Heroj Koji Je Spasavao Hrvatsku

Rajko Rakić - UMIJEĆE ZAPOVIJEDANJA (Heroj koji je spašavao Hrvatsku) - Časno do pobjeda -

3

SADRŽAJ

UVOD ........................................................................................................................................................... 5

PREDGOVOR ............................................................................................................................................. 9

I Stanje u zapovjedništvima i postrojbama OZ-Split na početku rata .............. 11

II Kako je dočekan u Zapovjedništvu OZ-Split ............................................................ 13

III Kako je počinjalo njegovo zapovijedanje .................................................................. 14

IV Vjera u uspjeh ........................................................................................................................ 17

V Zašto je odabran za zapovjednika ................................................................................ 18

VI Vojničko, zapovjedničko i ratno iskustvo .................................................................. 20

VII Kada je bio nezadovoljan ................................................................................................. 21

VIII Kada je planirao ................................................................................................................... 22

IX Što je bio i što nije želio biti ............................................................................................ 23

X Neke od njegovih osobnosti ............................................................................................ 24

XI Njegov pogled na ljude i ljudske vrijednosti .................................................................. 26

XII Tko su mu bili uzori ............................................................................................................. 27

XIII Kako je izgledalo i što je želio da mu bude zapovjedništvo i njegov ured ........... 28

XIV Odnos prema vojničkom profesionalizmu .................................................................. 30

XV Zapovijedanje u ratu .......................................................................................................... 31

XVI Kako je govorio i razgovarao ......................................................................................... 32

XVII Izvor njegove karizme ....................................................................................................... 33

XVIII Različite su mogućnosti ljudi u ratu ............................................................................. 34

XIX Sugestivni nastupi ................................................................................................................ 35

XX Upornost ................................................................................................................................... 36

XXI Samouvjerenost ...................................................................................................................... 37

XXII Jednostavnost ........................................................................................................................ 38

XXIII Kako je izgledalo raditi s njim ......................................................................................... 39

XXIV Da li je bilo kritike na njegov rad? ................................................................................ 40

XXV Zapovijedati na granici rizika ......................................................................................... 41

XXVI Kakav su dojam o njemu mogli steći oni koji su ga posjećivali ......................... 42

XXVII Neželjeni susreti ................................................................................................................... 43

XXVIII U čemu je bio drukčiji od ostalih ................................................................................... 44


4

XXIX Izbor suradnika ................................................................................................................... 45

XXX Ostala mišljenja o njemu .................................................................................................. 46

XXXI Vojne zadaće i mediji .......................................................................................................... 47

XXXII Obučavanje i osposobljavanje ......................................................................................... 48

XXXIII Uspjesi ....................................................................................................................................... 49

XXXIV O nadređenima ...................................................................................................................... 51

XXXV O neprijatelju ........................................................................................................................ 52

XXXVI Suradnici i podređeni ....................................................................................................... 53

XXXVII Biti na čelu pobjednika ..................................................................................................... 55

XXXVIII Zadovoljstvo postignutim ............................................................................................... 56

XXXIX Tajna uspjeha ........................................................................................................................ 57

XL Ostao je isti ........................................................................................................................... 58

POGOVOR .................................................................................................................................................. 59

OBJAŠNJENJE POJMOVA ...................................................................................................................... 61


5

UVOD

Poznato je kako je najteže biti dobar vojni zapovjednik u ratu. To mogu samo rijetki, a Hrvatski domovinski rat je pokazao da je u Hrvatskoj vojsci tada bilo iznimno dosta takvih talenata.

Oni su postupno, ali sigurno ulazili u sve tajne vojnog zapovijedanja, kao sustava kojeg su i sami stvarali.

Glavno obilježje njihova zapovijedanja je bio osjećaj za realnost situacije, smisao za poticanje i želja za uspjeh, ali ne po svaku cijenu.

Zato čast i privilegiju biti zapovjednikom nije mogao dobiti bilo tko. Oni koji su je dobili mogu se ponositi time, kao što se mogu ponositi i svi oni koji su radili ili surađivali s njima.

Mnogi među njima su najčešće bili mladi koji prije toga nisu bili profesionalni vojnici, nisu bili u ratu niti su ga na bilo koji drugi način osjetili.

Pored njih takvih i stariji su se osjećali znatno mlađima. Oni su iz nužde postali vojnici i zapovjednici (ratnici) koji su u kratkom roku u sebi sjedinili mladost, znanje, hrabrost i ratno iskustvo.

Za njih je Hrvatski domovinski rat bio i vrijeme kada je započinjala njihova nova vojnička profesionalna karijera, o kojoj ranije nisu ni sanjali. Za tako nešto nisu im trebala nikakva posebna uvjeravanja, ili ''strategije nastupa'' da bi ih se pridobilo za vojni poziv.

Za zadaće koje su oni tada obavljali nije bilo čekanja u redu, nije se tražila stručna sprema, niti su se raspisivali natječaji ili pisali životopisi.

Ipak njih je bilo, oni su se mogli naći, i oni su se javljali. Oni koji su odabrani za te iznimno teške i odgovorne dužnosti znali su svu težinu ratne situacije, osjećali su značaj tog povijesnog trenutka za Hrvatsku. Oni su u Domovinskom ratu bili ne samo svojim tijelom, nego srcem i dušom, te umom jer su razumjeli i sve drugo što taj rat nosi.

Postali su zapovjednici koji se svakodnevno suočavaju s nepre-dvidivim situacijama, kada se od njih tražila akcija, ali i oprez, promišljenost i suzdržanost. Vodili su rat za slobodu svog naroda i neovisnost svoje države. To je za njih bila nemjerljivo velika odgovornost i pri tome su mnogo toga doživljavali i preživljavali, ne dozvoljavajući nikad nikakvo neugodno iznenađenje.


6

Napori su im bili nerijetko i na granici izdržljivosti, ali oni nisu nikad odustajali.

U hodu su učili i rješavali vojničke probleme, donosili važne odluke i nisu se dali iznenaditi.

Kada je trebalo, znali su biti kreatori staloženosti i dobrog raspoloženja.

Bili su to zapovjednici koji su znali vojnički ''računati'' pa nisu dozvoljavali nikakve brzopletosti, površnosti ili nestrpljivosti.

Oni nisu pobjeđivali temeljem nekih sretnih okolnosti nego zato što su znali svoju zadaću, imali jasan cilj, što je njihovo zapovjedništvo kao i oni sami bilo puno entuzijazma, što su mogli svaku stvar razložiti, dokazati i smisliti.

Svi su oni znali da su nas kroz povijest spašavali samo naša šaka i naše mišice, te da smo u okolnostima kada nam je bilo najteže imali i najmanje prijatelja.

Kada i danas izričemo sud o njima i njihovim ratnim uspjesima onda je neupitno:

• da su svi oni ponosni na svoj rad i ratovanje, kao i na uspjehe koje su ostvarili, te da se toga neće nikada odreći

• jednako tome s razlogom se ponose na svoju ratnu slavu, koje se također neće odreći i

• ni sami ne žele da se od njih stvaraju mitovi kao o značajnim ljudima i njihovim podvizima u Domovinskome ratu, da se bilo što preuveličava u svezi toga - nego da se samo govori realno.

Neka se na kraju kaže da u Hrvatskom domovinskom ratu nisu zapovijedale kukavice, i iz njega nisu izišli jadnici ili zločinci, nego heroji koji su spašavali Hrvatsku, koji nisu željeli nikoga unesrećiti ali su željeli usrećiti svakoga koga su mogli.

Tada nije bilo drugih koji su na to bili spremni.

Njih je teško sve upoznati, još teže opisati, ali svi se oni i danas mogu prepoznati. Ovaj tekst u daljnjem je posvećen samo jednom od njih.


7

Ante Gotovina general pukovnik u mirovini

Prepoznatljive ljudske i vojničke osobine

Imao sam čast i sreću upoznati ga u godinama Hrvatskog domovinskog

rata s danom početka njegova zapovijedanja u Zapovjedništvu 6. operativne zone - Split, biti jedan od njegovih podređenih djelatnika u Zapovjedništvu, te pratiti njegov razvoj sustava zapovijedanja i sudjelovati i svjedočiti njegovim najvećim uspjesima u Domovinskome ratu.

Njegov posao bio mi je blizak i poznat, a moje profesionalno vojničko znanje omogućuje mi da mogu prosuđivati i cijeniti njegov rad.

Sve njegove izjave, misli i riječi koje se navode u tekstu su parafrazirane.


8


9

PREDGOVOR

U ovoj knjizi opisani su osobni dojmovi o uspješnom zapovjedniku Zbornog područja Split, general pukovniku u mirovini, Anti Gotovini. Može se postaviti pitanje zašto? Odgovor je jednostavan.

Zato što je on u to vrijeme obnašajući svoju dužnost zapovjednika u svakom momentu pokazivao da je častan čovjek, velikih domoljubnih osjećaja i izraženih ljudskih i vojničkih vrlina.

Njegovo zapovjedništvo je bilo ugledna vojna ustanova iz kojeg je on zapovijedao i provodio svoje vojne (ratne) zadaće.

Može se postaviti i drugo pitanje - da li je uopće korektno njegov rad i njegovo zapovijedanje komentirati, jer je teško o njemu napisati sve što bi trebalo, kao čovjeku i vojniku, velike životne energije i snažne volje, koji od vojnih zadaća nije pravio veliku ''filozofiju'', nego je inzistirao na akcijama koje vraćaju samopouzdanje hrvatskim vojnicima i cijelom narodu.

Neizbrisiv trag koji je on iza sebe ostavio u Domovinskome ratu bio je rezultat njegovih najpozitivnijih ljudskih i zapovjedničkih osobina, i ustrajnog cjelokupnog rada.

Pokazao je kako se može i u teškim ratnim okolnostima kakav je bio Hrvatski domovinski rat biti suvremen i učinkovit zapovjednik.

Njegov stil zapovijedanja bio je za mnoge pomalo neobičan i rijetko viđen kod ostalih zapovjednika HV.

U tom stilu zapovijedanja odbacio je sve što je smatrao suvišnim, opterećujućim, i za njega i za njegove suradnike.

Nasuprot tome, zadržao je sve pozitivno što je trebalo zadržati kako bi ostvario vojnički uspjeh, a to je njegovanje borbenog duha, odlučnosti i hrabrosti. Zato je zapovijedao svojim osebujnim stilom, čvrsto i samouvjereno u uspjeh.

Ljudi u ratu posebno cijene, poštuju i nerijetko se dive upravo takvim zapovjednicima, iza kojih iz dana u dan ostaju novi i poželjni vojnički uspjesi.

On je kao takav bio uzor i poticaj svojim podređenima, ali i šire od toga. Iako je, već tada, tijekom rata bio poznat i slavan, nikad se nije udaljio od svojih suradnika i podređenih, nego ih je čvrsto vodio putevima uspjeha (iz pobjede u pobjedu), sve do konačnog cilja.


10


11

I

STANJE U ZAPOVJEDNIŠTVIMA I POSTROJBAMA OPERATIVNE ZONE - SPLIT NA POČETKU RATA

Teško je uopće govoriti o nekakvom stanju kada su sva zapovje-

dništva i sve postrojbe bile u fazi nastajanja (ustroja i organizacije). Jednom riječju stanje je bilo teško.

Neki to ocjenjuju apatičnim, bez obzira na svu odlučnost i motiviranost da se agresora na RH zaustavi i istjera iz zemlje.

Naime, nije bilo ničega dovoljno za takvu zadaću, ni ljudstva, a ni naoružanja i vojne opreme.

Osobit je problem bio u organizaciji i funkcioniranju vertikale vojnog zapovijedanja. Sve je tek bilo u nastajanju.

O redovitoj i kvalitetnoj logističkoj popuni ratnim materijalom ne treba ni govoriti.

Realnost zadaća sukladno veličini i mogućnostima postrojbe bila je izvan svakog standarda.

Sve je to pratio nekakav čudan sukob želja i mogućnosti, a nerijetko i interesa u kojem su se mnogi vješto i neovlašteno miješali u zapovjedni sustav, koristeći svoju novu političku poziciju koju nisu baš najbolje razumjeli.

Gledajući sada na te događaje najčešće se može zaključiti kako su to bile stvari koje se nisu mogle izbjeći, i koje su bile posljedica nepripre-mljenosti RH za rat, kao i rezultat činjenice da ona do tada i nije imala svoju vojsku.

Bila je to neka vrsta ''organiziranog nereda''.

