Sadržaj

Uvod.......................................................................................................................................1

1. Životopis............................................................................................................................2

2. Stvaralaštvo........................................................................................................................5

3. Starac i more......................................................................................................................7

Zaključak..............................................................................................................................11

Literatura..............................................................................................................................12

Uvod

U međuratnom vremenu iskazivana je velika pozornost pripovjednoj prozi.

Čitateljske želje su utjecale na povećano stvaranje proznih djela. Novela i roman (u

nastavcima) objavljivani su i u novinskom tisku. Roman je postao najčitanija književna

vrsta. Porasli ugled roman ne duguje samo promjeni tematike, nego i promjeni tehnike

pripovijedanja. Moderni se roman suprotstavlja tradiciji i područje je neobičnih

eksperimentiranja. Govori se o romanu struje svijesti, romanu-eseju, fabularnom romanu

bez motivacije postupaka likova i uzrokovanosti zbivanja. Roman se približuje eseju. Služe

se romanopisci iskustvima u stvaranju pjesničkih i dramskih djela te se u romanu susreću

tipični elementi poezije i proze. Nalaze se i elementi novinskih vrsta, posebice reportaže.

Američka proza je u ovom razdoblju izvanredno plodonosna. Ernest

Hemingway (1898 - 1961.), romanopisac „propalog naraštaja“, objavio je romane Zbogom

oružje (1929.), Kome zvono zvoni (1940.) i Starac i more (1952.).

1

1. Životopis

Ernest Hemingway je rođen u North Oak Park Avenue 439. u kući koju je sagradio

njegov djed udovac Ernest Hall. Hemingway je bio drugo od šestero djece dr Clarencea i

Grace Hall. Imao je četiri sestre i jednog brata. Ime je dobio po svom djedu s majčine

strane Ernestu Hallu i ujaku Milleru Hallu. Oak Park bilo je pretežno protestantsko naselje

u kojem je živjela viša srednja klasa. Kasnije će Hemingway opisati svoj rodni grad kao

grad širokih travnjaka i uskih pogleda na svijet. Iako samo deset milja udaljen od velikog

grada Oak Park je bio u biti konzervativan grad koji se pokušavao izolirati od

liberalnog Chicaga. Sukladno tome Hemingway je odgojen na tipičan konzervativan

način Srednjeg Zapada - strog religijski odgoj i naporan rad. S ocem je često išao

u ribolov na jezero Michigan te u lov u šume koje okružuju spomenuto jezero.

Hemingwayevi su imali i ljetnikovac zvan Windemere na jezeru Walloon u sjevernom

Michiganu. U periodu kada nije bilo škole Hemingway je tamo redovito provodio

praznike. Dok nije boravio u lovu majka ga je poučavala glazbi. Gospođa Grace bila je

talentirana pjevačica koja je imala namjeru posvetiti se karijeri, ali nakon udaje radije se

posvetila mužu i djeci. Na majčinu žalost mali Ernest nije imao smisla za glazbu. Osnovnu

i srednju školu završio je u Oak Parku. U srednjoj školi uživao je raditi u srednjoškolskim

novinama Trapeze za koje je napisao svoje prve članke s obaveznom dozom humora u

stilu Ringa Lardnera, popularnog satiričara toga doba. Srednju školu je završio 1917.

godine i umjesto da se upiše na fakultet, kao što su njegovi roditelji očekivali, zaposlio se

kao reporter u listu Kansas City Star. Posao mu je osigurao njegov stric Tyler koji je bio

dobar prijatelj s jednim od urednika lista.

Nakon što je napunio 18 godina Hemingway je pokušao stupiti u vojsku. Međutim

nije primljen zbog problema s vidom - slabije je vidio na lijevo oko. No, nakon što je čuo

da Crveni križ traži dobrovoljce koji žele biti vozači ambulantnih vozila odmah se prijavio.

