Haruki Murakami - Ljetopis.pdf

8/14/2019 Haruki Murakami - Ljetopis.pdf

1/403


2/403

Knjiga prva

SVRAKA KRADLJIVICA

Lipanj i srpanj 1984. 1 Ptica navijalica o utorka jevojka sa est prstiju i etiri ojke 2 Pun mjesec i

pomrina sunca O konjima koji umiru u konjunicama 3 eir Malte Kano Boja meovine Allen

Ginsberg i kriari 4 Visoki toranj i duboki bunar (ili, daleko od Nomonhana) 5 Ovisnost o bombonima s

okusom limuna Ptice koje ne lete i presahnuli izvori 6 Pria o roenju Kumiko Okae i Noborua

Wataye 7 Sretni vlasnici istionice Na scenu stupa Kreta Kano 8 uga pria Krete Kano Analiza naravi

boli 9 Manjak elektriciteta i ovoni kanali Istraivanje May Kasahare o vlasuljama za mukarce 10

Magini oir Smrt u kai ar za uspomenu 3

11 Na scenu stupa porunik Mamiya to je nastalo iz toplog blata Kolonjska voa 12 uga priaporunika Mamiye, prvi io 13 uga pria porunika Mamiye, rugi io

Knjiga druga

PTICA KAO PROROK

O srpnja o listopaa 1984. 1 Konkretne injenice Gla za knjievnodu 2 Poglavlje u kojem nema

obrih vijesti 3 Izlaganje Noborua Wataye Pria o majmunima s govnavog otoka 4 Izgubljena milost

uevna prostitutka 5 Nepoznati i aleki graovi Vjeni polumjesec obro privrdene ljestve o

ueta 6 Sastavljanje oporuke Prouavanje meuza Svojevrsni osjedaj oijeljenosti 7 Razmjena

razmiljanja o trunodi Izazivanje i promatranje boli 8 Korijenje elje U sobi broj 208 Prolazak kroz zi

4

9 Bunar i zvijeze Kako su ljestve o ueta nestale 10 Razmiljanja May Kasahare o smrti i evoluciji

Stvar stvorena negje rugje 11 Grevi o glai Kumikino ugo pismo Ptica kao prorok 12 Ono to

sam otkrio brijudi se Ono to sam otkrio probuivi se 13 Nastavak ispovijei Krete Kano 14 Novi

poetak Krete Kano 15 Prava imena Krijesnica u ljetno jutro Netona metafora 16 Jeina runa stvar

koja se ika ogoila u kudi May Kasahare May Kasahara o izvoru topline 17 Najjednostavnije stvari

Osveta na profinjen nain Stvar u kutiji za gitaru 18 Pismo s otoka Krete Jena stvar nestala s ruba

svijeta obre vijesti priopdavaju se tihim glasom

Knjiga treda


3/403

AROBNA FRULA

Od listopada 1984. o prosinca 1985. 1 Razmiljanje May Kasahare 2 Tajna kude objeenih

5

3 Ptica navijalica zimi 4 Buenje iz zimskog sna Jo jena posjetnica Bezimenost novca 5 ogaaj koji

se zbio u gluho oba nodi 6 Kupnja novih cipela Ljubimac se vrada kudi 7 Jedno mjesto koje se, kad

obro razmislite, moe ogonetnuti (Razmiljanje May Kasahare: 2) 8 Nutmeg i Cinnamon 9 Na nu

bunara 10 Napa na zooloki vrt (ili iletantski pokolj) 11 akle, prelazimo na sljeede pitanje

(Razmiljanje May Kasahare: 3) 12 Je liova lopata prava lopata? (ogaaj koji se zbio u gluho obanodi: 2) 13 Tajno lijeenje gospoe M. 14 ovjek koji eka Jean o onih kojih se nije lako osloboiti

ovjek nije otok 15 Cinnamon i njegovo neobino sporazumijevanje znakovima Glazbena ponua 16

Ovo bi mogla biti moja posljenja postaja (Razmiljanje May Kasahare: 4) 17 Sva muka i teina ovog

svijeta arobna svjetiljka

6

18 Prostorija za probe Sljenik 19 Jena glupa aba gatalinka (Razmiljanje May Kasahare: 5) 20

Podzemni labirint Dvije Cinnamonove lozinke 21 Nutmeg i njezina ivotna pria 22 Zagonetka kude

objeenih 23 Meuze sa svih strana svijeta Neto to se pretvorilo u neto rugo 24 Brojenje ovaca

Stvar u sreitu kruga 25 Na semaforu se upalilo crveno uga ruka koja see iz velike ualjenosti 26 U

nepovoljnom poloaju Zrelo vode 27 Trokutaste ui Praporci na saonicama 28 Ljetopis Ptice Navijalice

br. 8 29 Karika koja neostaje Cinnamonu 30 Ne moe se imati povjerenje u kudu (Razmiljanje May

Kasahare: 6) 31 Kako nastaje prazna kuda Zamjena konja 32 Rep Malte Kano Boris Gulikoa 33

Nestanak bejzbolske palice Povratak Svrake kradljivice 7

34 Kako potaknuti ruge a se slue matom (nastavak prie o Borisu Gulikoi) 35 Opasno mjesto

Ljui pre televizorom Prazan ovjek 36 Kako razbiti aroliju Svijet u kojem jutrom zvoni builica 37

Jean obian no Proroanstvo koje se obistinilo 38 Pria o gospoama plovkama Sjene i suze

(Razmiljanje May Kasahare: 7) 39 vije razliite vrste vijesti Stvar koja je nestala 40 Ljetopis Ptice

Navijalice br. 17 (Kumikino pismo) 41 ovienja!

Literatura Dodatak


4/403

8

Knjiga prva

SVRAKA KRADLJIVICA

Lipanj i srpanj 1984.

9

1

Ptica navijalica o utorka jevojka sa est prstiju i etiri ojke

U trenutku kad je telefon zazvonio bio sam u kuhinji i u loncu kuhao pagete. S raija je ozvanjala

uvertira Rossinijeve Svrake kraljivice uz koju sam veselo zviukao. To je nevojbeno sjajna glazbenapratnja za kuhanje tjestenine. Nisam se elio javiti, ne samo zato to su pageti bili gotovo kuhani,

nego i zato to je upravo u tim trenucima Claudio Abbado vodio Londonski simfonijski orkestar prema

muzikom vrhuncu. Na kraju sam ipak popustio i oazvao se. Mogao je biti netko s vijestima o novom

poslu. Stiao sam plamenik, otiao u blagovaonicu i poignuo slualicu. "Lijepo molim za deset

minuta pozornosti", kazao je enski glas s ruge strane ice. Prilino sam obar u prepoznavanju

glasova, ali taj mi se nije uinio poznatim. "Oprostite, ali koga ste trebali?" upitao sam uljuno.

"Naravno, tebe. Samo deset minuta. Toliko nam je ovoljno a razumijemo jeno rugo." ena je

imala blag i njean glas. "a razumijemo jeno rugo?" "a shvatimo nae osjedaje! " Nagnuo sam se

i provirio kroz kuhinjska vrata. Iz lonca sa pagetima i alje se izala para a Clauio Abbao i dalje je

dirigirao Svraku kradljivicu. "Oprostite, ali prekinuli ste me usre kuhanja pageta. Moete li me

nazvati kasnije?" "Kuha pagete? Zar u eset i pol ujutro?" "To se vas ne tie", ogovorio sam,

onekle nervozno. "Valja imam pravo oluiti u koje oba du kuhati i to du jesti." "Ima pravo,

nazvat du kasnije", rekla je, glasa ojenom ravnog i bezizraajnog. Blaga promjena raspoloenja

moe uiniti uo u tonu ljuskog glasa. "Samo as", rekoh prije no to je uspjela spustiti slualicu.

"Ako je ovo neki nov nain reklamiranja, samo gubite vrijeme. Trenutano sam nezaposlen i nemam

novca za bacanje." "Znam, ne brini se." "Znate? Kako znate?" "Znai a jako obro znam a si

nezaposlen. Samo ti nastavi kuhati pagete. Nazvat du kasnije." "Kojega vraga..." nisam uspio ovriti

reenicu, ved je prekinula vezu. Ne znajudi kako bih iskalio svoj bijes, ostao sam promatrati slualicu

koju sam jo rao u ruci. Potom sam se sjetio a je lonac na vatri, vratio se u kuhinju, utrnuo samvatru na plameniku i ocijeio pagete. Zahvaljujudi telefonskom pozivu pageti su bili malo meki


5/403

nego al ente. Ali, nisu se ni sasvim raskuhali. to li je htjela, razmiljao sam jeudi. Kazala mi je a je

eset minuta telefonskog razgovora ovoljno a razumijemo nae osjedaje. to li je uopde eljela

redi? Moa je sve bila tek obina ala. Ili neki nov nain proaje. U oba sluaja, njezin poziv nije imao

blage veze sa mnom. Poslije jela sjeo sam na kau u blagovaonici i poeo itati knjigu posuenu u

knjinici, svako malo pogleavajudi u telefon. Kako smo to mogli "razumjeti jeno rugo" za eset

minuta? to uopde mogu voje ljui shvatiti jeno o rugome za eset minuta? Promislivi malo

bolje, tih eset minuta spomenula je ved na samom poetku. Kao a bi evet minuta bilo premalo, ili

jeanaest minuta preugo. Kao ka kuhate pagete al ente. Nisam se mogao usreotoiti na itanje.

Umjesto toga oluio sam izglaati koulje. Uvijek se loga prihvatim kaa sam zbunjen ili uznemiren.

To je stara navika. Taj posao uvijek razdvajam u vanaest faza. Zaponem s ovratnikom i zavrim s

manetom lijevog rukava. Taj

10

reoslije nikaa ne mijenjam i svaku njegovu fazu brojim u sebi, inae glaanje ne bi ispalo valjano.

Izglaao sam tri koulje, provjerivi a neki io nije sluajno ostao zguvan i stavio ih na vjealice.

Nakon to sam iskljuio glaalo i zajeno s askom za glaanje oloio ga u ormar u presoblju, misli

su mi se onekle razbistrile. Upravo sam se bio zaputio u kuhinju popiti au voe ka je telefon

ponovno zazvonio. Oklijevao sam naas, ali sam se ipak oluio javiti. Ako je ista ena, kazat du joj a

sam zauzet glaanjem i spustiti slualicu. Ovaj put je bila Kumiko, moja supruga. Zini sat je pokazivao

jedanaest i trideset. "Kako si?" upitala je. "Dobro", rekoh, osjetivi olakanje ka sam uo glas svoje

ene. "to saa rai?" "Upravo sam zavrio s glaanjem." "to se ogoilo?" U glasu joj se osjedalanapetost. Znala je to za mene znai ka se prihvatim glaanja. "Nita. Samo sam izglaao nekoliko

koulja." Sjeo sami premjestio slualicu iz lijeve u esnu ruku. "Zbog ega si me nazvala?" "Umije li

pisati poeziju?" pitala je. "Poeziju?" ponovio sam. Je li mislila na... poeziju? "Poznajem urednika

asopisa za tinejerice. Trae nekoga tko bi oabirao i ureivao pjesme koje im alju itateljice. A

takoer ele a ista osoba umjesto uvonika napie pjesmu za svaki mjeseni broj. Buudi a je rije

o lakom poslu, lova je prilino obra. Naravno, to je samo honorarni posao. Ali, ako sve krene obro,

mogli bi ti ponuditi i posao urenika, ako..." "Lak posao" prekinuo sam je. "ekaj malo. Ja traim

posao u ovjetnitvu, kakve veze pravo ima s poezijom?" "Zar mi nisi priao a si se u gimnaziji bavio

pisanjem?" "Jesam, za kolske novine. Pisao sam o tome koja je moma pobijedila na nogometnom

turniru ili kako je nastavnik tjelesnog pao niz stubite i zavrio u bolnici... i sline stvari. Ali ne ipoeziju. Ja ne znam pisati poeziju." "Znam to, ali o tebe se ne trai a pie vrhunsku poeziju, samo

neto za gimnazijalke. Ne mora biti neto to de ostati u povijesti knjievnosti. Moe pisati o emu

go hode, sve to ti pane na pamet. Zar ne kui?" "Sluaj, ja jenostavno ne znam pisati poeziju.

Nika se time nisam bavio, pa nedu ni saa." Kazao sam to sasvim olunim glasom . "Dobro, kako

hode", rekla je Kumiko, s prizvukom tuge u glasu. "Ali, teko je pronadi ogovarajudi posao." "Znam.

Ved sam kontaktirao neke osobe koje bi mi mogle u tome pomodi. Ako ni to ne upali, smislit du ved

neto rugo." "Zbilja? obro, pustimo to sada. Ali, koji je danas dan?" "Utorak" odgovorio sam joj

nakon to sam kratko razmislio. "Hode li otidi o banke i platiti raune za plin i telefon?" "Naravno.

Uinit du to ka poslije oem po hranu za veeru." "to si mislio skuhati?" "Jo ne znam. Oluit du

ok buem kupovao." "uj..." rekla je moja ena sugestivno, "nema velike urbe a nae posao."


