Upload
others
View
1
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
Helenistički period
•Obuhvata period od vladavine
Aleksandra Makedonskog do Rimskog
osvajanja Grčke
•Skulptura se karakteriše snažnim
pokretom, složenih oblika ili je prožeta
snažnim osećanjima
•Jaki kontrasti svetla i senke
Nika sa Samotrake
• Boginja je sletela na
pramac broda
• Krila odaju utisak da
je skulptura bez
težine
• Kovitlanje draperije
svedoči o vetru u
lice protiv kojeg se
boginja bori
Nika sa Samotrake (Krilata pobeda), nepoznatog autora (verovatno Pitokrita s
Rodosa), je najveće i najuspešnije delo helenističkog perioda. Verovatno obeležava
pobedu Eudama, zapovednika ratne mornarice grada Rodosa, nad Antiohom Velikim i
kraljevstvom Seleukida 190. g.p.n.e. Ova mermerna skulptura visoka 2,4 metra je
prvobitno stajala na ostrvu Samotraka i to na postolju izvedenom u obliku brodskog
pramca. Boginja je prikazana s krilima koje drži potpuno raširenima iza njenog tela tako
da izgleda kao da u njih duva vetar, ima i izrazito složeno rađenu draperiju koja nam
izgleda tako tanka da otkriva delove tela ispod nje. Položaj figure je takav da podseća
na figure s pramca broda, a pokret volumena je usmeren u različitim smerovima.
Najintenzivnija je iz profila; prednja dijagonala torza savija se uprkos vetru, a
dinamičnost kompozicije pojačana je iskorakom desne noge, pokretom leve noge i
krilima koji su ostali iza. Komplikovani pokret naglašava dinamična površina, tj. masivni
nabori koji vijugaju preko celog tela koji su stepenovani od neznatnih nabora označenih
ispredkidanim linijama do visokih izbočenja koja imaju vlastitu površinu, onovno
mnogostruko naboranu. To dovodi do jakih sukoba svetla i senke koji izražavaju sam
sukob volumena i prostora. Ovaj sukob je u kontrastu s iluzijom prozirnosti tkanine u
predelu torza. Obradom površine umetnik je insistirao na svojstvima onoga što
prikazuje – mekoći tela, lepršavosti, tankoći tkanine, potpuno negirajući tvrdoću
materijala i statičnost skulpture, dajući joj neviđenu živost. Ovakav skulptorski tretman
neće biti ostvaren sve do skulpture baroka u 17. veku.
Danas skulpturi nedostaje glava, dok su levo krilo, desna strana grudi i postolje novi.
Laokon i njegovi sinovi
• Predstavlja trojanskog
sveštenika
Laokona i njegova
dva sina u trenutku
dok se bore s
posejdonovom
morskom zmijom
• Kompozicija je
piramidalna
• Na njihovim licima
prikazan grčevit bol
Laokon i sinovi
Grčka, helenistički period
Delo helenističkog vajarstva kome su se najviše divili bilo je Laokon i njegovi
sinovi ili Laokonova grupa koja je prikazivala smrt Laokona i njegova dva
sina. Statua Laokon i njegovi sinovi pripisana je rodovskoj školi, I vek pre
nove ere (mermer, visina 244 cm). Prema starim izvorima delo je Agesandra,
Atenodora i Polidora sa Rodosa. Nađena je u Rimu 1516. godine. Danas se
ova statua nalazi u Vatikanskom muzeju u Rimu.
Prema legendi koju Homer pripoveda u Ilijadi Laokon, Prijamov sin i
Apolonov sveštenik, je Trojancima savetovao da ne unose u grad drvenog
konja govoreći: "Bojim se Danajaca i kada darove donose". Laokon je time
izazvao bes boga Posejdona, zaštitnika Ahajaca, i on šalje dve džinovske
zmije da udave njega i njegova dva sina.
Statua Laokon i njegovi sinovi prikazuje trenutak kada zmije dave Laokona i
njegove sinove. Vajar je prikazao fizički napor triju figura u očajničkom
pokušaju da se oslobode stiska zmija. Ovaj napor izražen je međusobno
suprostavljenim, razdirućim linijama sile. Tela se grče obavijena zmijama.
Muskulatura je snažno naglašena da bi izrazila unutrašnju napetost. Lica
figura izražavaju snažne emocije i veliki bol. Bol Laokona se vidi ne samo na
licu, već se otkriva skoro u svakom mišiću i žili njegovog tela. Ovaj bol se,
međutim ispoljava bez ikakvog znaka besa na licu, na drugim delovima tela
ili u njegovom položaju.