U prosincu 1917. godine Crveni križ ga je primio, a svoje radno mjesto je napustio u

travnju 1918. godine. U Europu je stigao u svibnju 1918. godine. Dana 8. srpnja 1918.

godine ranila ga je austrijska granata koja je pala nedaleko njega u trenutku kada

je talijanskim vojnicima dijelio čokolade i cigarete. Eksplozija je onesvijestila

Hemingwaya, ubila jednog talijanskog vojnika, a drugom je raznijela noge. Što se kasnije

dogodilo, teško je s velikom točnošću reći. U pismu Hemingwayevu ocu Ted Brumback,

jedan od vozača ambulantnih vozila, napisao je da je Hemingway unatoč 200 šrapnela koji

su mu se zabili u noge našao snage da drugog ranjenog vojnika ponese na leđima do prvog

2

mjesta gdje mu je mogla biti pružena pomoć. Prije nego što je stigao do cilja u noge ga je

pogodilo nekoliko mitraljeskih metaka.

Iz Italije se vraća u rodni Oak Park u siječnju 1919. godine. Odmah po dolasku

roditelji su ga počeli propitivati o tome što misli raditi u budućnosti. Prvenstveno su ga

silili da se dalje školuje, no Hemingway nije mario za to. Uskoro je dobio 1.000 USD od

osiguranja što mu je omogućilo da narednih godinu dana ne mora ništa raditi. Za to vrijeme

živio je u roditeljskoj kući, a vrijeme je provodio u knjižnici.

Nakon nekog vremena Hemingway se preselio u Chicago, u jesen 1920. godine, i

počeo pisati za list Toronto Star Weekly. U Chichagu je živio u prijateljevom stanu. Tu će

upoznati gospođicu Hadley Richardson i ubrzo će se zaljubiti u nju. Vjenčali su se u

rujnu 1921. godine. Iste godine Hemingway je pristao pisati za Toronto Star Weekly kao

europski dopisnik. Hemingway i njegova mladenka su se preselili u Pariz 22.

prosinca 1921. godine i nekoliko tjedana nakon toga smjestio se u svoj prvi stan u Ulici

kardinala Lemoinea na kućnom broju 74. Bio je to mizeran stan u kojem nije bilo tekuće

vode i kupaonice. Iako mu je plaća bila 3000 USD Hemingway se nije odmah uselio u

bolji stan. Nešto kasnije ipak se preselio u ulicu Descartes na kućni broj 39.

Zahvaljujući pismu preporuke Sherwooda Andersona Hemingway je u Parizu

upoznao neke poznate pisce i umjetnike i s njime ubrzo sklopio prijateljstva, pa je tako

nastala poznata Izgubljena generacija (The Lost Generation). Među njima su bili - Ezra

Pound, Gertrude Stein, Francis Scott Fitzgerald, Sylvia Beach, James Joyce, Max

Eastman, Lincoln Steffens i Wyndahm Lews. Pored toga upoznao se i sa Picassom.

Hemingwayevo izvještavanje u prvoj godini svog boravka u Parizu bilo je vrlo obilato.

Izvještavao je sa Ženevske konferencije u travnju 1922. godine, o Grčko-turskom ratu u

listopadu, konferenciji u Luasannei i postratnoj konferenciji u dolini Ruhr početkom 1923.

godine. U vrijeme kada je Hemingway počeo bivati „netko i nešto“ u svijetu novinskih

reportera i pisaca njegova supruga je ostala u drugom stanju. Godine1923. bračni par se

preselio u Sjedinjene Države, gdje su bolnice bile bolje, a kako bi supruga imala bolje

uvjete za porođaj. I dalje je nastavio pisati za Toronto Daily Star. Dana 10. listopada 1923.

rodio se John Hadley Nicanor Hemingway, a u siječnju 1924. godine obitelj se brodom

vraća u Pariz.

