Herta Kuna

BOSANSKI RUKOPISNI KODEKSI U SVJETLU JUŽNOSLAVENSKIH REDAKCIJA STAROSLOVENSKOG JEZIKA

Publikovano u: Radovi sa simpozija Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Izdanja Muzeja Zenice, sv. 3, 1973, str. 89-102

Back to OB Quaterly

Osnov, problematike bosanskih rukopisnih kodeksa u vremenskom rasponu od 12. do 16. vijeka najuže je povezan sa njihovim određivanjem prema ostalim južnoslavenskim rukopisnim fondovima, vezanim za pojedine terene i etničke formacije. Najstariji sačuvani cjeloviti bosanski kodeksi potiču iz 14. vijeka ukoliko im ne pribrojimo "Miroslavljevo evanđenje" (Grickat 1962:229), međutim najstariji fragmenti datiraju već iz 12. vijeka i to glagoljski "Griškovićevi odlomci i "Mihanovićevi listići" (Štefanić 1969:16).

U tom smislu do danas nije definitivno riješeno ne samo pitanje pripadnosti pojedinih spomenika sa terena Bosne i Hercegovine (ranije Huma) nekoj od južnoslavenskih redakcija nego ni pitanje da li cijelu ovu grupu spomenika treba tretirati kao sastavni dio neke od redakcija ili kao izdvojenu posebnu redakciju. O problemu "Miroslavljevog evanđelja" i njegova osnosa prema srpskim spomenicima uporedi studiju Josipa Vrane, te tamo navedenu literaturu (Vrana 1961). O problemu redakcije uporedi Josip Hamm (Hamm 1964:3).

Za rješenje ovog problema primarno je sa koje teoretske platforme pristupamo određivanju samog pojma redakcije (napominjem ujedno da pod pojmom redakcije podrazumijevam, za razliku od tekstologa i većine istoričara, spontano mijenjanje jezičke supstancije i strukture tekstova, kao i većina lingvista (Lihačov 1966:12-14) - ukoliko se fenomen redakcije posmatra u okviru istorije literarnog jezika, on dobiva širu istorijsku i društveno-političku dimenziju (Vinogradov 1963:9), pa će i kriterijumi za određivanje redakcije biti drukčiji, nego u slučaju kad je u pitanju ocjenjivanje iz isključivo dijahrono-lingvističkog ugla posmatranja. Ovdje se termin "literarni jezik" upotrebljava u značenju u kome je poznat u ruskoj lingvistici (Vinogradov 1958:24-35; Rusanovskij 1970:54)

Ako se pri tom ima u vidu da je postojanje bilo kakve redakcijske književnosti nužni preduslov za razmatranje i čistog, izdvojenog fenomena jezičkog ostvarenja, kao i činjenica da se, kad je u pitanju staroslavenski, nužno mora imati u vidu njegova isključiva funkcija literarnog jezika, nema dvojbe da je i crkvenoslavenski, u koji se ulijevaju sva redakcijska ostvarenja, moguće posmatrati kao isključivo literarno-jezički fenomen. (Durnovo, 1929:139; Trubetzkoy, 1954:96; Kurz, 1969:21)

U tom kontekstu pojam redakcije je pojam kategorije literarnog jezika, što znači da je u biti podložan mjerilima i kriterijumima koji nisu isključivo lingvistički, nego i društveno-politički i istorijski.

Na toj se bazi, dakle, bosanski rukopisni kodeksi mogu posmatrati kao poseban tip redakcije, bez obzira na činjenicu da je sa čisto lingvističkog stanovišta, uključujući ovamo i paleografske i

grafijske osobine, broj osobina koje su bosanska specifičnost zapravo minimalan. (Kuna 1965:190)

Kod bosanskih kodeksa karakteristično je upravo to da su crte relativne za ocjenjivanje pripadnosti bosanskoj redakciji uglavnom istovremeno i crte jedne od drugih dviju srpskohrvatskih redakcija. Njena specifičnost i leži dijelom u tome što se ona prema srodnim redakcijama najčešće odnosi dvojako: osobine inherentne bosanskoj redakciji prema jednoj od srodnih redakcija pokazuju istovetnost, prema drugoj različitost, drukčije rečeno, one su prema jednoj markirane, dok prema drugoj istovremeno nisu.

S druge strane, istorijska i društveno-politička mjerila upravo nameću posmatranje bosanskih kodeksa kao izdvojene redakcijske cjeline: tu je, u prvom redu, prisutna bosanska državnost u toku srednjeg vijeka, zatim specijalna istorijska situacija Bosne i Huma, uslovljena geografskim položajem, ali još više činjenicom da ovo tlo, poslije crkvenog raskola, predstavlja istovremeno interesnu sferu i rimske i vizantijske, kasnije srpske, institucionalizovane crkve, te je tako, u neku ruku, granična zona njihovog sukobljavanja (Pantelić 1964:140; Štefanić 1957:130). Upravo ta činjenica da se u nekim tekstovima osjeća uticaj i istične i zapadne tradicije daje podlogu za ovaj zaključak.

Ako tome dodamo još nesumnjivo utvrđeno postojanje tzv. "Crkve bosanske", koja bez obzira na kvantum njene jeretičnosti ili pravovjernosti predstavlja samostalnu crkvenu organizaciju, suprotstavljenu drugim dvjema, jasno je da je prisutan čitav niz društveno-političkih i istorijskih okolnosti koje su svakoj kulturnoj djelatnosti na ovom tlu morale davati poseban pečat. O tzv. "Crkvi bosanskoj" vidi opširnije kod: Jaroslava Šidaka (Šidak 1967a:195), te tamo navedenu literaturu i Ante Babića (Babić 1954)

Dodamo li tome da su tijekom istorije hrvatska i srpska državna organizacija stupale s Bosnom i Humom u razne dodire, nejednakog intenziteta u raznim istorijskim razdobljima, da su pojedini dijelovi ovog teritorija bili u kraćem ili dužem periodu integrirani u državne sklopove Srbije ili Hrvatske, ili dijelovi ovih država u Bosnu - neminovno je da sudbina kulture, a shodno tome i literature mora biti specifična, s naročitim profilom što je opet, u krajnjoj liniji, nalazilo svog odraza i na planu literarnog jezika, u konkretnom slučaju jezika redakcije. (Ćirković 1964)

Međutim, s čisto lingvističke tačke gledišta bosanska grupa kodeksa ima s hrvatskoglagoljskim, jednako kao i s ćiriličkim srpskim srednjovjekovnim spomenicima pismenosti osim zajedničke staroslavenske podloge, koja ih povezuje sa svim ostalimlim literaturama na crkvenoslavenskom jeziku, još jednu zajedničku komponentu od bitnog značaja - zajednički govorni supstrat, na temelju kojeg je i formirana redakcija.

