Haruki Murakami

Lov na divlju ovcu

Prvi dio : Preludij (25.11.1970)1. Izlet srijedom popodneKratka vijest u jutarnjem izdanju novina. Prijatelj mi je telefonirao i proitao ju. Nita posebno. Neto to je neiskusan, tek diplomirani novinski izvjestitelj mogao napisati kao vjebu. Datum, ulini ugao, voza koji je vozio kamion, pjeakinja, nesrea, istraga zbog mogue nesavjesne vonje. Zvualo je poput pjesme s unutarnjih korica kakvog knjievnog asopisa. "Gdje je sprovod?" upitao sam. "Skuio si", rekao je. "Je li uope imala obitelj?" Naravno da je imala obitelj. Nazvao sam policijsku upravu kako bih uao u trag adresi i telefonskom broju njezine obitelji, kojoj sam potom telefonirao i saznao pojedinosti o sprovodu. Njezina obitelj je ivjela u jednoj od starih tokijskih etvrti. Izvadio sam plan grada i taj dio zaokruio crvenom olovkom. Posvuda su prolazile autobusne, podzemne i nadzemne linije gradske eljeznice to su presijecale jedna drugu poput kakve izobliene paukove mree. itavo podruje predstavljalo je labirint uskih uliica i odvodnih kanala. Na dan sprovoda, iz Wasede sam se zaputio tramvajem. Iziao sam pred sam kraj linije. Plan grada se pokazao korisnim koliko i globus. Na koncu sam kupio nekoliko kutija cigareta, raspitujui se prilikom svake kupnje za smjer. Bila je to drvena kua oko koje se dizao plot od smeih letava. Maleno dvorite s odbaenim keramikim eravnikom ispunjenim ustajalom kinicom. Zemlja je bila tamna i vlana. Pobjegla je od kue kao esnaestogodinjakinja. Moda je zbog toga sprovod bio toliko tuan. Jedino su lanovi obitelji bili prisutni, uglavnom stariji ljudi. Povorku je predvodio njezin stariji brat, jedva tridesetogodinjak, ili se moda radilo o njezinom urjaku. Njezin otac, onizak ovjek od pedeset i neto godina, oko ruke je imao crni flor alovanja. Stajao je pokraj ulaza i jedva se pomicao. Podsjeao me na svjee opranu ulicu nakon pljuska. U tiini, pri odlasku, pognuo sam glavu a i on je, ne rekavi ni rije. Upoznao sam je u jesen prije devet godina, ja sam tada imao dvadeset a ona sedamnaest godina. U blizini sveuilita nalazio se mali kafi u kojem sam stalno visio s prijateljima. Nije to bilo neko osobito mjesto, ali je redovito nudilo odreene stvari: hard rock glazbu i lou kavu. Ona je uvijek sjedila na istom mjestu, laktovima oslonjena o stol, i itala. S naoalama, koje su me na izvjestan nain podsjeale na korektivnu djeju zubnu protezu, i mravim rukama, nekako mi je izgledala simpatino. Kava pred njom je uvijek bila hladna a pepeljara puna opuaka. Jedina stvar koja se mijenjala bila je knjiga. Jednom je to bio Mickey Spillane, drugi put Kenzaburo Oe a idui put Allen Ginsberg. Sadraj nije bio vaan, sve dok je u pitanju bila knjiga. Studenti koji su svraali u taj kafi rado su joj posuivali knjige, a ona bi ih itala od korice do korice. Prodirala ih je, poput mnogih klipova kukuruza. U to vrijeme ljudi su posuivali knjige kao neto to se samo po sebi razumije, tako da joj nikad nije nedostajalo tivo za itanje. Bila su to vremena grupa kao to su Doors, Rolling Stones, Byrds, Deep Purple i Moody Blues. Ozraje je bilo veselo, premda je izgledalo da sve lebdi na rubu propasti, i samo eka na prvi poticaj. Ona i ja smo jedno drugom posuivali knjige, satima razgovarali, ispijali jeftin viski i imali nezanimljiv seks. Obine svakodnevne stvari. Za to vrijeme zastor se sputao nad

ostacima ezdesetih. Zaboravio sam njezino ime. Mogao sam pogledati u osmrtnicu, ali to ne bi nita promijenilo. Jednostavno sam zaboravio njezino ime.

Uzmimo da sam se susreo sa starim prijateljima i da je nepovezani razgovor skrenuo na nju. Nitko se ne bi sjetio njezina imena. Recimo da je tada postojala jedna djevojka koja je spavala sa svakim, zna kako je izgledala, ne moe se sjetiti njezinog imena, ali spavao si s njom mnogo puta, pita se to li sada radi, bilo bi udno nabasati na nju na ulici. "Tada je postojala jedna djevojka koja je spavala sa svima." To je njezino ime. Naravno, strogo uzevi, nije spavala ba sa svakim. Imala je svoja mjerila. Pa ipak, ako emo pravo, i najpovrnijim istraivanjem dokazali bismo da je bila voljna spavati s gotovo svakim frajerom. Jednom, samo jednom sam je upitao o tim njezinim mjerilima. "Pa, ako te ba zanima...", poela je. Tridesetak sekunda je razmiljala. "Nije da mi ba svatko odgovara. Ponekad mi je i sama pomisao odbojna. Ali zna, moda elim upoznati raznolike tipove ljudi. Ili je moda moj svijet takav." "Tako to spava s nekim?" "Tako nekako." Bio je red na mene da se zamislim. "Kai mi, je li ti pomoglo da skui stvari?" "Malkice", odgovorila je. Te zime i idueg ljeta rijetko sam je viao. Sveuilite je u nekoliko situacija prekidalo s radom i bilo zatvoreno, a i ja sam proivljavao neke osobne probleme. Kad sam ponovno svratio u kafi idue jeseni, drutvo se sasvim promijenilo a jedina osoba koju sam prepoznao bila je ona. Hard rock je odzvanjao kao i prije, ali uzbuenje koje se neko osjealo u zraku bilo je iezlo. Jedino su ona i loa kava bile iste. Svalio sam se na stolicu nasuprot njoj i poeli smo razgovarati o starom drutvu. Veina poznatih faca je prekinula kolovanje, jedan je poinio samoubojstvo a drugi netragom nestao. O takvim i slinim stvarima smo razgovarali. "ime si se bavio za proteklo vrijeme?", upitala me. "Raznolikim stvarima", odgovorih joj. "Mudriji zbog toga?" "Malo." Te noi sam prvi put spavao s njom. O njezinom podrijetlu ne znam gotovo nita. Ono malo to znam najvjerojatnije mi je netko rekao, moda i ona sama, dok smo bili u krevetu. U prvom razredu srednje kole imala je veliki sukob s ocem nakon ega je pobjegla iz kue (a i kole takoer). Prilino sam siguran u tu priu. Gdje je tada ivjela i to je radila da bi preivjela, nitko nije znao. Po itav dan bi sjedila u nekom kafiu u kojem su putali rock glazbu, ispijala alicu za alicom kave, puila cigaretu za cigaretom i listala knjige, ekajui da joj se pridrui netko tko e namiriti njezine raune za kave i cigarete (u to vrijeme to nije bila beznaajna svota za nas frajere), a tada bi obino zavrila u krevetu s tipom koji joj je platio raune. Eto tako. To je sve to znam o njoj.

Od jeseni te godine pa sve do idueg proljea jednom tjedno, svakog utorka uveer, ona bi svratila u moj stan na rubu etvrti Mitaka. Smazala bi to god bih skuhao za veeru, opucima ispunila moje pepeljare i spavala sa mnom dok bi iz radio-aparata glasno odzvanjala neka postaja s cjelodnevnim rock & roll programom. Probudivi se srijedom ujutro, otili bi smo etati kroz ume do sveuilinog kampusa i ruali u studentskoj menzi. Poslije podne bi smo u studentskom klubu popili lou kavu a ako je vrijeme bilo lijepo, ispruili bi smo se na travu i zurili u nebo. Na izlet srijedom poslije podne, tako ga je zvala. "Svaki put kad doemo ovamo, osjeam kao da smo na izletu." "Zbilja? Na izletu?" "Zna, tereni seu u nedogled, svatko izgleda tako sretno..." Ustala je i zapalila nekoliko ibica prije no to je zapalila cigaretu. "Sunce se die visoko na nebo a potom polako zalazi. Ljudi dolaze i odlaze. Vrijeme prolazi. ivot je izlet, nije li?" Tada sam imao dvadeset i jednu godinu, tek to nisam napunio dvadeset dvije. Bili su slabi izgledi da u skoro diplomirati, ali nisam elio prekinuti kolovanje. Bio sam zapao u neobino turobno raspoloenje. Mjesecima sam tapkao u mjestu, nesposoban da poduzmem bilo kakav korak. Svijet se jednako vrtio, a ja se nisam pokretao s mrtve toke. Ujesen, sve je poprimilo svoj sjetni izgled, boje su ubrzano blijedjele pred mojim oima. Svjetlost sunca, miris trave, najslabija kiica, sve mi je ilo na ivce. Koliko sam puta sanjao kako hvatam noni vlak? Uvijek taj isti san. Zaguljiva nona linija ispunjena dimom cigareta, smradom nunika. Toliko napuena, da jedva imam mjesta za stajanje. Sjedita uprljana bljuvotinom. Nije mi preostalo nita drugo nego ustati i na prvoj postaji napustiti vlak. Ali to uope nije bila postaja. Tek pusta ledina bez ijednog upaljenog svjetla. Nigdje efa kolodvora, javnog sata, reda vonje, niega - takav je bio moj san. U to vrijeme druenje sa njom mi je mnogo znailo. Nekako nespretno i bolno, ali bilo mi je potrebno ba takvo kakvo je. Najgore je, da se sada ne sjeam zato mi je bilo potrebno. Moda je, zapravo, bilo potrebno samo meni ali to njoj nije nita smetalo. Ili mi je, moda, sve to bila samo zabava ali to tono? to god da je bilo, njoj me nisu privukle elja za ljubavlju ili njenou. Ali bilo je vredno pamenja. ak i sada kao da mi se vraa taj udni, neopisivi osjeaj. Odjednom, kao dodir neije ruke, usamljenost i tuga me dotiu i tvore nevidljivi zid u vazduhu. Jo uvijek se sjeam jednog sablasnog popodneva. Bio je dvadeset peti studenoga. Lie s ginka bilo je zbog obilnih kia otpalo a pjeake staze se pretvorile u suhe, zlatnoute naslage lia. Ona i ja smo bili izili u etnju, s rukama u depovima. Vladala je potpuna tiina, osim utanja lia po kojem smo hodali i prolamajuih krikova ptica. "to te to toliko zaokuplja?" iznenada me upitala. "Nita osobito", odgovorih. Napravila je jo nekoliko koraka prije no to je sjela uz stazu i povukla dim. "Stalno sanja rune snove?" "esto sanjam rune snove. Najee je to trauma zbog automata za prodaju u koje ubacujem novac a zauzvrat nita ne dobivam." Nasmijala se i stavila ruku na moje koljeno, ali ju je ubrzo maknula. "Ne eli o tome razgovarati?" "Ne danas. Ne razgovara mi se." Odbacila je dopola popuenu cigaretu na zemlju i paljivo je ugasila cipelom. "Ne uspijeva rijeima izraziti ono to eli kazati, jesi li na to mislio?" "Ne znam", rekoh. Blizu nas dvije su ptice uzletjele i odleprale u nebo bez oblaka. Promatrali smo ih dok

nisu iezle iz vidokruga. Ona je granicom poela crtati neodgonetljive oblike u pijesku. "Ponekad se osjeam jako osamljeno kad spavam s tobom." "ao mi je ako sam ja zbog toga kriv", rekoh. "Nisi ti kriv. Ne vjerujem da misli na neku drugu djevojku dok se evimo. Zar bi to ita promijenilo? Ja jedino ne... "Zastala je usred reenice i u zemlju polako ucrtala tri ravne crte. "Oh, ne znam." "Zna, ja nikad nisam ni pomislio da te omalovaavam", poeo sam iznebuha. "Ni ja sam ne shvaam to se to dogaa sa mnom. Svim silama se trudim da to otkrijem. Ne elim napuhivati stvari, ali isto tako ne elim se pretvarati da ne postoje. Treba mi vremena. " "Koliko?" "Tko zna? Moda godina dana, moda deset." Odbacila je granicu na zemlju i ustala, otirui komadie suhe trave s kaputa. "Deset godina? Ma daj, nije li to itava vjenost?" "Moda", rekoh. Otili smo kroz umu do sveuilinog kampusa, sjeli u studentski klub i pojeli po hotdog. Bila su dva sata popodne a fotografija Yukia Mishime pojavila se na zaslonu televizora. Dugme za podeavanje zvuka bilo je pokvareno pa nismo mogli razabrati o emu su govorili, ali to nam ionako nije bilo vano. Jedan student se popeo na stolicu i pokuao podesiti ton, ali je ubrzo odustao i povukao se. "elim te", rekoh. "Dobro", odgovorila mi je. I tako smo zabili ruke u depove naih kaputa i polako otpjeaili do moga stana. Probudivi se zatekao sam je kako tiho jeca, njezino krhko tijelo podrhtavalo je pod pokrivaima. Ukljuio sam grijalicu i pogledao na sat. Dva ujutro. Zapanjujue bijel, mjesec je sjajio nasred neba. Priekao sam da prestane plakati pa sam pristavio lonac za aj. Jedna vreica aja za nas dvoje. Bez eera, bez limuna, tek obian, vrui aj. Potom sam zapalio dvije cigarete i jednu dodao njoj. Povukla je dim i izdahnula ga, tri puta zaredom, prije no to je poela kaljati. "Reci mi, jesi li ikad pomislio da me ubije?" upitala me. "Tebe?" "Aha." "Zato me pita takvo to?" S cigaretom u ustima, vrhom prsta je protrljala oni kapak. "Nemam poseban razlog." "Ne, nikada", odgovorio sam joj. "Iskreno?" "Najiskrenije. Zato bih te elio ubiti?" "Oh, vjerujem da govori istinu", rekla je. "Naas sam pomislila da moda i nije tako loe da te netko ubije. Recimo dok vrsto spavam." "Bojim se da nisam tip ubojice." "Oh?" "Barem koliko ja znam." Nasmijala se. Ugasila je cigaretu, ispila ostatak aja a potom zapalila jojednu cigaretu. "ivjet u do dvadeset i pete", rekla je, "a potom u umrijeti." U srpnju, osam godina poslije, bila je mrtva. U dvadeset i estoj godini.

