Héctor Germán Oesterheld & Francisco Solano López · 2018-07-27 · Knjiga 39 * Scenarij Héctor Germán Oesterheld * Crtež Francisco Solano López Izdavač Naklada Fibra d.o.o

Knjiga

39

www.fibra.hr | www.stripovi.com

Héctor Germán Oesterheld & Francisco Solano López

D R U G l D l O

Orka_39_Eternaut_2_KB.indd 1 24.05.2018. 9:58:27

Knjiga

39

*Scenarij

Héctor Germán Oesterheld *

Crtež Francisco Solano López

Izdavač Naklada Fibra d.o.o.

*Glavni urednik Marko Šunjić

Dizajn Melina Mikulić, Plavi dabar d.o.o.

Tisak Stega tisak d.o.o.Naklada 500 primjerakaISBN 978-953-321-335-4

*Zagreb, lipanj 2018.

Héctor Germán Oesterheld & Francisco Solano López

D R U G l D l O




Prije par časaka njih je troje stajalo na vratima... Eternaut,

Elena, njegova žena... Martita, kći...

Pogledavali su se ponešto zbunjeni. Juan Salvo, Eternaut, još je jednom ustvrdio da me nikada nije vidio... nikada...

Juan Salvo je zaboravio sve što mi je ispričao... naravno...

njegova se avantura zbila 1963... a sada smo u

1959.!

Ali... je li ovo doista 1959.?

Kao da žele potvrditi

Eternautove riječi,

pojavili su se i...

5


... Favalli... Lucas... Polsky... došli su igrati truco, kao i svake večeri... Sada su tamo,

u “laboratoriju”... kartaju u blaženome neznanju... ja tu ne mogu ništa. Bolje

da se vratim kući.

Nikada mi se nije dogodilo ovakvo što... oduvijek

sam bio normalan da normalniji ne

mogu biti...

Nisam čak ni patio od glavobolja... i odjednom ovo...

možda halucinacija? ili mi mozak počinje

ludjeti?

Sjedio sam ovdje za pisaćim stolom... on je sjeo ovdje... jednu noć i jedan dan pričao mi je o užasu

smrtonosnoga snijega, o invaziji... kornjašima... gurbovima...

“rukama”... “njima”...

6


Pojavio se baš u ovome stolcu... još

mi se čini da ga čujem...

Ali...

Što se događa? Sve mi se vrti!

iznenadne slike, nalik proplamsajima... prodorni krici... eksplozije... neizrecivi užasi...

... godine i datumi u vrtlogu, svjetla i sjenke... vjetar? Vrijeme? Smrt? DOSTA!

DOSTA! DOSTA!

7


Ja ovo moram razjasniti! Smjesta! inače ću Poludjeti!

Mislit će da sam lud... ili pijan! Baš me briga... moram to razjasniti!

i opet pred Eternautovom kućom. Zvonim.

Ali... zar opet Vi? Nisam Vam rekao da...?

Ovaj... da... oprostite mi, gospodine Salvo...

Odviše je hladno. Pustio me da uđem.

Gospodine, ponovit ću Vam...

... da sam izvan svoje kuće proveo jedva

pola sata... kako bih mogao biti u Vašoj

toliko...?

Gospodine Salvo, oprostite što Vas prekidam, ali Vaša

se gospođa zove Elena! Zar ne? A vaša kći Martita! A

ovaj gospodin...

Kunem Vam se da nisam pio i da sam pri zdravoj pameti. Ponovo vas pitam... zar se ne sjećate da ste jedan dan i jednu noć bili

u mojoj kući i pričali mi

kako...

8


... je Favalli! Ovaj se zove Lucas! A ovo je gospodin Polsky! Vaš hobi je modelarstvo, gospodin

Favalli i gospodin Lucas bave se elektronikom, gospodin Polsky

izrađuje violine! Da, ali...

Sipam podatke poput mitraljeza.

Ovaj... da... sve je to

istina... kako to znate?

Zato što ste mi Vi to ispričali, gospodine Salvo! U dugoj priči o invaziji! Kako to

da se više ničega ne sjećate?

Ali... ja...

Samo čas, Juane... prepusti ovo meni... sjednite,

gospodine... Lucas, donesi mu nešto za piće, molim te.