U prosincu 1927. godine Hemingway se razveo od svoje prve supruge i oženio

s Pauline Pfeiffer, povremenom reporterkom listova poput Vanity Fair i Vogue. Zajedno su

napustili Pariz i odselili se u Key West na Floridi kako bi započeli novi život. Tamo će

živjeti skoro 12 godina. Iste godine Hemingwayev otac izvršio je samoubojstvo (pucao si

3

je u glavu) što je bila posljedica sve vidnije očeve mentalne nesposobnosti. Hemingway je

smjesta otputovao u Oak Park kako bi organizirao očevu sahranu. Naredne godine (1928.) ,

28. lipnja, Pauline je rodila sina Patricka. U siječnju 1929. Hemingway dovršava

djelo „Zbogom oružje“, a objavljuje ga 27. rujna iste godine. Godine 1931. Pauline rađa

još jednog sina - Gregorya. Bilo je to njihovo drugo dijete i posljednje Hemingwayevo. U

ljeto 1933. Hemingway s prijateljem Charlesom Thompsonom putuje po Africi. Još otkako

je čitao Roosveltove zapise o tome kako je kao dječak lovio u Africi Hemingway je želio

iskusiti svoje lovačke sposobnosti protiv najvećih i najopasnijih životinja na zemlji. Sa

25.000 USD posuđenih od Paulineovog strica Gusa, Hemingway je proveo tri mjeseca na

afričkom kontinentu skupljajući materijale za pisanje svog novog djela.

U ožujku 1937. godine Hemingway je putovao u Španjolsku kako bi izvještavao,

za North American Newspaper Alliance, o građanskom ratu koji je tamo buktio. Građanski

rat doveo je do sukoba u Hemingwayevu domu. Naime, Hemingway tada susreće mladu

spisateljicu Marthu Gellhorn s kojom je održavao ljubavnu vezu skoro četiri godine prije

nego što se razveo od Pauline.

Osim toga, Pauline se svrstala na stranu fašističkog režima Franca jer je zastupala

izrazita prokatolička stajališta. Istovremeno, Hemingway je podržavao komunističke

lojaliste koji su podržavali demokratski izabranu vladu. Nakon što se vjenčao s Marthom

preselio se na Kubu u veliku kuću nedaleko Havane.

Godine 1940. objavio je svoju knjigu „Kome zvono zvoni“ koja je pobrala sve

najbolje kritike (postigla je također i velik komercijalni uspjeh - samo u prvih šest mjeseci

knjiga se prodala u više od 500.000 primjeraka) te je stoga odlučeno da Hemingwayu bude

dodijeljena Pulitzerova nagrada. No, konzervativni predsjednik Sveučilišta Columbia 

objavljuje kako te godine neće biti dodijeljena Pulitzerova nagrada.

U proljeće 1944. Hemingway je odlučio otići u Europu kako bi izvještavao s ratišta.

Stoga se uputio u London. Ali uskoro je doživio automobilsku nezgodu u kojoj je teže

stradao i završio u bolnici, gdje ga je posjetila Martha koja je verbalno umanjivala njegove

ozljede i tvrdila kako je za nezgodu kriv on zbog vožnje u pijanom stanju. Bio je to kraj

njihovog braka. No, Hemingway je već u rezervi imao drugu damu imenom Mary.

U kolovozu 1944. godine Hemingway ulazi u Pariz, navodno među prvima. No, to

nitko ne može sa sigurnošću potvrditi. Ono što je sigurno jeste da je Hemingway

„oslobodio“ svoj omiljeni bar u hotelu Ritz i proveo nekoliko narednih tjedana pijući i

slaveći svoj povratak u grad koji mu je u mladosti znači jako mnogo. Jedno vrijeme, u

doba Drugog svjetskog rata, proveo je i na kineskoj fronti. Jedno vrijeme bio je službeni

4

reporter Prve armije Vojske Sjedinjenih Država, a iako nije bio vojnik, sudjelovao je u

nekoliko bitaka. U Sjedinjene Države vratio se u ožujku 1946. godine. Dosta kasnije, 28.

listopada 1954. godine, Hemingwayu je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Ali

Hemingway nije mogao prisustvovati ceremoniji u Švedskoj. Umjesto toga napisao je

govor koji je pročitao John Cabot, američki veleposlanik u Švedskoj. Naime, u siječnju te

godine Hemingway i Mary letjeli su u maloj Cessni iznad Afrike. Pilot Roy u zraku je

pokušao izbjeći jato ptica ali je zakačio o telefonsku žicu. Avion je tada ozbiljno oštećen,

Hemingway i pilot nisu imali teže ozljede, a Mary je slomila nekoliko rebara. Potom su se

vratili i uzletjeli s novim avionom i novim pilotom - Reginaldom Cartwrightom. Leteći

iznad Ugande opet su doživjeli nesreću - avion se zapalio. Mary i Reginald uspjeli su se

izvući iz aviona. No, Hemingway je otvorio izlaz iz aviona udarajući glavom u vrata.

