Puljo te ne bi pustio. Večeras sviraju Mašan i Vatro Škobalj.Govorio je o disko klubu koji su sklepali Dizo i neka ekipa, u podrumu Mukijeve zgrade. Dva, tri puta sam se provukao dole i jedino što sam zapamtio bila je vriska omladine iz koje se izdvajao pozamašan mladić koji je najbolje tresao glavom. Bio je to Nedjo Gea, sa kojim smo se godinama kasnije i družili. Ničim nije demantovao naše mišljenje o njegovoj dobroti. Vozio bi mlađu raju u Folksvagenovom kombiju, dole do Kupara i stalno govorio:

- Slušajte ovu stvar!Puštao je neke Marlijeve pjesme.- To vam je taj film - govorio je. -Morate skinuti ovu stvar!Mislim da je u suštini svoje dobrote nosio neku potištenost i do kraja života nije popravio to osjećanje. Gea nas je ostavio i otišao kad nije bilo vrijeme i kada nije trebalo.....

- Više ti voliš u kino, nego fudbal? - reče Krezo.Kao da je znao da sam zaljubljen u film.- Ja ovdje nisam vidio dobra filma - reče. - Jesam, prošle godine, "Herkules"! Jesi li vidio kako vuče brod, sam u onim lancima?Godinama poslije, u mom komšiluku, u Kosovskoj, prikazivan je Felinijev opus. Svaki intermeco me podsjećao na kino "Slobodu" i neke dječake što su, kao ja, davali zadnju kintu teta Stani da bi odgledali neku predstavu, koju smo tek godinama ukapirali kao esenciju našeg nerazumijevanja sa ostalima i kao uzvišenost koja nam se nametnula kroz patetičnu gorčinu, koje se nismo htjeli otarasiti ni za šta na ovom svijetu.Kreza zadugo nisam vidio. Ima bar dvadeset pet ljeta. Njegov brat je bio ljetos u gradu i u onom našem prebrzom mimoilaženju ne stigoh ga pitati za njega i je li konačno sjeo na neku "aždaju".

Do "Brekane" sam išao kroz park i tamo preko puta Saborne crkve peo se na tobogan, usidren među borovima, raspoložen za svaki moj izazov. Spuštao bi se desetak puta i svaki put pazio da mi se noga ne zaglavi u šinu sa desne strane. Pričali su da Bojan hramlje baš zbog te šine. Kao, igrali su se "trule kobile"? On bio najdonji, a niz tobogan nanizano još desetak njih i Radmilo na vrhu. Kako mi je to sad smiješno. Ne

vjerujem u tu priču, ali "pouzdana" gradska prepričljivost donijela je takvu vijest. Kao i mnoge druge neistine, uostalom.

Lagano bih odlazio do stadiona i čekao ćuteći da mi neko od momaka na vratima kaže:- Hajde mali, ulazi!Ostaje pinka u džepu. Sutra ću se počastiti sa nekoliko rum pločica iz "refuze". Provukao bi se pored njih pognute glave i već za koji korak pogledom, tamo na drvenim tribinama, tražio raju iz komšiluka. Neke dječake, koje odavno nisam ni vidio ni čuo. Niti znam gdje su, ni kako su se snašli u "bijelom svijetu". Samo ponekad do mene stigne vijest da je neko od njih zaglavio na autoputu i kako je nekog čuka strefila. Takve novosti rastuže moja ljeta i ne mogu da se izborim sa sjećanjima, koja me sačekuju iza svakog ugla neke ulice moga grada i šapuću da su stopala nekih dječaka zveckala njome. Kroz svu onu dreku i nevin osmijeh, što se širio, tražeći fudbal koji je neko napuc'o u komšijsko dvorište.Prolazeći tim malenim trgovima napirem sluh ,nebi li čuo kakav poznat glasić što govori:-Faul, korner, goooo!!!!!!

Mart, godinama poslije.

Hodam lagano Trebinjem. Dvije žice moga kišobrana štrče iz razvezanog šnjira. Četiri popodne. Rominjaju uzdasi sa svakom kupom prozirne vode. Na pola skvašene tene i škrgutav zvuk čarapa, natopljen lokvom, koja se uvukla u nepravilnost neimara naših.

U Bregovima sam. Pogledujem lijepo uređene balkone i pitam se na kom od njih su nastale Sliškove pjesme. Nikad ga nisam sreo, mada ga znam od šesnaeste, sedamnaeste. Tad sam pjevušio njegovu najljepšu, "Povratak". Onomad mi stiže pismo iz Meksika. Sliško se javio. Reče da se čuo sa Bobom i da mu je drago što smo napravili remiks njegove pjesme. Govori da je tamo odavno i da predaje fiziku na Državnom Univerzitetu. Živi normalnim i jednostavnim tokom. Poslao mi nekoliko novih stihova, pitajući se kako bi ih ja odjenuo. Virtuelno prepoznavanje i prijatni razgovori kroz slova što okeanom brode. Pita me za Pera Zubca. Gledam li ga? Stvara li? Reče da se još raduje nekom stihu i kako mu riječi još zvone kroz prvu jutarnju. Zasvira ponekad za društvo. Tamo u Meksiku, utočištu brojnih civilizacija svakojakog temperamenta, podaleko, obitava pjesnik trebinjski. Tješi se kako će ga opet zvati neka rima da zapita: - Da l' me čekaš noćas da se tebi vratim...? Ne bi li stigla do djetinjstva, mladosti i stiska ruke nekog dragog bića…

Svratio sam do "Brekane" i zatekao stadion ograđen visokim zidom. Propeh se na prste i kroz neku pukotinu ugledah asfaltnu prostirku na kojoj se više ne vesele djeca. Tu smo mi igrali fizičko dva puta nedeljno. Poslije trećeg časa, za veliki odmor, trčali bi iz Starog grada do stadiona, svraćali do Palja da kupimo burek ili pletenicu, da smažemo, prije nego se skinemo u atlet majicu i uski crni šorc, a djevojčice u trikoe. Ostajali bi plavi mantilići, onako, na gomili i na pola pojedena užina. "Brekana" pamti više od mene, ali i meni vrcaju slike sa nekog finala ili skok i snažno zabijen go Petra Babića. Kesine suze za izgubljenim trofejom. Prvog pehara

"Centra". Klinaca iz pionirske škole Vlada Mitrovića, koji ih je prije treninga uvijek pitao:- Hoćeš jedan "Pepermint", ili dva?Odgovarali bi u glas:- Dva!A Vlado bi prepolovio nekoliko komada i svima dijelio traženo. Malešni fudbaleri u dresovima što su pozajmili iz kluba, rasli su sa olimpijadom i sedam, osam godina držali primat. Ko zna da li se danas čuju? Bar ponekad?

"Brekana" pamti više.A i ja se sjećam svakog Miloševog driblinga, navijačke strasti Kastelčana. Magaradi, koje su Zasađani farbali i dovodili samo na finale. Nekih djevojaka što su se prve odvažile i obukle miniće i namazale usta jarkim bojama karmina. Vječitih zaljubljenika u fudbal, koji su bili bremeniti saznanjem, da nikada neće sjesti na trenersku klupu. Valjda su se zato i derali toliko?Pamtim kako smo u nevjerici šaputali da su "Indexi" donijeli razglas od hiljadu vati i da je raja sišla sa tribina i plesala uz Davorove sentiše. Kako je Tereza otkazala koncert. I da je Dado sa "Tajmom" svirao neki čudan fjužn, koji nam se dopao.Ni muzike, ni dječije vriske, ni onih bivših.Nikog.

Avgust.

Prelazim preko mosta, zagledan u zadnji zrak Sunca, što je zarezao nebo iza Saborne crkve. Za čudo ne bi nikog da mi ide u susret. Samo preko puta, sa moje desne strane, dvije

podebele gospođe žurno su koračale i upadale jedna drugoj u riječ. Koja ih je nevolja snašla? Ne znam?Podigoh glavu i naškiljih ka nebu. Nekoliko napućenih oblaka raširilo se po njemu, baš kao neka udobna harmonija, koja je ubijeđena da je lijepa i zna da joj ne možemo odoljeti. Prelazim preko mosta, koji u mojoj ranoj mladosti nije ni postojao. Samo su dva nepravilno raspoređena kesona stajali i razdvajali Police sa Bregovima. Tu našu stranu zvali smo Start i tu je nekad bilo plivalište, na kom su se takmičili trebinjski mladići. Kupali smo se često i takmičili ko će ljepše skočiti i napraviti bolji prelom.

Kupali smo se ispred kuće Voja Bubca.Često nam se znao pridružiti . Desetak godina stariji od nas, a ipak, kao da smo se rodili u koji dan. Druželjubiv i nenametljiv. Nosio je široki šorc, koji je još više isticao njegove mršave noge, mornarsku maicu i na ispucalim petama navučene tamno plave sandale. Češljao je svoju oštru kosu na lijevo, onako, koščat i visok palio je "Dijamant" i nudio svima. Uzimali smo i uvijek kad bi neko od nas dijelio svoju kutiju cigareta, govorio bi:- Ove tri su za Voja.

Svima nam je zapamtio ime, od prvog dana. Skakao je u Trebišnjicu, onako, mornarski. Do pola bi odronio i onda snažno, "leptirom", zaveslao na drugu obalu. Plivao je onako kako smo mi željeli. Neki od nas su i naučili, pa kad smo se poslije takmičili na bazenu, stariji momci bi govorili:- Vidi ove klince, k'o da ih je Vojo učio.Već kao dvadesetogodišnjaku, primjećivali smo da mu kosa po malo sijedi i kako prstima zalizuje pramen iznad lijevog

uha. O svemu nam je tada pričao. Kako će nam se jednog dana javiti iz Amerike, da će njegova jahta biti najveća u dubrovačkoj luci, kako će sagraditi kuću u Gružu i da će, kao kapetan uploviti u Dubrovnik, sa velikom posadom koja će brod primaknuti gradu tik pored Lokruma.Živio je u lijepoj kući, koju je napravio njegov otac Ljudmilo i koju je naslijedio kao amanet roditelja. Bili su to tihi i fini ljudi. Otud i njegovo vaspitanje. Završio je srednju, počeo lutati od fakulteta do fakulteta, dok nije shvatio da ga interesuje nautika i okeani koje je htio oploviti.Već tada nam je pričao kako će biti kapetan na nekom prekookeanskom brodu, govorio koliko će para zarađivati, koje će sve zemlje obići i kakve su žene u Južnoj Americi. Počeli smo prihvatati Vojove snove propraćene maštanjima, koje su se pretvarale u objašnjive laži, što su nam prijale. Vojo je tako lijepo sanjao, gledajući nas pravo u oči. Pričao, kako su ga, evo prije pola sata, zvali iz Kotora, da se kao drugi oficir, ukrca na brod "Slaviju", gore u Rijeci, a on odbio zbog male plate, čiju je cifru smislio na licu mjesta i zbog ograničenih ovlašćenja. Ču', da se ukrca kao drugi oficir, a on za septembar ostavio par ispita iz prve godine! Nema veze, mi smo bili mali i tada je semestar za nas bila nepoznanica. Baš kao ova ljeta ispred i ona što smo stukli. Kako su godine išle, tako smo i mi sazrijevali i sve manje sretali Voja. Njega je život počeo kovitlati. Lutao je Evropom, brzo bi se zasitio novih gradova, pakovao se i ubjeđivao svoje nove poznanike, kako je tamo kud je naumio, najbolje na svijetu i kako se tamo može obogatiti.

Idem prema gradu i premotavam film.Posljednje zime osamdesetih, svirao sam u "Pub"-u na Kopaoniku. Sve do tad, mislio sam da su ovi od tamo fin

svijet. Kao, Zapad i te priče? Ja veće stoke nikad nisam sreo. Ni prije ni poslije. Obično bi njih sedmoro, osmoro sjedalo za velikim stolovima i naručivali odmah isto toliko tura pića. Zalijevali bi se nekim odvratnim pivom i mlatarali kriglama svaki čas. Ja se spremio za fine strance, Sajmon i Garfankl i još sto komada "strašne" muzike, kad ono, papanluk gori od najgoreg savskog splava. Derali su se sa onom odvratnom bojom glasa, tražeći neke njihove pjesme. Ignorisali i nadjačavali moje kancone. Iz početka sam ludio, onda sam shvatio da ih treba kulirati i navodio na svoju vodu. Nijedna njihova žena nije zavrijedila ni sekund oka mog. Sve stokilače sa onim pjegama i gukom na širokim ramenima. Plesale su onako zamašćene od kobasica i svakih pet minuta išle u toalet da isprazne mjehur. Fuj!Nimalo staromodnosti ne nalazim u sebi, naprotiv, malo sam i mlađi od Milovića, tog vječitog dječaka, koji ima razumjevanja za svakog i za svaku pojavu nalazi opravdanje. Ali, da je vidio kako se one nalijevaju i deru iz onog zadebljalog grla, kad bi pogledao ona njihova tri stomaka u jednom, rekao bi mi:- Bruka! Pa ove naše, "kume" su za njih gospođe, stari! Par ekselans! Poganac ih šin'o! E, grdne li su, kukavice crne!

Za šankom su radile cure iz Kotora i H. Novog, lijepe i sjetne, kad bi' im cvrkut'o neku dalmatinsku. Koliko su se samo razlikovale od onih slotina. Nekako šesne, njegovane i prisne. Danijela posebno. Moja kotorska ljubav.Prelijepa plavuša, desetak godina mlađa od kantautora, koja se zaljubila u moje note i svaki put kad bih pjevao "njenu" pjesmu, ignorisala bi nekog zubatog majmuna, što je htio naručiti desetak piva. Samo je odmahivala lijevom rukom, želeći mu reći:

- Kidaj bravu, vidiš da ovaj moj pjeva samo meni.A ja sam se kočoperio negdje u sebi i kroz trepavice posmatrao skandinavske obrise prelijepog lica moje drage.Milo stvorenje b'ješe. Ali baš.

Jedne večeri, priđe mi konobar Milan i upita:- Maestro, šta ćeš popiti? Jedan tvoj zemljak te časti, onaj na vrhu šanka.Podigao sam pogled i ugledao Voja. Ustali smo istovremeno. Izljubismo se i u glas zapitasmo onom trebinjskom:- Kad si doš' o? Koliko ostaješ?Reče mi da je tu još od septembra. - Ja sam ti direktor hotela "Atlas", ovog gore iznad paba. Gdje spavaš? - upita.- Tu sam u krugu, hotel "Maglić".- Otkud ti sa ovim kotoranima?- Ma, ovaj Vinko me snimio u Herceg Novom i još ljetos smo se dogovorili za svirku.- Skijaš li?- Ma jok, nisam nikad stao na skije.I stvarno, šest mjeseci sam se družio sa instruktorima i nikad se nisam skliznuo kroz snijeg.- Imam ti gore u hotelu bazen, dođi da ti dam propusnicu.Ču', imam ti gore bazen? Odma' mi je bilo bolje. Znao sam sa kim ću zimu pregurat'. Eto, volio se šepuriti i imao je nekog šarma i zaostavštinu dječijih sanjarija. Volio sam ga pratiti klimanjem glave i osmijehom, baš zato što me Vojo nije ni primjećivao. Nastavljao je dalje da priča, usput naručujući dupli vinjak, paleći dugački Marlboro.Govorio mi je da ovo nije posao za njega. Pričao da će jednog dana bez pozdrava otići sa Kopa i ukrcat' se na prvog

"stranca" u Dubrovniku, Kotoru, Rijeci. Ma, gdje bude slobodnog mjesta. - Nema ovde slobode, nema ovde ničeg. - govorio je sebi u bradu. - More i "fjaka", to meni fali.Odlazio sam u "Atlas", zapijao se sa mojim zemljakom, na aperitiv baru. Imao sve privilegije rekreativnog OUR-a. Za čitavu zimu smočio se par puta, a sve ostalo lakat-šank. Slušao sam Voja kroz sva njegova maštanja iz neisčezle naivnosti i ispraćao ga kao poslednjeg gosta u "Pub"-u, pomalo umornog i razočaranog u svijet, kome se suprostavljao sa "nula-pet" i osunčanom obalom Rio de Ženeira, rukama zabodenim u džepove bijelih kapetanskih pantalona.

Početak nesrećnih devedesetih dočekali smo u njegovom kafiću. Ulazili smo odmah sa ulice kroz staklena vrata, koja su jedina propuštala svijetlo unutra. Prozori nisu mogli jer ih nije ni bilo. Za šankom je radio Jaza.Jaza, gradsko dijete, tamo iza Pošte, nesrećan i neshvaćen. Muki i ja smo se često podsmijavali i kladili na Jazin promašaj. Zapravo, on je toliko navježbao sipanje svoje vodke iz dozimetra, da se nije trebao ni okretati ka njemu. Jadao bi nam se da ga je Belinda napustila i kako on neće pokleknuti i moliti je da se vrati. Sve to okrenut nama na šanku i zavrnute lijeve ruke prema dozimetru, koji je ubadao svaki put. Jaza je volio muziku i naručivao je kasete kod Zlatka, koji je imao najveću diskoteku u gradu. Nije volio da mi donosimo našu muziku. Pustio bi nam po dvije stvari i onda bi nas zapričavao i stavljao svoju kasetu. Bio je nervozan i ishitren. Još dok je radio u "Azzaru", njegov penicilin bio je Pare, koji ga je zajedno sa Tonom ložio do ludila. Vojo ga je zagotivio baš takvog i govorio mu da je ovo

neko loše ali prolazno stanje i kako će ga, čim ovo ludilo stane, povesti sa sobom vani, gdje on već ima neke lokale. Kada bi svratio sam, govorio bi mi:- Evo, bila ti je sad' ona tvoja bivša, sa nekim tipom.Ja, ili sam ćutao ili smijući se okretao temu, znajući da je to početak njegovih jadikovki o Belindi i njegovom raspalom braku.

Bilo je neko zimsko predvečerje, kad smo Mengo i ja "uzeli mlijeko" i vraćali neke drage filmove od samo par godina prije. Pominjali smo "Amadeus", Kutu i mali uzani kafić što je držao Butka, u kome smo stojeći na jednoj nozi slušali Šopena, njegovog buraza Ćitu, kako hvale novi album Džemsa Brauna i kako lože neke zalutale sa ritmom "Crnog đavola". Kroz prošlost bježimo od stvarnosti i neke loše vijesti.Odjednom lupa na vratima.- Otvaraj!Jaza smanji muziku, Vojo se pridiže i kroz onih tri, četiri metra tišine, odzvoni visokim petama svojih uglačanih čizama.- Otvaraj!- Polako - reče Vojo. - Momenat!Škljocnu brava.- Otvaraj!Na vratima totalno prebijen Velimir Bodljika. Gurnuo je vrata i ne vidjevši Voja ponovi:- Otvaraj!Zateturao se prema šanku i odma' počeo da me grli i da mi se izvinjava:

- Izvini buraz. Jebi ga, svako po nekad ostane bez love. Ubio sam se onu noć.Ja sam ga pridržavao i nisam znao o čemu govori.- Koliko sam kratak? Petaka?- Ono od petka? Uuuu. - skontao sam.Bodljika je bio na mojoj svirci u petak, nagrđen više nego sad. Ubjeđen je da je pozajmio pare kod mene.- Ma, dobro je bolan, šta ima veze? Živio - nazdravljao sam mu… Tako sam započeo igru.- Ako nemaš sad, biće za koji dan.- Ne, ne, ne! Imam ja lovu i sad ću ti vratiti!- Ma ne moraš sad, drugi put - govorio sam mu, ne mogavši da se snađem. Kako da mu uzmem lovu? Ne mogu ja to. Šta će mi? A da uzmem, pa da mu sutra vratim? Ne, ne. Ne valja.Velimir je pred mojim očima držao lovu, a iz mene izađe baksuz.- Ma, neću bolan lovu. Prebićemo to kod tebe u restoranu.- Važi! - vrisnu Bodljika i zaputi se ka vratima. - Evo, odoh ja. Čekam vas.- Stani bolan, nisi popio!- Čekam vas!Smijali smo se.- Ma, idemo kod njega u kafanu.- Nemamo kud! - rekoh Mengu. - Idemo.Sjeli smo u njegov "Reno" i pošli kod Mukija, da i njega počastimo. Muki iz početka nije htio. Ubijedio sam ga i on se kesereći smještao na zadnje sjedište.- Ma, ja.- Idemo - govorio je Lili, samo poslije sto metara.

Ušli smo u poluprazan restoran.

Velimir, užurbanim i nesigurnim korakom prilazi i smješta nas za najbolji sto.- To je rezervisano samo za glavonje - objašnjavao je, sa Bog zna kakvom ljubaznošću. Sa sve namazanošću vječitog moreplovca i raspjevanog boema, koji u svakom momentu zna za koji je sto otišao razvodnjen gemišt…- Šta će gospoda za predjelo?- Ma, svega nam daj.- Pršuta, sira iz ulja...?- Svega!- Svakako, svakako - tepao je.

Letio je raspoložen dva sata oko nas. Donosio orade, servirao, nazdravljao na talijanskom. Kantao sa nama. Mengo i ja dobrano nabareni.- Gazda! - zvao sam ga.- Prego sinjore - reče.- Koliko smo potrošili?Čini mi se da je rekao tri i po nečega.- Hiljada, miliona?Ne sjećam se …- Ok. - rekoh. - Spakuj nam malo vina i ribe za to što je ostalo. Išli bi mi dalje.- Važi, važi. Je li sad u redu sve? - pitao je.Klimnusmo glavom.- Ma, kako nije Velimire. Svaka ti čast - smijali smo se pijani. I on sa nama.Spakovao je svega, a mi smo pošli put Lastve i Mudraca, noseći mu Dingač i bijelu ribu, sve zarad njegove zajebancije i poplašćenog sijena, što je guru zalijevao suzama devojačke duše.

Nije prošlo ni dva dana, kod Butke sretoh burazera Miška.- Ma jeb'o te, šta ste to uradili Bodljiki? Traži te po gradu, slomiće te!Znači, skont'o je, pomislih i zasmijah se k'o lud.- Ma, ne znam šta će biti?Meni dobro.U stvari, Velimir je vidjevši Neša, shvatio da je kod njega pozajmio lovu, a da sam ga ja vrhunski natovario. Nisam se skrivao, ali nekako smo se mimoišli. Možda naivno, ali kont'o sam da je ukapirao fol i da ćemo izravnati sve na nekom šanku uz njegovu "Jute san se zajubija"? Nedugo zatim on se ukrcao na neki brod, a ja preselio u Novi Sad. Kako je moguće da se nismo sreli za ovih dvadesetak godina? I da jesmo, ja bih se smijao i sjetio bih se njegove ljubaznosti za minus pet nečega i našeg "bezobrazluka" da ga uvalimo u sve to. Vjerujem kako je dugo vremena prošlo, te ga je huja popustila i da bi mi rekao:- Dužan si jednu skupu večeru.Ja bi samo klimnuo glavom i rekao:- Znam. Izaberi, koji dan? Još dok smo u našem gradu, pa da se odužim za jednu lijepu uspomenu, za jednu mladost i trenutke neshvaćene u momentima, ali opravdavajuće i zaštićene od svake banalnosti i prostakluka. I želim da slušam tvoj tenor, kristalan i nedirnut, da te ispratim strunama nekog vremena prošlog i noći nezagađene ičim, osim vedrinom svakog tona što sa nepca izmiče.