Ruka na ramenu nastoji me smiriti... Favalli me umiruje... možda mi vjeruje...?

Luđak? Ne, gospodine, ni govora... ja sam mišljenja da je vrijeme nešto što

mi, ljudska bića, možda i najslabije poznajemo... ne možemo znati niti teče

li vrijeme pravilno ili ne!

Gospodin Favalli je profesor gra-đevine, gospodin Lucas već dvanaest godina radi u banci, gospodin Polsky je u mirovini, a Vi ste vlasnik tvornice

transformatora!

9


Možda ste, ni ne znajući, uhvaćeni u neku neobičnu pukotinu “kontinuuma”, prostorvremena, koja... oprostite na terminologiji, teško je to riječima izraziti... pokušajmo to objasniti na

drukčiji način...

Recite mi, gospodine... ta

invazija... o kojoj Vam je, kažete, Juan pričao...

dogodila se koje godine?

1963...

Shvaćate li sada što sam Vam govorio o vremenu? Pogledajte današnje novine... sada je kolovoz 1959.! To znam,

gospodine Favalli! Naravno da znam...

Ali znam i više, više od onog što mi je ispričao gospodin

Salvo! Još Vam nisam rekao da sam ja, glavom i bradom,

objavio avanturu!

Govorim li to uopće ja? Otkuda mi dolazi to što govorim?

Opet se sve oko mene vrti... stravični prizori... prodorni krici... datumi... eksplozije...

10


ipak, protresem glavom i uspijem se sabrati...

Objavili ste avanturu? To što Vam je Juan ispričao?

Da! A Vaš sam nadimak uzeo kao naslov, gospodine

Salvo! “Eternaut”!

Dvaput je objavljen u časopisima! A trećeg puta u knjizi, 1976.!

Ovaj... svakako, gospodine, svakako... kako Vi kažete... na

kraju krajeva, što znače godine? Smirite se...

iza osmijeha, sažaljenje i zabrinutost... za njega sam ja manijak!

Ali... što mi se do-

godilo?

Ništa, gospodine... bilo Vam je malo slabo...

11


Ali već Vam je bolje...

Ovaj... da... osjećam se kao da su mi isprali

mozak... oprostite... ali... gdje sam?

U mojoj kući... Juan Salvo, Vama na usluzi... Elena, moja supruga, i moji prijatelji...

Oprostite... sav sam smušen...

ne sjećam se što mi se moglo

dogoditi...

puno hvala na svemu... i oprostite mi još jednom...

bolje da smjesta odem kući... živim blizu.

Odjenite ovaj kaput, jako je hladno... vratit ćete nam ga ovih dana.

Hvala... i oprostite... laku noć.

Laku noć.

Gospodine! Gospodine!

Da?

12


Doista smo nepristojni... nije još vrijeme za

spavanje... zašto nam se ne pridružite?

Kava samo što nije spremna. A ima i keksa.

U tim se očima krije nešto toliko prijateljski... a ja se nipošto ne želim vratiti u svoju sobu.

Spremali smo se igrati truco. Ako

želite...

Ali... već ste četvorica! Ne

bih želio da zbog mene...

igrat ćemo truco u šestero.

i Elena će igrati.

Nisam neka igračica, ali snalazim se.

Ovaj... pa dobro...

ako nava-ljujete...

Juan Salvo predstavi me ostalima... Favalli, inženjer i profesor... Lucas Herbert, bankovni činovnik... dva velika ljubitelja elektronike. i Polsky...

13


... umirovljeni graditelj violina.Bacat ćemo kraljeve...

Favalli, Lucas i ja protiv vas troje.

Sjedni uz mene, Elena... gospodine... oprostite, ali mi Vam

još ne znamo ime!

imam ponešto čudno prezime... Oesterheld... djed mi je bio

Nijemac.

Radije me zovite German... to mi je drugo ime, ali svima je draže.

U redu, don Germane...

Juan Salvo dijeli karte odozdo, kao dobar igrač...

Gledam lica, jedno za drugim... osjećam se ugodno među njima, jer sve ih povezuje veliko prijateljstvo...

Možda pomaže i toplina u sobi...

U daljini se čuju uobičajeni zvukovi... motor autobusa, zacijelo na aveniji...