Radi se o zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, pa iako su - kad je riječ o hrvatskoj i srpskoj redakciji - u pitanju dva različita dijalekta u toj funkciji, štokavski za srpsku a čakavski za hrvatsku redakciju, istovrsna jezička struktura koja leži u osnovi oba dijalekta zajedničkog jezika mnogo je bitnija u odnosu na redakcijske promjene od sitnijih strukturalnih i, naročito, supstancijskih razlika.

Bosna je u tom pogledu nešto bliža srpskoj redakciji, s kojom je povezuje štokavski dijalekt, samo što je u bosanskim kodeksima pretežno zastupljen zapadnoštokavski, a u srpskim istočnoštokavski (Brozović, 1970:31). Josip Hamm, istina, smatra prelaznim područjem između zapadne i istočne redakcije samo pojas između Bosne i Une, koji je ščakavski, što neće odgovarati stanju, jer su neki kodeksi nesumnjivo istočnobosanske provenijencije kao "Divoševo evanđelje" ili "^ajničko evanđelje" (Hamm 1963:59).

Otuda se između ove tri konkretne redakcijske literature osjeća daleko veća sličnost na jezičkom planu u odnosu prema drugim redakcijama nastalim na bazi drugih južnoslavenskih jezika, pri čemu kodeksi koji pripadaju bosanskom korpusu rukopisa u mnogom predstavljaju prelaznu kariku, u kojoj se dodiruju redakcijske specifičnosti drugih dviju.

Ako se tome još doda da su veoma različiti društveno-politički i kulturni uslovi nametnuli i drugi obim, a najčešće i drugu sadržinu literarnoj djelatnosti, koja se u najširem smislu može ubrojati u redakcijsku književnost, ima osnova da se bosanski kodeksi posmatraju izdvojeno iz kompleksa hrvatske ili srpske redakcijske književnosti kao posebna redakcijska književnost (Radojčić 1962:19; Hamm 1963:60; Mošin 1965:177).

U odnosu prema ostalim srpskohrvatskim redakcijskim književnostima Bosna i Hum se upravo u pogledu tematike bitno odvajaju od svih ostalih. Koliko se dosada zna, bosanski kodeksi su, uglavnom, religioznog karaktera, ali relativno skromnog repertorija; radi se, uglavnom, o evanđeljima, i to pretežno o tetrama, uglavnom bez liturgijske podjele, zapravo samo sa jednim jako starim tipom podjele na amonijeve glave i jevstatijeve kanone. (Grickat 1962:232)

Druga značajna osobina je da se u svim do danas očuvanim zbornicima sačuvala apokalipsa, uz druge dijelove Novog zavjeta (Mošin 1957:139), ali samo izuzetno i tekst Starog zavjeta, npr. devet bibličkih pjesama "Hvalovog rukopisa" i uz to poneki apokrif, što samo po sebi nije od većeg značaja s obzirom da se apokrifni spisi istog ili sličnog karaktera nalaze i u drugim redakcijama. Što se pak apokrifa tiče, valja konstatovati da su oni u hrvatskoj redakciji daleko atraktivniji od bosanskih (Šidak 1957:130; 1967:123)

Uz to, upravo, je neznatan broj takvih tekstova za koje se može s relativnom sigurnošću ustvrditi da imaju jeretički, bogumilski karakter, kao što su glose izgubljenog "Srećkovićevog evanđelja" (Speranskij 1902:172-82; Šidak 1967:121), ili nedovoljno proučeni i samo djelomično pročitani tekst listića iz Monteprandona.

Jeretički karakter ovih listića posvjedočen je za sada samo indirektno s obzirom da ga je u Italiju donio, po svemu sudeći, franjevac Dominik Gangala, poznati borac protiv jeretika, koji je djelovao u Bosni u prvoj polovini 14. vijeka (Thalloczy 1905:79). Od izvjesnog su značaja za ovo pitanje i strane intervencije u bogumilskoj Bosni u toku 13. vijeka (Šidak 1955:11-40; Ćirković 1964:58-69; Mošin 1957:166).

Listići su zalijepljeni kao bezvrijedni pergament na unutrašnjim koricama knjige "Margaritarum", koja se danas nalazi u posjedu Gradske knjižnice Monteprandona. Ipak, u novije vrijeme otkriven je i jedan odlomak parimejnika bosanskog tipa (Kuna 1970:97-102), što bi svjedočilo da su istovremeno s kodeksima bosanskih krstjana mogli postojati i ortodoksni

kodeksi, pisani u istoj redakcijskoj tradiciji, upravo jednako tradiciji kao i oni bosanskih krstjana. (Ćirković 1964:58-69)

U pogledu veza sa srpskom redakcijom vrlo je karakterističan spomenik "^ajničko evanđelje", koje u nekim svojim dijelovima potvrđuje intenzivne veze s resavskom školom (Jerković 1971:597-601), dok je u drugim dobro tradirani bosanski tekst. Ukoliko je nastalo na terenu na kojem se danas nalazi vrlo je vjerovatno da su uticaji iz Srbije mogli biti direktni, a ikavizam ovog evanđelja, koji i nije tako izrazit kao u nekim drugim kodeksima (Jerković 1971:163-171), mogao bi biti i oznaka tradiranosti jednog njegovog predloška.