Drugi dio : Srpanj, osam godina poslije

2. esnaest korakaPriekao sam da se vrata dizala zatvore za mnom uz um komprimiranog zraka prije no to sam zatvorio oi. A tada, pokuavajui se pribrati, zaputio sam se niz hodnik, esnaest koraka do ulaznih vrata u moj stan. Zatvorenih oiju, tono esnaest koraka. Ni vie, ni manje. Glave prazne od viskija, zadaha smrdljivog od popuenih cigareta. Pijan kakav ve znam biti, ja tih esnaest koraka mogu prijei kao pod konac. Viegodinji plod besmislene samodiscipline. Kad god sam pijan, ja se isprsim, ispravim kraljenicu, podignem glavu i punim pluima udahnem hladni jutarnji zrak betonskog hodnika. Tada zatvorim oi i pravocrtno napravim esnaest koraka kroz isparine pijanstva. Tijekom tih esnaest koraka ja nosim titulu "Najuljudniji pijanac". Jednostavno postignue. ovjek jedino mora pogledati istini u oi i priznati da je pijanac. Bez onoga: ako, ili, ali. Jedino priznanje "ja sam pijanac", jednostavno i obino. To je sve to trebam uiniti da bih bio Najuljudniji pijanac. Prvi meu prvima, zadnji meu zadnjima. Pet, est, sedam... Zastavi na osmom koraku, otvorio sam oi i snano udahnuo. Blago zujanje u uima. Nalik na morski lahor to bruji kroz zahralu ianu ogradu. Kad bolje promislim, kad sam ono zadnji put bio na plai? Da vidimo. 24. srpnja u 6 i 30 ujutro. Idealno godinje doba za plau, idealno doba dana. Plaa jo uvijek nenapuena ljudima. Tragovi morskih ptica ire se rubom obale poput borovih iglica poslije snanog vjetra. Plaa, hmmm... Ponovno sam zakoraio. Nita od plae. Sve to pripada prolosti. Na esnaestom koraku sam stao, otvorio oi i, kao i obino, bio tono pred kvakom na ulaznim vratima svoga stana. Iz potanskog sanduia izvadio sam novine od dva posljednja dana i dvije kuverte, i zabio ih pod miku. Iz depa sam uspio izvui sveanj s kljuevima i nagnuvi se naprijed, elom se oslonio o hladni elik ulaznih vrata. Negdje iz daljine, do mojih uiju je dopro kljocaj. Ja, smotuljak vate natopljen alkoholom. Jedva upravljajui svojom svijeu. Sjajno. Odkrinuvi vrata za treinu, provukao sam se i za sobom zatvorio vrata. U predsoblju je vladala mrtva tiina. Vea no to je trebalo. Tada sam pokraj svojih nogu primijetio crvene salonske cipele. Crvene salonke koje sam i prije viao. Odloene izmeu mojih blatnjavih tenisica i jeftinih sandala za plau, koje su izgledale poput boinog poklona u pogreno vrijeme. Tiina je lebdjela oko njih, fina kao praina. Ona je pokunjena sjedila za kuhinjskim stolom, elom oslonjena o dlanove, profil joj zaklonjen ravnom crnom kosom. Djeli bjeloputog vrata nazirao se izmeu pramenova kose a kroz otvoreni rukav njezine haljine od tampane tkanine - koju nikad prije nisam vidio - ukazala se i naramenica grudnjaka. Svukao sam sako, razvezao crnu kravatu, skinuo runi sat a da se ona sve to vrijeme nije ni pomaknula. Pogled na njezina lea probudio je uspomene. Uspomene na razdoblje prije no to sam je upoznao. "Dakle tako", progovorio sam jedva ujno, sebi nesvojstvenim tonom glasa. Kao to sam i oekivao, nije odgovorila. Moda je spavala, ili plakala, ili bila mrtva. Sjeo sam joj nasuprot i protrljao oi. Iskoena zraka sunca dijelila je stol, ja sam sjedio na sunanoj strani a ona u sjeni. Prozirna sjena. Sparueni geranij u loncu stajao je posred stola. Izvana, netko je vodom prao ulicu. Pljusak vode po ploniku, miris vlanog asfalta. "Jesi li za kavu?" Nije odgovorila.

Stoga sam ustao i otiao samljeti kavu za dvije alice. Nakon to sam samljeo kavu shvatio sam da sam zapravo elio hladan aj. Stvari uvijek prekasno shvaam. S tranzistora je odzvanjao niz bezazlenih pop pjesmica. Savrena jutarnja glazbena pratnja. Svijet se malo promijenio za deset godina. Jedino pjevai i nazivi pjesama. I broj mojih godina. Voda je prokljuala. Iskljuio sam plin, pustio vodu da odstoji trideset sekunda i izlio je na mljevenu kavu. Zrnca su upila svu moguu tekuinu i polako se nadula, ispunivi prostoriju aromom. "Ovdje si od sino?" upitao sam, s loniem u ruci. Lagano je kimnula glavom. "Sve vrijeme si me ekala?" Nije odgovorila. Soba se ugrijala od prokljuale vode i jakog sunca. Zatvorio sam prozor i ukljuio klima ureaj i potom dvije velike alice s kavom stavio na stol. "Daj, popij malo kave", rekoh, povrativi svoj glas. Tiina. "Bit e bolje da neto popije." Prolo je trideset sekunda prije no to je usporeno podignula glavu, i tupo se zagledala u biljku u loncu. Nekoliko pramenova kose zalijepilo se uz njezine vlane obraze pa je izgledala jo tunije. "Ne brini se za mene", rekla je, "nisam namjeravala plakati." Pruio sam joj kutiju s papirnim rupiima. Tiho je ispuhala nos i sklonila kosu s obraza. "Zapravo sam mislila otii prije no to se ti vrati. Nisam se eljela sresti s tobom." "Rekao bih da si se predomislila." "Ma ne. Nisam namjeravala nikamo drugamo ii. Ali sada u otii, ne brini se." "Popij kavu prije toga." Prebacio sam na postaju s izvjeem o stanju u prometu dok sam srkao kavu i pregledao pristigle dvije kuverte. Jedna je bila reklama za duan namjetaja u kojem su svi proizvodi bili snieni dvadeset posto. Druga je kuverta bila od osobe na koju uope nisam elio misliti, a jo manje itati njezino pismo. Zguvao sam ih i bacio u ko za otpatke a potom poeo grickati ostatke krekera s okusom sira. Ona je sklopila ruke oko alice s kavom kao da se eli ugrijati i usmjerila pogled u mene, usnom blago prelazei po rubu alice. "Ima salatu u hladnjaku", rekla je. "Salatu?" "Od rajica i mahuna. Nisam nala nita drugo. Krastavci su poeli truliti pa sam ih bacila." "Oh." Otiao sam do hladnjaka i izvadio salatu u plavoj staklenoj zdjeli iz Okinawe i po njoj prelio posljednje kapi salatnog preljeva. Rajice i mahune su imale okus ohlaenih sjena. Bezukusnih sjena. Ali ja isto tako nisam osjeao okus kave a ni krekera. Moda zbog jutarnjeg sunca? Jutarnje svjetlo sve razgrauje. Na pola puta sam odustao od kave, iz depa izvukao povijenu cigaretu i zapalio je igicama koje nikad prije nisam vidio. Vrak cigarete je suho zapucketao dok se plaviasti dim dizao obasjan jutarnjim svjetlom. "Bio sam na sprovodu. Kad je zavrio, otiao sam u Shinjuku, sasvim sam." Maak se pojavio niotkuda, zijevnuo i protegnuo se a onda skoio u njezino krilo. Ona ga je pomazila iza uiju. "Ne mora mi nita vie objanjavati", rekla je. "Ja sam ionako izila iz tog filma." "Ne objanjavam. Samo pokuavam razgovarati." Slegnula je ramenima i naramenicu grudnjaka vratila pod haljinu. Lice joj je bilo bezizraajno, nalik na fotografiju potopljenog grada na dnu oceana. "Jedno staro poznanstvo od prije mnogo godina. Nitko tebi poznat." "Ma nemoj?" Maak se protegnuo a zatim kihnuo.

Pogledao sam u uareni vrak cigarete u svojim ustima. "A kako je ta osoba umrla?" "Udario ju je kamion. Trinaest slomljenih kostiju." "enska?" "ha. " Vijesti u sedam sati i stanje na cestama su zavrili i radiovalovima je opet zagospodario laki rock. Spustila je alicu s kavom i zagledala se u mene. "Reci mi, da sam ja umrla, zar bi nastavio tako piti?" "Sprovod nije imao nikakve veze s mojim piem. Samo jedna ili dvije ture, ako uope." Novi dan je zapoinjao. Jo jedan vrui dan. Roj nebodera je svjetlucao za prozorom. "Hoe li popiti togod hladno?" Odbila je odmahnuvi glavom. Iz hladnjaka sam izvadio limenku Cole i ispio je naiskap. "Bila je tip djevojke koja bi spavala sa svakim." Kakvog li nekrologa: pokojnica je bila tip djevojke koja bi spavala sa svakim. "Zato mi to govori?" Zbilja, zato? Nisam imao pojma. "Dakle", nastavila je mojim rijeima, "bila je tip djevojke koja bi spavala sa svakim, nije li tako?" "Ali ne i s tobom, ne?" U glasu joj se osjeala primjesa zajedljivosti. Podignuo sam pogled sa zdjele sa salatom i pogledao u nju. "Misli da nije?" "Nekako mislim da nije", tiho je rekla. "Ti nisi taj tip." "Koji tip?" "Ne znam, ima neega u tebi. Recimo da je pred tobom pjeani sat: pijesak samo to nije iscurio. Netko kao to si ti sigurno e ponovno okrenuti sat." "Misli tako?" Nakubila je usne, potom ih opustila. "Dola sam pokupiti ostatak svojih stvari. Zimski kaput, eire, sve to je jo ostalo. Spakirala sam ih u kutije. Kad uhvati malo vremena, moe li ih odnijeti na potu?" "Mogu ti ih donijeti." Odmahnula je glavom. "Nema potrebe. Ne elim da dolazi. Razumije me, ne?" Naravno da sam je razumio. Previe priam a ne razmiljam to govorim. "Ima adresu?" "Da." "Jedino to je jo ostalo za obaviti. Oprosti to sam se zadrala ovoliko dugo." "A kako napreduje papirologija?" "Ah, da. Sve je sreeno." "Ne mogu vjerovati da je toliko lako. Mislio sam da e biti puno kompliciranije." "Ljudi koji o tome nita ne znaju misle tako, ali zapravo je krajnje jednostavno. Jednom kad je gotovo, gotovo je." Govorei to, opet je poela maziti maka po glavi. "Razvedi se dvaput i ve si strunjak." Zatvorenih oiju maak je protegnuo stranje noge a onda se glavom ugnijezdio u pregibu njezinog lakta. alice za kavu i zdjelu za salatu odloio sam u sudoper a mrvice od krekera pomeo raunom. mirio sam jer mi je sunce udaralo u oi. "Napisala sam ti listu kunih dunosti. Gdje se nalaze papiri, dane za bacanje smea i sline stvari. Ako ti neto nije jasno, nazovi me." "Hvala." "Jesi li ikada poelio imati djecu?" iznenada me upitala. "Ne, nisam, ne mogu rei da sam ikad elio djecu." "udila sam se tome svojedobno. Ali budui da je ovako svrilo, mislim da je dobro ispalo. Ili, da smo moda imali dijete do ovoga ne bi ni dolo, to misli?"

"Postoji velik broj parova koji imaju djecu a razveli su se." "Vjerojatno si u pravu", rekla je, igrajui se mojim upaljaem. "Jo uvijek te volim. Ali mislim da se ne radi o tome, nije li tako? Ja sam toga sasvim svjesna."