Polako sam počeo "plivati" u Novom Sadu, kad mi je neko rekao da je Vojo zatvorio dućan i da je zajedno sa Jazom na Kopaoniku. Razišli su se brzo. Vojo se zaputio u Francusku. Jaza za familijom u Dansku, vjerujući kako će se u tuđini

ponovo zbližiti sa Belindom. Ništa se nije promijenilo, a on razočaran i onakav osjećajan, shvata da ne može ništa popravit', pakuje svoj kofer prepun poraza i nerazumjevanja i adresira svoju sudbinu u Sarajevo. Neka raja ga je viđala i sklanjala se od njega, ne želeći da vjeruju dokle je Jaza doš'o ili da ga ne povrijede svojom normalnom pojavom. Možda zbog djetinjstva i nekih njegovih radosnih dana, možda zbog tog neizbrisivog respekta prema starijoj raji, nisu htjeli ni da mu se jave, takvom unesrećenom i žalosnom. Vjerujuć' kako bi ga postidjeli, ulazili bi u neke poprečne ulice i iskreno žalili bivšeg dječaka, unakaženog, mastilom bojenih podočnjaka.Jaza je završio kao svi nesrećni. Ugušen u svem svom nespokoju i nevjerici da ga i ona, koju je najviše volio, ne razumije i nema nijedno opravdanje za izgubljene godine, koje su ozvaničili jednim životom, nespremnim za njihove nesuglasice i povišene tonove, protkane ljubavlju, sujetom i strahom da će jedno od njih dvoje preveslati prošlost i započeti još jednu novu zabludu, začaranu u iščekivanju nekih boljih momenata, za koje nisu ni znali ni bili sigurni da će ikada doći.

Decembar

Odsvirah povratnički koncert u novosadskom "Studiju M". Izađoh u hol, da se vidim sa prijateljima, da ih pozdravim i da im se zahvalim što su uz mene. Gostili smo se Šišinim vinom i ukusnim kanapeima, što je spremio kuvar GP Kovačević. Zoka Janković, koji mi je i upriličio ovako lijep nastup, stajao je nasmijan i ljubazan kao i uvijek i pogledivao u mene, želeći mi očima kazati:

- Eto vidiš, nisu te zaboravili, čuo si kako su pjevali.

Vidio sam neke moje bivše. Stajale su pored muževa, obučene u jednobojne kompletiće i pretvarale se da, eto, samo vole moje riječi i boju glasa. „Znamo se preko drugarice ili iz "Drezveja"”, lagale su ih. Ja sam se smiješio zbog njihove zbunjenosti, kroz svaku našu noć i poštansko sanduče na kojem više ne piše njihovo ime.Sve osim Sonje. - Još uvijek je lijepa - prođe mi kroz glavu, dok sam pokušavao iskoordinirati pokrete, rukujući se lijevo, desno. - Vidi ti nje? Došla?- Oooooo mala! - obratio sam joj se. - Odkud "tebe"?Zabacila je kosu u stranu i zagrlila me.- Eto... Divno mi je bilo. Vratio si me u onu zimu i onu gajbu u Radničkoj. Pevao si i moju pesmu. Ko zna da li je moja i koliko si ih prevario da si je njima posvetio?Smijala se.- Hoćeš sa mnom? - pitao sam je. - Došla mi je ekipa iz Beograda i vodim ih u "Tremu".- Ne mogu večeras - reče. - Sutra imam inspekciju u firmi, moram ranije leći.A ja sam znao da je prošlo. Da sam je ovo isto pitao prije koju godinu, ne bi ni znala da ima firmu i kojim imenom je nazvala.Šta ćeš...

Osjetih ruku na desnom ramenu.- E, Boga mi, ti si se izbirik'o pravo - reče Bubac nasmiješenim očima i iskrenom radošću što je koncert uspio i što vidi zemljaka.- Odakle ti, života ti? - pitao sam ga iznenađeno.

- Ma, čuli mi na radiju.Keserio se.Na njemu svijetlo plava "Montovka", kaubojke i bordo rolka. Skroz sijed.- Ma, odakle ti u Novom Sadu? - začuđeno upitah.- Mi ti živimo u Vrdniku već dvije godine - govorio je pokazujući na omalenu gospođu pored njega. - Ovo mi je žena, reče. Ona ti je prava pravcata mahaluša. Šalio se i objašnjavao mi da mu je žena Mostarka. Ni ime joj nije izgovorio.- Slušaj. Vidim da moraš pozdraviti još dosta svijeta, evo ti kartica, pa da se čujemo. Nemoj da se ne javiš! Imam ti gore pivnicu, pa svrati da nam bude dobro i da se ispričamo. Fali mi, bolan, naša raja.Sve mi je to govorio skoro stidno i rasijano. Prvi put sam ga vidio takvog. Ne uspjedoh ga više ništa upitati, neko mi je već prišao i prekinuo tu situaciju, kojoj imena ne znam.

Završili smo veče u mojoj kući, tu u Šafarikovoj. Dejan, moj buraz, sa djevojkom, Čoki i ja, sa neke dvije "Dilajle", što rade na lokalnoj televiziji. Odmah se nasmijem kad se sjetim Čokija, koji je plesao sa onom "Olivom" tamo u velikoj sobi, dok je ova druga mene peglala žvakom, kako je riječ najsnažnije oružje i kako neke moje pjesme nju stalno pronalaze.- Ubi me prejaka reč - šaputala je i istovremeno treptala put mene. Smio bih se kladiti u sve na svijetu, da nikad nije čula za Miljkovića. Da sam je upitao šta je epitaf, sigurno bi klimala i potvrđivala kako je strašan reper i da ga pušta često na televiziji. E, jadnica, kad bi znala koliko je daleleko! Klimao sam glavom, spuštao adrenalin i keserio se Čokiju, na

svakom njegovom aks'lu, bez sekunde koordinacije i ritma. Još više zbog toga što nas nije primjećivao. Znao sam šta truni Popajovoj odbjegloj mladoj.

Sa Vojom sam se vidio sedam mjeseci kasnije.Ružica me nagovarala nekoliko dana da idemo na kupanje, gore u Vrdnik, na bazen. Ona je imala mnogo više energije nego ja i stalno me tjerala da idemo nekud. Ja bih se branio, ali kad bi uspjela da me ubjedi, ćuteći sam joj priznavao da sam budala, što ovdje nismo prije dolazili. Kupali smo se u nekoj žućkastoj, termalnoj vodi, ali bilo mi je lijepo. Ruška je samostalna i nikad me nije davila, daj ovo daj ono.... Sve je to ona sama i kraj nje sam bio miran i lak.- E, sad te vodim na pivo kod moga zemljakaVoja - rekoh joj. Sjeli smo u bijeli „Citroen” i smotah u prvu poprečnu ulicu da nađem pivnicu. Prolazili smo kroz neki parkić i ja u podnožju jedne zgrade spazih reklamu "Jelenka". To je to.Približio sam se "limuzinom" i počeo trubiti. Vidio sam ga kako se naginje preko šanka i da mu nije baš jasno, da li ovaj napolju svira njemu ili nekom drugom. Parkirao sam i pustio Rušku da uđe prva. Nagovorio sam je da uđe sama i traži Voja, kapetana duge plovidbe.Snimao sam ga kroz izlog i svu njegovu zbunjenost pred nepoznatom djevojkom. Nisam mogao izdržati i ušao sam u radnju. Kad me vidio, kao da se zaledio. Stajao je nijem, sa karo krpom u ruci i počeo suziti. Kao da mu je neko najrođeniji vaskrsao. Kao da je vidio najmilije, kojima se nikad nije javljao. Ni meni nije bilo lako. Nisam očekivao.- Ma šta je bolan, Vojo? - prozborih.On izađe iza šanka i zagrli me čvrsto, ljubeći me u obraz.- E, kao da sam znao da će danas svratit' neko od mojih - podrhtavao mu je glas.

- Dobro jeVojo, daj da se popije nešto. Hajde da nazdravimo!Pokušavao sam skratiti svu ovu mučninu.- Ajde, nalij najbolje.On me grlio od neke čudne radosti pomješane sa svim nedaćama njegovih putešestvija i mimoilaženja sa srećom. Sa pokorom izanđalog nasleđa što mu srce ždere.

Sjeli smo u jedan od dva separea i nazdravljali novom viđenju. Stalno je donosio nove vrste piva, kao da me želio ugostiti sa svime što ima u ovoj radnjici. Mobilnim je pozvao ženu.- Mala! Denu, donesi nešto suvo i slano! Znaš li ko nam je doš' o? Ajde silazi! Ponesi štrucu!Sve je to izgovarao gledajući me i svojim namještenim glasom htio mi pokazati kako se zna ko je domaćin. Bilo je dobro. Već poslije nekoliko krigli, počesmo o Trebinju.- Pa, Boga ti što ne ideš dole već petnaest godina? - izletio sam, a nisam trebao prozboriti ništa.On je samo okrenuo temu i počeo da priča kako je u Beogradu sreo Vinka Brautovića i kako ovaj hoće da spoji Cavtat sa Trebinjem. Vrati mi se osmijeh, Jovo je počeo sa poluhalucinacijama.Ču' Cavtat i Trebinje?Niđe veze.

- Eto vidiš?Okrenuh se ka Ruški.- Do godine ćeš se kupati u hercegovačkom moru. Vinko će završiti sve! Đe živiš?!Ruška nije kapirala ništa, a ja sam se okrenuo Vojici i rekao.- Ko bi rek' o? Vinko u Beogradu?

- Ma ja, bolan - nastavljao je - On mi održava one dvije jahte dole. Ona treća, velika, izgorila u Lapadu. Ma, sreo sam ga dok sam u Ministarstvu vadio dozvolu za baštu. Ču' u Ministarstvu vadio dozvolu za baštu na kojoj se jedva mogu uglaviti dva stola. Ponovo u nama djeca i maštanja. Ovaj put za prave. Volio sam te priče. Bez i malo zla. Ma, Vojo me furao pravo. Predstava sa pomalo trošnim lutkama i slikama zarđalih dana. Ali meni prisna i zanimljiva.- Opušteno Ruška!Već sam povišenim i razdraganim tonom tepao svojoj plavuši sa Telepa.- Dobro je ovde! Ostaćemo par godina!Otimao sam rečenicu, koju je Guru od Sušice izgovarao dok se uvaljivao u stan moje komšinice, koja me sto posto godinama proklinjala, zašto sam je uopšte upoznao sa njim.Došla je i Vojicina žena i donijela svega. Uklopili smo se nas četvero i zaglavismo u noć kroz njegove planove... Kad' su se njih dvije popele na sprat, da Ružica uzme sjeme raštana, upitah ga kad se oženio.- Ma skontali se "gore" u Francuskoj. Treba mi neko, ne mogu sam.Gledao sam kako mu ruke drhću dok je prinosio gutljaj piva. Pomalo oronuo i zapušten. Sijeda brada od nekoliko dana narušavala je njegove crte i nekako pričala da Voja ništa nije mazilo tamo u dalekoj zemlji.- Odakle u Vrdniku čovječe?- Eto. Htjeli smo u Novi Sad, ali skup kvadrat. Ma nije meni loše. Po godine ovde, po godine tamo. Dobro je.Raspričali smo se o prošlim vremenima ne primjećujući ure i ne brojeći krigle hladnog piva. Ruška se vratila i reče da je vrijeme da pođemo.- Pola pet je, evo sviće.

- Evo, da srknemo još po jedno i otišli smo.Dadoh joj ključeve i sa Vojom se doteturah do auta. Pozdravismo se i reče mi:- U sledeću subotu mi je rođendan, nemoj da ne dođete!

Spuštali smo se niz Frusku Goru.Otvorio sam prozor, izbacio desnu ruku, zagrlio Rušku, pojačavao Mikele Zarila i pjevao u glas našu pjesmu "Io e te". Mostom Slobode pozdravismo Novi Sad i prve kupače na "Štrandu". Čudan osjećaj, kao da je ime mosta pridonosilo mojoj opuštenciji. Pored mene žena koja mi puno znači i koja uvijek podržava moje dobro raspoloženje. Dodaje gas i vidim joj zadovoljstvo na licu, kako je svjesna da je i sama učestvovala u svemu tome.Ne odosmo na Vojov rodjendan. Taj dan sam bio u Kruševcu i koncertirao. Pozvah ga za koji dan i provajder se oglasi da korisnik nije dostupan. Ponovih za dva, tri dana. Isto. Otiš'o u Francusku? Izgubismo kontakt.

Januar

Stiže mi čestitka za Badnje veče. Na displeju nekoliko stihova, bez potpisa. Po prvim brojevima shvatih da je poruka stigla iz Francuske. - Nema ko drugi do Vojo - pomislih.Stajao sam na snijegu pri kraju Pašićeve ulice. Već sam htio zakoračiti u Temerinsku i da se uputim kući, kad je nešto u meni odlučilo da se vratim i napravim još jedan krug. Samo po neki prolaznik sa spuštenom glavom i pobijeljelom kosom mimoilazio se sa mnom, dok sam vraćao neke slike djetinjstva.

Ko zna zašto sam se sjetio Maltezovog kola i preplivavanja rijeke, gdje me onako sićušnog povukao vir jednom, dva put i kad sam treći put nestao u dubini i sav isprepadan osjetio snažne ruke Muja Kadrovića koji me izvukao na obalu, spasivši mi život i lupajući šamar dok je govorio:- P...a li ti materina balava! Nisam se danas mislio kupat', a ti me natjera.Nisam mu ni zahvalio, samo sam uzeo majicu u ruke i pobjegao sa rijeke. Zbunjen, uplašen i bez jasnog određenja. Na umu su mi sestrine suze kroz nemiran san, kako joj brat uranja u naizgled mirnu vodu i mlatara rukama po njoj, ne nalazeći oslonac. Kroz taj plač i moji su saznali šta se zapravo desilo i Muju nosili poklone zahvalnosti, kojima nisu mogli nadomjestiti ni minut mog života, koji je on držao ispod nadošle rijeke. Godinama me je bilo stid i saginjao sam glavu kad bi mi išao u susret. Ne znam zašto? Nemam ni danas objašnjenje. Ne znam gdje je moj spasilac danas?Volio bi' ga sresti kroz neko novo jutro, tamo ispod Krša i sa njim popiti nekoliko loza. Sad bi' imao hrabrosti.Čini mi se da bi'.

Hodam Pašićevom, lagano prelazim na lijevu stranu sa namjerom da uđem u crkvu i upalim svijeće za sve drage, nestale i nas što smo ih ispratili.

Te zime Ruška mi je donosila raštan koji dole nikada nisam jeo. Ovdje je imao svakojake ukuse. Svaki zalogaj bi pronašao nekog dragog. Moju Ivanu, majku, starog, sestru. Oca Dražena i njegovu pilad. Pomiješali bi se moji osjećaji i jaki mirisi suvoga mesa, sve uz crvenilo tvrdoškoga vina, što sam presipao iz demižane u kristalni bokal i nazdravljao im svima. Opijen uzvišenim mirisom tamjana, što se dimio sa

briketa, koji je Ruška držala u lijevoj ruci, a desnom se krstila i tražila od Boga da našoj djeci i nama da smiraja i zdravlja.

Poslije te Božićne poruke, od Voja ne bi glasa. Mene je velegrad nosio, kroz obaveze, snimanja i nastupe. Čas tamo, čas ovamo. Smetnuo sam sa uma dosta stvari, pa i neke drage ljude.Brzina, uglavnom.Prije dva mjeseca čuo sam se sa Bobom Vučurom. Pričali smo o zajedničkom albumu, o novim "spravama", "plag-inovima" i nekim olakšicama u "Nuendu".- Šta ima dole? - upitah.- A, šta će biti? Ona naša vjetrina sa kišom. Evo ne staje četiri dana. Ma, nema živa roba. Ja sam u studiju stalno. Tu mi je najbolje.- Gledaš li koga od raje? - upitah.- Sve je manje naše raje - reče.Još samo koju godinu prije pričali smo ko je s' kim u šemi, a danas samo crne vijesti. Ode vrijeme...leti.

- Znaš da je Vojo umro?- Koji Vojo?- Ma znaš, onaj sa Starta.- Vojo Bubac?- Ja. U Francuskoj ga je srce drmnulo. Nisam bio, ali kažu da mu je sahrana bila jadna i tužna.Svaka sahrana je jadna i tužna, pomislih i kao da u momentu shvatih šta mi je htio reći. Valjda što sam daleko, valjda što sam volio Voja, biće što me iznenadila vijest, snuždih se nad svakom slikom, iznenada stvorenom. I odmah spazih obrise njegove kuće, koju sam ljetos pogledivao i pitao se šta se to u njemu desilo, te se nije htio vratit' u Trebinje. Za jedan

njegov veliki grijeh znam. Baš zbog njega je trebao doći. Nikad nismo pričali o tome. Samo je rekao sestri da rasproda sve.Vidjeh oronuli zid i njegov balkon, sa koga je ćurio ima li koga na rijeci. Vjetrom izmučene one dvije, tri palme ispred njegove kuće. Olinjale i nekako omršavile. Njegovu nesreću i čudnovatost jednog bića, koje je stalno igralo lažnu ulogu veselja i na glas maštalo o dalekim morima i velikim lađama na koje nikad nije kročio.Ispratih vižljastog dječaka u mornarskoj majici koji se u sloumoušnu udaljava od nas sa Starta onako, idući u nazad i nestaje iza one krivine što je Trebišnjica prokrčila i sama svjesna da će uronuti u mrak, prije nego li se poljubi sa slanom vodom.

Julsko predveče

Koračam mostom i blagi maestral mi govori kako sam se previše natrackao parfema, baš kao ne znam koliko godina unazad, kad sam onako balav “Voksalom” vozio na more i galebarenje neku gradsku ekipu. Sjetih se kako je Savo plesao u nekoj diskoteci na Pilama i kako je Slavo odvajao dobre komade u "Astarei".I on je jadan završio kad je to najmanje očekivao. Gore, u kafani kod Kosića. Kažu, samo pao. Mnogo mi ga je žao.Možda zato što sam uspio da proniknem u slabasnost njegovog bića ogrnutog u oklop krupnog dvometraša. Slavo je, kao većina trebinjskih momaka radio u Industriji alata. U OUR-u jedan, čini mi se? Živio je u porodičnoj kući, gore u Hrupjelama. Volio je Vesnu, ćerku svoga direktora Boža. Pratio bi je nekad sam, a nekad sa Lazom, do Abazovine i

zakazivao randes za sutra u sedam. Kad bi htio malo ranije pobjeći na more govorio bi Lazu da on izađe sa njom i da je laže da je morao ostati u fabrici, nebi li sakupio što više demarša, zbog bolje plate.Vesna je mogla ostat' vani do devet, a u devet i petnaest bi već bio na putu za Srebreno ili hotel "Plat", gdje bi bacao otrov nekoj nehavarisanoj Njemici i rukama objašnjavao da će doći sutra u tri na plažu da popiju kafu. A on je, namazani mačak, htio šacnuti u kostimu i odlučiti da l' će sa njom plesati kroz novo veče ili će trovati neku drugu. Na podijumu sam gledao Galinu, Mačka Pešića, Mutu... Sve Trebinjci, koji su, sem Galine, nespretnim i neizbrojanim koracima valcera vrtili neke strankinje, uz njihov radostan osmijeh i lakoću njihovog godišnjeg odmora, na desetak dana zaleđene uživancije, ispraćene ušteđevinom i snagom trebinjskih pastuva.I Slavo je znao plesati. Njihao se sa nekom plavušom na terasi i namigivao mi, kao dobro je, mogao bi i ti dići neku.A sva moja koncetracija išla je ka bini i "Ludwig" bubnjevima, koje je neki Splićanin rasturao, skoro kao Ćućko. Prvi put sam čuo tako uigran bend, koji je svirao samo strane hitove bolje nego na ploči. Ili mi se činilo? Prvi put sam vidio sve one instrumente iz kataloga njemačkih prodavnica.

Sačekaj me tu ili u autu, govorio mi je Slavo, koji je poslije nekoliko plesova odlazio sa strankinjom, da l' do plaže, da l' do njene sobe. Ne znam? Čekao bih ga uz neke hitove Bi Džiza, što su ovi Splićani skinuli u brucu i sanjario da ću i ja jednom svirati u ovom istom baru.Zora bi nas zaticala na Volujcu. Ja u krevet, a Slavo pravo u fabriku. I sutra uveče, tražili bi se dole u dnu korzo-a i

sakupljali lovu za bezin, kako bi ponovo otišli do Mlina. Oni da bare strankinje, a ja da ih čekam, slušajući one čarobnjake sa skupim instrumentima.Tek par godina kasnije i ja sam pružao ruku nekim nepoznatim djevojkama i na šatro engleskom molio za ples. Ponekad bi uspjelo, a ponekad bi fasovao korpu. Kao i svi, uostalom.Moj najveći blam je bio kad sam prišao za sto kod četiri Francuskinje i jednu smeđokosu zamolio za ples. Kako se ona počela ustajati od stola, tako sam ja propadao u zemlju. Ponudio sam ples kapitenu francuske ženske reprezentacije u košarci. Osjećao sam se k'o miš, kome su gorjeli obrazi, dok me "Razija Mujanović" iz Bretanje pritiskala negdje odozgo, sa svih stotinu departmana njene zemlje. Pjevušila je, a ja sam znao da mi se svi u baru smiju i kako sam im uljepšao veče.Danas ih ne bi ni vidio, niti bi imao mrvu stida.

Vremenom sam se sve više udaljavao od te ekipe. Počeo sam svirati u Cavtatu i nisam imao potrebu da letam za strankinjama. Dolazile su same i kako je vrijeme bilo na mojoj strain i na strani moje muzike, mene je zapalo da biram. I Slavo je, stariji za koju godinu odlučio da se smiri oženivši se mojom školskom drugaricom. Prilagodio se trebinjskom tempu, izlazio uglavnom samo subotom i ponekad priredio kakvu feštu u onom njihovom stančiću prepunim nota i smijeha.Za ovih dvadesetak godina vidio sam ga tek nekoliko puta. Uglavnom u Starom gradu kod Nataše. Popili bi po koju, vrtili film od prije trideset i koju i smijali se, zagledani u mladost. Pominjali bi ovu, onu i uvijek se od srca nasmijali mome plesu sa "malenom" Francuskinjom.

