HEKA 18

7/26/2019 HEKA 18

1/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1257

HRVATSKO-UGARSKI JAVNOPRAVNI PRIJEPORI

Doc. dr. sc. Ladislav Heka* UDK: 34(497.5:439)1102/191894(439.24)

Pregledni znanstveni rad Primljeno: travanj 2012.

Osmostoljetna ustavnopravna povijest hrvatsko-ugarske dravne zajednicesvojom je dugotrajnou rijedak primjer suivota dvaju naroda u okviru jednedrave. Dakako, Hrvati i Maari imali su tijekom zajednike povijesti i burnarazdoblja, kada su njihove odnose optereivali prijepori u vezi s javnopravnim po-loajem dviju zemalja. Te pravno-politike rasprave voene na dravnom saboru

osobito su vezane uz razdoblje od 1790. do 1848. godine. Naime, na Budim-skom saboru 1790. godine (sazvanome nakon 35 godina) Maari su pokualinametnuti maarski kao slubeni jezik, emu su se usprotivili hrvatski nunciji i

sam ban Ivan Erddy izrekavi svoju znamenitu reenicu: Regnum regno nonpraescribit leges. Od tada su Hrvati nastojali dokazati svoju jednakopravnost sUgarskom pozivajui se na municipalna prava, a Maari su pak eljeli ozakoniti

svoje motrite da je Hrvatska samo pokrajina Ugarskoga Kraljevstva. Prijepor sevodio oko pravnoga temelja koji je omoguio ugarskim kraljevima zasjednuti na

hrvatsko prijestolje te s tim u vezi i o dravnopravnom poloaju Hrvatske u odno-

su na Ugarsku, a poglavito oko pitanja slubenoga jezika, prava protestanata uHrvatskoj te teritorijalne pripadnosti Slavonije, Rijeke i Meimurja. Dugotrajnei estoke saborske rasprave nisu dovele do kompromisa, nego su dva naroda revolu-

cionarne 1848. prvi put u povijesti meusobno zaratila. Tome sukobu prethodilesu graanske reforme u Ugarskoj, posebice u razdoblju od 1832. do 1836., te po-java ilirskoga pokreta u Hrvatskoj. Maari su Hrvate doivljavali kao koniaregraanskih promjena, dravnoga prosperiteta, a osobito kao branu za nastanaksamostalne ugarske drave, dok su pak Hrvati Maare smatrali zatirateljimanjihovih nacionalnih tenja.

* Dr. sc. Ladislav Heka, docent Instituta za poredbeno pravo, Fakultet prava i poli-tikih znanosti Sveuilita u Szegedu, Rkczi tr 1, Szeged, Maarska

7/26/2019 HEKA 18

2/36

Ladislav Heka: Hrvatsko-ugarski javnopravni prijepori1258

U ovome uratku prikazujemo taj javnopravni spor s obzirom na odluke irjeidbe Ugarskog i Hrvatskog sabora u razdoblju od 1790. do 1868. godinei sklapanje Hrvatsko-ugarske nagodbe. Nedvojbeno su rasprave i razmirice na

zajednikim vijeanjima dovele do zaotravanja odnosa izmeu dvaju naroda injihovih zemalja. Povijesne injenice govore da je pojava nacionalizma (maar-

skog, koji je Ugarsku zamiljao kao jedinstvenu dravu od Karpata do Jadrana,te hrvatskog, koji je elio Hrvatsko Kraljevstvo neovisno od Ugarske) dovela do

proturjenosti i sukoba dvaju naroda. Sklapanje Hrvatsko-ugarske nagodbe, kaokompromisa izmeu dvaju naroda i dviju zemalja samo je privremeno zaustaviloproces rastakanja hrvatsko-ugarske dravne zajednice, koja je prestala postojatiraspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine.

Kljune rijei: Hrvatska, Ugarska, javno pravo (jus publicum), iura mu-

nicipalia, Hrvatsko-ugarska nagodba (zak. l. 1:1868 u Hrvatskoj i zak. l.1868:30 u Ugarskoj)

1. NASTANAK HRVATSKO-UGARSKE DRAVE

Poslije smrti kralja Dmitra Zvonimira, a zatim i Stjepana II. jedan dio Hr-vata na hrvatsko prijestolje pozvao je ugarskoga kralja Ladislava I. (Svetoga),

brata Zvonimirove udovice Jelene. On je na poziv predstavnika dalmatinskihgradova 1091. godine sa svojom vojskom preao preko Drave te je, ne nailazeina znatniji otpor, stigao do Gvozda (Alpes Ferreae). Odatle je kanio dospjeti u

Dalmaciju, ali je na toj planini naiao na ei otpor, pa je preostali dio Hr-vatske osvojio njegov nasljednik Koloman (Knyves Klmn, to bi u prijevoduznailo Naitani Koloman, 1095. 1116.), koji je 1097. na Gvozdu poraziohrvatsku vojsku.Koloman je zauzeo Biograd na Moru (Belgradumsupra mare,

Alba ad mare, Tengerfehrvr)1, u kojemu se 1102. godine okrunio za hrvatsko-dalmatinskoga kralja. Prethodno je Hrvatima obeao da e potovati sva pravai povlastice Hrvatskoga Kraljevstva. U svoj kraljevski naslov unio je i nove

kraljevine navodei:Ego Colomanusdei gratia rex Hungariae, Croatiae et Dalmatiae

salvo habito consilio, postquam coronatus fui Belgradi supra mare.2Tada je i slubenonastala dravna zajednica izmeu Hrvatske i Ugarske. Na hrvatskom prijesto-lju do 1918. godine sjedili su vladari koji nisu bili narodne krvi.

1 Stolne gradove maarska historiografija zabiljeila je kao bijele gradove (fehrvr).Tako je prijestolnica nazvana Szkesfehrvr (Stolni Biograd), erdeljsko sreditejest Gyulafehrvr (naziv bijeli grad nadjenuli su mu Slaveni, a Nijemci su tajnaziv preveli kao Weissenburg), hrvatski Biograd na Moru jest Tengerfehrvr, asrbijanska prijestolnica Beograd jest Nndorfehrvr.

2 Margalits, E.,Horvt trtnelmi repertorium, sv. II, Budapest, 1902., str. 449.

7/26/2019 HEKA 18

3/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1259

S tim u vezi spomenimo kako je jedan od glavnih prijepora maarske ihrvatske historiografije vezan uz pitanje nastanka hrvatsko-ugarske dravnezajednice, odnosno pravnoga temelja po kojemu su ugarski kraljevi Ladislav I.

i Koloman dospjeli na hrvatsko prijestolje.3Premda su se u 18. stoljeu Hrvatii Maari povremeno sporili oko javnopravnih (jus publicum) pitanja, posebiceoko prava Hrvatskoga Kraljevstva da 1. sijenja 1527. izabere Ferdinanda I.

Habsburgovca za kralja neovisno o Ugarskom saboru, ipak se poetak hrvat-sko-ugarskih javnih prijepora vezuje uz 1790. godinu. Tada je nakon 35 godi-na apsolutizma obnovljen ustavni ivot u dravi, pa se na zasjedanju ponovnosastao Ugarski sabor, na kojemu su se Maari i Hrvati razili u vezi s pitanjemustavnopravnoga poloaja Hrvatske u odnosu na Ugarsku. Ova dugogodinjarasprava u maarskoj dravnopravnoj povijesti poznata je pod nazivom hr-

vatsko pitanje. Prijepor se vodio oko pravnoga temelja koji je omoguio ugar-skim kraljevima da zasjednu na hrvatsko prijestolje te s tim u vezi i o drav-nopravnom poloaju Hrvatske u odnosu na Ugarsku, a poglavito oko pitanjaslubenoga jezika, prava protestanata u Hrvatskoj te teritorijalne pripadnostiSlavonije, Rijeke i Meimurja.

Opravdano je zapitati se zato se javnopravni status Hrvatske i Ugarske

nije definirao prilikom nastanka dravne zajednice, nego seekalo sve do 19.stoljea. Vjerojatnim nam se ini kako izmeu hrvatskih i maarskih redova i

stalea kao stvarnih nositelja vlasti vjerojatno nije bilo veih razmirica, pa onistoga stoljeima nisu drali bitnim urediti pravne temelje zajednice u kojoj suivjeli. Svakako su tomu pridonijeli i pragmatini razlozi, jer su povlatene slo-jeve ugarskog i hrvatskog naroda (koji su u biti jedini uivali municipalna pra-

va) povezivali zajedniki interesi, kao i slubeni latinski jezik, pripadnost istojzapadnoj uljudbi i crkvi (koja je prije pojave francuske revolucije i nacionalnihpokreta bila glavna poveznica), obrana granica ugarsko-hrvatske drave itd.injenica je da do prvih desetljea 19. stoljea u redovima hrvatskoga plemstvajo nije postojala jasno izraena tenja za odcjepljenjem od Ugarske ili pak zastvaranjem samostalnoga Hrvatskoga Kraljevstva, iz ega bi se moglo iitatida su Hrvati bili zadovoljni svojim javnopravnim poloajem. Usto spomenimoi da povijesni, dakle nepisani maarsko-hrvatski ustav nije kodificirani (char-talis) ustavni model, nego se temelji na tradiciji, pravu i pravnim obiajima. U

tom sustavu istodobno je zastupljeno vie pravnih akata, kao to su Tripartit

3 Vidi opirnije u: Margeti, L., Odnosi Hrvata i Maara u ranije doba (u povodu 900.obljetnice hrvatskog priznanja ugarskog kralja Kolomana za hrvatskog kralja), Starine, knj.63, Zagreb, 2005., str. 1 90.

7/26/2019 HEKA 18

4/36


Stjepana (Istvna) Werbczyja, Pragmatika sankcija ili zakonski lanak o Au-stro-ugarskoj odnosno Hrvatsko-ugarskoj nagodbi te zakonski lanci vezani uz

njih.

2. HRVATSKO I MA\ARSKO GLEDITE O JAVNOPRAVNOM STA-TUSU

Tijekom javnopravnoga prijepora oblikovala su se dva oprena gledita ohrvatsko-ugarskoj dravnoj zajednici. Hrvati su se pozivali na svoja municipal-na prava tvrdei da Ugarska i Hrvatska stoje u personalnoj uniji, dok su Ma-

ari sukladno doktrini o svetoj kruni nastojali dokazati da je Hrvatska samo

ugarska pokrajina.

2.1.Iura municipalia

Na polju dokazivanja hrvatske dravnosti posebno se istaknuo protonotarTrojednog Kraljevstva Josip Kuevi, koji je 1830. objavio spisDe municipalibus

juribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae.4U toj je brouri u 14toaka sublimirao hrvatska municipalna prava. Meu njima se istie kako je

Trojedna Kraljevina poseban dio ugarske krune, te se sukladno tomu vlast unjoj obnaa na temelju njezinih vlastitih zakona i obiajnoga prava. Na eluHrvatske, Slavonije i Dalmacije stajao je ban, kao njezin upravitelj i nositeljizvrne vlasti, kojega je imenovao i razrjeavao kralj. Isprva je kao kraljevskinamjesnik u Hrvatskoj bio u hijerarhiji ispred palatina (comes palatinus), a kadaje poslije ojaala uloga ovoga drugoga u Ugarskoj, tada je ban postao po ran-

gu nii od njega. Tripartitum Stjepana Werbczyja jest definitivno propisaoredoslijed najvanijih ugarskih velikodostojanstvenika tako to je iza palatina

uvrten dravni sudac (iudex curiae regiae), a iza njega pak hrvatski ban te er-deljski vojvoda.5Ban je kao poglavar Hrvatske vlast obnaao zajedno sa Sabo-rom kao zakonodavnim tijelom.6Sabor je birao glavnog kapetana Kraljevstvai prabiljenika, a sukladno pravnom obiaju predlagao je kandidate za bana

4 Kuevi, J.,De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavo-niae, Zagreb, 1830.

5 Vidi opirnije u: Werbczy Istvn Hrmasknyve, Corpus Juris Hungarici 1000. 1895.,Budapest, 1897. (reprint 1989., 1990.).

6 Pojam municipalna prava u Hrvatskoj se udomaio 1701. god., kada je Pavao RitterVitezovi tiskao saborske zakljuke (Articuli regni Sclavoniae). Vidi opirnije u: HekaL.,A magyar-horvt llamkzssg alkotmny - s jogtrtnete, Szeged, 2004., str. 56.

7/26/2019 HEKA 18

5/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1261

(dakle za to nije postojao zakonski temelj). Hrvatska (i Slavonija) je imalazaseban teritorij, svoju upravu, zasebno sudstvo, plaala je samo pola poreza.

Njezini unutarnji poslovi bili su opi oruani ustanak (insurrectio) i vojska, kaoi pravo na kupovanje jeftinije morske soli, slobodno rjeavanje pitanja vjero-ispovijesti i slubenoga jezika (do 1847. to je bio latinski, a zatim narodni,pod kojim se podrazumijevalo tokavsko narjeje) itd.7Unutarnja autonomijasastojala se i u tomu to su pravo graanstva (pravo vlasnitva i pravo obav-ljanja javne slube) u Banskoj Hrvatskoj imali samo katolici. Time su mnogiMaari protestantske (kalvinistike) vjeroispovijesti bili iskljueni iz javnoga

ivota. Hrvatska neovisnost u odnosu prema Ugarskoj ogledala se u njezinojsamostalnosti u upravnim, sudbenim, vojnikim, zakonodavnim i poreznim

poslovima.8Hrvatski sabor donosio je zakljuke koji su nakon kraljeve potvrde

(sankcije) imali obveznu snagu (vis legis) za sve stanovnike Banske Hrvatske.