6/403

"Kako to misli?" pitao sam je. To je bilo jo jeno iznenaenje. inilo se a mi anas ene

telefoniraju kako bi me iznenaile. "obro zna a du ubrzo prestati primati potporu za nezaposlene.

Ne mogu stalno angubiti." "Istina je, ali uz moju poviicu i povremene honorare i nau uteevinu,

moemo uspjeti ako malo pripazimo... Nedemo modi uivati u luksuzu, ali uspjet demo. Zar ti smeta

to ostaje ko kude i obavlja kudanske poslove? Zar ti se ivot koji saa voi ne svia?" "Ni sam ne

znam", ogovorio sam joj sasvim iskreno. oista nisam znao. "Ovoji vremena i razmisli, hode li?"

rekla je. "Nego, je li se maak vratio?" Maak. Nisam ga se sjetio it avo jutro. 11

"Nije" ogovorih joj. "Jo nije." "A zato ga ne oe potraiti uokolo po susjestvu? Ima ved tjean

ana a ga nema." Ogovorio sam joj kako du se i za to pobrinuti i premjestio slualicu u lijevu ruku.

"Gotovo sam sigurna da se smuca oko one prazne kude na rugom kraju prolaza. Zna, one u ijem

vrtu je kameni kip ptice. esto sam viala a tamo olazi." "Prolaz?" kazao sam zbunjeno. "Ka si

samo bila u tom prolazu? Nika mi nita nisi rekla..." "Oprosti, u urbi sam. Imam jo puno toga za

ovriti. Ne zaboravi na maka." Prekinula je vezu. Ponovno sam se zagleao u slualicu i zatim jespustio. Pitao sam se to ii je navelo Kumiko a oe u taj prolaz. a bi iz nae kude ovjek ospio o

tog prolaza, morao je preskoiti ograu vrta, kakvog li je smisla imao takav napor? Otiao sam u

kuhinju popiti au voe i zatim iziao na veranu provjerili posuu s hranom za maka. Nekoliko

ribica koje sam onje sinod ostavio, bile su netaknute. Oito, maak nije olazio kudi. Ostao sam

gleati u na malivrt ok me obasjavala svjetlost ranog ljeta. Na vrt nije o onih koji slue za

kontemplaciju i pruaju uhovnu utjehu. Sunce se uspijevalo probiti i osvijetliti ga tek nekoliko sati na

an. pa je lio uvijek bilo vlano i tamno a vegetacija se sastojala od dvije ili tri hortenzije koje su rasle

u jenom kutu. Ali, ja ne volim hortenzije. Iz nekoliko oblinjih kronji neprekino se ulo glasanje

neke ptice koje je zvualo poput navijanja builice. Mi smo je zvali ptica navijalica. Kumiko joj je

nadjenula ime. Zapravo, uopde nismo znali kojoj vrsti pripaa ni kako izglea, ali to ptici navijalici nije

ni najmanje smetalo. Svakog ana pojavila bi se u nekoj o oblinjih kronji i poela navijati builicu

naeg tihog malog svijeta. Oluio sam otidi potraiti maka. Ouvijek volim make. A osobito sam

volio tog maka. Ali, make imaju svoj osobiti nain ivota. One nisu glupe. Olui li maka otidi

nekamo rugamo, to znai a je tako htjela. a se na maak umorio i oglanio, vratio bi se kudi.

Ipak. da bih udovoljio Kumiko, morao sam otidi u potragu za makom. Ionako nisam imao nikakvog

pametnijeg posla.

Posao sam napustio poetkom travnja, i to bez ikakvog osobitog razloga. Bio je to posao u

ovjetnikom ureu u kojem sam raio nekoliko goina nakon to sam iplomirao. tovie, ne mogu

redi a mi taj posao nije ogovarao. Nije bio nita bajno, ali lova je bila sasvim pristojna, a ozraje u

ureu prijateljsko i veselo. Iskreno govoredi, u ureu sam obavljao posao potrkala. Prilino sam

naaren za izvravanje praktinih zauenja. Znam a zvui kao a se hvalim, ali brzo uim,

jelotvoran sam, nikaa se ne alim i vrlo realistino sagleavam probleme. Nakon to sam najavio a

ih naputam, stari mi je ovjetnik (otac u ureu koji su voili otac i sin) ak bio ponuio poviicu a

ostanem. Ali ja sam ih ipak napustio. Ne zato to sam imao u planu neki rugi posao ili to sam se

naao neemu boljemu. Nije mi ni na kraj pameti bilo a se osamim ko kude i posvetim uenju zapravosuni ispit. Vie no ika prije bio samsiguran a ne elim postati ovjetnik. Takoer nisam imao


7/403

ni najmanju elju ostati onje gje sam raio i nastaviti s poslom koji sam obavljao. Ako sam se elio

izvudi iz svega toga, to je bio pravi trenutak. a sam se oluio ostati u ureu, vjerojatno bih ostao do

kraja ivota. Na koncu, imao sam trieset goina. Jene nodi ok smo veerali, iznenaa sam

obavijestio Kumiko a razmiljam o tome a napustim posao. Njezin jeini ogovor je bio: "Shvadam

..." Nije mi bilo sasvim jasno to je time htjela redi, ali izvjesno vrijeme je jenostavno utjela. Ni ja

nisam nita vie kazao. Jenog trena je rekla: "Ako eli napustiti posao, ona uini tako. Rai se o

tvome ivotu, i treba ga ivjeti onako kako eli." Kazavi to, u tiini se preala vaenju kostiju iz

ribe, i to tapidima za jelo. olaudi ih na rub tanjura. Kumiko je zaraivala prilino obro kao jena

o urenica asopisa za zravu ivot i prehranu. S vremena na vrijeme bi joj prijatelji urenici iz

rugih asopisa ponuili a grafiki urei i izajnira pojeini broj pa bi tako zaraila znaajnu oatnu

svotu novca. Nakon gimnazije je studirala dizajn i nadala se postati profesionalna dizajnerica sa

statusom 12

slobone umjetnice. to se mene tie, znao sam a du, napustim li posao, o zavoa za zapoljavanjebarem neko vrijeme obivati naknau za nezaposlene. Sve to je znailo a demo, ako ostanem ko

kude i preuzmem brigu o stanu, kuhanju i svemu ostalome, utejeti novac koji smo prije troili na

odlaske u restorane i usluge praonice rublja. Tako se na uobiajeni ivot nede znaajnije promijeniti

u onosu na vrijeme ka sam raio i reovito primao pladu. Zato sam i ao otkaz i prestao raiti.

Bio sam se vratio iz samoposluge i ubacivao raznovrsne namirnice u hladnjak kad je telefon zazvonio.

Uinilo mi se a je zvonjava ovog puta ojekivala s nestrpljenjem. Upravo sam bio potrgao plastini

omot tofua i paljivo ga spustio na kuhinjski stol kako tekudina ne bi iscurila. Otiao sam u

blagovaonicu i poignuo slualicu. "Valja si o saa pojeo pagete", zauo sam enski glas o

maloprije. "Jesam" ogovorio sam joj. "Ali saa moram otidi potraiti maka." "To moe priekati

eset minuta, sigurna sam. To nije isto to i briga a se pageti ne prekuhaju." Iz nekog razloga,

jednostavno joj nisam mogao spustiti slualicu. U njezinu glasu bilo je neto to je privlailo moju

panju. "obro, ali ne vie o eset minuta." "Vii a se saa nas voje lake razumijemo", rekla je

mazno i samouvjereno. Mogao sam si preoiti kako se uobno zavalila u naslonja i prekriila noge.

"Pitam se", rekoh, "to se to moe razumjeti za eset minuta?" "eset minuta moe biti mnogo ulje

no to misli." "Jesi li sigurna a me poznaje?" "Naravno a te poznajem. Sreli smo se bezbroj puta.""Gdje? Kada?" "Negdje, nekada" odgovorila je. "Ali, ako zaemo u takve etalje, eset minuta nede

mi ni sluajno biti ovoljno. Ono to je najvanije jest saanjost. Saanjih eset minuta. Slae li

se?" "Moa. Ali, elio bih neki okaz a me poznaje." "Na primjer?" "Koliko mi je goina?"

"Trideset", odgovorila je istog trena. "Trideset godina i dva mjeseca. Je li ti to dovoljno?" Njezin

ogovor me uutkao. Oito me poznavala, ali njezin glas mi nije nita govorio, bez obzira na to koliko

ga se trudio prepoznati. "Sada je red na tebe", rekla je, maznog glasa. "Pokuaj me zamisliti. S

pomodu mojeg glasa. Zamisli kako izgleam, koliko imam goina i gje se nalazim. to imam na sebi."

"Nemam pojma" rekoh. "Ma daj", rekla je. "Pokuaj." Pogleao sam na sat. Prolo je minuta i

nekoliko sekunda. "Nemam pojma", ponovio sam. "Onda mi dopusti da ti pomognem", rekla je.

"Leim na krevetu. Upravo sam se istuirala i na sebi nemam nita." Oh, ba krasno, pomislio sam.Telefonski seks. "Moa bi ti vie volio a na sebi imam neto? Moa ipkane gadice. Ili svilene


8/403

arape? Uzbuuje li te to vie?" "Sasvim mi je svejeno, uini kako go tebi ogovara", ogovorih joj.

"Ojeni neto ako eli, ili ostani gola ako ti se tako vie svia. Meneuopde ne zanimaju ovakvi

telefonski razgovori. Uz to, imam jo mnogo toga za obaviti." "eset minuta", ponovila je. "Posveti mi

eset minuta. Nede ti se ogoiti nita strano. Samo ogovori na moje pitanje. eli li me nagu ili

odjevenu? Imam razne krpice koje mogu ojenuti. Crne ipkane gadice..." "Ostani kako ved jesi."

"Znai, eli me nagu." 13

"a. Ostani gola." Prole su etiri minute. "Stine laice su mi jo vlane" rekla je. "Nisam se obro

posuila runikom. Oh, tako sam vlana, topla i vlana. I poatna. Crne poatne laice. oirni me."

"Sluaj, ao mi je, ali ja... " "Ovje olje, jo ublje. Tako sam vrela ovje olje, poput pednice. Noge

su mi rairene. to misli, u kakvom su mi poloaju noge? esno koljeno mi je poignuto, a lijeva

noga sasvim rairena. Recimo, kao ka kazaljke pokazuju eset sati i pet minuta." Po tonu njezinog

glasa mogao sam naslutiti a se ne pretvara. Noge su joj zbilja bile rairene u poloaju kazaljki koje

pokazuju eset sati i pet minuta, a vagina vlana i topla."Dodirni moje usne", rekla je. "Polako. Asada ih rastvori. Polako, samo polako. A sada mi drugom rukom stegni desnu dojku. Igraj se njome.

Mazi je. Blago stisni braavicu. Ponovi jo jenom. I jo jenom. Sve ok ne osjeti a svravam..."

Bez rijei, spustio sam slualicu. Ispruivi se na kauu, zagleao sam se u sat i ispustio ug i ubok

uzah. Razgovarali smo nepunih est minuta. Malo kasnije telefon je ponovno zazvonio, ali nisam se

javio. Zvonio je petnaest puta. A kad je prestao zvoniti, zavladalaje uboka, sveproimajuda tiina.

Maio prije va popeo sam se preko betonskog zia koji je ograivao na vrt i spustio se u prolaz. To

nije bio prolaz u pravom smislu rijei, ali ne znam ni jenu rugu rije kojom bih ga bolje opisao.