Bilo je to vrijeme plesova, udvaranja i nekog rituala, propraćenog uz koji poljubac. Vrijeme kavaljersva i poštovanja. Neke mladalačke energije, propraćene sportom, gitarama, osmijehom. Vrijeme pošteno u kojoj su odrastale generacije prije mene, pa i ova moja.

Dole na moru, zaticao sam i neke starije momke. Pamtim Neša Ratkovića, za kojim su ludile njemačke kasirke i šefice knjigovodstva. Sve mi se čini da im nije uzvraćao istom mjerom. Tek, kad bi prošla neka ljepotica, okrenuo bi se i klimnuo glavom, a ona bi se zbunila i promrljala nešto na maternjem. E, tu bi se već ubacivao Rajko Kijac, koji je "gore" predavao istoriju djeci gastarbajtera i vladao situacijom. Što zbog jezika, što zbog šarma i njegove neposrednosti. Imali su dobar standard, ugodan život i birali samo najbolje. Rajko je vozio zelenog poršea i uvijek imao strpljenja da dobrom Targi ispriča koliko ide i koliko ga je platio.Pamtim da sam jedne večeri prišao šanku, blizu njih, želeći da naručim piće i kako me Nešo upitao:- Jesi li ti Vujov sin?- Jesam - odgovorih iznenađeno.- Stari ti je prva liga - reče. - Igramo mi često šah u klubu.Okrenu se i reče Rajku:- Znaš li ti da je Vujo jedini pobjedio Petrosjana, ono kad je onomad dolazio i igrao sa cijelim klubom simultanku?- Ma, znam Vuja, bolan. Neku noć smo igrali brzopoteznu.Vjerujem kako su starom rekli da su me vidjeli dole i kako se on nasmijao, svom širinom njegovih usana, zadovoljan što mu je sin već poprimio momački život i ispratio bubuljičavo vrijeme. Stari me nikad nije pitao kud idem sa autom uveče,

samo bi zavukao ruku u zadnji džep i stavljao mi lovu u ruku. Koliko kad je imao, ali uvijek mi je davao.Znao je on dobro što sam se ja sat vremena lickao pred ogledalom.

Ponekad ovdje, u Novom Sadu, sretnem Rajka kako šeta Dunavskom ili ga zateknem u "Kibicu", kafiću iza njegove kuće. Pomenemo Neša i moga starog i pogledamo u nebo podižući čašu njegovom prijatelju i mome ocu, onako bez riječi, znajući da će nas razumjeti, kao što su uvijek. Neki galebovi su se fino udomili i otišli vani prije ludila, a neki su se vratili dugogodišnjim ljubavima iz provincije i sa manje ili više uspjeha nastavljali život, vjenčani sa jednoličnošću svakoga dana i opsjenom, kako su oni, nekad bili glavni "dole" i kako im ni jedna nije mogla odoljeti.

Koliko slika promiče ispred mene.....

Još samo metar il' dva, sićiću sa mosta i zakoračiti u Bregove. Sa lijeve strane nekadašnja robna kuća, koja je sagrađena na placu, gdje je nekad bio mali stadion i gdje smo mi odmjeravali fudbalska umijeća sa Bregovčanima. Nerijetko, znali smo se i potući, sve zbog nekog namjernog faula ili gola koji je neko dao rukom. Bile su to dječije igre i brzo bi se pomirili, baš kao sa onom ekipom ispred nebodera, koji nam ponekad nisu dali da se izigramo na njihovom stadionu, koji se nalazio sa sjeverne strane hotela. Znam da smo se jedino plašili Zlatka Ramljaka, koji je bio stariji nekoliko godina od nas i jedino njemu nismo smjeli prigovoriti, kad bi nam dao go. Bio je kapiten Bregovčana i pamtim kako su ga ovi mlađi slušali i donosili mu vodu na poluvremenu.

Sa ove strane rijeke, tamo nedaleko od Čučkove kuće, na kraju ili početku mosta, svejedno, odzvanjali su zvuci gitare koju je svirao Robert Primorac. Čuli su se zvuci domaćih šlagera koje je svojim moćnim glasom prebacivao na drugu stranu Rina.Rina, kasnije pjevač Sablasti, imao je dosta sličnosti sa pjevačem grupe "Pro Arte", Čobijem i dobro ga je imitirao. Kasnije sam Čobiju pričao za Rinu i obećao i jednom i drugom da ću ih upoznati. Prava prilika za to bio je jedan moj trebinjski koncert, kad sam doveo Čobija u naš grad, ali Rina mi ni dan danas nije objasnio, zašto nije došao da stegne ruku svom idolu.U tom društvu često ste mogli sresti Kaju, Gitu, Kelija.Kufera,Sena i još nekoliko njihovih vršnjaka. Sve momci iste generacije i građanskog statusa. Lijepo vaspitani i uviđavni, za kojima su uzdisale neke mlađe gimnazijalke.A, dole na rijeci nekoliko lađa, koje su klizile kroz lijepu ljetnu tminu i krile zaljubljene parove, koji su veslali do neke od svojih loga ne bi li se poljubili koji put.Ni njih ni gitara..... Nikog....

Nogu pred nogu pređoh rijeku. U susret mi ide Rodoljub i govori :- Dobarveče!Stalno mi se tako obraća, a ja bih nekako volio da mi kaže „adio” ili „ćao”, kako smo se nekad pozdravljali. Ovako se nekako osjećam stariji. Ču' dobarveče??Ne znam zašto, ali promakne mi svaki put da mu uručim pozdrave Gorana Sultanovića, prvaka Jugoslovenskog dramskog pozorišta, koji je bio sanitetlija kroz neke

sedamdesete, ovdje kod nas u garnizonu. Gostovao sam nekoliko puta u njegovom kabareu "Putuj Evropo".Beogradsku predstavu bi najviše volio igrati u jednom malom privatnom pozorištu u ulici Majke Jevrosime. Pozorište je vlasništvo njegovog prijatelja i nalazi se u podrumu "Old tajmer" salona. Vlajko je završio FDU, ali više je volio sakupljati tu starudiju velike vrijednosti i praviti kolače u svojoj poslastičarnici.Eto, ovom malom i šesnom salom, u koju može sjesti stotinjak duša, nije zaboravio na umjetnost i ugošćavao je samo prave vrijednosti i ko mu je bio po će'fu. Sala ima malu binu i poveće okrugle stolove ispred. Goran je izgovarao stihove, svirao, pjevao i komotno, kao u svojoj kući ispijao vino sa malog stola, što mu je Vlajko namjestio sa lijeve strane. Nijedno naše viđenje nije prošlo a da nismo zalili.Gladio bi one svoje sijede pramenove i pričao mi o jednoj njegovoj Trebinjki iz vojske. Zagledan negdje poviše mene, govori mi da je stanovala odma' ispod bolnice i da joj je stari bio zastavnik. Pričao kako ga je vodila na Studenac i da je tamo prvi put poljubio. Slikovito mi je opisivao njenu bijelu haljinu i povelike ruže na njoj, talasastu crnu kosu i dugačke bijele prste. Opisivao mi njenu postiđenost i žar njenih zelenih očiju.- Evo, kao da je sad vidim - govori. - Subotom sam je vodio gore u baštu JNA na igranku. U onih pet, šest metara prije ulaza, dotaknuli bi se rukama i onda razdvojili na metar. Krili smo se. Ma, ja sam bio u uniformi, bolan!Pričao je ijekavski sa mnom, vrlo uvjerljivo. Naučio kod ujaka u Sarajevu, gdje je provodio svaki raspust.- Ja sam jedini iz garnizona imao djevojku. Eh, kako je bila lijepa! Svima sam je predstavljao kao kino operatera u našem

klubu i kao dobru drugaricu. Odlazili bi ponekad na bilijar i to ti je to. Ništa među nama nije bilo osim mladosti.Uozbilji se.- Čuo sam da je bila dobro bolesna. Ali izvukla se. Tu ti ona živi, nema trista metara. Nisam je vidio dvadeset pet godina.Uvijek bi me pitao za Đoka, čiji me otac Ilija zvao Gagarin - Gago. On i tetka Dana. A ja ni danas ne znam kakvu su sličnost vidjeli sa čuvenim ruskim astronautom?Nevažno.Prijao mi je taj nadimak. Tetkina djeca me i danas tako zovu. Zna on sta je Đoka snašlo, ali ga uvijek pomene. A ja sam mu jednom pričao kako pamtim brkajliju, kroz šoferšajbnu BMW-a što je pozajmio od druga koji se snaš'o gore u Švedskoj. Dolazio bi njime u naše dvorište i trubio da izađe moja rodica Desa, koja je za raspust došla kod nas iz Temerina.Desa je bila zgodna Sosa i vjerujem kako joj se dopao ovaj Trebinjac sa morž brkovima, koji je čeka ispred bembare i predlaže večeru u Lastvi, kod "Cuce" ili u "Vili". Vozili su i mene jednom u Kupare i sjećam se, kako se Đoko šepurio pred svojom rajom, što mu je djevojka sa strane i ovako zgodna.Malo ko je ostao od onih mladića što su obilježili jedno vrijeme koje samo preostali pamte, kroz svaki žar vatre na Ublima i uz one šlagere iz magnetofona, što je Bajo ubacio u "Tavernu", gdje su dovodili djevojke, koje su ih voljele nekako drugačije nego što bi ove danas. I oni su bili drugačiji. Spremni na svaki zov mladalačkog života. Raspoloženi za prijateljstvo. Praćeni kroz "vrijeme neko, pošteno"...

Septembar

Neko mi dojavi da je Rodoljuba izdalo srce.- Kako? - pitao sam. - Ko će mi sad govoriti "dobarveče"? - pomislih.I on zaspa.Ode.Kao da ni on, ni Đoko, ni mnogi dragi nisu mjerili vrijeme dobro? Kud' su to požurili? Starost se nije ni upoznala s njima. Nešto se desilo sa njihovim životima. Iznenada. A mi? Mi ćemo nastaviti, krijući se od izvjesnosti, što je snašla mnoge koje smo poznavali i voljeli. Izgubismo još jednog oriđinala, zabrinuti je li još koji ostao?

Zamakoh ispred zidina Staroga grada, ne zeleci nikoga da sretnem. Samo sam trazio put nestalog djetinjstva i lijepih časa ..... Da odćutim kroz neke svoje ulice......

EPITAF ZA MOGA DRUGA

Kad mi je pružila ruku i pitala kako sam, pred mojim očima posakrivaše se boje. Sve boje nebeske imperije, nestadoše stidno i bez ijednog traga. A moje riječi čuvane i birane za nju, ostadoše u grlu zapinjuću jedna za drugu.Čuo sam srce!Čuo sam srce, kako u maglovenju tuče, kao nekom težaku, što breme kaljavo nosi, kao galijatu što nije siguran kako će se talasi razlamati i kakva je izglednost njegove posade.Čuo sam srce!Sve je nekako stiglo nenadano i brzom kretnjom, sve mi je bilo nestvarno i podsjećalo me na onaj rastanak sa buđavim riječima. Odkud' ona, poslije toliko godina lažnog poznanstva? Odkud' ona, kad sam je ostavio u svim izgaženim stepama i onom zarobljeništvu moga bola, tamo negdje u djetinjstvu i svim maštanjima? Sve lijepo sa njom sam odsanjao i zaboravio.Pojavila se kad mi nije trebala.Čuo sam srce!

To je bila glavna vijest mog' usamljenog dvorišta. Čudan ritam neparne tahikardije, koji je parao unakaženost mojih sati. Marš francuskih legionara, što je korio nepravilnost hoda ovog prepadnutog bića.

Čuo sam srce!

Kroz melodiju koja mi se predstavila skoro pa, pornografski. Kroz neki poznati vers moje slabosti i kroz dinamiku lude, koja ne haje za ishod. Samo hrli nepoznatom, ne očekujući ništa drugo osim priznanja kako je svoja i neuhvatljiva. Melodija, koja ne zna ni za jedno pravilo ovozemaljske harmonije i ne tiče je se obraz koji će joj neko drugi odrediti.Čuo sam srce! Kroz svu ozbiljnonost njegovog bita i kroz poluton njegove prijetnje, da će me se odreći ako ga ne uzmognem pratiti i da će mi ogluvjeti obraz najvećom sramotom i svima reći kako sam poklekao.Nespreman da uđem u taj kontrapunkt očaja, čuo sam srce kukavice, koja ni svoju pjesmu ne smije zagrliti. Predstaviti je svijetu i reći da je ona ta, za koju se nikad nisam usudio žrtvovati. Ćutao sam i strahovao da mi pjesma ne naudi.A, ona je samo htjela da se razmazi u mome bilu.Ništa drugo.Pjesma, koju sam priželjkivao kao najljepši dar i kao uzvišenu pričest, stajala je tu ispred mene i čekala da odobrim njeno useljenje. Reče da će me upoznati sa nekim dragim. Reče i prođe mimo mene, znajući da ću joj slijediti trag.....

Mart.

Tamna povorka koračala je iza našeg Bucka, pripremljena za ove čase rastanka. Pogledivao sam u njegovu majku i vraćao one dane kad smo sa nekog puta svraćali do nje u Karlovce. Čuo sam kako mu tepa:- Moj Vlasto, jesi li umoran, gladan? Spremila sam sve ono što ti voliš. Kako ste prošli?Milovala ga, a on govorio:- Neka, bona stara, šta ti je? K'o da sam dijete! Vidi ti nje!

Sad' je gledam u nekom prozirnom autu, kako pognute glave sjedi ispred svoga sina koga više i ne vidi. Vedrana je nosila sliku sa koje nam se smiješi naš pobratim i kao da hoće izustiti: - Otpjevajte koju za me pokadkad. Čoki i ja smo išli na kraju kolone i pričali, kao da nismo ni svjesni gdje smo. Vraćali smo neke stare filmove i anegdote misleći da će nas i on čuti. Nismo tugovali, jer nikad nismo prihvatili njegovu smrt. Njegove riječi, grimase, šale su naša svakodnevica. On je uvijek u našem društvu, u svakoj našoj pjesmi i svakom novonastalom momentu koji propratimo sa nekim njegovim komentarom.Uvijek je on sa nama.

I kroz naše najžešće prepirke znao sam da me voli.Ne zbog mojih strofa, koje je osjećao kao svoj rukopis, ne kroz njegovu lošu interpretaciju ljutnje, kroz zavisnost od nekih songova koje smo zajedno proputovali i pratili u terci. Kroz sve kilometre i preteške konopce naših jedara. Uz nesiguran nastup davnašnjeg maga i njegovog Sanča, koji ga je upoznao kroz pješčane figure stare krečane i kroz radničke sobe nesrećnih momaka, koji su nedeljom zaboravljali da je

na radiju top lista popularnih pjesama. Zaboravljali da se vrate svojima, već su pred zahodom pravili red, glancajući se za izlazak, vjerujući u laži starijih da će se baš u gradu usrećiti i snaći. Oni, koji su previdjeli neke klince, što su radio talase i neke milozvučnosti registrovali senzorski i kojima nije smetao zadah njhovih samačkih soba.Upoznao sam ga kroz jednu Novu godinu i ples sa starijom crnkom koja mi je pred zoru dodavala plastični lavor, da povratim svu onu žestinu, koja mi je ulijevala povjerenje i širila čula. I dok sam povraćao nezrelost, on se javljao sa zvučnika i pjevao o nekom toplom ljetu, koje sam kasnije prepoznao zagledan u pučinu, rukom pod ruku sa nekom morskom ljubavi, koja je mislila isto k'o i ja, da će ova ljubav zagađena strastima i nestpljenjem trajati bar toliko, dok se ne pojavi neka nova i zagonetnija.

Znao sam da me voli.Kroz sve naše šatrovačke rečenice i čudan pogled naših sagovornika.Kroz onu:- Đe živiš, je l' ti to glava služi samo za frizuru? Me' se čini da je to u dure sve.Kroz one prženice što nam je spremao gore u Medulinu, gdje smo se pet dana spremali za koncert u Puli. I svaku laž koju mi je izrekao, priznanje nemoći, kroz prozirno ubjeđenje da ćemo opet putovati i pjevati na nekoj autostradi "Shackey on the road again" .Baš zbog toga što me uvjeravao da ga ništa ne boli i kako može voziti četiristo kilometara k'o od šale i kako ćemo svu tu kilometražu spržiti za tri i po sata, a moje je bilo da tražim stanice nekog radija koji pušta muziku sedamdesetih i sa što manje vijesti.

Zato što je planirao. Baš zato što je komentarisao cumpaše i govorio: - Divi najo fonsaš retista!

Sa Buckom sam se upoznao preko telefona.Živio sam u ulici Mitropolita Desančića, tamo iza gimnazije, u maloj krletki čiji su prozori gledali na Izvršno vijeće, omanji park... Kroz njihovo okno svakog jutra pogledom sam ispraćao predivnu gospođu, koja je svog šarenog psića izvodila u šetnju. Ni njen ženski instinkt nije mogao prepoznati pogled, koji je pratio i milovao vrat. Kao da čitav život samuje i osim njenog smiješnog psa, nikad nikog ne vidjeh u njenoj blizini. Izgledala je bogato i nadmeno. Čak i kada bi se sreli, osjećam da bi njen zaleđeni pogled samo prošao kroz neznanca, koji pognut, krupnim koracima prolazi kraj nje. Njena osamljenost nije me privukla i moja ljubav je mimoišla, misleć' pri tom, da ne nosi ni jednu tajnu koja bi zagolicala njenu radoznalost. Njen lik me samo vraćao u djetinjstvo i njena sjena je bila sjena neke druge žene koja me svako jutro budila da je ugledam.U taj iznajmljeni aparman, svake subote, pet godina za redom dolazila je Dijana, moja komšinica, prvakinja Srpskog narodnog pozorišta. Uvijek tačna i uvijek petnaest do devet. Sa konzervama inćuna i sa osmjehom bludnice, žene za koju bi se svak' odlučio i kojoj bi pripadao zauvjek. Slušali smo Koena sa malih zvučnika kasetofona, kog’ sam kupio na buvljaku. Na jednoj kaseti snimio sam samo jednu pjesmu "Čekajuči čudo" i nije nam smetalo da se ta predivna kompozicija vrti čitavu noć. Samo sam okretao kasetu a-b. Čekali smo da se desi čudo, ona da dobije glavnu ulogu, a ja, da se završi balkansko ludilo i da ponovo vidim najmilije.

Prelijepe subotnje noći uz Muskat otonel, koji sam privilegovano dobijao u prodavnici Vršačkih vinograda, gdje je moj drug Šiša bio direktor. Imao je stotinjak flaša berbe sedamdeset osme. Uglavnom su završavale u Dijaninim i mojim nazdravljanjima, nekim danima budućim i vjerovanjem da ćemo planirano ostvariti. Subotnje večeri i plesovi u restoranu "Sterija", uz umiljati glas moga kuma Milovića. Zaticanje novosadskih magli, negdje pred zoru, dok sam je pratio, dvije tri ulice dalje.Ta Dijana se u potpunosti slagala sa ovom mojom polovinom, što mi se ponekad rugala i zborila kako me provincija isštembiljala stidom od samog sebe. Njena sloboda se upitomila sa mojim isčuđavanjem, odsjajem prefinjene kože, mirisima jedinstvenog užitka.Stoput sam se pitao šta osjećam prema njoj? Svašta.... Jedino je nisam mrzio... sve drugo jesam. A ona se samo osmjehom igrala mojom ubjeđenosti da ću se navići i bez nje.

Ponekad bi pokucala i Anika, mlada Mađarica, koja je zasigurno imala nekog ciganskog pretka. Jer, te oči crnje od najdubljeg skloništa rijetkih grabljivica u jezeru Balaton, oči vjere i nevjere, nikad nisu mirovale. Smijale su se, znajući da će me još jednom kupiti i odvesti u noć prepunu strasti, skrajnutu od svih. Noć, koju sam zakačio na svaki kalendar moga dobrog raspoloženja, koja nikad neće isčeznuti i koja će me podsjećati na vrijeme ograničenih zaborava, svega što me podsjećalo na stvarnost. Nije ni čekala da se saberem, već me ljubila kako niko nikog nebi. Nikad nisam uspio prelomiti jezik i izgovoriti Oniko, kako se zapravo i zvala. To nazalno O me je smaralo, tako da sam je prekrstio u Bejbi. Pamtiću je kroz jedno januarsko jutro, kad sam je pogledom pratio, dok

se ona, onako mala uvukla u kaput do peta, koji je činio još upatnijom.Na radio Sajmu oglasio se spiker:- Poštovani sugradjani, u Novom Sadu snežno i oblačno. Temperatura minus četrnaest, lagano umeren severni vjetar. Želim Vam dobro jutro, dobar dan, uz jednu muzičku premijeru.I pustili su moje „Vozove”, a ja sam Aniku pratio, dok je otvarala zadnja vrata taksija i samo mahnula, znajući da je pratim pogledom, koji ponovo želi da je ugleda.

Apartman u Desačičevoj ulici.... Sastajalište nezbrinutih duša, prostor za uvježbavanje novih pjesama, sklonište od oštrog jezika ,ovoga vremena blesavog i nadasve tužnog... Natrpan brigom i praznim bocama ispijene gorčine i svijesti kako nam se mladost zamiče tudjim bolestima ,ne dajući nam ni jednu jedinu šansu da se ostvarimo ... Vremena bolesnog i ružnog, koje se svojski trudilo da se nasmije našem preziru i našem dostojanstvu.

Probudio sam se nikakav.Sa podočnjacima i žgaravicom od "Tokajca". Zazvonio je fiksni telefon.- Da - rekoh.- Vlastimir ovdje, je l’ to Ranko?- Jesam, izvolite.- Peca mi je dao tvoj broj i reče mi da imaš nekih dobrih pjesama. Može li se to čut'? Možeš li mi poslat' koju? Znaš, nisam snimao deset godina ništa i evo sad bi’, pa ako imaš kakvu pjesmu za mene? Aranžmane bi radio Sloba, on je najbolji, znaš?

Kao da me zvao buraz Milan iz Prnjavora. Tako pitko, jednostavno i svojski. Tako sam reprodukavao njegov glas.- Imam neke pjesme - odgovorih.

- Je l’ me to neko zajebava? - pomislih. - Mogao bi biti samo Šina iz Vrbasa. Bucko je njegov uzor i savršeno ga je imitirao. Ma, nije. On je.- Imam pjesama, dajte mi adresu pa ću Vam poslati.- Cvijanovićeva 44 - reče - na Gordanino ime. Kad vide moje, poštari ukradu misleć', ko zna šta je u pismu.- Važi - rekoh - sutra ću ići na poštu.Presnimio sam neke stvari i gore na limanskoj pošti napisao adresu, sa koje dvadesetak dana nisam dobio nikaklav odgovor.