Nered takve vrste je na početku rata proizvodio bezinicijativnost kod jednog dijela ljudi i novonastalih zapovjedništava, odnosno proizveo je jedno stanje u kojem se nitko nije za ništa osjećao mjerodavnim, a svako čekanje je upravo bilo pogubno, jer je neprijatelj napredovao na svim bojišnicama.

To je izazvalo kod jednog broja postrojbi udaljavanje zapovjednog sustava od bojišnice, odnosno od operativnog dijela postrojbi, i time su svakim danom postajali neuvjerljiviji u svojim namjerama i zadaćama koje


12

trebaju izvršiti. U Zapovjedništva su se svakim danom gomilali nepotrebni ljudi, što nije bilo sukladno, a ni prilagođeno ratnoj situaciji kakva je bila.

Veoma brzo se počelo zapovijedati putem pisanih zapovijedi, koje u to vrijeme zbog nedovoljne educiranosti ljudi nisu mnogo vrijedile, odnosno, ostajale bi uglavnom bez ikakvog učinka.

Isto tako, nerijetko su se podređenima slale teško provedive zapovijedi i određivale isto tako neprovedive zadaće. One kao takve nisu imale pokrića u ničemu, a posebno ne u borbenim mogućnostima postrojbi.

Tako se stvarao nekakav privid da se nešto radi (održavaju se predugi sastanci, šalju se raznorazni papiri), uglavnom bez ikakvog cilja i rezultata. Najčešći zaključak takvih sastanaka bio je kako mi u ovom ratu ništa ne možemo uraditi.

Sve se to može ocijeniti kao primjena nekih zastarjelih metoda rada koje uglavnom pate od zamršenog i kompliciranog sadržaja, što je svojstveno ljudima koji nemaju ratnog iskustva, nego zapovijedaju knjiški.

Obično se za takve ljude govorilo da nemaju dovoljno smisla za zapovijedanje i vođenje zapovjedništava (jasno, njima nije nedostajalo volje, motiva i srčanosti, ali to je nešto drugo).

Početkom rata bilo je moguće da u taj zapovjedni sustav uđu i ljudi za koje se govorilo da su ''mudrijaši, lijene i bezidejne glave'', od kojih se nije ništa moglo korisno čuti, a ni očekivati.

Takve glave je trebalo prodrmati i postaviti ih na mjesto koje im odgovara i gdje će biti korisni.

Ovo su samo neke od ''pukotina'' u zapovjednom sustavu OZ - Split s početka rata iza kojih su stajale neefikasnost i jedva održivo stanje na nekim dijelovima bojišnice.

Tada se nije bezrazložno govorilo: ''Kakvo zapovjedništvo, takvi i rezultati.'' U tom razdoblju stvaranja HV, budimo objektivni, upadalo se i u druge poteškoće. Tragedija bi bila da se iz njih nije znalo izići.

A izlaz je bio dovođenje novih ljudi na čelo postrojbi (zapovjednika), s novim karakternim osobinama zapovjednika i čovjeka, koji će znati povezati sve pokidane konce i koji će stvari dovesti na pravi put (u normalu). U ovakvim okolnostima za zapovjednika OZ - Split došao je Ante Gotovina, krajem 1992. g.


13

II KAKO JE DOČEKAN U ZAPOVJEDNIŠTVU

OPERATIVNE ZONE – SPLIT

Općenito gledajući izbor novih zapovjednika i njihova imenovanja na dužnosti, ma koliko se težilo da budu dobra i nepogrešiva, nisu u svakoj situaciji mogla biti upravo onakva kakva su se priželjkivala. Ali general Gotovina je bio suprotno - tada najbolji izbor za 6. operativnu zonu - Split.

Bilo je i branitelja koji su shvatili da oni nisu spremni za dužnost zapovjednika, jer su poznavali sebe i ono što ih čeka.

Mnogi se, ipak, nisu željeli odreći te dužnosti, pa su prihvatili teret zapovjednika s najvišom vojničkom i braniteljskom odgovornošću, naravno kao i Gotovina. U tome su i uspjeli te su postali poznati ratni zapovjednici HV, kojima nije bilo jednostavno donositi valjane odluke i preuzimati mnogobrojne i različite odgovornosti, ali oni su to radili.

Gotovina je u nekim postrojbama dočekivan s velikom dozom su-zdržanosti. Mnogi mu nisu bili skloni u smislu da nisu vjerovali u njegove mogućnosti uspješnog zapovijedanja.

Najčešće su ga pratile primjedbe kako je čovjek ''teška karaktera'', ali se on time nije opterećivao. Bio je više nego svjestan da je na čelu zapo-vjedništva i postrojbe 6. OZ - Split došao kao pojačanje i da to povjerenje treba opravdati putem ratnih uspjeha, vodeći svoje zapovjedništvo i po-strojbu iz jedne u drugu pobjedu, sve do ostvarenja krajnjeg cilja. Mnogi su se pitali tko je on.

''Nevjerne Tome'' tada nisu znali da je to čvrsti zapovjednik i da će znati svojim sustavnim i temeljitim radom ostvariti sve ono što mu je zadaća. U vojničkom smislu to je bila veoma ambiciozna osoba, uporan i odlučan zapovjednik, koji u ratu želi pobjedu nad neprijateljem, ne radi osobne slave i promidžbe, nego zato što je to u tom trenutku bio najviši državni interes i cilj. Tako motiviran i kasnije uspješan steći će epitet terenskog pobjednika.


14

III KAKO JE POČINJALO NJEGOVO

ZAPOVIJEDANJE

Mnogi detalji možda i nisu važni sa stajališta ratnih vojnih zadaća, ali su bitni za sagledavanje cjelovitosti problema i njegove zapovjedničke i ljudske osobnosti. S vizualnog aspekta moglo se primijetiti da je to čovjek koji je besprijekorno uredno vojnički odjeven. On je čak odavao dojam tzv. ''boemskog zapovjednika''. Unatoč ratnoj situaciji koja u nijednom detalju nije bila normalna, oni se od samog početka ponašao vojnički racionalno. Naime, nijedan problem ga nije mogao odvesti u širinu gdje bi mogao ''zalutati''.

Dakle, u njemu se sjedinilo sve najbolje od jednog čovjeka i vojnog zapovjednika. Svojim dolaskom nije tražio ''pauzu'' radi upoznavanja, nego se odmah prihvaćao zadaće i zaduženja u koje je ulazio, istina, postupno i promišljeno. Nikako nije želio srljati u nepoznato.

To mogu samo ljudi i zapovjednici koji imaju urođenu sposobnost brzog snalaženja u neobičnim i nenadanim situacijama.

Pokazao je da i u takvim situacijama zna mirno i staloženo reagirati i donositi prave odluke.

To se zove zdravim i suptilnim djelovanjem koje ulijeva povjerenje podređenima. Imao je volju zapovijedati i želio je da i drugi steknu takav dojam o njemu. To je bio tip strastvenog zapovjednika koji je znao da u ratu nije lako biti uspješan zapovjednik.

Ne može uspjeti onaj zapovjednik: • koji ne zna pokazati potrebnu vojničku strogoću, • koji ne zna ponekad biti i grub, • koji ne zna biti izravan i govoriti u lice, kako ugodne, tako i neugodne

stvari, • koji ne zna kad treba biti žestok i borben zapovjednik (a kad to nije

neophodno).

Znao je uočiti vojničke probleme.

Dobro je znao kako mnogi nisu navikli na njegov stil zapovijedanja, kao i to da takav stil neće biti baš kod svih jednostavno prihvaćen.


15

Međutim, on je imao svoj čvrsti stav po kojem nema kompromisa kada su ratne zadaće u pitanju. Svoj je stil zapovijedanja često morao name-tnuti jer je bio uvjeren da je ispravan i da donosi rezultate. On nije došao nuditi iluzije nego zapovijedati (zahtijevati) punu vojničku spremnost i odgovornost za svaku primljenu zadaću.

Nerijetko je ponavljao kako treba mijenjati navike i da nije dobro živjeti bez ideja, bez vojničkih planova i ambicija.

Imao je osjećaj uočiti vojničke slabosti kao što je apatija i mrtvilo i isticati ih kao loš primjer. U tom smislu nije dozvoljavao njihovo pravdanje ili ponavljanje. Možda je čak važnije od navedenoga to što je znao prići problemu, a ne okretati glavu od njega. Zahtijevao je odlazak na mjesto problema i njegovo rješavanje, a ne vođenje dugih rasprava o uzrocima i posljedicama istih. Osobnim primjerom je pokazivao kako se svaki problem može pretvoriti u vojnički izazov. Njegov početni izazov

Ako se po jutru dan poznaje onda se sukladno tome i na početku njegove zapovjedničke dužnosti moglo vidjeti da nije samo on novi, nego da je sa sobom donio i nove ideje i metode rada.

Želio je svoje zapovjedništvo i postrojbe organizirati po profesio-nalnim načelima i standardima.

Jedna od prvih zadaća bila je što čvršće homogenizirati zapovje-dništvo koristeći se svojim autoritetom i znanjem.

Iznosio je pred svima svoj jasan stav kako ne bježe od svojih zadaća i odgovornosti, ali da će jednako tome tražiti punu odgovornost i svih ostalih na svojim dužnostima.

Dao je do znanja da će svoja zapovjedništva približiti bojišnici (podređenim postrojbama), te da će od svih pripadnika zapovjedništva tražiti da budu uvjerljiviji u nastupu kod podređenih. Na taj će način morati potvrđivati svoju korisnost u zapovjedništvu.

Želio je raščistiti sa zabludama da se može ratovati i biti uspješan na neprofesionalan način.

Postrojbama je najavio promjene u organizacijskoj strukturi kojom će se poboljšati borbena spremnost i osposobljavati ih za najteže zadaće na bojišnici. Svojim nastupom je pokazivao da za vođenje zapovjedništva i postrojbi ima volje, znanja i energije. Stjecao se dojam da mu je sve jasno i poznato, a to mu je omogućilo da djeluju uvjerljivo, odlučno i opušteno.

Imao je izuzetnu sposobnost da od ljudi traži i dobije baš ono što želi i što mu je potrebno, i to na najbolji mogući način, neposrednim kontaktom.


16

Njegovi suradnici i podređeni brzo su prihvatili njegove stavove i vojnička uvjerenja. Razgovor s njima i upute koje su im davali bile su važne smjernice u njegovom daljnjem radu.

Svojim korektnim odnosom prema suradnicima i podređenima, te nesebičnom potporom koju im je pružao stekao je njihovo puno poštovanje.

Dakle, reklo bi se da je sve počelo kako treba, a počeci njegova zapovijedanja bili su različiti od nekih do tada poznatih i uobičajenih početaka.

Nije se libio podmetnuti svoja leđa pod ogroman teret svugdje gdje je to trebalo.

Po nijednom pitanju nije nikad bio ''blefer'', sve što je zahtijevao mislio je ozbiljno. To se moglo vidjeti u svakom njegovom postupku i ponašanju.

Imao je običaj govoriti: ''Da bi se napredovalo, moramo se boriti, a ne čekati i stajati u mjestu.''

Iz tog razloga nije blagonaklono gledao na česte pauze ili prazne hodove kod pojedinaca ili razgovore o radnom vremenu u ratnim uvjetima, itd. Bilo je primjetno kako je njegov osnovni cilj što prije ostvariti promjene, a najbolji pokazatelj da su one doista i ostvarene jesu prvi pozitivni rezultati na terenu (na bojišnici).

Kako bi on rekao: ''Ne mogu ništa samo oni koji su paralizirani svojom neodlučnošću.'' A on je bio odlučan i to mu je donosilo brojna pri-znanja i pohvale.

U takvoj situaciji biti s njim nije značilo biti samo solidaran s onim on što radi i poduzima, nego je značilo pomagati mu u nošenju tog zapovje-dničkog tereta, biti dionik zasluga za uspjeh ali i suodgovoran za sve ostalo.


17

IV VJERA U USPJEH

Za izdržati tešku svakodnevnicu potrebni su bili ljudi od ''posebna

kova'', a on je kao uspješan zapovjednik ZP - Split u Domovinskom ratu upravo to i bio. Iznad svega ga je držala vjera u uspjeh i pobjedu. Bio je uvjeren da čini herojsko djelo za svoju domovinu i sve građane RH.

U tom smislu nije priznavao nikakvu nemoć ili poraz. Bio je to smioni zapovjednik koji je znao stati pred neprijatelja, zaustaviti ga i srušiti sve njegove namjere i planove.