Tekstova svjetovnog karaktera u ovoj redakcijskoj književnosti može se gotovo reći da nema uopće, mada je vrlo vjerovatno da se za bosanski teren može vezati "Berlinska Aleksandrida", a možda i "Gajeva Aleksandrida" (Marinković 1969:61; Van der Berk 1970) svakako ne "Roudnička", koja će biti najvjerovatnije pisana na terenu Poljica, kako pokazuju njene izrazito čakavske osobine (Jagić 1867:93; 1871:203-17). Kao bosansku pominje je Mehmedalija Dizdar (Dizdar 1969:313), međutim tipom zapadne ćirilice služile su se i Poljice, pa i Dubrovnik (Hamm 1958:198).

Međutim, ova Aleksandrida je svakako samo prepis "srpske Aleksandride", a po svojim jezičkim karakteristikama jedva može da se ubroji u sklop redakcije u najširem smislu riječi, jer je jezik gotovo narodni.

Međutim, kao što je poznato, i srpska i hrvatska redakcijska književnost obuhvataju znatno širi i bogatiji repertorij djela, u skladu sa svojom društvenom funkcijom: hrvatska uz liturgijske i druge religijske spise i tzv. pučko-religioznu književnost (Štefanić 1969:16-63; Hamm 1963:63), a srpska kompletnu srednjovjekovnu književnost, crkvenu i svjetovnu (Pavlović 1954:9-18; Kuna 1965:193) Pučkoreligiozna književnost može se samo uslovno ubrojati u redakcijsku, jer je jezik u većem dijelu tih tekstova sasvim narodni.

Istina, postoji još uvijek mogućnost da se pronađe još ponešto bosanskih rukopisa, ali teško je povjerovati da bi i neki novi nalazi mogli bitno promijeniti sliku: bosanska redakcijska književnost je nužno ograničena specifičnim ustrojstvom svoje crkve bosanskih krstjana (koja, po svemu sudeći nije njegovala ni zapadni ni istočni obred. Opširnije o problemu liturgije bosanskih krstjana piso je Jaroslav Šidak (1955a). Po svemu se čin da, uglavnom, za većinu kodeksa može smatrati da nisu služili u liturgijske svrhe prema službenim obredima zapadne ili istočne crkve. To stanje ne mijenjaju ni nađeni ostaci liturgijskih tekstova, pomenutog "Parimejnika" i "Splitskog misala", koji samo trasiraju povremene veze u oba pravca i ukazuju na prisutnost obostranih uticaja. U vezi sa tim je i problem iluminacije rukupisa (Maksimović 1960:204-6).

Ona nije imala ni crkvene organizacije onog tipa kao pravoslavna ili katolička crkva), a uz to i malim značajem vladarske dinastije, koja bi inspirirala i potpomagala književno stvaralaštvo. Ne postoji ni istoričarska djelatnost, jer ne postoji ni dinastički kult, kao npr. kod Nemanjića. O crkvenoj organizaciji vidi kod Ćirkovića (Ćirković, 1964:105)

Osim toga, epoha snaženja države i dinastije u vrijeme Tvrtka je ujedno i epoha jačanja srpskih uticaja, zbog Tvrtkove okrenutosti Srbiji, dok opet sve kasnije etape predstavljaju slabljenje bosanske državnosti uz porast stranih uticaja, te uz direktne političke intenvencije i kulturne pritiske katoličke, latinističke crkve, čime ova samosvojna bosanska redakcijska književnost biva potiskivana i izvrgnuta postepenom zamiranju, čija su gornja granica prva desetljeća poslije pada Bosne pod Turke (Ćirković, 1964:282; Šidak, 1965:291). Ljubaznošću prof. Vladimira Mošina omogućen mi je uvid u njegove podatke o rukopisnoj građi bivšeg Muzeja Srba u Hrvatskoj, na temelju čega se može pretpostaviti, na temalju jednog rukopisnog dodatka štampanom "Oktoihu", da se bosanska tradicija produžava barem u izvjesnoj mjeri i u 16. vijek.

Donja granica bosanske redakcijske književnosti dopire u 11. vijek i vezuje se za glagoljske spomenike s ovog terena, kojih je vrlo ograničen broj, jer je i u Bosni glagoljica relativno rano potisnuta od ćirilice, tako da se osim "Grškovićevih listića", "Mihanovićeva apostola", "Splitskih odlomaka" nalazi još jedino po koja stranica ili zapis u ćiriličkim kodeksima, kao što je u "^ajničkom evanđelju" ili u "Radosavljevom rukopisu".

Za ovakve zapise nužno je pretpostaviti da se glagoljica pojavljuje ako ne kao tajnopis, a ono kao zastarjelo pismo koje je već izvan kontinuirane upotrebe. Prema ovim svjedočanstvima ne može se utvrditi hrvatska glagoljska tradicija u Bosni - rani spomenici nam o ovome ništa ne govore, a mlađi pokazuju uglavnom deformirane oblike koje je moguće vezati jednako za oblu kao i za uglatu formu glagoljskih slova (Štefanić 1957:131; 1959:5-10).

Za većinu bosanskih kodeksa je dokazano da im je bliži ili dalji predložak bio glagoljski (Štefanić 1959:8; Hamm 1960:59) Između ostalih i za "Divoševo evanđelje" s početka 14. vijeka može se pretpostaviti da mu je jedna od starijih podloga bila pisana oblom glagoljicom, jer se u njegovom tekstu našlo jedno glagoljsko i u toj formi, i to na odgovarajućem mjestu u tekstu, tako da se ne može pretpostaviti da je tamo slučajno ubačeno. Osim toga, na drugom mjestu teksta u riječi "v(pg)ždet(pg)" Dš18l/3-5 izvršena je zamjena slova "d" slovom "l", što se takođe vezuje za grešku pri prepisivanju s glagoljske podloge.