Novi Sad ni po čemu nije odmakao od Trebinja, bar što se snova tiče.U njemu možete konstruisati budućnost kako Vi želite, samo treba da prekrijete ćebe preko glave i krajičkom oka trazite Singidunum, visoke zgrade "Genexa" i da se na kvarno, uvučete u neku traku do Gazele, kako bi stigli na sastanak sa nekim prevarantom, koji Vam se kune u pretke, obećavajući Vam karijeru i naslovne strane.Trbalo mi je petnaest godina da se avertim.

- Halo, Bucko ovdje. Pa, šta ima, bolan Ranko? Đe si, ne javljaš se? Čuj mu priče? - Ču', što se ne javljaš?- Vidi - kaže - slušala je Gordana one tvoje pjesme, a i ja poslije sa djecom. Ma, valja ono sve bolan. Jebi ga, ti u Novom Sadu. Hajde da napravimo tu ploču. Slobica mi reče

kako dobro produciraš glas. Hajde, spakuj ta dva kofera i dolazi u Beograd da radimo.Dun'o mi je vjetar u jedra.

Juli je mjesec.

Čoki i ja svirali smo na terasi "Plave frajle", najednom zaustavi se bijeli kombi i u njemu Ilija Bojanić, moj hercegnovski dobrica.- Đe si, buraz?Reče mi kako je čuo da sam u Novom Sadu i da želi da sviram u Beogradu, u njegovom restoranu. Kasnije, čuveni "Porto".- Nemoj razmišljat', hajdemo sad u Beograd! Bićeš u hotelu, u restoranu ćeš klopati, možemo još večeras početi sa svirkom.Moj brat Čoki mi je pomogao.- Šta čekaš, pakuj se i idi! Hajde da utovarimo razglas.Spakovah se na brzinu i rekoh u sebi:- Novi Sad me uvijek čeka, idem probati.Ukrcah moje instrumente, pozdravih se sa Čokijem i Iliji rekoh:- Gas, stari!

Ovaj jeftini hotel sad je moja nova kuća. Neugledna soba. Omaleni krevet i sto na kome pišem. Kroz tešku aritmiju shvaćam u šta sam ušao i koliko je teška ova noć. Hiljade misli, a nijednu svezat'.- Gdje ću kad prođe ljeto? Hoće li me zvati iko?

Sve mi je bilo unakaženo i gadno, al’ nije bilo vrijeme da se moglo birat'. Ovaj jeftini hotel sad je moja nova kuća, gdje bezvrijedni ljudi bezvrijednijim me čine i gdje je sve tako daleko.- Izdžaću ja - pomislih. - Ušao sam i evo me u areni. Možda od one priče sa Buckom i bude nešto. Ko zna?

- Halo. Je l' to Vlastimir?- Jest' bolan, đe si to?- Evo u ovom hotelu Toplice. Počeo sam svirati dole u Francuskoj, u onom restoranu "Porto".A on će:- Ma, đe si sad', bolan?- U hotelu, kažem ti.- Hajde, uzimaj taksi i dolazi kod Đorđa ovde na Dedinju, ima svega.- Vidimo se.Stigao sam oko pet popodne i zatekao veselu družinu i vokalnog solistu prebijenog od "šetača".- Bucko, došao ti je kompozitor - govorio mu je Šak.- Mikele, probudi se!- Kume, pa kompozitor ti je došao - nekako uzvišeno je govorio Stevan.Goran, koji je sjedao do njega i bio njegova savjest reče mu:- Bucko, kompozitor ti je tu, znaš onaj iz Novog Sada, onaj čije ti se pesme sviđaju.Mali je samo proškiljio ispod obrva i rekao:- Ma, gde je?Ja sam sjedao tačno preko puta.- Ma gde je? - ponovi i utonu u san.Goran me ponudi da ostanem sipajuci mi viski. Kratko sam se zadržao. Nisam znao nikog. Kurtoazno se pozdrdravih i

odoh opet u onu prazninu, sa velikim ključem što zatvara vrata ničega, u kojoj je samo jedno potvrđeno. Smrdljiv itison, telefon slomljenog brojčanika i svjetlo sa ulice, koje mi bode vid i pridružuje se mojoj nesanici. Znao sam da me voli i kroz onaj pogled kod Đorđa, kroz prozukle zjenice i srodnost koja mu je falila.

Sutra uveče pojavi se u "Portu" sa Gordanom, Bezom i Brankom. Napravio sam pauzu ubrzo i prišao da se pozdravim i upoznam.- Juče sam ti bio Dilajla - reče - Jebi ga, Šak me isforsir'o. Uvijek je tako. Odabrali smo tvojih devet pjesama za album. Još dvije će raditi Goranov kum. Znaš onaj iz one grupe.... Kako se ono zovu Kole? ...Rezervisao sam studio kod Hani, dole u Zemunu. "Pink" bolan! Nema veze što oni džiberi snimaju tamo. Studio je vrhunski. Sloba je već uradio pet aranžmana.- Važi - rekoh -idem da sviram.- Nemoj neku moju, majke ti. Neka raja je provalila da sam tu i odma' će me prozivat' da pjevam - reče mi u prolazu.

Stalno je mijenjao akcente, dijalekte i naglaske. Sa mnom na pola hercegovački na pola bosanski, sa nekim slovencem nazdravljao i hvalio cviček. Sa južnjacima je bio u srodstvu, stara mu je od Niš. U Skoplju je pijan ljubio nekog bratka, u Rijeci ga nisam mogao ništa razumjeti, u Zagrebu “Čuj stari gremo na gablec”, u Sarajevu “merhaba”. Ljubomorno čuvam video zapise iz Maribora, Zagreba, Sarajeva... I uvijek kad' želim ispitati raspoloženje kliknem na neki od tih snimaka, smijem se i tugujem istovremeno.

Ušli smo u studio. Džeri, naš stari poznanik snimao je Slobine matrice, a ja ispravljao njegove niške akcente. Završili smo za sedam dana, sve sa miksom. Mali je uvijek tonirao i pjesmu mogao da otpjeva u treku. Jedino ga je akcenat mučio. Organizovao je promociju, gore kod Đorđa, šepurio se i razgovarao sa novinarima. S vremena na vrijeme, išao je k'o fol u wc, a konobar bi mu šutnuo dupli viski ispod šanka. I poslije pet, šest takvih ekskurzija počeo bi pućiti usta, kao da je limun zagrizao. Svi njegovi drugovi su znali da ga je fisnuo i da će Šak iscenirati njegovu opijenost Gordani, da će se ona primiti i jadnog Bucka spakovati u taksi i sa njim otići u Cvijićevu. I Čoki ga je poslije par godina navukao na istu foru, dole u Kotoru na nekom festivalu. Naručivao mu je duple loze, dok se nije ubio i jedva oteturao do sobe u "Fjordu".

Pjesme sa nove ploče počele su živjeti i mi smo počeli putovati, prodavajući njegovih posljednjih trideset godina i ovu novu krv, zamrljanu nekim notama koje su bile na ivici patetike i gušta sedamdesetih, koje su kroz veliku dioptriju jedva prepoznavale nekadašnju veliku zvijezdu. Na nekom putovanju kroz Sloveniju, u kojoj je bio obožavan, rekoh mu:- Mogli bi u Murskoj Soboti pozvati neke tvoje obožavateljke? Valjda imaš neki broj?Ne pogledavši me, samo promjeni brzinu i reče:- Pomrle su sve, stariša.Nasmijah se beni, koja je skoro, pa govorila istinu.

Znao sam da me voli.Kroz sve njegove nesigurnosti i odlaganja, kroz onaj repertoar koji sam ja birao, povjerenje koje mi je ukazivao

pitajući kako je pjevao, kroz svaki grč njegovog lica, istinu što mi je izrekao.

Februar

Došli smo odnekud. Bucko me vozio u ulicu Kralja Petra, do ulaza samačkog hotela Toplice i otpozdravljao:-Zovem te sutra na ručak.

Ne volim hotele.Godinu dana živio sam u jednom novosadskom. U sobi 347 i osjećao se napuštenim, nesnađenim. Svirao sam dole, tri sprata niže, u kasinu i nagledao se svega. Nepismeni heroji novog doba bacali su lovu na crno, na crveno, grlili kurave, izlazili s vremena na vrijeme da vide je l' se kurs marke promijenio i koliko su kanistera prodali na ulici. Ponekad bi mi šutnuli sto, dvjesta marona, misleći da sam im talija.- Ponovi još jednom tu pjesmu - govorili bi. Eto, baš ta pjesma će im donijeti sreću. I već za koju uru, dekintirani, izlazili bi na terasu i mobilnim zvali svoje argate da im donesu pazar od rumunske nafte.Nedeljom sam bio slobodan, odlazio u grad i vraćao se u kazamat, k'o rastuženi soldat, kome žena nije pisala zadugo. Jedino je Ivona ponekad znala navratiti i unijeti svoj široki osmijeh pitajući me:- Šta ima?Zajebavala me i ponekad dodala moje prezime, koje je izgovarala sa milozvučnom pripadnošću.- Donela sam ti kolač, a ti to ne voliš - šaleći se sa mnom i milujući me onom svojom blagošću i žarom raspuštenice, kao da će pregristi sve dizgine svojim prelijepim, velikim zubima.

Ivona, koju sam upoznao u klubu "Rojal" sa njenim mladićom, trgovcem umjetnina. Uvalio sam joj telefonski broj hotela, sa lokalom 347 i šalio se da papirić proguta, da me ne bi onaj njen proganjao. Javila se jednog decembarskog jutra, koje je ispraćalo moga druga Pehilja na put u Rumu, kod neke njegove. Smijala se i pristala da dođe u sobu, punu instrumenata i nerazjašnjenih osjećanja, kojim vladaju nedoumice i strahovi, nezbrinuta budućnost. Očaj stihotvorca, što ne može došapnuti nijedan vedar ton svome gospodaru. Teško breme raspoznavanja dijelilo je nepoznatog kantautora od novosadske uglađenosti i izbrušenih manira. Pa ipak, ona je došla. Kao radosna vijest i kao trenutak olakšanja. Volio sam tu Ivonu, sa svim njenim manama, koje mi nisu smetale i koje su, kroz neku devedeset treću, zbog svih mojih jada ostale neprimjećene i prošle pokraj mene ne mareći za moju brdsko-planinsku narav. Trebao mi je neko baš kao ona. Sa njom sam gazio duboki snijeg, tamo u ulici Lukijana Mušickog, dok me vodila na "neko novo mesto", tamo gdje sam ja odlazio već pola godine , gdje su svirali moji južnjaci. Trebao mi je neko da mi skrene misli od svih mojih najdražih, koje nisam mogao čuti i kojima nisam mogao pomoći. Ne vjerujem da sam je samo zato volio???? Imala je Ivona hiljadu opravdanja za moju ljubav. I kad sam htio odustati od svega, kad sam htio reći: - Nikad više!Ona je samo znala prošaputati: - Osluhni! Pesme su ti progovorile.I kroz prelijepi osmijeh pojačavala ton na radiju, kako bih i ja čuo svoju pjesmu koja se kotrljala kroz etar, sva isprekidana voditeljovim glasom. Ivona je donosila blagost i vedrinu, nekako uzgred. Njene riječi su nalazile odjeka u meni.....

I sad ovaj ćumez u Beogradu. Nisam mogao više. Uzeo sam oglase i imao sreće. Iznajmio sam stan u Makedonskoj, tek koji korak od Šumatovca, u koji više ne svraća nijedan umjetnik i koji sve više liči na restoran u službi autobuske stanice u nekoj zabiti, gdje nikad niste sigurni kad ćete otići i zašto ste se uopšte uputili baš tuda.

- Halo.- Da - odgovorih.- Jesi li to kući?Ču' jesam li kući, zove me na fiksni?- Jok, ti si.- Idemo sutra u Vranje, imamo neku svirku dole. Svratićemo i do moje stare, na ručak.- Ja ću ujutro maznut' pite kod one moje.- Nemoj da bi zakasno! Navij sat! Zvaću te ja ujutro!Sve je to rekao odjednom i spustio slušalicu. Uvijek je bilo tako. Putovali smo sa plavim "Yugom" kojeg je vješto sakrivao, po potrebi.- Ma, gdje ću se bolan pojavit' sa ovim kršom, odma' mi je cijena manja, kontaš?Govorio je to onako, odsutno, sjećajući se uspješnih dana i zlatnog doba njegove karijere, gdje mu je sve bilo otvoreno, onako sa lakoćom dječijeg zmaja, kroz sve znakove ljubavi i poštovanja. Putovali smo sa pokvarenom bravom na desnim vratima i nije nam se činilo da smo nesrećni zbog toga. Naprotiv, uvijek bi se šalili kako zvijezda mora otključavati vrata svome pratiocu i kako mu nijedan cumpaš ne može izaći iz kola dok joj on ne otvori. Koliko milja je prenabregao "Yugo" i nikad nam nije stao. Pamtim kako smo došli u Piran

na Trg čuvenog Tartinija i kako su se klinci okupili oko auta pitajući ga:- Gospon, koje Vam je to auto?A on se borio da podigne prozor i odgovarao:- Mazzerati, bolan! Mazzerati 55. Ali onaj mali, kontaš? Ovo ti je sad hit u svijetu. Đe živiš?Keserio se i sa dvije ruke dizao staklo na svojim vratima.

Htio je jadnog Yuga da proda sve zbog jedne operske dive.Govori mi:- Ma, gdje ću pred nju sa ovom lamom? Ona je talijanska spozoruša. Mog'o bi na lizing kupit' onaj “Citroen 4”, strašan je.- Ma idi baš njime - rekoh. - Ti si važan, šarm, samo šarm i to je uspjeh. Idi baš Yugom.Smijao sam se sutra k'o lud. Ispostavilo se da je on u pravu. Ali, izvukao se lopov. Rekao joj je da je slupao Mercedes i da je Yugo ćerkin, koja mu ga je jedva pozajmila, lagajući je:- Vidiš kakva su ti djeca, ti njima sve, a oni meni ovako? Da nism rekao da idem na sastanak sa tobom, nebi mi dala. Voli tvoju boju glasa....Nije odustao od prodaje Yuga sve dok mi jednog dana ne reče:- Ona moja otišla u Italiju. Ja iz novina sazn'o. Vratila se onom pakašu sa bradicom.Opet sam se smijao, misleć' kako je okačio još jednu korpu. Nju je za dugo spominjao. Ne vjerujem da je volio.

Volio je Gordanu.Ona je imala veliki uticaj na njega. Bila je iz oficirske porodice, baš kao i on, i za razliku od njega, voljela

uglađenost i pomalo snobovsku razmaženost. Sve je Vlastimir njoj udovoljavao, a i sebi.

Gledao sam ga dok se približavamo Rači, kako je rapoloženiji. Pita me:- Hoćemo li maznut' "sengvič" od "podriguše" na carini?- Ja, ja - odgovarao sam, skoro nezainteresovano, a već pola sata čekam to pitanje.I uvijek tako.Znao sam da voli "podrigušu" i da uživa. Bio je to sendvič od tirolske salame u crnoj foliji, koju je brkata konobarica rezala nožem, onako na prst i udvarala mu se:- Znate gos'n Vlastimire, ja znam svaku vašu pjesmu napamet. Vi ste moja mladost. Vi ste meni sve.A on je meni, preko kragne bijelog mantila, a la "Kluzo", na šatrovačkom govorio:- Divi voog njakako retista!Stalno smo pričali "šatro".- "Ono" bi bedža cd?Ja sam se samo smijao, kao i ona dva carinika za šankom što su ga provalili. Ložio sam ga da se slika sa njom i da joj potpiše CD. Strašno. Ni sa kim se nisam tako smijao kao sa Buckom.Gordana mu nije dala da jede te jeftine salame, a on je jedva čekao da putujemo negdje duže, naročito u Banja Luku. Tamo smo bili manje, više domaći. Spavali smo kod "Nane" najčešće, jer je bilo dobro i pristupačno. Gotivio ga je Nana, čašćavao nas večerama. Volio da sjedi pored njega i upoznavao ga sa svojim prijateljima. Lagao ih kako su on i Bucko prijatelji godinama. On je to tako ubjedljivo potvrđivao, dok je meni nazdravljao i kraičkom usana govorio:

- Divi voog kakapa? K'o, ja i on raja?- Ma, dobro je, nije mi prošli put naplatio telefon - široko namigivanje i onda se okrene i nazdravlja Nani.A ja sam se zacenuo u sebi. Kakvo simpatično stvorenje koje poznajem lično. Sve sarajevske fazone "valja" Nani ,a ovaj ga grli i nazdravlja važno svojim prijateljima. Zna i Nana da će to biti glavna tema bar tri dana u njegovom restoranu.

Sve do jednom, kad mi je rekao:- Pakuj se idemo na drugo mjesto.- Šta je bilo? - pitah. – Ma, nisi se valjda posvađ'o sa Nanom?- Ma, jok! Idemo bolan, kod onog Roguljića. Sad' je poslao "gorilu" da mi kaže kako ja, ovakva zvijezda, ne mogu spavati u straćarama, nego samo u svili i kadifi.Keserio se.- Eto bolan, opet sve široko, a na guzove. Sve na dođem ti. Đe živiš? Motel sa sto zvjezdica! Samo devet soba, svaka đakuzi!Tu smo odsjedali godinama na reprezentaciju, a da vlasnika nikad nismo upoznali.- Da mi ga je samo vidjet' - govorio je, dok je lupao jaje od sto, koje mu je konobar donio iz trećeg puta, jer puknuto nije smio poslužiti.Tu smo se često znali prebiti Napoleonom i uživati u muzici tamburaša. Voljeli smo istu pjesmu "Laži, laži Vere", koju nikad nije dao da mu sviraju u ritmu. Morali su polako i tiho. Kako sam već upoznao čitav personal, jedno jutro recepcionar me tiho pitao što je Bucko sinoć oko tri išao do auta u pidžami.- Je li mu dobro?- Ne znam? Pitaću ga - rekoh.

- Ma gdje si to, Boga ti, išao sinoć kasno? Čuo sam te iz moje sobe.Ko fol ne znam ja ništa? On se smije.- Ma iš'o bolan da stavim "Lavlju kandžu".- Na Yuga i sa ovakvim obezbjeđenjem? U tri sata ujutro?- Ma, tiću, nije me niko provalio, slag'o sam onog ćora na recepciji da sam zaboravio pederušu.Lavlja kandža na Yuga u tri ujutro? U pidžami? Yugo? Smijao sam se do suza.

- Halo!- Da.- Sad me zvao onaj pakašu iz Prijedora. Znaš, onaj što mu svaki minut moramo odsvirat'. Nemamo drugih ponuda za sada, jebi ga. Da mu potvrdim da dolazimo u subotu? Mala je pinka, ali to je jedino što možemo sada.- Ma, potvrdi mu - rekoh.- Šta fali? Zaboravi na njega.- Je li ona plava, visoka iz Prijedora ili iz Brčkog? - zapitah.- Vidi, kako se "ono" sjeća vonplaša - odgovori. - Iz okoline Prijedora je, sad ću je trznuti na fontele.- Nek' dođe sa onom kebarom što te prošli put startovala.Smijao se, podjebavajući me za neku kalašturu, prepunu taštine i svih kompleksa ovog' svijeta. Martovsko jutro, obojeno nekim neobjašnjivim bojama, miris bureka i Radio Beograd. Putujemo.Slušamo vijesti, nenaspavani i mamurni od sinoć. Bili na rođendanu njegove buduće kume Ivane i dojili skupa francuska vina, sve uz napolitanske kancone, naslonjeni na kamin, koji je bio naše omiljeno mjesto u njenom domu.

Zaslađivali se suvim smokvama i šljivama punjenim bademom. Nazdravljali dragim ljudima, pjevali na iskrivljenom italijanskom.Lijepo veče.

- Zaboravio sam kupiti vodu - reče mi i skrenu na pumpu. - Deder, istrči i kupi koju malu flašu.Nastavismo ka granici gotovo bez riječi. Daleko je Prijedor. Na radiju zasvira neka pjesma Darka Kraljića i on me zapita:- Znaš li na šta me podsjeća ova pjesma?- Nemam pojma - odgovorih.- Znaš li ti gdje je Čajniče?- Od prilike, nisam tamo bio nikad.- Kad god čujem ovu pjesmu, sjetim se jedne Nove godine koju sam pjevao tamo. Nikad duža, ni hladnija zima. Ja stigao oko pola sedam, sa Jahorine. Već u holu, čuo sam raštimani orkestar onog pakašu Mladena. Joj, zar će me ovi pratit'? Bila je to sedamdeset sedma, osma. Ja sa sto hitova. Popularan, bolan!Okrenu se ka meni i potvrdi riječi klimanjem vunglaša.-Ja sam bitan, nek' ovi tandrljaju iza mene. Biće to OK. Znaš li kakvu sam raju zatekao tamo? - upita me.- Ne razumijem o čemu pričaš - odgovorih.- Ma, da ti objasnim. Sjećaš li se prošle godine i onog polurazrušenog hotela u Kotor Varoši?- Sjećam se onih napaćenih lica, odavno ostarjelih momaka i nekih žena obučenih u neke jeftine kotule i opletene bluzice - promrljah.- Znaš da smo se pokrivali vojničkim ćebadima i kako sam se izblamirao naručujući hemendegs onoj spremačici. A nismo znali ni ti ni ja da je jedino ona zaposlena tu i da smo spavali

u nezaključanim sobama, sa zidovima iscrtanim svakakvim grafitima. E, skoro da je bilo tako i u Čajniču te godine. Ili sam ja imao takvu sliku, jer samo koji sat ranije, na Jahorini sam zentao najljepše cumpaše u Jugi. Ko zna? Ma, što je noć više odmicala, meni je bilo sve ljepše i ljepše. Alkohol. Stidan neki svijet. Gledaju u mene i ne vjeruju da sam to ja. Ma fini ljudi bolan. K'o ona moja tetka iz Lazareva. Ja se nisam skidao sa televizije i oni su htjeli samo da mi pruže ruku, da me pozdrave, kao svog' najmilijeg. Žao mi je što sam neke stvari skontao kasno. Možda sam se i ja negdje bahato ponašao? Oko jednaest, priđe mi konobar i tutnu mi komad papira u ruku.- Šta je ovo? - pitao sam ga.On samo slegnu ramenima i reče:- To je za Vas.Ja ga već maznuo, pokušavam kroz onaj narodnjački eho pitati konobara od koga je. Izgubio se onako mršav , noseći tacnu visoko iznad glave.- Pa šta je bilo u pismu? - zapitah ga.- Ma, nećeš vjerovati - smijao se.Kaže:- Gos-n Bucko, poštovanje. Ja sam Milijana i ovdje sam učiteljica u školi. Jako volim Vaš glas i Vaše pjesme. Sviđate mi se i željela bih u Novu ući u Vašem zagrljaju. Okrenite se desno. Ja sam u plavoj haljini i imam dugu crnu kosu. Drugi sto iza Vas.- Znaš mene? Okrenuo sam se odma'. Uvijek naivan k'o najveći panaglu. Ali stvarno, strašan cumpaš je sjedio tamo gdje mi je napisala. Mahnula mi je onako, stidno i raširila dlanove, kao da je htjela reći: - Sad' ili nikad!