Da bi to mogao, nije se zadovoljavao ''mrvicama''. Vjerovao je samo u potpuni uspjeh koji se ne može ostvariti nikakvim improvizacijama, nego temeljitim radom i djelovanjem iz kojeg se naziru vidljivi rezultati koji se mogu provjeriti i pokazati na terenu (na bojišnici).

S njim su podređeni i suradnici radili u tišini, bez napetosti, ali i bez bilo kakvih neizvjesnosti u ishod planiranih akcija.

Takvim radom stvarao je dojam da za provedbu svojih odluka ima sve što mu je potrebno (ljudstvo i borbenu tehniku), te kako treba samo pokrenuti vojnu organizaciju da bi uspjeh bio zajamčen. Međutim, najčešće nije bilo tako. Oni je to dobro znao.

I pored toga bio je svjestan svojih mogućnosti, mogućnosti zapovjedništva na čijem je čelu, te osobito važno, mogućnosti postrojbi i pojedinaca koji su bili uvijek spremni na akciju.

Nepotrebno je govoriti i objašnjavati koliko mu je to davalo bezgraničnu sigurnost.

Govorio je: ''U čemu je smisao ratovanja ako nema uspjeha?'' Taj instinkt i ta vjera u svoje mogućnosti najčešće ga je vodila ka uspjehu. Dobro je znao i to je cijenio, da ne pobjeđuje samo jedan čovjek nego cijela postrojba, kao što i ne gubi bitku jedan čovjek nego cijela postrojba.


18

V ZAŠTO JE ODABRAN ZA ZAPOVJEDNIKA

Za njega se može reći kako nije bio odabran za zapovjednika po mjeri

podobnosti ili poslušnosti, već je jedino mjerilo bila njegova vojnička sposobnost koju je u praktičnom radu dokazivao i pokazivao.

Normalno je postaviti pitanje kako je bilo moguće znati da će upravo on biti taj poželjan, uspješan zapovjednik. Koji je to sud stručnjaka mogao prosuditi? Odgovor može jedino glasiti kako je tu pored ostaloga bila i intuicija odabiratelja da će baš on znati i moći se nositi s brojnim i raznovrsnim ratnim poteškoćama ZP - Split.

Bilo je važno da to bude čovjek kojem ne pada na pamet ''predati se'' pred naizgled nepremostivim problemima. Zato se za njega govorilo ''da se poput mačke uvijek dočeka na noge''.

Jednako tome za njega se znalo kako u pravilu voli različita stanja i različite situacije (monotonija ga zamara). U tim različitim situacijama on se izvanredno snalazi.

Također, dobro je znao graditi moć svoje postrojbe i zapovjedništva (kvantitativnu i kvalitativnu), brojčanu, moralnu, fizičku, paljbenu itd.

Pravi majstor je bio u situacijama kada treba iskoristiti ''dobru priliku''; za nju je znao izraditi dobar plan i usmjeriti pažnju na najvažnije pojedinosti. To znači da je imao više organizacijskih i vojnoanalitičkih sposobnosti. Njegova svestranost se ogledala i u činjenici da je mogao svoju pozornost usmjeravati na više radnji istovremeno. Bio je on čovjek koji je znao stati iza svega što radi i što poduzima.

Naime, znao je kako se autoritet zapovjednika ne gradi nekim formalnim postupcima kao što su oštar pogled, galama i slično, nego širinom općeg i osobito vojničkog znanja, te dosljednom principijelnošću koju će suradnici i podređeni osjetiti.

Znao je da nije na zapovjednoj stolici kako bi ga se neutemeljeno obožavalo ili predstavljalo kao zvijezdu. Tu je kako bi zapovijedao sukladno svojim ovlastima koje mu u potpunosti omogućavaju da stvara uvjete za pobjedu koja se od njega očekuje.

Znao je da radi sebe, svojeg zapovjedništva i postrojbi kojima zapo-vijeda mora postavljati visoke zapovjedne kriterije. Morao je, kako se to


19

vojnički kaže, ''gristi'', jer to je rat u kojem je jedino mjerilo uspješnosti pobjeda, borba za život i u situacijama podređenog položaja u odnosu na neprijatelja. U takvim situacijama znao je dati podršku podređenima i ohrabriti ih. Takvo samopouzdanje je pored ostaloga crpio i iz prethodnih pobjeda za koje je i sam bio zaslužan.

Samo s takvim zapovjednikom stvari su iz dana u dan bile bolje unutar zapovjedništva, u postrojbi i naravno, što je najvažnije, na bojišnici.

Dokaz je to da je on bio najbolji mogući izbor jer je znao postaviti prave temelje na kojima će graditi svoje uspjehe.


20

VI VOJNIČKO, ZAPOVJEDNIČKO

I RATNO ISKUSTVO

Hrvatska vojska u nastajanju nije imala tako velik broj mladih i iskusnih osoba za zapovjedne dužnosti koje su mogli u sebi objediniti:

• duže vojničko iskustvo (vojničku zrelost) • duže zapovjedničko iskustvo (zapovjedničku zrelost) • ratno iskustvo (ratnu zrelost).

Za zapovjednika Gotovinu se moglo reći da je on to bio.

Velika je sreća što on tu svoju zrelost i iskustvo nije zadržavao samo za sebe, nego je to znao prenositi onima kojima je bilo potrebno.

Ta njegova iskustva su u mnogim akcijama bila presudna za uspjeh akcije. Bez njega to bi bilo neuporedivo teže.

Za njega se obično govorilo da je ''nabrijan'' i da svoje uspjehe često gradi na jednom pozitivnom vojničkom pritisku (brzo i odlučno).

To iskustvo ga je učilo kako za svaku situaciju moraju sastaviti dobru i adekvatnu ''ekipu'' u kojoj se trebaju naći:

• poznata i iskusna vojnička imena iz postrojbe • dobro odmjeren srazmjer vojnika sa većim i manjim iskustvom • dobro izvedena slojevitost ljudi po regionalnom smislu (ako je

moguće da se angažira jedan broj ljudi iz područja na kojem se izvodi akcija) itd.

Tako mudro koristiti sva vojnička iskustva mogao je samo zapo-vjednik s velikim vojničkim znanjem (lucidan i promišljen), koji zna sagle-dati vojničke zadaće iz svakog mogućeg kuta, koji zna što mu je potrebno odmah a što će mu biti potrebno kasnije, kao i to čega se i koga neće i nikako ne može odreći za konkretnu zadaću.

Temeljni stup njegove vojničke ''filozofije'' je pragmatično korištenje svih dostupnih ratnih iskustava, njihova razmjena i raščlamba. Naime, znao je da se za ratne situacije ne može sve propisati.


21

VII KADA JE BIO NEZADOVOLJAN

U ratu se nisu događale stvari koje bi se baš u svakom momentu

njemu svidjele. Međutim, on je bio fanatično uvjeren kako se može i mora uspjeti i pobijediti unatoč problemima kojih je bilo.

Što ga je onda moglo najčešće naljutiti (izbaciti iz takta)? Čini se da je to ipak bila:

• sporost i • ponavljanje istih grešaka.

Govorio bi često: ''Tu smo da oslobodimo okupirano, na ovako spor način ponavljajući iste pogreške to će biti teško.''

Mislio je da doći do željenog cilja znači ne praviti ''pogrešne korake'', ali i da se ne smije imati razumijevanja za neurađeno.

U takvim prigodama njegova retorika zvučala je dosta oštro.

Bio je osobito ljut kada bi se ispred dobrih planova i ideja ispriječio čudan ili neobičan i nepotreban problem.

Kada je uspjeh bio u pitanju on u toj situaciji nije po svaku cijenu želio zadržati formalnu mirnoću. Pokazivao je tvrdoglavost i osornost.

Drugim riječima, u takvoj situaciji znao je dati oduška svome bijesu.

To je zato što je vrlo dobro znao što hoće, i da mu za to treba vojnička urednost i preciznost.

Vojnički rečeno, trebala mu je vojnička stega koja ispred sebe ruši sve zapreke.


22

VIII KADA JE PLANIRAO

Vojne planove je držao za sebe sve dok je to bilo potrebno, odnosno

dok se s njima nije trebalo izići pred suradnike.

Teško je bilo znati što on ''kuha'' tj. smišlja u svojoj glavi. U tom smislu bio je veliki konspirativac. U ono vrijeme bilo je više nego mudro ne govoriti o svojim planovima prije vremena, jer nije bilo dovoljno samo nešto zamisliti. Put od zamisli do izvršenja je bio dug.

Trebalo je to često ''progurati'' i uvjeriti mnoge da je to dobar plan i dobra ideja. Na ovaj način je pokazivao u kojem smjeru razmišlja, koji su mu zamišljeni putevi i ciljevi djelovanja.

Odnosno, želio je reći da razmišlja u istom smjeru kao i nadređeni. Suradnicima i podređenima je time pokazivao da je i on sukreator planova koji dolaze od nadređenih.

Naime, znao je da ako nema svojih planova morat će izvršavati one koje je netko drugi smislio bez njegova utjecaja.

Za njega je najbolje reći da je bio zapovjednik koji je planirao nepre-kidno, koji je uvijek imao svoj prijedlog za neku zadaću.


23

IX ŠTO JE BIO I ŠTO NIJE ŽELIO BITI

Što nije bio

Može se steći pogrešan dojam da je bio neka vrsta ''eksplozivne osobe''. On to to nije bio, a nastojao je da se takvim i ne doima. Samo je volio svoj posao zapovjednika i tu dužnost je obnašao s osobitim zadovoljstvom.

Jednako tome, prema suradnicima i podređenima nije bio ''nemi-losrdan'' ili kako se to obično govori ''profesionalan zlostavljač''.

Sa svojim podređenima nikad nije bio u sukobu. Na njih je samo prenosio svoju strast i želju da se u ratu bude bolji od protivnika i da ga se pobjeđuje.

Nije bio ni ''patološki ambiciozan'', niti je bio ''gladan'' prevelike dominacije nad podređenima i suradnicima, osim u mjeri koliko je to njegova funkcija tražila, s obzirom da je kao zapovjednik i u tom smislu morao imati određenu moć.

Nisu ostavljao dojam ni ''nestrpljiva čovjeka'' koji hoće sve i to odmah. Vodio je uvijek računa o realnostima i ljudskim mogućnostima. Držao se poznatoga: ''Ako nešto ne želiš, nećeš nikada ni ostvariti.'' Nije se zavaravao nerealnim očekivanjima. Što nije želio biti

Nije želio da ga se promatra kao ''nacionalistu i ksenofobičara''. Dakle, on to nije bio, ali je bio nacionalno svjestan i ponosan, a to je cijenio i izgrađivao kod svojih suradnika i podređenih.

Njegova strast i želja da se u ratu pobjeđuje neprijatelja bila je isključivo motivirana zadaćom i njegovim unutarnjim poticajima da se neprijatelj mora pobijediti, jer je to jedini način da se dobije rat.

Nije htio dopustiti nikome da ga ponižava, kao i da ponižava njegovu domovinu Hrvatsku i Hrvate kao narod.

Ništa on ne bi bio u stanju prihvatiti ako bi to značilo poniziti sebe i svoje. Na taj način je pokazivao svoju ljubav prema Domovini i svom narodu. Nije želio da njegovi vojnici budu ''rulja'', nego prava vojska. Od njih je tražio stegu i ratovanje s oružjem u ruci, ali na human način.


24

X NEKE OD NJEGOVIH OSOBNOSTI

Nije pripadao tipu ležerne osobe. Prije bi se moglo reći da je bio

istinski vojni perfekcionist koji nije prihvaćao nikakve kompromise koji bi išli na štetu izvršenja ratne zadaće.

Drugim riječima, držao je do svojih stavova i principa i zato je jednako bio otvoren i neumoljiv u svojim zahtjevima.

Kada je to smatrao racionalnim i korisnim znao je biti i fleksibilniji, jer nije želio da ga se promatra kao neobičnog čovjeka (čudotvorca, egzibici-onista, fanatika ili demagoga). Želio je izgledati obično (normalno). To je bio razlog zbog čega nije skretao pozornost na sebe nego na zadaće koje izvršava.

Za njega nije pretjerano reći kako je bio pravi gospodin, ali vojničkog držanja. Zašto je to tako?

Znao je da se do uspjeha ne može raznim trikovima u sustavu zapo-vijedanja (osobito ne demagogijom), nego jedino kvalitetnim, stručnim i predanim radom.