Lisip Apoksiomen
• Vratio se
proučavanju
atletskog tipa
• Proporciju od
sedam glava
zamenio
proporcijom od
osam
Apoksiomenos (Strugač, Strugar) oko 330.- kanon novih proporcija, ruke
opružene horizontalno ispred tela, prodor u prostor, neusiljenost; Lisip je
vajar čijom se skulpturom završava epoha klasične i počinje doba
helenističke umetnosti. U svom delu on još uvek čuva izvesne odlike
plastike V veka ali i nagoveštava novi stil. Svoj umetnički stil, kanon novih
proporcija u kojima je rešavao izgled i površine ljudske figure, Lisip je
najpotpunije ostvario u statui Apoksimen. To je figura mladog atlete, koji je
upravo izašao iz palestre i svoje nago telo čisti strigilom. Original ovog
dela nije sačuvan,samo rimske i helenističke kopije. Lisip je posebnu
pažnju posvećivao izradi kose,vajajući manju glavu nego njegovi
prethodnici. Tela njegovih figura bila su nežnija i vitkija,usled čega je
izgledalo i da im je visina veća. Statuu Apoksimena, Avgustov zet Marko
Agripa preneo je u Rim i postavio na ulazu u Terme koje je podigao i
poklonio Rimu. Pored lakog stava, pokreta i snažno izraženog
intelektuanog života, po čemu se približava Praksitelu, Lisip je svojim
figurama dao i treću dimenziju – dubinu, kojom je obogatio skulpturu
svoga i helenističkog doba.
Apolon Belvederski
Grčka, helenistički period
Gal na umoru
Grčka, helenistički period
Ranjena Niobida
Grčka, helenistički period
Zevsov oltar u Pergamu
• Celi hram je zapravo pobeda skulpture nad arhitekturom • Na reljefu prikazana borba bogova i giganata
Pergamski oltar ili Zevsov žrtvenik u Pergamu je oltar podignut u slavu
zajedničke pobede Pergama, Rima i Rodosa nad sirijskim vladarom
Antiohom.
Celi hram je zapravo pobeda skulpture nad arhitekturom. Građevina je
podređena skulpturalnim ukrasima slobodnih skulptura dotad neviđene
pokretljivosti i reljefa dramatičnih situacija borbe bogova i giganata – tzv.
Gigantomahija. Friz dug 130 metara najmonumentalnije je reljefno delo
grčke umetnosti. Lelujavo snažno kretanje neprestano oživljava jednolične
borbe koje tako postaju zanimljive. Ono se odvija u razmerno tesnom
prostoru reljefa koji je vezan za podlogu, ali presecanje prizora naoko briše
granice, a likovi se kreću slobodno i bez muke. U smislu klasičnog reljefa
oni potpuno ispunjavaju prostor.
Mauzolej u Halikarnasu
•Ukrašen jonskim
stubovima, reljefom i
skulpturom
•Stepenasta piramida
umesto zabatnog
timpanona
•Na vrhu Mauzoleja
nalazila se visoka
skulptura kralja
Mauzola koji je stajao
za uzdama kočije
Mauzolej u Halikarnasu jedan od sedam svetskih čuda, je bio nadgrobni
spomenik kralja Mauzola. Bio je izgrađen na površini od 30 x 40 m, a visok
45 m. Slično Velikoj piramidi u Egiptu, i ovo mesto predstavlja grob jednog
antičkog vladara. Ipak, Mauzolej se razlikuje od piramida po mnogo čemu -
između ostalog, lepota građevine je ta koja je, više nego njena veličina,
zadivila milione ljudi od vremena izgradnje pa sve do danas. Mauzolej se
nalazio u gradu Bodrumu (u starogrčko doba Halikarnas), na obali Egejskog
mora, u jugozapadnom delu današnje Turske.
Projekat grobnice za Mauzola bio je poveren njegovoj ženi i sestri Artemiziji i
pretpostavlja se da je njena gradnja započela još za kraljevog života.
Građevina, prozvana Mauzolej, završena je oko 350 g.p.n.e. tri godine nakon
Mauzolove smrti i godinu dana nakon Artemizijine smrti. Sama konstrukcija
Mauzoleja bila je pravougaona u osnovi, dimenzija 40 m x 30 m. Grobnica i
sarkofag izrađeni su od alabastera i ukrašeni zlatom i postavljeni u
centralnom delu Mauzoleja, na uzdignutom podijumu popločanom
mermerom i okruženom kolonadama (stubovima) u jonskom stilu. Kolonade
su podupirale piramidalni krov takođe ukrašen statuama.
Na vrhu krova nalazila se statua koja je predstavljala kočije
koje su vukla četiri konja. Ukupna visina Mauzoleja bila je 45m,
od čega je centralni podijum sa grobnicom bio visok 20 m, 12m
su bile visoke kolonade, 7 m piramidalni krov i 6 m statua kočija
na vrhu krova.
Naročita lepota građevine nije bila samo u njegovoj strukturi,
već i u dekoracijama i statuama koje su ukrašavale njenu
spoljašnjost na raznim nivoima građevine, od poda do samog
krova. Na građevini se nalazilo nekoliko desetina statua ljudi,
lavova, konja i drugih životinja u prirodnoj veličini i većih.
Posebno mesto u istoriji pripada ovoj građevini ne samo zbog
brojnih statua ljudi i životinja, već i zbog činjenice da ona nije
bila posvećena nijednom od bogova stare Grčke.
Danas se po imenu ove građevine sve velike i raskošne
grobnice nazivaju mauzolejima.
Aleksandrijski svetionik