3. KombineNakon to je otila, ispio sam jo jednu Colu, istusirao se toplom vodom i obrijao. Bio sam potroio gotovo sve - sapun, ampon, pjenu za brijanje. Iskoraio sam iz tua i osuio kosu, utrljao losion za tijelo, oistio ui. Tada sam preao u kuhinju podgrijati ostatak kave. Ali za stolom nije vie bilo nikoga. Zurei u praznu stolicu na kojoj je do maloprije ona sjedila, osjetio sam se poput malenog djeteta na De Chiricovoj slici, negdje daleko u nepoznatoj zemlji. Naravno, ja nisam bio maleno dijete. Odustao sam od daljnjeg razmiljanja i predao se kavi i cigaretama. S obzirom na to da zadnja dvadeset i etiri sata nisam uope spavao, osjeao sam se iznenaujue budno. Tijelo mi je svladao umor, ali misli su mi i dalje plivale zamrenim kanalima svijesti, poput neumornog jata riba. Prazna stolica preda mnom potaknula me na razmiljanje o jednom amerikom romanu koji sam bio nedavno proitao. Nakon to ga ena napusti, mu i dalje dri njezin kombine prebaen preko naslona stolice. Razmiljajui sada o tome bolje sam ga razumio. Istina, stvari se ne bi bitno promijenile, ali taj sparueni geranij zbilja je djelovao obeshrabrujue. Osim toga, vjerojatno bi se i maak bolje osjeao da su njezine stvari ostale u stanu. Pogledao sam u spavau sobu, otvorio sve njezine ladice, sada ispranjene. Ostali su jedino njezin al, koji su ionako izgrizli moljci, tri vjealice i pakovanje kuglica naftalina. Njezina kozmetika i ostale toaletne sitnice, vikleri, etkica za zube, fen za kosu, raznolike boice i kutije s tabletama, izme, sandale, papue, kutije sa eirima, razne spravice, rune take, torbe za preko ramena, kuferi, torbice, uredno posloeno donje rublje, arape i dokoljenice, pisma, sve to je i malo mirisalo na enu, sve je nestalo. Vjerojatno je obrisala ak i otiske svojih prstiju. Treinu knjiga i ploa takoer je odnijela - sve to je osobno kupila ili sam joj ja poklonio. Ba svaka fotografija na kojoj se ona vidjela bila je odlijepljena iz foto-albuma. Fotke na kojima smo se oboje vidjeli paljivo je izrezala, ostavivi samo polovice fotografija na kojima sam ja. Fotosi na kojima sam se vidio samo ja ili planine, rijeke, jeleni i make bile su netaknute. Tri foto-albuma sada su prikazivala korigiranu prolost. Kao da sam se rodio sam, cijeloga ivota ivio sam, a tako i nastavio. Kombine! Barem je mogla ostaviti svoj kombine! Bio je to njezin izbor, a ona je odluila da za sobom ne ostavi ni najmanji trag. Nije mi preostalo nita drugo nego da to prihvatim, ili, kao to sam pretpostavljao da je njezina namjera, mogao sam sebe uvjeriti da ona nikad nije ni postojala. A ako ona nije postojala, onda nije ni njezin kombine. Ispraznio sam pepeljaru, jednako razmiljajui o njezinom kombineu a potom odustao i otiao na spavanje. Proao je mjesec dana otkako sam pristao na razvod a ona se iselila. Proputeni mjesec. Mjesec dana neodlunosti i bezvoljnosti. Dan za danom nita se nije promijenilo, ni jedna jedina stvar. Budio sam se u sedam, pripravljao si kavu i tost, odlazio na posao, veerao gdjegod vani, popio nekoliko pia, vratio se kui, leei u krevetu itao sat vremena, ugasio svjetlo i spavao. Umjesto odlaska na posao, subotom i nedjeljom sam jo od jutra izlazio i ubijao vrijeme, posjeujui kinodvorane. Potoni bih veerao i popio nekoliko pia, itao, otiao spavati, sasvim sam. Vrijeme je prolazilo: proivio sam mjesec dana kao to veina ljudi kria dane u kalendaru, jedan za drugim. Na izvjestan nain, njezin odlazak se mogao pripisati okolnostima koje su bile izvan mojih moi. to je bilo, bilo je, takva vrsta prie. Kako smo se slagali posljednje etiri godine nije od vanosti. Ne vie od fotografija odlijepljenih iz albuma. A nije vano ni to to je ve dugo vremena spavala s mojim prijateljem i jednog dana se

predomislila i otila s njim. Nita neobino. Takve stvari se esto dogaaju. Zato bi to to mi se dogodilo, to jest, to me je ostavila, bilo neto posebno? Ukratko, odluka je bila njezina. "Ukratko, odluka je na tebi", rekao sam. Bilo je nedjeljno popodne, ja sam petljao oko otvaraa na limenki piva, kad je ona izila s time. Priopivi da eli razvod. "Tebi ionako svako rjeenje odgovara?" upitala me, sporo izgovarajui rijei. "Ne, meni svako rjeenje ne odgovara", pobunio sam se, "samo sam rekao da je odluka na tebi." "Ako eli znati istinu, ne elim te ostaviti", izjavila je poslije kratke stanke. "Dobro, onda me nemoj ostaviti." "Ali ostanak s tobom nikamo ne vodi." Nije htjela rei nita vie, ali znao sam to je mislila. Za nekoliko mjeseci napunit u trideset godina a njoj e biti dvadeset i est. Ako uzmemo u obzir nepredvidljivu budunost naih ivota, temelji koje smo udarili jedva su se pomaknuli s nule. Za etiri godine naeg zajednikog ivota uspjeli smo jedino potroiti nau uteevinu. Pretpostavljam da je to uglavnom moja greka. Vjerojatno se nikad nisam trebao oeniti. Barem ne njome. U poetku, vjerovala je da je ba ona ta koja je nespremna za zajednicu, tvrdei da sam ja drutveno mnogo zrelija osoba. to se tie naih uloga, slagali smo se prilino dobro. Tek to smo pomislili da smo uskladili trajno zajednitvo, kad se neto uruilo. Bio je to tek najslabiji navjetaj, ali spasa vie nije bilo. Otada smo sasvim spokojno koraali dugom slijepom ulicom. To je bio na kraj. Za nju, ja sam ve bio izgubljen. Premda me jo uvijek voljela, to vie nije bila prevladavajua snaga. Odvie smo se naviknuli na nae uloge. Ona je to naslutila instinktivno, ja sam to znao iz iskustva. Nije bilo nade. Tako su ona i njezin kombine zauvijek nestali. Neke stvari se zaborave, neke ieznu, neke umru. Ipak, sve u svemu, malo je vjerojatno da bi se moglo nazvati tragedijom. 24. srpnja, 8.25 ujutro. Provjerio sam znamenke na digitalnom satu, zatvorio oi i utonuo u san.

Trei dio : Rujan, dva mjeseca poslije4. Kitov penis i ena s tri zanimanjaSpavati sa enom: to moe predstavljati najvaniju stvar u neijoj ivotnoj filozofiji, ili, za nekoga drugoga, nita osobito. Govori se da postoji seks kao svojevrsna terapija (zapravo kao samoterapija), i seks kao svojevrsna zabava. Postoji seks koji od poetka do kraja predstavlja usavravanje vlastite linosti, kao i seks koji nije nita drugo do ubijanje vremena; seks koji najprije djeluje terapeutski da bi se na koncu pretvorio u besmisleno ubijanje vremena, i obratno. Na ljudski seksualni ivot - kako da to objasnim? - posve se razlikuje od seksualnog ivota kitova. Mi nismo kitovi - to je jedna velika injenica koja to vie naglaava na seksualni ivot. Kad sam bio dijete, na udaljenosti od pola sata biciklom od mjesta u kojem sam ivio, postojao je akvarij. Hladna podmorska tiina neprestano je proimala to mjesto a tek povremeno bi se zaulo zapljuskivanje. Gotovo sam mogao osjetiti kako stvorenje iz crne lagune die u nekom mranom kutu. Jata tuna neprestano su kruila velikim bazenom. Morune su plivale uskim rjenim prolazima, piranje zabijale svoje nevjerojatno otre zube u komade mesa a elektrine jegulje

iskrile i svjetlucale poput praznine rasvjete. Akvarij je bio ispunjen i mnogim drugim vrstama ribe, raznolikih imena, ljuski i peraja. Tada nisam mogao shvatiti zato na zemlji postoji toliko mnogo ribljih vrsta. Naravno, akvarij nije imao kitove. I jedan jedini kit bio bi odve velik, ak i da su poruili sve pregradne zidove i od itavog akvarija napravili jedan velik bazen. Umjesto toga, u akvariju su imali izloen kitov penis. Naravno, kao svojevrstan simbol. Tako da je tijekom mojeg djetinjstva najvei dojam na mene ostavio kitov penis a ne pogled na kita. Kad god bih se umorio od razgledanja po hladnim prolazima akvarija, iskrao bih se na svoje mjesto na klupi i u smirujuoj tiini izlobene dvorane visokog stropa proveo mnoge sate promatrajui kitov penis. Ponekad me je podsjeao na minijaturnu uvelu palmu a drugi put na golem klip kukuruza. Zapravo, da nije bila postavljena ploica na kojoj je pisalo - genitalije kita: mukog nitko ne bi shvatio da se radi o kitovom penisu. Mnogo vie je podsjeao na kakvo umjetniko djelo pronaeno u centralnoazijskoj pustinji nego na proizvod antarktikog oceana. Nije imao nikakvu slinost s mojim penisom niti s bilo kojim drugim penisom koji sam vidio. tovie, tako odrubljeni penis pruao je jedinstven, teko opisiv dojam tuge. Sjetio sam ga se, tog velikog kitovog penisa, nakon to sam prvi put u ivotu spolno opio s djevojkom. Kakva li ga je igra sudbine, kakav li ga je mukotrpni oplov doveo u tu prostranu izlobenu dvoranu. Srce me je boljelo razmiljajui o tome. Osjeao sam da za mene nema nade na ovom svijetu. Ali imao sam tek sedamnaest godina i bio odve mlad da bih odustao od svega. Upravo tada i na tom mjestu doao sam do svojevrsnog zakljuka kojeg se i danas drim. To jest, da nisam kit. Leei sada u krevetu s novom djevojkom, prolazei prstima kroz njezinu kosu, dugo sam razmiljao o kitovima. U akvariju mojih uspomena, uvijek je kasna jesen. Staklene stijenke akvarija su hladne. Nosim debeli demper. Gledano kroz veliki prozor izlobene dvorane, more je tamno kao olovo, bezbrojni pjenuavi valovi podsjeaju me na ipkane ovratnike na djevojakim haljinama. "O emu razmilja?", upitala me. "O neemu jako davnom", odgovorio sam. Ona je imala dvadeset i jednu godinu, atraktivno vitko tijelo i najljupkije, savreno oblikovane ui. Bila je honorarna korektorica u maloj nakladnikoj kui, profesionalni model ija je specijalnost bila pokazivanje uiju, i kolgerla u diskretnom klubu za ugledne posjetitelje. Koje je zanimanje od ta tri smatrala svojim osnovnim, nisam imao pojma. A nije ni ona. Ipak, procjenjujui njezine najhitnije znaajke, moram priznati da je bila prirodno talentirana za pokazivanje uiju. Sloila se s mojim miljenjem. Sve je izgledalo sasvim dobro dok se ne uzmu u obzir plaa nevrijedna spomena i iznimno smanjene mogunosti posla za profesionalnog enskog modela koji iskljuivo pokazuje ui. Za tipinog frajera koji se bavi odnosima s javnou, za minkera ili fotografa, ona je predstavljala tek model koji pokazuje "ui", djevojku s lijepim uima. Bez obzira na ljepotu njezinih uiju, drugim ljudima u toj vrsti posla njezina pamet i tijelo bili su sasvim nezanimljivi. "Ali, zna, to nisam prava ja", govorila je. "Ja, to su moje ui; moje ui, to sam ja." Njezino ja korektorice kao i njezino ja kolgerle nikada, ni za jedan tren, nisu pokazali svoje ui drugima. "To je zbog toga to one ne predstavljaju moje zbiljsko ja", objanjavala je. Ured kluba u kojem je radila kao kolgerla bio je registriran kao "klub za talente" i nalazio se u Akasaki a vodila ga je sjedokosa Engleskinja koju su svi zvali ga X. U Japanu je ivjela ve trideset godina, teno je govorila japanski i mogla protumaiti veinu osnovnih kineskih ideograma. Ga X je takoer bila otvorila privatnu djevojaku kolu na engleskom jeziku, udaljenu