Svom ljudskom izrazu lica znao je dodati određenu dozu borbenosti i pozitivne vojničke agresivnosti.

Istina je da su neki njegovi vojnički kriteriji i standardi za neke naše običaje i ljude (branitelje) izgledali neobično. S takvim osobinama bio je zapovjednik ispred vremena u kojem je djelovao (zapovijedao).

Sjajni organizator i nikako ''diktator'', nesklon emocionalnim istu-pima, od sebe je tražio, a od suradnika očekivao, koliko je to moguće, vojničko savršenstvo. On je od podređenih jednostavno znao izvući najviše što je bilo moguće, a da ih pri tome ne izlaže nemogućim i suvišnim naporima.

Nikada se nije zavaravao svojom ulogom koja je bez sumnje privlačila pozornost šire javnosti i koja je sa sobom donosila društveno i vojničko priznanje i ugled.

To što je bio takva osoba pomoglo mu je u izvršavanju najtežih za-daća, a svojim uspjesima je iznenadio mnoge.

Bio je čovjek od logike.


25

Naime, u ono ratno vrijeme mnogi poslovi su upravo zahtijevali be-zgranično strpljenje i logičko razmišljanje (drugih argumenata nije bilo).

Nikada se nije opterećivao nekakvim kvazi vojničkim taktiziranjem i nadmudrivanjem. Bolje je reći da nije volio tzv. ''taktičke kaveze'' u koje se njegova mašta, znanje i logičko razmišljanje po svaku cijenu mora uokviriti i strpati.

Neprijateljskoj taktici suprotstavljao je svoju vojničku maštovitost, hrabrost i odlučnost, te tako pobjeđivao.

Zato se i kaže da je i sam radio na pronalaženju svoje zapovjedničke osobnosti.


26

XI NJEGOV POGLED NA LJUDE

I LJUDSKE VRIJEDNOSTI

Znao je da u ratu kroz glavu ljudi teku najrazličitije misli pa ponekad i pad koncentracije kao rezultat:

• osobnosti vojničkog života na bojišnici, te ophođenja i ponašanja, i • zbog stalno prisutnih opasnosti po život.

U tom smislu često je ponavljao: • ''Važno je prema ljudima u ratnim uvjetima ne reagirati grubo ili na

neprimjeren način ako to nije nužno'' ili • ''U opuštenom i smirenom stanju lakše se podnose teškoće i teret

rata''.

Naravno, sve ima svoju mjeru.

Iz iznijetog se vidi da je jako dobro računao s tim kako su njegovi glavni argumenti upravo ljudi. Zato je držao do uzajamnog povjerenja između nadređenih i podređenih (zapovjednika i vojnika).

Cijeneći svakog vojnika osobno bio je svjestan da je on tu radi svojih vojnika i da su vojnici njegova briga.

Nije bio onaj koji je gledao samo sebe, a ne i svoje suradnike i podređene.

Znao je da među braniteljima ima pojedinaca koji su tu iz različitih osobnih interesa.

Sve to govori o složenosti cjelokupnih odnosa u vojnoj organizaciji i tu ne treba ništa mistificirati.

Koja je to bila postrojba u kojoj u tom smislu nije ponešto ''škripalo''?


27

XII TKO SU MU BILI UZORI

Najjednostavnije bi bilo reći kako nije držao nikoga za uzor, ali to bi

bilo neuvjerljivo. Vjerojatnije od toga je da je ipak imao neke svoje skrivene uzore koje je oponašao (ili je to želio).

Za njega su uzori i tradicije, te modeli ratovanja bili jedno, načela vojne taktike drugo, a Domovinski rat i uvjeti u kojima se on odvijao sasvim nešto treće. Imao je svoje vojne standarde zapovijedanja, ali i načela vojne taktike kojima je znao dodati životnu praksu.

Trudio se biti svoj te misliti i raditi na svoj način, u duhu općih državnih smjernica. Doista se nikada nije osjećao nemoćnim sa svojim suradnicima i podređenima. Sebe je vidio kao zapovjednika koji je u stanju obaviti svaku vojnu zadaću, pa se u tom smislu i nije previše oslanjao na uzore.

Njegova originalna koncepcija aktivnog djelovanja mu je, u pravilu, uvijek donosila uspjeh.

Ako on možda i nije imao uzore, sam je postao poželjan uzor u zapovijedanju mnogima koji su ga oponašali, manje ili više uspješno.


28

XIII KAKO JE IZGLEDALO I ŠTO JE ŽELIO DA MU

BUDE ZAPOVJEDNIŠTVO I NJEGOV URED Zapovjedništvo

Vodio je računa o stalnom pozitivnom ozračju koje se mora osjećati u radu zapovjedništva u kojem je on bio prva osoba (''dirigent'').

Znalo se tko je i zašto zadužen, tko što radi i što ne treba raditi. Po njemu, besposleni se nisu imali što zadržavati u zapovjedništvu.

I osobno je doprinosio stezi i radnoj atmosferi u zapovjedništvu i po tom pitanju njegov stav nikad nije varirao od oštrijeg do blažeg.

U svom zapovjedništvu nije imao suparnike (konkurente ili proti-vnike). Zato je imao bliske suradnike.

Da bi se došlo u njegovo zapovjedništvo i stekla čast njegova sura-dnika ili podređenog, najprije se morao prihvatiti njegov stil i metode rada. U njegovoj ''ratnoj školi'' morale su se odslušati mnoge teme i lekcije o vojsci i suvremenom ratovanju, čiji je osnovni smisao bio steći sposobnost brzog vojničkog prosuđivanja i reagiranja.

U zapovjedništvu je izgrađivao tzv. ''timski rad'', a među ljudima je gajio princip savezništva i prijateljstva.

Podržavao je veselo i poticajno ozračje, razumije se, na bazi kolegi-jalnosti. Zato je i mogao biti najbolji u trenucima kada je bilo najteže. Njegov ured

U svom uredu djelovao je snažno i odlučno. To nije bilo nikakvo ta-jnovito mjesto, nego mjesto koje je bilo dostupno svima kojima je bilo potrebno. Nije jedino bilo dostupno onima koji su bili dokoni.

U svom uredu razgovarao je sa stručnim suradnicima i podređenima, prijateljima, osobama za duhovnu skrb, predstavnicima civilne vlasti i medija.

Zgražao se nad svakom pomisli da mu ured služi tome da se u njega zatvori te tako izoliran prati sve ono što se događa na bojišnici i u postrojbama.


29

Njegov ured je bio mjesto za razgovore i dogovore, za planiranja i zapovijedanja.

Međutim, on je ipak najviše volio biti tamo gdje se njihove odluke provode. Zato bi govorio: ''Želiš li biti u tijeku onoga što se događa u ratu moraš biti na mjestu događaja, mimo nekih uobičajenih načela i običaja''.

To nije bio odraz njegova nepovjerenja u bilo koga ili bilo što, nego njegova želja i stav da ne bude figura u zapovjedništvu, već aktivni sudionik u svim procesima planiranja, odlučivanja i provođenja odluka.


30

XIV ODNOS PREMA VOJNIČKOM

PROFESIONALIZMU

Znao je kako od običnih, mladih vojnika s minimalnim vojničkim i ratnim iskustvom stvoriti prave vojne profesionalce.

Od njih je tražio da budu najbolji, najsposobniji, te uvijek spremni i za najteže zadaće. Želio je da se profesionalnim postrojbama na uspjesima ne može ništa prigovoriti. Obično im je govorio: ''Naš posao je stalno dokazivanje. Moramo biti uvjerljivi u smislu da je ovo što sada radimo najbolje što možemo.''

Kao u pravilu, profesionalnim postrojbama je uvijek povjeravao najteže zadaće i posebno važno mjesto u širem borbenom rasporedu.

Znao je angažirati prave pojedince i postrojbe i na njima je temeljio uspjeh i stabilnost bojišnice.

Kod njega nikada nije bilo dvojbe hoće li s ovakvim postrojbama uspjeti. Za njega su profesionalne postrojbe bile neka vrsta ''startera'' u borbi (pokretača), ali i među njima je tražio tko su i gdje se nalaze tzv. ''udarne igle'', tj. tko će prvi udariti.

To su bili vojnici kojima nije trebalo nikakvih dodatnih «injekcija», poticaja ili dodatnog uvjeravanja.

Bilo je to vrijeme ''mladih lavova'' koji su na hrvatskim bojišnicama pisali noviju hrvatsku vojnu povijest.

Svi su redom bili prekaljeni branitelji koji iza sebe imaju brojne uspješne akcije. Neosporne su činjenice da je od profesionalnih vojnika i postrojbi zahtijevao više. Od njih je tražio:

• brže djelovanje, • jače udare, • više uspješnih akcija.

Znao je kako postoje granice ljudskih mogućnosti, da se ti zahtjevi i očekivanja ne mogu pomicati u beskonačnost.


31

XV ZAPOVIJEDANJE U RATU

Zapovijedanje u ratu nije za nikoga lako ni jednostavno. Za mnoge je

to iznad svega stresno, ali je ipak bilo časno.

On je dragovoljno prihvatio zapovijedati postrojbama HV u ratnim uvjetima i zato je smatrao da nema pravo (niti mu je to padalo na pamet) jadikovati i očajavati nad poteškoćama, nego zapovijedati i raditi kako bi na najbolji način opravdao povjerenje.

U njegovom stilu zapovijedanja problemi su izgledali kao dodatni motiv i inspiracija. Duboko je vjerovao da uvijek ima izlaza iz teških i najtežih situacija. Govorio bi: ''Izlaza ima, samo ga treba pronaći.''

U tom smislu svojim samouvjerenim nastupom plijenio je pažnju suradnika i podređenih.

Međutim, izbjegavao je biti ''dežuran mudrac'' niti mu je takva uloga odgovarala. Tako se ponašao prije svega zato što se nije želio previše miješati u ovlasti podređenih zapovjednika, niti je želio da se bilo tko ''petlja'' u njegove zapovjedničke ovlasti i odgovornosti.

Nije robovao raznim savjetima i sugestijama kojima mu se pokušavalo puniti glavu. Bio je dovoljno smion i odvažan zapovjednik koji je uvijek znao otići korak dalje. Iz navedenog se vidi kako je s jedene strane bio izražen individualac, ''koji voli tjerati po svome'' i ovisiti o samom sebi, kao što je volio i pružiti pomoć onima koji je traže i kojima je potrebno.

Također, on nije mislio da je uvijek u pravu, pa je ostavljao dovoljno prostora podređenima i suradnicima za provođenje njegovih zamisli i odluka koje su u duhu zadaće.

Za njega je svaki dan nosio sa sobom nove zadaće, ali i nova očekivanja, zbog čega je jednako tome svaki dan ''na kocku'' stavljao i svoj život.

Dakle, bio je spreman na sve jer je bio arhitekt uspjeha u kojem nije želio biti promatrač, nego aktivan sudionik svega.


32

XVI KAKO JE GOVORIO I RAZGOVARAO

Valja još jednom naglasiti kako je on bio mlad i temperamentan

zapovjednik koji nikada nije ''letio u oblacima''.

Trudio se u svakoj prigodi odavati dojam smirenog i sabranog zapovjednika koji važe svaku svoju riječ i koji se zna fokusirati na najvažnija pitanja. Obično je govorio lagano i nije mu se moglo dogoditi da iznenada ''plane'' ili da se ne može koncentrirati na problem.

Osobno nije želio govoriti previše, niti je želio biti ''dopadljiv'' samo po govorničkim vještinama.

Ipak, njegov glas je uvijek djelovao moćno i uvjerljivo bez ikakve patetike i sladunjavosti.

Iz njegovih riječi se moglo zaključiti da je jednostavan zapovjednik koji postavlja jednostavna pitanja i traži jednostavne i kratke odgovore.

Nikada se nije skrivao iza ''velikih riječi'' niti je to dozvoljavao podre-đenima. Istina je da je u određenim situacijama u razgovoru pokazivao oštar izraz lica, s izraženim sjajem u očima i žustrim pokretima ruku koji su govorili više nego riječi. Kao takvog su ga podređeni i suradnici rado slušali i promatrali.


33

XVII IZVOR NJEGOVE KARIZME

Znao je kako se njegovim zapovijedanjem očekuju brže i učinkovitije

promjene, naravno, nabolje.