Nije, međutim, isključeno da je glagoljica u Bosnu dopirala i sa zapada iz Hrvatske i sa istoka iz Makedonije (Štefanić, 1969a:20; Mošin, 1965:177; Koneski, 1957:192) U prilog ovoj istočnoj provenijenciji govori i činjenica da se ortografske karakteristike bosanske ćirilice vezuju za najstarije ćiriličke makedonske spomenike, a fakat da su iste i karakteristike najranijih sačuvanih spomenika Huma, Zete i Duklje, prije formiranja tzv. svetosavske recenzije, govori i o putu prodiranja tekstova (Hamm, 1960:51).

Uz to, veze s Makedonijom, uz zaobilaženje Srbije, bar u prvo vrijeme, poduprte su i ideološkim stavovima i izrazitim neprijateljstvom srpskih vladara 13. vijeka prema bosanskim babunima (Mošin, 1957:167; Koneski, 1957:194)

O tom govori i Hamova opservacija da se pojavljuje u bosanskim tekstovima, mada ga u hrvatskim glagoljskim maticama nema već od 11. vijeka (Hamm 1960:51), što se opet može vezati za makedonske ćirilske spomenike, u kojima se zadržao jeri, a na to upućuje i fakultativna pojava jusova u nekim bosanskim kodeksima, mada izuzetno (Grickt 1962:259; Linarić 1960:156). Jezički na vezu s makedonskim tekstovima ukazuje ubacivanje "d" u grupu "zr"

(Koneski, 1956:28; Daničić, 1971:60; Gricikat, 1962:262), te reprodukcija grčkog "y" (ipsilon) sa "u" (uz "i" i "ižicu") (Koneski 1956:28; Daničić 1971:47; Gricikat 1962:262).

Za intenzivnije veze s Makedonijom govori i tekstualno i leksičko proučavanje apostola, pri čemu je Blaže Koneski mogao da nazre vezu makedonskog apostola s apostolima koji su se prepisivali na bosanskom području, a naročito je ilustrativno što je utvrđeno da se "Vranešnički apostol" dodiruje s "Grškovićevim apostolom", ali i s apostolom u sklopu "Mletačkog zbornika" (Linarić, 1960:158).

S druge strane, apokalipsa istog zbornika slaže se, kako je utvrdio Josip Hamm, sa hrvatskim glagoljskim apokalipsama. Ovdje se misli da "Hvalov" i "Radosavljev rukopis", te "Mletački zbornik" (Hamm, 1960:61-64)

Ako se uzme u obzir da je za južnoslavenske zemlje Bugarska izvor bogumilske jeresi, a Bosna teren na kojem je egzistirala specifična crkva bosanska, koja je važila za jeretičku, onda je vrlo vjerovatno strujanje iz Bugarske preko Makedonije i različitih kodeksa, koji su mogli biti i jeretički. Međutim, na jezičkom planu uticaji ovih makedonskih ili bugarskih podloga morali su biti minimalni, jer je govorni jezički supstrat u oba slučaja i strukturalno i supstancijalno drukčiji, a ono što ih spaja je staroslavenski osnov, na osnovu kojeg se i vršilo preuzimanje i prenošenje teksta. Tragova svakako ima, ali je u tom pravcu bilo suviše malo izučavanja da bi se moglo reći nešto određenije.

Pri identifikaciji spomenika bosanske redakcije, kao i drugih uostalom, polazi se od paleografskih, ortografskih i jezičkih osobina, u čemu se ogledaju ne samo čisto jezičke komponente nego, takođe, i određeni tip škole, što već implicite sadrži i određeno kulturno-istorijsko osvjetljenje.

U pogledu paleografije i ortografije uočavaju se, naravno, razni slabiji ili intenzivniji uticaji drugih škola, ali, a to je posebno značajno, i određeno zaostajanje, konzervativnost koja se mora isključivo vezati za specifičnost bosanskih prilika, tj. za notirane izvanlingvističke uslove (Hamm, 1963:57). Uticaji drugih škola najčešće su individualne prirode, vezane za ličnost jednog ili više prepisivaća ili korektora (Jerković, 1971:319)

Paleografsku komponentu možemo posmatrati, uglavnom, samo u odnosu prema istovremenim spomenicima srpske redakcije, jer je većina bosanskih spomenika ćirilička, i oni su najočitiji pokazatelj zaostajanja u svim sinhronijskim presjecima, kako u odnosu prema rukopisima raške, tako i prema onima resavske škole. Osim već pominjanih "Grškovićehih i Mihanovićevih listića iz 12. vijeka pominje se tzv. glagoljski "Splitski odlomak" koji Štefanić stavlja u 13. vijek - upravo zbog toga što ga smatra retardiranim u odnosu na hrvatske glagoljske tekstove (Štefanić, 1957:112-18). Iz kasnije epohe tj. 15. vijeka imamo glagoljski zapis u "^ajničkom evanjđelju" i "Radosavljevom rukopisu" (Štefanić, 1959; Hamm, 1960)

U tom su pogledu karakteristična slova: "a", "č", "t", "jeri" i "omega", koja zadržavaju kod svih bosanskih kodeksa arhaičnije oblike - a s ravnim stablom o koje je obješena manje ili više izdužena petlja koja najčešće ne dodiruje liniju; "č" sa simetričnom čašicom, ili, kasnije, simetričnom viljuškom na dršci; "t" koje je isključivo jednostubačno, nikad sa dva ili tri stupca;

"jeri" koje uvijek ima spojnicu, te omega sa uzdignutim srednjim stubićem, dok su oba krajnja stubića najčešće ravna (Grickat 1962:246; Jerković 1971:89; Pavlović M., 1921:242; Đorđić, 1971:134; Mošin, 1966).