jedva petsto metara od kluba s kolgerlama i to je mjesto koristila za odabir nadobudnih cura za taj drugi posao. Obratno, nekoliko kolgerli takoer je pohaalo njezinu kolu na engleskom jeziku. Naravno, uz smanjenu kolarinu. Ga X je svaku od svojih djevojaka zvala "draga". Njene kao proljetno poslijepodne, njezine "dragane". "Svakako odjeni izazovno donje rublje, draga. Bez hulahopki." Ili, "Ti svoj aj pije s vrhnjem, zar ne, draga?" Imala je nepokolebljive nazore o poslu kojim se bavila. Njezina klijentela bijahu imuni etrdesetogodinji i pedesetogodinji poslovni ljudi. Dvije treine bijahu stranci a ostali Japanci. Ga X je pokazivala odbojnost prema politiarima, starcima, perverznjacima i siromasima. Desetak dugonogih ljepotica imala je stalno na izboru, ali iz itave grupe cura moja nova prijateljica bila je najmanje zgodna. Kao kolgerla izgledala je sasvim obino. Zapravo, prekrivenih uiju, bila je jedva prosjena cura. Nisam mogao skuiti zato ju je ga X odabrala. Moda je u njezinoj prosjenosti uoila neku osobitost, ili je moda vjerovala da jedna prosjeno zgodna cura nije naodmet za posao. U svakom sluaju, razmiljanje ge X pokazalo se sasvim ispravnim, i moja je prijateljica ubrzo imala nekoliko redovitih klijenata. Nosila je uobiajenu odjeu, prosjenu minku, prosjeno donje rublje i obian parfem. Kad bi otila u Hilton ili hotel Okura ili Prince i spavala s jednim ili dvojicom mukaraca na tjedan, zaradila bi dovoljno da moe ivjeti cijeli mjesec. Polovicu neradnih noi spavala je sa mnom, besplatno. Nemam pojma kako je provodila ostale noi. Njezin ivot honorarne korektorice u nakladnikom poduzeu bio je mnogo normalniji. Tri dana u tjednu odlazila je u Kandu, na drugi kat male poslovne zgrade, i od deset ujutro do pet poslijepodne obavljala korekture, pripremala aj, trala stubitem (zgrada nije imala dizalo) i kupovala gumice za brisanje. Nju su slali u kupnju, ali ne zbog toga to je netko imao neto protiv nje, ve stoga to je ona bila jedina neudana ena u poduzeu. Poput kameleona, ona se mijenjala u skladu s mjestom i okolnostima. Bila je sposobna da snagom volje prikriva ili upravlja tim svojim osobinama. S njom sam se (zapravo s njezinim uima) upoznao odmah nakon to sam prekinuo sa svojom enom. Bilo je to poetkom kolovoza. Obavljao sam honorarni posao pisca reklamnih tekstova za softversku kompaniju, to mi je pruilo priliku da se licem u lice sretnem s njezinim uima. Direktor reklamne agencije podnio je prijedlog za kampanju za odreeni proizvod i spustio tri velike crnobijele fotografije na moj radni stol, objasnivi mi da za tjedan dana pripremim tri razliita rjeenja. Sve tri fotografije su predstavljale snimke uha u krupnom planu. Jednog uha? "Zato ba uho?" upitao sam. "Vrag bi ga znao. Ima li neke razlike? Uho ili to drugo. Ima tjedan dana da smisli to e uiniti s tim uhom." Tako sam itav tjedan dana zurio u to uho. Privrstio sam tri goleme fotografije uha na zid ispred radnog stola, i dok sam puio cigarete, ispijao kavu, rezao nokte, neprekidno sam se udubljivao u to uho. Posao sam dovrio za predvienih tjedan dana, ali fotografije uha ostale su zalijepljene na mom zidu. Jednim dijelom mi je priinjavalo gnjavau da ih skinem a djelomice sam se ve bio naviknuo na njih. Ali pravi razlog zbog kojeg ih nisam skinuo, bio je taj to su me snimci tog uha sasvim oarali. Predstavljali su idealni oblik jednog uha. Samu bit savrenstva ljepote. Nikad me nijedan uveani dio ljudskog tijela (naravno, ukljuujui genitalije) nije toliko privukao. Te fotografije uha izgledale su poput nekog sudbonosnog vrtloga koji me usisava u sebe. Jedna zapanjujue izazovna oblina usne koljke uvijala se prednjim planom fotografije dok su ostali lukovi, obrisi i krivulje tvorili najljupkije nijanse sjena, kao na kakvom muralu iz davnih vremena. Ali njeno meso usne resice sve ih je nadmaivalo svojom ljepotom i

privlanou. Nekoliko dana kasnije nazvao sam fotografa i upitao ga za ime i telefonski broj tih uiju. "to to znai?" upitao je fotograf. "Samo sam znatieljan, nita vie. To su nevjerojatno dojmljive ui." "to se tie uiju, u pravu si, ali sama djevojka nije nita osobito. Ako ve eli neki mladi komad, mogu te upoznati s manekenkom za kupae kostime koju sam snimio prije neki dan." Odbio sam njegov prijedlog, zapisao ime i telefonski broj uiju, zahvalio mu i spustio slualicu. Nazivao sam je u dva sata poslijepodne, potom u est, u deset sati uveer, ali nisam je dobio. Oito je ivjela svoj ivot. Tek sam je idueg jutra u deset sati uspio uhvatiti. Kratko sam se predstavio a potom joj objasnio kako bih trebao popriati s njom oko posla povezanog s reklamom i upitao je da li bi veerala sa mnom. "Ali rekli su mi da je taj posao ve gotov", prokomentirala je. "Istina je, taj posao je gotov", rekao sam. Zvuala je iznenaeno, ali nije dalje ispitivala. Dogovorili smo susret za iduu veer. Nazvao sam radi rezervacije u najmekerskiji francuski restoran za koji sam znao. Na Bulevaru Aovama. Onda sam odjenuo posve novu koulju, zabavio se odabirui kravatu, i odjenuo sako koji sam prije toga nosio samo dva puta. Fotografovo upozorenje pokazalo se istinitim, djevojka nije bila nita osobito. Obina odjea, prosjean izgled. Podsjeala me na lanicu zbora drugorazrednog enskog koleda. Ali to me uope nije zanimalo. Razoaralo me je to to su joj ui bile zaklonjene dugom ravnom kosom. "Krije ui?" rekoh nehajno. "Da", odgovorila je,nehajno. Oboje smo stigli prije dogovorenog vremena i bili smo prvi veernji gosti u restoranu. Svjetla su bila priguena, konobar je priao i dugom drvenom ibicom upalio crvenu svijeu na naem stolu dok je ef sale kiljio prema ubrusima i priboru za jelo kako bi se uvjerio da je sve na svome mjestu. Hrastov parket postavljen u obliku riblje kosti svjetlucao je sjajno ulaten a konobar je pri hodu udarao petama. Njegove su cipele izgledale mnogo skuplje od mojih. Svjei pupoljci rua u vazama a moderna ulja, originali, na bijelim zidovima. Ovla sam pogledao u vinsku kartu i naruio pjenuac a za hors d'oeuvres uzeo sam pate de canard, terrine de dorade ifoie de baudrote a creme fraiche. Nakon dugotrajnog prouavanja jelovnika ona je naruila potage tortue, salade verte i mousse de sole, a ja sam naruio potage d'oursin, rotide veau avec garnie persil i salade de tomate. Tako sam spiskao polovicu mjesene plae. "Lijepog li mjesta", kazala je. "esto ovamo dolazi?" "Samo povremeno i to kad je u pitanju posao", odgovorio sam. "U stvari, ja ne obiavam ii u restorane kad sam sam. Najee se motam po barovima gdje pijem i jedem ono to nude. Lake je tako. Nema nepotrebnih odluka." "to obino jede u baru?" "Razne stvari. Omlete i sendvie prilino esto." "Omlete i sendvie", ponovila je moje rijei. "Svakog dana jede omlete i sendvie?" "Ne ba svakog dana. Otprilike svakog treeg dana skuham neto." "Znai da dva od tri dana jede omlete i sendvie." "Tako nekako", rekoh. "Zato ba omlete i sendvie?" "Zato to i u osrednjem baru znaju napraviti prilino ukusne omlete i sendvie."

"Hmmm", rekla je, "prilino udno." "Ni sluajno." Nisam znao kako da se izvuem iz takvog razgovora pa sam utke promatrao pepeo u pepeljari. Skrenula je s teme. "Razgovarajmo o poslu." "Kao to sam jo juer rekao, posao je zavren. Bez ikakvih problema. Po tom pitanju nemam to vie za rei." Iz svoje torbice je izvukla tanku miriljavu cigaretu*, pripalila je ibicama restorana, i pogledala me pogledom kojim me pitala "Dakle?" Ba sam se spremao progovoriti kad je za na stol priao ef sale. Pokazao mi je bocu s vinom, osmjehujui se kao da mi pokazuje fotografiju sina jedinca. Kimnuo sam glavom. Pomou vadiepa je odepio bocu uz ugodan zvuk pritiska pod kojim je bio ep, a potom ulio malo vina u moju au. Okus vina me podsjetio koliko u platiti veeru. ef sale se povukao a zamijenio ga je konobar koji je postavio tri naruena predjela i mali tanjur ispred svakoga od nas. Kad se konobar udaljio, ostavivi nas nasamo, izlanuo sam: "Morao sam vidjeti tvoje ui." Ne prozborivi ni rije, posluila se je s pate ifoie de baudroie. A potom otpila gutljaj vina. "ao mi je to se nameem", rekao sam okoliajui. Blago se osmjehnula. "Ukusna francuska kuhinja nije nikakvo nametanje." "Smeta li te razgovor o tvojim uima?" "Nimalo. Sve ovisi o pristupu takvom razgovoru." Odmahnula je glavom prinosei vilicu svojim ustima. "Reci mi bez uvijanja, to je moj omiljeni pristup." Tiho smo nastavili pijuckati vino i jesti. "Zaem za ugao", poeo sam joj objanjavati, "ba u trenu, kad netko ispred mene zae za drugi ugao. Ne mogu vidjeti kako ta osoba izgleda. Sve to sam uspio zamijetiti je komadi bijelog kaputa. Ali taj bijeli komadi kaputa se neizbrisivo urezao u moju svijest. Jesi li ikad imala taj osjeaj?" "Pretpostavljam da jesam." "E pa, ja sam takav osjeaj imao gledajui u tvoje ui." Nastavili smo jesti u tiini. Natoio sam vino u njezinu a potom i u svoju au. "Ne radi se toliko o prizoru koji si upamtio", upitala je, "ve o osjeaju, ne?" "Ba tako." "Jesi li ikad prije imao taj osjeaj?" Malo sam razmislio, potom zanijekavi odmahnuo glavom. "Ne, mislim da nisam." "to znai da je sve to zbog mojih uiju?" "Ne mogu to rei s apsolutnom sigurnou. Nisam toliko siguran. Nikad nisam uo da je oblik neijih uiju nekoga toliko zadivio." "Poznam nekoga tko smrkne svaki put kad ugleda nos Farah Fawcett. Postoji snaan psiholoki element u mrkanju, zna. Jednom kad se uzrok i posljedica povezu, ne moe pobjei."* Odnosi se na miriljave cigarete koje se u Indoneziji proizvode pod nazivom kretek (na engleskom su poznate pod nazivom "clove cigarette"). Prave se od probranih vrsta duhana uz dodatak fino rezanih listova klinia kao i aromatinog ulja klinia, (nap. prev.)

"Nisam strunjak za nos Farrah Fawcett", rekoh otpivi gutljaj vina. U meuvremenu sam zaboravio to sam htio kazati. "Nisi o tome tako mislio, zar ne?" rekla je. "Ne, ne ba", odgovorih. "Osjeaj koji imam strano je neprecizan, a ipak jako snaan." Pokuao sam joj to pokazati, irom rairivi ruke a potom ih skupivi gotovo dlan uz dlan. "Bojim se da ne objanjavam dobro." "Snaan osjeaj koji se temelji na nejasnim motivima." "Tono tako", sloio sam se. "Ti si mnogo bistrija od mene."

"Prakticiram dopisni teaj." "Dopisni teaj?" "Ba tako, psihologija putem pote." Podijelili smo ostatke patete. Sasvim sam se izgubio. "Jo uvijek nisi skuio u emu je stvar? Kakva je veza izmeu mojih uiju i tvojih osjeaja?" "Ukratko, nisam", rekoh. "Hou rei, nisam sasvim siguran je li to zbog toga to mi se tvoje ui toliko sviaju, ili mi se neto drugo u tebi svia preko tvojih uiju." Poloila je obje ruke na stol i blago odmahnula glavom. "Je li taj tvoj osjeaj dobrog ili loeg tipa?" "Ni jedno ni drugo. Ili oboje. Ne mogu to odrediti." Poigravala se vinskom aom izmeu dlanova i pogledala me ravno u oi. "Izgleda mi da bi vie vremena trebao posvetiti prakticiranju svojih osjeaja." "Bojim se da nisam odve dobar ni u njihovom opisivanju", dodao sam. Na te moje rijei se osmjehnula. "Nije vano. Mislim da sasvim dobro shvaam to misli." "Onda, to bih trebao uiniti?" Dugo nije nita rekla. inilo se da razmilja o neemu sasvim drugom. Pet praznih tanjura je lealo na stolu, zvijee pet dokrajenih planeta. "uj", rekla je, prekinuvi tiinu, "mislim da bismo se trebali sprijateljiti. Naravno, ako ti to odgovara." "Naravno da mi odgovara", odgovorio sam. "Mislim, jako bliski prijatelji." Kimnuo sam glavom. I tako smo postali jako bliski prijatelji. Ni trideset minuta nakon to smo se upoznali. "elim te pitati nekoliko stvari, naravno, kao blisku prijateljicu", rekoh. "Samo izvoli." "Prije svega, zato ne pokazuje ui? Drugo, jesu li tvoje ui ikad oitovale neku posebnu mo nad bilo kime drugim osim nada mnom?" Ne izgovorivi ni rije, usmjerila je pogled na ruke koje je poloila na stol. "Da, unekoliko", tiho je rekla. "Unekoliko?" "Da. Ali da to kaem drugim rijeima, ja sam puno vie naviknula na sebe kao na osobu koja ne pokazuje ui." "to znai da si ti, kad pokazuje ui, neka druga osoba za razliku od one koja ne pokazuje ui?" "Tako nekako." Dva konobara su odnijeli nae tanjure i donijeli juhu. "Reci mi poneto o tebi koja pokazuje ui." "To je bilo prije puno vremena pa sumnjam da o tome mogu govoriti valjano. Istina je da svoje ui nisam pokazala ni jednom od svoje dvadesete godine." "Ali kad se bavi poslom modela, pokazuje svoje ui, ne?" "Da", odgovorila je, "ali ne pokazujem svoje prave ui." "Ne pokazuje svoje prave ui?" "To su zatiene ui." Pojeo sam dvije lice juhe i pogledao je. "Reci mi neto vie o tim tvojim 'zatienim uima'." "Zatiene ui su mrtve ui. Ubila sam vlastite ui. Zapravo sam, sasvim svjesno, prekinula vezu s njima... Shvaa li to ti govorim?" Ne, nisam uspio shvatiti to mi eli rei. "Pitaj me, onda", rekla je. "Kad kae da si ubila svoje ui, misli li pri tome da si ogluila?" "Ne, ja jako dobro ujem. Ali, ak i tako, moje ui su mrtve. Vjerojatno i ti to moe postii."