14


Užurban topot nogu para koji bježi od hladnoće... u gradu nikada ne vlada tišina...

Don Germane, Vi ste na redu.

Ovaj... aha!

Polsky igra “slijepca”. Ali u Eleninim očima gori nestašna svjetlost...

Znak za trefov as...

A ja imam pikov as! i još zvanje! Kakav

početak!

Dajem si vremena... u ovakvim stvarima valja uživati...

Žao mi je, prijatelji... mislit ćete da sam

nepristojan...

... ali čini mi se da imam zvanje i da...

Ali... što se zbiva? Zar me nisu čuli?

15


Čujete li?! Ne čuje

se ništa!

Doista... iz daljine više ne dopiru zvukovi... nema više autobusa... nema više parova koji bježe od hladnoće...

Kao da mi je nešto eksplodiralo u mozgu.

SADA SE SJEĆAM! SNIJEG!

Ne... nema nikakvog snijega... sada se i ja sjećam svega...

Ovo je još gore...

Mnogo gore!

16


Ne, don Germane... nikakav snijeg... ovo

je gore...MNOGO GORE!

Grad... što mu se desilo?

Sravnjen sa zemljom... potpuno... atomske

eksplozije, sigurno...

Sada se sjećam svega... pred kraj invazije “njih”, na Buenos Aires pali su atomski projektili... što

ti kažeš, Favalli?

Ali... gdje je Favalli?

LUCAS! POLSKY!

17


Gdje su, gdje su?!

Favalli! Polsky!

Smiri se, Elena, smiri se... mislim

da sam shvatio...

Nalazimo se u nekakvom čvoru prostorvremena... do malo prije živjeli smo u 1959... a sada smo skočili... možda u 2000. godinu... ili mnogo, mnogo kasnije...

Vrijeme je ponovo poteklo od invazije

“ruku” i “njih”... zatim skočilo za tko zna koliko

godina... sjetite se... Lucas i Polsky umrli su već na početku invazije...

zato ih sada nema...

U očima Elene i Martite javlja se strah. Opet proživljavaju sav užas smrtonosnoga snijega...

A Favalli?

Kada sam ga zadnji put vidio, pretvorili su ga u čovjeka-robota... žrtvovao se da se

mi spasimo...

S njim su bili Franco, Mosca, Pablo... Favalli nije bio s nama, zato sada nije tu...

Sigurno su

poginuli kad su pale

bombe...

Da, sada se sjećam svega... ušli smo u nešto što je sličilo na leteći tanjur... i zatim... zatim

se ne sjećam ničega!

Duga, tegobna tišina... Silovit, iznenadan udar vjetra protrese kuću. Kao da pustinja želi ući...

Pustinja? ili smrt?

18


Juan Salvo, Eternaut, još ih jače zagrli. i usput pomiluje Martitu po glavi. Njih dvije jecaju.

Sada nema koristi od plača i kuknjave, Elena...

morat ćemo se snaći sami...

mada, kad dobro razmislim...

... nismo sasvim sami... postupit ćemo kao da je

Favalli još tu, sa svojim znanjem, sa svojim

savjetima... da vidimo, što bi nam Favalli sada

rekao?

Mislim da pogađam... rekao bi ovakvo što: “Koliko se

odavde vidi, kuća sliči otoku usred pustinje; oazi, bolje rečeno. Popišimo sve zalihe

koje imamo... i izađimo istraživati, što prije...”

“... i pronaći nešto za jelo... jer nemam ni najmanju namjeru

umrijeti od gladi...” To bi Favalli rekao, i sigurno bi dodao: “Svakako, prije nego što

kročimo izvan kuće...”

“Proučit ćemo tlo Geigerovim brojačem koji je sastavio

Lucas. Ako je bilo nuklearnih eksplozija, dobre su šanse da ima

radioaktivnosti. izlazak iz kuće mogao bi značiti smrt...”

Snažno protresem

glavu. Želio bih se probuditi, ali ne, nije to noćna mora...

Elena i Martita, hrabrije od mene, odlaze u kuhinju i već počinju inventuru...

vraćam se do prozora.

Oko nas samo pustinja. A tu se nekoć uzdizao čitav velegrad. Mjesec prosipa srebro po stablima: izrasla su izvitoperena, vječito ih je šibao silovit vjetar. Nikada nisam vidio takvo drveće...