Pritom je zaradio ozbiljne ozljede (fraktura lubanje, dva diska kralježnice su slomljena,

desna ruka i rame su iskočili, lice mu je nagorjelo u požaru, oštećen mu je sluh i vid itd.).

U srpnju 1960. Hemingway i Mary napuštaju Kubu i naseljavaju se u

mjestu Ketchum u Idahu. Uskoro su Hemingwaya počele opsjedati ideje o samoubojstvu.

Hemingway je krenuo na terapiju ali se kao posljedica terapije i elktrošokova javilo

gubljenje pamćenja. Prvu polovicu 1961. proveo je u razdobljima depresije i paranoje.

Dana 2. srpnja 1961. Hemingway se ustao veoma rano, otišao u podrum kako bi iz ormara

izvadio pušku. Potom se popeo stepenicama i smjestio se pored ulaznih vrata gdje si je

pucao u glavu.

2. Stvaralaštvo 

Hemingwayeva djela i život imali su značajan utjecaj na američke pisce njegovog

vremena. Velik dio njegovih djela klasici su američke literature, a neka su i ekranizirana.

Hemingway je svoja djela pisao prema vlastitim iskustvima koja je imao kao ribar, lovac i

zaljubljenik u borbe bikova. Njegove pustolovine koje je doživljavao dovodile su ga

nekoliko puta u bliske susrete sa smrću: u španjolskom građanskom ratu kada su u

njegovoj sobi eksplodirala bomba; u Drugom svjetskom ratu kada ga je udario taksi

i 1954., kada se dva puta avionom srušio u Africi.

U Europi 1920-ih, Ernest je učio od avangardnih pisaca kao što su Gertrude Stein i

Ezra Pound i njihove književne oskudnosti i sažimanja. Hemingway je koristio ove metode

u kratkim pričama (pripovijetkama) i romanima kojima je osvajao pozornost i kritičara i

5

javnosti. Nakon rastućeg uspjeha sa stilom otkrivanja, koristeći nove metode, Hemingway

je detaljno opisivao svoja vlastita iskustva o borbi bikova, velikoj igri lova i ribarenju u

morima na tri kontinenta.

U ranim radovima opisuje dva tipa ljudi: jedan koji čine osobe koje se bore za

moralne vrijednosti u koje vjeruju i koji se s ciničkim nepoštovanjem odnose prema svemu

osim vlastitih emocionalnih potreba. Drugi tip ljudi čine jednostavni karakteri i

primitivne emocije, kao što su lovci na nagrade i borci s bikovima. Njegovi najraniji radovi

uključuju zbirku kratkih priča „Three Stories and Ten Poems“ (Tri priče i deset

pjesama, 1923.) i roman „The Torrents of Spring“ (Proljetne bujice), u kojem opisuje svoje

dječaštvo u šumama Michigana.

Njegovo prvo veće djelo jeste „In Our Time“. Roman koji je Hemingwayu donio

međunarodnu reputaciju je „The Sun Also Rises“ (A sunce izlazi), iz 1926. godine u kojoj

opisuje grupu moralno izgubljenih američkih i britanskih boema i bogataša koji žive u

Francuskoj i Španjolskoj, a pripadnici su tzv. izgubljene generacije u periodu nakon Prvog

svjetskog rata.

U godini u kojoj je diplomirao, Hemingway počinje izvješćivati za časopis „Kansas

City Star“. Tu je naučio ući u srce priče s izravnim, jednostavnim rečenicama. Sudjelujući

Prvom svjetskom ratu sljedeće godine, ranjen je u blizini talijansko - austrijske fronte.