Precizno govoredi, to nije bila ulica, ni puteljak a ni "prolaz". Ma koliko bila uska, ulica ima svoj ulaz i

izlaz koji vas nekamo voe ako ih slijeite. Ali, na "prolaz" nije imao ni ulaz ni izlaz. ovjek ga nije

mogao nazvati ni slijepom ulicom, jer slijepa ulica ima barem ulaz koji vodi u nju. Ljudi iz susjedstva

zvali su ga "prolaz". Imao je kojih vjesto metara uine i vrluao je izmeu stranjih vrtova kuda koje

su se nizale s obje strane. Bio je jeva metar irok i na nekoliko mjesta ovjek se morao prilino

pomuiti a se tua provue jer su neke ograe krivuale i zairale u prolaz, a osim toga je na tlu bilo

mnotvo obaenih stvari i kojekakvih premeta. Moj ujak, koji nam je gotovo nizato iznajmio kudu

u kojoj stanujemo, ispriao mi je a je taj prolaz svojeobno imao i ulaz i izlaz i a je sluio svojevrsnapreica izmeu viju ulica. Ali, ka su sreinom peesetih goina cijene graskog zemljita naglo

skoile, nizovi novih kuda ispunili su prazne terene s obje strane prolaza, stidudi ga ok se nije sveo

na puteljak. Ljui koji su tu ivjeli nisu voljeli a im stranci prolaze tako blizu kuda i vrtova, i ubrzo je

jena strana prolaza bila zagraena, ili, prije, osjeena ograom. Potom je jean stanar oluio

proiriti svoje vorite i svoj io prolaza je ograio ziom. Nije ugo potrajalo, i boljikava ica se

pojavila na rugom kraju prolaza pa tua vie nisu mogli prodi ak ni psi. akako, nitko o susjea se

nije pobunio, ba zato to taj prolaz nisu koristili kao preicu, a osim toga su se raovali toj oatnoj

vrsti zatite o mogudeg kriminala. Prolaz je tako postao vrsta naputenog kanala, niiji teritorij, i

predstavljao je svojevrsnu tampon-zonu izmeu va niza kuda. Prolaz je obrastao u korov, a pauci

pleli svoje ljepljive mree. Zato li je Kumiko olazila na takvo mjesto? Ja sam u tom prolazu bio jedvanekoliko puta. Osim toga, Kumiko se bojala pauka. Ali, rekla mi je a oem potraiti maka pa sam i


9/403

otiao. Ostali ko kude i ekati a telefon ponovno zazvoni nije imalo smisla, zato sam se oluio

prosmucali uokolo. Otre zrake ranoljetnog sunca proarale su tlo nepominim sjenama grana to su

se navijale na mojom glavom. Buudi a nije bilo ni aka vjetra, sjene grana prije su nalikovale na

nepomine mrlje na tlu. Vlaala je potpuna tiina, gotovosam mogao uti kako vlati trave iu

obasjane suncem. Nekoliko oblaida putovalo je nebom, bili su jasno viljivi poput oblaka na

srenjovjekovnim gravirama. Sve to me okruivalo viio sam sa zapanjujudom jasnodom, pa sam

imao ojam a je moje tijelo neto bezgranino i pokretljivo. Bilo je jako vrude. Na sebi sam imao

majicu kratkih rukava, tanke pamune hlae i tenisice, ali hoajudi po ljetnim suncem, mogao sam

osjetiti kako se sve vie znojim ispo pazuha i na prsima. Majica 14

kratkih rukava i hlae bijahu oloeni u kutiju s ljetnim stvarima sve ok ih jutros nisam izvaio. Otar

vonj naftalina tipao me za nosnice. Kude koje su se nizale s obje strane prolaza mogle su se poijeliti

u vije sasvim razliite grupe: one stare, traicionalnog izglea i one nove, sasvim suvremenog

izglea. Nove kude bile su mnogo manje, a i vorita su im bila manja. Meu tapovima o bambusabili su razapeti konopci za suenje rublja koji su esto ulazili u prolaz, tjerajudi me a se tu i tamo

provlaim i saginjem izmeu runika, plahti i onjeg rublja. Iza pojeinih ziova opirali su slabi zvuci

upaljenog televizora, putanje voe iz vookotlida i miris karija iz neije kuhinje. Za razliku o njih,

starije su kude jeva oavale ikakav znak ivota. One su bile ograeneznalaki postavljenim grmljem i

ivicama koje su prijeile pogle prolazniku, a izmeu njih sam mogao nazrijeti ureno oravane

travnjake. Staro, uvelo boidno rvce lealo je obaeno u kutu jenog vrta. Jeno rugo vorite

postalo je olagalite najraznolikijih igraaka, poput kakve kolektivne izlobe nekoliko narataja

jejih uspomena. Bio je tu tricikl, jeji obrui, plastini maevi, gumene lopte, lutka u obliku

kornjae i male bejzbolske palice it. U jenom vrtu bio je postavljen stup s koarkakom tablom i

obruem, u rugom su se vijele lijepe vrtne stolice i stol izraen o terakote. Bijele stolice bile su

uprljane blatom, inilo se a nisu upotrebljavane mjesecima ili ak goinama. Zbog neavne kie vrh

stola bio je prekriven otpalim, blijedoljubiastim laticama magnolije. Pre jenom rugom kudom s

kliznim staklenim vratima i okvirom od aluminija mogao sam baciti pogled u blagovaonicu. Vidio sam

par konih naslonjaa i kau, veliki televizor, kreenac na ijem je vrhu stajao akvarij s tropskim

ribicama i va tko zna ija lovaka trofeja, i stajadu svjetiljku. Prostorija je nalikovala na kulise kakve

televizijske rame. Golema pseda kudica vijela se u jenom rugom vrtu, ali nigje ni traga psu, a

vrata kude bijahu otvorena. Jena strana psedekudice bila je nabrekla kao a ju je netko ved

mjesecima iznutra pritiskao. Nenastanjena kuda za koju mi je Kumiko rekla nalazila se omah iza

posjea s velikom psedom kudicom. Ved na prvi pogle bilo mi je jasno a je naputena, i to ved nekovrijeme. Bila je to novija zgraa, prizemlje i kat, ali su rvene kure na prozorima pokazivale znakove

zaputenosti, a metalne nastrenice na prozorima na katu bijahu zahrale. Kuda je imala i

pripaajudi joj vrt u kojem je stajao kameni kip ptice rairenih krila.Kip je bio postavljen na postolje

koje se izalo o visine ljuskih prsa i bilo okrueno bujnim korovom koji je gotovo oirivao ptije

noge. Nisam imao pojma koju je vrstu ptice taj kip trebao predstavljati - ptica je imala rairena krila

kao a je eljela to prije oletjeti iz tog nelagonog okruenja. Osim tog kipa, u vrtu nije bilo

nikakvog rugog ukrasa. Nekoliko propalih plastinih vrtnih stolica stajalo je oslonjeno uz kudu, a kraj

njih se irio grm kamelija na kojem su procvjetali unovati i nestvarni svijetlocrveni cvjetovi. Sve

ostalo prekrivao je korov. Oslonio sam se o o prsa visoku eljeznu ograu i poeo pozornije

promatrati vrt. To je bio pravi raj za make, ali nigje nisam viio nijenu. Na vrhu televizijske antenena krovu jedan je golub jenolino gugutao. Sjena kamene ptice neravnomjerno se irila po raslinju


10/403

to ju je okruivalo. Iz epa sam izvaio bombon s okusom limuna, otvorio ga i ubacio u usta. Ka

sam ao otkaz u ovjetnikom ureu, pomislio sam a je to obra prilika a prestanem puiti, ali

saa nisam mogao nikamo otidi bez kutije bombona. "Poslao si ovisnik o tim bombonima s okusom

limuna". Kumiko me upozorila, "pazi a ti se zubi ubrzo ne ponu kvariti". Ali, ja je nisam posluao.

Dok sam tako stajao i razgledao vrt, golub na vrhu televizijske antene jenolino je i neprestano

gugutao poput kakvog inovnika to neumorno uara peate na okumente. Ne znam koliko ugo

sam ostao oslonjen o ianu ograu, ali sjedam se a sam jenog trena osjetio muninu zbog ljepljive

slatkode dopola polizanog bombona, pa sam ga ispljunuo. Upravo sam bio usmjerio pogled prema

sjeni koju je bacala kamena ptica, ka mi se uinilo a sam uo kako me netko oostraga oziva.

Okrenuvi se, ugleao sam jevojku u vrtu s ruge strane prolaza. Bila je sitna, kose svezane u konjski

rep. Nosila je tamne sunane naoale s okvirima jantarne boje i svijetloplavu majicu bez rukava. Kina

sezona tek to je zavrila, ali njezine su vitke ruke bile 15

ved lijepo pocrnjele. Jenu ruku je rala u epu svojih kratkih hlaa. rugu je rala na o struka jojvisokoj ograi o bambusovih tapova koji su teko mogli prestavljati bilo kakvu zatitu. ijelila su

nas jeva tri, najvie etiri koraka. "Ba je vrude", rekla je, gleajudi u mene. "Zbilja jest", ogovorio

sam. Nakon te kratke izmjene miljenja o vremenu, nastavila me gleati, ne pomaknuvi se. Taa je iz

epa na hlaama izvaila kutiju s cigaretama, uzela jenu i metnula je u usta. Imala je jako mala

usta, a gornja usna bila joj blago povijena prema gore. Kresnula je ibicu i zapalila cigaretu. Ka je

nakrivila glavu na jenu stranu, kosa joj se pomaknula otkrivi ivno oblikovano uho; imao sam

ojam a je upravo tog asa bilo stvoreno. Una resica joj je sjajila osobitom mekodom. Bacila je

ibicu na zemlju iizahnula im napudivi usne. Zatim je pogleala u mene kao a je u meuvremenu

zaboravila a stojim kraj nje. Kroz tamna, bljetava stakla njezinih sunanih naoala nisam mogao

vijeti kakve oi ima. "ivite u blizini?" upitala me. "Aha", elio sam joj rukom pokazati u smjeru nae

kude, ali olazedi ovamo bezbroj puta sam skrenuo, pa se vie nisam mogao valjano orijentirati. Na

koncu sam neoreeno pokazao rukom. "Traim maka", objasnio sam joj, obrisavi vlani lan o

hlae. "Ima ved tjean ana a ga nema. Netko ga je viio a se smuca ovua." "Koja vrsta maka?"

"Velik maak. Sme tigrasti mujak, vrh repa mu je malo iskrivljen." "Ime?" "Noboru. Noboru

Wataya." "Mislim, kako se zove maak?" "E pa, tako se zove moj maak." "Oh, ba neuobiajeno ime

za maka." "Zapravo, to je ime brata moje ene. Maak nas posjeda na njega, pa smo ga prozvali

njegovim imenom, puka ala." "Kako vas to maak posjeda na njega?" "Ne znam. Nita osobito,

moa nain na koji hoa. A ima i onaj njegov tupi pogle..." Po prvi put se osmjehnula, zbog ega je

izgleala mnogo jetinjastije no to mi se isprva uinilo. Nije mogla biti starija o petnaest ili esnaestgoina. Gornja usna bila joj je napudena po unim kutom. Uinilo mi se a sam zauo glas koji mi

govori: "Dodirni me", glas ene s telefona. lanom sam obrisao znoj s ela. "Smei tigrasti maak

iskrivljenog repa", ponovila je jevojka. "A ima li ogrlicu ili neto rugo?" "Crnu ogrlicu protiv buha."

Stajala je i razmiljala esetak sekuna, jenom rukom se i alje oslanjajudi o ograu. Potom je

obacila ostatak cigarete i zgnjeila ga sanalom. "Moa sam vijela takvoga maka", rekla je. "Ne

sjedam se iskrivljenog repa, ali to je bila velika smea tigrasta maka, i ini mi se a je imala ogrlicu."

"A kad si je vidjela?" "Ka sam je vijela? Moa prije tri ili etiri ana. Nae je vorite postalo

preica za make iz susjestva. Stalno tua prolaze. O kude obitelji Takitani skrenu prema naem

vrtu a bi ule u vrt Miyawakijevih." Govoredi, pokazala je prema nenaseljenoj kudi u ijem je

voritu kamena ptica i alje irila svoja krila ok su visoke vlati korova hvatale prve zrake ljetnogsunca a golub neprestano gugutao na vrhu televizijske antene. "Imam prijedlog", obratila mi se.


11/403

"Zato ne bismo priekali ovje? Sve make ka-ta prou preko naeg vorita olazedi u vrt

Miyawakijevih. Osim toga, netko bi mogao pozvati policiju ako vas vidi kako se motate ovuda. Ne bi

bilo prvi put." Oklijevao sam. "Ne brinite se", nastavila je. "Sama sam u kudi. Moemo sjesti u vrt i

sunati se ok ekamo a se maak pojavi. Imam obar vi, sigurno du ga ugleati ako se pojavi." 16

Pogledao sam na sat. va sata i vaeset est minuta. Jeino to sam trebao obaviti prije nego pane

mrak bilo je a izvaim rublje iz perilice i skuham veeru. Otvorila je vrata u ograi i ja sam uao.