Na elu sudbene vlasti stajao je ban, pored kojega je sudbene poslove vodio i

prabiljenik.9O vojnimposlovima (dizanju vojske, utvrivanju zemlje itd.) te o

7 Matija Korvin priznao je 1472. Slavoniji pravo da, radi jaanja vlastite obrane, neplaa puni ratni porez, nego samo polovicu. Zbog daljnjih priprema za obranu Slavo-nije kralj je 18. listopada 1477. naloio da se zakae odravanje Slavonskoga sabora,koji je ban Ladislav (Lszl) Egervry sazvao za 20. sijenja 1478. u Zdencima. Saborje donio prvi zakon o insurekciji (insurrectio), dakle opem oruanome ustanku uSlavoniji (na podruju od Drave do Save, koja je odreena kao granica do koje vrijediobveza bojevanja). U odredbama toga zakona propisano je da onaj tko ima 25 kme-tova, treba dati jednog konjanika i jednog pjeaka. Konjanik treba biti opremljentitom, kopljem, tobolcem, lukom te dugim ili kratkim maem, a pripadnik pjeatvamora imati tit, tobolac, luk, dugi ili kratki ma ili kratku sulicu. Kad se proglasiratno stanje, svaki e velika i plemi osobno poi u boj i staviti se na raspolaganjesvome upanijskome elniku. Zaplijenili su posjede onomu tko se ne bi odazvaoproglasu. Crkveni su dostojanstvenici bili izuzeti od obveze osobnoga sudjelovanja uratu, a u boj nisu bili duni ii ni starci, djeaci, sirote i slabii, kao ni oni koji su

vezani zavjetom da se ne e u dvoboju boriti sve dotle dok im taj zavjet traje.8 Seljaci koji nisu unovaeni zbog kakve mane ili privremene nesposobnosti morali su

plaati vojnooprosnu taksu (vojina;pecuniae exercituales, pecuniae defensuales). Tajporez regulirao je zak. l. 40:1868. o obrambenoj sili, a kasnije zak. l. 27:1880.,koji je nadopunjen zak. l. 9:1883. Vidi Bejakovi, P., Povijest hrvatskog poreznog su-

stava od sredine 19. stoljea dokraja Drugog svjetskog rata, u: Zbornik radova u povodu80. godinjice ivota prof. emeritusa Boidara Jelia, Zagreb, 2010., str. 73 92,dostupno na: http://bib.irb.hr/datoteka/507630.Povijest_hrvatskog_poreznog_su-stava3.pdf. Visina vojnooprosne takse kretala se progresivno od 3 do 120 forinta(odnosno od 6 do 240 kruna). Vidi Herkov, H., Izpovijesti javnih financija, financij-

skog prava i razvitka financijske znanosti Hrvatske, Zagreb, 1985., str. 54.9 Protonotar je u banovoj odsutnosti predsjedavao sjednicama Banskoga stola kao

najviega suda u Banskoj Hrvatskoj. Usto su pojedini sporovi izravno potpadali

7/26/2019 HEKA 18

6/36


porezimaodluivao je Hrvatski sabor, o emu svjedoe brojni njegovi zakljuci.

Vojsku je dizao i vodio sam ban, dok je u 15. stoljeu ustrojena i funkcija vr-hovnoga kapetana Kraljevine, kojega je birao Hrvatski sabor.

Hrvatska je imala

i svoj novac, tzv. banske denare, pa teritorijem Kraljevine bez dozvole Saboranije smio kolati strani novac. Meu dokaze samostalnosti moe se uvrstiti iinjenica da su Hrvati sami uzdizali kraljeve na prijestolje neovisno o Ugarskoj

(primjerice Karla Roberta1301. te Karla Drakoga 1385.) te da je Hrvatskojkralj Vladislav II. 1409. godine izdao posebnu inauguralnu diplomu kojompotvruje prava i slobode Hrvatskoga Kraljevstva.10Povlastice (autonomiju)

Hrvatskoga Kraljevstva potvrdio je zak. l. 1790:58, s tim da je do tada Saborimao i pravo novaenja. Od 1442. je (tada Slavonski) sabor slao dva izasla-nika (nuncii regni Sclavonieili oratores regni Sclavonie) u Donji dom te jednoga

izaslanika u Gornji dom Ugarskoga sabora koji su imali pravo veta u vezi sa

zakonima koji se tiu Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Dakle, Hrvatska u Ugar-skom saboru bila je zastupljena kao zasebno kraljevstvo preko dvaju poklisara

i protonotara Kraljevstva, a ne kao ugarske upanije.

Premda je Hrvatsko Kraljevstvo kao jedinstvena cjelina egzistiralo samo na

papiru, dok je administrativno i teritorijalno bilo rascjepkano, ipak je i to vir-

tualno kraljevstvo upu

ivalo na to da su Hrvati povijesni narod.11

Hrvatskapod njegovu jurisdikciju (iudicatus et forum protonotariale). Osim sudske funkcije, onje vodio zapisnike saborskih sjednica te se bez njegova potpisa nije mogao ovjeritizapisnik sa sjednice Sabora. Prabiljenik je bio i uvar kraljevskoga i banskoga pe-ata (sigillorum conservator), kao i uvar kljua krinje privilegija, u kojoj su se uvalepovlastice Kraljevstva. U sluajevima kada je ban odstupao s dunostiprotono-tar je bio obvezan pred javnosti slomiti na dva dijela peat koji mu je povjeren nauvanje kako ga nitko ne bi mogao krivotvoriti. Premda je funkcija prabiljenikanastala u 14. stoljeu, paralelno s pojavom redova i stalea, ipak je pravo plemstvada protonotara izabire iz svojih redova ozakonjeno tek za vladanja kralja MatijeI. 23. lipnja 1465. Sabor je birao i zamjenika prabiljenika (viceprotonotariusa), akatkad ak dvojicu. Uz Nikolu krleca, protonotara Hrvatskoga Kraljevstva, vezujese ureenje arhiva i prenoenje krinje u prostorije Sabora (1764.). Zadnji prabi-ljenik bio je Franjo igrovi-Pretoki, kojega je na tu funkciju izabrao saziv Saboraiz 1848. godine.

10 Vladislav II. izdao je 1490. krunidbenu zavjernicu u kojoj je reeno: regnum Hunga-riae cum ceteris regnis et provinciis sibi subjectis. Protiv te izjave ustali su hrvatski staleitvrdei da bi se iz spomenute formulacije moglo iitati da je Hrvatska Ugarskojpodlona kraljevina. Zbog toga nisu htjeli priznati Vladislava II. za svojega kralja nitinazoiti njegovoj krunidbi. Kako bi izgladio nastalu situaciju, kralj im je 1492. godineizdao novu zavjernicu, u kojoj je Hrvatskom Kraljevstvu zajamio sva prava i slobode.

11 Hrvatsko Kraljevstvo bilo je politiki i jezino razjedinjeno. U turskim najezdamanepovratno je izgubljen dio teritorija (Turska Hrvatska), Dalmacijom su vladali

7/26/2019 HEKA 18

7/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1263

je, dodue, izgubila dravnu samostalnost, ali je sauvala faktinu politiku po-sebnost. Elementi dravnosti Banske Hrvatske postupno su umanjivani zbogpolitike bekoga centralizma, a od kraja 18. stoljea i zbog politike maariza-cije, ali su donekle ipak ouvani.

2.2. Doktrina o ugarskoj svetoj kruni

Maari su svoje gledite o ustavnopravnom statusu utjelovili u doktrinu osvetoj kruni (Szentkorona-tan) te ideju svete krune (Szentkorona-eszme). Svetakruna ili kruna svetoga Stjepana jest najvaniji simbol maarske dravnosti iustavnosti.12S tim u vezi profesor Jzsef Ruszoly napominje da od krunidbe

svetoga Stjepana na Boi1000. godine poinje povijest maarskoga ustava.Tada je, naime, Maarska stupila u red europskih kranskih monarhija, a kraljStjepan aktom krunidbe stvorio i ustavne institucije.13Kruna kao simbol kra-ljevske vlasti isprva je istodobno oznaavala i svekoliku dravnu vlast ujedinje-nu u kraljevim rukama, a poslije je, zbog slabljenja svoje moi, kralj pojedine

ovlasti dijelio s privilegiranim lanovima drutva te se pojam krune proiriona skupnu dravnu vlast kralja i naoruanih velikodostojnika. Tako je nazivsveta kruna postao sinonim za stvarnu dravnu vlast i njezine nositelje, ali i

za teritorij na kojemu se ta vlast prostirala. Stoga se pod njime osim Maarskepodrazumijevalo i podruje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te Erdelja. Ideolo-

Mleani, a Dubrovaka Republika nakon stoljea autonomije 1806. potpala je podNapoleonovu vlast. Nakon ukidanja Napoleonovih Ilirskih pokrajina (Provinces

Illyriens) cijela je Dalmacija podvrgnuta pod izravnu upravu Bea, pod kojom senalazila i Vojna krajina (tonije njome je upravljalo Dvorsko ratno vojno vijee uGrazu, odnosno u Beu). Maari su neposredno upravljali Meimurjem od 1720. iRijekom od 1779. godine.

12 Latinski naziv Sacra Regni Hungarici Corona bolje izraava bit svete krune negolihrvatski ili maarski naziv. Naime rije svet (maarskiszent) oznaava istodobnodva pojma za koja u latinskom jeziku postoje posebne rijeiSancta iSacra. RijeSancta (u mukome rodu Sanctus) odnosi se na Boga, Blaenu Djevicu Mariju ikranske svetce, dok se rije Sacrakoristi uglavnom za Bogu posveene predmete.S tim u vezi prihvaeno je miljenje da se sveta kruna nalazi u posebnom odnosuprema Bogu jer ju je posvetio papa Silvestar II., a sveti Stjepan ju je zavjetovaoBogorodici. Napokon spomenimo i da se latinska rijeRegniodnosi na kraljevstvo(od rijeiRegnum), a ne na kralja (rex), pa dakle kruna ne pripada kralju nego dravi.(Csihk, Gy., Sacra Regni Hungarici Corona s a magyar kzjogi krdse ma, Budapest Zrich, 1999., str. 51).

13 Ruszoly, J.,Alkotmny s hagyomny. jabb jog- s alkotmnytrtneti tanulmnyok, Sze-ged, 1997., str. 267 268.

7/26/2019 HEKA 18

8/36


giju svete krune detaljno je razradio Stjepan Werbczy u Tripartitu tako to jemeu nositelje vlasti uvrstio i plemstvo (sukladno nastalom modelu stalekogapredstavnitva). Prema njegovu konceptu zajednica (communitas) prilikom iz-bora kralja uz zakonodavnu, izvrnu i sudsku vlast predaje novomu vladaru ipravo dodjeljivanja plemstva i donacije posjeda. Dravnu vlast koju je simboli-zirala kruna svetoga Stjepana zajedno su obnaali svi povlateni redovi, daklesveta kruna predstavlja jedinstvo izmeu kralja i naroda.14Narod je, naime,

izvor svekolike vlasti i svih prava, pa kralj ne obnaa vlast prema vlastitu pra -vu, nego prema onomu koje proizlazi iz krune svetoga Stjepana.15

Sam in krunidbe, koji je kralju davao legitimitet, sastojao se od crkvenoga

obreda (pomazanja) i svjetovnoga dijela, koji se oitovao u polaganju prisege,a imao je javnopravni karakter i znaenje.16Ovo drugo ogledalo se u injenici

da su prisega i krunidbena zavjernica smatrane ugovorom izmeu naroda i

kralja, pa stoga, u sluaju da kralj prekri prisegu, narod stjee pravo zatraitinjegovo odstupanje. Naime, kralja je prije krunidbe Sabor izabrao ili mu jeodredio izborne i krunidbene uvjete, a zatim je vladar prisegnuo i izdavanjem

zavjernice potvrdio da e ih se pridravati. Ti su se uvjeti redovito odnosili napotovanje Zlatne bule, a poslije Tripartita, Pragmatike sankcije i svih stale-

kih povlastica, odnosno teritorijalne cjelovitosti ugarsko-hrvatskog kraljevstvaitd. Stoga jediploma inaugurale, koja se od Vladislava I. izdavala prilikom kru-nidbe, imala karakter ustava. Profesor Barna Mezey razlikuje one ovlasti kojeje kralj imao na temelju svojega nasljednoga prava na prijestolje (npr. Josip II.,

koji se nije okrunio za ugarsko-hrvatskoga kralja) od onih koje je stjecao samona temelju krunidbe.17

Prema doktrini o svetoj kruni poslije Austro-ugarske nagodbe tijelo svete

krune (totum corpus sacrae regni coronae) zajedno su inili zakonito okrunjeni

kralj, svi ugarski dravljani (narod) te narodni zastupnici (sabor).18

Po ovome

14 Csizmadia, A.; Kovcs, K.; Asztalos, I.,Magyar llam- s jogtrtnet, Budapest, 1986.,str. 107 108.

15 Molnr, T.; Pap, G.; Pecze, F.; Tth, Z. J.; Vass, Cs.; Zlinszky, J.,A magyar Szentkorona s a Szentkorona-tan az ezredforduln, Budapest, 1999., str. 343 344.

16 Ztnyi, Zs.,Magyarorszg Szent Koronja, Budapest, 2001., str. 27 28; usp. Zt-Zt-nyi, Zs.,Magyarorszg Szent Koronja, u: Tth, Z. J. (ur.), A Szent Korona eszmeidszersge, 2004., str. 476 520.