U kojoj smo godini? Eternaut je rekao 2100... ili mnogo, mnogo kasnije...

je li to moguće?

Po redovima grmova još se vidi gdje su prolazile ceste... ali to je sve... a...

a što je ovo?

19


SJENKA ŠTO SE MIČE!

Čičak... vjetar ga je iščupao i sada ga valja...

a što si ti mislio?

Kao da me vjetar propuhao iznutra, odjednom više nema ni čička koji se kotrlja, ni pogrbljenih stabala, čak ni noći...

Vraćaju mi se “sjećanja” koja sam

imao malo prije partije truca... sjećanja iz budućih godina, godina koje nisam

proživio...

Ali to je tek proplamsaj, stvarnost koju proživljavam protrese me mnogo snažnije.

Sav moj život... izgubljen... moji prijatelji... moja

karijera... sve je izgubljeno... sve je

mrtvo!

Ali Juan Salvo, Eternaut, pročita me i priskoči mi u pomoć...

Gledajte što sam pronašao...

izvuče me iz očajanja prije nego što me smoždilo... već ima iskustva sa svjetovima koji su zauvijek propali...

Moj kalibar 22, s jednom i pol kutijom

metaka, ukupno osamdesetak... i moj

lovački nož. Uzmi ga. Ja ću zadržati pušku.

20


Ovo je Geigerov brojač koji je sastavio Lucas... sigurno mu nikad nije palo na pamet da će

poslužiti svrsi...

Sada je na nuli. Da vidimo koliko će pokazati na

pragu.

i dalje je na nuli. Mislim da

možemo otvoriti vrata...

Ali...

Silovit, leden reful... kao da se sav vjetar i hladnoća ovog svijeta žele uvući u kuću. Priskočim Eternautu u pomoć.

Rekao bih da se klima promijenila... ovdje nikad nije bilo ovakvog vjetra. Donesi nam moje ponče,

Martita.

Trebat će vam nešto toplije

od ponča, Juane!

Elena i Martita uspnu se potražiti nam toplu odjeću. Čekamo i gledamo van. Rastrzani oblaci proždiru mjesec, poput odbjeglih Furija.

Slušajte...

Dok udaraju u kuću, bijesni se refuli razbijaju u beskrajan urlik.

21


Što je tu čudno? Pa to je vjetar...

Ne govorim o vjetru... slušajte!

Da! Sada i ja to

čujem! Krdo konja!

Ne... zvuči odviše teško da bi bili

konji...

i psi! Zvuči kao čopor!

Teški se galop približava... za njim zavijanje čopora... prolaze pokraj nas i ubrzo zamiru u daljini. Opet vlada neumorni vihor.

Evo, izvolite...

Hvala, ali ne... sada

ne...

izaći ćemo po danu... zamalo smo napravili veliku glupost i izašli noću... vani se štošta promijenilo, i...

A ovo? Što je

to?

Snažan udarac o stražnji zid kuće... moram provjeriti...

22


Sigurno se to ptica zabila u kuću... velika

ptica, možda...

Što je Vama, don Germane? Ne znamo što je vani! Nećemo

izlaziti, nećemo otvoriti ni jednu rupu

dok se ne razdani!

Osjećam se kao budala... da, umalo sam napravio veliku glupost...

Dogodi se svakome, don

Germane... nije se lako prilagoditi

tako velikoj promjeni.

Oprostite ako sam bio odviše nagao i, kad smo kod toga...

mogu li Vam se obraćati s “ti”? Htjeli - ne htjeli, sada ste

član obitelji!

Mnogo, mnogo više od obitelji...

možda smo jedinih četvero

ljudi koji su preživjeli

svjetsku katastrofu! Dogovoreno, Juane... nije ovo čas za

ceremonije...

Mjesec i izmaglica izmjenjuju se u nepravilnom slijedu. Naravno, nitko ne razmišlja o spavanju.

Šest konzervi graška...

četiri sirovih rajčica...

Paketić šafrana...

dvanaest kocki za juhu... bilježiš li

sve?

Da, mama.

Dođi, Germane, pomozi mi.

idemo pojačati arsenal.

imamo brdo čeličnih šipki... i kvalitetne žice. izradit ćemo

lukove i strijele za nas četvero.