Hoajudi travnjakom iza jevojke, uoio sam a blago vue svoju esnu nogu. Napravila je nekoliko

koraka, zastala i okrenula se prema meni. "Pala sam sa stranjeg sjeala motora", rekla je, ne

priajudi tome bilo kakvu vanost. "Prije nekoliko ana." U jenom kutu vrta izao se veliki hrast po

ijom su kronjom bile rasklopljene vije platnene lealjke. Na jenoj je bio prostrt plavi runik za

plau, a na rugoj su leali razbacani kutija cigareu, pepeljara i upalja, nekakav asopis i golem

kasetofon iz kojeg je tiho svirala hard-rock glazba. Iskljuila je kasetofon i premjestila sve stvari na

travu, osloboivi rugu lealjku za mene. Leedi u toj lealjki mogao sam vijeti vorite naputenekude - kamenu pticu, vrke korova, eljeznu ograu. Po svemu suedi, jevojka me promatrala sve

vrijeme ok sam onje stajao. Vrt u kojem smo se nalazili bio je jako prostran. Travnjak se irio

itavom povrinom, blago valovit, s mjestimice posaenim stablima. Lealjkama s lijeva bio je prilino

velik betonski ribnjak, oavno prazan suedi po zelenkastoj mahovini koja se bila nahvatala po

njegovom nu. Sjeili smo leima okrenuti staroj kudi zapanjakog stila koja se mogla vijeti iza

nekoliko stabala. Sama kuda nije bilaosobito velika, a ni konstrukcija nije odavala dojam velike

raskoi. Jeino je vorite bilo prostrano i oito oravano s velikom pomnjom. "Velikog li vorita"

rekoh gleajudi uokolo. "Mora biti a ga nije lako oravati." "Valja..." ogovorila je jevojka

nezainteresirano. "Ka sam bio eko, i ja sam raio za jenu firmu koja se bavila oravanjem i

ureenjem vrtova i travnjaka." "Ozbiljno?" upitala je sa zanimanjem. "Jesi li ovje uvijek sama?" pitao

sam. "Aha. Preko ana sam stalno sama. Osim to ujutro i uveer oe jena ena koja brine oko

kudnih stvari. Hodete li popiti neto hlano? Moe pivo?" "Neka, hvala." "Zbilja? Nije valja a se

stiite?" Omahnuo sam glavom. "Zar ne ie u kolu?" "Zar vi ne iete na posao?" "Ne iem na

posao." "Ostali ste bez posla?" "Na neki nain. ao sam otkaz prije nekoliko tjeana." "Koja vrsta

posla?" "Bio sam pripravnik u ovjetnikom ureu. Olazio sam u grasku upravu i ruge ravne

uree po okumente, brinuo se o njima, provjeravao prethone sluajeve, obavljao tota na suu i

slino." "Ali ste ali otkaz?" "Jesam." "A je li vaa ena zaposlena?" "Jest, zaposlena je." Onaj golub s

televizijske antene prestao je gugutati i u meuvremenu je nekamo oletio. Tek taa sam opazio a

nas okruuje uboka tiina. "Eno,onua se make svakonevno provlae", rekla je, pokazujudi premanajualjenijem ijelu travnjaka. "Viite li ped za spaljivanje smeda u vrtu Takitanijevih? Na tom se

mjestu provlae ispo ograe, prijeu preko naeg travnjaka i ispo rvene ograe provukuse u ono

rugo vorite. Uvijek iu istim putem. Znate, gospoin Takitani je poznati ilustrator. Zove se Takitani

Tony. Jeste li uli za njega?" "Takitani Tony?" Omah sam se sjetio tko je Takitani Tony. Bio je to

iznimno popularan i poznat umjetnik, pravi virtuoz u crtanju. Ne tako avno izgubio je enu u

automobilskoj nesredi, i saa je ivio sam u toj golemoj kudi. Vrlo je rijetko izlazio van i nije se ruio

sa susjedima. 17


12/403

"Nije on neki zao ovjek", rekla je jevojka. "Iako s njim nisam nika razgovarala." Podignula je

naoale na vrh glave, pogleala prema voritu i opet spustila naoale, uzela jo jenu cigaretu,

zapalila je i izahnula oblak ima. ok je to inila primijetio sam a ima nekoliko centimetara ug rez

blizu lijevog oka. Rez o kojeg de joj vjerojatno ostati oiljak o kraja ivota. Moa je tamne sunane

naoale nosila a prikrije tu ranu. Nije imala osobito lijepo lice, ali bilo je vrlo privlano, moa zbog

ivahnih oiju ili neobinog oblika usana. "A poznajete li Miyawakijeve?" upitala je. "O njima ne znam

ba nita", ogovorih joj. "Oni su ivjeli u onoj naputenoj kudi. Vrlo urena obitelj. Imali su vije

kderi, obje su pohaale privatnu ensku gimnaziju. Gospoin Miyawaki posjeovao je nekoliko

restorana." "Zato su otili?" Napravila je grimasu koja je znaila a to ne zna. "Moa je bio u

ugovima. Jenostavno su otili i zauvijek nestali jene nodi. Prije otprilike goinu ana. ili tako

nekako, ini mi se. Ostavili su kudu a polako propaa. U njoj se saa kote make. Moja majka se

stalno ali." "Zar ima toliko puno maaka?" redi cigaretu i alje meu usnama, jevojka se zaglea

u nebo. "Ima ih svakakvih. Neke su skroz olinjale, neke samo s jenim okom...a tamo gje je nekod

bilo drugo oko, tek krvava rupa. Odvratno!" Kimnuo sam glavom u znak odobravanja. "Imam jednu

roakinju koja ima est prstiju na svakoj ruci. Malo je starija o mene. Omah uz mali prst ima jeanjo manji prst, nalik na prst novoroeneta. Ali, zna kako a ih prikrije, pa vedina ljui to i ne primijeti.

Vrlo je lijepa." Opet sam kimnuo glavom. "Mislite li da su takve stvari nasljedne? Kako ih ono zovu...

krvno srodstvo?" "Ne znam mnogo o nasljednim bolestima" odgovorio sam. Prestala je govoriti. Sisao

sam bombon s okusom limuna i uporno zurio prema majem prolazu. Jo se nijena maka nije

pojavila. "Jeste li sigurni a nedete nita popiti?" upitala je. "Ja du jenu Coca-Colu." Odgovorio sam

joj a nisam ean. Ustala je iz lealjke i iezla izmeu rveda, jeva primjetno vukudi nogu. Uzeo

sam njezin asopis iz trave i prelistao ga. oista sam se iznenaio ka sam shvatio a je to asopis za

mukarce, mjesenik sjajnih korica s nagim enskim tijelima. jevojka na uplerici na sebi je imala

prozirne gadice kroz koje joj se viio prorez i stine laice. Sjeila je na barskom stolcu nogu

rairenih po unim kutom. S uzahom sam oloio asopis, prekriio ruke na prsima, i usreotoiose na maji prolaz.

Prolo je prilino vremena prije no to se jevojka vratila s aom Coca-Cole u ruci. Poslijepodnevna

vrudina sve mi je vie smetala. Sjeedi na suncu, osjedao sam a su mi misli sve rasplinutije i sve tee

sam se uspijevao usreotoiti na razmiljanje. "Recite mi," nastavila je ranije zapoeti razgovor, "a

ste zaljubljeni u jevojku koja ima est prstiju, to biste uinili?" "Proao bih je cirkusu" ogovorio

sam joj. "Stvarno?" "Ma, naravno a ne bih", oao sam. "Samo sam se naalio. Mislim a mi to ne bi

smetalo." "ak i ako bi to vaa jeca mogla naslijeiti?" Naas sam se zamislio. "Ne vjerujem a bi mi

to smetalo. Prst vie, to nije nikakav henikep." "A a ima etiri ojke?" Njezino pitanje onekle me

zbunilo. "Ne bih znao", iskreno sam joj odgovorio.

18


13/403

etiri ojke? Takva vrsta razgovora moe se protegnuti u neogle. Pomislio sam a je pametnije a

promijenimo temu. "Koliko ti je goina?" "esnaest", ogovorila je. "Neavno sam proslavila

roenan. U prvom sam razreu gimnazije." "Izostaje li ved ugo s nastave?" "Noga me boli ako

preugo hoam. A zaraila sam i ovaj oiljak pokraj oka. Gimnazija u koju idem vrlo je stroga i

staromonih nazora. Vjerojatno bi me poeli gnjaviti ka bi otkrili a sam pala s motora... Zato sam

oluila ostati na potei. to se mene tie, mogu izostati itavu goinu. Ne uri mi se u rugi

razred." "Vjerujem da ti se ne uri" rekoh. "a se vratimo na prijanji razgovor, vama ne bi smetalo a

oenite jevojku sa est prstiju, ali onu s etiri ojke, o tome biste morali obro razmisliti..." "Nisam

rekao a bih morao obro razmisliti. Kazao sam a ne bih znao." "A zato ne biste znali?" "Zato to mi

je teko zamisliti takvu stvar." "A zar ne moete zamisliti nekoga sa est prstiju?" "Moa i mogu."

"Ali, u emu je razlika? Izmeu nekoga tko ima est prstiju ili etiri ojke?" Nanovo sam se zamislio,

ali nisam uspio smisliti valjan odgovor. "Postavljam previe pitanja, zar ne?" "Govore li ti ljui to?"

"a, poneka." Opet sam se okrenuo prema majem prolazu. Kojeg vraga raim ovje? Sve to

vrijeme ni jena jeina maka nije prola. I alje sjeedi ruku prekrienih na prsima, zatvorio sam oi,

moa na pola minute. redi oi vrsto sklopljene, mogao sam osjetiti kako mi znoj izbija narazliitim ijelovima tijela. Zrake sunca obasjavale su me unovatom teinom. Ka go bi jevojka

pomaknula au, kockice lea bi zazvonile poput zvona. "Samo spavajte ako vam se spava",

proaptala je. "Ako se maak pojavi, buem vas probuila." Sklopljenih oiju, nijemo sam kimnuo

glavom. Zrak je bio nepomian i vlaala je potpuna tiina. Onaj golub oavno je oletio, tko zna gje.

Pokuao sam razmiljati o eni koja mi je telefonirala. Jesam li je uistinu poznavao? U njezinom glasu

ili nainu na koji je govorila nisam mogao pronadi nita poznato. No ona je mene nevojbeno

poznavala. Osjedao sam se kao a gleam u prizor s e Chiricove slike: enina izuena sjena

presijeca pustu ulicu i prua se prema meni, ali ona je negje jako aleko izvan prostora moje svijesti.

Zvono je neprekidno zvonilo blizu mojeg uha. "Jeste li zaspali?" upitala je djevojka sasvim tihim

glasom, pa nisam bio siguran da sam ga zbilja uo. "Ne, ne spavam", odgovorio sam. "Mogu li vam sepribliiti? Mnogo mi je lake ako govorim tiho." "Nemam nita protiv" ogovorio sam i alje redi oi

zatvorene. Primaknula je svoju lealjku ok nije otaknula onu u kojoj sam leao. Zauo se tup, drveni

uarac. uno, pomislio sam. Zatvorenih oiju, njezin mi je glas zvuao sasvim rugaije. "Mogu li

govoriti? Bit du vrlo tiha, a vi mi ne morate ogovarati. Moete ak zaspati, nije vano." "Kako hode."

"Zbilja je zauujude to ljuska bidaumiru." Primaknula je usta mojem uhu, pa su se njezine rijei

probijale u mene zajeno s njezinim toplim, vlanim ahom. "Zato?" upitao sam. Stavila je prst na

moje usne kao a ih eli zapeatiti. "Bez suvinih pitanja", rekla je. "Ne otvarajte oi. Vai?" 19

Slabo sam kimnuo glavom. Pomaknula je prst s mojih usana i stavila ga na moje zapede. "eljela bih

da imam skalpel. Otvorila bih tijelo i pogledala unutra. Ne mislim na truplo. Nego u samu smrt. Imam

ojam a neto takvo mora postojati. Neto oblo i meko, poput gumene loptice, s umrtvljenom

jezgrom ivaca. eljela bih izvaiti tu stvar iz mrtve osobe i pogleati unutra. Ouvijek se pitam kako

izglea ta stvar iznutra. Moa je suha poput osuene paste za zube. to mislite? Ne, nemojte nita

govoriti. S vanjske strane je meka, i to vie proire u sreinu, sve je tvra. elim probiti kou i

izvaiti tu meku tvar i razrezati je u komaide, upotrebljavajudi skalpel ili perorez. Potom bih na isti

nain prouila prema sreitu, otkrivajudi a je ta tvarsve tvra ok ne bih stigla o same jezgre.

Jezgra je sasvim mala, nalik kuglici iz kuglinog leaja, ili biseru, i jako tvra. Ne mislile li i vi a je

tako?" Nekoliko puta je proistila grlo. "Jeino o tome razmiljam ovih ana. Vjerojatno zato toimamjako puno slobonog vremena. Ka ovjek nema nita ime bi se zabavio, misli olutaju jako,


14/403

jako aleko. Ali, ka misli olutaju toliko aleko, ona ih ovjek vie ne uspijeva slijeiti." Pomaknula

je prst s mojeg zapeda i ispila ostatak Coca-Cole. Po osobitom zvuku kockica lea znao sam a je aa

prazna. "Ne brinite se za maka, ja motrim na njega. Kazat du vam ako se Noboru Wataya pojavi.

Nemojte otvarati oi. Sigurna sam a se Noboru Wataya vrzma negje uokolo. Sigurno de se pojaviti.

ini mi se a gaved viim kako olazi, kroz korov, ispo ograe, zastajudi a ponjui cvijede usput, i

malo pomalo sve je blie.. Pokuao sam oarati izgle maka, ali jeino to sam uspio bila je

nejasna, zatamnjena slika poput negativa izloenog svjetlosti. to sam sevise truio to tonije

oarati sliku maka, zrake sunca to su se probijale kroz moje one vjee ponitavale su i raznosile

moju unutarnju tamu. Ono to sam uspio zamisliti bila je sasvim pogrena, una, izobliena slika

maka, u kojoj su tek neki etalji imali veze sa stvarnodu, ali oni najvaniji ijelovi su neostajali.

Nisam se mogao sjetiti ni kako je maak izgleao ok je hoao. jevojka je nanovo stavila prst na

moje zapede, vrhom prsta napravivi neoreen oblik. Ojenom sam osjetio a paam u novu

vrstu mraka, bio je to sasvim rugaiji mrak o onog koji sam o tog asa osjedao. Vjerojatno paam

u san, pomislio sam. Nisam elio zaspati, ali tome se jenostavno nisam uspio ouprijeti. Leedi u

platnenoj lealjki, osjedao sam golemu teinu svojeg tijela, poput neijeg trupla koje me pritiskalo. Utami koja me okruivala ugleao sam jeino etiri ape Noborua Wataye. etiri gotovo neujne i

smedkaste ape s barunastim jastuidima. Te ape su saa negje beumno gazile tlom. Ali gje?