- Sve je to javno neizvodljivo, znate - pisala je dalje. - Ovo je provincija, a Vi ćete već sutra otići i svi bi me uzimali u usta i lajali na me k'o na najgoru kuravu. Ja živim odmah dole ispod hotela, samo pređete most. Evo, čekam Vas sa uzbuđenjem na sredini mosta. Tačno u ponoć.Počeo sam se keseriti. Naslućivao sam dalji tok njegove priče.- Pa jesi li iš'o u ponoć? - bacih mu udicu.- Normalno. Isfolir’o sam one papke da me boli stomak i k'o fol idem da prilegnem, a ja pravo dole na rijeku. Minus sto. Katastrofa. Čekam ja, čekam. Nema je, pa je nema. Dvan'est i dvadeset, ma nema je s glave. E, moj Bucko, u šta si se uvalio? Zbog cumpaša cvokoćeš na mostu iznad rijeke kojoj ni ime ne znaš. Evo još jedna cigara i rinkaš ću je više čekati. Samo što sam pripalio ugledah neku priliku sa druge strane mosta.- Evo je! Vidiš ti, došla. Ko zna šta je omelo pa kasni? Pođoh ka sredini i što sam bio bliže, kapirao sam da mi u susret ne ide ona već neko muško.- Jesu li i tebe navukli?- Čuo sam bariton sa desetak metara. A znaš ko je bio?- Ko?- Zafir bolan! Mladen nas je nazintagu obojicu. Ona crnka u hotelu je njegova žena. Natjer'o je da odglumi! Kontaš?Smijao se i nastavio.- Ma muzičari nas, bolan, navukli pravo.- Ma, ja sam super - govori mi.- Ja izašao u putkašu, a Firza u sakou k'o dingaspo. Joj, da si ga zrakn'o u plišanom odijelu sa sve svilenim šalom. Poplavio. Došao je po' sata prije mene.- Ha ha ha......

- Vratili smo se u hotel i dočeka nas aplauz. Socijala je bila srećna što smo ponovo sa njima. I muzikanti su aplaudirali znajući da smo ga pošintapu sa osamn'est ruka.

Smijao sam se i prisjećao, kako ga je Čola vozao na sličnu foru.Bili smo na zabavi kod našeg prijatelja Gorana Radojičića, u Zemunu. Uvijek u martu Goran pozove svoje poslovne partnere i drugare da nas malo počasti, da se družimo, da nam bude dobro. Sve je na tim zabavama bilo spontano i nenametljivo. Stotinjak ljudi, koji se znaju dolazili bi sa radošću, jer svaka je bila bolja od predhodne. Naš domaćin bi pred zoru zapjevao "Stari grad" od "Drugog načina", grlio svoju ženu, sa kojom je u lijepoj harmoniji. I Bucko je volio doći. Svirali smo, pjevali u troglasu, smijali se. Najednom me samo gurnu laktom i reče:- Vidi ovo!A na displeju njegovog telefona piše:- Želim da te vidim. Čekam te na recepciji, Suzana.- Ko je Suzana? - pitam.- Ma, nemam pojma bolan!Govorio mi je i okretao se ne bi li vidio neki cumpaš kojeg bi stavio pod sumnju. Ja sam odmah znao o čemu se radi. Pogledao sam u Čokija i sve mi je bilo jasno. Jedva sam se suzdržavao da se ne zagrcnem. Čoki lopov. On mu je poslao poruku sa Mirelinog telefona.- Idi, šta čekaš! - rekao sam.- Misliš???- Ma idi, prošetaj fol u wc i zrakni ima li je na recepciji.Već je mali srkn'o četiri, pet.- Misliš??? Ma ja, odoh.

Ustade se i lagano pođe. Ja sam samo Čokija snimao. Već je imao strategiju. Nagovorio je Mirelu, Srđanovu ženu, da ga zove.- Halo, mišu, pa gde si ti? Stižes li? - govorila mu je.A mi smo ga posmatrali kako drži telefon i sav zbunjen kruži oko recepcije.- Evo me, bona, na recepciji, odakle se javljaš? - odgovarao je.- Evo, vidim te! - govorila je. - Muž mi je tu. Čujemo se za petnaestak minuta.Prekinula je vezu. On se vraćao za sto kao da ništa nije bilo. Kao, išao u toalet? I nas desetak za stolom se pretvaralo da se ništa ne događa. Ponovo poruka.- Sad' možemo. Muž je izašao na pola sata.Pokazuje mi.- Idi sad' - govorio sam mu. - Sada će sigurno doći.Opet lagano ustajanje i talaše.Mirela:- Jesi li stigao?On:- Tu sam, tu sam, čekam!- Budi tu još koji minut, eto me.Gledao sam ga kroz neki gelender i umirao od smijeha. Čoki se ustade i pođe ka njemu. K'o fol pošao da kupi cigarete.- Koga to čekaš? - pitao ga je.- Ma, nikog bolan, izašao malo na havu.Opet telefon.- Gde si? - pitala je Mirela.A on okrenu leđa Čokiju i tiho govori.- Tu sam, čekam te, nego mi se uvalio neki pakašu i pegla me. Stižeš li?- Ko te to zvao? - pita ga Čoki, otvarajući paklicu cigareta.

- Ma, neki pacijent. Za neku svirku.-Ja, ja - govorio je Čoki gledajući ga nervoznog.Ja sam snimao taj dijalog i nisam mogao više. Popeo sam se na recepciju.- Ma šta to radite tu? Hajmo dole, dobrovina.- Hajte vas dvojica - reče Bucko. - Sad' ću ja.Kada je treći put zazvonio telefon nismo mogli izdržati. Skontao je. Počeli smo vriskati.Čoki govori:- Javi se, javi se!Gledao je čas mene, čas njega.- Znao sam od početka.- Aha - govorio je Čola.- Jes', jes', aha! He he he....- Javi se na telefon!Nije htio. Samo me udari po tjemenu, k'o da sam ja kriv za sve. Već kroz sledeći gutljaj pjevali smo neku njegovu pjesmu, sa sve mobilnim telefonima ispred usta, aludirajući na mikrofon. I on se smijao i derao u mobitel.

Prijedor je daleko.Izgubili smo signal našeg radija. Pritiskam potenciometar i gasim ga.- Ma, daj mi još takvih priča - govorim mu.- A, znaš li kako su me Davor i Moke šetali po Beogradu?- Ne znam, pričaj.

- Nije bilo mobilnih tada. Gordana i djeca otišli u Kraljevo za vikend. Ja slobodan, nemam svirku. Brijem se i spremam za žurku. Neka promocija viskija, izbor "Mis šarma", raspoložen. Brijem se i dolivam alkohola. Telefon.- Halo.

- Đe si mali? Pjevač (Davorin Popović) ovdje. Šta ima?- Rekoh mu da se spremam za žurku a on:- Ma stipu bolan mišieve, evo mene sa Kemom ovde u Mažestiku sa tri strašna cumpaša. Ma, bolje da te nisam zvao! Ti si oženjen čovjek.- Halo, halo! Ma gdje ste to, bolan?- U Mažestiku, ovdje ćemo i spavati večeras. Stiži!- Ma što će te tu spavati? Sam sam, Gordana sa djecom u Kraljevu. Dolazite kod mene.- Vidjećemo poslije! Hajde dolazi čekamo te u Mažestiku!- Ja doš'o u hotel, njih s' glave nema. Jesu li bili oni moji sa nekim cumpašima? -pitah Rista na recepciji.- Evo sad su ti otišli u hotel Jugoslaviju.- Ja sa Ristom zveknuh dvije, tri i zaputih se u "Jugu". Tamo sretoh Markana.- Đe su ovi moji sa cumpašima?- Evo sad su ti strugnuli, nema pet minuta.- Pa, đe bolan?- Mesečini do "Metropola'.- I sa Markanom sam mazn'o par komada, pa pravac bulevar.- Ma, đe su ovi moji? - pitao sam Trifka.- Koji?- Davorin i Kemo su tu negdje sa nekim Čehinjama. Da nisu dole u baru?- Nisam ih vidio, ali idi pogledaj.- Ja sišao dole i imam koga vidjet'- Čečur i Mirza navaljeni na šank.- Ooooo, ko je to nama doš'o?- A njh dvojica razvaljeni, ali u treningu, naručuju još vodke. U meni desetak komada i nisu me trebali nagovarati da ostanem sa njima.Totalna havarija. Svirao je Furda "iz

Kornija", sa nekim džez orkestrom. Odjednom mi konobar donosi telefon.- Halo.- Ja.- Ma, đe si bolan, koliko ćemo te čekati? - govori Davorin.- Ma jebite se. Čitav sam Beograd stavio na vunglaš, a vas nema. Đe ste to?- Ma u Mažestiku. Dolaziš li?- Evo bolan Mirze i Čečura ovdje, sa njima sam.- Ma dođite svi! Čekamo vas!- Jedva nagovorih ovu dvojicu da se spustimo do Mažestika. Fajront ima dva sata. Risto recepcionar, koji je bio u igri, maše i zove me.- Bucko, Bucko, telefon.- Da.- Hoćete li dolaziti? Da vas čekamo? - govorio je Davor sa druge strane.- Ma, tu smo bolan u Mažestiku svi! - odgovarao sam mu i pitao: -Gdje ste to?- I mi u Mažestiku, ali u Sarajevu.- Čuo sam kako raja na aperitiv baru navija i kako nas prozivaju. Davor i Moke su nas nazintagu. Nit' sam otišao na izbor Mis, niti je bilo išta od cumpaša. Zaglavio sa Mirzom i Čečurom do pola pet. Ma, neka su se zajebavali. Bar su znali. Nema više tih vremena.Uzdahnu.-Nema ni Davora, ni Mirze, ni Boba.

Priča za pričom, i konačno ugledasmo tablu našeg odredišta, nesigurni da l' Sana ili Una umiva ovaj grad, u kojem sam evo, drugi put i baš kao onog predhodnog, ne znadoh šta da očekujem od njega. Htio sam završiti noć što prije,

doručkovati na terasi, diveći se neobjašnjivoj boji rijeke, zaverglati "Yugića" i slušati njegovu listu kućanskih potrepština, što će kupiti na buvljaku u "Beljini". Mi smo tako nazivali ovaj grad, smijali se, jer smo se sjećali jedne umjetnice iz "Lotosa", koja je preselivši se u Beograd i svoje mjesto pominjala na ekavskom.

Znao sam da me voli.Kroz sva ona poznanstva za koje bi mi trebala vječost, kroz praznike odsvirane lakoćom dječaka, svaku pogrešnu notu, gore u Nirnbergu, pite njegove strine na Sokocu i onu mećavu oko Sombora, kad smo se do Beograda vukli sve do osam ujutro. Bio je jedanaet godina stariji od mene i dok sam se ja sa svojih devet borio u nekom blatu, on je već pozirao sa singlom i pričao na radiju. Kako su godine prolazile ta razlika se nekako smanjivala, jer ja sam imao četrdeset kad smo se upoznali. Vucarao mnogo poderanih cipela, što su dobovale kroz neke dobre i loše sezone. Sve je sada bilo bliže našem razumjevanju.

- Halo.- Da - odgovorih.- Bio si toliko godina u Novom Sadu, možeš li zbombat' neku svirku tamo i zbog pinke i da malo pobjegnemo? Znaš o čemu ti govorim?- Znam.Nije prošao koji dan, zvao me moj Trebinjac Zoran Janković i pitao jesmo li Bucko i ja slobodni u subotu. On pravi zabavu povodom godišnjice preduzeća.Reče:- Biće tu i Miroslav i još neke pjevačice, a vi ste mi za ples.

Zoka, moj trebinjski komšija sa gornjeg sprata. Jedan fin i tih dasa. Voli poeziju, voli Zuka i Dragana Stojnića.- Ma, slobodni smo, bolan Zoka? Kad je to? - priupitah još jednom.- U subotu. Računam na vas - pozdravi se Zoka.

- Halo.- Halo.- I šta kažeš za Novi Sad? - rekoh.A on:- Šta je bolan? Taman sam ušecerio. Đe gori?- Ma, završio sam Novi Sad, ide se u subotu.- Dobro, aj sad.Odgovori i spusti mi slušalicu.Vjerujem kako me odmah zaboravio i zahrkao.

- Halo.- Da - rekoh.- Ma šta si ono, matere ti, sinoć bunc'o? Kakav Novi Sad?- Ma, Zoka mi se javio.I ponovih cijelu priču.- Je li Čoki tamo? Javi mu da stižemo!- Važi - odgovorih.Dragan Čolaković, naš novosadski prijatelj sa kojim sam podijelio milion dobrih časa, koje smo ispratili u "Igraču više". Kod jadnog Jokusa koji je jedini razumio naše pijanstvo i pomagao nam turom više, kao da je vidio svoju rodbinu, nezbrinutu i osakaćenu pjesmom, koja je s teškom mukom dopirala do onih istih bića koji su podizanjem čaše nazdravljali svom nespokoju i neizvjesnosti novoga dana.

Jokusu, našem dobrom prijatelju, nisam stigao na sahranu, baš zbog nekog putovanja sa Buckom. Rijetko prolazim tom ulicom gdje su se pjesmom sakrivale sve tuge izmješane dječačkim snovima, kako će nas neko u velikom gradu zapaziti i ponuditi da snimimo neki radijski uradak i kako bi, eventualno, zamolili nekog našeg zemljaka, koji radi na televiziji, da nam sredi neko gostovanje i presrećni odcvrkućemo neku našu pjesmu na plej bek.

Čoki je izašao iz muzike, uspješan je građevinar. Ponekad kad potegnemo koju više, pita:- Kad počinjemo sa snimanjem albuma? Samo dvije akustične gitare i glas.- Ma, evo kad god hoćeš - odgovaram mu ja .A znam da će već sutra zaboraviti na sinoćnji san, jer ga je ogrnuo neki novi problem u firmi. Kapirao je naše fore i znao se smijati kad ga zovnemo u Novi Sad, a mi na ulasku u Zagreb.- Grebzaš bolan, Grebzaš. Đe živiš? Hajde stiži, ima svega.Ču' hajde stiži, a mi četiristo kolometara daleko.- Hajde stiži, Grebzaš!Čoki se samo keserio i bio u filmu.

Sve mi se čini da je bio neki kasni oktobar, kad smo niz bulevar skliznuli u Novi Sad. Yugo, u njemu Bucika, u onoj "Meklaud" jakni i ja kao navigator. Hotel "Park". Četvrta ulica, desno. Opet na mjesto loših uspomena.Prepuna sala poznatih lica i nasmijani domaćin Zoka. Vlastimir je bio susretljiv i prijatan prilikom upoznavanja sa njim i uvijek je sa radošću spominjao njegovo ime. Kroz ona lijepa putovanja do Pohorja i zabavu u planinarskom domu i

ono jutro kad smo mu, poslije cijele noći pijančenja, Mićo, Kele i ja doveli "vjerenicu" u sobu. Sa sve mladenačkom tortom. Priredili vjenčanje i popili sve iz aperitv bara.Kakvo dobro vrijeme. Kakvi momenti....Uvijek me pitao:- Gdje će nas Zoka ove godine vodit'?

Lijepa zabava u "Parku".Došao je i Čoki. Tu je i Dejan, moj burazer iz Smedereva. Lijepe žene. Sve je tu. Pjesma za pjesmom, čaša za čašom. Nazdravljao je Bucko:- Zapoj, Zapoj! - derao se.Svirali smo to veče odlično. Pjevao je Dilajlu k'o nikad. Nazdravljao je sa bine gostima u sali, pričao viceve, glumio Fikreta Halimića, jednostavno briljirao. Dupli po dupli "šetač" zna da obori i jače od njega. Počeo je muljati ustima. Nazdravljati svaki gutljaj.- Ma, to je to - ložio ga je Čoki.Čoki je njegov penicilin. Sluša sve što mu kaže.Narodnjaci lupaju, mi na pauzi, mirni, jer ovi teško ispuštaju mikrofon. Nazdravljamo. Propustili smo oficijelnost večere, jer smo svirali, a za novo posluženje nismo bili raspoloženi. - Samo pita od jabuka - reče Čoki konobaru i okrenu se ka Vlastimiru:- Vrh je pita. Moraš probati!On ga nije ni čuo, samo se keserio i nazdravljao. Sa kolica za kolače, konobar, sa bijelim rukavicama poslužuje pitu sa jabukama i orasima. Svakom prinosi tanjir i srebrnu viljušku. Nije ni stigao poslužiti sve, a Bucika je već smazao svoju, onako, rukama. Čola stari namazanković, samo gurnu svoj tanjir ispred njega. Bez i jedne riječi. Buca je nazdravljao i

već do pola pojeo Čolin komad. Čoki prebaci i moj komad ispred njega i Dejanov i još par komada. Sve je pohas'o. Sve, baš sve. Nazdravlja on, uvaljuje se kod neke havarisane polovnjače sa fonsasima.Čola mu reče:- Valjalo bi pojest' šta slatko?A on sav u fonsašima odgovara pitanjem:- Koja ti je ovo?Čoki vraća priču:- Ovdje prave strašne pite od jabuka, moraš probati.- Ima li?! Ima li?! - ponovi razgoračenih očiju.Nismo mogli više izdržati ni Čoki ni ja. Pukli smo od smijeha.- Ima li?Ču ima li? Spuc'o skoro pola tepsije i:- Ima li?To nam je sad poštapalica kad u restoranu naručujemo neko jelo, za koje smo sigurni da je na meniju. Kad konobar potvrdi našu narudžbu mi u glas kažemo:- Ima li?!Napio se, ali baš. Morao sam ga to jutro voditi u "Don Perinjon" u kome je opijen grijanjem, zahrkao odmah. Jedva sam ga odvukao do hotela, a on me uz put nabjeđivao kako lažem da je spavao.- Samo sam malo prikunj'o - reče. - Je l' bilo cumpaša?

Znao sam da me voli.Zato što sam ga samo jednom pitao:- Kakve su ti noći, boli li te šta?Zbog svih onih ohridskih pijanstava i novogodišnjih mučnina gore na Kopaoniku, kad sam ga nagovarao da ostane u

krevetu i da odgodimo svirku za neko bolje vrijeme, koje za njega nije stiglo.

- Halo.- Da.- Ide se u Moskvu za dvadeset dana. Đe živiš?- Od kud ti to?- Ma, Gogi završio, bolan. Znaš da je on malo u Londonu, malo u Moskvi. Sad je gore i sredio je dva koncerta u KT birou.! Ide se u Moskvu! Đe živiš? Rasia majka moja! Hajde, javljaj se, odoh kod Ivana na šišanje.Ivan, njegov mladi prijatelj, imao je frizeraj tačno preko puta njegovog ulaza. Luksuzna radnja u koju su svraćale gospođe dobrostojećih muževa. Moderan frizer, mlad i ambiciozan, dočekivao je svoje "modele" umješnošću mletačkog trgovca i zaluđivao novopečene bogatašice balom stranih časopisa i predlagao novi trend.Volio je Bucka i bio srećan kad mu zvijezda uđe u radnju i kaže:- Hajde, bolan, pauza! Evo uštipaka za tebe i za goste, sad su sa šporeta.Ivan mu se smijao i poštovao ga istodobno. Njemu je mutio nekoliko boja da bi mali dobio nijansu koju smo mi zvali "Tito zuntafri". Dva dana prije polaska u Moskvu otišao je sa uštipcima kod Ivana. Ne znam šta se desilo i sta je sve Igi zamješao, ali kad sam ga vidio na aerodromu, uz ona svijetla! Katastrofa!- Ha ha ha...Nisam mogao da se zaustavim. Vriskao sam od smijeha. Kad je došao po mene bio sam bunovan kao i on, pa nismo mnogo pričali. Gledali smo na put i negdje ipak, uživali u buđenju

novog dana. Takve prilike su za mene rijetke. Stigli smo do Surčina i izlazili iz kola da uzmemo torbe. Počeo sam se smijati k'o lud.- Šta je, ne valja zuntafri?Znao je čemu se smijem. A on? Sav crven. Onako kao cvekla, zalizana nekom fuzijom patlidžana i kisele paprike. Sve je nekako vuklo na desno, pa i njegov razdeljak koji je za nijasu bio svjetliji od ostatka kose. Trula višnja se negdje prelivala u neopisivu ljubičastu i sjedinjavala sa mat crnom i sve je to stajalo poviše njegovih plavih očiju. Kontrast za odmah primjetiti i ozbiljno Buckovo lice, koje me veseli i tjera na smijeh. Sepetio je dvije torbe iz gepeka, a ja sam htio krijući sakriti smijeh, ali što sam više potiskivao tu namjeru, podsvijest se usprotivila i ja sam se počeo glasno kikotati. Gledam u njegove buljave oči što traže odgovor. Ma, umirem. Strašno.- E ovaj put je vrh, vrhova - rekoh mu. - Sve ste pogodili i ti i Ivan - i osjećam kako se nadimam od smijeha.- Ma, šta ti je kretenu, đe živiš? Je l' se ide u Rusiju? Sve crveno, pa i zuntafri.A onda se uozbilji i zapita:- Ma, nije baš tako njesra?- Ma jok, bolan - a morao sam se okrenuti da ne puknem.

Smijao sam se i njegovoj bezbrižnosti. Znao sam da ga savršeno neće interesovati moj komentar i smijeh. Imamo još koji minut i on će biti u drugom filmu. Ne čekajući me da se čekiram otišao je u fri šop da vidi cijene cigareta i viskija, naravno. Snimio sam ga kako kupuje unučiće Džonija. Vidio je i on mene.- Ma dug je put, pakašu.Kao da se pravdao i gurnu mi ruku u džep.

- I tebi sam uz'o, da ne laješ.

Sedam sati ujutro.Bucko i ja na carinskoj kontroli. Prolaz u Boing 747. Beograd-Moskva, tri sata i nešto. Sletili smo sa mojim strahom, koji vučem od jednog leta Ljubljana-Beograd, kad nas je dva-tri santimetra dijelilo da krilom pobranjamo pistu i onako sa četiristo na sat prokliznemo u ono što ne smijem ni pomisliti.

Koliki grad, pomislih. Osam traka sa jedne, osam tamo. Limuzina koliko hoćeš. Hotel Junost, Centar grada.- Hajde, raspakivaj se poslije. Čeka nas Kole da idemo na ručak.Ispred hotela čekao nas je njegov vozač i sa nekom velikom, mašinom uključio se u taj nesporazum tehnologije. Već sat se vozimo kroz Centar grada, kroz tu nepreglednost carske prestonice.