23


Opet smo na zadatku u “laboratoriju”. Juan Salvo, Eternaut, pravi je sam svoj majstor. ima dara...

Nije loše, ha?

... sastaviti lukove od čeličnih šipki čvrsto povezanih žicom.

Strijele ćemo napraviti od duraluminijskih šipki... vrhove ćemo naoštriti

brusom.

Umjesto pera stavit ćemo aluminijsku foliju, za smjer...

Što kažeš?

Sjajno!

Juane... Germane... slušajte!

Brzo jača... kao da nam se netko približava trkom i smije se!

Ali ne... u tom smijehu nema ničega ljudskog...

Možda nekakva hijena?

Ovdje nikad

nije bilo hijena!

ENO IDE!

Jedna sjenka trči, pogrbljena... u punoj brzini izbjegava stabla i korov... jedva je vidimo... čovjek... životinja?

24


Oblaci ponovo progutaju Mjesec...

Opet čopor!

Zar ga love?

Nemoguće je odgovoriti na Martitino pitanje... u daljini zamiru grohot i lavež.

Ptica, ili što se već zabilo u kuću... smijeh, čopor... horda... tamo je

vani očito sve puno života. Nikakav snijeg... i ne vjerujem da ima

ikakve radioaktivnosti. Da je i bilo, davno bi se raspršila...

Nastavimo s našim poslom. Naučit ću vas pucati... što kažete? S ovim bih se lukom odvažio protiv svake

zvjerke!

Sada ja!

Oduševili su se lukovima.

Prava šampionka!

Martita je vješta kao i Eternaut, ako ne i više... ja, naprotiv...

Ovaj... mislim da moram vježbati...

Elenin je red i ona me nadmašuje... pronađem utočište pokraj prozora.

Još malo pa će svanuti... i... ali...

25


JUANE! DOĐI! ONA SE STIJENA

POMAKNULA!

KAKVA STIJENA? ONA! TAMO PO-KRAJ POLOMLJE-

NOG STABLA!

Ali tek što sam mu to rekao...

Ali... nestala je!

Ovaj... sigurno si je vidio,

Germane? Uz sav taj vjetar i

maglu...

Eno je tamo! Na

brežuljku!

Prizor traje samo tren, nestane u sekundi...

Da... uspio sam je vidjeti... mislim... mislim

da je to bio gurb!

Gurb? O, ne...!

Duga tišina...

Shvaćam zašto se Eternaut pre-strašio... kako da se suprotstavimo gurbovima samo s puškom kalibra 22 i lukovima i strijelama?

Ali Eternaut se smjesta sabere. Već se navikao boriti protiv nemogućega.

Na kraju krajeva, gurbovi nisu bili tako strašni... bilo je dovoljno držati se podalje od

njih...

26


Nastavimo vježbati lukom. Najviše trebaš

vježbati ti, Germane, dođi.

Germane... nisi me čuo?

Dođite! Brzo!

Ne, nije se radilo o još jednom gurbu...

Prekrio ga je onaj oblak... ali eno ga

opet!

SVEMIRSKI BROD!

Polako se okreće oko svoje osi... površina mu je uglačana poput leda i Mjesec cvate na njoj u nježnim odrazima, poput bljeskova...

i opet oblaci... opet magla...

Uzmi... ENO SE VRAĆA!

izoštrim dalekozor. i moram zadržati dah...

Zastrašujuće je i pomisliti koliko su moćni njegovi uređaji... pored njega, Apollo ili Sojuz izgledaju kao bijedne piroge istesane od drva.

27


Da to nije “njihov” brod?

Moguće... ali možda i nema veze s “njima”... možda je bila još jedna invazija...

toliko se toga može dogoditi u stoljeće ili dva!

Oblaci se ponovo zatvore... zapanjujući će objekt brzo potonuti za horizont...

Moguće je i da je to napušten brod...

tko zna koliko godina leti u orbiti?

Opet noć na ovoj zemlji, uza sve svoje užase... težak galop u daljini... neljudski smijeh, čopor...

U očima si čitamo isti užas... tisućljetni strah pećinskoga čovjeka pred tajanstvenim, pred neshvatljivim...

Ova noć... i sve ostale noći... vječito ovako!