"Deset minuta je sasvim ovoljno" rekla je ena koja mi je telefonirala. Ne, ipak nije u pravu. Postoje

sluajevi ka eset minuta ima sasvim rugaije trajanje, tih eset minuta mogu se initi mnogo ulji

ili kradi. Barem to sam jako obro znao.

Ka sam se probuio, viio sam a sam sam. Lealjka u kojoj je jevojka leala bila je prazna. Runik icigarete i asopis bili su i alje tu, ali ne i aa iz koje je pila Coca-Colu i kasetofon. Sunce je poelo

zalaziti na zapadu i sjene koje su tvorile grane oblinjeg hrasta treperile su na mojim koljenima.

Pogleao sam na sat. etiri i petnaest. Ustao sam i osvrnuo se uokolo. Prostrani travnjak, isuen

bazen, eljezna ograa, kamena ptica, televizijska antena. Ali, ni traga o maka. A ni o jevojke.

ekajudi a se jevojka vrati zurio sam prema majem prolazu. Prolo je eset minuta, ali ni maak ni

jevojka nisu se pojavili. Sve je mirovalo. Imao sam osjedaj a sam jezivo ostario ok sam spavao.

Ustao sam i pogleao prema kudi u kojoj nije bilo ni najmanjeg traga ljudske prisutnosti. Od stakala

na prozorima obijale su se uarene zrake zalazedeg sunca. Oustao sam o

20

aljnjeg ekanja, preao preko travnjaka i prolazom se vratio o nae kude. Maka nisam pronaao,

ali barem se ne moe redi a ga nisam traio.


15/403

Vrativi se kudi, najprije sam iz perilice izvaio oprano rublje, potom uzeo pripremati jenostavnu

veeru. U pola est telefon je zazvonio vanaest puta, ali nisam se javio. ak i nakon to je telefon

prestao zvoniti, zvuk zvonjave ustrajnoje vibrirao u veernjem sumraku poput estica praine to

trepere zrakom. Builica je uporno tiktakala, vrhovima kazaljki pokazujudi u smjeru treperavog

prostora. Zato ne bih pokuao napisali pjesmu o ptici navijalici, pomislio sam. Zamisao mi se svidjela,

ali prvi stih nikako mi nije paao na pamet. Osim toga, nisam bio uvjeren a bi se srenjokolkama

uopde svijela pjesma o ptici navijalici.

Kumiko se vratila kudi u pola osam. U posljenjih mjesec ana sve se kasnije vrada s posla. Nije

rijetkost da se vrati i poslije osam sati, katkaa ak poslije eset uveer. Buudi a sam saa ja sjeio

ko kude i pripremao veeru, nije morala uriti s povratkom i brinuti se o kudanstvu. Osim toga, u

reakciji asopisa nisu imali ovoljno strunih osoba, i uza sveto i jedan od njezinih kolega bio je nabolovanju. "Oprosti," rekla je, "posao nikako a zavri, a o one jevojke koju smo honorarno

zaposlili nikakve koristi " Nalazio sam se u kuhinji i za veeru pripremao ribu prenu na maslacu,

salatu i miso juhu. Kumiko je sjela za kuhinjski stol i prekriila ruke. "Gje si bio u pola pet?" upitala

je. "Zvala sam te a ti kaem kako du zakasniti." "Ostali smo bez maslaca, pa sam otiao o

samoposluge", slagao sam. "Jesi li bio u banci?" "Jesam." "A maak?" "Nisam ga uspio pronadi. Kao

to si mi rekla, otiao sam o naputene kude u prolazu, ali o njega ni traga. Bojim se a je olutao

mnogo alje." Nije mi nita ogovorila. Ka sam se nakon veere istuirao, zatekao sam Kumiko gje

sjei u blagovaonici s ugaenim svjetlima. Pogrbljena u tami u sivoj koulji, posjedala me na paket

ostavljen na pogrenu aresu. Suedi kosu runikom sjeo sam na kau nasuprot Kumiko. Tihim

glasom koji sam jeva uspio razabrati, rekla je: "Sigurna sam a je maak ved mrtav." "Ne buismijena" ogovorio sam joj. "Za razliku o tebe, ja sam siguran a je obro. Ka oglani, vratit de se

kudi. To se ved jenom ogoilo, sjeda li se? Ka smo ivjeli u etvrti Koenji..." "Ovaj put je

rugaije", oala je. "Ovaj put grijei. Osjedam to. Maak je uginuo i trune negdje u travi. Jesi li

porobnije pregleao vrt oko naputene kude?" "Kuda je moa naputena, ali sigurno nekome

pripaa. Ne mogu tek tako upasti na neiji posje." "Pa, gje si to ona traio maka? Klaim se a se

uopde nisi potruio. Zato ga i nisi naao." Uzahnuo sam i nastavio suiti kosu runikom. elio sam

jo neto redi, ali sam zautio ka sam shvatio a Kumiko plae. Bilo je razumljivo. Kumiko je oista

voljela tog maka. S nama je jo o naeg vjenanja. Ubacio sam runik u pletenu koaru za prljavo

rublje, otiao u kuhinju i iz hlanjaka izvaio limenku hlanog piva. Kakvog li bezveznog ana.

Bezvezan dan u bezveznom mjesecu u bezveznoj godini. Noboru Wataya, kamo si nestao? Je li ptica

navijalica zaboravila naviti tvoju oprugu? Rijei su potekle poput stihova pjesme. 21

Noboru Wataya, Kamo si nestao? Je li ptica navijalica Zaboravila naviti tvoju oprugu? Kad sam dopola

ispio limenku piva, zazvonio je telefon. "Javi se, hode li?" viknuo sam prema mraku u blagovaonici.

"Nedu, ni sluajno!" ogovorila je. "Javi se ti." "Ne a mi se." Telefon je nastavio zvoniti, razbuivi

estice praine to su lebjele u tami. Nitko o nas nije vie progovorio ni rije. Pio sam pivo, Kumiko

je i dalje nijemo plakala. Brojio sam dok je telefon odzvonio dvadeset puta i onda sam odustao. Nije

imalo smisla brojiti u nedogled.


16/403

2

Pun mjesec i pomrina sunca O konjima koji umiru u konjunicama

Pitam se, je li uistinu mogude a jeno ljusko bide moe savreno razumjeti rugo? Moemo

potroitijako mnogo vremena i snage ozbiljno se truedi upoznati rugu osobu, ali koliko se oista

moemo pribliiti pravoj naravi te osobe? Svim silama elimo sebe uvjeriti a poznamo rugu osobu,

ali znamo li uistinu ita vano o toj osobi? Poeo sam ozbiljno razmiljati o tim stvarima tjean ana

nakon to sam napustio posao u ovjetnikom ureu. Sve o taa - cijeloga ivota - nisam seozbiljnije bavio takvim pitanjem. Ni sam ne znam zato. Vjerojatno zato to sam ved bio ovoljno

zaokupljen samim ivotom. rugim rijeima, bio sam oved zaposlen a bih razmiljao o vlastitim

problemima. Ba kao to jako vani ogaaji u neijem ivotu imaju bezazlene poetke, na to me

naveo jean sasvim banalan sluaj. Jenog jutra nakon to je Kumiko na brzinu orukovala i ojurila

na posao, ubacio sam rublje u perilicu, namjestio krevet, oprao posue i usisao stan. Potom, u

rutvu maka, sjeo sam na veranu i uzeo provjeravati oglase u kojima su se razne stvari oglaavale

ili nuile na proaju. Oko poneva sam pojeo neto lagano i potom otiao u supermarket. Onje sam

kupio namirnice potrebne za veeru i na ojelu rasproaje uzeo eterent, papirnate ubruse i

toaletni papir. Vrativi se kudi obavio sam pripreme za veeru i polom legao na kau s knjigom u ruci,

ekajudi a se Kumiko vrati s posla. Tek oneavno nisam raio i takav nain ivota uinio mi seosvjeavajudim. Nisam vie bio obvezan svakonevno putovati na posao u prenapuenoj pozemnoj

eljeznici, a ni susretati se s ljuima s kojima se nisam elio sresti. Nisam vie morao primati

zapovijei o bilo koga niti ih ikomu avati. Nisam vie morao jesti zajeno s kolegama s posla u

prenapuenim restoranima u poslovnoj etvrti. Nisam vie morao razgovarati o bejzbolskoj utakmici

oigranoj veer prije. Napokon! A najbolje o svega, mogao sam itati knjigu koju poelim, ka go

mi se to prohtije. Nisam imao pojma koliko de takav novi nain ivota potrajati, ali nakon tjean ana

neolaenja na posao, uivao sam u njemu i sasvim svjesno nisam elio razmiljati o buudnosti. To je

vjerojatno bio moj veliki goinji omor za koji sam znao a de ka-tad prestati, ali sve dok je trajao

elio sam u njemu uivati. Ved zaugo nije mi polazilo za rukom proitati knjigu jeino iz vlastitog

uitka, osobito lijepu knjievnost. Sve to sam proitao u nekoliko posljenjih goina imalo je veze s

pravom ili se railo o tekstovima koje sam mogao letimice pregleati vozedi se vlakom na posao. Jako

obro sam znao a tijekom ranog vremena u ureu nitko o osoblja ne bi smatrao olinim 22

da me vii kako itam neku knjigu koja se ne onosi na pravo. tovie, a sam si to opustio i a su

kojim sluajem u laici mojega ranog stola ili u aktovki otkrili neku knjigu iz lijepe knjievnosti,

uopde ne sumnjam a bi na mene gleali onako kako se glea na ugavog psa. "Ah, i vi volite

knjievnost, ba lijepo" netko o njih bi se naalio sa mnom, "i ja. U jetinjstvu sam puno itao." Za

njih je knjievnost prestavljala neto to se ita u mlaosti. Kao to se u kasno proljede beru jagoe,a ujesen odlazi u berbu groa. Ipak, te se veeri nisam mogao osloboiti napetosti i prepustiti


17/403

itanju lijepe knjievnosti jer je Kumiko kasnila kudi s posla. Uglavnom se vradala oko pola seam, a

ako je znala a de zakasniti, makar i eset minuta, uvijek me o tome obavjetavala. U takvim stvarima

bila je vrlo savjesna. Ali, taj an je bio iznimka. U seam sati jo uvijek nije bila ko kude a nije me ni

nazvala. Ved sam narezao meso i povrde kako bih ih mogao poeti pripremati istog trena ka oe.

Nisam planirao neku veliku gozbu, jenostavno sam elio popriti komaide junetine, luka, zelene

paprike i sojine klice s malo soli, papra, sojinog umaka i na koncu ih zaliti s malo piva - recept iz mojih

samakih ana. Ria je ved bila kuhana, miso juha jo topla, a povrde narezano i spremno da ga

ubacim u tavu. Jeino je Kumiko neostajala. Bio sam ved jako glaan, pa sam pomislio a svoj io

pripravim i pojeem sam, ali nisam elio tako postupiti jer sam osjedao a ne bi bilo ispravno.

Sjedio sam za kuhinjskim stolom, pijuckao pivo i vakao ustajale krekere koje sam pronaao u nu

kuhinjskog ormarida. Promatrao sam kako se mala kazaljka sata polako pomie i prelazi oznaku zaseam sati i trieset minuta. ola je poslije pola eset. Izgleala je vrlo umorno. Oi su joj bile

zakrvavljene, lo znak. Neto loe bi se ogoilo ka go su joj oi bile crvene. Ne uzbuuj se, rekao

sam u sebi, bui smiren i priroan. Ne uzrujavaj se. "ao mi je", poela se opravavati. "Tek maloprije

sam zavrila. Htjela sam te nazvati, ali raznestvari su se isprijeile pa nisam uspjela ugrabiti ni tren

vremena." "Nema veze, nemoj se muiti time", rekoh najnormalnijim tonom ne eledi o toga praviti

sluaj. Zapravo se nisam ni ljutio. I meni se to ogoilo bezbroj puta. Olazak na posao moe stvoriti

hrpu problema, to je sve rugo samo ne bezbrian i smiren ivot... Nije to isto to i ubrati buket

lijepih rua za baku koja zbog prehlae lei u krevetu i onijeti joj ga jeva nekoliko ulica alje.

Ponekad morate obavljati neugodne stvari s neugodnim ljudima, a prilika da se makar nakratko javite

kudi jenostavno se ne ukae. Istina je, ovoljno je trieset sekuna a utipkate broj i kaete:"Veeras du se kasno vratiti, ne brini." Telefoni su svua oko vas, ali jenostavno ne uspijete to

uiniti. Poeo sam kuhati. Upalio sam plin, ulio ulje u tavu. Kumiko je izvaila pivo iz hlanjaka i ae

iz kreenca, hitro pregleala hranu koju sam poeo pripremati i sjela za kuhinjski stol ne rekavi ni

rije. "Trebao si jesti bez mene", rekla je. "Nije vano. Nisam bio toliko glaan." ok sam prio meso i

povrde, Kumiko se otila osvjeiti. Mogao sam je uti kako se umiva voom i pere zube. Tren kasnije

izila je iz kupaonice, redi neto u rukama. Bili su to papirnati ubrusi i toaletni papir koje sam kupio

u supermarketu. "Zato su kupio ba ove stvari ?" upitala je umornog glasa. Jenom rukom redi

tavu, pogledao sam u nju. Zatim sam skrenuo pogled na kutiju s papirnatim ubrusima i pakiranje

toaletnog papira. Nisam imao blage veze to mi pokuava redi. "to mi eli redi? To su obini

papirnati ubrusi i toaletni papir. Trebaju nam. Nismo ostali bez njih, ali nede se pokvariti ako ih

imamo na zalihi." "Naravno a nede. Ali nije mi jasno zato si kupio ba svijetloplave ubruse i toaletni

papir na cvjetide" "Ne kopam", rekoh, pokuavajudi se kontrolirati. "Naao sam ih na rasproaji.