Stigosmo. Splav "Viking" na rijeci Moskvi. U njemu sva ljepota ruske duše, obrisi ženskih lica, vješto namazanih skupim puderima iz Pariza, nasmiješenih svojim ktitorima, koji su se šepurili paleći Kohibu.- O, Ranko, odkud ti?Možeš misliti Veljo? Onaj kuvar iz Porta, Veljo, na Vikingu?- E, stariša - otpozdravih misleć’, vidi malog svijeta. - Evo me sa Buckom, imamo par koncerata tu. Ako si slobodan dođi, ostaviću ti karte.Večerali smo, šalili se i uživali u Božuleu, tom Božijem daru, iz ne znam koje provanse i tom strpljivom opijatu čudnog naglaska i boje. Prekosutra je prvi koncert.

Drugi dan.

- Idemo do Valerije, moje prijateljice - reče i prozunda ispred mene.Izašli smo pred hotel i začudili se kako nema taksija. Recepcionar nam reče da moramo na ulicu i dizanjem ruke pokušati zaustaviti taksi ili se goditi sa nekim domaćinom u istruloj Ladi. Ipak, taksi.Valerija je bila njihova kućna prijateljica, živjela jedno vrijeme u Beogradu, udala se, rodila sina i devedeset devete ponovo sjela u avion za Moskvu. Držala je tri butika cvijeća u sred Moskve i njen je posao cvjetao.- Pa, gde si ti, maleni?Grlila ga je i isčuđavala njegovom prisustvu. A on se smiješio u onom džemperu na baklave, grleći je i snimajući radnju. Nije mogao, a tačno znam da mi je htio reći:- Vidi gdje se "ono" uvalilo, u centar? I klepeće lovu.- Evo još sat, dva i vodim vas na jedno strašno mesto. Nećete se pokajati.

I nismo.Bili smo u kabareu, džez klubu i nazdravljali uz Ruskoje šampanjskoje. Jeli crni tost premazan ikrom. Nagovorih ga da nam otpjeva nešto. Pjevao je Sinatrin hit "Stranaci u noći" i dobio fantastičan aplauz, a mi još jednu bocu šampanjca od vlasnika kluba. Oko četiri poslije ponoći, Valerjin bodigard nas je vozio podnapijene u hotel. Laganio je niz moskovsku širinu i svu misteriju njenih ulica. I preko Bulevara revolucije i pored crkve Vasilija Blaženog, sve pokraj rijeke Moskve i Petra Velikog, uz odsjaj zvona crkve Hrista spasitelja. Vanjuška se smijao i prstom uperivao na moskovski Sen

Deni, gdje su se u skupim bundama šetale prostitutke, sa cigaretom u ruci. Vozio nas sve do hotela "Junost" i Bucku otvarao vrata kako bi se mali iskobelj'o.- Jesmo li to stigli? - upita. - Mesečini da nigdje ne žurimo, mog'o bi past' neki cumpaš.A jedva je stajao i samo promrljao u bradu:- Ma, ništa.

Ko zna koja je to posjeta Rusiji u njegovom adresaru?Pjevao je u "Boljšoj" teatru i u svim sibirskim nedođijama po četiri pet mjeseci, tamo sedamdesetih. Bio pun klirinških dolara i željan čajne kobasice. Pun dolara, a ništa nije bilo za kupiti. Njegova popularna grupa je imala tri koncerta na dan. U devet, u tri i u sedam. Tako u svakom gradu. Sale ogromne i svaka puna željne publike koja je gromoglasno otpozravljala svaki njegov refren i stojeći aplaudirala omanjem debeljuci sa šimikama i širokim zulufima.

Djevojke su vrištale i uzdisale za tim mladićima sa električnim gitarama, nosile velike bukete cvijeća iza bine, ne bi li se kako upoznale sa njima i bile spremne sve da učine, kako bi pobjegle iz komunistickog s(k)aveza i podigle zavjesu nekog boljeg i nepoznatog svijeta.Svirali su popularnu muziku, nepoznatu, a prihvatljivu ruskoj mladeži, sve im je bilo otvoreno i sve privilegije velikih zvijezda, osjetili su u sibirskim beskonačnostima i užarenim pogledima djevojaka, koje su pošto poto htjele biti sa njima, dokazujući se svom okruženju, kako i treba tako i kako su one zaslužile zagrljaj i poklone ovih svjetlucavih bića. Bucko je sve to ispratio, ali stalno je mislio na jednu malu iz Sarajeva i jedva iščekivao njen dolazak, u ovu širinu tuđeg svijeta, kroz strah da je nije maznuo neki jalijaš sa Vratnika.

Želio je da bude tu, uz njega, ma koliko mu smetala i odvlačila od društva i svih zadovoljstava jeftinoće i mladalačkog damara, koji je mogao pulsirati, baš kako hoće.Falila mu je njegova mala, zbog koje nije bio siguran šta se to u njemu prepliće, ljubav ili ljubomora ili oboje kroz snagu njene ličnosti, koja je nadjačavala njegovu naivnost i nespremnost da se otrgne u novi zagrljaj i neku mladalačku neizvjesnost. Pa šta bude. Nije on to mogao. Sve do jednom.Gordana, tek što je stigla iz Juge, obradovala je orkestar punom torbom suvomesnatih proizvoda. Klavirista je pronio vijest da nemaju popodnevni koncert i svi su već planirali izlazak u grad. Toliko koncerata i toliko gradova, a da nijedan skoro, pa nisu ni vidjeli. Bili su u Omsku, u azijskom dijelu i svi su htjeli razgledati tu veliku i nepoznatu naseobinu. Svi osim Buce, koji je krijući od svih, koketirao sa prelijepom mulatkinjom, nudeći joj žvake i najlon čarape, za koje se tada moglo dobiti pravo malo bogatsvo.- Idi, vodi Gordanu, evo ti lova, daj mi ključ od tvoje sobe i tiću, nikom da nisi riječ rekao!Tako se obratio klaviristi, koji je pakovao rezervne klavijature da ih utopi u gradu. Dobio je ključeve i isfolirao Gordanu kako ga boli glava i kako će ostati da se odmara, kako bi mogao uveče pjevati.Ekipa se uputila ka gradu, a on je priveo malu azijatkinju u sobu svoga klaviriste. Ali…tek što su prešli koji stotinjak metara, raspololožene muzičare i njihove pratilje, koje su se u sebi radovale nekom skupom poklonu, sustigao je recepcionar, sa velikom crnom "Volgom" i obavijestio ih da će se popodnevni koncert ipak održati. Vratili su se u hotel i svi tražili vokalnog solistu. Svi osim klaviriste koji je ćutao i brinuo. Gordana ga nije našla u njihovoj sobi, koju su otvarali

nožem, jer je brava bila neispravna. Nije ga našla ni na recepciji. K'o da je u zemlju propao. Zabrinuta zvala ga je- Vlastimire, Vlastimire!Išla od sobe do sobe, njega nema. Otvarala je sva vrata hotelskih soba na njihovom spratu, zvala ga i ništa. Ostala je samo još jedna soba. Soba klaviriste i otvorila njena vrata.Ona su se otvarala na unutra i Gordana ugleda lijepu crnokosu ženu kako polugola leži na krevetu i kako se nevješto pravi iznenađenom. He he he ,a on je je bio go iza vrata. Gordana se izvinu djevojci i pođe dalje, a on u onoj panici gurnu vrata za njom, ne bi li što prije izašla. Prošla je nekoliko koraka i upalila joj se lampica.Vratila se i grubo otvorila vrata i zatekla pjevača kako stoji na jednoj nozi i uspaničeno oblači pantalone. Ha ha ha.....- Crni Vlastimire! Jesi li to ti? - ljutito zapita.On go, spustio ruke ispod stomaka, govori:- Nisam.- Vlastimire, jesi li to ti? - ponovi.- Nisam!Ču' nije on? A go, golcat stoji između žene i ljubavnice.- Vlastimire, još te jednom pitam, jesi li to ti?- Nisam!A Gordana, onako razljućena, zamahnu i klepi ga po nosu, iz koga je odmah potekla krv. Imao je osjetljiv nos i to je vukao još iz Sarajeva, kad ga je Pimpek naložio da uhvati neku rasnu guzaru, u nekoj kuglani, a nije ni znao da ga snima njen muž, bokser. Zaradio je nokaut i metar tampona u nosu. Skoro pa isto mu se desilo u Bugarskoj na turneji sa Indexima i opet ga je Davorin nagovorio. I opet nokaut i tamponi.-Nisi, je li, kurvaru jedan?! Nisi ?! I još ga jednom udari.

Bucko, kad je vidio himber, uzvrati i poče tuča, a mala azijatkinja iskoristi priliku i pobježe. Njegova je sreća što su se ubrzo svi stvorili tu i razdvojili ih.Samo je recepcionar vikao:- Ubiše pevača, ubiše pevača!Vidio je krv na njegovom licu i nož u Gordaninoj ruci, sa kojim je maloprije otvarala njihovu sobu i bio preplašen na smrt, jer je mislio da će ga ona zaklati. Jedva su ih razdvojili, a Goga je prijetila recepcionaru da će ga strpati u zatvor iz koga nikad neće izaći. Bucko je sav u krvi samo pitao:- Ima li ko tampona? Vidi šta mi ova zduha uradi.Gordana se počela pakovati i riješila je da ga ostavi. Njegova je sreća bila što su u Sibiru i što nije imala kud'. Kupio je prsten od bijelog zlata, kupovao cvijeće, molio da mu oprosti, šarmirao. Ništa. Dvadesetak dana bez tona.Ona je prva progovorila:- Sram te bilo! Zar tu, pred mojim očima, pred svima? Kurvaru jedan!Govorila je to tako da je mali osjetio trenutak da joj nabaci alkicu.- Izvini ljubavi, znaš da samo tebe volim. - tepao joj je mazeći joj ruku i stavljao zlatan prsten. - Gdje ćemo na medeni mjesec? Evo, gdje ti kazeš. Možda je najbolje u Kupare? Tamo stari ima popust... Dobra je klopa tamo...A ona se nasmješi i prozbori sebi u bradu: - O Bože, molim ti se, samo mi reci, zašto volim ovu budalu koja mi uveseljava svaki tren?A, zavoljela ga je kad je imala sedamnaest godina, u Sarajevskoj drugoj gimnaziji. Zavoljela je tog Bucka iz razreda pored, kad ga je vidjela na bini u FIS-u, kako plijeni svoje vršnjake svojim glasom i svojim šarmom. Zavoljela ga je zbog aplauza njegovih drugara, kad bi se posvađali i ona

demonstrativno napuštala ples, a on preko razglasa i pred svima govorio kako je voli. Ostala je sa njim jer je i tada znala da nikad neće odrasti i da će u njegovim očima uvijek iskriti dječačka duša, koja je spremna u svakom momentu da joj ugodi i da je nasmije. Voljela ga je i zbog obećanja da će biti zajedno do kraja života.Zbog obećanja, koje su i on i ona održali.Godinama poslije Goga ga je napustila ,otišavši koju godinu prije njega u daleke plaveti i neki drugi horizont. Bliže zvijezdama koje su bile sićušne za njenog dragog.

Oktobar

- Halo.- Da.- Dežela, bolan, za prvi vikend. Đe živiš??? Zvao Geza, idemo na "Martinovanje".....

Bili smo negdje na domak Kranja kad mi je rekao:- Vidjećeš kako me ovdje vole, kako i klinci znaju svaku moju pjesmu. Vidjećeš i jednu moju bivšu, nemoj da bi se slučajno uvaljiv'o! Pokazaću ti je večeras.Kranj, koncert u pozorišnoj sali, koja se napunila pola sata prije nego li je trebao početi nastup. Gurali smo se Vipavom, tim lijepim šardoneom i čekali da Geza, naš slovenački menadžer najavi koncert.- Ma tu je ona, tu je dvjesta posto! - kao da se tješio govoreći mi. - Skontaćeš je odma', rasna plavuša, ma, prava dama, vidjet' ćeš.Ćurio je kroz rupu na zavjesi. Puno je k'o oko.

Geza reče:- Izlazim i najavljujem vas.

K'o da su svirali "Šedouzi", vriska, aplauz, navijanje. Dva sata ludila i četiri bisa. Bucko je dominirao nad srcima nekih bivših i srcima mladosti koji su ga slikali mobilnim telefonima. Pjevao je neki davni hit i kroz foršpil mi rekao:- Đe živiš, bolan? Vidiš šta radim s njima? Moji su, moji su!Plesao je onim nožicama, drmao kukovima. Vitlao mikrofon iznad glave, zabacivao ga preko ramena. A ja sam mu umirao od smijeha, jer sam snimio pruge na njegovom bijelom sakou. Mikrofonski kabal koji se vukao po bini, šarao je zvijezdin sako i činio me radosnim. I on se smijao, sav umazan karminom, koji je na mikrofonu ostavila pjevačica naše predgrupe.Kakvo veče!Totalna dobrovina!Vriska i pregršt buketa na bini.

Geza nas je vodio u "Holivud", najbolji riblji restoran i sav ozaren rekao:- Karbo pa bo. Sve vam je otvoreno. Živ' jo - nazdravljo je vokalnom solisti.Mali je uzvraćao, sa pokretom pobjednika i sa podsjetnicom:- Samo me pusti da izađem na binu, pred ljude! I sve će ti biti jasno. Nisam ti ja miš mekinjaš!Gledao je Gezu pravo u oči. Okretao se prema meni i namigivao. Ja sam znao na koga misli. Nisam mogao, a da se ne zagrcnem. Sjetio sam se svih priča o mišu mekinjašu (jedan kantautor). Prolio sam vino po svima. I on je morao izdušiti. Nasmijasmo se na glas sa sve Gezom, koji nije mogao pratiti ovaj film.

Jola, naš banjalučko-hvarsko-riječko-minhenski orguljaš, nazdravljo je svima i hvalio se kako je on okupio grupu, što je istina. Pratio sam ga kroz njegove radosti i podizao bijeli šal koji mu je stalno padao na pod. Jola, u elegantnom, advokatskom odijelu, bujne prosjede kose, nije znao kud' će prije? Da l' kod Bucike da ga izljubi, da l' kod mene, da mi stoput' ponovi:- Jesam li ti govorio, vidiš li ti ovo? Ludilo!Grlio me i zahvaljivao što sam napisao biografsku pjesmu o njegovom orkestru.

Pratio sam ga i kroz naše sarajevske noći, kad je svaku naručenu pjesmu plaćao tužnom grimasom i saosjećanjem svih nas koji smo ga voljeli, razumjevši njegovo raseljenje kao bijeg od svoje nevolje i sve praznine, koja mu je stalno govorila da je tu uz njega. Kroz svaku patnju sevdalinke i njegov grč na licu, koji nije mogao sakriti bol i njegovu nesreću.Tu bezgriješnu dušu, koju sam prepoznao kroz sve dobrote njegovog pogleda i širokogrudost čovjeka koji je odmah po našem upoznavanju, pristao da ga slijedim i da mu kažem sve ono što je o svom gastarbajterskom životu znao i što ga je tištilo.Zvao me da dođem u Njemačku, davao ključeve stana u Rijeci, nudio mi ljetovanje na Braču, sa kim god hoću i svako ko dođe sa mnom biće ugošćen kao ja.Jola, moj jednostavni i dobri prijatelj.

- Halo! - začuh Buckov glas. - Đe živiš?Okrenuo sam se i vidio ga zagrljenog sa lijepom i odnjegovanom plavušom.

- Ovo ti je Mojca - reče onako ponosan - a ovo je moj kompozitor. Znaš, on je napisao onu pjesmu što mi puštaš preko telefona.Lijepa žena, sa četrdeset i nekoliko, uglađena i uviđavna.- A, to je taj Ranko o kome si mi govor'jo? – reče. - Vaše pjesme su prekrasne, slušam ih stalno.Skoro pa sam se postidio. Bez obzira koliko sam subjektivan i koliko mislim dobro svojim pjesmama, uvijek sam u klinču zastiđenosti i ponosa, kad mi neko prizna da voli moje stvaralastvo. Znam i koliko sam bezobrazan i koliko vjerujem tim pjesmama, ali prosto nikad ne mogu suzdržati neku postiđenost kad mi neko kaže koliko mu je značio neki moj stih i kako se prepoznao u njemu.- Hajdemo za sto - predloži Bucko.- Možemo - reče Mojca - ali moram pozvati i prijateljicu sa kojom sam došla.- Ma, normalno - odgovori on i napravi onu njegovu čuvenu gestikulaciju širokog namigivanja prema meni. - Taman za ovog mog malog'!Bila je to Irena, plavuša, koja se ni po čemu nije prepoznavala sa mojim ukusom. Tako sam mislio. Sve dok me nije kupila osmijehom, zapinjući o svaku riječ moga jezika. Dok se nisam zatrovao nijansom njenog parfema i tankih prstiju, koji su držali čašu, nazdravljajući mom buđenju. Nazdravljala je mome nepovjerenju, želeći da pridobije bar jedno moje odobrenje i produži lijepu veče, sve kroz raspoloženje koje je pjevač širio, sprečavjući moje razmišljanje i isključivost mojih ožiljaka.Najednom začuh pjesmu "Zelenci". Ilko iz Dubrovnika, okrenut leđima, kantao je na suvo. Slobo i ja podignusmo tercu i on se odmah okrenu.- Čovječe!? Odkud ti?

Nismo se vidjeli dvadeset godina. Izvinio se gostima i prešao za naš sto. Sedam ujutro nas je dočekalo opijene, srećne sa svom nostalgijom i klapskim pojanjem.Predivna noć.

Ekipa je otišla. Slobo u Podgoricu, Bobo u Beograd, Jola u Banja Luku, Sento u Sarajevo. Na sto strana svijeta sa zajedničkom dušom i pitanjem: -Hoćemo li se ikad vidjeti i ponoviti ovu noć?Dobra ekipa koja, umjesto nekadašnjih sedam, osam mjeseci zaredom, sada uključi pojačala jednom u pola godine, nadajući se da se oko njih nije puno promijenilo, da su oni ostali isti i kako će ponovo dobijati najbolje ocjene od nabijeđenih kritičara i da će ih negdje u prikrajku čekati najbolje starlete i grliti, sve zarad njihovog uspjeha, opravdavajući se svojim najbližima, kako su one sa velikim zvijezdama u vezi i da je to ozbiljno.Vlastimir i ja smo ostali u Kranju još pet dana. Išli smo sa Mojcom i Irenom kod njegovog makedonskog prijatelja Joce, koji nas je gotivio sa paprikašom od noja i otvarao flašu za flašom. Dvdeset osam godina staro vino, zbog svoga Bucka, koji ga je ljubio u čelo poslije par popijenih boca i pjevao mu, onako na suvo, Jovano Jovanke, a Joca ridao i grlio svoju ženu Majdu sa lijeve i sina Boštjana sa desne strane.Ostali smo, zato što su nas njih dvije vodile na Bled da probamo najbolje krem šnite na svijetu. Da proslavimo Mojcin rođendan u Gracu. Bili smo uz žene koje su donosile radost i blagonaklonost za bića kojim bi željele pripadati. Ili se to nama činilo?Ne znam? Sad' to nije ni bitno.

Važno je da me Irena još uvijek pronađe kroz neki zalutali san i potvrdi radost onih dana.

Zvao me sa recepcije:- Halo.- Da …- Pa, bolan mi se nemamo kad' vratiti u Beograd. Za par dana smo u Kopru. Evo sad mi se javio Ilija. Možda uglavi i Portorož. Ostajemo ovdje. Joca se javio, reče da je u "Špar"-u kupio desetak orada i zove da dođemo kod njega u Zvirče.- To je to stariša - potvdih njegove riječi. - Ostaćemo, nego šta!

Znao sam da me voli.Zbog onog pisma, što sam nosio nekoj Milici u Valjevu, zbog "Punta", koga sam zagrebao u Minhenu, kad' se izvikao na mene i poslije pola sata me vodio na ručak. Kroz onu malu ljutnju, kada sam sa rajom otišao u Padovu, Veneciju,Veronu... A trebao sam u jednom od tih dana biti sa njegove desne strane, na pozornici Doma sindikata, na povratničkom koncertu njegove bivše grupe. Kroz moje vješto foliranje i glumu da ne znam šta se sa njim dešava i kako mu je.

Oktobar.

- Halo.- Da - rekoh.- Idemo u subotu u Banja Luku, kod onoga što drži "Galames". Ima on neku brvnaru u planini i tamo sviramo.

- U redu.Sve mi je to rekao nekim čudnim tonom, koji mi nije bio poznat, nekim tonom koji me uznemiravao i koji mi je nagovještavao neku neprijatnost. Kako se to kod čovjeka razvijaju čula nesreće i nepredvidljivih strahova? Nikad nisam odgonetnuo. A tačno sam znao da opišem tu pojavu zloslutnosti, neke satanske nadmoći i odlučnosti da sve bude po njenom. Prepoznavao sam je po zujanju u bubnjiću moje uzbuđenosti i otiranju oznojenog dlana preko ukrštenih bedara i nepogrešive intuitivne jednačine, koja nikad nije pogriješila i uvijek bila neoborivo pouzdana.

- Evo ga bolan, taze. - govorio mi je, dok mi je davao kesu punu bureka, koji dobija od svoje obožavateljke, tamo u Lole Ribara. Jutro prepuno smoga, magle i naša radost jer odosmo.Vozio je stotinjak kilometara i zakočio na proširenju.- Šta je? - zapitah.- Hajde ti nastavi, boli me pakašu. Ne znam šta je ovo, ne mogu sjedat' normalno.Sjeo sam i dodao gas.- Nemoj mi nikuda žuriti, stići ćemo!- No problem, lagano.Sjedio je na lijevom kuku, prislonio obraz na naslonjač i pokušavao da usresredi misli na sve drugo, osim bola, koji se nije dao i dominantno vladao pjevačevim licem i svim grimasama, koje su sve objašnjavale.

Stigli smo u Banja Luku i uzeli klučeve aparmana u "Bosni".- Haj'mo malo u Gospodsku da gledamo čumpaše - rekoh da ga malo oraspoložim. - Mogli bi do "Boske" da kupiš starom onu viljamovku sa Titovim likom?- Idi ti, ja ću prileć' malo.

- Šta ti je? - pitam ga.- Ma ništa, hajde ti, do'ću ja.Čitavo vrijeme proveo je u svom apartmanu i jedva odradio svirku. Prvi put sam vozio od početka do kraja, prvi put bez znakova zadovoljstva i njegovih priča iz sedamdesetih. Banja Luka - Beograd, sa desetak propratnih riječi, uglavnom polako, ne žuri, sada lijevo.....