Hoću li se ikada naviknuti?

Sviće, Germane... izaći ćemo za pola sata. Spremi se.

28


Da, to je zora. Magla bježi, a krajolik se pomalja u svoj svojoj opustjelosti.

Kržljava stabla, surove livade koje opisuju nešto poput goleme šahovnice... skica svega što je ostalo od grada koji nas je okruživao do prije nekoliko sati!

Nimalo slično prijašnjoj vegetaciji...

kao što sam već rekao, klima se

potpuno promijenila. i...

Ptica! Cvrkut ptice!

Nismo ni shvatili da smo se svi nasmiješili... ptica koja pozdravlja zoru dobar je znak!

Čudesno!

Eno ga!Nijedan

kanarinac nije mu ravan!

Ali... pa to je

češljugar!

Maleni je izvođač pravo čudo. Zapanjujuća ljepota cvrkuta unosi veselje u dan koji se rađa. Užasi noći odjednom se čine dalekima... neobičan smijeh, čopor, teška horda, golem, zbunjujuć svemirski brod...

Hajdemo, stari... nemojmo više gubiti vrijeme. Moramo izaći i istraživati!

29


i usput trebamo donijeti nešto za jelo! Moramo

čuvati konzerve što je više moguće.

ispitali smo teren Geigerovim brojačem ne bismo li bili posve sigurni da nema radioaktivnosti. Kao što smo i očekivali, brojač i dalje pokazuje nulu.

Vidimo se. i nemojte se brinuti ako se zadržimo. Dobro

zabarikadirajte sve!

Da, tata, i nikome nećemo otvarati.

U svakom slučaju, dobro ćemo pogledati

ispod vrata prije nego što otvorimo, da vidimo noge. Da se ne bi neki zločesti vuk pravio pametan i pokucao prerušen u

janje...

Češljugarevo nas je veselje sve zarazilo. Nasmijemo se Martitinoj dosjetci.

Prvo da vidimo što se sinoć zabilo u zid kuće, ako je

još tamo... udarilo je odostraga.

Sovuljaga!

Da, to je sovuljaga, ali ne razumijem... sove se nikad ne zabiju ni u što...

pogotovo ne u zid! Ali...

Šišmiš!

Šišmiš jako nabrekla trbuha... sasušena krv na njušci...

Da, šišmiš joj se uhvatio za vrat... evo rane...

sova se prepala i zato se zabila... zatim joj je popio krv... zato je tako nadut! Nikad nisam čuo

za takvo što.

30


Ali... zar se šišmiši ne

hrane samo kukcima?

Da, osim nekih iz Chaca i

Corrientesa... to su jedini koji se hrane krvlju. Sišu je

stoci.

Ovaj sigurno pripada toj vrsti... ali

nikad nisam čuo da napadaju ptice!

Opet se začuje čudesni češljugar. Ali njegovi nas raskošni arpeggi više ne uveseljuju. U začudnom cvrkutu ima nečega pretjeranog...

... pretjeran je do apsurda, poput vampira koji lovi sove...

Nastavimo, Germane.

Da.

Jutro nam više ne nosi radost...

Nikad nisam vidio

ovakve livade...

Ja jesam. U Patagoniji. i na planinama u pampama... rekao sam već, klima se iz

korijena promijenila.

Ali... što sada gledaš?

Riječi mi nisu potrebne, kretnje su dovoljne.

Napola zakopani pločnici... temelji kuća... zbog njih vegetacija raste u zbunjujućem, apsurdnom redu.

Da... to je bila ulica...

To je sve što je ostalo od grada koji je ovdje nekoć...

Ovdje je nešto...

... vrio od života, od ljudi.

31


Blok motora... dizelaša... sve

što je ostalo od nekog kamiona... ili autobusa. Možda

broj 60...

Ovo je sigurno ugao avenije. Neki

je autobus zapeo na pločniku kada je pao snijeg... sigurno se

o tome radi.

U očima Juana Salva, Eternauta, načas se opet javlja stari strah.

Negdje tamo prema jugu bila je moja kuća... sada je tamo samo ravnica koju šiba ledeni vjetar...

Nije bilo ni devet uvečer kada smo počeli igrati

truco... nije prošlo još ni petnaest sati...