Spustila je licu, ispravila lea, podignula ramena za nekoliko centimetara, izbacila bradu, zadrala taj poloaj punih deset sekunda, i naglo opustila ramena. "Eto. Moje su ui mrtve. Pokuaj sada ti." Tri puta sam ponovio njezine pokrete. Polako, paljivo, ali nita me nije uspjelo uvjeriti da su moje ui mrtve. Vino je ubrzano teklo mojim krvotokom. "Izgleda mi da moje ui nisu umrle onako kako bi trebale", rekao sam razoarano. Odmahnula je glavom. "Ma i tako je dobro. Ako tvoje ui ne osjeaju potrebu za umiranjem, u tome nema niega loeg." "Mogu li te pitati jo neto?" "Samo izvoli." "Ako uzmem u obzir sve to si mi kazala, izgleda mi da se sve svodi na sljedee - do dvadesete si godine pokazivala svoje ui. A onda si ih jednog dana sakrila. Ali, u prilikama kad mora pokazati ui, ti prekida vezu izmeu svojih uiju i svijesti? Nije li tako?" Draestan osmijeh joj se pojavio na licu. "Tako je." "to se dogodilo s tvojim uima u dvadesetoj?" "Ne pouruj stvari", rekla je, ispruivi desnu ruku preko stola, njeno dodirnuvi prste moje lijeve ruke. "Molim te." Ulio sam ostatak vina u ae i polako ga ispio iz svoje. "Prije svega, elim znati vie o tebi", rekla je. "A to to?" "Sve. Kako si odrastao, koliko ti je godina, ime se bavi, i sline stvari." "Moja ivotna pria je sasvim obina. Toliko obina, da bi vjerojatno zadrijemala usred nje." "Ja ba volim obine prie." "Moja je toliko obina, da vjerojatno nikoga ivog ne bi zanimala." "Ne smeta mi. Ispriaj mi je u deset minuta." "Rodio sam se 1948., dvadeset i etvrtog prosinca, na Badnju veer. Badnja veer ba i nije osobito sretan datum za roendan. Hou rei, ne darivaju te posebnim darovima za roendan i Boi. Svi skue da tako mogu utedjeti. Moj znak u horoskopu je Jarac, a krvna grupa A - savrena kombinacija za bankovnog blagajnika ili dravnog slubenika. Od znakova u horoskopu, ne slaem se dobro sa Strijelcem, Vagom i Vodenjakom. Dosadan ivotopis, nije li?" "Ba je zanimljiv." "Odrastao sam u tipinom malom gradu, pohaao uobiajenu kolu. Bio sam mirno dijete, ali sam odrastao u nezanimljivog djeaka. Upoznao sam obinu curu i s njom imao prvu ljubavnu vezu. Kad mi je bilo osamnaest doao sam u Tokio na koled. Kad sam zavrio koled, prijatelj i ja smo osnovali mali prevoditeljski ured, i nekako smo uspjeli preivjeti. Prije tri godine proirili smo aktivnosti i otvorili ured za propagandne, promidbene i sline reklamne poslove i to nam ide prilino dobro. Spetljao sam se s jednom od ena koja je radila u naoj firmi. Vjenali smo se prije etiri godine a razveli se prije dva mjeseca. Nemam razloga da se na bilo koga ljutim. Drim jednog starog maka kao kunog ljubimca. Puim etrdeset cigareta na dan, i izgleda mi da se nikad neu moi odluiti da prestanem puiti. Imam tri odijela, est kravata i kolekciju od pet stotina ploa koje su odavno izile iz mode. Zapamtio sam imena svih ubojica u svakom krimiu koji je Ellerv Queen ikad napisao. Imam komplet knjiga U traganju za izgubljenim vremenom, ali sam ih samo polovicu proitao. Ljeti pijem pivo a zimi viski." "I dva od tri dana po barovima jede omlete i sendvie, nije li tako?" "Ovaj, da", sloio sam se. "Zanimljivog li ivotopisa." "Do sada je bio dosadan. Vjerojatno se ni ubudue nee nita promijeniti. Ali to mi ne smeta. Hou rei, uzimam ono to mi se ponudi." Pogledao sam na sat. Proteklo je devet minuta i dvadeset sekunda. "Ali to to si mi ispriao nije sve, ne?" Zurio sam u svoje ruke na stolu. "Naravno da nije. Nikad se ne moe ispriati ba svaki detalj neijeg ivota, bez obzira na to koliko bio dosadan."

"Smijem li komentirati?" "Svakako." "Kad god sam s nekom osobom koju sam tek upoznala, ja je najprije pustim da o sebi pria deset minuta. Tada donesem sasvim suprotan sud od onoga to mi je ta osoba rekla. Ne misli li da je to aknuto?" "Ne", rekao sam, odmahnuvi glavom, "kazao bih da je tvoj nain promatranja jako dobar." Konobar je priao za na stol, postavio nove tanjure na koje je drugi konobar posluio glavno jelo dok je trei konobar donio umak. Hitro su se izmjenjivali kao da je rije o kakvoj koarkakoj utakmici. "Primijenivi takvu metodu na tebe, shvatila sam jednu stvar", rekla je, prinosei no prema pjenastoj pateti od lista. "A to je da tvoj ivot uope nije dosadan a tebi zapravo nije stalo do dosadnog ivota. Jesam li daleko od istine?" "Moda i nisi. Moda ivot koji vodim nije dosadan, moda meni zbilja nije stalo do dosadnog ivota. Zapravo nema nikakve razlike. U oba sam sluaja ve dobio to zasluujem. Veinom ljudi pokuavaju pobjei od dosade, ali ja pokuavam prodrijeti u sr dosade. Zbog toga se ja ne alim kad kaem da vodim dosadan ivot. Barem je bio toliko dosadan, da je moja ena pokupila stvari i otila." "Je li to bio razlog zbog kojeg ste se ti i tvoja ena razili?" "Mogu jedino ponoviti da nemam razloga da se na bilo koga ljutim. Ali kao to je Nietzsche rekao, 'I bogovi su nemoni pred dosadom'. Ili neto slino." Zabavili smo se jelom. Ona se po drugi put posluila umakom a ja sam uzeo jo kruha. Nakon to su konobari odnijeli nae tanjure, donijeli su nam sorbet od borovnica, a kad su se pojavili s espresso kavom za oboje, ja sam zapalio cigaretu. Dim se kratko izvijao prije no to ga je usisao beumni sustav ventilacije. Ljudi su poeli dolaziti i za druge stolove. Iz razglasa ugraenog u strop odjekivala je Mozartova skladba. "Ako smijem, volio bih te upitati jo nekoliko stvari o uima." "eli me pitati posjeduju li moje ui neku osobitu mo?" Kimnuo sam glavom. "To je neto to e morati sam otkriti", kazala je. "Ako ti ja sve kaem, moda ti vie nee biti zanimljivo. Moe ak zasmetati tvom ukusu." Jo jednom sam kimnuo glavom. "Tebi u pokazati svoje ui", rekla je nakon to je popila espresso. "Ali nisam sigurna hoe li ti doista biti drago. Moda zbog toga i poali." "Kako to misli?" "Tvoja dosada moda i nije toliko neizljeiva koliko ti vjeruje." "To je prilika koju ne smijem propustiti", rekoh. Ispruila je ruku preko stola i stavila je na moju. "Jo jedna stvar: za izvjesno vrijeme, recimo nekoliko sljedeih mjeseci, budi uz mene. Vai?" "Svakako." Na te je rijei iz torbice izvadila crnu gumicu za kosu. Drei je izmeu usana, objema rukama povukla kosu, snano je zabacila i hitro svezala u konjski rep. "Dakle?" Dah mi je zastao u grlu dok sam zurio u nju, opinjen. Usta su mi se osuila. Nisam mogao izgovoriti ni rije. U jednom trenu, bijeli zid kao da se zaljuljao. Glasovi drugih gostiju i zveket pribora za jelo odjednom su utihnuli, a potom opet poprimili uobiajenu glasnou. Zauo sam zapljuskivanje valova, prisjetio se mirisa davno zaboravljene veeri. Sve to je bio tek djeli osjeaja koji su prostrujali mnome u tih nekoliko stotinki sekunde. "Izvanredno", jedva sam uspio izgovoriti. "Ne mogu povjerovati da si ista osoba." "Vidi to sam mislila?" kazala je.

5. Nezatiene ui

"Vidi to sam mislila?", kazala je. Odjednom je postala silno lijepa, nepojmljivo lijepa. Nikad prije moje oi nisu uivale u takvoj ljepoti. Takvoj osobitoj ljepoti za koju nisam imao pojma da postoji. Prostrana poput itavog svemira a opet zbijena poput gleera. Neskriveno neumjerena a istodobno svedena na samu bit ljepote. Daleko je nadilazila sve granice mojeg poznavanja ljepote. Sjedinila se sa svojim uima dok joj je osmijeh titrao licem vremena poput treperave zrake svjetlosti. "Predivna si", rekoh nakon to sam doao do daha. "Znam", odgovorila je. "Ovo su moje ui u njihovom nezatienom obliku." Nekoliko drugih gostiju sada su gledali prema nama, zurei u nju otvorenih usta. Konobaru koji nam je doao doliti jo kave ruka je zadrhtala. Svi su bili zabezeknuti. Jedino se kaseta u kasetofonu sporo okretala. Iz svoje torbice je izvadila tanku miriljavu cigaretu i prinijela je usnama. urno sam dohvatio svoj upalja i pripalio joj cigaretu. "elim spavati s tobom", rekla je. Reeno - uinjeno.

6. Daljnje dogodovtine nezatienih uijuIpak, na prizore njezine pune ljepote morao sam jo priekati. Idua dva ili tri dana ona mi je svoje ui pokazivala samo na mahove, a onda bi ta uda od ljepote opet zaklonila kosom i poprimala svoj uobiajeni izgled. Za nju je to predstavljalo neugodnost, kao da mora skinuti kaput poetkom oujka. "Pretpostavljam da jo nije dolo vrijeme da pokaem svoje ui", rekla je. "S njima se jo uvijek ne osjeam lagodno." "Zbilja mi nije vano", rekoh. ak i sa zaklonjenim uima nije izgledala loe. Svoje bi mi ui pokazala tek povremeno, uglavnom prilikom spolnog openja. Seks s njom i njenim nezaklonjenim uima za mene je bio posve novo iskustvo. Kad bi kiilo, miris kie bi sve proeo. Kad su ptice pjevale, njihov pjev se savrenom jasnoom razlijegao. Nedostaju mi rijei, ali upravo tako je bilo. "Ne pokazuje svoje ui kad spava s drugim mukarcima?" upitao sam je jednom zgodom. "Naravno da ne", odgovorila je. "Oni vjerojatno i ne znaju da imam ui." "Kako doivljava seks ne pokazujui ui?" "Kao poslovnu obvezu. Nezanimljivo i bljutavo, kao da jedem roto- papir. Ali i to je u redu. Zna i sam, nema nita loe u obavljanju dunosti." "Ali s nezaklonjenim uima je tisuu puta bolje, nije li?" "Svakako." "Onda ih svakako mora pokazivati", rekoh. "Ne smije, samo zbog njih, tako uporno i mirno podnositi tolike neugodnosti." Sasvim ozbiljna, zagledala se u mene i rekla: "Ti ba nita ne razumije." Nedvojbeno, postajale su mnoge stvari koje uope nisam razumio. Na primjer, zato se prema meni ponaala sasvim drugaije nego prema ostalima. Nisam mogao ni za ivu glavu povjerovati da bih u bilo kojem pogledu mogao biti imalo bolji ili drukiji od bilo koga drugog. Ali kad sam joj to rekao, samo se nasmijala. "Zbilja je jednostavno", rekla je. "Ti si me izabrao. To je najbitniji razlog." "Pretpostavimo da te je netko drugi izabrao?" "Barem za sada ti si onaj koji me eli. Osim toga, ti si mnogo bolji no to misli." "Ali zato onda tako razmiljam?", zbunjeno sam se pitao. "To je stoga to samo polovino ivi", rekla je ivahno. "Drugi dio tebe jo uvijek je