Nede ti nos pomorjeti o plavih ubrusa. Vrlo vano!"

23


18/403

"E pa, meni je vano. Jenostavno ne ponosim plave ubruse i toaletni papir na cvjetide. Zar to ne

zna?" "Ne, ne znam", rekoh. "Zato ti se ne sviaju? Imai li koji osobit razlog?" "Ne postoji nijean

osobit razlog zbog kojih mi se ne sviaju. Jenostavno ih ne ponosim. Tebi se ne sviaju pometai

ispod telefona, termosice s cvjetnom dekoracijom i zvonaste traperice sa zakovicama. A isto tako ne

voli ka su mi nokti nalakirani. Ni ti ne moe redi zato. To je jenostavno stvar ukusa." Zapravo

sam joj mogao objasniti razloge za svaku o stvari koje je navela, ali nisam elio olijevati ulje na

vatru. "Slaem se", rekoh. "Toje jenostavno stvar ukusa. Ali zar mi eli redi a za est goina koliko

smo u braku ti ba nika nisi kupila plave papirnate ubruse ili toaletni papir na cvjetide?" "Nisam. Ba

nika", ogovorila je Kumiko oluno. "Stvarno?" "Najstvarnije. Ubrusi kojeja kupujem su bijeli, uti

ili ruiasti. Samo takve kupujem. Ja nikaa ne kupujem toaletni papir s bilo kakvim arama, samo

onaj jenobojni. Zapanjena sam to tolike goine ivi sa mnom a a toga nisi svjestan." I ja sam bio

jenako iznenaen kaa sam shvatio a za est goina ni jean jeini put nisam upotrijebio plave

ubruse ili toaletni papir s bilo kakvim uzorkom. "I ka smo ved ko toga, a ti jo i ovo kaem"

nastavila je. "Jenostavno mi se gai junetina koja se prila zajeno sa zelenom paprikom.Jesi li to

znao?" "Ne, zbilja nisam", ogovorih joj. "E pa, istina je. I ne pitaj zato. Jenostavno ne moguponijeti miris tih viju namirnica u istoj tavi. "Hode redi a za ovih est goina jo nikaa nisi

zajedno pripremila junetinu sa zelenom paprikom?" Odmahnula je glavom. "Zelene paprike jedem u

salati. A meso prim s lukom. Ali, jo nika nisam zajeno prila junetinu i zelenu papriku." Uzahnuo

sam. "Jesi li ikaa pomislio a je to neto uno?" upitala je. "Jesam li pomislio a je to neto uno?

Ma uopde mi nije palo na pamet". rekoh, pokuavajudi se prisjetiti je li, otka smo se vjenali, ika

pojela neko jelo s prenom junetinom i zelenom paprikom. Naravno, nisam se toga mogao sjetiti.

"ivi sa mnom sve ove goine," nastavila je, "ali kaa si uistinu ozbiljno pomislio na moju sredu?

Jeina osoba na koju si ikaa mislio si ti, samo ti." "ekaj malo", rekoh, ugasivi plin i oloivi tavu.

"elio bih a razjasnimo neke stvari. Moa ima pravo. Moa sam mogao izabrati ubruse neke

druge boje i rugaiji toaletni papir, i obratiti vedu pozornost na to to kuham. Ali, to ne znai a tebii tvojoj sredi nisam posvetio ovoljno veliku panju. ivo mi se fudka koje su boje ubrusi. Sigurno bih

se iznenadio da na stolu zateknem crne ubruse, ali bijeli, plavi, svejedno mi je. Ista stvar je s

junetinom i zelenim paprikama. Zajeno, ovojeno, meni je svejeno. Prena junetina i zelene

paprike mogu nestati s lica zemlje, to mi nita ne bi znailo. To nema nikakve veze s tobom, s mojim

odnosom prema tebi, s naim zajenikim ivotom. Jesam li u krivu?" Nije mi nita ogovorila. U va

velika gutljaja iskapila je pivo i zagleala se u praznu bocu. Saraj tave sam istresao u kantu za

smede. Toliko o junetini i zelenim paprikama i luku i sojinim klicama. Zbilja uno, pomislio sam.

Jenog trena hrana, rugoga ved smede. Otvorio sam pivo i otpio iz boce. "Zato si to uinio?" upitala

je. "Jer se tebi ne svia." "Ali ti si to mogao pojesti." "Izgubio sam tek. Ojenom se ni meni vie ne

svia junetina prena sa zelenim paprikama." Slegnula je ramenima. "Kako go ti eli." 24

Stavila je ruke na stol, lice poloila na njih i ostala u tom poloaju. Mogao sam vijeti a ne plae niti

spava. Pogleao sam u praznu tavu na tenjaku, skrenuo pogle prema Kumiko, i ispio svoje pivo.

Ba blesavo. Koga jo briga za toaletni papir i zelene paprike? Priao sam joj i stavio joj ruku na rame.

"obro", rekoh. "Saa sam shvatio. Nika vie nedu kupiti plave ubruse ili toaletni papir na cvjetide.

Obedavam ti. One koje sam anas kupio sutra du zamijeniti za neke ruge. A ako ih ne buu eljeli

zamijeniti, spalit du ih u vrtu. A pepeo du baciti u more. I nedu vie priti junetinu i zelene paprike.

Nika vie. Ubrzo de i miris prenja izvjetriti. aj, zaboravimo cijelu ovu stvar." Ona je i alje utjela.Mogao sam izadi na sat vremena i proetati ne bih li je zatekao bolje volje ka se vratim kudi, ali znao


19/403

sam a su anse za to jako male. Ovo nije mogao razrijeiti nitko osim mene. "Sluaj, znam a si

umorna" rekoh. "Omori se malo, pa moemo nekamo na pizzu. Ka smo posljenji put bili na pizzi?

Recimo pizzu s indunima i lukom. Poijelit demo jenu veliku popola. Nede nam nita biti ako tu i

tamo veeramo vani." Ni to nije upalilo. Ostala je licem oslonjena o ruke. Nisam znao to bih joj jo

rekao. Sjeo sam i zagledao se u nju s druge strane stola. Ui su joj se vijele kroz kratku crnu kosu.

Imala je naunice koje nika prije nisam viio, zlatni siduni visuljci u obliku ribe. Ka li ih je kupila? I

gje? Osjetio sam potrebu za cigaretama, proao je tek mjesec ana otkako sam prestao puiti.

Zamislio sam kako uzimam cigarete i upalja iz epa, stavljam cigaretu u usta i pripaljujem je.

Uahnuo sam punim pludima. Vonj prene junetine i povrda tipao me za nosnice. Iskreno govoredi,

umirao sam od gladi. Pogled mi je pao na kalendar na zidu. Kalendar je pored ostaloga pokazivao i

mjeseeve mijene. Bliio se utap, to je znailo a de Kumiko obiti menstruaciju. Tek nakon to sam

oenio Kumiko postao sam zbilja svjestan a sam stanovnik Zemlje, tredeg planeta u Sunevu

sistemu. ivio sam na Zemlji, Zemlja se okretala oko Sunca, a oko Zemlje okretao se Mjesec. Ovako ili

onako, to de se nastaviti ovijeka (ili o onoga to se moe smatrati vjenodu u usporebi s

trajanjem mojeg ivota). Ono to me navelo a tako razmiljam bila je nevjerojatna tonostmenstrualnog ciklusa o vaeset i osam ana u moje ene. Njezin menstrualni ciklus bio je savreno

usklaen s rastom i opaanjem mjeseca. Njezine mjesenice bile su uvijek teke. Nekoliko ana prije

no to bi obila, postala bi razraljiva, ak epresivna.Tako su, barem neizravno, mjeseeve mijene i

za mene postale jako vane. Morao sam paziti a ne izazovem bilo kakav nepotreban razgovor ili

problem. Prije no to smo se vjenali, jeva sam i primjedivao mijene mjeseca. Moa bih pogleao u

mjesec, ali njegov lik u bilo kojoj o mijena uopde nisam oivljavao kao neto osobno. Ali, otka sam

se oenio, oblik mjeseca mi se stalno vrzmao po glavi. Bio sam s nekoliko ena i prije Kumiko, i

naravno, svaka je obivala menstruaciju. Neke su je ponosile jako teko, neke lako, nekima su

zavravale ved nakon tredeg ana. rugima bi potrajale itav tjean, u nekih su bile reovne, rugima

bi zakasnile esetak ana i taa bih se jako zabrinuo. Neke jevojke su taa bile loe raspoloene, narugima se to uopde nije primjedivalo. Ali, ok nisam oenio Kumiko, ja ni s jenom o njih nisam

ivio. Sve o taa, za mene su promjene u priroi prestavljale promjenu goinjih oba. Zimi bih

navukao kaput, ljeti je bilo vrijeme za sanale. Nita vie. S brakom ne samo to sam zapoeo oblik

suivota, nego i novi koncept ciklinosti: mjeseeve mijene. Jeino jenom zgoom Kumiko nekoliko

mjeseci nije imala menstruaciju, ali taa je bila truna. "Oprosti", rekla je, poignuvi pogle. "Nije mi

bila namjera istresti se na tebe. Umorna sam i loe raspoloena." "Sve je u reu", rekoh pomirljivo.

"Ka si umorna, bolje je to poijeliti s nekim. Lake ti je." Kumiko je polako i uboko uahnula i

potom izdahnula. "A ti?" pitala je. "to to, a ja?" "Ka si umoran, ti to ni s kim ne ijeli.Jedino ja

ijelim svoj umor. Zato je tako?"

25

Omahnuo sam glavom. "Nisam to nika primijetio, ili barem toga nisam svjestan", rekoh. "Moa

negje uboko u sebi ima kakav bunar pa u njega moe viknuti 'kralj ima magarede ui' i ona je sve

u redu." Zamislio sam se nakratko na onim to mi je rekla. "Moa ima pravo." Kumiko je ponovno

pogleala u praznu bocu. Zagleala se u naljepnicu, potom u grlid, a ona ju je polako okrenula.

"obit du menstruaciju", rekla je. "Mislim a sam zbog toga loe raspoloena." "Znam", ogovorio


20/403

sam. "Nemoj se zbog toga brinuti. Nisi jeina koja trpi zbog mijena mjeseca. Na primjer, konji, zna li

koliko ih ugine kad je mjesec pun?" Ostavila je bocu, i otvorenih usta se zagledala u mene. "Odakle ti

odjednom takve misli? Zato mi spominje konje?" "Proitao sam u novinama prije nekoliko ana.

Namjeravao sam ti to redi, ali sam zaboravio. Rije je o razgovoru s nekim veterinarom koji je izjavio

a su konji ivotinje koje su po jakim utjecajem mjeseevih mijena, kako tjelesno tako i

emocionalno. Njihova psihofizika ravnotea poremeti se pojavom punog mjeseca i obivaju

kojekakve tjelesne tegobe. U nodi punog mjeseca, mnogi o njih se razbole, a obar io ugine. Nitko

jo nije siguran zato se to ogaa, ali statistiki poaci pokazuju a je to zbilja tono. Veterinari koji

se brinu o konjima za punog mjeseca se nika ne stignu naspavati jer su jezivo zaposleni " "Ba

zanimljivo" prokomentirala je Kumiko. "Pomrina sunca izaziva jo tee posljeice. Tijekom same

pomrine ogaa se prava trageija za konje, ne moe ni zamisliti koliko konja ugine u tom kratkom

vremenu. akle, ono to elim redi jest a i ovog asa veliki broj konja ugiba u nekim ijelovima

svijeta. Nije nita strano ako svoje muke istrese na nekoga. Zato tigovorim da zbog toga ne

ramatizira. Pomisli na konje koji umiru. Pokuaj zamisliti kako u nekoj konjunici lee na sijenu,

pjena im izbija na usta, u agoniji za punog mjeseca..." Uinilo mi se a se naas ozbiljno zaubila urazmiljanje o konjima to umiru u konjunicama. "Jeno ti moram priznati," rekla je prilino

pomirljivim tonom, "ti zbilja ima unovatu mod a ovjeka uvjeri u neto!" "Ka je tako, presvuci

se pa idemo na pizzu. "

Te nodi, leedi uz Kumiko u naoj spavadoj sobi pogaenih svjetala, zurio sam u strop i pitao se koliko

toga oista znam o vlastitoj eni. Sat je pokazivao va poslije ponodi, a ona je vrsto spavala. U mraku

sam razmiljao o plavim ubrusima i toaletnom papiru na cvjetide, o junetini i zelenim paprikama. Sveovo vrijeme ivio sam s njom sasvim nesvjestan koliko mrzi te stvari. Prema su one, same po sebi,

bile sasvim beznaajne. Nitavne. Neto emu se trebalo nasmijati, a ne o toga praviti problem.