17 Mezey, B. et. al.,Magyar alkotmnytrtnet, Budapest, 1995., str. 88.18 Povrina te drave iznosila je 325.411 km2, od ega je Hrvatska zauzimala 42.541

km2, a Rijeka 21 km2. Ugarska se 1910. godine (bez Hrvatske) protezala na podru-ju od 282.870 km2.

7/26/2019 HEKA 18

9/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1265

je gleditu Ugarska (zemlje krune svetoga Stjepana) u javnopravnom pogledubila drava sastavljena od triju dijelova: Ugarske s Erdeljem, Hrvatske te Ri-jeke kaosacrum separatuma. Sveta kruna kao simbol ustavnosti osiguravala jejednaka prava ne samo sljedbenicima razliitih vjeroispovijesti nego i pripad-nicima manjina. Po ovoj doktrini kralj je ugarski, kruna je ugarska, plemstvo je

iskljuivo ugarsko (na dravnom saboru voene su estoke polemike u kojimasu Maari Hrvatima osporavali postojanje posebnoga hrvatskoga plemstva jersu i Hrvati pripadnici ugarskoga plemstva), pa je Ugarska jedini nositelj dr-avnosti, dok je Hrvatska samo njezina pokrajina.19

3. PRIJEPORNA PITANJA

Hrvatska i Ugarska sporile su se oko pravnoga temelja ne kojemu se zasni-

vala zajednika drava. Naime, javnopravni status dviju drava zasnivao sena tzv. nepisanom ustavu (dakle brojnim zakonima, ispravama i obiajnome

pravu), koji su maarski i hrvatski politiki prvaci, ali i znanstvenici razliitotumaili. Ustavnopravni prijepor vodio se uglavnom u okvirima parlamentarne

borbe, ali i izvan sabora. Pritom su Hrvati zastupali ideje federalizma, dok suMaari jasno oblikovali tenju za stvaranjem centralizirane nacionalne drave

od Karpata do Jadrana. Po njima je, dakle, Ugarska bila drava s jedinstvenimteritorijem, slubenim jezikom i zakonodavstvom, koje je, dakako, maarsko.U nastavku se osvremo na glavne toke prijepora.

3.1. Ugarski kraljevi na hrvatskome prijestolju

Polazna toka u hrvatsko-ugarskoj javnopravnoj raspravi bila je rasvjetlja-vanje pitanja kako je i zato kralj Koloman okrunjen za hrvatskoga kralja. U

vezi s tim pitanjem pravni povjesniari zauzeli su dva oprena gledita. Tzv.maarsko motrite polazi od tvrdnje da su Maari na bojnom polju poraziliHrvate, pa su Hrvatska (Slavonija i Dalmacija) pokorene zemlje (partes su-

bjectae), dok tzv. hrvatska teorija polazi od gledita da su Ugarska i Hrvatskabile posestrime kraljevine (socia regna) koje su se nalazile u personalnoj uniji.Ovo stajalite temelji se na navodnom ugovoru izmeu kralja Kolomana i po-glavara dvanaest hrvatskih plemena (nobiles duodecim generacionum regni Croacie)poznatom kaoPacta conventaili Qualiter. Sukladno tomu Hrvati su svojevoljno

pristali da im Koloman bude kralj nakon to im je obeao da e potovati sva

19 Kocsis, I.,A Szent korona tana, Budapest, 1995., str. 125.

7/26/2019 HEKA 18

10/36


njihova dotadanja prava. Prema ovomu miljenju Hrvatska i Ugarska stvorilesu personalnu uniju, pa je samo osoba zajednikoga kralja povezivala dvije

drave, dok je istodobno Hrvatska zadrala i svoju dravnost i samostalnost.20Maarski autori odbacuju taj dokument i tvrde da je rijeo krivotvorini iz 14.

stoljea.21Marko Kostrenipriznaje da je Qualiterisprava iz 14. stoljea, ali

govori o dogaajima iz 1102. godine.22Meutim, ni on ne prihvaa tezu dabi Pacta conventabila meunarodni ugovor ili da je njime izmeu Hrvatske i

Ugarske stvorena personalna unija, nego u njoj vidi samo feudalni pakt izmeuugarskoga kralja kao seniora i poglavara dvanaest plemena kao njegovih vaza-la. Suvremena maarska pravna povijest uglavnom odbacuje vjerodostojnost

Pacta conventae, ali prihvaa stajalite da je odnos izmeu Hrvatske i Ugarskedo 1526. godine (do smrti kralja Ljudevita II.) slian personalnoj uniji. Postojii tree miljenje, koje Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju dri pridruenim stra-nama(partes adnexae). Ono se temelji na neprijepornoj injenici da je Koloman(a prije njega Ladislav I.) doista orujem pokorio Hrvatsku, ali je to uradiopozivajui se na rodbinske veze s udovicom kraljicom Jelenom te na injenicu

da su ga sami Hrvati pozvali neka preuzme ispranjeni tron. A. Csizmadia,K. Kovcs i L. Asztalos u svojem udbeniku iz maarske nacionalne pravnepovijesti zastupaju slino miljenje tvrdei da je kralj Ladislav poao vojnopomoi svojoj starijoj sestri Jeleni (Ilona), udovici kralja Zvonimira, a kada se

s vojskom pojavio u Hrvatskoj i Slavoniji, tamonji su ga uglednici priznali zakralja.23 Osobno takoer preferiramo to gledite, premda je, dakako, nasljednopravo maarskih kraljeva na hrvatsko prijestolje vrlo dvojbeno i moe se raz-matrati iz razliitih stajalita.24 Tako je Kostrenitvrdio da kraljica Jelena nijeimala nasljedno pravo na hrvatsko prijestolje, pa ga stoga nisu imali ni LadislavI. Sveti ni Koloman, odnosno njihovi nasljednici.25Drimo kako Hrvatska ja-mano nije bila pokorena zemlja, to potvruje i praksa ugarskih kraljevakoji su isprva ostavili netaknutim hrvatski dravnopravni ustroj. Ugarski kra-ljevi nisu boravili u Hrvatskoj i Dalmaciji, nego su imenovali bana kao kraljev-

skoga namjesnika koji je vladao u njihovo ime. No, s druge je strane razvidno

20 ulinovi, F.,Dravnopravna historija jugoslavenskih naroda, Zagreb, 1954., str. 38 39.21 Heka, L.,Horvt alkotmny - s jogtrtnet II. rsz (1848-1918), Szeged, 2004., str. 6.22 Kostreni, M.,Nacrt historije hrvatske drave i hrvatskog prava, Zagreb, 1956., str. 149.23 Csizmadia et al.,op. cit. u bilj. 14, str. 50.24 Hman, B., Geschichte des ungarischen Mittelalters, B. I. Von den ltesten Zeiten bis zum

Ende des XII. Jh., Berlin, 1940., citirano prema Klai, N., Povijest Hrvata u ranomsrednjem vijeku, Zagreb, 1975., str. 513.

25 Kostreni,op. cit.u bilj. 22, str. 147 152.

7/26/2019 HEKA 18

11/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1267

da je Hrvatska bila dijelom Ugarskog Kraljevstva te da u vanjskopolitikom

pogledu u vezi s meunarodnim odnosima nije imala nikakav subjektivitet od

doba kralja Kolomana pa sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije.26Vrijediuputiti i na naziv koji ugarske povelje te isprave kao i Corpus Juris Hungaricirabe za oznaavanje Hrvatske (Slavonije i Dalmacije, tj. Trojedne Kraljevine).Do 16. stoljea Kraljevina Hrvatska najee se spominjala kaopartes subjectae,a od Bekoga mira iz 1606. (u tokama 9 i 10) uobiajio se nazivpartes adnexae,koji se redovito spominje u zakonima i ostalim dokumentima.27S druge su sestrane, pak, hrvatski izvori koristili oznakom socia regna, koja je u maarskojhistoriografiji prihvaena (rabi se izraz za mnoinu: trsorszgok) tek nakonusvajanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, ali maarski prijevod ne spominje Hrvat-

sku kao kraljevstvo, jer se pod kraljevstvom podrazumijevala samo Ugarska,

odnosno zemlje krune svetoga Stjepana.

3.2. Izbor Ferdinanda I. na Cetinskom saboru 1527. godine

Poslije pogibije Ljudevita II. pri bijegu s Mohakoga polja Hrvatski saborodran u Cetingradu (Cetinu) 1. sijenja 1527. godine na ispranjeno prije-stolje izabrao je za kralja Ferdinanda I. Habsburga, dok se Slavonija odluila

26 Maarski pravni povjesniari danas uglavnom zastupaju motrite da su ugarski kra-ljevi orujem pokorili Hrvatsku, ali su to uinili pozivajui se na svoje nasljednopravo na hrvatsku krunu. Nasuprot tomu hrvatski pravni povjesniari esto istiuinjenicu da kralj Koloman nakon pobjede nad hrvatskim kraljem Petrom na Gvoz-du 1097. godine Hrvatsku nije prikljuio Ugarskoj te da se nije odmah okrunio zahrvatskoga kralja, nego je na to ekao ak pet godina. Mislimo da je do krunidbeu Biogradu na Moru dolo tek 1102. zbog toga to su borbe za prijestolje voeneod Zvonimirove smrti doista iscrpile Hrvate, koji se nikako nisu uspjeli dogovoritioko nasljednika krune. Ni jedan od meusobno suprotstavljenih upana i banovanije se osjeao dostatno jakim preuzeti vlast, pa je mogue da im se tada Kolomaninio najprihvatljivijim izborom, tim prije to je njegovim ustolienjem u Hrvatskojkonano zavladao mir. S druge je pak strane Koloman bio snaan vladar koji je mo-gao jamiti nepovredivost hrvatskih granica i obraniti zemlju od vanjskih napada.Na temelju navedenoga razumljivo je da je Koloman imao potporu hrvatskih veli-kodostojanstvenika jer bez nje ne bi mogao dugotrajno sauvati vlast u Hrvatskoj.Ugarski se kralj nije htio oslanjati na vojnu silu, nego je krunidbenom zavjernicomHrvatima obeao potovati njihove povlastice i dravnost Hrvatskog Kraljevstva.Njegova krunidba, dakle, nije bila samo sveana proklamacija pobjede i irenja vla-sti do Jadranskog mora upuena susjedima i lmosu, nego je on uz to preuzeo svaprava i obveze koje su proizlazile iz naslova hrvatskoga kralja.

27 Heka, L.,Hrvatsko-ugarska nagodba u zrcalu tiska, Zbornik Pravnog fakulteta Sveui-lita u Rijeci, sv. 28, br. 2, 2007., str. 936.

7/26/2019 HEKA 18

12/36


za erdeljskog vojvodu Ivana Zapolju (Szapolyai Jnos). Hrvatsko plemstvo priizboru kralja najvie se vodilo praktinim razlozima. Oekivalo je, naime, da eFerdinand Habsburgovac (sukladno danom obeanju) braniti Hrvatsku, koja

se nalazila izvrgnuta pogibelji od Turaka.28Najvei dio ugarskoga plemstva se,

pak, kao i ono u Slavoniji priklonio Zapolji, a samo je manji dio maarskihvelikaa na saboru u Pounu izabrao Ferdinanda za ugarskog kralja. Hrvatskiredovi iznijeli su u povelji izdanoj nakon izbora Ferdinanda I. svoje nepobitno

pravo na to deklarirajui da Hrvati nisu vojno poraeni i porobljeni, nego suse svojom voljom pridruili ugarskoj kruni svetoga Stjepana, a sada (1527.godine) Habsburgovcima.29Veina maarskih pravnih povjesniara ne ospo-rava ovu odluku Hrvatskog sabora, ali ne priznaje tzv. Hrvatsku pragmatiku

sankciju, naime, pravo Hrvata da neovisno od Ugarske izaberu sebi kralja.

3.3. Hrvatska pragmatika sankcija

Zak. l. 1547:5 nasljedno pravo na ugarsko(-hrvatsko) prijestolje prizna-to je Habsburkoj dinastiji, dok je zak. l. 1688:2 propisao nasljedni redHabsburgovaca po naelu primogeniture, i to izriito u mukoj grani.30Kakoje Karlo III. bio bez mukoga potomka, to su si Maari prisvajali pravo na iz-bor kralja, no ne priznajui ga Hrvatima. Meutim, upravo se to dogodilo tzv.

Hrvatskom pragmatikom sankcijom od 11. oujka 1712. godine usvojenomkao saborski zakljuak broj VII. Naime, zagrebaki biskup Emerik Eszterhazy(Imre Esterhzy) u skladu sa svojim ovlastima (hrvatskoga bana u sluaju od-sutnosti zamjenjivao je zagrebaki biskup kao locumtenens) u odsutnosti bana

Ivana Palffyja (Jnos Plffy) sazvao je redove na zasjedanje u svoju biskupsku

28 Cijeli tekst povelje na latinskom izvorniku prenosi Palugyay, I.,A kapcsolt rszek (Sla-vonia-Croatia) trtnelmi- s jogviszonyai Magyarorszghoz, Pozsony, 1863., str. 81 86.