Hospitaliziran, zaljubljuje se u svoju medicinsku sestru, koja je kasnije prekinula njihovu

vezu. Ovi dramatični osobni događaji, suprotno događajima okrutnoga rata, postali su

osnova Hemingwayeva prvog uspješnog romana, „Zbogom oružje“, objavljenog u

sljedećem desetljeću. Nakon ovoga romana uslijedila su još dva realistična djela: „Death in

Afternoon“ (Smrt popodne), 1932. i „Green Hills of Africa“ (Zelena brda Afrike), 1935.

U 1930-im godinama okrenuo se pisanju „za svrhu“, uključujući demokraciju koju je

spoznao u Španjolskom građanskom ratu i Drugom svjetskom ratu. U svakom sukobu

tražio je podršku za stranu koju je favorizirao, ali je i inzistirao na nepristranosti kazujući

kako je bilo u oba rata, koja je upoznao izravno od samih početaka.

Pored romana, zapravo istovremeno s njima, Hemingway je osvajao svoje čitatelje i

pripovijetkama, od kojih su neke, a prije svega „Ubojice“ (The Killers), „Kratki sretni

život“ Francisa Macombera (The Short Happy Life of Francis Macomber) i „Snjegovi

Kilimanjara“ (The Snows of Kilimanjaro), zauvijek ušle u zlatni fond američke proze.

Svojim trima zbirkama pripovjedaka objavljenim između 1923. i 1932. godine, i kasnije,

1938., skupa s dramom, objedinjenim pod zajedničkim naslovom „Peta kolona i prvih

četrdeset devet priča“ (The Fifth Column and the First Forty-Nine Stories) Hemingway je

6

izvršio tako radikalan i neprocjenjiv utjecaj na pisce kratke proze u Americi, kakav je prije

njega imao samo Edgar Allan Poe.

Sve do kasnih 1930.-ih Hemingway u svojim djelima koristi bespomoćne i poražene

likove, a od tada se sve izraženije bavi socijalnim problemima. U djelima „To Have and

Have Not“ (Imati i nemati), 1937., „The Fifth Column“ (Peta kolona) i „First Forty-nine

Stories“ (1938.) strogo osuđuje ekonomsku i političku nepravdu. U djelu „For Whom the

Bell Tolls“ (Kome zvono zvoni), 1940., a čija se radnja odvija u doba španjolskog

građanskog rata govori o tome kako je gubitak slobode bilo gdje u svijetu upozorenje da je

tada slobodna ugrožena u cijelom svijetu. U narednim godinama Drugog svjetskog rata

mnogi kritičari su rekli da je doba najboljeg Hemingwayevog pisanja prošlost. Ali on ih je

iznenadio objavljivanjem romana „Starac i more“, gdje piše o kubanskom siromašnom

ribaru, koji se bori s velikom ribom. Za ovaj roman dobio je Pulitzerovu nagradu 1952.

godine. Dvije godine kasnije, primio je Nobelovu nagradu za njegovu „snažnu, stilski

obogaćenu umjetnost modernog pripovijedanja“.

Hemingway je kao pisac dao još nekoliko značajnih djela, jednako uspješnih kao što

je njegov roman ili ranije pisanje. Posljedice depresije, koja je trajala cijeli život, bolesti i

nesreće, sustizale su ga. Kada je podlegao depresiji zbog zdravlja koje ga je nezadrživo

napuštalo, i izvršio samoubojstvo, 1961., svijet prosto nije vjerovao da više nema Papa

Hemingveja. Ali, njegova djela i dalje žive. Njegova djela se i dalje dobro prodaju,

prevođena na iznenađujućim različitostima jezika diljem svijeta. Oko 3000 njegovih

rukopisa ostalo je neobjavljeno.

3. Starac i more

Starac Santiago je bio tanak i mršav, s dubokim brazdama na potiljku. Na jagodicama

je imao zagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora.

Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci

od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne

bijaše svjež. Na njemu je sve, osim očiju, izgledalo staro, a oči su mu bile boje mora i

sijale vedro i nepobjedivo.