Podređeni su očekivali da u njegovim zahtjevima prepoznaju ne samo opće ciljeve rata, što je bilo neupitno, nego i svoje osobne interese, vratiti se svojim kućama. Znajući to, jedino mu je ostalo da iznađe način kako to i pokazati. U skladu s tim je govorio: ''Ja sam tu da s vama oslobodimo okupirano i znam način kako ćemo to uraditi.'' Ovako optimistične i jasne riječi brzo privuku pozornost najšireg kruga branitelja. Gotovo u trenutku donose naklonost i simpatije svih jer i sami žele u tome sudjelovati. To je primjer kako se i s malo riječi može probuditi i pokrenuti ljude. Oni su razumjeli što on govori i kakve su mu namjere pa su i s povjerenjem gledali u njega.

Radi se o mudrom potezu zapovjednika koji je bio svjestan moći svog položaja, odgovornosti i utjecaja. Jasno, poslije ovakvih riječi, samo konkre-tni rezultati mogu potvrditi da to nisu bila prazna obećanja, a upravo tako je i bilo, obećanja je ispunio. Poslije toga karizmu uspješnog, poduzetnog i požrtvovanog zapovjednika ništa ne može umanjiti.


34

XVIII RAZLIČITE SU MOGUĆNOSTI

LJUDI U RATU

General Gotovina nije u ratu dolazio do cilja a da nije vodio računa o ljudima i o mogućim posljedicama. Na taj način je otkrivao svoje ljudsko i humano lice. Imao je osjećaj kome neku od zadaća povjeriti.

Znao je da nisu svi jednako sposobni niti da su svi u svakom momentu za sve spremni. To jednostavno nije ni moguće. Uspoređujući starije i mlađe obično bi zaključivao:

• da su stariji zasigurno iskusniji, ali su mlađi zato poletniji • da stariji imaju više vojnog znanja, problemu pristupaju logičnije, ali

se time teže dolazi do uspjeha, dok su mlađi tvrdoglaviji, nepredvi-dljiviji, uporniji, i oni su u pravilu imali više uspjeha.

Stariji su više znali, dok su mlađi tek učili i pritom su djelovali neumornije.


35

XIX SUGESTIVNI NASTUPI

Oni koji su ga samo jednom susreli mogli su se uvjeriti kako taj

zapovjednik nastupa, najčešće, sugestivno. Naime, jasno pokazuje što želi i što mu je cilj. Biti takav zapovjednik teško se može naučiti (ili ste s tim rođeni ili niste).

Bio je to zapovjednik kojeg je Hrvatska vojska zanimala u punom profesionalnom smislu. Jasno je davao do znanja suradnicima i podređe-nima kako nije zapovjednik od samo jedne akcije, nego želi ići do kraja.

Kada bi osjetio da njegovi suradnici i podređeni zaostaju za njim, znao bi ih ukoriti riječima: ''Ne pratite me...'' Na taj način im je želio dati do znanja da i oni moraju preuzeti dio svoje odgovornosti i stalno držati ''otvorene oči''. Probleme je tako rješavao na smiren način, razgovorom u kojem do izražaja dolazi njegov smisao za diplomaciju. Međutim, kada je trebalo znao je on i nametnuti svoj autoritet zapovjednika. U svakom slučaju bili su to nastupi puni iskrenosti i izravnog razgovora o ugodnim i manje ugodnim stvarima.

Ta snaga sugestivnog nastupa značila je puno u njegovu radu, što mu je omogućilo da se od anonimnog vojnika postupno uzdigne u sam vrh vojne hijerarhije u Hrvatskoj vojsci.


36

XX UPORNOST

Iako u zapovijedanju nije imao tako velikog iskustva, osobito u

zapovijedanju različitim i krupnim vojnim sustavima, u ratnim uvjetima na hrvatskim bojišnicama usavršio je sav mehanizam toga iznimno teškog posla, a ne u prestižnim svjetskim vojnim učilištima ili akademijama.

Da se na pravi način uporno i ustrajno zna zalagati za svoje stavove, u to su se mogli uvjeriti mnogi koji su dolazili kod njega. Bio je vrlo pragma-tičan, nije se služio nikakvim pritiscima i ucjenama kako bi došao do cilja.

To je bilo jedno od bitnih obilježja njihova profesionalnog vojničkog zapovijedanja i ljudskog karaktera. Njegova upornost mogla se iščitavati na mnogim primjerima, kao:

• nikada nije zaboravljao (bez obzira na brojne i raznovrsne obveze) kome je i kakvu zadaću dodijelio, kako ide s provedbom te zadaće. Po potrebi je istu usmjeravao i tako je vodio ka uspješnom završetku.

• za njega nije ništa bilo nemoguće kada postoji ljudska volja ili htijenje, ali je bio i prilagodljiv situacijama i drugačijem mišljenju.

Takvom njegovom stavu i ponašanju neki se nisu nadali, ali mnogi nisu bili ni iznenađeni.

On je svojom upornošću uspio sve što čovjek u ratu može uspjeti i sve je izdržao što ljudska hrabrost može izdržati.


37

XXI SAMOUVJERENOST

Ponašajući se samouvjereno time je pokazivao nužnu zapovjedničku i

ljudsku stabilnost, ambicije i prodornost.

Kao takav bio je nezamjenljiv, savršen motivator i izvor optimizma. Sam je o sebi stvarao dojam samouvjerenog zapovjednika. Držao je kako je to važno za svaki uspjeh.

Tako samouvjeren optimist se nerijetko služio nepredvidivim potezima i intuitivnim odlukama.

Samouvjerenost je temeljio na svojim suradnicima i postrojbama u koje je imao veliko povjerenje.

Kako su se umnožavali njegovi uspjesi tako je i rasla njegova samo-uvjerenost, ali su jednako tome rasla i očekivanja od njega, pa je dobivao sve važnije zadaće. Kako se ljude ne može impresionirati nekim općim stavovima ili prikladnim parolama on je uvijek tražio konkretne rezultate koji se mogu vidjeti na terenu, pa na tome graditi svoju samouvjerenost.

Kako bilo, tako ponosan, savjestan i poduzetan znao je postići ono što želi i tako stvarati realnu sliku o sebi (ono što planiraju to i ostvare).

Uz njega, takvog kakav je bio, hrvatski branitelji su se emotivno vezali.


38

XXII JEDNOSTAVNOST

Bio je to zapovjednik koji je živio sa svojim zapovjedništvom i sa

svojim postrojbama, koji je imao temeljit uvid u njihovu unutarnju organi-ziranost i snagu, koji je i osobno poznavao sve pripadnike zapovjedništva i mnoge pripadnike postrojbi koje je trebalo poznavati.

To je dovodilo do osjećaja velike bliskosti s njim koji je znao prila-goditi i način vojničkog ophođenja.

S njim ste se mogli slagati ili ne slagati, misliti što god hoćete, ali niste mogli ostati ravnodušnim prema njegovom stilu jednostavnog zapovije-danja. Bio je u stanju najsloženiju zadaću izreći na najjednostavniji ili najra-zumljiviji način, a da ona ništa ne izgubi na svom smislu ili sadržaju. Drugim riječima, znao ju je približiti onima kojima je i namijenjena.

Jednostavnost ophođenja sa suradnicima i podređenima nije nužno isključivala zapovjedni ton, ali za njega je važnije bilo da se zadaća razumije i uspješno izvrši.


39

XXIII KAKO JE IZGLEDALO RADITI S NJIM

S takvim zapovjednikom je bilo zanimljivo i ugodno raditi.

U mnogim situacijama to je bio temperamentan čovjek koji prati zbivanja te na pravi način reagira na njih, gotovo neprekidno djelujući usmjeravajuće. U zajedničkom poslu s njim se nema osjećaj preoptereće-nosti. Naime, on nije želio raditi u grču. U svom zapovjedničkom okružju razvio je pozitivno ozračje u kojem je i suradnike i podređene znao ''ispro-vocirati'', odnosno potaknuti da se aktiviraju i razmišljaju o nadolazećim zadaćama.

Osobno nije želio biti ''profesionalni'' pripovjedač te navikavati suradnike i podređene na duga sjedenja na kojima bi on bio glavni govornik. Jednostavnije rečeno, znao je slušati svoje najbliže suradnike, što govore i kako razmišljaju. U nekim situacijama znao je ostaviti dojam nedorečenosti. Naime, stvari je često ostavljao ''otvorenima'' za poboljšanja, dopune, te različite korekcije. Nije se žurio davati ocjene o urađenom, niti se žurio s pohvalama i pokazivanjem svog zadovoljstva. Stoga je i teško bilo znati da li je posao obavljen baš onako kako je i želio.

U svakom slučaju, bitno je da svojim suradnicima i podređenima nije oduzimao radnu energiju, nego im je svojim pozitivnim pristupom davao.


40

XXIV DA LI JE BILO KRITIKE NA NJEGOV RAD?

Poznato je da je kadrovski potencijal Hrvatske vojske bio šarolik, pa

je razumljivo da je on imao i svoje kritičare i neistomišljenike.

Istina, generalu Gotovini to nije smetalo, jer nije ni želio da se njegov rad i uspjesi samo hvale. Želja mu je bila da se svačiji rad analizira ali od mjerodavnih i nadležnih, te da se i on cijeni i usmjerava.

Znao je prepoznati grube i zlonamjerne kritike, kojih je tu i tamo bilo. Takve zlonamjerne kritike bile su uglavnom usmjerene na umanjivanje važnosti onoga što je ostvario, ali nerijetko i miješanje u njegove zapovje-dničke ovlasti i odgovornosti. Neutemeljene kritike izrečene riječima poput ''bahatost'' ili ''pretjerana agresivnost'' nisu ga zamarale.

Kada bi on i pokazivao tu tzv. agresivnost, radilo se prije svega tu o nekom obliku naglašenog bijesa i nezadovoljstva za loše obavljenu zadaću i slično.

Uglavnom, sve zamjerke i neutemeljene negativne kritike na njegov

rad bile su proizvod sitničarenja pojedinaca koji su se tada smatrali ovla-štenima upućivati kritike.


41

XXV ZAPOVIJEDATI NA GRANICI RIZIKA

Zapovijedati na granici rizika za njega je bilo nešto svakodnevno,

najnormalnije. To se mnogi ne bi usudili, a njihov komentar bi vjerojatno bio ''bolje i ne počinjati''. Za razliku od njih on je govorio: ''Idemo, mi ćemo uspjeti.'' Smjelo i majstorski je znao privremeno zanemariti poteškoće kojih je bilo, a naglašavati i okrenuti se svojim prednostima. Sve je to radio opu-šteno i vedro, ne pokazujući nikakvu zabrinutost. U zapovjednom smislu za njega je svaka nova zadaća bila najvažnija, hamletovski rečeno ''biti ili ne biti''.

Mnogi su se pitali što mu daje snagu i u čemu je njegov motiv. Odgovor može biti samo jedan - sve što je radio to se od njega i očekivalo, i to je bilo dobro za Hrvatsku.

Epitet neumornog zapovjednika stekao je utiskom kako ne može mirovati i dugo se zadržati na istom mjestu ili poslu. Vješto je izbjegavao upadanje u monotoniju, te stajanje i čekanje na bojišnici, bez smisla i cilja. U takvim prilikama tražio je od suradnika da se radi na jačanju vojne stege. Govorio bi im: ''Vojnici se ne mogu sami organizirati, zapovjednici ih organiziraju i rješavaju probleme svojim znanjem i iskustvom.''


42

XXVI KAKAV SU DOJAM O NJEMU MOGLI STEĆI

ONI KOJI SU GA POSJEĆIVALI

Njegovi posjetitelji su ga uglavnom doživljavali kao osobu koja se ponaša vojnički i uljudno. Osjećali su kako iz njegovih riječi izvire domoljublje, što je u toj ratnoj situaciji bilo sasvim u redu i za očekivati, te da je on prije svega častan vojnik i uzoran zapovjednik.

Mogli su steći dojam kako se sa svojim teškim zapovjedničkim zada-ćama dobro fizički nosi (pun je snage, zdravlja i otpornosti na stresne situacije). Mogli su, također, steći dojam da ga krase vojničke vještine poput brzine reagiranja, preciznosti, lukavstva, itd.

Bila je primjetna i njegova vještina improviziranja i istraživanja drugih povoljnijih mogućnosti dolaska do cilja.

Kod svojih posjetitelja odavao je dojam sustavnog zapovjednika koji zna probleme i zadaće rješavati po prioritetu važnosti i osjetljivosti.

Pokazivao im je da nije ''prodavač magle'', čovjek površnog i ispra-znog nastupa. Osobito je bilo važno kako je pokazivao interes i suosjećanje, te susretljivost za stradalnike Domovinskog rata.