29 Noverit maiestas vestra, quod inveniri non potest ut nullus dominus potentia mediante Croa-ciam occupasset, nisi post discessum nostri quondam ultimi regis Zwonymer dicti felicis recor-

dationis, libero arbitrio se coadiunximus circa sacram coronam regni Hungariae et post hoc,

nunc erga maiestatem vestram.(Der, J.,A magyarhorvt llamkzssg kezdetei, Buda-pest, 1931., str. 33; usp. ii, F., Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb, 1975.,str. 287 288. Originalni dokument nalazi se u Dravnom arhivu u Beu, a sadrajprenosi ii, F.,Hrvatski saborski spisi, sv. I, Zagreb, 1912., str. 99).

30 Na prijedlog Gornjeg doma (Doma velikaa) spomenuti je zakonski lanak 7. stu-denoga 1687. usvojio i Donji dom (Zastupniki dom) Ugarskoga sabora, a car i kralj

sankcionirao ga je 25. sijenja 1688. kao zak. l. 1688:2. Vidi Corpus Juris Hungarici:Magyar trvnytr, 1657-1740. vi trvnycikkek (Corpus Iuris Hungarici, Zakonskilanci 1657. 1740.),I. Lipt 1687. vi decretuma(Dekret Leopolda I. iz 1687. go-(Dekret Leopolda I. iz 1687. go-dine), Budapest, 1900., str. 335, 337.

7/26/2019 HEKA 18

13/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1269

palau. Na spomenutoj sjednici predloio je usvajanje zakljuka po kojemuHrvatska priznaje za svojega kralja i onu ensku lozu Habsburgovaca koja e

vladati nasljednim zemljama austrijskim, dakle koja e osim Austrije vladati

i tajerskom, Korukom i Kranjskom, a stolovat e u Austriji. Biskupov suprijedlog 11. oujka usvojili predstavnici redova i stalea. Hrvatski je sabordonoenje saborskoga zakljuka (lanak 7.) u kraljevskoj adresi od 15. oujka1712. obrazloio sljedeim rijeima: Kod primanja nae koristi ne e nas za-straiti, to smo dio Ugarske. Mi smo dodue, kako zakoni kau, zemlje pridru-ene Ugarskoj, ali joj nijesmo podanici. Nekada imadosmo svoje domae, a neugarske kraljeve. Nije nas Ugrima podvrgla nijedna sila, nijedno ropstvo, ve

se sami po sebi od svoje volje pokorismo ne kraljevstvu, nego kralju njihovu.Njihova kralja takoer priznajemo,

dok bude gospodar Austrije, a ako se zgodi,

da to ne moe da bude, ne emo sluati zamamljivi glas slobodna izbora, nitiponuku, kao da smo duni nerazrjeivo slijediti Ugarsku. Slobodni smo, a nerobovi.31Maarska pravna povijest dri da je Pragmatika sankcija postalazakon i u Hrvatskoj tek onda kada ju je 1723. usvojio Ugarski sabor i sank-

cionirao kralj, pa stoga pod Pragmatikom sankcijom uvijek misli iskljuivo

na zak. l. 1723:1 i 2. U vezi s navedenim saborskim zakljukom maarska

pravna znanost napominje kako on uope nije sankcioniran, pa je stoga pravno

nevaei. Unatotomu, jamano je zakljuak Hrvatskog sabora izvrio velikutjecaj na prihvaanje enske loze Habsburgovaca u cijeloj monarhiji. O tomezorno svjedoe i uzvici negodovanja kojima su Maari na Pounskome sabo-ru doekali predstavnike Hrvatske, a osobito biskupa Esterhzyja.32Saborskizakljuak 7:1712 moe se protumaiti kao otpor hrvatskih redova i staleapokuajima ugarskoga plemstva da ogranii hrvatska municipalna prava te danametne svoju prevlast unutar zajednikoga kraljevstva, ali je vjerojatno i da su

se njime najvii zemaljski dunosnici te redovi i stalei htjeli omiljeti vladaru.

3.4. Pitanje slubenoga jezika

elja maarskih stalea i redova da uvedu maarski jezik kao slubeni ubiti je inicirala javnopravni prijepor. Vie je razloga koji su doveli do podno -

31 Izvornik te adrese nalazi se u Bekom dravnom arhivu. Citirani tekst dokumentapriopuje Kukuljevi, I., Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. II, Zagreb,1861., str. 105 107.

32 Pecze, F.,A horvt alkotmny s a jus publicum croatico-hungaricum utlete, Magyarsgs Eurpa, br. 1, 1994., str. 48.; usp. Dek, F.,Adalk a magyar kzjoghoz, Pest, 1865.,str. 81 85 (reprint).

7/26/2019 HEKA 18

14/36


enja toga prijedloga na dravnome saboru 1790. godine, a ponajprije strahod panslavizma i elja za nacionalnim ujedinjenjem. Na razvoj nacionalneideje, a osobito na ouvanje i unapreenje maarskoga jezika velik je utjecaj

izvrio njemaki filozof i evangeliki teolog Johann Gottfried Herder (1744. 1803.), koji je u svojem povijesno-filozofskom uratku pod naslovom Ideen zur

Philosophie der Geschichte der Menschheit (1784. 1791.) predvidio mogunostnestanka maarskoga jezika tvrdei: Maari sada pomijeani sa Slavenima,Nijemcima, Rumunjima i drugim narodima ine manjinu stanovnitva drave,a za nekoliko stoljea moda e jedva tko ak i njihov jezik govoriti.33Premdase sveudilj isticala uloga jezika kao imbenika u stvaranju nacionalne svijesti

i razvitku knjievnosti, ipak se pokazalo da je rijeo isto politikom, dapaejavnopravnom pitanju. Maari su se i sami podijelili oko toga te su dvoru bli-

ski krugovi bili protivnici uvoenja maarskoga jezika, postajui time estokaoporba nacionalno svjesnim krugovima u zemlji.34Stoga su oni branili hrvat-sko stajalite da jedno kraljevstvo ne moe nametati svoje zakone drugomekraljevstvu. Pitanje jezika bilo je hrvatsko municipalno pravo, pa Maari nisumogli nametnuti svoj jezik ni kao uredovni ni kao slubeni na zajednikomsaboru. Ovo pitanje bilo je neizostavno na svakom saboru kaoconditio sine qua

nonmaarskoga nacionalnoga identiteta i razvitka.

3.5. Prava protestanata

Puno prijepora izmeu Hrvata i Maara izazivao je zak. l. 1715:125, koji

je ostavio na snazi zak. l. 1687:23, prema kojemu protestanti i dalje nisu mo-gli ostvariti pravo graanstva u Hrvatskoj.35Dakle, nisu mogli obnaati javnefunkcije, nisu mogli imati posjede u Hrvatskoj, niti se u njoj stalno nastaniti.U komentaru zakona Lrincz Tth zabiljeio je: hrvatski redovi opetovano

su pourivali obnovu Zakonskoga lanka 1687:XXV., koji je zabranjivao pro-testantima da kod njih steknu posjede, a to je njima bila mrlja koja oneiujenjihov ustav. Toj je njihovoj elji udovoljeno.36

33 Herder, J. G.,Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschheit, Wiesbaden, 1791.,str. 429; Herder, J. G.,Eszmk az emberisg trtnetnek filozfijrl s ms rsok, Buda-pest, 1978., str. 13 14.

34 Vrlo opsenu arhivsku grau o ozakonjivanju maarskoga jezika (170 tematskihcjelina), ukljuujui i tajne isprave i izvjea, daje akademik Szekf, Gy., Iratok amagyar llamnyelv krdsnek trtnethez 1790-1848., Budapest, 1926., str. 211 624.

35 Op. cit. u bilj. 30, str. 351.; usp. zak. l. 1715:30, 1723:36, 1741:46, 1790:25 (14).36 Op. cit.u bilj. 30, str. 384.

7/26/2019 HEKA 18

15/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1271

U razdoblju do 1848. ovo pitanje povremeno se obnavljalo na zajednikomsaboru, posebno iz redova nuncija s podruja s veinskim protestantskim pu-

anstvom u istonoj Ugarskoj, dok su pak maarski poklisari iz veinski kato-

licima nastanjene zapadne Ugarske, a osobito katoliko sveenstvo, pokazivali

vee razumijevanje prema Hrvatima u vezi s ouvanjem ovoga municipalnoga

prava.

3.6. Slavonija

U maarskoj historiografiji u spisima i poveljama do polovice 19. stoljeapodruje izmeu Drave i Save nazivano je Szlavnia, Szlavnorszg, odnosno

Ttorszg. Ovaj zadnji naziv potjee od veinskog naroda u Slavoniji, naime odSlavena (Slavonaca), koji narod su Maari u srednjem vijeku nazvali Ttima.Naziv Ttorszg izvorno se odnosio na srednjovjekovnu Slavoniju, a nalazimoga i u maarskom prijevodu naziva kralj Slavonije koji je u svoj naslov ugra-dio Vladislav II., a na maarskome glasi Ttorszg kirlya. Maari istiu kakoje podruje izmeu Drave i Save veza vladanja Ladislava Svetog dolo podutjecaj ugarskog pravnog sustava, pa je kralj tu ustrojio upanije prema ugar-skom modelu, ustrojio je zagrebaku biskupiju te ju je podvrgnuo jurisdikciji

kalokoga nadbiskupa. Rodovsku povezanost unutar upanija, dodue, nijedokinuo, ali je umjesto upana (zsupn) na elo ovih upanija kralj imeno-

vao ipana (ispn). Stoga autori udbenika iz maarske pravne povijesti piukako je Slavonija bila relativno samostalna, ali je u ustavnopravnom pogledubila istovjetna s Ugarskom, to se posebice ogleda u institutu hercega (ifjabb

kirlysg, ducatus), koji je sastavni element maarske tradicije nasljeivanjaprijestolja.37Od Bele III. ugarski kraljevi redovito su svojim sinovima povjera-

vali vladanje u pojedinim zemljama kraljevstva, pa su tako oni u svojstvuduxa

vladali u Hrvatskoj i Dalmaciji, Slavoniji ili Bosni. Ovaj se institut posebnoudomaio na podruju izmeu Drave i Save (srednjovjekovne Slavonije).38Zarazliku od nje Hrvatska i Dalmacija su tek u 14. stoljeu vrsto inkorporirane u

37 Mezey et al.,op. cit. u bilj. 17, str. 66.38 U Slavoniji su kao mlai kraljevi vladali kasniji ugarsko-hrvatski kralj Bela IV.

(1220. 1226.), herceg Koloman, mlai brat Bele IV. (1226. 1241.), hercegStjepan, kasniji kralj Stjepan V. (1246.) i herceg Bela, mlai sin Bele IV. (1261.

1269.). Naslov hercega (vicarius regisilidux totius Sclavoniae, Croatiae et Dalamtiae)nosili su i Albertino Morosini, ujak kralja Andrije III. (1297. 1300.), Stjepan(mlai brat Ludovika I., 1350. 1354.), Karlo II. Draki (1369. 1376.) i IvaniKorvin (1490. 1497.).

7/26/2019 HEKA 18

16/36


ugarski pravni sustav. Dravni i pravni sustav tih podruja ostao je nedirnut,njih je s naom domovinom povezivala osoba zajednikoga kralja, pa je njihovodnos prema ugarskoj svetoj kruni isprva sliio personalnoj uniji. napomi-nju autori udbenika iz maarske pravne povijesti.39

Zbog turskih i mletakih osvajanja hrvatska drava teritorijalno je znatnosmanjena, pa se sukladno novome stanju za nju udomaio naziv Kraljevina

Dalmacija, Hrvatska i Slavonija (regnum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae) iliTrojedna Kraljevina. Teritorijalne promjene i povlaenje hrvatskoga puanstvaprema sjeveru dovele su do promjena u nazivlju hrvatskih zemalja. Tako senaziv Kraljevina Hrvatska proirio na srednjovjekovnu Slavoniju, dakle upa-

nije Zagreba

ku, Varadinsku i Krieva

ku, dok se naziv Kraljevina Slavonijapoeo rabiti za upanije Virovitiku, Poeku, Vukovarsku i Srijemsku, koje jeobnovio kralj Leopold nakon protjerivanja Turaka 1688. godine. Budui da suu Vojnoj krajini slubovali veinom strani, njemaki asnici, koji nisu poznava-li lokalne prilike, niti pak povijest hrvatsko-ugarske dravne zajednice, ubrzosu preuzeli nazivlje kojim su se Hrvati koristili, dok su Maari i dalje ostali

kod staroga nazivlja. U Beu su se redovito koristili pojmovima koje su im do-

stavljale vlasti iz Vojne krajine, pa je nastala prava zbrka oko tonoga lociranja

Hrvatske odnosno Slavonije. Ma

ari su dodue priznali da su etiri isto

neugarske upanije (Virovitika, Poeka, Vukovarska i Srijemska) prije esto

stajale pod banskom upravom, ali nisu dvojili u njihovu pripadnost Ugarskoj.Carica i kraljica Marija Terezija, uz spajanje Vukovarske upanije sa Srijem-skom, ustrojila je 1745. tri slavonske upanije: Virovitiku, Poeku i Srijem-sku. Naredila je i da se provede sjedinjenje Slavonije s Banskom Hrvatskom,pa je navedene tri upanije podvrgnula pod bansku upravu, to je izazvalonezadovoljstvo ugarskih redova i stalea, koji su tvrdili da je Slavonija jo od

Arpadovia dio Ugarske, a ne Hrvatske. Zak. l. 23. iz 1751. godine propisano

je da navedene tri upanije i dalje ostaju pod upravom bana, ali su slale svojezastupnike i na Ugarski i na Hrvatski sabor.40Od 1790. Ugarski sabor vie nije