Santiago je bio nesretni stari ribar koji je ribario u Golfskoj struji gotovo tri mjeseca,

a da nije uspio uloviti ni jednu jedinu ribu. Prvih četrdeset dana s njim je bio jedan dječak,

Manoline, ali je uz nagovor roditelja odustao pa je starac ostao sam. Jednog je jutra, kao i

7

uvijek, Santiago išao na pecanje, ovaj put išao je još dalje od obale gdje je voda bila još

dublja. Mamac je bacio na različite dubine i prepustio se struji. Odjednom na mamac se

nešto uhvatilo i počelo jako vući. Starac je odmah reagirao i utvrdio da je to jedna ogromna

riba, ali ju nije vidio, no kad je skočila iz mora Santiago je ostao bez daha, bila je to

ogromna sabljarka. Mučio se Santiago s njom tri dana i tri noći da bi na kraju ipak

pobijedio. Zavezao ju je na bok barke i pošto se približavala oluja, odlučio se za brz

povratak na obalu. Starac, čamac i riba danima plove prostranstvom oceana no ni starac ni

riba se ne predaju. U dugotrajnoj borbi s ribom Santiago zadobije teške rane. No, on se ne

predaje i ne gubi nadu, jer se osjeća dovoljno jak i mudar da pobijedi. Nakon što savlada

ribu, vraća se polako ploveći prema obali i razmišljajući kako borba nije završila i kako ce

ga sada početi napadati more. I doista, tek tada počinje prava borba za opstanak : borba za

ribu, ali i za vlastiti život. Starac se bori svom svojom snagom protiv riba koje ih napadaju,

otkidaju komade s njegovog ulova i na kraju se vraća kuci dotučen, a na neki način i

poražen.

Od njegovog ulova ostale su samo glava i kosti. Iako su od ribe nije ostalo gotovo

ništa, na obali su se ribari divili, bila je duga 5.5 metra. Slijedećeg jutra kad se starac

Santiago probudio uz njega stajao je mladi Manoline koji mu je obećao da će od sad na

dalje uvijek ići na pecanje s njim.

Hemingway je u ovoj priči izrekao cijelu filozofiju „izgubljene generacije”. Ljudi se

očajnički bore za svoju sreću, muče se i krvave zbog nje, ali onda, kada ona treba biti

potpuno njihova, kada trebaju osjetiti punu ljepotu te borbe za nju - njene plodove dolaze

mračne sile koje mu ih otimaju. „Suviše bi bilo lijepo da bi tako dugo potrajalo” kaže

starac kada je ulovio veliku ribu. Ali Hemingway, kome je borba uvijek značila što i život,

ni ovdje ne vidi izlaz u pokoravanju i beznađu. Njegov starac Santiago se prvo bori da

ulovi ribu koja će mu donijeti sreću, bogatstvo, da bi se kasnije sa istom žestinom bacio na

morske pse koji su mu ju htjeli oteti. Međutim, kada postaje svjestan da je poražen, on ipak

ne klone duhom, već se sprema zajedno s dječakom na nove borbe. Poslije poraza starac

govori sebi: „Čovjek nije stvoren da bude pobijeđen. Čovjeka mogu uništiti, ali ga ne

mogu poraziti”.

Hemingway upućuje svoju poruku o neophodnosti čvrstine i integriteta čovjeka, bez

obzira na starost ili nedozrelost: starac i dječak su ravnopravni sudionici u težnji za

potvrdom osnovnih životnih vrijednosti. Iako nesretan, Santiago usprkos svemu postiže

moralnu pobjedu prelazeći vlastita ograničenja, svoju starost i nedostatak snage, hrabrošću

i odlučnošću. Mladost dječaka kao da simbolizira sam početak čovjekova života,

8

neiskustvo, neznanje, ali istovremeno i početak novog, nadu u bolje. Starost ovdje

simbolizira kraj jednog života, možda ne odmah, ali u svakom slučaju je blizu,

svakodnevno očekivan, ali tu je i znanje, iskustvo, snaga, upornost, nepobjedivost. I kad se

udruže te dvije snage, ništa ih ne može pobijediti, nit more, niti grabežljivci, niti oluja

života.