Njegovi posjetitelji su mogli također osjetiti da nije samo ''kruti'' zapovjednik, nego i čovjek koji putem zapovijedanja suradnicima i podre-đenima želi pomoći, te se zbog toga doživljavao kao zapovjednik i kao prijatelj podređenima. Nisu mogli otići a da ne zapaze kako je on zapovje-dnik vojničkog znanja, ratnog iskustva i čvrste ruke.

Ovo su samo neke bitne ljudske i vojničke vrijednosti, a iznad svega moralne, zbog kojih je bilo i moguće biti tako prihvaćen, poštovan i cijenjen od suradnika i podređenih.


43

XXVII NEŽELJENI SUSRETI

Zapovjednik se susretao i s ljudima s kojima to nije posve želio. To su

za njega bile neželjene situacije koje se nisu mogle izbjeći.

Teže je podnosio razgovore s ljudima koji su bili neinventivni, egoce-ntrični i poprilično agresivni u razgovoru.

Takvi su se ljudi obično u nedogled željeli ''nadmudrivati'' pokazujući tako samo svoj loš karakter i ništa više. Za čovjeka poput njega to je bilo gubljenje vremena. Jednako tome nisu mu ''ležale'' ni osobe koje su se razbacivale raznim frazama, bez svrhe, ili već odavno potrošenima, kao ni osobe za koje nije bio siguran što im je namjera.

Sve je to proizlazilo iz njegovog osjećaja odgovornosti, jer nije želio da mu bilo tko i bilo što kvari kvalitetu rada.

Ipak, uvijek kad je to trebalo znao je izvršiti pravu selekciju ljudi s kojima će se susretati i s kojima će raditi.


44

XXVIII U ČEMU JE BIO DRUKČIJI OD OSTALIH

Nerijetko su ga drugi doživljavali kao osobu različitu od ostalih zapo-

vjednika. Objektivno, on je to i bio.

Znao je ratovati s onim što je imao, čime je raspolagao u ljudskom i materijalnom smislu. U tome je bio već izvježban, to za njega nije bio problem, pokazivao je kako se i sa skromnim resursima može ostvariti poželjan rezultat.

Ako je na pojedinim mjestima bojišnice i bio slabiji od neprijatelja za njega to nije unaprijed značilo da će biti i gubitnik. Pokazivao je razumije-vanje za situacije kada je bio limitiran ljudskim i materijalnim resursima. Naime, optimizam ga ni tada nije napuštao.

Nije volio one koji su ga stalno opterećivali ''velikim brigama'' i nekim bezrazložnim strahovima, ili one koji su svaku situaciju u ratu doživljavali ''dramatično''.


45

XXIX IZBOR SURADNIKA

Želio je okupiti suradnike za koje je bio siguran da će prihvaćati i

provoditi njegove odluke. U tome je i uspijevao.

Tražio je sposobne i motivirane. Osnovna ''preporuka'' u tom smislu bila je njihov rezultat u borbi (dakle borbenost u pravom smislu riječi).

Prednost je davao mladima, ali jednako tako i stručnim, sposobnim i uspješnim, te dokazanim u obavljanju vojničkih zadaća.

Pri izboru suradnika nije se vodio nekim drugim osjećajima kao što je često spominjana podobnost ili poslušnost.

Nije ni očekivao da će svi koji dolaze u njegovo zapovjedništvo misliti jednako kao i on.

U osnovi to je značilo kako on ne želi po svaku cijenu suradnicima nametati svoje mišljenje, nego od njih tražiti različita mišljenja i prijedloge, znajući pri tome kako ne mogu sva biti jednako dobra i prihvatljiva.

Oni koji su bili odabrani imali su svu njegovu potporu, što je on jako dobro znao i osjećao. Nije želio tromo zapovjedništvo s velikim brojem ljudi. Cijenio je suradnike snažnog karaktera kakav je bio i sam. Od njih je oče-kivao da budu kompetentni u svom djelokrugu rada i da mogu obavljati više različitih zadaća. Nije bilo ni za očekivati kako će u njegovom zapovje-dništvu ići sve bez problema. Nije mogao šutjeti i mirno gledati nezalaganje, izostanak stege, izostanak rezultata. Zato su kadrovske promjene u ratu znatno češće nego u miru. To je logično, jer su daleko veće posljedice za neurađeno.

U tom smislu on se nije sustezao zahvaliti mnogima i jasno im reći kako s njima više ne računaju u zapovjedništvu.

Oni su dobivali drugu dužnost za koju se ocijenilo da će je znati uspje-šnije obavljati. U izboru novih suradnika pokazivao je veliko strpljenje i strogoću, pa je radije neko vrijeme držao nepopunjeno radno mjesto, nego što bi ga neadekvatno popunjavao.


46

XXX OSTALA MIŠLJENJA O NJEMU

O njemu su se tijekom rata mogla čuti različita mišljenja, ali njegovi

najbliži suradnici ipak zadržavaju pravo osobnog mišljenja. Naime, oni su u njemu prije svega imali svoga učitelja koji ih nije nikada i u ničemu izne-vjerio, ali ni oni njega. Bio im je blizak ne samo po funkcionalnoj dužnosti nego i po načinu razmišljanja i djelovanja. Tome se svakako treba dodati i činjenica kako su mnogi od njih i generacijski bili vrlo bliski njemu.

Zbog svoje pristupačnosti osjećali su ga i prijateljem, što im je uistinu i bio. Za svakog od svojih suradnika on je u profesionalnom vojničkom smislu odigrao značajnu ulogu, dajući mu prigodu da se dokaže u ratu. Zato je mnogima služio kao uzor u zapovijedanju.


47

XXXI VOJNE ZADAĆE I MEDIJI

General Gotovina je govorio kako posao zapovjednika nije taj da budu

medijima neprekidno na raspolaganju, već da budu na raspolaganju svojim suradnicima i podređenima - svojim postrojbama.

Smatrao je da se o ratnim vojnim zadaćama ne raspravlja preko medija tj. da nema demokratskih rasprava u javnosti dok traje rat. To je jačalo njegovu poziciju u vojsci i izvan nje.

Ipak, istupajući ponekad u medijima njemu nije bilo do toga da se svima dopadne. Više je vodio računa o vojno - sigurnosnim pitanjima, kako da se ne nanese šteta Hrvatskoj vojsci koja je tada bila u ratu. Zato je vješto znao izbjeći odgovore na tzv. ''škakljiva'' pitanja.

Naime, on nije želio ostavljati lažan dojam o sebi kao ''sveznajućem'' zapovjedniku, a osobito ne kao vojničkom strategu u područjima koja su mu bila manje poznata. Nije želio da se od njega stvara nikakav medijski poželjan lik.


48

XXXII OBUČAVANJE I OSPOSOBLJAVANJE

Za njega je bilo nezamislivo nekoga smatrati uspješnim ako on ne

poduzima stalne mjere na obučavanju i osposobljavanju podređenih u ratnim uvjetima i za ratne potrebe.

I ne samo to. On je i sam u tom procesu odlučivanja sudjelovao, uvodeći u njega suvremene inovacije primjerene terenskim uvjetima.

Osobno je najviše cijenio i podržavao praktičnu paljbenu obuku (bojna gađanja ili zajedničke taktičke vještine).

Smatrao je da samo rezultati govore zna li netko raditi svoj posao ili ne, tj. obučava li se i osposobljava ili ne.

''Ništa se ne može postići bez truda!'', govorio je.

To znači da je ''lijek'' protiv neučinkovitosti tražio i pronalazio kroz obučavanje i praktično osposobljavanje.

To je bio pravi put za koji je on znao da je dug, težak i osjetljiv. Ali on nije želio imati nespremne ljude, osobito ne one od kojih se očekivalo da uvijek budu u spremnosti.

Zbog svega što je na ovom planu uradio njegovi ratni uspjesi se mogu promatrati kao ''diplomski radovi'' iz svih područja ratne vještine.


49

XXXIII USPJESI

Svaki njegov uspjeh u borbi bio je plod njegove želje, odlučnosti i

spremnosti na najteže zadaće.

Za postizanje uspjeha nije ga bilo potrebno dodatno motivirati jer je za to bio spreman. Borio se mudro i hrabro (glavom i srcem).

Njegov pristup svakoj akciji i njen uspjeh bitno su određivani pozitivnom ''klimom'' u zapovjedništvu i šire u postrojbama.

On je od nadređenih uvijek tražio konkretne rezultate. Vjerovao je riječima svojih suradnika i podređenih, ali je ipak najviše vjerovao onome što je vidio kroz uspjeh. U tome se vodio poznatim sloganom: ''Cijene se samo uspjesi'', jer tako je to u životu. Svaki uspjeh ga je veselio i smatrao ga je rezultatom zajedničkog rada Zapovjedništva ZP - Split i podređenih postrojbi.

Naglašavao je kako je ugodno biti pobjednik (uspješan) i da se na taj način stječe pravo biti priznat i hvaljen, a takvima se žele pridružiti mnogi. Smatrao je kako nema ništa ljepše nego kad ljudi iskreno cijene nečiji uspjeh.

Javna priznanja su mu godila i to je bila neka vrsta njegove duhovne hrane. Želio je da se zna za njega i njegove postrojbe koje postižu uspjehe. U suprotnom, ni ti uspjesi ne bi izgledali tako veliki kao što objektivno i jesu bili.

Dakle, njega je veselilo kada su mu za uspjehe stizale riječi pohvale. Takvom vrstom priznanja osjećao se počašćenim i znao je na jedan ljudski način u tome uživati i to doživljavati kao poticaj.

Ipak, treba još jednom naglasiti kako on nije bio čovjek koji je oče-kivao da ga se stalno hvali i da se prema njegovom poslu odnosi nekritički. Jednako tome, i sam je bio samokritičan prema urađenom. Sa suradnicima i podređenima je analizirao sve zadaće, a osobito uspjehe. O tome nije puno govorio, njegove ocjene su bile kratke i jasne, iznosio ih je analitički, argumentirano i uvjerljivo. To je njegovim suradnicima i podređenima bilo dovoljno za daljnje poticaje i razvoj ideja.

''Mi nismo ovdje da nas se samo hvali i radi neke druge pozornosti, naš posao je ostvarivati ciljeve rata putem svojih vojničkih zadaća.''


50

Znači, ta razna priznanja i pohvale nije želio doživljavati kao osnovu kojom bi poletio u visine, nego je i pored toga želio ostati na zemlji i po njoj čvrsto hodati.

Neki su sve te uspjehe pokušavali pripisati njegovim ambicijama. To je neosporno, on je bio ambiciozan zapovjednik i svoje ambicije je znao prenositi na suradnike i podređene. Za njega je bilo logično ići korak više i dalje a ne korak unatrag.


51

XXXIV O NADREĐENIMA

On je bio hrvatski vojni zapovjednik koji je za svoje nadređene bio

poželjan kao takav. Energija kojom je zračio kod nadređenih je izazivala dodatno povjerenje. Njegove akcije bile su u skladu s onim što su nadređeni od njega očekivali. Nadređeni su se nebrojeno puta mogli uvjeriti u njegov ljudski šarm i vojničku inteligenciju, ali i to koliko je u njemu nacionalnog i ljudskog ponosa, koliko ima snage i volje u provedbi zadaće.

Neosporno je da se u toj vertikali zapovijedanja s nadređenima rado ponašao kao neka vrsta slobodnjaka. Ustvari samo je želio više slobode i prava na samoinicijativu, što je poželjna osobina svakog zapovjednika.

Naime, više mu je odgovaralo da sam određuje kako će pobjeđivati. Nije mu odgovarao posao u smislu izreke: ''Veži konja gdje ti gazda kaže''.

U vezi s tim treba reći kako nikad nije želio izlaziti iz okvira svojih ovlasti, ali ih nije želio ni prenositi na druge.

On je u svojim odnosima s nadređenima imao i svoje kritičare. Prihvaćao je svaku takvu kritiku koja je bila opravdana i argumentirana.

Međutim, istina je i to da je svojim vojničkim uspjesima daleko nadmašio svoje kritičare, pa i neke od svojih nadređenih, a jednako tome mnogima je ''začepio usta'' i na planu borbene obuke i jačanja borbene spremnosti, koja je u njegovoj organizaciji bila prepoznatljiva i učinkovita.