Malo smo se sporjekali i za nekoliko ana sve demo zaboraviti. No ovaj put je bilo rugaije. Osjedao

sam svojevrsnu nelagou, kao a mi je riblja kost zapela usre grla. Jer, moglo je biti posrijei neto

uistinu subonosno. tovie, vjerojatno je tako i bilo. Moa je to bio tek poetak neega to de

prerasti u neto mnogo vede i znaajnije. Moa sam se nalazio na rubu neega velikog, meni sasvim

nepoznatog, a unutra je leao svijet koji je pripaao iskljuivo Kumiko. Viio sam ga kao veliku,

mranu sobu usre koje sam stajao s upaljaem za cigarete u ruci. Njegov slabiplamen osvjetljivao je

tek jean kut sobe. Hodu li ikaa vijeti ostale ijelove te sobe? Ili du ostarjeti i umrijeti a a je

zapravo nikaa nisam valjano upoznao? U tom sluaju, kakva je ona bila svrha branog ivota koji

sam voio? Kakva je ona uopde bila svrha mojega ivota ako sam ga provoio u krevetu s

nepoznatom osobom?

26


21/403

Ter nodi nisam prestao razmiljati o tim stvarima, ali i iudih ana i mjeseci esto sam o tome

razmiljao. Tek mnogo kasnije shvatio sam a sam taa otaknuo sr problema.

3

eir Malte Kano Boja meovine Allen Ginsberg i kriari

Bio sam u kuhinji i pripremao neto lagano za jelo ka je telefon ponovno zazvonio. Narezao sam

vije krike kruha, namazao ih maslacem i senfom, prekrio tanko narezanim plokama rajice i sira i

spojio ih, stavio senvi na asku za rezanje i upravo se spremao prerezati ga na va ijela ka je

zazvonio telefon. Pustio sam a telefon zazvoni tri puta, ona sam senvi prerezao na va ijela.

Zatim sam ga prenio na tanjur, oprao no i vratio ga u laicu s noevima, nakon ega sam u alicu ulio

kavu koju sam pogrijao. Telefon je i alje zvonio. Moa petnaest puta. Oustao sam i javio se.

Isprva sam mislio a se nikako neu javiti, ali mogla je bili Kumiko. "obar an", zauo sam enski

glas. Uinilo mi se a ga nikaa prije nisam uo. Nije pripaao ni Kumiko ni onoj unoj jevojci koja

me prije nekoliko ana nazvala ok sam kuhao pagete. "eljela bih govoriti s gospoinom Toruom

Okaom", zauo sam enski glas. Izraavala se i izgovarala rijeikao a je itala unaprije pripremljen

tekst. "Ja .sam" potvrio sam. "Vi ste mu gospoe Kumiko Okaa?" "Tako je", ponovno sam

ogovorio potvrno. "Kumiko Okaa je moja supruga." "A stariji brat gospoe Okaa je NoboruWataya?" "Tako je", odgovorih sa zauujudim strpljenjem. "Noboru Wataya je stariji brat moje

supruge." "Gospoine, ja se prezivam Kano." Priekao sam a nastavi. Nenaano spominjanje

Kumikinog starijeg brala u meni je istog trena probuilo oprez. Tupim krajem olovke koja je leala

pokraj telefona poeao sam se po zatiljku. Prolo je pet ili est sekuna tijekom kojih je vlaao tajac.

Iz slualice nije izlazio nikakav zvuk, kao a ju je prekrila rukom i moa se s nekim tiho savjetovala.

"Halo?" upitah zabrinuto. "Molim vas, ispriajte me",oala je ena, "u tom sluaju zamolit du vas a

mi dopustite da vas malo kasnije ponovno nazovem." "Samo tren, budite ljubazni pa mi... " Ali ona je

ved prekinula vezu. Zagleao sam se u slualicu u ruci i potom je opet prinio uhu. Nisam pogrijeio,

enaje prekinula vezu. Sjeo sara za kuhinjski stol, pojeo senvi i popio kavu. U trenutku u kojem je

telefon zazvonio o neemu sam razmiljao, ali saa se vie nisam mogao sjetiti o emu. redi no uruci kako bih prerezao senvi na vije polovice, nevojbeno sam o neemu razmiljao. I to o neemu

vanom. Neemu ega sam se neuspjeno pokuavao prisjetiti jako ugo vremena. To mi je palo na

pamet upravo u trenu ka sam se spremao prerezati senvi, ali saa sam opet 27

zaboravio. Jeudi senvi, upinjao sam se iz petnih ila ne bih li se sjetio. Ali, nita o svega. Ono ega

sam se bio sjetio, ved se vratilo u tamno poruje moje svijesti iz koje se i pojavilo.


22/403

Zavrio sam s jelom i prao posue, ka je telefon nanovo zazvonio. Ovog puta sam poignuo slualicu

gotovo istog asa ka je zazvonio. Opet sam zauo enski glas, koji je kazao "Halo?" ali ovog puta bila

je Kumiko. "a?" ogovorio sam. "Kako si?" upitala je. "Jesi li togo pojeo?" "Aha, upravo sam

zavrio. A ti?" uzvratio sam istim pitanjem. "Nita", odgovorila je. "U velikom sam poslu. Od jutros

nisam stala. Ka uhvatim malo vremena, kupit du senvi. A to si ti jeo?" Opisao sam joj kakav sam

senvi napravio. "Kuim" rekla je bez imalo zavisti. "Sluaj, jutros sam ti zaboravila redi. Nazvat de te

izvjesna ena koja se preziva Kano." "Ved je zvala", rekoh. "Prije nekoliko minuta. Ali, samo je

spomenula naa imena - tvoje i moje i tvoga brata - i prekinula. Nije mi rekla to eli. O emu se

rai?" "Prekinula je?" "Rekla je a de malo kasnije opet nazvati." "obro. Sluaj, ako te jo jenom

nazove, uini onako kako ti kae. Ovo je jako vano. Mislim a se eli nadi s tobom zbog oreenih

razloga." "Kaa? Jo anas?" "Zato ne? Ima li neto ved ogovoreno? Treba li se s nekim rugim

vidjeti?" "Ma ne", odgovorih joj. Nisam imao nikakvih planova ni ita ogovoreno, ni juer, ni anas,

ni sutra. "Ali, reci mi, tko je ta ena? I to eli o mene? Volio bih a barem neto znam prije no to

ponovno nazove. Ako se radi o kakvom poslu za mene, volio bih da nema veze s tvojim bratom. Ne

elim imati nita s njime. Mislim a to jako obro zna." "Ne, to nema nikakve veze s poslom" rekla jejedva primjetno uznemirenim tonom. "Rai se o maku." "O maku?" "Oprosti, moram prekinuti.

ekaju me. Pravo je uo to samte uopde uspjela nazvati. Rekla sam ti, jo nisam ni ruala. Nazvat

du te opet im buem malo slobonija." "Sluaj, znam a si zauzeta, ali imaj i ti malo razumijevanja za

mene. elim znati to se ogaa... Kakve veze s time ima maak? Je li ta ena..." "Uini onako kako ti

ona bue rekla, obro? Jesi li me razumio? Ovo je vrlo ozbiljno. Ostani ko kude i ekaj njezin poziv.

Sada moram prekinuti." I prekinula je.

Ka je telefon zazvonio u pola tri, kunjao sam na kauu. Najprije sam pomislio a je zazvonila

builica. Pomaknuo sam ruku a je iskljuim, ali ni traga o builice. Nisam se nalazio u krevetu nego

na kauu, i nije bilo jutro nego poslijepone. Ustao sam i oao o telefona. "Halo?" rekao sam.

"Halo?" ogovorio je enski glas. Bila je to ista ona ena koja je nazvala oko poneva. "Gospoin Toru

Okada?" "Ja sam. Ja sam Toru Okada." "Gospodine, ja se prezivam Kano", rekla je. "Vi ste dama koja

je jutros nazvala, zar ne?" "ao mi je ako sam bila neuljuna. Gospoine Okaa, buite toliko

ljubazni, pa mi recite jeste li moa sloboni anas popone?" "Jesam, anas nemam nikakvu

ogovorenu obvezu." "U tom sluaju... prema znam a je ovo sve ovako iznenaa, moemo li se

ikako nadi?" 28

"Kada? Danas? Odmah?" "Da." Pogledao sam na sat. Zapravo, nisam morao jer sam ga pogledao prije

trieset sekuna. Ipak, elio sam biti siguran. I alje je bilo 14 i 30. "Hode li potrajati?" upitao sam.

"Vjerujem a nede. Ali, moa i potraje ulje no to mislim. U ovome trenu teko mi je tono redi."

Bez obzira na to koliko na susret mogao potrajati, nisam imao izbora. Kumiko mi je rekla a

postupim onako kako ta ena kae, jer a je stvar krajnje ozbiljna. Ako je ona rekla a je stvar krajnje

ozbiljna, ona zbilja jest, i pametnije je a tako i postupim. "Shvadam", ogovorih. "Gje demo se

nadi?" "Je li vam sluajno poznat Hotel Pacifik, s ruge strane postaje Shinagawa?" "Jest." "U

prizemlju je kavana. ekat du vas onje u etiri sata, ako vam tako ogovara." "Dogovoreno",uzvratih. "Ja imam trieset i jenu goinu, i na glavi du imati crveni plastini eir", rekla je ena. Ba


23/403

krasno, pomislio sam. Bilo je neega unog u nainu na koji se ta ena izraavala, pa me naas

uspjela zbuniti. Ali, nisam mogao tono oreili to je to s njom u vezi bilo uno. Niti je postojao

ikakav razlog zbog kojeg jena triesetjenogoinjakinja ne bi nosila crveni plastini eir.

"Shvadam", rekoh. "Siguran sam a du vas prepoznati." "Za svaki sluaj, gospoine Okaa, biste li bili

toliko ljubazni a me upoznate s nekim vaim osobnim etaljem?" upitala je. Zamislio sam se. Kakav

sam joj to "osobni etalj" mogao navesti? Imam li uopde ijean? "Imam trideset godina, visok sam

metar i seameset va, teak ezeset tri kilograma, imam kratku kosu. Ne nosim naoale." ok

sam joj govorio, shvatio sam a ti poaci teko mogu prestavljati neki osobni etalj. Moe se

ogoiti a je u kavani Hotela Pacifik prisutno peesetak slinih ljui. I prije sam onje bio. To je

golemo mjesto. Morao sam pronadi neto mnogo jenostavnije i uoljivije. Ali. nita mi nije paalo na

pamet. Naravno, i ja sam imao neke osobite detalje. Posjeovao sam plou Sketches of Spain s

potpisom Milesa Davisa. Imao sam vrlo sporo bilo: u normalnim okolnostima 47 otkucaja u minuti, a

u velikoj vrudici ili povienoj tjelesnoj temperaturi jeva 70. O asa kaa sam napustio posao,

mogao sam se sjetiti imena sve brade Karamazov. Ali, sve su to bile stvari koje nisu predstavljale

uoljive tjelesne etalje. "to mislite ojenuti?" upitala je. "Aha, a..." ogovorih. Ali ak i meusvojim ojevnim premetima nisam imao nita osobito uoljivo. "Ne znam, jo nisam oluio. Uvijek

se oluim u posljenji tren." "Ona vas molim a stavite kravatu na tokice" rekla je oluno. "to

kaete, imate li kravatu na tokice?" "Mislim a imam", ogovorih. Imao sam tamnomoru kravatu

sa sidunim svijetloudkastim tokicama. Kumiko mi ju je poklonila nekoliko goina prije za roenan.

"Onda vas lijepo molim, budite toliko ljubazni paje stavite", rekla je. "Unaprije se raujem naem

susretu u etiri sata." Potom je spustila slualicu.

Otvorio sam ormar s ojedom i potraio kravatu na tokice. Ali, nigje je nisam mogao nadi. Zavirio

sam u sve laice, otvorio svaku kutiju s ojedom u ormaru. Ni traga kravati na tokice. a se kravata

nalazi u kudi, ved bih je bio naao. Kumiko je bila jako paljiva u olaganju i razvrstavanju ojede,

jenostavno je bilo nemogude a je kravatu stavila na neko rugo mjesto, a ne na ono za to

oreeno. Kao i uvijek, kako moja tako i njezina ojeda bila je sloena savrenim reom, koulje

sloene u zasebnoj laici bez i najmanjeg nabora. Moji emperi posloeni u nekoliko velikih kutija

obilno ispunjenih kuglicama naftalina. U jednoj kutiji nalazila se odjeda koju je nosila kao stuentica.