Starca možemo opisati kao hrabrog i ustrajnog čovjeka koji se bori za sebe, za svoj

opstanak, žestoko se boreći protiv svog neprijatelja, ali istovremeno ga poštujući kao

protivnika. Riba je za njega neprijatelj, ali ipak joj se divi, zadivljen je njenom snagom i

veličinom, uzbuđen je i doživljava to kao izazov prirode. Ima veliku vjeru u sebe i hrabro

ide u borbu s jačim. Starac je primjer čovjekove snage, vjere, upornosti i samopouzdanja.

„Bori se“, reče on. „Borit ću se dok ne umrem.“ Ali, sada, u noci bez tracka

svjetlosti, u prisustvu vjetra i ravnomjernog kloparanja jedra ucini mu se da je vec možda i

mrtav. On sklopi ruke i osjeti svoje dlanove. Nisu pripadali lešu, mogao je osjetiti bol

života kad bi ih samo otvorio i stisnuo. On nasloni leđa na dasku, siguran da nije mrtav.

Leđa su mu to potvrdila.” (str. 89.)

„Ribu nisi ubio samo zbog toga da bi uživao i da bi je prodao na pijaci, pomisli on.

Ubio si je iz ponosa i zbog toga što si ribar. Volio si je živu, a voliš je i mrtvu. Ako je

voliš, nije li grijeh ubiti je? Ili je onda još veći?” (str.82.)

„Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i opekotinu

iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetalaca koja su mu igrala pred očima. To je bilo

razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i

nesvjesticu - a to ga je zabrinjavalo.” (str.69.)

No, znao je kako opstati i to ga je održalo na životu. Starac je duhovno bogat, u

snovima doživljava lavove kao simbol snage i hrabrosti. Voli i poštuje druge ljude,

posebno mu je drag dječak Manolin, a može se reci da su i drugi ljudi njega voljeli. Jako je

vezan za dječaka Manolina, želi ga poučavati ribarenju i drugim životnim stvarima, želi

mu uvijek biti prijatelj. Ribarenje ovdje može biti simbolika prolaska kroz život i za

opstanak među ljudima.

„Dječaku je bilo žao kad bi vidio starca kako se svakog dana vraća svojim malim

čamcem praznih ruku. I on je silazio svakodnevno da mu pomogne da iznese užad

namotanu u klupčad i kuke za ribe ili harpune, kao i jedro omotano oko jarbola. Jedro

bijaše zakrpljeno džakovima od brašna, i savijeno u balu, pa je izgledalo kao zastava

poslije beskrajnih poraza.” (str. 13.)

Ali, zastava je bila tu i označavala je ipak pobjedu.

9

„Dječak vidje da starac diše i onda ugleda starčeve ruke i poče plakati. Otišao je

sasvim tiho da mu donese malo kave, i plakao je silazeći.” (str.94.)

U ovome romanu najzanimljiviji je središnji dio koji opisuje borbu između starca i

ribe. Taj dio nosi simboliku čitave pripovijetke, jer nam predočava težinu i bespoštednost

borbe čovjeka za opstanak.

Zato u tom djelu dolazi do izražaja starčeve osobine kao što su :

1.Hrabrost

„Starac je vidio mnogo velikih riba. Imao je prilike vidjeti mnoge teške i preko pet

stotina kilograma i ulovio je dvije takve grdosije u toku cijelog svog života. Ali, nikada

sasvim sam. Sada, sam i daleko od kopna, privezan je za najveću ribu koju je ikada vidio,

veću od svih koju je ikada čuo, a lijeva ruka mu je bila još uvijek zgrčena kao kandže u

orla.” (str. 52.)

Nije ju pustio, ostao je da se bori s njom, sasvim sam. A poslije i sa svim morskim

nedaćama, nije se predavao, pa čak ni onda kad je bilo jasno da je sve izgubljeno, i ulov, i

on sam, i njegov pobjedonosni povratak među ribare na obalu. A zar nije hrabrost i otići

sam na morsku pučinu, u lov! Možda će neki reći: pa morao je, da ne bi umro od gladi.