Osim toga, vrlo je često tropotezno "ž", najčešće od dvaju horizontalnih lukova koje na mjestu dodira, ili na sredini siječe stubić (Grickat, 1962:90; Đorđić, 1971:135; Jerković 1971:91). U odnosu prema spomenicima resavske škole ovamo se još može dodati "m" bez kosih bočnih strana, e sa čekićem na jezičku, te "v" sa obje jednake petlje (Jerković, 1971:90; Đorđić, 1971:136; Mošin, 1955:11)

Osim toga, u spisak bosanskih osobina distinktivnih prema srpskim treba još pribrojati čitav niz ortografskih osobina, kao što je nepoznavanje grafema "psi" i "ižica", koje se sreću samo izuzetno, te pojavljivanje slova "o", "č", "l" i deseteričkog i uglavnom samo u brojnim vrijednostima, te napokon čuvanje "đerva", za vrijednost glasa "đ", izuzetno i "ć", čega nema ni u raškim ni u resavskim spomenicima, i što povezuje bosanske spise s glagoljskom tradicijom (jerković, 1971:292; Šidak, 1957:136; Štefanić, 1957:131; Danićić, 1871:56; Đorđić, 1971:113).

U odnosu prema resavskim kodeksima jedna od najuočljivijih bosanskih karakteristika je gotovo potpuni nedostatak akcenata i spiritusa (Jagić, 1877:134; Šidak, 1957:137; Grickat,1962:250), a prema svima ostalima, i glagoljskim i ćirilskim, nedostatak bilo kakve zamjene za poluglas, tj. tekstovi uglavnom nemaju ni pajeraka ni apostrofa ili štapića, što se vrlo rano javlja i u hrvatskoj glagoljici (Štefanić, 1957:107; Hamm, 1958:194; Grickat, 1962:250; Jerković, 1965:29)

Ortografske osobine koje se smatraju gotovo odlučujućim za identifikaciju bosanskih kodeksa su vrijednosti jata kao ja i e kao je, na početku riječi i u postvokalskoj poziciji, što ostaje trajna osobina ovih spomenika u svim vremenskim periodima, a koja se dovodi u vezu s vrijednošću ovih znakova u sistemi glagoljice.

Sama činjenica da se grafijske vrijednosti u bosanskim kodeksima mogu vezati za glagoljicu još nije, naravno, izravni dokaz za veću vezanost ove redakcije za zapadniju hrvatsku, s obzirom na činjenicu da je Makedonija od 10. do 12. vijeka takođe glagoljski teren, a nesumnjive su, kako je već pomenuto, i veze između ovih dviju redakcijskih književnosti, najvjerovatnije preko Huma (Koneski, 1957:192; Hamm, 1960:59; Belić, 1936:215; Štefanić, 1957:104). J. Vrana locira glagoljski Minhenski abecedarij na bosansko-humski teren prve polovine 12. vijeka (Vrana, 1963:193)

Za povezanost s hrvatskim terenom govori, međutim, izravno svjedočanstvo jednog dijela samih kodeksa, tekstološki i jezički (Hamm, 1960:61). U tom pogledu ima značaja i samo postojanje "Splitskog odlomka" koji signira fazu veće povezanosti barem jednog dijela Bosne s hrvatskom glagoljskom književnošću, pa i zaoadnim obredom (Štefanić, 1957:85)

Osim toga, najveći broj tekstova je izričito ikavski što prema našim dijalekatskim znanjima upućuje na areu zapadno od rijeke Bosne, koja je morala, već i zbog istorijskih okolnosti, biti u tješnjoj vezi s Hvatskom (Brozović, 1970:12; Ivić 1958:188, Hamm, 1963:57).

^injenica je, npr., da je jedan od kodeksa, Hvalov rukopis, pisan za istu ličnost za koju je napisan i jedan od najznačajnijih glagoljskih spomenika, "Hrvojev misal", tj. za Hrvoja Vukčića Hrvatinića, i to možda baš i na tlu dalmatinske Hnvatske (Hamm, 1960:50)

Na fonetskom planu bosanske kodekse karakteriše od prvih vremena relativno živa infiltracija crta narodnog govora, što je u principu osobina koja približuje ove tekstove hrvatskoj glagoljskoj književnosti i markira ih prema srpskim (Štefanić, 1957:85) Tu je pored govornog refleksa jata relativno rana vokalizacija poluglasa te dosta česti primjeri prelaza v6 u u u otvorenom slogu (Pavlović M. 1921:243; Hamm, 1960:49; Šidak, 1955a:47; 1957:137;, Grickat 1962:255; Jerković, 1971:271; Štefanić, 1957:89)

Na morfološkom planu je situacija nešto kompleksnija. Dok, s jedne strane, intenzivnije prodiru i u liturgijske tekstove crte narodnog govora, kao što su, npr., oblici određenog vida pridjeva novog srpskohrvatskog tipa u većini padeža (izuzimajući genit. sg. m. i n., gdje se vrlo dugo uz - ogo održava - ago), srpskohrvatsko ujednačavanje u imeničkim konsonantskim osnovama, dotle se, s druge strane, u glagolskoj sistemi kontinuiraju arhaični tipovi aorista i participa preterita, mada se, što se tiče aorista, mora primijetiti da su njegovi oblici podržani srpskohrvatskim oblicima prezenta (Grickat, 1962:260; Jerković, 1971:327; Daničić, 1871:64) Kao što su već utvrdila pojedinačna istraživanja, postoji određena konzervativnost i u leksici, dok raznočtenija u biblijskim tekstovima ukazuju na izrazitu tekstološku konzervativnost (Grickat, 1962:276; Hamm, 1960:61; Linarić, 1960:158)

Međutim, za jasnije sagledavanje redakcijskih osobina potrebno je kodekse u sinhronim presjecima uporediti sa ostalim srpskohrvatskim redakcijskim tekstovima. Posmatrana u dijahronom presjeku, bosanska redakcijska književnost može se podijeliti u tri glavne faze. Prva bi obuhvatila najmanje poznatu epohu glagoljske književnosti, uz koju je na istoku, tj. u Humu, mogla egzistirati i paralelna ćirilska književnost, povezana sa ranijim fazama srpske redakcijske književnosti. Ova faza obuhvata period do kraja 12. vijeka.