39 Mezey et al.,op. cit. u bilj. 17, str. 67.40 Maarski naslov zakonskog lanka jest Az 1751:XXIII. t.c. Hogy Szerm, Verce

s Pozsega vrmegyk ezentl az orszggylsekre meghivassanak ili u prijevoduDa se od sada Srijemska, Virovitika i Poeka upanija imaju pozivati na Sabor.U njemu se kae da e tri upanije ubudue biti pozivane na dravni sabor te e

imati mjesto pored drugih ugarskih upanija, kao i pravo glasa po uzoru na maar-ske upanije. Uz to se treba trsiti da u svemu ostane ouvana cjelovitost Ugarskedrave i banske vlasti.; usp. zak. l. 1848:5, str. 5, zabiljeke 73. 75.; Corpus Juris

Hungarici:Magyar Trvnytr, 1740-1835. vi trvnycikkek(Corpus Iuris Hungarici,

7/26/2019 HEKA 18

17/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1273

razdvajao Slavoniju od Hrvatske, nego ju je uvijek spominjao uz Hrvatsku,esto i kaoHorvt-Szlavonorszg, dakle jedno tijelo s dvama imenima. Pitanjepripadnosti Donje Slavonije (Als-Szlavnia) ostalo je, meutim, prijepornosve do usvajanja Hrvatsko-ugarske nagodbe. Tada su se Maari odrekli tihtriju upanija, to su smatrali velikim ustupkom te su se gdjekad alili kakoHrvati to ne vrednuju dostatno.41

3.7. Rijeka

Jedino pitanje oko kojega se Hrvati i Maari nikako nisu mogli suglasiti,

ak ni u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, bilo je pitanje statusa Rijeke.42Oba su

naroda usque ad finemtvrdila da Rijeka pripada iskljuivo njima, pa su se oko

statusa grada uvijek vodile estoke rasprave u kojima su predstavnici Rijekeuvijek hrabrili Maare na beskompromisnu borbu s Hrvatima zbog ouvanjaautonomije. Tako je grad 1868. uputio prosvjed ugarskoj vladi zato to Ugar-ski kraljevinski odbor raspravlja s Hrvatskom regnikolarnom deputacijom o

statusu Rijeke, premda su o sudbini i javnopravnome statusu grada vlasni od-luivati samo kralj, Ugarski sabor i sam grad.43Sredinja toka prijepora okoRijeke vezana je uz odluku kraljice Marije Terezije od 7. srpnja 1767. kojom je

ustrojila Kraljevsko vijee (consilium regium) za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaci-ju, sa sjeditem u Varadinu i pod banskim predsjedanjem. Navedeno je vijeekraljica i carica ukinula 30. srpnja 1779. te je predmete iz njegova djelokrugapovjerila Ugarskom kraljevskom namjesnitvu. Marija Terezija je 14. veljae1776. grad Rijeku utjelovila neposredno Kraljevini Hrvatskoj (immediate re-

gno Croatiae reincorporentur), ali je u povelji od 23. travnja 1779. izreeno da je

Rijeka posebno tijelo svete krune ugarske (separatum sacrae regni Hungariaecoronae adnexum corpus). To je Maarima bio argument da je Rijeka samo njiho-

va. Uz to spomenimo i da je kralj Josip 1786. ukinuo Severinsku upaniju te je

Zakonski lanci 1740. 1835.), Mria Terzia 1751. vi decretuma(Dekret MarijeTerezije iz 1751. godine),Budapest, 1901., str. 85.

41 Prema slubenim popisima puanstva 1881. godine Maara je bilo u Virovitikojupaniji 44.002 (12,8 %), u Srijemskoj 35.218 (6,05 %), a u Poekoj upani-ji 14.331 (4,6 %). Maarski jezik kao nematerinski govorilo je 34.215 stanovnika(1,6 %) tih upanija. Na podruju Slavonije itati i pisati znalo je 36,2 % Maara(nastava na maarskom jeziku odvijala se u 18 pukih kola) te 23,9 % Hrvata i Srba.

42 Vidi opirnije u: Szalay, L.,Fiume a magyar orszggylsen, 2. kiads, Budapest, 1866.43 Magyar Orszgos Levltr (Maarski dravni arhiv; dalje: MOL),Miniszterelnk-

sg (Predsjednitvo vlade), K. 26. 1868. v. 1029.Fiume. vs a magyar kormnnyalszemben (Rijeka. Prosvjed ugarskoj vladi).

7/26/2019 HEKA 18

18/36


ustrojio tzv. Ugarsko primorje (Magyar Tengermellk), pa je Rijekom od 1776.upravljao gubernator Ugarskoga primorja, pod koje su pripadali i grad Bakar s

kotarima: rijekim, hreljinskim i vinodolskim.

Pitanje statusa i pripadnosti Rijeke pokrenuli su hrvatski nunciji na saboruu Pounu 1790. godine prenosei elju Hrvatskog sabora neka se posebnimlancima uzakoni da se Primorje i Rijeka utjelovljuju Kraljevini Hrvatskoj.

Ugarski su se stalei tome usprotivili, pa je kralj potvrdio zak. l. 1790:59, ko-jim se Trojednici utjelovljuju primorske strane (ali joj ipak nisu pripojene),no bez Rijeke. Hrvatski je sabor naime zatraio neka se grad i luka rijekautjelove neposredno Hrvatskoj, a po ovoj posredno Svetoj kruni kraljevstvaugarskoga, to su Maari odluno odbacili tvrdei kako je Rijeka nedvojbenomaarski grad. Hrvati su svoje miljenje u vezi s tim javnopravnim pitanjemtemeljili na kraljiinoj odluci iz 1776. godine, a Maari pak na povelji iz 1779.,upuujui ujedno i na injenicu da se Hrvatska nalazi u sastavu UgarskogaKraljevstva. Hrvatski je sabor pripadnost Rijeke Hrvatskom Kraljevstvu obja-njavao time da poveljom iz 1779. Marija Terezija nije kanila porei svoju rje-idbu iz 1776. godine, jer je Rijeka i dalje pripadala Hrvatskoj, sve dok 1786.godine kralj Josip II. nije samovoljno ukinuo Severinsku upaniju.44Kako je1848. Rijeka ula u sastav Trojednice, to je ovo pitanje ostalo tokom prijepo-

ra i tijekom donoenja Hrvatsko-ugarske nagodbe, ali ni nagodba nije rijeilapitanje statusa Rijeke, nego je kralju povjereno donoenje konane odluke okostatusa grada i luke. Franjo Josip I. sankcionirao je 12. studenoga 1868. godi-ne hrvatsku verziju nagodbe, dok je Ugarski sabor tek dva dana poslije poslaou Besvoj prijedlog spornoga 66. Tu je verziju zatim prihvatio kralj (daklepotvrdio je ugarsko stajalite) pa je Rijeku proglasio za zasebno tijelo priklju-eno ugarskoj kruni (separatum sacrae regni coronae adnexum corpus), koje e pri-

vremeno imati posebnu autonomiju, dotle dok se Ugarska, Hrvatska i grad

Rijeka ne sporazumiju o konanome statusu.45Kako je barun Rauch za 16.

44 Kukuljevi,op. cit. u bilj. 31, str. 272 273; ulek, B., Nae pravice.Izbor zakonah,poveljah i spisahznamenitih za dravno pravo kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske odgod. 1202-1868, Zagreb, 1868., str. 232 235.

45 U 66. istie se kako je iz opsega zemljinog teritorija Hrvatske izuzeto sve onozemljite, koje sada skupa s gradom i kotarom bakarskim pada upaniji riekoj,s izuzeem grada i kotara riekoga, koji grad, luka i kotar sainjavaju posebno sugarskom krunom spojeno tielo (separatum sacrae regni coronae adnexum corpus)

i glede kojega kao takova, posebne autonomije i na nju proteuih se zakonodavnihi upravnih odnoaja ureenja, imat e se putem odborskih razprava izmeu saborakraljevine Ugarske i sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i grada Riekeobe sporazumljenje postii.

7/26/2019 HEKA 18

19/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1275

studenoga sazvao sjednicu Hrvatskoga sabora radi proglaavanja nagodbe, toje Hrvatska dvorska kancelarija u Zagreb poslala sankcionirani hrvatski tekstprije nego to se sastao Ugarski sabor radi definiranja 66.46Ministar - pred-sjednik ugarske vlade grof Gyula Andrssy 15. studenoga 1868. brzojavomje obavijestio baruna Raucha da u pogledu 66. treba u obzir uzeti maarskitekst nagodbe.47Budui da vie nije bilo vremena za usuglaavanja hrvatskei maarske verzije zakonskoga lanka, promijenjeni su tekst 66. napisali najednu ceduljicu i nalijepili je na originalni tekst nagodbe (odatle potjee naziv

Rijeka krpica).48Hrvatski sabor o toj promjeni nije ni raspravljao, pa je 18.studenoga stupio na snagu zak. l. 1:1868 (u Ugarskoj je to zak. l. 1868:30).Nagodba je u Zastupnikome domu Ugarskoga sabora proglaena 19. stude-noga, a u Domu velikaa 23. studenoga i ostala je na snazi do 1918. godine.49

4. HRVATSKO-UGARSKI JAVNOPRAVNI PRIJEPORI NADRAVNOM SABORU

4.1. O zastupanju Hrvatske na Zajednikom saboru

Slavonski sabor slao je od 1442. svoje predstavnike (oratores, electi nunciiregni Sclavoniae) na Ugarski sabor. Nakon Mohake bitke 1526. ujedinili suse Hrvatsko-dalmatinski i Slavonski sabor u jedinstveni Sabor Kraljevine Hr-

vatske, Slavonije i Dalmacije, koji je birao dva nuncija (oratores, nuncii regni) u

46 Az 1868. vi orszggyls nyomtatvnyai. Kpviselhzi iromnyok VI. knyv, 364. CCC-XII. ls. 1868. nov. 13. Trvnyjavaslat a Magyarorszg s Horvt-, Szlavon s Dalmtor-szgok kzt fennforgott kzjogi krdsek kiegyenltse irnt ltrejtt egyezmny becikkelyezsrl.(Saborski spisi 1868. godine. Dnevnik Zastupnikog doma. VI. sv., str. 364, 312.sjednica, 13. studenog 1868., Prijedlog Zakonskog lanka o nagodbi glede javno -pravnih pitanja izmeu Ugarske i Hrvatske, Slavonije i Dalmacije).

47 MOL. Miniszterelnksg. K 26 - 1868. v. 1354. Kzjogi krdsekre nzve ltrejttegyezmny becikkelyezsrl (Prijedlog zakona o sankcioniranju nagodbe o javnoprav-nim pitanjima sklopljene izmeu Ugarske i Hrvatske).

48 Rijeko pitanje esto se pojavljivalo na Hrvatskom saboru te se ponavljalo da je onaprijevarom prodana Maarima nakon to su oni stavili rijeku zakrpu na nagodbenizakon. U tom kontekstu vrijedi spomenuti govor Franje Pilepia na LXXXXIX.saborskoj sjednici u prosincu 1883. VidiDnevnik Sabora Trojedne kraljevine Hrvatske,Slavonije i Dalmacije 1881-1884., sv. 2, LXXXXIX. sjednica. Navodi Sokcsevits, D.,

Horvtorszg a 7. szzadtl napjainkig,Budapest, 2011., str. 401, bilj. 683.49

MOL. Miniszterelnksg. K 26 - 1868. v. 1364.Magyarorszg s Horvtorszg kztikzjogi krdsekre nzve ltrejtt egyezmnyrl szl trvnycikk szentestsrl (O sankcioni-ranju zakonskoga lanka o nagodbi izmeu Ugarske i Hrvatske sklopljenoj u vezi sjavnopravnim pitanjima).

7/26/2019 HEKA 18

20/36


Donji (Zastupniki) dom dravnoga sabora (njih je u Poun pratio i protono-tar kao izvjestitelj) te jednoga poklisara u Dom velikaa.50Ova etiri nuncijainila su hrvatsko izaslanstvo te su zajedniki prihvaali ili odbijali kraljeveprijedloge. U njihovo je ime prabiljenik (protonotar) iznosio inicijative i e-lje Hrvatske. Za razliku od njih svi ostali lanovi dravnoga sabora pristigliiz Hrvatske govorili su i glasovali iskljuivo u svoje ime. Meu njima su bili

ban, zagrebaki biskup, prepot zagrebakoga kaptola, magnati, veliki upani,podupani, odnosno nakon 1751. i nunciji Poeke, Virovitike i Srijemskeupanije, slobodnih kraljevskih gradova i povlatenih podruja (slobodna op-ina Turopolje) odnosno gubernator Rijeke. Od 1791. hrvatski su poklisari iu zajednikim poslovima imali samo osobno pravo glasa, pa bi ih maarska

veina u dravnom saboru redovito nadglasala.

Zajedniki sabor sastajao se svake tri godine, ali se u 17. stoljeu udomailo

pravilo da se sabor saziva svakih est godina (prosjeno), dok je u 18. stoljeusabor sazivan prosjeno svakih 14 godina.51Hrvatski sabor zasjedao je uoisjednica Ugarskoga (dravnoga) sabora, a za to vrijeme, odnosno do povratkaablegata nije mogao sudovati.52Sabor je birao nuncije za dravni sabor, izradioje naputak poklisarima te im je dao vjerodajnice (litterae credentionales). Katkad

je pitanja vezana uz naputak nuncijima raspravljala konferencijaiji su

lanovibili ban, odnosno magnati i prelati.