Mogao je kao i mnogi ostati u luci, skupljati otpatke i tako preživljavati. Ali ne, nije se

predavao nikad. A može se reći da je njegov izlazak na more u lov sličan i čovjekovom

izlasku iz njegove kuće, utočišta, i kretanja u svijet, u potrazi za novim izazovima.

Uostalom, cijeli život pisca je bio u znaku putovanja, izazova, opasnosti, vraćao se

ponekad poražen, ali psihički nikad, baš kao ni starac Santiago.

2.Poštovanje prema protivniku

„Ipak ću je ubiti“, reče on. „U svoj njenoj veličini i slavi.“ Mada to nije pošteno,

mislio je, ali pokazat ću joj što sve jedan čovjek može učiniti i izdržati.” (str. 54.)

3.Suosjećanje zbog ubijanja

„Riba je također moj prijatelj“, reće glasno. „Takvu ribu nisam nikada vidio niti čuo

o njoj. Ali, moram je ubiti. Drago mi je što nas nitko ne prisiljava da ubijamo zvijezde.”

(str.60.)

„Tada mu bi žao velike ribe koja nema što za jesti, no odlučnost da je ubije ni za

časak ne popusti, usprkos tome što ju je žalio. Koliko će ona ljudi nahraniti! Pa, ipak, jesu

li svi oni dostojni da je pojedu? Ne, svakako da nisu. Nema nijednog dostojnog da je

pojede, kada čovjek pomisli na njen podvig i na njeno dostojanstvo.” (str.61.)

10

„Ubit ćeš me, ribo, pomislio je starac. Ali imaš i prava na to. Nikad nisam vidio veće,

ljepše, mirnije i plemenitije stvorenje od tebe, brate. Dođi i ubij me. Svejedno mi je tko ce

koga ubiti.” (str. 73.)

4.Izdržljivost, ustrajnost

„Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i opekotinu

iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetalaca koji su mu igrali pred očima. To je bilo

razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i

nesvjesticu - a to ga je zabrinjavalo.” (str.69.)

5.Pobožnost

„Nisam pobožan“, reče on. Ali, izgovorit ću deset „Očenaša“ i „Zdravo, Marijo“

samo da uhvatim ribu, a ako bude moja, otići ću na poklonjenje Kobreanskoj djevici.”

(str.53.)

11

Zaključak

Metaforičnost ove pripovijetke sadržana je u osnovnoj ideji. Ribe i more su s jedne

strane i simboli su snage, a s druge strane je samac ribar sa svojom vjerom, ustrajnošću,

hrabrošću i mudrošću. Santiago ulazi u borbu iznad svojih mogućnosti bez izgleda da

pobijedi ribu koju još nikada do tada nije vidio. No, tu je bila presudna njegova odvažnost i

vjera u sebe i Boga da to može uspjeti. Njegova ustrajnost održala ga je i na životu.

Simboličan je prikaz borbe čovjeka i prirode. Riba je bila fizički jaka, ali čovjek je imao

svu duhovnu snagu i mudrost. No, izgleda da u borbi s prirodom čovjek nikad nije potpuni

pobjednik, on na neki način i dobiva i gubi.

Ova pripovijetka E. Hemingwaya je uzbudljivo djelo o teškom životu ribara, o

pobjedama i porazima s kojima se čovjek susreće u životu. Također je uvjerljivo prenesena

radnja, simbolika i detalji koji doprinose upečatljivosti priče. Okosnica je čovjekova

hrabrost, nepobjedivost i ustrajnost.

Jer čovjek nije stvoren za poraze. Čovjek može biti uništen, ali ne i pobijeđen.

12

Literatura

Ernest Hemingway,  Starac i more. Globus media, Zagreb, 2004.

Vlado Pandžić i Josip Kekez, Hrvatski 4, Zagreb 2000.

Iz suvremene američke proze, Školska knjiga, Zagreb, 1959.

13