52

XXXV O NEPRIJATELJU

General Gotovina je vojni zapovjednik koji je osjećao svu gorčinu i

bijes koji Hrvati imaju prema neprijatelju (Srbiji i Crnoj Gori, JNA i dijelu pobunjenih hrvatskih građana srpske nacionalnosti) zbog svoje percepcije o stradanjima, ponižavanju i zlostavljanju branitelja i građana RH u veliko-srpskoj agresiji na RH. Vjerovao je da se u toj borbi s njima može sve ostvariti.

On je zapovjednik koji je jedan za drugim rušio sve mitove o njihovoj snazi (o njihovom naoružanju i propagandi koja ih je stavljala u rang treće vojne sile u Europi).

Drugim riječima, nije im davao nikakve šanse na bojišnici na kojoj je zapovijedao. Na njih je gledao ne kao na treću vojnu silu Europe, nego kao na potrošene ljude čije nazadne ideje i namjere neće proći preko hrvatskih branitelja. S tim u svezi bi govorio: ''Oni su jaki koliko im mi dopustimo.'' To znači da pred tzv. ''vojnom silom'' nije osjećao nemoć niti je priznavao bilo kakvu defanzivu taktiku za koju je govorio kako nema nikakvog smisla u konkretnim uvjetima.

Jednostavnije rečeno, on se s neprijateljem nije želio previše optere-ćivati, osobito ne s neutemeljenim raspravama o njihovoj moći.

Za razliku od početka rata kada su hrvatski branitelji doista bili u inferiornom položaju jer su se u ograničenom vremenu bili prinuđeni bra-niti, on je sada pred svojim očima (u vidu krajnjeg cilja) imao uspješan kraj Hrvatskog domovinskog rata.

Na razne sporazume i dogovore s neprijateljem o prekidu vatre ili primirju gledao je s razumijevanjem koje ima toliko smisla koliko je Hrvatska vojska jaka na bojišnici. Njegov komentar u svezi toga je bio: ''Primirja ima, ali mira nema do konačne pobjede.''

Bio je originalan, domišljat, britak i izravan zapovjednik koji prema onakvom neprijatelju nije primjenjivao zastarjeli, konvencionalan i konze-rvativan stil zapovijedanja, nego mu se u pravilu uvijek opirao i primje-njivao stil rada i zapovijedanja kojim će nadmudriti neprijatelja.


53

XXXVI SURADNICI I PODREĐENI

Razumije se kako on nije svojim suradnicima i podređenima slao

''zamolbe'', nego vojne zapovijedi i tražio je da se one bezuvjetno provode.

Zato su mu bili potrebni suradnici i podređeni koji će to provesti, ali i koji su ''naoružani'' samopouzdanjem i željom za pobjedom, koji imaju za to srce i koji ne bježe od kontakta sa neprijateljem.

On je bio promišljen čovjek koji je u tom smislu iskreno vjerovao svojim podređenima i suradnicima. Međutim, prema suradnicima i podre-đenima koji nisu imali rezultate u svom radu bio je vojnički strog i znao ih je zbog toga ukoriti, ponekad i veoma neugodno.

Ipak, to su bili momenti kada je ''kap prelila čašu''. Time je pokazivao svoju upornost i zalaganje da se njegove zapovijedi provode do kraja, ali i nešto drugačiju ljudsku narav.

Ne može se u ratnim okolnostima bez suradnika, ne može se ni sve sam, zato je bilo nužno uvijek i iznova kad je to bilo potrebno tražiti nove suradnike koji mogu povući teret rata i koji će moći provoditi ratne zadaće.

On nije tražio od njih obećanja nego rad i ostvarivanje zadaća.

Bio je zapovjednik praktičar i želio je da ga njegovi podređeni upravo tako i doživljavaju.

Naime, nije im zadavao nikakve zagonetne zadaće, nego jednostavne, jasne i provodive. Drugim riječima, prema suradnicima je bio ljudski i vojnički jednostavan jer je s njima (s malo riječi) uvijek uspijevao ući u bit problema.

Njegov razumljiv govor bio je drugačiji od onog koji su koristili neki drugi vojni profesionalci.

Svojim podređenima i suradnicima nije nikada okretao leđa kada su imali poteškoća i problema. Pružao im je pomoć i davao savjete, ali je bio i dosljedan, držeći se onoga što je prije toga zapovjeđeno i što je trebalo provesti. Odstupanja nije moglo biti, kao što nije moglo biti ni to da se on drži kao ''sudac'' koji samo presuđuje. Znao je podređene animirati kao istinski predvodnik (zapovjednik) koji od suradnika i podređenih stvara pobjednički mentalitet, koji s njima kad god to treba može ''zapaliti atmosferu''. ''Zapaliti atmosferu'' za njega je značilo posebno psihološko


54

stanje u kojem se prelazilo preko nekih ljudskih slabosti, kako bi se ostvario cilj.

Zato je ponekad govorio: • ''Prema neprijatelju se mora biti agresivniji, njima se ne smije

dozvoliti preuzimanje inicijative i da zavlada njihov ritam ponašanja'' ili

• ''Morate provoditi svoju taktiku i ne dozvoliti neprijatelju da on provodi svoju.'' ili

• ''Izađite iz taktičkog šablona i činite uvijek kad to možete korak naprijed.'' ili

• ''Činite uvijek sve da pobjednički osmijeh krene s vašeg lica.''


55

XXXVII BITI NA ČELU POBJEDNIKA

Ono što je poduzimao uspješno je dovodio do kraja:

• stvarao je Hrvatsku vojsku • ustrojavao je i osposobljavao zapovjedništva Hrvatske vojske u po-

dređenim postrojbama • branio je bojišnicu u području njegove odgovornosti • oslobađao je okupirana područja RH i BiH za koje je dobio zadaću.

Znao je kako treba izgledati vojska kojom zapovijeda da bi bila pobjednička. Mogao je to postići jer je bio ''vojnički precizan''. Nije očekivao da ga drugi ocjene za ono što radi jer je i sam bio veoma strog u samoocje-njivanju i ocjenjivanju svojih podređenih. Njegovi vojnički uspjesi u akcijama ZP - Split davali su mu za pravo da malo ''poleti'' u visine. Ali to se kod njega nije moglo dogoditi jer bi to bilo opasno za njegov budući rad i zadaće koje slijede.

Svojim vojničkim uspjesima prestigao je mnoga poznata ili poznatija imena, ali on kao da svemu tome nije pridavao tako veliki značaj kakav je mogao. Svaki taj uspjeh, pored ostaloga, obilježio je sa snagom svog osobnog djelovanja i odanošću ciljevima rata. Svojim uspjesima nadmašio je sve što se o njemu običnim riječima može reći. Kaže se kako najveći naprave uvijek ono što zamisle, a on je upravo to i uradio. Njegove pobjede su po-stale hrvatski model obračuna s pobunjenicima i agresorima. U tom smislu on je bio zapovjednik za velike zadaće a ne epizodist za jednu zadaću. Kroz svoje ratne pobjede izrastao je u simbol i predvodnika uspješnih zapo-vjednika Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Postao je junak jednog ratnog vremena. O svojim vojnim pobjedama nije želio često govoriti. Prepuštao je radije da to rade drugi. Te pobjede ipak najviše same govore o njemu.

Jednako tome čuvao se ponekad neumjesnih ''počasti'' koje su mu nuđene. Vodio je računa kako možda on i nije za sve ili svakog tako slavan.

Međutim, on ostaje nezaboravni lik jednog zapovjednika Hrvatske vojske u povijesti Domovinskog rata, što je njemu bez sumnje bila i ostala čast.

On je jednostavno znao biti na čelu pobjednika.


56

XXXVIII ZADOVOLJSTVO POSTIGNUTIM

Za svaku akciju on je i osobno bio optimalno psihički i na svaki drugi

način spreman i odlučan. To je kod suradnika izazivalo osobito poštovanje.

Tražio je od suradnika i podređenih da se i u najvećem oduševljenju zbog uspjeha na događaj gleda realno i mirno.

Osobno nije poslije uspješno izvršenih akcija odavao dojam eufori-čnog čovjeka. Svoje emocije je radije zadržavao u sebi iako je imao puno razloga biti prezadovoljan postignutim.

Bio je on zapovjednik koji se znao nositi s uspjesima.

Nije dozvoljavao nikakvo ''šepurenje'' nakon postignutih uspjeha. Naime, znao je da se u takvim okolnostima svakim nepromišljenim postu-pkom može naškoditi ostvarenom. Zato je obično govorio: ''Zašto se dodatno dokazivati kada smo se kroz ostvareno već dokazali.''

Jednako tome, nije želio ni pretjerano uživati u laskavim komplime-ntima koji uvijek dolaze poslije uspješno izvedene akcije.

Sve je to on nekako prihvaćao s dozom umjerenosti. A iz toga je dolazio zaključak kako to nije sve i da još ima posla i mnogo zadaća koje slijede.

Razumije se da nije ni odbijao priznanja i pohvale, jer bi to značilo omalovažavati samog sebe, svoj rad, kao i rad svojih suradnika i podređenih.

Priznanja i pohvale su bile potvrda da je ono što radi doista dobro i da se to cijeni i poštuje.


57

XXXIX TAJNA USPJEHA

General Gotovina je bio zapovjednik koji se držao poznatog principa, a

to je da mora imati moć u zapovijedanju, a moć je biti u stanju planirati, organizirati i provoditi dobivene zadaće, odolijevati neprijatelju i pobijediti ga. U biti tajne njegova uspjeha su mnogobrojne, ali se ipak neke mogu izdvojiti:

• u njegovom zapovijedanju nije bilo frustrirajućih pogrešaka i neuspjelih pokušaja i to je jedna od tajni uspjeha.

• nadalje, njegova ''dobitna kombinacija'' bila je i u osloncu na što više mladih, poletnih i profesionalnih vojnika, te jednostavan i jasan cilj koji se može dostići. On se manje bavio time kako će taj cilj u planskom smislu biti sročen na papiru. To je posao drugih osoba u zapovjedništvu. Njega je više zanimalo kako će to biti provedeno na terenu (na bojišnici). Za njega je to bila praksa, i to je bilo ono što će se vidjeti i cijeniti.

• nije bio ''taktički genij'', ali je njegova taktika bila aktivna (napadačka), bez taktičkih i drugih nadmudrivanja i kao takva je davala rezultate. Ono što bi drugi dugo dvoumili, on bi brzo odlučio.

• njegove zapovijedi i planovi bili su realni i provodivi. Zbog toga su se njegovi suradnici i podređeni uz njega osjećali sigurno. Bio je to zapovjednik sa stilom za pobjede. Takav stil se nije mogao ne dopasti i najvećim vojnim znalcima. Njegove pobjede su bile čiste i rezultat vojničkih ideja, znanja i sposobnosti.

Svaka od pobjeda imala je i svoju cijenu, a ona je u žrtvama i

požrtvovanju. Nju nije bilo lako ni jednostavno platiti. Ali se bez toga nije moglo. Pa i pored toga on je navikao i sebe i sve oko sebe na vojničke pobjede i uspjehe.


58

XL OSTAO JE ISTI

On je uvijek ostao isti i nije želio da se od njega stvara povijesno

zaslužna osoba. Bio je veliki protivnik dobronamjernih pokušaja da se od njega stvara legenda Domovinskog rata.

Naime, on je samo radio svoj posao, provodio svoje vojničke zadaće čiji je krajnji cilj bio sloboda svih građana RH.

Svoj ratni posao nije doživljavao kao poligon za stjecanje i isticanje svojih formalnih zapovjedničkih zasluga i vojnih zvanja.

Njegovo je bilo voditi svoje postrojbe, a njegovi vojnici su to i željeli, da ih upravo on vodi i da ih dovede do krajnjeg cilja koji će značiti pobjedu pravde nad zločinom agresora.

Svi oni koji ga poznaju slažu se u jednom, a to je da je bio talentirani zapovjednik koji je svoj talent ''izbrusio'' kroz vojne akcije i uspjehe ZP - Split.

Kao što je rečeno, on je ostao isti, samo su se oko njega mijenjali suradnici i podređeni. Naime, uz njega nitko nije imao unaprijed rezervirano mjesto i to na neodređeno vrijeme.

Iako je stekao podršku i divljenje kako običnih ljudi, tako i vojnika, te dojam da su svi uz njega i na njegovoj strani, to ga u ničemu nije moglo promijeniti. On je za RH dobio sve odlučujuće vojne bitke u Domovinskom ratu i to je dovoljno da se osjeća dobro i zadovoljno, a s njim i svi njegovi podređeni.