Nunciji su prilikom dolaska na sjednicu dravnoga sabora trebali predativjerodajnice predsjedniku doma, a nakon toga su s ostalim sabornicima pri-

bivali svetoj misi. Zatim su posjetili kraljevsku palau, gdje su se upoznali s

vladarovim eljama. Poslije toga Sabor je zapoeo s radom. U Gornjemu domu(Domu velikaa) i u Donjem domu prelati i magnati, odnosno nunciji iz Hr-

vatske imali su istaknuto mjesto sjedenja, a osigurano im je i posebno pravo

da u raspravama prvi govore te da sami odlu

uju o pritubama i zamolbama(gravamina et postulata) Hrvatskoga Kraljevstva, koje je prabiljenik proitao,a zatim ih je kralj prihvatio ili odbio.53Ugarski redovi nisu mogli nametati

50 Zak. l. 1625:59.51 Zak. l. 1498:1, 1655:49 i 1715:14.52 Zak. l. 1507:12, 1655:49 i 1723:29. U Hrvatskoj i Slavoniji izuzetno su mogli

suditi podupani i plemii do 15 dana uoi poetka saborskog zasjedanja. VidiZakljuak Hrvatskog sabora broj 11. iz 1635. (Zapisnik Hrvatskog sabora, sv. I, str.58).

53 Nakon saborskih izbora pojedini izborni okruzi, kraljevinske upanije, preasnikaptoli i slobodni kraljevski gradovi posredstvom svojih izabranih poklisara podno-sili su Saboru pritube koje su se do 1848. nazivalegravaminapoto je slubeni jezik

7/26/2019 HEKA 18

21/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1277

rjeenja Hrvatima mimo njihove volje, ak ni u sluaju da je za zakon glasovaohrvatski ban.54

Hrvatski sabor za vrijeme trajanja ugarsko-hrvatske dravne zajednice za-sjedao je odvojeno od Ugarskoga te je donosio zakljuke i lanke koje je pro-sljeivao kralju na sankciju. No poetkom 17. stoljea u Ugarskoj se pojavila

tendencija osporavanja zakonske snage odluka Hrvatskoga sabora, kao i eljada se kralju na potvrivanje podnesu samo oni hrvatski zakljuci, statuti ipovlastice koji nisu u suprotnosti s vaeim zakonima Ugarskoga Kraljevstva(in quantum positivis regni Hungariae legibus non suntcontraria).55Ovaj maarski

pokuaj doveo je do prijepora koji je okonan prihvaanjem i sankcioniranjem

zak.

l. 1715:70. Njime su priznati svi stariji hrvatski zakoni do 1631.kojisupotvrenigenerice, bez obzira na to jesu li u skladu s ugarskim zakonima ilinisu, uz uvjet da ih je kralj sankcionirao.56Nakon toga su protonotari Hrvat-skoga Kraljevstva prikupljali saborskearticule iacte te su ih povremeno podno-sili kralju nasankciju.57

4.2. Ugarski sabor 1790. godine

Uoi zasjedanja Ugarskoga sabora u Zagrebu je 12. svibnja 1790. odrana

sjeditba Hrvatskog sabora na kojoj je usvojen naputak nuncijima od kojihse od njih trailo neka na dravnom saboru uznastoje na tomu da Hrvatska iUgarska ustroje zajedniku vladu, koja se ima starati da zajedniki ustav i za-konodavstvo dviju drava ostanu nedirnuti. Ovakvo stanje trebalo je ostati doonoga trenutka dok se matinoj zemlji ne vrate podruja zaposjednuta od stra-ne Turske (Turska Hrvatska) i Mletake Republike (Dalmacija). Do tada estupanija Banske Hrvatske (Zagrebaka, Varadinska, Krievaka, Virovitika,

bio latinski. Sabor je raspravljao o podnesenim mu gravaminama, a ako bi koju pri-hvatio kao svoju, onda ju je podnosio zajednikome Ugarsko-hrvatskom saboru iliizravno kralju. Nakon ukidanja stalekih sabora pritube vie nisu podnosili samostalei i redovi nego i graani, odnosno puanstvo Vojne krajine.

54 Beuc, I.,Dravna zajednica Hrvatsko-slavonskog kraljevstva i Maarskog kraljevstva (1527. 1848.), Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 20, br. 3-4, 1970., str. 281.

55 Vidi Zsilinszky, M.,Az 1708-iki pozsonyi orszggyls trtnethez, Budapest, 1888.56 Usp. zak. l. 1715:70 s 2. Tripartituma, III. dio (i zabiljekama), i zak. l. 1464:13,

1492:1, 1548:29, 1600:27, 1625:59, 1635:43, 1649:33, 1687:22, 1723:7, 1741:46i 48, 1790:26, 14. zak. l. 1848:5., 1868:30. Vidiop. cit. u bilj. 30, str. 531 533.

57 Prothocolla regni congregationum, III., str. 357 366.; u tiskanom izdanju vidi Kuku-ljevi,op. cit. u bilj. 44, str. 84 90. Vidi jo i Szegedy, J. B., Tripartitum iuris Hun-

garici Tyrocinium, Zagreb, 1762., str. 317.

7/26/2019 HEKA 18

22/36


Poeka i Srijemska) prihvaa vrhovnitvo ugarske vlade te se u zajednikimstvarima podvrgavaju glasovima veine, ali tako da se time ne prekre posebniinteresi Hrvatskog Kraljevstva. Naputci dati poklisarima na Ugarskom saboru

odnosili su se i na odricanje Hrvatske od financijske samostalnosti, na pitanjejezika (u sudstvu, upravi i drugdje treba se uredovati na latinskom jeziku, dok

se njemaki jezik ukida i u vojnim poslovima, gdje ga ima zamijeniti hrvatskijezik) te na protestantsko pitanje, u vezi s kojim je trebalo braniti ranija stajali-

ta sukladna hrvatskim zakonima po kojima protestanti nisu mogli stei pravograanstva u Hrvatskoj.

Hrvatsko je izaslanstvo uz gore navedene naputke otputovalo na sabor u

Budim. Na tome povijesnom zasjedanju Ugarskoga sabora Hrvatsku su zastu-pali Nikola krlec, veliki upan zagrebake upanije, u Domu velikaa (Fren-dek Hza), te Franjo Bedekovi i Adam krlec u Donjem domu (Alstbla).Maari su hrvatske nuncije primili kao bratski narod (testvrnemzet) inita nije dalo naslutiti kako e uskoro zapoeti javnopravni spor koji je trajaoiduih 58 godina. Naime, Sabor je poeo s radom 10. lipnja, a ve je iduegadana Donji dom donio odluku da se rasprava nastavi na maarskom jeziku,kao i da se na maarskom jeziku ima voditi saborski dnevnik te da se na isto-

mu jeziku prosljeuju poruke Domu velikaa. Usto je predloen i zakon dase u javnim poslovima, osim latinskoga, moe koristiti i maarski jezik. Pro-tiv ovih odluka prosvjedovala su oba hrvatska nuncija u Zastupnikom domuistiui kako je Hrvatska ravnopravna Ugarskoj, pa im ona ne moe nametatizakone koji su protivni hrvatskim interesima. Franjo Bedekovi predloio je dasediariumizdaje na maarskom i latinskom jeziku dok nunciji ne naue ma-arski jer Hrvati kao saveznici i posestrima kraljevina ne smiju izgubiti svojepravo glasa. Bedekoviu je za pravo dalo vie zastupnika slovake narodnostiiz Gornje Ugarske (dananje Slovake), koji su isticali da e se uvoenjemmaarskoga jezika oteati uredovanje.58Uz njih su pristali jo neki zastupnicidijelei miljenje da bi naglim uvoenjem maarskoga iz javnoga ivota biliiskljueni pojedini dijelovi zemlje u kojima ivi nemaarsko puanstvo kojene vlada maarskim jezikom. Osim toga, latinski su jezik drali zakonitim iustavnim jezikom u Ugarskoj, ali i jezikom znanosti, zakonotvorstva i kulture.

Meutim, maarski redovi i stalei ipak su donijeli zakljuak da se nastava ma-arskoga jezika uvede u sve kole, s time da se onima koji ne znaju maarskiomogui i dalje koritenje latinskoga (dijakoga) jezika.

58 Marczali, H.,Az 1790/1-diki orszggyls, I-II. ktet, sv. I, Budapest, 1907., str. 363.

7/26/2019 HEKA 18

23/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1279

Kralj Leopold II. sankcionirao je 12. oujka 1791. cijeli niz zakona usvo-jenih na Ugarskom saboru 1790. godine, a oko ijih odredaba su se Hrvati iMaari sporili u iduim desetljeima. Meu njima izdvajamo zak. l. X. Oneovisnosti Maarske i pridruenih joj strana (u kojemu se istie da je Ugar-ska slobodna i neovisna drava u kojoj se vlast ima obnaati u skladu sa za -konima Ugarskoga Kraljevstva), zak. l. XV. Da se javni poslovi ne obavljajuna stranome jeziku, te da se maarski jezik ouva (odredio je da se imajuosnovati katedre na maarskom jeziku na fakultetima, u gimnazijama i naakademijama, s time da do daljnjega latinski ostane slubeni jezik u upravnimtijelima) te zak. l. XXVI. O vjerskome pitanju. Ovaj zadnji zakon osiguraoje u Ugarskoj protestantima slobodu javnog ispovijedanja vjere, Boju slubuu crkvama te vjersko poduavanje u kolama. Propisao je i da se prilikom ime-novanja inovnika i slubenika ne gleda na vjersku pripadnost kandidata, alii da se svaki prelazak na protestantizam treba prijaviti kralju. No u toki 14.toga zak. lanka kae se da u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji i dalje ostajuna snazi njihovi zakoni, pa tako unutar granica tih zemalja evangelici nemajupravo niti na posjedovanje kakvoga vlasnitva, a niti pak na obnaanje javneili privatne slube.59Ova odredba poveala je nezadovoljstvo maarskih pro-testantskih krugova, koji su prosvjedovali ve pri donoenju zak. l. 125. iz1715. (1715:CXXV. t.c.) kojim je potvren zak. l. 23. iz 1687. (1687:XXIII.t.c.), po kojemu protestanti i dalje nisu mogli ostvariti pravo graanstva uHrvatskoj.60Tako je u Hrvatskoj ostao na snazi zak. l. 46. iz 1741., koji jestjecanje prava vlasnitva osiguravao samo katolicima. No maarski su redovii stalei isticali da se nareeni zakonski lanak ne odnosi na pojedine dijeloveSlavonije (dakle Poeku, Virovitiku i Srijemsku upaniju) tvrdei da su tapodruja prije 1745. godine bile u sastavu Ugarske.61

59 Op. cit. u bilj. 40,II. Lipt 1790. vi decretuma(Dekret Leopolda II. iz 1790. godine),str. 169 179.

60 Op. cit.u bilj. 30,I. Lipt 1687. vi decretuma(Dekret Leopolda I. iz 1687. godine),str. 351; usp. zak. l. 1715:30, 1723:36, 1741:46 i 1790:25 (14.).

61 Zak. l. 1741:46 pod nazivom Da u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji i dalje ostajena snazi jedna i jedina prava rimokatolika vjeroispovijestpropisao je da sukladnozak. l.1723:86 jedina priznata vjeroispovijest ostaje rimokatolika, a da pripadnicidrugih konfesija nemaju pravo graanstva u Hrvatskoj. (Az. 1741. vi XLVI. t.c.Az egy s egyedl igaz rmai katholikus hitnek Dalmt-, Horvt- s Szlavonor-

szgokban tovbbra is fntartsrl).Op. cit. u bilj. 40, Mria Terzia1741. videcretuma/I./, str. 45 47; usp. zak. l. 1687:33, 1715:30 i 75, 1790:26. Na temelju48. zak. l. 1868:30 (Hrvatsko-ugarska nagodba) pitanje vjeroispovijesti dio jeunutarnjih poslova Trojedne Kraljevine.

7/26/2019 HEKA 18

24/36


Na Saboru iz 1790. na prijedlog hrvatskih nuncija usvojeni su zak. lanci58. i 59. koji su propisali da hrvatske upanije i dalje primaju naredbe odUgarskoga kraljevskoga namjesnitva, kako je to 1779. odredila kraljica Mari-ja Terezija, te da se o porezu u Hrvatskoj raspravlja na Ugarskom saboru, ali

odvojeno od pitanja maarskog poreza.62Tim zakonima pravni poloaj Hr-vatske u odnosu na Ugarsku znatno je oslabljen. Bilo je pokuaja razliitogatumaenja ovih zakonskih lanaka, pa je tako akademik Ferdo ulinovi pri-mjerice tvrdio da je Hrvatski sabor samo prenio ovlasti na Ugarski sabor teon, dakle, nakon 1790. godine hrvatske poslove nije obavljaojure proprionego

jure delegato. Time je ulinovi nastojao dokazati da Hrvatska nije izgubila svo-ju dravnost, tim prije to nigdje nije navedeno da se Hrvatski sabor odrieprava da povue ovu svoju odluku.63No stvarnost je, dakako, bila drukija.Maari su Hrvatsku doivljavali kao autonomnu jedinicu u sastavu Ugarskogakraljevstva. O tomu svjedoi i maarski naslov zak. lanka 58. koji glasi: Oproirivanju nadlenosti Ugarskoga kraljevskoga namjesnitva (Magyar KirlyiHelytarttancs) na podruje Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.64Zbog togasu maarski stalei smatrali da Ugarsko kraljevsko namjesnitvo ima ovlastiprimjenjivati ugarske zakone i na Hrvatsku i Slavoniju (Dalmacija nije bilapod njihovom jurisdikcijom) ako te zakone kralj potvrdi, dok su hrvatski re-dovi i stalei teorijom o zajednikoj vladi (a ne o Ugarskom kraljevskom na-mjesnitvu) drali kako dvije zemlje povezuje samo zajednika kruna svetogaStjepana te da se Trojedna Kraljevina nalazi u personalnoj uniji s Ugarskom.