Druga faza obuhvatala bi period od početka 13. do polovine 14. vijeka i bila bi, prema tome, približno paralelna epohi svetosavske škole u Srbiji, a do izvjesne mjere i prvoj eposi hrvatske glagoljske književnosti (Mošin 9999:75; 1970:230, Hamm 1963:66). Ova epoha je pismom već jače odijeljena od hrvatske glagoljske, mada je s njom mogu da vezuju neke druge crte, kako sam već istakla, u prvom redu jezične.

Treća faza su rukopisi od polovine 14. do kraja 15. vijeka i odjeci ove književnosti u 16. vijeka, paralelni približno sa epohom tzv. resavske škole i drugom fazom hrvatske glagoljske književnosti (Mošin, 1970:230; 9999:105; Hamm, 1963:66) U ovoj se eposi, naročito u njenom drugom dijelu, veze sa hrvatskom glagoljskom književnošću čak unekoliko pojačavaju, što može biti i rezultat političkih potresa i vezivanja Kotromanića za katoličku crkvu i hrvatsko-ugarsku vlastelu (Ćirković, 1964:282)

Prema vrlo oskudnim glagoljskim spomenicima prve faze moguće je samo konstatovati njenu prisutnost na ovom tlu, dok je pitanje odnosa prema srpskoj redakciji unekoliko kompleksno pitanje. Riječ je o "Miroslavljevom evanđelju", za koje su mišljenja unekoliko podijeljena; neki ga autori pribrajaju srpskoj redakciji, dok drugi smatraju da je ovaj humski spomenik gotovo

rodonačelnik bosanske tradicije, pošto, iako je pisan za jednoga srpskog kneza, pokazuje osobine koje ga povezuju ne samo za glagoljski predložak nego i za zapadniji teritorij (Vrana, Đorđić, 1971:65; Mošin, 9999:54)

Nesumnjivo je, međutim, da je Hum upravo takvo prelazno područje na kome su mogli da se ukrste uticaji istočnog i zapadnog terena, a prodiranje ove specifične humske tradicije u Bosnu u rezultatu je dovelo do formiranja posebne pisarske škole bosanskih krstjana, podudarivši se sa naslijeđenim glagoljskim tradicijama.

Druga faza je daleko izrazitija u razlikama prema specifičninm osobinama svetosavske škole, ne samo u paleografskom i ortografskom nego i u jezičkom pogledu. Distinktivne osobine su sljedeće: nemanje ligatura "je" i "ja", osim izuzetno i pojava specifične ligature za u, starije paleografske forme slova, nemanje grčkih slova (izuzimajući "omega" i "fi") osim u brojnim vrijednostima), nedostatak obilježavanja palatalnih l i n, osim u sekvencama sa u, a i to nedosljedno (Šidak, 1967:117; Mošin, 9999:75; 1966; Grickat, 1962:250; Pavlović M. 1921:243) Zajedničke osobine su na ovom planu: samo jedan poluglas, i to meki, miješanje "jeri" i "i", jednaka zamjena nazala (Đorđić, 1971:71; Jerković, 1965:29)

Na fonetskom planzu već je prisutan ikavizam, ali ne u svim tekstovima, ukoliko je kodeks pisan na istok od rijeke Bosne, te ukoliko je pisar ijekavac, "jat" ostaje dosljedno neizmijenjeno, ali za razliku od srpskih kodeksa gotovo nema zamjene sa "e". U tom pogledu jedino odstupa rukopis iz zbirke Lobanov-Rostovski, za koji se baš zbog te osobine teško može ustvrditi da je bosanski, mada po spoljnim osobinama ima dosta jaku sličnost s bosanskim rukopisima (Šidak, 1967:114; Grickat, 1962:255)

Izrazito je već prisustvo zamjene "v(pg)" sa "u", naročito u prijedlogu, mada je ova osobina u odnosu prema srpskim tekstovima samo kvantitativni pokazatelj. Distinktivna crta je i sažimanje vokala, naročito dvaju vokala i, čak i kad jedan pripada vezniku, a redovno i sažimanje u glagola priti/pridu (Grickat, 1962:260; Speranskij, 1906:44; Kuna, 1971:101, Jerković, 1965:29, Vrana, 1967:53) Distinktivna fonomorfološka osobina je i nepoznavanje suvišnih vokalskih reduplikacija, što se posebno odnosi na udvajanje "a", i poluglasa, posljednjeg naročito u genitvu množine (Jerković, 1965:14)

Na morfološkom planu izrazito je prisustvo asigmatskog aorista i stare forme participa preterita aktivnog IV vrste, kao distinktivno prema spomenicima svetosavske škole, a uz to se sreće i početno narušavanje konsonantske sisteme imenica, naročito u srednjem rodu, i ujednačavanje sa o-osnovama (Grickat, 1962:264; Jerković, 1969:32; Speranskij, 1906:44)

Prema hrvatskim glagoljskim tekstovima prve faze razlike su izrazite takođe u fonetici. U pnvom redu u zamjeni "jata", koja je u glagoljskim kodeksima ikavsko-ekavska, te zatim u specifičnom refleksu prednjeg nalaza iza palatalnih suglasnika, koje se uz e često reflektuje i kao a (u bos. kodeksima refleks a je izuzetniji i leksički strogo ograničen). Zatim, digraf "št" u bosanskim kodeksima ima vrijednost "št", u glagoljskim "šć" ili "ć". Što se tiče đenva, u hrvatskoj glagoljskoj književmosti uglavnom je u vrijednosti j i često zamjenjuje etimološko "j", čega nikad nema u bosanskim, a i u vrijednosti "j" ograničen je, uglavnom, na spomenike sa zapadnijeg tla (Hamm, 1963:52; Štefanić, 1957:92).

Međutim, stariji tipovi aorista i particip preterita, kao i kontrahirani oblici imperfekta vezuju ovc dvije redakcije, uz već pominjane ortografske osobine (Hamm, 1963:53; Jerković, 1969:33). U pogledu ortografije misli se na način posanja "ja", "je" i obilježavanje palatalnih suglasnika.