- Halo.- Da.- Evo me ispred tvoga ulaza, otvori.- Šta je sad? - pomislih.Ušao je i skidao onaj njegov med kaput i leđima okrenut pitao:- Šta imaš za popit' u kući? - pitao me tako, da sam odmah znao da nešto ne valja.- Imam lozu "odozdo"- rekoh.Iskapio je na eks i rekao:- Sipaj.Sipao sam i ćutao.- Bio sam na pregledu kod Kece. Znaš šta me pitao? Pitao me, hoćeš li da ti kažem istinu ili da te lažem?- Pa, šta je? - pitao sam ja njega.- Karcinom druže, karcinom debelog crijeva. Eto, to mi je rekao. Nisam djeci nista pričao, nemoj ti izletit' negdje. Zna Goran i sad znaš ti.- Ma, ne brini - tješio sam ga,- Keca će te operisati, on je najbolji. Biće to u redu.A on je gledao u vrh cipela i tiho reče:- Ne može to biti u redu. Nikada...

Sipao sam lozu sve do samog dna i predložio da odemo u Zemun na kej da prošetamo. Šetnja, skoro bez ijedne riječi, mučna.Vozio je nazad u Cvijanovićevu.... Rekoh da ću i ja do njegove ulice,da kupim djevrek za ujutro... Znao je da ga lažem. I ja sam znao da me provalio. Išao sam kroz Hilandarsku pognut i snužden. Sa kesom i dva đevreka u njoj. Sa sviješću da uvijek odlazi neko ko je drag.....

- Halo.- Da.- Hajde, dolazi kod mene, kuvao sam ajvar, onaj što ti voliš. Imam ja teglu, ne moraš nositi.Spustio sam se do Cvijanovićeve i na vratima ga ugledah nasmijanog.- Bio sam na CT-u, Keca kaže da ću se izvući, za deset dana će me operisati i u bolnici ću biti vrlo malo.- Pa, eto, jesam li ti rekao da će sve biti dobro. Gdje je ajvar? Sipaj da popijemo po jednu za dobru vijest.- Gotovo je s' tim. Zabranio mi je Keca, ne smijem ni liznuti.- Ma dobro, sipaj meni dvije, ja ću za obojicu.

Keca ga je sredio i on me zvao poslije tri dana.- Hajde dolazi, da mi praviš društvo. Au, da vidiš fonsaša kod jedne polovnjače. Stiži!Došao sam u Prvu hiruršku i na zajeb ušao u njegovu sobu.- Šta ima? - pitao sam ga, k'o da smo za nekim šankom.- Razvalio me Keca - reče. - Ali i u ovom jadu, bolje mi je od svih na spratu. Kole sredio apartman. Evo, sad je otišao i doći će večeras. Uzmi bananu, narandžu, ima svega, ja ne mogu zinut'.

Gledam ga, onako bombastog u krevetu i počinjem se smijati. Leži na leđima obučen u bijelu maicu na kojoj piše "Ja sam taj". I odmah mi pred oči dolazi slika iz Rovinja kad smo pjevali za izbor Mačo mena i kad je izašao poslije svih nabildovanih dječaka u ovoj istoj majici pjevajući rokenrol i skočio u bazen sa sve mikrofonom i kojom bocom "Malvazije" u sebi, što smo šutali iza bine.- Šta se keseriš, idiote?I on se osmjehnu.- Ma ništa bolan, eto te k'o zmaj - govorim mu ja.Otvoriše se vrata i uđe kebara sa fonsašima.- Hajde Zvezdo, da uključimo infuziju - govori mu.- Znate sestro, ovo Vam je moj kompozitor. Fin čovjek. Oženjen, ima četvero djece. I peto je na putu. Svaka mu čast.Tako me uvijek predstavljao kad je želio maznuti neku buduću "vjerenicu". Kao, da mu ja ne bih smetao? Ja sam se samo smijao, potvrđivao klimajući glavom i divio mu se. Mali, tri dana poslije noža, baca šuplju" medicinskoj sestri i govori mi:- Bio mi je Raka, sviraćemo na "Budvi" u revijalnom dijelu. Znaš li ti ko je direktor festivala?- Nemam pojma, ko?- Ma, Pimpek, bolan, možeš misliti, sve široko, svega.Tri dana poslije narkoze, govori mi kako ćemo svirati i kako ćemo opet ukrasti nekoliko lijepih dana "dole".Kole mi reče da je operacija prošla dobro i kako su dobre izglednosti za našeg prijatelja.

- Halo.- Da.- Bio sam kod Rake, ništa sa bendom, uvalili se neki Talijani. Imaš li kakvu morsku, pa da idemo onako linafo takmičarski.

- Nemam, ali napraviću, za kad' treba?- Ču' kad, za sutra. Ma šalim se, bolan, Raka je moj, kad god napraviš.

- Halo.- Da.- Šta ima pakašu? Znaš li čime ćeš se vozat' po Budvi?- Čime, rinkašom?- Ma jok, bolan, zvao me neki tip što ima brdo oldtajmera, hoće da ga reklamiram dole. "Mercedes" kabrio. Đe živiš?I zaista, mi smo letjeli "Montenegrom", a kabrio je stigao u Bar, sa sve vozačem koji nas je čekao na aerodromu i Buci dao ključeve, rekavši:- Gosn', auto je napunjen do vrha, a u fioci desno imate bonove da ne brinete.Mali ozbiljan:- Ma nije trebalo, sip'o bi' ja šta ima veze?A, kad se ovaj okrenuo, poznata grimasa.- Ču', još ga reklamiram i da mu sipam čorbu!Ha ha ha ha ha !!!!Smijali smo se i on je kresnuo kabrija govorivši mi:- Vid' ovo, automatik?Prebacio je lijevu ruku preko vrata i dodao gas pred svim onim miševima, što su gledali plavičasti dim našeg auspuha.

Stigli smo u Stari grad i on se odmah raspitivao za Davora.- Gdje je Pjevač? - pitao je Raku.- Ma, on ti ima svoju logu. Eno ti ga u onom malom kafiću, iza ''Mocarta'', onaj kafić što nema bašte.Našli smo Davora prebijenog od pive, kako drži predavanje vlasniku, koji je jedini sa konobaricom pravio društvo

Pjevaču. Davora su u Sarajevu svi zvali Pjevač, iz poštovanja.- Je l' se to bez mene nazdravlja ovdje? - povika Bucko.- Vid' Tom Džons - reče radosno Davor. - Hajde, sad fino, ponovo se obrati direktoru festivala.A Buca:- Poštovanje direktore, eto, i ja bi' koju zavrn'o, ako može?

U zvučnicima muzika "Indexa", vlasnik lokala, njihov fan, donosi mezu iz obližnjeg restorana, mi neraspakovani, pijani, nazdravljamo i pogledujemo u konobaricu, koja je svakom od nas obećavala da će ostatak večeri provesti u našem društvu. Normalno da ništa nije bilo od toga, jer je Bucika zaspao u separeu, a ja sam Pimpeka nosio na leđima do hotela "Avala" i slušao njegova bulažnjenja.

Davorina Popovića-Pimpeka sam upoznao u Beogradu, u restoranu "Grmeč", preko puta moga stana. Želio je da svrati u jedan dio "Bermudskog trougla", na podvarak sa rebarcima. Bucko me zvao i predstavio me kao vrlo važnog u njegovoj karijeri. Sva ta oficijelnost trajala je vrlo malo, jer je Pimpek sve to pojednostavio svojom neposrednošću i željom da nam kaže nešto pametno. I sve to kroz gemišt, naravno. Slušali smo ga kao važnog člana familije i sve što je izgovarao pratili smo sa klimanjem glave i nazdravljanjem.Prije svih je došao u Beograd da kaže kako je sve ono unazad nekoliko godina bilo besmisleno i kako su ljudi uvijek ljudi. Nevažno odakle su i kako se zovu. Imao je gomilu problema u Sarajevu poslije posjete Beogradu. Ali, njega se to nije ticalo i svakom je gledao pravo u oči.....

- Ubio sam se sinoć, a ne bi' smio. - reče mi Bucko ulazeći u moju sobu na "Slovenskoj plaži". - Ma, šta ima veze - mrmljao je. - Idemo danas u Herceg Novi. Pa, znaš li ti da imamo kabriolet? Idemo do one Marije, što ima tri kuće, ostale joj od muža moreplovca. Sad sam joj se javio. Hajde, čekam te dole na doručku.Zaverglao je kabrija i počeo da mi priča o Mariji. Slušao sam ga i znao da ništa neće reći što bi bilo neprimjereno. U svakoj rečenici oprezno je govorio o njoj. Prolazeći kroz Perast pokazao mi je malenu plažu gdje su se upoznali. Nasmiješio se i rekao kako su Davor i Moke pijani igrali šah i da je Mariju prepoznao odmah. Dugo su se sretali kroz sve njegove fikcije i kao da je Marijin pogled govorio da se ne ustručava, već da joj pridrži vodeni dušek dok ona zaroni, ne bi li našla zlatnu narukvicu, majčin amanet.A on joj je samo poljubio ruku i rekao kako su njegova pluća veća i da će se on spustiti u dubinu... Namiguje mi i govori:- Ma nije bolan bilo ni dve metra.... he he he....Ronio je čitavo popodne i u sam suton izvukao narukvicu iz mora i srećnu kartu za partije što je rijetko igrao. Daljina i obaveze i jednog i drugog sprečavale su ono što je od prvog dana trebalo uraditi - početi živjeti zajedno, odmah i nevažno gdje.- I sad bi mog'o sa njom na kraj svijeta - govorio mi je sa najvećom ozbiljnošću i tonom kajanja i pomisli, da bi se neke stvari u njegovom životu drugačije odigrale i da ga ne bi sada morila ova izvjesnost koja ga je pritjrerala uza zid i izvela na giljotinu, kao stvarno zastrašivanje i kao neko ko ima namjeru da izvrši naumljeno.

Spustili smo se niz onu asfaltnu strminu kod "Novljanke" i kružili jednosmjerom do Marijine vile, a mještani su mu dobacivali:- Adio legendo, Bucko majstore, 'ajde svraćaj... Pjevali refren njegove najpoznatije pjesme...Mali je samo klimao ispod slamnatog šešira i smijao se očima sakrivenim falš "Rej Banom."Marija, prelijepa Pančevka, koja se primila u Herceg Novi s' kraja sedamdesetih, udavši se za Luku iz Kotora, koji je umro na sred Tihog okeana, željan nje i svoga gospodarstva koje mu nije moglo pružiti uživanje i smiraj, a čekalo ga je i još je tu. Mali je trubio ispod balkona prelijepe kuće, tamo na Savini i ona je izašla, obučena, onako, po italijanski, plavokosa i ozarena, nudeći nam dobrodošlicu kroz osmijeh banatskog gostoprimstva i nikad naučenog primorskog dijalekta.

Uvjerio sam se u istinitost njegovih riječi kad sam krajem oka uhvatio Marijinu sreću, kroz raširene ruke i blagonaklonost toj maloj, debeloj figuri, koja se šepurila preda mnom i bez izgovorene riječi kazivala njezinu važnost. Opet sam se smijao. Tiho. Onako, u sebi, jer mi je bilo dobro. On je zaboravio i na Kecu i na Beograd i na mene i svu pokvarenost stvarnosti koja mu se uselila i furala svoju zločestost.Bio je to vedar dan. Jedan osunčan dan, koji je prkosio svim zastrašivanjima noći, koja, kao da je jedva čekala da se on istroši i poraženo povuče, da bi mogla reći kako je došao njen red. Dan, koji je pokazivao sve svoje boje i koji je htio da nam se pridruži sa svom svojom blagošću i razumijevanjem za nesrećnog Bucka, što u svom jadu, pridržava ruku jedne

prelijepe udovice i meni namigivanjem objašnjava kako je dobro što smo tu i kako nismo zalud došli.Na prekrasnoj terasi, koja je gledala pravo na Rose, Marija nam je pohovala lignje i bacala zubatac na gradele, nazdravljajući svojoj simpatiji i njegovom pratiocu, koji ih je posmatrao sa svim odobrenjima ovoga svijeta i želio da što prije ode u gostinsku sobu, kako bi ih ostavio same.

Pet, šest dana vjetra u kosi, Pimpekovog gazdovanja u "Demižani", Ganetovih viceva koje smo brisali portiklom punom radosnih suza. Ko zna koliko flaša "Pošipa" i ko zna osim direktora, koliki su računi? Ta nepotpuna sedmica bila je nedovoljna da se stvarnost zataška i da je zaboravimo.Ona se javila na aerodromu u Beogradu, kad mi je rekao:- Opet me ovo zajebava, moraću zvati Kecu da vidim šta je.- Ma, bio si nedisciplinovan, pio si malo više, smiriće se to.Tješio sam ga ne znajući kud je sve pošlo.

- Halo.- Da. Kaži bolan, što ćutiš? - rekoh.- Ma, ovo je otišlo sve u rinkaš, stari moj. Metastaza.- Kako, metastaza, zar nije stalo, pa Keca ti je rekao da je sve u dure?- Ma, ne znam. Moram operisati oba plućna krila. Ubiću se.- Sačekaj bolan, šta ti je? Evo, stižem do tebe za petnaestak minuta.

- Halo.- Da.- Kole, jesi li to ti?- Jesam.

Kole me upita:- Čuo si, predpostavljam?- Ma, sad mi se javio.- Istina je. - reče .Kole, njegov najbolji prijatelj, potvdio mi je stvarnost i kratko rekao njegovu izglednost. Sve je pošlo naopako i jedino nam ostaje da se borimo i vjerujemo. Kole, koji mu je pomogao stotinu puta i sad kad je sve beznadežno, stajao je tu, na njegovom raspolaganju, spreman da učini sve za svoga prijatelja. Kupovao mu ja Avastin, taj preskupi lijek, kojim se Mali održavao i osvježavao raspadnuti organizam, svakih petnaest dana. Animirao svoje prijatelje da se uključe u njegovu misiju spasavanja dragog bića i nadasve vjerovao kako je to greška i kako će se Bucika izvući.Pozvao me jednog dana i rekao:- Evo, sad i glavu mora operisati, sad sam bio sa Vasom. Užas.- Ćutao sam i samo se spustio na Dorćol, ušao u tramvaj da me odveze na vrh bulevara, kako bih se pješice vratio sa porazom i priznavanjem stvarnosti.

Sve je Bucko izdržao.Baš sve.Četiri reza, ozbiljnost njihovog ishoda.Borio se, nadao, vjerovao.Inatio se sa životom, sa samim sobom i ukletošću njegovih nesanica.Niko ne bi mogao tako.Niko.

- Halo.- Da.

- Pa, šta bi sa Trebinjem? Ti reče da ćeš imati koncert dole i da ćeš me pozvati za gosta? Je l' se ide dole?- Sutra ću ti javiti.U stvari, ja sam već ugovorio koncert. Čekao sam raport o njegovom zdravlju. Ne znam zašto? Znao sam da nema boljitka.Ipak, sve sam se nešto nadao...

- Halo.- Da.- Ide se u Trebinje. Devetog smo tamo. Čekaće nas otac Dražen u Podgorici.- Hajde, bolan, zaboravio sam kako ti izgleda grad. Znaš li da sam zadnji put bio sedamdeset i neke?- Ćao.- Halo, halo! Nemoj da bi "dole" nekom rekao za ovo moje!- Koje? - rekoh.- Hajde, vozdra.- Čujemo se.

Draško nas je dočekao sa sve opranim "Fordom".Krenusmo. Otac mu je pokazivao manastir Ostrog, a on je ćutao, baš kao i ja znajući šta je pomislio.- Jeste li kršteni? - pitao ga je Dražen.- Nisam. - odgovori.- A bi li se krstili? - zapita ga otac, posle kraće pauze.- Ima on kumu Ivanu, što će ga držati poviše vode. Dobiće i medaljon od nje - smijao sam se negdje na pola. Pokušavao sam omekšati mučnost situacije.Znao sam da je Bucko u sebi pomislio:- Kasno je sad', oče...- Nikad nije kasno.

Kao da je Draško čuo glas.- Možemo tu svečanost prirediti u Trebinju.

Uđosmo u hotel "Platani". U sobu na ćošku, sa dva prozora. Jedan gleda na baštu, drugi na pijacu. Svijetla na obje strane.- Ima li stelje dole?Pokazivao je prstom na tezge i prodavače povrća. Draško i ja se nasmijasmo.- Ima, bolan! -rekoh.- Kupićemo onog polusuvog sira iz ulja, suvih smokava, loze... Svega!- Ne brini!

Izašli smo na korzo.- K'o na moru - reče. - Vidi ove have!I zaista. Moj grad je mirisao mediteranski. Lijep i osvijetljen ranim suncem, što je glancalo kamene ploče starinskih kuća, koje svaki namjernik zapamti i ponese za neke svoje zime. Prolazili su moji sugrađani, javljali mu se, nesigurni odakle znaju ovog čovjeka. Poznat im je od nekud? Tadarka nas je slikao kraj fontane.- Onda nisam vidio ovo - reče mi, pokazujući red kamenih kuća, na glavnoj ulici. -Mi došli iz Dubrovnika, odsvirali i otišli. Dobra vremena. - uzdahnu. - Kad ćemo na Mocko? Jagnjetina i to?Smijao sam se.- Gdje, gdje? Ha ha ha...Onaj natpis na tabli je tumačio na latinici.- Nije bolan Mocko. Mosko.I on se zasmija.- Ono piše na ćirilici???

Gledao me i glumio nevinost dječaka, što je starom maznuo "Drinu" i pravdao se grimasom, kao, rođak ga nagovorio…- Mosko, Mosko - ponavljao sam mu.- Kad ćemo tamo?Išli smo. Uživali svi, sem mene. Ja to ne jedem.

Koncert - kao i oni predhodni.Došli moji Trebinjci, puna sala.Predivno.

Ujutro sam ga vodio na Crkvinu. Oduševio se. Gledali smo panoramu grada, poklonili se pjesniku, pili čaj u konaku. Ponovo mir. Neobjašnjiv.Gledao je ikone. Otac Dražen mu poklonio "Svetog Nikolu" i par brojanica.- Okačiću je poviše kreveta - tiho se obrati svešteniku.Upoznao sam ga sa Vukašinom. Maznuli smo po dv'je - tri loze u Domu penzionera. Grlio je moga starog i govorio mu:- Đe živiš? Mali je u mojim rukama. Ima i "vjerenicu". A meni namigivao kao da je htio reći:- Pusti bolan, stari je to. Da ne brine. Vidio si kako onaj moj priča sa mnom i da ti govori: - Čuvaj mi ga Ranjak. Jedino me njegov otac tako zvao. K'o da nam je po petn'es' godina? - Roditelj je to! - govorio mi je očima.A ja sam želio zaglaviti sa njima, kao sa nekim svojim vršnjacima, sazreo do ravnopravnosti i do nekih tema koje nisam u mladosti kontao.Išli smo u "Asamo", da vidi moju raju. Ne bi nikog od njih. Upoznao ga sa Snežanom. Radmila mu poklonila sliku, bocu loze. Svi ga pogledivali sa poštovanjem, rukovali se,

promijenili koju riječ. Ja ga snimao sa strane. Je li mi bar malo srećan? Boli li ga?Grlio je oca Dražena. Sa njim je volio. Ostavih ih nasamo. Nijedan mi nije rekao šta su zborili. Tih dvadesetak minuta njihove duše nek' ostane u Trebinju i novembru, što je pjevao bistrinom Buckovog ždrijela i molitvom jereja, da se mučeniku ukaže put do svjetlosti, jer ničim nije zgriješio. Osim naivnošću!Do Podgorice progovorismo nekolko riječi. Samo je kiša zvoncala i uvijek bježala za polutakt brisačima. Zagrlio je Draška, pošao i na pola ramena rekao:-Vidimo se "ljetos" u Trebinju, oče...Krstio se par mjeseci kasnije, u Beogradu.

-Halo!!-Da.-Je li Bečej blizu Novog Sada?-Jeste. Što?-Ma, evo sada me zvali. Hoće da naprave neko romantično veče . Da idemo?- Naravno. Odgovorih.....E, tu ću noć pamtiti kao pečat svih mojih razmišljanja o estradi. Nikada nisam htio da budem dio toga cirkusa. Ipak, nekada se namjesti sve loše što ona vuče ,počevši od imena, pa do ljudi koji joj pripadaju u najpežurativnijem smislu. Naime ,pored Bucka pjevao je i Miki. On mi je zgrstio ovaj čudan svijet i objasnio njegovu pokvarenost. Ni jednu njegovu pjesmu nisam volio. Njegovo ridanje i loše navježbana gluma o bolu i emociji me iritirala do nepregledive ignoracije.Divna atmosfera u sali ovećeg restorana. Svirali smo naizmjenično. Mještani su pripomogli da sve bude sjajno.

Zaplesali na prve taktove Buckovih hitova. Poslije desetak pjesama,okrenu se i reče mi:-Nastavi ti sada. Ovo me opet boli ,odoh malo prileći.Pjevao sam neke moje pjesme,gledao nasmijana lica i brinuo kako li je njemu.. Najednom pridje mi neki momak i davajući mi veliku novčanicu reče:-Pozdravlja te Lukša i ako možeš otpjevaj neku od INDEXA.Tačno su mi se uklopile te dvije ,tri pjesme. Zažmurih. Vidim Davora, Bucka, Čeču.... Srednjovječni parovi plešu. Dame pjevuše,preko ramena svojih džentlmena....Najednom osjetih ruke blizu mikrofona. Miki je vukao dlan po mom kablu i tražio u koji sam kanal uključen. Odjednom mi nestade glasa. Smanjio me skroz? -Izvini! Govorio je teturajući, pijan od najgore rakije.-Ovi počeli da davaju lovu. Uključio je svoje odvratne matrice ,sa sve odvratnijim pjesmama. Jajara. Mislio je da će i njemu davati lovu. E, zajeb'o se. Ekipa je htjela Bucka. On se vrato polublijed ,ali je njegov osmijeh nadjačao sve, pa i ovog neuglađenog jadnika, koji se povukao neprimjetno, kao prava fukara.Vraćajući se u Beograd smijali smo mu se. I Bucko i ja na silu. On, zato što ga je boljela izvjesnost, a ja ,što nisam mogao spriječiti neke momente ,koji naprosto idu uz ovu jebenu profesiju. Kroz snove se previde nelagodnosti i poniženja. Tješim se da je u svakoj djelatnosti tako. A zašto je tako? Ponovo teorija kompromisa i balavljenja o ustupcima. Svejedno, ja želim da ostanem u tom svijetu. Nemam odgovora. Valjda pjesma ima? Ako je i njoj vjerovati??

- Halo.- Da.- Znaš li da sam, evo, sad ugovorio koncert u Ljubljani? Križanke. Sa bendom.- I, kad se ide?- Za dvadesetak dana. Geza nam je rezervisao hotel "Slon" u centru i bićemo tamo sedam dana.- Tooo, stariša! - uzviknuh.- Hoćeš li sa mnom? Znam da ti to ne voliš, ali pođi ovaj put.- Ma, gdje?- Idemo na utakmicu. Znaš da ja volim Partizan. Imam karte za VIP.- Ma, kako neću, baš da vidim šta je to!