Ali već sam u drugoj vječnosti i bolje da ne razmišljam o tome... naravno, lako reći, ali teško učiniti...

Nisam imao obitelj. Ali imao sam prijatelje, mnogo njih. Oduvijek sam se dobro osjećao među ljudima. i još sam se bavio pisanjem scenarija. A sada...

Hajde, Germane... pođimo potražiti nešto

za jelo, da nas ne uhvati melankolija!

Nastavi koračati. Slijedim ga.

Kamo god pogledam, pruža

se groblje. Najveće

groblje na svijetu...

Favalli bi rekao da se

ovdje dogodila vanserijska eksplozija...

jača od atomske...

Opet, to ne objašnjava zašto

je sve ovako porušeno... ta su

stabla sigurno jako stara... možda se nalazimo na kraju

21. stoljeća... ako ne i 22...

32


Ali moralo bi postojati još mnogo ostataka...

dimnjaci, betonski stupovi... diljem svijeta stoje ostaci hramova i utvrda starijih od

dvije tisuće godina...

Priznajem ti da sam se nadao da ćemo oko kuće naći mjesta gdje

bismo pokupili potrebne stvari, kao kad je pao

snijeg. Poput željezarije, skladišta, ljekarne... ali

sada...

... očito je da ne možemo računati ni na što. Možda se spasio neki podrum, ali morali bismo kopati da ga nađemo... a ono što bismo našli bilo bi za baciti... prošlo je toliko

vremena...

Juane...

Opet ne trebam riječi. Dovoljno je pokazati...

Gnijezdo ptice pekar...

Savršeno izglađeno blato... rupe za disanje... drugi

ulaz... mnogo naprednije od nekadašnjih

gnijezda!

Misli mi jure... šišmiš koji lovi sove, super-češljugar... i sada ovo... ali...

Ne miči se, Germane!

Shvatim Eternauta... svježe meso!

Promašio si ga! Dobro sam

naciljao! Ali on se

pomaknuo!

33


Eternaut je u pravu, sada i ja to vidim! Majušnim je, vrlo brzim skokom u stranu zec izbjegao i idući hitac!

i nastavlja sjediti! Zar nam se ruga?

Snažan udarac kljunom raskoli zečevu lubanju.

Sada je spazila nas... vidim kako joj u očima, nalik gorućim rubinima, sjaji strašna lukavost... zar bira slabijeg od nas dvojice? Ako to čini, bira dobro...

Ali...

NE!

34


Oprosti... ali nije bilo

druge...

Da... umalo mi je

iskopala oči!

Nikad nisam čuo da karakara može biti toliko agresivna...

čekaj da te dezinficiram.

Eternaut je došao dobro opskr-bljen, ponio je malenu apoteku.

Kako bi Favalli rekao, mislim da shvaćam što se zbiva. Eksplozija koja je sravnila sve sa zemljom sigurno je ispustila nekakvu radijaciju od koje su životinje koje nije

uspjela ubiti mutirale. Otuda promjene koje

vidimo.

Otuda vampir koji lovi sove. Otuda

superčešljugar. Otuda zec sa superbrzim instinktom i refleksima. Karakara ga je mogla iznenaditi samo

napadom odostraga.

Otuda i tako opasna karakara. Sve su to

unutrašnje mutacije, mutacije instinkta, rekao bih, mutacije

moždanih sposobnosti. Otuda pekar koji

pravi još savršenija gnijezda...

Ali... zvukovi koje smo sinoć čuli? Grohot, horda,

čopor...

Ne znam, Germane...

ali bojim se da pravimo veliku glupost što šećemo ovako

nezaklonjeni. Ne zaboravimo da smo vidjeli gurba...

Ali... kamo ćemo?

A kamo bismo? Prema

rijeci!

Eternaut nije intelektualan poput mene; sluša atavizam, neumoljivu naredbu vrste...

35


... on je sada primitivan čovjek kojega vodi tisućljetni instinkt. Među svim putevima koje može odabrati, uvijek će odabrati onaj koji vodi do vode.

Srećom, nema penjačica ni trnja.

Napredujemo brzim korakom, naćuljenih ušiju i očiju. i odjednom se šikara otvori...

Ali... ovo ni u snovima nisam

očekivao!

Ruševine koje još

stoje!