Treća epoha u odnosu prema resavskoj školi pokazuje znatnije diferencijacije, mada ne uvijek sasvim dosljedno. Ovo je, u prvom redu, posljedica činjenice da bosanska književnost nije više doživjela renesansu kakvu je imala srpska književnost despotovine; turska invazija na Balkan mora da je uskoro u većoj mjeri prekinula i komuniciranje sa istočnijim slavenskim redakcijama. Tako u bosanskim kodeksima nema gotovo uopće akcenata i nadrednih znakova, tako tipičnih za resavsku školu, ukoliko se i nađu, to je blijedi odsjaj nekog predloška (Mošin, 1965:173; Šidak, 1967:117)

Zatim, bosanski kodeksi nasuprot resavskim ostaju dosljedno pri jednom jeru, resavski u pravilu imaju oba, jednojerovi su u toj školi odstupanja. U bosanslkim rukopisima toga vremena u velikoj je mjeri pisutna vkalizacija poluglasa, pretežno u jakom položaju, ali ponekad i šire, ali ima i refleksa va u otvorenom slogu, što je istovremeno i oznaka resavske škole (Daničić, 1871:28-19; Novaković, 1878:150; Jerković, 1971:271; Pavlović M. 1921:244; Šidak, 155a:47; 1957:137).

Ikavizam je postao ustaljeni manir, pa se pojavljuje i u kodeksima s neikavskog terena (npr. "^ajničkom evanđelju"), a opća fonetska distinktivna crta je pojačano prodiranje govornih osobina, kao npr. prelaz "f" u "p", zatim jača asimilacija suglasnika, sporadični prelaz "l" u "o", što uglavnom ne poznaju dobro tradirani resavski tekstovi (Mošin 9999, Jerkvić, 1971:164-171; Šidak, 1955a:47; 1957:136; Daničić, 1871:42; Hamm,1960:51)

Na morfološkom planu u izraženije distinktivne osobine treba ubrojati preovladavanje sažetih oblika u pluralskim padežima pridjevsko-zamjeničke promjene, te kontinuiranje starijih aoristnih i participskvih oblika, dok se čuvanje staroslovenskih oblika u većini singularskih padeža participa, izuzimajući part. perf. pasivni, uneknliko podudara s kasnijom tradicijom resavske škole. (Jerković, 1971:341-362; Daničić, 1871:65)

Prema glagoljskoj hrvatskoj književnosti u fonetici ostaju i dalje prisutne sve distinktivne crte koje su važile i za prethodni period, međutim, na morfološkom planu bosanski tekstovi su sada jače tradirani, jer u hrvatske prodire u većoj mjeri narodni jezik, što važi podjednako za glagolsku i imensku sistemu, ali i za sintaksu i leksiku (Hamm, 1963:54-57; Nazor, 1963:72)

Tako se u bosanskim kodeksima još uglavnom dobro čuvaju staroslovenski oblici prezenta, uglavnom i oblici tvrde imeničke promjene a-osnova, što je jako pokoleban u hrvatskoj glagoljskoj književnosti, dok je supin uglavnom zamijenjen infinitivom, upravo suprotno stanju u glagoljskoj književnosti (Jerković, 1971:385; Daničić, 1871:70, Hamm, 1963:54)

Ovim, naravno, nije iscrpljena lista osobina koje su distinktivne prema hrvatskoj glagoljskoj i srpskoj svetosavskoj i resavskoj školi. Za svaki bi se period mogle i detaljnije porediti paleografske i ortografske osobine, s obzirom da za tu svrhu postoji relativno dovoljan broj podataka i analiza.

Međutim, fonetske i morfološke osobine, a naročito sintaksa i leksika pojedinih bosanskih kodeksa nisu u potpunosti proučeni, a nedostaje i monografskih radova o velikom broju značajnih srpskih spomenika, pa je samim tim otežano i sagledavanje općeg jezičkog profila ove književnosti, kao i korelacija s bosanskim srednjovjekovnim kodeksima.

Nabrojane osobine i dati pregled ostaje, prema tome, kao pokušaj situdiranja bosanskih kodeksa u okvire opće južnoslovenske redakcijske književnosti i ustanovljavanje njenih najosnovnijih korelacija prema svim spomenutim redakcijskim književnostinma u vremenskom rasponu od 11. do 15. vijeka.

 

Literatura

Babić Ante1954 Noviji pogledi u nauci o pitanju srednjovjekovne crkve bosanske. Pregled (Sarajevo), br. 2, 1954

Belić Aleksandar1936 Učešće sv. Save i njegove škole u stvaranju nove redakcije srpskih ćirilskih spomenika. Svetosavski zbornik 1. Srpska kraljevska akademija 114, Beograd, 1936

Brozović Dalibor1970 Dijalektska slika hrvatskosrpskog jezičnog prostora. Radovi (Zadar), sv. 8, razdio lingvističko-filološki sv. 5, 1970

Ćirković Sima1964 Istorija srednjovjekovne bosanske države. Beograd, 1964

Daničić Đuro1871 Hvalov rukopis. Starine JAZU (Zagreb), sv. 3, 1871

Dizdar Mehmedalija1969 Stari bosanski tekstovi. Sarajevo, 1969

Durnovo N.N.1929 Sur la probleme du vieux-slave. Melagnes linguistiques dedies au Premier congres des philologues slaves, Praha, 1929

Đorđić Petar1971 Istorija srpske ćirilice, Beograd, 1971

Grickat Irena1962 Divoševo jevanđelje. Južnoslovenski filolog (Beograd), sv. 25, 1961-1962

Hamm Josip1958 Staroslovenska gramatika. Zagreb, 19581960 Apokalipsa bosanskih krstjana. Slovo (Zagreb), sv. 9-10, 19601963 Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika. Slovo (Zagreb), sv. 13, 19631964 Serbskaja i horvatskaja redakcii obščeslavijanskogo literaturnoga jazyka. Voprosy jazykoznanija, sv. 3, 1964