4.3. Borba za hrvatska municipalna prava na saborima od 1790. do 1848.

U prvoj polovici 19. stoljea pitanje maarskoga jezika bilo je redovito nadnevnom redu. Nakon zak. lanka 1791:16 o uredovanju na maarskome jezi-

ku u javnim poslovima, zak. lanka 1792:7 o nastavi na maarskom jeziku i onjegovu koritenju, donesen je i zak. lanak 1805:4 o uporabi maarskoga jezi-

62 Op. cit.u bilj. 40,II. Lipt 1790. vi decretuma. Az 1790: LVIII. t.c. A magyar kirlyihelytart-tancs hatskrnek Dalmt-, Horvt s Szlavonorszgokra kiterjeszts-rl (O proirivanju nadlenosti Ugarskoga kraljevskoga namjesnitva na podrujeDalmacije, Hrvatske i Slavonije), str. 199.

63 ulinovi,op. cit. u bilj. 20, str. 42.64

Op. cit. u bilj. 40,II. Lipt 1790. vi decretuma.Az 1790: LVIII. t.c. A magyar kirlyihelytart-tancs hatskrnek Dalmt-, Horvt s Szlavonorszgokra kiterjeszts-rl (O proirivanju nadlenosti Ugarskoga kraljevskoga namjesnitva na podrujeDalmacije, Hrvatske i Slavonije), str. 199.

7/26/2019 HEKA 18

25/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1281

ka. Premda je dravni sabor o pitanju jezika raspravljao i 1807/8. te 1811/12.godine, a ovo pitanje bilo je i meu gravaminama na dravnome saboru, ipakje car i kralj iduih 25 godina odbijao ozakoniti nastojanja maarskih redovai stalea za uvoenjem maarskoga jezika u slubenu uporabu. Hrvatski sununciji sveudilj ponavljali da Kraljevina Hrvatska ima glede svoga uredov-noga jezika isto pravo kakvo ima Ugarska za sebe i za svoj jezik. Maari su itijekom velike krize 1811. godine na Pounskome dravnom saboru predloilizakonski lanak 1811:7, kojim su zatraili da se u Hrvatskoj za deset godinapone uredovati na maarskom jeziku, to su hrvatski nunciji odbili.65

Donji dom Pounskoga sabora predloio je 9. prosinca 1825. da se maar-

ski jezik uvede u sve hrvatske urede i kole, ali su hrvatski nunciji to odbilitvrdei da hrvatski inovnici nee moi nauiti maarski jezik. Maari su Hr -vatima predbacili to to se zauzimaju za ouvanje mrtvoga latinskoga jezika,kojim se ne slui vie ni jedna europska drava. U dvoru odanome Domu

velikaa su, meutim, obranjena posebna prava Hrvatske. Rasprava o jezikunastavljena je 26. veljae 1826. godine u Donjem domu, kada je u obranuhrvatskih municipalnih prava ustao protonotar Josip Kuevi. On je stanje uUgarskoj usporedio s onim u vicarskoj i u Sjedinjenim Amerikim Dravama,

u kojima takoer ive razni narodi. Naveo je sve one od kraljeva potvrenezakonske lanke o posebnim hrvatskim pravima o kojima se moe raspravljatisamo u Hrvatskom saboru, a nipoto ne u dravnome. Meu ta prava pripa-dalo je i propisivanje uredovnoga jezika u Hrvatskoj. Kueviev govor izazvaoje estoku raspravu u kojoj su neki od maarskih govornika status Hrvatskeusporeivali s poloajem koji imaju ugarske upanije na sjeveru zemlje (dana-nja Slovaka), na to su hrvatski nunciji izjavili da su sjeverne ugarske upa -nije sastavni dijelovi Ugarske, doim je Hrvatska savezna kraljevina, koja imaposebna svoja prava, zakone, obiaje i slobode, a u dravnom saboru hrvatskinunciji imaju posebno poasno mjesto na desnoj strani uz predsjednika Doma.Hrvatima je dao za pravo i kraljev personal, kao predsjednik dravnoga sabo-ra, te je izjavio da Maari ne mogu Hrvate prisiliti na prihvaanje maarskogjezika, i to ne samo kao uredovnoga nego ni kao zapovjednoga jezika u vojsci,

to su Maari takoer traili.

Hrvatski sabor dao je 5. kolovoza 1830. godine u naputak nuncijima da za-trae izglasavanje zakona o obveznom uenju maarskog jezika, to je dravni

65 Vidi opirnije u: Wertheimer, E.,Az 1811/12-iki orszggyls trtnete, I-IV, Budapes-ti Szemle, sv. 98, 1899., str. 267 270; Sos, I.,A Habsburg-kormnyzat s a magyarrendek 1812 s 1825 kztt, Trtnelmi Szemle, br. 1, 2007., str. 91 118.

7/26/2019 HEKA 18

26/36


sabor prihvatio te je u zak. l. 7. propisano da od tada Ugarsko kraljevskonamjesnitvo i Kraljevska sudbena kurija imaju na sve maarske podneskeodgovarati maarskim jezikom, kao i da vojnike oblasti u Ugarskoj, kao ione u Vojnoj krajini, moraju primati podneske na maarskom jeziku.66Kraljje ovaj zakonski lanak sankcionirao 20. prosinca 1830.67Ugarski su stalei iredovi na tom saboru nastojali proiriti vaenje zakonskog lanka 1791:26 ina podruje Hrvatske i Slavonije jer su bili miljenja kako moderno, liberalnodoba trai priznavanje jednakopravnosti protestanata. No hrvatski su staleito odbijali uiniti, pa ovaj zakon nije vrijedio u Hrvatskoj i Slavoniji.

Uoi tzv. reformnog Ugarskog sabora od 1832. do 1836. Hrvatski sabor

prihvatio je kao naputke naela iz Disertacije grofa Jurja Drakovia, kojegaje izabrao za nuncija u Gornjem domu Ugarskog sabora, dok su Antun Kuku-ljevi i Herman Buan izabrani za nuncije u Donjem domu. U naputcima nijebilo promjene u odnosu na prijanja stajalita, dakle trebalo je dosljedno branitimunicipalna prava, a usto i predloiti ukidanje zakonskog lanka 59. iz 1791.(maarski zak. l. 1791:LIX) te vraanje prijanjih zakona. Donji dom dravnogsabora pozvao je na sjednici od 11. sijenja 1833. godine Dom velikaa neka seporuke izmeu dvaju domova ubudue razmjenjuju na maarskom jeziku te da

se u svim upravnim odjelima koristi maarski jezik, napokon, pak, da se zakoni,adrese, kraljevski reskripti i uredbe takoer sastavljaju na maarskom jeziku.68Pojavilo se i pitanje Donje Slavonije (Als-Szlavnia), dok su u raspravamao pravima protestanata i o latinskom jeziku maarski sabornici iskazivali svemanje razumijevanja za hrvatska stajalita. To je iskoristio beki dvor, koji jepreko dravnoga kancelara kneza Metternicha poruio neka se u spornim pi-tanjima Hrvati u zakonom danim okvirima izvole obratiti kruni, a tamo e senjihova adresa benevolentno razmotriti i rijeiti. Pritom dvor nisu toliko zani-mali Hrvati, nego su oni imali posluiti kao sredstvo u razraunavanjima s ma-arskim plemstvom, a osobito zbog onemoguavanja stvaranja maarske nacio-nalne drave. Na dravnom saboru 1834. godine opetovano se pojavilo pitanjeRijeke, nakon to su hrvatski nunciji traili da prizivni sud u rijekim sporovimabude banski sud, a ne kraljevinski sud. Naime, u potonjem bi se sluaju priznalo

66 Dnevnik Dravnog sabora iz 1830. godine. Sjednica od 14. rujna 1830. (Az 1830.vi orszggyls naplja, szeptember 14. - iki lse). Miskolczy, Gy.,A horvt krdstrtnete s iromnyai a rendi llam korban, I. kt, Budapest, 1927., str. 110.

67 Op. cit. u bilj. 40, 1830:VIII. t.c.A nemzeti nyelv hasznlatrl.68 Dnevnik Sabora 1832. 1836. Sjednica od 11. sijenja 1833. (Az 1832/1836. vi

orszggyls naplja. 1833. janur 11.-iki ls. Az 1832/1836. vi orszggyls IV. szmiromnya); usp. Szekf,op. cit. u bilj. 34, str. 401.

7/26/2019 HEKA 18

27/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1283

Maarima da je Rijeka dio Ugarske, kako su tvrdili maarski stalei.69U vezi sastajalitem samoga puanstva spornih podruja treba spomenuti kako su pokli-sari iz Donje Slavonije (upanije Poeka, Srijemska i Virovitika) zastupalistajalite Hrvatskog sabora, a oni iz Rijeke bili su uz Maare. Unato protivlje -nju hrvatskih nuncija u obama domovima Sabora usvojen je zakonski lanak ouvoenju maarskoga kao uredovnoga jezika u Hrvatskoj i Slavoniji uz odgodnirok od deset godina, dok se kao nastavni jezik imao uvesti odmah. Hrvatski suse nunciji predstavkom obratili bekome dvoru, nakon ega je kralj 28. travnja1836. uskratio sankcionirati spomenuti saborski zakljuak.

Na iduem dravnom saboru 1839. i 1840. godine temelji viestoljetne hr-

vatsko-ugarske dravne zajednice ozbiljno su uzdrmani. Hrvatski sabor izabraoje za nuncije Aleksandra Dominia i Hermana Buana u Donji dom te AndrijuMarkovia u Gornji dom Sabora. U naputku, koji im je Sabor dao, osim borbeza municipalna prava, izrijekom je istaknuto kako imaju zatraiti neka se ukraljev naslov uz Ugarsku, a poslije eke, uvijek navede i Dalmacija, Hrvat-ska i Slavonija. Na taj se nain eljelo zamijeniti dotadanji uobiajeni nazivpridruene strane (partes adnexae;kapcsolt reszek) kako bi se i time pokazaloda su Ugarska i Hrvatska dvije ravnopravne zemlje, odnosno da Hrvatska nije

samo dio Ugarske. Instrukcije su sadravale i iskazivanje elje za sjedinjenjemDalmacije i Vojne krajine s Hrvatskom i Slavonijom. Ugarski redovi odmahsu na poetku zasjedanja Pounskog sabora zatraili da se maarski jezik uve-de kao uredovni i nastavni jezik u Hrvatskoj, ali i u Vojnoj krajini, kao i da

se okrunice ugarske vlade izdaju samo na maarskom jeziku.Diaetaje ipakusvojila zakljuak kako se Hrvatima ostavlja desetogodinji rok (do 1850.) zapoetak uredovanja na maarskom jeziku. Hrvatske i slavonske upanije, kaoi ban Franjo Vlai, zamolili su kralja da se ovaj zakljuak ne sankcionira te jeFerdinand V. udovoljio njihovim eljama.

Na Saboru 1843. 1844. godine eskalirale su suprotnosti izmeu dvajunaroda. Tada su Maari veduboko zakoraili prema graanskome drutvu, aHrvati su branei svoja municipalna prava ujedno uvali feudalizam, postajuitime brana brojnim reformama. Maarski redovi i stalei bili su nezadovoljnii zato to vedesetljeima nisu uspijevali ostvariti svoje nacionalne tenje, a isami ustavni temelji dovedeni su u pitanje. Naime, zakonske lanke donesene

na Pounskom saboru kralj je gdjekad uskraivao sankcionirati, a bez njegove

potvrde nijedan saborskilanak nije imao pravnu snagu. Pritom se dvor

estopozivao na Hrvate i njihova municipalna prava.

69 Vidi opirnije u: Szalay,op. cit. u bilj. 42.

7/26/2019 HEKA 18

28/36


Atmosferu je dodatno zaotrio turopoljskicomesAntun Daniel Josipovi, kojije na vie saborskih zasjedanja osporavao legitimitet hrvatskih nuncija (MetelaOegovia i Karla Klobuaria) tvrdei da su oni izabrani izbornom prijevaromi iskljuivanjem Maarima odanih Turopoljaca te da predstavljaju samo jednustranku, tj. ilirce. Josipovije za sebe tvrdio da je on pravi Hrvat, dok su ilirci

panslaveni, to je mislila i veina Maara, koja je ilirce drala uzronicima svihnesuglasica u zemlji.70Budui da hrvatski nunciji na zajednikom saboru nisuhtjeli progovoriti maarski (premda je Oegoviprethodno na sjednici distri-kata govorio maarski), Maari su poslije dugotrajnoga vijeanja na sjednici

od 20. lipnja 1843. donijeli zakljuak da se na Zemaljskom saboru ne koristidrugi jezik do li maarski.71Poslije toga je predsjedavajui kraljev personalIstvn Szerencsy dodao da je tim zakljukom prekreno municipalno pravoHrvatske da daje naputke poklisarima, pa zato odluka nije zakonita te ju ne

preporuuje. Protiv toga su pak zakljuka prosvjedovala oba hrvatska nuncijau Donjemu domu (Klobuarii Oegovi) u pisanom obliku, i to na latinskomjeziku, zbog ega je prosvjed odbaen, dakle nije ni razmatran, nego je vraen

podnositeljima da ga sastave na maarskom jeziku. Dvojica hrvatskih poklisaranapustila su zatim vijenicu te su od Banske konferencije pod predsjedanjembana grofa Franje Hallera zamolili daljnje naputke o tome kako se trebaju dr -ati. Naputak je glasio neka ostanu dosljedni dotadanjim stajalitima. Zak. l.1844:2 o maarskom jeziku i narodnosti propisano je da je maarski slubenijezik u zemlji, ukljuujui i dravni sabor, ali se Hrvatima ostavio rok od estgodina da usvoje maarski. Do tada su imali pravo na Saboru raspravljati nalatinskom jeziku.