Sada kad ih vidim, bilo je očekivano... padina je pružila zaklon od eksplozije. Štitila je i od vjetra s juga. Zato je sve očuvanije. Ali...

Što ti je?

Rijeka! Morali bismo je vidjeti odavde! A nema

je!

Da, horizont se brzo prekida, na drugom rubu... nestala je naša stara neizmjerna rijeka, rijeka “boje lava”.

idemo.

Zaboravljamo na oprez. iako ih prekriva pijesak, na nekim mjestima još izviruju tračnice. Vlak Retiro - Tigre...

Ostavljamo za sobom ono što je nekoć bila avenija Libertador, i konačno dolazimo do ruba...

Nevjero-jatno...

36


Valjda se zemlja uzdigla... rijeka je izdubla kanjon...

zacijelo teče iza onih kamenih stupova...

Volio bih posjetiti

one spilje... možda tamo...

Eternaut zašuti. Kao da neoče-kivani krajolik želi učiniti još neobičnijim...

TAMO!

... ponovo se pojavi golem svemirski brod koji smo sinoć vidjeli kako sjaji pod Mjesečevim svjetlom...

Sada je još i ljepši. Vječito se okreće oko svoje osi i odražava Sunce u neobičnim bljeskovima... predivan... i potpuno stran...

Ne... to ne može biti

zemaljsko...

Nestane iza oblaka. Toliko bih pitanja želio postaviti... ali...

Odjednom začujemo jauk, vrlo blizu nas...

Tamo na onoj izbočini, Juane!

GRRR...To neko štenje jauče! Nešto mu

se dogodilo!

37


Kuja i dalje reži. Ali ostavlja štene na stijeni i uzmiče.

Psetance i dalje jauče... uzdiše... drugo ne može.

Nešto mu je zapelo u grlu...možda prevelika

kost... idem mu je izvući.

Da ti nije palo na pamet!

Majka će te napasti! Sjeti se one karakare! i meni je žao, ali to je nepotreban rizik! Taj si luksuz ne možemo

priuštiti...

U pravu si... da, bolje da odemo.

Ovaj...

Uzmaknimo polako... idemo s druge strane...

Okruženi smo... pojavili su se u potpunoj tišini...Na najvišoj izbočini, usamljen pas. Vođa čopora, nema sumnje.

38


Pseto cvili... zar oponaša cvilež šteneta? Traži nešto od nas?

Eternaut više ne oklijeva.

Da... to je kost...

Riješeno... odmah će mu biti bolje...

gledaj, Germane, već maše repom!

izvolite, gospođo... vaš sinčić. Već mu

je dobro.

Nestanu majka i štene... smjesta nestanu i ostali.

Posljednji odlazi vođa.

U očima mu se vidi zahvalnost... u razjapljenim raljama nešto poput osmijeha... da, i psi su doživjeli mutaciju, učinila ih je još inteligentnijima...

39


i on nestane u naglom skoku. Ubrzo začujemo lavež čopora koji se udaljava trkom.

Utješno je znati da još mogu postojati prijatelji...

spustimo se, Germane, želim vidjeti te spilje

izbliza.

Ako ima ljudskih bića, sigurno bi...

ali...

Što je sad?

Gledaj...

Golemi tragovi, duboko urezani u glinu. i to svježi, jer vidim pokoju glistu kako se uvija uz rub...

Gurbovi! Tragovi gurbova! Uspeli su se ovuda... sigurno su prošli jako blizu

nas...

idu prema mojoj kući!

Da... u ravnoj liniji... kao da ih tjera mogućnost slobode.

TRČIMO, GERMANE!

Elena... Martita... Elena... Martita...

40


Elena... Martita... Elena...

Martita...

Ne znam kako ga uspijevam slijediti. Odmah ostanem bez daha. Eternaut je prebrz za moje godine...

Elena... Martita... divovski gurbovi tragovi idu ravno prema kući... Elena... Martita...

Posljednja šikara. Eternaut razmiče grane dok ga grebu...

NE!Elena... Martita...

41


Documents

Héctor Germán Oesterheld & Francisco Solano López · 2018-07-27 · Knjiga 39 * Scenarij Héctor Germán Oesterheld * Crtež Francisco Solano López Izdavač Naklada Fibra d.o.o