Brnik. Aerodrom smješten izmedju Kranja i Ljubljane. Spustili smo se oko pola deset, sreli sa Jolom, koji je došao iz Njemačke i Slobom, koji se koji minut prije nas prizemljio iz Podgorice. U zgradi aerodroma petnaestak TV ekipa i naše foliranje, kao da smo Bitlsi. Mali nije skidao fol "Rej Ban" i davao je intervju nad buketom mikrofona.Pored njega Biljana, to predivno biće, koja ga je tješila svojom prisutnošću i spremnosti da mu ugodi. Žena, koja ga je pratila kroz svu njegovu istinu i hrabrila Bucka u onim tmurnim osjećanjima i govorila, dok je ona tu, ništa mu se ne može desiti. Žena, koja je svoje stpljenje preinačila u njegovu korist, i biće za koju svi njegovi prijatelji imaju naklon uzvišenosti i poštovanja. Voljela ga je ne krijući osjećanja, ne krijući ništa. I uvijek sa tom dobrotom i vjerovanjem da će se desiti čudo i da će njih dvoje otputovati u neko malo, primorsko mjesto, iz koga će rijetko otići negdje.- Eto, ako budu morali - govorila je.

I Bucko je volio nju, znam to. Znam i koliko su se puta posvađali, znam i ko se prvi javio. Sve znam. I to da sam bio na njihovoj strani.Na parkingu nas je čekao autobus "Ko to tamo peva" i u njemu 'talijanski pršut i dva bidončića vina, koje smo mi šuknuli do Ljubljane. Naš generalni sponzor bio je "MARTEL COGNAC" i svud su nas pratile četiri starlete, sa lijepo zaobljenim čašama uzvišene gorčine.Imali smo čitavu organizaciju provoda, a ja sam izostao sa kruzinga gusarskim brodom, da bih na jednom od nekolko ljubljanskih mostića sačekao Irenu da dođe iz Kranja i sa njom otišao na kaldrmom ukrašeni Trg mladosti i ispred broja dvadeset tri nazdravljao crvenim vinom, ponovno viđenje sa ženom koja je jedina prepoznavala moju lahorastu zbilju i koja je bila spremna da se suoči i prikloni svoj nesigurnosti moje stvarnosti. Irena, koju odavno ne viđam i kojoj se nadam, da će me pozvati i reći:- U Novom Sadu sam.Buca me ložio i pred rajom govorio kako sam od nje dobio nekoliko parfema i kako će ona platiti naše ljetovanje u Brazilu. Nije ni on znao koliko mi je važna ta žena i kakvu sam grešku napravio, kad me pozvala da živim kod nje u Kranju, a ja odgodio preseljenje, za malo kasnije. Ostao u zemlji čuda, nespokojstva i poremećenih vrijednosti.Ni ja tad' nisam znao, za sve ono što sad ne postoji i za šta je prekasno.

Križanke.Prelijep ambijent. Velika bina, ozvučenje iz Italije, samo zbog nas, četiri hiljade prodatih karata. Iza bine stari prijatelji, Rade Kisić i Momo Ćirić. Naše pratilje sa velikim tacnama i čašama konjaka na njima. Mali u bijelom sakou i

lancom havajskih ruža oko vrata. Ja izlazim prvi i počinjem. Za mnom još pet mojih drugara i velika Zvijezda za koju je sačuvan najsrdačniji aplauz. Koncert iznad svih odsviranih. Uzbuđenje, aplauzi, bisevi, fotografije, autogrami. Baš kao onaj poslednji valcer grupe "D bend". Više se nikad nismo sastali ni zasvirali.

Decembar.

- Halo.- Da.- Mog'o bi sa mnom u Zagreb. Idem da dogovorim koncert u Lisinskom.- Kada?- Sutra.- Kada?- Oko osam.- Ok.Pošli smo tek oko deset. Nije htio da mi kaže zašto kasnimo. Predpostavljao sam da mu nije bilo dobro. Ali nije bilo tako, na svu sreću. On je bio i te kako raspoložen i zabavljao me svojim anegdotama. Stigli smo blizu granice i odjednom se unervozio.- Da ga šta ne boli? - pomislih.Ćutao je i brisao oznojeno čelo. Predali smo dokumenta hrvatskom cariniku.- Kojim poslom? - upita carinik.A mali, umjesto da kaže istinu, slaga:- Idemo u Sloveniju, imamo neke dvije svirke gore. Ovo je za Vas.Davao je svoj novi CD cariniku i cupkao prstima po volanu.

- Imate li šta prijaviti za carinjenje?- Nema, nema ništa - promuca.- U redu, sretan put.Mali dade gas, a Jugo se uz trzaj od pola metra ugasi.- Šta ti je to bolan? - upitah ga.- Tišu, tišu! Prošli smo par kilometara i on se poče keseriti.- Dobro je, prošli smo.- Šta smo prošli? - zapitah.- Ma prebacio sam četiri "kile" kajmaka preko grane, bolan.- A zato si se ti usr'o?Shvatih.- Ma, ne smije se hrana prenosit' kod Vatahr. Ponio raji u Zagreb. Iz Užica, najbolji. Zato smo kasnili jutros. Onaj moj sa pijace došo tek u deset odozdo.- Pa, što si se onako prep'o, bolan k'o da nosiš heroin, a ne kajmak?A on se samo keserio, kao da je izašao na slobodu poslije ko zna koliko godina robije.- Doći će na sastanak i ona Milka sa fonsašima. Znaš, ona što me poljubila kad smo snimali onu emisiju o bendu. Jutros sam joj se javio. Znaš šta kaže?- Mogla bi za Silvestrovo doći kod tebe u Beograd. Nisam tamo bila dvadesetak godina.- I šta si ti odgovorio?- Naravno ljubavi, naravno. A, ona moja bi mi bacila sodu u oči kad bi saznala. Ja joj linafo obećavam i cvrkućem samo da me čeka u Grebzašu.U Zagreb smo stigli oko četiri, taman na ručak. Otišli smo kod njegovog prijatelja Branka u "Baltazar", gdje je imao dogovor za koncert. Došao je i ministar za kulturu i rekao:

- Gosn' Vlastimire, Vaša grupa ima besplatnu salu, razglas i osvjetljenje. Ja Vam to garantiram. Ja sam vaš fan, ja Vam garantiram sve što sam rekao.Nije se dugo zadržao, a Mali će meni:- Đe živiš? Vidiš li ti ko sam ja? Tito, bolan, Tito!Nazdravljao je i pominjao Đorđa.

Njegova usplahirenost, ponovno rađanje popularnosti i svih privilegija potisnule su zloću u njegovom istrošenom i oronulom licu i otkrivale nekadašnjeg dječaka koji se ponovo raduje i govori kako je on stalno i bio tu, samo ponekad, nije mogao da nam se javi, eto, zbog tamnog oblaka koji nije poštovao pravednost, već je bezobrazlukom pokazivao kako će on pobijediti i kako će ipak, biti sve po njegovom.Vratili smo se iz Zagreba, sa radošću i planovima o velikoj turneji, baš kao što su bile one u kasnim sedamdesetim. Radovao sam se i ja, a dobro sam znao da od toga nema ništa. Svakodnevno sam bio sa njim i gledao kako brzo stari i kako mu se fizionomija primjetno mijenja.Svejedno, planirao sam sa njim turneju i čuvao zadnju mrvu nade da će se desiti čudo. Bilo mu je sve lošije i sve se manje javljala mrvica izglednosti da će se oporaviti. Nedugo zatim, više nije mogao izlaziti u grad. Stanovao je na ćetvrtom spratu u zgradi bez lifta i kad je morao na terapiju, dolazio sam po njega, kako bi mu pomogao da se popenje gore do stana.Kupovao sam oglase i odnosio mu, kako bi našao neki stan na prvom spratu koji bi zamijenio za ovaj njegov. Kasno je bilo za bilo kakve promjene. I Bucko, naš heroj, je poklekao. Shvatio je. Shvatio je kroz neobjašnjivu bol, kojoj se nije mogla suprostaviti ni medicina, ni akumpuktura, ni njegova ogromna želja za životom, što je potrošen.

Posljednji put sam ga vidio kada sam sa Čokijem svratio u Cvijančevićevu da se malo našalimo i da ga oraspoložimo. Jedva je ustao iz kreveta, govoreći mi:- Samo da nije na kosti otišlo, a izgleda da jest'.Ležao je u dnevnom boravku, dok smo mi komentarisali neki teniski meč i kao po dogovoru brzo ustali i pravdali se kako imamo nekog posla i da moramo ići.- Znam, rekao je, hajte samo.A, mi smo bili ubijeđeni kako nas je provalio i kako nam je olakšavao svu mučninu tih trenutaka.

- Halo.- Da.- Kole je. Prerbacili smo Bucka sinoć u bolnicu. Kraj je to, nikakve izglednosti.- Mogu li ga nazvati, je l' telefon kod njega?- Možeš, ali nemoj dugo, nije dobro.

- Halo.- Halo.- Pa, šta je bolan, evo neki cumpaši pitaju za tebe. Kad izlaziš?Ne odgovori ništa. I ja ne znadoh da nastavim.- Šta ima, kako si ti?Pitao me je nekim nepoznatom glasom, tužnog nagovještaja.- Nije loše, koliko ćeš biti u bolnici? Keca kaže da malo odmoriš uz medicinsku pažnju.- Ma, valjda će biti dobro, ajd' čujemo se, idem malo spavati.Nije ni sačekao moj pozdrav, prekinuo je vezu.

- Halo.

- Da.- Kole je. Znaš li šta me pitao danas? Kolence, je l' ovo ja stvarno umirem? Nisam ništa mogao da mu odgovorim, već da ponovo pozovem Kecu da ga slaže, kako je tu na odmoru i kako će sa desetak boca infuzije za koji dan kući.Poslije dva, tri dana počeo je sve više spavati dok nije otišao u komu.

- Halo.- Da.- Kole je.- Znam šta ćeš mi reći. - odgovorih. - Kada?- Sinoć oko jedan.

Izašao sam napolje prepadnut od vijesti koju sam znao i prije nego sam je čuo. Sam, nikakav i snužden. Komšiji sam tek nakon par dana objasnio kako ga nisam vidio dok mi se javljao i iščuđavao mom licu. Konobar u nekom zabitom kafeu mi se čudio što stalno naručujem dva viskija.- Hoćete da naspem dupli? - pitao je.- Dvije čaše - govorio sam, i one Buckove ostavljao po strani.

Ispratili smo ga sa pjesmom, aplauzom, nesrećni, jer ne možemo iznuditi više nijedan bis. Zavjesa je spuštena i zabave se više ne organizuju, jer je glavni glumac nestao.Otišao je. Otišao tačno na dan kad smo se trebali popeti na binu u Lisinskom i još jednom nas petorica izaći i čekati da upadne na kraj foršpila. Otišao i zajeb'o sve nas, naročito mene. Jer me svakog dana neki susret, pjesma ili zvono telefona štrecne i podsjeti na njega, na prijatne čase provedene uz nekog ko mi je nadomjestio starijeg brata. Otišao je kroz neke svoje refrene i ostavio svu vjeru u

postojanost, ne priznavši nikome koliko je ona koštala. Kroz svaki vers koji će nam razborati lice i razniježiti kasno popodne, koje ga priželjkuje tamo u Cvijanovićevoj, ne bi li zajedno utonuli u još jedan san o povratku usplamsalih zvijezda.

Znam da me volio.Zato što mi je govorio:- Sve će ovo moje otići do zaborava, sve se jednom zove juče, pakašu. Komponuj! Snimaj! Objavi onu zbirku! Budi srećan ako ti jedna pjesma ostane. Dovoljno je.Zbog svih dana kad sam bio uz njega i zlih časa koje mu nisam htio otežavati, zbog moje "neobavještenosti" o njegovoj nesreći. Zato što se nisam sažaljevao nad njim. Zbog onih kilometara naših snova i veselja običnog dana, koji nas je zatekao u kafani kod Đorđa, sa svim prijateljima koji su ga voljeli, baš zbog njegove ljubavi prema njima i učestalosti osmjeha, zato što je on tu.

Znam da me volio.I kad smo izgladnjeli poslije jedne Nove godine pustošili njegov frižider, a on mi podvaljivao somborsku fetu i govorio:- Iz Grčke ba, đe živiš?Smijao se, a ja se pravio lud, samo da bi mu fol sutra prošao kod ekipe. Zato, jer je vjerovao u moje pjesme više nego ja, što nije znao koliko će mi faliti i kako će mi se obraz iskriviti, kad se dokotrlja sjeta. Kad ćutim, kao uzaludan dan pred zatvorenim vratima, ćutim i samo u sebi odbolijevam riječi koje ne mogu da izustim. Riječi što provjeravaju ima li u suzi pijeska.

Tako nesvjestan, naivan i dobar, Bucko nije ni slutio u istinitost svojih riječi:- Ja znam šta narodu fali! Narodu fali jedan debeli, mali!

KAO DA IDEM KUĆI

Ulice zasute bjelinomSamotnje veče prikralo se nečujno i britkoŠal tamno crveni leluja na ramenu zimeImam li se obradovat' čimeU noći čije ime biva nečitko i stranoBar da je tu moj SiranoDa se sretnemo na mostu nekomKroz tren što dva postojanja imaLakše bi mi pala ova zimaKojoj epitaf spremamBaš kao ljudima dragim čija imena zborimNa ovom mermeru od papira skritomU meni kuca svakim svojim bitomJedno vrijeme odmaklo

Kroz bure i narasle kiše

Negdje dole blizu mora svanuće jednomMoja pjesma progledaće samaUzburkana lađa od hiljadu zakrpa i mukaI njen gospodar će doćiSa ustajalom čežnjom svakog mamurlukaI želja prignječenih u ovoj ravniciŠto mu se poklonila i dalaPratila ga u plavoj izmagliciDo zadnje mrve horizontaKao da je znalaDa će od nje otić' jednomBeskonačno.... trajno.....

Januar.....

Otvaram omanje ombrelo.Koračam ...Badnje veče.Idem kod Natalije na pitu od jabuka.

Zapalih i lagano pođoh ka Mičurinovoj. Baš kao da idem kući. Tamo dole, u Trebinje. Da mi se neko obraduje. Ulicom što voli moja sjećanja, pjevušim stihove što sam davno pisao. Pjesma mi se otrgnu i zbori:

Od Bregova do Mokrih dolovaKroz Police do Stare staniceOd Zasada poljem u PridvorceDuša je moja noćas hodila

Od Gorice preko mostova

Dole niz rijeku do kola MaltezovaDo prve ljubavi i starih drugovaDuša je moja noćas hodila

Zapjevaj pjesmu onu najljepšuHoću još jednom da vidim ti licePovedi me niz uliceI reci mi da ništa se ne mijenja

Zapjevaj pjesmu onu najljepšuHoću još jednom da vidim ti licePovedi me niz uliceNiz ulice moga Trebinja.

Evo tu sam na starom korzouKazaljke sata ponoć tukuPonovo stigoh u svoju lukuMiriše platan ljeto vrela noć

U starom gradu je k'o i ranijeStiže me sjeta stiže me tugaIsti lokali a lica su drugaNe bira vrijeme s' kim će dalje poć'

Zapjevaj pjesmu...

STRANI IZRAZI, MANJE POZNATI,ŠATRO IZRAZI

fidbek - vraćanje misli, sjećanje na momente iz prošlosti, povratna informacija, uslovna halicunacijapatisavati - prestati, statidomuzanje - pametovanje, izricanje misli dvostrukog značenjaizdurati – izdržati, biti strpljivdemo - probni snimakdjarma tubra - šatro - brat madjarkant - na stranutinta – mastilo, pribor za pisanje sa naliv perombubice - slušalice MP3 plejerablejala - šatro - gubila vrijeme ukačila tezgu - šatro - našla posaoStradun - glavna ulica u starom gradu - Dubrovnikškrabija - kutija, fiokačobani - šatro - narodnjaci sa najgorim melodijama i stihovimakibnuti - vidjetisamo da odnesem tetki lek - fora iz filma “Balkan expres”, potrefiti - podesitiOvation -model ,marka ak. gitareslip - sleep, spavanje

arpadžik - u Trebinju prerada biljadahat - drhtajhandriti - šatro - imati odnoskucati, grebati - skupljati sitnišrandes - ljubavni sastanakvizitati - gledatiškija - hercegovački duvanzgrstiti - smučiti, nelagodno stanjestarohan - čovjek u poodmaklim godinamakul - cool - hladan, u žargonu - opušten, svojđir - krug, šetnja na korzoukidisati - napadati, nasrnutivers - strofaTamna strana mjeseca - Dark side of tne moon - legendarni album grupe "Pink floyd"u male - pjevati tihoješka - mamac, varkadegenek - batinevakat - vrijememaksuz - namjernonirvana - stanje opuštanja, smirenostigajbica - stančićlentrati - slikatimjutirati – mute - ugasitišmek - ukussepija - boja stare požutjele fotografijevunglaš – šatro - glavapiljak - kamen jajastog oblikapirkati - duvatipiturati - slikatikantati - svirati,pjevatizamandaliti - zatvoriti

toć - masnoća od mesa, ribe, pomjesana sa uljem, lukom, zacinima, sosomtrabakula - sinonim za stari brodpakašu – šatro - analni otvorbuđelar - novčanikkočoperiti - praviti se važanvabiti - zvatigaučo – gaucho - čuvar stada u Argentini,Peru...alter ego - drugo ja, drugo licec' est la vie - to je životRaguza -Dubrovnikšlafruk - ogrtačbakandže - cipele ružnog izgleda, debelog djonađindjuva – naušnica - ukrasni nakitslunto – smotanko - rastrešen čovekbazati - ići bez odredjenog cilja - lutatiavertiti se - doći u normalno stanje, doći sebiandulirati - namjestiti frizurutancati - igratibrejk – brake - pauzamilja - šatro-hiljadapola - krompir rasječen na pola pečen u rerniberikat - grlo, jak glasbanuti - stići iznenada, doćipri kafi - omamljen alkoholomuzjoguniti - uzrujati, uznemiritisića - sitan novac, obično u kovanicamahepek - držač, zatvaračšipka - grančica vrbe ili nekog drugog rastinja koju smo dobivali po guzici kad nebi slušali roditeljegibati - njihati, zanositizagotiviti – šatro - zavoljeti, obožavati

kinta – šatro - novacBrekana - stadion za mali fudbal, rukomet....rinfuza - prodaja proizvoda bez originalnog pakovanjačuka – šatro - asocijacija na sat - srcešnjir – šatro - zavežljaj, uvezanosttene - patikelokva - mala vodena povrsina na asfaltu, makadamusuljpaš – šatro - pasuljprelom - stil skoka u vodustukli - potrošilipapanluk - prostakluk, primitivizamguka - oteklinaslotina - previse debeo čovjek, ženašesna - zgodna, lijepabrav - nekulturan i nekultivisanfjaka - tuznjikavo, sjetno, melanholično, patetično stanjeuzeti mlijeko - šatro - podnapiti senagrdjen – šatro - mnogo pijanhuja - ljutnjaizbirikati - navježbati, biti siguran, povjerljivtruniti – šatro - pričatipokora - kajanje, prihvatanje teških okolnosti kao usuddenu - daj - hajdeštruca - vekna hljebaraštan - vrsta kupusa u Hercegovinidemižana - staklena boca od 3 ili5 litara umotana trskućuriti - gledati krišomsluw motion - usporen koraknatrackati - namirisati ,previse staviti parfema,karmina itd...galebarenje - udvaranje na moru, uglavnom stranim turistkinjamašacnuti - odmjeriti, procjeniti

trovati – šatro - zavoditibend – band - orkestarbruca - dlaka bariti – šatro - zavoditilickati - sređivatiloga - skriveno mjestozahod - wccumpaš - šatro - djevojka - zenafonsaš - šatro - djevojačke grudiretista – šatro -stare ti - majke tikrletka - kućica za goluboveavertiti se - ovijestiti se - doći k' sebitalija - srećašetač - šatro – viski Johnny Walkermaron - šatro - njemačka markaargat - fizički radniklama – olupina - stari automobil sengvić - dalmatinski sleng za sendvičpodriguša - jeftina salama - tirolska salamabedža – šatro - za džabeprebiti – šatro - podnapiti, zapiti sekebara - stara djevojka, krupna djevojkakalaštura - djevojka, žena podvojenog moraladeder - hajdekotula - suknjatutnuti - datirinkaš – šatro - muški polni organtelaho – šatro - hotelzbombati - šatro - sreditibala - svežanj časopisa - odjevnog materijala,novcasepetiti - nositi, vućipobranjati - pokupiti, sakupiti

iskobeljati - izvućišimike - čizme sa istančanim vrhomjalijaš - razbojnik, vucibatina-mangupklepiti - udaritizduha - neznalica, budala - izgubljen čovjekputkaš - šatro - kaputloga - mjestostelja - ovčija pastrma, suvo mesohava - vazduh, atmosfera, mirislibrić - mala sveska – kalendar

BIOGRAFIJA

Ranko Slijepčević se bavi muzikom od svoje petnaeste godine i ona je do današnjih dana ostala njegov put i adresa.

Albumi:Ne daj mi samom kroz noć / PGP RTS / 1994.Pjesme iz DREZVEJA / Forma Novi Sad / 1998.Kad tišina govori / PGP RTS / 2000.Dani od samoće noći od pjesme / PGP RTS / 2001.Šum nevidljivog svijeta / instrumental / Sound and vision Ljubljana / 2002.Azil / Lp production Novi Sad / 2003.Noćna ploča /Star sat / 2004.Prozor zasut beharom / IBS Novi Sad / 2005.Live in Studio M / Lp production Novi Sad / 2006.Limbo / Lp production Novi Sad / 2009.Riječi /Lp production Novi Sad / 2011.Ćutanje / kompilacija / IBS Novi Sad 2012

DVDProzor zasut beharom/ IBS Novi Sad 2005

Zbirke poezije:Dani od samoće noći od pjesme/ 2001Kad pjesnici zaćute/ 2008

Učestvovao na svim festivalima u okruženju kao autor i kao izvodjač.Dobitnik nagrada na Budvanskom festivalu, Sunčanim skalama, Sunflower, Kotor, Prvi aplauz Banja Luka.

Pisao stihove i muziku za najpopularnije pjevače ex Yu.

Ovo mu je prva knjiga ukoričena kao dnevnik.

Živi u Novom Sadu.

SADRŽAJ

RIJEČ AUTORA

TRENUTAK SA DVA POSTOJANJA

SIRANO

NA MOSTU

EPITAF ZA MOGA DRUGA

KAO DA IDEM KUĆI

STRANI IZRAZI, MANJE POZNATI, ŠATRO IZRAZI

BIOGRAFIJA