Ivić Pavle1958 Die serbokroatischen Dialekte 1. Gravenhage, 1958

Jagić Vatroslav1867 Historija književnosti naroda hrvatskog i srpskog. Zagreb, 18671871 Ogledi iz stare hrvatske proze (4) Život Aleksandra Velikog. Starine JAZU (Zagreb), sv. 3, 18711877 Opis i izvodi iz nekoliko južno-slovenskih rukopisa. Starine JAZU (Zagreb), sv. 14 (9), 1877

Jerković V.1965 Odlike srpske recenzije u žitju Simeona Nemanje. Prilozi proučavanju jezika (Novi Sad), 19651969 Glagolski oblici u Manojlovom jevanđelju. Prilozi proučavanju jezika (Novi Sad), br. 5, 19691971 ^ajničko jevanđelje (doktorska disertacija). Novi Sad, 1971

Koneski Blaže1956 Vranešićki apostol. Skopje 19561957 Ohridska književna škola. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957

Kuna Herta1965 Redakcije staroslovesnkog kao literarni jezik Srba i Hrvata. Slovo (Zagreb), sv. 15-16, 19651970 Fragmenti parimejnika bosanske provenijencije. Slovo (Zagreb), sv. 20, 1970

Kurz Jozef1969 Učbenice jazyka starosloveskeho. Praha, 1969

Lihačov D.S.1966 Tekstologija:kratki ogled, Beograd, 1966

Linarić, N.1960 Koneski B. Vraneđićki apostol. Skopje 1956 (prikaz). Slovo (Zagreb), sv. 9-10, 1960

Maksimović J.1960 Ilustracije Mlatačkog zbornika. Slovo (Zagreb), sv. 9-10, 1960

Marinković V.1969 Srpska Aleksandrida. Beograd, 1969

Mošin Vladimir9999 O periodizaciji1955 Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije. 1. dio. Zagreb, 19551957 Rukopis pljevaljskog Sinodika pravoslavlja. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 19571965 Metodološke bilješke o tipovima pisama u ćirilici. Slovo (Zagreb), sv. 15-16, 19651966 Paleografki album na južnoslovenkito kirilsko pismo. Skopje, 19661970 Paleografsko-pravopisne norme za južnoslavenske rukopise pergamnog razdoblja. Kiril Solunski. Simpozijum 1100 godišnjice na Kiril Solunski. Skopje, knjiga 2., 1970

Nazor Anica1963 Jezički kriterij pri određivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima. Slovo (Zagreb), sv. 13, 1963

Novaković Stojan1878 U srpskohrvatskoj i bugarskoj književnosti 15. vijeka na dalje. Rad JAZU (Zagreb), 1878

Pantelić M.1964 Vrana J. L'Evangeliare de Miroslav (prikaz). Slovo (Zagreb), sv. 14, 1964

Pavlović Dragoljub1954 Iz naše književnosti feudalnog doba. Sarajevo, 1954

Pavlović Milivoj1921 Belićevi odlomci bosanskog jevanđelja. Zbornik filoloških i lingvističkih studija A Beliću, Beograd, 1921

Radojčić Đorđe Sp.1962 Razvojni luk stare srpske književnosti. Novi Sad, 1962

Russanovskij V.M.1970 Voprosy normy na raznyh etapah istorii literaturnogo jazyka. Voprosy jazykoznanija sv. 4, Moskva, 1970

Speranskij M.N.1902 Ein bosniches Evangelium in der Handschrifterensammlung Srećkovićs. Archiv fur Slavische Philologie (Wien), sv. 24, 19021906 Mostarskoe (Manojlovo) bosanskoe evangelie. Varšava 1906

Šidak Jaroslav1955 "Ecclesia Sclavoiae" i misija dominikanaca u Bosni. Zbornik Filozofskog fakulteta (Zagreb), sv. 3, 19551955a Kopitarevo evanđelje u sklopu pitanja Crkve bosanske. Slovo (Zagreb), sv. 4-5, 1955.1957 Marginalija uz neke rukopise Crkve bosanske u mletačkoj Marciani. Slovo (zagreb), sv. 6-8, 19571965 O autentičnosti i značenju jedne isprave bosanskog "djeda". Slovo (Zagreb), sv. 15-16, 19651967 Bosanski rukopisi u Gosudarstvenoj publičnoj biblioteci u Lenjingradu.. Slovo (Zagreb), sv. 17, 19671967a A.Solovjev La testament du gost Radin (prikaz).. Slovo (Zagreb), sv. 17, 1967

Štefanić V.1957 Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 19571959 Glagoljski zapis u ^ajničkom jevanđelju i Radosavljevu rukopisu. Zbornik Historijskog instituta JAZU (Zagreb), sv. 2, 19591969 Hrvatska književnost srednjega vijeka od 12. do 14. stoljeća, Zagreb, 19691969a Prvobitno slovensko pismo i najstarija glagoljska epigrafika. Slovo (Zagreb), sv. 18-19, 1969

Thalloczy L., Jagić V.1905 Slavische Fragmente aus der Bibliothek S. Giacomo della Marca in Monteprandone. Archiv fur Slavische Philologie (Wien), sv. 27, 1905

Trubetzkoy N.S.1954 Altkirschiche Gramatik. Akademie der Wissenschaften. Philosophische-historische Klasse (Wien), sv. 228-4, Wien, 1954

Van der Berk A.1970 Der "serbische" Alexanderroman. Munchen, 1970

Vinogradov V.V.1958 Osnovnye problemy izučanija obrazovanija i razvitja drevnorusskego literaturnogo jazyka. 4 Mežunarodnij s'jezd slavistov, Moskva, 19581963 Različja meždu zakonomjjernostjami razvitja slavjanskih literaturnyh jazykov v donacionalnuju i nacionalniju epohi. 5 Mežunarodnij s'jezd slavistov, Moskva, 1963

Vrana Josip1961 L'Evangeliaire de Miroslav, Gravenhage, 19611963 O postanku i karakteru staroslovjanskih azbukvara i azbučnih molitva. Filologija (Zagreb), br.4, 19631967 Vukanovo evanđelje. Beograd 1967