Hrvatsko-ugarski odnosi dodatno su narueni dogaajima na Hrvatskomsaboru 1845., kada je u vezi s rjeavanjem pitanja osobnoga prava glasa Turo-poljaca 14. rujna ban grof Haller primio kraljev reskript prema kojemu pravoglasa u Saboru imaju samo virilisti koje je ban osobno pozvao te predstavniciupanija.72Uskraivanjem pojedinanog prava glasa Turopoljcima osigurana je

veina glasova iliraca u Hrvatskom saboru, na to su lanovi Horvatsko-vuger-

70 Govor turopoljskog kneza Antuna Daniela Josipovia na 103. sjednici distrikata do-njega doma 18. studenoga 1843. Vidi Kovcs, F. (ur.),Az 1843/44-ik vi Magyar Or-

szggylsi Als Tbla Kerleti lsek naplja.I. kt.(Donji dom Ugarskoga sabora 1843. 1844. godine. Dnevnik sjednica distrikata, sv. I), Budapest, 1894., str. 139 140.

71 Ibid., str. 297.72 Orszgos Levltr. Kancellria iratok (Zemaljski arhiv. Spisi Kancelarije).1845: 556.

Priopuje Szilgyi, S. (gl. ur.),A magyar nemzet trtnete(I-X. ktet), Budapest, 1894. 1898.

7/26/2019 HEKA 18

29/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1285

ske stranke izjavili da e se aliti kralju i Ugarskom saboru te su demonstra-tivno napustili sabornicu.73Na saborskoj sjednici od 26. rujna alili su se da jekraljevski reskript nezakonit i neustavan, ali je njihova alba odbijena.74AntunJosipovii barun Levin Rauch na iduoj su sjednici jo jednom pokuali uvjeritisabornike da nezakonito postupaju, a kada im to nije uspjelo, nezadovoljni su

definitivno napustili sabornicu.75Tu odluku Maari su ocijenili tekom povre-dom prava Turopoljaca, a u Ugarskoj se rairilo uvjerenje kako se Hrvati eleodcijepiti, pa su s tim u vezi tumaili i odluke Hrvatskoga sabora.

Zadnji hrvatski staleki sabor otvoren je 18. listopada 1847. godine. Zanuncije na Pounskom saboru (ablegatione regni Croatie) izabrani su Herman

Buan, savjetnik Banske stolice, u Gornji dom, te Metel Oegovi, savjetnikKraljevskoga namjesnitva, i Josip Bunjik, glavni biljenik poeke upanije,

u Donji dom. U naputku dobivenom od Sabora stajalo je da moraju brani-ti stara municipalna prava te dosljedno uvati teritorijalnu cjelovitost poseb-

no tzv. Donje Slavonije. Naputak je sadravao i uputu da nunciji u znakljubavi prema naoj maarskoj brai na dravnom saboru govore maarskimjezikom.76Sabor je u adresi upuenoj kralju 23. listopada 1847. zamolio dase u Hrvatskoj i Slavoniji zakoni doneseni na dravnom saboru i dalje alju

u ovjerenom latinskom prijevodu, da kralj sankcionira zakljuke usvojene naSaboru iz 1845. godine (o ustrojavanju Zagrebake nadbiskupije, o sjedinjenju

Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom i Rijekom, odnosno o uvoenju narodnogajezika u slubenu uporabu) te da imenuje bana jer je banska stolica ispranje-na 1845. godine. Predloeno je da za bana bude imenovan netko iz carskeobitelji, po mogunosti jedan od nadvojvoda (in banum regnorum horum cum

omnigena legali authoritate unum a serenissimis Augustae domus regnantis principibus

clementer nominare).77Budui da je od 1806. na banskoj stolici sjedio stranac,

73 A bn 1845 szept. 23-iki jelentse a kanczellrihoz (Banovo izvjee Kancelariji od 23.rujna 1845.).Ibid., 1845., str. 607.

74 1845 szept. 26-iki bni jelentse (Banovo izvjee Kancelariji od 26. rujna 1845.).Ibid., str. 620.

75 1845 szept. 29-iki bni jelentse (Banovo izvjee Kancelariji od 29. rujna 1845.).Ibid., str. 626.

76 ii,Pregled povijesti,op. cit u bilj. 29, str. 416.77 Ugarska dvorska kancelarija raspravila je taj prijedlog 8. prosinca 1847. te ga je

proslijedila Kraljevskoj kancelariji radi donoenja konane odluke. Dravna je kon-

ferencija u vezi s tim prijedlogom 26. sijenja 1848. odluila das die Besetzung derStelle eines Banus von Croazien auf unbestimmte Zeit zu vertagen sei, to je kraljFerdinnd V. potvrdio 2. veljae 1848. Vidi ii,Hrvatski saborski spisi,op. cit. u bilj.29, str. 39.

7/26/2019 HEKA 18

30/36


to je elja hrvatskih sabornika bila da se za bana postavi Horvat ili Slavonacako ne bi bio imenovan netko iz vladarske kue.

5. RAZLAZ I POMIRBA (HRVATSKO-UGARSKA NAGODBA)

Pokuaj osamostaljivanja Ugarske nije uspio, u emu je znatnu ulogu imaoban Josip Jelai, koji je u revolucionarnoj 1848. sa svojom vojskom provaliopreko Drave, a prethodno jede factorazvrgnuo dravnu zajednicu s Ugarskom,koja je obnovljena tek 1868. godine sklapanjem Hrvatsko-ugarske nagodbe. Hr-

vatsko-ugarska nagodba odnosno Zakonski lanak o nagodbi, koju su s jedne

strane Kraljevina Ugarska, sjedinjena s Erdeljem, s druge strane kraljevine Hr-

vatska i Slavonija sklopili za izravnanje postojeih meu njima dravnopravnihpitanja,regulirala je odnose Hrvatske i Ugarske u razdoblju od 1868. do 1918.godine.78Njome je Hrvatska priznata za politiki narod, potvren joj je zase-

ban teritorij u okviru nerazdruive dravne zajednice s Ugarskom te u pogledunutarnjih svojih poslovah vlastito zakonodavstvo i autonomna vlada.79Za svezemlje krune svetoga Stjepana utvreni su zajedniki organi vlasti: zajednikisabor, sredinja vlada odgovorna zajednikom saboru kao organ izvrne vlasti te

vladar.80Zakonodavnu vlast (pravo zakonarstva) glede onih predmetah, koji

su kraljevinam ugarske krune, i ostalim zemljama Njegovog Velianstva zajed-

niki, ili se njihovim meusobnim zajednikim sporazumkom obavljati imadu,kao i glede onih poslovah, koji se u gornjih paragrafih za svekolike kraljevineugarske krune zajednikim oznauju, pripada zajednikomu saboru svih kra-ljevinah ugarske krune, koji se svake godine u Petu sazvati imade (31.). Nadravnom saboru i u delegaciji zastupnici Trojedne Kraljevine mogli su se slu-iti i jezikom hrvatskim(59.).81lanak 47. propisao je da glede svih onihpredmetah, koji ovom nagodbom nisu priuzdrani zajednikomu saboru i sre-

78 Maarska historiografija i pravna povijest dre da je Nagodba sklopljena izmeuHrvata i Maara kao dva politika naroda i njihovih zemalja (Hrvatske i Maarske)koje zajedno ineHungriu.

79 Vidi epulo, D., Odgovornost i poloaj bana i lanova hrvatske Zemaljske vlade 1868.-1918. i ministarska odgovornost u Europi, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol.49, br. 2, 1999., str. 244 272; epulo, D., Pravna odgovornost bana Hrvatskom

saboru i hrvatska autonomija 1868. 1918., u: Jauk-Pinhak, M.; Csaba Kiss, Gy.;Nyomrkay, I. (ur.), Croato-Hungarica: uz 900 godina hrvatsko-maarskih povijesnihveza, Zagreb, 2002., str. 95 106.

80 Beksics, G., A dualismus. Trtnete, kzjogi rtelme s nemzeti trekvseink, Budapest,1892., str. 248.

81 Usp. 9. zak. l. 1885:7 O ureivanju Doma velikaa.

7/26/2019 HEKA 18

31/36

Zbornik PFZ, 63, (5-6) 1257-1292 (2013) 1287

dinjoj vladi, pripada kraljevinam Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji pravo podpu-ne samouprave (autonomije) tako u podruju zakonarstva kao i izvrbe.82Udjelokrug potpune autonomije Trojedne Kraljevine pripadali su zakonarstvoi uprava u svih poslovnih nutarnjih, bogotovja, nastave i pravosua amo ra-unaju sudbenost u svih molbah, izim sudbenosti glede pomorskoga prava(48.).83Ustrojstvo autonomne Zemaljske vlade propisivao je Hrvatski saborna temelju banova prijedloga i uz kraljevu potvrdu (54.). Pravo sankcioniranjazakona ostalo je u rukama vladara, a potvreni hrvatski zakoni proglaavani suu Saboru na temelju zak. l. 6. iz 1870., a nakon toga objavljivani su u slube-nim novinama. Od 1873. bilo je potrebno samo objavljivanje zakona. Vladar je,dakako, i dalje imao pravo nepotvrivanja pojedinih hrvatskih zakona. Novost uustavnopravnom ivotu hrvatsko-ugarske dravne zajednice bila je uspostavlja-nje institucije hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog ministra bez lisnice, koji je bioimenovani lan sredinje vlade u Budimpeti, u kojoj je imao pravo odvjeta, aza svoj rad odgovarao je zajednikomu saboru. Taj ministar zastupao je interese

Trojedne Kraljevine i kao lan Ministarskoga vijea bio je veza izmeu kralja i

hrvatske Zemaljske vlade (44.).84Prvi hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ministarbez lisnice postao je istaknuti politiar, a poslije i ban, Koloman Bedekovi, koji

je 13. prosinca 1868. zauzeo svoje mjesto u ugarskome Ministarskom vijeu.85On je uz prekide 15 godina i 10 mjeseci (do smrti) obnaao funkciju hrvat-sko-slavonsko-dalmatinskoga ministra bez lisnice u petanskoj vladi (8. prosinca1868. 10. veljae 1871. te opet 1876. 1889.).86

Sklapanjem Hrvatsko-ugarske nagodbe pitanje javnopravnoga odnosa nesamo to nije nestalo s pravnopolitike pozornice nego se dodatno intenzivi-ralo. Tada su istaknuti hrvatski i maarski znanstvenici vodili estoke, vie ilimanje politiki obojene polemike.

82 Za popis zakona Hrvatskog sabora donesenih nakon 1868. god. vidi Corpus JurisHungarici: Magyar Trvnytr, 1836-1868. vi trvnycikkek, Fggelkek (Privitak),Budapest, 1896., str. 589 600.

83 Ustrojstvo Zemaljske vlade Trojedne Kraljevine propisao je Hrvatski sabor svojimzak. l. 1869:2.

84 Usp. zak. l. 1869:22 O pokriu potreba hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog ministrabez lisnice i njegova pomonog osoblja za 1869. godinu. Ovaj je zakonski lanakdopunjen 5. zak. l. 1873:34.

85 MOL, Minisztertancs. (Ministarsko vijee) K 27 1868 - 5. 13. prosinca 1868.Bedekovich Klmn horvtszlavndalmt miniszter bemutatkozsa (Predstavljanje Ko-lomana Bedekovia, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog ministra bez lisnice).

86 MOL, Miniszterelnksg, K 26 1868. v 1463, 1472, 1535, 1577, 1604.

7/26/2019 HEKA 18

32/36


Miljenja o javnopravnom poloaju Hrvatske u odnosu prema Ugarskoj idanas se uglavnom zasnivaju na ocjeni hrvatskih municipalnih prava, naime,oko pitanje jesu li ona nosila u sebi elemente dravnosti ili je Trojedna Kra -ljevina bila samo autonomna jedinica Ugarskoga Kraljevstva. ulinovii Ivan

Beuc susljedno su zastupali stajalite o hrvatskome dravnom subjektivitetutvrdei kako je Nagodbom stvorena dravna zajednica izmeu dviju kralje-

vina koje su osim zajednikih poslova imale i svoje vlastite poslove koje susamostalno rjeavale.87Josip arinismatrao je da je odnos izmeu Hrvatskei Ugarske bio najsliniji realnoj uniji, koja sama nije drava, nego su dravenjezine lanice. Po njemu je bitna znaajka modela realne unije to da njezi-

ne lanice, u konkretnom sluaju Kraljevina Ugarska te Kraljevina Hrvatska,

Slavonija i Dalmacija, samostalno ureuju svoje unutarnje poslove, dok u me-unarodnim odnosima nastupaju zajedniki, kao jedinstveni subjekt meuna-

rodnoga javnog prava. arini je kao dokaz ove svoje tvrdnje naveo da je uodnosima unutar Habsburke Monarhije realna unija nastupala u ime svojihdrava lanica, dok je u odnosima s treim zemljama

Documents

HEKA 18