59

POGOVOR

U svakoj vojsci koja se nađe u ratu, kao što se našla Hrvatska vojska u Domovinskom ratu (1991. - 1995.) pojave se osobe čiji su vojnički i zapovje-dnički uspjesi postali simbol jednog rata.

Za Hrvatsku vojsku taj simbol uspješnog hrvatskog vojnog zapovjednika je general Ante Gotovina.

Njegov put do ratnih uspjeha bio je težak i nepredvidiv, iako se za njega govorilo da ima strast pobjeđivati i biti uspješan. Jednako tome on nije podnosio neuspjehe i nemoć. Nitko mu tada u ratu nije bio ravan, ne samo po ostvarenim rezultatima, nego i po općoj popularnosti koju je uživao kod suradnika i podređenih, a i šire u javnosti. Svojim djelima pokazao je da je uistinu velikan, jednako cijenjen i poštovan, ne samo u ZP - Split nego i šire u RH.

I pored tako velikih uspjeha u Domovinskom ratu on je ostao skroman, pristojan, otvoren prema svima, pribran i obziran čovjek.

Bio je zapovjednik koji nikada i ništa nije tražio za sebe, a sve je radio za RH i za zajedničke hrvatske nacionalne interese.

Zapovjednik koji se svakodnevno suočavao s užasima rata, u kojeg su ljudi vjerovali jer ih nikada nije ostavljao prepuštenima samim sebi i svojoj nemoći. Zato je to čovjek kojeg treba poštivati, a njegove osobne zasluge u Domovinskom ratu uvažavati jer je među najzaslužnijima za sreću hrvatskog naroda u početku kolovoza 1995. (nakon vojnoredarstvene akcije ''Oluja'').

On ne želi i ne mora biti nikakva ''legenda'', ali njegove vojne pobjede imaju trajnu vrijednost za RH i hrvatski narod, razumije se kao i on osobno. On i njegove pobjede su dvije stvari koje se ne mogu razdvojiti.

Njegove zadaće je tijekom cijelog Domovinskog rata pratila pozitivna medijska promidžba. To mu je neizmjerno pomoglo u radu, zbog osjećaja da su svi s njim i uz njega.

S njim se željelo razgovarati, slikali su ga i snimali, pjesnici su njemu u čast skladali pjesme, pisci pisali knjige, povjesničari povijest itd.. Bio je obasut častima i ovlastima. Svi koji poznaju njegovu požrtvovanost, njegov naporan rad, bdijenje i skrb za naše obitelji, kuće, za našu državu i slobodu, zahvalni su mu.


60


61

OBJAŠNJENJE POJMOVA


62


63

ambicija Volja i želja zapovjednika da nešto korisno učini i ostvari na realnim temeljima.

analitičan Onaj kome je analiza bitna odlika i koji se njome zna služiti, koji brzo zapaža stvari, zapaža način kako doći do uspjeha kojem teži, koji ne gubi iz vida konačan cilj, koji ima usađen osjećaj odgovornosti.

apatija Pad zainteresiranosti za postizanje uspjeha (gubitak volje).

argumentirati Dokazati neku tvrdnju, obrazložiti je, ono što nečemu može biti razlog.

autoritet Utjecaj koji se zasniva na ugledu, uvaženost.

bdjenje Voditi brigu o suradnicima, podređenima i svima prema koji-ma se ima odgovornost.

bezinicijativnost Nedostatak volje za započinjanje bilo kakve aktivnosti (nepo-duzetnost).

blefirati Obmanjivati ili se prikazivati jakim i moćnim a da za to nema osnove.

britkost Oštro, odlučno.

brzopletost Brzati u radu i tako lako griješiti.

cilj Ono čemu se teži pri ostvarenju zadaće u vojsci (krajnji cilj akcije).

častan Oni koji su stekli poštovanje drugih.

defanziva Obrana.

demagogija Lažnim obećanjima i iluzijama stjecati povjerenje.

diktator Onaj koji ima neograničenu vlast. (Suradnici i podređeni mogu i svoga zapovjednika doživljavati kao diktatora, zamorna i prestroga čovjeka, što ne bi bilo dobro).

domišljat Onaj koji razmišljanjem pokušava naći rješenje problema.

domoljub Onaj koji voli domovinu (najbolje radi za narod i državu).

fanatično Predano se baviti svojim poslom.

fleksibilan Prilagodljiv u ophođenju i stavovima (pristupačan).

fokusirati Staviti u središte pozornosti.

frustracija Osjećaj izigranosti (nedovoljnosti).

edukacija Razvijanje sposobnosti (umnih, tjelesnih, moralnih).

emocija Duševno stanje (radost, strah).

energija Životna aktivnost i upornost (energija pomiješana sa strašću je pokretačka snaga).

entuzijazam Stanje poleta, zanos, zanesenost.

epitet Riječ koja se dodaje imenici radi izražajnosti.


64

epizodist Prolazan u okviru većih zbivanja (sporedan, nevažan ili kra-tkotrajan).

euforičan Onaj tko je pretjerano raspoložen (oduševljen).

hijerarhija Sustav podređenosti i nadređenosti u vojnoj i drugim orga-nizacijama.

homogenizacija Poduzimanje radnji radi postizanja ujednačenosti (npr. homo-geniziranost vojnog kolektiva).

hrabar Koji se usuđuje učiniti ono što je objektivno teško, ili što se drugi ne usuđuju, koji ne preza pred opasnošću ili pred teško-ćama, odvažan.

ideja Misaono oblikovanje koje vodi k zadanom cilju. (Ne kazuj svoje ideje nikome osim najpovjerljivijima i najbližima).

idol Onaj koji simbolizira osobu kojoj se dive i koju poštuju.

iluzija Neosnovana nada, zavaravanje.

improvizacija Urađeno brzo, bez prethodnih priprema i planova.

inferioran Slabiji kakvoćom ili drugim svojstvima.

instinkt Intuicija, osjećaj kojim se čovjek služi bez mnogo razmišljanja (nesvjesno).

iskustvo Znanje stečeno praksom i izravnim doživljavanjem, ono što je naučeno životnom praksom.

izravan Direktan, otvoren, neposredan, jasan.

karakter Ukupnost čovjekova ponašanja (poštenjak, čovjek dosljednog ponašanja i postojanih uvjeravanja.

karizma Odlike koje osobu (zapovjednika) čine podesnim za vrlo odgo-vornu dužnost.

kompromis Sporazumijevanje uzajamnim ustupcima.

koncentrirati se Pojačano usmjeravanje pozornosti na konkretnu zadaću (foku-siranje ili usredotočenje).

konspirativan Rad u tajnosti.

konvencionalan Onaj koji se drži uobičajenih pravila i koji ne želi izići iz njih (nezanimljiv, neinventivan, neoriginalan).

konzervativan Onaj koji na svaki način želi očuvati stare vrijednosti i opire se uvođenju inovacija (staromodan).

ksenofobija Jaka odbojnost prema strancima.

kurtoazija Izraz poštovanja, uljudan način ophođenja.

limit Ograničenje do kojeg se može ili kojeg se ne smije prijeći.

lucidan Osobina onog koji je oštrouman (jasan, bistar, sjajan).

lukav Onaj tko je u stanju nadmudriti. Smišljen postupak s namjerom rješavanja problema u svoju korist.


65

mentalitet Duhovno stanje, način mišljenja i ponašanja te ukupne osobine i sklonosti.

mentor Voditelj, odgojitelj, nastavnik.

metoda rada Praktičan postupak da bi se došlo do rezultata.

mističan Onaj tko nešto čini nerazumljivim.

mit Ono što se priča s preuveličavanjem o značajnim ljudima (ne-utemeljeno uvjerenje ili vjerovanje).

monotonija Jednoličnost (uvijek isto, na isti način).

motiv Ono što pokreće na neku djelatnost, cilj ili poticaj (motiv raste ako je uz poticajni naboj, npr. nacionalni. Motivacija ne valja ako je nametnuta. Ona mora biti izbor onih koji su motivirani - njihovo moralno stanje).

motivator Onaj koji daje poticaj na veće napore.

načelo Princip, pravilo ponašanja.

neizvjesnost Nepouzdano ili nesigurno. To je fizičko i psihičko opterećenje, što duže traje to je teže, više iscrpljuje.

nepotizam Zlouporaba položaja i drugih oblika moći u korist svoje rodbine.

odlučan Čvrst u donošenju i provođenju odluka, nepokolebljiv, ene-rgičan.

oprezan Onaj koji pazi da izbjegne opasnost ili nepriliku (smotren, suzdržan u odlukama).

optimist Onaj koji se nada dobrom završetku zadaće.

originalan Onaj koji je neobičan ili neponovljiv u ponašanju (jednostavan ili izvoran).

osobnost Ukupnost odlika jedne osobe.

osornost Onaj koji je grub u ponašanju (neugodan).

ozračje Atmosfera, okolina, ugođaj.

parafrazirati Prepričavati što je već izrečeno.

patetičan Potresen (uzbudljiv ton).

percepcija Stvaranje predodžbe na temelju dojmova ili opažanja.

poduzetan Onaj koji unose inovacije u rad i nastoji postići uspjeh.

poletan Brz, snažan.

površan Onaj koji ne ulazi u bit problema.

požrtvovan Onaj koji dužnosti obavlja ne bojeći se žrtava.

pragmatičar Onaj koji traži praktična rješenja.

principijelnost Dosljedno poštivanje načela.

privid Ono što se čini naoko istinito ili postojeće.


66

prodoran Oštar.

promidžba Propaganda, reklama.

promišljen Onaj koji je razuman, razborit i pametan.

prosudba Procjena, ocjena.

razborit Onaj koji se u svojim ponašanjima rukovodi zahtjevima razu-ma (trezveno, mudro, razložno).

realist Onaj koji računa s uvjetima stvarnog stanja (praktičan i tre-zven čovjek koji čvrsto stoji «nogama na zemlji», koji ne podu-zima štetne akcije).

resurs Izvori ili zalihe sredstava, ljudstva, ili prirodna ili druga bogatstva.

samosvijest Svijest o svojoj vrijednosti (samopouzdan, samouvjeren).

savjest Osjećaj moralne odgovornosti da se svoji postupci ocjenjuju kao dobri ili loši (suditi nepristrano o svom dubokom uvje-renju).

skrb Briga o drugima.

sladunjavo Prožeto umjetnom osjećajnošću.

smisliti Pronaći rješenje nakon traženja i razmišljanja.

smjelo Odvažno, hrabro ili smiono.

solidarno Želja da se pomogne drugome (suglasnost, jedinstvenost).

srčan Hrabar i odvažan.

standard Propis kojim se određuje kakvoća i druge osobine onoga što se radi.

stega Disciplina. Vojna stega podrazumijeva pridržavanje i pošti-vanje vojnih propisa i zakona. Na stegu najviše može utjecati zapovjednik u skladu sa svojim ovlastima zapovijedanja. Stega, također, podrazumijeva i aktivno sudjelovanje u svim pro-cesima.

stil Način života i ponašanja pojedinca.

sugestivan Onaj koji ima moć izazvati raspoloženje ili uvjerenje drugih.

suparnik Onaj koji se natječe s nekim u postizanju pobjede ili nekog drugog cilja (protivnik, konkurent ili rival).

suzdržan Biti odmjeren ili ne izjašnjavati se.

svrsishodno Ono što odgovara svrsi (prikladno), svrhovito, podesno.

temeljit Onaj koji radi sve sustavno i solidno i koji ulazi u pojedinosti (detalje).

tradicionalizam Naklonost prema vrijednostima iz prošlosti.

trik Postupak kojim se postiže obmana, prevara, smicalica.


67

tvrdoglav Koji uporno ostaje pri svome, svojeglav, koji ne prihvaća sa-vjete, dokaze.

učinkovit Djelotvoran, efikasan. Onaj koji ostvari cilj s manje utrošenih sredstava.

uljudan Dobro odgojen, pristojan.

uporan Nepopustljiv, ustrajan.

uzor Onaj koji služi kao primjer dobrih osobina i ispravnih postu-paka i koji na taj način sugerira suradnicima i podređenima da ga slijede.

vizija Stvaranje slike bez nužnog uporišta.

vođa Onaj koji vodi, predvodnik, zapovjednik.

vrlina Poželjna odlika (dobra strana koja krasi nekoga).

zrelost Visoki stupanj ljudskog i intelektualnog razvoja.

Documents

Heroj Koji Je Spasavao Hrvatsku