neiskoriten." to znai. "U tom smislu, ne razlikuje se puno od mene. Ja sjedim na svojim uima a ti ivi tek polovino. Ne ini li se i tebi da je tako?" "Sve i da je to tono, druga polovica mene ni sluajno se ne moe usporediti s tvojim uima." "Moda nisi u pravu", osmjehnula se. "Nita ti ne pada na pamet, zar ne?" Smjekajui se, podignula je i povukla kosu unatrag i otkopala bluzu. Tog rujanskog poslijepodneva koncem ljeta, uzeo sam slobodan dan i leei u krevetu zajedno s njom, gladio sam njezinu kosu i razmiljao o kitovom penisu. More bijae olovnosivo. Otar vjetar je udarao o prozor akvarija. Visoki strop, prazna izlobena dvorana. Kitov penis zauvijek odsjeen od njega, njegova vanost kao kitovog penisa nepovratno izgubljena. Potom sam, u svojoj mati, jo jednom pomaknuo kombine svoje ene. Nije se radilo o pravom kombineu. U glavi sam premetao jedino nejasni oblik kombinea prebaenog preko naslona kuhinjske stolice. Nisam se mogao sjetiti to mi je predstavljao. Je li netko drugi ivio moj ivot sve ovo vrijeme? "Reci mi, ti ne nosi kombine, ne?" upitao sam prijateljicu. Podignula je glavu s moga ramena i tupo se zagledala u mene. "Uope ga nemam." "Ah, da", rekoh. "Ali ako misli da e se bolje zabaviti, ja u ga rado odjenuti..." "Ma ne, nije u tome stvar", hitro sam joj upao u rijei. "Nisam te zbog toga pitao." "Dapae, nema potrebe da se stidi. Prilino sam se naviknula na tu vrstu stvari u poslu kojim se bavim. Ne bi mi ni najmanje zasmetalo." "Nita ne traim", rekoh. "Iskreno ti govorim, sve to trebam jesi ti i tvoje ui, nita vie." Namrgodivi se, odmahnula je glavom, i oslonila se elom o moje rame. Niti petneast sekunda kasnije ponovno je podignula pogled. "Sluaj, jedan vaan telefonski poziv e se dogoditi za deset minuta." "Telefonski poziv?" pogledao sam u telefon pokraj uzglavlja kreveta. "Tako je, telefon e zazvoniti." "Sigurna si?" "Sigurna sam." Zapalila je cigaretu, glavom se odmarajui na mojim grudima. Trenutak kasnije, pepeo joj je pao blizu moga pupka i ona je nakubila usne da bi ga otpuhala. Milovao sam njezino uho prstima. Bio je to divan osjeaj. Glavom su mi lelujali i mijeali se bezoblini likovi... "Neto o ovcama", rekla je. "Mnotvo ovaca i jedna osobita ovca." "Ovca?" "Aha", izgovorila je, pruajui mi svoju dopola popuenu cigaretu. Povukao sam jedan dim a onda je zgnjeio u pepeljari. "A to e oznaiti poetak nevjerojatne dogodovtine." Malo poslije toga telefon je zazvonio. Pogledao sam u nju ali ona je zadrijemala, s glavom na mojim grudima. Pustio sam da telefon etiri puta zazvoni prije no to sam podignuo slualicu. To je bio moj poslovni partner. "Moe li odmah doi?" rekao je. Mogao sam osjetiti napetost u njegovom glasu. "Moramo popriati o neemu strano hitnom." "Samo mi reci koliko je stvar hitna?" "Doi i sam e se uvjeriti", rekao je. "Netko mi je doapnuo da se radi o ovcama", rekao sam, pustivi probni balon. Nisam to smio rei. S druge strane telefonske veze zavladala je grobna tiina. "Kako si znao?" upitao je moj partner.

Lov na divlju ovcu je zapoeo.

etvrti dio : Lov na divlju ovcu7. Prije pojave udnog ovjekaPostoje raznoliki razlozi zato neki pojedinac moe svakodnevno konzumirati velike koliine alkohola, ali svi ti razlozi u biti se svode na istu stvar. Prije pet godina, moj poslovni partner je bio veseli pijanac. Prije dvije godine je postao mrzovoljni pijanac. A prolog ljeta je ve stajao pred vratima kroninog alkoholizma. Kao to je sluaj s veinom kroninih alkoholiara, on je bio prilino uljudan, sasvim normalan premda ne osobito otrouman tip kad je bio trijezan. I zbilja, ljudi su ga doivljavali kao prilino uljudnog, sasvim normalnog premda ne osobito otroumnog tipa. I on je to isto mislio o sebi. Zbog toga je i pio. S alkoholom u krvi imao je dojam da je on zbilja takva osoba. Stvari su ispoetka bile dobre. Ali to je vrijeme vie prolazilo i koliina alkohola se poveavala, dolo je do manjih promjena i one su postupno prerasle u ustaljenu naviku. Njegova uljudnost i prijaznost bile su sve oitije. Tipian primjer. Dakako, ovjek o sebi ne razmilja kao o tipinom primjeru. Jo manje kao o ne osobito otroumnom tipu. Pokuaj da ponovno povrati ono to je izgubio, odveo ga je u jo gua alkoholne isparine. Ipak, i sada je jo uspijevao biti normalan tip dok se ne bi smrailo. Budui da sam godinama svjesno izbjegavao sastanke s njime nakon to bi se smrailo, za mene je jo uvijek bio sasvim normalan tip. Ali, jako sam dobro znao da nakon to padne mrak on vie nije tako normalan, a i on sam je to dobro znao. Budui da ni jedan od nas dvojice nije elio zapoeti razgovor o toj temi, sve vrijeme smo se slagali uobiajeno dobro. Ali vie nismo bili prijatelji kakvi smo neko bili. Premda ne mogu rei da sam ga u potpunosti razumio (i sedamdeset posto bilo bi sasvim dovoljno), s obzirom na to da je bio moj jedini prijatelj sa studija, nije mi bilo lako gledati ga tako izbliza kako propada. Na koncu, vjerujem da to ionako dolazi s godinama... Dok bih ja stigao u ured, on bi ve popio jedan viski. Sve dok se radilo o jednom piu on je i dalje bio normalan gospodin, ali nije se moglo predvidjeti kada e tu dozu povisiti na dva pia. Kad se to dogodilo, znao sam da svatko od nas dvojice mora krenuti vlastitim putem. Stajao sam na zapuhu klima ureaja, pustivi da se moj znoj osui dok sam srkao au hladnog aja od jema. utio sam. Ni on nije nita govorio. Otre, iskoene zrake poslijepodnevnog sunca treperile su podnim linoleumom halucinantnim bojama. Dolje, u prostranom zelenilu parka, ljudi su leali na travi i sunali se. Moj partner je vrkom kemijske olovke udarao po dlanu desne ruke. "ujem da si se razveo", poeo je. "To su bile novosti prije dva tjedna", rekoh i dalje zurei kroz prozor. Skinuo sam sunane naoale i oi su me zaboljele. "Pa zato si se razveo?" "Osobni razlozi." "To mi je jasno", rekao je. "Nikad nisam uo za razvod koji nije bio iz osobnih razloga." Nisam mu odgovorio. Nismo li jo od samog poetka imali preutni dogovor da se jedan drugom nikad ne mijeamo u privatne stvari? "Ne elim gurati nos u tue stvari", kazao je, "ali ona je i moja prijateljica. Zapanjio sam se kad sam to uo. Vjerovao sam da ste vas dvoje jako bliski." "Uvijek smo bili bliski. Nismo se razili u loim odnosima." Moj partner se blesavo osmjehnuo na te rijei i nastavio vrhom kemijske udarati po

dlanu ruke. Na sebi je imao tamnomodru koulju i crnu kravatu, kosa mu je bila uredno poeljana i lijepo je mirisao. Za razliku od njega, ja sam na sebi imao majicu kratkih rukava s likom Snoopvja s daskom za surfanje, stare levisice sasvim izblijedjele od pranja i prljave tenisice. Oito, on je za svakoga bio normalan tip. "Sjea se kad smo nas dvoje i ona radili zajedno?" "Jako dobro se sjeam", odgovorih mu. "Bila su to sretna vremena", kazao je moj partner. Odmaknuo sam se od klima ureaja, otiao do sredita prostorije i svalio se na pliani nebeskoplavi kau, uvoz iz vedske. Iz stolne tabakere koju smo drali zbog poslovnih partnera, izvadio sam Pall Mall s filterom i zapalio ga tekim stolnim upaljaem. "Pa?" rekoh. "Pa, pokuavam ti rei da smo moda preuzeli prevelike obveze." "Govori o oglasima i reklamama za asopise?" Moj partner je kimnuo glavom, premda mu je vjerojatno teko padalo da to prizna. Drei upalja na dlanu, odmjeravao sam njegovu teinu, onda pomaknuo regulator do eljene jaine plamena, i odjednom mi je bilo ao mojeg partnera. "Ma da, znam to mi eli rei", kazao sam, i vratio upalja na stol, "ali sjeti se, nisam ja navijao za ovaj posao, niti je to bila moja ideja. Ti si doao s tim prijedlogom. Ti si navijao za tu vrstu posla." "Okolnosti su bile takve, dobili smo hitne narudbe. Nismo imali izbora..." "Zaradili smo lovu." "Naravno da smo zaradili. Trebali bismo se preseliti u vei ured i zaposliti vie ljudi. Nabavio sam nov auto, kupio veliki stan, poslao dvoje djece u skupu privatnu kolu. ini mi se da nije loe za tridesetogodinjaka." "Poteno si to zaradio. Nema se ega stidjeti." "Tko se stidi?" upitao je moj partner i dohvatio kemijsku olovku koja se otkotrljala po stolu, ponovno lupnuvi njome nekoliko puta po dlanu. "Ali, zna i sam, sve mi to nekako izgleda nestvarno. Nali smo se, nas dvojica, s dugovima, pokuavajui si uicati togod za prevoenje, dijelei reklamne letke dolje kod kolodvora." "Zar nas ita prijei da i sada dijelimo letke ako to elimo?" Moj partner me pogledao. "Hej, ne alim se." "Ni ja." Zavladala je tiina. "Mnoge stvari su se promijenile", poeo je moj partner. "Ritam naih ivota, nae razmiljanje. Prije svega, mi ak ni ne znamo koliko zbilja zaraujemo. Raunovoa doe i odradi sav taj odvratni posao s papirima, povlatenim poreznim stopama, olakicama, otpisima i ostalom papirologijom." "Ba kao i svagdje drugdje." "Znam, znam. To nam je posao i to se mora odraditi. Ali bilo je zabavnije u stara vremena." "Gle, sjene neizrecive tmice, Prekrivaju nae dane netedimice." Stihovi pjesme odjednom su mi izletjeli iz usta. "to si kazao?" "Nita, oprosti. O emu si ono govorio?" "Imam osjeaj da sudjelujemo u nekoj vrsti izrabljivanja." "Izrabljivanja?" pogledao sam ga zaueno. Dijelila su nas neto manje od dva metra, i budui da smo sjedili na sjedalima razliitih visina, njegova je glava bila dvadesetak centimetara iznad moje. Iza njega je visjela litografija. Nova litografija koju prije nisam primijetio, predstavljala je ribu s krilima. Riba nije izgledala osobito sretna zbog svojih krila. Vjerojatno nije znala kako da ih upotrijebi. "Izrabljivanje?", promrmljao sam. "Izrabljivanje." "A tko to, molim te, sudjeluje u izrabljivanju?"

"Razliiti interesi, svatko na svoj nain." Sjedei na nebeskoplavom kauu, prekriio sam noge i zagledao se u dvoboj njegove ruke i kemijske olovke, sada tono u razini mojih oiju. "Ne misli li da smo se u svakom pogledu promijenili?" upitao je moj partner. "Jo uvijek smo isti. Nitko i nita se nije promijenilo." "Stvarno tako misli?" "Zbilja tako mislim. Izrabljivanje ne postoji. To je obina bajka. ak ni ti ne vjeruje da trube Vojske spasa mogu zbilja spasiti svijet, vjeruje li? Mislim da previe razmilja." "Istina je, bit e da previe razmiljam", moj partner se sloio. "Prolog tjedna si ti, hou rei, mi smo smislili tekst za reklamu o margarinu. A tekst reklame nije bio lo. Zbilja je bio djelotvoran. Ali, priznaj mi, jesi li barem jednom u posljednjih nekoliko godina jeo margarin?" "Ne, ba mrzim margarin." "Ista je stvar i sa mnom. Hou rei, u stare dane smo se bavili poslom u koji smo vjerovali, i ponosili se njime. A sada nita od svega toga. Samo prodajemo maglu." "Margarin bi ti inio dobro. To je biljna masnoa, niskog kolesterola. Nije tetan za srce, a u zadnje vrijeme ima i dobar okus. Jeftin je i ima dobru prou." "Sam ga jedi." Udobnije sam se smjestio, protegnuvi ruke i noge. "Ma nema veze", kazao sam. "Ista je stvar jedemo li margarin ili ne. Dosadni poslovi prevoditelja ili varljivi reklamni tekstovi, u biti je ista stvar. Istina je da prodajemo maglu, ali reci mi, kako onaj tko se bavi prodajom rijei moe biti iskren? Daj, molim te, nema potenog posla. Ba kao to nema potenog disanja ili potenog pianja." "Kad si bio mlai bio si puno naivniji." "Bit e da je tako", rekoh, zgnjeivi cigaretu u pepeljari. "Uope ne sumnjam da postoji neko nevino mjesto u kojem nevini mesar rasijeca nevini but. Ako vjeruje da je ispijanje viskija ve od jutra nevino, samo izvoli i pij koliko te volja." Prostorijom je odjekivao zvuk udaranja kemijskom olovkom o stol. "Oprosti, nisam te htio uvrijediti." "U redu je", rekao je moj partner. "Ja to zbilja ne mogu zanijekati." Termostat na klima ureaju stvarao je udnovate umove. Bilo je to uasno tiho poslijepodne. "Pouzdaj se u samog sebe", rekoh. "Nismo li dogurali ovoliko daleko zahvaljujui vlastitim snagama? Samo nas dvojica. Jedina stvar koja nas razdvaja od svih tih velebnih pria o uspjehu jest to to mi ne uivamo niiju podrku i sponzorstvo." "Kad se sjetim da smo bili prijatelji", ree moj partner. "Jo uvijek smo prijatelji", rekoh. "Zajedno smo dogurali sve dovde." "Nisam elio doivjeti da se razvodi." "Znam", rekoh. "Ali, ne misli li da je vrijeme da ponemo razgovor o ovci?" Kimnuo je glavom. Vratio je kemijsku olovku na njezino mjesto i protrljao oi. "Jutros u jedanaest sati ovjek je doao", zapoeo je moj partner.