Tamnomora kuta, minisuknja cvjetnih ara, ostali ojevni premeti, sloeni poput fotografija u

starom fotoalbumu. Nisam mogao shvatiti zbog ega je i alje uvala te stvari. Vjerojatno ih je

sauvala i onijela sa sobomjer 29

joj se nije ukazala zgoa a ih baci. Ili ih ie moa namjeravala poslati u Banglae. Ili ih jenog ana

onirati kao kulturno blago avno prolog vremena. Ali, o moje kravate na tokice nigje ni traga. S

rukom na vratima ormara, pokuavao sam se prisjetiti kada sam posljednji put imao tu kravatu na

sebi. Ali, uopde se nisam mogao sjetiti. Bila je to elegantna kravata ojmljivog izglea, ali oved

napana za ure. a sam je nosio u ureu, netko bi tijekom pauze za ruak poeo hvaliti njezinu boju

ili otkaen izgle. A ved to bi bilo svojevrsno upozorenje. U ureu u kojem sam raio nije bilo muro

upaati u oi na takav nain. Zato je, ka sam olazio na posao, nisam nijenom stavio. Raije sam jenosio u nekim rugim, mnogo oputenijim ili manje slubenim prilikama: za koncert ili neku posebnu


24/403

veeru u obrom restoranu, ka je Kumiko eljela a smo "olino ojeveni", prema takvih zgoa

nije bilo mnogo. Kravata je jako dobro pristajala uz moje tamnomodro odijelo, a ona ga je jako

voljela. Ipak, nisam se mogao sjetiti kaa sam posljenji put nosio tu kravatu. Nakon to sam jo

jenom pomno pregleao saraj ormara, oustao sam. Ovako ili onako, kravata na tokice je

nestala. I to sa? Ojenuo sam moro oijelo, plavu koulju i prugastu kravatu. Nisam se previe

brinuo. Moa me nede tako lako uoiti, ali ja du mnogo lake pronadi triesetjenogoinju enu s

crvenim plastinim eirom. Spreman za izlazak, sjeo sam na kau i zagleao se u zi. Prolo je mnogo

vremena otkad sam posljednji put na sebi imao odijelo. U normalnim okolnostima, to trodjelno,

tamnomoro oijelo "za jesen, zimu i proljede" vjerojatno bi bilo oved ebelo za ovo oba goine,

ali na sredu, paala je kia i zrak je bio prohlaan. To isto oijelo nosio sam posljenjeg ranog ana

u ureu, u travnju. Ojenom sam se sjetio a bih u jenom o epova moa mogao togo

pronadi. I oista, u unutranjem epu na prsima pronaao sam priznanicu s atumom o prole

jeseni. Bila je to neka vrsta rauna za taksi vonju koju sam vjerojatno zaboravio naplatiti od ureda.

Saa je ionako bilo prekasno za to. Zguvao sam priznanicu i bacio je u smede. To oijelo nisam

odjenuo ni jedan jedini put od trenutka kad sam dao otkaz, dva mjeseca prije. Poslije dva mjesecapauze, osjedao sam se kao a samuao u svojevrstan oklop. Oijelo je bilo teko i kruto, kao a vie

nije pristajalo mojim tjelesnim mjerama. Koraao sam po blagovaonici zastajudi pre oglealom a

bih povukao rukave i krajeve sakoa, pokuavajudi ih bolje namjestiti. Ispruio sam ruke, duboko

uahnuo i pognuo se u struku, provjeravajudi nije li se sluajno moj izgle u meuvremenu

promijenio. Opet sam sjeo na kau, ali i alje sam se osjedao nelagono. Sve o ovog proljeda svakog

sam jutra odijevao to odijelo, ulazio u vlak, odlazio na posao, a a se nijenom nisam osjetio uno.

Moja je, saa biva tvrtka, to se oijevanja tie imala vrlo stroga pravila i ak je o niie pozicioniranih

slubenika kao to sam bio ja zahtijevala a nose oijelo, pa se takav nain oijevanja pretvorio u

naviku. Ali, sjeedi na naem kauu u oijelu osjedao sam se prilino nelagono, kao a krivotvorim

svoj ivotopis, ili se u potaji oijevam kao ena. Sve tee sam isao. Otiao sam o presoblja,izvukao smee kone cipele iz ostave, i uz pomod lice za cipele uspio se uvudi u njih. Tanki sloj

bjeliaste praine uhvatio se po njihovoj povrini.

Ispostavilo se a nisam morao traiti otinu enu, ona je nala mene. Uavi u kavanu hitio sam se

osvrnuo oko sebe, traedi crveni eir, ali nisam ugleao nijenu enu koja je na glavi imala crven

eir. Sat na mojoj ruci pokazivao je eset o etiri. Sjeo sam za stol, otpio gutljaj voe koju su mi

onijeli, i naruio kavu. Tren nakon to je konobarica otila, za leima sam zauo enski glas: "Vi ste

zacijelo gospoin Toru Okaa." Iznenaen, okrenuo sam se. jeva su tri minute bile prole kako sam

pogleom pretraio itavu prostoriju. Ispo bijelog sakoa imala je utu svilenu bluzu, na glavi crven

plastini eir. Refleksno sam ustao i okrenuo se prema njoj. "Ljepotica" je prava rije kojom bi se

mogla opisati. Zapravo je bila mnogo ljepa no to sam to mogao zakljuiti po njezinu glasu preko

telefona. Imala je vitku, ljupku figuru i bila je vrlo ecentno naminkana. Nevojbeno se znala vrlo

ukusno odjenuti, osim crvenog eira. Sako i bluzu joj je oito skrojio pravi 30

majstor. Na suvratku sakoa svjetlucao je zlatan bro u obliku ptijeg pera. ovjek je lako mogaopomisliti a je tajnica irektora neke velike i uglene kompanije. Zato je, uz tako paljivo i brino


25/403

oabranu ojedu, na glavu stavila tako neprimjeren crveni plastini eir, jenostavno mi nije bilo

jasno. Moa ga je u takvim situacijama nosila kako bi je ljui mogli lako raspoznati. U tom sluaju, to

i nije bila tako loa ieja. Ako joj je namjera bila a skrene panju na sebe u prostoriji punoj stranaca,

onda joj je to sigurno uspjelo. Sjela je za suprotnu stranu stola. I ja sam ponovno sjeo. "Na brzinu sam

se ojenuo kako biste me mogli prepoznati" rekoh, ne mogavi prikriti iznenaenje to me takolako

uoila. "Nisam uspio pronadi kravatu na tokice. Siguran sam a je negje imam, ali jenostavno je

nisam uspio pronadi. Zato sam stavio ovu prugastu. Pomislio sam a du ja ja vas prvi ugleati, ali kako

ste znali da sam to ja?" "Naravno da sam znala a ste to vi", rekla je, stavljajudi svoju bijelu konu

torbicu na stol. Skinula je svoj crveni plastini eir i stavila ga preko torbice, sasvim je zaklonivi.

Imao sam ojam a se sprema izvesti neki maioniarski trik: ka poigne eir, torbice vie nede biti.

"Ali ja sam stavio pogrenu kravatu", pobunio sam se. "Pogrenu kravatu?" upitala je, zaueno

pogleavi u moju kravatu, kao a se pita: "O emu on to govori?" Potom je oala: "Nije bitno.

Molim vas, nemojte se time zamarati." Uinilo mi se a u njezinim oima uopde nema ubine, barem

sam ja stekao takav ojam. Bile su to lijepe oi, ali kao a njima nije nita vijela. Vie su me

posjedale na umjetne, staklene oi. akako, njezine oi nisu bile o stakla. Hitro su se pomicale, avjee treptale. Kako me uopde uspjela prepoznati u tako napuenoj kavani? Gotovo svaka stolica u

kavani bila je zauzeta, a na mnogima o njih su sjeili mukarci mojih goina. elio sam je upitati za

objanjenje, ali uinilo mi se a je murije ne postavljati suvina pitanja pa sam utio. Ka je naiao

konobar, pozvala ga je i naruila Perrier. Ogovorio joj je a nemaju Perrier, ali a joj moe onijeti

tonik. Nakon to je malo razmislila, kazala mu je neka joj onese tonik. ok smo ekali a se konobar

vrati s narubom nismo razgovarali. Jenog trena poignula je crveni eir, oloila ga na stranu,

otvorila patent-zatvara na torbici i iz nje izvukla kutijicu o crne lakirane koe, otprilike veliine

audiokasete. Bila je to posebno napravljena kutijica za posjetnice. Kao i torbica, i ona je imala patent-

zatvara. Nika prije nisam viio kutiju za posjetnice s patent-zatvaraem. Iz kutijice je izvaila jenu

posjetnicu i pruila mi je. Posegnuo sam u ep na prsima, traedi vlastitu posjetnicu, ali sam shvatioda pri sebi nemam nijenu. Njezina je posjetnica bila o vrlo tanke plastike i, inilo mi se, blago

naparfimirana. Ka sam je prinio blie nosu, miris je postao jai. To je nesumnjivo bio neki parfem. Na

posjetnici se vidio jedan jedini redak, otisnut sitnim crnm slovima:

Malta Kano

Malta? Okrenuo sam posjetnicu. Bila je prazna. ok sam sjeio i razmiljao o mogudem znaenju togimena, konobar je priao i stavio pre nju au punu kockica lea, a potom je o pola ae ulio tonik.

U ai je bila i krika limuna. Zatim je naem stolu prila konobarica, koja je na posluavniku onijela

srebrnast 31

lonid s kavom. Stavila je alicu ispre mene i natoila kavu. Nakon toga je jeva primjetno i beumno

spustila tanjurid na kojem se nalazio raun, gotovo se ispriavajudito onosi tako loe vijesti i uz

naklon se povukla. "Prazna je" obratila mi se Malta Kano. Ja sam i alje zurio u praznu poleinu

njezine posjetnice. "Samo moje ime i prezime. Nema nikakve potrebe a sari moju aresu ilitelefonski broj. Mene nitko nikaa ne zove. Ja sam ta koja uvijek naziva." "Shvadam", rekoh suho. Taj


26/403

ogovor znaio je zapravo a nita ne shvadam i ostao je lebjeti u zraku izna stola nalik na letedi

otok iz Guliverovih putovanja. redi au objema rukama, povukla je maleni gutljajkroz slamku.

Blago se namrtila, nakon ega je au oloila, kao a je izgubila svako zanimanje za nju. "Malta mi

nije pravo ime", rekla je Malta Kano. "Kano je moje pravo prezime, a Malta moje umjetniko ime, ime

koje koristim u poslu. Uzela sam ga prema istoimenom otoku. Jeste Ii kada bili na Malti, gospodine

Okaa?" Kazao sam joj a nisam nikaa bio na Malti i a ne planiram idi u skoroj buudnosti. Nije mi

ak ni palo na pamet a onamo oem. Sve to sam znao o Malti, onosilo se na pjesmu The Sans of

Malta u izvei Herba Alperta, bez imalo pretjerivanja obino smede o pjesme. "Viite, ja sam ivjela

na Malti", nastavila je. "Tri goine. Voa na tom otoku ima uasan okus. Uopde nije za pide, ima okus

razblaene morske voe. I tamonji kruh je slan. Nezato to u njega stavljaju sol, nego zato to je

voa s pomodu koje ga mijese slana. Sam kruh i nije tako lo. tovie, svia mi se okus kruha s

Malte." Kimao sam glavom i pijuckao kavu. "Prema je voa s tog otoka uasnog okusa, postoji na

Malti jedan osobit izvor koji ima izvanrean uinak na tjelesne elemente. To je zbilja posebna voa.

moe se nadi samo na jenome mjestu na otoku. Moglo bi se redi a ta voa prestavlja svojevrsnu

zagonetku. Izvor se nalazi visoko u planinama i o sela u ponoju o njega mora se penjati i pjeaitinekoliko sati. Voa se ni u emu ne moe prenijeti. Ako se pokua prenijeti na bilo koje rugo mjesto,

gubi jelotvornost. Tko je eli piti, mora osobno otidi onamo. O tome pie u okumentima koji

potjeu jo iz oba kriara. Oni su je zvali uotvornom voom. ak se Allen Ginsberg jenom oao

napiti te voe. I Keith Richars. ivjela sam onje tri goine, u malom selu u ponoju planina.

Uzgajala sam povrde i nauila vesti. Svakog ana pjeaila sam i uspinjala se o tog izvora i pila tu

osobitu vou. O 1976. o 1979. goine. Jenom sam itav tjean pila samo tu vou i nita nisam

jela. To je svojevrsna asketska vjeba, mislim a bi se mogla nazvati i uhovnom vjebom. Tako

ovjek proidava svoje tijelo. Za mene je to bilojako vano iskustvo. Zato sam, nakon to sam se

vratila u Japan, izabrala umjetniko ime Malta." "Mogu li vas pitati, kojom vrstom posla se bavite?"

Omahnula je glavom. "Iskreno govoredi, to i nije pravi posao. Ne obavljam ga a bih zaraivala. Neuzimam novac za ono ime se bavim. Sluam ljue, njihove probleme, i tako skupljam informacije o

tjelesnim elementima. Takoer prouavam vou koja ima blagotvoran uinak na tjelesne elemente.

Nemam materijalnih problema i prilino sam imudna. Moj je otac bio vlasnik jedne klinike, na mene i

moju mlau sestru prenio je ionice i vlasnitvo na nekretninama o kojih primamo oivotnu

rentu. Jean raunovoa voi brigu o svemu tome. Svake goine obijem pristojnu svotu novca.

Takoer, napisala sam nekoliko knjiga koje mi onose manje goinje prihoe. Moj ra na tjelesnim

elementima je neprofitna djelatnos

Documents

Haruki Murakami - Ljetopis.pdf