8. Pojavljuje se udni ovjekBilo je jedanaest sati ujutro kad je ovjek doao. Dakle, postoje dvije vrste radnog jutra u maloj kompaniji kakva je naa. Jako uurbano i zaposleno ili sasvim oputeno i neradno. Nita izmeu. Tako u jedanaest sati ujutro, mi ili mahnito rintamo ili besposleno sanjarimo. Meuodnose, ako koga takvo to zanima, ostavljamo za poslijepodne. Kad je spomenuti ovjek doao u jedanaest sati ujutro, radilo se o drugom tipu jutra. Upravo nevjerojatno dokonome. Prva polovica rujna bila je mahnito radna, a onda je posao sasvim stao. Nas troje smo, s mjesec dana zakanjenja, uzeli ljetni odmor, ali ak i tako su se ostali zaposlenici bavili jedino iljenjem olovaka i slinim, jednako uzbudljivim poslovima. Moj partner je tog jutra otiao u banku unoviti gotovinski ek, dok je drugi uposlenik otiao u oblinju izlobenu dvoranu za audioopremu posluati najnovije ploe. Tajnica je ostala javljati se na telefonske pozive dok je istodobno prelistavala prilog Frizure ove jeseni u nekom asopisu za ene.

ovjek je beumno otvorio vrata ureda i jednako tako ih zatvorio. Nije se moglo zamijetiti da ulae bilo kakav svjesni napor da bi neujno hodao. To mu je bilo u naravi. Bio je toliko tih, da tajnica nije ni primijetila kad je uao. ovjek je stajao pred njezinim stolom i zurio u nju prije no to je postala svjesna da netko stoji pred njom. "Postoji neto o emu bih elio podijeliti miljenje s vaim poslodavcem", rekao je ovjek. Izraavao se toliko uvijeno, da se za njega slobodno moglo rei da govori u rukavicama. to li ga je dovelo tu? Pogledala je u ovjeka. Pogled mu je bio odve otar i prodoran za poslovnog ovjeka, njegova odjea odve profinjena za poreznog inspektora a njegov izgled odve intelektualan za policajca. Pa ipak, nije joj palo na pamet da bi ita drugo mogao biti. Taj ovjek, uglaeni donositelj loih vijesti koji se sada vrzmao pred njom, stvorio se niotkuda. "Bojim se da je nakratko iziao van", rekla je, sklopivi rastvoreni asopis. "Kazao je da e se vratiti za pola sata." "Priekat u", izjavio je ovjek bez imalo oklijevanja. Neto neodgodivo, moglo se zakljuiti. Pitala se da li da ga upita za ime. Odustala je od toga i jednostavno ga uvela u dio ureda namijenjenog za goste. ovjek je sjeo na nebeskoplavi kau, prekriio noge, zagledao se u zidni elektrini sat ravno pred sobom, i ukoio se u tom poloaju. Nije se pomaknuo niti za milimetar. Kad mu je malo kasnije donijela au hladnog aja od jema, sjedio je u istom poloaju. "Tono gdje ti sada sjedi", objasnio je moj partner. "Sjedio je tu i zurio u sat u istom poloaju punih pola sata." Pogledao sam u kau na kojem sam sjedio, zatim u sat na zidu a potom u mojeg partnera.

Unato neobino toplom kasnomjanskom vremenu vani, ovjek je bio prilino konvencionalno odjeven. I besprijekorno. Manete na rukavima njegove bijele koulje izvirivale su tono dva milimetra iz rukava dobro skrojenog crnog odijela. Njegova skladno nijansirana prugasta kravata, naglaena blagom asimetrijom, bila je svezana najveom moguom pomnjom. Njegove crne cipele bijahu ulatene do savrenstva. Imao je izmeu trideset pet i etrdeset godina, bio gotovo metar i osamdeset centimetara visok, bez ijednog grama debljine, vitkih ruku na kojima se nisu mogle uoiti bore. Njegovi dugi prsti ukazivali su jedino na animalno, ivotinjsko podrijetlo koje su zadrali unato dugim godinama odgoja i samokontrole. Vrhovi prstiju bijahu mu brino manikirani; ist, savreno zaobljen luk nokta na svakom prstu. Zbilja lijepe ruke, osim moda blago drhtave. One su odavale vrhunsku specijalizaciju u nekoj rijetkoj struci - ali svi smo se pitali o kakvoj se djelatnosti radi. Jo tee je bilo odgonetnuti njegovo lice. ovjek je imao otvoreno ali bezizraajno, prazno lice. Oi i nos bijahu mu uglati, kao da ih je netko zamiljen izrezao noem za papir, usne mu beskrvne i tanke. Imao je blago preplanuo ten, premda je bilo oito da to nije potjecalo od uitka s plae ili teniskog igralita. Taj preplanuli ten jedino je mogao biti rezultat nekog nepoznatog sunca i nepoznatog neba. Trideset minuta je proteklo jako sporo. Hladno, jednolino, neumoljivo. Kad se moj partner vratio iz banke, itavim uredom je vladalo muno raspoloenje. Moglo bi se rei da je sve u uredu izgledalo prikovano za pod. "Naravno, samo prividno je izgledalo tako", rekao je moj partner. "Naravno", sloio sam se ja. Osamljena tajnica sasvim se uspaniila. Zbunjen, moj partner je otiao ravno k ovjeku i predstavio se kao poslovoa. Tek tada se ovjek malo opustio i iz depa izvadio duguljastu cigaretu, zapalio je, i uz bolan izraz na licu otpuhnuo dim. Atmosfera je postala oputenija. "Nemamo mnogo vremena, zato budimo kratki", rekao je ovjek spustivi glas. Iz svoje je lisnice hitro izvukao posjetnicu toliko otru, da si je ovjek lako mogao porezati prste i

spustio je na stol. Posjetnica je bila potpuno laminirana, neprirodno bijela a tekst na njoj tiskan sitnim, bljetavo crnim znakovima. Ali na posjetnici nije bila otisnuta titula ili naslov, adresa ili telefonski broj. Jedino ime i prezime. I sam pogled na nju izazivao je bol u oima. Moj partner ju je okrenuo, uvjerio se da je poleina sasvim prazna, ponovno pogledao prednju stranu i potom se zagledao u ovjeka. "Vjerujem da vam je ime stranke poznato?" kazao je ovjek. "Jest." ovjek je jedva primjetno pomaknuo bradu i utke kimnuo glavom. Njegovo dranje nije se ni najmanje promijenilo. "Spalite je, molim vas." "Da je spalim?" Moj partner je zbunjeno pogledao u ovjeka. "Tu posjetnicu. Spalite je. Odmah", ovjek je energino izgovorio. Moj partner je urno podignuo stolni upalja i posjetnicu zapalio s jednog kraja. Drao ju je za drugi kraj dok polovica nije izgorjela i tada je spustio u veliku kristalnu pepeljaru. Obojica su je promatrali dok je gorjela. U trenutku kad se posjetnica pretvorila u bjelkasti pepeo, prostorijom je vladala muna tiina kakva prati pokolj. "Doao sam ovamo s apsolutnom ovlasti te stranke", rekao je ovjek, prekinuvi dugotrajnu tiinu. "To znai da sve to od ovog trena nadalje kaem predstavlja odluke i elje te stranke." "elje...", ponovio je moj partner. "'eljeti', elegantna rije kojom se izraava osnovno stajalite spram izabranog cilja. Naravno", nastavio je ovjek, "postoje i drugi naini izraavanja iste stvari. Razumijete me, ne?" Moj partner je uspio uiniti kratki mentalni napor. "Razumijem." "Ipak, ovo nije idejni problem a ni politiki dogovor, ovo je strogo poslovni prijedlog." ovjek je englesku rije business izgovorio kao feness, to je odavalo da je Japanac roen u inozemstvu; veina Japanaca roenih u Japanu tu rije izgovara bijiness. "Vi ste fenessman i ja sam fenessman", nastavio je ovjek. "Zapravo, mi nemamo o emu drugome razgovarati osim o biznessu. Ostavimo drugima da naklapaju o nerealnim stvarima. Jesmo li se sloili?" "Svakako", odgovorio je moj partner. "tovie, naa je zadaa da prihvatimo nerealne okolnosti koje postoje i da ih preradimo u mnogo profinjeniji oblik koji se moe temeljiti na opoj stvarnosti. Ljudska djela i postupci tee nerealnome. Zato je to tako?", ovjek je upitao, retoriki. Dotaknuo je prsten sa zelenim draguljem na srednjem prstu lijeve ruke. "Jer nam tako izgleda jednostavnije. Osim toga, postoje okolnosti uz iju pomo nerealno uspijeva stvoriti dojam koji nadjaava stvarnost. Ipak, u svijetu nerealnog nema mjesta za business. Drugim rijeima", ovjek je nastavio, dodirujui svoj prsten, "mi smo vrsta ljudi iji osnovni smisao postojanja lei u svladavanju tekoa. Stoga, ako bilo to od ovoga to u odsad kazati zahtijeva velike napore ili vau odlunost, molim vas da pokaete strpljivost i razumijevanje. Takva je narav nae stvari." Moj partner je sada bio sasvim zbunjen ali je nastavio kimati glavom. "Dakle navest u vam elje stranke koju zastupam. Broj jedan, naa elja je da prestanete izdavati propagandni letak koji proizvodite za 'P', zavod za ivotno osiguranje." "Ali - " "Broj dva", ovjek ga je prekinuo, "elja nam je da dogovorite susret s osobom koja je i konkretno odgovorna za nastanak ove stranice." Izvadivi bijelu kuvertu iz depa, ovjek je izvukao list papira paljivo presavijen na etiri dijela i dodao ga mome partneru. Moj partner je rairio list papira. Doista, bila je to kopija fotografije za propagandni letak koji je na ured napravio. Jedna sasvim obina fotografija idilinog krajolika s otoka Hokkaida - oblaci, planine i zeleni panjaci i ovce, preko kojih su bili otisnuti stihovi jedne obine pastirske pjesme. To je bilo sve. "S obzirom na nae dvije elje, dakle, to se tie prve, smatrajte da je to gotova stvar. Da budem precizniji, odluka je ve donesena u skladu s naim eljama. Ako budete imali bilo kakvih dvojbi, molim vas, nazovite osobu za odnose s javnou u reenom zavodu za ivotno osiguranje."

"Razumijem", kazao je moj partner. "Dakako, mi moemo lako zamisliti da za kompaniju veliku poput vae, tete uzrokovane neprilikama kakva je ova mogu biti znatne. Na sreu, mi smo u poziciji - kao to ste nedvojbeno svjesni - da upotrijebimo znatan stupanj moi u ovom podruju. Stoga, nakon to ispunite nau drugu elju, uz pretpostavku da nam odgovorna osoba podnese izvjee koje e nas u potpunosti zadovoljiti, mi smo spremni u cijelosti nadoknaditi va gubitak. Vjerojatno mnogo vie od puke nadoknade. " Zavladao je tajac. "Ako ne uspijete udovoljiti naim eljama", nastavio je ovjek, "ostat ete bez posla, kako u ovom tako i u bilo kojem drugom podruju. Tako da za vas vie nikad i nigdje nee biti mjesta." Ponovno tajac. "Imate li kakvih pitanja?" "Dakle, ovaj, hou rei fotografija je problematina?", promucao je moj partner. "Da", odgovorio je ovjek, paljivo birajui rijei kao da ita sudbinu s neijeg ispruenog dlana. "Takav je na sluaj. Meutim, ja nemam ovlasti o tom pitanju opirnije raspravljati s vama. Nemam takvo doputenje." "Telefonirat u ovjeku kojega elite vidjeti. Bit e ovdje u tri sata", kazao je moj partner. "Izvrsno", rekao je ovjek, pogledavi na sat na svojoj ruci. "Poslat u auto po njega u etiri sata. Stvar je od najvee vanosti: o ovome ne smijete apsolutno nikome govoriti. Je li vam to jasno?" Nakon ega su se njih dvojica oprostili na najposlovniji mogui nain.

9. Voa"Tako stoji stvar", kazao je moj partner. "Od svega skupa, nita nisam razumio", rekoh, drei nezapaljenu cigaretu u ustima. "Prije svega, nemam pojma tko je stranka s posjetnice. Drugo, uope mi nije jasno zato se toliko uzbudio zbog fotografije na kojoj se vidi nekoliko ovaca. A kao tree, ne shvaam kako to moe sprijeiti nae poslovanje." "Faca s posjetnice je vodea desniarska linost. Njegovo ime i lice gotovo nikad se ne pojavljuju u medijima, zato je u javnosti nedovoljno poznat, ali ti si vjerojatno jedini u naem poslu koji ne zna tko je on." "Glup kao klada, to sam ti ja", bijae moja blijeda isprika. "On je desniar, ali nije 'takozvani' desniar. Moglo bi se ak rei da uope nije desniar." "Zbunjuje me." "Zapravo nitko iv ne zna to on zbilja misli. Nema objavljenih tekstova, ne dri govore u javnosti. Nikad ne daje intervjue, nigdje ne moe vidjeti neku njegovu fotografiju. Nije ak sigurno niti je li uope iv. Prije pet godina novinski izvjestitelj je nabasao na senzacionalnu informaciju koja je tog ovjeka povezivala s brojnim mutnim investicijskim poslovima, ali pria nikad nije ugledala svjetlo dana." "Vidim da si malo njukao uokolo." "Osobno poznajem toga reportera." Podignuo sam upalja i zapalio cigaretu. "ime se taj reporter danas bavi?" "Premjeten je u administraciju. Ispunjava formulare od jutra do mraka. Masovni mediji su iznenaujue malen svijet, a on je dobar primjer. Poput lubanje na kolcu na ulazu u neko afriko selo." "Skuio sam", rekoh. "Ali barem se o predratnom ivotu tog ovjeka zna neto. Roen je 1913. na Hokkaidu, u Tokio je doao nakon zavretka uiteljske kole, esto je mijenjao posao i skrenuo udesno. ini mi se da je jednom bio zatvoren. Nakon to je puten na slobodu upuen je u Manduriju,

gdje je nabasao na istomiljenike u viim krugovima Kanto vojske i postao sudionik u nekoj uroti. Ne zna se koja je organizacija stajala iza te urote, ali tijekom tog razdoblja on je odjednom postao zagonetna osoba. Govorkalo se da je umijean u trgovinu drogom, to bi i mogla biti istina. Bavio se pljakom diljem kopnenog teritorija Kine da bi se ukrcao na razara jedva dva tjedna prije no to su sovjetske trupe stigle, pobjegavi navrat -nanos u Japan. Kao plijen je ponio golemu, gotovo neiscrpnu zalihu zlata i srebra." "Znao je, moglo bi se rei, nevjerojatno dobro tempirati stvari", dobacio sam. "Tono tako. Na je ovjek zbilja umio ugrabiti trenutak. Instinktivno je znao kad treba napasti a kad se povui. Osim toga, sjajno se razumio u prave stvari. ak i kad je bio zatvoren od strane okupacijskih snaga i to kao ratni zloinac najvieg ranga, suenje je ubrzo bilo prekinuto i nikad nije obnovljeno. Navodno, iz zdravstvenih razloga, ali injenice odjednom postaju nejasne. Po svoj prilici, postignut je dogovor s Amerima, s MacArthurom, koji je s nadom gledao prema kineskom teritoriju." Moj partner je uzeo jo jednu kemijsku olovku iz posude i poeo je vrtjeti izmeu prstiju. "Nakon to je iz zatvora Sugamo puten na slobodu, upotrijebio je polovicu svoga plijena da frakciju konzervativne stranke stavi na svoj platni popis. Drugu polovicu plijena potroio je na kupnju reklamne industrije. Nemoj smetnuti s uma da je to bilo u vrijeme kad je oglaavanje znailo tek jeftin reklamni letak." "Dar predvianja. Ali nisu li se javili zahtjevi za istragom tih tajnih fondova?" "Ni sluajno. Ne zaboravi da je kupio itavu frakciju konzervativaca." "Ah." "U svakom sluaju, ovjek je svoj novac upotrijebio da zavlada politikim i reklamnim tritem, ostvarivi tako politiko uporite moi koje napreduje sve do dananjeg dana. On se nikad ne pojavljuje u javnosti jer nema potrebe za time. Sve dok vrsto vlada odreenim centrima politike moi i u potpunosti upravlja sektorima industrije oglaavanja, nema toga to on ne moe uiniti. Ima li uope pojma to to znai vladati oglaavanjem?" "Bit e da ne znam." "Vladati oglaavanjem znai imati potpuno u vlasti cjelokupnu izdavaku, radijsku i televizijsku industriju. Nema toga sektora u izdavatvu ili radio-televiziji koji na neki nain ne ovisi o oglaavanju. Kao akvarij o vodi. Devedeset i pet posto informacija koje dospiju do tebe, unaprijed su frizirane i plaene." "Ipak ima neto to ne shvaam", rekoh. "Razumio sam tvoje objanjenje da na ovjek upravlja obavjetajnim slubama, ali kakve veze uope ima reklamni letak za zavod za ivotno osiguranje? To uope nije prolo kroz ruke bilo kojeg vanijeg posrednika. To je bio ugovor bez posrednika." Moj partner se zakaljao a potom ispio ostatak sada ve mlakog aja od jema. "Dionice. One su njegov osnovni izvor prihoda. Manipulacijama tritem, iznuivanjem, preuzimanjem kontrole nad poduzeima, javnim uslugama. Njegovi dounici sakupljaju sve potrebne informacije a on odabire i odluuje onako kako mu se svia. Tek maleni djeli svega onoga to se zbilja dogaa na tritu dospije u novinske i druge vijesti. Sve ostale informacije idu direktno vodi. Naravno, nitko ne spominje otvorene pritiske, ali stvari ponekad jako slie na ucjenu. A ako ucjena gdjekad ne uspije, on dojavi svojim politikim istomiljenicima da na svoj nain srede stvar." "U svakom poduzeu postoje slabe toke." "Svako poduzee ima tajnu za koju ne eli da se sazna ve na prvom godinjem susretu dioniara. U najveem broju sluajeva, posluat e savjet s vie razine. Ukratko, Voa sjedi na vrhu trostrane piramide moi politiara, obavjetajnih slubi i trita burzovnih papira. Vjerojatno moe pretpostaviti da zbrisati jedan reklamni letak i izbaciti nas iz posla za njega predstavlja isto to i oguliti tvrdo kuhano jaje." "Da, ali reci mi onda zato bi se takav glaveina toliko uzbuivao zbog jedne fotografije krajolika s Hokkaida?" "Pravo pitanje", sloio se moj partner. "I ja sam tebe mislio isto pitati." Jedino sam mogao slegnuti ramenima.

"Reci mi, kako si znao da je sve ovo povezano s ovcom?" partner me upitao. "Dogaa li se neto udno meni iza leda?" "Dobra vijest daleko se uje, a loa jo dalje." "Ako ti nije teko, ponovi mi jo jednom." "esto ulo." "Daj, uozbilji se", kazao je moj partner, uzdahnuvi. "U svakom sluaju, imam ti za kazati dvije najnovije informacije. Da bih pronjukao malo, telefonirao sam onom smijenjenom novinaru kojeg sam ti maloprije spominjao. Pronijele su se glasine da je Voa na samrti zbog izljeva krvi u mozak, ali to jo uvijek nije slubeno potvreno. Druga vijest se odnosi na ovjeka koji je bio ovdje. Ispostavilo se da je on Voin osobni tajnik, njegova desna ruka, zapravo tip kojem je on povjerio upravljanje itavom organizacijom. Ameriki Japanac, diplomirao na Sveuilitu u Stanfordu, radi za Vou dvanaest godina. I on je prilino zagonetna osoba. A isto tako i veliki lukavac. To je sve to sam uspio otkriti." "Ba ti hvala", rekoh, zbilja mislei tako. "Nema na emu", odgovorio je moj partner i ne pogledavi prema meni. Kako bilo, kad moj partner nije pio on je bio mnogo normalniji tip od mene. Bio je mnogo neviniji, obzirniji i sustavniji u razmiljanju. Ali prije ili poslije bi se napio. Nije bila utjena misao: da se moje nade mogu raspasti u komadie preda mnom. im je moj partner iziao iz prostorije, izvukao sam iz njegove ladice bocu viskija i potegnuo gutljaj.

10. Brojenje ovacaAko tako poelimo, moemo besciljno lutati kontinentom samovoljnosti. Lepravi poput sjemenja maslaka koje nosi bezbrini proljetni povjetarac. Pa ipak, mi u isti mah moemo zanijekati da postoji neto to zovemo sluajnost. to je bilo bilo je, a to e biti tek e biti itd. Drugim rijeima, nalazimo se u sendviu izmeu "svega" to je za nama i "niega" pred nama, nae postojanje je prolazno i u njemu nema ni sluajnosti ni mogunosti. Meutim, u samoj zbilji, razlike izmeu dviju interpretacija zapravo su jako male. To je kao kad se isto jelo zove dvama drugaijim imenima (to je sluaj s veinom razmimoilaenja u tumaenjima). Toliko to se tie metafora. Moja upotreba fotografije s ovcama za reklamni letak zavoda za ivotno osiguranje moe se iz jedne perspektive sagledati (a) kao sluajnost, ali iz druge (b) svaka sluajnost je iskljuena. (a) Traio sam odgovarajuu fotografiju za reklamni letak. Pukom sluajnou, dogodilo se da sam fotografiju s ovcama imao u ladici. Odluio sam upotrijebiti tu fotografiju. Nevina fotografija nevinog svijeta. (b) Fotografija s ovcama u mojoj ladici ekala me je sve ovo vrijeme. Ako ne za upotrebu u tom reklamnom letku, onda za neto drugo, nekom drugom prilikom. Razmiljajui o tome, ta rjeenja primjenjiva su na sve to sam doivio u dosadanjem ivotu. Uz malo vee iskustvo, siguran sam da bih mogao voditi: (a) ivot svojom desnom rukom i (b) ivot svojom lijevom rukom. Nema neke velike razlike. Kao rupe u krafnama. Hoete li rupu u krofni shvatiti kao prazan prostor ili zasebnu tvorevinu, puko je metafiziko pitanje i niim ne umanjuje okus krafne. Sjedei na kauu i pijui viski, dok je klima ureaj njeno puhao u mene i inio da se

osjeam kao sjemenje maslaka koje nosi blagi vjetar, zurio sam u elektrini sat na zidu. Dok sam nepokretno zurio u sat, barem se zemlja okretala a i svijet s njom. Ne neki osobito logian svijet, ali ipak se okretao. A sve dok znam da se svijet okree, znam da postojim. Nije to neki osobito logian ivot, ali je ipak ivot. Smeta mi injenica da netko svoje postojanje dokazuje jedino pomou kazaljki jednog zidnog, elektrinog sata. Morali bi postojati mnogo spoznatljiviji naini dokazivanja. Premda sam se trudio, nita pametnije mi nije palo na pamet. Odustao sam od takvih misli i otpio jo jedan gutljaj viskija. Gorui osjeaj je proao mojim grlom, spustio se zidom mojeg jednjaka i ravno u provaliju eluca. Za prozorom se vidjelo svijetloplavo ljetno nebo i valjajui bijeli oblaci. Divno premda polovino nebo na kojem su se nazirali izdajniki znakovi promjenljivosti. Otpio sam jo jedan gutljaj viskija i nazdravio neko sasvim novom nebu. Prilino dobar viski. A i nebo, jednom kad se ovjek navikne na njega. Slijeva nadesno nebom se kretao mlanjak poput kakve svjetlucave bube. Iskapio sam drugi viski kad mi je doprlo do glave: kojeg vraga ja to radim ovdje? Kojeg vraga ja to razmiljam? O ovcama. Ustao sam s kaua, podignuo kopiju fotografije s radnog stola mojeg partnera i vratio se na kau. Dvadeset sekunda sam zurio u nju, iajui kockice leda proete okusom viskija, i mozgao i pokuavao shvatiti to se to vidi na njoj. Fotografija je prikazivala stado ovaca na livadi obrasloj travom. Na jednom kraju, livada je prelazila u brezovu umu. Goleme breze kakve se mogu nai na otoku Hokkaidu, a ne ona siuna, krljava vrsta koja krasi ulaz u ordinaciju vaeg susjeda zubara. To su bile breze na kojima su etiri medvjeda istodobno mogli otriti svoje aporke. S obzirom na lie, najvjerojatnije je bilo proljee. U pozadini, na planinskim vrhuncima se nazirao snijeg, a isto tako i u prijevojima. Travanj ili svibanj. Kad je tlo raskvaeno od otopljenog snijega. Nebo je bilo plavo (zapravo, drao sam da je plavo, ono to je bilo monokromno sivoplavo - moglo je biti i ruiasto poput lososovog mesa koliko sam ga ja poznavao), sa svijetlo-bijelim oblacima nad planinskim vrhovima. Uzevi sve elemente u obzir, stado ovaca jedino se moglo shvatiti kao stado ovaca, brezova uma kao brezova uma, bijeli oblaci kao bijeli oblaci. Jednostavno to i nita vie. Odbacio sam fotografiju na stol, popuio cigaretu i zijevnuo. Ponovno podignuvi fotografiju, pokuao sam prebrojiti ovce. Livada je bila jako prostrana a ovce ratrkane kojekuda poput izletnika, pa je bilo teko rei jesu li te bijele tokice u daljini zbilja ovce ili bijele mrlje. to sam pomnije gledao, bilo je sve tee odrediti jesu li bijele tokice zbilja bijele mrlje ili me to oi varaju, dok naposljetku nisam vie bio siguran ni u to. Uzeo sam kemijsku olovku i oznaio sve ono za to sam mogao biti siguran da je ovca. Zbroj je iznosio trideset i dva. Trideset i dvije ovce. Sasvim obina fotografija. Nije bilo niega neobinog u samoj kompoziciji, niega naroitog u stilu. Pa ipak je neto postojalo. Neto udno. Pretpostavljam da sam to naslutio ve prvi put kad sam ugledao tu fotografiju prije tri mjeseca, a sada mi se taj osjeaj opet javio. Svalio sam se na kau, i drei fotografiju iznad glave, jo jednom poeo brojiti. Trideset i tri. TRIDESET I TRI ? Zatvorio sam oi i zavrtio glavom. Glava mi je bila prazna. Pokuao sam jo jednom izbrojiti ovce, a potom, nakon dva viskija, utonuo u dubok poslijepodnevni san. Posljednja stvar za koju se sjeam da sam o njoj razmiljao, bile su ui moje prijateljice.

11. Limuzina i njezin vozaKola su dola u etiri, kao to je i bilo dogovoreno. Tono u sekundu, poput sata s kukavicom. Tajnica me prodrmala i prenula iz drijemea. Otiao sam u kupaonicu i vodom se pljusnuo po licu. Moja pospanost se uope nije smanjila. Dok sam se sputao dizalom, tri puta sam zijevnuo. Zijevanje na osnovi kojeg ste mogli temeljiti parnicu. Ali tko e podnijeti tubu?

I tko e biti tueni, ako ne ja? Zlokobno se irei pred ulazom u nau zgradu stajala je limuzina golema poput podmornice. itava siromana obitelj mogla je ivjeti pod krovom tih kola, toliko su bila velika. Prozori su bili tamnomodri, od reflektirajueg neprozirnog stakla, tako da se izvana nije moglo vidjeti unutra. Karoserija je bila zadivljujue crna, bez ijedne mrlje, ukljuujui odbojnike i kape na kotaima. P